Korčula after party ili Korčula nakon partije: prva petoljetka 9789532229912

Citation preview

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije Prva petoljetka

IZDAVAČI

Naklada Jesenski i Turk Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice, KaP Korčula ZA IZDAVAČA

Mišo Nejašmić Dragan Markovina UREDNIK

Dragan Markovina LEKTURA

Monika Milić DIZAJN KNJIGE

Boris Kuk TISAK

Znanje d.o.o., Zagreb

w w w. j e s e n s k i - t u r k . h r

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

P RVA P ETOLJETKA

Na k l a da Je s en s ki i Tur k Zagre b, listopad 2022.

Copyright © Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice, KaP Korčula, Zagreb, 2022. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Sadržaj

Dragan Markovina: Korčula nakon Partije . . . . . . . . . . . . . . . 7 Davorka Perić: Utopijski otok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Ante Lešaja: Praksisovci i kritička nastojanja . . . . . . . . . . . . 13 Boris Buden: Sretne Habermas Gaju Petrovića u raju ili „lijevo-liberalno“: konačni razlaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Viktor Ivančić: Stari su naša budućnost . . . . . . . . . . . . . . . 43 Jurica Pavičić: Korčula kao mjesto razgovora . . . . . . . . . . . 47 Nadežda Čačinovič: Na Korčuli bez nostalgije . . . . . . . . . . 49 Mitja Velikonja: Pred očima svih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Branka Prpa: Korčulanski dijalozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Rada Borić: Eksperimentalan i avanturistički . . . . . . . . . . . . 61 Radina Vučetić: Gde je nama naša revolucija . . . . . . . . . . . 63 Olga Manojlović Pintar: Gozba reči . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Igor Štiks: KaP: od osmatračnice do svjetionika . . . . . . . . . 69 Toni Prug: Korčula After Party – peta godina . . . . . . . . . . . . 73 Vjekoslav Perica: Korčulanski amarcord . . . . . . . . . . . . . . . 77 Tanja Petrović: Transformativno iskustvo . . . . . . . . . . . . . . 81 Sonja Leboš: Svemu što me veže za Korčulu . . . . . . . . . . . . 83 Aleksandar Holiga: Treći Brač . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Vedrana Bibić: KaP je kolektivni festival . . . . . . . . . . . . . . . . 87

Prva petoljetka

5

Boris Postnikov: After Party . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Nerzuk Ćurak: Stari partizani i novi prekarijat . . . . . . . . . . 91 Zlatko Dizdarević: Zašto ne znaju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Jerko Bakotin: Škola otpora u Korčuli . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Igor Lasić: Korčulanska ljetna škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Srđan Milošević: Na narodnofrontovskim pozicijama . . . 113 Zlatko Paković: Srpsko pozorište i njegovo nasilje . . . . . . 117

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Dragan Markovina

Korčula nakon Partije

I

deja je bila toliko nevjerovatna, da nikako nije mogla uspjeti. Obnoviti Korčulansku ljetnu školu, u sasvim drugom kontekstu i ne kao ekskluzivno filozofsku, računajući na domaću publiku i financiranje od samodoprinosa, na susretljivost ljudi koji bi dolazili govoriti, mimo svih očekivanja i fondova pa i na mjestu koje je gotovo do kraja potisnulo sjećanje na doba kad su grad i otok bili sjedišta jugoslavenske i europske lijeve misli, pretvorivši se u utvrdu luksuznog turizma. A evo nas sada pred 5. Korčula after Partyjem, u zajedničkom pokušaju nekakvog sumiranja dosadašnjih susreta. Sve je krenulo od višegodišnjih aktivnosti korčulanskih antifašista, u prvom redu Igre Šain, Vinke Lozice i Ivana Botice Škafe, koji su godinama pokušavali Dan oslobođenja Korčule od fašizma obilježiti i nekom tribinom s gostima koji su imali što reći o aktualnom društvenom trenutku. I u tome su uspijevali. Kad smo u tim prilikama vidjeli da ljudi rado dolaze u Korčulu, palo mi je na pamet da od tribine napravimo forum i na neki način obnovimo Korčulansku ljetnu školu. Kad sam tu ideju testirao među ljudima za koje sam bio uvjeren da bi im se ta ideja svidjela i da bi uostalom bili gosti na prvom okupljanju, ispostavilo se da su za nju zagrizli identično kao mi. I stvar se tako zakotrljala u kasno ljeto 2018. godine, točno

Prva petoljetka

7

Dragan Markovina

na 50. godišnjicu ‘68., što je bio i dobar simbolički moment za novi početak lijevih okupljanja i razgovora u Korčuli. Sve od one početne mail prepiske, u kojoj su, da i to ostane zabilježeno, sudjelovali Boris Buden, Viktor Ivančić, Nadežda Čačinović, Hrvoje Klasić, Igor Štiks, Toni Prug, Mitja Velikonja, Nerzuk Ćurak, Dino Mustafić, Vedrana Bibić, Zlatko Paković, Srđan Milošević, Vuk Perišić, Ante Lešaja, Viktor Ivančić, Ivan Botica, Igra Šain i ja, kada smo mozgali o imenu i konceptu pa se usuglasili da to bude forum ljevice, a ne festival ili škola, ali da na neki način čuva duh stare Korčule, sve u duhu dionizijskog socijalizma, pa do danas, ispostavilo se da smo pokrenuli nešto što je nadišlo i najoptimističnija očekivanja. Koliko god stvari po ljevicu na ovim prostorima izgledale loše, na Korčula after Partyju sve se poklopilo na način koji je rijetko moguć. Od dobro odabranog imena koje govori o Korčuli i ljevici nakon nestanka partije i globalne vjere u socijalizam i revoluciju, ali i onom osjećaju after partyja kada treba ispuniti nastalu prazninu, preko grafičkog rješenja KaP-a, autora Petra Reića, zatim stabilne i brojne publike u kojoj dvije trećine čine Korčulani, dok se broj ljudi koji dolaze na otok samo zbog programa iz godine u godinu povećava, pa preko neosporne činjenice da je čitava Korčula, čak i onaj njen dio koji ne dijeli idejna polazišta ljevice, stao iza KaP-a i na razne načine ga pomogao i konačno do ljudi koji su dio programa i svi dolaze na Korčulu bez ikakvog honorara i ostanu opčinjeni atmosferom i energijom koju tamo zateknu te do svih onih koji ne staju volonterski raditi uoči i za vrijeme KaP-a, ponajprije Škafo, Vinka, Igra, Vanda, Iva, Kate, Gordana, Biba, Tonka, Marin, Davorka i Nikola, ali i ljudi iz Stoca i Jablanice koji dolaze svaku godinu i ulože strašnu radnu energiju bez da ih je itko pitao da pomognu. U strogo sadržajnom smislu Korčula after Party od početka je fokusiran na regionalni, postjugoslavenski prostor, ponajprije iz razloga što dijelimo isto nasljeđe, teme i traume, što smo na prostoru istog jezika i što je u konačnici

8

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Korčula nakon Partije

takav koncept još uvijek dubinski subverzivan u današnjoj Hrvatskoj, iako se i po tom pitanju klima barem donekle promijenila, od prvog KaP-a do danas. Uostalom, u međuvremenu je istinska lijeva opcija ušla u Sabor, neki od ljudi koji su nam bili gosti, poput Danijele Dolenec, sada su u izvršnoj vlasti u Zagrebu, a i ljudi iz uže jezgre KaP-a su u gradskom vijeću Korčule i u županijskoj skupštini. Na KaP-u su nastupali ljudi iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, sudjelujući na predavanjima, promocijama knjiga i tribinama. Bilo je tu divnih momenata, neki ljudi poput Tonija Pruga, postali su miljenici publike i svaku godinu su s nama, neki su postali neodvojivi dio čitave priče, poput Mitje Velikonje, Igora Štiksa i Borisa Budena, neki su poput Davorke Perić i Vedrane Klepice odlučili dolaziti na KaP i u godinama kada nisu dio programa, neki su održali večeri za pamćenje, poput Viktora Ivančića na zadnjem, četvrtom forumu, neki su poput Dine Mustafića na prvom KaP-u, vozili čitavu večer iz Sarajeva, samo da bi sudjelovali na programu i sutra se vratili na vlastitu premijeru, a svi skupa smo uživali s publikom u druženju, pauzama uz jelo i piće, plovidbi po škojima pred Korčulom i nestvarnoj izmještenosti koja nije predstavljala puki eskapizam. Prve godine smo rekli, barem neka se održi ta prva godina, sljedeće smo već shvatili da je moguće održavati kontinuitet, treća i četvrta su bile krizne godine pandemije, u kojima smo ipak održali forum i evo nas pred jubilarnim petim Korčula after Partyjem, u doba u kojem su regija, Europa i svijet nesigurniji nego ikad u novije doba, a bez ozbiljno osmišljenog lijevog odgovora, za što svi zajedno snosimo odgovornost. Ako ništa, pitanja ćemo uvijek postavljati i sve zanemarene teme otvarati, sve će ostati dokumentirano, a energija kojom se iz godine u godine pune ljudi koji dolaze na KaP, nečim dobrim mora rezultirati. U ovoj knjizi skupljeni su tekstovi najvećeg broja ljudi koji su govorili na KaP-u proteklih godina, s naglaskom na njihova iskustva Korčule, ali i na izazove pred kojima se

9

Dragan Markovina

nalazi ljevica danas. Jedini izuzetak predstavljaju tekstovi Ante Lešaje, koji je svojim predavanjem otvorio prvi Korčula after Party, kao jedan od ljudi koji je izravno utjelovio vezu između Korčulanske ljetne škole i KaP-a i koji je svih ovih desetljeća održavao na životu ideju da Korčula može drukčije te Zlatka Pakovića o srpskom pozorištu i njegovom nasilju danas, sasvim u duhu činjenice da je Paković uvijek posljednjim predavanjem zaključivao Korčula after Party, držeći visoki nivo pažnje publici koja je već satima i danima sudjelovala u raspravama. Pred publikom i čitateljima je dakle knjiga o nama, vrhunskih ljudi i autora, a zašto ne reći i to, i naših drugarica i drugova, koji su osvjetlali obraz ovdašnjim društvima za vrijeme svih ovih kontrarevolucionarnih desetljeća i izgradili kulturu otpora na vlastitom talentu i integritetu i čija će profesionalna i životna ostavština biti ono na što će se neke buduće generacije moći nasloniti, tragajući za nekim boljim svijetom. Zbog čega su uostalom i dio ove priče. Na Korčula after Partyju su do sada gostovali: Boris Buden, Nadežda Čačinović, Toni Prug, Igor Štiks, Hrvoje Klasić, Mitja Velikonja, Srđan Milošević, Vjekoslav Perica, Vuk Perišić, Dino Mustafić, Nerzuk Ćurak, Viktor Ivančić, Jurica Pavičić, Vedrana Bibić, Boris Postnikov, Jerko Bakotin, Petar Milat, Rada Borić, Danijela Dolenec, Davorka Perić, Natasa Bodrožić, Sonja Leboš, Brankica Drašković, Goran Dević, Srđan Kovačević, Stefan Gužvica, Elma Hašimbegović, Radina Vučetić, Olga Manojlović Pintar, Vladimir Mićković, Sara Renar, Vedrana Klepica, Marijana Hameršak, Aleksandar Holiga, Zlatko Dizdarević, Branka Prpa, Zlatko Paković, Ante Lešaja, Davor Konjikušić i Lidija Butković Mićin. Korčula, rujan 2022.

10

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Davorka Perić

Utopijski otok

N

evjerovatno kako je sve po ljudskoj mjeri, da čovjek pomisli da je došao na utopijski otok u vremenu kada se igraju produžetci ljeta. Neovisan i željen, financiran samodoprinosima u obliku predanog rada Korčulana, nešto dobara i sakupljenog novca, motiviran osmjesima ljudi željnih razgovora koncentriranih oko tema koje muče ljevicu danas, a jednako razumljiv teoretičarima kao i korčulanskoj publici uvijek prepunoj pitanja i žara. Na ovaj party osim teoretičara dolaze i praktičari, aktivisti, predstavljaju se akcije i druga vaninstitucionlana nastojanja u vrednovanju socijalnih, radničkih i antifašističkih vrijednosti u društvu danas. Gotovo nestvarno je biti u takvom okruženju i dođe ti da ponovo pomisliš kako bi to bilo da je to stvaran svijet i nakon što napustimo KaP.

Prva petoljetka

11

Praksisovci i kritička nastojanja

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Ante Lešaja

D

omaći zadatak“ (‘Šverceri vlastitog života – kako su „ završili praksisovci’), koji mi je određen, formulirao bih kao: osvrt na pouke kritičke pozicije praksis orijentacije i recepcije što ju je pratila, kao i poukâ koje bi morale biti važne za društveni angažman ljudi koji se suprotstavljaju „postojećem stanju stvari“. Htio bih ipak prije spomenutog osvrta reći: Misaona baština praksisovaca, naročito onoga dijela, ili jezgre koja je inicirala i realizirala izlaženje časopisa Praxis i djelovanje Korčulanske ljetne škole (1964 – 1974), nezaobilazna je u razumjevanju proturječja suvremenog svijeta. Praksisovci su se bavili zbiljom s kojom su se suočavali, u razrješavanju proturječja te u otvaranju povijesnih perspektiva polazili su od principa „kritike svega postojećeg“, a smatrali su da su promjene moguće jedino aktivnom praksom u konkretnoj društvenoj zbilji. „Kritika svega postojećeg“ nije, dakle, proizlazila iz apriornih domišljanja, bila je oslonjena na povijesne uvide Hegela i Marxa o prirodi, korijenima i razmjerima alijenacije građanskog društva, ali, a to treba naglasiti, i na konkretne oblike alijenacije u suvremenim društvima, s kojom su praksisovci bili suočeni i koju su filozofski promišljali.

Prva petoljetka

13

Ante Lešaja

Premda im je jugoslavensko društvo, kakvo se formiralo u oslobodilačkoj borbi protiv nacifašizma i u revolucionarnoj socijalističkoj preobrazbi, bilo „locus standi“, uočili su da nije riječ o izoliranom fenomenu, nego o posebnom iskazu općeg procesa alijenacije u suvremenom svijetu kojemu je jugoslavensko društvo bilo samo dio. Tako je praksisovski kritički horizont odmah zadobio internacionalnu dimenziju i znatan odjek u svijetu, što je potvrdila i angažiranost i suradnja onodobnih vodećih svjetskih filozofa, ne samo onih marksističke orijentacije, u Praksisu (kao članova Savjeta časopisa te kroz aktivnu suradnja autorskim prilozima) i na zasjedanjima Korčulanske ljetne škole. Osnovu svoje orijentacije praksisovci su formirali intenzivnim znanstvenim, filozofskim i sociološkim, istraživanjima te stvaralačkim dijalogom kako sa suvremenom filozofijom (uvidima i kritičkim opservacijama o društvenim proturječjima) tako i s filozofskim naslijeđem, živom filozofskom baštinom. Kritička pozicija praksisovaca prema društvenom aktualitetu obilježila je drugu polovicu XX stoljeća i bit će relevantna u svakom budućem filozofskom suočavanju s društvenom zbiljom. A, drugo, kako se ovi razgovori vode u Korčuli, htio bih naglasiti: znajući ponešto o viševjekovnoj historiji Korčule mislim da je djelovanje Korčulanske ljetne škole vjerojatno njen najznačajniji kulturni događaj. Stoga bi za Korčulu, tj. njene građane bilo važno da se podržava svaka aktivnost koja bi bila na tragu sjećanja na Školu i aktualizaciji njenih misaonih nastojanja. Tome će svakako pridonijeti i Građa o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, što je deponirana u Zavičajnoj zbirci Gradske knjižnice (svi brojevi Praxisa, zbirka članaka o časopisu i Školi i nešto knjiga) kao i činjenica da je istovjetna, ali nešto obimnija Građa deponirana u Hrvatskom filozofskom društvu – u Općoj biblioteci Referalnog centra za bioetiku u Jugoistočnoj Evropi (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). A posebno je važno spomenuti da je glavnina

14

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Sadržaj mog osvrta će biti: 1. O naslovu, tj. o izrazima: „šverceri vlastitog života“ i „završetak praksisovaca“, 2. O zbilji koja je bila predmetom praksisovske kritike, 3. O recepciji ili kritici praksisovske kritike zbilje, 4. O aktuelnoj ekonomskoj strukturi hrvatskoga društva kao predmetu kritike.

Praksisovcii kritička nastojanja

građe (svi brojevi Praxisa, zbirka članaka o časopisu i Školi kao i 10-12 knjiga o njima) digitalizirana i dostupna na internet stranici: www.praxis-arhiva.net

I. naslovu, tj. o izrazima: „šverceri vlastitog života“ i „završetak praksisovaca“

Izrazom „šverceri vlastitog života“ Milan Kanrga je ukazao na dva bitna aspekta suvremene društvene situacije na južnoslavenskom prostoru: na povijesno retrogradni rezultat društvene krize (dokidanje socijalističke alternative, što je, dakako, kontrarevolucija) i na reprezentante snagâ koje su u tome učestvovale (pripremale, aktivno vodile ili se samo u pogodnom momentu priključile). „Šverceri vlastitog života“ samo je usputni fenomen u razumjevanju recepcije praksisovske kritika zbilje , ali dobro izražava njenu malograđansku razinu; recepcije, dakle, koja nije razumjela, nije mogla razumjeti i ne razumije kritičku poziciju praksis orijentacije, pa je stoga nije mogla i ne može prihvatiti. Samo uzgred spominjem: nije to posebnost ovoga prostora, istovjetni fenomen se može zapaziti u svim tzv. postsocijalističkim društvima, a na poseban način i uz posebnost proturječja društvenih procesa i u svim suvremenim društvima. Izraz „šverceri vlastitog života“ ima stoga univerzalno značenje, a po načinu na koji ga je Milan Kangrga elaborirao potpunije izražava fenomem (licemjerja, „pretrčavanja iz jednog u drugi tabor“ itd.) nego izraz „ketman“, što ga je izvrsno obradio i prikazao Česlav Miloš u poznatoj knjizi „Zaro-

Prva petoljetka

15

Ante Lešaja

bljeni um“ iz 1973. (prevedeno i objavljeno na našem jeziku u nekoliko navrata od 1987. do 2016.) I fenomen „pokondirena tikva“ Jovana Sterije Popovića također je dio fenomena „švercanja vlastitog života“, a pokondirenost je poprimila zadivljujući procvat na južnoslavenskom prostoru usporedo s dominacijom malograđanskog socijalnog sloja, kojemu je krajnji domet „ortački i rodijački kapitalizam temeljen na nikad kažnjenoj i iskorijenjenoj pljački društvenog bogatstva” (B. Mijić, Novi list, 12. 9. 2018.) – prožet intenzivnom korupcijom svake vrste i degradacijom politike na ono šo je Marx označio kao „politički svijet životnje“. Treba još dodati da je formulacija: „kako su završili praksisovci“ neodređena, višeznačna i upućuje na personaliziranu raspravu (a ta ne smije biti primarna). A budući da je ovdje riječ o poukama praksisovske kritičke pozicije i recepciji na koju je nailazila i nailazi – termin „završili“ je sasvim neprecizan. Praksisovci nisu „završili“ – u smislu nestanka, „zastarjelosti“ ili neaktuelnosti njihove misli. Naprotiv, praksisovci ili praksisovska kritika zbilje su trajno prisutni u mjeri u kojoj je prisutan, tj. živ i aktuelan, predmet njihove kritike. A taj predmet je itekako prisutan, to je, kad su u pitanju južnoslavenske zemlje, društvo(a) „izniklo“ iz procesa „... radikalnog iskoraka iz istorije u takozvano prirodno stanje ... zajednice „krvi i tla“...“, što je bio „proces barbarizacije“. (Nebojša Popov u „Sloboda i nasilje“, Bgd., 2003.) Time je to društvo ispod razine modernog građanskog društva, pa su i njegova proturječja time uvjetovana (nacionalizam i na njemu zasnovani zločini i diskriminacija, grabež i pljačka itd.) (vidjeti: Milan Kangrga, poglavlje „Što je to – ‘dobar nacionalizam’?“ u „Nacionalizam ili demokracija“, Zgb., 2002.). Kangrga je taj proces nazvao „povijesnim porazom“, „povijesnim bankrotom“: „Poraz na putu hrvatskog čovjeka u istinsko oslobođenje, sada od njegovih vlastitih hrvatskih izrabljivača, devastatora zemlje, pljačkaša enormnih razmjera i političkih despota...“, pa je stoga zbirci svojih kri-

16

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Praksisovcii kritička nastojanja

tičkih rasprava o društvenom razvoja Hrvatske iz razdoblja 1989.-1996. dao naslov: „Izvan povijesnog događanja. Dokumenti jednog vremena“ (Feral Tribune, Split 1997.) Ta se osnovna ocjena odnosi na sve zemlje južnoslavenskog prostora, a kapitalizam koji je u njima na djelu dominantno je kompradorskog obilježja. A za uvid u samu bit socijalne osnove tog kapitalizma preporučio bih pročitati studiju Karela Kosíka: „Mafijaštvo“ (u knjizi: O dilemama suvremene povijesti, Razlog, Zagreb, 20007., str. 297-310). A da postoje i intenziviraju se proturječja suvremenog kapitalizma („aporije građanskog društva“, kako ih je nazvao Veljko Korać sada već „davne“ 1973. godine), koja su također bila predmet praksisovske kritike, mislim da ne treba posebno naglašavati. Zaključio bih konstatacijom: zbilja, što je bila predmetom praksisovske kritike nije nestala; naprotiv, trajno je prisutna, „obogaćena“ je novim oblicima ispoljavanja suštinskih proturječja. Stoga se aktuelna, tj. „današnja i sutrašnja“ kritika te zbilje mora osloniti na rezultate praksisovske kritike. II. O zbilji koja je bila predmetom praksisovske kritike

Ponovit ću da je za praksisovce jugoslavensko društvo kakvo se formiralo u oslobodilačkoj borbi protiv nacifašizma i u revolucionarnoj socijalističkoj preobrazbi bilo „locus standi“, ali i da su vrlo brzo uočili da jugoslavenska zbilja nije izolirani fenomen, nego samo poseban iskaz procesa promjena u suvremenom svijetu, da je dakle jugoslavensko društvo samo dio imperijalističke faze kapitalizma u kojoj su sazrele mogućnosti revolucije sa socijalističkim intencijama. A uspješnost tih revolucija u realizaciji socijalističkih intencija zavisio je od brojnih pretpostavki, od kojih je kritičko sagledavanje uvjeta i prakse konkretne socijalističke preobrazbe bila jedna od bitnih. Tko pažljivo pogleda tematske rasprave što su vođene na zasjedanjima Korčulanske ljetne škole naći će obilje potvrda

Prva petoljetka

17

Ante Lešaja

za takvu tvrdnju. Navodim ovdje kao ilustraciju X. zasjedanje Škole, kojoj je tema bila: „Građanski svijet i socijalizam“ (rasprave su objavljene u časopisu Praxis, broj 5-6, 1973. i 1-2, 1974.). U uvodnom referatu „Građanski svijet i socijalizam“ Predragu Vranickom je cilj: „... ukazati na smisao zahtjeva i osnovnog cilja socijalističke revolucije u odnosu na društvo koje ona prevladava, ali ne apstraktnim suprotstavljanjem „idealnih“ historijskih modela, nego konkretno – historijskom analizom dosadašnjih revolucionarnih procesa, njihovih dostignuća i objektivnih historijskih granica.“ Pokazujući da je tokom duge historije „građansko društvo“ poprimalo različite oblike, od kojih je buržoaski ili kapitalistički posljednji i najrazvijeniji, Vranicki razvija tezu: „Socijalistička revolucija svojim krajnjim ciljem zamišljena je, a to je svakako i njen bitni vocation historique, kao radikalna negacija svega onoga što jednom riječju možemo okarakterizirati građanskim, a ne samo buržoaskim, kapitalističkim društvom i svijetom. Socijalizam – a o tome će biti još riječi kasnije – konkretno-historijski gledano prevladava, dokida buržoasko društvo. Eksproprijacijom kapitalista, nacionalizacijom (podržavljenjem) sredstava za proizvodnju i uspostavljanjem socijalističke države (sve su to temeljni činovi te revolucije) mislilo se da se ostvario bitni zadatak barem prve faze – socijalističke. Uklanjanjem one klase koja je bila osnovna historijska prepreka novim odnosima mislilo se da su iščezli i svi fenomeni staroga svijeta – građanskog. A to je bila iluzija.“ (str. 582) ... „Osnovno je pitanje: jesu li socijalističke snage svjesne ove ograničenosti i nastoje li da je prevladaju (smatrajući da historijske mogućnosti revolucije i u ovoj prvoj – socijalističkoj fazi nisu iscrpljene) – ili smatraju, kao u staljinizmu,

18

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Praksisovcii kritička nastojanja

da je to najviši domet socijalizma, ostvarena historisjka sloboda i ostvareni novi čovjek.“ (str. 587) Nastojanje da se prevlada „iluzija“ i da se istraže „historijske mogućnosti revolucije i u ovoj prvoj fazi“, o kojima Vranicki govori, bilo je bitni sadržaj praksisovske kritike „svega postojećeg“. Važno je to naglasiti i važno je to imati na umu kao pouku i orijentaciju za razvijanje naše, aktuelne kritike „svega postojećeg“. U smislu spomenutog nastojanja, a da bi se razumjela praksisovska kritika, treba se osloniti i na ovu misao Gaje Petrovića formuliranu u raspravi „Građanski svijet i socijalizam“: „Filozofija koja je mišljenje revolucije ne može biti samo spekuliranje o onom što može biti ni samo proklamiranje onog što treba da bude, nego ona nužno sudjeluje u njegovom rađanju i razvoju. Drugim riječima, filozofija koja je misao revolucije nužno je ujedno misao-revolucija, konstitutivni moment stvaranja i razvoja novog socijalističkog društva, istinske ljudske zajednice.“ (str. 610) Navedenim ocjenama treba pridodati dvije izvanredne studije praksisovca sociologa Ivana Kuvačića: „Sukobi“ (Zagreb, 1957.) i „Obuzdana utopija“ (Zagreb, 1990.) kao poučne primjere konkretne kritičke analize protivrječja što su izvirala iz mjenjajuće se socijalne strukture socijalističke Jugoslavije. Vrijedna je pažnje s tim u vezi i opaska češkog filozofa-praksisovca, Karela Kosíka: „Teškoće modernoga socijalizma 20. stoljeća u tome su što za sada nije u stanju ni teorijski i utoliko manje praktički, shvatiti, povezati i koordinirati svoju ulogu oslobađajuće alternative...“, s rezultatom: „Restauraciju podivljalog kapitalizma devetnaestoga stoljeća i prodor sofisticiranog neokapitalizma dvadesetoga stoljeća prati u našoj zemlji ne samo agresivnost i bestidnost, nego i priglupost i poluobrazovanost.“ I zaključuje: „Desetljetno iskustvo s „ekonomskom transformacijom“ pokazuje da restauracija kapitalizma nije

19

Ante Lešaja

20

riješila ni jedno od bitnih pitanja današnjice, samo ih je potamnila i odložila, a time posredno izazvalaa kritičko mišljenje da ne oklijeva i da se na posao.“ (str. 122, 250, 310 u knjizi: Karel Kosík, „O dilemama suvremene povijesti“, Zagreb, 2007.) Kosík „našom zemljom“ misli Čehoslovačku. A misli li netko da istovjetna restauracija na južnoslavenskim prostorima, pa dakle i u Hrvatskoj, nije iznjedrila istovjetan kapitalizam i njemu primjereni sloj kompradorske buržoazije? Ako netko tako misli, razuvjerit će ga nedavno objavljeni (na portalu N1, 5. 9. 2018.) duhoviti i ingeniozni tekst Borisa Dežulovića: „Ministrica na čučavcu“ – koji zorno pokazuje duhovnu bijedu „agresivnosti, bestidnosti, prigluposti i poluobrazovanosti“, tj. izvanpovijesnosti (kako bi to rekao prof. Milan Kangrga) naše kompradorske buržoazije, odnosno njenih reprezentanata. A što reči o „jogurt intervjuu“ što nam je ovih dana podaren od KGK milošću Bečkog „Kleine Zeitunga“?! Naravno da postoji golemi broj tekstova kao što je spomenuti Dežulovićev, a nadam se da ih neće nedostajati dok god je na sceni „podivljali kapitalizam devetnaestoga i sofisticirani kapitalizam dvadesetog/dvadeseprvoga stoljeća“. Rezimirao bih: navedene kritičke opaske praksisovaca o zbilji društava u kojima su djelovali aktuelne su: • jer se suočavamo sa zbiljom buržoaskog (kapitalističkog) oblika građanskoga društva čije se proturječnosti mogu/moraju prevladati samo socijalističkom revolucijom, • pa stoga stalna kritika toga društva mora biti u funkciji ostvarenja socijalističke revolucije – razvijanjem svijesti potlaćenih slojeva društva da se njihovi interesi mogu ostvariti samo dokidanjem kapitalizma, • a kritika mora biti teorijski fundirana na način kako su to radili praksisovci – što će omogućiti da se uz pripremu revolucije razvija i razumjevanje uvjeta uspješnosti socijalističke revolucije, kako bi se izbje-

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Nije suvišno podsjetiti da je XX. stoljeće obilježeno, uz ostalo, revolucijama (nešto više od deset) koje su bile socijalističkog usmjerenja, nagovještavajući epohu socijalističkih revolucija kao jedinog načina dokidanja proturječja s kojima se suvremeni svijet suočava. Dobar pregled naći ćemo u četverotomnoj: „Istorija revolucija XX veka“, Ed. Riuniti-Komunist, Rim-Beograd, 1970.

