Sedma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine

Citation preview

JN 9679

.B6 $27 A44

A

1,017,571

M

E TH

Y OF

TY

M

SI

ER

S

ER

UN

G MICHI HIGAN

IV

IV

I CH MI

OF

IV

IT

UN

LI 1817 BR A

UN

S ER

LIBRARIES

E TH

AN OF

Y ISTIT VSER ER

E TH THE

LIBRARIES

MICHIGAN

IV

UN

) KE (

M

LIBRARIES '

1817 THE UNI

E UN

BE

TH

HIGAN

M

E TH EU TH NIV

1811

N

I

V

E

R

C

S

OF MI

I T

C I M

U

BE

M

M

TY

I CH MI

IV

ER

M

OF MI

BE

E

SI

TH

ER

UN E TH

LIBRARIES

M

IV

OF

UN

SI

TY

OF IV

UN

AN MICHIG CHIGAN

Y

IT

E

'LIBRARIES'

S ER

BE

M

1817

TH

MICHIGAN

OF

OF

IN

'LIBRARIES'

TY

I RS

TH

BE

E

'LIBRARIES"

IV

MI

TH

UN M

EN U

N

E

I CH

OF RS

E IV

LIBRARIES

MICHIG

E

IV

UN

ER

SI

TY OF

.

Lavez Romunicta

Merceg-vine.

Coene i

Cent'aixe

Romitet.

は

SEDMA SJEDNICA CENTRALNOG KOMITETA SAVEZA

KOMUNISTA

BOSNE I HERCEGOVINE

JN

9679

186

527 144

Redakcijska grupa : Ahmed Catić Asim Kaukčija Vaso Mlinarević Mara Hadžović

zdanje NP » Oslobođenje « Sarajevo Stampa NP »Oslobođenje Sarajevo Za štampariju Božidar Sekulić

AKTUELNI PROBLEMI POLITIKE RAZVOJA REPUBLIKE DO 1970. GODINE Sedma sjednica Centralnog komiteta SKBiH održana je u dva dijela: 3. i 28. juna 1966. Sjednici je predsjedavao drug Cvijetin Mijatović, politički sekretar CK SKBiH. Osnovu za diskusiju na prvom dijelu sjednice (3. juna) predstavljali su : pripremni materijal, koji je prethodno poslat članovima Centralnog komiteta i uvodno izlaganje druga Branka Mikulića, sekretara CK. Tada je odlučeno da se sjednica nastavi koncem juna, a dotle da određena komisija pripremi predlog zaključaka. U drugom dijelu sjednice (28. juna) diskutovano je o predlogu zaključaka, date su dopune i primjedbe 4 zaključci su potom usvojeni. Objavljujemo uvodno izlaganje, diskusiju s obadva dijela sjednice i zaključke.

PRVI DIO

VII

SJEDNICE

(3. juni)

UVODNO

IZLAGANJE

Branko Mikulić : Pripreme za donošenje srednjoročnog plana razvoja Jugoslavije i srednjoročnog plana razvoja Bosne i Hercegovine uslovljavaju potrebu da se i na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista razmotre neka pitanja dosadašnjeg i budućeg razvoja Rupublike i osnovni idejni i politički problemi koji se u vezi s tim ispoljavaju. U materijalu koji je za ovu sjednicu pripremljen najviše pažnje posvećeno je problemima koji proističu iz usporenog razvoja naše Republike posljednjih godina, disproporcija između razvijenih i manje razvijenih regiona u Republici, sporijeg razvoja naše Republike u odnosu na Jugoslaviju, kao i mogućnostima za brži razvoj Bosne i Hercegovine, a posebno njenih nerazvijenih područja. Iako su u materijalu prilično iscrpno naznačena pitanja o kojima bi trebalo raspravljati, ipak je potrebno da se neki problemi i ovom prilikom posebno naglase. U poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini, kako je u materijalu rečeno, povećan je opšti privredni nivo za oko 3 puta u odnosu na stanje prije rata. Slični rezultati su postignuti i u drugim djelatnostima i oblastima života, što je nepobitan dokaz sposobnosti našeg socijalističkog društva, koje se temelji na samoupravljanju radnih ljudi . da brže rješava probleme materijalnog i opšteg razvoja, i da, u kratkim vremenskim periodima, postigne rezultate za koje bi u drukčijim društvenim odnosima trebalo mnogo više vremena. Takav razvoj omogućio je da se u Bosni i Hercegovini prevazide klasična nerazvijenost i da se stvore šire mogućnosti i povoljniji uslovi za dalji razvoj. U mnogim privrednim granama i društvenim djelatnostima već je 7

stvorena osnova da se vlastitim snagama i sredstvima može bitno uticati na brži i svestraniji razvitak u Republici . Međutim, velike razlike u nivou razvijenosti pojedinih područja u Bosni i Hercegovini djelovale su na ispoljavanje ozbiljnih ekonomskih i političkih problema u Republici . Na sastancima koji su u pripremama Za ovu sjednicu održani u opštinskim i sreskim komitetima u vezi s tim istaknuta je potreba da se politika razvoja Bosne i Hercegovine podvrgne kritičkoj analizi, jer ima mišljenja da u Republici nije bilo dovoljno osjetljivosti prema problemima nerazvijenih područja niti kontinuiranog izučavanja i programiranja razvoja pojedinih regiona. Ova pitanja su aktuelnija tim više što oko 70 % područja Bosne i Hercegovine, na kojem živi preko 2 miliona stanovnika, ima sva obilježja opšte nerazvijenosti . Ona se ogleda u neizgrađenosti osnovne infrastrukture, posebno saobraćajnica, sporom aktiviranju privrednih potencijala. a, usljed toga, malim mogućnostima zapošljavanja stanovništva i nedovoljnoj materijalnoj bazi društvene djelatnosti . Nerazvijenost proizvodnih snaga na tako velikom području Republike uslovljava nizak društveni i lični standard stanovništva i izaziva složene idejne i političke probleme. U pojedinim dijelovima Republike ti problemi su naročito oštri i specifični . Na primjer, u ustaničkim područjima neriješen je velik broi boračkih pitanja kao što su: zapošljavanje i materijalno obezbjeđenje boraca, pomoć porodicama palih boraca i žrtava fašističkog terora i dr. Neobezbijedenost osnovih uslova društvenog i ličnog standarda u ovim sredinama često izaziva osjećanja zapostavljenosti i zaboravljenosti . Takođe, veće razlike u materijalnim uslovima života građana u niz susjednih komuna u našoj ili drugim republikama su izvor mnogih problema, koji se, ne rijetko, tumače kao posljedica većeg ili manjeg razumijevanja republičkih rukovodstava i sposobnosti kadrova u tim komunama. U takvim uslovima, pored ostalog, prisutna je i opasnost raspirivanja šovinizma zbog sumnje da ne postoje razlike u realnim materijalnim mogućnostima pojedinih republika. Mnogi problemi na ovim područjima mogli bi se uspješnije rješavati većom koordinacijom i zajedničkim akcijama susjednih komuna i republika.

Budući da je u najvećem broju opština u Bosni i Hercegovini nizak nacionalni dohodak i malj stepen zaproblemi poslenosti, u njima se pojavljuju ozbiljnj zbog veoma oskudne budžetske potrošnje. Nizak opšti nivo budžetske potrošnje u Republici, koja je 1964. godine bila po stanovniku za 25% manja od prosjeka u Jugoslaviji, nije omogućavao nj približno dovoljne dotacije budžetima opština koje nisu mogle da vlastitim prihodima podmiruju minimum potreba. To je. s druge strane, uslovilo nužnost da se u ranijem periodu vrši izrazitije prelijevanje sredstava iz razvijenijih u nerazvijene opštine. Kao posljedica toga, javljale su se i suprotnosti između razvijenijih i manje razvijenih krajeva, iako je očigledno da opšti nivo budžetskih sredstava nije omogućavao zadovoljavanje potreba ni jednih ni drugih Uzroci nesporazuma, pa i zaoštravanja suprotnosti između razvijenijih i manje razvijenih područja. kao i mišljenja da republički organi posvećuju više pažnje razvijenijim krajevima. leže i u nedovoljnoj javnosti rada tih organa. U nerazvijenijem području Republike, na primjer, prisutno je uvjerenje da je veliki dio sredstava Fonda za nedovoljno razvijena područja trošen za izgradnju objekata u razvijenijem dijelu Republike, a posebno da su sredstva bivšeg Republičkog investicionog fonda angažovana pretežno na tom području. Takvo uvjerenje je posljedica neobaviještenosti, jer su sve 44 milijarde dinara, koliko je dobijeno iz Fonda federacije za posljednjih pet godina, u cijelosti angažovane na nerazvijenim područjima, a od ukupno 29 milijardi dinara Republičkog investicionog fonda, u periodu 1961-1964. godine. oko 22 milijarde angažovano ie na nerazvijenim područjima Republike . Dakle, nije u pitanju nenamjensko teritorijalno usmjeravanje sredstava, nitį veća pažnja prema razvijenijim područjima u Republici , već uopšte mali iznos sredstava u ovim fondovima kojim se nije mogao značajnije impulsirati razvoj na tako velikom nerazvijenom području Bosne i Hercegovine. S obzirom da se sada Bosna i Hercegovina tretira kao nedovoljno razvijeno područje. sredstva Fonda federacije biće namijenjena za ubrzanje njenog razvoja kao cjeline. Međutim, potrebno je da se unutar Republike vodi politika usklađenijeg regionalnog raz-

vitka, posebno u cilju bržeg razvoja njenih nerazvijenih regiona. U tom smislu treba usmjeriti sredstva posebnog republičkog fonda za nerazvijena područja, ali razraditi i druge metode za ubrzavanje razvoja manje razvijenih područjaj . Jer, sredstva fondova federacije i Republike neće biti ni približno dovoljna da bi se samo na njih moglo osloniti za postizanje ubrzanijeg razvoja nerazvijenih područja. Uz to, cjelokupno iskustvo pokazuje da u politici razvoja i usmjeravanja sredstava nije moguće mehaničko dijeljenje na razvijena i nerazvijena područja. Od toga u kom će se stepenu u ove procese uključiti čitava privreda, u osnovi će zavisiti racionalnost i efikasnost angažovanja sredstava tih fondova i integralnije uključivanje privrede na nerazvijenom području u opšte tokove našeg razvoja. Nedostatak dobro izučenih i realnih programa razvoja pojedinih regiona uslovljava pojave gubljenja perspektive o mogućnosti bržeg razvoja nerazvijenih regiona. Posljedice svega toga izražavaju se i u lokalnoj i preduzetnoj zatvorenosti, nerealnim programima razvoja, pa i demagogiji i kritizerstvu . U dosadašnjem periodu preovladavala je orijentacija na izgradnju novih i usitnjenih kapaciteta. a zanemarivaną je modernizacija postojeće industrije. zbog čega je bila manja efikasnost ulaganja, sporije su aktivirani postojeći potencijali, što se negativno odražavalo na brži i skladniji razvoj Republike. Autarhičan razvoj i nesavremena organizacija i podjela rada naročito' su karakteristični za drvnu industriju i šumarstvo , kao i metalnu i tekstilnu industriju. Pored toga, poljoprivredi je poklanjana u cjelini mala pažnja i potcjenjivan je njen značaj u ekonomskom razvoju Republike, a posebno u pogledu stvaranja uslova za rješavanje problema nezaposlenosti i za razvijanje socijalističkih društvenih odnosa na selu.. Razvoj Bosne i Hercegovine mogao je biti brži da i dosadašnji privredni sistem nije izazivao neekonomsko prelijevanje dohotka iz sirovinskih i baznih grana, dominantnih u strukturi proizvodnje u našoj Republici, i da je u Jugoslaviji razrađen kompleksniji instrumentarij ekonomske i investicione politike kojim bi se ostvarivao ravnomjerniji razvoj. Te slabosti , pored ostalih, najviše su djelovale na povećavanje razlika u

10

stepenu razvijenosti između razvijenijih i manje razvijenih socijalističkih republika. U periodu 1947-1964. godine. na primjer. prosječan porast nacionalnog dohotka po stanovniku u Bosni i Hercegovini bio je za 47 poena niži nego u Jugoslaviji. Na takav razvoj uticala je i činjenica što je u periodu iza 1956. godine na manje razvijenim područjima stalno podbacivan planirani nivo investicija. iako su u tom vremenu investicije u Jugoslaviji bile enormno veće od planiranih . Petogodišnji plan razvoja Jugoslavije, za period 1957-1961 , ostvaren je za četiri godine, dok je program razvoja manje razvijenih republika i krajeva za isti period počeo da se realizuje tek 1959. godine. Gotovo ista situacija bila je i u periodu 1961-1965. godine, kada su, zbog izmjena u privrednom sistemu, investicije predviđene za razvoj ovih područja umanjene za oko 40 % . Sve je to djelovalo na pogoršavanje relativnih odnosa a razvijenosti i na povećanje teritorijalnih ekonomskih disproporcija prouzrokujući i mnoge idejne i političke probleme u Bosni i Hercegovini . Sve ovo još više aktuelizira i činjenica što ni predložene mjere sadražne u Nacrtu srednjoročnog plana razvoja Jugoslavije ne obezbjeđuju odgovarajuća sredstva i metode za smanjivanje spomenutih neravnomjernosti u razvoju manje razvijenih i razvijenijih dijelova naše zemlje. Nacrtom srednjoročnog plana razvoja Bosne i Hercegovine predviđa se da će nacionalni dohodak rasti po stopi 9-10 % , a po stanovniku 7-7.5% ili za oko 0.5 % brže od prosječnog porasta u zemlji . Prema tome. u Bosni i Hercegovini ne bi bila ostvarena stopa rasta dohotka koja se planira za manje razvijena područja u Jugoslaviji do 1970. godine (2 % brže od prosječne u zemlji) i relativni nivo razvijenosti naše Republike poboljšao bi se za svega par poena. Zbog toga se procjenjuje da će se apsolutne razlike u stepenu razvijenosti Bosne i Hercegovine u odnosu na Jugoslaviju i u narednom periodu povećavati . Dohodak po jednom stanovniku u Bosni i Hercegovini 1964. godine bio ie manji od prosječnog dohotka u zemlji za 182 dolara. a računa se da će se 1970. godine ta razlika povećati na 270 dolara. Zbog toga su u vezi s donošenjem srednjoročnog plana najaktuelniją pitanja : kako ubrzati razvoj pro-

11

izvodnih snaga u Bosni i Hercegovini i kako smanjiti spomenute razlike u nivou razvijenosti. Najvažniji preduslov bržeg razvoja Republike u narednom periodu jeste dalje usavršavanje društveno-ekonomskog sistema u pravcu stvaranja uslova za do sljedniju raspodjelu prema radu. Radni ljudi u Bosni i Hercegovini su prihvatili i sprovode reformu, jer su uvjereni da time obezbjeđuju uslove za ravnopravnije učestvovanje u podjeli viška rada koji stvaraju i da na toj osnovi jačaju materijalnu osnovu samoupravljanja i raspodjele prema radu, Međutim, dugogodišnje neekonomsko prelijevanje akumulacije iz privrede sa područja Republike i dalje će se zadržavati ako se ne otklone još uvijek postojeće slabosti u sistemu cijena; proširene reprodukcije, deviznom i spoljnotrgovinskom režimu . Manifestacije birokratsko-etatističke prakse, koje omogućuje i nedograđenost bankarskog sistema i proširene reprodukcije, ispoljavaju se i u pojavama ar bitriranja pri donošenju investicionih odluka. To smeta bržem razvoju jer sputava slobodnu cirkulaciju novčanih sredstava, što nije u skladu s ekonomskim interesima proizvođača i razvoja Jugoslavije. Stoga je zadatak komunista da se još više i intenzivnije uključe u rad na daljoj izgradnji društveno-ekonomskog sistema. koji će takvu staru praksu onemogućiti . U vezi s donošenjem srednjoročnog plana razvoja Jugoslavije javljaju se i shvatanja da isticanje zahtjeva za brži razvoj nerazvijenih područja istovremeno znači jačanje centralističkih i etatističkih metoda i prakse i da se traži odstupanje od politike utvrđene reformom. Međutim , upravo stari privredni sistem bio je karakterističan po visokom stepenu centralizacije sredstava, a razvoj nedovoljno razvijenih područja ipak je bio nesrazmjerno sporiji od prosječnog razvoja Jugoslavije, što je, pored ostalog. bilo posljedica neekonomskog prelijevanja viška rada iz nerazvijenih područja. Zato je neposredan ekonomski i politički interes ovih područja dalja izgradnja sistema , odnosno sve veće učešće radnih organizacija u raspodjeli dohotka. Potreba za dodatnim izvorima sredstava i izgrađivanjem kompleksnijeg instrumentarija za postizanje bržeg razvoja manje razvijenih područja nije nikakva specifičnost samo naše zemlje, već praksa koja.se primjenjuje i u nizu drugih

12

13

THE UNIV ERSI TY OF MICH IGAN LIBR ARIE S

zemalja. To je imperativ skladnog razvoja privrede i neposredan interes kako nerazvijenih, tako i razvijenih regiona svake zemlje, a pogotovo socijalističke. Zato je nužno obogatiti metode i razraditi efikasnija sredstva kojima će se to postići. U tome se mogu koristiti i iskustva drugih zemalja koje su izgradile sistem različitih mjera i metoda za brži razvoj nerazvijenih regiona, kao što su, na primjer, duži rokovi otplate zajmova, benecifirana kamata, niža fiskalna opterećenja privrede, niža carina na uvezenu opremu, tehnička pomoć i drugo. Posebno bi bilo značajno da se u sistemu stvaraju instrumenti, korisni i za razvijene i nerazvijene, kojima će biti efikasno stimulisano kretanje sredstava iz razvijenih u nerazvijene krajeve i republike, čemu treba da doprinesu i zajednica i same nerazvijene republike . Takvom orijentacijom u uslovima društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, spomenuta i druga iskustva i metodi mogu biti obogaćeni i uspješnije primijenjeni. Kombinacijom ovakvih i sličnih metoda sa sredstvima Fonda federacije Republike, uz dugoročnije programiranje razvoja nerazvijenih područja i pravilnije regionalno usmjeravanje sredstava. stvarali bi se uslovi za brži razvoj nedovoljno razvijenih područja i ostvarili skladniji društveno-ekonomski odnosi u našoj socijalističkoj zajednici. Stoga velike obaveze i uloga svih stručnih institucija i društveno- političkih organa i organizacija u našoj Republici su kako u realnom i jasnom definisanju perspektive razvoja Bosne i Hercegovine, a posebno nerazvijenih područja, tako i u ostvarivanju većeg učešća i uticaja u kreiranju politike skladnijeg razvoja svih područja u Jugoslaviji. Zato u narednom periodu treba posvetiti više pažnje studijama i dugoročnim programima razvoja, kao i osposobljavanju naučnih i štručnih institucija koje će se time kvalifikovanije baviti. To će doprinijeti većem objedinjavanju aktivnosti političkih, samoupravnih i stručnih institucija u Republici i komunalnim zajednicama u ostvarivanju programa razvoja i uticati da se brže prevazilaze suprotnosti koje se javljaju i kao posljedica pojava regionalnog podvajanja u Bosni i Hercegovini. Problemi koji proizlaze iz usporenijeg razvitka Bosne i Hercegovine, naročito posljednjih godina, veoma

su ozbiljni. Oni su posljedica jako niskog nivoa razvijenosti proizvodnih snaga na najvećem dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. U 1964. godini 77 opština, od ukupno 106 u Republici, imalo je nacionalni dohodak po stanovniku 152 hiljade dinara (po tekućim cijenama), manje od republičkog prosjeka, a od jušto je za 22 goslovenskog čak za 48 % . Slično stanje je i u stepenu zaposlenosti stanovništva, razvijenosti školstva, zdravstva i drugih djelatnosti. Nerazvijena privreda i nizak stepen zaposlenosti u tim komunama uslovljavaju tako nizak nivo budžetske potrošnje da se dovodi u pitanje ne samo dalji razvoj, već i održavanje sadašnjeg nezadovoljavajućeg nivoa školstva i ustanova koje se bave kulturno-prosvjetnom djelatnošću , socijalnom politikom, elementarnom preventivnom zaštitom zdravlja stanovništva itd. Ni u narednom periodu razvoja, kakav je predviđen projektom srednjoročnog plana, ne može se očekivati da će se u svim opštinama razviti privredna aktivnost i povećati zaposlenost do stepena koji bi omogućilo da se ovi rashodi podmiruju vlastitim prihodima, zbog čega se moraju iznalazitj rješenja i dodatna sredstva » za obezbjeđenje određenog jedinstvenog nivoa društvenih službi i socijalne politike“ (Program SKJ). U stvaranju uslova za prevazilaženje ovih teškoća veliki značaj ima međukomunalna saradnja . Izradom zajedničkih programa izgradnje škola, razvoja zdravstvenih, socijalnih, kulturnih i drugih ustanova, kao i udruživanjem sredstava više opština, omogućila bi se racionalnija potrošnja i veći stepen zadovoljavanja potreba stanovništva. Pojave izolovanosti akcija i usitnjenosti kapaciteta, pored neposrednog rasipanja sredstava, usporavaju rješavanje problema društvenog standarda. Zbog toga je dužnost komunista da se sa puno odlučnosti i odgovornosti založe za otklanjanje uzroka birokratskih i lokalističkih otpora koji smetaju međuopštinskoj saradnji. Posljednjih godina na manje razvijenim područjima u BiH izgrađen je izvjestan broj kapaciteta prerađivačke industrije (drvna, tekstilna i manja metaloprerađivačka preduzeća), a ranije je zapɔčeta izgradnja nekoliko većih poljoprivrednih dobara i kombinata. S obzirom na nedograđenost većine tih kapaciteta, nedostatak stručnih kadrova, teže uslove poslovanja usljed nerazvijenosti infrastrukturnih objekata (na primjer, željezničkog i putnog saobraćaja), ove rad14

15

THE UNIV ERSI TY OF MICH IGAN LIBRARIE S

ne organizacije će se teško prilagođavati novim uslovima poslovanja. Stoga je potrebno da se u prvoj fazi srednjoročnog plana posɛbna pažnja posveti modernizaciji i dogradnji tih kapaciteta, njihovom proizvodnom povezivanju sa srodnim radnim organizacijama i većoj stručnoi i tehničkoj pomoči. Dosadašnja kretanja upućuju na zaključak da su modernizacija proizvodnje, otklanjanje uskih grla, savremena organizacija radą i drugo i dalje u sjenci orijentacije na nove investicije. Još uvijek teško prodiru shvatanja da je modernizacija postojećih kapaciteta į podizanje produktivnosti ráda osnovni preduslov bržeg razvoja proizvodnih snaga u Republici i podizanja životnog standarda. Dalje zadržavanje već izgrađenih kapaciteta na sadašnjem nivou može izazvati stagnaciju i ozbiljne probleme u razvoju određenih područja. Upravo zbog toga komunisti treba da se založe da se u politiku razvoja u narednom periodu utkaju oni zadaci koje ie reforma istakla. a među njima u prvom redu odlučan kurs na modernizaciju i intenziviranje proizvodnje. Za postizanje bržeg razvoja privrede i društvenih djelatnosti u Bosni Hercegovini potrebna su velika sredstva. racionalnije ulaganje u rekonstrukciju i modernizaciju postojećih i izgradnju novih kapaciteta. Međutim, privreda naše Republike opterećena je velikim obavezama otplate anuiteta i kamata, pa još uvijek nije u stanju da izdvaja veća sredstva za proširenu reprodukciju. Uz to . investiciona sredstva banaka i iz drugih izvora velikim dijelom već su angažovana za objekte čija je izgradnja u toku. Zbog svega toga be neophodno da se obezbijedi što efikasnija investiciona politika i da se različitim oblicima koncentracije i privlačenja sredstava iz drugih dijelova zemlje i angažovanjem inostranih zajmova poveća njihova masa Zato je nužno da komunisti odlučnije i mnogo aktivnije nego do sada. rade na savlađivanju pojava lokalne i preduzetne zatvorenosti. tendencija usitnjavanja sredstava koje se, pored ostalog ispoljavaju u formiranju malih banaka. višegodišnjem umrtvljavanju novčanih sredstava namijenjenih za investicije itd. Mada je od donošenja odluka o reformi prošlo skoro godinu dana, karakteristično je da mnoge radne organizacije još uvijek traže da im društvo obezbijedi sredstva za investicije. S druge strane, malo je primje-

ra da se grupa radnih organizacija iz jedne ili više grana sporazumijeva o usklađivanju kapaciteta, izradi zajedničkih programa razvoja za narednih nekoliko godina, udruživanju vlastitih sredstava, privlačenju bankarskih i drugih sredstava, angažovanju inostranih zajmova i drugo. Udruženim sredstvima i snagama postigli bi se veći rezultati, a mogućnosti takvog udruživanja su realne, naročito u elektroprivredi, crnoj metalurgiji. šumarstvu, metalnoj , drvnoj , celuloznoj i hemijskoj industriji. Zajedničkim ulaganjem sredstava postigao bi se i veći neposredni uticaj radnih organizacija na razvoj pojedinih grana privrede, a istovremeno bi se i onako oskudna sredstva iz saveznog fonda za razvoj nerazvijenih područja i sredstva Republike mogla upotrijebiti za izgradnju drugih objekata (infrastrukture, društvenog standarda, razvoj poljoprivrede i dr.) . Ako se radne organizacije ne orijentišu na međusobno dogovaranje o koncentraciji vlastitih i privlačenje sredstava iz drugih područja zemlje, realne mogućnosti za podsticanje bržeg razvoja nerazvijenih područja objektivno će biti umanjene. Ovom prilikom nemamo mogućnosti da posvetimo više pažnje problemima integracije. O tome će se detaljnije raspravljati na savjetovanju u Centralnom komitetu. Ali, s obzirom da preduzetna zatvorenost ,usitnjeni kapaciteti i tendencije autarhičnog razvoja najozbiljnije smetaju bržem razvoju proizvodnih snaga u Republici, potrebno je da Centralni komitet i ovom prilikom naglasi obavezu komunista da odlučnije i sa više odgovornosti rade na savlađivanju prepreka koje smetaju bržem udruživanju u privredi. Ova potreba je tim veća što nisu usamljeni primjeri da i društveno-političke zajednice i rukovodstva političkih organizacija vrše uticaje da se integracija zatvara u uske teritorijalne granice. Međutim, nikakve regionalne i republičke granice ne treba da budu smetnja za razvijanje integracionih odnosa. O mogućnostima i korisnosti udruživanja privrede svjedoče i sporazumi koji su postignuti između poslovnih banaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine i radnih organizacija aluminijskih kombinata u Šibeniku i Mostaru o usklađivanju programa razvoja i investicija aluminijske industrije, zajednička izgradnja i osnivanje hidroenergetskog preduzeća »Trebišnjica«, integracija fabrika iz više republika u okviru

16

17

THE UNIVERSI TY OF MICH ICAN LIBR ARIE S

preduzeća >» Energoinvest«< , dogovor vodoprivrednih organizacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske o hidromelioraciji Imotsko-bekijskog polja, kao i poslovna saradnja drugih preduzeća sa partnerima u drugim krajevima i republikama. I pored toga, ovakvih primjera je još uvijek malo, u prvom redu zbog lokalističkih i partikularističkih interesa i otpora. Nužnost odlučnije idejne i političke akcije komunista protiv takvih otpora naglašavana je više puta, ali dosadašnji rezultati ne zadovoljavaju. Zbog toga je neophodno mnogo energičnije suzbijati takve pojave, a njihove nosioce. kada je riječ o članovima Saveza komunista, učiniti neposredno odgovornim. Uspješno ostvarivanje ciljeva razvoja Republike i sprovođenje zadataka réforme zavisiće i od izgrađivanja bolje kadrovske politike i poboljšanja stručne i kvalifikacione strukture kadrova u privredi i društvenim djelatnostima. Sadašnje stanje karakteriše veliki nedostatak i neadekvatan raspored stručnih kadrova. Od ukupno 18 hiljada zaposlenih sa visokom i višom stručnom spremom u Bosni i Hercegovini , u privredi je svega 4.500 ili 25 %. Bez povećanja broja stručnih i kvalifikovanih kadrova u privredi teško će se uvoditi savremena organizacija rada i postizati intenzifikacija proizvodnje. Ukoliko se ne poboljša ovo stanje realna je opasnost da će se to vrlo štetno odražavati i na razvoj proizvodnih snaga u Republici . Zbog toga se ne bi smjela potcjenjivati činjenica da ne mali broj rukovodstava i organizacija Saveza komunista ne shavata ove probleme. dezorijentisanį su ili podijeljeni, ne suprotstavljaju se, a ponekad i ne daju otpor primitivističkim shvatanjima o stručnim kadrovima. To se osobito izražava u potcjenjivanju značaja stručnog rada i u otporima uvođenju raspodjele prema radu, a naročito u pojavama uravnilovke , koje su karakteristične u mnogim radnim organizacijama u Republici. Uravnilovka se ispoljava ne samo u sužavanju raspona ličnih dohodaka između pojedinih kategorija zaposlenih, nego i unutar istih kategorija stručnosti . To djeluje destimulativno, naročito na talentovane i najsposobnije stručne i kvalifikovane kadrove čija je uloga u proizvodnji odlučujuća. U sagledavanju dosadašnjeg razvoja Bosne i Hercegovine prisutna je opasnost nerealnih i površnih

ocjena zasnovanih na jednostranom naglašavanju teškoća, a zanemarivanju ostvarenja koja smo postigli u proteklom periodu . Takva isključivost može dovoditi u sumnju realne mogućnosti 1 perspektive razvoja naše Republike, usporavati akciju i stvarati pogodno tlo za iluzije, olako shvatanje naših predstojećih zadataka, kao i za pojave nezadovoljstva kritizerstva, pa i demoralizacije. Zbog toga je jedan od prvorazrednih zadataka Saveza komunista da se u narednom periodu zalaže za realne i cjelovite ocjene i šire sagledavanje mogućnosti i perspektiva našeg društveno-ekonomskog kretanja u okvirima cijele zajednice, da u tom smislu djeluje u samoupravnim organima i radnim kolektivima, kako bi radni ljudi mogli što bolje razvijati svoje vlastite snage i sposobnosti u sve produktivnijem radu i širem učešću u upravljanju i donošenju zrelih odluka i realnih planova razvitka. To je nužno tim prije što ćemo se u ostvarivanju politike, daljeg razvoja Bosne i Hercegovine, koja će biti razrađena srednjoročnim planom , suočiti sa zaista složenim zadacima. Njihovo izvršavanje biće moguće. prije svega, postizanjem većeg stepena jedinstva pogleda i akcija o najvažnijim pitanjima daljeg društveno -ekonomskog razvoja Republike. To jedinstvo treba da se temelji na jasnijim i konkretnijim perspektivama, što će omogućiti i uspješnije prevazilaženje postojećih nesporazuma, deklarativnosti, pa i otporâ koji se javljaju u sprovođenju politike reforme.

