Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu 9789537015503

Citation preview

Milan Mesarić (1919) doktor je ekonomskih znanosti, redovni sveučilišni profesor u mir., viši ekonomski savjetnik UN u mir., znanstveni savjetnik emeritus. Bio je član Komiteta za razvoj Južne Europe pri Ekonomskoj komisiji UN-a (1954-1956). Od 1956. do 1960. ekonomski ie savjetnik vlade Etiopije i voditelj grupe međunarodnih stručnjaka za izradu plana razvoja. Bio ie znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u Zagrebu, a 1968/1969. gostujući je profesor na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji. Od 1970. do 1982. radi kao ekonomski savjetnik i voditelj projekata UN za planiranje razvoja u Šri Lanki, Sierra Leoneu i Libiji. Objavio je oko 50 znanstvenih i stručnih radova i 9 knjiga Uvjeti i metode razvoja nedovoljno razvijenih zemalja (1965); Planiranje privrednog razvoja (1967); Uvod u analizu tehničkog napretka (1970); Suvremena tehnička revolucija (1971); Civilizacija danas i sutra (dvije knjige) (2004); XXI stoljeće doba sudbonosnih izazova (2008).

MILAN MESARIĆ Socijalizam: utopija, zabluda ili realna alternativa kapitalizmu

Urednik

Damir Mikuličić

© Milan Mesarić, 2010. Sva prava pridržana / Čiuj rajtoj rezervitaj Nakladnik Sveučilišna knjižara Lektura i korektura Slavica Štefić Likovno rješenje naslovnice Anđelka Vidmar Tehnički urednik Stanislav Vidmar ISBN 978-953-7015-50-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750952

Zagreb, siječanj 2011.

Milan Mesarić

SOCIJALIZAM:

UTOPIJA, ZABLUDA ILI REALNA ALTERNATIVA KAPITALIZMU

sveučilišna knjižara

SADRŽAJ

PREDGOVOR

7

I. S O C I J A L I S T I Č K E IDEJE I POKRETI U PRVOJ P O L O V I C I 1 9 . S T O L J E Ć A . 1 1 II. M A R X I MARKSIZAM III.

27

R A Z L I Č I T A T U M A Č E N J A MARKSIZMA: R O S A L U X E M B U R G , V . PLEHANOV, E . BERNSTEIN. K A R L KAUTSKY

55

IV. L E N J I N I Z A M : B O L J Š E V I Č K A VERZIJA MARKSIZMA

71

V . R U S K A SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA

95

V I . S T A L J I N I Z A M — T O T A L I T A R N A I ETATISTIČKA VARIJANTA S O C I J A L I Z M A ( U S P O N I PAD S O V J E T S K O G S A V E Z A ) 115 V I I . E U R O P S K I S O C I J A L I S T I Č K I POKRETI I PARTIJE, 1 8 5 0 - 2 0 0 0

141

V I I I . F R A N K F U R T S K A Š K O L A : KRITIČKO I I N O V A T I V N O P R O M I Š L J A N J E MARKSIZMA

175

IX. S O C I J A L I S T I Č K A R E V O L U C I J A U K I N I : O D M A O C E - T U N G O V E 'PERMANENTNE REVOLUCIJE' DO 'TRŽIŠNOG SOCIJALIZMA' D E N G XIAOPINGA

197

X. S O C I J A L I S T I Č K A R E V O L U C I J A I M O D E L T R Ž I Š N O - P L A N S K O G I SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA U JUGOSLAVIJI

229

X I . P O S T I N D U S T R I J S K I , N E O L I B E R A L N I , INFORMATIZIRANI I G L O B A L I Z I R A N I KAPITALIZAM — NOVI IZAZOV ZA S O C I J A L I S T I Č K U I D E O L O G I J U I POLITIKU

267

X I I . S U V R E M E N I SVIJET I S O C I J A L I Z A M

305

X I I I . B Î T S O C I J A L I S T I Č K E IDEJE

329

XIV. POGLED U BUDUĆNOST

355

KAZALO

378

BILJEŠKA O AUTORU

383

PREDGOVOR

N

akon rušenja Berlinskog zida 9. studenog 1989. godine, potom raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta, te sloma istočnoeuropskih 'komunističkih' zemalja, u poslovnim i političkim krugovima Zapada, a i u znatnom dijelu javnosti, prevladalo je uvjerenje da je na povijesnom ispitu pao ne samo sustav 'realnog socijalizma', t.j. etatistička, totalitarna varijanta socijalizma, nego i ideologija socijalizma kao takva. Propast zemalja 'realnog socijalizma' iskorištena je za kompromitiranje same ideje socijalizma, koja je proglašena neostvarivom, nefunkcionalnom, štetnom pa i opasnom iluzijom, nespojivom s demokracijom i civilizacijskim napretkom. Nastupilo je tada vrijeme pobjedonosnog kapitalizma, i to u njegovoj najradikalnoj varijanti, neoliberalnog kapitalističkog modela, kojem je cilj bio neobuzdano maksimiranje profita, akumulacija kapitala i gomilanje bogatstva, bez obzira na moralne, društvene i ekološke posljedice. Kapitalizam je proglašen optimalnim i nezamjenjivim okvirom organizacije ekonomije i društva, najavljena je definitivnu pobjeda kapitalističkog modela, a time i 'kraj povijesti'. Taj je model, koji promovira viziju svijeta u kojem vlada slobodno, nesputano globalno tržište, kojem nije primarni cilj općedruštvena dobrobit već neometano oplođivanje kapitala, veličan kao jedini uspješan temelj suvremene civilizacije, jedini moguć i konačan društveno-ekonomski poredak, koji nema alternative. No već nakon desetak godina, tijekom prvog desetljeća 2 1 . stoljeća, izbile su na površinu na očigledan, a često i dramatičan način, sustavne 'genetske' slabosti i proturječnosti ne samo neoliberalne varijante globali-

ziranog, neoliberalnog kapitalizma, već kapitalističkog sustava kao takvog. Produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja i društvenih slojeva, ekološka kriza s prijetnjom apokaliptičkog ishoda, prevlast spekulativnog financijskog poslovanja nad realnom ekonomijom i, na kraju, duboka financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine potresla S A D i ubrzo dobila globalne razmjere, uzdrmali su temelje neoliberalnog kapitalizma i poljuljali vjeru u njegovu dugoročnu održivost. Razmjeri društvene polarizacije u vodećoj kapitalističkoj zemlji, Sjedinjenim Državama Amerike, otkriva podatak da su u dvadeset godina vladavine neoliberalnog kapitalizma (1973-1993) realne plaće zaposlenih smanjene za 11%, dok je društveni proizvod povećan za 29%. Istovremeno je 1% superbogatih Amerikanaca posjedovalo više od 40% ukupne vrijednosti privatne imovine. Proces neoliberalne globalizacije ojačao je dominaciju međunarodnog kapitala i bogatih zemalja nad svjetskim gospodarstvom i povećao eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa ostatka svijeta. Posljedica takve globalizacije je siromaštvo i bijeda 2,6 milijardi stanovnika Trećeg svijeta (koji žive s manje od dva dolara na dan), što je 36% više nego 1 9 8 1 . godine, zbog čega se takva globalizacija s pravom naziva 'globalizacijom bijede'. Drugi problem koji ugrožava ne samo suvremenu civilizaciju nego i opstanak ljudske vrste je upropaštavanje prirode. Usprkos neospornih dokaza o opasnim i nepovratnim poremećajima ekološke ravnoteže, o čemu postoje mnoge znanstveno utemeljene studije i više međunarodno prihvaćenih izvještaja i rezolucija, nema ozbiljne i koordinirane svjetske akcije za spašavanje Zemlje kao mjesta pogodnog za život. Glavni su razlog narušavanja prirodnog okoliša interesi međunarodnog financijskog i korporacijskog kapitala, koji u težnji za maksimiranjem profita ne štedi ni kolijevku čovječanstva: prirodu. Iako mnogi znanstvenici već desetljećima upozoravaju na neizbježnost ekološke katastrofe ako se hitno ne smanji emisija stakleničkih plinova, jedan od najglasnijih predstavnika krupnog kapitala, American Petroleum Institut, tvrdi da nema razloga za uzbunu, jer da su navodi o stakleničkim plinovima kao uzročniku klimatskih promjena neosnovani. S druge strane izvještaj Međunarodnog panela o klimatskim promjenama, koji su osnovali Ujedinjeni Narodi, i koji je utemeljen na istraživanjima 2500 znanstvenika i stručnjaka, sadrži brojne alarmantne primjere i dokaze o razarajućim učincima emisije stakleničkih plinova. Posljednja žrtva logike slobodnog i nesputanog tržišta u službi kapitala je suverenost nacionalnih država i demokracija, politički sustav koji je

stvorio kapitalizam, jer mu je bila potrebna pravna država, demokracija i individualne slobode kako bi mogao slobodno i sigurno koristiti slobodnu' radnu snagu, pretvorenu u robu koja se nudi na tržištu. Cilj je neoliberalne politike minimiziranje uloge države, kako bi se nacionalna ekonomija potpuno prepustila djelovanju svjetskog tržišta, u stvari odlukama i interesima svjetskog kapitala. Postaje sve očiglednije da neoliberalni globalizirani kapitalizam ima težnju zavladati svim područjima društvenog života, sve podredi zakonima tržišta odnosno kapitala, pretvori društvo u golemo tržište u kojem će se manjina vlasnika i upravljača kapitalom nadmetati u borbi za što veće profite i što brže bogaćenje, a većina radnog stanovništva pretvoriti u izrabljivane i pokorne proizvođače viška vrijednosti. Financijska i ekonomska kriza koja je 2008. godine buknula u SAD i ubrzo zahvatila čitav svijet, otkrila je na dramatičan način proturječnosti i slabosti kapitalističkog sustava. Zahvaljujući brzoj i opsežnoj intervenciji države, kojoj neoliberalna ideologija inače poriče pravo da se miješa u ekonomiju, izbjegnut je i ovaj put, kao i 1930-tih godina, kolaps svjetskog kapitalističkog sustava. Osnovni uzrok krize bila je tendencija financijskog i korporacijskog kapitala da prisvaja nerazmjerno velik dio nacionalnog dohotka, ostavljajući sve manji dio većini radnog stanovništva, smanjujući tako njegovu kupovnu moć i prisiljavajući ga na sve veće zaduživanje. Osim toga, spekulativni karakter znatnog dijela suvremenog kapitalizma, u kojem neregulirane financijske transakcije dominiraju realnim sektorom ekonomije, čine čitav sustav labilnim i podložnim poremećajima i krizama. Navedene pojave jasno su pokazale da kapitalizam, a naročito njegova neoliberalna varijanta, teže stvaranju ekonomske, društvene i ekološke neravnoteže i poremećaja kritičnih razmjera te da utilitaristička filozofija kapitalizma, koja na prvo mjesto u ponašanju pojedinca i društva stavlja maksimiranje korisnosti, odnosno ekonomskog učinka ili profita, dolazi u sukob s etičkim vrijednostima i načelima društvene pravde, jednakosti i slobode. Stoga nije iznenađujuće da je posljednjih godina pojačan otpor i pobuna protiv posljedica tog egocentričnog, neetičnog i bezobzirnog sustava te da su ojačale razne inicijative za transformaciju kapitalističkog modela u moralan, društveno odgovoran, socijalno osjetljiv kapitalizam, kapitalizam 's ljudskim licem'. Istovremeno, oživjele su ideje za radikalnije društvene reforme, za zamjenu kapitalističkog modela novim socijalističkim društvenim poretkom, u kojem bi opća dobrobit imala prednost nad individualnim probitkom, u kojem bi suradnja i solidarnost imale veću ulogu od bezobzirnog nadmetanja i uskogrudne sebičnosti.

S druge strane, mnogi i dalje smatraju da je takvo socijalističko društvo neostvariva i opasna zabluda, jer je suprotno individualističkoj i sebičnoj ljudskoj prirodi, što se dokazuje propašću svih dosadašnjih pokušaja njenog ostvarenja. Pri tom se zanemaruje činjenica da se socijalizam u svim tim slučajevima (osim u slučaju Istočne Njemačke i Čehoslovačke, u koje je izvana unesen) pokušao izgraditi u ekonomski zaostalim, agrarnim zemljama, u kojima se proces industrijalizacije, demokratizacije i modernizacije nalazio u početnim fazama. Osim toga, u strategiji razvoja novog socijalističkog društva potpuno je zanemarena humanistička i etička bît socijalističke ideje, t.j. ukidanje čovjekove alijenacije, njegovo oslobođenje od svih oblika podčinjenosti i stvaranje uvjeta za samoostvarenje čovjekove osobnosti. Umjesto 'asocijativnog socijalizma' na bazi udruživanja, kakav je zamišljao Marx, s neposrednim sudjelovanjem radnih ljudi u upravljanju gospodarstvom, društvom i državom, uveden je autokratski, totalitarni, centralizirani i represivni sustav, koji je doduše pokrenuo gospodarski rast i industrijalizaciju tih zemalja, ali zbog potiskivanja elementarnih ljudskih, kulturnih i političkih sloboda nije mogao dugoročno opstati. Svrha ove knjiga je istražiti da li je u suvremenim uvjetima informatiziranog, postindustrijskog, globaliziranog i postmodernog svijeta, svijeta u kojem dominira neoliberalna filozofija, ekonomija i politika, moguće ostvariti humaniji, pravedniji i funkcionalniji društveni poredak, koji bi se mogao nazvati demokratskim, humanističkim ili slobodarskim socijalizmom. Pokušaj odgovora na to pitanje zahtijevao je svestranu analizu mnogih tema. Najprije je trebalo preispitati glavne ideje značajnijih autora i protagonista socijalističke ideologije i marksističke doktrine i njihova različita tumačenja, zatim istražiti pokušaje primjene tih ideologija i razloge njihovog neuspjeha. Imajući u vidu različite definicije socijalizma, trebalo je ustanoviti koja je percepcija tog društvenog sustava najbliža autentičnim zamislima glavnih teoretičara i ideologa te nove svjetonazorske i društvene paradigme. Trebalo je potom ispitati kakav utjecaj na relevantnost i perspektivu socijalističkog projekta imaju duboke tehnološke, ekonomske i socijalne promjene kao i dalekosežne promjene u preraspodjeli ekonomske i političke moći na svjetskoj pozornici, a koje su se dogodile potkraj 20. i u prvom desetljeću 2 1 . stoljeća. Koliko se uspjelo u namjeri jasnijeg sagledavanja navedenih tema i u kojoj je mjeri autor uspio doprinijeti odgovoru na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta, procijenit će čitatelji. Ožujak, 2010.

I.

S O C I J A L I S T I Č K E IDEJE I P O K R E T I U P R V O J P O L O V I C I 1 9. S T O L J E Ć A

N

aznake socijalističkih ideja mogu se naći već u Platonovoj Državi (koju on zamišlja kao idealnu zajednicu ljudi utemeljenu na načelima pravednosti i istine), zatim u Utopiji Thomasa Morea te u humanističkim pogledima prosvjetiteljstva 18. stoljeća. No moderni socijalizam dobiva svoje prve obrise u radovima raznih autora u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba razmaha industrijske revolucije i stvaranja kapitalističkog društva u Zapadnoj Europi. Ti su se pioniri socijalističke misli protivili novim oblicima izrabljivanja, podčinjavanja, nepravde, nejednakosti i patnje mnogih, koje je sa sobom donijela industrijska revolucija i kapitalistički način proizvodnje. Oni su gramzljivom i nezasitnom egoizmu, opsesiji stjecanjem profita i gomilanjem bogatstva, koji su obuzeli većinu vlasnika financijskog i industrijskog kapitala, suprotstavili viziju novog, pravednijeg i humanijeg društva, koje su mnogi od njih zamišljali kao zajednicu proizvođača međusobno povezanih bratskom solidarnošću i u kojem je radni dio stanovništva trebao steći nadzor nad sredstvima za proizvodnju kao i nad polugama političke vlasti. Francuska je revolucija u srpnju 1789. godine i njena Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, koja je donijeta u interesu nove građanske klase, ali koja sadrži neke univerzalne humanističke vrijednosti, kao što su sloboda, jednakost i bratstvo svih ljudi, bila od epohalnog značaja za napredak ljudske civilizacije. U Deklaraciji se ističe da se »ljudi rađaju slobodni i jednaki u odnosu na svoja prirodna i neotuđiva prava slobode, vlasništva, sigurnosti i opiranja nasilju«. A sloboda se ovako definira: »Sloboda znači biti u stanju ili biti ovlašten učiniti sve što nije štetno za druge«. Uz pravo na slobodu i

jednakost, Deklaracija je proglasila i vlasništvo neotuđivim pravom čovjeka. Francuska je revolucija srušila feudalni poredak i apsolutističku vlast kralja, koji je bio apsolutni vladar; njegova volja bila je zakon (Lex Rex), a feudalna aristokracija bila je vlasnik zemlje i istovremeno upravna, sudska i vojna vlast. S druge strane, golema većina stanovništva, seljaci-kmetovi, živjela je u krajnjem siromaštvu i bijedi pod pritiskom kuluka, desetine, kraljevskih poreza, često maltretirani samovoljom i bezobzirnošću feudalnih gospodara. U to vrijeme počela se već u Francuskoj naglo razvijati industrija, rastao je broj tvorničara, poduzetnika i trgovaca, rađala se nova građanska klasa, uz istovremenu pojavu sve brojnije nove, radničke klase. Financijska i ekonomska moć mlade buržoazije bivala je sve snažnija, tako da je sukob između interesa i razvojnog potencijala buržoazije te zastarjelog, sterilnog feudalnog poretka postao neizbježan, s predvidivim ishodom, [1] Iz vremena Francuske revolucije potječe i podjela političkih orijentacija na ljevicu i desnicu, koja je ostala aktualna čitavo 19. i 20. stoljeće. Povod za to povijesno razgraničenje ideoloških i političkih opredjeljenja bio je spor u francuskoj Ustavotvornoj skupštini o pravu kraljevog veta i drugih njegovih ovlasti tijekom 1789-1791. godine. Radikali, koji su bili za ukidanje kraljevog veta, smjestili su se na lijevoj strani dvorane (gledano s predsjednikova mjesta), dok su konzervativci, pristaše monarhističkih ovlasti, sjedili na desnoj strani. Ljevica se zalagala i za druge demokratske promjene: za izabrano, a ne imenovano sudstvo, za supremaciju zakonodavne nad izvršnom vlasti, za opće pravo glasa (po načelu jedan čovjek - jedan glas). Kasnije (za vrijeme jakobinske vladavine, 1793-1794) francuska je ljevica zahtijevala uvođenje narodne milicije umjesto profesionalne vojske, zatim progresivni sustav oporezivanja i odvajanje crkve od države. [2] Glavni cilj francuske ljevice u vrijeme Francuske revolucije bio je obaranje apsolutističko-feudalnog sustava (ancien regime), t.j. ekonomski i društveno vladajuće klase, ali se on nije ograničio samo na ukidanje postojećeg represivnog političkog sustava, već je bio usmjeren i na ostvarenje potpuno novih načela društvenih odnosa izraženih u poznatoj sintagmi 'sloboda, jednakost, bratstvo' (liberté, égalité, fraternité). Ljevica je smatrala da se suverenitet naroda, odnosno politička sloboda ne može postići bez političke i socijalne jednakosti kao ni bez bratstva, kao izraza društvene solidarnosti. Prema tome, temeljna demokratska načela slobode, jednakosti i društvene solidarnosti, koja su postala bitni dio ideološke tradicije većine lijevih odnosno socijalističkih pokreta, najprije je istakla francuska ljevica u vrijeme Francuske revolucije.

Ciljevi i načela Francuske revolucije i njene Deklaracije o pravima čovjeka i građanina bile su znatnim dijelom inspirirane idejama Jean Jacques Rousseaua (1712-1778), koji je tri desetljeća prije revolucije kritizirao postojeće društvo kao pokvareno, korumpirano, opsjednuto porivom za bogaćenjem bez rada i ugnjetavanjem. U svom prvom značajnom spisu, Discours sur l' origine de l' inegalité parmi les hommes ('Rasprava o podrijetlu nejednakosti među ljudima') on osuđuje imovinu kao glavni uzrok društvene nejednakosti. J. J. Rousseau naglašava kako se čovjek rada slobodan, ali se u postojećem društvu ubrzo nađe u 'okovima samovolje i nasilja'. Vjera u izvornu dobrotu čovjeka temelj je njegove filozofije: čovjek je u suštini dobar, a izopačuju ga nepovoljni društveni uvjeti. Rješenje vidi u stvaranju demokratske države koja bi počivala na sveopćoj volji naroda i koja bi osigurala slobodu i jednakost. J. J. Rousseau je vidio perspektivu u stvaranju dobrovoljnih zajednica slobodnih ljudi na razini općina, gradova i države, u kojima vlada sloboda, jednakost i sklad između individualnih i zajedničkih potreba. Tu svoju viziju budućeg društva izložio je 1762. godine u knjizi Contrat Social ('Društveni ugovor'). Za razliku od Montesquieua, zagovornika liberalne parlamentarne demokracije, Rousseau zastupa ideju neposredne, izravne demokracije: Dok se Montesquieu brinuo kako sačuvati slobodu pojedinca od uplitanja države, Rousseau predlaže da sami građani postanu država, t.j. da preuzmu vođenje javnih poslova u svoje ruke, umjesto da brane svoju slobodu od nasrtaja države. Neposredna demokracija, t.j. što izravnije uključivanje građana u obavljanju i kontrolu vlasti, znači prema Rousseauu sjedinjavanje pojedinačnih slobodnih volja u opću, zajedničku volju, a to pretpostavlja nadilaženje egoizma i neograničenog zadovoljavanja samo vlastitih potreba. Rousseau je vrlo skeptičan u odnosu na liberalnu, parlamentarnu demokraciju, koja je tada postojala u Velikoj Britaniji. S tim u vezi zanimljivo je ovo njegovo zapažanje: 'Engleski narod vjeruje da je slobodan, no jako griješi; slobodan je samo tijekom izbora članova parlamenta. Netom nakon izbora on je rob'. [3] Rousseaua mnogi smatraju idejnim pretečom Francuske revolucije. Međutim, on je svojom humanističkom filozofijom inspirirao ne samo ideologe i izvršioce Francuske revolucije, koja je srušila anakroni feudalni poredak otvorivši prostor razvoju modernog, industrijskog, kapitalističkog društva. Njegova vizija budućeg društva potpune slobode i jednakosti utemeljenog na dobrovoljnom udruživanju građana nadahnula je mnoge kasnije socijalističke vizionare i mislioce.

Novi kapitalistički društveni poredak, iako je značio veliki napredak u odnosu na feudalizam, uskoro je pokazao da novostečena sloboda i jednakost nisu podjednaki za sve građane; u potpunosti su ih mogli koristiti samo imućniji slojevi društva. U Engleskoj su na primjer izbornom reformom iz 1832. godine pravo glasa dobili samo vlasnici imovine (radnici su dobili pravo glasa 1885. godine, a žene tek 1918. godine). U drugoj polovici 19. stoljeća britanskim je društvom vladalo oko tisuću obitelji, koje su držale sve vodeće položaje u državi i društvu, tako da K. Mannheim piše o Engleskoj tog vremena kao o zemlji političke demokracije u kojoj vlada oligarhija. [4] Pokazalo se da stvarna sloboda i jednakost nisu mogući u društvu u kojem vlada eksploatacija najamnih radnika i u kojem manjina bogatih vlasnika kapitala posjeduje monopol ne samo na ekonomsku već i na političku moć. Podjela društva na povlaštenu manjinu bogatih koji žive od kapitala, izrabljujući većinu koja preživljava prodajući svoju radnu snagu, pokrenula je ne samo razne oblike otpora radničke klase već i pojavu različitih ideologija i političkih programa koji su težili promjeni postojećeg kapitalističkog poretka. Najsnažnije je djelovanje imala ideja jednakosti, prema kojoj je nejednakost među ljudima glavni uzrok bijede i gubitka ljudskog dostojanstva. Prema toj ideji svi ljudi imaju po prirodi ista prava u raspodjeli sredstava nužnih za život i na tom načelu egalitarizma temeljile su se prve kritike kapitalizma. Među prvim kritičarima kapitalizma jačalo je uvjerenje da privatno vlasništvo kapitala neizbježno dovodi do eksploatacije radnika i njihove rastuće bijede i da ga stoga treba ukinuti. A početkom 19. stoljeća eksploatacija radnika bila je bezobzirna i njihovi životni uvjeti bijedni. Radni dan je u prosjeku trajao 15 sati (za djecu 12 sati), a nezaposlenost je bila 30-50 %. Naličje brze industrijalizacije i stvaranja bogate klase vlasnika kapitala bile su sirotinjske gradske četvrti, u kojime je vladala neishranjenost i glad, visoka smrtnost, prljavština i bijeda. Radnici nisu imali pravo glasa, a njihovo udruživanje je bilo strogo zabranjeno (sindikalno djelovanje je belgijski kazneni zakon kažnjavao s 2-10 godina zatvora). Zakoni protiv štrajkova ukinuti su tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Socijalističke ideje prije pojave marksizma često se nazivaju »utopijskim socijalizmom«. Taj je naziv prvim socijalističkim pokretima dao F. Engels u spisu Razvoj socijalizma od utopije do znanosti, a sam naziv utopijski potječe od naslova slavne knjige Thomasa Morea (1478-1535) Utopia. U toj knjizi Thomas More daje poraznu kritiku društvenih prilika i opisuje patnje naroda u

Engleskoj početkom 16. stoljeća. On tu također objašnjava svoju viziju boljeg i pravednijeg društva, u kojem će se ukinuti privatno i uvesti društveno vlasništvo. Država u tom idealnom društvu ne bi bila »zavjera bogatih protiv siromašnih«, a položaji se ne bi temeljili na podrijetlu i titulama već na radu. Pravni poredak i sve državne ustanove služile bi osnovnoj svrsi države: ostvarenju i očuvanju pune slobode ličnosti. Thomas More se zbog tih svojih zamisli s pravom smatra začetnikom ideje o ljudskoj zajednici utemeljenoj na načelima koja su nekoliko stoljeća kasnije usvojile različite socijalističke ideologije i pokreti. A naziv 'socijalistički' i 'socijalizam' počeo se upotrebljavati 30-tih godina 19. stoljeća u Francuskoj i Velikoj Britaniji označavajući zamisli i zahtjeve za oslobođenjem ugnjetenih i izrabljivanih društvenih slojeva, prvenstveno novonastale industrijske radničke klase i za ostvarenje društva u kojem će vladati pravda, jednakost i harmonija.

FRANÇOIS N O Ë L BABEUF Prvi antikapitalistički pokret pokušao je organizirati François Noël Babeuf (1760-1797) neposredno nakon Francuske revolucije (iako je tada u Francuskoj kapitalizam bio tek u zametku). Potaknut idejama Rousseaua, on je zastupao načelo jednakosti svih građana, a naročito jednakost u raspodjeli dobara, kao glavno načelo svog pokreta. A budući da je prema njegovom mišljenju privatno vlasništvo bilo uzrokom nejednakosti, trebalo ga je ukinuti. Babeuf se zalagao za ukidanje svih feudalnih privilegija, za oduzimanje feudalnih i crkvenih posjeda bez odštete i za davanje te zemlje u dugoročni zakup seljacima. Zbog svojih radikalnih zamisli ubrzo je uhićen i osuđen na 10-mjesečni zatvor, a tu je u društvu još radikalnijih zatvorenika došao do uvjerenja da se postojeći poredak može promijeniti jedino nasilnim putem, što je bilo u skladu s jakobinskom tradicijom (jakobinci pod vodstvom Robespierrea bili su vodeća politička snaga Francuske revolucije; oni su se na vrlo brutalan način obračunavali sa svojim protivnicima). Po izlasku iz zatvora osniva sa svojim istomišljenicima Klub jednakih (Société des egaux) i Ustanički odbor, koji je trebao pripremiti oružani ustanak. U programu Kluba jednakih pod nazivom Manifeste des egaux napisanom 1796. godine (a objavljenom tek 1828. godine) zahtijeva se ukidanje svih socijalnih razlika, ne samo između bogatih i siromašnih, nego i između onih koji vladaju i kojima se vlada, kao i ukidanje privatnog vlasništva. Doktrina Babeufa prva je predviđala potrebu diktature nakon osvajanja vlasti i to toliko dugo koliko bude potrebno da se neprijatelji jed-

nakosti učine bezopasnim. Zavjera koju je pripremao Babeuf otkrivena je 1796. godine, a on je uhićen i giljotiniran. Ideje Babeufa i njegov pokušaj pobune ostavili su značajan trag u dijelu socijalističkog pokreta, u kojem je prihvaćeno stanovište da su siromaštvo i bijeda radničke klase posljedica pretjerane i luksuzne potrošnje bogataša i da bi prema tome preraspodjela potrošnih dobara i ukidanje privilegija bogatim društvenim slojevima donijela blagostanje i dobrobit svima, kao i stanovište da je ukidanje društvenih nejednakosti moguće ostvariti jedino silom. U prvim fazama razvoja socijalističkih ideja nije još bilo pokušaja sustavne i kritičke analize modela kapitalističke proizvodnje, kako bi se otkrili ekonomski uzroci nejednakosti, već se pokret protiv eksploatacije, nejednakosti i bijede zasnivao uglavnom na humanim i moralnim načelima.

HENRI CLAUDE SAINT-SIMON Prvi protagonist socijalističkih ideja koji je pokušao izraditi teorijsku osnovu promjena kapitalističkog sustava i opisati obrise novog društva i koji je time postao začetnik moderne socijalističke teorije bio je Henri Claude Saint-Simon (1760-1825). On je kao potomak ugledne francuske plemićke obitelji odbacio plemićku titulu i posvetio se 'znanstvenom pozivu u korist čovječanstva', borbi za 'stvar industrijske slobode' i promišljanju vizije boljeg, pravednijeg društva. Iako njegovo učenje nije dobilo cjeloviti i konzistentan oblik, ono je postalo ishodište mnogih ideja modernih socijalističkih doktrina. Proučavajući tok povijesnih promjena Saint-Simon je došao do zaključka da je tehnološki napredak, t.j. razvoj sredstava za proizvodnju, glavni uzrok promjena društvenih odnosa. A ideja vodilja njegovog učenja bila je humanizacija ljudskog društva putem afirmacije rada i stvaralaštva. To ga je navelo na ideju da će u budućem društvu, koje će nastati na temelju visoko razvijene tehnologije, upravljanje proizvodnjom preći u ruke radnika, da će korištenje privatnog vlasništva (koje neće biti ukinuto, ali će se ukinuti pravo nasljedstva) biti podređeno općem dobru i da će proizvodnja biti planski usklađena s društvenim potrebama. Saint-Simon je držao, za razliku od klasičnih ekonomista, da osobni, egoistični interesi, nisu pogodan motiv za izgradnju poželjnog i pravednog društva, odnosno da egoizam ne može biti glavna pokretačka snaga napretka ljudskog društva. Međutim, za razliku od Babeufa, on je smatrao da se društvena preobrazba ne bi trebala izvršiti nasilnim putem, već općim

prihvaćanjem načela jednakosti i bratstva svih ljudi, načela suosjećanja i ljubavi. Na taj bi način natjecanje među jednakim zamijenilo konkurentsku borbu, a privatni bi interes bio u službi čitavog društva. Novo društvo ne bi bilo egalitarno, jer svi ljudi nisu podjednako nadareni, ali bi svakom trebalo omogućiti da u najvećoj mogućoj mjeri razvije svoje sposobnosti i da svačiji položaj u društvu i u raspodjeli dohotka odgovora njegovim sposobnostima i radnom doprinosu. Politički sustav bi se također temeljito izmijenio: politička vlast se ne bi sastojala u vladanju ljudima, već u upravljanju stvarima, t.j. služila bi što učinkovitoj proizvodnji materijalnih dobara. Društveni preobražaj ne bi, prema Saint-Simonu, pokrenula eksploatirana klasa radnika već bi to izveli poduzetnici, bankari i znanstvenici, koji bi prihvatili njegovu doktrinu i shvatili opravdanost i nužnost društvenih promjena. Glavni cilj ekonomsko-socijalnog programa Saint-Simona nije bilo povećanje proizvodnje i profita već poboljšanje životnih uvjeta »najbrojnije i najsiromašnije društvene klase« i ukidanje izrabljivanja čovjeka. U tom programu on prvi predlaže slavno socijalističko načelo raspodjele, prema kojem svatko treba doprinositi društvu prema svojim sposobnostima, a primati od društva prema svom radnom učinku. On također prvi iznosi ideju o solidarnosti i bratstvu svih radnika kao i o potrebi njihovog udruživanja u proizvodne zajednice. Glavni zadatak države bi prema njegovom shvaćanju trebao biti afirmacija rada i stvaralaštva, a moralne vrijednosti trebale bi predstavljati srž društvenog života. Buduće će društvo zamijeniti eksploataciju čovjeka po čovjeku eksploatacijom prirodnih resursa od strane kooperativno organiziranih radnika u korist čitavog društva. U tom cilju ograničit će se pravo vlasništva ukidanjem prava nasljedstva i ukidanjem kamata od kapitala. Ljudi se u svom ponašanju i djelovanju neće rukovoditi egoističnim interesima, već prvenstveno humanim, moralnim i religijskim načelima. Osobni dohoci neće doduše biti izjednačeni, jer će raspodjela biti po načelu svakome prema njegovom radu, ali ta nejednakost neće biti posljedica eksploatacije i klasnih privilegija. Formalnu, fiktivnu jednakost i slobodu (koja ništa ne znači ljudima bez zaposlenja i bez sredstava nužnih za život) zamijeniti će pravedna raspodjela dobara i sveopća solidarnost i bratstvo, što će omogućiti stvarnu slobodu i jednakost svih ljudi. Saint-Simonova vizija novog pravednog i humanog društva imala je veliku privlačnu snagu i znatan utjecaj na širenje socijalističkih ideja u Europi, posebno među obrazovanim slojevima. Njegova je doktrina bila prvi

pokušaj teorijskog i ideološkog osmišljavanja socijalističkog pokreta (i sam termin »socijalizam« prvi je upotrijebio Pierre Leraux, sljedbenik Saint-Simona, 1832. godine u časopisu Le globe).

ROBERT O W E N U Velikoj Britaniji reformu kapitalističkog sustava pokrenuo je Robert Owen (1771-1858), koji je kao vlasnik tekstilnih tvornica imao priliku vidjeti siromaštvo i bijedu svojih radnika: No za razliku od drugih kapitalističkih vlasnika on je nastojao poboljšati radne i životne uvjete u svojim tvornicama ograničivši radni dan na deset sati, ukinuvši rad djece ispod deset godina (u to vrijeme bilo je uobičajeno radno vrijeme od 14-16 sati kao i zapošljavanje djece već od šeste godine života); uveo je također besplatno osnovno školovanje djece radnika. Tim je mjerama postigao bolje proizvodne rezultate od svojih konkurenata, što ga je navelo da pokuša uvjeriti i druge vlasnike tvornica i vladajuće političare u potrebu reformiranja postojećeg industrijskog sustava, što bi po njegovom uvjerenju bilo u interesu ne samo radnika nego i vlasnika kapitala kao i čitavog društva. Svoje je ideje objavio 1813. godine u knjizi A New View of Society, or Essays on the Principie of the Formation of the Human Character (Novi pogled na društvo ili eseji o načelu oblikovanja ljudskog karaktera). U toj knjizi R. Owen opisuje i obrazlaže novi tip društva zasnovanog na dobrovoljnoj kooperaciji, bez eksploatacije i klasnih antagonizama. Svoje djelovanje Owen je do kraja života posvetio ublažavanju siromaštva, nezaposlenosti i eksploatacije i to uglavnom putem organiziranja sindikalnog i kooperativnog radničkog pokreta. On je objašnjavao da je poboljšanje materijalnog i socijalnog položaja radnika u interesu samih vlasnika tvornica, jer radnici sačinjavaju glavninu kupaca industrijske robe. Niske radničke nadnice, upozoravao je Owen, glavni su uzrok periodičkih kriza hiperprodukcije, jer zbog njih potražnja ne prati porast proizvodnje. R. Owen je vjerovao da je reforma kapitalističkog sustava u socijalističkom duhu u općedruštvenom interesu i da će to shvatiti vladajuće poslovne i političke elite. No razočaran što njegove ideje i njegov projekt »socijalne tvornice« nije naišao na širu podršku u Velikoj Britaniji on odlazi 1824. godine u Ameriku, gdje osniva tvorničku zajednicu »New Harmony« u državi Indiana. Kad se nakon pet godina vratio u Veliku Britaniju, njegov program socijalnih reformi naišao je na podršku radnika. Zahvaljujući toj podršci on 1834. godine pokreće osnivanje prvog radničkog sindikata »Grand

National Consolidated Trade Union«, s namjerom da se radnička klasa Engleske ujedini u jedinstvenu radničku organizaciju. No taj prvi pokušaj sindikalnog organiziranje radnika nije uspio, jer su poslodavci i vlada brzo reagirali i sindikalni pokret je ubrzo ugušen. [5] Owenov doprinos razvoju britanskog sindikalnog pokreta i britanske radničke partije (Labour party) je nemjerljiv, jer su oni preuzeli znatan dio Owenovih ideja, a njegov utjecaj bio je prisutan u programima i djelovanju i drugih socijaldemokratskih partija u Europi. U djelu Knjiga 0 novom moralnom svijetu (1844) R. Owen izlaže svoj koncept radne zajednice (ili radne zadruge), a i čitavog društva, u kojem će se ljudi udružiti u cilju zajedničke proizvodnje i raspodjele dobara. Buduće društvo Owen zamišlja kao federaciju radnih zajednica (komuna), kojima će upravljati njihovi članovi, proizvođači. On kritizira kapitalistički sustav kao industrijski feudalizam, u kojem je stvorena nova industrijska i financijska aristokracija i u kojem sav dohodak proizveden radom prisvajaju vlasnici kapitala. Taj nepravedni društveni sustav treba zamijeniti 'moralnom ekonomijom' utemeljenoj na solidarnosti i udruživanju rada i na oslobođenju čovjeka od podređenosti i eksploatacije. Polazeći od spoznaje tadašnjih vodećih ekonomista da je rad izvor cjelokupnog bogatstva naroda, on zaključuje da je rad prirodno mjerilo vrijednosti roba kao i mjerilo raspodjele novostvorene vrijednosti, što znači da proizvođači imaju pravo na čitav proizvod svog rada. Da bi se to pravo ostvarilo, Owenove zasluge za razvoj radničkog pokreta u Velikoj Britaniji priznao je i Engels izjavivši: »Svi socijalni pokreti, sva poboljšanja položaja radničke klase u Engleskoj vezana su uz Owenovo ime«. Godine 1857, godinu dana prije Owenove smrti objavljena je njegova autobiografska knjiga Život Roberta Owena, u kojoj je on potanko opisao sve svoje zamisli, prijedloge socijalnih reformi, dostignuća i neuspjehe.