Praksisovcii kritička nastojanja

gli promašaji i porazi dosadašnjih revolucionarnih nastojanja.

III. O recepciji ili kritici praksisovske kritike zbilje

Siguran sam da će rasprave o misaonom naslijeđu praksisovaca biti trajno obilježje intelektualnih nastojanjana nadolazećih generacija. Imam pritom na umu kako njihova filozofska i sociološka istraživanja, tako i aktualne kritičke opservacije o zbilji jugoslavenskoga društva u razdoblju njihova aktivnog djelovanja. Ovdje ću vrlo sažeto skicirati samo nekoliko obilježja recepcije/kritike praksisovskih kritičkih opservacija o zbilji jugoslavenskog društva (zagrebačkih praksisovaca), vodeći računa da je rasprava o tome silno zahtjevan zadatak, s obzirom na sadržaj i obim kritike. O tome se može uvjeriti svatko tko s pažnjom pročita izvrsnu, obimnu i s obiljem dokumentarne građe knjigu (jedinu te vrste, koliko mi je poznato): Božidar Jakšić, „Praxis - Mišljenje kao diverzija“, Službeni glasnik, Beograd, 2012., pp. 498. Kritička pozicija praksisovaca počela se formirati u samom početku 1950-ih i 1960-ih godina, dominantno kritikom staljinizma kao ideologije i prakse (Gajo Petrović, časopisi Pogledi i Naše teme, a nadasve Bledska kritika teorije odraza) da bi početak 1970-ih godina donio „kvalitativni skok“: 1963. započinje radom Korčulanska ljetna

Prva petoljetka

21

Ante Lešaja

škola, a 1964. počinje s izlaženjem časopis Praxis. U prvom broju objavljen je uvodnik: „Čemu Praxis“ (autor je Gajo Petrović) u kojemu je sažeto i jasno sumirano dotadašnje i naznačen nastavak intelektualnog djelovanja kao „nepoštedne kritike postojeće zbilje... koja ide do korijena stvari...“ Cijelo desetljeće i pol u znaku su rasprava vođenih na Školi i na stranicama časopisa od kojih spominjem samo: zbornik „Smisao i perspektive socijalizma“, 1965., tematski broj 3-4, 1971. časopisa Praxis: „Trenutak jugoslavenskog socijalizma“ i studiju Ivana Kuvačića, „Obilje i nasilje“ iz 1970. Spominjem ova tri naslova jer je u njima iskazana kritička poziciji prema zbilji u nastajanju, a u kojoj su bile vidljive tendencije dokidanja socijalističke preobrazbe društva.. Onemogućavanje rada Škole i izlaženja časopisa nije zaustavilo praksisovce: djelovali su oni publiciranjem svojih stavova gdje god su mogli, reagirajući na konkretne fenomene zbilje. Naročito su intenzivno reagirali na provalu nacionalističke kontrarevolucije s kraja 1980-ih/početka 1990-ih (Rudi Supek, Gajo Petrović, za života), a zatim je takvim reagiranjima (do smrti 2008.) nastavio naročito Milan Kangrga. Za ilustraciju navodim iz djelomično prikupljene periodike (zanemarujem knjige): u razdoblju 1990. do 1999. objavili su 44 članka/intervjua, mahom polemičke naravi (u čemu je najizdašniji bio Milan Kangrga sa 23 članka/intervjua), a u razdoblju 2000. do 2009. 21 članak/intervju (u čemu je opet Milan Kangrga imao 10 priloga). Ta je svojevrsna praksisovska kritička pozicija nailazila na otpor naročito nakon 1963. godine. To dakako ne bi bilo samo po sebi sporno, ali je u jugoslavenskom, pa zatim u postjugoslavenskim društvima, za našu raspravu prvenstveno u hrvatskom društvu, taj otpor bio isključiv. Dva su takva otpora praksisovskoj kritici postojala: • otpor oficijelne politike, koji je bio dominantan, prividno i jedini, a intenzivnim je postao 1970-ih, na-

22

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Praksisovcii kritička nastojanja

ročito 1966. godine i zatim u prvoj polovici 1980-ih, u razdoblju priprema za ukidanje Škole i Praxisa i neposredno nakon što se to dogodilo, da bi sasvim zamro i prestao s krizom jugoslavenskog društva; • otpor kojemu je bitno izvorište kontrarevolucionarni prevrat, nacionalistički modeliran, počevši sa 1990. godinom – intenzivan je bio naročito od 1992. do 1998.: u dekadi 1990. do 1999. objavljeno je 27, a u dekadi 2000. do 2009. 13 članaka koji se odnose na praksisovsku kritiku; osim 2 ili 3 napisa svi ostali su bili polemički odaziv na članke/intervjue praksisovaca koji su ranije spomenuti. Spominjem, informacije radi, da je nedavno i prof. Lino Veljak objavio tekst u kojem objašnjava da su postojala „... tri osnovna tipa kritike Praxisa: 1. građansko konzervativni, 2. dogmatsko (neo)staljinistički, 3. ekonomicistički (i da) Svaki od tih tipova kritike ima svoju filozofijsku i svoju političku (ili socijalno-političku) stranu.” (Vidjeti u zborniku: „Aspekti praxisa. Refleksije uz 50. obljetnicu“, FF, Zagreb, 2015., str. 48-57) Zanemarujem ovom prilikom otpor ondašnje tzv. oficijelne politike, naročito zato što nije aktuelan, i zadržat ću se na otporu što ga je iznjedrio prevrat 1990., a trajna je komponenta „socijalno-političke“ konstelacije hrvatskoga društva što se prevratom formirala, pa je stoga aktuelan sa stanovišta poznavanja socijalnih snaga i kritike tih snaga. Temeljna obilježja ovoga otpora praksisovskoj kritici su: optužbe i denuncijacije, neistine i falsificiranje, ignoriranje postojanja praksisovaca. Zanimljivo je da su prve tri godine (1990.-1992.) napisi praksisovaca (a bilo ih je 13) prošle gotovo bez odaziva (imamo jedan od emigranta i jedan od kolege filozofa, M. Kukoča). Vjerojatno je to zato što su „nacionalističke elite“ bile okupirane tzv. „državotvornim poslovima“. Ali su zato u slijedećim godinama snažno udarili na praksisovsku kritiku.

Prva petoljetka

23

Ante Lešaja

24

Bila bi korisna opsežna elaboracija ovih obilježja na primjerima članaka, kojih sam broj naveo, ali smatram da je ovom prilikom dovoljno ukazati samo na nekoliko, jer dobro reprezentiraju spomenuta obilježja. Počinjem člankom Branimira Donata „Malo blaži krvnik“ (Slobodna Dalmacija, 24. 2. 1993.). Bio je to odgovor na članak Gaje Petrovića „Priznajem“ (Sl. Dalmacija, 3. 2. 1993.), u kojemu Gajo Petrović činjenicama i ironično opovrgava napade na Praxis i praksisovce objavljene u Sl. Dalmaciji. Donat se ne ustručava Gaju preimenovati u „Gavrila“ (tako da se odmah „razgraničimo“), iznositi neistinu (npr. da je Gajo Petrović „...bio jedan među onim „bjesnim“ mladim boljševicima koji su predstavnike građanske misli s Katedre, na koju će kasnije i sam zasjesti, tjerali „ognjem i mačem“, navodeći „slučaj Vuka Pavlovića“, a zanemarujući da je Gajo Petrović u to vrijeme bio na studijama izvan Zagreba, na što je ukazao Milan Kangrga u Švercerima vlastitog života), a praksisovska filozofska istraživanja omalovažavati, nazivajući ih „... bastardom hegelijanstva, logičkog pozitivizma, hajdegerovski zasnovane ontologije, te marksizma kao marketinške ambalaže...“. Ipak je glavna poenta njegove paskvile to da je kritiku zbilje jugoslavenskog društva smatrao farsom: „Ovi su filozofi od početka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blažega krvnika, a ne onoga staljinističkog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama. Ovo malo blagosti, ako se sjećate, bilo je svedeno na grotesku...“ Ta je 1993. godina donijela i jedan „vrlo autoritativan“ napad na praksisovce, tj. izričito na članove redakcije Praxisa kojemu su obilježje i argument bili falsifikat i šovinizam. Riječ je o poglavlju „Bolest je priljepčiva“ u knjizi: Petar Šegedin, U carstvu ponesenih duša, HSN, Zagreb, 1993. (na str. 142-156, cijeli je tekst dan i na francuskom). Tko je čitao knjigu „Šverceri vlastitog života“ sjetiti će se opisa susreta s jednim od švercera – Petrom Šegedinom (na

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Praksisovcii kritička nastojanja

str. 69-71). On je pripadao „... sramotnom načinu ponašanja i življenja tih ‘hrvatskih kulturnih djelatnika’ koje sam zato svrstao među ‘švercere vlastitog života’...“. A taj način ponašanja je bio takav da su diskretno podržavali praksisovsku kritiku jugoslavenske zbilje, nazivajući ih „našom (nacionalista) nadom“, da bi kritikom hrvatske (i drugih) nacionalističke zbilje „... ostajao ‘ideološki protivnik’ , pa čak i ‘neprijatelj’, kojeg ćemo kat-tad ‘zbrisati’!“ I to se eto dogodilo, pa je nastao konflikt kad su se Kangrga i Šegedin sreli: „Ne možete me onako blasfemično napasti u Republici i onda mi pružati ruku, kao da se ništa nije dogodilo!“, a na Šegedinovo objašnjavanje da „... nisam ja mislio na vas, ja sam vas uvijek cijenio“ Milan je odgovorio: „... vi dobro znate da sam i ja član redakcije Praxis, a vi ste vrlo ružno pisali o praksisovcima...“. Tekst knjige je najprije u nastavcima izlazio u Forumu, a ne u Republici, da bi se 1993. pojavio kao knjiga. Šegedin u knjizi razvija dvije svoje opsesije: dominirajuće „velikosrpstvo“ koje uvijek i trajno ugrožava „hrvatstvo“ i neprijateljstvo prema hrvatskoj državnosti, uključiv tu i NDH. U taj kontekst svojih razmatranja smjestio je praksisovce općenito, a Praxis i Korčulansku ljetnu školu kao tribine njihova djelovanja, ali naročito onaj njihov dio koji je svrstao u „Srbe“, „podržavaoce velikosrpstva“ i „ignorante povrijeđene hrvatske nacionalne svijesti“. Prigovara Šegedin praksisovcima da se „ne uzimajući u obzir nacionalno pitanje ili suprotstavljajući se njegovu postavljanju kao živom problemu... stvarno priklanjaju dominantnoj srpskoj ulozi u političkom životu.“ A dominaciju velikosrpstva među praksisovcima najprije pokušava dočarati tvrdnjom da stranice Praxisa najvećim dijelom popunjavaju Srbi iz Zagreba i Beograda (ne navodeći ni jedan dokaz za to!!), a zatim izjavom iz jednog Blochovog razgovora s tjednikom Der Spiegel (broj 6, 1973.) – „kako su Hrvati ‘gotovo fašistički narod’“.

25

Ante Lešaja

26

Prikupljajući građu o Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi potrudio sam se pogledati originalni Blochov prilog u Der Spiegelu i konstatirao da je Šegedin njegovu izjavu falsificirao: ne samo povod zbog kojega su Blocha intervjuirali, ne samo datum događaja o kojemu je riječ, nego, a to je najvažnije, sadržaj izjave – sve u cilju da praksisovce označi kao antihrvate. Opširnije sam tu njegovu falsifikatorsku maniju obradio u knjizi: „Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ na str. 29-36, a u prikupljenoj Građi će zainteresirani naći potpune tekstove (Blochov i Šegedinov). Ovdje imate „sve“ što je krasilo zahuktalu nacionalističku kritiku u prve dvije dekade nakon 1990.: i nezasnovane optužbe i denucijacije i podmetanje neistina kao argumenta i pretencioznog omalovažavanja filozofskih nastojanja i falsificiranja činjenica u skladu s načelom da „cilj opravdava sredstva“. Tko je zainteresiran naći će u Građi obilje primjera za to: opširnu polemiku Milana Kangrge sa Jurom Zovkom i Vladimirom Šeksom u nekoliko nastavaka, optužbe Nediljka Kujundžića, Željka Krušelja, Slavena Letice, Zlatka Canjuge, Ivana Bekavca, Nenada Sesardića itd., itd. Ipak dodajem još iz te građe da je Ivica Buljan izričito optužio Gaju Petrovića i Rudija Supeka da su „... kasnije s Miloševićem radili na pokušaju uspostave velike Srbije...“, a grupa zaista režimskih „hrvatskih filozofa“ proglasila je većinu izlaganja na Skupu FF u Zagrebu u povodu 80-te godišnjice Milana Kangrge: „... lišenih ikakve filozofske relevantnosti.“ A što se ignorancije tiče dovoljno je ukazati na činjenicu da je u ambicioznom projektu „Hrvatska filozofija u XX. stoljeću“ potpuno izostavljen prikaz praksis filozofije, kao da nikada nije ni postojala! (vidjeti knjigu: Hrvatska filozofija u XX. stoljeću, zbornik radova, MH, Zagreb 2007.), a ignoranciju pokazuje i činjenica da je zahuktala nacionalistička kritika praksisovske kritike splasnula s 2005. godinom – za razdoblje od osam godina (do 2013.) u Građi su registrirana samo tri napisa.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Praksisovcii kritička nastojanja

Poštujući vaše strpljenje ipak smatram potrebnim ukazati na jedan od spomenuta tri napisa. Riječ je o nevjerojatno ambicioznom i beskrupuloznom tekstu objavljenom 15. siječnja 2006. na internetskom portalu „buka-on line magazin za on line mislioce“: Ivo Lučić, „Etika ili Kangrga“. „Aroma“ teksta nazire se već u samom početku iz tvrdnje: „Još jedanput teoretičari komunističke prakse, nakon što su izgubili osovinu Moskva-Beograd-Zagreb, mlataraju lijevo-desno, upravo kao kotač bez osovine iz navedene mudroslovice.“ (navedenom mudroslovicom on označava: „Jugoslavensko samoupravno mudroslovlje“). Navodim ovo ime jer je nesporno tičan primjerak „švercera vlastitog života“: od aktivnog suradnika jugoslavenske Udbe u Mostaru pretrčao je u aktivnog (i visoko pozicioniranog) suradnika Udbice, nježne tvorevine Herceg–Bosne, a odatle se prometnuo u gotovo pa vodećeg nacionalističkog eksperta za povijest, u Zagrebu dakako. Zadržao sam se na nacionalističkoj kritici praksisovske kritike zbilje zato da ukažem na zaista bijedan nivo, kvalitet i sadržaj što ga je iskazala, pa za tu nacionalističku kritiku vrijedi ona Hegelova izreka, što ju je Milan Kangrga uzeo kao moto za svoju knjigu Šverceri vlastitog života: „Na tome što duhu dostaje treba procjeniti veličinu njegova gubitka“. A vidjeli smo što nacionalističkom duhu dostaje! Iz toga slijede konzekvence za nužnu lijevu kritiku postojeće zbilje u Hrvatskoj (i na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru) – ta se kritika ne smije svoditi (iako ih nikako ne smije zanemariti) na ideološka nacionalistička reagiranja, nego mora biti primarno usmjerena na socijalnu zbilju koja je rezultat ekonomske strukture dominantnog kompradorskog kapitalizma i na razvijanje filozofske misli (misli revolucije) koja otvara perspektivu revolucionarnih promjena. U tom smislu nam praksisovsko misaono naslijeđe mora biti oslonac. A da postoje snage koje ne posustaju u oslanjanju na praksisovsko misaono naslijeđe pokazuje i to što se u proteklih desetak godina, usprkos oficijelnoj anatemi svega što je

27

Ante Lešaja

vezano uz praksisovce, o praksis orijentaciji (filozofiji, kritici zbilje, pojedinim praksisovskim ličnostima) vrlo živo raspravlja: • odbranjene su četiri doktorske disertacije o filozofiji praksisovaca (od toga jedna u Poljskoj), a tri se pripremaju, • održano je pet temeljito pripremanih skupova (tri o praksisovcima: R. Supeku, G. Petroviću, Z. Golubović, objavljeni su i Zbornici), od kojih treba posebno spomenuti dva: prvo, „Međunarodnu konferenciju o jugoslavenskoj ljevici: praxis filozofija i Korčulanska ljetna škola (1963-1974), održanog u Korčuli 13.-15. 10. 2011., organizator je bila Rosa Luxemburg fondacija, koja je objavila knjigu o tome 2012. i, drugo, skup Aspekti praxisa, održanog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu krajem 2014., organizator je bio Odsjek za filozofiju FF, a izlaganja na skupu su objavljena u knjizi: Aspekti praxisa. Refleksije uz 50.obljetnicu, FF Zagreb, 2015., • objavljene su studije: Veselin Golubović: Filozofija kao mišljenje novog. Gajo Petrović i prebolijevanje metafizike, Euroknjiga, Zagreb 2006.*, Borislav Mikulić, Nauk neznanja. Retrospekcije o Kangrgi i nasljeđu praxisa, Zagreb: Arkzin, 2014. (bibl. Bastard), • objavljena je knjiga: Dobrilo Aranitović, Bibliografija časopisa ‘Praxis’. Jugoslavensko izdanje 1/196411/1974“, IFDT, Beograd 2017., • objavljena je i spomenica: Nebojša Popov – izazov kritičkog mišljenja, Res Publica, Zrenjanin, 2018. • Objavljena je i knjiga: Ante Lešaja, Praksis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa), RLS, Beograd, 2014. U knjizi se, uz sažeti uvodni prikaz Praxisa i Škole, daje popis prikupljene građe i obimna biliografija napisa o časopisu i Školi. *

28

Dodatna opaska: u međuvremenu je objavljena

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Naveo sam samo kao ilustraciju nekoliko referenci koje su mi dostupne i koje dokazuju da je Praksis orijentacija „živa“, da za nju postoji interes, premda sam siguran da su nepotpune. Bilo bi stoga od naročite važnosti nastaviti s prikupljanjem građe – ne samo zato da se prati „pulsiranje društvene misli“, nego i zato da se upotpuni i ažurira dokumentaristička osnova za istraživačka nastojanja.

Praksisovcii kritička nastojanja

• knjiga: Veselin Golubović, Zagrebačka filozofija prakse. Na putu k povijesnom mišljenju novog, Plejada, Zagreb 2018. Ta je knjiga do sada najbolji sintetski prikaz praksisovskih filozofskih nastojanja.