U narednom periodu moguće je očekivati javljanje složenih političkih i idejnih problema usljed realnih materijalnih teškoća sa kojima ćemo se suočiti. Zbog toga će komunisti moratį više nego dosada da izučavaju i savlađuju te probleme, boreći se za najprogresivnija rješenja u proizvodnji i društvenim odnosima koja će onemogućiti manifestaciju birokratske prakse, egoizma i autarhičnosti . Za uspješno ostvarivanje tih ciljeva osnovna pretpostavka je dalje razvijanje samoupravnih odnosa u svim društvenim djelatnostima. Jačanje materijalne osnove samoupravljanja u radnim jedinicama povećanjem proizvodnje, produktivnosti rada i decentralizacijom sredstava , kao i usavršavanjem raspodjele prema radu, treba da bude, više nego ikada, u središtu akcije komunista za podizanjem ličnog i

18

19

THE UNIV ERSI CE ARIE MICH IGAN LIBR STY

društvenog standarda radnih ljudi, a time i bržeg. svestranog napretka naše socijalističke zajednice. Sprovodeći zaključke Šeste sjednice CK SKBiH, izvršeno je konsultovanje opštinskih i sreskih komiteta Saveza komunista o pitanjima politike razvoja Republike. Osnova za razgovore bio je materijal koji je pripremljen za ovu sjednicu. Praksa prethodnog konsultovanja, a naročito o tako važnim društvenim pitanjima kao što je politika razvoja, veoma je pozitivno ocijenjena od strane organizacija i rukovodstava Saveza komunista. Istaknuta je potreba da se ovakvim načinom komuniciranja i dalje razvija praksa većeg učešća članstva i organizacija u radu Centralnog komiteta. Takav oblik javnosti rada, izgrađivanja stavova i dalje demokratizacije u donošenju odluka u Savezu komunista očekuje se i prilikom donošenja značajnih odluka i u drugim predstavničkim organima, a posebno onih koje su od značaja za budući razvoj. Materijal, u osnovi , privaćen od svih organizacija i rukovodstava i inicirao je značajan broj veoma korisnih mišljenja i predloga o kojima su šire, putem »Političkih aktuelnosti“, upoznati članovi Centralnog komiteta. Neka od tih mišljenja i predloga sadržana su u ovom izlaganju, a o drugim će, sigurno, biti riječi na današnjoj sjednici. U diskusijama je bilo i predloga da se Centralni komitet i predstavnički organi u Republici aktivnije založe za ravnopravan tretman Bosne i Hercegovine, kao nerazvijene republike, u politici razvoja Jugoslavije. S tim u vezi spominju se nedosljednosti u sprovođenju Zakona o finansiranju društveno-političkih zajednica i nepovoljnij: tretman u finansiranju pojedinih objekata koji se grade u našoj Republici, neadekvatan tretman na nekim konkursima itd. Pri tome su kritikovanj politički faktori u Republici da se nisu odlučnije zalagali u federaciji za ravnopravan tretman Bosne i Hercegovine. Bilo je i nerealnih zahtjeva i pretjerivanja, što je posljedica, pored ostalog, i neobavještenosti o tome šta se preduzima i da su neka od ovih pitanja u toku rješavanja. Aktuelni problemi razvoja Bosne i Hercegovine posljedice su niza faktora, subjektivnih i objektivnih, kako naših vlastitih naslijeđenih teškoća i vlastitih slabosti, tako i starog privrednog i budžetskog sistema,

parcijalnog rješavanja, nepoznavanja činjenica .pa i našeg neblagovremenog predočavanja ovih problema pred stavničkim i drugim organima federacije, naročito onih koji se moraju zajednički rješavati . Kada se radi o zauzimanju pravilne opšte orijentacije, onda valja polaziti od toga da osnovni naši problemi neće biti riešavani spolja, nego je to, u prvom redu, naša stvar, iako je jasno da ih sve ne možemo rješavati sami, izolovano, nego u sklopu cijele zajednice. Značajna pažnja je posvećena analiziranju slabosti koje su se pojavljivale i u politici razvoja u okviru Republike. Izražen je zahtjev za ostvarenjem veće skladnosti u razvoju Bosne i Hercegovine, preciznije i odlučnije definicije politike daljeg razvoja pojedinih regiona i grana privrede na bazi dugoročnijeg programiranja udruživanja u privredi i , posebno, veće aktivnosti Saveza komunista i jačanja društvene odgovornosti svih organa i pojedinaca u sprovođenjju utvrđene politike U pojedinim diskusijama došla su do izražaja shvatanja koja izražavaju samo interese užih područja, koja ne izlaze iz okvira svoje opštine ili pojedine grane. a bilo je i pogrešnih prilaza koji se ogledaju u zahtjevima da se na sjednici Centralnog komiteta konkretnije raspravlja o pojedinim pitanjima koja treba da se razmatraju u drugim organima i predstavničkim tijelima U nekim, naročito privredno zaostalim opštinama. došla je do izražaja, zbog težine problema koji se dugo ne rješavaju , izvjesna besperspektivnost. Otuda su. ponegdje, prisutni otpori reformi ili njeno nerazumijevanje, prigovori sa starih pozicija da se kod nas kruto sprovodi reforma. dok to nije slučaj u drugim republikama i sl. Konačno, u pogledu potrebe i mogućnosti donošenja zaključaka ima više predloga. Neki smatraju da treba donijeti posebne zaključke, a ima predloga da materijal i diskusija sa današnje sjednice dobiju formu zaključaka. Ipak, preovlađuju mišljenja da zaključke treba donijeti na ovoj ili na narednoj sjednici, s obzirom da se radi o tako značajnoj problematici. O tome treba da donesemo odluku na ovoj sjednici,

20

THE UNIVARIE ERSI TY OF MICH IGAN LIBR S

DISKUSIJA

Petar Dokić : Želim da govorim o dva pitanja: o modernizaciji postojeće privrede i neravnomjernom razvoju pojedinih područje u našoj Republici. U Nacrtu srednjoročnog plana Republike predviđa se ulaganje 51 % novih sredstava za rekonstrukciju i modernizaciju postojeće privrede, a 49 % za veća proširenja i nove objekte . Kada se analizira predlog rasporeda predstava Fonda za nerazvijena područja, onda izlazi da se ni 10 % tih sredstava ne daje za modernizaciju. Ako tome dodamo da će i većina sredstava banke biti angažovana na krupne , započete objekte, koji su poimenično nabrojani i u materijalu za ovu sjednicu, onda izlazi da je naša pažnja pretežno poklonjena novim, krupnim objektima, a ne rekonstrukciji i modernizaciji postojeće industrije. Realizacija planiranih zadataka do 1970. godine ostvariće se, uglavnom, u postojećim objektima koje treba rekonstruisati, a manjim dijelom izgradnjom novih. O tome su säsvim jasni i precizni zaključci III plenuma CK SKJ. U tekstu Nacrta plana se govori u ovom. smislu. Međutim , raspodjela sredstava Fonda za nerazvijena područja i sredstava Privredne banke Republike govori drugačije. Drug Tito, prilikom posjete Bosanskoj krajini, govoreći o realizaciji ciljeva reforme kaže : »Zbog toga se ja, drugovi , od početka sprovođenja privredne reforme zalažem i zalagaću se do krajnjih granica za obustavljanje megalomanskih investicija i za rekonstrukciju i modernizaciju naših fabrika « , Reći će mi se da insistiram na nečem što ne stoji, jer procenti pokazuju da se više od 3/4 sredstava daje za rekonstrukciju . Tako je rečeno i u materijalu za ovu

21

sjednicu. Međutim, veća proširenja i nisu prave rekonstrukcije, a. osim toga, sredstva radnih organizacija i bez našeg planiranja će ići svakako na rekonstrukcije. Ali sredstva kojima će raspolagati Skupština Republike Bosne i Hercegovine i banke , su namijenjena , uglavnom, zaà nove objekte. Poznato je da privreda sada ne raspolaže sa toliko vlastitih sredstava da bi izvršila nužne i neophodne rekonstrukcije i dogradnje fabrika . Iz završnih računa za 1965. vidi se da privreda u našoj Republici izdvaja u poslovni fond 60,0, a obaveze su 56,4 milijarde dinara. Očigledno je da su sredstva privrede, koja bi mogla da služe za rekonstrukcije, veoma mala. I opremljenost privrede je slaba , naročito u nerazvijenom području. Tako, na primjer, opremljenost rada na području banjolučkog sreza je (mjerena vrijednošću oruđa za rad po radniku) niža nego u BiH 20 % , a u Jugoslaviji 11 %. Struktura osnovnih sredstava takođe je nepovoljnija. Neopremljenost se u praksi manifestuje, uglavnom, nedograđenošću i nedovoljnom zaokruženošću kapaciteta. Zato postavljam pitanje : zašto mi u našoj Republici već do sada nemamo program rekonstrukcije i modernizacije postojeće industrije? Zašto nemamo bilans sredstava za takav program ? Tek na osnovu takvog programa i bilansa sredstava mogli bismo da vidimo sa koliko sredstava raspolaže privreda, zatim banke i koliko je sredstava neophodno uzeti iz Fonda za nerazvijena područja za realizaciju takvog programa. Zbog toga sto se nije tako postupilo smatram da smo u velikoj mjeri zanemarili rekonstrukciju postojeće industrije. (Naš rad na razvijanju privrednih potencijala i inače je mnogo opterećen prakticizmom, neizučavanjem problema, neiznalaženjem alternativnih rješenja u politici razvoja. tako da su mnoge odluke opterećene subjektivizmom mišljenjima i osjećajima pojedinaca). Bez realizacije programa modernizacije i rekonsrukcije postojeće industrije naša Republika će napraviti veliki promašaj , a evo zbog čega : - mnoga od postojećih preduzeća će propasti ili će smanjiti proizvodnju, što će uticati na smanjivanje ukupne privredre aktivnosti kao i broja zaposlenih : - ako negdje i ne propadnu imaće gubitke koje ćemo morati podmirivati iz akumulacije ; 22

Iukoliko se veliki broj preduzeća ne rekonstruiše neće imati dovoljno akumulacije za moderno opremanje, pa ni za veće lične dohotke, čime će se pogoršati kvalifikaciona struktura zaposlenih, a time i poslovni rezultati ; - dalje, to znači da će se na čitavom području realizovati manja lična potrošnja, a na toj osnovi i sporije razvijati tercijalne djelatnosti, što će , sa svoje strane, uticati na sporije upošljavanje nove radne snage (a kakav je to problem kod nas dobro nam je poznato), a osim toga, mənja lična potrošnja imaće uticaja i na budžetsku potrošnju, jer znamo kako se ona alementira ; - program rekonstrukcije i modernizacije postojeće privrede potenciran je i time što znamo da je velik broj preduzeća, naročito u prerađivačkoj industriji, raspoređen po čitavoj teritoriji Republike i lociran u nerazvijenim područjima. Njihovo propadanje imalo bi ne samo ekonomske, nego i političke posljedice. (Da me pogrešno ne shvatite. Ja nisam apsolutno protiv propadanja preduzeća nesposobnih za život, ali sam protiv propadanja preduzeća koja bi sa malim ulaganjima mogla da se dignu na nivo normalnog poslovanja i daljeg razvoja) ; osim toga, ulaganja u postojeća preduzeća su mnogo efikasnija jer imaju znatno povoljniji kapitalni koeficijent. Postojeća preduzeća imaju i određeni renome na tržištu, a negdje i veoma dobar kadar itd . Pokušaću na primjeru 13 preduzeća iz banjolučkog sreza da pokažem kakve rezultate daje rekonstrukcija i modernizacija. Dosada stvoreni programi za rekonstrukciju i modernizaciju kod 13 posmatranih preduzeća, pokazuju da se sa relativno malim sredstvima mogu postići krupni rezultati na podizanju produktivnosti rada, smanjivanju troškova poslovanja, što znači na povećanju rentabilnosti proizvodnje, da se kod nekih može povećati i broj uposlenih, znatno povećati lični dohoci i veoma mnogo fondovi radnih organizacija. Tako, na primjer, kod preduzeća » Rudi Čajavec« sa relativno malim ulaganjem povećava se neto produkt za 2,5 puta, radna snaga za 54 % , a produktivnost se povećava za 60 %. Kod preduzeća » Knežopoljka « iz Bos . Dubice sa svega 325 miliona starih dinara, povećava se neto

produkt za skoro tri puta, produktivnost za 2,5 puta i rentabilnost isto toliko. Vrlo slični rezultati se postižu i kod ostalih posmatranih preduzeća . Kod svih preduzeća zajedno , neto produkt bi porastao na indeks 239, produktivnost za 82 % , a kapitalni koeficijent od 0,20 do do 0,88 ili u prosjeku za sva preduzeća 0,60. Ne želim da vas zamaram sa ostalim ciframa iz ove analize, ali je činjenica da ni u jednom preduzeću kapitalni koeficijent ne dostiže ni 1 , a poznato je da je u prethodnom sedmogodišnjem periodu 1957/64 . godine, kapitalni koeficijent i u Jugoslaviji i u Republici bio 2,6, dok se u narednom planu računa sa preko 2. Razlozi koje sam naveo u prilog rekonstrukcije i modernizacije, kao i analiza ulaganja u ovih 13 preduzeća , nedvosmisleno pokazuju da naša orijentacija mora biti na rekonstrukciju i modernizaciju postojeće privrede. Ovim ne želim da kažem da treba suprotstavljati rekonstrukciju i modernizaciju novim objektima , pa ni baznim , koji su veoma skupi, nego da treba tražiti druge izvore, rekao bih, izdašnije izvore za njihovo finansiranje. Prije svega , trebalo bi insistirati na izgradnji sistema proširene reprodukcije za crnu i obojenu metalurgiju, zatim energetiku i saobraćaj . To su grane u koje bi trebalo da ulaže čitava privreda, kao i to da se za njih u većoj mjeri angažuju strani krediți. Jedino je tako moguće obezbijediti za rekonstrukciju i modernizaciju postojeće privrede veća bankarska sredstva i iz Fonda za nerazvijena područja . Poznato mi je da u pomenutim granama naša Republika ima komparativne prednosti, naročito kod nekih objekata, i da njihovu izgradnju ne bi trebalo zanemariti. Zato bi trebalo napraviti redosljed šta je preče i iz kojih bi sredstava šta trebalo graditi. Drugo pitanje, o kome bih želio da govorim, je zaostajanje u razvoju nekih područja u našoj Republici. Pred ovu sjednicu gotovo u svim opštinskim komitetima SK održani su sastanci na kojima je diskutovano o materijalu pripremljenom za ovaj Plenum. Pored pozitivne ocjene stava Izvršnog komiteta o ravnopravnom tretmanu naše Republike u jugoslovenskoj zajednici, naglašeno je da bi trebalo i u našoj Republici voditi politiku koja bi više pažnje nego dosada poklanjala nerazvijenim područjima . Međutim, tretman ovih

24

područja u Nacrtu srednjoročnog plana je sasvim nedovoljan i neprihvatljiv. U dijelu o regionalnom razvoju u kome se govori o podsticanju bržeg razvitka u ovim područjima, ne daje se materijalna podloga takvoj orijentaciji. Na kraju tog dijela, gdje se govori o sredstvima Fonda za nerazvijena područja, između ostalog se kaže : » Prvenstvo u dodjeli kredita imaće takvi kapaciteti koji su od značaja za rješavanje najvažnijih strukturnih problema privrede u Republici ...«. A koji su to objekti i gdje su oni locirani, nama je poznato. Prilikom posjete druga Tita Bosanskoj krajini bilo je govora o dosadašnjem razvitku, kao i o mogućnostima za njegovo ubrzanje u narednom periodu. Međutim , u srednjoročnom planu od toga gotovo ništa nije uvaženo. Zbog toga, kao i zbog diskusija koje se danas vode u nekim drugim republikama, da ima nerazvijenih područja u svakoj republici, da je teško naći kriterije za mjerenje nerazvijenosti itd . , moraću da iznesem neke podatke. Područje Bosanske krajine zauzima 16.798 km² ili 23,8 % teritorije Republike Bosne i Hercegovine, na kojoj živi 1,053.000 stanovnika ili 29,3 % stanovništva Republike Bosne i Hercegovine. Ako se ima u vidu da je to više od polovine nerazvijenog područja Bosne i Hercegovine, onda smatram za potrebno da iznesem još neke podatke. Zaposlenost u društvenom sektoru privrede Bosanske krajine je svega 10,6 %, dok je u Republici BiH 13,7 %, Jugoslaviji 18,3 %, a od ukupnog stanovništva 59,5 % je poljoprivredno. Nacionalni dohodak u 1964. godini iznosio je svega 133.300 dinara, dok je u BiH bio 184.000 , a u Jugoslaviji 270.000 . U periodu 1956-64. godine, kada je bila najintenzivnija izgradnja na području Bosanske krajine , uloženo je po stanovniku svega 192.200 dinara, što je za 44 % manje od ulaganja po stanovniku u Jugoslaviji, a 66 % u Bosni i Hercegovini. Poznato je da je ubrzaniji razvitak nerazvijenih područja, naročito u početnom periodu, funkcija investicija, a pošto su investicije bile male, onda je razumljivo da je i napredak morao biti relativno mali. Ipak u prethodnom periodu napravljen je značajan korak naprijed, ali o tome ne želim sada više da govorim. 25

Nerazvijenost privrede nije uslovljena nedostatkom prirodnih mogućnosti za ubrzaniji razvitak, nego, prije svega, nedostatkom sredstava da se privredni potencijali bolje iskoriste. Poznato je da u regionu Bosanske kraoko 2,5 mijine postoje velike količine drvne mase liona m³ godišnje, zatim 200 miliona tona, dosad istraženo, najkvalitetnije željezne rude u zemlji, 150 miliona mrkog uglja, potencijali hidroenergije Vrbasa, Une i Sane, velike količine kaolinskih glina, koje po mišljenju udruženja predstavlja bazu za razvitak keramičke industrije čitave zemlje, znatne količine magnezita, mangana, boksita i raznih drugih sirovina, koje još nisu u dovoljnoj mjeri istražene. Ovome bi svakako trebalo dodati i znatne mogućnosti za brže unapređenje poljoprivredne proizvodnje, ali i za to su potrebna odgovarajuća sredstva. Nerazvijenost privrede uslovljava i nisku budžetsku potrošnju . U 1964. godini budžetska potrošnja opština po stanovniku bila je svega 15.010 dinara , pa je zbog toga bilo teško odvajati sredstva za izgradnju škola, elektrifikaciju sela, bolju zdravstvenu zaštitu stanovništva itd. Široj javnosti ie poznato da u Bosanskoj krajini. prema popisu iz 1961. godine, ima 35,8 % nepismenih, da je višim razredima osmogodišnje škole obuhvaćeno svega 49% djece, da je elektrificirano svega 34% domaćinstva, dok Jugoslavija ima 85 %, a Kosmet 39 %, da haraju razne zarazne bolesti kao što je tuberkuloza, zarazna žutica i druge. Budžeti opština su jako opterećeni, i to u čitavom poslijeratnom periodu, izdacima za školovanje djece palih boraca i žrtava fašističkog terora, davanjem pomoći porodicama poginulih i siromašnih boraca, izgradnjom stanova za borce, a u posljednje vrijeme izdacima za djecu siromašnih i umrlih boraca, kojih ima sada samo na baljolučkom srezu 6.000 na školovanju. U pripremi je i jedan republički zakon koji bi svu brigu o borcima i boračkim porodicama prenio na opštinu, što će, kod nekih opština čak za desetine miliona, opteretiti i inače niske budžete. Sve ovo iznosim zbog toga što smatram da se u punoj mjeri na region Bosanske krajine odnose stavovi o razvijanju nerazvijenih područja, zacrtani i u programu Saveza komunista Jugoslavije i Ustava SFRJ.

26

Nameće se pitanje : da li je normalno, s obzirom na prirodne mogućnosti, kao i geografski položaj ovog regiona, koji je relativno blizu najrazvijenijem području naše zemlje, kao i velikom učešću naroda u NOB, da ostaje dugi niz godina veoma nerazvijen, najnerazvijeniji u BiH i da ne može da rješava ni najosnovnije probleme vezane za život tog dijela stanovništva? Drug Tito je, prilikom nedavne posjete Bosanskoj krajini, govorio i o čitavoj Bosni, kao i o njenom zaostajanju i potrebi pomaganja da se brže riješe neki problemi. Međutim, problemi koje je osjetio u Bos. krajini, mislim da bi u perspektivnom planu naše Republike morali da nađu više mjesta. A čini mi se da ga nemaju nikako. Zbog svega što je već rečeno, smatram da bi perspektivni plan naše Republike trebao da sadrži jedan program ubrzanijeg razvoja Bosanske krajine koji bi obuhtavao rekonstrukciju i modernizaciju postojećih industrijskih objekata, koji za to imaju opravdanja, i sredstva kojima će se te izvesti ; zatim, program izgradnje osmogodišnjih i jednog broja srednjih škola ; program izgradnje nekih zdravstvenih objekata i izgradnje modernih saobraćajnica. Smatram da ovaj Plenum ne bi mogao da usvoji politiku budućeg razvoja koja bi ovaj region , tj . više od pola nerazvijenog područja naše Republike, ostavila na dosadašnjem nivou, odnosno uslovila još veće zaostajanje u odnosu na razvijena područja. Politički problemi, zbog ovakvog zaostajanja, su takvi da je teško objašnjavati politiku ulaganja samo u bazne objekte.

Vehid Smajlović : Razmatrajući aktuelne probleme privrednog razvoja BiH, bar djelimično, udovoljavamo zahtjevima osnovnih organizacija kao i opštinskih i sreskih komiteta. Posljednjih godina nema sastanaka i konferencija u Savezu komunista koji, na određen način , nisu pokretali ova pitanja i isticali njihovu duboku društveno-političku i ekonomsku sadržinu. Pozdravljajući razmatranje aktuelnih problema privrednog razvoja, par27

tijska rukovodstva su ovih dana ipak isticala da se zakasnilo i oklijevalo u njihovom pokretanju. Ovo tim prije što jedinstvo akcije Saveza komunista ne dolazi samo od sebe - potreban je veliki napor da se ono kroz demokratski i otvoren dijalog izgrađuje, da svi članovi Saveza komunista što više učestvuju u formiranju, a ne samo u sprovođenju politike. Želim da ukažem samo na neke od problema nerazvijenosti koji su isticani na području dobojskog sreza, a posebno poljoprivrednog regiona Posavine, sa napomenom da sličnu ili još nepovoljniju situaciju možemo naći i u Krajini, Hercegovini, istočnoj Bosni i drugim područjima Bosne i Hercegovine u kojoj oko 70 % teritorije otpada na izrazito privredno zaostalo područje sa nerazvijenom infrastrukturom i društvenim službama. Opšić je mišljenje da u proteklom periodu nismo imali u dovolnjoj mjeri neposrednijeg planskog usmje‐ ravanja i podsticanja privrednog razvoja na bazi jasnijih dugoročnijih koncepcija i da se to veoma nepovoljno odrazilo na mobilizaciju i efikasnost djelovanja subjektivnih snaga, a time i na stopu privrednog rasta. Opšta privredna kretanja poslije VIII kongresa odrazila su se povoljno i na nerazvijena područja, gdje su uslovi privređivanja daleko složeniji i teži. U srezu Doboj od ukupno 194 privredne organizacije u 1965. godini samo s tri poslovale sa gubitkom. Zatim, 75 radnih organizacija su se integrisale i dijelom se uključile u podjelu rada i specijalizaciju , a gotovo sva privreda preduzima korake na svom daljem poslovnom povezivanju. Integracija ide, na žalost, daleko sporije kod većih proizvođačkih kolektiva kao: Rafinerije, >>Natronke«, » Trudbenika« i drugih. Naročito poslije reforme su uloženi zaista krupni napori na prevazilaženju subjektivnih slabosti - a to je dalo i početne rezultate i ulilo samopouzdanje kod radnih kolektiva u sopstvene mogućnosti. No, i pored tih rezultata, nužno je istaći i relativno i apsolutno zaostajanje u privrednom razvoju ovog područja, koga osobito nepovoljnim čine demografski faktori čija neusklađenost sa privrednim rastom produbljuje i zaoštrava nesklad potreba i matirijalnih mogućnosti. Srez ima oko 450.000 stanovnika. Od 12 opština svega su dvije razvijenije, a ostale 28

se nalaze na nižoj skali dohotka po glavi stanovnika u -Republici, ili su prosječno za 37 % ispod republičkog prosjeka Evo u čemu je karakteristika ovih 10 opština . 1. Veoma nizak dohodak i socijalističkog i individualnog sektora, kao posljedica neznatnih ulaganja. Posljednjih pet godina u sedam naših opština je uloženo nešto preko 28 milijardi dinara, a na tom području živi oko 320.000 stanovnika. Ulaganja po jednom stanovniku su prosječno iznosila 88.000 dinara. Od toga je polovina investirana u željeznički saobraćaj , dakle, najvećim dijelom u opsluživanje privrede. 2. Ove opštine uglavnom egzistiraju na dotaciji, bez izgleda da održe nivo potrošnje koji su dosada imale. (Opština Teslić je u 1963. godini primila 30 miliona dotacije, u 1964. godini 70 miliona, u 1965. 210 miliona, a u 1966. godini oko 240 miliona). 3. Ekonomska struktura stanovništva je vjerovatno najnepovoljnija u zemlji (65 do 90 % poljoprivredno stanovništvo). U nekim opštinama : Odžak, Gradačac, Orašje i dr. u posljednjih 10 godina raste poljoprivredno stanovništvo, što predstavlja, vjerovatno, jedinstvenu, ali i negativnu tendenciju u zemlji . 4. Zaposlenost u 7 opština je od 3 do 7,1 %, koja se sve više produbljava usljed visokog nataliteta čija stopa u nekim opštinama iznosi i do 3 % godišnje, što znači da uz ovakav trend možemo očekivati da će se stanovništvo za 30 do 35 godina više nego udvostručiti. Očigledan je raskorak u neusklađenosti demografskog i materijalnog razvitka . To je fundamentalni problem koji nas zabrinjava tim više što se već sada može govoriti o prenaseljenosti i usitnjenom posjedu, koji se i dalje naglo parceliše i postaje velika smetnja ekonomičnoj upotrebi agrotehnike i mehanizacije. Naročito Posavina postaje veliki rezervoar latentne nezaposlenosti i veliki rezervoar sezonske radne snage koju sve više potiskuje mehanizacijom Vojvodine. 5. Gradska privreda je veoma usitnjena í na niskom nivou tehničke opremljenosti. Izrasla je iz proizvodnog zanatstva sa svim posljedicama niskog organskog sastava (nedovoljne radne kulture, niske produktivnosti i organizacije rada itd.). Zahvaljujući izvanrednim naporima ovih kolektiva, intervenciji i specija-

fizacije mogla se je održati . Sada se radi o nužnoj potrebi njihove modernizacije, a ukoliko bi se samo oslonili na napore tih kolektiva, čija je akumulacija veoma niska, a opterećenost anuitetima velika, onda ne bi mogli ići ukorak sa vremenom. U nekim privredno nerazvijenim opštinama ima starih proizvodnih kapaciteta koji rade uprkos potpuno nerealne i tehničke izbačenosti njihove opreme. Tako »Ukrina« u Derventi radi pretežno sa strojnim parkom koji je još 1909. godine kupljen kao polovan od Čehoslovačke. Ovo preduzeće je za posljednjih 15 godina dalo oko 10 milijardi, po raznim osnovama, društvenoj zajednici, a dobilo je samo 200 miliona za osavremenjavanje tekstilne dorade. Još je nepovoljnija situacija sa Destilacijom u Tesliću, a o tehničkoj zaostalosti strojeva i opreme u proizvodnom zanatstvu Šamca, Gradačca, Odžaka, Modriče, Tešnja i drugih opština da i ne govorimo. Štaviše, u uslovima ograničenih sredstava, neka od ovih relativne novoizgrađenih preduzeća, nabavljala su opremu koja je kao zastarjela izbacivana iz drugih preduzeća. 6. Ovako niska materijalna osnova veoma se nepovoljno reprodukuje na samoupravni mehanizam, na sporije podizanje zaostale svijesti i na izmjenu kvalifikacione i obrazovne strukture . Pozicija samouprave, usljed niske materijalne osnove, je veoma nepovoljna i opterećena nizom ostataka administrativnog sistema, pa više počiva na političkim, a manje na materijalnim odlukama. U ovim uslovima je i akcija Saveza komunista delikatnija i složenija. Sve više čujemo prigovora koji se upućuju na Savez komunista u vezi s ovim problemima. Zato nije ni slučajno da su u diskusijama na posljednjim sastancima partijski aktivisti zahtijevali da se ovi problemi pokrenu na nivou CK, bez obzira kako će biti vrednovani. Zabrinutost za prevazilaženje ovih problema tim je veća što opštine treba da što prije egzistiraju prema svojim materijalnim mogućnostima, a ako u sistemu ravnopravnih partnera ulazimo sa veoma niskom osnovom, onda se ne treba čuditi zašto se ljudi ne mire sa dotac jom -· jer ona je varljiva i privremena utjeha. Tu leži suština naših problema . Dotacija sve više postaje neprihvatljivo i privremeno rješenje, pogotovo ako su izgledi da to bude i trajna potreba . 30

31

THE UNIVERS ITY DE MICHIGA N LIBRARI ES

Mnogobrojne su posljedice nerazvijenosti na sektoru zadovoljenja zajedničkih potreba i životnog standarda uopšte. Školstvo je nerazvijeno, a slična je situacija i u zdravstvu, kao i u drugim društvenim službama. U posavskom dijelu (šamačke, odžačke, modričke i gradačačke opštine) zdravstveno osiguranje zemljoradnika premašuje poreze od poljoprivrede, što znači da je dohodak tako nizak da ne može podnijeti ovo osiguranje ni sa vrlo ograničer.im pravima. Dugovi zemljoradničkog osiguranja iz godine u godinu rastu i time se gomilaju politički problemi. Ove opštine najveći dio doprinosa troše na razarne bolesti: tbc, nefritis i žuticu. Inače zdravstveno stanje naroda u ovom kraju je veoma ozbiljno i po svemu sudeći epidemije i zarazne bolesti se neće moći spriječiti samo sopstvenim snagama. Ono što želim kritički da istaknem i ujedno predložim za zaključke, sastoji se u sljedećem : - Slažem se i podržavam izložene stavove da izlaz treba tražiti u uslovima privređivanja, u dosljednom ostvarenju zahtjeva reforme, u dograđivanju sistema, kako je to postavio VIII kongres . Očigledno je da se stalno zaostajanje Bosne i Hercegovine u njenom privrednom razvoju veoma snažno odrazilo na još većem produbljivanju zaostalosti u okviru pojedinih regiona. Jer. ako se nije realizovala politika skladnijeg privrednog razvoja na relaciji federacija - Republika, bar što se naše Republike tiče, onda je ta ravnomjernost pogotovo izostala u razvoju svih regiona u BiH. - Velika je odgovornost komunista u predstavničkim organima da na principijelnoj osnovi ulože napore i djeluju da se dosljedno provode ustavna i programska načela. Rekao bih da je inače slaba strana naše kritike što je jednostrana - što je ostala na konstataciji, što nije pružila i dovoljno predloga kako riješiti stvari. Tu moramo pokazati više organizovanosti i stvaralaštva - jer ako budemo stimulisali samo hrabrost da se nešto iznese, postavi i kritikuje, a ne dajemo i konkretne predloge kako raditi, onda je očigledno da premalo gradimo sistem, premalo sistematski mislimo, a to nije mala stvar u političkoj aktivnosti.

Dalje, smatram da u koncepciji razvoja BiH mora da preovlada orijentacija na veći stepen dorade tj. veći stepen finalizacije i visoke obrade. U protivnom, ako BiH ostane pretežno sirovinsko područje, mora da računa i dalje na prelijevanje kapitala putem primarne raspodjele. Poznato je i zakonito da su za posljednjih 100 godina u svijetu cijene sirovina, mjerene vrijednošću industrijsko-finalnih proizvoda, opale za oko 40 % Nismo uopšte u situaciji da biramo standard tehnike jer moramo ići na visoki organski sastav kapitala samo on daje visok dohodak, akumulaciju, veću opštu i ličnu potrošnju, dinamizira privredni razvoj i dr. Pri tome je neminovna borba za povezivanje privrede, za efikasniji naučni uticaj na njen razvoj i otpor protiv svake autarhije, učaurenosti i prakticizma. Nije potrebno isticati da upravo naše zaostajanje zahtijeva veći stepen organizovanosti i odricanja. Reforma na području svijesti u izmjeni shvatanja predstavlja najteži dio posla koji nismo savladali, Ne bih se složio sa jednostranom ocjenom o usitnjenosti naše privrede i smatram da taj problem ima i svoj drugi aspekt. Problem je u tome što je naša privreda i sitna, svaštarska, a i autarhična, a najveći problem je što nije ekonomskom logikom povezana. Ja bih dodao da su se i naši veći privredni kapaciteti, od kojih sa pravom puno očekujemo, sektaški ponijeli. Oni su premalo forsirali specijalizaciju tih sitnih pogona premalo su im pružili perspektive. Ako bi to postigli u širim razmjerama, onda bi se prije moglo govoriti o decentralizaciji industrije, jer bi ona u tom slučaju mogla da počiva na specijalizovanim pogonima, što je opšta pojava u svijetu i praksa velikih proizvođača finalista. Zato sam za punu podršku onim našim inicijalnim industrijskim kapacitetima koji razvijaju čitavu mrežu specijalizovanih pogona. Takvu orijentaciju je dosada najsmjelije ispoljio » Energoinvest«, ali to bi trebalo da očekujemo i od hemijske, drvnė, industrije celuloze i drugih grana industrije. -- U razvoju nerazvijenih područja moramo biti realni i znati šta u datom momentu možemo postići. Nedovoljna razvijenost nije problem samo nerazvijenih područja. Očigledno je da materijalna i kulturna zaostalost, ma gdje bila, predstavlja kočnicu i usporava-

32

nje napretka i progresa svugdje . Na žalost, ima jednostranog i potpuno sektaškog pristupa ovom problemu. Ipak mi se čini da je potrebno, pored sistematskog rješavanja ovog problema i maksimalna mobilizacija vlastitih snaga, tim prije što sredstva Fonda za nerazvijene predstavljaju tek simboličnu stavku koja i onako nije rješenje. Našu pažnju, napore i akciju moramo usmjeriti na vlastite snage i tu do maksimuma aktivirati sve potencijalne mogućnosti i prednosti koje imamo. Ali, pri tome se mora uvijek imati u vidu cjelina, a i činjenica da je brži razvoj nerazvijenih jedan od vitalnih interesa našeg društva u cjelini. Što se tiče razvoja nedovoljno razvijenih područja u Bosni i Hercegovini - · neophodno je što prije izvršiti regionalizaciju , organizovati studiozno izučavanje potencijalnih mogućnosti i analizom proizvodnih faktora utvrditi koje su to postojeće komparativne prednosti za njihov razvoj . Krajnje je vrijeme da spoljne intervencije budu organizovanije , naučno kvalitetnije i efikasnije . Što se tiče Fonda za nerazvijene , smatram da treba usvojiti iste kriterije za Republiku , kao što smo predložili federaciji . Dalje , nemamo stručnih institucija koje bi izučavale razvoj nedovoljno razvijenih područja. Usljed nerazrađenih dugoročnih koncepcija bilo je i promašaja u ulaganjima, o čemu u materijalu nije bilo riječi. Isto tako, institucionalizam Fonda za nerazvijene nije dograđen. Nerazvijeni nemaju na njegovu raspodjelu dovoljno uticaja. Možda bi se mogao da razmotri i organizuje poseban samoupravni mehanizam Fonda. Pokrenuto je jedno principijelno pitanje i prigovor koji smo čuli ovih dana : ako sredstva nerazvijenih treba dati za završetak kapitalnih objekata, postavlja se pitanje kakve obaveze i uslove treba od tih kolektiva tražiti ? Dalje, da li je u redu što ti kolektivi f sami premalo odvajaju za proširenu reprodukciju , a prosječno lična primanja približavaju 100.000 dinara a u nekim slučajevima su najveća u grani, pa i tamo gdje to nije rezultat boljeg poslovanja? Da li su ov : kolektivi učinili nešto značajnije da skupe sredstva od onih koje snabdijevaju sirovinama i energijom ili je možda njihova pažnja uglavnom kon-

33

centrisana na traženje sredstava iz ionako oskudnih republičkih izvora? Zato treba da se kaže : ako neko traži sredstva nerazvijenih treba da uzme odgovarajuću obavezu za njihov razvoj , kao i to da se i sam više odriče. Ima razumijevanja i strpljenja kod izrazito nerazvijenih da čekaju, ali se radi o tome koliko će to trajati i hoće li se bar u daljoj perspektivi obećati neke pouzdanije koncepcije razvoja itd. Treba veoma ozbiljno i najsavjesnije pogledati što je sa onim krajevima koji se u okviru nerazvijenih nalaze na najnižoj ljestvici po svim indikatorima. Smatram da su tamo potrebne dodatne i specijalne intervencije. Nije riječ o tome možemo li to mijenjati za godinu-dvije, već da idemo na neku dugoročnu koncepciju -- da je imamo i da za nju ljudi znaju. Moram da istaknem da je u Posavini omladina veoma zabrinuta, da ne vidi svoju perspektivu. Ove pojave se zloupotrebljavaju, a naši su dijalozi sa omladinom na selu sve žučniji -- teško nalazimo odgovor na postavljena pitanja. Bilo je predloga i zahtjeva u diskusijama da se istakne još i sljedeće : Da se u odgovarajućim institucijama i organima razrade kriteriji i stimulans kapitala za njegovo privlačenje u nerazvijena područja ; Da se u poljoprivredi preduzmu još energičnije mjere ; - Da se utvrde prioriteti za razvoj poljoprivrednih regiona i izradi njihova ekonomska osnova dugoročnog razvoja ; Da se obezbijedi veća javnost u donošenju materijalnih odluka ; tako će manje biti prigovora i priče o subjektivizmu ; - Da naša Republika pokaže više inventivnosti u privrednoj saradnji sa susjednim republikama ; Da se razmotri sistem okvalifikacije onih koji traže pośla inače problemi će se gomilati i sve više zaoštravati. Smatram da Savez komunista i druge snage našeg društva mogu prevazići i prebroditi ove teškoće. Više 34

organizovanosti i htijenja da usaglasimo gledišta, izgradimo jedinstvene stavove, pruža nam ova sjednica ali ona neće biti sasvim dovoljna i zato ova problematika ostaje naša stalna briga i zadatak. To je ono što sam želio da kažem na ovoj sjednici.