CHARLES FOURIER Pored Saint-Simona i R. Owena treći važan prethodnik modernih socijalističkih doktrina iz prve polovice 19. stoljeća je Charles Fourier (1772-1837), koji je u opsežnom spisateljskom opusu dao maha svojoj mašti iscrpno opisujući idealno društvo budućnosti. Zahtjev za ukidanjem eksploatacije i bijede radničke klase bila je ishodišna točka njegove doktrine. On je zaključio da je postojeći društveni i ekonomski poredak suprotan ljudskoj naravi kao i prirodnim načelima pravde i slobode. Postojeću nepravednu,

nehumanu i neprirodnu organizaciju proizvodnje i razmjene zamijenit će u njegovom idealnom društvu proizvodne i životne zajednice, nalik zadrugama, koje je on nazvao falansterije. U tim zajednicama, falansterijama (koje bi posjedovale oko 400 hektara zemljišta i imale oko 1400 članova) njihovi članovi će raditi i živjeti zajedno, nagrada za rad ovisit će o uspjehu i rezultatu rada, imovina zajednice je kolektivno vlasništvo svih članova, obrazovanje je besplatno, svatko može slobodno birati posao prema svojim sposobnostima i sklonostima, svaki član će imati mogućnost izražavanja i razvoja svojih talenata. Falansterije, koje bi se bavile poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, zamišljene su kao dionička društva. U Francuskoj je osnovano svega nekoliko falansterija, no više uspjeha ta je ideja imala u Americi: u razdoblju 1840-1850. tu je osnovana 41 falansterija. Za razliku od kapitalističkog društva koje počiva na najamnom radu, novo društvo, čiji će osnovni organizacioni oblik biti falansterije, bit će utemeljeno na dobrovoljnom udruživanju i radu, na slobodi, solidarnosti i harmoniji. Charles Fourier se u promišljanju novog društvenog uređenja poziva na Isaaca Newtona i njegovu kozmologiju: on smatra da u ljudskom društvu, kao u kozmosu, djeluju sile privlačenja i univerzalna harmonija. Ta ga je ideja navela na zaključak da je postojeće kapitalističko društvo, utemeljeno na bespoštednoj konkurenciji i na izrabljivanju radnika, iracionalno i u suprotnosti s prirodnim zakonima. U tadašnjem mladom industrijskom društvu vidio je potpuni izostanak solidarnosti i humanosti. Kao sin bogatog francuskog trgovca imao je prilike vidjeti golemi jaz između bogatstva vlasnika kapitala i bijednih životnih uvjeta radnika (on se poslije očeve smrti odrekao nasljedstva njegovog bogatstva). U takvom društvu, u kojem vlada 'egoistična anarhija'. novac i kapital postali su, smatra Fourier, ne samo instrumentom eksploatacije radnika nego i sredstvom političke moći: državna vlast je u rukama trgovačkog, industrijskog i financijskog kapitala, a liberalna demokracija je izraz prava jačega. Izlaz iz tog nepodnošljivog stanja, u kojem su tvornice 'industrijski zatvori' gdje rade 'moderni robovi' za bijedne nadnice, Charles Fourier vidi u udruživanju rada i u zamjeni natjecanja suradnjom članova društva, to jest u zamjeni konkurencije kooperacijom, što će omogućiti društveni sklad i puni razvoj ljudskih potencijala. Smatrajući da ljudsko društvo evoluira iz nižih u više civilizacijske oblike, Fourier je vjerovao u stvaranje društva sklada i pravde, u kojem će doći do izražaja humana i stvaralačka ljudska priroda. Taj prijelaz u har-

monično društvo neće se postići nasiljem već snagom uzora, koje će pružiti nove eksperimentalne organizacije, falansterije. U tom novom društvu neće vladati egoistički individualizam ni samovolja fantomske 'nevidljive ruke' tržišta; to će društvo biti uređeno prema prirodnim zakonima privlačenja i sklada. Ljudi će se udruživati u radne i životne zajednice, u kojima rad neće biti egzistencijalna nužnost, već privlačna, stvaralačka i dobrovoljna aktivnost i oblik samopotvrđivanja. Bez obzira na mnoge kritičare utopističke doktrine Charlesa Fouriera, koji su ga proglasili fantastom i čudakom, neke su njegove ideje ušle u tradiciju socijalističkog pokreta, posebno ideja o radničkim, te poljoprivrednim i potrošačkim zadrugama, kao i ideja o radničkom kooperativnom vlasništvu proizvodnih poduzeća odnosno o radničkom dioničarstvu.

JOSEPH PROUDHON Najutjecajniji teoretičar socijalizma prve polovice 19. stoljeća bio je Joseph Proudhon (1809-1865). On je ocijenio da Francuska revolucija nije uspjela ostvariti svoje ciljeve (egalité, fraternité, liberté) stoga što se ograničila samo na političke reforme. Da bi se proklamirani ciljevi postigli trebalo je uspostaviti ne samo političku već i ekonomsku demokraciju, dakle proširiti slobodu i jednakost i na ekonomsku sferu. Za Proudhona je vrhovno načelo bila socijalne pravda, koja po njegovom mišljenju ima korijen u urođenoj čovjekovoj težnji za pravdom. Ideali slobode i jednakosti su izvedeni iz načela pravde. Društveni poredak treba urediti tako, da u njemu vladaju načela pravde, slobode i jednakosti, a državnu vlast treba decentralizirati prenošenjem što većih ovlasti na lokalne jedinice, komune, što bi na kraju vodilo ukidanju centralne države. J. Proudhon je stekao veliku popularnost u radništvu i u dijelu inteligencije (ali i mržnju vladajućih poslovnih i političkih krugova) svojom brošurom objavljenom 1840. godine pod naslovom Qu est ce que la propriete? (Što je vlasništvo), u kojoj je izjavio: vlasništvo je krađa. Proudhonova socijalistička doktrina polazi od stanovišta da je postojeći kapitalistički sustav u suprotnosti s »prirodnim« društvenim poretkom, t.j. takvim poretkom koji osigurava »prirodna« prava čovjeka: slobodu i jednakost. Proudhonova izjava da je vlasništvo krađa nije značila da se on zalagao za ukidanje privatnog vlasništva već je izražavala njegovo protivljenje korištenju vlasništva kao izvora prihoda koji se ne temelje na vlastitom radu. On je naime smatrao da vlasništvo kao takvo ne smije biti izvor prihoda već da

to može biti samo rad. Ako vlasnik tvornice upravlja svojom tvornicom, onda on ima pravo na prihod ekvivalentan njegovom radu. Prihodi koji proizlaze iz samog vlasništva kao što su renta, profit, kamate, stanarina i sl. nemaju, prema Proudhonu, socijalno ni moralno opravdanje; takvi prihodi stvaraju društvene nejednakosti i nepravde te ih stoga treba ukinuti. Sve prihode koji nisu rezultat rada treba zabraniti, a raspodjela dohotka treba biti razmjerna uloženom radu. Vlasništvo ostaje, jer je ono uvjet osobne slobode, ali treba ukinuti njegovo korištenje kao izvora nezasluženog prihoda i koncentracije bogatstva u rukama malobrojnih na račun pauperizacije radnika. Proudhon se protivio Marxovom zahtjevu za ukidanje vlasništva smatrajući da će država kao monopolistički vlasnik sredstava za proizvodnju steći neograničenu vlast nad svojim građanima. Komunističko društvo, kako ga je zamislio Marx, gušit će, po mišljenju Proudhona, slobodu i dostojanstvo čovjeka i uvesti despotsku vladavinu nad ljudima. Bitno obilježje Proudhonove vizije socijalističkog društva je raspodjela stvorenog dohotka prema radu i (prema njegovom kasnijem shvaćanju) kontrola radnika nad sredstvima za proizvodnju, što se može tumačiti kao zahtjev za kolektivno vlasništvo radnika nad poduzećem u kojem rade. Proudhon je dakle na kraju došao do zaključka da se potpuni sklad između vlasništva i jednakosti može postići jedino tako da sredstva za proizvodnju budu u vlasništvu onih koji s njima rade, što se može interpretirati kao zagovaranje kolektivnog (društvenog) vlasništva ili radničkog dioničarstva. Proudhon se protivio rušenju kapitalističkog sustava putem proleterske revolucije, jer je smatrao da će nasilje nad vlasnicima kapitala biti uvod u nasilje nad svim građanima. On je vjerovao da je težnja za pravdom, jednakošću i slobodom ukorijenjena u ljudskoj prirodi i da će se prijelaz na novo socijalističko društvo, u kojem će se ostvariti te težnje, moći postići uvjeravanjem i pozivanjem svih društvenih slojeva na promjene koje su općedruštvenom interesu.

LOUIS B L A N C Louis Blanc (1811-1882), francuski teoretičar socijalizma također se protivio nasilnom rušenju kapitalističkog poretka, nadajući se da se putem ekonomskih i socijalnih reformi mogu ukloniti društvene nejednakosti, eksploatacija radnika i nezaposlenost. U svojim knjigama on objašnjava neizbježnost radikalnih društvenih reformi, kao na pr. uvođenje kolektiv-

nog vlasništva radnika nad poduzećima, postupno ukidanje neograničene tržišne konkurencije i državno, plansko reguliranje gospodarskih procesa. On je bio uvjeren da kapitalistički sustav zasnovan na bespoštednoj konkurenciji neizbježno rada krize, eksploataciju, pad radničkih plaća i bijedu. Po njemu, samo država može uspješno braniti interese marginaliziranih društvenih slojeva. Ključne industrije, banke, osiguravajuća društva i željeznice trebalo bi nacionalizirati, a nacionalnim gospodarstvom trebala bi upravljati država. U državnim bi poduzećima (ateliers nationaux) vlada imenovala direktore, ali samo prve godine, dok bi kasnije direktora birali sami radnici. Njegov je ideal bilo egalitarno društvo, u kojem bi osobni interesi bili identični zajedničkoj dobrobiti. Louis Blanc je prvi predložio načelo «svakome prema potrebama, a od svakoga prema sposobnostima« (a chacun selon ses besoins, de chacun selon ses facultes), koje je prihvatio Karl Marx kao slavnu formulu komunističkog društva[6]. Protivio se i nasilnoj revoluciji, jer ona po njegovom mišljenju perpetuira represiju i nasilje. Stoga on pledira za preobrazbu društvenog uređenja putem reformi, koje bi trebale osigurati pravo na rad, pravedne p l a ć e , skraćenje radnog dana, uklanjanje društvenih nejednakosti, besplatno obrazovanje i postupno podruštvljavanje sredstava za proizvodnju. Većina autora prvih socijalističkih ideja prvoj polovici 19. stoljeća zastupala je više ili manje radikalne društvene reforme u okviru postojećeg političkog sustava odbijajući revolucionarne metode. Oni su zamišljali novi poredak kao društvo zasnovano na jednakosti, društvenoj pravdi i slobodi, što bi trebalo postići ukidanjem eksploatatorskog karaktera privatnog vlasništva, odnosno kontrolom radnika nad proizvodnjom i raspodjelom, t.j. njihovim kolektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju. Utopijski su socijalisti prevladavajućem individualizmu, egoizmu, konkurenciji i društvenoj hijerarhiji suprotstavili ideju zajedništva, kooperacije i jednakosti. Oni se nisu bavili izučavanjem strukturnih ekonomskih uzroka klasnih nejednakosti niti strategijom prelaska na novi model društvenog uređenja. Ipak njihova kritika moralne degradacije kapitalističkog društva, njihove ideje o kolektivnoj samopomoći, samoupravljanju i 'oslobođenju rada', njihovo zalaganje za stvaranje novih oblika kooperacijskih proizvodnih i društvenih odnosa, za razvoj participativne demokracije putem komunalne samouprave i njihova žarka želja za stvaranjem pravednijeg svijeta, ostavili su trajan trag u radničkom pokretu. Iako njihove ideje nisu u početku naišle na plodno tlo, one su se 1830-tih godina počele širiti zapad-

nom Europom postajući važnim izvorom i inspiracijom političkih programa socijaldemokratskih partija [7]. Kao što su u Velikoj Britaniji Owenove ideje imale snažan utjecaj na razvoj trejdunionizma, tako su u Francuskoj učenja P. J. Proudhona, SaintSimona i Ch. Fouriera doprinijele širenju ideja o potrebi preobrazbe postojećeg individualističkog i konkurentskog društva u društvo 'uzajamnosti' i 'kooperacije' [8]. Kritika kapitalističkog sustava i zahtjev za njegovu reformu odnosno smjenu temeljili su se uglavnom na humanističkim i etičkim načelima, bez sustavnih analiza ekonomskih zakonitosti, tendencija i proturječnosti tog sustava. Isto tako, zamišljeni obrisi novog humanijeg i pravednijeg društva bili su više odraz plemenitih želja i imaginacije nego plod temeljitog proučavanja ekonomskih, socioloških, političkih, kulturnih i antropoloških pretpostavki i uvjeta za ostvarenje novog društva na višoj humanističkoj, etičkoj i civilizacijskog razini. Najvećim doprinosima tih prvih socijalističkih mislioca i vizionara mogu se smatrati dvije ideje: prvo, teza o radu kao jedinom izvoru novostvorenog dohotka i bogatstva, iz čega slijedi zaključak da taj dohodak u cijelosti pripada onima koji su ga proizveli, i drugo, ideja o radničkom udruživanju u proizvodne zajednice na bazi kolektivnog vlasništva, kao alternative hegemoniji privatnog kapitala (i državnom vlasništvu). Mada nazivi 'socijalizam' i 'komunizam' nisu u to vrijeme bili jasno razgraničeni, komunistima su se nazivali pristaše potpunog ukidanja privatnog vlasništva i revolucionarnih metoda borbe, dok su se socijalistima smatrali zagovornici reformskog puta društvenih promjena. Marx i Engels kritizirali su reformsko opredjeljenje socijalista iz prve polovice 19. stoljeća nazvavši njihove doktrine 'utopijskim socijalizmom'. U knjizi Anti-Dühring (1878) F. Engels navodi da je utopijski socijalizam posljedica situacije u kojoj radnička klasa još nije sazrela da bude nosilac društvene revolucije. No i sâm Engels odaje priznanje socijalistima-utopistima za njihovu kritiku kapitalističkog poretka, za maštovito sagledavanje slike budućeg pravednijeg svijeta i za odvažnost u obrani interesa radničke klase. Vizionari, autori i protagonisti »utopijskog socijalizma« su pioniri socijalističke ideologije. Iako njihove ideje, stavovi i vizije nisu bile plod sistematskog znanstvenog istraživanja, one su imale značajan utjecaj na kasnije socijalističke teorije i ideologije. Oni su izmislili izraze socijalizam i komunizam: 1832. godine časopis Le globe (koji je bio pod utjecajem Saint-Simona) uveo je termin socijalizam naglašavajući time da je zajedništvo, kao opreka individualizmu odnosno egoizmu, glavno obilježje budu-

ćeg društva pravde, jednakosti i slobode (naslov članka u Le globe bio je De l'individualisme et du socialisme). A riječ komunizam počela se najprije upotrebljavati u pariškim radničkim udruženjima koji su bili pod utjecajem J. Proudhona 1834-1835. godine, što znači da se pod tim pojmom u skladu s kasnijim Proudhonovim idejama podrazumijevalo društvo s pretežno kolektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju kao jedinim načinom da se ostvari potpuni sklad između vlasništva, jednakosti i pravde.

CITIRANA LITERATURA: [1] [2] [3]

Alber Matjez, Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948. Davide Coute, Left in Europe since 1789, Weidenfeld Nicholson, 1966. Povijest, doba prosvjetiteljstva, 11. knjiga, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2008, str. 474 [4] K. Mannheim, Freedom, Power and Democratic Planning, Oxford University Press, New York, 1950, str. 99 [5] G. D. H. Cole, The Short History of the British Working Class, 17891947, Allen and Unwinn, London, 1938 [6] S. Vidalenc, Louis Blanc, 1811-1882, Presse Universitaire de France, Paris, 1948 [7] Ronald Garnet, Cooperation and Owenite Socialist Communities in Britain, 1823-1845, Manchester University Press, Manchester, 1972 [8] Christopher Johnson, Utopian Communism in France, Cornell University Press, 1974 O S T A L A LITERATURA: Leo Loubern, Louis Blanc: His Life and His Contribution to the Rise of French Jacobin Socialism, Northwestern University Press, Evanston, 1961 Frank Manuel, The New World of Henri Saint-Simon, Notre Dame University Press, 1965 Alart Spitzer, The Revolutionary Theories of Louis Blanqui, Columbia University Press, New York, 1957 Samuel Bernstein, Louis Blanqui and the Art of Insurrection, Lawrence and Wishat, London, 1971

MARX I M A R K S I Z A M

P

od izrazom 'marksizam' podrazumijeva se sveukupnost teorija, ideja i političkih programa koje su sredinom 19. stoljeća oblikovali Karl Marx (1818-1883) i (manjim dijelom) Friedrich Engels (1820-1893). Značajan doprinos razradi, dopuni i osuvremenjivanju marksističke doktrine dali su i drugi vodeći teoretičari, sljedbenici te doktrine: V. Plehanov, R. Luxemburg, E. Bernstein, V. I. Lenjin, M. Horkheimer, Th. Adorno, H. Marcuse, E. Fromm i drugi, bez obzira na njihove često različite poglede na pojedina pitanja. Pojam marksizam obuhvaća vrlo široko i raznoliko područje: filozofiju, antropologiju, ekonomsku i sociološku teoriju, ideologiju i politiku, no sve su te discipline povezane i sintetizirane u bitnim elementima jedinstvenu i relativno konzistentnu cjelinu. Najvažnije teme kojima se bavi marksistička doktrina su: sustavna i radikalna kritika kapitalističkog društva, njegovih proturječnosti i eksploatatorskog karaktera, kao i obrazloženje neizbježnosti njegovog sloma; povijesni materijalizam koji se očituje u odlučujućoj ulozi tehnološkog napretka u oblikovanju društvenih odnosa i kulture; neminovnost klasne borbe i vodeća uloga radničke klase u revolucionarnom rušenju kapitalističkog i u stvaranju novog, socijalističkog odnosno komunističkog poretka, u kojem će doći do ekonomskog oslobođenja rada i do svestranog razvoja čovjekove ličnosti. Tri bitne karakteristike obilježavaju Marxovo teorijsko djelovanje: prvo, holistički i dinamički pristup u izučavanju prirodnih, društvenih i antropoloških fenomena; on sve te fenomene promatra u njihovoj međusobnoj povezanosti i interaktivnosti u toku dinamičkog kretanja. Drugo,

bitno svojstvo Marxovog istraživačkog rada je kritičko preispitivanje postojećih teorija i ideja te usvajanje pojedinih njemu prihvatljivih elemenata i njihovo korištenje u izradi jedne nove, originalne, cjelovite doktrine. I treća, možda najvažnija značajka njegovog golemog opusa je stanovište da se teorija odnosno filozofija ne smije zadovoljiti samo interpretacijom stvarnosti, već da je njen glavni zadatak mijenjanje svijeta. U prvoj polovici 19. stoljeća u zapadnoj je Europi provedena industrijska revolucija, a razvoj kapitalističkog poretka bio je u punom zamahu. Stvorena je nova brojna i grubo eksploatirana društvena klasa, industrijski proletarijat. U to se vrijeme javlja marksizam kao nastojanje da se znanstveno objasni priroda kapitalističkog razvitka, njegove zakonitosti i njegova eksploatatorska narav, kao i da se izgradi teorija i program oslobođenja novonastale radničke klase. Marx je gledao na povijest kao na proces razvoja proizvodnih snaga društva, koji uvjetuje promjene u načinu proizvodnje materijalnih dobara, a ove oblikuju obrasce društvenih odnosa i odgovarajuće, u pravilu antagonističke društvene klase. A klasu je Marx definirao kao skupinu ljudi koji imaju isti položaj u procesu proizvodnje i koje stoga ujedinjuju isti interesi i isti svjetonazor. U kapitalizmu vlada kapitalistička klasa, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, a time i društvenu moć. No kad razvoj kapitalizma i proizvodnih snaga dostigne svoj vrhunac, produbit će se i suprotnosti tog sustava u toj mjeri da daljnji tehnološki, ekonomski i društveni napredak neće biti moguć bez radikalnog društvenog preobražaja, t.j. bez smjene kapitalističkog novim socijalističkim sustavom. Budući da je politička demokracija bila tada slabo razvijena (sindikati su bili zabranjeni, radnici u prvoj polovici 19. stoljeća nisu imali pravo glasa ni druga politička prava), a državom su vladale imućne, posjedničke elite, nasilno rušenje kapitalističkog poretka izgledalo je Marxu kao jedini raspoloživi način društvenog preobražaja. U stvaranju svoje filozofske, sociološke i ekonomske doktrine Karl Marx koristio je Hegelovu filozofiju (posebno njegovu dijalektiku), zatim stavove klasične političke ekonomije (Adam Smith i David Ricardo), kao i ideje europskih socijalista iz prve polovice 19. stoljeća. Može se stoga reći da je Marxova doktrina proizašla uglavnom iz tri izvora: njemačke dijalektike, engleske političke ekonomije i francuske socijalističke misli. Marx je iz svih tih učenja prihvatio ono što je odgovaralo njegovom svjetonazoru i njegovoj viziji svijeta izgradivši relativno cjelovit i koherentan teorijski, ideološki i politički sustav, koji je ostavio dubok trag u svjetskoj povijesti 20. stoljeća.

Marx je najzaslužniji za naglo širenje socijalističkih ideja i pokreta u Europi u drugoj polovici 19. stoljeća, naročito poslije 1864. godine, kad je u Londonu osnovano Međunarodno udruženje radnika, poznato kao Prva internacionala, koja je prihvatila Marxovo učenje kao ideološki temelj svog djelovanja i koja postala instrument promicanja tog učenja. U 80-tim godinama 19. stoljeća socijaldemokratske partije, inspirirane idejama Karla Marxa, bile su osnovane u gotovo svim europskim zemljama, a početkom 20. stoljeća mnoge od njih stekle su značajan utjecaj na politička zbivanja u svojim sredinama. Generacija europskih intelektualaca socijalista 60-tih i 70-tih godina 19. stoljeća izrasla je na idejama Marxa i Engelsa. Isto tako, radnički pokreti, koji su ojačali i postali vrlo aktivni u drugoj polovici tog stoljeća (val štrajkova u razdoblju 1868-1874. godine zahvatio je većinu europskih zemalja) bili su inspirirani učenjem Marxa i Engelsa. Veliki ugled i autoritet koji je Marx stekao u krugovima lijevo orijentirane inteligencije treba pripisati ponajviše njegovim temeljitim, opsežnim i originalnim teorijskim radovima iz područja političke ekonomije (posebno knjigama Prilog kritici političke ekonomije, objavljene 1858. i Kapital, čiji je prvi dio tiskan 1867. godine), koji su bacili sasvim novo svjetlo na kapitalistički ekonomski sustav i njegove društvene implikacije. Ti su Marxovi radovi ubrzo postali vrlo popularno štivo u intelektualnim krugovima i među radničkim aktivistima diljem svijeta: prva knjiga Kapitala već je nekoliko godina nakon prvog njemačkog izdanja prevedena na sve važnije svjetske jezike (a prijevodi Komunističkog manifesta objavljeni su na 30 jezika). Pored teoretske analize i kritike kapitalističkog sustava, istraživanja zakona društvenog razvitka, objašnjenja nužnosti smjene kapitalističkog sustava civilizacijski i etički višim i superiornijim društvenim uređenjem, socijalizmom, K. Marx se vrlo rano uključio u političko djelovanje. U vrijeme boravka u Bruxellesu on je 1847. godine sudjelovao u osnivanju Udruženja njemačkih radnika (koji su bili na radu u Belgiji), a 1864. godine bio je inicijator osnivanja Prve internacionale, koja je trebala koordinirati djelovanje radničkih pokreta u raznim zemljama. U svom ranom političkom djelovanju Marx se nije slagao s blankističkim shvaćanjem borbe za socijalizam, t.j. putem oružanog ustanka, nazvavši takvu politiku 'revolucionarnim avanturizmom'. Marx i Engels su ranih 40-tih godina 19. stoljeća odbacili 'avangardizam' i 'voluntaristički' oružani ustanak, već su stavili težište na političko djelovanje i na jačanje organizacija radničkog pokreta, za koje su vjerovali da će se širiti i sazrijevati usporedo s razvojem kapitalizma. Predviđali su da će radnička klasa

doći na vlast onda kad će sačinjavati većinu ukupnog stanovništva i kad će politička snaga socijalističkih partija toliko narasti da će one biti u stanju demokratskim putem razvlastiti kapitalističku manjinu. Marx je smatrao da se socijalizam ne može ostvariti prije nego što za to sazriju ekonomski i socijalni uvjeti. S tim u vezi značajne su ove njegove riječi: »Dok traje opći prosperitet koji proizvodnim snagama buržoaskog društva omogućuje da se razvijaju u najvećoj mogućoj mjeri u okviru kapitalističkog sustava, ne može biti govora o pravoj socijalističkoj revoluciji. Takva revolucija postaje moguća tek kad dva društvena čimbenika dođu u neizbježni sukob: moderne proizvodne snage i kapitalistički odnosi proizvodnje«, [1] No u kasnim 1840-tim i ranim 1850-tim godinama Marx je došao do uvjerenja da se kapitalizam može pobijediti i uspostaviti vlast i emancipacija radničke klase jedino revolucionarnom borbom. Ipak, u toku 1860-tih godina vratio se na svoje prvobitno stanovište, vjerojatno pod utjecajem proširenja prava glasa u Velikoj Britaniji na znatan dio radnika (The Reform Bill iz 1867): komentirajući tu reformu izbornog zakona Marx je naznačio mogućnost mirne evolucije britanskog društva prema socijalizmu (istu je mogućnost predviđao za SAD i neke druge razvijene kapitalističke zemlje). Neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane radnika bit će potreban, po Marxovom uvjerenju, specifičan oblik vlasti: 'politička vlast proletarijata' odnosno 'diktatura proletarijata'. Taj poseban, interimni, prijelazni oblik vlasti bit će po njegovom uvjerenju potreban kako bi se razvlastio i ukinuo postojeći državni aparat, koji je instrument kapitalističkih klasnih interesa, i kako bi se konsolidirale tekovine socijalističkog preobražaja. Po mišljenju engleskog povjesničara Richarda Hunta, Marx je diktaturu proletarijata shvaćao kao demokratsku vladavinu radničke klase, tog većinskog dijela stanovništva nad manjinom posjedničkih klasa. [2] Prema Huntovoj interpretaciji Marxovog shvaćanja diktature proletarijata, taj oblik vlasti bio je varijanta participativne, neposredne demokracije, za razliku od liberalne, parlamentarne demokracije u kojoj narod nema učinkovit utjecaj ni kontrolu nad djelovanjem vlade i državnog aparata. Od Hegelove filozofije Marx je preuzeo dijalektičku metodu, prema kojoj je sukob proturječnih tendencija pokretačka snaga cjelokupnog razvitka. No za razliku od Hegela, koji je dijalektiku shvaćao kao univerzalni zakon razvitka 'apsolutne ideje,' Marx je pomoću dijalektike objašnjavao protuslovni, dinamički razvitak ljudskog društva. Za Marxa je glavni pokretač povijesnog napretka bila suprotnost između karaktera proizvodnih snaga i karaktera proizvodnih odnosa, kao i suprotnost između društve-

nih klasa koje postoje u određenom društvu. Jedna od njegovih glavnih teza je da svakoj etapi u razvoju proizvodnih snaga društva odgovaraju određeni oblici društvenih odnosa kao i obrasci društvene i individualne svijesti. Prema toj tezi, proizvodna odnosno ekonomska struktura nekog društva je temelj na kojem počiva društvena, politička i kulturna superstruktura. Taj pristup objašnjenju civilizacijskog razvoja nazvan je povijesnim materijalizmom. Na taj je način Marx objašnjavao pojavu, razvitak i propast pojedinih društveno-ekonomskih struktura u povijesti čovječanstva. Prvobitno besklasno, prakomunističko društvo bilo je zamijenjeno klasnim robovskim društvom onda kad se proizvodnost rada toliko povećala, da su postojeći odnosi proizvodnje postali zapreka za daljnji razvitak proizvodnih snaga. No na višem stupnju razvoja robovlasničkog sustava ponovno se pojavila suprotnost između karaktera naraslih proizvodnih snaga i zastarjelih odnosa proizvodnje, što je nametnulo nastanak feudalnog društva. I feudalni društveni odnosi došli su na određenom stupnju razvoja u suprotnost s tehnološkim razvojem, pa su morali biti zamijenjeni novim, kapitalističkim modelom društvenog uređenja. Sličan fenomen će se pojaviti i na određenom, visokom stupnju razvoja kapitalizma: njegova obilježja, privatno vlasništvo kapitala, zakon profita, radna snaga kao roba i klasna podjela postat će zapreka daljnjem napretku i morat će biti zamijenjeni novim modelom društvenih odnosa, socijalizmom odnosno komunizmom. Proturječnost između zastarjelih kapitalističkih odnosa proizvodnje i naraslih proizvodnih snaga javlja se kao sukob dviju društvenih klasa, vladajuće klase kapitalista i podčinjene radničke klase. Služeći se metodom materijalističke dijalektike Marx ide korak dalje: on anticipira nastajanje novog društvenog poretka i njegovih obilježja, t.j. ukidanje privatnog vlasništva, nestajanje klasnih razlika, ostvarenje potpune slobode i jednakosti svih ljudi, raspodjela prema potrebama. Od britanske klasične političke ekonomije (određenije, od Davida Ricarda) Marx je preuzeo teoriju vrijednosti, ali je toj teoriji dao novi smisao, objašnjavajući kako radna snaga proizvodi višak vrijednosti koji prisvajaju vlasnici kapitala. Najamni radnik prodaje svoju radnu snagu vlasniku tvornice i dok jedan dio radnog vremena proizvodi vrijednost potrebnu za reprodukciju te radne snage (t.j. za svoje egzistencijalne potrebe), drugi dio radnog vremena on proizvodi višak vrijednosti, koji prisvaja vlasnik kapitala. Proturječnost između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog prisvajanja je prema Marxu jedna od glavnih proturječnosti kapitalističkog načina proizvodnje.

Karl Marx je znanstveno obrazložio odlučujuću ulogu koju ima tehnologija, t.j. način proizvodnje materijalnih dobara ne samo u ekonomskom nego u cjelokupnom razvoju ljudskog društva. Prema njegovom mišljenju, promjene u tehnologiji nameću odgovarajuće prilagođavanje organizacije društva, prvenstveno oblika vlasništva i na njima zasnovanih odnosa proizvodnje. Stanje tehnologije je prema Marxu onaj temeljni činilac koji određuje društvenu i političku strukturu nekog društva, o kojem ovisi razina i priroda ljudske civilizacije i kulture. To stanovište je Marx izrazio ovim riječima: »Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na izvjesnom stupnju svog razvitka materijalne proizvodne snage društva dolaze u proturječnost s postojećim odnosima proizvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u čijem su se okviru do tada kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje«. [3] Marxova opsesivna vizija bila je ostvarenje cjelovitog, totalnog čovjeka u društvu slobode, zajedništva, jednakosti, obilja i humanosti. Pobjeda industrijske revolucije i kapitalističkog načina proizvodnje i njegova eksploatatorska priroda pretvorila je čovjeka u robu, oduzela mu čovječnost, degradirajući ga na stvar. Čovjek je u kapitalizmu postao formalno slobodna jedinka, ali ne u ravnopravnosti i zajedništvu sa svim ostalim ljudima, već u ekonomski i socijalno podređenom položaju u društvu, koje počiva na vladavini privilegirane manjine. U takvom društvu, pisao je Marx, »Sloboda čovjeka ne temelji se na povezanosti čovjeka sa čovjekom, već na odvajanju čovjeka od čovjeka«. [4] Čovjeku je, smatra Marx, potrebna zajednica da bi se mogao uobličiti kao slobodna i cjelovita jedinka, ali u dosadašnjim »surogatima zajednice« postojala je osobna sloboda samo za pojedince koji su pripadali vladajućoj klasi. Ukidanje sukoba između čovjeka i čovjeka, kao i između čovjeka i prirode i svestran razvoj čovjekove ličnosti bit će moguće tek kad visoka proizvodnost rada stvori društvo obilja i kad se ljudski rad pretvori iz egzistencijalne nužnosti u slobodnu i stvaralačku djelatnost. Tada će društvo moći zadovoljiti ne samo 'niže', egzistencijalne potrebe već i potrebe 'višeg' reda, t.j. kulturne, kreativne i druge humane potrebe, i to svim ljudima. Takvo visoko razvijeno (tehnološki, ekonomski, socijalno i kulturno) i humanizirano društvo, koje će

obilježavati obilje i mogućnost slobodnog razvoja ljudskih potencijala svakog čovjeka, Marx je nazvao komunizmom. Važnu ulogu u marksističkoj doktrini ima shvaćanje prirode čovjeka i njegove svijesti. U knjizi Njemačka ideologija Marx i Engels zastupaju tezu da je ljudska svijest ovisna o društvenim uvjetima u kojima žive, t.j. da je način mišljenja određen u osnovi materijalnim uvjetima proizvodnje sredstava za život. Svjesni život ljudi može se razumjeti samo ako se promatra kao sastavni dio cjeline njihovog života, prvenstveno u kontekstu načina proizvodnje i načina zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Za Marxa su ljudske ideje uglavnom odraz procesa materijalne proizvodnje i njime uvjetovanih društvenih odnosa. Međutim, Marx nije isključiv u tom pogledu: on također govori o aktivnoj ulozi ideja kao važnom čimbeniku preobrazbe oblika društvenog života. On s tim u vezi piše: »Okolnosti u istoj mjeri stvaraju ljude u kojoj ljudi stvaraju okolnosti.« Svijest o dehumanizaciji radnih ljudi u kapitalističkom društvu, kad taj proces dosiže vrhunac, pretvara se u revolucionarnu svijest, koja postaje bitan čimbenik društvene dinamike i stvaranja novih društvenih odnosa. Na taj način svijest o dehumanizaciji postaje klica rađanja ideje o socijalizmu i borbe za njegovo ostvarenje. Prema tome socijalizam nije samo povijesna nužnost, puki proizvod povijesnih zakonitosti, koje djeluju po sili prirodnog mehanizma, već je rezultat svjesne borbe dehumaniziranih ljudi za povratak vlastite čovječnosti. Marksizam je od 6o-tih godina 19. stoljeća postao vrlo utjecajna ideologija, prvenstveno stoga što je razotkrio i znanstveno objasnio eksploatatorsku prirodu kapitalističkog sustava, što je objasnio povijesnu nužnost njegove zamjene višim, humanijim društvenim uređenjem i što se temeljio na cjelovitoj i svestranoj, teoretski razrađenoj doktrini. Osnovna je ideja Kapitala, najvažnijeg Marxovog djela čiji je prvi tom objavljen 1867. godine, da se kapitalistička eksploatacija zasniva na prodaji radne snage od strane najamnih radnika, pri čemu ta radna snaga proizvodi veću vrijednost nego što je potrebno za njenu reprodukciju, a višak te vrijednosti prisvajaju vlasnici kapitala. To prisvajanje viška vrijednosti je izvor rastuće akumulacije kapitala, što nezaustavljivo jača moć kapitala i slabi položaj radničke klase. Stoga na jednoj strani dolazi do gomilanja bogatstva, a na drugoj strani do sve većeg relativnog osiromašenja radnog stanovništva; akumulaciju kapitala prati istovremena akumulacija siromaštva i bijede. Marx je bio uvjeren da kapitalizam nužno uzrokuje osiromašenje radničke klase, i to zbog toga što u određivanju visine nadnica vlada načelo

fiziološkog minimuma. Taj stav on iznosi u tekstu Nadnice, cijene i profit (1865) ovim riječima: »Opća je tendencija kapitalističke proizvodnje ne da povisi već da snizi nivo nadnice više manje do njene minimalne granice«. Kasnije je Marx modificirao to stanovište objašnjavajući da vrijednost radne snage, t.j. visina nadnica ovisi također o kulturnim okolnostima, tradiciji neke zemlje kao i o novim potrebama (koje također ulaze u sastav životnog minimuma). To znači da je Marx odustao od teze o apsolutnoj pauperizaciji radničke klase. No relativno osiromašenje radničke klase, koje se ogleda u sve manjem udjelu radničkih plaća u ostvarenom dohotku, je zakonita pojava u kapitalizmu koja obilježava i sve kasnije njegove razvojne faze. Ipak, siromaštvo nije glavni razlog borbe radničke klase protiv kapitalističkog poretka već je to dehumanizacija, odnosno gubitak ljudskog digniteta te podčinjene i eksploatirane klase. Prema Marxovom mišljenju, socijalistički pokret nije dakle prvenstveno motiviran materijalnom bijedom već društvenom marginalizacijom i dehumanizacijom najamnih radnika, što izaziva klasni antagonizam i potiče njihovu revolucionarnu svijest. Najvažniji dio Marxova Kapitala je teorija vrijednosti, koja polazi od teze Davida Ricarda, da je vrijednost svake robe proporcionalna količini rada uloženog u proizvodnju te robe. Marx je prihvatio tu tezu, ali je Ricardovoj teoriji vrijednosti dao dodatno, novo značenje: dok je Ricardo pomoću teorije vrijednosti objašnjavao stvaranje dohotka, Marx je pomoću te teorije otkrio mehanizam eksploatacije u društvu zasnovanom na privatnom vlasništvu kapitala. On je svojom teorijom vrijednosti nastojao znanstveno obrazložiti i dokazati slijedeće fenomene: prvo, da je ljudski rad (fizički i intelektualni) jedini izvor novostvorene vrijednosti (jer su i sredstva za proizvodnju, t.j. kapital, također stvoreni ljudskim radom); drugo, da najveći dio te radom stvorene nove vrijednosti prisvajaju vlasnici sredstava za proizvodnju (kapitalisti), koji na taj način eksploatiraju zaposlene radnike; treće, da su proizvodnja viška vrijednosti i akumulacija kapitala glavne pokretačke sile kapitalističkog načina proizvodnje; četvrto, da zakon vrijednost vodi stalnom tehnološkom napretku, podizanju proizvodnosti rada i povećanju proizvodnog potencijala, ali samo do određene točke, kad će kapitalistički društveni odnosi onemogućiti daljnji razvoj proizvodnih snaga društva; i peto, da zakoni kapitalističke proizvodnje neminovno vode u sve veću koncentraciju kapitala i bogatstva uz istovremeno povećanja siromaštva, obespravljenosti i alijenacije (otuđenja) većine stanovništva koja živi od prodaje svoje radne snage, što na kraja mora dovesti do sloma kapitalizma.