IV. O aktuelnoj ekonomskoj strukturi hrvatskoga društva kao predmetu kritike

Pretpostavljam da sam dobro shvatio namjeru After party susretâ – da budu forum razvijanja lijeve kritike zbilje hrvatskoga društva, uključivo i zbilju svih društava proizišlih iz raspada socijalističke Jugoslavije. Iz toga proizlazi i moje razmišljanje o odredbi te zbilje. Postoji mnoštvo radova o zbilji našega društva (naših društava), mnoštvo empirijskog materijala na koji se kritika može osloniti, a bit će toga i nadalje. Htio bih ipak naglasiti: mislim da manjkaju studije o ekonomskoj strukturi kao osnovi svih drugih manifestacija zbilje. Ekonomska struktura hrvatskoga društva (u najvećoj mjeri i drugih na južnoslavenskom prostoru) u bitnim je obilježjima ona kompradorskog kapitalizma. Glavne komponente su joj: rentijerstvo kao silno prisutan oblik privređivanja, snažno razvijen klijentelizam i snažno razvijena (da ne kažem sveobuhvatna) korupcija. Sve je tome prilagođavano u procesu tzv. tranzicije: i deindustrijalizacija (uništavanje proizvodnje i likvidacija industrijskih djelatnosti) i radikalna penetracija stranog financijskog (preuzimanje bankarskog sektora) i trgovačkog kapitala,

Prva petoljetka

29

Ante Lešaja

30

s posljedicom da je zapuštena i poljoprivreda (uvelike nadomještena uvozom hrane) i devastacija školstva i znanosti – zapravo cjelokupna privredna struktura. Pozicija radnog dijela stanovništva u najvećoj mjeri je prekarnog karaktera – pozicija koja uvijek ide s tipom kompradorskog kapitalizma, a to je podloga emigriranja radne snage. Sažeto rečeno, a mislim da ne griješim dušu: hrvatska ekonomija je postala polukolonijalni dodatak stranom kapitalu, koji je postao dominantna snaga privrede, pa su stoga i kriteriji odlučivanja o razvoju privrede prilagođeni potrebama (interesu) toga kapitala. Primjerice: dominantnim oblicima kapitala nisu potrebni tehnički obrazovani inženjeri, a nisu im potrebni ni znanstveno-istraživački kapaciteti (instituti, zavodi, laboratoriji), a da su mnoge od nekada vrsnih ukinuli ili krajnje reducirali (Institut u „Rade Končaru“, Prvomajskoj, Plivi, Brodarski institut...) nema potrebe ovdje dokazivati. Plediram dakle za to da se kritici ekonomske strukture posveti dužna pažnja. Jasno je da se iz te ekonomske strukture formirala dominantna socijalna struktura, formirani su socijalni slojevi stanovništva kojih je egzistencija zasnovana na navedenim glavnim komponentama kompradorskog kapitalizma, a oblikuje se kao sitna buržoazija ili malograđanstvo. Ti su interesi i supstancijalna osnova pravnih odnosa uobličenih u zakonodavstvu. Dinamika s kojom se donose, dopunjuju i mijenjaju zakonske odredbe u izravnoj je povezanosti s dinamikom interesa tih socijalnih slojeva. Dovoljno je pogledati mijenjanje zakonskih propisa koji su izraz interesa tri stožerne klijentelističke grupacije: katoličke crkve, političke i državne birokracije i značajnog dijela tzv. „braniteljske“ populacije. Kao ilustraciju te dinamike skrećem pažnju na upravo aktuelne prijedloge tzv. „mirovinske reforme“ – ne dira se u neradno stečene mirovine, nego se po diktatu kapitala „produžuje dobna granica za odlazak u mirovinu“ i to jednako za žene i muškarce i jednako za sve vrste poslova, a ta je „reforma“ također klijentelistički usmjerena.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Praksisovcii kritička nastojanja

Nije mjesto da raspravljamo o tome, ali bih podsjetio na Marksovu formulaciju da je „skraćenje radnog vremena prvi uvjet emancipacije radnika“. Jasno je da kapital to ne dozvoljava... ali upravo cjelokupan taj proces mora također biti predmet lijeve kritike, kao dio kritike socijalne strukture koju formira kompradorski kapitalizam. Socijalnoj strukturi kompradorskog kapitalizma odgovaraju ideološke sistematizacije koje su na razini svijesti malograđanina. U nas su celebrity, showmanstvo (sjetite se samo ludovanja uz svjetsko nogometno prvenstvo!, ili medijskog pisanja o tome „tko je tko na špici“ itd.), ideali brzog neradnog bogaćenja (sve moguće „igre na sreću“, kladionice, izravne krađe i prevare...), korupcijom sticane diplome itd. predmet najvećeg publiciteta. Dakako da tom mentalitetu ili toj svijesti pripadaju naci-šovinizam i antikomunistička histerija – fenomen koji je u Hrvatskoj doveden do „savršenstva“, gotovo do istog „savršenstva“ i sa istom svrhom, do kojega je katolička crkva dovela strah od sotone i pakla, sa svrhom zastrašivanja ljudi i prikrivanja „vlastite golotinje“, pa ne iznenađuje da se i crkva našla u tom kolu. A u tu sitnoburžoasku ili malograđansku „golotinju“ treba ubrojiti i posvemašnje neznanje o historijskim događanjima i namjerno falsificiranje. Koliko je to neznanje pokazao je Milan Kangrga u tri poglavlja svoje knjige Nacionalizam ili demokracija (Razlog, Zagreb 2002., str. 136-168): Boljševizam – socijalizam – komunizam; Marksizam – živa ili mrtva misao?; Humanizam u Marxovu tragu. Cjelokupna slojevita zbilja mora dakle biti stalno predmet lijeve kritike kao bitne poluge u osvješćivanju snaga koje će tu zbilju radikalno mijenjati. U tom smislu smatram silno korisnim da se ova (ili slična) tribina kritičke misli održava i razvija. Uspije li se u tome bit će to najbolji nastavak praksisovske „nepoštedne kritike svega postojećega“. Primjedba da se ovdje okupljaju ljudi koji ionako razmišljaju „na istoj valnoj dužini“, u onom smislu kako je to prije nekog vremena rekao naš dragi drug Hrvoje Klasić –

31

Ante Lešaja

32

da nas „oni drugi“ potpunoma ignoriraju – relativnoga je značenja: postojeća zbilja u sebi nosi klicu promjena. Ona se može ignorirati, ali ne i poništiti. Na lijevoj kritici je da joj pomaže razvijati se, do točke kad će se ignoranti s njom morati suočiti na način koji za njih neće biti lagan. Ne zamjerite ako završim svoje izlaganje parafrazom velikog pjesnika Majakovskog: živio je Praxis, živ je Praxis i živ će Praxis biti.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Sretne Habermas Gaju Petrovića u raju ili „lijevo-liberalno“: konačni razlaz

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Boris Buden

L

ijevo političko polje današnje Postjugoslavije duboko je zaraslo u kognitivni korov koji u zametku guši svaku novu ideju. Niti joj daje da uhvati korijen u svom plodnom povijesnom nasljeđu niti da izađe na scenu političke realnosti na kojoj se kreira konkretni život. Jedan od najinvazivnijih nametnika ovog korova, koji se poput kakve retoričke ambrozije raširio velikim dijelovima javnog diskursa je sveprisutna lijevo-liberalna mantra takozvanog „civilizacijskog pitanja“. Svi smo već bezbroj puta čuli taj „nije nego“: „To nije svjetonazorsko – ili ideološko, ili političko – nego civilizacijsko pitanje.“ Riječ je o bilo kojem problemu naše društvene stvarnosti: antifašizam i zabrana ZDS-a je civilizacijsko pitanje, pravo na pobačaj, kao i rad nedjeljom, jednako su tako civilizacijska pitanja kao i zabrana negiranja genocida u Bosni i Hercegovini ili posjet predsjednika Srbije Jasenovcu. I povratak Crkve svetog Petra Cetinjskog na Lovćen je civilizacijsko pitanje kao što je to i povratak imena vrtića Palmine Piplović.

Prva petoljetka

33

Boris Buden

34

Nije nužan nikakav silni napor kritičkog uma da bi se provalila ova prilično naivna retorička zamka. To „civilizacijsko pitanje“ nije nikakvo pitanje nego, naprotiv, univerzalni odgovor na svako moguće pitanje. I kao svaki univerzalni odgovor, ne nudi nikakvo konkretno rješenje. Što ne znači da je bez stvarnog učinka. Gdje god i kad god se pojavi, ono performativno proizvodi razliku među ljudima – civilizacijsku razliku koja je uvijek ujedno i društvena i politička. Na taj način, granica koja podvaja naizgled jedinstveno društveno polje na njegov „civilizirani“ i „necivilizirani“ dio postaje konstitutivna za iskustvo društva kao takvog. Društvo, do temelja „razgrađeno“ neoliberalnim politikama, sada se reproducira u iskustvu civilizacijske razlike koja ne samo da određuje poziciju individua unutar njega, nego i odnos čitavog društva prema drugim društvima. Zvuči paradoksalno, ali retorika depolitizacije – „pitanje nije političko nego civilizacijsko!“ – proizvodi dalekosežne političke učinke. Prije svega, „civilizacijsko pitanje“ dislocira izvorni politički antagonizam u drugo, kulturno polje. Razlika među ljudima nam se pojavljuje kao razlika među kulturama odnosno civilizacijama, ili u normativnom smislu, kao razlika između civilizacije i njezina manjka ili negacije, konkretno, urođeništva, divljaštva, barbarstva i sl. Pritom je „civilizacija“ koja se zaziva uvijek negdje drugdje, i to ne samo na nekom drugom mjestu, nego i u nekom drugom vremenu, onom koje do nas još nije došlo. „Civilizacija“ doduše jest sadašnjost, ali nečija tuđa. Za nas međutim, ona je uvijek u budućnosti, ako ta dimenzija vremena uopće ima nekog smisla u relativnoj vječnosti takozvane nacionalne povijesti. Na taj način, „civilizacijsko pitanje“ svaki problem kojeg se dotakne pretvara u problem zaostalosti. Da nismo zaostali, nego civilizirani, da dakle živimo u vremenu za kojim smo zaostali, ne bi bilo ni fašizma ni povijesnog revizionizma, pobačaj bi bio neupitan, Srbi ne bi negirali genocid, crkve bi uvijek bile na svom mjestu kao što bi vrtići uvijek imali prava, a ne kriva imena.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Sretne Habermas Gaju Petrovića u raju ili „lijevo-liberalno“: konačni razlaz

Iskustvo „zaostalosti“ koju „civilizacijsko pitanje“ performativno reproducira ne odnosi se samo na vrijeme, nego i na mjesto. Ono naime prešutno implicira da ta „civilizacija“ negdje realno postoji, ali, nažalost, ne kod nas. A gdje onda? Gdje je to mjesto na kojem je sve uvijek na svojem mjestu i u pravom vremenu, gdje ni jedan društveni problem ne proizvodi političke antagonizme nego se rješava sam od sebe, spontanim djelovanjem civilizacije? Ne, to mjesto nije nikakva utopija, nego, naprotiv, realno egzistirajuća utopija, dakle utopija koja ima svoje vlastito ime, svoju povijesnu genealogiju, svoju geopolitičku poziciju i svoju sasvim konkretnu, političku, ekonomsku, kulturnu i vojnu moć. Ime joj je donedavno bilo “Europa“, ali danas se radije odaziva na ime „Zapada“. Za sve koji zazivaju civilizaciju, „Europa“ odnosno „Zapad“, prešutno ili ne, sinonimi su za realno egzistirajuću „civilizaciju“. Tako oboje, i „Europa“ i „Zapad“, kolikogod u nacionalnim ideologijama bili „oduvijek ovdje“, ostaju uvijek negdje drugdje i u nekom drugom vremenu. Iz te perspektive postaje jasno da logika „civilizacijske razlike“ dominira temeljnim povijesnim procesima i dramama kroz koje su prošla postjugoslavenska društva u zadnjih tridesetak godina, ako ne i prije. To se u prvom redu odnosi na takozvanu demokratsku tranziciju odnosno restauraciju kapitalizma uključujući i ratove devedesetih. Put u demokraciju i kapitalizam, sjećamo se tog inzistiranja, nužno je vodio je preko Evrope odnosno „Zapada“. Drugim riječima, i demokracija i kapitalizam također su doživljeni kao “civilizacijsko“, a ne, recimo, „ideološko, svjetonazorsko ili političko“ pitanje. To ne znači samo da su bili s onu stranu svake diskusije, pogotovo kad je riječ o mogućim alternativama, nego i da je proces takozvane postkomunističke tranzicije u demokraciju i kapitalizam sveden na jednu jedinu – istodobno kulturnu i (geo)političku – formu, na svrstavanje uz normativni identitetski blok „Zapada“, naravno, u smislu odmaka od „Istoka“ odnosno „Balkana“. Isto vrijedi i za logiku društvenog, odno-

35

Boris Buden

36

sno ratnog sukoba. Svi se još sjećaju zdvojnog pokušaja nenacionalističke, građansko liberalne elite da, recimo u Bosni i Hercegovini, rat rekonceptualizira kao sukob „raje“ i „papaka“. U Hrvatskoj, ratovalo se ne samo protiv JNA i srpskih pobunjenika, nego u prvom redu protiv Srba kao pripadnika druge, niže vrijedne – „istočne“, „balkanske“, „bizantske“ – kulture, naravno, u ime civilizacije, Europe, „Zapada“. A kada je „civilizacija“ napokon pobijedila, njezin neprijatelj pojavio se odjednom iznutra u liku „Hercegovca“. Društvo se ponovo podvojilo na svoj „civilizirani“ i „necivilizirani“ dio, reproducirajući svoj identitet u očigledno rasističkom ključu. Politička logika „civilizacijskog pitanja“ još jasnije dolazi do izražaja u njemu srodnoj retoričkoj figuri, također sveprisutnoj u javnom diskursu – u fantaziji takozvane „normalne, uređene države“. Nakon što se prokaže, uglavnom s pravom, sav kaos, korumpiranost, nefunkcionalnost, sav imanentni „nered“ neke naše postjugoslavenske, recimo hrvatske države, nakon što se ona, ukratko, razotkrije kao „zakazala“, odnosno „neuspjela“ (failed state), automatski se dodaje da to tako nije u „normalnoj, uređenoj“ državi. Pritom je ta „normalna, uređena“ država, uostalom kao i „civilizacija“, također veoma konkretna utopija koju nije teško ni geopolitički ni kulturno locirati. Projicira se uvijek na „Zapad“, recimo u Njemačku, Švedsku, ili Švicarsku. Dakle, tu iza ugla, nadohvat ruke, ali ipak nedostižna, jer se nalazi na drugoj kulturnoj lokaciji i u drugom (kulturno definiranom) povijesnom vremenu. Zazivanje „civilizacije“ odnosno „normalne, uređene“ države omiljeni su mehanizmi društvene kritike naših lijevo-liberalnih elita. Iako je učinak te kritike na društvenu stvarnost zanemariv, ona donosi silne, kako se to danas na čisto hrvatskom jeziku kaže, benefite tim elitama. Prije svega, osigurava im društvenu i političku subjektivaciju sa stajališta koje je ne samo izvan, nego i iznad društva i politike. Kada nastupaju u javnosti, naše lijevo-liberalne lite to čine kao mjerodavni subjekti znanja odnosno glasnogovornici

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Sretne Habermas Gaju Petrovića u raju ili „lijevo-liberalno“: konačni razlaz

superiorne kulture. One „znaju“ mjerilo povijesnog vremena, zbog čega mogu izmjeriti zaostatak na modernizacijskoj skali, odnosno, točnu udaljenost svoje stvarnosti od „civilizacije“, u ime čijih „vrijednosti“ nastupaju. To, također, čini njihovu kritiku savršeno samoodrživom. Elite će, naime, same odlučiti, kada je, i ako uopće, ta „civilizacija“ dosegnuta, odnosno država postala „normalna i uređena“. Drugim riječima, elita sama proizvodi i kontrolira uvjete svoga elitnog statusa i to može činiti unedogled. Ova ideološka prednost ima međutim svoju političku cijenu – optužbu za nacionalnu izdaju. Čuli smo bezbroj puta desničarske tirade o „Soroševim plaćenicima“, „briselskim slugama“ itd. U toj optužbi ima zrno istine. Samoj biti naših lijevo liberalnih elita pripada njihova podijeljena lojalnost, s jedne strane prema vlastitom društvu, s druge, prema konkretnoj utopiji „civilizacije“ odnosno „normalnosti i uređenosti“. U tom smislu, sve naše lijevo liberalne elite su kompradorske, drugim riječima, one su neka vrsta „strukturalnih izdajica“. To što ih čini takvima, a što nacionalistička desnica ne može ili ne želi shvatiti, nije ni loš karakter, ni manjak patriotizma, a ni Soroševe pare, nego epohalni kolaps koncepta nacionalne suverenosti. Kulturnim i geopolitičkim izmještanjem svojih ideala – „civilizacije“, „normalnosti“, „uređenosti“ – s nacionalne scene u Europu odnosno na Zapad, naše su lijevo liberalne elite prešutno priznale propast ne samo koncepta suverene nacionalne države kao ultimativnog horizonta demokracije, nego i međunarodnog poretka zasnovanog na tom konceptu, dakle poretka međunarodnog prava, onoga što je Carl Schmitt zvao Jus Publicum Europeum. Iza pojmova „civilizacije, uređenosti, normalnosti“ ukazuje se istina nove povijesne stvarnosti, distopijske barbarizacije, kaosa, permanentnog izvanrednog stanja, stvarnosti u kojoj se, kako je vjerovao Schmitt, stvara novi Nomos zemaljske kugle. Nacija je, iako se boje reći joj to otvoreno u lice, za naše lijevo-liberalne elite već mrtva. One u njoj ne vide više ni-

37

Boris Buden

38

kakav rezervoar autentičnih vrijednosti, nikakvu društvenu supstancijalnost. Ona je za njih izgubila svaku normativnu dubinu. U naciji naše lijevo liberalne elite osjećaju se kao u Platonovoj spilji. Društvene pojave o kojima govore ili ih kritiziraju za njih su samo sjene neke druge, istinske stvarnosti, daleke, nedostižne „civilizacije“ iz koje, u vječni mrak njihova društva-nacije dopire tek pokoji tračak svjetla, kojeg, naravno, vide samo oni. I što sad? Onaj „nije-nego“ treba smjesta obrnuti. Ne, to nije civilizacijsko, nego ideološko, svjetonazorsko, političko pitanje nove postnacionalne stvarnosti, pitanje novih odnosa moći, novih hijerarhija, novih nepravdi, podjela, sukoba, čak i ratova unutar i na vanjskim, sada već sve krvavijim granicama novog normativnog identitetskog bloka, takozvanog „Zapada“; to je pitanje globalnih kriza, planetarnih opasnosti, terminalnih katastrofa, naposljetku i pitanje realne konačnosti svijeta u kojem živimo. Ona „civilizacija“ koja se kod nas još uvijek zaziva, već se urušila sama u sebe. Barbarstvo, rasulo i kaos, abnormalnosti svih vrsta danas dolaze iz samog njezinog središta. Taj obrat uključuje ujedno i kraj jedne epohalne političke iluzije, fantazije harmonične veze lijevog i liberalnog. Znamo jako dobro tko je što uložio u tu vezu. Prilog ljevice sastojao se od emancipacijskih ideala novih društvenih pokreta, feminizma, multikulturalizma, antirasizma, borbe za svakojaka manjinska i LGBTQ-prava. Liberalizam, sa svoje strane, u tu je vezu uložio svoje klasične vrijednosti: vladavinu prava, politički pluralizam, religijsku i etničku neutralnost države, ekspanziju grupnih i individualnih prava, toleranciju seksualnih razlika, dominantno individualistički duh, ali i legalističku integraciju nacije-države i njezine ekonomije u institucije međunarodnog poretka i globalno tržište. Zna se i što je žrtvovano u ime harmonije – kritika kapitalizma i potraga za alternativom. Ta žrtva, izgledalo je da ima smisla. Lijevo-liberalna alijansa obećavala je mir i stabilnost, postojani rast i opći društveni progres.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Sretne Habermas Gaju Petrovića u raju ili „lijevo-liberalno“: konačni razlaz

Ali kapitalizam se u međuvremenu promijenio, a s njim i sve ostalo. Lijevo-liberalni progresivizam sada je nastupao u harmoniji s neoliberalnim transformacijama koje su uključivale ni manje ni više nego razgradnju društva kao takvog iznutra i novi postlegalistički intervencionizam, odnosno destrukciju međunarodnog poretka izvana. Ranih devedesetih, sprovodila ih je, još dosljednije nego konzervativci, i tradicionalna, socijaldemokratska odnosno građanska ljevica, Tony Blair („najveći uspjeh Margaret Thatcher“) i njegov New Labour kao i New Democrats u Sjedinjenim Državama, na čelu s Billom Clinton. Idilična veza lijevo-liberalnih politika i neoliberalnog, globalnog kapitalizma simbolički je skončala porazom Hillary Clinton na predsjedničkim izborima 2016. Iza obećanja emancipacijskog progresa jasno se ukazao cinični oslonac na interese financijskog i kognitivnog kapitala. Na tron najmoćnije države svijeta prva žena se uspinjala uz simboličku i materijalnu podršku Wall Streeta, Silicon Valleya i Hollywooda. Liberalno individualna logika emancipacijskog progresa u kojoj „izvrsni“, „uspješni“ i „posebno nadareni“ pripadnici različitih manjina, žena, obojenih, migranata, članova LGBTQ- zajednica, postepeno zauzimaju sve više stepenice na društvenoj hijerarhiji više nije impresionirala deprivirane mase. One su se okrenule desnim, konzervativnim populistima i, ne po prvi put u povijesti, podržale lidere koji im obećavaju harmoniju i prosperitet unutar zatvorene identitetske zajednice. Da bi shvatili u kakvoj se slijepoj ulici nalaze, našim lijevo-liberalnim elitama zapravo ni ne treba američki poučak. Dovoljno je osvrnuti se na Srbiju u kojoj je američki, i generalno zapadni, progresistički eksperiment s lakoćom uspio. Usprkos fami o zaostaloj, patrijarhalnoj balkanskoj naciji, na čelo vlade je takoreći bez otpora instalirana jedna žena, i povrh toga još lezbijka, što, u konačnici, ne samo da je ubrzalo neoliberalnu transformaciju ekonomije i društva, nego je i dodatno stabiliziralo desni,

39

Boris Buden

40

konzervativni, nacionalistički mainstream. Meritokratski snovi vječno osujećenih srpskih elita koje u ljigavom samosažaljenju lamentiraju nad izdajom masa ponovo su iznevjereni. Umjesto da prepozna njihovu „civilizacijsku“ superiornost i intelektualnu „izvrsnost“ nazahvalni narod ponovo se okrenuo popovima, jurodivim nacionalistima, korumpiranim političarima i notornim kriminalcima, u interesu privatnog kapitala, dakako. Taj poraz kazna je koju lijevo-liberalne elite moraju otrpjeti zbog svog prvotnog grijeha – žrtvovanja emancipacijskog ideala jednakosti koji je nužno pretpostavljao klasno osjetljivu, antihijerarhijsku kritiku kapitalizma. Nasjedanjem na meritokratske iluzije kulturnog inkluzivizma, na kič figure liberalno-individualnog progresizma („uspješne žene“ „izvrsni gejevi“, „korisni migranti“ itd), podgrijavanjem nereflektirane, ahistorijske ideje prosvjetiteljstva i napokon, posezanjem za starim, rasistički kompromitiranim kodom „civilizacijske razlike“ – sve to, naravno, u neupitnom procesu integracije u globalni, neoliberalni kapitalizam – naše su lijevo-liberalne elite odrezale sebi jezik kojim su se obraćale ljudima i koji su ti ljudi razumjeli. Sada govore još samo same sa sobom. I gdje smo sad? U Korčuli 2022. Mjestu na kojem su se prije više od pola stoljeća susretali i prijateljevali najveći svjetski umovi lijeve, liberalne, progresivne, neomarksističke misli. Ali budimo realni. Gotovo nitko od njih nije pokazao nikakav ozbiljni interes za naš domaći, tada još jugoslavenski kognitivni brand – filozofiju prakse. Istina je, Gajo Petrović i Jürgen Habermas bili su veliki prijatelji. Vjerojatno su duboko poštovali jedan drugoga. No njihove filozofije nisu se nikad našle u nekom produktivnom dijalogu. U Spoznaji i interesu Habermas spominje Praxis i Gaju Petrovića (kao G. Petroviča, dakle s tvrdim č) u jednoj fusnoti kao primjer fenomenološke interpretacije marksizma „u nekim socijalističkim zemljama“. Knjiga je, kao što znamo, napisana u dijalogu s klasicima i školama moderne

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Sretne Habermas Gaju Petrovića u raju ili „lijevo-liberalno“: konačni razlaz

– zapadne! – filozofske misli, od Kanta, Hegela, Nietzschea i Marxa do pozitivizma, pragmatizma, historizma i psihoanalize. Ono međutim što se u to vrijeme mislilo u našim krajevima, za Habermasa je bilo teorijski irelevantno. Danas je ovaj veliki svjetski mislilac u dubokoj starosti, u devedeset četvrtoj godini. Strašnija od njegove starosti je sudbina njegovih filozofskih ideala. On koji je vjerovao da je pronašao magičnu formulu za konačno dovršenje emancipacijskog projekta prosvjetiteljstva – u reinterpretaciji autonomije uma kao prakse intersubjektivne, komunikativne racionalnosti – danas svjedoči besramnom gaženju svih svojih ideala. I to upravo ondje, gdje je svojedobno tražio svoje teorijske učitelje i sugovornike, od Peircea do Rawlsa, u srcu nekad liberalne Amerike. Svi republikanski kandidati za sljedeće izbore podržavaju Donalda Trumpa; gotovo četvrtina pripadnika te Velike Stare Partije (GOP) vjeruje da Sjedinjenim Državama upravlja elita organizirana u pedofilski lanac štovatelja đavla; 20 posto Amerikanaca uvjereno je da će uskoro doći biblijska oluja koji će pomesti te pedofilske elite i ponovo dovesti na vlast prave vođe; značajnih 15 posto njih zagovara nasilje kao legitimno sredstvo političke borbe, u ime patriotizma, naravno; kao grupa, sljedbenici QAnona dosegli su brojnost glavnih religijskih zajednica u Sjedinjenim Državama; o antivakserima u Americi, Evropi i čitavom takozvanom Zapada da i ne govorimo… Što misli Habermas danas promatrajući ovu odvratnu stvarnost koja će, kako izgleda, u budućnosti biti samo još gora? Što osjeća taj stari filozof kada ga u njegovoj rodnoj Njemačkoj, danas u kontekstu rata u Ukrajini, liberalne intelektualne elite mrcvare zbog „pacifizma“? Ovo je strašno reći, ali smrt je najnemilosrdnija kada dolazi prekasno. Kažu da je Korčula raj na zemlji. Ako je tako, onda sigurno ima neka Korčula i na nebu, u stvarnom raju. I u njoj neka nikad prekinuta Korčulanska ljetna škola u kojoj će se uskoro, nadajmo se što kasnije, ponovo sresti Habermas i Gajo Petrović. Onaj tko misli da će se Gajo prvi raspitati

41

Boris Buden

42

kod Habermasa o tome što se u međuvremenu dogodilo na zemlji, griješi. Habermas, rođeni filozof, je taj koji će postaviti prvo pitanje: „Što si ti ono Gajo mislio s pojmovima Revolucije i prakse?“

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Stari su naša budućnost

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Viktor Ivančić

K

ada bi me nekakva Viša Sila (ona od najgore sorte, specijalizirane za sofisticirana mučenja metodom ispunjavanja želja) stavila pred obavezan izbor: s jedne strane propast kapitalizma, a s druge Bibina torta od sira, dupla porcija, sasvim je moguće da bi kapitalizam izvukao živu glavu. Toliko ta Korčula u meni tupi revolucionarni žar. Napokon, ponuđeni izbor je lažan, ne samo zbog toga jer je dilema „mrziš li kapitalizam više nego što voliš Bibinu slasticu“ logički nerješiva (čemu miješati kruške i jabuke kod torte od sira?). Nego i zato jer se prva ponuđena solucija u ovome „historijskom trenutku“ doimlje toliko nemogućom da je razumno pomisliti kako čak i Viša Sila najvjerojatnije blefira. Druga opcija, pak, perfidno računa s tim da i u našoj sumračnoj svakidašnjici, nakrcanoj nepravdom, bijedom i nesrećom, postoje elementi bliski savršenstvu. Izgleda da smo osuđeni prelaziti s riječi na jelo. Srećom, tu stvar s kapitalizmom sigurno neće rješavati Viša, već niža Sila, ona koja nastupa odozdo. U Korčuli se, s više ili manje skepse, ali s punom pozornošću, razmatraju njene mogućnosti. Izlažu se taktike, razmjenjuju iskustva, detektiraju rupe u sistemu… Primijetio sam da me tih par dana na Korčuli ispuni s neusporedivo više optimizma nego što je to slučaj s drugim