AHMET AJANOVIĆ : Želim da istaknem neka pitanja i probleme u vezi sa zadacima srednjoročnog plana u oblasti poljoprivrede i prehrambene industrije. Ima mnogo razloga da se i na današnjoj sjednici, kada se zacrtava politika srednjoročnog razvoja naše Republike, pcsveti odgovarajuća pažnja problemima iz ove privredne oblasti, ocijeni dosadašnji tempo razvoja poljoprivrede i prehrambene industrije i problemi koji su kočili njen brži i intenzivniji razvitak i, što je u sadašnjim uslovima najvažnije, da se zacrtaju jasnije koncepcije razvoja, izvori finasiranja i mogućnosti uspješnijeg prevazilaženja teškoća i problema, koji u sadašnjim uslovima predstavljaju kočnicu bržeg i uspješnijeg razvoja poljoprivrede i prehrambene industrije. U diskusijama koje su vođene o materijalu za ovu sjednicu CK SKBiH, kao i o prvom dijelu Nacrta srednjoročnog plana naše Republike, istaknuta je puna podrška ocjenama u prvom dijelu materijala, gdje se ana lizira dosadašnji razvoj Republike . Ja se, zbog toga, ne bih zadržavao na tim ocjenama, nego bih želio da istaknem neke probleme koji predstavljaju kočnicu bržeg razvoja poljoprivrede i prehrambene industrije, a koji nisu dovoljno konkretno koncepcijski razrađeni u ovim dokumentima. Zadaci postavljeni srednjoročnim planom BiH za povećanje poljoprivredne proizvodnje od 34% su obimni, ali su zbog sve većeg interesa radnih organizacija i poljoprivrednih proizvođača za intenzivnim privređivanjem , uz odgovarajuće uslove, i potpuno realni. Međutim, da bi se obezbijedilo povećanje poljoprivredne proizvodnje po godišnjaj stopi od 6 do 7% nužno je već sada, u prvim godinama realizacije plana,

85

utvrditi čvršće izvore sredstava za finansiranje -- kreditiranje radnih organizacija i poljoprivrednih proizvođača u nabavci mehanizacije i reprodukcionog materijala. Ovo ističem zbog toga što se to pitanje rješava već dugi niz godina, ali i do danas nisu nađena odgovarajuća rješenja, koja bi ubrzala proces intenziviranja poljoprivrede. Mišljenja sam da radnim organizacijama koje su perspektivne, a trenutno nisu u stanju da obezbijede vlastita sredstva za učešće, s obzirom da su dosada, najčešće zbog objektivnih razloga bile nerentabilne, trebalo obezbijediti čvršće izvore kreditiranja iz sredstava Poljobanke, investiciono-komercijalne banke i Fonda za nedovoljno razvijena područja. Ukoliko i dalje ostane stav Poljobanke o uslovima kreditiranja samo kompletnih linija , za mehanizaciju pojedinih poljoprivrednih kultura, onda se postavlja pitanje koliko ćemo mi u BiH ili konkretno u Posavini i Semberiji biti u mogućnosti da koristimo ta sredstva. Isto tako, već dugi niz godina imamo neriješene probleme kooperacije u stočarstvu. U nacrtu plana se predvida povećanje proizvodnje mesa sa 69 na 96 hiljada tona, što smatramo da nije dovoljno u odnosu na potrebe i naše mogućnosti. Istina, u vezi s tim se postavlja problem izmjene pasminskog sastava stoke i problem finansiranja , s obzirom da radne organizacije, a ni poljoprivredni proizvođači, nisu u stanju vlastitim sredstvima nešto ozbiljnije da učine, a zasad to nijedna banka ne finansira. Ukoliko bi se ovo riješilo, mogao bi se obezbijediti daleko veći obim proizvodnje. Poznato je da je oko 235.000 ha najplodnijeg zemljišta, uglavnom u Posavini i Semberiji, ugroženo od poplava, na kome gotovo svake godine dolazi u pitanje proizvodnja. Dovoljno je istaći da su štete od poplave u prošloj godini, samo u opštini Brčko, bile oko 587 miliona dinara . Zbog toga, smatramo da se problemi melioracije plavnih područja treba da istaknu baš sada kada diskutujemo i usvojamo koncepcije razvoja srednjoročnog plana Republike i federacije, da bi se, u vezi s tim , zacrtala jasnija politika i čvršći izvori finansiranja. Naime, poznato je da sredstva , Fonda voda od 250 miliona dinara mogu služiti samo za održavanje, a da su 36

sva druga sredstva, koja se predviđaju srednjoročnim planom , dosta nesigurna i nedovoljna za ovako obimne poslove. Polazeći od toga da se radi o takvim regionima koji mogu dati visoke prinose i uticati na povećanje poljoprivredne proizvodnje, a ujedno se smatraju za nedovoljno razvijena područja, mišljenja smo da bi sredstva iz Fonda za nerazvijena područaj , pored ostalog, trebalo da budu osnovni izvori finansiranja planiranih melioracija u poljoprivrednim regionima. To bi, pored ostalog, na ovim područjima gdje se izvrši melioracija uz već postojeće komplekse društvene imovine, stvorilo povoljne uslove za kompletiranje, arondaciju i komasaciju zemljišta. Sve ovo treba da stvori odgovarajuće uslove za brži razvoj prehrambene industrije, kojoj je, što se tiče koncepcija daljeg razvoja u materijalu , kao i u Nacrtu srednjoročnog plana, posvećeno vrlo malo pažnje. Smatramo da sadašnji stepen razvoja prehrambene industrije karakteriše niska tenhička opremljenost, pa prema tome i niska akumulativnost što joj onemogućava kompletniju finalizaciju, a to dalje uslovljava njenu nesposobnost za brže uklapanje u odgovarajuću podjelu rada i predstavlja kočnicu integracionih procesa. Prema tome, u srednjoročnom planu trebalo bi dati prioritet rekonstrukciji prehrambene industrije u cilju viših faza prerade, što bi omogućilo veću akumulaciju, čime bi prehrambena industrija postala interesantan partner poljoprivredi, pa bi omogućila širi asortiman proizvoda u cilju zadovoljenja većih zahtjeva tržišta i odgovarajuće podjele rada.

BOJAN SELIĆ : Drugovi iz opštine i sreski aktiv zadužili su me da govorim o nekim pitanjima iz ovih materijala i Društvenog plana razvitka do 1970. godine. Mi imamo dva materijala koji se prepliću, pa ih je teško odvojiti. Jedan je materijal od CK, a u isto vrijeme je došlo do objavljivanja Društvenog plana pa je teško razdvojiti jedan od drugoga. Malo smo opterećeni i jednim, a kada smo plan pročitali diskusija je 27

po opštinama i u sreskom aktivu otišla na Društveni plan. Ogromne se primjedbe stavljaju na njega. Prvo bih nešto rekao o materijalima za ovu sjednicu. Još razmišljam da li naš Društveni plan razvitka do 1970. godine nije pomalo u protivrječnosti, na liniji komunalni sistem i Društveni plan. Da li komunolni sistem, ovakav kakav je, omogućuje i obavezuje da Društveni plan stvarno bude plan, da obavezuje Savez komunista i sva rukovodstva i čitavo naše društvo. Ja ovo ne mogu definisati, ne mogu da kažem gdje je ta protivrječnost, ali ipak mislim da bi u našem daljem razvitku morali na ta pitanja odgovoriti. Posebno mislim na dio materijala koji govori o poređenjima u okviru Jugoslavije. Pod dojmom sam da takva poređenja vode nekoj političkoj uravnilovci. Zatim, da jedan metod imamo kad se upoređujemo prema Jugoslaviji, a drugi kad se upoređujemo prema dolje. Jer, npr. Kladuška opština ima bruto nacionalni dohodak 42 dolara po glavi stanovnika, a Bosna i Hercegovina oko 360, to je odnos 1 :8 i tu mi ne vidimo nikakvog političkog problema. Ako se neko pojavi odozdo da govori mi njemu kažemo da je lokalist. Ispada, otprilike ovako: skrojimo kapu i naturimo na glavu, pa ako dobro ne stoji onda proglasimo da je loša glava, a ne da smo mi loši krojači. Mislim da bi tu negdje morali tražiti određena rješenja. Nije mi jasno kod poređenja sa Slovenijom. Jedan prosječni komunista u Sloveniji nije kriv što je zaostala Bosanska krajina, niti je toliko moja zasluga ili njegova što se razvila Slovenija. To može da unosi nervozu, može da pasivizira subjektivne snage. Umjesto da se poredimo sa drugima po tome da li proizvodnja ide istim tempom . mi se poredimo na nekoj drugoj osnovi. Ako preduzeće drvne industrije u Sloveniji proizvodi kubik rezane građe za 6 časova , a u Bosni za 8 ili više , onda će objektivno biti prelijevanja sredstava preko tržišta. bez obzira htjeli mi ili ne. Prema tome, neke objektivne zakonitosti moramo priznati. To malo smeta. Smeta prosto iz tih razloga što ne doprinosi nego čak štoviše zamagljuje odnose. Mi ponekad tražimo spoljne fore da to rješavaju . poimu nerazvijenih ranije smo diskutovali. Drug Br " svom izlaganju kaže da su sva sredstva za

20

S N LIBRARIE MICHIGA OF ITY UNIVERS THE

nerazvijene krajeve utrošena samo u nerazvijene. Sigurno da je tako, kad smo proglasili da je čitava Republika nerazvijena. Ali ja tvrdim da u našem srezu, sa sedam opština, ima razvijenih i manje razvijenih, da je npr. Drvar mnogo razvijeniji, Kladuša manje, a Cazin nikako i sl. Svjestan sam posljedice ako rasparčamo sredstva Fonda za nerazvijene krajeve da će možda Republika ići sporije naprijed, a ako ulažemo ta sredstva u krupne objekte da će Republika mnogo brže ići naprijed. Svjestan sam i toga ako jedna republika čini takvu revoluciju u proizvodnji i hoće da se brže industrijalizira, da mora skoncentrisati sredstva da bi mogla intervenisati. Ali, pošto je Fond za nerazvijene krajeve jedino sad skoncentrisan onda smo svi uprli oči u njega da on to sve skupa riješi. A ja tvrdim da neće ni on to riješiti. Šta sada ako je taj Fond za nerazvijene krajeve, i ono što je drug Petar Dodik govorio sa čime se slažem, potrošen u velike objekte i mi to kažemo dolje drugovima, da se treba odreći za 4 godine da išta tražimo. Postavlja se pitanje , obaveza radnih organizacija, kada se izgrade, prema najnerazvijenijim krajevima. Jedino radna snaga zaostalih područja može da tamo radi. Zar se ne bi mogli postaviti drugi odnosi. Već se čuju i ovakve izjave : >>Mi smo isto takò omladinskim brigadama i sredstvima gradili Zenicu, ali opet od toga najviše koristi sada ima baš taj tamo čovjek koji se našao«.... Neko je ovdje predlagao, a mislim da je to jedino rješenje, da se ekonomskim putem prelijeva kapital u nerazvijene krajeve, tj . da se isplati kapital iz Slovenije ili Amerike uložiti u Bosansku krajinu na principu ekonomske obostrane koristi. Jer, za mene pojam pomoći je etička kategorija. Pomoći u ekonomici nema. U ekonomici postoje ekonomski odnosi. Onaj ko daje pomoć mora da zna dokle će je davati i u šta se troši . Dok bude neekonomskog pružanja pomoći, biće i diskusija i sukoba. Drugo, u materijalima se često postavlja pitanje interesa, pa se kaže da Republika nema interesa za to. Meni to mnogo smeta u našim diskusijama i materijalima. Na primjer, putevi koje je ranije održavala Republika, a sada opštine. Put od Kladuše prema

Krupi koristi 70-80.000 ljudi, a na istom ne rade autobusi jer opština ne može taj put održavati. Ostalo je toliko ljudi koji uopšte ne mogu da putuju , a kaže se da Republika za taj put nema interesa. Postavljam pitanje : kakav može biti republički interes u sukobu sa interesom opštine gdje živi 30-40 ili 60.000 stanovnika? Kakav je to interes ? Čini mi se da može biti samo govora o mogućnosti ili nemogućnosti, ali da više opština ima jedan interes, a da Republika za to nema interesa, meni stvarno to nije jasno. Takvih izjava ima. Ko ocjenjuje šta je čiji interes ? I ja bih htio da prisustvujem kada se to ocjenjuje. Ja dobro razumijem kad se kaže da nema Republika interesa za put Zagreb ― Split, jer ne prolazi kroz Bosnu, nego periferijom, mada mi se čini da bi morali imati interesa i za taj put. Posebno bih rekao da bi u dugoročnijem planu, pošto izvozimo radnu snagu (iz Bosanske krajine oko 15.000 ljudi) preko granice i unutar zemlje, morali naći kriterijume da jedan procenat od deviza koje dobijamo od te radne snage zadržimo u tome kraju kako bi mogli graditi škole i drugo. Drugovi sa terena zahtijevaju da iznesem na ovom Plenumu CK potrebu da se za ove četiri godine ubaci u plan 12 km puta od Kladuše prema Topuskom, CaSrbljani, od Petrovca prema Strmi. To je sve zin ukupno 80 km puta. Ako za 20 godina, na području gdje živi toliko stanovnika, nismo u stanju da sagradime 80 km asfaltnog puta postavlja se pitanje : dokle čekati? I drugo, u Društvenom planu nismo predvidjeli ni jednog dinara za geološka ispitivanja, a tvrdimo da imamo rude. Potrebno je ispitati kolike su te zalihe. Iskustvo govori da ima pojava prakticizma i zadovoljstva s polovičnim rješenjima, pri čemu je nedostajala odlučna jedinstvena akcija komunista, a posebno rukovodećih kadrova , u sprovođenju zauzetih stavova političkih rukovodstava i političkih tijela u Republici. Zato se sporo i sa dosta otpora ostvaruju zaključci , na primjer, u investicionoj politici , integraciji. raspodjeli itd.

40

Kad postavljamo pitanje odgovornosti morali bi jedanput stvarno reći na kog se to odnosi. Inače, same konstatacije samo unose nervozu, te sumnja svako na svakoga.

MATO ANDRIĆ : U posljednje vrijeme, naročito u pripremama za srednjoročni plan razvoja, imali smo prilike da se nešto podrobnije upoznamo s problemima razvoja naše Republike i njenog položaja u jugoslovenskoj zajednici . Svih nas teško se doima činjenica da razvitak Bosne i Hercegovine posljednjih godina zaostaje,a pogotovo zato što se takva tendencija nastavlja. Materijal pripremljen za ovu sjednicu ukazuje na niz uzroka ovakvog kretanja . Možda svi uzroci nisu sagledani, ali oni koji su izneseni dovoljno su dokumentovani i ubjedljivi. Kako se vidi, većina njih proističe iz nepovoline politike u Jugoslaviji, koja je posljednjih godina vođena, (disparitet cijena, neadekvatna ulaganja u sirovinsku i baznu privredu, nedovoljna ulaganja u BiH kao nerazvijeno područje itd ). Kakve posljedice proizlaze iz ovakvih kretanja , zasad su samo u globalu sagledane. To su izrazito nizak nacionalni dohodak po glavi stanovnika u velikom broju opština , veoma niska budžetska potrošnja, a iza toga hiljade djece neobuhvaćene školovanjem, neriješena mnoga socijalna i zdravstvena pitanja itd. Građanima teško pada što se mnogi opravdani privredni poduhvati moraju godinama da odlažu. Uzgred da kažem da se modernizacija pula Brod --- Zenica odlaže više od 10 godina, mada je jasno da ima veliki značaj za privredu Republike. a posebno za povezivanje poljoprivrednih krajeva sa potrošačkim centrima. Dakle, sličnih odlaganja bilo je i u drugim krajevima naše Republike zbog nedostatka investicionih sredstava, niske budžetske potrošnje i sl. Potrebno je insistirati da se određena pitanja na nivou federacije riješe , a naročito veće angažovanje Fonda federacije za razvoj nedovoljno razvijenih republika i sprovođenje utvrđenih kriterija u budžetiranju. Toliko je postalo jasno da od odnosa federacije prema ovim pitanjima u znatnoj mjeri zavisi temno 41

naših daljih kretanja, da to čini mi se nije potrebno ni obrazlagati. Zbog toga istupanje druga Rate u Saveznoj skupštini, prilikom donošenja budžeta za 1966. godinu, kod naših ljudi je primljeno s uvjerenjem da je to trebalo i ranije činiti, jer se pitanje odgovornosti upravo odozdo sve više pokreće. Brojni su zahtjevi da se savezni poslanici i drugi predstavnici Bosne i Hercegovine u saveznim organima svestranije pripremaju za prezentiranje naše problematike, jer to je jedan od važnih uslova da budemo pravilno shvaćeni i podržani od predstavnika drugih. Boravak druga Tita u Bosanskoj krajini učvrstio je uvjerenje građana da će jugoslovenska zajednica ubuduće imati adekvatniji odnos prema problemima razvoja Bosne i Hercegovine. Zato se može očekivati da će i ovi zahtjevi biti riješeni. Međutim, osnovni problem razvoja nerazvijenih područja u Republici, time nije riješen. Suočeni smo sa činjenicom da je najveći dio teritorije Republike nedovoljno razvijen, a neke opštine izrazito nerazvijene. Time je naša obaveza veća da politiku razvitka ovih područja što jasnije izgradimo. Moram da kažem da na dosadašnji odnos Republike, to su podvlačili i još neki drugovi, prema nerazvijenim područjima ima dosta kritike i primjedbi. Najviše se zamjera što nemamo izučene probleme nerazvijenih, izgrađenu politiku i kriterije razvoja i što smo još uvijek pred dilemama. Sa dilemama ulazimo u ovaj srednjoročni plan. Zakonom o Fondu za nerazvijena područja trebalo bi utvrditi pobliže ovu politiku, ali se to odlaže. Nasuprot tome, sredstva se ulažu i preduzimaju se predviđeni poduhvati, pa se može postaviti pitanje : po kakvim kriterijima i ko to sve usmjerava? Mnogo toga u očima građana, pa i kadrova, ostalo je anonimno. Činjenica je da većina novih ulaganja ide u nekoliko privrednih centara. A evo i u materijalu zagovara se da se tako ubuduće radi. Međutim, koncentracija sredstava samo u određene centre, čini mi se da i dalje zaoštrava pitanje skladnijeg razvoja pojedinih regiona. S druge strane, to može doći u koliziju sa principom da se sredstva ulažu tamo gdje je najekonomičnije i gdje se na taj način najefikasnije rješavaju i druga pitanja. Nije suvišno da pogledamo kako su dosada angažovana sredstva fede-

42

43

UNIVERS THE MICHIGA OF ULL LIBRARIE N S

racije za nerazvijena područja u našoj Republici. Od orijentacionog učešća planiranih sredstava Banjaluci je odobreno 247% od predviđenog, Brčkom 63 % , Livnu 78 %, a Mostaru 187 % itd. Vidi se da su utvrdeni kriteriji o usmjeravanju sredstava bitno narušeni. (Podaci Zavoda za plan i Privredne banke). U našem srezu čuju se brojne primjedbe da su zapostavljeni izvjesni potencijali. U posavskom regionu postoje objekti, o tome je govorio i drug Ajanović , za preradu poljoprivrednih proizvoda, ali se na njih u republičkim planovima malo računa ili skoro nikako. U isto vrijeme. planiraju se ili podižu kapaciteti za preradu poljoprivrednih proizvoda u rejonima koji ne izgledaju mnogo poljoprivredni. Takva praksa ljudima nije dovoljno jasna, tim prije, što je iz ovih rejona bilo inicijative za proširenje i podizanje kapaciteta za preradu poljoprivrednih proizvoda. Ta nastojanja nisu mogla biti realizovana, najčešće zbog nedostatka finansijskih sredstava. Kadrovi u ovim opštinama često postavljaju pitanja : kakva je naša perspektiva, i šta treba preduzeti na liniji daljeg razvoja? Na ovakva pitanja nije lako dati odgovor, pogotovo to ne mogu dati politički forumi. Zato se prvenstveno traži od re-publičkih, privrednih i drugih stručnih organa da svestranije izučavaju privredne mogućnosti ovakvih regiona i da na prostranoj osnovi gradimo politiku daljeg razvoja. Pri tome se mora čuvati usmjeravanja koja ée prejudicirati ulaganja, a zanemarivati ekonomske kriterije, jer smo u praksi iskusili da je niz ekonomičnih poduhvata ostalo bez podrške banke i drugih republičkih organa samo zbog toga što to nije bilo u određenom regionu ili su se ispriječile razne druge najčešće neekonomske prepreke, a na drugoj strani ipak su podizani i nerentabilni objekti. Da bi društvena sredstva, pa i ona namijenjena nerazvijenim područjima, plasirali tamo gdje je najrentabilnije, potrebno je da obezbijedimo još neke uslove . Prije svega moramo učvrstiti sigurnost svih komuna i radnih ljudi da će njihove minimalne potrebe biti zadovoljene bez obzira gdje se objekti podižu . Tada će oni svoju perspektivu vidjeti ne samo u razvitku komune nego šireg regiona i Republike kao cjeline. Dosada smo suviše naglašavali da zadovoljenje društvenih potreba treba vezivati za

materijalne mogućnosti komune, a te mogućnosti su veoma različite. Istina je, dotacijom Republike ublažavaju se razlike koje nastaju formiranjem budžeta opština iz vlastitih prihoda . Međutim, klima je takva da ljudi u ovakav način finansiranja nisu dovoljno sigurni . Pored toga, jasno je da budžetska potražnja ne može biti jedini izvor zadovoljenja društvenih potreba, što inače obezbjeđuje razvijenija materijalna baza komune. Na nerazvijenost i nespokojstvo građana u nerazvijenim komunama utiču izvjesne naše subjektivne slabosti, kao što su neblagovremeno usaglašavanje mišljenja opštine, srezova i Republike. Naime, poznato je da smo prošle godine imali niz teškoća da obezbijedimo ravnopravan pristup svih đaka u škole drugog stupnja. Nije bila rijetka pojava da su nerazvijene opštine, gdje su po pravilu i locirane ove škole, nastojale da ne primaju đake iz drugih komuna ili bar da taj prijem znatno ograniče . Dalje, rasprostranjena je praksa da u razvijenim centrima prvenstvo pri zapošljavanju, stipendiranju i sl . imaju građani iz dotične opštine. To kod nerazvijenijih učvršćuje uvjerenje da je jedini i najsigurniji izlaz u izgradnji industrije. Odatle potiču zahtjevi za novim kapacitetima i mi moramo računati da će tih zahtjeva biti i ubuduće. Pošto je sigurno da ih nećemo moći podizati u svakoj opštini, onda je nužno da, uporedo sa zastupanjem politike regionalnog razvoja, ukazujemo na perspektivu onih gdje se ne može razviti materijalna baza prema društvenim potrebama . Znači, stav da se troši saglasno materijalnim mogućnostima, koji je inače ispravan, mora doživjeti takvu interpretaciju koja bi pomirila protivrječnosti regionalnog razvoja privrede i komunalnog zadovoljenja društvenih potreba. Tada bi se suzila baza lokalizmu i drugim negativnim pojavama. Ako to nismo u stanju da obezbijedimo onda ne možemo računati da će politika razvoja, koju zastupamo, uživati podršku znatnog broja komuna. Tada će biti teško postići jedinstvo da se sredstva Fonda za nerazvijena područja iscrpljuju na par objekata i u nekoliko centara, ma koliko se dokazivala njihova ekonomičnost. I na kraju želio bih da iznesem i sljedeće: Kod određivanja politike daljeg razvoja nerazvijenih područja još je potrebno unijeti izvjesne elemen44

SIDA MARJANOVIĆ : Po mjestu i značaju koji je postavio nauci , Osmi kongres Saveza komunista Jugoslavije označava početak jedne nove etape u tretiranju naučno- istraživačkog rada u našoj zemlji. U referatu i diskusijama jasno je uočeno da nauka predstavlja jedan od osnovnih preduslova našeg daljeg ekonomskog i društvenog razvoja i da »etapa razvijenih ekonomskih i društvenih odnosa 45

Char t NVAINIAN TYTENTÄ JA TAG SOY

te realizma. Nacrt društvenog plana razvoja Jugoslavije do 1970. godine na nizu skupova je kritikovan zato što je nerealno predviđao razvitak materijalne baze u nerazvijenim područjima. Izvjesnu dozu tog nerealnog optimizma preuzeo je i Nacrt društvenog plana razvoja Bosne i Hercegovine. I jedan i drugi predviđaju brži rast dohotka u nerazvijenim područjima, a naročito skladniji razvoj regiona i smanjivanje relativnog zaostajanja, mada očito nisu obezbijeđeni potrebni uslovi da se to ostvari. Takav optimizim može da izazove nekoliko negativnih posljedica. S jedne strane, učcršćuju se uvjerenja da smo našli put u rješavanju problema nerazvijenih i da tu nema više šta da proučavamo i istražujemo. a s druge strane, to i kod ljudi u nerazvijenim krajevima stvara uvjerenje da će biti više sredstava i da se zato treba pripremiti. Iz toga može da se rodi niz novih investicionih programa, u koje su ne rijetko baš u nerazvijenim komunama ulagana znalna sredstva, da bi ih poslije odložili u arhivu. U materijalu koji nam je dostavljen pitanje utroška sredstava Fonda za nerazvijene sasvim se realno tretira. Vidimɔ da za naredne 2-3 godine sredstva namijenjena nerazvijenim područjima treba da se utroše za dovršenje započetih objekata. Nije isključeno da će se ubuduće stvoriti i nove obaveze. Ako je to tako da će sredstva iz Fonda za razvoj nerazvijenih područja po srednjoročnom planu biti pretežno angažovana na uskom dijelu Republike, onda to treba reći da se ne gaje iluzije i da se težište baci na traženje izlaza u drugim rješenjima. Ta druga rješenja još nisu razrȧđena, nisu afirmisana, pa će na tome trebati znatno više raditi.

traži i razvijeniju nauku i tehniku« . Taj stav je došao do izražaja i na republičkim kongresima Saveza komunista, a Savezna skupština je u januaru 1965. godine, nešto kasnije i naše Privredno vijeće, donijela i posebnu rezoluciju o naučno-istraživačkom radu u kojoj je izričito formulisano da » nauka i primjena njenih rezultata treba da postanu bitan činilac razvitka privrede i društvenih djelatnosti, kao i uopšte šireg uspostav ljanja socijalističkih odnosa i podsticanja društvenog napretka«< . Pokazalo se, međutim, da je za realizaciju ovih stavova i rezolucija potrebno u znatno većoj mjeri angažovati djelovanje svjesnih snaga, u prvom redu članova Saveza komunista, jer se u odnosu na naučno-istraživački rad susrećemo još uvijek s nizom pogrešnih shvatanja. Dok se danas u razvijenim zemljama naučno-istraživački potencijal smatra kao jedan od osnovnih pokazatelja stepena društvenog i ekonomskog razvoja, kod nas se još uvijek susrećemo sa shvatanjima koja sužuju tu djelatnost u oblasti obrazovanja i kulture. Takva shvatanja su moguća samo ako se ignoriše obim i značaj savremene naučne revolucije i njene reperkusije ne samo na tehnološke procese već i na duboke izmjene u strukturi kadrova, općenito radne snage u industriji, posebno sa tendencijom konstantnog povećanja broja lica koja rade u naučno-istraživačkim i razvojnim sektorima. Stoga je razumljivo što je u svim razvijenim zemljama naučno- istraživački rad postao sektor s posebnom političkom odgovornošću, najuže vezanom za dugoročno formiranje nacionalne politike. Naša Republika nije ostala izolovana od tih opštih kretanja u razvoju naučno-istraživačke djelatnosti. Posebno u nekoliko zadnjih godina učinjeni su veliki napori da se naše zaostajanje smanji i u tom pogledu postignuti su neosporni rezultati . Do 1945. godine nismo imali ni jedan faklutet, ni jednu naučnu ustanovu. Danas imamo Univerzitet sa 16 fakulteta, 33 registrovane samostalne naučne ustanove i 54 razvojna centra. Mnoge od tih ustanova ostvarile su ne samo aktivnu saradnju sa srodnim ustanovama u zemlji i inostranstvu. već su pružile i niz značajnih doprinosa 46

47

Cyan KIVAIBAN J JA TITENTA NG TOT

rješavanju neposrednih problema nače privrede i društva . U izvjesnom broju većih privrednih organizacija uočen je značajan naučno-istraživački rad i pružena mu materijalna podrška. Međutim, u tom pogledu postoji ogromna neravnopravnost kao što pokazuju sljedeći pokazatelji nekih institucija, koji operišu s procentima ulaganja u tekuće naučno-istraživačke zadatke ú 1965. godini. Uzećemo za primjer Institut za metalurška istraživanja u Zenici koji je realizovao pulem Saveznog i Republičkog fonda za naučni rad procentualno 20.90 % ; putem Geološkog zavoda 0,30 % i putem privrede 78,80 % . Institut je dosada u 1966. godini ugovorio sa privredom istraživačke zadatke u vrijednosti od 216,270.500 miliona dinara . No u svom fondu za naučno-istraživački rad institut je na dan 31. decembra 1965. godine imao 16 miliona dinara. Istraživačko-razvojni centar za elektroenergetiku >>Energoinvesta« putem Saveznog i Republičkog fonda ugovorio je 3,9 %, putem Elektro-tehničkog fakulteta 1,79 % i putem privrede 95,40 % . Sredstva fonda za naučnoistraživački rad Centra su krajem godine bila u visini od 21,393.000 dinara. Zavod za tehnologiju drveta Mašinskog fakulteta putem Republičkog fonda za naučni rad ugovorio e procentualno 36.60 %, putem Poslovnog udruženja drvne industrije 46,30 % i Univerziteta 11,10 %, privrede 5,70 %. Sredstva fonda na dan 31. decembra 1965. su 8,260.000 dinara. Institut za rudarska i hemijska istraživanja u Tuzli putem Saveznog i Republičkog fonda ugovorio je 88.70 % ukupnih sredstava, a putem privrede samo 11,30 %. Sredstva fonda su 30 miliona dinara . Ovih nekoliko podataka ilustruje i mogućnosti daljeg razvoja ovih kapaciteta, odnos privrede prema nauci, uslove pod kojima rade ove institucije cijene usluga i to za rad koji je često i do 70 % , da tako kažem, rutinski, projektantski. U planskim predviđanjima mislim da bi ovi pokazatelji trebalo da nešto znače. Uprkos znatnih napora i sredstava uloženih u razvoj institucionalne mreže, zaostajanje u oblasti naučnoistraživačkog rada u odnosu na naše razvijenije repu blike još je uvijek vrlo osjetno. Ono je uslovljeno, prije

svega, činjenicom da smo u toj djelatnosti počinjali posve od početka i da smo morali u relativno kratkom roku da stvaramo instovremeno i mreže i kadrove. I dok smo, uglavnom, uspjeli da u pogledu mreže pokrijemo glavne pravce istraživanja, u pogledu visokokvalifikovanih kadrova, koji predstavljaju odlučujući faktor u rješavanju zadataka naučno-istraživačkog rada, potrebno je da učinimo posebne napore, jer u protivnom slučaju postoji opasnost da se postojeće zaostajanje još poveća. Mi danas raspolažemo premalenim brojem kadrova : dok na svakih 10 hiljada stanovnika broj visokokvalifikovanih stručnjaka - samo radi poiznosi u SSSR 22,5, u SAD 24, zaredenja uzimam padnoj Evropi 8,4, u SFRJ 3,1 , taj broj za BiH iznosi 2,7 pri najoptimističkoj ocjeni da 50 % kadrova sa Univerziteta rade na organizovanom naučnom radu. Posebno je nezadovoljavajuća njihova struktura u privredi, gdje na 430 stručnih dolazi svega 67, i to relativno mladih, naučnih kadrova. Poseban problem predstavlja naučni podmladak u nizu naučnih disciplina za koje su znatno privlačniji uslovi u praksi nego u institutima i na fakultetima. Ovakva situacija pruža atraktivnost za mlade kadrove naročito u nekim disciplinama i tako dolazi do negativne selekcije naučnog kadra. Nastojanja za daljim razvojem naučnog rada najuže su povezana s čitavim društvenim planom razvoja Jugoslavije i BiH. Društveni plan razvoja Jugoslavije i naš republički u svojim osnovnim postavkama predviđaju razvoj i privrede i društva na bazi odlučne orijentacije sa ekstenzivnog na intenzivni način privređivanja. To imperativno traži i aktivniji i konkretniji odnos prema nauci, koja mora dobiti adekvatan tretman i kad je riječ o razvijenim i još više o nerazvijenim područjima. Ponavljam ovu misao zbog toga jer se stiče dojam , čitajući ove tekstove planova i upoređujući ih sa prethodnim, da u njima ima novih realnih gledanja i ocjena, ali u samom pristupu, mislim da je zatajio jedan bitan momenat koji rezultira iz toga što nisu razrađeni metodi planiranja u nauci i metodi planiranja putem nauke. Nedovoljno je, naime, pored nekih parcijalnih elaborata, putem statističkih ili anketnih podataka i slično, kao i tradicionalnim, da ih tako nazovem, ekonomskim 48