Polazna premisa Marxove teorije vrijednosti izložene u Kapitalu je da svaki proizvod ljudskog rada ima dvojaku vrijednost. Jedan oblik vrijednosti se ogleda u korisnosti toga proizvoda (upotrebna vrijednost), dok je drugi oblik vrijednosti određen količinom radnog vremena uloženog u njegovu proizvodnju. U razmjeni raznih proizvoda ta se vrijednost iskazuje kao prometna vrijednost. Najamni rad koji stvara vrijednost temelji se na prodaji radne snage vlasniku kapitala na određeno vrijeme. Radna snaga je dakle u kapitalizmu roba i to specifična roba, čija se upotrebna vrijednost sastoji u tome da u procesu proizvodnje stvara novu vrijednost. Ali da bi radna snaga mogla obaviti tu ulogu potrebna su dva uvjeta: prvo, mora postojati najamni radnik koji slobodno raspolaže svojom radnom snagom i ima pravo prodati je komegod hoće, i drugo, taj najamni radnik ne smije posjedovati ništa drugo osim svoje radne snage, kako bi bio prisiljen da ju prodaje. Taj društveni odnos, u kojem je najamni radnik prisiljen prodavati svoju radnu snagu vlasniku sredstava za proizvodnju, po Marxu je bitno obilježje kapitalizma. Vrijednost radne snage određuje se na isti način kao i svakoj drugoj robi: društveno neophodnim radnim vremenom potrebnim za njenu reprodukciju. Eksploatacija radne snage u kapitalizmu zasniva se na osobini radne snage da njena upotreba proizvodi veću vrijednost nego što je vrijednost same radne snage, t.j. nego što je vrijednost proizvoda potrebnih za njenu reprodukciju. Drugim riječima upotrebna vrijednost radne snage temelji se na tome što ona stvara prometnu vrijednost veću od vlastite prometne vrijednosti. Višak vrijednosti koji se dobiva upotrebom radne snage iznad vrijednosti njene reprodukcije je ekstra profit, koji prisvaja kapitalist. S tim u vezi Marx u Kapitalu piše: »Kapitalist brani svoje pravo kao kupac kad pokušava da radni dan učini što dužim i da od jednog radnog dana, ako ikako može, napravi dva.« Najviše dostignuće socijalističkog odnosno komunističkog društva bit će, u Marxovoj viziji, ukidanje degradacije čovjekove osobnosti i dostojanstva, njegove dehumanizacije, koja je dosegla svoj vrhunac u kapitalizmu. Prauzrok dehumanizacije čovjeka Marx vidi u podjeli rada, a posebno u podjeli fizičkog i umnog rada. Podjela rada dovodi do proizvodnje roba za tržište, a robni karakter proizvoda i njihov izraz u obliku novca čini da se društveni odnosi oblikuju okolnostima neovisnim od ljudske volje. Posljedica takvog stanja je da čovjek biva podčinjen vlasti svojih vlastitih proizvoda (robe, novca, kapitala), što je uzrok njegove degradacije i alijenacije. Čovjekovi se proizvodi dakle preobražavaju u samostalne sile koje vladaju ljudima i društvenim odnosima.

Takvo objašnjenje otuđenja čovjeka, njegove alijenacije nameće zaključak da je vraćanje čovjeku vlasti nad rezultatima svog vlastitog rada, a time i kontrole nad vlastitom sudbinom, moguće jedino ukidanjem podjele rada kao izvora društvene nejednakosti i privatnog vlasništva kapitala kao uzroka eksploatacije. A ukidanje podjele rada, prvenstveno podjele na fizički i umni rad, bit će moguće tek onda kad tehnološki napredak dostigne veoma visoku razinu. Tada će ljudi postati gospodari proizvoda svog rada, a time i gospodari svoje sudbine; svatko će moći birati rad i zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima. Takvo idealno društvo budućnosti Marx naziva komunizmom. Suštinsko obilježje komunizma je za Marxa oslobođenje čovjeka i čovječanstva od prisile i podčinjenosti bilo koje vrste. Preobražaj kapitalističkog u viši oblik društvenog uređenja izvršit će proletarijat, t.j. društvena klasa koja je doživjela maksimalnu dehumanizaciju. U tom idealnom (prema Marxovim kritičarima utopističkom) komunističkom društvu neće postojati podjela rada na fizički i umni, ukinut će se fetišizam robe i novca, nestat će privatnog vlasništva, društvenih antagonizama i klasa, a raspodjela dobara i usluga vršit će se prema potrebama. Prema Marxovoj zamisli, komunizam će značiti ostvarenje potpune slobode, slobode od ekonomske eksploatacije i slobode od društvene podčinjenosti i degradacije. Iako će tehnološki razvoj u svojoj najvišoj fazi nametnuti promjenu društvenih odnosa, ta se promjena neće dogoditi automatski: ona će biti rezultat klasne borbe odnosno revolucije koju će pokrenuti radnička klasa. Međutim, borba radničke klase za radikalni društveni preobražaj nije samo u njenom interesu: taj je preobražaj u interesu svih društvenih slojeva, čitavog čovječanstva i uvjet razvoja ljudske civilizacije na višu, humaniju razinu. U tom smislu Marx govori o nestajanju suprotnosti između slobode i nužnosti, jer ono što se javlja kao povijesna nužnost, dolazi do izražaja kao slobodna inicijativa i akcija proletarijata. U revolucionarnom se radničkom pokretu povijesna nužnost realizira kao revolucionarna svijest i klasna borba proletarijata. Revolucija je po Marxovom mišljenju uvjerenju nužna (osim u slučaju kad demokratski sustav u nekoj zemlji omogućava radnoj većini stanovništva da osvoji vlast mirnim putem), jer su političke institucije i ekonomska moć u kapitalističkim društvima u pravilu u rukama posjedničkih klasa. Marx priznaje da je kapitalistički sustav omogućio golemi razvoj proizvodnih snaga, uvlačeći u vrtlog tehnološkog i ekonomskog napretka velik dio čovječanstva. On s tim u vezi kaže: »Tek je buržoazija pokazala što je

ljudska djelatnost u stanju postići«. Ali uvjet za pokretanje tog gigantskog tehnološkog i ekonomskog napretka bio je stvaranje proletarijata, koji je prisiljen prodavati svoju radnu snagu po cijeni koja je dovoljna tek za pokriće minimalnih životnih potreba. Stvarajući klasu najamnih radnika, koji su zbog obrane svojih egzistencijalnih interesa prisiljeni na udruživanje i revolucionarnu borbu, buržoazija stvara nesvjesno, kako kaže Marx, grobare kapitalističkog sustava. On piše: »Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će to oružje nositi: moderne radnike, proletere«. [5] Marx je smatrao da se kapitalizam ne može reformirati odnosno popraviti; oslobođenje radničke klase je po njegovom mišljenju nemoguće u okviru kapitalističkog društvenog uređenja. U jednom apelu koji su Marx i Engels napisali 1850. godine stoji: »Ne radi se o promjeni privatnog vlasništva nego o njegovom ukidanju, ne radi se o ublažavanju klasnih razlika nego o ukidanju klasa, ne radi se o popravcima postojećeg društva nego o stvaranju novog«. Marx je bio uvjeren da će eksploatacija najamnih radnika i njihova dehumanizacija probuditi njihovu revolucionarnu svijest i pokrenuti ih u borbu za oslobođenje. U članku u New York Daily Tribune (1. kolovoza 1854) on piše: »Iako radničku klasu mogu zadesiti i trenutni porazi, djelovanje društvenih i ekonomskih zakona će na koncu osigurati njenu pobjedu«. Kapitalizam pored stvaranja svoga 'grobara', t.j. radničke klase, stvara i druge pretpostavke novog društva: visoko razvijenu tehnologiju i goleme proizvodne snage, zatim velike korporacije u kojima dolazi do odvajanja vlasništva od upravljanja. Smjena kapitalističkog sustava i uspostava komunističkog društva bit će moguća tek kad kapitalizam dovrši svoju povijesnu misiju, t.j. visoki tehnološki razvoj i stvaranje gigantskog proizvodnog potencijala. F. Engels s tim u vezi piše: «Tek na određenom veoma visokom stupnju razvoja društvenih proizvodnih snaga postaje moguće podizanje proizvodnje do takvog nivoa, da ukidanje klasnih razlika postane stvarnim napretkom i da ostane trajno ne uzrokujući zastoj ili čak nazadovanje društvenog načina proizvodnje«. (F. Engels, O društvenim odnosima u Rusiji, Volksstaat, 1875). Osnovna razlika između kapitalističkog i socijalističkog načina proizvodnje sastoji se prema marksističkoj doktrini u ukidanju najamnog rada, t.j. prodaji radne snage i u tome što ciljem materijalne proizvodnje postaje ne oplođivanje kapitala već upotrebna vrijednost roba. To znači da će proizvodnja u komunističkom društvu biti motivirana i određena društvenim

potrebama, a ne težnjom za maksimalizacijom profita. Međutim, da bi se izgradilo komunističko društvo u svom potpunom obliku, bit će potreban, kako Marx predviđa u Gotskom programu, prijelazni period u kojem će doduše biti ukinute klasne razlike, ali će naknada za rad biti proporcionalna radnom učinku. Dakle, taj prijelazni period će još sadržavati obilježje društva iz kojeg je nastao, t.j. načelo 'svakome prema radu'. Pored toga, u prijelaznom periodu bit će neizbježna diktatura proletarijata kako bi se učvrstila vlast radničke klase i provelo potpuno ukidanje klasnih podjela. Tek u višoj fazi socijalističkog društva, u komunizmu, moći će se ostvariti deviza: od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama. Tada će nestati podvojenost između fizičkog i umnog rada i rad će postati životna potreba. Marx ne opisuje podrobnije oblike i institucije tog idealnog komunističkog društva, već se ograničava na definiranje njegovih temeljnih načela i obilježja. A jedno od tih bitnih načela je mogućnost da svaki čovjek slobodno raspolaže i razvija vlastite potencijale, t.j. da potpuno vlada svojom stvaralačkom energijom, što Marx naziva 'potpunim očovječenjem'. *

*

*

Karl Marx je najveći teoretičar socijalističke misli; on je filozof, ekonomist, sociolog i najznačajniji intelektualni i politički vođa radničkog pokreta 19. stoljeća. Već u studentskim danima iskazuje širinu svojih intelektualnih interesa: studira pravo i istodobno proučava filozofiju, povijest i umjetnost. Kao student sudjeluje u raspravama o filozofskim i društvenim pitanjima svog vremena. Diplomirao je pravo 1841. godine u Berlinu, a iste je godine doktorirao filozofiju na sveučilištu u Jeni s disertacijom »Differenz der demokritischen und epikureischen Naturphilosophie«. S 25 godine osniva i postaje glavnim urednikom časopisa Rheinische Zeitung, u kojem piše o aktualnim ekonomskim i socijalnim problemima, a osobito o životu rajnske sirotinje. U potrazi za većom slobodom pisanja odlazi u Pariz, gdje pokreće časopis Deutsche-Franzoesische Jahrbuecher. Tu se upoznaje s idejama francuskog »utopijskog socijalizma« i proučava ekonomske i socijalne probleme. No uskoro je prisiljen emigrirati u Bruxelles, gdje objavljuje svoje prve knjige, najprije 1845. godine Teze o Feuerbachu i godinu dana poslije Die Deutsche Ideologie (Njemačka ideologija), u kojima izlaže svoje materijalističko shvaćanje povijesti. Svoj trogodišnji boravak u Bruxellesu (1845-1847) Marx je iskoristio za proučavanje ekonomskih i socijalnih problema kapitalističkog društva kako bi shvatio njegovo funkcioniranje i ustanovio zakone njegovog

razvitka te tako otkrio uvjete i mogućnost oslobođenja radničke klase od ekonomske eksploatacije i socijalne degradacije. Na osnovu tih istraživanja došao je do zaključka da su obrasci ekonomske i društvene organizacije ovisni o razvijenosti tehnologije odnosno proizvodnih snaga nekog društva i da će razvoj tih određujućih čimbenika društvenog razvoja dovesti na kraju do emancipacije radničke klase. Nakon Bruxellesa Marx odlazi 1848. godine u London, gdje provodi ostatak svog života baveći se intenzivno istraživačkim, ali i političkim, radom u oskudnim materijalnim uvjetima. Sa svojim istomišljenicima osniva Savez komunista, potom 1864. godine organizira Prvu Internacionalu. S Engelsom piše Manifest komunističke partije, ali najviše vremena posvećuje pisanju monumentalnog djela Kapital (Das Kapital - Kritik der politischen Oekonomie), najvažnije djelo socijalističke političko-ekonomske literature. Kao što je spomenuto, Hegelova filozofija je imala bitan utjecaj na oblikovanje marksističke doktrine. Hegel je zamijenio Aristotelovu formalnu logiku dijalektikom, proglasivši je apsolutnom metodom spoznaje stvarnosti, ali je korištenje te metode ograničio na apstraktnu, metafizičku sferu postojanja. Glavno obilježje Hegelove filozofskog sustava bio je dijalektički idealizam, prema kojem je stvarnost posljedica kretanja apsolutnog Duha, a taj se razvoj kreće po načelima dijalektike, borbe i jedinstva suprotnosti. Marx je od Hegela preuzeo njegovu dijalektičku metodu i načela te metode (borba i jedinstvo suprotnosti, prijelaz iz kvantiteta u kvalitetu, i negaciju negacije), ali je odbacio Hegelovo idealističko shvaćanje svijeta, primijenivši dijalektiku na istraživanje razvitka ljudskog društva. Marx je za razliku od Hegela zastupao materijalistički pogled na svijet koristeći dijalektičku metodu za objašnjenje materijalne i društvene stvarnosti. Materijalizam je filozofski svjetonazor prema kojem je materija jedina stvarnost, dok su svijest, mišljenje i osjećaji proizvod materijalnih, fizičkih procesa. Taj se svjetonazor javlja već kod klasičnih grčkih filozofa, a prvi filozof koji je razradio cjeloviti materijalistički filozofski sustav bio je grčki filozof Demokrit (kome je Marx posvetio svoju doktorsku disertaciju). U srednjem vijeku dominira u Europi idealistički svjetonazor zahvaljujući najviše tada vladajućem crkvenom kulturnom i intelektualnom utjecaju. No pojavom prosvjetiteljstva u 18. stoljeću u Europi postaje vrlo utjecajna materijalistička filozofija, koju u Engleskoj uvode Bacon, Hobbes i Locke, a u Francuskoj Diderot, Montesquieu, Voltaire i Rousseau (tzv. francuski materijalizam najcjelovitije je prikazan u najznačajnijem djelu prosvjeti-

teljstva, Francuskoj enciklopediji, objavljenoj 1751. godine). Marx i Engels su prihvatili u njihovo vrijeme prevladavajući (barem u intelektualnim krugovima) filozofiju racionalizma, empirizma, determinizma, materijalizma i scijentizma, koja je bila ideološki temelj razvoja znanosti, tehnologije, industrijalizma i kapitalizma. Međutim, između kapitalističke i marksističke ideologije postojala je (i postoji) bitna razlika druge vrste, naime razlika u njihovim vodećim motivacijskim i moralnim načelima: dok je pokretačka snaga kapitalističkog sustava osobni interes, egoizam, stjecanje novca i bogatstva, temeljno načelo i ideja vodilja marksističke doktrine i socijalizma je socijalna pravda, jednakost i sloboda svih ljudi i altruizam (iako se, kao kod svih ljudskih tvorevina pa tako i u primjeni socijalističke ideologije, često postupalo suprotno njenim izvornim humanističkim i moralnim načelima). Marx je dijalektički materijalizam primijenio na proučavanje društvenog i povijesnog razvitka, što je na pregnantan način objasnio u predgovoru knjige »Prilog kritici političke ekonomije« ovim riječima: »U društvenoj proizvodnji svog života ljudi stupaju u određene, nužne odnose, nezavisno od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i političke nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopće.« Svoje shvaćanje povijesnog materijalizma Marx i Engels dodatno objašnjavaju u knjizi Njemačka ideologija ovako: 'Ljudi su se počeli razlikovati od životinja kad su počeli proizvoditi sredstva za život.... Proizvodeći sredstva za život ljudi su proizvodili uvjete svog materijalnog, a time i svog društvenog života... Način proizvodnje i materijalni uvjeti njihovog života determiniraju oblike njihovog društvenog života i njihovu svijest.«[6] Marxov povijesni materijalizam daje potpuno novu filozofiju povijesti, novo objašnjenje povijesne dinamike i razvoja ljudske civilizacije. Temeljna ideja tog novog poimanja i tumačenja povijesti ljudskog roda je da je glavni pokretač povijesnih kretanja i civilizacijskog napretka razvoj proizvodnih snaga i da svaki stupanj razvoja tih proizvodnih snaga traži određene oblike vlasništva i proizvodnih odnosno društvenih odnosa općenito. Marx je objedinio dijalektičku metodu i materijalistički svjetonazor u jedinstvenu koncepciju: dijalektički materijalizam, prema kojem se sve manifestacije stvarnosti svode u krajnjoj liniji na materijalni razvoj, koji se

kreće po imanentnim dijalektičkim načelima. Međutim, Marxovo materijalističko poimanje svijeta, društva i čovjeka ipak nije, kao što se najčešće interpretira, jednostrano, isključivo, apsolutno i zatvoreno, što je vidljivo iz njegove kritike Feuerbachovog materijalizma. L. Feuerbach (1804-1872) je naime smatrao da se filozofija treba odreći metafizike i 'apstraktnih spekulacija' i orijentirati se isključivo na proučavanje materijalne stvarnosti, t.j. prirode. Marx je vidio glavni nedostatak Feuerbachovog materijalizma u jednostranom shvaćanju stvarnosti, t.j. stvarnosti reducirane na objekt neovisan od čovjekove djelatnosti, dakle stvarnosti odvojene od subjekta, čovjeka. U Tezama 0 Feuerbachu Marx ističe da čovjek nije puki proizvod okolnosti, već da je on aktivno biće koje te okolnosti, t.j. objektivnu stvarnost može stvarati i mijenjati. Tim pristupom Marx je nastojao uspostaviti jedinstvo objekta i subjekta, prirode i čovjeka. On definira čovjeka kao materijalno, fizičko, ali istovremeno i kao misaono, racionalno i kreativno biće. A u pojmu prakse, t.j. čovjekovog praktičnog djelovanja Marx je pronašao medij kojim se uspostavlja jedinstvo čovjeka i prirode. Prema njegovom shvaćanju čovjekov misaoni razvoj i čovjekova spoznaja svijeta nije toliko rezultat pasivnog promatranja i kontemplacije, koliko čovjekovog praktičnog djelovanja. Svojom praksom, koristeći prirodne predmete, djelujući na prirodu i mijenjajući je za vlastite potrebe, čovjek je istovremeno mijenjao i razvijao sebe, fizički i psihički. Takvo Marxovo razmišljanje vidljivo je iz njegove prve teze o Feuerbachu: »Glavni nedostatak dosadašnjeg materijalizma, uključujući i Feuerbachovog, jest što se predmet, stvarnost, osjetilnost uzima samo u obliku objekta ili u obliku promatranja, a ne kao ljudska osjetilna djelatnost, kao praksa.« Marx dakle smatra da čovjekovo mišljenje nije samo puki odraz stvarnosti: ono nastaje u interakciji materijalne stvarnosti i čovjekovog uma. Stoga Marxovo shvaćanje materijalizma i dijalektike nije moglo rezultirati u nekom zatvorenom, rigidnom filozofskom sistemu: Marxova se filozofija može s pravom interpretirati kao otvoren, fleksibilan sistem mišljenja. Iako Marx često naglašava 'prirodnu zakonitost' povijesnog razvitka određenu tehnološkim napretkom, on ipak ne zanemaruje bitnu ulogu ljudi, njihove svijesti i njihovog djelovanja u stvaranju svoje povijesti. Pažljivo čitanje mnogih, naizgled različitih Marxovih objašnjenja povijesnog materijalizma, omogućuje slijedeći zaključak: Marx je uvjeren da se povijesni razvitak odvija u okviru koji je objektivno dat, ali se sam razvitak ostvaruje aktivnim djelovanjem subjektivnog faktora. Dakle Marx vjeruje u objektivnu nužnost društvenih promjena u ovisnosti o napretku proizvodnih

snaga, ali istovremeno smatra da će ljudi ostvariti taj objektivno dat razvoj svojom sviješću, svojim odlukama i svojim djelovanjem. Prema tome, Marxova filozofija povijesti ne može se tumačiti kao tehnološki determinizam, kao povijesni fatalizam, kao bezuvjetno predodređen tok događaja bez mogućih alternativa. Suprotno vulgarnom materijalizmu, Marx je bio svjestan uloge neekonomskih, nematerijalnih motiva u ljudskom ponašanju kao i uloge tih motiva i silnica (ideologije, religije, etike, tradicije, kulture) u dinamici povijesnih procesa. Iako je prema njegovom shvaćanju razvoj proizvodnih snaga (tehnologije i načina proizvodnje) glavni motor društvenih i povijesnih promjena, Marx nije zanemario ili podcijenio ulogu idejne i kulturne sfere, jer ta sfera vrši značajan povratni utjecaj na tehnološki i ekonomski razvoj. Radi se dakle o interakciji tih dviju sfera, materijalne, tehnološke, ekonomske s jedne strane i nematerijalne, idejne i kulturne s druge strane, kod čega primat pripada onoj prvoj sferi. Tehnologija i ekonomija su dakle glavni, ali ne i isključivi pokretači društvenih i povijesnih promjena. Takvo tumačenje Marxovog povijesnog materijalizma bitno se razlikuje od jednostrane, ortodoksne i pogrešne interpretacije u staljinističkoj verziji, koja ignorira Marxovo stanovište da su u krajnjoj instanci ljudi, a ne stvari (sredstva za proizvodnju) pokretači inicijatori i nositelji društvenih preobražaja. (»Od svih proizvodnih sredstava najveća revolucionarna snaga je sama revolucionarna klasa.«[7] Sredstva za rad su samo dio proizvodnih snaga; važniji od njih su ljudi sa svojim znanjem, iskustvom, sa svojom sviješću i potrebama. Marx ističe da teorija (odnosno ideologija) postaje materijalna sila kad zahvati mase, ali uspješna upotreba te sile u velikim društvenim preobražajima moguća je tek kad za to sazriju materijalni preduvjeti. Jednostrano i stoga pogrešno tumačenje Marxove koncepcije povijesnog materijalizma najčešće se ogleda u objašnjenju odnosa 'baze' i 'nadgradnje'. prema kojem je 'nadgradnja' (društveni odnosi, kultura, ideologija, religija) derivat 'baze' (razvijenosti sredstva za proizvodnju odnosno tehnološkog napretka), t.j. automatska posljedica stanja 'baze'. Nasuprot takvom tumačenju, autentično Marxovo stanovište je da kulturni i duhovni napredak ne slijedi automatski iz razvoja materijalne proizvodnje, već da nastaje istovremeno s njom u neprestanom uzajamnom djelovanju. Najveći dio svojih istraživanja Marx je posvetio analizi geneze, strukture, zakonitosti i proturječnosti kapitalističkog sustava. Rezultate tih istraživanja najcjelovitije je izložio u svom glavnom djelu Kapitalu, ali tim se temama bavi i u brojnim drugim knjigama i spisima (Prilog kritici poli-

tičke ekonomije, Nadnica, cijena i profit, Teorija viška vrijednosti, Najamni rad i kapital i dr.). Posebnu je pažnju posvetio pitanju viška vrijednosti, o čemu je napisao svoju prvu veću ekonomsku studiju Teorije o višku vrijednosti (Theorien über den Mehrwert), objavljenu tek nakon njegove smrti (pojam viška vrijednosti Engels je označio najvećim Marxovim otkrićem na području političke ekonomije). Stvaranje viška vrijednosti, a time i oplođivanja i akumulacija kapitala glavna je pokretačka sila kapitalističkog načina proizvodnje. »A kapital ima jedan jedini životni nagon, nagon da se oplođuje, da stvara višak vrijednosti, da svojim postojanim dijelom, sredstvima za proizvodnju, usisava što je veću masu viška rada. Kapital je mrtav rad koji oživljava kao vampir samo usisavajući živi rad i koji utoliko više živi ukoliko više od njega usisa. Vrijeme za koje radnik radi vrijeme je za koje kapitalist troši radnu snagu koju je od njega kupio. Ako radnik svoje raspoloživo vrijeme troši za sebe, on potkrada kapitalistu«. [8] Ta neutaživa težnja za stalnim povećanjem mase viška vrijednosti odnosno profita, uz sve oštriju konkurenciju, potiče neprestano usavršavanje strojeva i načina proizvodnje, dakle nezaustavljivi tehnološki napredak, čime se smanjuje potreba za radnom snagom i stvara armija nezaposlenih. S druge strane, kapitalistički način proizvodnje povećava centralizaciju i koncentraciju kapitala, što dovodi do ekonomske i socijalne polarizacije društva: na jednom polu gomila se bogatstvo i društvena moć u rukama razmjerno sve manjeg broja ljudi, dok na drugom polu raste siromaštvo i socijalna degradacija. Marx taj proces ovako opisuje: »Stalnim opadanjem broja kapitalističkih magnata koji nasilno prisvajaju i monopoliziraju sve prednosti tog procesa, raste masa bijede, pritiska, ropstva, degeneracije, eksploatacije, ali i revolt radničke klase, koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizira. Kapitalov monopol postaje okov za način proizvodnje koji je s njim i pod njim procvjetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljenje rada dostižu točku na kojoj više ne mogu podnositi kapitalističku ljusku pa je razbijaju. Kuca posljednji čas kapitalističkom privatnom vlasništvu. Eksproprijatori bivaju eksproprijirani.« Marxovo teorijsko istraživanje i političko djelovanje bilo je, pored idejnog utjecaja ranih francuskih socijalista, britanskih ekonomista i njemačke filozofije, motivirano i spoznajom o bezobzirnom izrabljivanju najamnih radnika, koje je u ranom kapitalizmu imalo drastične razmjere. Marx u Kapitalu opširno opisuje bezobzirnu eksploataciju industrijskih radnika (uključujući i djecu od 10-12 godina): radni je trajao 10, 12 pa i 14

sati, tako da ga je britanska vlada Factory Actom 1850. godine ograničila, ali ne u svim granama, na deset sati, jer je iscrpljivanje i zdravstveno ugrožavanje radnika postalo društveno neodrživo, a nadnice su jedva bile dovoljne za puko preživljavanje. O bijednom položaju radnika u to vrijeme pišu i drugi autori. Eric Hobsbawm, profesor povijesti na londonskom sveučilištu ovako opisuje radne i životne uvjete radnika: 'Životni uvjeti radne sirotinje u Europi između 1815. i 1848. godine bili su užasni.... Najveća bijeda vladala je u gradovima i industrijskim zonama, gdje su siromašni često umirali od gladi... Nominalne, a često i realne nadnice smanjivale su se od 1815. Za slobodnog čovjeka ulazak u tvornicu, gdje je postao samo 'ruka', bio je jedva nešto bolji od ropstva, i svi su, osim najgladnijih, pokušavali to izbjeći, a ako su već bili u tvornici, opirali su se drakonskoj disciplini mnogo upornije nego žene i djeca, koje su zato vlasnici tvornica radije zapošljavali... Društveni mehanizam kapitalističkog društva bio je vrlo okrutan, nepravedan i neljudski'. [9] *** Najvažniji programski tekst marksizma je Manifest komunističke partije, koji su Marx i Engels napisali 1848. godine. Zbog važnosti tog teksta za razumijevanje marksizma bit će korisno ovdje citirati neke njegove dijelove. Tu između ostalog piše: »Historija svakog dosadašnjeg društva jest historija klasnih borbi. Epoha buržoazije odlikuje se time što je pojednostavila klasne suprotnosti. Cijelo se društvo raspada na dva velika tabora, dvije velike klase - buržoaziju i proletarijat. Buržoazija je u historiji odigrala snažnu revolucionarnu ulogu. Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čovjeka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu društvenu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog »plaćanja u gotovu«. Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske osjećajnosti. Ona je osobno dostojanstvo rastvorila u prometnoj vrijednosti i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i izborenih sloboda stavila jednu besavjesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom riječju, na mjesto eksploatacije prikrivene religioznim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, suhoparnu eksploataciju. Buržoazija je sa svih dosadašnjih dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetačku aureolu. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika i učenjaka pretvorila u svoje plaćene

najamne radnike. Buržoazija je s porodičnih odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos... Za razliku od prijašnjih klasa, buržoazija ne može postojati, a da stalno ne revolucionira oruđa za proizvodnju. Ona je eksploatacijom svjetskog tržišta dala proizvodnji i potrošnji svih zemalja kozmopolitski karakter. Ona ruši nacionalne ograničenosti i samodovoljnosti; duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju općim dobrom. ... Buržoaski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. ... Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt, ona je stvorila i ljude koji će to oružje nositi - moderne radnike, proletarijat... Komunisti teže, kao i ostale proleterske partije, u prvom redu da formiraju proletarijat kao klasu, da sruše buržoasku vladavinu i uspostave političku vlast proletarijata. Eksproprijacija buržoazije znači ukidanje dosadašnjih odnosa vlasništva. Buržoazija se zgraža što komunisti žele ukinuti privatno vlasništvo, a ono je u kapitalizmu već ukinuto za veliku većinu njegovih članova. [10] Prema Marxovom uvjerenju, klasna je borba jedno od osnovnih obilježja društvenog razvoja i napretka. (Marx: 'Povijest dosadašnjeg razvoja ljudskog društva je povijest klasnih borbi'). Kapitalizam je posljednje klasno društvo, jer će klasna borba proletarijata na kraju rezultirati ukidanjem svih klasa. Naime, u kapitalizmu klasne suprotnosti dobivaju akutno obilježje: tu se oblikuju dvije nepomirljive, antagonističke klase: vlasnici sredstava za proizvodnju, t.j. kapitalisti i s druge strane najamni radnici koji su prisiljeni kapitalistima prodavati svoju radnu snagu. Marx ne sumnja da će u tom sukobu na kraju pobijediti radnička klasa, jer će proizvodne snage koje će razviti kapitalističko društvo nametnuti radikalnu promjenu društvenih odnosa i tako razriješiti kako proturječnost između naraslih proizvodnih snaga i zastarjelih proizvodnih odnosa, tako i sukob između kapitalističke i radničke klase. (Marx: 'Umjesto starog buržoaskog društva sa svojim klasama i klasnim antagonizmima, stvorit će se društvena zajednica u kojoj će slobodan razvoj svakog pojedinca biti uvjet za slobodan razvoj svih ljudi'). Ali uspostavi besklasnog komunističkog društva prethodit će 'prijelazno razdoblje', socijalizam, u kojem će biti nužna diktatura proletarijata. Na Marxovu koncepciju socijalističke revolucije i diktature proletarijata bitno su utjecala revolucionarna previranja u Francuskoj na kraju 18. i u 19. stoljeću, kad su se dogodile četiri revolucije: 1789, 1830, 1848 i 1871. godine. Francusku je tada obilježavala centralizirana državna vlast s golemim birokratskim aparatom, velikom i snažnom vojskom i policijom,

koji je poslije svake revolucije postao sve jači i represivniji. U takvim uvjetima nije bio moguć demokratski, mirni, reformski put u socijalizam (za razliku od Engleske, Amerike i Nizozemske, gdje je po mišljenju Marxa i Engelsa bilo moguće i parlamentarnim putem osvojiti vlast). Iskustvo Pariške komune, ugušene u krvi, navelo je Marxa na zaključak: prvo, da se hegemonija kapitalističke klase može svrgnuti jedino revolucionarnom akcijom udruženog proletarijata; i drugo, da nakon revolucije treba razbiti stari, centralistički, birokratski državni aparat i uspostaviti potpuno novi oblik državne vlasti pod vodstvom radničke klase, koji je on nazvao diktaturom proletarijata (sam izraz 'diktatura proletarijata' nije izmislio Marx nego francuski socijalisti). U Kritici Gotskog programa Marx je izrazio svoj stav o nužnosti diktature proletarijata neposredno nakon revolucije ovim riječima: »Između kapitalističkog i komunističkog društva nalazi se period revolucionarnog preobražaja jednog društvenog sustava u drugi, u kome država ne može biti drugo do diktatura proletarijata«. [11] Ali ta diktatura je, prema Marxovom stanovištu, samo prijelazni oblik državne vlasti, kojem je cilj ukidanje svih klasa i stvaranje besklasnog društva, društva u kojem neće biti potrebna država (koja je imanentno represivni organ u rukama vladajuće klase). Pariška komuna, osnovana u Parizu i u drugim francuskim gradovima kao vlast radničke klase nakon revolucije u ožujku 1871. godine, trajala je svega 72 dana, jer su pobunjenici poraženi nakon žestokih i krvavih borbi od vladinih snaga, uz pomoć pruske vojske, nakon čega je slijedio veliki masakr pobunjenih radnika (procjenjuje se da je samo u Parizu ubijeno oko 30.000 ustanika). Kratkotrajan život i iskustva Pariške komune uvjerili su Marxa da je prijelaz na socijalizam neraskidivo povezan s novim, radikalno drukčijim državnim sustavom, koji će biti u stanju osigurati potpunu kontrolu narodnih masa nad državnim aparatom i birokracijom, u kojem će se državna vlast pretvoriti iz gospodara u slugu društva. Vođe Pariške komune su odmah shvatili da radnička klasa došavši na vlast ne može upravljati državom pomoću starog državnog aparata, te da u cilju očuvanja svoje vlasti moraju izgraditi novi državni sustav, oblikovan na sasvim drukčijim načelima. Tom su cilju poslužile prve mjere Pariške komune: prvo, na sva mjesta u državnoj upravi i sudstvu postavljene su osobe izabrane općim pravom glasa (s tim da su mogle biti u svako doba opozvane odlukom njihovih birača); i drugo, plaće svih državnih dužnosnika i službenika nisu smjele biti veće od radničkih plaća. Osim toga, donijet je dekret kojim se industrija reorganizira na zadružnoj osnovi tako da