Prva petoljetka

43

Viktor Ivančić

44

okupljanjima analitički raspoloženih ljevičara na koja bih – doduše rijetko – znao zalutati. Mnogo je razloga tome ličnom porastu tenzije: i neformalni drugarski duh koji te odmah osvoji, i fascinantna povezanost s takozvanom lokalnom zajednicom, jedna sasvim praktična i dugoročna solidarnost, i kontraški osmišljeni program, i pametni diskutanti, puni strasti i mladalačkog entuzijazma, i Igra koja vodi brigu o svemu, i Dragan koji brine o svemu ostalom, ali, ali… U mome slučaju to je prije svega skupina sijedih glava, uglavnom strateški raspoređenih u publici, koje fokusirano prate sve što se raspravlja na „sceni“, bez suvišne mimike na licima, bez patroniziranja, bez malodušnosti, s pogledima koji zrače iskustvom i postojanošću, i nepogrešivo razumiješ da o suštini onoga o čemu je tu riječ oni znaju i osjećaju više od većine govornika. Eto nade! – pomislim gledajući te stamene starce. Neke od njih poznajem. Recimo Roka Markovinu, koji će za koju godinu napuniti osamdeset. Recimo Antu Lešaju, koji je lani napunio devedeset. Makar sam prevalio granicu od koje nastupa starost, osim silnog poštovanja, osjećam pred njima stanoviti stid zbog svoje nedoraslosti, zbog greške koju ne mogu odmah ispraviti, nego mi za to treba određeno vrijeme. Prisjećam se rečenice jednoga proznog junaka, kojemu je ovdje izlišno navoditi ime: „Čovjek koji drži do sebe nema vremena zadržavati se u srednjoj dobi.“ Ili njegova literarnog partnera, nešto radikalnijeg i izoštrenijeg: „Između rane mladosti i zrele starosti događa se kontrarevolucija!“ Pritom je u slučaju Roka i Ante riječ o iznimnim primjercima koji su, što se kaže, prošli sito i rešeto. Prosijani su dakle poput grumena blještava metala u eri tranzicije, kada su njihovi vršnjaci, tada „u najboljim godinama“, masovno pretrčavali iz socijalističkog u nacionalistički tabor, a oni nisu ni konvertirali ni rezignirali. Ante je u ovome tisućljeću napisao „Knjigocid“, kapitalnu studiju o etničkome čišćenju u polju kulture i uništavanju knjiga u Hrvatskoj

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Stari su naša budućnost

tokom devedesetih. Roko je pružao permanentni otpor nacionalističkome ludilu – takav da mu preostali normalan svijet s obje obale Neretve danas skida kapu i smatra ga moralnim uzorom – a prije neku godinu objavio knjigu „Mostar – kronika destrukcije“, čiji je sadržaj najpreciznije predočio njegov sin, nazvavši je svjedočanstvom o „plemenitoj borbi za unaprijed izgubljenu stvar“. Alain Badiou je smatrao kako mladi čovjek, a da to samome sebi nije osvijestio, često biva plijenom dvaju mogućih usmjerenja u životu, poput poprišta bitke između dviju strasti. Prva je strast da svoj život sagorimo, a druga strast da svoj život izgradimo. Prva može uključivati pobunu, nepokoravanje, otpor, dok je druga vođena primislima o uspjehu, novcu, društvenom položaju i kući u boljem dijelu grada. Starci se, pak, u doba potrošačkog kapitalizma i kulta „vječne mladosti“ najčešće tretiraju kao garbage, društveni otpad koji remeti bilance i uzlazne grafove, te ga je najbolje odlagati u kontejnere koji će udovoljavati svim ekološkim standardima. Badiou, međutim, predlaže „jednu militantnu ideju“: „Bilo bi sasvim pravedno“, kaže on, „organizirati velike proteste za stvaranje saveza mladih i starih, usmjerene zapravo protiv današnjih odraslih. Najbuntovnijih ispod trideset godina i najokorjelijih s više od šezdeset protiv četrdeseto- i pedesetogodišnjaka na unosnim položajima.“ Vrlo živoj skici takvog saveza, takve „militantne ideje“, svjedočio sam u Korčuli. I učinila mi se sasvim prirodnom i skladnom. Jedna od degutantnijih osobina oficijelne ljevice je njena mazohistička sklonost obračunavanju s vlastitom tradicijom. Dovoljno je sjetiti se pompozne siline s kojom je Socijaldemokratska partija, odmah po rušenju Zida, obavila svečani pokop socijalističkih ideala. Isti reakcionarni refleks prepoznajemo u današnjim popovanjima o tome kako su revolucije ili barem zagovori radikalne promjene poretka sada primjereniji desnici, dok horizont djelovanja

45

Viktor Ivančić

46

ljevice ima uključivati ekologiju, zaštitu ljudskih prava i politike identiteta. Kada čujem novopečene ljevičare kako opanjkavaju „staromodnu ljevicu“ – tobože i dalje zarobljenu svojim utopijskim ludostima, konceptima koji su u davnim pokušajima realizacije patili od brojnih zastranjivanja, pa stoga i samu utopiju, kao liniju težnje, kao nit vodilju, valja preventivno ozloglasiti, za račun rada na poboljšanju statusa quo – obuzima me snažan poriv da pobjegnem od tih racionalnih magli i sklonim se među staro gvožđe. Tamo barem nešto zvecka. Tamo nije u trendu tipično sredovječni izbor pogrešnih uporišta. Tamo ne vlada ljevičarski strah od ljevičarskog pamćenja. Tamo još živi sjećanje na ono što bi nas moglo čekati, ako bismo imali sreće. Evo psovke za kraj: Stari su naša budućnost!

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Korčula kao mjesto razgovora

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Jurica Pavičić

O

vog ljeta s velikim sam užitkom pročitao roman „Potopljeni grad“ talijanske književnice Marte Barone. Roman torinske autorice svidio mi se za početak kao sjajna književnost. No- osim toga- zainteresirao me jer je otvorio temu o kojoj se u lijevom dijelu politike nerado govori: odnosu onog što je nedavno bila, te što danas jest lijevo. Marta Barone napisala je istraživački ekspoze o svom ocu, torinskog liječniku koji je 70-ih, u doba anni di piombo (olovnih godina), bio suradnik maostičke terorističke ćelije Servire il popolo (Služba narodu). Barone knjigu piše iz pozicije današnje, postmoderne liberalne ljevičarske- iz pozicije feministice osjetljive na identitetske politike, uvjerene u nužnu autonomiju kulture, te nesklone bilo kakvom nasilju, kultu ličnosti, ili rješenjima onkraj demokratskog poretka. Ta i takva Barone piše o svom ocu koji je 70-ih bio zadojen maoizmom. Sa stanovitim udivljenjem piše o političkom preglaštvu te generacije. Ljudi poput njenog oca bili su pripravni riskirati život, pucati i biti upucani, dane su provodili agitirajući na terenu, partiji su zavještavali imovinu i karijere, odricali se građanskih poslova i komoditeta. S druge strane, Barone užasava okoštali dogmatizam. Zgraža se nad kultom ličnosti, utilitarnom umjetnošću, frazeološkim rječnikom, okoštalim pojmovima, nad konzervativ-

Prva petoljetka

47

Jurica Pavičić

48

nim ćudoređem u koje se feminizam ili homoseksulnost nije smjelo spomenuti, a partija je čak određivala poželjne erotske poze. Njena ljevica, te ljevica njenog oca dva su nesvodiva svijeta koje se neće nikad razumjeti. Ta politička dinamika upravo je ona dinamika koju, čini mi se, pokušava mapirati korčulanski KaP. Korčula je dvaput u povijesti bila mjesto razgovora lijeve političke misli. Jednom je to bilo upravo nekako u doba kad je otac Marte Barone pred torinskim FIAT-om dijelio letke. Bilo je to u doba kad se revolucija poimala kao bliska i neumitna, a kalašnjikov njeno sredstvo. Korčula je i danas mjesto razgovora o ljevici, ali u kontekstu koji je bitno drukčiji. Revoluciju danas želi i traži desnica. Ako revolucije bude ona će biti fašistička. Umjesto kalašnjikovom, ljevica danas „ratuje“ solarnim panelima, a umjesto razgovora o klasi i industrijalizaciji danas su lijeve teme rod, rasa, identitet, globalno zagrijavanje i cijepljenje. Ima ta promjena svojih dobrih i ne-dobrih strana, ne moramo je voljeti, ali ona je tu i o njoj treba razgovarati. To je ono čemu KaP služi i čemu treba služiti.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Na Korčuli bez nostalgije

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Nadežda Čačinovič

U

natoč u naslovu objavljenoj namjeri na Korčulu sam se naravno vratila s nostalgijom. Da ne govorim o tome da su stvari davne prošlosti bile zapravo i razlog zašto sam pozvana – da se prisjećam i svjedočim. I doista, kada posve pojednostavim ono što je vrijedno svjedočenja : na Korčuli su se u ona davna vremena ljudi (uglavnom) skupljali da promisle ima li novih rješenja, može li se bolje i drugačije shvatiti svijet a onda ga u nekim okolnostima i mijenjati. Ovako općenito to zvuči i pomalo prazno i pomalo naivno, ma koliko se trudila da budem trezvena. Stoga treba dodati kontekst. Kao prvo, razmišljati o teorijskim inovacijama nije bilo opet tako nečuveno i smjelo: bilo je dio legitimacije partije-saveza koji je u tadašnjoj državi na kraju krajeva imao u rukama moć. Korčulanska ljetna škola ipak nije bila priredba vlasti – možda ne još inicijativa neovlaštenih pojedinaca kakve su postale moguće tek kasnije ali ne više niti inicijativa jednog dijela vladajućeg aparata protiv drugoga. No ovdje nemam namjeru obnavljati povijest: premda bi bilo dobro u svakoj prilici pobijati krivu sliku - sliku jednoumne tiranije koja određuje sve. Ostajem pri polazištu – zajedničkom polazištu: vidjeti što se može shvatiti pa onda i što se može napraviti.

Prva petoljetka

49

Nadežda Čačinovič

50

A tu je važno boriti se protiv nostalgije. Ma koliko isticala sličnost u temeljnom polazištu, važno je istaknuti da nema kontinuiteta - ne možemo se samo podsjetiti na nekadašnje rasprave i obrisati prašinu sa tada rečenoga, pa da se vratimo na pravi put. Dapače, moramo se čak suprotstavljati traženju kontinuiteta. Nostalgija može biti poput zavjese koja nam sprječava da vidimo kako je došlo do velike cezure: sadržajno upravo što se tiče velike obuhvatne priče. Onomad davno domet i dubina analize bile su različite od sudionika do sudionika. Nitko nije zastupao jasno prepoznatljive dogmatske stavove o sadašnjosti i budućnosti. Mislilo se većinom «na Marxovu tragu»: vrlo strogi marksisti i sasvim ne-marksisti su bili iznimka. Pa ipak: temeljno je pitanje bilo kakav socijalizam, a ne da li socijalizam. I to se doista promijenilo. Sada je teret dokazivanja takoreći na nama kada je riječ o socijalizmu. Možda to i nekim sudionicima nove Korčule nije najvažnije, već im je bliža identifikacija s antifašizmom, budućnost planete, osuda nacionalizma, rodne nepravde, umjetnički angažman (u grubom pojednostavljenju) – premda je stalno prisutan i anti-kapitalizam u smislu osude učinaka kapitalizma, očitih toksičnosti - da iskoristim omiljenu riječ. Čini se paradoksalnim da anti-kapitalizam uglavnom ne znači i razmišljanje o alternativi. Na «prvoj» Korčuli kontekst je bio postojanje tzv realnog socijalizma, posve nedostatnog i lažnog. I rasprava o tome koliko se ovaj ovdašnji (ondašnji jugoslavenski) razlikuje ili bi se mogao razlikovati od toga «realnoga» . Možemo li zaključiti da je nekadašnji rječnik kompromitiran pa ako uopće donekle funkcionira samo njegova zaoštrena varijanta: komunizam o kojoj govore Žižek i Badiou i još po netko? Nasilje države ili, na drugoj strani, vrlo prisutni nenasilni pokušaji osnivanja alternativnih zajednica? Pažljivo pratim i radikalne stavove i izvještaje o djelatnim pokušajima barem djelomične izgradnje utopija. Mimo svake nostalgije ovdje u meni progovara rasprava

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Na Korčuli bez nostalgije

od prije pola stoljeća. Država, nasilje, žrtvovanje: za mene još uvijek tabu. Nema prihvaćanja žrtvovanja bilo koga za bilo što: bez obzira na cilj. Znam da je argument spašavanje drugih, onih koji pate sada, no te vrste izračuna posvemašnje je srozavanje revolucionarne intencije. Parcijalno uspostavljanja alternativnoga načina života, sa zajednicom dobara i drukčijim odnosima također obnavlja davne rasprave : tadašnje argumente da se takvim zajednicama ne rješava temeljno društveno proturječje, ne mijenja globalni odnos rada i kapitala… Ne sviđa mi se ni ono što ostaje, strašni «ninizam», ono «ni jedno ni drugo». Što onda: dugi put kroz institucije? Rast anti-kapitalizma koji će sve dublje prodirati pa i djelovati izravno na političke odluke unutar postojećeg sistema? A to postojeće mi se danas čini mnogo složenije nego prije pola stoljeća: promjena rada – «post-industrijalizacija», digitalizacija, financijski sektor kao «neprijatelj» umjesto tvorničara –otimača, destabilizacija sustav koegzistencije ... Složenije nego što je to izraženo u ovom pojednostavljenom popisu. Bilo kako bilo, dobro da ima mjesta gdje se još raspravlja o mogućnosti drukčijeg života. Ovdje i sada, bez prizivanja prošlosti.

51

Pred očima svih

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Mitja Velikonja

M

izanscena je kao u Buñuelovim filmovima: tanka kamena zidina ljetnog kina jedne od najprestižnijih dalmatinskih destinacija razdvaja bahato ništavilo jahti milijardera i turističkih krstarica prepune onih, koji bi to željeli biti, od oštrih diskusija o novom globalnom (ne) redu i traganju za boljim budućim svijetom. Doslovno vis-à-vis mjesta, gdje paparazzi ganjaju svjetske pop-ikone tipa Magic Johnson, Bono, Beyoncé & Jay Z, Madonna i Rod Stewart, se na otvorenoj sceni problematizira sve ono, što ova ista pop-kultura namjerno proizvodi i efikasno prešućuje: klasne podjele, spolnu hierarhiju, inherentni rasizam i šovinizam, homofobiju i ostalu strukturnu silu i nepravdu. Nekako smo već navikli, da kontra-hegemonska – a i anti-hegemonska – misao i aktivnost domuje u rijetkim preživjelim autonomnim kulturnim centrima postjugoslovenske subpolitičke krajine, u raznim vrijednim abraševićevima i metelkovima, a ne kontinuirano, već pet godina uzastopno, na najelitnijoj lokaciji u najboljoj sezoni. Ova kontradikcija može izgledati kao apsurd, a ja je razumijem više kao jasnu namjeru organizatorki i organizatora Korčula After Party-ja: donositi subverzivnu misao pred oči svih, u ovaj jedinstveni dalmatinski turistički biser, kako mi ga naziva stara brošura. Na brechtovski način siječe inače teško probojnu iluziju savršenog svijeta oko

Prva petoljetka

53

Mitja Velikonja

54

njega, na samom licu mjesta se otuđuje od njega, da bi ga mogla razumijeti, kritikovati i prevazilaziti. Ne samo medij - i mjesto i vrijeme su poruke sami po sebi, da parafraziram Marshalla McLuhana. Ako su buntovnici protiv privatizacije javnih površina na Zapadu od sredine 90-ih tražili nazad ulice, Reclaim the Streets, je neizrečena lozinka ovih korčulanskih Reclaim the Mainstream, zauzmimo samo središte, ajmo (u) njemu pokazati alternative postojećoj neoliberalnoj i etnonacionalističkoj sprezi. Tematike predavanja, diskusija, filmova, umjetničkih intervencija, promocije knjiga isl. uporno slijede tom okviru: na uvodne dvije edicije prve petoljetke, na kojim sam aktivno učestvovao, je bilo tako, a koliko sam iz podalpskog komšiluka slijedio naredne dvije, isto. Govorilo se u mikrofon na govornici – a isto tako, bez njega, zato glasnije, iz publike, pa naravno i iza štandova sa vinom i ribom. Ijekavski, ekavski, ikavski, pa i čudnu mješavinu svih ovih izgovora na nevješt slovenački način. Nema bine, zato nema ni podjela. Diskusije se po pravilu nisu završavale na vrijeme, nego su se nastavile tamo, na zvaničnom mjestu, po sat ili dva dalje, a neformalno i duže, duboko u noć, svugdje. A drugi okvir KaP-a vidim u samoj suvremenoj tradiciji ovog mjesta: kao prvo, autohtoni antifašizam i partizanski otpor, a dvadeset, trideset godina kasnije i ljetnu školu praxisovaca. Angažman i refleksija, praksa i teorija – ne može jedno bez drugog, oboje su pojednako bitni u borbi za emancipaciju. Oboje zajedno potvrđuju da je direktna akcija moguća samo sa rukom u ruci sa otvorenom akademijom, kritičkom javnošću i protestnom umjetnošću, artivizmom, na principima jednakopravnosti, horizontalnosti i participatornosti. Korčulanska ekipa sa svojim zaraznim optimizmom i zavidnim entuzijazmom, efikasnom kombinacijom organizacije i improvizacije, zajedno sa svojim gostima, publikom i medijskom prezentacijom, gradi svoju konkretnu utopiju, kako bi je definisao jedan od najvažnijih gostiju one prve

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Pred očima svih

korčulanske škole, Ernst Bloch. Pored, zbog i uprkos svijetu na onoj strani zidina oslobođenog teritorija, zvanog svakogodišnja rujanska Korčula After Party. Ljubljana, 27. kolovoz 2022.

Prva petoljetka

55

Korčulanski dijalozi

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Branka Prpa

D

emokratija je pravo na neslaganje. Svedoci smo ne samo sprečavanja upotrebe tog prava slobodnog čoveka, već i sprečavanja njegovog nastajanja. Time se, u posledičnom lancu, stvara čovek bez identiteta, bez porodice, bez teritorijalne pripadnosti, bez stabilnog zaposlenja koji živi kao samac i kao nomad. Nestajanje te oponirajuće svesti Diego Fuzaro, u svojoj knjizi „Misliti drugačije, Filozofija neslaganja“, smatra temeljem nastanka jednog novog antropološkog profila ljudskog bića, migranta bez teritorije i bez porekla, koji participira u masovnom konsenzusu tržišnog društva, njegovom konformizmu i konzumerizmu. Korčulanski dijalozi nisu samo pokušaj, nego i uspostavljena praksa, koja vraća problematizaciju takvog sveta na njegovu početnu pretpostavku, a to je da su svi ti fenomeni produkt neoliberalnog kapitalizma i neoimperijalizma. Demistifikacija sveta opsene i opsenarstva koje proizvode ti sistemi, kao i moralnog cinizam koji ih prati, jesu ključna vrednost korčulanskog foruma. On, u poslednjih pet godina, izvlači u javni prostor složene mogućnosti dijaloga, uz samokritičku i samoispravljačku rekonstrukciju nestalih vrednosti dehumanizovanog društva. Korčulanski forum posebno je potreban danas, kada smo svedoci uki-

Prva petoljetka

57

Branka Prpa

58

danja javnog prostora za dijalog, uz nestajanje svake istine, algoritama u funkciji cenzora kritičkog mišljenja po društvenim mrežama, kao i agresivne propagande na etabliranim medijima. Paradoks je, naravno, da se masovno ukidaju informacije u tzv. „informatičkom društvu“. Pri tome, u analizi tog fenomena, ne treba zaboraviti da su propaganda i totalitarizam dve strane iste medalje. Istovremeno, svedoci smo potpune dezintegracije evropskih intelektualaca koji više ne funkcionišu u svom primarnom svojstvu Kamijevog „pobunjenog čoveka“. Pobune nema, problematizacije nema, skepticizma nema, drugim rečima, nema više ni intelektualaca kao posebne društvene grupe. Njihovo nestajanje je dovelo u krizu ideje Progresa, Nauke, Civilizacije i Uma. Naša civilizacijska struktura je na prelomnoj tački. Progres i propast su, takođe, dve strane iste medalje. Mnogo puta do sada Evropa se ponovo rađala iz raskida i sukoba. Kao višemilenijumska civilizacijska struktura odgovorna je za svo dobro i svo zlo ovog sveta. U tome joj ne može konkurisati ni jedna druga civilizacija na planeti. Ali, nikad do sada nije bila ovoliko mediokritetska, banalna, bezidejna i nesposobna da artikuliše svoj vlastiti identitet. Unifikujući pojedince u jednu amorfnu masu na kraju je, u tom božjem gambitu, to isto uradila i sebi. Njena politička klasa muca u pokušajima spekulativnog govora na nivou Davosa, pokazujući zastrašujuću nesposobnost odgovora na izazove vremena. Iz svih tih razloga, od civilizacijskog pojma Evropa je sada postala samo geografski pojam i to reudukovan neverovatnim političkim voluntarizmom u aktuelnom ukrajinsko-ruskom sukobu. Egzistencijalna pitanja čovečanstva nisu više ni tema levice. Jednostavno zato što i levica više ne postoji ili, što postoji kao maskirana desnica u haljama levice. U toj idejnoj i ideološkoj maskaradi ne učestvuju samo političari, već i intelektualci. Jasno je zašto su političari u toj funkciji ali, nije posve jasno, zašto su u tome i pojedini intelektu-

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Korčulanskidijalozi

alci. Možda u njihovoj kvazi provokativnoj retorici ima želje da se preporuče javnosti i samoj političkoj klasi? Ili je to samo društvena angažovanost bez posledica, loših, naravno. U svakom slučaju, ovo su samo neke dileme i pitanja koje čekaju korčulanski forum. Dijalog i problematizacija nikad nisu bili ovoliko potrebni koliko su to sada i to odmah. Nalazimo se na istorijskoj prekretnici, ili, kako je to za 50-te godine XX veka, napisala Hana Arent „Naša budućnost nije nikada bila manje predvidljiva, nikad nismo više zavisili od političkih snaga kojima se ne može verovati da će slediti pravila zdravog razuma i sopstvenog interesa – snage koje, prosuđene normama drugih vekova, liče na čisto ludilo.“

59

Eksperimentalan i avanturistički

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Rada Borić

obrazovanje starih škola ne njeguje ni osobito ‘Staro poštovanje prema slobodi ni osobiti zazor prema ratu

pa je jasno da svoju školu morate izgraditi na drukčiji način’, napisala je Virginia Woolf u Tri gvineje 1937.   Ljetne škole, seminari, ženski kampovi, mirovne radionice, zelene akademije i subverzivni festivali dio su važnog otpora ‘starim školama’ i zalog ‘mladoj, siromašnoj, eksperimentalnoj i avanturističkoj’ školi kakvu priželjkuje Woolf. Godinama sam suorganizirala ili sudjelovala u programima, kao što je to npr. međunarodni seminar ‘Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi’ i znam koliko mi/nam je bilo važno kreirati  ‘svoj’ program i razumjeti da je ‘najveća moć neprekidno obnavljanje spoznaje o tome da treba dalje učiti’. Na sličnom su tragu i razlozi zašto je KaP  mjesto koje mi je postalo važno. KaP nije zamišljen kao ‘obnova’ Ljetne korčulanske škole, ‘bez prašine neupitne tradicije’ ali je njome inspiriran, i svojevrstan joj je, s pravom, homage. Otvorio je prostor ljudima koji dijele slične uvide u političku prošlost i budućnost, onima koji su voljni propitivati sadašnjost i tragati za mogućim rješenjima ne bi li mijenjali svijet koji se pred nama pretvara u svijet bez pravednosti, empatije i solidarnosti.