49

JL MELU DE BUNJIGA NL LIDIADIE

paramentrima, dalekosežnije procjenjivati i planirati. Uostalom , da kažem uz put, isto kao što se preko konferencija i iscrpljujućih debata ne može kreirati politika. To mogu i treba da postanu mjesta samo za odluke fundirane na pokazateljima studioznog, kompleksnog istraživanja. Praktikujući ovakvo zacrtavanje politike razvoja negira se stvarni značaj i uloga nauke koja je, općenito u svijetu, pa i kod nas, u procesu naučnotehničke revolucije i dobila za društvo jednu novu dimenziju. Prvo, jer je skratila vremenski period od istraživanja do primjene i drugo, jer se direktno povezuje s ekonomskim i drugim društvenim faktorima razvoja. Savremene ekonomske nauke, upravo zbog ovog i ocjenjuju ekonomski prosperitet, ne samo sa stanovišta ulaganja u nove objekte, mašine i rad, već i ulaganja u istraživanja i tehnički napredak, pošto su oni taj faktor koji poboljšava i kvalitet uloženih sredstava i rada. Investicije u nauku su ujedno i investicije za ekonomski prosperitet, a na ovom mjestu nauka dijeli udio sa obrazovanjem, što usiovljava jedno drugo. Poslužiću se podatkom koji na ovom mjestu može biti dovoljno ubjedljiv argument. Vlade Sovjetskog Saveza i SAD ogromna sredstva izdvajaju za finansiranje naučnog rada, od čega najveći procenat ide na vasionska, nuklearna i vojna istraživanja i zato ih ne navodim. Ali u zapadnoevropskim zemljama, koje strepe od naučne ekspanzije » velikih « , vlade i vanprivredne organizacije (podatak sa Drugog zasjedanja ministara za nauku OECD-a, marta 1966) učestvuju u finansiranju sa 56 %, a privredne organizacije sa 44 %. To znači da se skoro polovina naučnog istraživanja poduzima u okviru državne politike, a u cilju ekonomskog prosperiteta i nezavisnosti. U materijalu za ovaj Plenum u tekstu koji pledira za razradu konkretnih mjera, a ukazuje na široki front problema, dobro su potcrtane one elementarne strane subjektivne ili objektivne prirode koje mogu da uspore proces razvoja , kao i da ga povuku nazad. Ako se složimo da je i danas i sutra presudan faktor vrijeme, složićemo se da se moraju brže razrješavati problemi i u nauci i u odnosu na nauku. Nauka može odigrati svoju društvenu funkciju u razvoju ljudskih i prirodnih potencijala i naših socijalističkih odnosa ako postane

opšta stvar i opšte dobro. U samoupravnom sistemu pojam nauke, vrijednosti koje. daje ili može da da, ali i pretpostavke za te vrijednosti kojoj se moraju pružiti, nužno moraju da postanu sastavnim dijelom samoupravljačke politike. Za taj proces potrebno je znatno više svjesne i uporne političke akcije, a uz pomoć svih progresivnih sredstava i stimulativnih mjera, jer mnoge slabosti i nesporazumi koje znamo od kratkovidosti i primitivizma do neupućenosti »što zapravo daju ta skupa istraživanja kada je jednostavnije kupiti tuđe ideje ili može li se svaki rezultat primijeniti i njegov efekat odmah izračunati« i sl. ustvari ili negiraju ili nedovoljno podržavaju vlastite istraživačke napore. To u krajnjoj liniji znači i nesagledavanje svih ideološko-političkih posljedica tih i takvih shvatanja, posljedica ispoljenih u dominaciji razvijenih nad nerazvijenim u čijem krugu onda nema proklamovanog ravnomjernog razvoja iz čega proizlaze druge vrste reperkusija. Naprijed sam pomenula posebnu ulogu istraživačkog rada u nerazvijenim područjima. Već je spominjan brdsko-planinski rejon naše Republike koji je sastavni dio nerazvijenog područja, a obuhvata 60% teritorije sa oko 2/5 stanovništva. Ovaj rejon je u cjelini neizučen sa stanovišta mogućnosti, kao i sa stanovišta puteva njegovog daljeg razvoja. Ne daje se odgovor na pitanje: kako naći nove izvore finansiranja za nove investicije. već : kako maksimalno koristiti ili kako preorijentisati postojeće kapacitete. Ili u cilju boljeg sagledavanja puteva razvoja otvoreno je pitanje kako, koliko i kojim metodama su proučeni i inventarisani fondovi prirodnih bogatstava naše Republike : vode, zemlje, šume itd. U istraživanjima optimalne strukture u pravcu razvoja nužno je da kažu svoju riječ ne samo ekonomske nauke, već i biološke, tehnološke, političke, sociološke itd. Na kraju, željela bih u smislu predloga za zaključke da podvučem da je istraživački rad integralna društvena djelatnost. koja nalazi primjenu na sve većem polju i ima mogućnosti razvoja u širim okvirima . Stoga se u ovoj djelatnosti, u njenoj organizaciji, planiranju i finansiranju mora ostvariti veći društveni uticaj nego kod proizvodnje ili nekih drugih djelatnosti. Rezultati istraživanja moraju, takođe, biti opšta svojina, zato i 50

nastaje potreba da svi ekonomsko-pravni subjekti učestvuju u finansiranju ove djelatnosti i da se društvo brine o finansiranju i usmjeravanju sredstava za naučno-istraživački rad. Sigurno je da u našim uslovima treba sredstva za naučno-istraživački rad obezbjeđivati ne samo putem, da kažem, starih formi budžetskog načina finansiranja, već sve više uključivanjem neposrednih korisnika u finansiranje ove djelatnosti. Međutim, ovu značajnu djelatnost ne treba prepustiti djejstvu tržišta i njegovim impulsima u određivanju obima sredstava i pravaca ulaganja. Više nego u drugim djelatnostima u naučno-istraživačkom radu potrebno je društveno usmjeravanje. Pri tome, treba istaći da rezultati naučnog rada u pojedinim oblastima nemaju podjednako širok krug korisnika niti imaju neposredno isti značaj i interes za sve radne organizacije. Tako je, na primjer, specifičan položaj naučno-istraživačkog rada i rezultata istraživanja u poljoprivredi, a takođe i u šumarstvu. Ni u svim granama industrije nisu isti svi uslovi za finansiranje naučnog rada. O tim specifičnim uslovima u pojedinim granama i oblastima treba posebno voditi računa. Zato je nužno da postojeće asocijacije proizvođača, udruženja, komore i sl. organizovano i usmjeravajuće djeluju na obim i pravac finansiranja naučno-istraživačkog rada, da stvaraju svoje fondove za naučno-istraživački rad, pa podstiču spregu naučnih institucija i radnih organizacija u privredi, kako bi se stvarno uključila nauka u proces privredne reforme i bila faktor sprovođenja ovih napora evidentiranih u našem srednjoročnom planu . Paralelno sa sredstvima koja će privredne organizacije i njihova udruženja namijeniti za naučno-istraživački rad, nužno je prvih godina i dalje povećavati budžetska sredstva za finansiranje ove djelatnosti , a naročito za određena fundamentalna istraživanja. U srednjoročnom planu Jugoslavije privređa se izdvajanje iz sredstava federacije najmanje 1 % od nacionalnog dohotka godišnje. Mada u našem srednjoročnom planu nema takvih pokazatelja, nužno je ukazati da je u svom elaboratu Savjet za naučni rad razradio dinamiku sredstava po godinama i izvorima. Uz prosječnu stopu rasta od 17 %, što bi značilo i veliki

51

-zahvat i napor, naša Republika bi na kraju srednjoročnog plana ostvarila procenat od 1 % nacionalnog dohotka za ulaganje u naučno-istraživački rad . To je mislim imperativna potreba u cilju dinamičnijeg razvoja naše Republike koju nameće naše nastojanje da se približimo razvijenim republikama. Nužni preduslov tog nastojanja predstavlja dalje razvijanje i snažnije stimulisanje naučno-istraživačkog rada:

KEMAL HALILOVIĆ : Smatram da onom dijelu materijala koji govori o položaju naše Republike u federaciji, naš Centralni komitet treba da dâ punu podršku . Ovo zbog toga što sam uvjeren da brži razvoj Bosne i Hercegovine ima veliki značaj i z uspješan razvoj Jugoslavije i njeno efikasnije uklapanje u svjetsko tržište. Slažem se s mišljenjima koja ističu veliku društvenu odgovornost Saveza komunista naše Republike , uključujući tu i naš Centralni komitet, a posebno naših predstavnika u saveznim organima za odlučniju i organizovaniju akciju na rješavanju ovih problema. Nas na to obavezuju kako proklamovani i usvojeni principi i stavovi iz Programa Saveza komunista, tako i iz našeg Ustava . Pošto se niz istaknutih problema rješava u sklopu politike Saveza komunista prema nedovoljno razvijenim republikama, potrebno je insistirati na kompletiranju, sagledavanju ove problematike , izučavanju i iznalaženju takvih sistemaiskih rješenja koja će stimulirati brži razvoj ovih krajeva, ne samo preko postojećeg Fonda, nego. i drugim mjerama o čemu su već neki drugovi govorili. Razumije se, a to je zahtjev odozdo, da se ista politika za koju se zalažemo u federaciji primjenjuje i u okviru Republike prema nedovoljno razvijenim područjima. Očito je da naša šira i uža zajednica objektivno nije u mogućnosti da obezbijedi do 1970. godine svim nerazvijenim krajevima takvu stopu privrednog rasta koja bi apsolutno smanjila razlike u razvijenosti. Ovo treba otvoreno reći i u tom pogledu slažem se s drugovima koji su prije mene govorili, da treba da se zna što je objektivno moguće, a šta nije. Mislim da je ovo veoma važno, jer će to blagovremeno i pravilno *52

usmjeriti subjektivne snage na bolje korištenje posto' jećih vlastitih mogućnosti razvoja, a to će nužno stvarati povoljnije političko raspoloženje na terenu. Ovo ističem zbog toga što postoje prigovori ne samo od kadrova, nego sve više i od građana da se mnogo štošta lijepo proklamuje, a onda ne slijede uvijek i odgovarajuće mjere i konkretne akcije da se to realizuje. Rješavanjem položaja Republike kao nedovoljno razvijene u okviru federacije, pomoćiće se razrješavanje aktuelnih problema razvoja Republike koji su u materijalu veoma dobro istaknuti. Međutim , ostaje činjenica da od vlastite orijentacije i boljeg korištenja mogućnost s kojima već raspolažemo u mnogome ovisi kako ćemo brzo prevazići probleme nerazvijenosti. U tom pogledu na nama stoji velika odgovornost. Čini mi se da, u vezi s tim, dva pitanja imaju poseban značaj . Prvo, pravilna ocjena dosadašnjeg razvoja i drugo , politika razvoja u narednom periodu. Pored onoga što je u samom materijalu navedeno, smatram da su još neke slabosti dosadašnje prakse imale određenog uticaja na naš razvoj . Prije svega mislim na nedostatak cjelovitih dugoročnih koncepcija razvoja, zasnovanih na bazi određenih komparativnih prednosti koje ima naša Republika. Zbog ovoga je i moglo doći do podizanja neracionalnih kapaciteta i njihovog dupliranja. U ovome se, po mom mišljenju , možė naći dobrim dijelom i odgovor za nepovoljnu strukturu privrede u Republici, koją, bez obzira na položaj sirovinskih grana u sistemu, objektivno ne može da odgovori i da da odgovarajuće efekte u pogledu akumulativnosti. većeg zapošljavanja i drugo. Inače , gledano u cjelini , ne mogu se prihvatiti određene ocjene, istina pojedinaca, koji osuđuju politiku podizanja novih industrijskih kapaciteta i u nerazvijenim područjima jer se to i pored svih nužnih prolaznih slabosti a većini pokazalo kao veoma korisno za brži razvoj ovih krajeva, pa prema tome i Republike. Smatram da i ubuduće treba podizati nove objekte i u nerazvijenim komunama ako garantuju određene ekonomske i društvene odnose. Pored izvjesnih dupliranja kapaciteta, nedostatak usaglašenih dugoročnih koncepcija nepovoljno se odražava i na efektuiranje uloženih sredstava. Činjenica je da smo dosada svi mi i u radnim organizacijama, opštinama, bankama i dru-

53

gim organima mnogo više radili na obezbjeđenju određenih investicija nego na njihovoj blagovremenoj realizaciji . Zbog ovoga je, pored ostalog , i dolazilo do povećanja troškova gradnje , probijanja rokova završetka pojedinih objekata i sl . Iz nekih stručnih analiza proizlazi da bi skraćivanje rokova izgradnje važnijih objekata, koji se kod nas grade oko tri i po do četiri godine, samo za jednu godinu dana dobilo takve efekte da bi stopa nacionalnog dohotka mogla da bude veća za tri i po do 3,8% godišnje . Inače , faktoru vremena nije poklanjata dovoljna pažnja . Danas , u uslovima reforme , ovaj faktor ima izuzetan , a za neke radne organizacije rekao bih presudan značaj . Veoma je važno hoćemo li danas ili sutra preduzeti odgovarajuće mjere , jer drugi ne čekaju . Život ide, a onaj ko ne ide s vremenom taj će i da trpi posljedice . Mislim da ovogodišnje kretanje proizvodnje u našoj Republici, koje znatno zaostaje za planom , a i kretanje u Jugoslaviji , u tom pogledu nešto kaže. Iz ovoga i proističe potreba blagovremenog preduzimanja mjera u radnim organizacijama u pogledu bolje organizacije proizvodnje i poslovanja , uključivanja u procese kooperacije i specijalizacije , korištenja unutrašnjih rezervi , modernizacije i rekonstrukcije , sve što treba da omogući produktivniji rad kolektiva , bolji kvalitet proizvoda i sniženja cijena koštanja . Za ostvarenjé ovoga radnim je organizacijama neophodna i blagovremena pomoć drugih faktora , naročito banaka i fondova . Isti je slučaj i sa završetkom započetih objekata . Nemamo sredstava da podmirimo sve potrebe . ali ipak uporno nastojimo i stojimo na stanovištu da gradimo sve i tako produžavamo rokove . završetka objekata . Time povećavamo troškove gradnje, a to će uticati na buduću cijenu koštanja proizvoda. Mi se moramo odlučno orijentisati na politiku intenzifikacije investicija , a to znači da ulažemo tamo gdje ćemo dobiti najbrže i najveće efekte . U materijalu se ukazuje na tendenciju autarhičnosti i egoizma kod nekih radnih organizacija , kao i istovremeni pritisak da im se obezbijede sredstva za investicije , pa čak i iz Fonda za nerazvijene . Mislim da je ova konstatacija tačna. Iznijeću jedan primjer. Prilikom razmatranja projekcije razvoja crne metalurgije, predstavnici nekih preduzeća ove grane su izjavili

da bi im trebalo manje dodatnih sredstava za realizaciju programa razvoja ako bi zainteresovane radne organizacije uskladile svoje programe investicija i pritekle jedna drugoj u pomoć . Po njihovim izjavama već imamo ili ćemo uskoro imati višak kapaciteta kod rudnika željeza a kapaciteti željezara, naročito Željezara Zenica, nisu dovoljni da prerade tu rudu . Iz ovoga slijedi logičan zaključak da bi trebalo udruživati sredstva da bi se ubrzala dalja izgradnja željezara i obezbijedila sinhronizovana realizacija programa proizvodnje rude i željeza. Inače , oročavanju i udruživanju sredstava same privrede za finansiranje naročito sirovinske i energetske industrije, sem nekih pojedinačnih slučajeva u Tuzli , još uvijek se ne poklanja dovoljna pažnja. I dalje se vrši pritisak na sredstva banaka i fondova nerazvijenih, jer postoji shvatanje da su to republički objekti za koje se iz republičkih izvora moraju obezbijediti potrebna sredstva. Očito je da mi u Republici nemamo sredstava da možemo, da tako kažem, na svojim leđima iznijeti finansiranje svih opravdanih programa razvoja sirovinske industrije i energetike, bez ozbiljnih posljedica na ostalu privredu , a prema tome i na razvoj Republike u cjelini. Uostalom , mi već imamo određenu reakciju u vezi s tim : o ovome se govori u Republičkoj skupštini, na to ukazuju ljudi u opštinama, naročito u radnim organizacijama koje traže relativno mala dodatna sredstva da bi realizovale određene programe rekonstrukcije, bez čega teško mogu da se uklope u samu reformu. Evo jednog primjera.' Preduzeće »> Famos« sa ulaganjima od 67 miliona novih dinara , kako se to iz njihovog programa vidi, koje bi trebalo da realizuje u toku 1966. i 1970. godine, postiglo bi sljedeće efekte : dohodak preduzeća povećao bi se sa 39 na 88 miliona novih dinara, lični dohoci i produktivnost rada za 100 posto, a fondovi preduzeća od 17 na 42 miliona novih dinara. Ukoliko bi izostala ulaganja, za koje samo preduzeće nema nekih većih mogućnosti, ne samo što bi izostali ovi efekti, nego bi se veoma ozbiljno postavilo pitanje njihovog uklapanja u razvoj motorne industrije Jugoslavije, a samim tim i u reformu. Slična je situacija i sa nizom drugih preduzeća, naročito prerađivačke industrije. Uostalom, nas i zaključci Centralnog komiteta SKJ na to obavezuju.

55

"

U prvoj tački ovih zaključaka stoji da se investiciona politika niora prilagoditi potrebama razvoja intenzivne privrede i bržeg podizanja privrede i životnog standarda radnih ljudi. Realizacija ovih stavova najbolje će obezbijediti naš uspješniji razvoj. Ne ulazeći u sve kvantitativne pokazatelje s ovog stanovišta, u potpunosti se mogu podržati koncepcije plana kojim se ističe potreba bržeg rasta ukupne proizvodnje, produktivnosti i rentabiliteta privređivanja i ukazuje da je to moguće postići prvenstveno na bazi rekonstrukcije i modernizacije postojećih kapaciteta s odlučnijom orijentacijom na proizvodnju viših faza prerade i visokoserijsku proizvodnju . Dosljednom realizacijom ove politike brže bi se razvijala naša materijalna baza, povećala bi se akumulativnost privrede u cjelini , otvorila bi se veća mogućnost zapošljavanja, a time bi stvorili solidniju osnovu za elimentiranje potreba na sektoru lične i opšte potrošnje. Nesumnjivo da bi se ovim obezbijedio i skladniji regionalni razvoj. RADMILA MATIĆ: U kompleksu pitanja i problema politike razvoja naše Republike u narednom periodu, obrazovanje zauzima posebno mjesto. U ovoj oblasti su se posljednjih godina sakupili brojni neriješeni problemi, koji su bili diktirani opštim uslovima i objektivnim momentima našeg dosadašnjeg razvoja, ali i nizom subjektivnih slabosti u politici i samom sistemu obrazovanja, kao i u pojedinim pređenim etapama. I pored svih postignutih rezultat, činjenica je da u tom pogledu Bosna i Hercegovina zauzimaju posljednje mjesto u Jugoslaviji, jer imamo 32 % nepismenog stanovništva, dok polupismenog ako ne i više , a nismo u stanju da zaustavimo regrutovanje novih nepismenih i polupismenih generacija i poslije 20 godina socijalističke izgradnje, pošto je osnovnim školovanjem obuhvaćeno oko 80 % djece. Od postojećih osnovnih škola samo je 18% osmorazrednih, a školama II stupnja obuhvaćeno je kroz četiri generacije, od 16 do 19 godina , samo 29 % đaka itd. Sva ova pitanja i problemi su naročito zaoštreni posljednjih godina. O njima se mnogo diskutovalo na svim nivo56

ima i mjestima, ali pošto se nedovoljnim i necjelovitim razvojem ništa nije bitno izmijenilo, oni se danas, kada se radi o usvajanju naše politike razvoja za naredni period, ukazuju u još oštrijoj formi. Same postavke plana ne pružaju niti nagovještavaju ni približno mogućnosti da će se osnovnim obrazovanjem u osmogodišnjem trajanju obuhvatiti sva djeca u 1970. godini . Problem je u tome što najveći dio naše Republike spada u privredno nedovoljno razvijena područja, pa ako bi se usvojila postavka Nacrta društvenog plana razvoja Jugoslavije do 1970. godine, mnoge komune ne bi bile u mogućnosti da na bazi svojih privrednih mogućnosti i nedovoljnog investicionog ulaganja u narednom periodu izgrade i ostvare takvu politiku opšte potrošnje koja bi zadovoljila razvoj društvenog standarda, odnosno društvenih djelatnosti , a u njima i školstva. Naprotiv , zaoštrile bi se još više postojeće teritorijalne disproporcije u razvoju školstva , jer u isto vrijeme ekonomski nerazvijene opštine ne bi bile u mogućnosti da odgovore dužnostima osnovnih nosilaca obezbjeđenja potpunog obaveznog osnovnog školovanja. Sve ovo otvara nove diskusije, nove polemike i dileme, pored brojnih tekućih problema, s velikim brojem otvorenih pitanja različitih ocjena i pristupa istim. Naime, u ovoj sadašnjoj , da tako kažem, prelaznoj fazi do početka funkcionisanja Zakona o finansiranju školstva stanje školstva, a posebno školske mreže, dovelo je mnoge opštine u situaciju da raspisuju referendume za uvođenje samodoprinosa građana. U tom pogledu imamo pravu poplavu referenduma. Nema sumnje da će referendumi dati željeni i pozitivan odgovor i da će se izdvajati i mobilisati određena materijalna sredstva za rješavanje najakutnijih problema školstva, uglavnom za izgradnju školskih zgrada, dogradnju postojećim novih učioničkih prostora itd . U vezi s tim čuju se veoma različiti brojni komentari kao : čemu sve to kada ovo društvo ima mogućnosti da instrumentima, porezom na promet i drugim vidovima zahvati i izvrši preraspodjelu nacionalnog dohotka u korist obrazovanja? Čemu tolika mobilnost i politička aktivnost (zborovi birača, birački spiskovi, komisije itd.) za samopotvrđivanje onoga što je toliko životno i od vitalne važnosti i toliko prisutno kada se radi o spremnosti da

se za školstvo izdvoji maksimalno koliko je moguće? Zašto u tolikoj mjeri eksploatisati instituciju referenduma u komunama za pitanje školstva, kada se ista zahvatima jedne opšte mogu rješavati radikalnijim društvene politike obrazovanja u zemlji ? Interesantno je da se u redovima prosvjetnih radnika sve više ističe potreba da obrazovanje i sve njegove potrebe, razvoj, usmjeravanje itd. preuzme federacija, jer da većina opština zbog poteškoća koje proizlaze iz materijalne osnovice nije u stanju da odgovore ovim visokim zahtjevima itd. Naročito je šive komentare i podršku · imao nedavni intervju sa drugom Čolakovićem i njegovo mišljenje da je osnovna škola i obrazovanje uopšte prva armija jedne zemlje i da je to briga cijele zajednice. Veoma često se ukazuje na uspjehe koje su postigle druge socijalističke zemlje na tom planu (SSSR, Poljska, Čehoslovačka , a u posljednjim godinama Rumunija i Bugarska) jednom jedinstvenom i planski usmjerenom politikom cjelovitog obrazovanja. Kompariraju se rezultati kao potpuna obuhvaćenost djece obaveznim školovanjem, široko izgrađena mreža škola, rad u jednoj smjeni, puno dnevno bavljenje djece u školi s učenjem i svim vanškolskim djelatnostima od jutra do večeri, besplatni udžbenici i pribor itd. Mnogi prosvjetni radnici izražavaju bòjazan da ostvarena sredstva iz samodoprinosa neće dati adekvatne i željene rezultate, jer razbijena po opštinama utrošiće se neekonomično i neracionalno u različite nehigijenske objekte ; da sve to znači samo napraviti i izgraditi školu, samo » zavući glavu pod krov«, a da za većinu tih škola nema kadrova, nema obezbijeđenih sredstava za nabavku inventara, učila, kabineta i druge opreme i da ipak to predstavlja samo parcijalna privremena rješenja, a stanje i zahtjev u toj oblasti su takvi da traže radikalnije zahvate i kompleksnija rješavanja tih problema. Ukazuje se i na to da su svakodnevni tekući zadaci na planu odvijanja nastavno-obrazovnog procesa, razvijanja društvenog samuopravljanja, raspodjele, a iznad svega pitanja materijalnog odnosno finansijskog obezbjeđenja škole i suviše odvukli kadrove od studioznijeg rada na ostvarenju savremenijih koncepcija daljeg razvoja sistema obrazovanja i da u tom pogledu nemamo jedno zaokruženo stanovište. Sve ovo govori

da će osnovne školstvo predstavljati jedno od centralnih pitanja u politici obrazovanja naše Republike u narednom periodu . Sva pitanja daljeg razvoja, kao i pitanja saniranja stanja u postojećem školstvu , iziskivaće daleko veće napore na unaprijed utvrđenim i realno postavljenim dugoročnim programima razvoja, uz znatno veća materijalna ulaganja nego danas. Ovo nam nalaže da se što hitnije preispitaju sve mogućnosti, svi izvori, jer se postavlja pitanje : da li je to sve što jedno socijalističko društvo, suočeno s ovakvim problemom u svojoj izgradnji, može dati za osnovno školstvo u etapi za 5 godina koje mnogo znače za evoluiranje opšteg razvitka? Delikatnost ovog problema ne može se svesti na obično objašnjenje, ovog našeg » jugoslovenskog fenomena« da ćemo 1970. godine imati prosječni nacionalni dohodak po glavi stanovnika oko 800 dolara, a da ćemo zadržati oko 30 % nepismenog i isto toliko polupismenog stanovništva. To je neodrživo, to narušava osnovu ravnopravnosti građana ove zemlje, narušava Ustavom zagarantovano pravo svih radnih ljudi o obaveznom osn: ogodišnjem školovanju . Od ovog Plenuma se očekuje da će postaviti dalje i šire ova, kao i sva druga pitanja vezana za buduću politiku razvoja naše Republike. Ubijeđena sam da će se shvatiti da to ni u kom slučaju nije uobičajeno dokumentovano dokazivanje ove ili one ekonomske društvene ili političke opravdanosti i neophodnosti za »povoljnijim položajem« ili » olakšavanjem budućeg položaja«, kao da to nije ni ono prakticističko » izboriti se«. To je stanje u našoj Republici. To je situacija , to su fakta toliko prisutna i uočljiva, koja traže jedan veći i daleko sveobuhvatniji i snažniji obol i pomoć šire društvene zajednice. Meni su ostale upečatljive riječi druga Tita na sastanku sa političkim aktivom u Banjoj Luci povodom obilaska Bosanske krajine . U tom pravcu on kaže : »Svemu tome moraćemo da posvetimo više pažnje. Kod nas su se trošila ogromna materijalna sredstva za izvjesne objekte koji nisu bili neophodni. Potrebe prosvjete smo odlagali brinući samo o onome šta daje akumulaciju . Međutim, mi smo sada već prilično izgradili industriju i dosta akumulirali, pa opet te potrebe zanemarujemo . I dalje, to su dakle dvije stvari o kojima ne samo vi nego svi mi moramo voditi

računa. Budite uvjereni da ću ja voditi. Mene niko ne može uvjeriti da naša privreda nije u stanju da odvoji par milijardi više koje su prosvjeti potrebne, mi to možemo i moramo naći. Treba imati na umu da je za privredu od ogromnog značaja ne samo materijalna akumulacija, već i školovanje i osposobljavanje ljudi. Vi danas imate dosta ljudi koji traže posao, i postavlja se pitanje kako će se zapošljavati. Jer s razvojem tehnologije i tehnike uskoro će doći vrijeme kada nepismeni i polupismeni neće moći da rade na sve komplikovanijim mašinama. Dakle, bez prosvjete, pogotovo u današnjem svijetu, apsolutno se ne može«. HAJRO KAPETANOVIĆ : Mislim da je dobro što su pitanja razvoja naše Republike stavljena na dnevni red prije nego što će se donijeti srednjoročni plan kako savezni, tako i republički. Ovakav sastanak je već odavno i očekivan, jer se osjećala potreba, ne samo sada nego i mnogo ranije, kako radi realnije ocjene stanja i odnosa u dosadašnjem razvitku, tako isto i, još više po mom mišljenju, radi našeg daljnjeg razvitka . Mi vjerovatno nemamo usaglašene stavove u vezi ocjene dosadašnjeg razvitka. Ti se stavovi mijenjaju jednim dijelom i s kadrovskim promjenama koje se vrše, a najviše oni su različiti jer nemamo jedno stručno obradeno gledište na pređeni put. Smatram da je nužno imati stručnoekonomsku političku analizu koja bi realno ocijenila put koji smo dosad prošli. On je bio vrlo značajan , a u vezi s postignutim rezultatima može se reći i impozantan, ako se uzmu napori svih stanovnika Bosne i Hercegovine da se iščupaju iz zaostalosti. Ali je bio i težak. Bilo je mnogo dobrih poteza, ali i promašaja s velikim uticajem i subjektivnih i objektivnih faktora itd . Za sav taj period dati potpuniju ocjenu nije baš tako jednostavno, a da se već unaprijed ne izložimo improvizacijama. Zato sam za predlog da se ovo pitanje da u zadatak nekoj stručnoj instituciji, zavodu, koja bi mogla da potpunije analizira dosadašnja kretanja raz- , voja i koja bi nam mogla poslužiti u našem daljnjem

radu. Na primjer, uzmimo pitanja kao što su ocjena širokog fronta građenja. Da li je široki front gradenja samo ako gradimo veliki broj objekata ili je široki front građenja ako gradimo i manji broj objekata a bez pokrića ? Za mene je, bez obzira o kakvom se broju radi, ako se ona rade bez pokrića, sigurno već samim tim stvoren jedan široki front građenja. Šta to znači, kakvu ulogu igra i šta znači faktor vrijeme u politici građenja, govore samo uski podaci na osnovu analize Zavoda odnosno direktora Zavoda za produktivnost rada BiH. Povećane troškove građenja izaziva gubitak dohotka i akumulacije zbog neostvarene proizvodnje, zamrzavanje društvenih sredstava, a rezultat su nedovoljnih priprema i vrlo dugog vremena gradenja. Osamdeset posto objekata kod nas nije završeno na vrijeme i rɔkovi se probijaju od 3 do 5 godina, 80 % objekata prekoračili su sume koje su bile prethodno utvrđivane. Ove su pojave jednake kako u nerazvijenim , tako i u razvijenim krajevima. Kad bi se ove slabosti otklonile, odnosno kad bi se vrijeme gradnje skratilo samo za jednu godinu dana, onda bi porast nacionalnog dohotka zbog efektuiranja tih uloženih sredstava bio za 3,8 % veći godišnje. Gubici usljed zamrzavanja sredstava La prekoračeno vrijeme gradnje, obračunati na osnovu prosječnih stopa dohotka u ukupnoj poslijeratnoj izgradnji BiH, iznose 270 milijardi. Izostala vrijednost proizvodnje, koja bi se ostvarila da nije došlo do zakašnjavanja puštanja u rad pojedinih objekata za poslijeratni period do 1963. godine iznosi (ta zaostala vrijednost) 925 milijardi. Utvrđeno je da svaki milion koji leži neaktiviran duže od godine izgubi dohotka u visini svoje vlastite vrijednosti. Mislim da bi ovakve i slične karakteristike našeg kretanja bilo nužno analizirati i da bi na osnovu tih analiza mogii mnogo jasnije i određenije da utvrdimo buduću politiku. Za ovaj sastanak čitao sam materijal CK za Plenum, zatim Bilten odbora skupštinskih odbora i mišljenja tih odbora oko plana, a ovih dana sam razgovarao o planu i s jednim brojem drugovà iz opština u Krajini. sekretarima opštinskih komiteta, predsjednicima opština, poslanicima i nekim direktorima pre-

61

duzeća. Ti (kad se radi o položaju naše Republike u saveznom planu, po mom mišljenju treba kazati) problemi koji su u vezi s daljnjim privrednim razvojem Republike, finansiranjem budžetske potrošnje, završavanjem nekih investicionih objekata, obezbjeđenjem sredstava Fonda za nerazvijene republike i krajeve od vitalnog su i presudnog značaja za naš daljnji razvitak i zapravo uslovi da se može da postavi osnovna koncepcija republičkog plana. Zato treba i dati punu podršku nastojanjima da se ova pitanja riješe kako treba i to prije nego donesemo srednjoročni plan. Svi ovi izneseni argumenti su tačni i nema nikakvog razloga da se ne usvoje. Ovo sam iznio zato što je potrebna i naša daljnja aktivnost da se ova pitanja riješe, jer još uvijek ima ljudi koji ne shvataju ili neće da shvate naš položaj, položaj Republike i koji se sa nekim stvarima, iako nemaju argumenata, ne slažu . Neki članovi Saveznog odbora Fonda, predstavnici republika, smatraju da su uslovi na nekim područjima poslije privredne reforme, a tu se misli na Bosnu i Hercegovinu, toliko izmijenjeni da treba diskutovati o toj novonastaloj situaciji, jer su ostvarena učešća za proširenu reprodukciju znatno narasla. To neki tvrde bez obzira što nemaju argumenata i zaboravljaju da teritorija od dva miliona i dvjesta hiljada stanovnika predstavlja u Bosni nerazvijeno područje, da je u proteklom periodu došlo do stagnacije razvoja Republike u odnosu na jugoslovenski porast i da je privredna reforma samo korigirala i popravila pojedine odnose u pojedinim granama i oblastima, a ni u kom slučaju dala nešto što nije trebalo privrednom reformom učiniti. Ako uzmemo još i to da će u roku od 10 godina u Bosni i Hercegovini biti više oko 700 hiljada stanovnika, onda ovaj problem kako teritorije, tako i broja stanovništva postavlja se još oštrije. I na posljednjoj sjednici Saveznog vijeća Savezne skpuštine bilo je diskusije. Neki poslanici, pored jednog velikog broja poslanika koji su se zalagali da se sredstva Fonda za razvoj povećaju za više nego od 2 procenta, nisu se slagali s predlozima, a bez iznošenja stvarnih argumenata za svoje tvrdnje. Međutim , dosada je nepobitno dokazano da i onih 770 milijardi,

62

koliko iznose sredstva od 2 % izdvajanja za nerazvijena područja, plus kamate i anuiteti od 50 milijardi, da to nisu sveukupna sredstva koja se mogu upotrijebiti za proširenu reprodukciju, jer 15 % tih sredstava, što to nije bio dosada slučaj , predviđa se za obrtna sredstva. Dalje, dolazi već odmah u pitanje novih 80 milijardi dinara iz razloga što se sredstva, koja se predviđaju za Fond, računaju na osnovu fakturisane a ne naplaćene realizacije. I ako uzmemo da u zadnje vrijeme, kao što je već sada, najmanje oko 10 milijardi dinara manje pritekne sredstava godišnje za Fond, iz raznih računskih operacija banke, Sekretarijata za finansije itd, onda sredstva za razvoj nerazvijenih krajeva neće iznositi više od 600 milijardi dinara koja se mogu da upotrijebe za proširenu reprodukciju. Prema proračunima Zavoda za ekonomsku industriju Srbije, ukupni doprinos od 2% za Fond za nerazcijena područja bi značio da će se disproporcije i razlike još dalje proširivati na štetu nerazvijenih. 3 % sredstava bi značilo da se tek stvore zaleđeni odnosi, sadašnje stanje, te ako bi se sredstva više od 3 % izdvajala, ona bi značila i ostvarivanje politike ubrzanog razvoja, u relativnom smislu ubrzanog razvoja, nerazvijenih krajeva. Ako uzmemo to da je 600 milijardi sredstava predviđeno kao sredstva koja treba da cirkulacijom kapitala dođu na nerazvijena područja od strane drugih organizacija, a da mi u tome pogledu nemamo još nikakvih instrumenata nemamo ih ni u sadašnjem predlogu saveznog plana - onda mi moramo sigurno dovesti u pitanje hoće li ta sredstva (ukoliko ne bude stvarno određenim instrumentima predviđeno i omogućeno da ona cirkulišu i da počnu da cirkulišu) doći na nerazvijena područja i biti angažovana. Ja stvarno izražavam sumnju u to u uslovima opšte gladi za kapitalom, da tako kažem, za sredstvima, težnjom za investiranjem. Svaki onaj ko ima sredstava, ako ne bude imao posebnog interesa da ih na drugoj strani ulaže, ona će se lokalizirati i teritorijalizirati u najviše slučajeva. Smatram da je u tu svrhu nužno da se ove stvari moraju prije donošenja saveznog plana raščistiti, kao i to da treba ići još dalje i postaviti pitanje rješavanja raznih drugih stimulativnih oblika u vezi cirkulacije sredstava na nerazvijena područja (povla-