se poduzeća predaju na upravljanje radnicima. Marx i Engels su smatrali da narodna kontrola nad državnim aparatom i izbornost državnih službenika predstavljaju suštinu političkog preobražaja pokrenutog Pariškom komunom i da se jedino na taj način može prevladati svođenje demokracije na ispunjavanje glasačkih listića svakih nekoliko godina. Dakle, bît novog oblika državne vlasti, nazvanog 'diktatura proletarijata', sastoji se u neprekidnoj i učinkovitoj kontroli odozdo, u demokraciji odozdo prema gore, u čemu je Marx vidio način 'prijelaza ka ukidanju svih klasa, a time i same države'. [12] Svoje shvaćanje Pariške komune Marx je ovako izrazio: »Njena prava tajna je bila ova: ona je bila bitno vlast radničke klase, konačno otkriveni politički oblik u kojem se moglo provesti ekonomsko oslobođenje rada«. Marxu je dakle bilo neprihvatljivo etatističko, birokratsko upravljanje društvom u socijalizmu, u kojem politička elita i birokracija upravljaju državnim i društvenim poslovima u ime radničke klase. U socijalizmu kao prijelaznom razdoblju, postupno će se, prema Marxovom uvjerenju, ukidati upravljanje ljudima i uvoditi poredak u kojem će ljudi upravljati stvarima i u kojem će radnici upravljati proizvodnjom. A u višoj fazi socijalizma, u komunizmu, doći će do potpunog oslobođenja čovjeka od svih oblika otuđenja, podčinjenosti, neslobode, nejednakosti i eksploatacije. Komunizam će u Marxovoj viziji biti društvo u kojem će se ostvariti istinski humani odnosi, potpuna sloboda i jednakost, u kojem će svi ljudi moći realizirati svoje ljudske potencijale. Marx je dakle diktaturu proletarijata zamišljao potpuno drukčije od nekih kasnijih interpretacija, što je vidljivo iz njegove ocjene iskustva Pariške komune, prema kojoj radnička klasa nakon preuzimanja vlasti treba ostvariti samoupravu slobodnih proizvođača. Marx prvi put spominje izraz 'diktatura proletarijata' 1850. godine u jednom članku u Neue Rheinische Zeitung (kasnije objavljen i u knjizi Klasna borba u Francuskoj, 1848-1850), gdje on taj pojam ovako obrazlaže: »Klasna diktatura proletarijata je potrebna prijelazna točka ka ukidanju svih klasnih razlika, ka ukidanju svih odnosa proizvodnje na kojima te klasne razlike počivaju, ka ukidanju svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim odnosima proizvodnje, ka revolucioniranju svih ideja koje proizlaze iz takvih društvenih odnosa«. [13] Koncept diktature proletarijata uključen je 1850. godine u statut Međunarodnog udruženja komunističkih revolucionara, koji je osnovan, kako piše u statutu, sa ciljem da se sruše sa vlasti sve privilegirane klase i da se one podvrgnu diktaturi proletarijata sve do ostvarenja komunizma, koji će biti posljednji, najviši oblik društvene za-

jednice. U najvažnijem programskom tekstu marksizma, Manifestu komunističke partije, koncept diktature proletarijata (iako se tu ne upotrebljava izraz diktatura proletarijata) je ovako formuliran: »Prvi korak u revoluciji radničke klase je uzdignuti proletarijat na poziciju vladajuće klase, kako bi se dobila bitka za demokraciju. Proletarijat će koristiti svoju političku supremaciju da oduzme sav kapital buržoaziji, da centralizira sva sredstva proizvodnje u rukama države, t.j. proletarijata kao vladajuće klase i da poveća proizvodne snage društva što je brže moguće«. [14] U istom se dokumentu ovako objašnjava suština, smisao i cilj proleterske revolucije: »Kad će tijekom razvoja nestati klasne razlike i kad će čitava proizvodnja biti koncentrirana u rukama proizvodnih asocijacija čitavog naroda, javna će vlast izgubiti karakter političke vlasti. Politička je vlast zapravo organizirana vlast jedne klase nad drugom. Ako je proletarijat u svojoj borbi s buržoazijom prisiljen silom prilika da se organizira kao klasa, ako posredstvom revolucije on postane vladajuća klasa i ako silom ukine stare odnose proizvodnje, onda će zajedno s tim odnosima ukinuti i uvjete postojanja klasnog antagonizma i klasa uopće i time će istovremeno ukinuti i vlastitu klasnu supremaciju. Umjesto starog buržoaskog društva sa svojim klasama i klasnim antagonizmima, imat ćemo asocijaciju u kojoj će slobodni razvoj pojedinca biti uvjet za slobodni razvoj čitave društvene zajednice.« (ibid. str. 53). U svojoj viziji političkog uređenja nakon socijalističke revolucije, koju je zamislio proučavajući iskustva Pariške komune, Marx stavlja težište na neposredno učešće radnih ljudi u formiranju i kontroli nove državne vlasti. Prvenstveni cilj tog novog oblika vlasti je ukidanje svih oblika podčinjavanja, eksploatacije i alijenacije. P. Bells u svojoj analizi marksističke doktrine naglašava da Marxov opis modela državne vlasti uspostavljen nakon pobjede Pariške komune, koji obilježava 'depolitizacija' i 'deinstitucionalizacija' javne vlasti, predstavlja autentično Marxovo poimanje diktature proletarijata. [15] I Hal Drapar smatra da je Marx u državnom uređenju uspostavljenom u Pariškoj komuni, koje je imalo demokratsko i egalitarno obilježje, vidio politički model budućeg socijalističkog društva. Marxov socijalizam se stoga može definirati kao 'asocijativni socijalizam'. [16] Usprkos takvog Marxovog shvaćanja novog oblika državne vlasti nakon pobjede socijalističke revolucije, u Staljinovoj verziji socijalizma državna je vlast bila osmišljena i ostvarena kao centralistički, birokratski i represivni aparat (i to ne kao privremeno već kao trajno rješenje), u kojem je monopol od-

lučivanja bio u rukama partijskog vodstva i u kojem su stvarni utjecaj i kontrola naroda bili zanemarivi. Radilo se dakle o modelu vlasti potpuno različitoj, čak suprotnoj, Marxovoj viziji, a razlog te devijacije od izvornog Marxovog učenja treba tražiti u činjenici da je ruska socijalistička revolucija izvedena u ekonomski i politički veoma zaostaloj i nerazvijenoj zemlji (s dugom tradicijom centralističke, autokratske i represivne vladavine), zatim u činjenici da se zemlja poslije Oktobarske revolucije i trogodišnjeg krvavog i razarajućeg građanskog rata našla u kaotičnoj situaciji (i na rubu ekonomskog kolapsa), i na kraju u pogrešnom shvaćanju i interpretaciji marksističke doktrine, posebno pojma diktature proletarijata. Povijesno je iskustvo u posljednjih 150 godina potvrdilo neke Marxove teze i predviđanja, a neke nije. Kapitalističko se društvo u mnogim aspektima znatno promijenilo: udio radnika u industriji i drugim proizvodnim djelatnostima se u najrazvijenijim zemljama bitno smanjio; došlo je do fragmentacije radničke klase uz istodobnu golemu koncentraciju kapitala, što je mnogostruko povećalo njegovu globalnu ekonomsku i političku moć. Marxova teza o neodoljivoj težnji kapitala za oplođivanjem, za nezasitnim i neograničenim gomilanjem profita i bogatstva i za ekonomskom, društvenom i političkom dominacijom pokazala se točnom, naročito posljednjih nekoliko desetljeća, dakle u vrijeme prevlasti neoliberalnog, globaliziranog kapitalizma. No, kapitalistički je sustav istovremeno pokazao veliku sposobnost prilagođavanja tehnološkim, ekonomskim i socijalnim promjenama i zahtjevima kao i sposobnost svladavanja ili barem ublažavanja kriznih situacija. Iako je njegova eksploatatorska bît ostala nepromijenjena, a dihotomija rada i kapitala je ista, ako ne i veća danas nego u Marxovo vrijeme, okolnosti su takve da se teza o revolucionarnom rušenju kapitalističkog poretka, čiji bi nosilac bila radnička klasa, ne čini realnom. Još je manje u suvremenim uvjetima relevantna teza o nužnosti diktature proletarijata. Primjena te teze (naročito u boljševičkoj odnosno staljinističkoj verziji) pokazala se kao jedan od glavnih uzroka sloma komunističkih režima u Istočnoj Europi krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Naime, Marxova ideja o diktaturi proletarijata u prijelaznom periodu, koja se pretvorila u diktaturu komunističkih partija u tim zemljama, poslužila je kao opravdanje za uvođenje trajne diktature partijskih elita, što je na kraju doprinijelo slomu tih režima. No s druge strane, Marxova analiza i kritika kapitalističkog načina proizvodnje, njegovog eksploatatorskog karaktera, njegovih proturječnosti i socijalnih antagonizama koje izaziva, pokazala se točnom. Neoliberalni, globalizirani kapitalizam produbio je jaz između

bogatih i siromašnih društvenih slojeva i zemalja, a udio rada u raspodjeli društvenog proizvoda je u stalnom opadanju. Dugoročna neodrživost postojećeg neoliberalnog kapitalizma postaje sve očiglednija, ali metode njegove transformacije ili zamjene nekim socijalno pravednijim i ekonomski učinkovitim modelom društvenog uređenja bit će drukčiji nego što ih je zamišljao Karl Marx. Osim novih tehnoloških, ekonomskih i socijalnih okolnosti koje obilježavaju početak 21. stoljeća, bitno drukčijih od onih koje su prevladavale u 19. stoljeću kad je Marx formulirao svoju filozofsko-ekonomsko-socijalnu doktrinu, u 20. stoljeću dogodila su se i revolucionarna znanstvena otkrića, koja su dovela do novih saznanja i pogleda na prirodu, svijet, društvo i čovjeka. To se u prvom redu odnosi na otkrića kvantne teorije, koja su uzdrmala ne samo klasične zakone njutnovske fizike, nego su stavila na dnevni red preispitivanje nekih bitnih premisa racionalističkog, materijalističkog, determinističkog svjetonazora, kakav je prevladao u zapadnoj civilizaciji posljednja dva stoljeća. Otkrićem mikrosvijeta elementarnih čestica ne samo da se promijenio tradicionalni pojam materije, ne samo da su dovedeni u pitanje pojmovi i zakoni klasične fizike, nego se nametnula i potreba revalorizacije racionalističkog, empirijskog, determinističkog i materijalističkog pogleda na svijet, prirodu, društvo i čovjeka. Pokazalo se da pored materijalne stvarnosti postoji nevidljiva i neopipljiva stvarnost i da prirodne pojave koje zamjećujemo našim osjetilima nisu ono posljednje ili prvobitno što postoji. U svakom slučaju, izgleda da se rada nova svjetonazorska paradigma (koju većinski dio akademske znanosti još nije spreman priznati), koja ukida načelo kauzalnosti i determinizma, koja nadilazi podjelu na objekt i subjekt, kao i podjelu na fiziku i metafiziku, na materiju (tijelo) i svijest (psihu, um, duh), otvarajući time prostor pluralizmu ideja (Henri Poincare: ako nema determinizma, nema ni apsolutnih istina niti dogmi) i novim mogućnostima daljnjeg razvoja znanosti i tehnologije, čovjeka i društva. No promjena svjetonazorske paradigme ne utječe na srž marksističke misli, a to je: prvo, njena sustavna i temeljita kritička analiza ekonomske i društvene suštine kapitalističkog društva, i drugo, njen humanistički, etički sadržaj, t.j. težnja za ukidanjem nejednakosti, degradacije, eksploatacije i dehumanizacije ljudskih bića i za uspostavu društva slobodnih i jednakih ljudi. Radnički pokreti, sindikalne organizacije, socijalističke, socijaldemokratske i komunističke partije, koje su se proširile Europom (a kasnije i u drugim dijelovima svijeta), inspirirane Marxovom kritikom kapitalizma

i njegovom vizijom novog pravednijeg i humanijeg društvenog poretka, prisilile su vladajuću posjedničku klasu na mnoge koncesije u smislu poboljšanja ekonomskog i socijalnog položaja najamnih radnika, do kojih inače vjerojatno ne bi došlo. Marksizam je u prvom redu kritička teorija kapitalizma, a ne teorija socijalizma, što je i sam Marx potvrdio ovim riječima: »Ako izgradnja budućnosti i njeno konačno oblikovanje nije naš posao, onda je još sigurnije što bismo trebali učiniti upravo sada - ja mislim na bezobzirnu kritiku svega postojećeg«. (Deutsch-Franzoesische Jahrbuecher, 1849). Marx se ograničio na definiranje temeljnih načela novog društva, koja su jasno izražena u Komunističkom manifestu: »Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima, stupa udruživanje u kojem je slobodan razvitak pojedinca uvjet slobodnog razvitka za sve«. A u Kritici Gotskog programa on ovako objašnjava politički ustroj novog društva: »Sloboda se sastoji u tome da se država iz organa koji je nadređen društvu pretvori u organ koji mu je podređen. Drugi uvjet slobode je da radnik postane vlasnik svojih sredstava za proizvodnju.« Zaključak koji proizlazi iz navedenih iskaza je nedvosmislen: Marx i Engels zamišljali su socijalizam kao društvo u kojem nestaje autoritarna država; nju zamjenjuje decentralizirana društvena zajednica čije su osnovne ćelije lokalne komune (po uzoru na Parišku komunu) i proizvodne samoupravne zajednice kojima upravljaju radnici. Socijalističke revolucije u Rusiji, a kasnije u Kini i u drugim zemljama, nisu uspjele izgraditi društvo u skladu s Marxovom vizijom socijalizma, ali razloge njihovog neuspjeha i propasti nije opravdano tražiti u marksističkoj ideologiji na koju su se pozivale (a čije bitne elemente nisu ni primijenile). Razloge neuspjeha tih pokušaja socijalističke preobrazbe treba tražiti prvenstveno u tome što ni pokretanje socijalističkih revolucija u tim tehnološki i ekonomski nerazvijenim zemljama, a ni metode izgradnje socijalističkog poretka nisu bile u skladu s Marxovom vizijom socijalizma, već u suprotnosti s njegovim temeljnim idejama. Marksizam su mnogi njegovi sljedbenici shvatili kao skup neupitnih dogmi, pa se svako odstupanje od te dogmatske interpretacije osuđivalo ne samo kao pogrešno, nego i kao neoprostiva hereza (što je naročito došlo do izražaja u staljinizmu). Stoga je pogrešno tumačiti propast socijalističkog poretka (koji u stvari i nije bio socijalistički, a još manje komunistički) u zemljama istočne Europe kao negaciju ideje socijalizma odnosno marksizma. Osnovne ideje marksističke doktrine: eksploatatorska priroda kapitalizma; koncentracija kapitala, bogatstva i moći u rukama manjine, uz

istovremeno osiromašenje i obespravljenost većine; zatim nužnost radikalne društvene preobrazbe kad kapitalistički odnosi postanu zapreka daljnjem ekonomskom i civilizacijskom napretku; ukidanje razlika između fizičkog i umnog rada na visokom stupnju tehnološkog razvoja; i na kraju Marxova vizija novog, pravednijeg i humanijeg društva, nisu izgubile na svojoj suštinskoj relevantnosti. Ako je točna teza uglednog američkog sociologa Manuela Castellsa da je dihotomija rada i kapitala danas veća nego ikada ranije, onda u postojećim uvjetima vladavine neoliberalnog, informatiziranog i globaliziranog kapitalizma, suština ključnih Marxovih ideja nije ništa manje aktualna nego u njegovo doba. Bit će korisno na kraju spomenuti (s obzirom da su mnogi danas skloni ignorirati ili omalovažiti Marxov intelektualni opus), da je jedan od najvećih ekonomista 20. stoljeća, Joseph Schumpeter, svojevremeni profesor na Harvardskom sveučilištu, smatrao Marxa genijem i prorokom, a naročito je bio impresioniran njegovim profesionalnim znanjem i znanstvenom originalnošću, što je izrazio ovim riječima: 'Kao ekonomski teoretičar, Marx je bio u prvom redu vrlo učen znanstvenik. Isticanje tog mišljenja o autoru kojeg sam nazvao genijem i prorokom može zvučati nepotrebno, ali treba shvatiti da se geniji i proroci obično ne ističu profesionalnim znanjem ni znanstvenom originalnošću. No u Marxovoj ekonomskoj teoriji ništa ne ukazuje na nedostatak znanstvenog pristupa ili nepoznavanja metoda ekonomske analize'. [17]

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8]

Karl Marx, The Revolution 0/1848: Political Writings, Penguin, Hammonsworth, 1973, str. 341 Robert Hunt, The Political Ideas of Marx and Engels, Vol. I, Marxism and Totalitarian Democracy, London, 1975, str. 363-367 Karl Marx, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, 1956, str. 8-9 Marx, Engels Werke, knjiga 1, Berlin, 1956, str. 364 K. Marx, K Engels, Izabrana dela, tom 1, Kultura, Beograd, 1949, str. 16 K. Marx & E Engels, The German Ideology, Lawrence & Wishard, 1964. str. 31 Marx, Engels Werke, knjiga 4, Berlin, str.181 K. Marx, Kapital, Kultura, Zagreb, 1973, str. 241

[9] Kric Hobsbawm, Doha revolucija, Europa 1789-1848, Školska knjiga, Zagreb, 1987, str. 178-179; naslov izvornika The Age of Revolution, Europe 1789-1848, Weidenfeld and Nicholson, London, 1962 [10] K. Marx i F. Engels, Manifest komunističke partije, Zagreb, 1948, str. 15, 19, 20 [11] Marx, Engels Werke, knjiga 17, Berlin, str. 338 [12] ibid. str. 266 [13] K. Marx, The Class Struggle in France, 1848-1850, Pelican Marx Library, str. 117 [14] K. Marx & F. Engels, Manifesto of Communist Party, Pelican Marx Library, str. 52 [15] P. Bells, Marxism and the U.S.S.R., The MacMillan Press Ltd., London, 1979, str. 5 [16] Hal Drapar, Writings of Marx and Engels on Paris Commune, New York, 1971 [17] Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Harper & Brothers Publications, New York, 1954, str. 21 OSTALA LITERATURA: Karl Karl Karl Karl Karl

Marx, Rani radovi, Kultura, Zagreb, 1963 Marx, Kritika političke ekonomije, Svetlost, Beograd, 1935 Marx, Bijeda filozofije, Svjetlost, Sarajevo, 1973 Marx, Friedrich Engels, Ekonomski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973 Marx, Friedrich Engels, O istorijskom materijalizmu, Svjetlost, Sarajevo, 1973 Friedrich Engels, Anti-Dühring, Naprijed, Zagreb Karl Marx, Teorije o višku vrednosti, I i II, Prosveta, Beograd, 1978 Friedrich Engels, Poreklo porodice, privatne svojine i države, Kultura, Beograd, 1950 Karl Marx, Grundrisse, Foundation of the Critique of Political Economy, Penguin Books Ltd., Middlessex, 1974 Karl Marx, Early Writings, Peguin Books Ltd., Middlessex, 1975 Karl Marx, The Civil War in France, Pelican Marx Library Karl Marx, Friedrich Fngels, Selected Correspodence, Progress, Moscow, 1965 Friedrich Engels, Entwicklung des Sozialismus von der Utopia zur Wissenschaft, Berlin, 1962

Predrag Vranicki, Historija marksizma, (tri knjige), Naprijed, Zagreb, 19461971 Lešek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, (tom I-III), BIGZ, Beograd, 1980 Ernst Fišer, Što je Marx stvarno rekao, Minerva, Subotica, 1973 M. M. Rozental, Marxistički dijalektički metod, Kultura, Beograd, 1983 Hans Magnus Encensberger (ur.), Razgovori s Marxom i Engelsom, Rad, Beograd, 1983 Etienne Ballbar, On the Dictatorship of the Proletariat, Verso, London, 1977

Eric Hobsbawm, The History of Marxism, Vol. One: Marxism in Marx's Day, University of Indiana Press, Bloomington, 1982 Robert Hunt, The political Ideas of Marx and Engels, Vol II: Classical Marxism, University of Pittsburg, Pittsburg, 1984 David McLellan, Karl Marx, His Life & Thought, MacMillan, London, 1973 David McLellan, Marxism after Marx, MacMillan, London, 1979 Jacques Attali, Karl Marx ou I'esprit du monde, Fayard, 2005

III. RAZLIČITA T U M A Č E N J A MARKSIZMA: R O S A L U X E M B U R G , GEORGIJ PLEHANOV, EDWARD BRONSTEIN, KARL KAUTSKY

M

arxova doktrina, iako opširno opisana i objašnjena u mnogim njegovim radovima, ostavila je ipak dosta prostora za različita tumačenja, nedoumice i dileme. Tome su doprinijele i promjene u Marxovim stavovima o nekim pitanjima u toku njegovog istraživačkog i političkog djelovanja. Stoga ne začuđuje da su se pojavile razne teorije i politički programi, koji se pozivaju na Marxa, ali imaju različite poglede na neka bitna pitanja o metodama tranzicije u socijalističko društveno uređenje i o njegovim obilježjima.

ROSA L U X E M B U R G Među samostalnim marksističkim teoretičarima i aktivistima istaknuto mjesto zauzima Rosa Luxemburg (1870-1919), koja je bila odbačena od kasnije dominantne lenjinističke struje marksizma. Već kao studentica Varšavskog sveučilišta aktivno sudjeluje u radničkom, socijalističkom pokretu Poljske (rođena je u Poljskoj, ali veći dio života živi i djeluje u Njemačkoj), gdje je bila članica ilegalne marksističke grupe »Proletarijat«. Kad je ta organizacija 1888. godine razbijena, odlazi u Zürich, gdje završava studij prirodnih znanosti i političke ekonomije i doktorira s tezom »Industrijski razvitak Poljske«. U Njemačkoj, u kojoj se nastanjuje 1897. godine, vrlo je aktivna u socijaldemokratskoj partiji (njenoj revolucionarnoj struji), predaje političku ekonomiju u partijskoj školi, piše članke. [1] Prvi njen značajni teoretski rad je feljton Socijalna revolucija ili reforma?, objavljen 1899. godine. Istovremeno radi na svom najvećem djelu Akumulacija kapitala, koji je objavljen 1913. godine.

U spomenutom svom prvom značajnom teoretskom spisu Socijalna revolucija ili reforma? Rosa Luxemburg razmatra ključnu dilemu socijalističkog pokreta tog vremena: treba li socijalizam ostvariti revolucijom proletarijata ili postupnim reformama u okviru postojećeg kapitalističkog sustava. R. Luxemburg tvrdi da je to lažna dilema, jer te dvije metode nisu međusobno suprotstavljene, već usko povezane. Ona kaže: »Za socijalnu demokraciju, između socijalne reforme i socijalne revolucije postoji neraskidiva veza, budući da za nju borba za socijalnu reformu predstavlja sredstvo, a socijalni prevrat svrhu«. [2] Očekivanje onih socijaldemokrata koji vjeruju da se u okviru buržoaske države može samo ekonomskim i socijalnim reformama postupno ostvariti socijalizam, ona smatra običnom iluzijom. Naime, R. Luxemburg je uvjerena da država u kapitalističkom sustavu, usprkos stanovitim reformama kojima se nešto poboljšava materijalni položaj radnika, postaje u sve većoj mjeri instrumentom klasnih interesa buržoazije. Ukoliko takva država i uvodi neke ustupke u korist rada, ona to čini samo zato da dugoročno učvrsti dominaciju vladajuće kapitalističke klase. Ali istovremeno, R. Luxemburg nije gajila ni iluziju da se tako duboka društvena transformacija kao što je prijelaz iz kapitalističkog u socijalističko društvo može ostvariti odjednom, putem proleterske revolucije. Ona s tim u vezi piše: »Tako silan prevrat, kao što je prevođenje društva iz kapitalističkog u socijalistički poredak, ne može se uopće zamisliti da bi mogao biti izveden jednim udarcem, pobjedonosnim udarcem proletarijata... Socijalistički prevrat pretpostavlja dugotrajnu i upornu borbu, u kojoj će proletarijat, kako po svemu izgleda, ne jednom biti odbačen natrag, tako da će on, govoreći sa stanovišta konačnog rezultata čitave borbe, prvi put 'preuranjeno' uzeti vlast«. [3] R. Luxemburg je čvrsto vjerovala u revolucionarnu svijest i aktivnost radničke klase, smatrajući da je spontani pokret radnih masa temelj revolucionarnog djelovanja. Stoga se ona usprotivila Lenjinovom stanovištu o centralističkoj i discipliniranoj partiji profesionalnih revolucionara kao glavnom čimbeniku socijalističke revolucije. U svojim člancima u Neue Zeit 1903. i 1904. godine ona oštro kritizira Lenjinove ideje o takvoj 'avangardnoj' partiji. Po njenom mišljenju, takvim tipom partije izražava se nepovjerenje u spontani radnički pokret i u revolucionarnu svijest radnika. Ona je upozoravala na opasnost od autoritativnih i autokratskih tendencija 'nepogrešivog' vodstva centralizirane partije i njenog birokratiziranja, kao i gušenja inicijative i aktivnosti radnih masa.

U članku Organizacioni problemi ruske socijaldemokracije (Neue Zeit, 1903) Rosa Luxemburg zamjera Lenjinu što je dao prevelike ovlasti

centralnom komitetu partije, čime su partijske organizacije pretvorene u puki instrument provođenja odluka vrhovnog partijskog organa, što bitno slabi revolucionarni potencijal radničke klase. R. Luxemburg shvaća radničku partiju kao organizaciju proletarijata utemeljenu prvenstveno na djelovanju aktivista u bazi, koja funkcionira ne samo na osnovu uputa viših partijskih organa, već i po svojoj vlastitoj inicijativi. Ona je ovim riječima osudila Lenjinovo inzistiranje na centralističkoj, discipliniranoj partiji: 'Ali ultracentalizam, što ga zagovara Lenjin, čini nam se po čitavom njegovom biću, da ga ne nosi pozitivan, stvaralački duh, nego sterilan računovodstveni duh. Njegov je tok misli usmjeren poglavito na kontrolu partijske djelatnosti, a ne da se ona učini plodnom, na sužavanje a ne na širenje, na tlačenje a ne na okupljanje pokreta... Njegovo shvaćanje organizacije stvara najveću opasnost za rusku socijaldemokraciju. ... Radnički pokret ništa ne čuva tako sigurno od svih oportunističkih zloupotreba nekog častohlepivog inteligenta kao revolucionarna samodjelatnost radništva, kao potenciranje njegovog političkog osjećaja odgovornosti'. [4] Rosa Luxemburg je također oštro osudila totalitarni i autokratski sustav vladanja uveden ubrzo nakon Oktobarske revolucije. Ona zagovara model socijalističke demokracije kao suprotnost buržoaskoj demokraciji, što ovako objašnjava: »Osnovna greška Lenjina i Trockog je u tome, što oni, kao i Kautsky, suprotstavljaju diktaturu proletarijata demokraciji. Ili diktatura proletarijata ili demokracija - na taj su način formulirali tu dilemu i boljševici i Kautsky. Potonji se odlučio za buržoasku demokraciju. Nasuprot njemu, Lenjin i Trocki odabrali su diktaturu šačice ljudi, t.j. diktaturu u skladu s buržoaskim mjerilima... Povijesna je zadaća proletarijata, kada stekne vlast, da stvori socijalističku demokraciju umjesto buržoaske demokracije, a ne da ukine svaki oblik demokracije«. [5] Najznačajnije djelo Rose Luxemburg je Akumulacija kapitala, u kojem nastoji dokazati da kapitalistički sustav može funkcionirati sve dotle dok raspolaže s dovoljno velikim tržištem za svoju masovnu i stalno rastuću proizvodnju. S obzirom na kontradiktorne tendencije kapitalističkog sustava, koje se sastoje u težnji za stalnim povećanjem profita, što implicira minimaliziranje radničkih nadnica, a time i ograničavanje potražnje, kapitalizam, da bi mogao nastaviti sa svojom ekspanzijom, mora pronaći nova tržišta i otkriva ih u nerazvijenim, koloniziranim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike. S tim u vezi R. Luxemburg piše: »Od početka 19. stoljeća pod ruku s ovim metodama ide izvoz akumulacije kapitala iz Europe u nekapitalističke zemlje drugih dijelova svijeta; tamo on na novom polju, na

razvalinama domaćih, starih oblika proizvodnje nalazi novi krug kupaca svojih roba, a time i mogućnost daljnje akumulacije.«[6] U toj svjetskoj ekspanziji kapitala, piše dalje R. Luxemburg, dolazi do sve oštrije konkurencije između kapitalističkih monopola u borbi za nova tržišta i nova područja oplođivanja kapitala, što neminovno dovodi do konflikata, kriza i ratova. Istovremeno, pojačava se eksploatacije radnika i produbljuje društvena polarizacija na manjinu vlasnika kapitala i većinu ljudi koji žive od prodaje svoje (fizičke ili umne) radne snage. To će na kraju izazvati pobunu međunarodnog proletarijata protiv vladavine kapitala i promjenu društvenog uređenja. Glavni motiv kapitalističke proizvodnje je akumulacija kapitala, t.j. pretvaranje viška vrijednosti u novi aktivni kapital. No da bi se akumulacija kapitala mogla ostvariti potrebno je da potražnja roba prati njenu sve veću proizvodnju. Tome se uvjetu međutim suprotstavlja imanentna tendencija kapitalističkog načina proizvodnje da potiskuje nadnice radnika na razinu fiziološkog minimuma. Stoga dolazi neizbježno, tvrdi Rosa Luxemburg, do povremenih kriza hiperprodukcije kao i sve veće socijalne polarizacije i na kraju do sloma kapitalističkog sustava. Dosadašnji je razvoj kapitalizma uglavnom potvrdio teze Rose Luxemburg. No do njegovog sloma nije došlo, jer se kapitalistički sustav pokazao vrlo prilagodljivim i sposobnim da raznim mjerama ekonomske i socijalne politike utječe na raspodjelu dohotka i na potražnju roba i da u stanovitoj mjeri kontrolira makroekonomske procese, zahvaljujući najviše ekonomskoj teoriji državnog intervencionizma poznatog britanskog ekonomiste John Maynard Keynesa. Međutim, napuštanje Keynesove ekonomske doktrine i vraćanje tržišnom fundamentalizmu u obliku ekonomskog neoliberalizma 8o-tih godina prošlog stoljeća ponovno je otkrilo pravu narav i bît kapitalizma: njegov nezasitan i nezaustavljiv poriv za gomilanjem profita i s tim povezanom sve bezobzirnijom eksploatacijom radne snage i prirodnih resursa. Te su tendencije posljednjih 20-30 godina zaoštrile socijalne, političke i ekološke probleme i posljedice koje izaziva takav neobuzdan, 'divlji' kapitalizam. Rosa Luxemburg nije, kao ni Marx, prihvatila teoriju o automatskom slomu kapitalizma: taj društveno-ekonomski sustav na određenom stupnju razvoja postaje kočnicom daljnjem tehnološkom napretku i ekonomskom rastu, zbog čega je osuđen na propast, ali je za to potrebna revolucionarna akcija proletarijata, u čiju je revolucionarnu svijest ona čvrsto vjerovala. Ekonomske i socijalne reforme u cilju poboljšanja položaja rad-

nika su doduše korisne, ali one nisu dovoljne i ne postižu svrhu, ukoliko nisu shvaćene kao sredstvo za konačno osvajanje vlasti, ako se dakle sprovode bez revolucionarne, socijalističke perspektive. Sindikalna borba za više nadnice i bolje radne uvjete u okviru kapitalističkog sustava dobivaju socijalistički smisao samo ako su dio strategije za postizavanje konačnog cilja: revolucionarnog osvajanja političke vlasti. Kao što ističe u brošuri Socijalna reforma ili revolucija?, R. Luxemburg ne vidi proturječnost između borbe za reforme i revolucionarne borbe za vlast, jer su reforme sredstvo, a politička vlast je cilj. Ako bi se reforme shvatile kao cilj po sebi, to bi značilo ne samo pristanak na trajno postojanje kapitalizma nego bi čak doprinijelo njegovoj stabilizaciji uz cijenu sitnih ustupaka. Nikakve reforme ne mogu zamijeniti revolucionarnu akciju radničke klase ni srušiti kapitalizam. Uloga reformi je dvojaka: prvo, poboljšanje položaja radnika u okviru postojećeg kapitalističkog sustava, i drugo, što je važnije, priprema proletarijata za odlučujuću revolucionarnu akciju. Zbog takvih stajališta razumljiva je kritika R. Luxemburg engleskog radničkog pokreta, koji je po njenom mišljenju odustao od klasne borbe za socijalizam, zadovoljan ograničenim poboljšanjima radnih i životnih uvjeta radnika. Iako R. Luxemburg odbacuje socijaldemokratsko načelo da partija mora najprije osvojiti podršku većine stanovništva i tek onda krenuti u osvajanje vlasti, ona se protivila vladanju protivnom volji većine, t.j. ukidanju demokracije i političkih sloboda i održavanju vlasti pomoću represije. Osuđivala je također ukidanje slobode štampe i političkog udruživanja. S tim u vezi značajne su ove njezine riječi: »Sloboda samo za pristalice vlade, samo za članove jedne partije, pa makar kako bili brojni, nije sloboda. Sloboda je uvijek sloboda za onoga koji misli drugačije. Istinski je socijalizam nezamisliv bez demokracije i slobode javnog mnijenja, bez slobodnih izbora, slobodnih medija, slobode udruživanja i političkog djelovanja.« [7] Rosa Luxemburg kritizira Lenjina što je umjesto predstavničkih tijela izabranih na općim izborima odredio sovjete kao jedine prave zastupnike radnog naroda. Uvjerena je da bez općih slobodnih izbora, bez slobode štampe, sastajanja i udruživanja, bez slobodne borbe mišljenja, odumire pravi politički život, da vlast monopolizira partijska elita, da se diktatura proletarijata pretvara u diktaturu partijskog vrha. (ibid. str. 75). Još davno prije boljševičke revolucije, R. Luxemburg je (godine 1906.) zastupala ideju da je socijalizam nespojiv s vladavinom manjine. A za boljševičku je vlast izjavila da je umjesto diktature proletarijata uspostavila diktaturu klike. Odmah nakon pobjede Oktobarske revolucije 1917. godine u sporne-

nutoj knjižici Die russische Revolution ponovila je svoje već ranije izraženo neslaganje s boljševičkom politikom, odnosno s uspostavom diktature proletarijata. Čitavo promišljanje kapitalizma, socijalizma i društvenog prevrata R. Luxemburg polazi od zaključka njenog najvažnijeg djela Akumulacija kapitala, u kojem ona predviđa sve veće poteškoće u funkcioniranju kapitalističkog sustava i s tim povezan povećan pritisak na radničke plaće i radne uvjete, sve izraženiju radikalizaciju radničke klase, porast njene revolucionarne svijesti i zaoštravanje radničke borbe za smjenu kapitalističkog sustava. Što se tiče boljševičke revolucije u Rusiji, ona ipak priznaje da su specifični uvjeti u toj zemlji (njena velika ekonomska i politička zaostalost i razaranja izazvana građanskim ratom) bili takvi da se neposredno nakon revolucije nije mogla uspostaviti demokracija. Međutim, uvođenje represivnog načina vladanja bila je stvar nužde, pa je trebala biti privremenog karaktera, a ne trajno rješenje i stvar načela. Osim intenzivnog teoretskog i spisateljskog rada Rosa Luxemburg je do kraja života bila vrlo aktivna u radničkom pokretu Njemačke, zbog čega je više puta bila uhićena, a provela je nekoliko godina i u zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora 1916. godine osnovala je s Karlom Liebknechtom revolucionarnu socijalističku organizaciju Savez spartakovaca (Spartacusbund). Sudjelovala je u neuspjelom pokušaja radničkog ustanka u Njemačkoj 1918. godine, a početkom 1919. godine je uhićena i ubijena zajedno s Karlom Liebknechtom. Teoretsko i političko djelovanje Rose Luxemburg bilo je kritizirano, ignorirano i osuđeno od strane ruske boljševičke partije, tako da je ostalo gotovo zaboravljeno u europskom radničkom pokretu sve do 60tih godina prošlog stoljeća, kad su se počele intenzivnije tražiti alternative staljinističkom modelu socijalističkog društva.