Prva petoljetka

61

Rada Borić

62

I baš kao što kaže Woolf, vrijedi i za KaP, ‘najveća moć je neprekidno obnavljanje spoznaje o tome da treba dalje učiti’ i okupiti one koje ‘goni ista želja za znanjem i vlastitim samorazvlašćivanjem’. Nastao je i kao svjedok i suputnica novih političkih okupljanja, stranaka i platformi i mjesto je na kome se dijele iskustva prvih političkih uspjeha i planiraju ‘na marginama’ povezivanja i ‘strategije borbe’ s drugovima iz ‘regiona’. KaP je u ovih pet godina postao prostor susreta s prijateljima ‘rasutim po svijetu’ za koje sa sigurnošću znamo da će doći i da su se već ‘predbilježili’ za sljedeće dolaske i da donose  promišljanja i upite, psovku i zagrljaj. Sa žaljenjem nisam bila prve dvije godine na KaPu, vremenski se poklopio sa sjednicama gradske skupštine, a sada unaprijed brinem da dolazak nešto ne osujeti jer biti na KaP-u znači nadoknaditi susrete, dobiti ‘na tanjuru’ svježu analizu političkih događaja i nepročitanih knjiga, domaću spizu i otočko grožđe. Poseban je dobitak biti dio korčulanske zajednice s kojom se dijele ‘strahovi i nade’  književni tekstovi i glazba.  Ne mogu ni zamisliti KaP bez ‘domaćih’ Dragana, Igre, Škafe, Vinke i žena koje brinu da nas ugoste i učine da se osjećamo dijelom zajednice. Ni Borisa koji nas svake godine udomljuje kao svoje.  A odlazak na Badiju, Vrnik ili Pupnatsku luku (i koreanski ručak naše Coco) postaje tradicija koju sami stvaramo. I da, KaP je i mlad i siromašan i eksperimentalan i avanturistički i vjerujem da bi i Virginia rado s nama isplovila na put.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Gde je nama naša revolucija

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Radina Vučetić

K

ao istoričarka sam se bavila Korčulanskom letnjom školom. Korčula, ostrvo kritičkog i slobodnog mišljenja, oaza slobode, mesto gde se u hladnoratovsko vreme, okupljalo najbolje misleće iz tog celog sveta, poput Herberta Marcusea, Ernsta Blocha, Agnes Heller, Luicena Goldmanna, Ericha Fromma, Jürgena Habermasa, Zygmunta Baumana, Rudija Supeka, Milana Kangrge, Gaja Petrovića, i mnogih drugih, delovalo mi je potpuno nestvarno, kao ostvarenje utopije u kojoj blokovske, i bilo koje druge granice ne znače ništa, i gde su se uz more, na čamcima, u konobama, pod zvezdanim nebom, preispitivali i prošlost i sadašnjost u potrazi za nekom boljom budućnošću. Taj brainstorming levih ideja, odbacivanje svega dogmatskog, i to od takvih ljudi, na jednom takvom mestu, bilo je nešto zbog čega sam dodatno volela Jugoslaviju, zemlju u kojoj je to bilo moguće. Posle kraja Korčulanske letnje škole, ali i posle raspada zemlje, Predrag Matvejević je napisao “Rekvijem za jednu ljevicu (Korčulanska ljetnja škola)”, gde je podsetio na nacionalistička skretanja pojedinih levičara praksisovaca, i izneveravanje ideja Korčulanske letnje škole filozofa Ljube Tadića, ili Mihaila Markovića, koji je postao jedan od ideo-

Prva petoljetka

63

Radina Vučetić

64

loga partije Slobodana Miloševića, i to na vrhuncu ratova i etničkog čišćenja. Nije krio razočaranost ni delovanjem reditelja Ljubiše Ristića, čiji je avangardni pozorišni jugoslovenski eksperiment KPGT postao tek deo monstruoznog projekta nazvanog JUL (Jugoslovenska udružena levica). Pišući “Rekvijem za jednu ljevicu”, Matvejević je s gorčinom napisao “Bit će posla napretek i za srpsku i za hrvatsku ljevicu, koje će doći “jednog dana” nakon svega, izdići se iznad svega ovog što se zbilo.” Trebalo je da prođu skoro tri decenije od raspada zemlje, do tog “jednog dana“, i da 2018. godine bude organizovan prvi Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice Korčula After Party, koji za Korčulansku letnju školu ne vežu samo mesto održavanja, i leve ideje, već i suštinsko preispitivanje sadašnjosti, zarad bolje budućnosti. Sada već petu godinu za redom, neki novi ljudi, uz predivnu korčulansku publiku, koja širom otvorenih očiju i ušiju, satima sve gotovo nepomično prati, diskutuju o važnim temama – o ženama koje su doživele različite oblike nasilja i kojima se uskarćuje pravo na abortus, o izbeglicama, o fabrikama i radnicima, herojima, antifašizmu, levici, marksizmu, zeleno-levim politikama..., postavljajući važna pitanja na koje moramo imati ne samo odgovore, nego i konkretne korake – gde su nama naša prava, gde su nama naše bitke, gde je nama naš antifašizam, gde je nama naša levica, gde je nama naša solidarnost sa ženama, migrantima, radnicima, manjinskim grupama, bolesnima, i svim drugim obespravljenima, gde su nama naši partizani, gde je nama naša kultura otpora... Namerno svuda pišem reč naše, jer je sve to bilo deo naše zajedničke prošlosti. I zato, spajajući istraživanja o Korčulansoj letnjoj školi, i lično isksutvo na Korčula After Party, mogu samo još da pitam – gde je nama naša Revolucija?

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Gozba reči

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Olga Manojlović Pintar

U

Platonovom Timaju, Sokrat je jedan razgovor o idealnom državnom uređenju i ljudima koji ga čine opisao kao «pravu gozbu reči, savršenu i sjajnu». On ga je započeo razmišljanjem o pravednoj državi u kojoj bi svako imao zadatak koji mu odgovara. Prisutnim je govorio kako bi uloge trebalo određivati u skladu sa prirodom i veštinama građana, osvrtao se na pitanja vaspitanja i vlasništva i na potrebu usklađivanja dužnosti žena i muškaraca. Sutradan je jedan od učesnika u razgovoru, prisutne uverio da je takva država već postojala u prošlosti. Bio je to Kritija koji je ispričao povest prastare Atine – u kojoj su već bila ostvarena «državna uređenja najbolja od svih za koje smo pod ovim nebom čuli». Atinu koja je postojala davno pre Solona je opisao kao grad koji je imao najbolje zakone i koji je vodio uspešne ratne pohode. Niko od prisutnih nije znao ništa o njenom ustrojstvu, niti o njenoj pobedi nad Atlantidom. Nakon Kritijinih reči svi učesnici u razgovoru su se složili da o Sokratovom «izmišljenom mitu» i Kritijinoj «istinitoj povesti» nastave da raspravljaju tako što će građane zamišljene države budućnosti prepoznati u svojim precima, te da će «svaki svojim delom pokušati prema svojim mogućnostima» da izvrši ono što se od njega očekuje i traži u sadašnjosti. Kada sam u time out-u korone 2021. godine bila na KaP-u, imala sam utisak da prisustvujem «pravoj gozbi reči». Na Korčuli, međutim, nije bio samo jedan, nije bilo

Prva petoljetka

65

Olga Manojlović Pintar

66

par, ili malo onih koji su znali i sećali se prošlosti, kroz nju sagledavali sadašnjost i razmišljali o budućnosti. Činilo mi se da je svima bilo jasno ono o čemu su u Timaju raspravljali filozofi – da su «Mnogobrojna uništavanja sustizala ljudski rod na najrazličitije načine i da će ga još sustizati» i da je društvo lišeno sećanja, prinuđeno da iznova preživljava uništenja, a zatim da iznova počinje svoje (i)storije. Autori i autorke koje sam slušala na KaP-u su razgovarali sa Draganom Markovinom o prošloj i sadašnjoj stvarnosti, budili ideju utopije i na njoj zapravo snažili koncept nove levice. Govorili su o svojim knjigama, preispitivali istoriju Jugoslavije i ulogu komunista u njenom nastanku i nestanku, promišljali savremenu politiku. Debate su trajale dugo tokom zvaničnog dela programa, nastavljale se na barkama i plažama Badije. Na Mediteranu valjda drugačije i ne može. Ali njihovi doprinosi ne bi bili ni izbliza tako originalni i hrabri, vispreni i lepršavi da svake večeri ispred sebe nisu imali publiku koja nikada nije ostajala nema. Korčulanke i Korčulani i njihovi gosti su glasno izražavali svoje slaganje sa govornicima, dopunjavali njihova izlaganja, nekada im žučno oponirali, ne retko i negirali ono što je rečeno. Ta me je atmosfera podsetila na zapise arhitekte Bogdana Bogdanovića, koji je svoje ideje potvrđivao u razgovorima sa stanovnicima mesta u kojima je podizao memorijalne parkove širom Jugoslavije. U Knjaževcu je, na primer, zamislio da čitav grad pretvori u spomenik, a svoju saradnju sa meštanima je opisao kao „jedan lep primer ljudske solidarnosti i smisla za kolektivan napor”. Knjaževčanke i Knjaževčani su mu davali predloge i zajedno sa njim osmislili i uredili park kao kameni arhiv koji se večno dopunjava. Upravo takav «lep primer ljudske solidarnosti i smisla za kolektivan napor» sam doživela na Korčuli u septembru 2021. Ne vodim dnevnik, zaboravljam imena, ali se sećam onih koji su programe pripremali i vodili, ali i onih koji su ih pratili: Roka Markovine, Iva Didovića, Jasne Grbin Vese-

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Gozba reči

linović, ćerke Mensura Seferovića, naravno Borisa Marelića koji su kritički, ali sa puno razumevanja vrednovali sve što je rečeno. Najzad, sve što sam čula na KaP-u i o čemu i danas razmišljam, u mom sećanju je ostalo obojeno muzikom i glasom Vladimira Mićkovića koga smo slušali poslednje večeri. U potpuno drugačijem svetu u kome živimo nakon 24. februara 2022, zvuci pesama sa albuma El Shatt pružaju mi zaklon i vraćaju snagu.

67

KaP: od osmatračnice do svjetionika

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Igor Štiks

K

ada se spomene KaP, tri riječi mi dolaze u misao. Otok priziva drugi otok, u Tirenskom moru, tridesetak kilometara od Napulja. Tamo se nalazi Ventotene, otok zatvor, na kojem su talijanski antifašisti Ernesto Rossi i Altiero Spinelli napisali nacrt manifesta „Za slobodnu i ujedinjenu Evropu“. Bilo je to 1941. godine, nešto prije nacističke invazije Sovjetskog saveza, u najmračnijem trenutku kontinenta, kada se ideja buduće internacionalne federacije u Evropi koja će kroz socijalnu i čak socijalističku transformaciju nadići nacionalne države, činila samo kao desperatna fikcija poraženih ljevičara. Dakako, prizvati Ventotene u kontekstu pete obljetnice KaP-a je nužno promašeno. Niti, još uvijek, živimo ta vremena niti se slobodna okupljanja u Korčuli, u duhu „dionizijskog socijalizma“ Korčulanske ljetne škole mogu povezati s Mussolinijevim kaznenim sistemom. Naša situacija nije takva da priziva drskost vizije niti sam siguran da smo danas spremni boriti se za nju poput onih na koje se često pozivamo i koji su od Ventotene do Korčule bili spremni dati sve od sebe, pa i same sebe, da bi se uništila nacifašistička zvijer kao prvi korak ka stvara-

Prva petoljetka

69

Igor Štiks

70

nju jednog boljeg svijeta. Unatoč tome, ipak bih inzistirao na nekim poveznicama. Jer tu su otok, antifašizam i pokušaj da se os/misli drugačija budućnost. Tu drugu budućnost priziva i sama skraćenica KaP koju, u svojim mislima, čitam kao francusku riječ le cap, koja znači rt, ali se također koristi da bi se označio smjer kretanja ili plovidbe. U tom dvostrukom smislu ga je upotrijebio i Jacques Derrida u svojoj kratkoj knjizi L’autre cap, u nas prevedenoj kao Drugi smjer (pr. Srđan Rahelić), koju je objavio pedeset godina nakon manifesta iz Ventotene posvećujući svoja razmišljanja upravo Evropi u trenutku nastajanja Evropske unije. Vidio je, geografski ispravno, Evropu kao rt evroazijskog kontinenta, nadajući se onoj Evropi koja će raskrstiti s prošlošću ratova, holokausta i kolonijalizma i, konačno, promijeniti smjer (changer de cap) te postati drugačiji, bolji rt. I autori manifesta s Ventotene i Derrida se bave istim zadatkom i propituju da li je moguće misliti i potom zapisati drugačiju povijest za ne tako daleku budućnost na evropskom tlu. Konačno, treća riječ je jedno prezime. Matvejević. Kako zbog njegove posvećenosti ideji emancipacijske ljevice koju je zagovarao do samog kraja, ali i zbog ključnih prostora kojima je posvetio svoj život: Jugoslavija, Mediteran, Evropa. Ta nas ličnost—ne samo zbog svoje uključenosti u Korčulansku ljetnu školu—povezuje s onim što jest sudbina mjesta na kojem se okupljamo. Svaki mediteranski otok—a o otocima je dojmljivo pisao u svom Brevijaru—nužno mora gledati oko sebe, u svim smjerovima, a ne samo u jednom kako mu često nameću prolazni vladari i države kojima povremeno pripadne. Tako i Korčulu možemo vidjeti kao jedan otrgnuti, zeleni djelić evropskog kopna koji se okreće ka drugim obalama Mediterana s kojim ga je more spojilo od davnina, ili kao sam kraj Mediterana koji se otvara sebi najbližem, evropskom kontinentu, koji počinje odmah preko, na surom Pelješcu koji se nadnio nad grad.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

KaP:od osmatračnicedo svjetionika

Australski povjesničar s kalifornijskom akademskom adresom James M. Robertson priprema knjigu pod naslovom Mediating Spaces: Yugoslav Socialism between the Balkans and Europe, 1870-1992 u kojoj uvodi pojam mediating spaces kao ključan za razumijevanje pisaca poput Dubravke Ugrešić i Predraga Matvejevića. Radi se o prostorima posredovanja i pregovaranja, posredujućim prostorima, otvorenijim i širim, koji su za te pisce bili kako Jugoslavija tako i, nakon jugoslavenskog raspada, Evropa. Matvejevićeva posebnost je otvaranje ka Mediteranu, dok su se neki drugi autori nekoć pozivali na Srednju Evropu. Radi se, dakle, o misliocima koji su, poput Krleže, uvijek gledali dalje, dajući širi kontekst svojem zavičaju, domovini i narodu. Za njih bio je to jedini način da ti zavičaji i te domovine (i njihovi narodi) opstanu i žive oslobođeni vlastite provincijalnosti. Kada se već nalazimo na Korčuli, nužno je gledati ka tim širim, preklapajućim prostorima, kako geografski tako i povijesno. Na KaP smo, dakle, pozvani da promišljamo drugačiju budućnost, u trenutku u kojem je malo nade, još manje drskosti, a nema ni hrabrosti za konkretnu akciju kojom bi se doista mijenjao svijet. Pozvani smo na taj after party, među „tople ruševine ljeta“, kako je pjevao Arsen, ali i ruine turizma u trenutku kada približavajuća jesenja melankolija najavljuje neizbježno i bolno suočavanje sa samim sobom. Pozvani smo na tešku zadaću promišljanja što se događa s ljevicom nakon Partije kao organizacijske forme koja ju je obilježila u 20. stoljeću. Ona je davala kako idejne tako i akcijske smjernice na osnovu uvjerenja da rukovodstvo i vođe znaju što i kako činiti da bi se ostvario cilj, naime komunističko društvo, što je vodilo u dramatične prevrate, u povijesno neviđenu društvenu emancipaciju, ali i u zločine. Poučeni i opterećeni tim iskustvima, mi se danas opiremo i samoj ideji „Partije“ držeći da neprihvatljivo guši slobode. Ostaje nam potraga za novom formulom za naš vijek, potraga koja nas iznova suočava sa starim problemom: da li se

71

Igor Štiks

72

ta formula kuje u glavama ili u djelovanju? Ili baš u koktelu teorije i prakse? Ali, što su mu sastojci, koji im je omjer, u datim okolnostima, u konkretnim prostorima? Konačno, što ćemo s tim prostorima u koje nužno moramo smjestiti naše mišljenje i djelovanje? Ni tu nam situacija nije jednostavna. Posredujući prostor Evrope danas se, sveden na Evropsku uniju, čini istrošenim i s malo mobilizacijskog potencijala. Mediteran sam je pretvoren u prostor sukoba, u granično područje na kojem se zaustavljaju neželjeni, izdijeljen u nestabilne zone imperijalnih utjecaja, brutalnih diktatura, vjerskog i nacionalističkog fanatizma. Dakle, daleko od onoga čemu nas je učio Matvejević pišući o Mediteranu kao prostoru spajanja i zajedničke sudbine. Sam prostor Jugoslavije je prije trideset godina izgubio političko-institucionalnu formu. Ostaje kao prostor kojeg različito imenujemo i koji je trajno obilježen zajedničkim jezikom (što je i radni jezik KaPa) kao i nasljeđem političkih projekata, zamišljenih i ostvarenih, koji su se tako nazivali, koje se na različite načine doživljava danas i čiji se aspekti ponekad romantično prihvaćaju ili pak rezolutno odbijaju. S namjerom da pokažemo neki drugi smjer, okupljamo se na KaPu, na tom rtu smještenom na sam rt otoka Korčule. Jer se sa rtova sudbine kontinenata često jasnije čitaju. KAP je privremena osmatračnica svijeta, a naš trajni zadatak: graditi svjetionik.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Korčula After Party – peta godina

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Toni Prug

J

avio se Dragan, CC lista s nekoliko ljudi. Bit će nešto u duhu Korčulanske škole. Triba smislit ime. Kraj je lita, partijanje je završilo, partije odavno nema. Korčula After Party se čini smisleno. Jer sad su stranke, svekolike. Kraj je i mraka, upalilo se svitlo. Knjige su se pobacale i spalile, svi znaju koje. Baj baj ideologija, reče Fukuyama. A i narodi istočne Evrope. Počela nirvana. Sloboda i demokracija. Privatno vlasništvo i tržišta će sve riješit. Javno je loše. Javno je za luzere, siromahe i stranačke uhljebe. Pala je i Badija. Sada samo formalno i dijelom javna, u stvarnosti tužna, ranjena i napuštena. Život je s nje s istiran postepeno, domaći i strani. Jeleni i ckrveni vladari neprikosloveno divljaju. Ka i cijene po Korčuli. No lako za večere vanka, u nebo su otišli kruv i mliko. Svakodnevna “tržišna” kazna domaćima što su otočani. Grad je sad samo za svjetsku gospodu. Za domaće kava u po cijene, dva eura. Inače četri. Mladi konobare, šta će in fakultet. Jedna je stvar ipak bolja od kad je svitla. Vino. Generalno. Ali posebno korčulansko i pelješko. Takva su nam već dugo lita. Dubinski tužna, površinski šarena i vruća. Kruzeri, mega jahte i čarteri rastu. Katamarani vladaju na moru. Zovemo ih SUV-ovi. Nestaje prostor naizgled beskrajnog plavetnila. I općenito, i za raju. Dvi tre-

Prva petoljetka

73

Toni Prug

74

ćine familija sebi ne može priuštit sedmicu ljetovanja s plaćenim smještajem. Nigdi. Pogotovo ne na skupom Jadranu, službene statistike tvrde. U zemlji oportuno pobožnih vladajućih garnitura siromaštvo je univerzalizirano. Važno da svi imamo mobitele, tablete i laptope. Baterije im minjat ne možemo. Ne uklapa se u profitnu logiku kapitala. Akoš popravit, neš kupit novi. Ako ne kupiš novi, kapital ne cirkulira, gubi se „dodana vrijednost“. U tom se čemeru na kraju svakog lita ukaže KaP. Otpor svitlu koje zasljepljuje, na puno načina. Prvi je organizacija. Ljudi čiju toplinu, otvorenost i privrženost tome što volonterski rade ne znam dočarat tekstom. Magnetski me privlače nazad. Drugi je format. Nakon dva izlaganja publika i izlagači se presele za šank tik uz parter. Ladna cuga i domaće skuvana spiza su konstantno dva koraka daleko. Primaju se isključivo donacije. Ćakula potraje. Publika zna zašto dolazi. Rekao bih sva. Potegnu ljudi i sa sjevera Evrope i ostatka Balkana. Treći je izbor i raznolikost izlagača. Standup teatar, povijest, književnost, politika, sport, ekonomija, filozofija, esejistika, novinarstvo, muzika i dokumentarni film. Četvrti je ambijent. Staro ljetno kino, magični kutak Korčule cijepljen od podivljalog turizma na nekoliko dana. I za kraj izleti barkama domaćina do okolnih otoka, autima do Pupnatske luke. Tamo nas sad već tradicionalno čeka divna korejska domaća spiza. Upoznavanje šjor Tonija Lešaje koji je masovno paljenje i bacanje knjiga dokumentirao mi je bio jedan od mnogih nezaboravnih momenata četiri KaP-a. Pričali smo kratko. Šjor Toni čita rasprave u SSSR-u 1920-tih. Većina nije prevedena. Nauči ruski, mladi si, kaže šjor Tonči. Praška biblioteka ima većinu tih rasprava, Prag nije daleko. KaP publika je posebna, drugačija od svega što sam imao priliku vidjet. Nakon četiri godine, deboto san domaći. Ne pada mi teško. Korčulu sam u mladosti redovito vižitava. Svaki dolazak na KaP se pitan šta novo mogu izložit, kako previše ne ponavljat. Tekst je obrise dobio na letu za Lon-

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Korčula After Party– peta godina

dru, prije posjeta Walesu. Rudari su u tamošnjem gradiću Tredegaru principom međusobne pomoći pokrenuli sistem zdravstva po potrebi u drugoj polovici 19. stoljeća. Svi koji rade uplaćuju, ko se razboli se liči. Sami su izgradili bolnicu, zaposlili likare. Zdravstvene su potrebe zadovoljavali mimo logike kapitala, bez da se novac uloži da bi se zaradilo više. Laburisti su po tom modelu 1948. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu uveli sustav nacionalnog javnog zdravstva. Logika kapitala, profit radi profita, dovela nas je do trenutnog kruga turističko-klimatskog pakla. Split, istovremeno kaotično ušminkan i oronuo, sve manje za Splićane i raju generalno. Korčula, samo za one s dubokim džepom. Na KaP-u ulaznica nema. Program i spremljena hrana nisu profitno vođeni ni do kraja monetarno mjerljivi. Nemaju društveni oblik robe. Dostupni su svima u Korčuli koji za njima osjećaju potrebu. Nekapitalistička logika ima svoju duboku povijest. Andrija Štampar je davno zapisao da liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o pacijentu i da javno zdravstvo kreće od prevencije, prisustvom među populacijom. Socijalisti su od početka promišljali kako da umjesto logike profita i individualnog bogatstva potrebe stanovništva adresiraju planski i kolektivno. Najranije modele uzajamne pomoći nalazimo u vjerničkim i radničkim bratovštinama. KaP je na svoj način utjelovljenje srodne nekapitalističke logike. Prostor promišljanja za lokalnu populaciju, furešte i nas izlagače. Oaza u obliku javnog bogatstva, onkraj logike kapitala.

75

Korčulanski amarcord

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Vjekoslav Perica

S

udjelovao sam na međunarodnom znanstvenom skupu „Korčula after party“ u rujnu 2020. Skup ima ambiciju da okupi raštrkane snage krhke ljevice, ili ako ćemo malo realnije, reliquie reliquiarum nekoć moćne ljevice ovdašnje koja je stvarala povijest. A onda i, nije baš to međunarodni skup, nitko nije dao izlaganje na engleskom, naslov skupa jedina je penetracija globalizma i masovnog turizma. Tu su sve uglavnom bili naši, trans-regionalni, a neki i eksplicitno balkanski, da padneš u trans. S obzirom da se sve to događa na Jadranu, moglo bi se editirati engleske riječi iz naslova i aluzije na KPJ, pa da se skup zove Jadrantrans. Po nekoć slavnoj splitskoj organizaciji udruženog rada iz zlatnog doba samoupravnog socijalizma koja je othranila, stambeno zbrinula i besplatno školovala tisuće hrvatskih obitelji. Iz kojih poneki potomak, u neko indijansko ljeto, iz irske pečalbe doputuje i na ovaj ljevičarski domjenak pa iznese iskustva. Dalo se tu puno naučiti, svaki je sudionik na svoj način relevantan i osebujan. Sva su izlaganja bila zanimljiva, teme aktualne, neke za ushit, neke za migrenu. Hvala kolegi Draganu Markovini, koordinatoru i moderatoru programa, što mi je zadao kao temu pregled povijesnih mijena od 1989.

Prva petoljetka

77

Vjekoslav Perica

78

naovamo. Skicirao sam je i predstavio tom prigodom (eno me i na jutjubu imam 281 pregled i 8 lajkova!), a proširio i elaborirao u još par članaka i dvije knjige! Među sudionicima toga izdanja KaP-a posebno su me se dojmili mladi revolucionari iz glavnog grada Republike Hrvatske, članovi koalicija Možemo!, Nova ljevica i ostali progresivci koji su upravo osvojili vlast u Zagrebu. Lijepo su zborili i vidim do danas dosta obećanog ispunili. Čak su i Titov trg predložili da se vrati. Ali ja bi im na tu temu savjetovao malo ruske diplomacije. Neće maršal uteć’, eno mu trgovi u Ciudad Mexicu i Addis Ababi dok se ne vrati u Zagorje zelene. Nego bolje da oni ukinu HAZU i vrate JAZU. Jer čak je i Aleksandru Vučiću od Velike Srbije poznato da je ta HAZU originalna ustaška tvorevina koje nikad u trinaest stoljeća Hrvati nisu imali pod tim imenom. Nasuprot tomu, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), osnovana je 60 godina prije svake Jugoslavije! I nazvana po volji i po lovi glavnog donatora, pa bi se hadezovska gospoda mogla barem u takvim slučajevima držati sedme božje zapovijedi. Upamtiću posebno sentimental journey na obližnji otočić Badiju. Amarcord: bio sam tamo zadnji put u ljeto 1972. na pripremama košarkaške reprezentacije Hrvatske uzrasta do 16 godina. To me je korčulansko ljeto odvelo prema kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije, tadašnje svjetske košarkaške velesile. Nisam nešto posebno tu odigrao, ali sam upoznao mnoge velikane igrače i trenere, mnogi su bili geniji te igre, ali bili i ostali i dobri ljudi. Nosio sam slavni plavi dres s grbom države čija je reprezentacija tukla i Ruse i Amerikance, dres u kome je igralo desetoro svjetski priznatih i inauguriranih članova Kuće najslavnijih u Springfieldu, u Massachussettsu, rodnom mjestu košarke. Ovi iz košarkaške reprezentacije Hrvatske u posljednjih dvadeset godina, dobri su igrači, neki vrhunski, ali taj dres nikad nisu nosili. Uz to su uspjeli srozati, poniziti i na dno dna dovesti košarku zemlje koja je zlatnoj reprezentaciji SFRJ 1970. dala prvu petorku a od tog zlata krenulo se na

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Korčulanski amarcord

put do zvijezda, a Kući najslavniji polovicu od one desetorice. Ako naletim na nekoga od aktualnih dužnosnika košarkaškog saveza Hrvatske ili nekog od sudionika Velike Depresije od zadnjih 25 godina hrvatske košarke, ne vidim razloga javiti se na ulici tim patuljcima koji pojma nemaju i nikad nisu obukli onaj plavi dres koji su nosili sva ova balkanska desetorica iz Kuće najslavnijih i da ga nisu nosili ne bi tamo bili. Badija danas podsjeća na otoke iz Filipinskog a ne Jadranskog arhipelaga, kao ono iz kultne pripovijetke Marka Uvodića. Košarkaški tereni i igrališta gdje su naučile dvokorak i polaganje desnicom i ljevicom, nekadašnje evropske i svjetske klase, danas su gomila ruzine i napuklog asfalta. Na zidu grafiti, križevi i ustaški simboli. Sve je zaraslo u korov, paprat i šaš a s neba pružaju se prema tlu povijuše između kojih mreže pletu otrovni tropski pauci. Na borovoj grani gdje je nekada sjedila i samoupravno hukala mediteranska ćuvita sad se zaplela anakonda. Takva Badija slika je i simbol onoga u što se Hrvatska prometnula. Ali usred džungle, kao Angkor Wat, velebni je samostan moćne i bogate hrvatske državne crkve. Nekada smještaj za stotinjak mladih hrvatskih sportaša i sportašica pred kojima je bila svijetla budućnost, danas je rezidencija za tri korumpirana popa u besperspektivnoj državi iz koje se mladež masovno iseljava. U tome se franjevačkom samostanu već neko vrijeme krije onaj fratar što je izmislio čudesno ukazanje Gospe u Međugorju. Pričaju Korčulani da mu se unatoč pokori, lijekovima i terapiji, stalno nešto ukazuje. A ispred samostana novi je spomenik fra Bernardinu Sokolu, ratnom zločincu kojega su strijeljali partizani zbog kolaboracije s nacističkim okupatorima. Po današnjoj državnoj i crkvenoj historiografiji, međutim, radi se o svetačkom liku i mučeniku kojeg su bezbožni komunisti ubili na pravdi Boga. Danas, kao liberalni demokrat, s tim bih se morao složiti. Ali samo djelomice. Naime, pošto Bog ne postoji, ubili su ga samo na pravdi.