šćene kamate, oslobađanja carine za uvoz opreme, kasnijeg roka otplate kredita itd .) kao nužno ako želimo da podstaknemo taj brži razvoj i ako želimo da stvarno postignemo i realiziramo politiku koju mislimo. Po mom mišljenju, dakle, vrlo važne su diskusije i uloga poslanika u skupštinskim tijelima da objašnjavaju i traže takva rješenja. Ja ne mislim da oni izlaze sa stavovima koji nemaju opravdanja, odnosno da mi tražimo da se na račun neke druge republike riješi nešto kao posebno izdvojeno za Bosnu . Naprotiv. Ali moramo da idemo za tim i insistiramo da ono što je stvarno već i utvrđeno, (uzmimo konkretno, ako se radi o budžetskom zakonu) da se to i realizira onako kako su to već određena tijela ovdje, konkretno i Skupština, donijela. Zato ja mislim, kada bude konačni predlog saveznog plana, da treba više tražiti konkretizaciju politike da bi se mogao da obezbijedi razvoj . Ja bih sad iznio neka mišljenja o našem republičkom planu. Drugovi, mi smo (to je poznato, ali ja ću samo kratko da kažem), imali u početku izgradnju krupnih objekata sve do 1956. godine. No, ni tada to nismo do kraja završili. Drugo, poslije rezolucije Infombiroa podignut je znatan dio preduzeća metaloprerađivačke industrije i jedne elektronske industrije . Kroz cijeli period našeg razvoja građeni su kapaciteti mehaničke. i hemijske prerade drveta radi izvoza i domaćih potreba. Sigurno neki nisu ni imali savremeni proces proizvodnje, ali građeni su. Šumarstvo nije ostvarivalo razvoj istim tempom. Zadnjih godina podignuti su kapaciteti tekstilne industrije, neki kapaciteti prehrambene od kojih su neki dovršeni, a neki nisu. U cijelom tom periodu saobraćaj, a naročito drumski, je zaostao i nije uopšte pratio razvoj . Poznati su problemi koji su nastali s opštom i budžetskom potrošnjom i moramo reći da se tokom cijelog tog našeg razvoja nagomilalo niz problema naročito na nerazvijenim područjima. Oni počinju od onog najobičnijeg i najprostijeg održavanja pojedinih službi, izvršavanja osnovnih funkcija vlasti za funkcionisanje prosvjete, zdravlja, socijalnih pomoći

64

itd., pa do rješavanja problema saobraćaja ili ostaloga privrednog razvoja. Ovdje su se problemi nagomilali iz tih razloga što je postojeći Zakon o budžetima bio uvjetovan time da budžetska i opšta potrošnja rastu uporedo s privrednim razvojem, a pošto do toga razvoja, kakav je bio očekivan, nije došlo, razumljivo je da su onda na jednom cijelom širokom frontu nastali problemi. Ja bih još nešto rekao u vezi s ovim materijalima i to o onom dijelu koji govori o razvoju (strana 7, 17 i 24) . Mislim da neke stvari u vezi razvoja moraju biti bolje objašnjene. S obzirom na dosadašnja uloganja u krupne objekte, treba da se više objasni šta će se to rekonstruisati i iz kojih sredstava. Zabune tu ima. Ima još dosta nerazjašnjenih stvari iz kojih će se sredstava određeni objekti finansirati. To se jednim dijelom objašnjava na strani 18, pa zato i postavljam neka pitanja (trebalo bi vidjeti u toku diskusije ) da li je ovo što se predlaže najsvrsishodnije u ovoj situaciji . Mnogi izražavaju sumnju da bi neke stvari trebalo u tome mijenjati , a ja mislim isto tako, naročito u politici usmjeravanja sredstava ako budemo angažovali najveći dio za ove krupne objekte. Ja operišem sada podacima skupštinskih odbora, a to je da će preko 700 i nešto milijardi dinara biti angažovano u sredstvima za krupne objekte, da se negdje oko 200 milijardi dinara (neka me drugovi poprave ako nije potpuno), odnosi na prerađivačku industriju i modernizaciju te industrije . Mislim da ți odnosi, vjerovatno, nisu pravilno postavljeni i da bi trebalo da se oni preispitaju. Današnja prerađivačka industrija, o kojoj sam već rekao, kao i metaloprerađivačka, prehrambena, tekstilna, drvna i druge, zahtijevaju hitnu rekonstrukciju i modernizaciju . Veliki dio tih kapaciteta ne može da čeka. A ta industrija ne traži (naročito modernizacijā ) velika sredstva kao ova druga. Neka su preduzeća u takvoj situaciji da imaju opremu izrabljenu i dotrajalu. Evo na primjer, preduzeće » Rudi Čajavec« kome treba milijarda dinara pa da duplo poveća svoju proizvodnju. Ili , druga preduzeća kao Novi Travnik, tekstilni kombinati itd. Ja mislim da bi to trebalo imati u vidu baš zbog pređenog dosadašnjeg puta.

65

Kod krupnih objekata postoji vrlo duga gradnja, duži aktivizacioni period i angažovanje velikih sredstava. Ne rješava se problem zaposlenosti, ne zapošljava se veliki broj radne snage. Mala je, bar do sada, bila akumulativnost. Bez obzira što je sada došlo do izmjena u cijenama i onosa cijena u pojedinim granama, sigurno je da će i u budućnosti jednim velikim dijelom prerađivačka industrija biti najakumulativnija industrija. Po mom mišljenju, izgradnjom industrije možemo na najbolji način da rješavamo ova pitanja : kraći rokovi gradnje, veća akumulativnost i zaposlenje većeg broja radne snage. Mislim da u vezi privredne reforme jedna korekcija u razvoju kod nas mora da dođe, a to je pitanje uloge transportnih troškova u cijeni proizvoda. Mi više ne možemo sirovinu da vozimo hiljadama kilometara već mora da dođe do znatnije prerade tamo gdje su ti sirovinski kapaciteti. Drugovi iz Ključa iznose da za jedan prostorni metar drveta transportni troškovi iznose 4.600 dinara i razumljivo je da sa takvom cijenom transporta to drvo ne može da ide daleko, pogotovo ako se još radi i o saobraćajnicama naročito tamo gdje nema željeznica i gdje se mora vršiti pretovar. Onda su ti troškovi znatno veći. Ne znam jesmo li to dovoljno analizirali, u vezi novonastale situacije, pa da idemo sa predloženim koncepcijama. Ja mislim da se moramo orijentisati , prije svega, na stvorene prerađivačke kapacitete i njih maksimalno iskorištavati i na razvijenim i na nerazvijenim područjima, jer to će za jedan kraći period i sa manje sredstava dati vrlo velike efekte. No. ne mislim da treba krupne i veće objekte prepusti same sebi, ali smatram da te probleme treba rješavati zajedno s problemima privrede Jugoslavije. Ne može Bosna i Hercegoviia sama sa svojim sredstvima rješavati strukturne probleme jugoslovenske privrede. Može jednim dijelom, ali mi moramo privlačiti kopital od svih zainteresovanih organizacija i grana kejima su nužne sirovine i kojima su nužni određeni proizvodi. Ja mislim da u tom pogledu treba više tih ཟགལ tranja, više tih kombinacija i predloga. C

Dalje, mi ćemo u narednih 5 godina imati novih 350.000 radnika za zaposlenje, pored onog viška koji sada imamo u proizvodnji. Modernizacija postojeće industrije zahtijeva nova radna mjesta za višak nove radne snage koji je sada u industriji. . Ako budemo intenzivnije podsticali nego do sada migraciju radne snage, mi moramo imati na umu da i pored toga postoji veliki broj radnika koje moramo zapošljavati . Zato mislim da ovaj faktor ne bi trebalo zanemariti. Što se tiče nerazvijenih područja mislim da se ozbiljno postavlja pitanje raspodjele i upotrebe sredstava Fonda, odnosno kriterija. Postoje mišljenja da se u Republici osnuje fond i razrade kriteriji u vezi raspodjele tih sredstava. Drugo, da se ipak ide sa cjelovitijim koncepcijama razvoja Republike i pojedinih regiona. Dobro bi bilo da se sredstva dijele po principu najnerazvijenijeg, ako zato imaju uslove za razvoj, uz sigurnu mobilizaciju vlastitih sredstava, zatim da nosioci sredstava budu nerazvijena područja, odnosno radne organizacije iz nerazvijenih područja, koje će tražiti partnere u razvijenim područjima i organizacijama. Inače i na nerazvijenim područjima treba maksimalno iskoristiti i dograditi ono što nije dovršeno. Na primjer, ima objekata koji su sigurno mogli biti završeni za godinu i po do dvije dana, a koje mi gradimo po 6 do 9 godina i nismo ih završili. Mislim na prerađivačke kapacitete na nerazvijenim područjima. Modernizovati i izvršiti rekonstrukciju preduzeća gdje je to potrebno i osposobiti ih za domaće i inostrano tržište, to je, po mom mišljenju, prvenstveni zadatak u nerazvijenim područjima. Inače, ako to ne bi učinili, dobar dio tih preduzeća, koja sada postoje, neće biti u stanju da na tržištu budu konkurentna. Drugovi, još bih jedno rekao: u svim diskusijama, a imam i ja takvo ubjeđenje, problem saobraćaja, posebno drumskog, možda je problem broj jedan u Republici. Imamo krajeva koja su skoro besputna, zatim kod kojih bi trebalo izgraditi priključne puteve, a imamo i takvih koji se ne mogu uopšte razvijati bez dalje mo-

67

dernizacije puteva. Zato ima predloga u pogledu prioriteta izgradnje puteva da je nužno ići (ako ne možemo na neka, da tako kažem u republičkom smislu, magistralna povezivanja), na najefikasnije rješavanje modernizacije pojedinih puteva da bi postojeća privreda dobila oduška i mogla da se razvijai s uspjehom posluje.

Marica Grabež : Pred nama se nalazi veoma značajan zadatak, koji zaslužuje posebno mjesto i zahtijeva od nas punu odgovornost i dosljednost kod zauzimanja odgovarajućih stavova razvojne politike. Od pravilne politikė razvoja naše Republike zavisiće i još veća mobilnost i aktivnost svih subjektivnih snaga, a prvenstveno Saveza komunista, kao vodeće snage našeg društva. Planovi perspektivnog razvoja naše zemlje i Republike, bili su i dosada predmet pažnje širokog kruga radnih ljudi. Međutim, planovi perspektivnog razvoja, pred čijim donošenjem sada stojimo imaju naročiti značaj, jer se po svojoj specifičnosti razlikuju od dosadašnjih. Njihova specifičnost se, prije svega, ogleda u tome što ih donosimo u uslovima privredne i društvene reforme. Zadatak ovih planova je, prema tome, da osiguraju uslove privređivanja, koji će omogućiti da naši osnovri ciljevi u pogledu daljeg razvoja privrede i društva nađu svoje stvarne materijalne mogućnosti za određenu realizaciju. Na dosad pređenom putu izgradnje materijalnih i društvenih odnosa socijalizma u našoj zemlji, postigli smo vidne rezultate. Ti rezultati su vidljivi na svakom istina negdje više, a negdje manje. Ne mimjestu slim danas da govorim o tim zaista krupnim uspjesima, pošto su vidui i poznati, iako ih, po nekom pravilo, dovoljno ne ističemo. Željela bih da govorim o nekim pitanjima, koja je i materijal, pripremljen za cvu sjednicu, dotakao. Prije svega, to je neravnomjeran razvitak materijalne osnove naše Republike u odnosu na räzvoj naše zemlje u cjelini. Ti podaci u materijalu su jasno i nedumisleno konstatirali da naša Republika, po svim

69

mjerilima nerazvijenosti: enada među nerazvijene republike. Podaci koje želim iznijeti u svom izlaganju pokazuju kakvo je stanje na pojedinim područjima koja se svrstavaju u nerazvijena područja unutar Republike, dakle, stanje nedovoljno razvijenih područja unutar nedovoljno razvijene Republike. Jedno od takvih područja je kraj u kojem živim i radim, tj. teritorija jajačke, mrkonjičke i šipovačke komune. To je područje Bosne i Hercegovine, koje je zadržalo sva obilježja opšte nerazvijenosti. I mrkonjička i šipovačka komuna u pogledu školovanja djece u srednjim školama, zdravstvenoj zaštiti stanovništva i dr., gravitiraju jajačkoj komuni. Nemam podataka za ovė dvije komune, ali mogu da konstatujem da je stanje u odnosu na jajačku u svakom pogledu lošije, te prema tome podaci, koji daju sliku stanja u jajačkoj uzevši u obzir prednju konstataciju o stanju komuni mogu biti samo nepovoljniji kod u ove dvije komune ovih dviju opština. Područje opštine Jajce broji oko 32.000 stanovnika, od čega je 54 % poljoprivrednog stanovništva, a u privredi je zaposleno nešto oko 12,5 % odnosno 4.000, sa 16 milijardi starih dinara bruto produkta. Nacionalni dohodak po stanovniku iznosi 170.000 starih dinara godišnje . » Nedovoljna razvijenost privrede uslovila je i nerazvijenost ostalih djelatnosti (školstvo , zdravstvo i dr.). Primjera radi, treba napomenuti da je 39 % stanovnika nepismeno, a da ni danas veliki broj djece nije obuhvaćen četvororazrednim, a da i ne pominjemo puno osnovno obrazovanje, jer ima nekoliko područja koja su nepokrivena osnovnim školama. Uslovi za rad djece koja pohađaju školu veoma su loša, što može ilustrovati podatak da po jednom đaku u osnovnim školama otpada školskog prostora svega oko 0,58 m², a jugoslovenski prosjek je oko 1,5 do 2 m². Kad sam već kod ovog, htjela bih napomenuti da podaci o jugoslovenskim prosjecima iz ove oblasti ukazuju na još neke druge kontradiktornosti kao, na primjer, nepismenost se povećava ili je na nivou, koji se za par godina nije promijenio, a istovremeno po broju studenata medu evropskim zemljama, naša zemlja zauzima drugo mjesto. Ne mislim ovim reći da bi na račun visokog

69

obrazovanja trebalo razvijati osnovno obrazovanje, ali s obzirom na teško stanje u razvoju osnovnog obrazovanja, kao i visok procenat nepismenog stanovništva, rješenju ovog pitanja trebalo bi prići najsavjesnije. Kod ovog neminovna je intervencija zajednice, jer ovakva situacija u osnovnom obrazovanju je izrazila u nerazvijenim komunama, koje ulažu velike napore da stanje poprave, ali njihove materijalne i kadrovske mogućnosti su osnovne prepreke na putu borbe za ostva1 renje boljih rezultata. Još izraziliji problem na ovom području je problem zapošljavanja. Privreda ovog kraja, danas kao ni u narednom periodu, neće moći da zaposli sve aktivne stanovnike koji traže posao. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje komune Jajce zaposlenje danas traži oko 1,600 radnika. Modernizacijom i mehanizacijom, boljim uslovima privređivanja, usavršavanjem sistema raspodjele, postiže se neminovno ekonomičnija proizvodnja. Međutim, isključivo ovakvom orijentacijom razvitka proizvodnje, s druge strane, očekuje se da će se predviđeni porast proizvodnje ostvariti, prije svega, boljim korištenjem postojeće radne snage, a manje novim zapošljavanjem, što znači da je mogućnost zaposlenja nove radne snage u industriji ovog kraja veoma ograničena. Kakva je mogućnost zaposlenja van industrije, može se zaključiti iz sljedećeg : Opština spada u brdsko-planinsko područje i nema dovoljno obradivog zemljišta, a i ono što se obrađuje je brdovito s izraženim bujičnim tokovima, pa zbog toga poljoprivredna proizvodnja nije razvijena. Na području opštine ima svega 6.277 hektara oranice, 4.333 ha livada, 203 ha voćnjaka, dok izrazitih pašnjaka uopšte nema. Posjedovna struktura, takođe je loša, jer preko 40% gadzins ava živi na imanjima od 2 ha. Usitnjenost gazdinstava je velika, a svake godine dolazi do sve većeg usitnjavanja posjeda njihovim cjepanjem čemu doprinosi i konfiguracija terena. Na ovom području ima preko 4.500 poljoprivrednih domaćinstava, koja obrađuju ukupno 6.200 ha oranice. Poznato je da je u planinskom području dozvoljeno posjedovanje do 12 ha obradivog zemljišta po domaćinstvu, a dručja preko 800 m nadmorske visine 15 ha. Ako bi

70

se svakom domaćinstvu osiguralo samo 5 ha obradivog zemljišta, 1.255 gazdinstava bi mogla obraditi sve ove površine, pri čemu bi se moglo osloboditi 3.200 gazdinstava sa prosječno po 6 članova porodice, a to znači novi, neplanirani priliv radne snage, kojoj bi trebalo obezbijediti zaposlenje. Danas su ovi proizvođači orijentisani na povremene sezonske radove i to najviše u Vojvodini, pa nije nimalo čudno što ovi poljoprivredni proizvođači iz Vojvodine dovezu i po 190 vagona kukuruza, koji uglavnom nadopunjava osnovnu prehranu u domaćinstvu. Orijentacija na razvoj stočarstva ne može da obezbijedi veće rezultati, jer, kao što je rečeno, na ovom području nema izrazitih pašnjaka. Ovo je poseban problem, jer sitna stoka, s obzirom na zabranu ispaše po šumama, nema gdje da se napasa. S obzirom da u prihodu od poljoprivrede, stočarstvo kod individualnih proizvođača na selu ima velikog učešća, zabrana slobodnog pašarenja dovešće do opadanja stočnog fonda, pa prema tome i do daljeg povećanja nezaposlenosti. Mala zaposlenost, nadalje, uslovljava nisku budžetsku potrošnju po stanovniku, pa to opet utječe na rješavanje i niza drugih problema . Tako, na primjer, u prošloj godini stalne i povremene socijalne pomoći primalo je oko 250 lica sa prosječnom visinom od 4.000 starih dinara, dok je u ovoj godini taj prosjek 6.500 dinara, a samo za zdravstvenu zaštitu tih lica izdvaja se oko 10 miliona starih dinara godišnje. Ograničena mogućnost zaposlenja u industriji rezultira djelimično iz učinjenih grešaka razvojne koncepcije širih i užih industrijskih regiona, pri čemu su razvojne mogućnosti ovog kraja znatno zanemarene. Ilustracije radi, navodim primjer preduzeća » Elektrobosna >Eletrobosna« je staro preduzeće, koje je još i prije rata imalo svoju jasnu razvojnu koncepciju, a uz tu koncepciju i izrađene elaborate perspektivnog razvoja. Ta razvojna koncepcija sastojala se u integraciji srodnih preduzeća iz Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine. U poslijeratnom periodu to je sve zanemareno, pa je čak i postojeća » Elektrobosna« prepuštena životarenju, mada je akumulacija , koju je ovo preduzeće u tom vremenu stvaralo, predstavljala značajna sredstva 71

koja su korištena za podizanje drugih objekata u našoj zemlji. » Elektrobosni« je istovremeno svake godine, kao nagrada i priznanje za intenzivnu proizvodnju, od najviših društvenih i državnih organa pripala po neka nova prelazna zastavica. Kad se postavilo i skromno pitanje samo rekonstrukcije, da bi se zadržala postojeća proizvodnja, mogla su se čuti mišljenja nekih republičkih i drugih organa o nepostojanju uslova za razvoj ovog preduzeća, navodno zbog lokacije na uzanom kolosijeku . Dugogodišnje iskustvo u proizvodnji ove fabrike, dobra sirovinska baza, dobar plasman proizvoda na domaćem, a pogotovo na inostranom tržištu, nije uzimano u obzir. Kada je došao u pitanje ostanak preduzeća zbog zastarjelih postrojenja i kad je čitav ovaj slučaj prerastao u politički problem , prišlo se rješavanju pitanja rekonstrukcije, ali uz najnepovoljnije uslove. Odobreni su zajmovi sa rokom vraćanja od 1 do 5 godina i kamatnom stopom od 4 do 7 %. Uložena sredstva, bolje rečeno u djelomičnu sanaciju , nego u rekonstrukciju, podstakla su čitav kolektiv na rad i samoodricanje, tako da je za nepune 3 godine preduzeće povećalo proizvodnju za 3 puta, a to i dalje nastavlja svojim sredstvima i sredstvima drugih radnih organizacija. Konstatacije o nepostojanju razvojnih osnova ovog kolektiva nisu, kako se vidi, tačne, jer su one postojale i ranije, kao i danas što postoje. Posljednjih nekoliko godina zagovaraju se tri regiona hemijske industrije u Bosni i Hercegovini , ali se ova privredna organizacija nigdje ne pominje, pa čak ni u Nacrtu perspektivnog plana razvoja od 66. do 70. godine, iako je sada jasno da su autori dosadašnjih koncepcija bili na pogrešnom putu, bar što se tiče ovog konkretnog slučaja. Ovo iznosim radi toga da bi se ubuduće više vodilo računa o razvoju onih radnih organizacija koje imaju perspektivu kako sa stanovišta domaćih potreba, tako isto i sa stanovišta izvoza, pogotovo kad se njihova proizvodnja zasniva na sirovinama i repromaterijalima iz domaće proizvodnje. Vezano sa izloženim , htjela bih da kažem da je dosadašnja raspodjela sredstava iz Fonda za nerazvijena područja bila nepovoljna baš za ova nerazvijena područja. Naime, sredstva su planirana, kao i druga bankarska sredstva,

72

nekada i pod nepovoljnijim uslovima, pa ih je u takvim prilikama teško i prihvatiti kao neku pomoć u bržem razvoju. Meni je jasno da je postojala dobra želja da se ostvari što brža cirkulacija sredstava, ali nerazvijeni krajevi, pa i preduzeća, teško obezbjeđuju potrebna učešća, pa i kad im se stave na raspolaganje oval va sredstva, ne mogu ih koristiti. Ne bih htjela zamarati prisutne problemima ovog kolektiva, ali smatram da bi republički organi za planiranje morali razmotriti šta u razvoju ovog preduzeća treba učiniti jer se ono nalazi pred realizacijom značajnih zahvata, koji će imati značaja za našu privredu, već samim tim što je ova proizvodnja orijentisana uglavnom na plasman u izvozu. Pored značajnih mogućnosti za razvoj hemijske industrije, crne i obojene metalurgije, potrebno je istaći i čvrste osnove koje daju mogućnost za dalju izgradnju hidroenergetskog sistema, razvoj rudarstva (boksit, nemetali), razvoj metalne i prerađivačke industrije. Značajno mjesto, pored ovog, pripada mladoj ali perspektivnoj grani turizmu sa ugostiteljstvom . Kod razvoja turizma i ugostiteljstva ovog kraja, nisu se ispoljila izdvojena mišljenja, što je pomoglo da danas ova grana ima jasne i čvrste koncepcije razvoja. I na kraju , nešto o integraciji. Koliko mi je poznato, često se puta diskutuje o integraciji, kako u okviru Republike, tako i u okviru užih teritorijalnih jedinica, ali uz neznatno ili nikakvo učešće neposrednih proizvođača. Reklo bi se » diskutuje se o privredi bez privrednika « . Mislim da sa takvom praksom treba prekinuti i u današnje vrijeme kad sprovodimo privrednu reformu, trebalo bi otvoriti stvarne procese ekonomske integracije, ne podržavajući nikoga ko bi trebalo da se spasi kroz integraciju. Isto tako, smatram da bi integracija trebalo da bude stvar radnih kolektiva, a ne pojedinaca, bilo to u preduzeću ili u društveno-političkom organu . Praksa je pokazala da baš ovakvi integracioni procesi daju prave rezultate, pogotovo, ako se kroz tu integraciju ostvaruje okrupnjavanje industrije sa sigurnim osnovama za solidnu konkurenciju u osvajanju inostranog tržišta. Poznato je da se i kapitalistička preduzeća ujedinjuju u borbi za prevlast na tržištu. 73

Stanko Tomić : Danas kad razmatramo aktuelne probleme i poli‫ފ‬ tiku razvoja Republike do 1970. godine , htio bih da kažem da je to, u stvari, dalja razrada onoga što smo na prethodnom plenumu učinili. U osnovi, naša orijentacija treba da bude takva da ubrza sve one procese koji vode ka bržem ekonomskom i kvalitetnijem, pa i politički objektivnijem, porastu materijalnih snaga naše Republike. Dozvolite mi, prije svega, da nešto reknem o problemima prelaska na individualno privređivanje kao dominantno pitanje privredne reforme. Pošto nam je duži period bila osnovna karakteristika ekstenzivno privređivanje, onda je shvatljivo da nikakvim dekretom ne možem, da izvršimo novu orijentaciju, jer je ona, prije svega, jedan duboki ekonomski i idejno- politički proces . Mi smo godinama gradili organizaciju, formirali strukturu radne snage, uvodili opremu i nivo tehnologije i kroz to razvili duboke navike da ekstenzivno privređujemo. Nedostatak stručnih kadrova, zanemarivanje tekućeg i dugoročnog istraživanja samo je učvrstilo takve oblike i karakteristiku proizvodnje. Normalno je da je takvo privređivanje stvorilo idejno-političke probleme, razvilo i učvrstilo razne oblike birokratizma, kako u određenim društvenim organima, tako i u samim preduzećima. Kod nas se, u stvari, kao odraz birokratizma razvio proces privilegija koji je sveo, praksom odlučivanja, mnoga krupna pitanja ljudi i tehnologije na subjektivna odlučivanja, te često naučno netačno podređivao ekonomske probleme politici ili obrnuto. Kada smo u raznim privrednim organizacijama, na primjer, kod nas u Zenici, preduzimali mjere da kao pravilo ovlada intenzivno privređivanje i započeli vršiti sve promjene naše prakse u tom pravcu, mi smo tek tada mogli sagledati u kakvoj se sve suprotnosti i idejno-političkoj oštrini pojavljuje otpor. Ako vrednovanje rada i mjerenje ekonomskih rezultata poslovanja (ekonomskih jedinica, pojedinaca i preduzeća) uzmemo kao dominantan princip plaćanja onda nam se u raznim oblicima i stalnim političkim pritiscima, kad god se gdje pojave slabiji rezultati, nalazi opravdanje u 74

objektivnim činjenicama, pa traže da to neko nadoknadi van stvorenih rezultata rada. Kad smo na referendumu postavili da se umjesto K-karte kao nadoknada ili regres za odmor daje novac, to je prihvatila ogromna većina, a sada, u sezoni odmora, u ime » pravednosti i brige o čovjeku« govori se da treba davati besplatan prevoz autobusima na more, itd. Da bi se intenzivno privređivalo, ispitujemo organizaciju . sistematizaciju i pronalazimo radna mjesta koja objektivno ometaju proces i opterećuju ga. Međutim, kad se utvrde oni koji su najslabiji i koji treba da mijenjaju radno mjesto ili da idu iz privredne organizacije, onda se javljaju otpori tome. To je razvilo i tendenciju autarhičnosti , zbog čega su nam procesi integracije vrlo sporo išli i pored naših političkih htijenja i aktivnosti, pa često puta i političkog miješanja i pritiska. U isto vrijeme, nama je autarfizam rađao dupli- . citete kapaciteta, održavao zastarjelu proizvodnju, umanjivao poslovnost i razvijao druge suprotnosti. Takvi procesi su nas doveii, s jedne strane, do uravnilovke, da bi bilo »sve u kući mirno« ili do dubljih idejno-političkih suprotnosti u formiranju bez mjerenja i vrednovanja rada tzv. umnog, u stvari činovničkog rada, nad radom direktnog proizvođača. Uz to sve, uzimalo se kao normalno u raznim oblicima izražena nedisciplina, koja je opet po svojoj inerciji bila više privilegija činovnika i tehnokratizma, nego ovih drugih . Ako tome dodamo, kao odraz širih društvenih prilika u privredi, etatizam kao pravilo, zatim materijalnu nemogućnost da se aktivnost u proizvodnji razvije svojim objektivnim tokovima intenzivnog privređivanja, onda je jasno da smo dobili srez kao prevagu u razvoju Republike u dosadašnjem periodu ekstenzivnog privređivanja. Takvo stanje , treba biti objektivan, nije produkt negativnih odluka i pravaca razvoja, nego jednog određenog, pređenog, progresivnog puta razvoja privrede, koji je na svom određenom stepenu rađao takve negativnosti. Ovo sam govorio zato što želim da podvučem da zamjenu ekstenzivnog privređivanja intenzivnim u stvari prati niz suprotnosti. Vrši se pritisak od odredenih grupacija, jer, bože moj, sramota je da ljudi idu

75

u Njemačku kad ima kod nas posla, itd., itd . Iako sada sve uočljivije vidimo da je to uglavnom kod neproduktivnih radnih mjesta i ljudi, dosta ih je koji čak koče proces privređivanja i otpori su u punoj snazi. Na primjer, po sadašnjem sagledavanju kolektiv Željezare Zenica bi sadašnji nivo proizvodnje morao postizati sa negdje oko 12 i po hiljada radnika i tek bi tada postigao izvjesne komparativne odnose na nivou današnje tehnologije. Kad se prave programi i preduzimaju mjere da se aktivizacija investicija vrši brže onda se začuđujuće olako prelazi preko toga što je jedan objekat gotov 5 mjeseci kasnije, ne ispituje se zašto jedna mašina nije gotova, a kada se to čini , onda se navodi niz objektivnih razloga, a lično niko za to ne odgovara. U stvari, to je, u sitnim detaljima koji su često sudbonosni na uticaj i rad živog čovjeka, pokušaj zadržavanja vlasti u svojim rukama. Još uvijek su tendencije pojedinaca u ekonomskim jedinicama da se okreću prema drugim ekonomskim jedinicama, iako su kod njih bolji uslovi i može da se ispravi njihov položaj itd., bez da objektivno analiziraju uzroke koji su doveli do toga. Očito je da se mora mijenjati način rada u rukovodnim i službeničkim redovima. Pri tome se, istovremeno, javljaju razni oblici otpora, jer treba sa jednom dugogodišnjom navikom raščistiti. Treba, u stvari, tražiti bolju egzistenciju , ne na osnovu položaja i sl . nego na konkretnim djelima. Taj problem se idejno-politički dalje proširuje pojavom demagogije i tehnokratizma, koji često kod ljudi prosperiraju jer se pozivaju na reformu i krupne društvene ciljeve, a u stvari su protiv njih. Kad se želi intenzivirati proizvodnja, izdvojiti neke djelatnosti ili ukinuti neki oblik proizvodnje, ili stupiti u kooperativne odnose s nekom drugom privrednom organizacijom, koji su očito tehnološki pozitivni za Željezaru, pojavljuju se jaki otpori. Hoću da kažem da se vrše krupni procesi, da se javljaju ozbiljni idejni problemi i da oni traže intenzivnu aktivnost Saveza komunista, razumijevanje te prakse, ali i dublje sagledavanje puteva koji treba da nas izvedu iz toga stanja. Uporna aktivnost tehničkih, ekonomskih i drugih kadrova, razumijevanje takve 76

prakse i odlučnije mijenjanje stvari može dovesti do željenih rezultata . Takođe, htio bih reći da mi još uvijek mnogo potcjenjujemo intenzivno privređivanje, a već njegovi prvi rezultati poslovanja ove godine mogu da potvrde da je upravo put izlaska i jačanja materijalnih snaga u tome pravcu. Na primjer, kolektiv Željezare Zenica za protekla četiri mjeseca ostvario je veću proizvodǹju za 8 %, produktivnost rada za 14 %, sa skoro 500 ljudi manje nego što je imao , a lične dohotke povećao za 8 %. To su samo prvi rezultati koji jasno potvrđuju da pravac intenzivnog privređivanja jeste put koji može ojačati naše materijalne snage i omogućiti rješenja nagomilanih problema u razvoju privrede naše Republike. Mislim da nam se ti procesi otvaraju u svim kolektivima Republike, negdje sporije negdje brže, ali je to jedna od osnovnih karakteristika procesa reforme u koju smo ušli. Po mom mišljenju imamo danas i na širem planu u raznim oblicima otpora tim procesima. Mi smo prije 6 mjeseci proklamirajući reformu, utvrđujući odnose u cjelini jasno podvlačili da će nastupiti period teškoća u nizu privrednih organizacija koje su dobro stajale, ne zato što su dobro privređivale nego što koriste dohodak od neravnopravnih cijena drugih proizvođača. Zbog toga što nisu forsirale intenzifikaciju svoje proizvodnje, našle su se u teškoćama jer moraju stvoriti nove oblike, moraju biti svjesne da će od njihovog rada zavisiti dohodak, a ne od igre cijenama. Šest mjeseci je kratak period . Tek što su neki shvatili da nema drugog izlaza ni puta, nego da moraju da upru svoje snage i da mijenjaju oblike i svoju praksu, a već nastaje određeni pritisak, pa i izvjesni stavovi da je sazrelo vrijeme da uvodimo slobodne cijene. Siguran sam da za šest mjeseci nije moglo ništa da sazrije, i da je to otpor ekstenzivnih snaga, jer im je lakše da se vrate starim putevima i tokovima kojima su dosada išli, pošto dobro prolaziti u reformi znači dobro privređivati, a to nije jednostavna stvar. Integracioni procesi, pored svih napora išli su sporo, jer ekstenzivni razvitak je svim svojim snagama branio autarhičnost, prihvatajući princip da se i dalje svašta proizvodi. Prema tome, sam