GEORGIJ PLEHANOV Najzaslužniji za širenje marksističke ideologije u Rusiji bio je Georgij Plehanov (1866-1918), kojeg stoga često nazivaju ocem marksizma u toj zemlji. Još kao student priključio se organizaciji »Zemlja i volja« i postao aktivan u tom pokretu, koji je težio da masovnim političkim aktiviranjem radnika i seljaka ostvari promjenu carističkog, polufeudalnog poretka u Rusiji. No ubrzo je zajedno s drugim vodama tog pokreta bio prisiljen emigrirati u inozemstvo (u Ženevu). U Rusiju se vratio tek 1917. godine, nakon gotovo 30 godina izgnanstva. Na početku svog teoretskog i političkog djelovanja

smatrao je da socijalizmu u Rusiji treba prethoditi liberalna politička revolucija kako bi se ostvarila demokracija i postigao brži ekonomski razvoj. Kad se zahvaljujući industrijalizaciji i kapitalističkom razvoju stvori brojna radnička klasa, ona će postati glavna snaga socijalističkog preobražaja. Dakle prvi je zadatak razvoj proizvodnih snaga u okviru kapitalističke ekonomije i uspostava demokracije; jedino ostvarenjem tih dvaju prethodnih uvjeta otvara se socijalistička perspektiva u ekonomski zaostaloj, polufeudalnoj, pretežno poljoprivrednoj Rusiji. Sa skupinom istomišljenika koji su prihvatili marksizam Plehanov je u emigraciji 1883. godine osnovao organizaciju nazvanu »Grupa za oslobođenje rada«, kao prvu rusku socijaldemokratsku organizaciju, koja je stvorila ideološke i organizacione temelje socijalističkog pokreta u Rusiji. Te je godine Plehanov objavio svoju prvu knjigu Socijalizam i politička borba, u kojoj objašnjava da socijalizam u Rusiji može nastati samo kao posljedica proturječnosti kapitalističkog sustava. Već od vremena reformi Aleksandra II. Rusija je krenula putem razvoja kapitalističke ekonomije, doduše veoma sporo, ali je Plehanov ipak očekivao da će daljnji proces industrijalizacije u dogledno vrijeme dovesti do stvaranja brojne radničke klase i rastućeg društvenog raslojavanja. No najprije će se morati dogoditi tzv. buržoaska revolucija, t.j. ukidanje carističkog apsolutizma i feudalizma kako bi se uspostavila liberalna demokracija, jer je to interesu buržoazije i ubrzane industrijalizacije. Ali takav je razvoj također u interesu proletarijata i socijalističke perspektive, jer bez visoko razvijenih proizvodnih snaga, t.j. bez zrelog kapitalizma nema uvjeta za socijalistički preobražaj. No taj preobražaj, ni kada se dostigne visoka razina kapitalističkog razvoja, neće se dogoditi automatski, kao spontani proces. Preobrazbu kapitalističkog u socijalistički društveni poredak moći će pokrenuti jedino radnička klasa svjesna svog ponižavajućeg klasnog položaja, svoje eksploatacije, svog revolucionarnog potencijala i svjesna mogućnosti izgradnje pravednijeg, socijalističkog društva. Plehanov je najzaslužniji za širenje marksističke misli u Rusiji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i dugo je vremena bio najutjecajniji marksistički teoretičar i politički aktivist toj zemlji (iako je živio kao politički emigrant u inozemstvu). Ruski povjesničar M. N. Pokrovski piše o Plehanovu kao o »najinteligentnijem, najobrazovanijem i najnadarenijem ruskom publicistu potkraj 19. stoljeća«. [8] Plehanov je prihvatio glavne ideje marksističke doktrine: dijalektički materijalizam, tezu da je tehnološki napredak glavna pokretačka snaga društvenog razvitka, neminovnost zamjene kapitalistič-

kog sustava novim, višim socijalističkim društvenim uređenjem i tezu o vodećoj ulozi radničke klase u rušenju kapitalizma. Dijalektičko shvaćanje povijesnog razvitka znači da se taj razvitak odvija kao borba proturječnosti i u skokovitim promjenama. Plehanov također prihvaća Feuerbachovu tezu da je materija prvobitna supstancija postojanja svijeta i da su svijest i mišljenje proizvod razvoja materije, ali smatra da istovremeno čovjek, njegova svijest i njegovo djelovanje posjeduju sposobnost oblikovanja materijalnih uvjeta života i društvenih odnosa. Čovjek dakle nije samo pasivni objekt povijesnih procesa, koje određuje tehnološki progres već i aktivni subjekt tih procesa. Ipak, u posljednjoj instanci (izraz koji Plehanov često upotrebljava) razvoj oruđa za rad, t.j. tehnološki napredak je taj odlučujući faktor koji oblikuje ljudsku svijest, društvene odnose i povijesni razvoj. Sazrijevanje ljudske svijesti događa se prvenstveno u procesu rada, a ne kontemplacijom. Usprkos nastojanja da ostane u okvirima materijalističkog monizma, Plehanov je bio svjestan kompleksnosti procesa povijesnog razvitka: on je shvatio da je taj razvitak posljedica velikog broja raznih okolnosti, a ne samo tehnološkog napretka i njime uvjetovanog razvoja proizvodnih snaga. Zanimljivo je Plehanovo razmišljanje o utjecaju velikih ličnosti na tok povijesnih događaja. On smatra da u povijesnom razvoju stvaralačka inicijativa i djelatnost ljudi, a pogotovo dalekovidnih, mudrih i snažnih ličnosti ima značajnu ulogu. Iako prihvaća povijesni materijalizam, on nije sklon apsolutiziranju utjecaja tehnološkog napretka na povijesni razvitak, smatrajući da se time podcjenjuje uloga svjesnog, subjektivnog faktora (putem djelovanja velikih ličnosti ili masovnog djelovanja društvenih skupina), kao i uloga slučajnih, nepredvidivih događaja. Prema njegovom mišljenju, energija i kreativnost jakih ličnosti može u velikoj mjeri utjecati na društvenu i povijesnu dinamiku (kao i slučajne okolnosti), ali ipak u krajnjoj liniji opći pravac povijesnog kretanja određen je razvitkom proizvodnih snaga nekog društva. S tim u vezi on piše: »Utjecajne ličnosti, zahvaljujući osobinama svoga uma i karaktera, mogu izmijeniti fizionomiju događaja i neke njihove djelomične posljedice, ali one ne mogu izmijeniti njihov opći pravac, koji je uvjetovan drugim silama.« (G. V. Plehanov, K voprosu o roli ličnosti v istorii). Plehanov je u početku prihvatio Marxovu i Engelsovu doktrinu, ali je kao kreativan mislilac neke teze te doktrine u svojim mnogobrojnim teoretskim radovima dopunio, razradio i konkretizirao. [9] Dok je većina marksista u njegovo vrijeme najveću pažnju obraćala političko-ekonom-

skim i socijalnim aspektima marksizma, Plehanov je naglašavao njegovu filozofski i idejni okvir. Objašnjavajući prvorazredni značaj filozofskih temelja marksizma, Plehanov je podsjećao da filozofija objedinjuje cjelokupno ljudsko znanje i iskustva i da ona predstavlja sintezu spoznaja svih procesa i pojava ljudske civilizacije. Usprkos prihvaćanja povijesnog materijalizma, Plehanov je bio svjestan kompleksnosti dinamike povijesnih procesa. Stoga je njegovo shvaćanje odnosa tzv. 'baze' (proizvodnih snaga) i 'nadgradnje' (društveno-političkog uređenja, ideologija, kulture) slojevito i fleksibilno. Iako u krajnjoj liniji primat imaju materijalni temelji određene civilizacije, t.j. dostignuta razina razvoja proizvodnih snaga, ipak društveno-političko uređenje, vladajuća ideologija, kolektivna svijest, kao i svijest čovjeka-pojedinca i njegova kreativnost imaju često veliki utjecaj na tok društvenih zbivanja. Plehanov kod toga posebno naglašava ulogu pojedinca, čija svijest i djelovanje ne odražava samo kolektivnu psihologiju određenog društvenog sloja: čovjek-pojedinac posjeduje sposobnost individualnog, autonomnog rasuđivanja, djelovanja i utjecanja na društvena kretanja. Iako u većini Plehanovih djela prevladava ortodoksni marksizam, on je ubrzo došao u sukob s Lenjinovom interpretacijom marksističke doktrine, t.j. sa boljševičkom verzijom marksizma. Plehanov je predbacio boljševicima (kao i Rosa Luxemburg) težnju za apsolutnom vlašću partijskog rukovodstva, t.j. nastojanje da se diktatura proletarijata zamijeni diktaturom nad proletarijatom. Objašnjavao je da Lenjinova koncepcija partije, kao partije profesionalnih revolucionara-intelektualaca guši inicijativu i mobilizaciju radničke klase, što je suprotno marksističkoj teoriji klasne borbe. Taj model partije odražava, prema uvjerenju Plehanova, nepovjerenje prema radničkoj klasi, jer počiva na pretpostavci da se njena klasna svijest može razviti jedino aktivnošću profesionalnih revolucionara. On se već 1903. godine razišao s Lenjinom, kad se nakon rascjepa ruske socijaldemokratske partije na boljševike i menjševike priklonio ovima posljednjima. Kad se 1917. godine vratio u Rusiju, podržavao je Privremenu vladu smatrajući da treba najprije uspostaviti parlamentarnu demokraciju i industrijalizirati zemlju, jer se socijalizam ne može ostvariti u ekonomski nerazvijenoj zemlji, s preko 80 % stanovništva zaposlenog u poljoprivredi. Plehanov je stoga osudio Oktobarsku revoluciju kao preuranjen i pogrešan čin.

EDWARD BERNSTEIN Edward Bernstein (1850-1932) bio je jedan od socijalističkih teoretičara i aktivista koji se u mnogim pitanjima udaljio od izvorne Marxove doktrine. On je bio jedan od vođa Druge Internacionale (bio je također prijatelj F. Engelsa), a svojim je člancima u Die Neue Zeit i Sozialistische Monatshefte o raznim filozofskim, sociološkim i ekonomskim temama dao značajan doprinos razvoju socijalističke misli i pokreta. E. Bernstein nije bio sklon tezi o socijalizmu kao nužnoj konsekvenci visokog tehnološkog i ekonomskog napretka; za njega je ostvarenje socijalističkog društva bio prvenstveno humanistički i moralni postulat. Na kritiku R. Luxemburg da time napušta povijesni materijalizam on je ovako odgovorio: »Pobjedu socijalizma ne činim ovisnom o njenoj imanentnoj ekonomskoj nužnosti, već naprotiv ne smatram ni mogućim ni nužnim da mu dam čisto materijalističko obrazloženje«. [10] U prilog tom shvaćanju navodi da su Marx i Engels i sami kasnije odustali od rigidnog i isključivog tumačenja povijesnog materijalizma. Naime, dok su oni u ranoj fazi svog teoretskog djelovanja tvrdili, podsjeća Bernstein; da »biti materijalist znači prije svega priznati nužnost svega događanja« i da »kretanje materije određuje oblikovanje ideja i volje«, kasnije su osnivači marksizma donekle modificirali svoja gledišta dajući idejama, svijesti i volji pojedinca i društvenih skupina značajnu ulogu u društvenom i povijesnom razvoju. Stoga E. Bernstein zaključuje da je »filozofski i prirodoznanstveni materijalizam deterministički, a marksističko shvaćanje povijesti to nije; ono ekonomskoj bazi života ne pripisuje bezuvjetno određujući utjecaj na oblike života«, (ibid. str. 45). Iako je u mladosti bio sljedbenik ortodoksnog marksizma, višegodišnji boravak u Engleskoj početkom 20. stoljeća pokolebao je njegovu vjeru u neke bitne elemente marksističke doktrine. U Engleskoj je uočio kako je stanovito poboljšanje materijalnog položaja radnika oslabilo njihovu revolucionarnu svijest i spremnost na radikalne akcije. Osim toga, kontakti s Fabijanskim društvom utjecali su na preispitivanje njegovih ranijih ortodoksnih stavova. (Fabian society, britanska reformistička socijaldemokratska organizacija, koja se protivila marksističkoj doktrini klasne borbe i revolucionarnog rušenja kapitalizma i zastupala politiku mirnog, evolutivnog preobražaja kapitalističkog društva). Bernstein je došao do zaključka da jednokratni slom kapitalizma nije vjerojatan i da je realnija perspektiva ostvarenje socijalizma putem postupnih reformi i to demokratskim putem u okviru postojećeg kapitalističkog sustava. Zbog tog ideološkog i političkog zaokreta proglašen je od strane boljševičke marksističke ortodoksije

za jednog od vodećih revizionista, t.j. onih socijalističkih teoretičara koji dovode u sumnju neke bitne elemente marksizma, naročito obaranje kapitalizma putem revolucionarne borbe proletarijata. Knjiga E. Bernsteina Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie, objavljena 1889. godine, pokrenula je sučeljavanje dviju oprečnih tendencija u socijalističkom pokretu: revolucionarne i reformističke. Vremenom, Bernstein se sve više udaljavao od ortodoksnog marksizma, kritizirajući mnoge njegove stavove i sve se više približavajući reformističkom liberalizmu. Stoga ga mnogi povjesničari radničkog pokreta smatraju najvažnijim tvorcem socijaldemokratske ideologije, kako se ona oblikovala poslije Prvog svjetskog rata, u opreci prema komunističkoj ortodoksiji. Priznajući Marxovu zaslugu što je prvi otkrio primarnu važnost tehnološkog napretka u dinamici društvenih promjena, Bernstein nije prihvatio načelo dijalektičkog materijalizma kao jedino i neprikosnoveno objašnjenje procesa društvenog i povijesnog razvitka, koji je po Bernsteinu posljedica mnogih, raznovrsnih faktora. Glavna oštrica Bernsteinove kritike Marxove doktrine bila je usmjerena protiv teze o neizbježnosti kriza hiperprodukcije i polarizacije društvenih klasa u kapitalizmu, što bi prema Marxu trebalo dovesti do sloma tog sustava. Bernstein s tim u vezi ističe kako je kapitalizam pokazao veliku vještinu svladavanja tržišnih neravnoteža. Osim toga, neviđena ekspanzija međunarodne trgovine proširila je manevarski prostor za rješavanje povremenih poremećaja. Razne mjere monetarne, fiskalne i kreditne politike pokazale su se kao efikasni instrumenti ublažavanja kriza umanjujući time nadu u neizbježnost 'velike katastrofe' kapitalizma. Prema tome, zaključuje Bernstein, tendencije razvoja kapitalističkog društva početkom 20. stoljeća nisu bile naklonjene revolucionarnoj opciji socijalističkog pokreta. Svoju tezu da je kapitalizam stalnim povećanjem svoga bogatstva i fleksibilnosti svoje organizacije u stanju da izbjegne potpuni slom, Bernstein ovako obrazlaže: »Ako nepredviđeni vanjski događaji ne izazovu opću krizu, a to se, kao što je rečeno, može dogoditi svakog dana, nema nužnog razloga da do nje uskoro dođe iz ekonomskih razloga. Lokalne i parcijalne depresije su neizbježne, ali opći zastoj nije neizbježan pri današnjoj organizaciji i proširivanju svjetskih tržišta, a naročito pri velikom povećanju proizvodnje živežnih namirnica. Ovaj posljednji fenomen ima naročito značenje za naš problem. Možda ništa nije pridonijelo ublažavanju poslovnih kriza ili sprečavanju njihovog porasta kao pad najamnina i cijena živežnih namirnica«, [11] Također, Marxovo predviđanje osiroma-

šenja radničke klase (apsolutnog ili relativnog) u kapitalističkom sustavu nisu se, prema Bernsteinovom mišljenju, potvrdile. Zahvaljujući sve snažnijem sindikalnom pokretu i silnom porastu proizvodnje, životni standard radnika u razvijenim industrijskim zemljama u drugoj polovici 19. stoljeća osjetno je povećan. E. Bernstein je zamišljao put u socijalizam kao postupno kretanje ovisno o porastu proizvodnosti rada, tehnološkom, ekonomskom i društvenom napretku, kao i o podizanju kulturne i političke zrelosti radničke klase. Demokracija nije samo društveni okvir koji omogućava političku borbu i reforme na putu za socijalizam, nego i samobitan cilj i vrijednost po sebi. Stoga je nezamisliv istinski socijalizam koji bi radnička klasa ostvarila nasiljem nad ostalim društvenim slojevima. Put u socijalizam temelji se na sve većem utjecaju socijaldemokracije na državne institucije, na sve većoj kontroli sindikata nad proizvodnjom i radnim uvjetima, na osiguranju prava na rad i postupnom podruštvljenju proizvodnje. Bît socijaldemokracije je dakle u tome što ona teži socijalističkom preobražaju putem postupnih ekonomskih i socijalnih reformi provedenih na demokratski način. Već 1889. godine E. Bernstein se u spomenutoj knjizi Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie zalaže za reformistički put u socijalizam. Tu on piše kako ni Marx nema gotovu i detaljnu predodžbu o novom socijalističkom društvu, koje bi se moglo uvesti dekretom. E. Bernstein smatra da oslobođenje radničke klase zahtijeva dugotrajnu političku borbu, u toku koje će se izmijeniti ekonomske i društvene okolnosti kao i svijest ljudi i tokom koje će se pokrenuti i razviti elementi novog, socijalističkog društva, koji su začeti već u kapitalizmu. Prema njegovom mišljenju insistiranje na revolucionarnoj borbi i na tradicionalnim utopijama predstavlja smetnju društvenom napretku, jer odvraća pažnju od mogućih i izvodljivih postepenih, progresivnih promjena. U svom pismu kongresu Socijaldemokratske partije Njemačke on piše: »U sadašnjoj situaciji partiji ne treba da je stalo do velike katastrofe (kapitalizma), nego do postupnog širenja političkih prava radnika i njihovog učešća u upravljanju privrednim i komunalnim poduzećima; osvajanje vlasti i podruštvljenje vlasništva nisu cilj nego sredstva«. E. Bernstein je uvjeren da je socijalistički pokret u stanju izboriti se za mnoge promjene koje će postupno unijeti u društveni život sve više socijalističkih vrijednosti, dok bi fokusiranje političkog djelovanja na rušenje kapitalizma revolucionarnim putem bilo suprotno stvarnom oslobođenju radničke klase.

Bernsteinove ideje i njegova politička djelatnost naišli su na oštre kritike tzv. ortodoksnih marksista svih boja. Tako je na pr. Rosa Luxemburg pisala da je reforma kapitalizma mirnim putem nemoguća, jer se eksploatacija radničke klase ne može ukinuti sve dok je radna snaga roba koju je radnik prisiljen prodavati vlasniku kapitala, a ovaj se nikad neće dobrovoljno odreći svoje privilegirane pozicije. Jedino rješenje neodržive proturječnosti, nepravednosti i antagonizma kapitalističkog sustava je potpuno razvlašćivanje kapitalističke klase, a ono je moguće po uvjerenju R. Luxemburg samo revolucionarnim preuzimanjem političke vlasti. Ipak, i ona se kasnije priklonila umjerenim metodama klasne borbe uvidjevši da opada revolucionarni zanos radničke klase Njemačke zbog povećanog životnog standarda i i uspješne borbe njemačkih sindikata za povećanje nadnica i poboljšanje radnih uvjeta radnika (iako je 1919. godine sudjelovala u krvi ugušenoj radničkoj pobuni 'spartakovaca' u Njemačkoj, u kojoj je i sama brutalno ubijena).

KARL K A U T S K Y Na ideologiju i političke programe socijaldemokratskih partija imale su snažan utjecaj ideje njemačkog marksističkog teoretičara Karla Kautskog (1854-1938). On nije marksizam interpretirao na dogmatski način, ali ga je prihvatio i branio kao jedinu ispravnu metodu analize društvenih pojava. Kautsky se protivio zahtjevu revolucionarnih marksista za nasilnim, jednokratnim prevratom, t.j. za revolucionarno rušenje kapitalističkog poretka. Zbog kritike Oktobarske revolucije Lenjin ga je proglasio 'renegatom' i izdajnikom. Kautsky je bio vrlo plodan pisac teorijskih rasprava o raznim socijalnim i političkim temama (objavio je 15 knjiga). Najvažnije je njegovo teorijsko djelo Ethik und materialistische Geschichtauffassung (1906). Kautsky je prihvatio Marxovo stanovište da je socijalizam nužna posljedica visokog tehnološkog i ekonomskog razvoja koji je pokrenuo i ostvario kapitalizam, ali se po njegovom mišljenju to novo socijalističko društvo može postići jedino političkom aktivnošću radničke klase. Socijalizam može nastati samo kao rezultat visoke tehnološke i ekonomske razine kapitalističkog društva i s tim povezane zaoštrene klasne polarizacije. Borba proletarijata u razvijenom, zrelom kapitalizmu nije motivirana prvenstveno siromaštvom i bijedom radničke klase, već njenim dehumaniziranim položajem i njenom društvenom marginalizacijom. Kautsky je naglašavao da samo preuzimanje političke vlasti neće dovesti do ekonom-

skog oslobođenja proletarijata, ako nisu sazreli uvjeti u smislu visokog tehnološkog i ekonomskog razvoja kapitalizma. Tim se svojim stavom Kautsky priklonio reformskoj struji socijalističkog pokreta. Važno je također njegovo stanovište da su demokracija, sloboda govora i tiska, sloboda političkog udruživanja i djelovanja kao i sloboda kulturnog stvaralaštva, prirodna, imanentna obilježja socijalističkog društva. Bio je uvjeren da su demokratske slobode trajna tekovina ljudske civilizacije i da bi socijalizam bez demokracije bio suprotan svojim vlastitim temeljnim načelima. Stoga socijalizam ne može biti nametnut nasiljem revolucionarne manjine, već se može ostvariti samo političkim djelovanjem većine, koja priznaje prava manjine. Uvjerenje K. Kautskog da se socijalističko društvo ne može uspostaviti prije nego što sazriju tehnološki i ekonomski preduvjeti kao i uvjerenje da socijalizam nužno pretpostavlja demokraciju doveli su ga u sukob s Lenjinom i njegovim strateškim idejama i potezima: Oktobarskom revolucijom i diktaturom proletarijata. Kritika Lenjinove koncepcije i realizacije socijalističkog projekta bila je vrlo radikalna: Kautsky je tvrdio da su boljševici naumili izgraditi socijalizam u ekonomski zaostaloj zemlji pomoću terora, pokušavajući prevladati ekonomsku zaostalost prinudnim radom, prisilnim otkupom žita i represijom, pretvorivši diktaturu proletarijata u tiraniju nove političke elite i državne birokracije. Smatrao je da je najveći grijeh boljševizma bio ukidanje demokracije, slobodnih izbora, slobodnog tiska, slobode političkog udruživanja i djelovanja, kao i uvjerenje da se manjina može nametnuti većini nasilnim metodama i represijom. Bît učenja K. Kautskog može se na sažet način ovako opisati: a) tehnološki i civilizacijski napredak uzrokovat će neminovnu propast kapitalističkog modela odnosno njegovo prerastanje u socijalizam; b) moralna prednost socijalizma je tako očigledna, da je nije teško objasniti i uvjeriti većinu u humanističku i civilizacijsku superiornost tog novog, višeg društvenog uređenja; i c) socijalistički pokret treba prema tome usmjeriti na širenje socijalističkih ideja te na provođenje socijalnih i ekonomskih reformi i na taj način transformirati postojeći kapitalistički poredak. Prema nekim povjesničarima europskih radničkih pokreta, uspjesi njemačke socijaldemokracije mogu se velikim dijelom pripisati utjecaju ideja K. Kautskog.

CITIRANA LITERATURA: [1]

Paul Froelich, Rosa Luxemburg, Gedanke und Tat, Frankfurt am Main, 1967

[2] Rosa Luxemburg, Socijalna reforma ili revolucija?, u zborniku Marksizam i revizionizam, Zagreb, 1958, str.271 [3] ibid. str. 326 [4] U. H. Chamberlin, Die russische Revolution, Frankfurt, 1958, str.33 [5] ibid. str. 59,60 [6] Rosa Luxemburg, Akumulacija kapitala, Beograd, 1955, str. 279 [7] Rosa Luxemburg, Die russische Revolution, str.7 3 [8] M. N. Pokrovski, Povijest Rusije, Zagreb, 1935, str. 219 [9] Gajo Petrović, Filozofski pogledi Plehanova, Zagreb, 1957 [10] Edward Bernstein, Pretpostavke socijalizma i zadaci socijaldemokracije, u zborniku, Marksizam i revizionizam, Zagreb, 1958, str. 254 [11] ibid. str. 120 OSTALA LITERATURA: Rosa Luxemburg, Massenstreik, Partei und Gewerkschaften, Berlin, 1951. Edward Bernstein, Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben des Sozialdemokratie, Reinbek, 1969. Edward Bernstein, Der Revisionismus der Sozialdemokratie, u Ein revisionistisches Sozialismusbild, Reinbek, 1969. Edward Bernstein, Wie ist wissenschaftlicher Sozialismus möglich?, Berlin, 1901. Peter Gay, Das Dilemma des demokratischen Sozialismus, Nuernberg, 1954Pierre Angel, Eduard Bernstein et l'évolution du socialisme allemand, Paris, 1961. Karl Kautsky, Die Diktatur der Proletariat, Wien, 1918. Karl Kautsky, Demokratie oder Diktatur, Berlin, 1918. Karl Kautsky, Von der Demokratie zur Staatsklaverei', Berlin, 1923. Karl Kautsky, Ortodoksni marksizam i revizionizam, Globus, Zagreb, 1978. Karl Kautsky, The Class Struggle (Erfurt Programm), Norton, New York, 1971-

IV.

LENJINIZAM - BOLJŠEVIČKA VERZIJA M A R K S I Z M A

D

ok je Marx bio u teorijskom, ideološkom i političkom smislu vodeća ličnost radničkog socijalističkog pokreta u drugoj polovici 19. stoljeća, Lenjin je tu ulogu znatnim dijelom preuzeo u 20. stoljeću. On je svojim teorijskim i ideološkim raspravama i stavovima kao i svojom velikom energijom, revolucionarnim žarom i organizacionim sposobnostima pripremio i vodio socijalističku revoluciju u zemlji gdje se to najmanje očekivalo, u polufeudalnoj, ekonomski zaostaloj Rusiji i time bitno utjecao na svjetska politička kretanja u 20. stoljeću. Vladimir Iljič Lenjin (porodično prezime Uljanov, 1870-1924) već je kao 19-godišnji student prava bio aktivan u ilegalnim petrogradskim marksističkim kružocima; tada je prvi put uhićen zbog sudjelovanja u studentskim nemirima. Na njegovu revolucionarnu orijentaciju utjecala je sudbina njegovog starijeg brata, koji je zbog sudjelovanja u atentatu na cara Aleksandra III. u proljeće 1887. godine osuđen na smrt i obješen. Lenjin je nakon završetka studija prava 1894. godine počeo držati referate i pisati članke o aktualnim ekonomskim, socijalnim i političkim problemima Rusije. Godinu dana kasnije osniva revolucionarnu organizaciju »Savez borbe za oslobođenje radničke klase u Rusiji«. No uskoro je uhićen i osuđen na tri godine izgona u Sibir, gdje piše (i 1899. godine dovršava) jedno od svojih najznačajnijih djela Razvitak kapitalizma u Rusiji. Po povratku iz sibirskog izgnanstva (1900. godine) odlazi u inozemstvo, gdje pokreće časopis Iskra. Lenjin je otpočetka zastupao radikalnu, revolucionarnu struju radničkog pokreta, zbog čega dolazi na kongresu socijaldemokratske partije Rusije 1903. godine do polemika, sukoba i rascjepa između revoluci-

onarne i reformističke struje. On je smatrao da se radnički pokret treba pripremiti za revolucionarnu borbu i da je u tom cilju potrebno izgraditi čvrstu, discipliniranu i konspirativnu partiju, sastavljenu od profesionalnih revolucionara, koja bi bila udarna snaga proletarijata u predstojećim revolucionarnim borbama. Pored političke aktivnosti Lenjin se intenzivno bavi i teorijskim pitanjima marksizma, piše opširnu raspravu o materijalizmu (Materijalizam i empiriokriticizam), proučava Hegela i druge filozofe (te su njegove filozofske rasprave objavljene u knjizi Filozofske sveske). Baselski kongres Druge Internacionale održan u predvečerje Prvog svjetskog rata, 1912. godine, jasno je pokazao podvojenost socijalističkog pokreta u gledanju na neka bitna pitanja, posebno u odnosu radničkih pokreta prema predstojećem ratnom sukobu velikih imperijalističkih sila. To je potaklo Lenjina da napiše svoju drugu značajnu knjigu Imperijalizam kao posljednji stadij kapitalizma. Ulazak Rusije u Prvi svjetski rat pripremio je teren za revolucionarne promjene koje su uskoro uslijedile. Nakon dvije i pol godina ratovanja s tehnički bolje opremljenim neprijateljem, rat u kojem je Ruska armija imala ogromne gubitke, među vojnicima se širilo nezadovoljstvo, došlo je do masovnog dezertiranja i sve češćih pobuna vojnika i seljaka, koji su tražili pravo da steknu zemlju koju su generacijama obrađivali. Osim toga, u gradovima se širilo revolucionarno raspoloženje među radnicima, čiji su radni i životni uvjeti postali sve teži i nepodnošljiviji. Stvoreni su tako povoljni uvjeti za revolucionarni pokret, koji je rezultirao Februarskom revolucijom 1917. godine. Iako je formalnu vlast imala Privremena vlada, stvarnu vlast u zemlji obavljali su sovjeti radničkih i vojničkih predstavnika, koji su bili osnovani u većini ruskih gradova. Lenjin je tada procijenio da je vrijeme zrelo za socijalističku revoluciju, a da bi je pokrenuo vraća se u Rusiju 16. travnja 1917. godine. Lenjinov povratak u Petrograd u 'zapečaćenom vlaku' preko Njemačke, s kojom je Rusija bila u ratu, bio je dugo vremena obavijen velom tajnovitosti i sumnjičenja (njegovi najžešći protivnici su čak tvrdili da je njemački špijun i optužili ga za veleizdaju). No engleski je povjesničar Robert Payne, istražujući taj događaj na osnovu raspoloživih dokumenata, dao uvjerljiv i detaljan prikaz tog 'misteriznog' putovanja i dokazao da su sumnjičenja i optužbe u vezi s tim neosnovane. [1] Već sutradan po dolasku, pred vodećim članovima petrogradske partijske organizacije Lenjin drži referat nazvan 'Aprilske teze' u kojem obrazlaže kako je 'dvovlašće' nastalo nakon Februarske revolucije neodrživo i traži da sovjeti preuzmu svu vlast u svoje ruke. U kolovozu te godine Centralni komitet partije na Lenjinov prijedlog do-

nosi odluku o oružanom ustanku i rušenju Privremene vlade. Ta odluka nije donijeta bez otpora: mnogi ugledni članovi tog tijela, kao na pr. Zinovjev i Kamenjev su se kolebali i tek nakon upornog Lenjinovog nagovaranja njegov je prijedlog o pokretanju revolucije dobio većinu. U listopadu revolucionarni radnički odredi i kronštatski mornari zauzimaju u Petrogradu sve važnije državne ustanove, osvajaju Zimski dvorac, ruše Privremenu vladu i uhićuju njene članove (predsjednik vlade Kerenski uspio je pobjeći u inozemstvo). Dogodila se Oktobarska revolucija, koja je radikalno promijenila tok ruske, pa i svjetske povijesti. Sastavljena je prva sovjetska vlada na čelu s Lenjinom. Usvojena je Deklaracija o pravima čovjeka, kojom je ukinuta eksploatacija čovjeka po čovjeku i Deklaracija o pravima naroda Rusije, kojom je objavljeno pravo naroda na samoopredjeljenje. Ali ni protivnici revolucije nisu mirovali: uskoro je buknuo dugotrajan, okrutan i neizvjestan građanski rat, koji je trajao sve do travnja 1922. godine. Velike zapadne sile (SAD, Engleska, Francuska i druge) poslale su svoje u trupe i oružje u pomoć protivnicima boljševičke revolucije i zauzele velike dijelove ruskog teritorija (1918. godine je teritorij pod kontrolom sovjeta i Crvene armije sveden uglavnom na Veliku Moskovsku Kneževinu). Ipak, postupnim jačanjem Crvene armije, koju su vodili iskusni bivši carski časnici, boljševici su tijekom 1919. i 1920. godine osvojili gotovo sve dijelove bivšeg Ruskog carstva. Uz goleme žrtve i razaranja na kraju je pobijedila Crvena armija, ali je zemlja ostala opustošena i opće stanje kaotično. U takvoj je situaciji Lenjin smatrao da jedino čvrsta centralna vlast pod vodstvom partije može zemlju izvesti iz kaosa, spriječiti pokušaje otpora poraženog protivnika i pokrenuti obnovu zemlje. No Lenjinovo je zdravlje ozbiljno narušeno 1922. godine i on je posljednje dvije godine života tek sporadično i u ograničenoj mjeri mogao utjecati na tok događaja; glavnu ulogu u donošenju bitnih odluka je već tada preuzeo Staljin. Lenjinova interpretacija marksizma, za koju je on bio uvjeren da predstavlja jedinu ispravnu primjenu autentične marksističke doktrine na aktualne okolnosti u Rusiji, bila je predmet mnogih kritika i osporavanja. No bez obzira da li su te kritike i u kojoj mjeri utemeljene, lenjinizam je bio prihvaćen od većine komunističkih partija kao ideološki okvir njihovog djelovanja. Lenjinove teorijske rasprave i teze imale su uglavnom instrumentalni smisao: one su trebale poslužiti ostvarenju socijalističke revolucije u Rusiji. Za Lenjina, teorijska pitanja nisu imala samostalnog smisla; njihova je jedina svrha bila da pruže ideološku osnovu za klasnu borbu proletarijata. Isto je mjerilo vrijedilo i za umjetnost, književnost, pravo i

druge društvene i prirodne znanosti: one vrijede onoliko koliko su u službi klasnih interesa i proleterske revolucije. Prema mišljenju Lešeka Kolakovskog, poljskog povjesničara marksizma, lenjinizam je u četiri aspekta odstupio od izvornog marksizma: a) socijalistička revolucija se ne mora dogoditi samo u zemlji »zrelog« kapitalizma; ona je moguća i u ekonomski nerazvijenoj zemlji kakva je bila Rusija, ako postoje dovoljno snažne društvene proturječnosti i napetosti; b) savez proletarijata sa seljaštvom treba prihvatiti kao osnovno strateško načelo u prvoj fazi revolucije (u tzv. 'buržoaskoj' revoluciji); c) rješavanje nacionalnog pitanja je važan čimbenik koji se može iskoristiti za ciljeve socijalističke revolucije; i d) centralizirana, disciplinirana i konspirativna partija pod vodstvom profesionalnih revolucionara je ključni faktor revolucionarnog osvješćivanja i mobilizacije radničke klase. [2] Lenjinizam je bio temelj boljševičke ideologije, koja je vladala u komunističkim partijama diljem svijeta gotovo 80 godina. Lenjin je već početkom 20. stoljeća u knjizi Što da se radi najavio suštinu svoje doktrine. Dok je struja tzv. 'ekonomista' u socijalističkom pokretu Rusije gledala na socijalistički preobražaj kao na posljedicu objektivnih ekonomskih okolnosti, a na socijaldemokratsku partiju kao na izraz spontanog radničkog pokreta, Lenjin je bio uvjeren da se socijalistički preobražaj može dogoditi jedino revolucionarnom borbom radničke klase predvođene partijom-avangardom. Ta partija, vodena profesionalnim revolucionarima, treba pokrenuti revolucionarnu svijest radnika (koja ne može nastati spontano) i odigrati ključnu ulogu u revoluciji i socijalističkom preobražaju društva. Mnogi su kasniji Lenjinovi kritičari pripisivali upravo takvoj hijerarhijskoj, centraliziranoj, nedemokratski organiziranoj partiji totalitarni i autokratski državni i društveni poredak kakav je obilježavao Sovjetski Savez i druge 'komunističke' zemlje. Lenjin je objašnjavao avangardnu ulogu partije time što jedino takva partija posjeduje teorijski zasnovanu revolucionarnu svijest, jedino njoj su poznati zakoni povijesnog razvitka, jedino je ona svjesna nužnosti revolucionarnog, socijalističkog preobražaja društva. Stoga takvoj partiji nužno pripada uloga predvodnika, pa čak i hegemona radničke klase u borbi za njeno oslobođenje. Klasna svijest proletarijata ne nastaje spontano, a još manje je sam proletarijat u stanju formulirati vlastite klasne ciljeve. Utvrđivanje tih ciljeva i politička inicijativa stoga nužno pripadaju partiji teorijski, ideološki, klasno i revolucionarno potpuno osviještenih članova. Međutim, takvo shvaćanje vodilo je praksi da određivanje interesa i ciljeva

jedne društvene klase, pa čak i čitavog društva, postane monopol uskog kruga političke elite, bez konzultacije i aktivnog sudjelovanja te klase, a još manje bez društva u cjelini. Nije stoga iznenađujuće da je Lenjinova koncepcija rukovodeće uloge partije-avangarde, u stvari njene hegemonističke uloge, prerasla u Staljinovo vrijeme u diktaturu partije (umjesto proklamirane diktature proletarijata) i u totalitarno, autokratsko i represivno državno ustrojstvo. Svoju teoriju partije izloženu u knjizi Što da se radi? Lenjin je obrazložio na Drugom kongresu ruske socijaldemokratske partije 1903. godine, na kojem je upravo zbog razlika shvaćanju partije (kao i zbog razlika u drugim važnim pitanjima socijalističke ideologije) došlo do razdvajanja u dvije frakcije: boljševičku i menjševičku. Boljševička je frakcija dobila neznatnu većinu glasova (odatle i nazivi 'boljševička', t.j. većinska i 'menjševička', t.j. manjinska frakcija): No menjševici su unatoč poraza na kongresu zadržali većinu u centralnom komitetu partije i u redakciji Iskre, zbog čega je Lenjin morao istupiti iz redakcije. I. Plehanov je prešao na stranu menjševika, koji su imali prevlast i u najvećoj lokalnoj socijaldemokratskoj organizaciji u Petrogradu. U svim organizacijama ruske socijaldemokratske partije došlo je do ogorčenog nadmetanja između boljševika i menjševika. [3] Boljševici su na čelu s Lenjinom bili uvjereni da bi se partija bez organizacionog jedinstva i monolitnosti, bez bespogovorne discipline i bez centralističke i strogo hijerarhijske strukture pretvorila u amorfnu masovnu organizaciju, nesposobnu da predvodi radničku klasu u predstojećoj revolucionarnoj borbi. Menjševici su pak predbacivali Lenjinu da podcjenjuje klasnu svijest radničke klase, da podređuje partiju svemoćnom centralnom komitetu i da ima autokratske ambicije. Dok su menjševici, slično prevladavajućoj orijentaciji njemačkih socijaldemokrata, bili odani demokratskim slobodama, za Lenjina je, prema mišljenju L. Kolakovskog, demokracija bila samo instrument kojim se partija može služiti u određenim okolnostima. Lenjin i njegovi sljedbenici bili su uvjereni da partija predstavlja interese proletarijata i da su njeni ciljevi i politika automatski identični ne samo interesima radničke klase nego i čitavog društva, jer jedino partija vlada teorijom 'znanstvenog socijalizma', t.j. poznavanjem zakona društvenog razvitka. Lenjin nije vjerovao u spontanost radničkog pokreta; takvo je mišljenje nazivao sindikalizmom i tredjunionizmom. On kaže: »Svako klanjanje pred spontanošću radničkog pokreta, svako umanjivanje uloge svjesnog elementa, t.j. uloge socijaldemokratske partije, znači samim tim, sasvim nezavisno želi li to onaj koji je umanjuje ili ne, jačanje utjecaja buržoaske