79

Vjekoslav Perica

Glede i unatoč, bilo je na to, KaP-u 2020, super ugodno i zanimljivo. Ne vidim što bi trebalo mijenjati nabolje. Doduše, tek se implicira da je, ako je ovo after-party, glavni party bila legendarna Korčulanska ljetna škola. Ali ovaj put nije to neki pretenciozni svjetski projekt, više je regionalni, post-jugoslavenski, iako ideja „nove ljevice“ ostaje aktualna i povezuje ovaj skup sa slavnom prethodnicom. Posebnu draž KaP-u daje spontanost i ležernost, onako, sve izgleda na razini radnih akcija ili vatrogasne vježbe iz Našega maloga mista nakon čega slijedi korčulanski domjenak, private party domaćina i njihovih pozvanih gostiju. Svakako je i dobra ideja da se „filozofiranje“ kombinira se antifašističkim temama jer su među organizatorima agilni lokalni antifašisti. U Rogaču, na otoku Šolti, 29.07.2022.

80

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Transformativno iskustvo

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Tanja Petrović

S

alon ranojutarnjeg trajekta koji se sve više udaljavao od Korčule bio je pun pospanih putnika, ali meni se nije spavalo, iako sam i te i prethodnih noći spavala vrlo malo. Intenzitet dogadjanja od prethodnih nekoliko dana, i intenzitet osećanja koja su ostajala posle njih držali su me budnom i činili srećnom na način koji mi je bio poznat srednjoškolskih dana – iz vremena kada smo u istraživačkoj stanici Petnica kod Valjeva otkrivali čitave nove svetove upoznajući nauku i njene temeljne principe, ali i stičući prijateljstva koja traju čitav život, što je spavanje postavljalo nisko na listi naših prioriteta. Sa godinama se dobar san na listi mojih prioriteta popeo prilično visoko, jer je postao preduslov za moje normalno fukncionisanje. Ali ne i na Korčuli. Treći po redu, a moj prvi Korčula after Party, u septembru 2020, te prve koronske godine, značio je ponovno osvajanje slobode putovanja, prelazaka granica i susreta sa prijateljima – slobode za koju smo u tom trenutku znali da je kratkotrajna i zbog toga još više uživali u njoj. U kamenom zaklonu Ljetnog kina postala sam svesna kao neprocenjivo je, i koliko nam je potrebno razgovarati uživo i smejati se zajedno, a moje telo je kasnije, kada bi dan koji je trajao do duboko u noć bio gotov,

Prva petoljetka

81

Tanja Petrović

82

na veliku količinu sreće reagovalo tako što je odbijalo da zaspi.  Ali nije kratkotrajni prekid sa obrascima života koje je te godine diktirala korona jedini, pa ni najvažniji razlog zašto je za mene KaP3 bio transformativno iskustvo zbog kojeg mi nedostatak sna nije predstavljao nikakav problem (da, potpuno sam svesna koliko čudno u mojim godinama govoriti o transformativnim iskustvima). Razlog su Korčulanke i Korčulani različitih generacija. Njihovo angažovanje – oko organizacije, spremanja obroka za učesnike, ali i u raspravama koje su svako veče pažljivo i strpljivo pratili do kasno u noć i u njima učestvovovali sa ozbiljnošću i predanošću, ali i sa stogoćom koja je od svih nas zahtevala da postavljamo prava i važna pitanja. KaP nije događaj za Korčulane, to je njihov događaj. A za nas, koji na otok dođemo sa raznih strana, to je izuzetno dragocena prilika da učestvujemo u nečemu posebnom, transformišućem, politički važnom, autentičnom na način koji se u današnje vreme čini gotovo nemogućim. Hvala na tome. I hvala za svaki sledeći KaP.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Svemu što me veže za Korčulu

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Sonja Leboš

S

vemu što me veže za Korčulu, i otok i grad, a nije toga malo, u više života bi stalo, 2017. godine se pridružio i KaP. Zahvaljujući toj manifestaciji, oživjeli su duhovi onih koji su Korčulu pohodili u vrijeme čuvene Korčulanske ljetne škole. Međutim, ono što je meni osobno puno važnije, jest da sam bolje upoznala ljude koji žive i rade u Korčuli ili u njenoj blizini, a koji imaju viziju ne samo održivog razvoja grada i otoka (a kada kažem održivo, mislim na način na koji to artikulira Félix Guattari, čovjek koji je neposredno prije vlastite smrti sudjelovao u Assemblée des citoyens i potpisao apel protiv etničkog čišćenja u Jugoslaviji, svojim ekosofijskim načelima pri čemu je briga za čovjeka jednako važna kao i briga za sve druge oblike života na planeti) već i puno šire. Nigdje nisam osjetila takav žar lokalne zajednice za lijeve ideje, zajedništvo, solidarnost i jednakost, kao prilikom KaP-a. Znala sam da to postoji u Korčuli, i sama sam tragala za tim žarom, znala sam da nije slučajno što se Korčulanska ljetna škola odvijala upravo ovdje, ali tek KaP nam je pokazao i svake godine iznova dokazuje koliko su te ideje lokalno bitne. Teme koje bi u mnogim drugim sredinama teško prolazile, poput obilježavanja stote obljetnice osnivanja Komunističke partije Jugoslavije, govor o Jugo-

Prva petoljetka

83

Sonja Leboš

84

slaviji samoj, nasljeđe 1968-e i časopisa Praxis,…Korčula takve teme podržava, i doslovce, pripremajući hranu za sve svoje goste, KaP takve ideje hrani i u ljudima koji govore i u ljudima koji slušaju. Ljevica u Hrvatskoj, ali i cijelom području nekadašnje Jugoslavije, nije i neće biti ista otkad je KaP-a. I na kraju, meni ne i najmanje važno, a i bilo kome tko uistinu drži do ljevice, organizatori KaP-a brinu o rodnom balansu, ne čuje se samo muški glas, već se osnažuje i glas žena. I ta će snaga, kao i svi drugi aspekti KaP-a, jačati s vremenom. U ovih prvih 5 godina KaP je prirastao srcu mnogima, jer kraj ljeta na Korčuli svake godine iznova pali žar zajedništva i baca iskre ideja jednakosti i među onima koji su ih već pokopali. Korčulu  već gotovo 15 godina osjećam kao svoj dom, a ljudi okupljeni oko KaP-a i manifestacija kojom imaginiramo i promišljamo bolji otok i bolji svijet, jasno su mi pokazali zašto je tome tako.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Treći Brač

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Aleksandar Holiga

P

utujući lani katamaranom iz Splita za Korčulu na KaP, u glavi mi se vrtjela ona scena iz Velog mista kad Meštar majoru kraljevske vojske objašnjava kako Splićani sve otoke zovu “brač”. Pa onda sve nekako ceremonijalno mašući rukama nabraja: “Prvi brač, drugi brač, treći brač…”. Na putu iz Splita Korčula je treći brač. Iz Splita je Korčula daleko, mnogo dalje nego od Pelješca, ali jednom kad ste ondje osjećaj je drugačiji. Onda djeluje pitomije, mirnije, bliže. Taj je osjećaj neuhvatljiv, možda i pomalo mističan, tim više što Korčula ljeti nije, čini mi se, ništa bitno manje zagužvana onim nasumičnim turistima nego prvi ili drugi brač, u što sam se uvjerio i ove godine svrativši spletom okolnosti baš u samoj špici sezone; pitam se nađu li se oni u čudu kad i ako u nekom trenutku osjete da tu postoji i nešto mimo standardnog hedonizma i babilonske kakofonije ili te neke specifičnosti ostaju samo manje seksi/manje family friendly natuknice u njihovu doživljaju jednog jadranskog otoka. Ipak, neporeciv mi se čini feeling ‘trećosti’ koja nije nužno ni geografska ni politička, a ne izvire nužno ni iz (davne) povijesti. Sviđa mi se misliti da su ga svojevremeno osvijestili i pokretači Ljetne škole te njihovi gosti prije nego što su na njega nadodali vlastita iskustva, mijenjajući ga i unaprjeđujući za iduće generacije.

Prva petoljetka

85

Aleksandar Holiga

86

Epicentar tog nemirnog duha danas je Korčula After Party. Poput rukavca koji se u nekom trenutku odmetnuo od teledirigirane stvarnosti, KaP je alternativni put od prošlosti do sadašnjosti i budućnosti. To je prostor kritičkog mišljenja i refleksije, ujedno i kanal neposredne komunikacije i drugarstva, mjesto koje nudi mogućnost konvergencije pojedinačnih inicijativa i ideja, čvor koji ih veže i jača. KaP i treći brač su mjesto koje valja posjetiti jer s njega je jasniji put kući.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

KaP je kolektivni festival

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Vedrana Bibić

K

orčula je uvijek bila moje misto – za nju sam, doduše, vezana obiteljski, a ne nekretninski: djed je ranjen u Smokvici u ratu, tata je usvojio grad, grad je usvojio tatu pa sam na jednom od beskrajnih ljetovanja, negdje pred novi rat, na KPK naučila i plivati. Da skratim, nije bilo šanse da odbijem Dragana kada me zvao te sad davne 2018. godine da sudjelujem na novom festivalu, koliko god već tada bila skeptična prema festivalizaciji politike, književnosti, sjećanja. Dok sam na mailing listi, prepunoj ljudi koje sam cijeli život čitala i gutala sve što pišu, predložila da u imenu festivala svakako treba biti riječ „after“, kako bi se, kako se to u narodu kaže, suočili s prošlošću, ali i zajebavali s vlastitom pozicijom, mislila sam da će prijedlog, u tom trenu najmlađe i često najglasnije, proći ispod radara. Baš suprotno, zajedničkim brejnstormingom rodio se Korčula after Party. Tako je bilo otpočetka, a tako je i danas – KaP je kolektivni festival, KaP nisu projekti, ekselice, sponzori ni heštegovi, KaP su ljudi, ti suludi, divni entuzijasti, Korčulani i Korčulanke koji su radom stvorili malu otočku oazu za vrijeme, ali bome i nakon trajanja samog festivala. Meni je KaP Boris Buden koji iz prvog reda sluša svako predavanje i hrabri drugarice i drugove, penzioneri koji revno zapisuju

Prva petoljetka

87

Vedrana Bibić

88

pitanja koja će kasnije postaviti, sjajna ekipa koja napravi sve da se osjećaš kao doma. KaP je neposredan i nepretenciozan, KaP je aktualan i otvoren, KaP zna da nema ljevice bez feminizma, da nema socijalizma bez klimatske pravde i da nema antifašizma bez davanja prilike mladima. Kada bi me netko pitao gdje vidim budućnost ljevice, rekla bi im da je potraže u Ljetnom kinu Korčula.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

After Party

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Boris Postnikov

T

ko god je bio na partyju, zna zašto je bolje na afteru. Nakon što se program odvrti, kada se masa rasprši i kada zabava službeno završi, u onim nadrealnim, maglovitim satima – na izmaku noći, malo prije svitanja – izabrana ekipa na brzinu slaže plan, izmisli se neki prostor, improvizira se prijevoz i nabave preostali neophodni resursi. Pritom je, naravno, presudna ekipa: nakon što zabava službeno završi, na after idu samo oni najuporniji. Kada sam prije pet godina doznao da će se novi korčulanski festival – izrastao jednim dijelom iz svjetski slavne praxisovske tradicije, urastao drugim dijelom u današnje neslavne uvjete festivalizacije lijeve politike – odvijati baš pod imenom Korčula after Party, bio sam oduševljen. Valjda zbog profesionalne deformacije: nekoliko sam godina, naime, proveo u marketinškim agencijama, još više u uredništvima različitih medija, pa sam kroz solidan period dosadašnjeg radnog vijeka zapravo smišljao imena, sastavljao naslove, rolao parole, polirao brendove… I rijetko kada nabasao na ime koje bi istovremeno bilo tako duhovito i tako precizno, tako točno i tako autoironično, tako zajebantski opušteno i tako ozbiljno promišljeno. After Party kao najsažetiji mogući opis pozicije ljevice nakon 20. vijeka, nakon iskustva urušavanja partijskog modela organizacije, nakon povijesnog kolapsa kompletne političke paradigme: After Party kao dobar vic na vlastiti račun danas kada se ljevica, poslije velikog poraza, tako brzo

Prva petoljetka

89

Boris Postnikov

90

zna pretvoriti u subkulturni lajfstajl, “način življenja”, mrežu rituala i socijalnih navika. Umjesto moćne, avangardne političke organizacije, ukratko, serija predavanja: nekoliko dana veselog festivalskog druženja. Najčešće sredinom ili krajem septembra, kad okonča sezona turističkog partijanja. Genijalnost imena “Korčula after Party” – mislio sam te 2018. godine, uoči premijernog izdanja festivala – u tome je što sadašnje stanje stvari ne skriva, niti ga se srami, niti nad njim moralizira. KaP ne bježi ni od slavne korčulanske praxisovske tradicije, ni od vlastite razbarušene festivalske pozicije: umjesto toga, otvara prostor upravo za onakvu ljevicu kakva ona danas jeste, s preljevom ljekovite autoironije. A onda, samo godinu kasnije, kada sam i sam neplanirano gostovao na KaP-u, doznao sam da ime u potpunosti odgovara sadržaju. U programu sam, naime, završio skoro pa slučajno: kao na svakom uspješnom afteru, na brzinu je složen neki plan, pronašlo se mjesto viška, improviziran je prijevoz, sve se dogodilo spontano. I baš kao na svakom uspješnom afteru, najvažnija je bila ekipa. Ta predana i posvećena korčulanska publika koja predavanja prati pažljivo, intervenira precizno i ne štedi izlagače i izlagačice drugarske kritike; ti predavači i predavačice, koje se pripremaju studiozno i bez fige u džepu grebu po urgentnim temama današnje ljevice; te organizatorice i organizatori, napokon, čiji entuzijazam djeluje onoliko lagan koliko organizacija ovakvog skupa mora biti komplicirana i teška. Što takav KaP doista donosi Korčuli, pouzdano znaju samo Korčulanke i Korčulani. Na široj i raznolikoj regionalnoj lijevoj sceni, s druge strane, sigurno neće preokrenuti dugogodišnje trendove, promijeniti smjerove, otkriti revolucionarna organizacijska rješenja: niti takvo što može, niti takvo što pokušava. Ali zato ostaje, evo već petu godinu zaredom, jednim od važnijih i svakako najživljih mjesta njezina okupljanja. Kao i svaki pravi after, uostalom. Jer jednom kada se službeni program odvrti i kada se masa rasprši, ostaju samo oni najuporniji. Dobro je da imaju kamo otići.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Stari partizani i novi prekarijat

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Nerzuk Ćurak

P

ropitati stare vrijednosti na nov način. Afirmirati postjugoslovensko zajedništvo proizvodnjom novog teorijskog okvira koji stupa u “povijest naše sadašnjosti” miješajući se sa lijevim aktivizmom. Biti “praxis” koji razbija okove neoliberalizma obnavljajući globalno mišljenje kao da je lokalno, lokalno kao da je globalno. Korčulanski susreti teoretičara i aktivista lijeve provenijencije a koje je prije pet godina “oživio” drug Dragan Markovina, taj suvremeni Odisej lijevog južnoslavenskog prostora, čudan svat koji istovremeno može biti i u Mostaru i u Splitu i na Korčuli, silan su doprinos novoj teoriji partizana i to baš na otoku koji se ne stidi svoje slavne partizanske prošlosti, pa naredno pitanje evo već pet plodonosnih godina lebdi nad Korčulom, tom novom-starom Itakom lijevog pogleda na svijet, na rubu komercijalnog turizma: Može li nostalgija stanovati u budućnosti, mogu li korčulanski susreti pod otvorenim zvjezdanim nebom odškrinuti čakre zaboravljenog moralnog zakona u ljevičarima našeg doba, s onu stranu nacionalizma, nacionalsocijalizma i neoliberalizma? Može li, bar u mikrosvijetu KaP-a, u ljetnom kinu Otoka, gdje teoretičare dolaze slušati i s njima razgovarati stari

Prva petoljetka

91

Nerzuk Ćurak

92

partizani i novi prekarijat, može li, dakle, u tom transpovijesnom galimatijasu ponovno oživjeti antropologija nade, možemo li mi koji smo dolazili, koji dolaze i koji će dolaziti na korčulanske susrete, na razgovore u kojima je suspendovano daleko Vi i reaktualizirano blisko Ti, iskazati Brigu koja obavezuje na proizvodnju novog mišljenja i svakodnevnog djelovanja u smjeru oslobađanja rada od svake kapitalističke prisege? Da, već je pitanje u zoni utopije, no kako baš “utopijsko mišljenje mijenja zbilju”, uvjeren sam da je Markovina tražio povratak novih i starih “praksisovaca” na utopijski otok, ne da bi u svjetlim noćima punog Mjeseca vidjeli duh Ernsta Blocha, već da bi vratili dignitet, legalitet i legitimitet mišljenju, lijevom mišljenju, onom koje je gotovo iščezlo iz naših krajeva. A koje nam je potrebno da bi nastavili propitivati mogućnost transformacije rada u “stvaralačku dokolicu” kao način odbrane od budućnosti iz koje kretenizam nemišljenja prijeti da nas porazi kao ljudsku vrstu, spuštajući nas na nižu evolucijsku ljestvicu. Da, Briga je resurs emancipacije s kojega treba skinuti staromodnu prašinu i uključiti je u nukleus političke bitke protiv pomahnitale neodesničarske dehumanizacije i nativizacije. Doprinos KaP-a poniženim i prezrenim a to bi mogli biti i na neki način i jesu, svi ljudi izvan hijerarhijske moći, tiče se mišljenja koje skromno pretenduje da razvijajuće koncepte Brige ( za partizansko naslijeđe, za goli ljudski život, za  majku Zemlju…) ponudi kao zajednički Dar starih partizana (koji nas i sa onog a još poneki i sa ovog svijeta svojim nadahnjujućim životom uvjeravaju da je “mladost stanje uma”) i nove generacije onih koji se u globalnom antiljevičarskom dobu ne stide zapjevati: ”Lijeva, lijeva, lijeva”!

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Zašto ne znaju

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Zlatko Dizdarević

M

inulog  vikenda  bilo je lijepo, zanimljivo, pomalo i sentimentalno drugarsko druženje na Korčuli. Evo treću godinu, mada u drugačijoj atmosferi, zbog maski, odstojanja, kod ponekih i  šminkersko-oficijelnog pozdravljanja  laktom. Ali  i zbog mnogih usputnih tema, koje na prvi pogled nisu imale direktne veze sa dnevnim redom skupa. Poput, recimo, događaja u Zagrebu, sa strasno dočekanim Dodikom i, za mnoge ne više baš iznenadnim, onakvim  Milanovićem... Naziv skupa je Forum za raspravu o izazovima i naslijeđu ljevice, “Korčula after Party” (KaP). Organizatori, među kojima je uspješna perjanica istoričar Dragan Markovina, Mostarac, Korčulanin i Zagrepčanin, pokretali su ovu priču, ciljano produžavajući sjećanje na nekadašnju slavnu Korčulansku ljetnu školu. Tih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tamo su se u sjajnom ambijentu okupljali  istaknuti filozofi, sociolozi i ini društveni  mislioci  iz čitavog svijeta da bi raspravljali, više koraka ispred tadašnje svekolike zbilje, o izazovima i problemima ljevice i “u nas”, ali i šire u svijetu. Ovih godina  za  KaP  smo  “vanjski svijet” postali  mi  sa Zapadnog Balkana, uz onu publiku i učesnike  iz Hrvatske  kojima taj pojam “Balkana” uopšte ne smeta. Oni kojima smeta tamo nisu bili.  

Prva petoljetka

93

Zlatko Dizdarević

94

Svi učesnici koji su tri dana izlagali  teme, bilo ih je jedanaest, uz aktivnu publiku, polazili su od pitanja  postoji  li danas, na tragu zajedničkog  društvenog  naslijeđa i istorije,  prostor za novi uzlet ljevice koju traži realnost. I šta se to desilo sa početnom  solidarnošću  Evrope u minule tri decenije od rušenja Berlinskog zida. Da li je, evo, i pandemija dodatno  osnažila sumnju o tome kako solidarnost pripada prošlosti. I da li je Evropa onako optimistički zamišljena 1989. više moguća. I ne samo Evropa. Teme i učesnici prema programu - za razgovore do kasnih sati sa posjetiocima u Ljetnom kinu Korčula bile su, po jedna svake večeri: prvo, o “sličnostima i razlikama novog vala rušenja spomenika s našim iskustvima devedesetih”; potom, “nestaje li Evropa stvorena 1989. god.?.”; trećeg dana, povod razgovorima bila su izlaganja o “Novim organizacijskim formama na ljevici”. Uz predavanja i razgovore, predstavljena je i knjiga Jurice Pavičića “Prometejev  sin”, a poseban gost bio je i režiser Goran Dević, sa gorkim i brutalno realističnim dokumentarnim filmom “Buffet Željezara”.  Naravno,  nemoguće je čak i kroz duži pregled svega što je u ta tri dana kazano tragom programa, a potom i uz sva “iskakanja” izvan tri centralne teme, pobrojati   iskazana razmišljanja, ideje, reakcije, prisjećanja, povišene tonove i pokretački radikalne eksplikacije onih što su se javljali za riječ. Prepoznavala su se i povremena neslaganja iz publike sa onim rečenim sa “govornice”. Znakovite su bile i poneke šutnje.  Vidljivo, ponovni susreti starih poznanika otkrivali su i kako je vrijeme u kojem nismo više  dio “istog” ostavilo svoj trag.  Vjerovatno i sasvim logično, činilo se da je ponajveće nepoznavanje  bilo  povodom  realnosti i razloga zbog kojih je Bosna i Hercegovina postala to što jeste - potpuno  dekomponovana država, sa često  sasvim prihvaćenim  antidržavnim apsurdima. Osjetilo se  i nepoznavanje činjenica o ovdašnjem životu, raspadu “sistema”, o sprdačini sa institucijama i vladavinom prava u organizaciji najodgovornijih

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Zašto ne znaju

u državi, navodno izabranima  i zaduženima za djelovanje u korist naroda. Umjesto toga, mnogi su postali neskriveni profiteri ciljane  vladavine neprava. Uz šutnju međunarodne zajednice, čiji  je neupitni i jasni strateški cilj održavanje statusa quo bh. svakodnevnice. A dokaz kapitalnog uspjeha te misije jeste  trijumfalna konstatacija, “ne puca se”. Mnogi prijatelji na Korčuli kao da su time bili zatečeni.   Ovim povodom vraćalo se bh. učesnicima tamo pitanje, koje to muke more druge, osobito prijatelje iz Hrvatske, iz perspektive  pripadanja “Evropi” stvaranoj  one 1989. Mnogo je problema tamo sličnih našima ali, jasno je da njihov brod, mada sasvim polako odmiče dalje, a naš rasklimani splav zaostaje, uporno usmjeravan prema pogrešnim morima. Većina okupljenih te tri večeri na Korčuli ostala je vidno zabezeknuta činjenicama kojima je ilustrovano  stanje u Bosni i Hercegovini. Posebno kojim se faktima potkrepljuje u toj priči  istina o pobjedničkoj filozofiji  «šta ima veze” među domaćim šefovima tri vladajuća politička kartela. Dodatna zbunjenost publike bila je izazvana i načinima kojima predstavnici međunarodne zajednice i mnogih u diplomatskom koru u Sarajevu hvale  “impresivne uspjehe BiH na reformskom putu prema EU.” U okviru kojih je i groteskna EU pohvala   nedavnom   “istorijskom uspjehu” dvojice lidera nacionalnih stranaka koji su izbore u Mostaru “deblokirali” nakon dvanaest  prevarantsko-ucjenjivačkih godina bez izbora. A ta tzv. zadivljujuća privatna deblokada, na osnovu  interesnog  dogovora dvojice partijskih lidera,  izvedena je golom legalizacijom precizne nacionalne podjele u gradu. Dok toga ne bude, nema ni izbora. I tako dvanaest godina. Crta podjele sada je dogovorena i eto ogromnog “demokratskog” uspjeha i za nacionaliste i za međunarodnu zajednicu. Sada se zna gdje je šta i čije, pa birajte  unutar toga. Količina neznanja među prijateljima sa ljevice o ovome izvan BiH frustrirajuća je. Kao i količina šutnje  kod većine na tzv. mainstream  ljevici u BiH. Eto i po ovom postajemo i prijateljima mali i neshvatljivi, sutra i zaboravljeni. 