77

po sebi je bio protiv specijalizacija, zbog čega se tu i tamo kad je neko pred likvidacijom, više kao prinudno spajanje, vršilo integrisanje, a samo u rijetkim slučajevima je to bilo tehnološki pozitivno. Upravo gdje je proces podjele rada ili stanje tehnologije i optimalizacije bio objektivan, takve integracije su jako teško išle. Kad mislimo na razvoj privrede u sljedećem periodu, onda moramo shvatiti da nam se postavlja problem intenzifikacije kapaciteta u razvijenim područjima Republike. Optimalizacija i modernizacija kapaciteta i stvaranje od prosječno akumulativnih proizvođača krupne i visoko akumulativne, sposobne da stvaraju materijalnu bazu, predstavlja jednu značajnu snagu za tokove opšteg razvoja naše Republike. Kad to kažem mislim da je nužno ove procese u daljem razvoju podržavati, vršeći i materijalni uticaj da se oni ubrzaju, jer je očito da je najkrupnija proizvodnja zaostajala i ne predstavlja neke krupne materijalne vrijednosti. Mislim da će ovi procesi borbe za intenzivno privređivanje suzbiti autarhičnost i progresivnim pravcima razviti proces integracije. Mi takve procese već osjećamo, oni se već javljaju, kao na primjer : » Kreka « , » Koksara« , Željezara Zenica, Vareš, » Energoinvest « i drugi . Sve to dovodi do međusobnog oročavanja kapitala, a istovremeno ekonomski jača i jedna i druga organizacija. Znači, nama će sigurno, ako ovaj proces snažno podržavamo, jačati i širiti se oblici intenzifikacije proizvodnje koja se odražava kroz tzv. integraciju ili ekonomsko približavanje, zavisno od tehnologije raznih međueknonomskih interesa privrednih organizacija i okrupnjavati kapital, pa prema tome stvaraće se i značajnije materijalne snage za brži razvoj . Ovo spominjem zato što smatram da je to neobično važna činjenica, jer karakteristika našeg privrednog razvoja jeste objektivna ekonomska i sirovinska mogućnost za razvoj crne metalurgije, industrije prerade drveta, energetike i hemijske i metaloprerađivačke industrije. Od tih njenih snaga mi treba da polazimo u svom razvoju, ali niti ih treba potcjenjivati, niti misliti da ćemo uspjeti više u razvitku Republike ako to zanemarimo i pođemo od nečega što je formalno akuntlativno, ali bez osnova za razvoj u našoj Republici. Moramo poći više od toga da razvojem ovih grana vršimo uticaj na razvoj nerazvije

78

nih rejona Republike. Primjer nerazvijene industrije, koja je na granici rentabiliteta, najbolje pokazuje poznata činjenica da »Ukrina «, iako sa starom opremom, bolje proizvodi tekstil nego novi kapaciteti. To potvrđuje činjenica da je nužno razvijati bazu koja na određenom području , u jednoj specijalizovanoj tehnološkoj cjelini ima uslove za razvoj . Hoću da kažem, da ne možemo posmatrati razvoj u budućem periodu ako ne pođemo od ovih pojava, od ovih stvari. Ne možemo zanemariti nužnost da u formalno razvijenom rejonu ne učinimo napore da podržimo pozitivne procese u pravcu stvaranja moderne privrede, koja će jakim materijalnim snagama u novim uslovima podjele rada, specijalizacije i modernizacije, određenim uticajima kroz razne ekonomske faktore banaka usmjeravati svoj kapital na druge regione. Ovim ne želim da kažem niti insistiram da se ovi rejoni protežiraju u svom razvoju, jer mi je jasno kakav je to političko -idejni problem. Mislim da su pogrešna shvatanja da se materijalna sredstva, bilo iz kojeg osnova, daju samo tamo ili ovamo. Po mom mišljenju, zavisno od problema keje ima, Republika treba da usmjeri sredstva sa ciljem da jedno sa drugim jača materijalne snage Republike i dalje ubrzava njen razvoj . To treba da se ostvari kroz razne oblike ekonomskih olakšanja, ali se pravac ekonomske integracije može usmjeravati ka nerazvijenim i obrnuto. Mislim da nije nemoguće iznaći takav oblik u praksi. Razvijena područja Republike treba da odigraju ulogu u razvoju bankarskog sistema, ulogu okosnice za stvaranje uslova ostvarenja programa razvoja manje razvijenih područja i kao draz stvaranja u praksi sistema deetatizacije. U posljednje vrijeme određeni događaji u raznim institucijama, koji su izraz otpora starog prema novom, pa i u našoj Republici i zemlji, potvrdili su nužnost da ih ne potcjenjujemo i riješavamo samo kritikom, nego da i kod sebe razvijamo ekonomske forme, oblike rada banaka, da samostalno činimo smjelije zahvate i van naše Republike, pa i van naše zemlje. Kad to kažem, mislim na to da je neminovno da jačamo instituciju banaka u Republici, ne samo sa stanovišta priliva sredstava, nego i sa stanovišta poslovnosti da budu sa deviznog aspekta sposobne da ulaze u inostrane 79

aranžmane i kredite kada se radi o pitanjima koja imaju duboki značaj za razvoj Republike i pojedinih njenih regiona. Kao primjer uzmimo aluminijum u Hercegovini, koji je najobjektivnija stvar za razvoj tog područja. Ne može opstati tvrdnja da je to bilo kakva lokalistička stvar. Svaki drugi izbor razvoja područja Hercegovine znači za mene i manje objektivno i manje ekonomski i tehnološki opravdano pitanje. Prema tome, nas formalne osnove ne mogu dovesti u poziciju da to nečim drugim zamijenimo. Ako je to tako, ako se na određen način očito objektivne stvari odgađaju, navodeći nam i reformu kao razlog, ili pak razne druge argumente, onda mislim da je privreda razvijenih područja Republike dužna da osposobi i sebe i banke, kako bismo bili sposobni da to realizujemo i da budemo jedinstveni u tome. Takve mjere i akcije ne mogu biti suprotne našem sistemu već mogu samo predstavljati njegovu snagu i dopunu . Sigurno je, na primjer, da Željezara Zenica može živjeti ovakva kakva je danas, ali je modernizacija njene zaostale tehnologije nužnost, jer nameće se potreba uključivanja u svjetsku podjelu rada i zato njen razvoj treba podržati, a on će šire uticati i na razvoj drugih područja preko niza sirovina, polufabrikata i drugih detalja, što je već poznata stvar. Ona će u isto vrijeme takvim svojim razvojem postati snažan izvor jačanja materijalnih snaga kao osnova za podršku svih koncepcija koje se odnose na razvoj nerazvijenih regiona. Oslanjanje samo na jedan jedini izvor, na sredstva Fonda nerazvijenih rejona, mislim da ne može imati dužu perspektivu izlaska iz tako oštrih problema nerazvijenosti kakva imaju pojedina područja naše Republike. Prema tome, sama osnova takvih i sličnih sredstava, uz hitno razvijanje onih gdje najprije možemo jačanjem materijalnih snaga stvoriti novi dohodak, pruža sigurnost da ćemo bez dubioze ući u razvoj i sigurno rasčišćavanje problema pojedinih naših nerazvijenih područja. Ali, sigurno je da u razvoju kapaciteta čelika u Zenici i uticaj Republike u današnjem periodu za taj razvoj mora nosíti u sebi elemente baš u uslovima deetatizacije. Istovremeno, jači kolektivi, na primjer Željezara, dužni su da pronađu puteve uticaja na razvoj pojedinih nerazvijenih područja, kao osnove vezivanja svojih integral-

nih odnosa. Takođe, oni su dužni da obavezno oročavaju kapital, kao svoj dug prema zajednici, kako bi se stvorila materijalna baza za razvoj nerazvijenih područja i teritorija. S tim u vezi htio bih da kažem da su to moja gledišta, da se ona svode na to da svako programiranje razvoja do 1970. godine, kako god hjeli da ga postavimo, mora poći od činjenice šta nam se dešava danas u privrednoj aktivnosti i šta privredna aktivnost dalje u ekspanziji traži. Razvoj pojedinih područja traži potpunije korišćenje najobjektivnije osnove njihovih uslova i treba se suprotstavljati pokušaju da se razvijamo na suprotnim osnovama od onih koje postoje kao baza. To će jačati tendenciju razvijenih područja da traže spaja-. nje sa nerazvijenim i znatno ekonomizirati privredu kao bazu bez koje se to činiti ne može. Na kraju htio bih da reknem da se kroz sve ovo ispoljavaju vrlo krupni idejni problemi, jer su to materijalna pitanja u kojima i leži baza njihovih pozitivnih i negativnih pojava. Mislim da bi u Savezu komunista to pitanje trebalo da postane dominantnije i da se više opiremo negativnostima koje moraju da siđu så scene života. U tome značajno mjesto ima naša štampa i drugi oblici propagande. Mislim da danas površno pratimo proces reforme, kao polaznu bazu budućeg razvoja, a to ne podstrekava snage da procese u razvoju ubrza, a gdje još nisu razvijeni da ih izaziva. U tom smislu trebalo bi da aktivnost Centralnog komiteta bude veća i da izvrši uticaj na takve tokove. Ferdo Palac: Koncepcija i traženje rješenja našeg daljeg privrednog i opšte-kulturnog razvitka u narednih pet godina su pitanja oko kojih se već duže vremena vode diskusije i ispoljavaju različita mišljenja. U svome izlaganju želim da kažem nekoliko riječi o problemu daljeg razvoja nerazvijenih područja. Naravno, ne želim da iznosim pokazatelje koji bi govorili o zaostajanju Hercegovine, jer pretpostavljam đa su drugovi to već više puta slušali ili su imali prilike da pročitaju u raznim matrijalima. Šta sve smatrat

81

nerazvijenim područjem i kako obezbijediti brži razvoj tih područja u narednom periodu to su pitanja kojima smo prilično zaokupljeni sada kada se dogovaramo o razvoju za narednih pet godina. Po jednoj alternativi, cijela Republika je nerazvijena i tako se tretira u federaciji. Polazeći od tog stava, sredstva treba usmjeriti na područje čitave Republike, tamo gdje će se ona najbrže efektirati, a to su mahom objekti u razvijenim područjima . Po mišljenju drugih, ili po drugoj alternativi , u okviru Republike treba tačno definisati nerazvijena područja i ulaganja iz Fonda federacije za brži razvoj nedovoljno razvijenih područja vršiti samo na tom području. Ulaganja iz ovog fonda treba usmjeriti ne samo u izgradnju kapitalnih objekata na nerazvijenom području, nego i objekata prerađivačke industrije i saobraćaja, čime bi se znatno poboljšala sadašnja teška situacija upošljavanja. Iz ovih područja dobar dio sposobne radne snage odlazi na rad širom naše zemlje i u inostranstvo. Odlazak na rad u inostranstvo nije naša perspektiva, niti se politika upošljavanja, po mom mišljenju, može dugoročnije graditi na tome, ali je to sigurno naša momentalna potreba, koja može da potraje i duže. Činjenica je da i pored odlaska radnika u inostranstvo, u Bosni i Hercegovini u prošloj godini imali smo u prosjeku oko 25 hiljada nezaposlenih tokom čitave godine, a taj broj se u prvom kvartalu ove godine popeo na 35 hiljada. Nacrt plana polazi od postavke da će se dobar dio radne snage zaposliti u poljoprivredi i tercijalnim djelatnostima. Da problem nerazvijenih područja u Bosni i Hercegovini moramo rješavati, to je van svake sumnje, jer nam se već sada u okviru Republike pojavljuje veće razlike između razvijenih i nerazvijenih. Ako se za takva rješenja zalažemo na nivou federacije, tim više smo obavezni da to uradimo u Republici . Postavlja se pitanje : da li u narednom periodu ići ka rješavanju strukturne ili regionalne neusklađenosti u privrednom razvoju kroz dovršavanje započetih i izgradnju novih kapitalnih objekata? Ova dva stava ne moraju protivrječiti jedan drugom, jer se i strukturna neusklađenost može rješavati izgradnjom takvih objekata na nerazvijenom području. Mi smo po odredbama 82

Ustava obavezni da donesemo zakon o fondu za razvoj nerazvijenih područja u Bosni i Hercegovini . Međutim, mislim da je nužno ovdje da se kaže da ne treba gajiti iluzije da će se u ovom, narednom periodu svi ili većina tih problema riješiti. Neće, jer smo obavezni da dovršimo objekte započete ranije, a čija izgradnja traje dugo pa su sredstva angažovana otprilike za naredne tri godine, nakon čega bismo mogli samostalno, bez da smo vezani ranije donijetim odlukama, usmjeravati sredstva i podsticati brži razvoj nerazvijenih područja. Ovu konstataciju najbolje ilustruju odredbe u Nacrtu društvenog plana, gdje se kaže da je obim i struktura privrednih investicija opredijeljena sa više faktora u koje spadaju : akumulaciona sposobnost pojedinih graną i obim započetih gradnji koje će se nastaviti u ovom periodu, potreba većeg angažovanja raspoloživih sredstava na modernizaciju i proširenje postojećih kapaciteta, kao i neophodna izgradnja nekih novih objekata kojima se rješavaju strukturni problemi u privredi. To je, u osnovi, uslovljeno pravcima razvoja u pojedinim oblastima i granama, te je na toj osnovi procijenjena mogućnost anga žovanja raspoloživih sredstava iz raznih izvora zą realizaciju ove politike. U tom pravcu plan daje glavnu poentu modernizaciji postojećih objekata gdje će se utrošiti oko 51 procenat od predvidenih ulaganja. Na krupnija proširenja u okviru postojećih objekata, prema Nacrtu će se uložiti 27 procenata, dok za investicije u novim lokalitetima ostaje oko 22 %. Krupnija proširenja i novi objekti uglavnom se odnose na kapacitete kojima se rješavaju strukturni problemi privrede, kao energetika, crna i obojena metalurgija, industrija cementa, hemijska industrija. Znatan dio ovih objekata nalazi se u izgradnji na osnovu ranije donijetih odluka. Šira modernizacija i zaokružavanje kapaciteta odnosi se, uglavnom, na prerađivačke grane industrije. Na osnovu iznijetog ne može se očekivati neki širi front investicione izgradnje. Mi u Bosni i Hercegovini imamo dosta problema u nekim nerazvijenim područjima, kao što su Krajina, istočna Bosna, zapadna Bosna i Hercegovina. U ovim područjima ne treba potcjenjivati ono što je već uči-

83

njeno, ali treba još dosta da se učini, da bi se ona razvila u skladu sa razvijenim područjima Republike. U materijalima koje smo dobili za ovu sjednicu ističe se zaostajanje Bosne i Hercegovine u odnosu na Jugoslaviju, kako u privrednom razvoju, tako i u razvoju društvenih službi. Takvo zaostajanje uslovljeno je, između ostalog, dugogodišnjim depresivnim cijenama nekih proizvoda bazične industrije. U materijalima su naznačeni i finansijski efekti takve politike. Iz toga se najbolje vidi da našoj Republici nije odgovarao sistem da se uzimaju sredstva od svih, pa da se onda administrativno distribuiraju . Zbog toga, mi ne bismo smjeli zagovarati takva rješenja u okviru federacije, nego rješenja treba tražiti u daljoj razradi usavršavanja sistema da bi se njime stimulirali rezultati rada. Pitanje budžetske potrošnje je sasvim druga stvar. Tu je zajednica obavezna da obezbjeđuje minimum potrošnje za finansiranje opštih potreba onih područja koja nemaju uslova za razvoj privrede iz koje bi crpili sredstva. A takvih područja i opština imamo dosta u kojima i ovim Nacrtom plana, nakon njegovog izvršenja 1970. godine, neće biti ni taknuta njihova fizionomijā u pogledu privrednog razvoja. Mi smo na Četvrtom kongresu Socijalističkog saveza u diskusijama zagovarali brži razvoj osmogodišnjih škola, u težnji da se u narednom planskom periodu sva djeca obuhvate tim stepenom obrazovanja. Sadašnji nivo budžetske potrošnje ne obezbjeđuje u nekim opštinama ni postignuti nivo obrazovanja i opšte potrošnje, jer su to opštine sa jako malom privrednom bazom. Da se obezbijede približno jednaki uslovi za osnovno obrazovanje na svim područjima Jugoslavije, neophodna je briga cijelog društva. Izgradnja nekih inicijalnih objekata, kao što su: termoelektrane, industrija celuloze i viskoze i aluminijuma, znatno će doprinijeti bržem razvoju područja gdje se grade, a to su mahom objekti čija lokacija se poklapa sa nerazvijenim područjima. Nužno je istaći da je aluminijski kombinat jedini objekat koji u jednom od najnerazvijenijih područja naše Republike ima sve uslove da bude podignut. On je u Nacrtu plana predviđen i mislim da se za realizaciju te postavke treba do kraja zalagati. Ovaj objekat će zna-

čajnije uticati na razvoj cjelokupnog privrednog potencijala Hercegovine, značajnije će uticati na razvoj drugih objekata i obezbijediti da se poslije njegove izgradnje ovo područje razvije vlastitim sredstvima . Koliko su reale postavke plana, praksa će pokazati, ali se već sada zna da to ovisi od niza faktora unutar Republike, među kojima posebno mjesto pripada ljudskom faktoru, kao i od toga kakav će tretman biti dat našoj Republici u Fondu federacije za brži razvoj nedovoljno razvijenih područja i republika . Ako ostane sadašnji tretman, onda bi sredstva bila u naredne tri godine angažovana u dovršenje objekata u izgradnji, za čije dovršenje su već donijete investicione odluke, što znatno smanjuje izgled za mogućnost bržeg razvoja nerazvijenih područja. Ima mišljenja da prekoračenja ne bi trebalo finansirati iz sredstava Fonda za nerazvijena područja, pogotovo što se tu radi o objektima na nerazvijenim područjima . Mislim da bi to bio za nas suviše veliki luksuz i do kraja neekonomsko rezonovanje, jer bismo tada morali da konzerviramo jedne, a u isto vrijeme počinjemo graditi druge objekte, te da je u ovim uslovima najcjelishodnije što prije završiti započete objekte i na taj način aktivirati uložena sredstva. Čak, podržao bih mišljenje da među objektima koji se grade treba napraviti selekciju i završiti one objekte koje najprije možemo aktivirati i u koje su uložena najveća sredstva. Nerazvijena područja ne mogu se značajnije razviti samo iz sredstava Fonda federacije za brži razvoj nedovoljno razvijenih područja, pa čak to se neće moći obezbijediti ni kad se formira republički fond za razvoj nerazvijenih područja, jer su ta sredstva za takve zahvate nedovoljna, a osim toga ona su dobrim dijelom već angažovana, Na nerazvijena područja treba privući kapital banaka i radnih organizacija sa razvijenih područja, kao i međunarodne kredite i druga sredstva, a fond treba da bude stimulans za to privlačenje kapitala . Na taj način bi se, zahvaljujući sredstvima fonda davale pogodnosti imaocima sredstava kroz manju kamatu, duži rok otplate, obezbjeđenje građevinskih objekata i drugih pogodnosti, čime bi imaoci sredstava, tj. velike privredne organizacije i banke iz razvijenih područja imale interes da svoja sredstva ulažu u objekte na ne-

85

razvijenom području. Samo tako može da dođe do bržeg razvoja nerazvijenog područja . Razumljivo je da se većim sredstvima u ovom fondu može privući veći kapital na naše područje. Na taj način bi izgradnju objekata vršile tehnički opremljene radne organizacije snabdjevene stručnim kadrovima i mehanizacijom, što je velika garancija za rentabilno poslovanje organizacije na nerazvijenom području kada stupe u redovnu proizvodnju. Rekao bih nešto i o drumskom saobraćaju, koji sve više postaje preduslov razvoja privrede, naročito onih područja kroz koja ne prolazi željeznički saobraćaj. Nacrtom plana predviđa se modernizacija 650 do 700 kilometara puteva, čime je učinjen značajan napor u poboljšanju modernizacije puteva, mada treba i dalje nastojati da se učini još više , jer ako na nerazvijenom području ne postoje uslovi za izgradnju industrijskih objekata, onda se gradnjom modernih puteva obezbjeđuje aktiviranje rezervi u poljoprivredi, trgovini, ugostiteljstvu, turizmu itd., što je od velikog značaja za razvoj tih područja. Time neka dosada zatvorená područja uključujemo u jugoslovenske tokove. Radi mobilizacije vlastitih sredstava sasvim je normalno da se traži učešće privrede sa područja gdje se grade novi moderni putevi. Jer, dosadašnja praksa pokazuje da se time stimuliše racionalnija gradnja i republička sredstva racionalnije koriste. Naročito bi trebalo voditi računa o izgradnji onih puteva tamo gdje to čine susjedne republike i gdje se planom ne predviđa gradnja drugih objekata. To je mišljenje i opštinskih rukovodstava, jer izgradnja bez dogovora u graničnim predjelima Republike rađa određene političke probleme. Na kraju, mislim da je ispravna orijentacija u Nacrtu plana da se poljoprivredi obezbijedi brži rast zbog njenog dosadašnjeg zaostajanja i naših opštih potreba. Nacrt predvida rast poljoprivrede po stopi 5 do 6 procenata godišnje, ili 34 % više u odnosu na ostvarenu u 1964. i 1965. godini. Pravilna je takođe orijentacija da se ide na zaokruživanje već izgrađenih kapaciteta, pa i njihovo osposobljavanje za modernu proizvodnju. Da bi se ovaj rast obezbijedio, kao i riješili neki aktuelni politički problemi, biće potrebno više 86

sarađivati sa susjednim republikama, jer pojedini regioni čine određenu nedjeljivu cjelinu, a problemi se mogu uspješno rješavati samo zajedničkim dogovorima i udruženim sredstvima. Kad to kažem onda mislim na regulaciju i melioraciju korita nekih rijeka i uređenje kraških polja. Angažovanje i aktivnost subjektivnih snaga, a posebno organizacija Saveza komunista, je od velikog značaja za razrješavanje svih ovih problema, posebno za usklađivanje različitih mišljenja i koncepcija oko politike daljeg razvoja.

Stojan Mutić : U materijalu koga smo dobili ukazuje se na slabosti i probleme dosadašnjeg razvoja Republike, a polazeći od procjena, sagledavaju se u pravcu toga razvoja, politička kretanja i zadaci Saveza komunista. Zato želim da nešto kažem o značaju postojećih kapaciteta prerađivačke industrije za dalji razvitak naše privrede, o akumulativnoj sposobnosti Republike u cjelini, zaposlenosti, a posebno o razvoju nedovoljno razvijenih krajeva. U Republici postoje velike rezerve i u postojećim kapacitetima. Smatram da se sa tim potencijalom i u srednjoročnom planu ne računa u dovoljnoj mjeri. Ovi kapaciteti su, uglavnom , nerazvijeni i ondje gdje postoji veoma veliki problem nezaposlenosti, finansiranja društvenih službi itd . Maksimalno osposobljavanje ovakve industrije, pored ostalog, uslov je za brže uključivanje u integracione procese u zemlji i van nje. To su i intencije privredne reforme. O tome koliko ova industrija učestvuje u formiranju bruto produkta fondova, zaposlenosti i ostalog, kazano je u materijalu koji smo dobili i nemam namjeru da bilo šta o tome ponavljam. Želim samo, polazeći od toga stanja. značaja i uloge industrije da pokrenem neka pitanja. Prvo, da li smo u politici daljeg razvoja dali odgovarajuće mjesto toj industriji, i, drugo, da li ona ovakva kakva je može bilo šta ozbiljnije predstavljati i da li je sposobna da se uključi u nove uslove privređivanja. posebno u svjetsko tržište? Osnovno pitanje vezano za

87

sve ovo svodi se na mogućnost naše Republike da izdvoji veća sredstva za njenu kompletnu rekonstrukciju. Dozvolite da na primjeru fabrike » Rudi Čajavec « samo ukratko ilustrujem tu problematiku . » Čajavec« je u stvari kombinat sastavljen od četiri tehnološke i namjenski različite proizvodnje, koje imaju sva svojstva posebnih fabrika sa nekim zajedničkim servisnim službama. Naime, u fabrici danas egzistiraju ove proizvodnje: profesionalna elektronika, komercijalna elek- · tronika, auto-elektronika i elementi automatizacije. Mjere reforme uzbrzale su kretanje ove proizvodnje u pravcu još dalje specijalizacije, bilo da su organizovane kao specijalizovani pogoni ili kao fabrike sa potpunom samostalnošću u pogledu upravljanja i raspolaganja sredstvima i dohotkom u okviru jedinstvenog i združenog preduzeća. Čvršćom orijentacijom i odlučnijim kursom u modernizaciji tehnologije i tehnike na veću specijalizaciju podjele rada, na maksimalno korišćenje rezervi, do čega je došlo sprovođenjem mjera reforme u fabrici, ukupna proizvodnja u 1965. godini prema 1964. godini je za 78 % veća, vrijednost proizvodnje po jednom zaposlenom za 44 %, a paralelno sa tim ostvaren je i veći neto produkt i dohodak. Na taj način su obezbijeđena sredstva za povećanje ličnih dohodaka i izvršenje odgovarajućih obaveza. U 1966. godini, pod uslovom da se blagovremeno ostvare ulaganja u cilju modernizacije opreme, proizvodnja bi da lje rasla za cca 46 % u odnosu na 1965. godinu. Prema Nacrtu plana do 1970. godine broj zaposlenih će se povećati na preko 4.500 ljudi, a proizvodni zadatak u 1970. godini iznosiće oko 40 milijardi starih dinara. Razumije se da bi ovakav brz porast proizvodnje bio prvenstveno posljedica dopunskih ulaganja, a manjim dijelom posljedica povećanog broja zaposlenih radnika. Preko 25 % ukupne proizvodnje u 1966. godini namijenjeno je izvozu, od čega preko 50 % na konvertabilno tržište, gdje je plasman obezbijeđen. S istom proporcijom u pogledu plasmana ušli smo i u srednjoročni plan tako da bi 1970. godine izvoz iznosio oko 10 milijardi starih dinara, od čega na tržište čvrste valute oko 5 miliona dolara. Razumije se da ovakav brz rast proizvodnje ne možemo ostvariti sa sadašnjim asortimanom proizvoda, relativno zastarjelim konstruktiv88

nim rješenjima, a otuda i skupom proizvodnjom jednog broja artikala, a još manje sa sadašnjom kvalifikacionom strukturom radne snage, jer na jednog inženjera dolazi preko 15 nekvalifikovanih radnika . Još teže je sa kapacitetima koji su zastarjeli zato što preko 58 % mašina potiče iz reparacija . Fabrici nedostaju sredstva za modernizaciju, a to je uslov za dalji razvoj, ako ne i za opstanak u uslovima dalje liberalizacije razmjene sa inostranstvom i inostranim partnerima, čija je proizvodnja daleko više produktivna. Sa svega milijardu za osnovna i cca 3 milijarde starih dinara za obrtna sredstva, postigla bi se gotovo dva puta veća proizvodnja od one koja je ostvarena u 1965. godini. Istovremeno sa ovim ulaganjima, ako se izvrše na vrijeme, značajno bi se povećala i akumulativnost iz postojeće proizvodnje. Očito bi porastao i devizni efekat izvozom na tržište čvrste valute. Nameće se logično pitanje : ako » Čajavec« sa plasmanom svojih proizvoda nema teškoća ni kod kuće ni vani, zašto se onda dosada relativno sporo razvijao? Ima više razloga. To su prije svega subjektivne slabosti organizaciono-kadrovskog karaktera u samoj fabrici. Osim toga, ocjenjivan je i značaj i uloga mogućnosti » Čajavca i od strane drugih faktora van fabrike, od komune preko Republike do Saveza. S ovakvom proizvodnjom za razvoj šireg područja, a ne samo Banje Luke, mi možemo slobodno reći da je dobrim dijelom propuštena šansa da » Čajavec« postane nosilac specijalizovane proizvodnje na širem području Bos. krajine. Razumije se da u svojoj proizvodnoj orijentaciji » Čajavec« ne misli mijenjati kurs jačanja i proširenja kooperacije, mada iz dosadašnjih iskustava možemo reći da je opšte obilježje kooperacije nesigurnost oba partnera. Po našem mišljenju, razloge ovakvom stanju u kooperaciji treba tražiti prvenstveno u uskom jugoslovenskom tržištu, niskoj produktivnosti rada i nedovoljnom uključivanju u svjetsko tržište. » Čajavec « sada ima kooperantske poslovne odnose sa preko 60 privrednih organizacija u zemlji i u 1966. godini vrijednost poslova u kooperaciji iznosiće preko 5 milijardi starih dinara. Odvija se kooperacija i sa nekim inostranim preduzećima i već postoje čvrsti ugovorni aranžmani. Takav je slučaj sa firmom ERK iz Štutgarta iz Zapadne

Njemačke u proizvodnji elemenata automatizacije i sa čehoslovačkom firmom Teslaorova u proizvodnji TV dijelova. Svakako da će se u orijentaciji na specijalizovanu proizvodnju sa visokim serijama ukazati potreba za specijalizovanim pogonima u bližoj okolini Banje Luke. Takvi pogoni su izgrađeni u Bosanskoj Gradiški, u Bosanskom Petrovcu, Banjoj Luci, a postoje i realne mogućnosti za dalje proširenje pod uslovom da se više sredstava odvaja za razvoj ovakvih kapaciteta. Smatramo da je u sadašnjem momentu bitno da »Čajavec« ima zacrtanu politiku takvog razvoja i da postoji orijentacioni program za narednih 5 godina . Koliko još uvijek nema orijentacije na rekonstrukciju , govori i ovaj podatak: prvih dana reforme podnijeli smo zahtjev za rekonstrukciju, a on se od Republike do federacije »voza« već punih 8 mjeseci, dok vrijeme prolazi u nepovrat. Na kraju, podržavam stavove izložene u dostavljenim materijalima, s napomenom da se mora imati jasnije razrađen program osposobljavanja postojeće industrije za poslovanje u novim uslovima. Smatram da u ovome programu i perspektivnom planu treba jasnije definisati ulogu jednog broja krupnih preduzeća koja mogu uz određene uslove prerasti u kombinate sa specijalizovanim pogonima u nerazvijenim rejonima. Jedino na takav način moguće je povećanje dohotka na osnovima koji su izloženi u materijalima na današnjoj sjednici, kao i rješavati vrlo krupne političke i društvene probleme nerazvijenosti naše Republike, a posebno izuzetne nerazvijenosti Bosanske krajine , pri čemu se ne može zanemariti i potreba bržeg upošljavanja velikog broja nezaposlenih i nepismenih radnika na ovom terenu. U politici Saveza komunista treba radikalnije ići na integraciju, specijalizaciju i podjelu rada na što nas obavezuju i Osmi kongres SKJ, Četvrti kongres SKBiH i Treći plenum CK SKJ.