ideologije na radnike«. [4] U citiranoj knjizi Lenjin se osvrće na masovne radničke proteste i štrajkove u godinama 1890-1896. i ističe da su oni bili izraz spontanog ogorčenja i pobune radnika protiv bijednih radnih i životnih uvjeta. Ali tim pokretima nedostajala je svijest o dubljim društvenim uzrocima nepodnošljivog položaja radnika u kapitalističkom društvu, kao i svijest o jedino mogućoj suštinskoj i trajnoj promjeni tog položaja, a to je po Lenjinovom uvjerenju bilo rušenje kapitalističkog sustava. Stoga masovni otpor ruskih radnika beskrupuloznoj eksploataciji krajem 19. stoljeća nije postigao nikakav bitan pomak u njihovom podređenom i bespomoćnom društvenom položaju. Po Lenjinom mišljenju, svijest o nepomirljivom sukobu rada i kapitala u kapitalističkom poretku, o nužnosti klasne borbe i revolucionarnog rušenja tog poretka, može radničkom pokretu pružiti jedino svjesna avangarda radničke klase, predvođena profesionalnim revolucionarima, koji poznaju zakone društvenog razvitka. Lenjin je od samog početka svog javnog djelovanja iskazivao radikalizam svojih ideoloških i političkih uvjerenja i nesklonost kompromisima. On je nepokolebljivo vjerovao da se u Rusiji, zbog njenih specifičnih okolnosti, može u socijalizam uči prečicom, preskočivši fazu liberalne demokracije i kapitalističkog razvoja. Kao što navodi David Schob, kad je Lenjin 1893. godine u švicarskom progonstvu posjetio Georgija Plehanova, osnivača radničkog pokreta u Rusiji, ovaj mu je rekao: 'Vi liberalima okrećete leda, mi lice'. [5] Plehanov je time izrazio svoj stav, da je u Rusiji potrebno najprije uspostaviti parlamentarnu demokraciju i razviti proizvodne snage koristeći dinamički potencijal kapitalističkog sustava, kako bi se ostvarili ekonomski preduvjeti za izgradnju socijalizma. Još 1885. godine Plehanov je upozoravao da bi pokušaj socijalističke revolucije bez objektivnih pretpostavki i bez suglasnosti naroda stvorio opasnost od 'autoritativnog komunizma u kojem bi jedna kasta upravljala proizvodnjom i društvom'. (L. Labedz, Der Revisionismus, Köln, 1962, str. 61). Lenjinov revolucionarni radikalizam je išao tako daleko da je najavio bespoštednu borbu protiv orijentacije na spontani razvitak radničkog pokreta, proglasivši takvu politiku oportunizmom i priklanjanjem buržoaskoj ideologiji. Za njega su postojala samo dva puta: revolucionarni, t.j. socijalistički, i onaj drugi, reformistički put, koji je vodi očuvanju kapitalističkog poretka. On smatra da ekonomske i socijalne reforme usmjerene na poboljšanje položaja radnika u okviru kapitalističkog sustava u krajnjoj liniji doprinose čak konsolidaciji i jačanju kapitalizma. Klasna svijest radnika može se razviti samo djelovanjem izvana, posredstvom 'čvrsto or-

ganiziranog odreda revolucionara'. Prema Lenjinovom shvaćanju, »organizacija revolucionara mora obuhvaćati prije svega ljude čija je profesija revolucionarna djelatnost.« S druge strane menjševici su bili protiv ('birokratske') ideje izgradnje partije odozgo naniže, već su se zalagali za obrnuto načelo: odozdo prema gore, t.j..za oslanjanje na inicijativu i djelatnost članova partije i njihovih lokalnih organizacija. Glavni Lenjinov argument u prilog centralizirane, disciplinirane i hijerarhijski organizirane partije, koju vode profesionalni revolucionari, bila je njegova procjena da radnički pokret ulazi u razdoblje revolucije, kad je radničkoj klasi potrebno čvrsto i jedinstveno vodstvo. U Lenjinovoj viziji socijalističkog društvenog preobražaja diktatura proletarijata ima bitnu ulogu. Njegova je teza da je država u kapitalističkom društvu, bez obzira na demokratsko naličje, zapravo instrument nasilja koje vladajuća klasa vrši nad ugnjetenim društvenim slojevima. Dok je 'buržoaska' demokracija u stvari demokracija za manjinu, a diktatura nad većinom, t.j. nad radničkom klasom i ostalim radnim slojevima stanovništva, diktatura proletarijata je naprotiv demokracija za većinski, radni dio stanovništva, a diktatura za manjinsku posjedničku klasu, koja ne živi od rada već od kapitala. Prema tome, zadatak je socijalističke revolucije da uništi buržoasku državu i da u prijelaznom razdoblju uvede diktaturu proletarijata, kako bi se slomio otpor poraženih eksploatatorskih klasa. No krajnji cilj socijalizma je ukidanje klasa, što poništava potrebu za državom, tako da će socijalistička država odnosno diktatura proletarijata postupno ali nužno odumrijeti. Označavajući potpuno odumiranje države kao glavni povijesni zadatak sovjetske vlasti, Lenjin je smatrao da taj cilj treba postići uvlačenjem što širih slojeva radnog stanovništva u poslove upravljanja državom. On je zamišljao diktaturu proletarijata kao diktaturu većine naroda nad preostalim posjedničkim klasama, dok će demokracija biti moguća tek kad potpuno nestanu sve društvene klase, t.j. kad se razvije besklasno društvo. A u još daljoj perspektivi moći će se ukinuti svaka politička vlast, t.j. doći će do potpunog nestanka države. Međutim, u prijelaznom razdoblju diktatura proletarijata zasnovana na sili, uvjeren je Lenjin, povijesna je nužda. [5] Svoje shvaćanje diktature proletarijata i demokracije Lenjin je jasno definirao u svom odgovoru na kritiku totalitarnog sustava kakav se počeo uvoditi u Rusiji poslije Oktobarske revolucije, a koju je izrekao K. Kautsky. Naime, stanovište Kautskog je bilo da su demokratski oblici upravljanja ne samo spojive s vlašću proletarijata, nego i bitan uvjet izgradnje

socijalističkog društva. U knjizi Diktatura proletarijata K. Kautsky tvrdi da diktatura proletarijata ne samo da nije nužna, nego da je suprotna biti socijalizma i da stoga ruska proleterska revolucija nije provedena u duhu marksizma. On inzistira na stanovištu da nema istinskog socijalizma bez temeljnih ljudskih i političkih sloboda i da zbog ukidanja tih sloboda boljševička revolucija nije socijalistička. Lenjin je odgovorio Kautskom u brošuri Proleterska revolucija i renegat Kautsky u kojoj ga je optužio za izdajništvo insistirajući da je diktatura proletarijata nužna i ponavljajući da je ona vlast nasilja, a ne prava. Ali diktatura proletarijata je nužna samo u tzv. prijelaznom razdoblju konsolidacije novog socijalističkog poretka. U tom prijelaznom razdoblju diktatura proletarijata, kao represivni sustav vlasti, je potrebna zbog suzbijanja pokušaja restauracije kapitalizma. No kad ljudi prihvate i priviknu se na nove vrijednosti socijalističkog društva, a to su solidarnost, dobrovoljni rad, prednost zajedničkih pred pojedinačnim interesima i kad narasle proizvodne snage omoguće zadovoljenje životnih i kulturnih potreba svih stanovnika, kad nestanu i posljednji tragovi eksploatacije i nejednakosti, tada će biti moguće ukinuti ne samo diktaturu proletarijata nego i državu kao i svaki oblik represije. Tada će poslove vlasti obavljati naizmjenično svi građani, pa će nestati i potreba za konvencionalnom državom. To je Lenjinova vizija idealnog (komunističkog) društva, u kojem će se ostvariti najviši oblik demokracije, t.j. neposredno učešće građana u upravljanju javnim poslovima, u kojem će nestati klase i svaki oblik podčinjavanja i izrabljivanja. Lenjin je bio uvjeren da liberalna, parlamentarna demokracija u kojoj ne postoji (ili je vrlo ograničena) ekonomska i socijalna jednakost građana, i gdje je radnik sveden na status robe na tržištu radne snage, i nije prava demokracija, već da je ona instrument održavanja prevlasti posjedničkih klasa. No suprotno Lenjinovim prvobitnim zamislima i intencijama, ubrzo nakon Oktobarske revolucije diktatura proletarijata (u stvari diktatura partije) počela se pretvarati iz privremenog u trajno načelo vladanja. Lenjinu su bili neprihvatljivi stavovi nekih marksista koji su državu promatrali kao nadklasnu organizaciju, koji su demokraciju shvaćali na »formalno-pravni« način i koji su prema tome smatrali da se i vlast proletarijata mora oslanjati na parlamentarnu većinu. Lenjinovo je stanovište bilo da o buržoaskoj državi ne treba imati iluzije: i najdemokratskija buržoaska država je zapravo diktatura koja se provodi na više ili manje suptilan način. Lenjin odlučno odbacuje 'liberalno-građansku' koncepciju demokracije prema kojoj je ta demokracija dijametralna suprotnost diktaturi. Takvo

Lenjinovo razmišljanje logički ga je dovelo do dva zaključka: prvo, da bi se ostvarilo socijalističko društvo, prethodno treba srušiti buržoasku državu; i drugo, u prijelaznom periodu, t.j. do ukidanja svih klasa neizbježna je potreba za državom i to obliku diktature proletarijata kao instrumentu vladavine jedne klase (ovaj puta klase proletera) nad drugim klasama, ali s dugoročnim ciljem stvaranja besklasnog društva i time ukidanja potrebe za državom, kao represivnim aparatom vladanja ljudima. U tom prijelaznom razdoblju će se dokidati vlast čovjeka nad čovjekom, kao i eksploatacija čovjeka po čovjeku i ostvarivati društvena zajednica slobodnih ljudi koji će vladati nad stvarima. Lenjin o toj svojoj viziji piše: »Mi postavljamo kao svoj konačni cilj uništenje države, t.j. svakog organiziranog i sustavnog nasilja nad ljudima uopće. Mi ne predviđamo dolazak društvenog poretka u kome se ne bi poštovalo načelo podvrgavanja volje manjine većini. Ali težeći socijalizmu, mi smo uvjereni da će on prerasti u komunizam, u kojem će iščeznuti potreba za podvrgavanje jednog čovjeka drugome ili jednog dijela društva drugom dijelu (pa u vezi s tim i podvrgavanje manjine većini), jer će se ljudi naviknuti da poštuju elementarne uvjete društvenog života bez podčinjavanja i nasilja.« [7] U Aprilskim tezama, koje je napisao istog dana (3. travnja 1917. godine) kad se poslije Februarske revolucije vratio u Petrograd nakon dugogodišnjeg egzila, Lenjin izlaže svoje viđenje političkog i društvenog uređenja socijalističke Rusije. On tu ističe kako poslije proleterske revolucije neće biti uspostavljena parlamentarna demokracija, nego će nova Rusija biti republika sovjeta, sastavljenih od predstavnika radnika, seljaka i vojnika. Lenjin također predviđa nacionalizaciju zemlje i osnivanje velikih modernih poljoprivrednih poduzeća, kojima će upravljati sovjeti poljoprivrednih radnika. Ali socijalistička organizacija gospodarstva i društva neće se moći provesti odjednom, nego postupnim preuzimanjem kontrole sovjeta nad cjelokupnom društvenom proizvodnjom i raspodjelom. Taj Lenjinov program naišao je na oštro protivljenje menjševika, jer po njihovom mišljenju nije bio zasnovan na marksizmu, optuživši Lenjina da namjerava zavesti boljševičku diktaturu. Jedan od vodećih menjševika, Viktor Černoj tih je dana u novinama Djelo naroda ovako opisao Lenjina: »Lenjin je čovjek velikih intelektualnih i političkih kapaciteta, ali uvjeti dugogodišnjeg života u emigraciji smanjili su mogućnost njegovog realnog sagledavanja ruske situacije... Lenjin može reći: 'Ja ne znam kuda idem, ali ja tamo idem bez kolebanja'. Lenjin je svakako odan revoluciji, ali on je revoluciju poistovjetio sa svojom osobom: 'Revolucija to sam ja'. Za njega nema razlike između

njegove osobne politike i interesa partije, interesa socijalizma. On posjeduje izvanredan, ali jednostran intelekt. On je apsolutno pošten čovjek, ali čovjek s jednosmjernim umom, zbog čega je njegov moralni osjećaj prigušen. Lenjinov je socijalizam bezobziran, surov socijalizam: on upotrebljava sjekiru tamo gdje bi trebalo koristiti skalpel«. [8] Neposredno nakon Oktobarske revolucije Lenjin je potpisao uredbu 0 radničkoj kontroli, koja pokazuje kako je on tada zamišljao diktaturu proletarijata: Ta uredba potvrđuje mišljenje Predraga Vranickog, koji smatra da su Lenjina na odstupanje od svojih prvobitnih zamisli prisilile izuzetne okolnosti dugotrajnog, neizvjesnog, brutalnog i razornog građanskog rata i iznimno teška situacija u kojoj se Rusija nakon toga našla: razoreno gospodarstvo, duboke društvene i političke podjele (koje nisu prevladane vojnom pobjedom Crvene armije nad kontrarevolucijom) i opće kaotično stanje zemlje. [9] Naime, navedenom uredbom se propisuje uvođenje 'radničke kontrole' koju vrše svi radnici i namještenici nekog poduzeća ili ustanove (ili kod većih poduzeća i ustanova njihovi izabrani predstavnici), bez njenog se odobrenja ne mogu otpuštati radnici, njoj moraju biti dostupni svi podaci, dokumenti i poslovne knjige. Još 1918. godine Lenjin zamišlja socijalističku državu kao organizaciju koja će se temeljiti na neposrednom upravljanju samih radnih ljudi u komunama. On u vezi s tim piše: »Socijalistička država može nastati samo kao mreža proizvođačko-potrošačkih komuna, koje savjesno vode evidenciju o svojoj potrošnji i proizvodnji, ekonomiziraju s radom, stalno podižu njegovu produktivnost i time postižu mogućnost skraćivanja radnog dana na sedam, šest sati dnevno i još manje.» [10] A državna bi se vlast, prema Lenjinovoj ideji, provodila uglavnom preko sovjeta (vijeća) sastavljenih od predstavnika radnog naroda, kao oblika diktature proletarijata koji najviše odgovara prijelaznom razdoblju. Uvlačenjem što šireg kruga radnih ljudi u upravljanje državom i gospodarstvom preko sovjeta i proizvodno-potrošačkih komuna ostvaruje se prema Lenjinovom uvjerenju tip demokracije viši od 'formalno-političkog demokratizma' koji prevladava u kapitalističkim društvima.. Važan dio lenjinističke doktrine bili su stavovi o nacionalnom pitanju, u kojima se naglašava pravo naroda na samoopredjeljenje. Za razliku od austrijskih marksista koji su se zalagali za nacionalnu autonomiju u okviru austrougarske monarhije, Lenjin je bio odlučan u zahtjevu za priznavanje prava svakom narodu na samoopredjeljenje, t.j. pravo na vlastitu državu. Dok je Marx u tom pogledu pravio razliku između 'povijesnih' i 'nepovijesnih' naroda, Lenjin je smatrao da svaki narod ima pravo na svoju nacio-

nalnu državu. Ipak, klasni interes je on stavljao ispred nacionalnog. Zbog toga su mu neki kritičari predbacivali da partija koristi nacionalno pitanje u taktičke svrhe, t.j. da nastoji iskoristiti nacionalne aspiracije potlačenih naroda u borbi za preuzimanje vlasti. Tu je kritiku priznao i sam Lenjin ovim riječima napisanim neposredno nakon Oktobarske revolucije: »Ali nijedan marksist neće biti u stanju osporiti da interesi socijalizma stoje iznad prava naroda na samoopredjeljenje«. Stoga je prema Lenjinovom shvaćanju, nakon što je stvorena proleterska država, interes te države postao važniji od bilo kojeg pojedinačnog nacionalnog interesa. Pored nacionalnog pitanja, koje je po Lenjinovoj ocjeni sadržavalo veliki revolucionarni potencijal, on je vidio snažnog saveznika radničke klase u sitnom i srednjem seljaštvu, ali samo u prvoj etapi revolucije, u tzv. 'buržoaskoj' revoluciji, koja je zbog ekonomske i političke zaostalosti polufeudalne Rusije trebala prethoditi socijalističkoj revoluciji. U proklamaciji Za seljačku sirotinju, objavljenoj 1903. godine, Lenjin piše: »Socijaldemokrati neće nikad oduzeti vlasništvo sitnim i srednjim posjednicima, koji ne unajmljuju radnu snagu«. Budući da je industrijski proletarijat sačinjavao neznatnu manjinu ruskog stanovništva, socijaldemokracija se morala osloniti na podršku sitnog i srednjeg seljaštva. Ali u drugoj etapi revolucije, t.j. u socijalističkoj revoluciji i nakon uspostave diktature proletarijata, prema Lenjinovom predviđanju seljaštvo će se, osim seoskog proletarijata t.j. seljaka- bezemljaša, okrenuti protiv revolucije. Partija će podržavati seljaštvo u borbi za ukidanje feudalnih ostataka, t.j. za ukidanje ostataka kmetstva, ali budući da je cilj socijalizma ukidanje privatnog vlasništva zemlje, jedino će seljaci-bezemljaši ostati vjerni saveznici gradskog proletarijata. U Reviziji agrarnog programa Lenjin piše: »Koliko se više približava pobjeda seljačkog ustanka, toliko je bliže okretanja seljaka-posjednika protiv proletarijata, toliko je potrebnija samostalna proleterska organizacija. Seoski se proletarijat mora samostalno organizirati zajedno s gradskim radi borbe za potpunu socijalističku revoluciju«. Problem ruskog seljaštva Lenjin je analizirao u knjizi Razvitak kapitalizma u Rusiji i došao do zaključka da je razvoj tržišne privrede i kapitalizma u Rusiji uzrokovao raslojavanje seljaštva na imućne poljoprivrednike i na seoski proletarijat. Prijelazni sloj u toj diferencijaciji je srednje seljaštvo, koje proizvodi uglavnom za vlastite potrebe, a na tržištu prodaje samo manji dio svojih proizvoda. Ruska će se poljoprivreda po Lenjinovoj procjeni sve više komercijalizirati, a pored toga doći će do koncentracije proizvodnje u rukama manjine krupnih zemljoposjednika i potiskivanja

većine seljaka u redove seoskog proletarijata. Toj se tendenciji neće moći oduprijeti ni seoske 'obščine' (poljoprivredne zajednice seljaka) u kojima su 'narodnjaci' vidjeli oblik 'narodne poljoprivredne proizvodnje' i poželjni perspektivni model razvoja ruske poljoprivrede. Nakon Oktobarske revolucije, osvajanja vlasti i pobjede u građanskom ratu, Lenjin je težište gospodarske strategije stavio na što bržu industrijalizaciju zemlje, a perspektivu poljoprivrede je vidio u stvaranju velikih socijalističkih poljoprivrednih organizacija, ali bez prisile i nasilja nad individualnim poljoprivrednicima. Predlagao je doduše eksproprijaciju velikih posjeda, ali je srednje seljaštvo htio zadržati kao saveznike. S tim u vezi pisao je: »Nasilje u odnosu na srednje seljaštvo predstavljalo bi najveću štetu. To je mnogobrojni, milijunski sloj seljaštva... Mi se moramo pomiriti s činjenicom da se ovdje metodama nasilja po prirodi same stvari ne može postići ništa... Djelovati ovdje nasiljem značilo bi upropastiti cijelu stvar«. [11] Umjesto prisile, Lenjin preporučuje da se srednje seljake nastoji uvjeriti o prednostima moderne poljoprivredne proizvodnje u većim proizvodnim organizacijama i »da se učimo od seljaka o metodama prijelaza na bolji sustav, ne usuđujući se njima zapovijedati«. Lenjin je značajan dio svog teoretskog rada posvetio analizi tendencija svjetskog kapitalističkog gospodarstva, koje je izložio u knjizi Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, objavljenu 1917. godine. Tu on potanko opisuje obilježja najviše razvojne faze kapitalizma, koju naziva imperijalizam. Jednu od bitnih tendencija u razvoju kapitalizma Lenjin vidi u rastućoj i nezaustavljivoj koncentraciji proizvodnje i kapitala, koja rezultira vladavinom velikih monopolističkih poduzeća i koncerna svjetskim gospodarstvom (on je dakle točno predvidio proces globalizacije koji je velikim koracima počeo svoj svjetski osvajački pohod 80-tih godina prošlog stoljeća). Ta se koncentracija, predviđa Lenjin, ubrzava spajanjem industrijskog s bankarskim kapitalom, što vodi stvaranju svemoćne globalne financijske oligarhije. Također se bitno povećava međunarodno kretanje kapitala. Istovremeno dolazi do podjele svijeta između monopolističkih saveza vlasnika kapitala kao i između velikih imperijalističkih sila. Te će tendencije zaoštriti konkurentsku borbu za tržišta i za izvore sirovina, a time produbiti proturječnosti kapitalizma, što će neizbježno rezultirati ratnim sukobima. Lenjin smatra da imperijalizam ne može opstati bez ratova, jer su ratovi u takvom sustavu jedino sredstvo rješavanja zaoštrenih razvojnih neravnoteža i suprotnosti kao i nezasitnih težnji za gomilanjem profita i kapitala. No glavni je cilj Lenjinove analize imperijalizma bio da

ona posluži kao teoretska osnova za političku strategiju ruske komunističke partije. Naime iz ocjene da u stadiju imperijalizma kapitalizam poprima globalni karakter, slijedi zaključak da se i borba za socijalizam mora voditi u globalnim okvirima. U zadanim okolnostima to je značilo da socijalistički pokret treba podržati oslobodilačku borbu potlačenih naroda protiv kolonijalnih, imperijalističkih sila, jer ta borba doprinosi slabljenju i razaranju svjetskog kapitalističkog sustava. Iako je najveći dio svog teorijskog i publicističkog djelovanja posvetio pitanjima povezanim sa socijalističkom revolucijom i izgradnjom novog društvenog poretka, Lenjin se intenzivno bavio i filozofskim temama. Lenjinovo je filozofsko opredjeljenje bilo naravno, kao i Marxovo, dijalektički materijalizam. Materijalistički svjetonazor Lenjin je objašnjavao prema njemu neospornom tezom da je materija primarna, a svijest sekundarna, jer je materija 'objektivna stvarnost' koja postoji neovisno od ljudske svijesti, koja je samo odraz te 'objektivne stvarnosti'. Lenjin je ostao uporan u svom materijalističkom shvaćanju svijeta usprkos novih znanstvenih otkrića, koja su po shvaćanju nekih znanstvenika dovela u pitanje taj svjetonazor. Već u drugoj polovici 19. stoljeća došlo je novih, dalekosežnih otkrića u fizici, koja su nastavljena u prvoj polovici 20. stoljeća. Tim je otkrićima izvršena prava revolucija u prirodnim znanostima. Ona su dovela u pitanje ne samo načela klasične fizike već su otvorila i neka bitna filozofska pitanja, kao što je odnos subjekta i objekta, načelo kauzalnosti odnosno determiniranosti prirodnih i društvenih procesa, odnos svijesti i materije itd. No Lenjin je usprkos novim spoznajama o prirodi materije i novim pogledima na stvarnost ostao vjeran svojem materijalističkom svjetonazoru. On je bio uvjeren da je nova fizika skrenula u idealizam stoga što fizičari nisu poznavali dijalektiku, koja relativizira svaku spoznaju o strukturi materije, jer svaka nova spoznaja otkriva nova svojstva materije. Za njega je u obrani materijalističkog svjetonazora bilo bitno da materija postoji izvan naše svijesti, dakle da je ona jedina 'objektivna realnost'. Međutim, nobelovac Niels Bohr, jedan od osnivača kvantne teorije postavio je tezu da promatrač, odnosno znanstvenik-istraživač (t.j. njegova svijest ili um) utječe na ponašanje elementarnih čestica koje promatra. Bohrova interpretacija (tzv. kopenhaška interpretacija) kvantne fizike (koju doduše ne prihvaća tradicionalna struja znanstvenika, jer bi se time srušila materijalistička paradigma na kojoj je još uvijek počivala tzv. 'akademska' ili 'konvencionalna' znanost) navodi na zaključak da je svjesni akt promatranja ključni faktor u oblikovanja stvarnosti

Zanimljivo je da je Lenjin u vrijeme Oktobarske revolucije očekivao početak svjetske (ili barem europske) socijalističke revolucije, koju je trebala pokrenuti pobjeda ruske proleterske revolucije. Osim toga, smatrao je da se Prvi svjetski rat može okončati jedino rušenjem kapitalističkog poretka. Koliko je vjerovao u skoru socijalističku revoluciju u Europi govori ova njegova izjava na moskovskoj partijskoj konferenciji u srpnju 1919. godine: »Idući srpanj dočekat ćemo s pobjedom međunarodne sovjetske republike, a ta će pobjeda biti potpuna i neopoziva«. [12] No ubrzo se pokazalo da europski proletarijat nije bio spreman podržati boljševike i pokrenuti revoluciju kao i da je bilo moguće dovršiti svjetski rat bez rušenja kapitalizma i bez revolucije. Mjesec dana nakon Oktobarske revolucije održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu, na kojima su boljševici dobili samo četvrtinu glasova. Vijek ruske parlamentarne demokracije bio je vrlo kratak: Ustavotvornu skupštinu, u kojoj su većinu imali menjševici i socijalni revolucionari, rastjerali su naoružani mornari. Lenjin je raspuštanje skupštine opravdavao tvrdnjom da interese naroda ne treba podređivati formalnom demokratizmu, kao i upozorenjem da bi u ruskim uvjetima parlamentarna demokracija značila povratak vladavine veleposjednika i buržoazije. Ipak, sovjetska je vlast, kad ju je ugrozila kontrarevolucija s prijetnjom povratka na stari poredak, dobila podršku radnika i većine seljaka, jer bez te podrške ne bi bila moguća pobjeda boljševika u dugotrajnom i krvavom građanskom ratu, u kojem su protivnike boljševika pomagale zapadne sile (s tim u vezi važno je napomenuti da su i menjševici pozivali svoje sljedbenike da se priključe Crvenoj armiji). Lenjinovo kolebanje između vlasti sovjeta kao izraza neposredne, socijalističke demokracije i etatističkog modela bilo je možda izraz sukoba između njegovih istinskih namjera i realnih okolnosti, koje su po njegovom mišljenju nametnule drukčiji sustav upravljanja gospodarstvom i društvom (ali samo kao privremeno rješenje). No činjenica je da je već za njegovog života zavladao i ukorijenio se etatistički model. Prema Dekretu o radničkoj kontroli usvojenom u studenom 1917. godine tvornički su sovjeti bili odgovorni za 'red, disciplinu i očuvanje imovine'. Petrogradsko vijeće tvorničkih sovjeta predložilo je da se proširi uloga sovjeta s tim da sve odluke uprave poduzeća budu podložne njihovom odobrenju, ali je taj prijedlog odbijen tako da je upravljanje poduzećima ostalo potpuno u rukama uprava imenovanih od državnih organa. Uskoro je ipak došlo do promjene: na Sveruskom kongresu sindikata u siječnju 1918. godine pred-

loženo je da u upravljanju poduzećima sudjeluju sindikati i taj je prijedlog prihvaćen na partijskom kongresu u ožujku 1919. godine. U partijskom programu usvojenom na tom kongresu piše: 'Sindikati moraju u svojim rukama koncentrirati upravljanje gospodarstvom'. [13] Ideju o važnoj ulozi sindikata u poslovanju poduzeća naročito je uporno podržavala tzv. 'radnička opozicija' unutar same partije: Aleksandra Kolontaj, teoretičarka 'radničke opozicije' (koja je bila narodni komesar za opskrbu), pisala je: 'Stvaralačkom moći klase koja se uzdiže u obliku industrijskih sindikata doći ćemo do ponovnog uspostavljanja i razvitka stvaralačkih snaga zemlje, do čišćenja same partije od stranih elemenata, do ispravljanja djelatnosti partije povratkom na unutarpartijsku demokraciju, na slobodu mišljenja i kritike'. [14] No u svojem zahtjevu za demokratizaciju partije i političkog sustava 'radnička opozicija' nije uspjela: na partijskom kongresu u ožujku 1921. godine njen prijedlog za uvođenje 'radničke demokracije' i za 'čišćenje partije od birokrata' ne samo da je odbijen nego je ocijenjen kao 'objektivno kontrarevolucionaran'. Taj partijski kongres bio je i posljednji na kojem su se mogli slobodno iznositi prijedlozi suprotni službenoj partijskoj politici: na njemu je donijeta odluka o zabrani frakcija i svakog 'opozicionog' djelovanja unutar partije. Stoga se taj kongres može označiti prekretnicom u konsolidaciji ideološkog jednoumlja, političkog monopola partije i etatističkog gospodarskog i društvenog modela u SSSR-u. Lenjin je bio svjestan da se pobjeda socijalističke revolucije u Rusiji nije zasnivala na proturječnostima između 'proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa'. On je u vezi s tim pisao: »U usporedbi s naprednim zemljama. Rusima je bilo lakše početi veliku proletersku revoluciju, ali će biti teže nastaviti je i dovesti je do definitivne pobjede u smislu potpune organizacije socijalističkog društva. Nama je bilo lakše početi, prvo, zato što je, neobična za Europu 20. vijeka, zaostalost carske monarhije izazvala izuzetnu snagu revolucionarnog pritiska masa. Drugo, zaostalost Rusije spojila je proletersku revolucije protiv buržoazije sa seljačkom revolucijom protiv feudalnih veleposjednika«. [15] Dakle, ruska socijalistička revolucija nije imala ništa zajedničko s tradicionalnom doktrinom marksizma o smjeni kapitalističkog sustava novim, socijalističkim modelom društvenog uređenja, kad kapitalistički model dostigne svoj vrhunac i kad postojeći društveni odnosi postanu zaprekom daljnjem napretku proizvodnih snaga. Te netipične okolnosti u kojima je izvršena socijalistička revolucija u Rusiji odrazile su se i na načine na koje se pokušavalo izgraditi novi društveni

poredak, na goleme probleme na koje se u tom nastojanju nailazilo, na kolebanja, poteškoće i pogreške i na kraju te su okolnosti bile jedan od razloga za neuspjeh čitavog projekta. Neposredno nakon pobjede u građanskom ratu zaveden je režim 'ratnog komunizma', koji je Lenjin smatrao jedinim učinkovitim načinom svladavanja golemih poteškoća u kojima se našla zemlja nakon sedam godina krvoprolića i razaranja. Industrijska proizvodnja spala je na svega 14% prema 1913. godini, obrađeno poljoprivredno zemljište je prepolovljeno, a broj stoke drastično je smanjen. Ljudske žrtve uzrokovane svjetskim i građanskim ratom bile su goleme: procjenjuje se da je u tom razdoblju (19141921) zbog rata i gladi umrlo 18 do 20 milijuna osoba (od ukupno stotinu milijuna stanovnika). U režimu 'ratnog komunizma' ukinuta je robna proizvodnja i slobodno tržište, u gradovima je uvedeno racionirano snabdijevanje osnovnim živežnim namirnicama, na selu su prisilno otkupljivani mali preostali viškovi žita, u tvornicama je upravljanje radnika zamijenjeno postavljanjem autoritarnih državnih direktora, a svaki pokušaj otpora slamao se represivnim mjerama. Budući da je najveći problem bila proizvodnja hrane i prehrana stanovništva, žito se prinudno rekviriralo od seljaka, što je izazvalo njihovo ogorčenje i otpor i s tim povezan pad poljoprivredne proizvodnje. No važno je spomenuti da Lenjin u to vrijeme nije shvaćao ukidanje trgovine i prisilni otkup kao privremenu mjeru zbog izuzetnih okolnosti i nužde već kao obilježje socijalističke ekonomije, t.j. ekonomije prijelaznog perioda. On je tim povodom rekao: »Znamo da kad bi u zemlji vladala slobodna trgovina žitom, onda bi ta okolnost bila glavni izvor obnove kapitalizma... Sada se vodi odlučujuća bitka s kapitalizmom i slobodnom trgovinom, naša najznačajnija bitka između kapitalizma i socijalizma... Slobodna trgovina žitom bila bi povratak kapitalizmu, povratak svemoći veleposjednika i kapitalista, žestokoj borbi među ljudima za profit, slobodnom bogaćenju malobrojnih i povratak na bijedu masa i njihovom vječnom ropstvu«. Međutim, režim 'ratnog komunizma' nije dao željene rezultate; ubrzo su se pojavile posljedice prisilnog otkupa žita i drugih represivnih mjera ne samo u obliku naglog pada ionako nedovoljne poljoprivredne proizvodnje, nego i u obliku duboke opće ekonomske i političke krize. Lenjin je priznao neuspjeh politike 'ratnog komunizma': na 10. kongresu partije u ožujku 1921. godine izjavio je da će sitnoseljačka proizvodnja kao i slobodna trgovina žitom biti neizbježne još dugi niz godina. Tada je učinjen radikalni zaokret: uvedena je 'nova ekonomska politika' (NEP), kojom je dozvoljena

slobodna trgovina, državna poduzeća davana su u zakup privatnim poduzetnicima, odobravane su koncesije inozemnom kapitalu, povećana je samostalnost državnih poduzeća, poticano je i pomagano zadrugarstvo, seljacima su smanjeni porezi za 40%, dopuštena im je slobodna prodaja viškova žitarica na tržištu, privatnicima je dopušteno otvaranje trgovina, obrta i malih industrijskih poduzeća. No strateški ekonomski sektori (velika poduzeća, banke, vanjska trgovina) ostali su u državnom vlasništvu. Učinjeni su napori da se privuče i strani kapital: Henry Ford je sagradio tvornicu traktora u Harkovu. Lenjin je uvođenje NEP-a ovako obrazložio: »Mi smo računali, ili bit će točnije reći mi smo pretpostavljali bez dovoljno računa, da ćemo neposrednim naredbama proleterske države moći organizirati državnu proizvodnju i državnu raspodjelu proizvoda u sitnoseljačkoj zemlji. Život je pokazao da smo pogriješili. Potreban je čitav niz prijelaznih stupnjeva: državni kapitalizam i socijalizam da bi se radom u toku dugog niza godina pripremio prijelaz ka komunizmu. Ne neposredno na entuzijazmu, nego pomoću entuzijazma, koji je rodila velika revolucija, na osobnom interesu. Na osobnoj zainteresiranosti, na ekonomskoj računici treba najprije izgraditi putove koji u sitnoseljačkoj zemlji vode preko državnog kapitalizma ka socijalizmu.« Radikalna promjena ekonomskog modela uvedena NEP-om, koju je inicirao Lenjin, pokazala je da je on usprkos svojim često nepopustljivim i dogmatskim stavovima bio spreman priznati pogreške i prilagoditi se realnim okolnostima. Taj novi sustav oživio je gospodarske aktivnosti u industriji i poljoprivredi: industrijska proizvodnja 1927. godine nadmašila je predratnu razinu (iz 1913. godine) za 20%, no poljoprivredna proizvodnja, iako je osjetno porasla, nije dostigla predratnu razinu. U toku NEP-a vrlo su ojačali bogati seljaci, kulaci, koji su 1927. godine zapošljavali oko pet milijuna najamnih radnika i nadzirali opskrbu gradova živežnim namirnicama. U jednoj stvari Lenjin nije bio spreman na reviziju svojih ideja: to je bila ideja o nužnosti diktature proletarijata kao uvjetu uspješne izgradnje socijalističkog društva. No pravi je problem bio u tome što se izvorno Lenjinovo shvaćanje diktature proletarijata ubrzo pretvorilo u diktaturu partije i što je to značilo ukidanje elementarnih demokratskih sloboda, koje su postale civilizacijska tekovina zapadnih društava. U Rusiji je odmah nakon Oktobarske revolucije ukinuta sloboda tiska, političko udruživanje i djelovanje, autonomija sveučilišta, zabranjeno je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, uvedeno je državno upravljanje gospodar-