95

Zlatko Dizdarević

96

Priča o ljevici u regionu bila je drugačija. Jer se imalo o čemu govoriti. Tačne su bile konstatacije o jasnom zaostajanju i gubljenju daha među starim socijaldemokratskim partijama,  decenijskim “liderima” na tom terenu. U BiH, pa i u Hrvatskoj (gdje je SDP uočljivo nedavno poražen), pročitana su njihova prilagođavanja mentalitetu svih ostalih pa i nimalo lijevih stranaka i pokreta, unutrašnjim  kombinatorikama, interesima  i  oportunizmima uz gubljenje  i ono malo preostalih veza sa narodom i potrebama  nekadašnje  “radničke klase”. Ipak, teško je bilo ne vidjeti da i u toj Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji kao odgovor na novu realnost niču i druge, pa i radikalnije lijeve grupe i partije (zeleno-lijeva koalicija ušla je i u Sabor RH), dok se u ovdašnjem, bh. stranačkom haosu  o tome čak i ne šuška. Razorni urbicid i  svekolika  kriminalna otimačina, recimo u Sarajevu, nema odjeka kod  stranaka ljevice. Matematika parlamentarnih koalicija i prebrojavanja pripadajućih fotelja postala je važniji orijentir za političke programe i taj je manir uočljiviji u BiH nego u komšija. Da se i ne govori o širem, evropskom  istorijskom planu na kojem ispada da smo 89.   bili daleko ispred tada novih u Evropi, pa onda kroz narednih nekoliko godina  potonuli  kroz krvave sunovrate na kojima profitiraju nove elite. Ne zaboravimo, izabrane. Novi Evropljani za to vrijeme ubrzano se uzdižu. Sa svim bivšim ideološkim deficitima. Ovdašnja uporna, programirana dekadencija nastavlja se u korist profitera te operacije.  Ne razmišljamo više o tome kako nam je pobjegla Evropa, ali ni kako nam, evo, odmiču i zemlje Zapadnog Balkana. I oni nas sve manje razumiju, niti se trude, osim kada smo njihov interes. Poput, evo, hrvatskom predsjedniku, koji  se nedavno na skandalozan način sprdao sa BiH pred tamošnjim braniteljima, nazivajući je “Big sheet”. Njegov gabarit. Bez suvislog zvaničnog odgovora odavde. Važniji su ipak mnogi drugi otkriveni, interesni politički gafovi na tragu elementarnog nepoznavanja golih ustavnih činjenica o BiH koje na sva usta predsjednik onda štoserski tumači.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Zašto ne znaju

Da se i ne pominje političko bacanje u zagrljaj  egzibicionosti iz bratske Republike Srpske, kojeg je, eto, baš on smislio proglasiti ustavno nepostojećim predstavnikom Srba u BiH, jer mu treba. Pa onda nastaviti ciljano interesom vlastite desnice dalje, tim pravcem preko granice BiH... Činjenica je da situaciju u BiH sve manje poznaju i prijatelji, a rado konstatuju neprijatelji. Mnogo se toga ne prepoznaje u posmatranju nas i svijeta iz žablje perspektive. Ali nam nije više čudo, recimo, ni kada je Parlament  protiv elektronske  kontrole izbora , za koje i ptice na grani već slute da se pakuju kao prevara. Poput četiri godine prije, pa opet četiri prije itd. Ali, važno je da se ne puca!  I da treba sačuvati status quo. Objašnjavati to po skupovima onima što se bude i dižu na noge u zemljama oko nas, deplasirano je.  Neko kaza ovim povodom da bi, možda, bilo zanimljivo organizovati neku “Korčulu” kod nas, pa pozvati ljude da dođu, vide, osvijeste nas. Ljevica je po definiciji ideja, pokret, organizacija, širenja pogleda i izvan lokalnih prostora. “Širina” se, međutim, tu ne mjeri metrom, već duhovnom snagom i slobodarstvom. A kome o tome ovdje? Političkim šibicarenjem se ne može prevaspitavati. Ako je tako, ne treba se čuditi  što smo drugima sve manje i tema i partner. Kako bismo i bili kad ni mi više ne znamo gdje smo. Još podijeljeno na tri, u krug. Jedan protiv dva ili dva protiv jedan, dogovorno. Pa ko koga.  Buka, 25.9.2020.

Prva petoljetka

97

Škola otpora u Korčuli

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Jerko Bakotin

E

pohalni poraz ljevice s početka devedesetih dobrim je dijelom zaslužen. Komunistička partija gotovo je pola stoljeća upravljala društvom i tako sudjelovala u proizvodnji vlastite smrti. Suočavanje s traumama jugoslavenske katastrofe za ljevicu je ključno ukoliko želi suoblikovati današnjicu. Zato događaji poput drugog Foruma za raspravu o izazovima i naslijeđu ljevice Korčula after Party (KaP), održanog od 20. do 22. rujna, imaju veliku važnost. Ne radi se o zatvorenim raspravama intelektualaca. Na ljetnoj školi sudjelovali jesu intelektualci, radnici u kulturi i novinari od Slovenije do Srbije, među njima i autor ovih redaka. No u korčulanskom ljetnom kinu sedamdesetak mještana nije svake večeri tek slušalo što im o jugoslavenskom naslijeđu i aktualnim izazovima europske ljevice govore gosti. Aktivno su učestvovali u raspravama na brojne teme, od neoliberalne Agende 2010 u Njemačkoj do Sirizinog neuspješnog pokušaja ‘socijaldemokracije u jednoj zemlji’. Okrenutost lokalnoj zajednici najveća je vrijednost KaP-a. - Društveni je učinak što se Korčule tiče postignut. Kroz koju godinu formirat će se desetak mladih ljudi koji će aktivno sudjelovati na lijevoj sceni. To nije velik broj, ali jest solidna jezgra. Osim toga, volio bih da Korčula ponovno po-

Prva petoljetka

99

Jerko Bakotin

100

stane referentno mjesto za intelektualce, aktiviste i novinare s prostora Jugoslavije. Ne u smislu da bude strogo teorijska filozofska škola, ali htio bih da ovdašnje rasprave budu relevantne za ljevicu - priča jedan od pokretača KaP-a, povjesničar, publicist i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina. Prvi dan ovogodišnjeg Foruma bio je posvećen postignućima i promašajima Komunističke partije Jugoslavije povodom njene stogodišnjice. Povjesničarka Branka Prpa istaknula je da su komunisti u nekoliko decenija nadoknadili zaostatak za svijetom koji se mjerio stoljećima. Nacionalisti, međutim, nisu pali s neba: velikim dijelom na vlast su došli zahvaljujući KPJ. - Nekad avangardna partija, sa snažnim intelektualnim krilom, spremna na žrtve i na otvaranje novih prostora slobode, osamdesetih je godina završila kao birokratizirana struktura malograđanskih konformista koji su proizveli krizu i odveli zemlju u rat - kaže Markovina. Drveni jezik tadašnjih partijskih rasprava podsjeća na današnji rječnik liberalnog kapitalizma, s projektima i poduzetničkim inkubatorima. U međuvremenu, fašizam maršira u Europi, a na to nitko nema odgovor, dodaje. Traganju za rješenjima problema današnje slabosti ljevice te neuspjehu suočavanja s neoliberalizmom i desnim populizmom bio je posvećen treći dan KaP-a. Govorilo se o važnim knjigama Enza Traversa i Didiera Eribona, tražile su se paralele između Jugoslavije osamdesetih i Europske unije danas, poput toga da su lijeve stranke izdale radničku klasu, pa je ona utočište potražila u etničkom identitetu. No upozoravalo se i na razlike: hoće li EU doživjeti sudbinu Jugoslavije je autistično, tipično jugoslavensko i zapravo zlurado pitanje, rekao je Petar Milat. Toni Prug objašnjavao je što bi bili transformativni zahtjevi ljevice, primjerice izmještanje hrane, transporta i stanovanja s tržišta i osiguravanje njihove opće dostupnosti. Niz je intrigantnih teza izrečeno u ta tri dana. Jurica Pavičić – koji je održao sadržajno predavanje o modernizaciji

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Škola otpora u Korčuli

na primjeru jugoslavenske kinematografije – ustvrdio je da se ostavština Jugoslavije ogleda i u naslijeđenom kapitalu, kapitalu u doslovnom smislu. Ne radi se samo o bolnicama i školama. Deseci, ako ne i stotine tisuća ljudi danas preživljava iznajmljujući strancima stanove i kuće sagrađene tijekom socijalizma: još i danas glođemo naslijeđe KPJ. Na činjenicu da je u našoj neproizvodnoj privredi prostor glavni resurs za mešetarenje ukazale su Nataša Bodrožić i Lidija Butković Mićin, predstavljajući knjigu o arhitektonskom modernizmu usmjerenu na djela Živorada Jankovića, od splitskog Koteksa do prištinske dvorane Boro i Ramiz. Mitja Velikonja održao je nadahnuto predavanje o Balkanu kao avangardi Europe: imali smo propast industrije prije propasti industrijske paradigme, bratstvo i jedinstvo propalo je prije propasti multikulturalizma, u Jugoslaviji se ‘dogodio narod’ mnogo prije europskog uspona desnog populizma. Davor Konjikušić – koji je predstavljao svoju knjigu o partizanskoj fotografiji – podsjetio je da je gotovo sva emancipacija na ovim prostorima posljedica jugoslavenskog socijalističkog projekta. Emocionalno je bilo gledati dijelove serije ‘Borderland Soundtrack’ novosadske novinarke i redateljice Brankice Drašković. Serija inspirirana knjigom pokojnog Ante Perkovića ‘Sedma republika’ bavi se rokerima i pankerima koji su pružali otpor ratu, a u njoj sudjeluju deseci muzičara i intelektualaca, poput Predraga Lucića ili Vladimira Arsenijevića. On u seriji izriče nešto zanimljivo: poklonici novog vala po dolasku u vojsku otkrili bi da je njihov avangardni svijet tek enklava unutar društvene većine, koja njeguje sasvim druge vrijednosti. Možda je i to dokaz o neuspjehu jugoslavenske modernizacije? O toj modernizaciji govorila je historičarka Radina Vučetić, postavivši godinu 1969. kao lakmus-papir za cjelinu jugoslavenskog iskustva. Godina je to filmova ‘Neretva’ Veljka Bulajića i ‘Zaseda’ Živojina Pavlovića, kreće jugoslavensko izdanje ‘Playboya’, umjetnost buja i još se čuju avangardni zahtjevi studenata. Paralelno

101

Jerko Bakotin

102

dolazi do nacionalističkih talasa u Hrvatskoj i u Srbiji, a uskoro i do povratka autoritarizmu, koji je možda presudno pokopao zemlju. Upečatljiv je bio nastup beogradskog kazališnog režisera Zlatka Pakovića. On je kroz primjere iz klasičnih drama upozorio na fundamentalne probleme današnje Europe, poput nesposobnosti da prihvati izbjeglice. Podsjetio je i na atenskog zakonodavca Solona koji je zabranio dužničko ropstvo i propisao otpis dugova. Danas ispadate smiješni ako govorite o udruženom radu, udruženi zločinački poduhvat gotovo je jedini preostali oblik udruživanja, rekao je Paković. Je li Jugoslavija bila država južnih Slavena ili zametak internacionalne Balkanske federacije, identitet ili emancipacija, utopija ili kontradikcija? Kako nadvladati fantomsku bol i završiti s nostalgijom? Što ta zemlja uopće znači mlađima od tridesetak godina? I što može doprinijeti KaP? - Korčula after Party je radosna vest o neuništivom životu jugoslovenske kulture, koja je, pre i posle svega, kultura otpora: otpora imperijalizmu, klerikalizmu, nacionalizmu, fašizmu, staljinizmu i kapitalizmu. Sva druga, konjunkturna nastojanja u svim takozvanim nacionalnim kulturama Južnih Slovena nisu vektori u kulturi, nego pulsirajuće kružnice čiji se rep hrani sopstvenim glavama. Korčula after Party preživela je neprogoniva reč etike i estetike otpora. Najzad, živa ideja jugoslovenskog društva koje se opire državotvornosti - kaže za Novosti Paković. Jednom kada se odradi suočavanje s traumama, na tapeti će se neizbježno naći problemi današnje organizacije ljevice. Stoga će, kaže Markovina, naredne godine Forum biti posvećen upravo pitanju koje pouke izvući iz organiziranja u prošlosti – i kakve modele zahtijeva budućnost, u kojoj je bojište čitav kontinent. Korčulanska škola je dio u osnovi političkog projekta promjene društva. Njeni dosezi možda djeluju skromno, rasprave kao da ponekad prije svega izražavaju frustracije, jalovost i nemoć ljevice, a pu-

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Škola otpora u Korčuli

blika jest većim dijelom starije dobi. Međutim, kao što je za Novosti rekla Bodrožić, o ovakvim manifestacijama treba promišljati strateški. - Afirmirati lijevu misao u javnom prostoru te otvoreno i bez straha govoriti i o jugoslavenskoj prošlosti izuzetno je važno, i zapravo subverzivno. U ponekim gradovima to će sigurno ići teže. No ljevica bi u svakom dalmatinskom gradu trebala pokazati fizičku prisutnost na trgovima, u kinima i ostalim prostorima. To je velika vrijednost i Fališa u Šibeniku i ovog okupljanja u Korčuli - kaže kustosica i kulturna radnica, inače odrasla u Trogiru. Afirmirati ljevicu, zauzeti prostor, poslužiti kao katalizator progresivnih gibanja u lokalnoj zajednici i umrežiti intelektualce, osmisliti model organiziranja te utjecati na društvo: ciljevi nisu nimalo beznačajni. Zadaci jesu grozomorno teški, no ako isključimo eskapizam, rezignaciju i cinizam, drugog puta nema. Korčulanska škola na njemu je neophodna postaja. Novosti, 29.9.2019.

Prva petoljetka

103

Korčulanska ljetna škola

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Igor Lasić

P

rvo u Korčuli što se dalo nazrijeti kroz vlagom prezasićen zrak bile su goleme bijele grede škverske dizalice. U prilazu s istoka, brodskom linijom iz Dubrovnika, sam otok se po takvom vremenu, kakvo je prevladalo na startu prošlog vikenda, pogledu otkriva jako postupno, ali onda najednom. Kao da se izmjenjuju područja različite gustoće izmaglice nad morem. I evo ga: mrk od raslinja i kontralihta u jedva vidljivom suncu koje se već bliži obzoru, nasukan između viših masiva Pelješca i Mljeta, isprva nejasan kao mrlja. Onda kranovi, malo potom katedralni kampanel, a trenutak poslije čitava panorama s razglednica. Nije ovo tekst o brodogradilištu, niti posjeta otoku i gradu Korčuli zbog njega, iako je temu nemoguće preskočiti kad se ovako sama pomalja. Bar u nekoliko riječi, dok traje iskrcaj u gužvi s katamarana. Jedan od dva korčulanska škvera, na dva kraja otoka smještena, baš je prije par mjeseci zapao u nove probleme, oplindrao ga vlasnik, odonda kontroverzni poduzetnik sa sjeverozapada Hrvatske. Postaje očito, sudeći još i po primjerima iz Pule ili Trogira, da se nakon privatizacije brodogradnje u Hrvatskoj – govorimo o posljednjih osam godina – s navoza odvlači vrijednosti osjetno više nego ranije.

Prva petoljetka

105

Igor Lasić

106

Zanimljiva je to činjenica, naročito zbog toga što brodova ima sve manje, pa ostaje u igri samo kreditni novac s državnim garancijama, što li drugo. No dosta o brodogradnji zasad, jer već se na rivi okreće autom Dragan Markovina, domaćin. Osnivač i voditelj foruma Korčula After Party, povjesničar i medijski politički komentator te publicist, ujedno barba na svom kaiću imena “Egzil”, kojim će tih dana goste četvrtog po redu KaP-a razvoziti po obližnjim škojima. Večera se iz lonaca na šanku poslužuje beziznimno svima prisutnim, jednako i domaće vino i rakija Nakon prve večeri i prvih kapi kiše, forum je iz Doma kulture i Ljetnog kina prebačen u hotel Marko Polo, a Novosti se u publiku uključuju od druge, da ostanu do finalne četvrte. S tarace hotela koja gleda na stari grad i Orebić preko kanala, odmjeravamo masivnu oblačinu što je nalegla na Svetog Iliju, vrh Pelješca. Prije kraja programa te večeri najurit će nas krupne kapi u hotelsku dvoranu, ali bar ćemo idućih dana imati sreću da ostanemo na otvorenom. Tako i malo nakon programa, na afterpartijima After Partyja. Upada u uho višeznačnost naslova ovog foruma “za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice”, mišljenog za vrijeme dugo nakon zgasnuća partije, bolje pisano Partije, dok vuče i na sve ovo poslije one slavne filozofske zabave, nekadašnje Korčulanske ljetne škole. Da ni sad puko zabavljanje nije glavna preokupacija skupa, posvjedočiti se moglo odmah po dolasku u Marko Polo, s redovima gledatelja spremnih za program, i tako će ostati do kraja KaP-a. Dva momenta tu valja naglasiti: do stotinjak zainteresiranih pratilo je svake večeri nastupe gostiju i diskusije u nizu, s kratkim pauzama, satima bez vidnog pada koncentracije, uz aktivno sudjelovanje nakon izlaganja. Druga večer započeta je predstavljanjem Markovinine knjige “Neum Casablanca” s autorovim promišljanjima toga specifičnog bosanskohercegovačkog primorskog locusa.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Korčulanskaljetna škola

Pisac je dakle uporno odlazio tamo gdje svi prolaze čim prije, zadržavaju se isključivo ako moraju ili baš nemaju kamo drugdje, a po mogućnosti ga zaobilaze bar mentalno i emocionalno, ako već ili još ne mostom. Njemu je to mjesto koje se prešućuje nerijetko bilo upravo pribježište i točka susreta s društvenom realnošću. Slijedio je razgovor s Elmom Hašimbegović, direktoricom Historijskog muzeja u Sarajevu, o emancipacijskom nasljeđu AFŽ-a u Bosni i Hercegovini i muzeju revolucije. Familije na Korčuli čvrsto su povezane u ljevici, od borbi u onom ratu do rasprava danas Ona je tako na početku dala do znanja da je to nasljeđe zanima prvenstveno po osnovi njegova življenja danas. Javna prisutnost ženskih prava i rodne problematike u BiH, slično onoj u Hrvatskoj – nema mjesta iznenađenju – po mnogočemu nije dorasla takvoj baštini. Uostalom, historijska dostignuća lijepo su ili pak ružno ocrtana podatkom da krunska muzejska ustanova Bosne i Hercegovine uopće nije budžetski financirana. Nije ni KaP, ako ćemo pravo, onako stisnut u gabaritima tankih doprinosa publike i prijatelja foruma. Sve se odvija totalno volonterski, jednako za goste i domaće, i uglavnom u organizaciji članova Udruge KaP, ali taj okvir nudi osobito prisan štih manifestaciji. Večera se iz lonaca na šanku poslužuje beziznimno svima prisutnim, jednako i domaće vino i rakija. U hotelu nema druge klijentele, zatvoren je premda izgleda spremno za turiste kojih je i dalje Korčula puna, a voditelj Ivan Botica Škafo umjesto stranaca poslužuje uzvanike foruma. O čemu je riječ, saznat ćemo usput: s promjenom privatnih vlasnika zastali su planovi preuređenja zdanja, djela Bernarda Bernardija koje i dalje nije zaštićeno pa mu je priprijetila developerska vizija s mastodontom nalik nasukanom kruzeru, možda i svemirskom brodu. Program se nastavlja susretom s beogradskom povjesničarkom Olgom Manojlović Pintar i njezinom knjigom

107

Igor Lasić

108

“Poslednja bitka: Španski borci i jugoslavenska kriza osamdesetih”. U centru priče je pismo udruženja tih veterana upućeno ‘84. državnom vrhu, tj. njihova kritika partijskog vodstva zbog odustajanja od klasne perspektive i razvoja partikularizama svih vrsta, na čelu s republičkima. Pismo je stopirano, ubrzo i Jugoslavija, ali Manojlović Pintar je donijela i stenogramske zapise razgovora boraca s državnim predstavnicima kao uzbudljiv trag već zaboravljenih pokušaja okretanja kursa prema nedosanjanom spasu. Mikrofon će potom preuzeti povjesničar Stefan Gužvica s knjigom “Prije Tita: frakcijske borbe u KPJ 1936. – 1940.”. On je dojmljivo razložio kompliciranu dinamiku odnosa u vrhu partije koja se u godinama uoči Drugog svjetskog rata značajno transformirala, a sve u okolnostima staljinskih čistki u kojima su nastradali i brojni jugoslavenski komunisti. Da je ovdašnji proces ipak otišao kudikamo nabolje, pokazat će sam rat i revolucija. Jugoslavija je bila jedina posve okupirana zemlja Europe koja će do oslobođenja od sila Osovine doći gotovo isključivo vlastitim snagama. Sutradan s trajektnog pristaništa u Dominču isplovljavamo barkama prema otočiću Vrniku na izlet; oblaci su u međuvremenu raspršeni, čisto nebo je zamodrilo more. Dok prolazimo pokraj otoka Badije, Iva nam – a njezina obitelj ukrcala je dio putnika na svoju barku – pokazuje rukom prema tamošnjem franjevačkom samostanu. Podigli su bistu fra Bernardinu Sokolu, njemačkom doušniku koji je nekoliko tjedana prije konačnog oslobađanja Korčule izdao mjesto skrivanja grupe lokalnih ilegalaca. Svi su pobijeni, uz njih i neki drugi, ukupno najmanje devetero borkinja i boraca. Ivin did je čitav život uzalud tražio kosti njezina pradida, svog oca, u moru oko Badije, tamo gdje su ih utopili. Sokola su partizani ubili čim su došli ovamo, a sad mu Crkva uštimava proces beatifikacije, onako kao što se već davno uobičajilo u Španjolskoj ili Italiji. Pritom nema nikakvih simboličkih odjeka štovanja brojnim svećenicima i časnim

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Korčulanskaljetna škola

sestrama, pa i šire, koji su surađivali s antifašistima, a bilo ih je već i na Korčuli dosta, znaju se oduvijek poimence. Navečer u hotelu upoznajemo Minju Foretić koja će nam pričati o svom nonu, Sokolovoj žrtvi, dok ne shvatimo da je to isti onaj prvi, pradid Ivin – Todor Foretić Kolenda. Ona je o tome već i pisala javno, istraživala temu, poticala reakcije. Minja nije Ivina majka, da ne bude zabune, generacijski su prebliske. Familije na Korčuli čvrsto su povezane u ljevici, od borbi u onom ratu do rasprava danas. U publici nailazimo na Antu Lešaju, borgesovskog čuvara knjiga našeg doba i prostora. On je svojim kapitalnim “Knjigocidom” zadužio Korčulu i Hrvatsku, pokazavši da ovdašnje glasovito uništavanje nepodobne literature devedesetih nije bilo lokalna anomalija, nego tek djelić sustavne politike ideološkog čišćenja u novoj državi. Zatim prepoznajemo ispod maske Roka Markovinu, umirovljenog profesora brodogradnje s kojim izmjenjujemo par rečenica o toj industriji. Ustvari, otprilike tamo gdje smo bili stali onomad, u zadnjem telefonskom razgovoru. Teško je izbjeći komemorativnu intonaciju, ostalo je od brodogradnje jako malo toga, ne mnogo više od lule Duška Kalogjere koja poput kakve ciminjere dimi negdje s ruba gledališta. A treba ovdje dometnuti da je Korčula neka vrsta davne kolijevke naše brodogradnje. U publici se ističu i zagrebački pripadnici Nove ljevice, srđevci iz Dubrovnika itd. No red je da makar taksativno pobrojimo ostatak programa, koliko dopušta novinski prostor. Viktor Ivančić, novinar ovog tjednika i pisac, predstavljen je s knjigama “Radnici i seljaci” i “Zlomovina”, e da bi se s autorom porazgovaralo o nasilju opravdanom i neopravdanom, o kapitalizmu i ekstremnom centru te nacionalističkom ekstremizmu – točnije, o nacionalizmu kao deponiju političkog centra – i o državi kao pseudoreligijskoj činjenici. Socioekonomist Toni Prug se, govoreći o izazovima lijevih političkih snaga u Hrvatskoj, koncentrirao na mogućnosti preusmjeravanja proizvodnje k nerobnim

109

Igor Lasić

110

produktima za opću korist, navodeći uzgred interesantan podatak o korčulanskim bratovštinama kao protoegalitarnom vidu namicanja vrijednosti. Novinari Aleksandar Holiga i Jurica Pavičić posvetili su se nogometu i kapitalizmu, na primjeru Superlige razmatrajući društvene i ekonomske promjene u tome najviđenijem sportu, ali svakako nalazeći da se rast nejednakosti ubrzao već i brutalnom komercijalizacijom nogometa kroz Ligu prvaka. Dramaturginja Vedrana Klepica govorila je o svom radu Lepa Brena Project i stambenoj politici – imenom pjevačice nazivane su određene nove zgrade osamdesetih – te kazalištima kao najburžoaskijim ustanovama kulture u kojima inače nema nastupa bez poziva, ali i o teškom rodnom disbalansu među pozvanima. Marijana Hameršak sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku govorila je o izbjegličkoj situaciji u RH i Europi, ali zastupajući praxis – da se poslužimo naslijeđem Ljetne škole – s razvojem boljeg diskurzivnog i formalnog pristupa tome problemu namjesto standardnoga humanitarnog ili teorijskog, kao evidentno limitiranih. Filozof Boris Buden zatvorio je forumski dio programa, izlažući o današnjoj globalnoj dominantnoj politici koja nije u stanju ponuditi budućnost, pa samim tim ne može više ni biti nazivana politikom, baveći se proizvodnjom identitarne prošlosti, a na što smo bezrezervno nasjeli i mi ovdje, tražeći emancipaciju uporno izvana, srameći se svojih donedavnih boljih pozicija. Zapjevali su nam na koncu Vladimir i Kalafat, Sara Renar i Dimitrije Dimitrijević, ali ne treba zaboraviti ni prvi dan programa. Tad su naime projicirani bili dokumentarni filmovi: “KaP 19 J” Koste Ristića, “Uvala” Nike Petković i Davora Konjikušića, i “Tvornice radnicima” Srđana Kovačevića. Srđanu se ujedno zahvaljujemo na pomoći; ponudio se da malo preuzme redakcijski fotoaparat iz ruku ovog novinara, ne mogavši valjda podnijeti toliku dozu očite nespretnosti.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Korčulanskaljetna škola

Ostaje nam fino iskorišteni notes, a u njemu još nekoliko bilješki, kao što mu samo ime kaže. Ako bi trebalo izdvojiti jednu krovnu, onda je to uvid o stalno prisutnoj i zastupanoj svijesti prisutnih o presudnoj ekonomsko-političkoj podlozi društvenih previranja, što je podjednako artikulirano probijalo iz govora moderatora iz Hrvatske, gostiju iz Srbije, ili gledateljica iz Bosne i Hercegovine. Pored toga ostat će i ono nezapisano, na primjer čašćavanje kojim su izletnike trećeg dana dočekali u Pupnatskoj Luci supružnici Coco i Pero. Ona rodom iz Južne Koreje, on povratnik s Novog Zelanda te iz Malezije, a prostrte delicije po njezinoj zavičajnoj recepturi, sve korejski s ponešto Mediterana, kimči na jadranskom žalu, užici postmoderne. Pa do naredne prilike, jer i oni su od toga napravili tradiciju, i natrag do ukupnoga ovog ambijenta za unapređenje kreativnih lijevih praksi s kakvima se KaP već sad s pravom diči. Novosti, 26.9.2021.