Blažo Duričić : Osjećam obavezu da kažem neke stvari u vezi s ovim materijalom i perspektivom razvoja naše Republike za narednih pet godina, i to više da iznesem 90

90

neka saopštenja koja su rezultat izvjesnih konsultacija u pet manje razvijenih komuna podrinjskog područja, nego, kao što su neki drugovi ovdje istakli, da prenosim poruke za koje su rekli da bi ih trebalo iznijeti na ovoj sjednici. Čini mi se, kad diskutujemo o svim ovim problemima - - bez obzira što izgleda da u svakom slučaju nećemo moći završiti ovu diskusiju na današnjoj sjednici Centralnog komietta - da je dvostruko korisno da izmijenjamo mišljenja oko ovih pitanja, i to u dva pravca. Prvo, da vidimo koliko je ovakva koncepcija razvoja, a prema tome i naši idejno-politički stavovi, u skladu sa zahtjevima koji su postavljeni na Osmom i Četvrtom kongresu, koje je konkretizovala reforma i koje je i Treći plenum CK SKJ postavio u odnosu na Savez komunista i njegovo djelovanje u idejno-političkom smislu u razrješavanju tih protivrječnosti koje imamo u današnjoj fazi razvitka. I, drugo, da vidimo kako neki naši problemi i ocjene stoje u tom pogledu, pa i u pogledu odnosa razvijeni — nerazvijeni — i, dalje, kakve su naše mogućnosti u daljem razvoju. Kad kažem da govorim više prema razgovorima vođenim u opštinama, da ne kažem na osnovu potpunih ocjena, za što bi trebalo i da se više pripremim, mislim na to da treba ozbiljnije da vidimo da li u nekim nerazvijenim komunama postoje nerealni zahtjevi i do koje su mjere ti zahtjevi nerealni u vezi s privrednim razvojem u narednom periodu. Ja ne znam da li će se drug Danilo Bilanović složiti s mojoj ocjenom, jer smo zajedno učestvovali u tim razgovorima sa gotovo 150 aktivista u komunama Čajniče, Rudo, Goražde, Višegrad i Rogatica. Mislim, a to smijem i da potvrdim na bazi ovih razgovora, da u tim komunama politički aktivisti shvataju da se perspektiva razvitka u tim komunama ne može bazirati na nekakvim nerealnim zahtjevima. Prvo, u Savezu komunista je pobijedilo shvatanje da nema ni za koga koristi da podiže »političke « fabrike . Drugo, ne postoje neki nerealni zahtjevi, što govori da je usvojen cielokupan kurs naše ekonomske politike i svih mjera koje smo proklamovali od Osmog kongresa Saveza komunista, pa sve do danas u našem privrednom sistemu iu našoj cjelokupnoj privrednoj politici. Ali, neki

91

opravdano kažu: ako Republika prema federaciji sa punim pravom postavlja izvjesna pitanja , kao što je pitanje nivoa budžetske potrošnje, kakva je onda perspektiva u pogledu budžetske potrošnje u narednom periodu za nerazvijene komune, čiji je nacionalni dohodak manji 3 do 4 puta od prosjeka Republike? U komunama, u kojima ne postoje potencijalne mogućnosti za izgradnju nekih novih preduzeća, postavljaju pitanje : do koje mjere, pa čak i sa ovakvim sistemom koga imamo, mogu da se zadovolje osnovne potrebe prosvjete i zdravstvene politike u komuni? Koliko i do koje mjere se mogu obezbijediti stabilniji odnosi u tom pogledu? Prema tome, svi se slažu i daju punu podršku da izvjesna pitanja, koja su pokrenuta u posljednje vrijeme i koja su dobila svoje mjesto u javnoj riječi i u izvjesnim diskusijama u Saveznoj skupštini, treba raščišćavati. To znači da pitanje nivoa budžetske potrošnje u nerazvijenim opštinama i stabilnijih odnosa u budžetskoj potrošnji treba efikasnije obezbijediti. I, drugo pitanje koje naročito ističu , a koje je došlo do izražaja i ovdje u diskusiji - kuda usmjeriti fond za nerazvijene, kuda usmjeriti sredstva iz ovog fonda koji za sada postoji samo u federaciji? Dilema je oko toga da li ta sredstva treba da idu i do koje mjere da idu na krupnę objekte, ili, kako ih ekonomisti zovu, na objekte pripremne proizvodnje, bez obzira da li se radi o sirovinskim ili bazičnim granama. Ta pitanja postoje i ja ih ističem kao idejno-političke probleme, jer su i ovdje došla do izražaja. Mislim da treba da zaslužuju našu pažnju i to sa stanovišta da li će naša politika u narednom periodu biti do te mjere sinhronizovana sa svim onim što zahtijeva društvena reforma u odno- . su na postavljene ciljeve. Od 1949. godine do danas niklo je niz malih, sitnih preduzeća za preradu drveta, tekstilnih preduzeća uglavnom, prerađivačke industrije. Vjerovatno da ovdje sada ne možemo dati ocjenu do koje mjere ima tu promašaja, jer ta politika, koja je bila u tom periodu prilično obilata stvaranjem malih preduzeća, dolazi sada · u pitanje iz dva razloga. Prvo, ne postoje još uvijek nikakve ozbiljne inicijative kod proizvođača, kada se radi o preradi drveta i njegovoj daljnoj finalizaciji, za dalje integracione

procese rada kod nas. Ja mislim da je to jedan veoma krupan problem. Na području gdje su razgovori vodeni, ističu pitanje integracije, ali se po mom mišljenju ne orijentišu dovoljno u smislu da pokrenu same proizvođače, da radni ljudi budu inicijativniji i odlučniji u zahtjevu za integracijom, da organizacije odlučnije idu na saugovaranje i saodlučivanje o pitanjima integracije. Ima, na primjer, ovakvih situacija u drvoj industariji : postoji sirovinska baza, a zastarjeli gateri, zastarjela oprema, ili obratno -moderni gateri, a sirovina nema. Ja mislim da je to jedno od idejno-političkih pitanja. Možda ga i preuveličavam, ali je očito i jasno da ne postoji dosada ozbiljnije inicijative za integracione procese u ovoj grani i to inicijative u samim radnim organizacijama. Gdje su problemi ? Jesu li problemi još uvijek na nivou komune i političkih snaga na nivou komuna? Jesu li problemi u vrhovima tih preduzeća? Posljedice toga. i to baš u ovom petogodišnjem periodu, mogu da budu za takve organizacije ozbiljnije i . mogu da ih dovedu i do likvidacije. Reforma traži veću produktivnost i modernizaciju proizvodnje. Traže se najefikasnija ulaganja, traži se ono što je najrentabilnije u tom pogledu i ono što može da povuče proizvodne snage i unutar jedne komune i unutar jednog regiona . To je tačno, ali u isto vrijeme je tačno i to da se izvjesni problemi koji tu stoje moraju sagledati u narednom periodu. U kom smislu? U smislu da bi neke stručne snage na nivou Republike ili regiona morale pomoći tim malim organizacijama u kojima nema dovoljno stručnih snaga, ali ne da im se nešto nameće odozgo. U tom smislu potreban je mnogo intenzivniji rad određenih stručnih službi. Postavlja se pitanje : koliko su regionalne privredne komore koje u tom smislu imaju određenu ulogu - sposobne i kakvi kadrovi su u tim komorama i, dalje, koliko je to pitanje u centru pažnje i tih samih privrednih organizacija i faktora koji bi trebalo da u tom pogledu vrše intenzivnije dogovaranje da bi se našle koncepcije i rješenja za pojedine male privredne organizacije? Ne može se više govoriti : »Radite programe«< . Bilo je mnogo programa, pa čak i programa u pojedinim komunama koji su koštali i po 40 miliona

93

dinara, a koji se nikada ni na nivou komune nisu razmatrali. U razgovorima koje smo vodili najviše je bilo pitanja oko budžetske potrošnje. To pitanje stvara, po mom mišljenju, složenije političke probleme u cijeloj Republici. Prvo, neko je govorio ovdje o novim instrumentima. Porez na promet ide u razvijenije. Znamo šta smo sa stambenim fondom u retormi htjeli. Diskusije se vode oko doprinosa iz ličnih dohodaka — kojoj komuni da pripadaju, onoj gdje je sjedište radne organizacije ili ne. To sve postavlja nerazvijene opštine u nepovoljniju situaciju u budžetskoj potrošnji. To je konkretna činjenica. Ja mislim da se tim naše protivrječnosti povećavaju. Zahtjevi ne idu za tim, bar ono što sam u tim razgovorima čuo, da se za ovaj naredni period, to znači do 1970. godine, mrežom osmogodišnjih škola pokriju područja, nego se traže rješenja za održavanje postojeće mreže ; zatim koji bi tip škola odgovarao području ; kako školu osposobiti za njene zadatke . To su problemi o kojima se danas diskutuje, pri čemu se ukazuje na to da imamo dosta stihijnih odnosa koji su u tom pogledu razvijeni. Dalje, pitanje Fonda za nerazvijena područja zaslužuje posebnu pažnju. Prigovori se i tu kreću u dva pravca. Prvo, da naša Republika nije dovoljno aktivna u dogradnji instrumentarija koji bi trebalo u federaciji da se izgradi u pogledu daljeg razvoja nerazvijenih. To znači, prigovor se kreće u pravcu onog što su rekli drugovi u diskusiji i onog što je drug Branko u referatu rekao : oko pitanja visine Fonda i oko pitanja kuda ta sredstva da idu i da li zadržati ovakav instrumentarij kada se živi u uvjerenju da on ne obezbjeđuje da sredstva idu tamo gdje je najracionalnije, najekonomičnije, već da omogućava dosta volonterizma i subjektivizma. Drugo, ovdje je bilo govora da treba vidjeti i razmotritia ja mislim ovdje u CK ne možemo donijeti nikakve konkretr.e odluke u tom pogledu S ne bi li bilo bolje da se u Republici organizuje fond za nerazvijena područja. Ja dovoljno ne poznajem stvari, ali

zbog toga što se šire postavlja pitanje upotrebe tog fonda, njegovog statusa, dogradnje čitavog sistema, mislim da zaslužuje pažnju da se razmotri i da se onda šire i javnije u tom pogledu daju i određena mišljenja i određeni odgovori. Orijentacije, opet ponavljam, u ovom podrinjskom području su uglavnom na realnim osnovama . Ali , protivrječnosti koje narastaju u budžetskoj potrošnji, protivrječnosti koje proizlaze iz položaja malih organizacija i iz toga što one neće moći izdržati ovakve uslove jugoslovenskog tržišta, kao i druga neriješena pitanja, traže da u narednom periodu razgovori među komunistima budu otvoreniji, javniji, kao i njihov uticaj i njihovo djejstvo u razrješavanju bitnih pitanja, počevši od radne organizacije, do onog što je vezano za nivoe pojedinih komuna. Prilika je za to sad, kada je Društveni plan dat na diskusiju, jer takva pitanja konkretnije, određenije treba da dobiju svoja mjesta i svoje odgovore u samoj Skupštini prilikom donošenja Plana. Miloš Milaković : Izneseni podaci o dosadašnjem razvoju Republike i njenom položaju u Jugoslaviji pokreću niz značajnih ekonomskih i društvenih pitanja, koja zaslužuju posebnu pažnju i zahtijevaju šire analize i sagledavanje što bi u narednom periodu trebalo učiniti. U kolektivu gdje radim i sredini gdje živim o sadržini materijala diskutovalo je više grupa istaknutih društveno-političkih radnika, a i neki politički forumi, kao sreski komitet, na primjer. Pored nekih konkretnih predloga koji su iznneseni u vezi s Nacrtom društvenog plana u svim diskusijama se ističe jedinstveno mišljenje da je neophodno širim i određenijim podacima i argumentima sagledati položaj u kome se nalazimo i o tome upoznati sve društveno- političke i druge organe i faktore koji imaju značajniji uticaj na određivanje politike naše zemlje. Ne mogu a da odmah na početku, prije nego bih iznio neka mišljenja i podatke koji potvrđuju ocjene i zaključke u materijalu, ne iznesem da bi predviđanja u planu razvoja u periodu koji nepo-

95

sredno predstoji, u kome bi Republika Bosna i Hercegovina apsolutno više zaostajala u razvoju iza drugih krajeva, pa i u odnosu na jugoslovenski prosjek, imalo više posljedica. Sve što je prioritetno i od opšteg interesa za zemlju kao cjelinu dobija opštu podršku svih radnih ljudi, ali se pojedina mišljenja o daljem razvoju i prioritetima ulaganja ne mogu u to uvrstiti. Zbog toga je, po mom mišljenju, s pravom istaknuto da bi koncepcije koje ne rješavaju razvoj nerazvijenih područja imale negativnih odraza na opštedruštveni i ekonomski razvoj naše zemlje. Takođe želim da istaknem da u pogledu razvoja pojedinih regiona nisu bila uvijek usklađena mišljenja u opštinama, srezovima pa ni na nivou naše Republike. To je došlo kao rezultat nedovoljnog i neblagovremenog sagledavanja stanja i problema razvoja Republike u cjelini jer za intenzivno razvijanje pojedinih grana i oblasti privrede imamo najbolje prirodne uslove u našoj zemlji. Na obradi podataka i sagledavanju tih uslova moralo bi se okupiti znatno više kvalitetnijih stručnih kadrova, koji bi činjenicama i argumentima ukazivali na mogućnost našeg razvoja u savremenim uslovima, a čiji bi rad bio odgovorniji i oslobođen bilo kakvih lokalističkih i ma kojih drugih uticaja. U materijalima se najozbiljnije ističu problemi i posljedice koje su nastale kao rezultat dugogodišnje primjene limitiranih cijena u sirovinskim i baznim granama privrede, a u Nacrtu društvenog plana razvoja Jugoslavije do 1970. godine sugeriše se da se nerazvijena područja u svom budućem razvoju orijentišu na grane sa nižim organskim sastavom kapitala čime bi se rješavali problemi nezaposlenosti . Iz tih razloga smatram da je neophodno da se ovo pitanje konkretnije i svestranije razmotri. Mišljenja sam da se politika ekstenzivnog razvoja i njene posljedice mogu objektivno sagledati i ocijeniti na primjeru Kreke. Zato mi dozvolite da iznesem neke podatke Rudnika Kreka. Kreka će u 1966/67. godini proizvesti oko 5,5 miliona tona uglja. Ovom proizvodnjom Kreka učestvuje u ukupnoj jugoslovenskoj proizvodnji svih vrsta uglja sa 17 %, a u ukupnoj proizvodnji lignita sa 28 %. Od svoje godišnje proizvodnje Kreka isporučuje za podmirenje potreba van Bosne i Hercegovine oko 70 %. Međutim, treba imati u vidu uslove i sredstva s kojima je kolek-

96

tiv Kreke postigao ovaj nivo proizvodnje, kao i sadašnje uslove privređivanja. Velike potrebe u uglju čitave zemlje u poslijeratnom periodu, uslovile su da je Kreka uz velike žrtve i sa vrlo oskudnim sredstvima i opremom postigla sadašnju proizvodnju. U tom pogledu preovlađivao je ekstenzivan način otkopavanja uz angažovanje vrlo velikog broja radnika, jer se takvim načinom najbrže dobijala masovna proizvodnja, bez obzira na ekonomičnost i rentabilnost poslovanja. Ograničena investiciona sredstva nisu omogućila usvajanje savremene tehnologije u proizvodnji uglja . Naprotiv, pristupilo se otvaranju velikog broja jama gdje god su prilike omogućavale brzo dobijanje velikih količina uglja. U takvim uslovima ekstenzivnog razvoja rudarskih kapaciteta nije bila moguća konsolidacija otkopnih radilišta , izvoznih puteva i klasiranje uglja. Zato je karakteristična raštrkanost jamskih pogona i stalno povećavanje udaljenosti ulaza u jamu od radilišta, a sve to ima ozbiljnih negativnih posljedica na nivo produktivnosti, na ekonomičnost i rentabilnost poslovanja. Za posljednjih deset godina činjeni su napori i ulaganja na uvođenju savremene tehnologije u proizvodnji uglja u Kreki. Sredstvima zajednice u iznosu od 9,2 milijarde starih dinara, kao i vlastitim ulaganjima, postignuti su određeni rezultati u intenziviranju proizvodnje. U Kreki je, na primjer, 1946. godine ostvaren učinak od 984 kilograma po nadnici , 1950. godine 1.099 kilograma, 1961. godine 1.970 kilograma, 1965. godine 2.251 kilogram po nadnici. Iako su ovo dobri rezultati, ostaje činjenica da Kreka zaostaje, na primjer, iza Velenja, gdje se postižu učinci i preko 4.000 kilograma na nadnicu. Da bi se otklonile negativne posljedice ranije ekstenzivne razvojne politike, Kreka u svojim sadašnjim koncepcijama rekonstrukcije postojećih kapaciteta predviđa znatną ulaganja upravo za koncentraciju proizvodnje, mehanizaciju transporta i opremljenosti rada uopšte, koncentraciju izvoznih puteva i klasiranje uglja. Treba, dakle, stvoriti uslove za savremeniju, produktivniju i ekonomičniju proizvodnju u cjelini, što bi u novim uslovima omogućilo konkretno djelovanje na tržištu i obezbijedilo dalji brži razvoj u sadašnjim uslovima. Radi ilustracije iznosim samo dva podatka o ekonomskoj prednosti za prelazak Kreke na savre97

meniju tehnologiju proizvodnje uglja. Kod jamskog načina proizvodnje u sadašnjim uslovima Kreka postiže rudnički učinak oko 2.260 kilograma/nadnica, a u površinskim kopovima, koji su u fazi otvaranja, postizaće se učinak od 11 do 20 hiljada kilograma po nadnici, čime se apsolutno povećava opšti nivo produktivnosti rada. Ili, na primjer, sadašnja cijena koštanja po toni jamskog načina proizvodnje iznosi 4.355 starih dinara, a na površinskom kopu Brod iznosiće 2.900 starih dinara. Osim toga, prelaz sa jamskog načina otkopavanja na površinsko otkopavanje omogućava znatno povoljnije uslove rada za rudare sa stanovišta sigurnosti i težine rada, kao i za ostvarivanje viših ličnih dohodaka. Programom razvoja Kreke i ranije su predvidane ovakve koncepcije razvoja, ali sadašnji položaj grane rudarstva u zemlji uopšte, zatim nedostatak sredstava za značajnija ulaganja nisu omogućili realizaciju tih programa. Neki rudnici u razvijenim područjima Jugoslavije, u koja su preduzeća tada ulagala svoja sredstva, imaju daleko bolje uslove odnosno veću proizvodnju po radniku nego što je to konkretno kod nas i u Kreki, i u Bosni i Hercegovini u cjelini. Sadašnji ekonomski položaj grane rudarstva i Kreke u njoj, a vjerujem i ostale bazične industrije naše Republike, bio bi znatno povoljniji da je razvojna politika Jugoslavije obezbjeđivala dugoročne uslove privređivanja ovim industrijskim granama, kao i da cijene uglja nisu bile limitirane, odnosno u stalnom disparitetu. Koliko je Kreka zbog ovakvog položaja izgubila i prenijela svojih sredstava tj. akumulacije u korist potrošača uglja odnosno drugih grana privrede, govori podatak da je u periodu od 1960. do 1964. godine Kreka isporučila blizu 15 miliona tona uglja. Ako se ova količina uglja obračuna po prosječnim cijenama koje su formirane u 1965. godini, vidi se da je usljed limitiranih cijena u pomenutom periodu iz Kreke preliveno preko 31 milijarda dinara akumulacije u korist drugih grana privrede. U istom periodu Rudnici mrkog uglja Banovići isporučili su 7,5 miliona tona i time prelili preko 20 milijardi dinara na uštrb razvoja vlastitih kapaciteta . Da je samo jedna polovina ove prelivene akumulacije Kreke i Banovića ostala ovim kolektivima, sigurna da bi bili

98

u mogućnosti da vlastitim ulaganjima izvrše rekonstrukciju i proširenje kapaciteta, da obezbijede savremeniju proizvodnju koja bi omogućila postizanje evropskih učinaka u produktivnosti rada i znatno boljih ostalih ekonomskih rezultata. U Kreki i Banovićima mnoge ekonomske jedinice nisu još zaokružene tehnološko-ekonomske cjeline, što onemogućava savremeniju organizaciju rada i poslovanja, znatnije povećanje akumulacije i ravnomjerniji razvoj . Zbog toga se mora sada nadoknaditi ono što se ranije izgubilo, čak privremeno i na račun standarda zaposlenih u ovim preduzećima. Jer, u Kreki je neophodno izvršiti rekonstrukciju sjeverne seklinare i otvaranje površinskih kopova da bi se u 1970. godini postigla proizvodnja oko 7 miliona tona. Pri tome postoje odlični uslovi za koksovanje s obzirom da već sada mješavina domaćeg uglja u proizvodnji koksa iznosi 45 % , zatim izgradnja kapaciteta termoelektrane itd. i time da se zaokruži jedna cjelina koja bi omogućila Kreki, Banovićima, elektrani i Koksari jedno optimalno ekonomsko poslovanje koje bi bilo na sasvim savremenom, tako da kažem, evropskom nivou. Takvom skladnom politikom razvoja ovih preduzeća stvorili bi se uslovi masovne i jeftinije proizvodnje i prerade uglja na licu mjesta, što bi omogućilo plasman ne samo na jugoslovenskom , nego i na stranom tržištu. Ostvarila bi se i niža cijena koštanja proizvoda, a to bi omogućilo veću akumulaciju . To je ono što od nas konkretno očekuje privredna referma i što je duh te reforme. Što se tiče daljeg razvoja u Republici , moralo bi se jedanput odlučno stati na stanovište i dosljedno to ostvarivati da se ulaže samo u rentabilne objekte koji imaju obezbijeđeno tržište za svoje proizvode i to na dugoročnom planu. Treba potpuno eliminisati razne lokalističke tendencije, jer smo u dosadašnjem periodu izgradili dosta skupih i nerentabilnih objekata. Sirovinska baza koju imamo je preduslov za još brži i povoljniji razvoj, ali samo ako sredstva kojima ćemo raspolagati jače koncentrišemo na objekte u nerazvijenim i razvijenim rejonima, koji će svojom akumulacijom obezbijediti ne samo brži razvoj nekog kraja, nego i ostalih područja naše zemlje. U ovom smislu mi mo99

ramo obezbijediti potreban stručni kadar i dati mu mogućnost da se bori za svoje koncepcije i za njihovu realizaciju. Bez više odlučnosti u tom pravcu ne možemo očekivati neke znatno bolje rezultate, jer smo se svi skupa uvjerili da, naročito danas, ukoliko stručnim ljudima nisu stvoreni uslovi i ukoliko oni ne dolaze do izražaja ne mogu se brže rješavati problemi koji pred nama stoje. Iznio bih još jedan problem. U ranijem periodu razvoja energetskih kapaciteta u Jugoslaviji nismo imali jasne, definisane koncepcije razvoja energetike. Zbog nedostatka jugoslovenskog energetskog bilansa i u narednom periodu ulazimo sa istim problemima. Zato smatram da ne možemo više ovako graditi razvojnu politiku energetike naše zemlje. Organi koji rade na ovome moraju da shvate da se energetika ne može stihijno graditi bez unaprijed sagledanih koncepcija razvoja, a u skladu sa mogućnostima i rezervama zemlje u pojedinim vidovima primarne energije. Na kraju bih htio istaći da ako želimo ostvariti dosljedno do kraja princip ravnopravnosti svih proizvođača u našoj zemlji, onda ne smijemo dozvoliti stvaranje uslova za favorizovanje nekih proizvođača, a na štetu ostalih, čije su mogućnosti često puta znatno optimalnije i ekonomski povoljnije za čitavu zemlju. Konkretno, iznio bih slučaj pregovora koji se vode sa Narodnom Republikom Madarskom u vezi povezivanja jugoslovensko-mađarskog energetskog sistema i izvoza električne energije na bazi robnog kredita Narodne Republike Madarske. U Jugoslovensko-mađarskoj mješovitoj komisiji vođeni su pregovori o mogućnosti izvoza električne energije u Mađarsku . Odmah na početku ovih razgovora uključeni su predstavnici nekih rudnika, a da o tome prethodno uopšte nije ispitana zainteresovanost drugih i mogućnosti izvoza električne energije sa ostalih područja Jugoslavije. Čak ova komisija nije ni dosada postavila upit zainteresovanim preduzećima o izvozu električne energije u Mađarsku. Eto, tu se konkretno može postaviti pitanje : da li su sagledane sve mogućnosti i da li se traže najoptimalnija rješenja ? Smatram da ovakve slučajeve treba hitno i energično ispravljati , a ubuduće , ako hoćemo da budemo dosljedni u sprovođenju naše zacrtane po100

litike, Programa Saveza komunista, odluka Osmog kongresa i Ustava, ne bi smjelo da se takve stvari događaju.

Niko Filipović : Dalji razvoj proizvodnih snaga, skladniji i uspješniji razvoj u cjelini , dakle, ostvarivanje ovoga plana o kom danas diskutujemo, kako republičkog tako i saveznog, uslovljen je bez daljnjeg odlučnošću svih radnih ljudi, među njima i komunista, da istraju u ostvarivanju postavki usvojenih na Osmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, kao i postavki privredne reforme. Zbog toga, čini mi se neophodno je da se u daljoj dogradnji privrednog sistema čine i preduzimaju one mjere koje će pospješavati dalji razvoj radničkog i društvenog samoupravljanja i omogućavati da neposredni proizvođači dođu do punog izražaja u odlučivanju na svim sektorima našeg društvenog života. Takav razvoj društvenih odnosa zahtijeva potpunu slobodu neposrednih stvaraoca društvene akumulacije, odnosno sve manje dejstva vanprivrednih faktora na tokove našeg daljeg razvoja . Pošto smo u našem sistemu zadržali ne baš male funkcije države i njenih organa, neophodno je da u sprovođenju ovih funkcija, kada je riječ o formiranju zakonskih predloga koji utiču na materijalne izmjene i na položaj radnog čovjeka , da i takve odluke budu, da kažem, pod jačim udarom neposrednih proizvođača, dakle onih koji manje gledaju na opštinske, sreske ili republičke granice. Period od 10 mjeseci sprovođenja konkretnih mjera privredne reforme, gledan kroz ono što je učinjeno, kao i na one mjere koje su u pripremi i koje treba da se donesu, pokazuju da je u njihovom sprovođenju bilo različitih otpora, čak i takvih koja su dovodila do osporavanja i ustavnih prava. U vezi s tim osvrnuo bih se samo na par problema. Prvo, donošenjem prvih mjera privredne reforme jasno je rečeno da zbog neopremljenosti, nedograđenosti, zatim predimenzioniranih kapaciteta u nekim granama za koje nemamo sirovina i repromaterijala moramo u reformi ići postupno, kako bi se radnim organizacijama dalo više vremena da se prilagode uslovima 101

•

i principima koje smo proklamovali. Analize su tada, istina koje danas manje spominjemo, pokazivale da svaka faza višeg rada, dakle, složenijeg, stoji u obrnutoj proporciji u odnosu na svjetska kretanja. Zato se u toj prvoj fazi i pošlo od vrlo široke lepeze pariteta pri utvrđivanju cijena. Kako nam je poznato, po onom jedinstvenom kursu od 1.250 dinara za dolar, kod znatnog broja grana privrede išlo se na znatno veći paritet. Relativno visoke zaštitne carine i primovi u iznosu od 30 % i sl., omogućavale su i tada formiranje cijena u nekim granama i na paritetu od 1.300 i 1.400 pa čak do 1.600 i više dinara za jedan dolar. Na drugoj strani, recimo, u elektroprivredi, ostalo se pri formiranju cijena ispod ovog zvaničnog pariteta od 1250 dinara, uz objašnjenje da je pravo svakog društva da može određivati cijene i prema unutrašnjim potrebama. No, mi smo u tom periodu svi skupa prihvatili takve odnose jer je tada jasno rečeno da će se u daljem razvoju privrednog sistema (sistem u režimu kontrole cijena, deviznog i spoljno-trgovinskog režima i drugih instrumenata), uspostavljati novi odnosi koji će uticati da se ovaj ovako širok dijapazon u formiranju cijena suzi. Dakle, oni koji su bili ispod tog zvaničnog pariteta da se približavaju njemu, a oni koji su visoko iznad da idu ka dole. Međutim, neke diskusije otada pa do danas zagovaraju, odnosno predlažu rješenja koja bi djelovala u suprotnom pravcu, jer idu ka tome da se stvori još veća lepeza u paritetu cijena. To se naročito ispoljilo u diskusijama oko Zakona o sistemu obrazovanja, zatim društvene kontrole cijena i deviznom i spoljno-trgovinskom režimu. Ovaj prvi problem je bio na vrlo širokoj diskusiji, o njemu je govorio danas i drug Stanko i zato ne želim da ponavljam, ali je sigurno da je rješavanje ovoga problema vrlo usko vezano i neodvojivo od sistema i politike rezervi našega društva kao cjeline, kreditne politike, posebno deviznog i spoljno-trgovinskog režima, o čemu bih želio da kažem samo par riječi. Ovaj materijal o deviznom i spoljno-trgovinskom režimu, koji je već dat u javnu diskusiju i dalje zadržava sistem retenciozne kvote i to po dosadašnjim stopama koje su, možda malo preoštro rečeno, diskriminatorske prema pojedinim granama privrede, jer su u takvom rasponu da se kreću od 7 do 10

102

procenata. Ako smo već u mogućnosti da vršimo decentralizaciju deviznih sredstava, onda u takvom sistemu bi nužno bilo da sve proizvođače stavimo u jednak i ravnopravan položaj . To znači da bi u takvom sistemu trebalo odustati od ovoga predloga kakav je dat i ići na pravo svih proizvođača da učestvuju u dijelu deviza koje ostvaruju . Društvo bi moglo i trebalo da za šire društvene potrebe po jedinstvenom procentu, po jedinstvenoj politici od svih radnih organizacija zahvata odgovarajući dio deviza i upotrebljava ih za ono što je potrebno za širu zajednicu. Drugo, u konkretnim rješenjima u ovoj oblasti predviđa se da će se oko 40 do 60 posto repromaterijala i dio robe za široku potrošnju već u idućoj godini osloboditi carina. To znači da će već u 1967. godini proizvođači ovih roba biti pod slobodnim udarom svjetskih cijena, a to dalje znači, ako ostanemo dosljedni i na drugim sektorima, da cijene takvih proizvođača moraju ići nadole, bar za onoliko koliko su iznosile te carine. To je bez daljeg pozitivna mjera. Međutim, proizvođači drugih roba i sredstava rada ne podliježu takvom udaru. Naprotiv, oni ponovo dolaze u položaj da za robu koju uvozė, kao osnovnu supstancu u svojoj proizvodnji, plaćaju dolar po jednoj cijeni, a pri izvozu ostvaruju drugu cijenu. Postavlja se pitanje : zar se u ovakvom jednom predlogu, ovakvim mjerama, nije mogao učiniti i još jedan dalji korak (istina taj je materijal na diskusiji i postoji za to mogućnost) da se i ove druge grupacije privrede bar dijelom podvedu pod ta svjetska kretanja? Bojim se da daljim vrlo visokim benificiranjem nekih proizvođača , kroz visoke premije koje, ako se ne varam, iznose i ove godine 120 i nešto milijardi, zatim kroz kreditiranje izvoza, visoke primove ne štitimo i neotupljujemo oštricu ostalih proizvođača da preduzmu brže mjere za uklapanje u međunarodnu podjelu rada. Mislim da upravo zbog toga još uvijek određeni proizvođači, o čemu je govorio danas i drug Stanko, uviđaju da je i dalje moguće da se materijalni položaj određenih radnih organizacija popravlja i kroz instrumente. Dakle, počev od primarne raspodjele kroz devizni spoljno-trgovinski režim i ostalo, sporo se orijentišu na integraciju i intenzifikaciju proizvodnje tražeći, ka-

102

ko rekoh, izlaz na ovom drugom mjestu. Ovaj primjer, kao i još neki, počev od različitog tretmana pojedinih regiona u finansiranju, recimo saobraćajnica, čak i crne metalurgije, budžetskih dotacija, o čemu je ovdje bilo govora, pa do donošenja republičkih zakona o finansiranju energetike i zaokruživanju ovih kapaciteta prema potrebama Republike, te ispoljenog lokalizma u formiranju banaka, naročito u našoj Republici, govori o tome da se teško oslobađamo stare prakse, čime kočimo pozitivna kretanja i sputavamo inicijativu radnih ljudi . To otupljuje i oštricu borbe u aktiviranju vlastitih snaga i rezervi, jer omogućava da se na drugi način, kao što sam već rekao, dolazi do sredstava. Otuda valjda i ova brojna pitanja kod nas da li treba, na primjer, razvijati, čak, elektroprivredu, ugalj, crnu metalugiju i sl. Ja ću biti slobodan da kažem da onoliko koliko znam o ekonomici u drugim zemljama u svijetu, da je vrlo malo zemalja koje su razvijale ove grane privrede, a da su u svom privrednom razvoju loše prošle. Prema tome, mislim da bismo se mi u našoj praktičnoj djelatnosti trebalo više da borimo za ravnopravan položaj i tretman svih grana privrede bez obzira u kom su one regionu zastupljene. Očito je da uporedo s ovakvim sistemom treba preduzimati i ove druge odlučnije mjere na sektoru rješavanja problema koji se finansiraju kroz naš budžetski sistem. Na to nas obavezuje i Ustav i mislim da primjedbe i diskusije koje su date , o čemu je govorio drug Blažo. ukazuju na to da mi kao Republika moramo preduzeti i niz drugih mjera da bismo kroz budžetski sistem obezbijedili finansiranje bar onoga što je najelementarnije. Ja isto tako mislim da mi moramo mnogo odlučnije rješavati neka pitanja u okviru naše Republike. Ovo posebro ističem u vezi s reformom; naročito zbog toga što su poslovni rezultati privrednih organizacija u 1965. godini ostvareni iznad , slobodno da kažem, svih očekivanja, što je na određen način kod nas svih stvorilo samozadovoljstvo . Istinsko dejstvo privredne reforme treba tek da se osjeti. Naime, poznato je da se više ne može očekivati da će doći do neke iole ozbiljnije preraspodjele društvene akumulacije između države i radnih_organizacija, jer ta zahvatana su danas relativno minimalna i svode se na ka-

104

mate, poslovni fond, porez na promet i doprinos na lične dohotke. Naprotiv, mjere koje se predviđaju, a to je revalorizacija osnovnih sredstava, eventualno smanjivanje primova u izvozu i uticaj svjetskih cijena, upravo kroz ukidanje carina za određene robe, trebalo bi čak da dovedu do pada cijena bar na nekim sektorima privrede. Ukoliko dosljedno budemo vodili i kreditnu politiku onda se može pouzdano tvrditi da će se takva kretanja osjetiti već u idućoj godini. Sve to upozorava da će se privreda naći, da kažem, u ozbiljnoj situaciji u narednom periodu. Dakle, povećanje produktivnosti, mjere na sektoru integracije, usavršavanje tehnologije proizvodnje i dr. su brojni zadaci koje treba izvršiti da bi se privreda na našem području mogla uspješno da adaptira u nove uslove i uklopi u svjetsko kretanje. Podaci završnih računa radnih organizacija za prošlu godinu pokazuju da sredstva kojima raspolaže privreda u našoj Republici nisu mala. Ona su mala, možda, ako ih gledamo statično u odnosu na kraj prošle godine, ali ako gledamo da privreda u ovoj godini čini korak dalje , da i dalje ostvaruje akumulaciju, onda su ta sredstva znatna i uz jednu bolju poslovnost radnih organizacija, posebno poslovnih banaka, bićemo u mogućnosti da uspješnije i brže prebrodavamo osnovne probleme koji stoje pred našom privredom .