stvom, ukinuto slobodne tržište. NEP je doduše donio stanovitu privremenu liberalizaciju gospodarstva, ali nije došlo do popuštanja državnog autokratskog upravljanja političkim i društvenim životom. Stanovište da partija ima pravo na monopol političke vlasti i da boljševicima pripada prirodno pravo da u ime radničke klase vladaju društvom bilo je neprikosnoveno. Monopoliziranje političke i ekonomske moći od strane jedne partije, odnosno njenog vodstva bez konzultacije, participacije i kontrole radničke klase, čije je interese partija trebala zastupati, izazvalo je nezadovoljstvo i otpor dijela radnika. Postojala je opozicija i u redovima same partije, koja je tražila sudjelovanje radnika u upravljanju poduzećima i unutarpartijsku demokraciju. Ali ti su zahtjevi žigosani kao anarho-liberalističko skretanje. Stvorena je golema državna birokracija, kojom je rukovodila partija, koja je imala apsolutnu vlast nad svim sferama gospodarskog, društvenog i kulturnog života. Lenjin je doduše osnovao radničko-seljačku inspekciju s velikim ovlastima, koja je trebala nadzirati djelovanje državnog aparata (na čelu joj je bio J. V. Staljin). Pod Staljinovim je rukovodstvom radničko-seljačka inspekcija postala vrlo moćna organizacija, koju je on 1922. godine, kad je postao generalni sekretar partije, koristio za unutarpartijske obračune i za učvršćivanje svog osobnog utjecaja i moći. I među Lenjinovim pristašama bilo je utjecajnih pojedinaca koji su se protivili ukidanju demokratskih sloboda. Sekretar Sveruskog centralnog sovjeta sindikata S. A. Lozovski, sudionik revolucije 1905. kao i Oktobarske revolucije 1917. godine, izjavio je u prosincu 1917. godine: 'U ime partijske discipline ne mogu šutjeti kad se uništava štampa onih koji drukčije misle, kad se pretražuju kuće i poduzimaju samovoljna hapšenja, koja u stanovništvu izazivaju potisnuta gunđanja i u radnim masama pobuđuju dojam da taj režim sablje i bajuneta nije onakva diktatura proletarijata kako su je socijalisti godinama predstavljali. Ne mogu šutjeti u ime partijske discipline kad jedan narodni komesar prijeti puškama radnicima koji štrajkaju, otpušta ih i šalje na frontu, kad se ukida pravo udruživanja radnika stečeno u krvavoj borbi'. [17] Zagovornici lenjinizma smatraju da Lenjin u uvjetima građanskog rata, opustošenosti zemlje i gladi i općenito teškog i kaotičnog ekonomskog, društvenog i političkog stanja u kojoj se Rusija našla nakon dugotrajnog, brutalnog i razornog građanskog rata nije imao mnogo izbora. Jedino je čvrsto, jedinstveno, centralizirano i odlučno vodstvo, po tom mišljenju, bilo u stanju u postojećim izvanrednim okolnostima izvesti zemlju iz kaosa i početi rješavati najakutnije probleme: eliminirati glad, uvesti mir i red,

pokrenuti poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, kao i suzbiti djelovanje protivnika novog socijalističkog poretka, koji porazom u građanskom ratu nisu nestali s pozornice. (Predrag Vranicki, Historija marksizma, Naprijed, Zagreb, 2. izdanje, 1971, prva knjiga, str. 376). Lenjin je bio uvjeren da u takvim izuzetnim okolnostima zemlju iz kaosa može izvući jedino centralistički organizirana i disciplinirana partija utemeljena na načelu tzv. demokratskog centralizma, s naglašenom vodećom ulogom centralnog partijskog vodstva. Taj je sustav nazvan demokratskim centralizmom, a Lenjin ga je ovako obrazložio: viši organi partije trebaju biti izabrani demokratskim putem i odgovorni za svoje odluke i djelovanje kongresu partije, ali nakon te demokratske procedure odluke viših organa obavezne su za niže organizacije. Ipak, u prvim godinama nakon Oktobarske revolucije Lenjin je tolerirao opoziciju unutar partije, koja nije bila beznačajna. Čak su o najvažnijem strateškom pitanju, t.j. o pokretanju revolucije i rušenju Privremene vlade u listopadu 1917. godine, postojala različita mišljenja: neki važni članovi centralnog komiteta (Zinovjev, Kamenjev, Rykov, Miljutin) nisu se slagali s Lenjinom. Ti su članovi, iako su se na kraju suglasili s podizanjem revolucije i u njoj aktivno sudjelovali, nakon zauzimanja vlasti i dalje u nekim pitanjima oponirali Lenjinu: oni su na pr. smatrali da u vladu treba uključiti i menjševike, te su zbog neslaganja s Lenjinom podnijeli ostavke na članstvo u Centralnom komitetu. Tek nakon dugih rasprava Lenjin ih je uspio nagovoriti da povuku svoje ostavke. Drugi sukob izbio je u vezi mira s Njemačkom na čemu je inzistirao Lenjin, a usprotivili su se Buharin i Trocki kao i moskovski partijski komitet. Tek nakon dugotrajnih diskusija i uvjeravanja Lenjin je uspio dobiti većinu u Centralnom komitetu. Navedeni primjeri pokazuju da je Lenjin tolerirao razlike u mišljenjima i da je nastojao te razlike prevladati uvjeravanjem i argumentima (no ako je smatrao da je to nužno u interesu ostvarenja ciljeva socijalističke revolucije i izgradnje, Lenjin se nije libio upotrebe i nasilnih, represivnih metoda). Većina se kroničara ruske revolucije slaže da Lenjin nije imao diktatorskih sklonosti; iako je uživao neprikosnoveni autoritet i posjedovao veliku moć. Kad se 1918. godine razbuktao građanski rat i kontrarevolucija, Lenjin je zaključio da treba primijeniti centralistički, hijerarhijski i autokratski model upravljanja, da vrijeme građanskog rata i sučeljavanja sa brojnim unutrašnjim i vanjskim neprijateljima nije pogodno za demokratske oblike vladanja. Međutim, i po završetku građanskog rata Lenjin je odbio uvođenje demokratskih metoda djelovanja kako u partiji tako i gospo-

darstvu, državnim institucijama, u kulturi i društvu općenito. Ovaj puta je zadržavanje načela 'demokratskog centralizma' opravdavao argumentom da obnova zemlje i njena normalizacija ne dozvoljavaju gubljenje vremena u raspravama i prepirkama, već da traže jedinstvenu i čvrstu vlast. No unutarpartijska opozicija nije mirovala: godine 1921. znatan je broj članova Centralnog komiteta kao i oblasnih komiteta formirao tzv. 'radničku opoziciju'. zahtijevajući da se upravljanje poduzećima prepusti sindikatima. Radnička opozicija je smatrala da uloga radničke klase u društvu sve više slabi i da je njen utjecaj na upravljanje zemljom i na odluke organa vlasti sve manji. Ta je skupina članova Centralnog komiteta upozoravala da je u partiji prevladao birokratizam i da se izgubilo povjerenje u radničku klasu. Koliko je bilo rašireno nezadovoljstvo postojećim stanjem unutar redova pobornika boljševičke revolucije pokazala je na drastičan način u ožujku 1922. godine pobuna oko 16.000 kronštatskih mornara, onih istih koji su prije pet godina bili udarna snaga Oktobarske revolucije (tu je pobunu nakon 10-dnevnih krvavih borbi ugušila Crvena armija). Lenjin se oštro suprotstavio gledištima 'radničke opozicije'. nazvavši ih sitnoburžoaskim, anarhističkim i kontrarevolucionarnim. Smatrao je da okolnosti i dalje zahtijevaju da vlast proletarijata, odnosno diktaturu proletarijata treba provoditi preko komunističke partije (t.j. preko diktature partije, u stvari njenog vodstva, t.j. Centralnog komiteta). Lenjinovi stavovi su ponovno prevladali, tako da je 10. Kongres partije u ožujku 1921. godine donio Rezoluciju kojom se zabranjuju frakcije i opozicione skupine unutar partije, a oni članovi partije koji ne poštuju odluke Rezolucije isključuju se iz članstva. Ta je Rezolucija imala prijelomni značaj za razvoj sovjetskog sustava, jer je njom definitivno uveden sistem centralističkog, birokratskog i autokratskog upravljanja partijom i državom, koji je učvršćen i dalje razvijen pod Staljinovim vodstvom. Treba ipak ponoviti da je sve do te Rezolucije (koju je Lenjin opravdavao izvanrednim okolnostima građanskog rata) glavno sredstvo Lenjinove borbe sa svojim političkim protivnicima bila polemika, rasprava, uvjeravanje i argumentacija. Tek je Staljin definitivno usvojio politiku diktata, netoleriranja tuđeg mišljenja, bespogovornog pokoravanja, zakulisnih borbi, kompromitiranja i na kraju likvidacije svojih političkih suparnika i protivnika, koncentrirajući svu vlast u svojim rukama. Lenjin se kao mlad, svestrano obrazovan i socijalno osjetljiv intelektualac, uvjereni sljedbenik Marxovog učenja nije pomirio s anakronim, apsolutističkim, polufeudalnim i eksploatatorskim režimom carske Rusije i

sa siromaštvom, bijedom i obespravljenošću većine građana svoje zemlje (naročito industrijskih radnika i seoske sirotinje). On je smatrao da su proturječnosti i nepravde ruskog društva toliko duboke i nepodnošljive da je situacija zrela za radikalni preokret putem socijalističke revolucije. Lenjin je fanatično vjerovao u mogućnost i opravdanost revolucije i tom je cilju posvetio svu svoju intelektualnu, političku i organizatorsku energiju i sposobnost i na kraju je u tom svom naumu, usprkos golemih poteškoća i žrtava, djelomično uspio. Uspio je naime u provedbi i obrani socijalističke revolucije, ali ne u polaganju temelja za izgradnju socijalističkog društva, u čemu su ga spriječile dijelom objektivne okolnosti, dijelom pogrešni stavovi, a također i prerana smrt. Problemi i zapreke koje su mu se ispriječile na putu revolucionarne preobrazbe ruskog društva bile su veće nego što je vjerojatno očekivao, pa je pod pritiskom okolnosti često morao (kako je on procijenio) odstupiti od mnogih svojih prvobitnih zamisli, koje su u osnovi bile humane i usmjerene na ostvarenje društvene pravde, ljudske slobode i jednakosti. U Lenjinovoj viziji, sudeći po njegovim tekstovima i govorima, Oktobarska revolucija nije bila cilj po sebi, odnosno osvajanje političke vlasti zbog vlasti kao takve, već sredstvo za ostvarenje, kako je on vjerovao, pravednijeg, humanijeg, socijalističkog poretka, u kojem će se ukinuti eksploatacija čovjeka po čovjeku. Može se s pravom pretpostaviti da su njegovi ciljevi i namjere bile dakle humane i moralne, ali su metode njihovog ostvarenja bile često pogrešne (ostaje otvoreno pitanje da li i u kojoj mjeri zbog objektivnih, neizbježnih okolnosti ili loših subjektivnih procjena i odluka). Istaknuti neomarksist i teoretičar Nove ljevice, bivši profesor ekonomije na Sveučilištu Harvard, Paul Sweezy (1910-2004) smatra da je u Lenjinovom promišljanju socijalističke revolucije otpočetka bila prisutna sumnja u spontani razvoj revolucionarne svijesti radničke klase, što ga je navelo da ključnu ulogu u socijalističkom preobražaju društva dade revolucionarnoj, avangardnoj, monolitnoj partiji. Sweezy podsjeća da je Lenjin još 1902. godine u knjizi Što da se radi? tvrdio kako je povijest pokazala da radnička klasa može razviti samo sindikalnu svijest i da je stoga zadaća revolucionarnih intelektualaca da radnicima usade socijalističku svijest i da ih povedu u revoluciju. [17] l ime je, kako smatra P. Sweezy, proletarijat pretvoren od subjekta u instrument revolucije, što je dovelo do modela političke vlasti u kojem revolucionarna partija vlada u ime radničke klase i u kojem se diktatura proletarijata pretvorila u diktaturu partije. To je i glavni razlog zašto socijalistički projekt u Rusiji nije ispunio očekivanja, naročito

u pogledu najvažnijeg proklamiranog cilja marksizma i socijalizma: oslobođenja čovjeka od svake prisile, podčinjavanja i dehumanizacije. F. Engels kao da je predviđao takav razvoj događaja napisavši: 'Ljudi koji se hvale da su napravili revoluciju uvijek otkrivaju slijedećeg dana da nisu znali što su napravili, da revolucija koju su izveli uopće nije slična onoj koju su htjeli ostvariti'. [18] Iako je Lenjin bio fanatični pobornik ortodoksnog marksizma i socijalističke revolucije, on je ipak ostao dovoljno racionalan, pragmatičan i fleksibilan kao teoretičar i političar. On po mišljenju mnogih nije bio autokrat opsjednut vlašću, moći ili slavom; u svom se političkom djelovanju pretežno služio uvjeravanjem, raspravom i argumentima (iako nije oklijevao i u korištenju sile i represije, ako su to zahtijevale okolnosti). Mnogi njegovi teorijski stavovi i političke odluke predmet su sporenja u krugovima lijevo orijentiranih intelektualaca i političara. Prigovara mu se da je trebalo očuvati jedinstvo ruske socijaldemokratske partije i spriječiti njen rascjep na boljševike i menjševike. Možda je njegova ključna odluka o rušenju liberalno-demokratske Privremene vlade Kerenskog bila preuranjena i pogrešna. Možda je trebalo ostaviti toj 'buržoaskoj' vladi da izvede Rusiju iz anakronog, polufeudalnog, apsolutističkog samodržavlja, iz ekonomske, društvene i političke zaostalosti u moderno doba 20. stoljeća i da se tek nakon dostizanja razine 'zrelog kapitalizma' (kako je to zamišljao Marx) počne pripremati prijelaz na viši oblik društvene organizacije, na socijalističko društvo. Lenjinova odluka, usvojena na X. kongresu partije u proljeće 1921. godine, da se zabrani svako oponiranje partijskoj politici i time ukine unutarpartijska demokracija imala je dalekosežne posljedice, jer je poslužila kao opravdanje Staljinu za njegove brutalne čistke među vodećim partijskim kadrovima. Također je bilo pogrešno, kako je to potvrdio kasniji tok događaja, Lenjinovo inzistiranje na centralističkom, nedemokratskom modelu upravljanja bez sudjelovanja građana u javnim poslovima i bez participacije radnika u vođenju poduzeća. Velika je zabluda bila poslije okončanja građanskog rata proširiti moć partijske i državne birokracije i pojačati represiju. Treba ipak napomenuti da je sve te mjere, kako izgleda, Lenjin shvaćao kao privremene i kao mjere u danim okolnostima nužne za obranu revolucije i za izvlačenje zemlje iz kaosa izazvanog izuzetno brutalnim i devastirajućim građanskim ratom. Ne treba zaboraviti da je Lenjin zamislio sovjete kao organe neposredne demokracije (Gramsci je bio oduševljen Lenjinovom izvornom koncepcijom sovjeta izjavivši da su sovjeti

označili početak nove ere čovječanstva), no ni činjenicu da su sovjeti izgubili prvobitno značenje već za Lenjinova života. Međutim, i pored navedenih pogrešnih odluka možda bi ipak, u slučaju da je Lenjin ostao živ i da je on narednih desetljeća ostao glavni strateg izgradnje novog socijalističkog društva, ekonomski, a pogotovo društveni i politički razvoj Sovjetskog Saveza, nakon političke i ekonomske konsolidacije i izvlačenja zemlje iz siromaštva i ekonomske zaostalosti, imao drukčije, humanije i demokratskije oblike. Usvajanje Nove ekonomske politike (NEP) ukazuje da je Lenjin bio dovoljno racionalan da prizna pogreške i da ih barem djelomično ispravi. No Lenjin je 1922. godine odabrao Staljina za generalnog sekretara partije i svog nasljednika, i to navodno zbog njegovih velikih organizacijskih sposobnosti, što se ubrzo pokazalo kao fatalna povijesna pogreška, koju je uvidio (ali prekasno) i sâm Lenjin. U svojoj slavnoj oporuci preporučio je smjenu Staljina, uvidjevši njegovu netrpeljivost, bezobzirnost, okrutnost i autokratske sklonosti. U Lenjinovom testamentu između ostalog piše: »Drug Staljin, postavši generalnim sekretarom partije, koncentrirao je golemu moć u svojim rukama, a ja nisam siguran da on zna kako koristiti tu moć s dovoljno pažnje«. [19] Međutim, Lenjinova je oporuka zakasnila i ostala bez učinka: Staljin je već previše učvrstio svoj položaj i vlast u partiji i državi da bi ga se moglo smijeniti. Iduća tri desetljeća razvoja Sovjetskog Saveza i svjetskog komunističkog pokreta obilježit će ideologija i politika koja je dobila naziv 'staljinizam'.

CITIRANA LITERATURA: [1]

Robert Payne, The Life and Death of Lenin, W. H. Allen & Co., London, 1964, str. 272-302

[2] Lešek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, 3 toma, BIGZ, Beograd, 1980 [3] M. N. Pokrovski, Povijest Rusije, Zadružna štamparija, Zagreb, 1935, str. 312 [4] V. I. Lenin, Čto delat?, str. 354 [5] David Schob, Lenin, Wiesbaden, 1952, str.37 [6] V. I. Lenjin, Dela, tom 10, Beograd, 1973, str.131 [7] V. I. Lenin, Gosudarstvo i revoljucija, str. 428 [8] Robert Payne, The Life and Death of Lenin, str. 316

[9] [10] [11] [12] [13] [14] [15] [16] [17] [18] [19]

Predrag Vranicki, Historija marksizma, Naprijed, Zagreb, 1971 V. I. Lenin, Očerednije zadaci sovetskoj vlasti, sv.27. str. 226 V. I. Lenin, Doklad o rabote i derevno, 1919, svezak 28, str. 187-18 V. I. Lenjin, Dela, tom 27, Beograd, 1973. str. 154 R. Meissner, Das Parteiprogramm der KPdSD 1903-1961, Köln, 1961, str. 121 U. H. Chamberlin, Die russische Revolution, Frankfurt, 1954, str. 77 V. I. Lenjin, Dela, tom 30, str. 350 C. Bruegmann, Die russische Gewerkschaften in Revolution und Buergerkrieg, 1917-1919 P. Sweezy, C. Bettieheim, On the Transition to Socialism, Monthly Review, New York 1971 Vera Zuzulić, K. Marx, F. Engels, Dela, Beograd, 1968-1979 R. Payne, The Life and Death of Lenin, str. 553

O S T A L A LITERATURA: V. I. Lenjin, Izabrana djela (2 knjige), Kultura, Zagreb, 1948-1950 V. I. Lenjin, Imperijalizam kao posljednji stadij kapitalizma, Naklada literature na stranim jezicima, Moskva, 1946 V. I. Lenjin, Država i revolucija, marksistička teorija države i zadaci proletarijata u revoluciji, Zagreb, 1946 V. I. Lenjin, Materijalizam i empiriokriticizam, Kultura, 1948 Georg Lukacs, Lenin: A Study in the Unity of Thought, New Left Books, 1970 Roy Medvedev, Leninism and the Western Socialism, Verso, London, 1981 Ziva Gallili, The Menshevik Leaders in the Russian Revolution: Social Reali*

ties and Political Strategies, Princenton University Press, Princenton, 1989 The Bolshevik Revolution, 1917-1923, Vol. I-III, Penguin, Harmondsworth, 1966 James (oil, The Second International, 1889-1914, Routledge, New York, 1966 L. Labeds, Der Revisionismus, Köln, 1962

V.

RUSKA SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA

U

veljači 1 9 1 7 . godine u carskoj se Rusiji dogodila Februarska revolucija: srušena je dinastija Romanova, koja je tri stoljeća vladala Rusijom, i uspostavljena je liberalno-socijalistička vlast. A osam mjeseci kasnije, u listopadu te iste godine uslijedio je još jedan, dalekosežniji prevrat: Oktobarskom revolucijom svu je vlast u zemlji preuzela pod Lenjinovim vodstvom boljševička partija, korjenito preobrazivši politički, ekonomski i društveni sustav zemlje. Taj prevrat, za koji je John Reed u svojoj poznatoj knjizi Deset dana koji su potresli svijet rekao da je uzdrmao svijet, bio od globalnog značenja, jer je tijekom sljedećih desetljeća izmijenio političku kartu svijeta: 1950-tih godina gotovo je trećina čovječanstva živjelo u državama u kojima su na vlasti bile komunističke partije. Oktobarska revolucija je bila provedena s ciljem da se u Rusiji, ekonomski zaostaloj, polufeudalnoj, pretežno seljačkoj zemlji, uspostavi vlast radničke klase u obliku diktature proletarijata, kako bi se izgradilo socijalističko društvo u smislu marksističke doktrine. No, kao što je poznato, Marx je predvidio da će se takva revolucija, koja će smijeniti kapitalistički sustav novim, pravednijim i humanijim socijalističkim poretkom, dogoditi tek kad kapitalizam dovrši svoju povijesnu misiju, t.j. kad ostvari veoma visok razvoj proizvodnih snaga. Pokušaj uspostave socijalističkog, dakle postkapitalističkog sustava u zemlji sa 85% seljačkog stanovništva, koja je zaostajala za zapadnom Europom barem jedno stoljeće, koja se nalazila tek u početnoj fazi industrijalizacije i koja je poznavala jedino autokratski oblik vladanja, zanimljiv je fenomen koji zahtijeva pomniju analizu specifičnih okolnosti koje su do toga dovele.

Revolucionarni slom carskog, polufeudalnog, policijskog režima imao je duboke povijesne korijene. Dok je zapadna i srednja Europa u 19. stoljeću doživljavala zamah industrijalizacije, liberalizacije i modernizacije, u carskoj je Rusiji kmetstvo ukinuto (i to ne potpuno) tek 1863. godine. Tada je caru Aleksandru II. i plemstvu postalo jasno da je glavni razlog golemog zaostajanja Rusije za ostalom Europom feudalni poredak, koji nije omogućavao ponudu slobodne radne snage nužnu za razvoj kapitalizma. Osim toga, buntovno raspoloženje kmetova dostiglo je kritičnu točku, tako da je sam car izjavio da je bolje ukinuti kmetstvo odozgo, nego da ono bude ukinuto odozdo. Međutim, i to zakašnjelo oslobođenje seljaka od feudalne obespravljenosti i eksploatacije bilo je samo djelomično. Bitni uvjet političkog i ekonomskog oslobođenja seljaka bilo je njihovo vlasništvo nad zemljom koju obraduju, a taj uvjet je samo djelomično ispunjen: seljaci su dobili vlasništvo samo nad onim malim dijelom feudalne zemlje koju su obrađivali za sebe, a to nije bilo dovoljno ni za golo preživljavanje. Stoga su izbile masovne pobune seljaka: samo u jednoj godini, 1870, zabilježeno je oko tisuću seljačkih buna. [1] No i taj mali posjed nije postao njihovo individualno vlasništvo, već je predan u vlasništvo seoske zajednice, 'obščine'. Tek je 1910. godine carskim dekretom ukinuta seoska zajednica kao obavezna organizacija; seljaci su tim dekretom dobili pravo da većinom glasova odluče o raspuštanju zajednice i podjeli zemlje pojedinačnim domaćinstvima. Politička i ekonomska moć u Rusiji bila je koncentrirana u rukama cara, njegove obitelji i najbliže okoline. Osim apsolutne političke vlasti, carska dinastija Romanova bila je poznata po golemom bogatstvu. Ruski povjesničar M. N. Pokrovski smatra da je Aleksandar III. u svoje vrijeme bio među najbogatijim ljudima u svijetu. Uvođenjem zaštitnih carina 1822. godine počinje industrijski razvoj Rusije i to najprije podizanjem pamučnih predionica i tkaonica. Pamučna industrija se dosta brzo razvijala zahvaljujući velikom domaćem tržištu i zaštitnim carinama: umjesto gotovih pamučnih proizvoda iz Engleske sada se uvozio pamuk koji se plaćao izvozom žita. Znatan doprinos industrijalizaciji zemlje dala su ulaganja stranog kapitala (uglavnom francuskog, engleskog i njemačkog): 1914. godine u stranom je vlasništvu bila jedna trećina ruske industrije. Izgradnja željezničke mreže dala je poticaj metalnoj industriji i metalurgiji. Industrijalizaciju je pratio nagli porast radništva: njihov je broj povećan s 95.000 u 1801. na 1,742.000 u 1898. godini. Ipak, u cjelini Rusija je ostala ekonomski vrlo zaostala zemlja: neposredno pred Prvi svjetski rat dohodak po glavi

stanovnika bio je deset puta niži u usporedbi sa zemljama zapadne Europe i SAD. Udio stanovnika zaposlenih u nepoljoprivrednim zanimanjima je tada u Rusiji iznosio oko 12%, dok je u zapadnim zemljama taj udio bio na 60-70%. Razlog velikoj općoj ekonomskoj zaostalosti Rusije usprkos relativno brzom razvoju industrije u prvom desetljeću 20. stoljeća bila je prvenstveno vrlo primitivna poljoprivredna proizvodnja koja je po agrotehnici i proizvodnosti ostala na razini 17. stoljeća. U pripremanju revolucionarne atmosfere, osim naglo rastuće, nemilosrdno eksploatirane radničke klase koncentrirane u velikim poduzećima, odigrala je značajnu ulogu i ruska inteligencija, velikim dijelom plebejskog porijekla, nastala u drugoj polovici 19. stoljeća, koja je bila sklona stanovištu glede neodrživosti postojećeg stanja i nužnosti promjena. Znatan dio inteligencije opredijelio se za ideju rušenja despotskog, polufeudalnog carskog režima i za radikalne političke i socijalne reforme. Među raznim disidentskim strujama ruske inteligencije, marksistički se pokret pojavio 60-tih godina 19. stoljeća (ruski prijevod Kapitala objavljen je 1869. godine, svega dvije godine nakon prvog njemačkog izdanja). Prva marksistička organizacija u Rusiji osnovana je 1883. godine pod nazivom »Organizacija za oslobođenje radničke klase«, a njen ideološki vođa bio je Plehanov. Petrograd je bio sjedište mnogih marksističkih debatnih klubova i tu su Lenjin i Martov osnovali 1895. godine partiju »Borbeni savez za oslobođenje radničke klase«. Krajem 19. stoljeća marksistički je pokret, iako još malobrojan, postao značajan faktor u političkom životu Rusije. Međutim, velika je nevolja tog pokreta gotovo od samog početka bila njegova podvojenost na dvije struje: radikalnu revolucionarnu i umjerenu reformističku. Osnivanjem jedinstvene ruske socijaldemokratske partije ta je podvojenost privremeno i formalno prevladana, ali je već 1903. godine na 2. kongresu partije ponovno izbila na površinu podjelom na boljševičku i menjševičku frakciju. Boljševička frakcija predvođena Lenjinom, iako brojčano nejaka, bila je sastavljena od članova obrazovanih u duhu marksističke doktrine i fanatično odanih ciljevima proleterske revolucije. Preludij u Oktobarsku revoluciju dogodio se 12 godine ranije, neuspjelom radničko-seljačko-mornarskom pobunom 1905. godine. Ponižavajući poraz ruske vojske u ratu s Japanom i katastrofa ruske ratne mornarice kod dalekoistočne luke Port Arthur bili su okidač za masovnu pobunu, koja je već dulje vremena tinjala kod radnika ogorčenih zbog grubog izrabljivanja, kod seljaka koji su tražili podjelu zemlje i kod mornara često maltretiranih od pomorskih časnika-plemića. Radnici, nezadovoljni niskim nadnicama

i 10-satnim radnim vremenom pokrenuli su masovne štrajkove u Petrogradu i u drugim gradovima. U Petrogradu je pod vodstvom menjševika osnovan u listopadu 1905. godine sovjet radničkih zastupnika, koji je izdao proklamaciju u kojoj se kaže da »proletarijat neće položiti oružje dok god monarhija ne bude zamijenjena demokratskom republikom«. U štrajkovima i demonstracijama sudjelovalo je više od milijun radnika zahtijevajući 8-satni radni dan, sazivanje ustavotvorne skupštine i donošenje ustava. U Petrogradu je početkom siječnja 1905. godine oko 200.000 radnika krenulo prema Zimskom dvorcu (carskoj rezidenciji), gdje ih je paljbom dočekala vojska ubivši više stotina radnika. Pobuna je zahvatila i mornare: mornari najvećeg ratnog broda Potemkin bacili su sve časnike u more, izvjesili crvenu zastavu i uplovili u crnomorsku luku Odesu, gdje je bio u toku opći štrajk. Međutim, carska je vojska slomila štrajkaše, a mornari s Potemkina su se na kraju predali u rumunjskoj luci Konstanci tamošnjim vlastima. Tako je porazom završio prvi pokušaj rušenja anakronog, autokratskog carskog 'samodržavlja' 1905. godine i to prvenstveno zbog nepostojanja zajedničkog programa i vodstva. No neodržive proturječnosti i akutni društveni sukobi unutar ruskog društva ostali su i dalje neriješeni, čekajući novu priliku za erupciju masovnog nezadovoljstva i pobune. Ta se druga prilika za masovnu pobunu ukazala u veljači 1917. godine. Februarska revolucija, koja je ukinula trostoljetnu vladavinu dinastije Romanova, počela je 23. veljače, kad su radnice tekstilnih tvornica u Petrogradu, njih oko sto tisuća, stupile u štrajk i krenule prema središtu grada. Idući dan već je polovina petrogradskih industrijskih radnika izašlo na ulice uzvikujući: »Dolje autokracija«, »Dolje rat«, »Hoćemo kruha«. Štrajkovi i demonstracije su idućih dana zahvatile cjelokupno radništvo Petrograda. Došlo je do sukoba s policijom, pale su prve žrtve, situacija je postajala sve zaoštrenija i raspoloženje masa sve revolucionarnije. Izgledalo je da je sukob s policijom i vojskom neizbježan. No, iako je vojska dobila naredbu da puca na demonstrante, ona se, osim u nekoliko slučajeva, ponašala prilično neutralno i pomirljivo. Odlučujući trenutak u Februarskoj revoluciji bilo je priključenje jedne policijske jedinice demonstrantima, a nju su ubrzo slijedile druge policijske i vojne jedinice. Idući dan dogodilo se potpuno rasulo preostalih jedinica ili njihov prijelaz na stranu pobunjenika; više ništa nije stajalo na putu obaranja carskog režima. Revolucija koja se zbila u Petrogradu ubrzo je zahvatila čitavu zemlju. Car Nikola II. bio je prisiljen na abdikaciju; on i njegova obitelj su uhićeni. Ta povijesna, revolucionarna promjena političkog sustava u Rusiji, iako bez velikog krvoprolića (broj

ubijenih i ranjenih na obje strane procijenjen je na oko 1300), dogodila se bez planirane pripreme i bez političkog i organiziranog vodstva. To je bio uglavnom spontani pokret izrabljivanih i obespravljenih petrogradskih radnika, kojima su se priključili dijelovi policije i vojske, uz političku podršku socijalističkih partija (menjševika, boljševika i socijal-revolucionara), a i liberalnih, građanskih partija. Nakon pada carskog režima nastao je politički vakuum, koji je popunilo dvovlašće: s jedne strane Duma (narodna skupština koja je ostala i nakon prevrata) formirala je Privremenu vladu, a s druge strane pobunjeni radnici osnovali su sovjete radničkih i vojničkih zastupnika i Izvršni komitet sovjeta kao vrhovni organ vlasti. Pobunjena masa radnika i pridruženih vojnika nije imala povjerenje u Dumu i Privremenu vladu, jer su ih smatrali predstavnicima plemstva i posjedničkih klasa, pa su uspostavili vlastiti sustav vlasti, sovjete. Međutim, politički vođe koji su imali pretežni utjecaj na sovjete bili su menjševici, koji su smatrali da je Rusija ekonomski previše zaostala i prema tome nezrela za socijalističku revoluciju i za diktaturu proletarijata. Oni su bili skloni prepuštanju vlasti liberalnoj buržoaziji predstavljenoj u Privremenoj vladi, koja bi trebala provesti demokratske reforme i ubrzati industrijski i opći razvoj zemlje i tako pripremiti uvjete za socijalistički preobražaj. No gospodari situacije i stvarna politička vlast postali su sovjeti, usprkos drukčijih namjera njihovih političkih mentora. Sovjeti su kontrolirali ne samo tvornice već i sve važne javne institucije: vojsku, policiju, željeznice, poštu, centralnu banku. Privremena vlada bila je samo onoliko efektivna vlast, koliko joj je to dopuštao Izvršni komitet sovjeta. Dvovlašće je paraliziralo rješavanje gorućih političkih, ekonomskih i socijalnih problema i nije se moglo dugo održati. Situacija u zemlji je i dalje bila vrlo turbulentna. Seljaci su zahtijevali da im se podijeli zemlja veleposjednika, radnici su tražili veće nadnice i kontrolu nad upravljanjem poduzećima, među vojnicima iscrpljenim ratom vladalo je buntovno raspoloženje, a kod neruskih naroda jačao je pokret za nekom vrstom autonomije. Političke struje koje su izbile na površinu u to vrijeme i koje su utjecale na politička kretanja imale su različite poglede na stvaranje novog političkog poretka. Kadeti, koji su prije revolucije bili predstavnici liberalne buržoazije, zastupali su sada konzervativna stajališta: zahtijevali su nastavak rata i odgađanje ekonomskih i socijalnih reformi do završetka rata. Na suprotnoj strani političkog spektra, boljševici su inzistirali na radikalnim reformama: konfiskaciji velikih poduzeća, potpunu radničku kontrolu

poduzeća i obustavu rata. Privremena vlada je doduše objavila dekret o 8-satnom radnom vremenu, ali to više nije bilo dovoljno da zadovolji narasle zahtjeve radnika. Donijet je također dekret kojim su uvedeni tvornički radnički komiteti, ali njihove su funkcije bile samo savjetodavne. Raskorak između Privremene vlade i sovjeta bivao je sve veći; postalo je jasno da je stanje dvovlašća neodrživo. U prvim mjesecima nakon Februarske revolucije boljševici su bili manjina u gotovo svim lokalnim sovjetima (pa i u najvećem petrogradskom sovjetu) zbog čega sve do Lenjinovog dolaska u Petrograd nisu bili u stanju nametnuti svoja radikalna, revolucionarna stajališta. No, Lenjinov dolazak 3. travnja 1917. godine označio je prekretnicu u dinamici ruske socijalističke revolucije. U pozdravnom govoru na masovnom dočeku predsjednik Vrhovnog sovjeta, menjševik N. S. Čheidze naglasio je, u skladu s menjševičkim stavovima, da je najpreči revolucionarni zadatak socijaldemokratske partije konsolidirati novi demokratski poredak. No Lenjin je u svom dvosatnom govoru odlučno odbacio taj stav i pozvao radnike na preuzimanje sve vlasti u ruke sovjeta i na proletersku revoluciju. On je zahtijevao da revolucija odmah prijeđe iz buržoaske u socijalističku etapu, što je izrazio ovim riječima: 'Ne parlamentarna republika; povratak na to značio bi korak natrag, već republika sovjeta radničkih i seljačkih deputata, koja izrasta odozdo prema gore... Ekonomija će biti reorganizirana nacionalizacijom zemlje, pretvaranjem velikih posjeda u uzorne dobra, stvaranjem jedne narodne banke i stavljanjem proizvodnje i distribucije pod kontrolu sovjeta'. (Vladimir I. Lenin Collected Works, Vol. 24, Lawrence & Wishard, London, 1964, str. 24). Lenjinova odlučnost da se bez odlaganja provede socijalistička revolucija u Rusiji bila je poduprta njegovim uvjerenjem da će uskoro doći do revolucionarnih promjena u Europi, pa i čitavom svijetu: »Imperijalistički je rat označio početak građanskog rata u Europi... Svjetska socijalistička revolucija je na pomolu... Svakim danom može se očekivati slom europskog kapitalizma. Ruska revolucija, koju ste vi ostvarili, otvorila je put u novu epohu. Neka živi svjetska socijalistička revolucija!«. [2] Dan nakon Lenjinovog dolaska u Petrograd, 4. travnja, održan je sastanak vodećih ličnosti obje socijaldemokratske struje, menjševika i boljševika, s namjerom da se dogovori zajednička politička platforma i program djelovanja. Lenjin je u svom govoru ponovio zahtjev za uklanjanje liberalne, 'buržoaske' Privremene vlade i za preuzimanje sve vlasti u ruke sovjeta. Petrogradski partijski komitet je najprije odbacio te Lenjinove teze, ali je

nakon upornog uvjeravanja većina članova komiteta prihvatila boljševičko stanovište da u jednoj državi ne mogu postojati dvije vlasti i da svu vlast trebaju preuzeti sovjeti. Međutim, na Prvom sveruskom kongresu sovjeta u lipnju 1917. godine boljševici su ostali u manjini (doduše neznatnoj) u odnosu na menjševike i esere (socijal-revolucionare). Odnosi snaga promijenili su se u korist boljševika tijekom idućih mjesec dana, čemu je doprinio propali pokušaj kontrarevolucije pod vodstvom generala Kornilova. Prihvaćanje Lenjinovog programa u petrogradskom i moskovskom sovjetu bilo je odlučujuće za prevagu boljševika nad menjševicima. [3] Broj partijskog članstva, naročito u Petrogradu i Moskvi, u toku nekoliko mjeseci naglo je povećan: u Petrogradu na 60.000, u Moskvi na 70.000, a u čitavoj zemlji na 350.000 članova. [4] Rascjep ruske socijaldemokracije na dva nepomirljiva tabora postao je sve očigledniji i to ne samo zbog različitih koncepcija partijske organizacije već prvenstveno zbog različitih pogleda na ostvarenje socijalističkog društva u Rusiji. Menjševici su bili uvjereni da realizacija socijalizma nije moguća prije nego što se dostigne visoka razina tehnološkog i ekonomskog razvoja, a taj se razvoj po njihovom mišljenju može najbrže ostvariti u sustavu liberalne demokracije i slobodnog tržišta. Nasuprot tome, boljševici su smatrali da ruska buržoazija nije sposobna da provede nužne ekonomske i socijalne reforme i da pokrene ubrzanu industrijalizaciju i modernizaciju zemlje. Bili su uvjereni da će taj zadatak mnogo brže i uspješnije izvršiti nova, socijalistička vlast. Osim toga, vjerovali su da se Europa, posebno Njemačka, nalaze pred erupcijom radničke pobune i pred općom socijalističkom revolucijom. Lenjin je bio sjajan govornik, koji je ne samo retoričkom vještinom nego i uvjerljivošću svojih argumenata znao pridobiti za svoje stavove i pokrenuti u akciju masu koja ga je slušala. On je znao odabrati jasne, jednostavne i za masu u tom trenutku najaktualnije i najprivlačnije parole, kao što tada bile: Mir, Kruh, Zemlja i na taj način mobilizirati masu na ostvarenje zacrtanih ciljeva. A ti su ciljevi tada bili: bez odlaganja pokrenuti proletersku, socijalističku revoluciju i uspostaviti diktaturu proletarijata. Osmomjesečno razdoblje između Februarske i Oktobarske revolucije bilo je vrlo burno, gotovo kaotično, obilježeno dramatičnim događajima, sukobima, kompromisima, štrajkovima, masovnim demonstracijama, otimanjem zemlje veleposjednicima, osipanjem armije, pojavama nasilja i sl. Čitava zemlja, a naročito Petrograd, nalazila se u stanju potpunog grča, u dubokoj političkoj, socijalnoj i ekonomskoj krizi, u sukobu nepomirljivih