Prva petoljetka

111

Na narodnofrontovskim pozicijama

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Srđan Milošević

K

orčulanski razgovori o levici i sasvremenim problemima društava u državama nastalim raspadom Jugoslavije, koje je inicirao Dragan Markovina, opravdano su poneli naziv – Afterparty. Ne samo zbog same različitosti savremenog trenutka u odnosu na epohu posle “dionizijskog socijalizma” već zbog sadržaja i kvaliteta te potonje različitosti. Iako je ponešto radikalno, stanovište koje zastupam jeste da se ne može govoriti o nekakvim “državama naslednicama” već o razbacanim “posmrtnim ostatacima” Jugoslavije, do čijih civilizacijskih dometa nijedna od tvorevina nastalih njenim raspadom nije uspela da dobaci, a još manje da ih nadmaši. Razume se, tu u vidu imam uopštenu sliku, ukupan skor “pozitivnog” i “negativnog”, onda i danas. Svestan sam da se u korenu takve ocene nalazi lično vrednovanje, ali sam podjednako uveren da je izbor vrednosti zasnovan na dovoljno objektivnim merilima o tome šta (treba da) predstavlja epohalnu vrednost ukoliko pored sobom imamo progresivne ciljeve. Otuda, uz punu svest o jazu između proklamovanog i ostvarenog, govorim o nastojanju da se obezbedi što veća društvena prohodnost nasuprot privile-

Prva petoljetka

113

Srđan Milošević

114

govanom položaju određenih socijalnih statusa; o materijalnoj jednakosti nasuprot divljački nehumanoj distribuciji dobara; o institucionalizovanoj društvenoj solidarnosti nasuprot plemenskim nacionalnim kolektivizmima; o subjektivnosti čoveka (treba li posebno naglasiti – samoupravljača?) nasuprot individualizmu kao “filozofizovanoj” firmi koja, u suštini, samo opravdava razne oblike sebičnog prisvajanja i antisocijalnih otuđenosti; o demokratizaciji putem decentralizacije odlučivanja o najvažnijim pitanjima na komunalnom nivou umesto centralizma i vladavine otuđenih centara biroktatske moći. Sve ovo – i mnogo više – bile su teme nekadašnje Korčulanske letnje škole, ali su degenerativni istorijski procesi idiotizovali društva i primorali progresivni društveni aktivizam – pa i društvenu misao – da se bavi temama kao što su građanska demokratija, vladavina prava, parlamentarizam… I mnogo gore od toga – da ove, u biti reakcionarne koncepte, čak i brani od njihovog sopstvenog patologizovanja usled etno-nacionalnalizacije svakog politički bitnog sadržaja. Sasvim konkretno, levica može i danas da bude doktrinarna, puritanska, držeći ekvidistancu od liberalne i fašistoidne države, ali time rizikuje svoju marginalizaciju. Jer epohalni zadatak više nije otklanjanje uzroka problema (u čemu je levica, usput govoreći, faktički nemoćna, jer nigde nema vlast niti je može efektivno držati čak i da je osvoji), već lečenje simptoma, kako bi se sačuvale osnovne društvene pretpostavke buduće transformacije. Ubeđen sam da je nužno da levica danas ponovo bude na narodnofrontovskim pozicijama, kao komunisti tridesetih godina prošlog veka: “...Komunisti ne mogu i ne smiju biti ravnodušni prema oblicima gospodstva buržoazije. Komunistima nije svejedno da li buržoazija održava svoju diktaturu pomoću građanske demokratije ili pomoću fašizma. Danas, kada fašistička kontrarevolucija juriša protiv buržoaske demokratije, danas, kada je u čitavom nizu zemalja buržoaska diktatura primila fašistički oblik, danas, kada su

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Na narodnofrontovskim pozicijama

radnici u mnogim zemljama postavljeni pred izbor: ili buržoaska demokratija ili fašizam, danas se u takvim uslovima komunisti moraju boriti za vraćanje narodu svakog komadića demokratskih tekovina”, Korčulanski Afterparty je jedna upravo veoma široka debatna platforma objedinjenog levog fronta – od vrlo umerene građanske levice osetljive na socijalna pitanja, preko socijaldemokratije do zagovornika izrazito levih marksističkih pozicija. Otuda je taj afterparty mnogo više after nego party i to u smislu da se bavi problemima koji su proizvedeni posle sloma socijalizma i nestanka relativno optimističke perspektive za levicu uopšte. U vreme originalne Korčulanske letnje škole levica je još uvek bila, ako ne puna života, a ono svakako “žilava”, sa ozbiljnijim borbenim potencijalom za svoju viziju sveta. Posle svega toga vratile su nam se devetnaestovekovne teme i prezir prema toj činjenici za levicu može da bude samo štetan. Po mom shvatanju, korčulanski Afterparty uspeva da izbegne tematsku, disciplinarnu, metodološku i svaku drugu ograničenost i da okupi pojedince u rasponu od teorijske do aktivističke i od građanske do marksističke levice koje, međutim, povezuje snažna i u raznim nijansama jedne boje obojena kritička distanca u odnosu na društvenu stvarnost u kojoj deluju.

115

Srpsko pozorište i njegovo nasilje

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Zlatko Paković

D

va nedavna događaja, bez presedana u istoriji pozorišta u Srbiji, naizgled paradoksalno, otkrivaju utajenu strukturu na kojoj ono regularno počiva poslednjih četrdeset godina. Reč je o sudskoj optužnici za silovanje i druge vidove zlostavljanja na seksualnoj osnovi, koju su bivše učenice elitne beogradske privatne škole glume za decu i omladinu, a danas poznate mlade glumice, podigle protiv vlasnika te škole i nastavnika glume. Drugi događaj je promocija Dejana Mijača, najuglednijeg pozorišnog reditelja u Srbiji i tokom dve decenije vodećeg profesora pozorišne režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u članstvo Srpske akademije nauka i umetnosti.* Kad su beogradske glumice progovorile o silovanjima i drugim vidovima seksualnog zlostavljanja u čuvenom dramskom studiju za decu “Stvar srca”, koja je tamo nad njima, kao maloletnicama, izvodio uticajni (nadri)učitelj glume Miroslav Mika Aleksić – pobornik i poštovalac lika i dela najčuvenijeg srpskog kriminalca, vođe srpskih paravojnih jedinica tokom ratova u Jugoslaviji devedesetih go-

* Dejan Mijač izabran je za dopisnog člana SANU u novembru 2021. Preminuo je u aprilu 2022. godine.

Prva petoljetka

117

Zlatko Paković

118

dina, i, istovremeno, visokopozicioniranog saradnika Državne bezbednosti, Željka Ražnatovića Arkana – otvorile su se, kao pritajeni vulkan, duše brojnih naših glumica svih generacija, a imena uvaženih pedagoga, reditelja i upravnika pozorišta, živih i mrtvih, krenula su da kuljaju javnim mnjenjem kao vrela magma najstrašnijih zločinaca u miru. Pokazalo se, naime, da silovanja i druga seksualna maltretiranja u pozorišnim institucijama nisu incidentna. Ova jednodušna erupcija govora o pretrpljenim zlostavljanjima tokom školovanja na različitim stepenima usavršavanja, od dramskih sekcija do univerzitetskih studija, ne govori li nešto i o samom tretmanu glume i glumačkom treningu kao o napastvovanju tela i duše? Sad evidentirano kao česta pojava, seksualno maltretiranje glumica govori nešto ključno o samoj strukturi odnosa u obrazovnim pozorišnim ustanovama i pozorišnim kućama. Strukturno nasilje ovde sad sebe otkriva u domenu seksualnog napastvovanja i u mizoginiji, ali njegovo izvorište nalazi se u ideologiji obuke, međuljudskih odnosa i načina rada u školama i u pozorištima. Glumačka profesija se ovde, naime, uglavnom shvata kao dresura i kao poziv na potčinjenost. Uvreženo je mnjenje da je glumac onaj koji na sceni ne govori ono što doista misli, niti u svoje ime; da on, najzad, čini samo ono što mu reditelj kaže da čini, “ono što je napisano” i da je domen njegove odgovornosti u toj vrsti poslušnosti. Sve su to potpuno pogrešne predstave o jednom veličanstvenom umetničkom pozivu sa povišenom odgovornošću za izgovorenu javnu reč. To je brutalni vid kastriranja javnog delovanja i svođenja glumačkog poziva na funkciju zanata bez odgovornosti. Glumac, uglavnom, nije autor dramskog komada na osnovu kojeg igra ulogu, ali on je uvek autor reči koju upravo izgovora na sceni. Glumac, naime, i kad govori ono što je u suprotnosti s moralom, kad na videlo iznosi jednu neodgovornu, beskrupuloznu, zlikovačku akciju (kad je kao glumac predstavlja), on je predstavlja s jasnom intencijom

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Srpsko pozorište i njegovo nasilje

da izazove moralno zgražavanje i kritičku osudu kod publike, a ne da takva akcija postane plauzibilna. Istovremeno, on izaziva divljenje svojim umećem da ovaploti i jedan zločinački, beskrupulozni karakter. Nema, nažalost te škole i tog univerziteta koji svojim učenicima i studentima dramskih veština najpre objašnjavaju da su glumac i glumica na sceni, dakle, u javnom prostoru, po pozivu, javne ličnosti par excellence; da je pozorište u antičkoj Grčkoj nastalo da do dana današnjeg bude (poslednje) javno utočište politički prokazane reči, jer je dramska umetnost – umetnost polisa, dakle, jedina proklamovana politična umetnost. Kad bi tako počinjalo njihovo obrazovanje, utemeljeno u načelu da su na sceni u svakom momentu javni intelektualci, glumci i glumice ne bi mogli da ne znaju da je njihov zadatak da javno razotkrivaju skrivene mehanizme nasilja na kojima dati režim počiva, a ne da učestvuju u tim mehanizmima kao njihovi zupčanici. Nagledao sam se u savremenim pozorišnim predstavama, kao i u televizijskim serijama, kako glumci i glumice u Srbiji besomučno igraju jednu te istu ulogu, kao na pokretnoj fabričkoj traci, učestvujući u mazohističkoj ceremoniji divinizacije kriminalaca. U tim predstavama i serijama, scenaristički, rediteljski i glumački nauk iscrpljuje se u što harizmatičnijem, duhovitijem predstavljanju bezdušnih likova. Scene silovanja i inog zlostavljanja žena, u tim su predstavama i serijama prikazane sasvim pornografski; dakle, da izazovu perverzno uživanje gledalaca-muškaraca, a ne njihovo gnušanje. Igrati u tim predstavama i serijama znači učestvovati u laganju o samoj prirodi nasilja. To je, takođe, silovanje, i to masovno silovanje – silovanje publike. Ono nije tako brutalno i tako nedvosmisleno uočljivo kao kad jedan učitelj glume siluje svoje učenice, ali nije i s manje posledica. Glasovi naših silovanih glumica trebalo bi da budu sirenski zov na raskrinkavanje čitavog pozorišnog (televi-

119

Zlatko Paković

120

zijskog i filmskog) sistema ruganja s dušom publike. Tim sistemom manipulišu brojni profesori pozorišnih veština, reditelji, upravnici pozorišta, selektori, urednici kulture u medijima, pozorišni kritičari i pozorišne kritičarke, koji su u stanju da ćute upravo o onim najređim predstavama koje govore o duhovnom vrelu najgoreg nasilja koje ovo društvo proizvodi – fini mrtvi kritičari, fine mrtve kritičarke. Primer za nasilje koje sa scene trpi javnost, s ciljem da joj se zapuše usta, da joj se oduzme glas, a da ona zbog toga još bude u stanju euforije, jeste pedagoška i rediteljska delatnost Dejana Mijača, koji je prvi reditelj kojeg je Srpska akademija nauka i umetnosti prihvatila u svoje članstvo. Njegov pristup SANU, na izvestan je način povratak na mesto zločina. Srpska akademija nauka i umetnosti je osamdesetih godina prošlog veka svojom kulturnom politikom prednjačila u indukovanju nacionalističkih poriva i državotvornih militantnih zahteva. Famoznim Memorandumom podstakla je ratnohuškačko javno mnjenje i militarizovala politički diskurs. Dejan Mijač je svojim predstavama u to vreme podržavao taj i takav nacionalistički program. Bilo je to ideološko intelektualno nasilje nad javnošću. Ono je proizvodilo i opravdavalo ratno nasilje. Zadatak pozorišne umetnosti, koja je istovremeno i estetski i društveni čin, jeste da publiku pretvara u javnost, dakle, da govori o ključnim problemima društva kritički, a ne konjunkturno ideološki. Predstavom “Golubnjača”, Mijač je, 1982. godine, udario temelje kukavičkom, poltronskom pozorištu, koje ima zadatak da likvidira javnost. Predstava “Golubnjača” govori o stradanjima srpskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kvislinškoj tvorevini, kojom su teroristički gospodarile nacističke strukture ustaša. Masovna stradanja srpskog življa, naročito u Dalmatinskoj Zagori, o čemu predstava, prema tekstu književnika Jovana Radulovića, govori, evidentna su. Mijačeva predstava govori, dakle, o tim stradanjima, ali kome se obraća i šta u publici izaziva?

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Srpsko pozorište i njegovo nasilje

Da bismo razumeli ovo pitanje, moramo najpre razumeti funkciju pozorišta kao kritičke umetnosti, kao kritičkog socijalnog i političkog čina. Naime, pozorište ima zadatak da pred dotičnu publiku iznosi sadržaj za koji ta publika ima odgovornost. Preciznije, sadržaj/problem za koji kulturna, politička i ekonomska elita te države snosi krivicu. Kakvu odgovornost ima publika u Srbiji osamdesetih godina prošlog veka prema zločinima koje su nad srpskim stanovništvom u NDH počinile ustaše četrdeset godina ranije? Nema tu odgovornosti. Publika je podstaknuta na sažaljenje prema žrtvama, s kojima se identifikuje isključivo na nacionalnoj osnovi, i na gnev prema počiniocima, koje identifikuje kao Hrvate. Dakle, prema počiniocima grozomornog zločina budi se u publici osećanje mržnje kao prema zlikovcima koji za taj zločin nikad nisu odgovarali, uprkos tome što su i istorijski i politički i pravno-zakonski ustaše doživele poraz, kaznu i jasnu javnu osudu. Umesto da publika razmatra sadržaj za koji ima povišenu odgovornost, njoj se ovde indukuje osećanje za osvetu. To je kulturni uvod u rušenje Vukovara, granatiranje Dubrovnika, opsadu Sarajeva, pokolje u okolini Zvornika i genocid u Srebrenici. Predstava “Valjevska bolnica”, koju je prema romanu “Vreme smrti”, žreca srpskog savremenog nacionalizma, Dobrice Ćosića, 1989. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu režirao Mijač, govori o junaštvu srpskih vojnika u Prvom svetskom ratu, i kod publike stvara osećanje patriotskog ponosa koje treba iznova da se mobiliše za oslobođenje države. Ali, tadašnja Socijalistička Republika Srbija, slobodna je republika, a ne okupirana kraljevina iz 1914. godine. Mijač je na Fakultetu dramskih umetnosti kao redovni profesor učinio stvar koja je za svaku javnu osudu. O tome, međutim, nijedna informacija do sada nije prokapala u javnost. U leto godine 1992, oborio je celu svoju klasu

121

Zlatko Paković

122

studenata pozorišne režije, koji su, dakle, iznova morali da upišu istu, drugu godinu studija, i to sad na drugoj klasi, kod drugog profesora. Posle dve godine rada s to troje studenata, na čiji je prijem na FDU presudno uticao, izabravši ih među pedesetak kandidata, profesor Mijač je pokazao ne to da njegovi studenti ne zaslužuju da pređu u viši razred, nego da sam on nije uspeo da ih u dvogodišnjem radu pripremi za taj prelazak. To je pedagoška neodgovornost i beskrupuloznost najviših razmera. Reč je o silovanju, ali ne na seksualnoj osnovi. O samom, pak, metodu rada ovog profesora i reditelja s glumcima, najbolje svedoči onaj kojeg je sam Mijač delegirao da o njemu pohvalno govori pred javnošću. Citiram Mijačevog kolegu sa Fakulteta dramskih umetnosti, tad redovnog profesora dramaturgije, Nenada Prokića. Ove reči izgovorio je u televizijskoj emisiji RTS-a, “Autoportret” (oktobra 2016), kao odabrani gost onog kojem je emisija posvećena: “... i ne date glumcima da zinu, to je sve što je potrebno za veliku pozorišnu predstavu. Poznat je (Mijač) po tome što je prekinuo jednog glumca kad je rekao: ‘Ja mislim...’, a on je rekao: ‘Tvoje je da misliš samo kad ja kažem levo ili desno – da li je to u odnosu na mene levo, ili u odnosu na tebe’.” Nedavno penzionisan po redovnoj proceduri, profesor Prokić, odmah po izbijanju u javnost slučaja “Mika Aleksić”, i sam je došao u njenu žižu, jer ga je pet bivših studentkinja optužilo za seksualno uznemiravanje. Njihove prijave, iz straha od odmazde, ostale su anonimne te nisu mogle završiti na sudu. Nasilje u srpskom pozorištu opisuje svoj puni krug, ono je nasilje i prema učesnicima na sceni i prema publici – tokom školovanja i tokom rada. Izbor tema za drame i pozorišne predstave dominanto ostaje takav da skreće pažnju sa ključnih društvenih sadržaja za koje vlast Republike Srbije, ali i njeni građani i građanke, snose najvišu odgovornost. Pozorišna kritika poglavito

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Srpsko pozorište i njegovo nasilje

ćuti o tim ključnim problemima. Najočigledniji primeri ovog prećutkivanja tiču se teme genocida u Srebrenici.* Na BITEF-u 2021. godine izvedena je, u potpunosti na srpskom jeziku, predstava čuvene nemačke pozorišne trupe Rimini Protokoll, “Konferencija odsutnih”. U njoj se govori o ‘genocidu u Ruandi’, ali o ‘masakru u Srebrenici’. Dakle, rukovodstvo BITEF-a i njegov umetnički direktor i selektor Ivan Medenica, redovni profesor Fakulteta dramskih umetnosti i osoba koja se retorički zalaže za toleranciju i vrednosti liberalizma, ne smeju na najuglednijem međunarodnom pozorišnom festivalu u Srbiji da genocid u Srebrenici nazovu pravim imenom. Ne nazivati stvari pravim imenom, znači lagati. Pozorište u Srbiji služi obmanjivanju. Drugi primer. U februaru ove godine, u Ateljeu 212 izvedena je premijerno predstava “Amsterdam”, Maje Arad Jasur, izraelske dramske književnice, u režiji Ive Milošević. To je predstava u čijoj je žiži Holokaust nad Jevrejima, ali iz perspektive Holandije u Drugom svetskom ratu i odgovornosti njenih građana. Kad se u predstavi izgovori reč genocid – insistira na tome autorka, insistira na tome protagonistkinja – mora se zaćutati. Likovi i njihovi glumci tako i čine na sceni: kad neko izgovori reč genocid, svi zaćute; no, uvek nakratko... prekratko. To i takvo ćutanje nad izgovorenom imenicom koja označava najtragičnije i najnemoralnije iskustvo evropske kulture, njen nacizam i njegov genocid izvršen nad Jevrejima i Romima, postaje vrsta scenske društvene igrice, koja se, s ironijskim otklonom, vickasto ponavlja i publici mami * Ovde neću govoriti o smrtnim pretnjama, javnom pozivu na linč, javnom ćutanju srpske pozorišne kritike i drugim vidovima institucionalnog i vaninstitucionalnog nasilja ritualno vršenog nad mojom predstavom “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2020). O tome sam govorio u brojnim intervjuima, a o predstavi su pisali Branislav Jakovljević, Viktor Ivančić, Snježana Banović, Mile Stojić, Damir Pilić, Dragan Markovina, Saša ilić. To je sve čitljivo na Internetu.

Prva petoljetka

123

Zlatko Paković

124

smeh. Oduvana je tako s te reči i njenog značenja, kao da je stara prašina, sva sila odgovornosti: odgovornosti umetničkog dela i umetnika. Dobro su pripovedali priču, ali, kad je trebalo da se usude i da ostvare događaj same svoje predstave, glumci i rediteljka nisu se na to usudili. I to u državi koja ne priznaje genocid koji je počinio jedan njen nedavni režim. I to u društvu iz kojeg su, svojim javnim nastupima, genocid inspirisali najviđeniji njegovi akademici i duhovnici: genocid u Srebrenici. Sadržaji koji se izvode na pozorišnim scenama u Srbiji uglavnom su trivijalni, svode se na intrige koje se ne tiču ključnih društvenih pitanja, a kad se i odabere sadržaj koji je društveno vrlo važan, onda ga režija lišava njegove kritičnosti i svodi na intrigu. O ovom obesmišljavanju problema koji sam dramski komad donosi, o tom kastriranju odgovornosti, brojni su primeri. Jedan od onih vrhunskih dolazi iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u kojem je, u režiji Aleksandra Popovskog, postavljen Šekspirov „Hamlet“, u kojem Hamlet nema nikakvih dilema, tako da smo na ključnu političku odluku u tom komadu, da se izvrši pravedno ubistvo onog koji je ubistvom uzurpirao državu, gledali kao na hir jednog ne baš uravnoteženog mladića. Kako se lukavo i lukrativno pervertira odgovornost pozorišne umetnosti i glumačkog poziva, danas najtragičnije demonstrira Beogradsko dramsko pozorište, kojim upravlja, po partijskim zaslugama i javnoj podršci Aleksandru Vučiću, reditelj Jug Radivojević. Ono je postalo najagilnije, s najviše premijera, s čuvenim zvezdama srpskog, ali i hrvatskog i slovenačkog glumišta. Mnogo vike, puno novca, sjaj spektakla i vrisak pompe ni oko čega s predumišljajem! Evo jednog primera, u režiji Ivice Buljana, upravnika Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Reč je o predstavi prema istoimenom romanu Vladimira Tabaševića „Tiho teče Misisipi“. To je jedna bezobalno razdešena, „rastočena“ dramska slika, nastala na „razvalinama ro-

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

Prva petoljetka

Srpsko pozorište i njegovo nasilje

mana“. Ona se napaja kolažnom likovnom umetnošću iz vremena pop-arta i to joj daje stilsko jedinstvo slici, unutar koje se likovi kreću i govore. Ali svaki pokušaj da se utvrdi jasno značenje, jasna pripadnost iskaza političkom kontekstu (kontekst je neizbežno političan), ovde je jalov. Kakva je to strategija? Šta znači, na primer: „Perači bazena svih zemalja, ujedinite se!“ Je li to poklič jednog duhovitog pokolenja na pobunu, ili je to cinizam mlade elite jednog pokolenja, koja se baškari oko bazena, zadovoljna što ne mora da radi da bi imala, jer ima da ne mora da radi i sad se ruga prekarijatu svoje generacije? Kakva je to strategija u kojoj se reditelj predstave ne da identifikovati kao opredeljeno političko biće? Smisao ovakvog pozorja mora se tražiti izvan znaka i označenog, u označitelju. U predstavama Beogradskog dramskog pozorišta, bez obzira ko ih režira, Označitelj (Politika), pokreće konce na sceni (iza scenâ, izvan pozorišta); pozorište postaje jedna od njegovih antinomijskih hipostaza: tu se on nalazi u svojoj predrugojačenosti, prerušenosti (ne u drugosti!), da bi učvrstio svoju moć i uticaj u sferi kojoj je inače inkoherentan! Šta je danas Beogradsko dramsko pozorište? BDP je danas pozorišni, konceptualni „Beograd na vodi“: najblistaviji (dakle, među brojnima) izlog vlasti Srpske napredne stranke i umetnosti Aleksandra Vučića, način da se kroz pozorište glumi „evropski lik Beograda“ – tako što će se u njegov dokoni rad upregnuti poznati dramski umetnici, od Radeta Šerbedžije, Milene Zupančič, Mirjane Karanović, Branke Katić, Sebastijana Horvata, Ozrena Grabarića, Ivice Buljana, Harisa Pašovića do Franka Kastorfa (premijera čijeg je tumačenja Danteove „Božanstvene komedije“ najavljena za decembar 2022), a da se ne zapitaju zašto svojim blistavim karijerama peru krvav veš jednog ubilačkog režima. To je strategija postistine, ona je apsolutno imoralna. Današnja strategija postistine u srpskom pozorištu, istovetna je strategiji četnika u Drugom svetskom ratu. Oni su,

125

Zlatko Paković

126

kao zvanično antiokupacijski pokret, čekali da se svetske okolnosti promene, e da bi započeli borbu protiv okupatora, a dok se to ne desi, s njim sarađuju i ratuju protiv istinskih protivnika okupatora/režima, protiv antifašista.

Korčula after Party ili Korčula nakon Partije

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001147729.