Avdo Humo : U vezi s elaboratom kojeg smo dobili kao bazu za diskusiju i u momentu kada stvaramo koncepciju našeg budućeg razvitka, ja bih iznio nekoliko svojih zapažanja i činjenica o kojima bismo morali voditi računa. Prvo, određene dimenzije u razmatranju našeg petogodišnjeg plana moramo, čini mi se, da izmijenimo. Prva dimenzija koja dolazi u obzir jeste, po mom mišljenju, pitanje položaja Bosne i Hercegovine kao republike i njenog odnosa prema federaciji, prema zajednici jugoslovenskih naroda. Mi smo dosada, prema analizi koja je data , imali jedan permanentni pad u pogledu razvoja materijalno- proizvodnih snaga i potrošnje. Da ne ulazim sada u to kako je do toga došlo,

105

ali je činjenica da smo imali pad i sada se postavlja pitanje kako u jugoslovenskim uslovima i međujugoslovenskoj saradnji, na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu, naći puteve da Bosna i Hercegovina ne stagnira i ne bude u jednom relativnom padu, nego da, ukoliko je moguće više, izađe iz ove zaostalosti. Na kraju, nije potrebno posebno više isticati šta znači jedno zaostajanje i sa stanovišta razvoja čitave suprastrukture, potrošnje i dr. i određenih političkih reperkusija koje iz toga proističu. Stoga, po mom mišljenju, se čak i ne radi o tome koliki će da bude Fond za razvoj nė razvijenih rejona i kako ćemo se mi postaviti prema tom Fondu. Mi možemo da diskutujemo da li je dovoljno 2% oporezivanja osnovnih sredstava, što će, možda, da iznosi 600 ili 800 milijardi dinara. Jer , činjenica je da kada globalno gledamo, Jugoslavija u cjelini raspolaže sa malo kapitala i u jednom petogodišnjem periodu njegov porast ne može da bude tako brz. To znači da na cjelokupnom jugoslovenskom tržištu imamo malo kapitala, prema mogućnostima i potrebama naše privrede i to ne samo materijalno-finansijskog, nego i ljudskog potencijala koji može da razvije naša privreda. U jednom takvom kontekstu nije toliko značajno da li će taj Fond raspolagati sa 600 ili 800 milijardi dinara, ali je za nas u prvom redu bitno da imamo ravnopravan odnos i ravnopravan tretman u onim sredstvima koje federacija izdvaja za razvoj nerazvijenih područja. Isto tako, po mom mišljenju, mi moramo imati ravnopravan tretman i u pogledu budžetske potrošnje. U osnovi ta potrošnja zavisi od visine ličnih dohodaka, odnosno produktivnosti rada, ali je isto tako nemoguće zamisliti smanjenje jednog neravnomjernog razvoja i neravnomjernih ekonomskih odnosa ako budžetska potrošnja, a to znači ovi najelementarniji uslovi razvoją prosvjete, zdravlja itd., ne budu osigurani na cijeloj teritoriji. Sada se postavlja pitanje : da li Bosna i Hercegovina kakva je danas i u sadašnjim izmijenjenim uslovima, može svoju budžetsku potrošnju da digne na jedan određeni nivo u uslovima jugoslovenskog prosjeka? Ona to ne može. Znači, mi moramo imati jedan jasno određen odnos, jednu dimenziju prema budžetskoj po-

106

•

trošnji. To po mom mišljenju mora opet da se zasniva na jednoj ravnopravnoj osnovi. Ne da Bosna i Hercegovina kao republika, nešto traži i moli, nego to mora da proizlazi iz ravnopravnih odnosa među jugoslovenskim republikama i među narodima Jugoslavije. Kada ja ovdje ističem ravnopravan tretman, i kao cilj i kao zadatak, ja tu mislim i na jednu drugu stranu, na jedno progresivno postavljanje cijele Bosne i Hercegovine kao republike u odnosu na ova kretanja koja kod nas imamo. Nemoguće je od nekoga ko ima uslove da ide progresivno naprijed tražiti da čeka i tapka u mjestu dok ga drugi, koji zaostaje, ne stigne. Na kraju, ne može se cijela stvar svesti samo na jednu preraspodjelu nacionalnog dohotka, pa da se jedan dio prebaci na drugu teritoriju i da se kaže da ćemo time da riješimo naš problem. Mi tai problem ne možemo time da riješimo. Mi se sada nalazimo u situaciji kada razrješavamo odredene privredno-ekonomske probleme na cijeloj teritoriji Jugoslavije. Tu se radi o nekoliko bitnih pitanja, kao što su carine, paritet cijena, devizni i spoljno-trgovinski režim, porez na promet i druge sistematske mjere. Neke od njih smo razradili, a neke nismo. U osnovi, mi ne možemo polaziti isključivo od toga da smo reformom riješili određene stvari. Ono što je riješeno tiče se položaja privredne organizacije, formiranja njenoga dohotka, njenog odnosa prema tržištu itd., ali čitav tržišni mehanizam mi još do kraja nismo konstituisali. U razrješavanju tih protivrječnosti, a to znači položaja radnog čovjeka, položaja radne organizacije, i njihove sposobnosti za društvenu reprodukciju, mi moramo imati svoj jasan stav i odnos. Jer, ako tu nemamo pravilne odnose onda to znači da mi ne polazimo s određenih progresivnih pozicija, nego s pozicija konzervatizma, zaostajanja itd . Progresivna pozicija je upravo u ravnopravnom položaju svakog jugoslovenskog proizvođača, ali isto tako i proizvođača u jednoj nerazvijenoj republici, u jednoj nerazvijenoj privredi, da ima jednak tretman na jugoslovenskom tržištu. Jasno je da mi ne možemo stvoriti jedan idealni tržišni sistem i tržišne odnose, ali bez obzira na to u jednoj planskoj privredi mora da se zna sve to što se čini kao koncesija, sve to što se

107

stvara kao poteškoća jednoj određenoj privrednoj grupaciji ili nekoj teritoriji. U takvome jednom konteksu i procesa koji je kod nas počeo da se stvara, mi moramo biti jedan aktivan i nekompromisan faktor u pogledu položaja radnog čovjeka u cjelini, pa, prema tome, i u Bosni i Hercegovini. Sada se postavlja pitanje sredstava i s tim u vezi naše buduće orijentacije. Mi se sada, po mom mišljenju, orijentišemo sa jedne strateške tačke koja ne može da bude zadovoljena samo jednim petogodišnjim planom , nego je to jedna etapa u opštoj borbi da se prestrojimo u jednu cjelinu, sa stanovišta najnaprednijeg načina gledanja i najnaprednijeg razvoja privredno-društvenih odnosa. Ako nedostaje dovojlno sredstava, onda je logično i jedino moguće, u jednoj tržišnoj privredi, da ta sredstva idu ondje gdje će brže da daju akumulaciju, ali ne samo sa osnova našeg stanovišta i isključivo našeg razmišljanja. Dirigovana osnova, koja će opredjeljivati plasiranje sredstava kojima raspolažemo, mora biti i vanbosanska i vanjugoslovenska, a to znači da ona moraju da idu i da se ukomponuju tako da Bosna i Hercegovina mora biți u ekonomskom pogledu potpuno otvorena, a ona može da se otvori samo u ravnopravnim odnosima, u jednom jedinstvenom jugoslovenskom tržištu. Ako nemamo te elemente ugrađene u sistemu , onda ćemo imati i autarhičnosti, i zatvaranja i podjele tržišta itd. U novim uslovima BiH ne može i ne smije da čeka, nego ona mora da se ubaci u jedan mehanizam, u jedno kretanje gdje će ta sredstva ― bilo vlastita ili strana · dati najbrži efekat u akumulaciju. U takvoj situaciji, mislim, da nema nikakve bojazni za jednu punu odgovornost tržišta i puno kretanje kapitala. Ja ne ulazim sada u to da mi još nismo riješili neka pitanja i da je i danas moguće da dođe do teritorijalizacije kapitala. Poznato je da se kapital zadržava u određenim teritorijalnim odnosima ako se višak rada oduzima vanekonomskim mjerama. Za ekonomsko strujanje kapitala bitan je elemenat bankarski sistem i povezivanje banaka s bankovnim i industrijskim kapitalom, što se mora sistematski riješiti. Bitno je da naša koncepcija ne vodi opet ka jednom republičkom centralizmu, jer ako smo protiv etatizma u federaciji,onda moramo da budemo i protiv. repu-

108

bličkog etatizma i svugdje ongdje gdje se taj etatizam pojavljuje. To znači da ćemo mi samo tim putem, po mom mišljenju , privući kapital , pa i van naših granica. Samo u jednoj deetatiziranoj sredini, kapital može da ide tamo gdje će najbrže da dâ akumulaciju , a ne ondje gdje ga neko diriguje. U kontekstu jedne ovakve politike moraju se tražiti i rješenja za razvoj nerazvijenih područja. Po mom mišljenju , mi moramo za određene rejone jasno reći . sa postignutim razvojem materijalnoproizvodnih snaga, ovaj ili onaj teren, opština ili rejon ne može računati, u oskudici kapitala na jugoslovenskom tržištu , da se na tom području više ulaže u razvoj privrede , osim u obezbjeđenje budžetske potrošnje da se zadovolje one najosnovnije potrebe školstva, zdravstva, puteva itd Na toj osnovi treba posmatrali i problem radne snage. U ovim uslovima radna snaga će se odlivati i to još više nego dosada. Ona mora da ide i u inostranstvo, gdje može da nađe svoj plasman . Mi moramo da računamo da li je rentabilnije da radna snaga ide negdje vani, pa da time stvorimo normalnije uslove u određenom rejonu ili da gradimo neke fabrike za koje nismo sigurni da će imati uslove za normalan razvoj. Uostalom , fabriku može da gradi preduzeće, privredna organizacija, određene grupacije itd. a ne neko sa strane kao političku investiciju . U sadašnjim uslovima za BiH je bitno da se dođe do sredstava jednim normalnim i prirodnim putem. Pri tome mora nam biti jasno da sada mi moramo davati, kao i sve zaostale zemlje, preferencijale i daleko povoljnije uslove nego što će se, na primjer, u cirkulaciji kapitala odvijati u odnosu prema jednoj razvijenoj republici. Ja sam za to da tim putem idemo, bilo da se radi o inostranom ili domaćem kapitalu , nego da stojimo i čekamo. Domet naših razmišljanja ne bi trebalo da se kreće oko toga koliki će biti Fond za razvoj nerazvijenih rejona i u okvirima postojećeg kapitala. Ako na tome ostanemo, ja sam uvjeren i ubijeđen da ćemo mi i dalje zaostajati, jer je prošlo vrijeme kada smo mi mogli očekivati da ojačamo ako nam neko dâ određeni dio sredstava. Mi se moramo sami tako postaviti i tako organizovati da se što brže razvijamo, a ja mislim da zato imamo uslova..

109

Prema tome, mi u našu koncepciju plana moramo da ugradimo određene elemente sa kojih objektivno moramo da pođemo, bilo da se radi o dogradnji sistema, o dogradnji naših odnosa u federaciji, bilo da se radi o otvaranju Bosne i Hercegovine, koja treba da kooperira i integrira preko Jugoslavije sa najnaprednijim preduzećima i granama u svijetu. Našim rješenjima, po mom mišljenju, važno je da se u privredi ne stvaraju nikakve zapreke i njoj treba stvoriti najpovoljnije uslove, jer, u osnovi, ona ne poznaje nacionalne granice. Što se prije i bolje postavimo u takav položaj, mislim da ćemo najbolje da nađemo put za razrješavanje, da upotrijebim već profanisani izraz, protivrječnosti i time stvoriti uslove i nerazvijenom rejonu da ima neku perspektivu, ako ne sada, a ono za tri ili pet godina da će biti moguće da se razvija. To sam htio da kažem u vezi s ovim koncepcijama i određenim dilemama. Na kraju, to je jedno jako složeno pitanje u Bosni i Hercegovini, kada postoji 80 % nerazvijenog područja, a 20 % svega relativno razvijenog pri čemu je najveći dio toga nerazvijenog područja borački kraj Bosanske krajine na kojem je i privreda i potrošnja jako zaostala. U takvim uslovima i dilemama sigurno da nije lako iznaći rješenja i da je potrebno i te kako o svemu razmisliti i diskutovati dok se donesu odgovarajuća rješenja i konstituiše određeni stav. Nedovoljno vođenje računa o ovome može da pogorša cjelokupne odnose privrede u samoj Bosni i Hercegovini, a to bi se onda odrazilo i na odnose na jugoslovenskom nivou.

Čedo Kapor: Prije svega, želim da kažem da se potpuno solidarišem s materijalom »Aktuelni problemi politike razvoja Republike do 1970. godine« kojeg smo dobili za ovaj Plenum, kao i sa izlaganjem drugova Mikulića, Tomića, Milakovića, a posebno druga Avda Huma. Mi moramo biti svjesni činjenice da liberalizacija spoljno-trgovinskog režima kategorički traži racionalnije korištenje komparativnih prednosti koje ima Bosna i Hercegovina i cijela Jugoslavija, ako želimo po-

110

voljnije mjesto u svjetskoj podjeli rada. Te činjenice mi moramo biti svjesni, a naročito kod razmatranja i donošenja jednog dokumenta kao što je srednjoročni plan, odnosno trasiranja politike razvoja. Međutim, iz izlaganja pojedinih diskutanata na ovoj sjednici proizlazi da to ne shvaćamo, da to ne razumijemo i zbog toga želim da bez velikih objašnjenja dam podršku svim onim idejāma i nastojanjima koja idu za tim da racionalnije koristimo te komparativne prednosti. Kvalifikaciona struktura radnih ljudi u Jugoslaviji, a posebno kod nas u Bosni i Hercegovini, nije takva da bismo s njom nešto naročito mogli računati u međunarodnoj podjeli rada, jer je ona daleko ispod evropskog prosjeka. Što se tiče radnih navika, ne bismo se ni sa tim naročito mogli pohvaliti i računati sa tim faktorom. Stoga smatram da danas, kad diskutujemo o ovom srednjoročnom planu, odnosno o politici razvoja, moramo da se skoncentrišemo na ono što obezbjeđuje povoljniji položaj naše privrede na međunarodnom planu, jer smo se složili s tim da se sprovede liberalizacija spoljno-trgovinskog režima. Jasno je šta znači ova liberalizacija. Ona isključuje ekstenzivnu investicionu politiku, visoke troškove proizvodnje, isključuje autarhiju ne samo na nivou komune i republike, nego i Jugoslavije, jer je naša privreda, privreda Jugoslavije, na određen način dio svjetske privrede. Mi je ne možemo i ne smijemo čuvati visokim carinskim barijerama. Privreda se može zaštititi intenzivnim privređivanjem i racionalnim korištenjem svih faktora azvoja. Moramo se čuvati i boriti protiv bolesnih i mrtvih investicija koje su koštale radne ljude naše zemlje i njihov standard . Intenzivno privređivanje i racionalna investiciona politika, kao sastavni dio tog osnovnog zadatka, istina, neće obezbijediti snažan razvitak svake komune kod nas, ali društvo je obavezno da raznim instrumentima obezbijedi odgovarajući nivo budžetske potrošnje za potrebe školstva i zdravstveno-socijalne zaštite građaninu bez obzira u kojoj komuni živi. Radi snažnijeg razvitka Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, potrebna je akumulativna privreda, a ne privreda na granici rentabiliteta ili kojoj treba obezbjeđivati dotacije. Moramo biti svjesni da su autarhičnost

111

i ekstenzivnost u privređivanju dva velika zla sa kojima moramo raskrstiti . Mislim da treba da nađemo takvu konstrukciju finansiranja koja će nam, u stvari, obezbijediti racionalnije korištenje onoga čime naša zemlja raspolaže, ono što nam daje prednost vizavi drugih. Naročito želim da se osvrnem na jedno pitanje, a to je pokazala analiza Ekonomskog instituta iz Sarajeva, da će prema perspektivnom planu razvoja Bosne i Hercegovine moći da se do 1970. godine zaposli oko 70.000 lica, dok će u isto vrijeme da se pojavi na tržištu rada oko 150.000 lica. Postavlja se pitanje: da li višak od 80.000 lica treba da traži zaposlenje u inostranstvu? Poznato je da se danas iz Jugoslavije na radu u inostranstvu nalazi oko 250.000 radnika, a samo iz Bosne i Hercegovine u 1965. godini tamo se zaposlilo 30.000 radnika. Ja ne bih htio ovaj problem mnogo eksploatisati, ali bih htio da kažem : ako smo već u situaciji da biramo da li uvoz kapitala ili izvoz radne snage, onda se ja opredjeljujem za ovo prvo. Kad bismo tu bili odlučniji, mislim da bi negativne posljedice bile manje. Jer, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija mogu ponuditi takvu proizvodnju i takve objekte koji bi bili interesantni za inostrane finansijske krugove. Šta se dešava sa velikim brojem naših radnika vani, mi znamo. Mi znamo i koliko oni šalju maraka i ostalih deviza, ali time mi ne možemo cijeniti društvenu i ekonomsku opravdanost toga stanja. Zbog toga ja bih bio za to da mi ponudimo ono što imamo, da bismo smanjili odliv radne snage, a ujedno iskoristili naše komparativne prednosti radi veće zaposlenosti, akumulativnosti i većeg standarda. Mislim da kriza čelika, aluminija ili električne energije ne može da postoji. To će uvijek biti interesantno i aktuelno i kad već imamo te preduslove onda ih treba iskoristiti. Nije tačno, kao što neki tvrde, da mi u našoj prerađivačkoj industriji možemo da trčimo sa našom » Zastavom>raditi na dodati : »definitivnom presijecanju izvora novih nepismenih , obuhvatajući svu djecu osnovnim školovanjem ...« itd. STRANA 5. peti pasus, treći red , iza riječi : »neophodni su napori « dodati : »za njihovu cjelishodniju konstalaciju i organizaciju, kako u nastavno-naučnom, tako i u materijalnom pogledu. To će doprinijeti, pored ostalog, njihovom kadrovskom i materijalnom jačanju«. Mí 119

smo svjedoci nastojanja i borbe za veču ekonomičnost, pa prema tome se kategorički nameće potreba za što racionalnijim privredivanjem i trošenjem društvenih sredstava. Ako to tražimo od privrede, onda treba da tražimo racionalno trošenje svugdje, på i u oblasti obrazovanja. STRANA 7. prvi pasus treći red, iza riječi : »maksimalno korištenje« dodati : »komparativnih prednosti i realnih mogućnosti finansiranja. Za ostvarenje ovih krupnih i složenih zadataka potrebna je ažurnija , suptilnija i efikasnija kadrovska politika. Vitalnim i sposobnim kadrovima je mjesto u radnim organizacijama koje su neposredni, a i najkonkretniji nosioci ekonomskog i društvenog progresa« . STRANA 7. zadnji pasus, četvrti red, iza riječi : >>sistema« dodati : » Komunisti su dužni da se bore protiv svih oblika i pojava ekstenzivnosti u privređivanju u društvenim službama, protiv granske i teritorijalne autarhičnosti koja predstavlja smetnju u ostvarivanju ciljeva i zadataka utvrđenih dokumentima VIII kongresa SKJ. Takođe , komunisti treba da sve više podstiću ...primjena novih naučnih i tehničkih dostignuća « bar desetinė puta. A kada uzmete društvene planove , njihove projekcije kadrova , onda nigdje ne možete naći socio-profesionalnu strukturu potrebnih kadrova i sve potrebe za kadrovima se iskazuju zajednički »visokɔkvalifikovani , kvalifikovani , nekvalifikovani « , kao da je, na primjer , za jedno savremeno industrijsko društvo, u kome je razvijen automobilski saobraćaj , svejedno radi li se o kvalifikovanom potkivaču konja ili o kvalifikovanom radniku automobilskoj industriji . Ja ·

134

sam svjesna da karikiram, ali, vjerujte, da i ne karikiram mnogo. To degradiranje funkcionalno sagledanih potreba društva za raznovrsnim kadrovima, bez preciznijeg iskazivanja kakvih i koliko kadrova treba pojedinoj grani u odnosu na tehničko-tehnološke promjene koje se u njoj vrše, i u odnosu na mjesto koje ona ima u nacionalnoj ekonomiji, na jednu frazu, je, po mom mišljenju, jedna od opasnosti koja prijeti da ne dođemo do društvu potrebnog obrazovnog sistema. Ona, po mom mišljenju, proističe iz naših nedovoljnih sposobnosti da tehničko-tehnološke evolucije konkretizujemo i na planu kadrova, što nas, uz pominjanje fraze o kojoj sam već govorila, može dovesti u zabludu da sami sebi izgledamo savremeni i kada to nismo. Na frazu se zatim navikne pa takvo duhovno stanje postane prepreka stvarnom radu. Vršeći ulogu vodeće snage u društvu članovi Saveza komunista ne bi smjeli, kad je riječ o obrazovanju, svesti svoju ulogu na kotrljanje ove fraze po skopovima, a, vjerujte, toga ima. Drugo, po mom mišljenju postoje tendencije simplifikacije zahtjeva za sadržajem i nivoom znanja. U ime funkcionalnosti obrazovanja, s jedne strane, i humanizacije ljudskih odnosa, s druge strane, našem obrazovanju se, po mom mišljenju , upućuju izvjesne kritike koje pogađaju na pogrešna vrata, Prvo, to su one kritike koje, u ime funkcionalnosti obrazovanja, zahtjevom da se opšte-obrazovni predmeti svedu na najmanju mjeru, a šire tehnička i druga znanja egzaktnih nauka na nivo znanja potrebnih za jednu ili dvije operacije radnog mjesta, od obrazovnog sistema, u stvari, traže formiranje uskih specijalista. Pri tome se zaboravlja da će u uslovima neprestane tehnološke evolucije, koja stalno uvodi nova sredstva za rad, a sljedstveno tome i nove forme organizacije rada, čovjek sve više bivati doveden u situaciju da mijenja svoju profesionalnu aktivnost možda i više puta u toku svoga života. Mobilnost i mogućnost adaptacije pokazuju se kao novi kvalitet savremenog čovjeka bez kojih će mu egzistencija biti veoma otežana. Čitala sam prije nekoliko dana jednu veoma interesantnu analizu Sreskog komiteta u Tuzli o radnoj snazi. U toj analizi se sagledavaju ne samo tradicionalni izvori 135

nezaposlenosti toga područja, kao što su visoki natalitet i agrarna prenaseljenost, nego i uticaj novih fenomena kao što su intenzifikacija rada, povećanje produktivnosti itd. U toj analizi drugovi iz Tuzle navode da od preko 7.000 ljudi koji traže posao, svega nešto preko 2.000 posao traži prvi put. Svi ostali su ranije, u uslovima ekstenzivnog privređivanja i zapošljavanja, bili zaposleni bilo u Tuzli, bilo negdje drugdje širom Jugoslavije. I svi su se ti ljudi sada našli pred jednim teško rješivim pitanjem svoje buduće profesionalne aktivnosti. Sposobnost za brže pokretanje, za brže adaptacije naravno ne znači i pasivno podlijeganje novonastaloj situaciji. Ona zrači aktivan odnos čovjeka prema novim tehnikama, prema nepoznatim sredinama. I samo solidno šire stručno i opšte obrazovanje može biti pretpostavka takve sposobnosti i sticanja osjećanja sigurnosti čovjeka u društvu koje se brzo transformiše, a čiji je on graditelj . U drugu grupu kritika koje se upućuju našem obrazovnom sistemu, spadaju one kritike koje u ime humanizacije ljudskih odnosa nedovoljno u tome vide i pozitivní udio stručnog i tehničkog obrazovanja i koje daju skoro isključivu vrijednost humanističkim znanjima. U tim kritikama tehnička evolucija se ne doživljava i sama kao faktor humanizacije rada, ne sagledava se dovoljno u kontekstu naših društveno-ekonomskih odnosa, potenciraju se skoro isključivo neke negativne reperkusije tehniciziranog rada. pa se takvo gledanje prenosi i na stručno i na tehničko obrazovanje. Treće. Zakonom o finansiranju obrazovanja i diskusijama oko novog saveznog dokumenta o obrazovanju, naročito diskusijama o unapređenju obrazovanja na drugom stepenu, čine se značajni društveni napori ka usklađivanju međusobnog odnosa društveno-ekonomskog razvoja i razvoja obrazovanja kod nas, ka prevazilaženju disproporcija koje su taj odnos u izvjesnoj mjeri karakterisale. Te se disproporcije , po mom mišljenju , najevidentnije mogu ilustrovati konstatacijom iz » Društvenog plana razvoja Jugoslavije«, iz onog njegovog dijela koji nosi naslov »Osnove razvoja politike na području obrazovanja i kadrova« . Tamo se konstatuje da je u periodu od 1953. do 1961 , 136

godine kvalitet strukture uposlenih porastao za 45%, vrijednost osnovnih sredstava u društvenom sektoru privrede za 120 % , vrijednost produktivnosti rada za 28 %. vrijednost uloženih sredstava u obrazovanju ukupnog broja zaposlenih za 76 %. Iz toga se izvlače zaključci da je promjena kvaliteta zaposlenih bila prespora u odnosu na razvoj kapaciteta, da je ostvareni rast produktivnosti rada bio prespor u odnosu na promjenu u kvalitetu kadrova, da međusobni odnosi ilustruju ekstenzivnost razvoja na što su djelovali mnogobrojni uzroci, ali i nepovoljan odnos ulaganja u osnovne fondove premna ulaganju u kadrove. Ne raspolažem takvim podacima za Bosnu i Hercegovinu, ali mi se čini da su tendencije iste. Zakonom o finansiranju obrazovanja, putem samoupravnih zajednica obrazovanja, i u ovoj sferi društvenog života mi činimo napore u stvaranju uslova da o raspolaganju sredstava odlučuju, što je moguće neposrednije, stvaraoci ovih sredstava. U osnovi takvog rješenja stoji uvjerenje da će se društvena sredstva funkcionalnije trošiti, da ćemo boljom namjenom njihovog utroška izraženom kroz neposrednu voliu stvaraoca sredstava . ići ka funkcionalnijem sistemu " obrazovanja. Drugi konstitutivni elemenat takvog sistema obrazovanja trebalo bi da predstavlja savremena vaspitna obrazovna struktura obrazovnih institucija koja, prije svega, treba da dođe do izražaja u njihovim nastavnim planovima i programima. Vi ste već sigurno kroz štampu uočili određena reagovanja na te procese koja imaju, po mom mišljenju , duboki politički značaj . Mislim na diskusije koje sę odvijaju naročito u Centralnom vijeću sindikata, skupštinama Srbije i Hrvatske, zatim na stavove Pedagoško-naučnog savjeta Filozofskog fakulteta u Ljubljani, Konferencije gimnazija u SFRJ i dr. Mislim da se tu ne radi samo o užim pedagoško- stručnim pitanjima, nego o pitanjima sa širokim društvenim implikacijama. Sigurno da nije naša stvar da ovdje ocjenjujemo te stavove. Ali se nameće potreba sa stanovišta da je obrazovanje posljedica, ali i uslov razvoja, da utvrdimo obavezu komunista da ne ostanu indiferentni proma tim procesima. I to mislim na komuniste šire. a ne samo na komuniste prosvjetne radnike . Jer, u novim

137

uslovima neposrednijeg povezivanja radne organizacije u privredi i društvenim službama sa obrazovnim institucijama, radna organizacija se ne može smatrati samo prostim konzumentom kadrova, niti smo proces deetatizacije u oblasti obrazovanja završili time ako pospješavamo samoupravne odnose samo unutar vaspitno-obrazovnih institucija. Radna organizacija se u ovim uslovima javlja, zajedno s obrazovnom institucijom, kao faktor profiliranja kadrova i kao faktor izgradnje vaspitno-obrazovnih programa, odluka o upotrebi sredstava i time neposredno postaje činilac vaspitno-obrazovnog sistema. Postavlja se pitanje : kome, kakvoj radnoj organizaciji dati u ovome riječ? Obrazovni sistem mora biti okrenut ka najrazvijenijim, onima u kojima je najsavremenija organizacija rada, najrazvijeniji proces rada. Povezivanje obrazovne institucije sa nesavremenom proizvodnjom bilo bi, po mom mišljenju, permanentna opasnost za politiku obrazovanja kadrova i društvene ciljeve uopšte, jer bi prijetilo da kroz obrazovanje kadrova reprodukuje odnose koje upravo moramo da prevaziđemo. Sada, kad ulažemo svjesne napore da putem integracionih procesa damo novu snagu našem privrednom sistemu i društvenim odnosima bilo bi od neocjenjive štete kada bi se zajednice obrazovanja zatvarale u uske komunalne okvire i stvarale obrazovne institucije prema svome liku i prema svojim prilikama. Ja znam da sve ovo što govorim može izgledati pomalo deplasirano za sastanak Centralnog komiteta i više namijenjeno, možda, nekom drugom skupu koji se uže bavi pitanjima i politikom obrazovanja . U odbranu razloga zbog kojih sam ipak ovo rekla ja bih dodala:

Našem društvu i Savezu komunista u njemu ne može biti svejedno kako će se obrazovati i vaspitati budući kadrovi, hoće li biti obrazovani usko ili šire, hoće li biti osakaćeni i prikraćeni u svojim znanjima , ili svestrano obrazovani sa mogućnostima ne samo aktivne adaptacije , nego i revolucionarnog mijenjanja uslova i prilika. Zatim , tokom mnogih naših sastanaka u Savezu komunista (ja ne mislim samo ovdje , nego inače u SK), govorimo vrlo često i o investicionim zajmovima , i o

138

depresiranim cijenama i o retencionim kvotama, a ipak sebe ne smatramo privrednicima . Ako sad govorim ljudskom faktoru, čak na jedan dosta ograničen način, onda to činim jer mislim da tome nismo posvetili u dovoljnoj mjeri pažnje i da je i to. u izvjesnoj mjeri, indikator ostataka >>privrednjačke psihologije « u SK i izvjesnog zanemarivanja čovjeka - ne u onom samoupravnom smislu - nego razvoja njegovog znanja i umjeća u procesu rada i društvenog života. Zbog toga bih se založila da u zaključcima bude jaće izražena potreba obrazovanja kao faktor ekonomskog i društvenog razvoja, kao faktor socijalne jednakosti građana , naročito kad je riječ o osnovnom obrazovanju , da se ukaže na uskladivanie veze između društveno-ekonomskog razvoja i razvoja obrazovanja i na obavezu SK da se više okrene ka idejnim i političkim pojavama u definisanju sistema obrazovania Šefket Maclailić : Poslije prijema prve projekcije zaključaka jedna grupa članova CK u Beogradu radila je na njima i ja bih želio da iznesem mišljenja koja su tom prilikom došla do izražaja . Mi smo to dostavili pismeno, ali to iznosim i ovdje, ne zato da se borim da budu prihvaćena, nego da objasnim zašto smo postavili i predložili Komisiji. odnosno Centralnom komitetu takve zaključke. Prvo, mi smo mislili da zaključci treba da pođu od toga da privreda BiH, kao i jugoslovenska, neće imati neke svoje principe u kojim će se kretati. Ona će se kretati u sistemu postavljenom u zaključcima Plenuma CK i reforme, kao što će se kretati čitava jugoslovenska privreda . Dakle, ona će se razvijati ne onako kako mi želimo , nego onako kako je postavio Plenum i kako je postavila reforma . A to su : tržište, približno jednaki uslovi, bez regresa . isti odnos prema inostranstvu, prema našem tržištu i sl. Mi smo mislili da bi u zaključcima bilo potrebno kadrovima koji rade u privredi, istaći ovo nekoliko momenata koji uka139

zuju na uslove pod kojim će se razvijati i pod kojim će živejti i privreda naše Republike. Složili smo se da treba ukazati na one razloge koji su djelovali i uticali na stagnaciju naše privrede u prošlom periodu, zbog čega je potreban brži napor u njenom daljem razvitku. Dalje, mislili smo da u zaključcima ne bi trebalo dati neke konkretne zaključke, direktive za rad , niti konkretna uputstva. Ne bi trebalo iznositi ni dileme o kojim se govori. Mi mislimo da je to rezultat ipak nedovršenih diskusija, nedovršenih analiza, nedovršenih posmatranja pojedinih problema, jer u ekonomici nema, a na jednom užem području, ne može ni da bude, dilema, ako polazimo sa stanovišta rentabiliteta. Rentabilitet treba da odlučuje o prednosti, a ne volja ili želja ovoga ili onoga. Ovakve alternative mogu se postaviti na jednom širem području. Da li veći ili manji kapacitet ili koja proizvodnja, ovisi od ekonomike, uslova itd. Ako Republika nađe mogućnosti za razvitak velikih kapaciteta ili malih , lake ili prerađivačke industrije itd., a ima uslova za takav razvitak, ona treba da razvija takve kapacitete. U ovom smislu mi smo preformulisali predlog zaključaka koji se odnosi na ovo pitanje. I kod investicija nešto smo preformulisali . Mi mislimo da je i taj dio bio prilično kruto formulisan. Ne bi trebalo da mi, odnosno CK, traži ulaganja prvo za proširenje, jer će negdje trebati odustati od proširenja radi rentabiliteta. Kcd investicija treba poći od proizvodnje koju traži tržište, a to znači da bude jeftina, da može da nađe plasman na domaćem i stranom tržištu itd. Mislim da bi trebalo rukovodstvima koja rade na razvoju privrede, prepustiti da iznalaze mogućnosti povećanja proizvodnje bilo rekonstrukcijom, proširenjima, novim objektima, ili na drugi način. Moje je mišljenje da će negdje biti zatvorene fabrike, a negdje dizane nove. što će zavisiti od tržišta. Pored ovoga unijeli smo i neke nove formulacije u dijelu u kojem se govori o subjektivnim faktorima, posebno kod udruživanja, kooperacije itd. Što se tiče razvoja nerazvijenih , mi smo stali ma stanovište da nerazvijeni treba u prvom redu da se razvijaju u uslovima razvoja jugoslovenske privred e. 140

pri čemu Fond za razvoj nerazvijenih ima dopunsku ulogu. Za razvoj privrede na nerazvijenim područjima u Bosni i Hercegovini postoje povoljne mogućnosti, s obzirom na dosadašnji razvitak, na dosadašnje istrage, na dosadašnji razvoj industrije itd. Fond treba da stimuliše posebno razvoj privrede koja će zapošljavati veći broj radnika, koja će rješavati probleme nezaposlenosti, koja će rješavati probleme proizvodnje itd. Dakle, mi smo u predlozima zaključaka iznijeli dosta novih formulacija i mislimo da bi oni možda nešto dotjerani, odgovarali našem Centralnom komitetu i njegovim odnosima prema ovim pitanjima. Danica Erak: Željela bih da dam neke predloge, ukoliko se oni mognu usvojiti kod konačnog formulisanja zaključaka. Na primjer, na stranici 5. u drugom pasusu gdje se govori o razvijanju mreža stručnih škola stoji da razvijanje mreže stručnih škola treba uskladiti sa potrebama privrede i društvenih službi, pa se dalje nastavlja : » polazeći od mogućnosti za njihovo finansiranje«. Smatram da bi ovdje trebalo reći : » razvijanje mreže škola II stupnja « , jer nisu problem samo stručne škole nego uopšte mreža škola drugog stupnja, koja ne odgovara. Znači, morali bi je u cjelini uskladiti sa potrebama privrede i društvenih službi. Dalje, ova klauzula >>polazeći od mogućnosti za njihovo finansiranje« . Mi smo se složili da nismo u stanju da školujemo svu djecu na II stupnju kad završe osnovnu školu . Međutim , mislim da su problemi ozbiljni i da ih moramo i dalje razmatrati i angažovati sve snage na njihovom razrješavanju . Naime, radi se o tome da mi po svim pokazateljima zaostajemo naročito u školovanju kadrova na drugom stupnju. Zato smatram da moramo uložiti vanredne napore da bismo ostvarili postavkc Društvenog plana našeg razvoja za narednih 5 godina, Drugarica Sana je dosta govorila o problemima programiranja kadrova i uopšte naše politike u razvoju obrazovanj . Mislim da bi zato bilo dobro da se doda ovom zaključku, kad se izbriše ovo : »polazeći od mogućnosti« sljedeće: » U radnim organizacijama i društve-

141

no-političkim zajednicama komunisti treba da se izbore za donošenje programa razvoja osnovnih škola, kao i programa potreba u raznim profilima kadrova, čime će uticati na razvijanje mreže osnovnih škola i škola drugog stupnja« . Ovo predlažem zbog toga što smo mi zakonom obavezali društveno-političke zajednice da do septembra prošle godine donesu programe razvoja osnovnog školstva. Međutim, taj rad je tek na početku. Isto tako, kad se radi o donošenju programa za škole II stupnja, mi često nemamo najelementarnije pokazatelje koji bi govorili o tome šta je potrebno privredi i društvenim službama. Čini mi se, da i pored onoga što je Zavod za plan učinio i dao neke ukupne pokazatelje, da bi morali odozdo planirati i tako najkonkretnije iskazati potrebe u kadrovima. To bi uticalo na povoljniju strukturu mreže škola II stupnja. Drugo, predlažem da se nadoveže na prethodno : >>S obzirom na zaostajanje osnovnog obrazovanja i škola II stupnja, u cilju ostvarenja planom predviđenih zadataka, pored racionalnog korišćenja zakonom predviđenih namjenskih sredstava, nužno je maksimalno angažovati dodatna sredstva budžeta, zatim sredstva radnih organizacija, kao i sredstva građana«