ili teško pomirljivih suprotnosti. Takvo stanje nije moglo dugo potrajati i do nekog raspleta je uskoro moralo doći. Povjesničari ruske revolucije dijele to kratko, a sudbonosno razdoblje ruske povijesti na tri faze. U prvoj fazi, od veljače do srpnja 1917. godine, masovna, žestoka, ali nedovoljno artikulirana pobuna srušila je carski režim i uspostavila dvovlašće: Privremenu vladu s jedne i sovjete s druge strane. Drugoj fazi, od srpnja do rujna, dala je pečat velika pobuna petrogradskih radnika i vojnika, koju su ugušile vojne jedinice lojalne Privremenoj vladi. Početak treće faze, u rujnu 1917. godine, označio je pokušaj generala L. G. Kornilova da u ime konzervativne struje slomi revolucionarne snage. Međutim, taj je neuspjeli pokušaj imao upravo suprotan učinak: on je bitno ojačao utjecaj boljševika. Broj članova i simpatizera boljševičke partije naglo je porastao i njihov je politički utjecaj u sovjetima i radničkim masama postao dominantan. Odmah nakon Februarske revolucije radnici su zahtijevali hitno povećanje nadnica kao i radničko upravljanje poduzećima. U gradovima je počela konfiskacija kuća, a na selu su seljaci otimali zemlju veleposjednicima. Ni Privremena vlada ni Izvršni komitet sovjeta nisu imali kontrolu nad tokom događaja. A odnosi između ta dva paralelna vrhovna organa vlasti bili su neodređeni, nejasni i najčešće konfliktni. U očima radničkih i vojničkih masa sovjeti su bili pravi i jedini nosioci narodne vlasti, ali menjševički su vođe smatrali da nije vrijeme za socijalističku revoluciju. U svibnju je formirana nova Privremena vlada u koju je ušlo šest umjerenih socijalističkih predstavnika, kako bi se na taj način ojačao njen autoritet. U međuvremenu je nezadovoljstvo i rasulo u vojnim jedinicama sve više uzimalo maha, što nije potaklo menjševičko vodstvo u Izvršnom komitetu sovjeta da zatraži obustavu rata. Ono je bilo u tom pogledu i dalje neodlučno: s jedne strane smatralo se da je korisno držati armiju na okupu kao garanciju očuvanja javnog reda i sigurnosti i da stoga treba nastaviti rat dok nekako, a to se očekivalo uskoro, svjetski rat na ovaj ili onaj način ne završi. S druge strane, menjševici su bili svjesni da nastavak rata zemlju sve više iscrpljuje i da jača proturatno, buntovno raspoloženje vojnika i radnika. U međuvremenu, štrajkovi su se sve više širili; radnicu su vidjeli kako se vlasnici tvornica bogate i ostvaruju velike profite zahvaljujući vojnim narudžbama, dok je kupovna moć njihovih ionako niskih nadnica zbog rastuće inflacije naglo padala. Stoga su jačali zahtjevi za radničko preuzimanje kontrole nad poduzećima; sve je veći broj radničkih komiteta u tvornicama donosio rezolucije protiv rata, za kontrolu cijena živežnih na-

mirnica i za radničku kontrolu tvornica. Podrška boljševika tim radničkim zahtjevima bio je jedan od glavnih razloga njihovom sve većem utjecaju u radničkim redovima i u sovjetima. Tome je također doprinosila suradnja menjševika s Privremenom vladom, čiji se ugled naglo srozavao. Jedan od najvažnijih događaja u povijesti ruske socijalističke revolucije bila je Rezolucija petrogradskog sovjeta donijeta u svibnju 1917. godine, kojom se podržava zahtjev boljševika da sva vlast prijeđe u ruke sovjeta. Većina sovjeta u drugim gradovima bila je doduše sve do rujna pod pretežnim utjecajem menjševika, no petrogradski sovjet je predstavljao najmilitantniji dio ruske radničke klase i stoga je njegovo svrstavanje na stranu boljševika imalo odlučujući utjecaj na daljnji tok ruske revolucije. Narasla politička snaga boljševika došla je do izražaja u masovnim lipanjskim demonstracijama oko 400.000 radnika Petrograda, koji su isticali parole: »Dolje kapitalistički ministri«, »Sva vlast sovjetima«, »Kruha, mira i slobode«. Zahtjeve za okončanje rata pospješio je težak poraz ruske vojske u Galiciji. Istovremeno je eskalirao radnički bunt: početkom srpnja radnici jedne od najvećih ruskih tvornica, Putilov, stupili su u štrajk zahtijevajući povećanje nadnica i kontrolu nad upravljanjem tvornicom. Uskoro su im se pridružili radnici 70 drugih petrogradskih poduzeća. Pobuni se također priključio jedan bataljun vojske zaprijetivši da neće oklijevati silom srušiti Privremenu vladu, ako pokuša pomoću vladi lojalnih vojnih jedinica ugušiti radničku pobunu. Vojnici pobunjeničkog bataljuna i petrogradski radnici izašli su na ulice sa sloganom »Sva vlast sovjetima«. Demonstracije su dobile revolucionarnu dimenziju, kad im se idućih dana pridružilo 20.000 kronštatskih mornara. Izgledalo je da je situacija zrela za rušenje Privremene vlade i preuzimanje vlasti, no boljševičke su vođe smatrali da još nije vrijeme za konačni obračun, s obzirom da u ostalim dijelovima zemlje nisu imali podršku većine sovjeta. Osim toga, procijenili su da vojne jedinice na fronti još nisu bile spremne podržati rušenje Privremene vlade. Stoga su nakon nekoliko dana pozvali mornare da se vrate u Kronštadt, a radnike da obustave daljnje demonstracije. Kolebanje boljševičkog vodstva iskoristila je Privremena vlada pokrenuvši antirevolucionarnu kontraofenzivu, doduše ne oružanu već propagandnu, i to na vrlo perfidan način: početkom srpnja objavili su proglas u kojem optužuju Lenjina da je njemački agent. Iako optužba nije bila poduprta nikakvim dokazima (navodno je bila utemeljena na izjavi jedne nepouzdane osobe), ipak je u prvi mah postigla namijenjenu svrhu: javnost je bila zatečena, zbunjena i uznemirena, a boljševici su bili primorani na pri-

vremeno povlačenje. Vlada je izdala nalog za uhićenje Lenjina, Zinovjeva i Kamenjeva, zbog čega su se oni morali povući u ilegalu. Neki boljševički vođe, kao Trocki, koji nisu uspjeli izbjeći uhićenje, bili su zatvoreni u kronštatsku tvrđavu. Predsjednik Privremene vlade Kerenski bio je uvjeren da je sada, kad je pola boljševičkog vodstva u zatvoru, a druga polovica u ilegali, politička situacija u zemlji pod njegovim nadzorom. Međutim, zanemario je činjenicu da je posljednjih mjeseci brojčana snaga boljševičke partije silno porasla: broj članova partije je od travnja do srpnja 1917. godine povećan od 80.000 na oko 200.000. Partijski aktivisti nastavili su politički djelovati u tvornicama i gradskim središtima, naročito u Petrogradu, gdje su boljševici brojčano i po političkom utjecaju nadjačali menjševike. Uskoro se većinsko raspoloženje radničkih i vojničkih masa opet okrenulo u prilog boljševika. Pokušaj Kerenskog da lažnom optužbom da je njemački plaćenik i agent diskreditira Lenjina i boljševike nije uspio. Međutim sada su svi mostovi dogovora i suradnje između dvije vodeće struje ruske političke scene: liberala, kadeta i menjševika s jedne strane i boljševika s druge strane bili porušeni, a konačni obračun neizbježan. Neminovnost sukoba postala je jasna i ruskim generalima, koji su odlučili da sukob u korist konzervativnih snaga riješe vojnom silom: šef generalštaba ruske armije general Kornilov obavijestio je predsjednika Privremene vlade Kerenskog da namjerava pomoću vojske raspustiti sovjete i likvidirati boljševičke vođe. A da misli ozbiljno pokazalo se uskoro: krajem kolovoza u blizinu Petrograda dopremljene su vojne jedinice koje su čekale naredbu za zauzimanje petrogradskih institucija i preuzimanje vlasti. Krajem kolovoza vojne pripreme za zauzimanje petrogradskih javnih ustanova i ukidanje sovjeta bile su dovršene. No sada je došlo novog dramatskog obrata: Kerenski je shvatio da bi general Kornilov pomoću znatnih vojnih snaga koje su okružile Petrograd mogao srušiti ne samo sovjete kao uporišta boljševičkih revolucionarnih planova nego u ime konzervativnih krugova, u čijem je interesu i organizirao vojni udar, ukinuti i Privremenu vladu. Da je takav neočekivani razvoj situacije bio ne samo moguć nego i izvjestan, Kerenskog je obavijestio princ V. N. Lvov, koji je djelovao kao posrednik u pregovorima između Kerenskog i Kornilova. On je Kerenskom prenio poruku Kornilova, kojom ovaj zahtijeva proglašenje izvanrednog stanja u Petrogradu, ostavke svih članova Privremene vlade i prijenos sve vlasti, civilne i vojne, na njega, t.j. Kornilova kao vrhovnog vojnog zapovjednika. Kerenski je reagirao brzo i

odlučno: na hitno sazvanoj sjednici Privremene vlade smijenjen je Kornilov s položaja vojnog zapovjednika, a na tu je dužnost postavljen Kerenski: Osim toga, izdana je naredba o zabrani pokreta i djelovanja svih vojnih jedinica. No odlučujuću ulogu u slamanju pokušaja vojnog puča odigrali su radnici i vojne jedinice Petrograda: pod vodstvom boljševika osnovan je Komitet za borbu protiv kontrarevolucije, koji je organizirao Crvenu gardu s 20.000 naoružanih pripadnika. Konačni udarac kontrarevoluciji zadao je 31. kolovoza dolazak jedne divizije regularne vojske u Petrograd i njeno priključenje Crvenoj gardi. Kornilov i njegovi generali bili su uhićeni i zatvoreni. Fijasko vojnog puča silno je ojačao utjecaj boljševika i utro put njihovoj pobjedi u Oktobarskoj revoluciji. U dva najvažnija lokalna sovjeta, petrogradskom i moskovskom boljševici su sada imali neupitnu većinu, što je im je omogućilo da sljedećih mjeseci steknu dominantnu ulogu na ruskoj političkoj sceni. Iznenadnoj, velikoj promjeni političkih snaga u korist boljševika poslije sloma pokušaja vojnog puča doprinijela su tri ključna faktora: prvo, ubrzani raspad regularne armije; drugo, sve masovnija uzurpacija veleposjedničkih posjeda od strane seljaka; i treće, najvažnije, rastuće revolucionarno raspoloženje radničke klase. Osipanje vojnih jedinica, posebno onih u prvim ratnim linijama, počelo je već nakon Februarske revolucije: procjenjuje se da je jedan milijun vojnika (od ukupno sedam milijuna) dezertiralo s položaja nakon rušenja carskog režima. Nedisciplina, dezerterstvo i pobune vojnika još su se više proširile nakon uhićenja glavnog vojnog zapovjednika Kornilova i njegovih generala. Ruska armija, kao organizirana, homogena i disciplinirana vojna sila, nakon sloma vojnog puča više nije postojala. Što se tiče seljaka, glavni izvor nezadovoljstva i bunta bila je njihova neutažena glad za vlastitom zemljom. Ni ukidanjem kmetstva 1861. godine seljaci nisu postali individualni vlasnici zemlje koju su obrađivali: zemlja je dana u vlasništvo seoskim poljoprivrednim zajednicama, 'obščinama'. Iako je 1906. godine omogućeno raspuštanje seoskih zajednica, taj je proces bio vrlo spor: procjenjuje se da je pred početak Prvog svjetskog rata svega 10% seoskih domaćinstava (od ukupno 14 milijuna) posjedovalo vlastitu zemlju. Dezerterstvo vojnika nakon Februarske revolucije, koje je postalo masovna pojava nakon neuspjelog vojnog puča, dalo je snažan poticaj pokretu seljaka za stjecanje vlasništva nad zemljom (golemu većinu ruske armije sačinjavali su seljaci). Budući da su boljševici podupirali zahtjeve seljaka za vlastitom zemljom, njihovo sve buntovnije raspoloženje išlo je u prilog boljševika.

Iako su raspad ruske armije i pobune seljaka stvorili povoljne uvjete za boljševičku revoluciju u listopadu 1917. godine, odlučujući faktor pobjedonosne Oktobarske revolucije bilo je revolucionarno raspoloženje ruske radničke klase. Udio industrijskih radnika u ukupnom stanovništvu Rusije bilo je tada doduše neusporedivo manji u odnosu na razvijene industrijske zemlje Zapada, ali je ipak 1913. godine broj tih radnika iznosio oko tri milijuna, i što je vrlo važno, ta je mlada radnička klasa Rusije bila koncentrirana u velikim poduzećima i velikim gradovima. Osim toga, ruski su radnici bili radikalniji i borbeniji u svojim zahtjevima, vjerojatno zbog daleko težih radnih i životnih uvjeta i većeg siromaštva i bijede. Nadnice su bile jedva dovoljne za preživljavanje, radni dan trajao je 10 sati, sindikatu su bili zabranjeni, stambeni uvjeti krajnje loši. [5] Revolucionarno raspoloženje radnika, poticano djelovanjem boljševičkih agitatora, razbuktalo se još više u toku rata zbog naglog porasta cijena (zbog galopirajuće inflacije vrijednost rublje je 1917. pala na svega 10% vrijednosti iz 1914. godine), nestašice živežnih namirnica (1917. godine uvedena je u gradovima prodaja kruha na bonove, četvrt kilograma dnevno po osobi). Pokazala se točnom ocjena Lava Trockog: 'Moguće je da radnici u jednoj ekonomski zaostaloj zemlji dođu na vlast prije nego u razvijenoj zemlji'.[6] Bunt radnika počeo je sa zahtjevima za većim nadnicama, boljim radnim uvjetima i skraćenim radnim vremenom. Kako tim zahtjevima nije udovoljeno, štrajkovi su postali sve češći i radničko nezadovoljstvo sve ogorčenije. U početku, radnički je pokret bio uglavnom spontan, a vremenom je sve više dolazio pod utjecaj boljševičke partije, koja je zastupala iste zahtjeve kao i radnici. Nakon rušenja carskog režima dopušteno je djelovanje sindikata, čije je članstvo rapidno raslo: na prvoj sveruskoj sindikalnoj konferenciji u srpnju 1917. godine objavljeno je da je ukupan broj članova povećan na 1,5 milijun. No članstvo se i dalje povećavalo: do kraja te godine bilo ih je 2,3 milijuna (samo u Petrogradu bilo je u kolovozu 1917. godine oko 400.000 članova sindikata). Osim sindikata, u tvornicama su osnovani i radnički komiteti, koji su nastojali postići kontrolu nad upravljanjem poduzećima. U proljeće 1917. godine Privremena je vlada donijela odluku o 8-satnom radnom vremenu, ali to nije ublažilo buntovno raspoloženje radnika. Štrajkovi su se i dalje širili, a sukobi između radnika i vlasnika, odnosno uprava, tvornica postajali su sve češći i oštriji, tako da su mnogi vlasnici odlučili obustaviti proizvodnju. To je samo pojačalo zahtjeve radnika za potpuno preuzimanje poduzeća u svoje ruke, što se u nekim slučajevima i dogodilo. Radničko upravljanje, na čemu su

inzistirali radnički komiteti, nije doduše nailazilo na podršku boljševika (oni su zastupali koncepciju državnog upravljanja gospodarstvom), ali se nisu tome otvoreno ni suprotstavljali. Nakon poraza kontrarevolucije generala Kornilova, radnički komiteti su potpuno prihvatili političko vodstvo boljševika. Sindikalne organizacije su također najvećim dijelom dale podršku boljševicima u njihovom nastojanju za revolucionarno osvajanje vlasti. Iako su svi boljševički vođe bili suglasni u pogledu rušenja Privremene vlade i preuzimanja vlasti, ipak su neki od njih smatrali da okolnosti još nisu sazrele da se to učini odmah, kako je tražio Lenjin. Razlog oklijevanja nekih vodećih boljševika bila je bojazan da će biti teško zadržati vlast nakon revolucije. Centralni komitet boljševičke partije sastao se 10. listopada kako bi se donijela odluka o pokretanju revolucije. Od 21 člana komiteta, dvojica, Zinovjev i Kamenjev, suprotstavila su se Lenjinovom prijedlogu da bez odlaganja započnu pripreme za oružano preuzimanje vlasti. Odmah poslije odluke Centralnog komiteta Lenjin se opširnim pismom obratio partijskim organizacijama, u kojem kaže: «U ime povijesti, u ime međunarodnog proletarijata, u ime ruske revolucije i ruske radničke klase, mi nemamo pravo stavljati na kocku našu budućnost kolebanjem u pogledu revolucionarnog osvajanja vlasti«. Privremena je vlada tih kritičnih dana učinila potez koji se pokazao fatalnom pogreškom i koji je ubrzao boljševičku revoluciju: donijela je odluku o slanju nekih vojnih jedinica iz Petrograda na frontu. Odmah je reagirao Vojni revolucionarni komitet pismom zapovjedniku Petrograda generalu Polkovnikovu, upozorivši ga da nijedna njegova naredba neće biti provedena bez suglasnosti komiteta. Revolucionarni komitet poslao je istovremeno službenu notu Privremenoj vladi u kojoj izjavljuje da se ta vlada ukida kao institucija vlasti. Međutim, Privremena vlada nije ozbiljno shvatila notu Revolucionarnog komiteta; ona ju je jednostavno ignorirala. Postalo je jasno da će biti potrebna oružana akcija da se svrgne Privremena vlada. Za psihološku pripremu masa za vojni udar iskorištena je proslava godišnjice osnivanja petrogradskog sovjeta, 22. studenog. Pred golemom masom radnika Trocki je u svom govoru rekao: »Sovjetska će vlada prekinuti patnje naših vojnika u rovovima. Ona će seljacima dati zemlju i u zemlji zavesti red i mir... Sovjetska će vlada dati sve što naša zemlja ima siromašnim građanima i vojnicima. ... Zahvaljujući vašoj snazi i podršci naša će revolucija pobijediti i osigurati vam mir, zemlju i kruh«. Prema opisu Nikolaja Suhanova, koji je nazočio tome skupu, oduševljenje mase

bilo je na granici ekstaze. [7] Revolucionarna psihoza petrogradskih masa dostigla je razinu potrebnu za odlučujući udarac postojećem režimu. Za vojnu premoć boljševika uoči revolucionarnog udara odlučujuće je bilo osvajanje kontrole, 23. studenog, nad Petropavlovskom tvrđavom, koja se nalazila na otoku usred rijeke Neve, s topovima uperenim na Zimski dvorac. Idućeg dana jedinice Vojnog revolucionarnog komiteta zauzele su dvije glavne željezničke stanice, a krstarica Aurora i nekoliko torpednih čamaca usidrilo se u neposrednoj blizini Petrograda. Istovremeno, Crvena je garda zauzela telefonske centrale i druge javne ustanove. Zadnji čin Oktobarske revolucije, osvajanje Zimskog dvorca, počeo je rano ujutro 25. studenog ispaljivanjem topovske granate s broda Aurora i mitraljeskom paljbom na obranu dvorca, na što se većina branitelja (uglavnom kozaka i pitomaca vojne akademije) razbježala. Crvena garda i mornari ušli su gotovo bez otpora u Zimski dvorac (ubijeno je šest vojnika i mornara), a članovi Privremene vlade su uhićeni (idućih su dana pušteni na slobodu). Lenjin se nakon četveromjesečnog boravka u ilegali pojavio u javnosti nakon osvajanja Zimskog dvorca i u svom obraćanju okupljenim građanima Petrograda između ostalog rekao: »Novu vladu formirat će potlačene mase. Postojeći državni aparat bit će raspušten od vrha do dna; stvorit će se nova državna vlast u obliku sovjeta. Sada počinje nova era u povijesti Rusije; ova revolucija će dovesti do pobjede socijalizma u našoj zemlji. Naš je prvi zadatak obustaviti rat. Također je svakome jasno da ćemo ukinuti kapitalistički poredak. U tom zadatku pomoći će nam radnički pokreti Italije, Njemačke i Engleske... Podršku seljaka ćemo dobiti dekretom kojim ćemo im podijeliti zemlju. A radnicima ćemo osigurati kontrolu nad njihovim tvornicama.« Lenjinov govor ukazuje na četiri jasno deklarirana strateška cilja boljševičke revolucije: a) završetak rata; b) stvaranje novog tipa države u obliku sovjeta, kojima se uvodi neposredno upravljanje radnih ljudi javnim poslovima; c) radnička kontrola poslovanja poduzeća; i d) podjela zemlje seljacima. Može se pretpostaviti da je Lenjin u to vrijeme vjerovao u ostvarenje tih ciljeva, no osim prvog (završetak rata) nijedan drugi najavljeni cilj socijalističke izgradnje nije ostvaren. Nova je vlada doduše dva tjedna nakon Oktobarske revolucije izdala Dekret 0 radničkoj kontroli, prema kojem su radnički savjeti trebali nadzirati poslovanje poduzeća. Međutim, o stvarnoj ulozi radničkih savjeta postojala su različita stanovišta: dok je Centralni komitet tvorničkih savjeta smatrao da su odluke radničkih savjeta obavezne za tvorničku upravu, prema odluci Sveruskog sovjeta upravljanje poduzećima bilo je u isključivoj nadležnosti direktora. Na

kraju je prevladalo Lenjinovo stanovište da ulogu radničkih savjeta preuzmu tvornički sindikalni organi s obrazloženjem da »sindikati predstavljaju interese radničke klase kao cjeline, a radnički savjeti samo pojedinačne interese«. [8] Mišljenja se razlikuju u procjeni koliko su napuštanju prvobitno zacrtanih ciljeva doprinijele objektivne okolnosti, a koliko razlike u shvaćanju biti socijalizma. Bilo kako bilo, u odstupanju od sudjelovanja radnih ljudi u upravljanju državom i gospodarstvom, u prisilnoj kolektivizaciji individualnih seoskih posjeda, kao i u uvođenju autokratskog, etatističkog, birokratskog i represivnog modela upravljanja državom, društvom i gospodarstvom, treba tražiti glavni uzrok neuspjeha boljševičkog modela socijalizma inauguriranog Oktobarskom revolucijom. Već na sam dan Oktobarske revolucije sazvan je Drugi kongres sovjeta, na kojem su boljševici imali nešto manje od dvotrećinske većine: od ukupno 650 delegata boljševika je bilo 390. Nakon žestoke kritike menjševičke politike, koju je u svom govoru iznio Trocki, menjševici su napustili sjednicu (uvjereni da boljševici vode zemlju u pogrešnom pravcu, oni su idućih dana osnovali Komitet za spas zemlje i revolucije), a kongres je nastavio rad u pobjedničkom ozračju. Lenjin je u svome govoru najprije apelirao na sve vlade zaraćenih zemalja kao i na radničku klasu Velike Britanije, Francuske i Njemačke da obustave ratne operacije i da odmah prihvate tromjesečno primirje. Drugi Lenjinov prijedlog bilo je donošenje dekreta o ukidanju privatnog vlasništva na zemlju i podjeli zemlje na korištenje onima koji je obraduju. Treći proklamirani cilj boljševičke politike također je dobio legalnu osnovu u obliku dekreta, kojim se radnicima daje pravo kontrole nad poslovanjem poduzeća. Međutim, kao i u slučaju individualnih seljačkih posjeda, koji su ukinuti kolektivizacijom poljoprivrede, tako je i radničko upravljanje ubrzo napušteno uvođenjem monopola države nad cjelokupnim gospodarstvom. Prva konkretna mjera nove sovjetske vlasti bila je zabrana svih, ne samo konzervativnih nego i liberalnih, novina, što Suhanov procjenjuje kao znak nesigurnosti i straha od političkih pokreta neprijateljski raspoloženih prema novoj sovjetskoj vlasti. Suhanov smatra da je zabrinutost boljševičkog vodstva za budući razvoj događaja bila opravdana: radnici, koji su velikim dijelom podržavali revoluciju, sačinjavali su mali dio ukupnog stanovništva (5 do 8%, dok je seljaka, politički nepouzdanih saveznika, bilo 85%). Osim toga, sljedbenici socijalističke doktrine (boljševici, menjševici i socijalni revolucionari) bili su razjedinjeni i definitivno posvađani, što se pokazalo kobnim za kasniji tijek i konačni neuspjeh ruske socijalističke revolucije. Kako

je zapisao menjševik Nikolaj Suhanov, kod većine sljedbenika socijalističkog pokreta u Rusiji postojalo je raspoloženje za stvaranje koalicije svih socijalističkih struja, ali su menjševici svojim demonstrativnim napuštanjem Kongresa sovjeta tu mogućnost upropastili prepustivši svu vlast boljševicima. (N. Suhanov: 'Potpuno smo odriješili ruke boljševicima, učinili smo ih gospodarima cjelokupne situacije i ustupili im čitavu arenu revolucije'. [9] Nova boljševička vlast nije mogla odustati od izbora za Ustavotvornu skupštinu, jer su se za to energično zalagali prošlih godina. Izbori su održani 12. studenog, ali s neočekivano nepovoljnim ishodom za boljševike: 62% glasova pripalo je umjerenim socijalistima (menjševicima i socijalnim revolucionarima), a svega 23% boljševicima (15% dobile su liberalno-građanske stranke). Boljševici nisu imali drugog izbora, ako su htjeli sačuvati vlast (koju nisu nakon uspješne revolucije namjeravali ustupiti ni pod koju cijenu), nego da raspuste Ustavotvornu skupštinu. To su i učinili odlukom Izvršnog komiteta sveruskog sovjeta 5. siječnja 1918. godine s obrazloženjem da je ta skupština »kontrarevolucionarna«. Iako su boljševici, kako je spomenuto, na Drugom kongresu sovjeta održanom na sam dan pobjedonosne Oktobarske revolucije imali većinu, značajan udio umjerenih socijalista, menjševika i socijalnih revolucionara (40%) ukazivao je na kronično nejedinstvo u socijalističkim redovima, što je bitno oslabilo politički potencijal boljševika u njihovim naporima u očuvanju vlasti od kontrarevolucije i kasnije u izgradnji socijalističkog društva. Dubina tog nejedinstva, zapravo raskola, još je više došla do izražaja u izborima za Ustavotvornu skupštinu, na kojima su boljševici dobili svega 23% glasova, što je bio jasan znak da se na vlasti mogu održati jedino ukidanjem demokratskih sloboda, slobodnih izbora, slobode tiska i političkog djelovanja. Antagonizam između dviju suprotstavljenih socijalističkih struja (boljševičke s jedne i menjševičke i socijalrevolucionarne s druge strane) prerastao je u ogorčeno neprijateljstvo, što je na drastičan način pokazao atentat na Lenjina u kolovozu 1918. godine. Fanea Kaplan, članica socijalrevolucionarne partije (koja je provela sedam godina u zatvoru u vrijeme carizma zbog pokušaja atentata na jednog carskog dužnosnika) je iz neposredne blizine ispalila dva metka na Lenjina, jer je bila uvjerena da je Lenjin izdao revoluciju raspuštanjem Ustavotvorne skupštine (metci nisu bili smrtonosni i Lenjin se od dobivenih rana uskoro oporavio). Boljševici su sazvali 15. siječnja 1918. godine Treći sveruski kongres sovjeta kako bi opravdali raspuštanje Ustavotvorne skupštine, na kojem je donijeta Deklaracija 0 pravima radnog i eksploatiranog naroda.

Sporadični pokušaji kontrarevolucionarnih snaga neposredno poslije revolucije (pobuna carskih generala počela je već u prosincu 1917. godini na području Dona), iako neuspjeli, nagovještavali su da konačna bitka za prevlast boljševika u čitavoj zemlji još nije dobivena i da je na pomolu dugotrajan građanski rat. U travnju 1918. godine britanske i japanske snage zauzele su Vladivostok, a češke jedinice sastavljene od bivših ratnih zarobljenika napale su položaje Crvene armije na Volgi (vojne jedinice 14 stranih zemalja pružale su pomoć snagama kontrarevolucije), jedinice Bijele garde približile su se Moskvi na udaljenost od svega 150 km. Osim toga, kontrarevolucionarne snage okupljale su se u Finskoj i Estoniji pripremajući napad na Petrograd. Izgledalo je da se Crvena armija i sovjetska vlast nalaze u sve bezizglednijoj situaciji. Najteža je bila 1919. godina: armije Denjikina, Kolčakova i Judeniča zauzele su velik dio ruskog teritorija, reducirajući područje pod nadzorom sovjetskih vlasti na krug oko Moskve promjera oko 1000 km. Na rubovima toga kruga bile su tri bjelogardijske armije potpomognute vojnim snagama SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Italije i Japana, vršeći snažan pritisak na Crvenu armiju. Organizaciju i zapovijedanje Crvenom armijom preuzeo je L. Trocki, koji je imenovan komesarom obrane, i u tome bio vrlo uspješan: u jesen 1919. godine jedinice Crvene armije krenule su u protunapad, prisilivši kontrarevolucionarne snage na povlačenje na svim frontama. Slavni oklopni vlak s kojeg je Trocki rukovodio operacijama Crvene armije krstario je Rusijom pojavljujući se na svim kritičnim točkama. Već se krajem 1919. godine mogao naslutiti poraz kontrarevolucije, ali je do konačne pobjede Crvene armije nad Bijelom gardom i stranim intervencionističkim snagama došlo tek 1921. godine. U međuvremenu, u travnju 1920. godine, Rusiju odnosno Crvenu armiju napali su i Poljaci u namjeri da ostvare 'Veliku Poljsku' pripajanjem dijela Ukrajine. No Crvena armija je potukla Poljake i stigla do Varšave, gdje su ih tek uz pomoć francuskih jedinica zaustavili i porazili. Na kraju je mirom u Rigi ožujka 1921. godine Poljskoj ustupljen dio Ukrajine i Bjelorusije. Važan, a možda i odlučujući faktor pobjede Crvene armije i boljševičke vlasti u trogodišnjem građanskom ratu bila je podrška većine ruskog naroda i to prvenstveno zbog dva razloga: prvo, vođe kontrarevolucije su namjeravali vratiti Rusiju na stanje prije Februarske revolucije (što je ne samo za radničku klasu već i za većinu seljaštva bilo neprihvatljivo) i drugo, intervenciju stranih sila velik dio naroda doživio je kao napad na domovinu.

Iako su nakon trogodišnjeg građanskog rata boljševici pobijedili, Rusija je ostala politički duboko razjedinjena, ekonomski devastirana i u potpunoj međunarodnoj izolaciji. Nacionalni je dohodak pao na trećinu, a industrijska proizvodnja na petinu predratne razine. Željeznička mreža je bila gotovo potpuno uništena, a poljoprivredna proizvodnja toliko smanjena, da je većina stanovništva jedva preživljavala (mnogi su i gladovali). Zemljom je vladala nezaposlenost, siromaštvo i glad. Učestale su pobune seljaka, koje je tek 1922. godine ugušila Crvena armija. Pred pobjedničkom boljševičkom vlašću stajao je krajnje težak zadatak: izvući zemlju iz društvenog i ekonomskog kaosa, prevladati duboke ideološke i političke podjele i antagonizme, obnoviti devastirano gospodarstvo, pokrenuti industrijalizaciju i uz sve to položiti temelje novih socijalističkih društvenih odnosa. Nije stoga iznenađujuće da je 11a tom putu bilo mnogo lutanja, improvizacija, pogrešnih poteza i odstupanja od nekih temeljnih načela izvorne marksističke doktrine. Lenjin je jedini izlaz vidio u uvođenju režima 'ratnog komunizma'. što je podrazumijevalo prisilni otkup preostalih malih viškova žita, uvođenje racioniranog snabdijevanja živežnim namirnicama u gradovima i imenovanje državnih direktora u tvornicama (umjesto tek uvedenog radničkog upravljanja), dakle uvođenje etatističkog, centraliziranog gospodarskog sustava i autokratskog, totalitarnog oblika vladanja.

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7]

Joe Carmichael, A Short History of the Russian Revolution, Sphere Books Ltd., London, 1971, str..20 N. N. Nikolajevitch Suhanov, The Russian Revolution 1917: A Personal Record, 1955. Edward Carr, The Bolshevik Revolution, 1917-1923, Harmondsworth, Penguin, 1966, str. 23 T. H. Rigbi, Communist Party Membership in the USSR, 1917-1967, Princenton University Press, Princenton, 1968 Alexander Rabinovitch, The Bolsheviks Come to Power: The Revolution in Petrograd 1917, Norton, New York, 1978, str. 219-233 Leon Trotsky, The Permanent Revolution - Results and Prospects, New York, 1969 N. N. Nikolajevitch Suhanov, The Bolshevik Revolution 1917: A Personal Record

[8]

M. Brinton, The Bolsheviks and Worker's Control, Black Rose, Montreal, 1975, str. 30 [9] Alexander Rabinovitch, The Bolsheviks Come to Power: The Revolution in Petrograd 1917, str. 204 O S T A L A LITERATURA:

Vladimir I. Lenin, Collected Works, Lawrence & Wishard, London, 1964 Beryl Williams, The Bolshevik Revolution, 1917-1921, Oxford University Press, 1987 Steve Smith, Red Petrograd Revolution in the Factories, 1917-1918, Cam bridge University Press, Cambridge, 1983 M. N. Pokrovski, Povijest Rusije, Zadružna štamparija, Zagreb, 1935

VI. STALJINIZAM TOTALITARNA I ETATISTIČKA VARIJANTA SOCIJALIZMA ( U S P O N

I

R A S P A D

S O V J E T S K O G

S A V E Z A )

zraz 'staljinizam' se obično shvaća kao naziv za onu vrstu socijalističke ideologije, politike i društvenog uređenja koja je nastala za vrijeme vladavine Josipa Visarionoviča Staljina, generalnog sekretara Komunističke partije SSSR-a. Tu je verziju socijalističke ideologije i prakse obilježavala prvenstveno neograničena, autokratska vlast jedne osobe, J. V. Staljina. Model socijalizma koji je inaugurirao Staljin vladao je s malim izmjenama i poslije njegove smrti 1952. godine ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u ostalim zemljama u kojima je poslije Drugog svjetskog rata uveden komunistički poredak (osim SFR Jugoslavije nakon prekida sa SSSRom, i Kine nakon početne primjene sovjetskog modela)), a bio je također prihvaćen (sa stanovitim modifikacijama) od gotovo svih komunističkih partija u zapadnim zemljama. Idejni i politički temelji staljinizma imaju u određenoj mjeri svoj korijen u lenjinizmu, jer je Lenjin beskompromisno zastupao tezu o nužnosti diktature proletarijata, iz koje se mogla izvesti ideja o opravdanosti totalitarne države i represivnog oblika vladanja. No staljinizam se ipak ne može izjednačiti s lenjinizmom. U prvom redu, Staljin je marksističku doktrinu u svojoj interpretaciji pretvorio u neupitnu, okoštalu dogmu. Zatim, svu je vlast i moć do maksimalnih granica koncentrirao u svojim rukama, i, na kraju, Staljin se u provođenju svoje politike i u obračunu sa svojim stvarnim i zamišljenim protivnicima služio vrlo okrutnim i bezobzirnim metodama, koje nisu bile svojstvene Lenjinu. Osim toga, Lenjin je u teorijskom pogledu bio neusporedivo kreativniji, produktivniji, fleksibilniji, ukratko superiorniji u odnosu na Staljina. Staljin je marksističku doktrinu pretvorio u kodificirani, kanoniziram sustav

neupitnih i nepromjenljivih dogmi, a njegova se apsolutna moć zrcalila ne samo u tome da je on osobno donosio, kao neprikosnoveni i nepogrešivi vođa, sve važne političke i ekonomske odluke, nego i u tome što je imao monopol u odlučivanju o teorijskim i ideološkim pitanjima. Staljinizam je verzija marksizma koju je osobno zamislio i formulirao sâm Staljin i ta je verzija postala službena, neupitna i kanonizirana ideologija. Kao što navodi poljski filozof Lešek Kolakovski (koji se od zagovornika 'humanističkog socijalizma' prometnuo u radikalnog kritičara marksizma, nakon što je poslije isključenja iz partije emigrirao na Zapad i postao profesorom na sveučilištima u Engleskoj, Kanadi i SAD), povijest Rusije poslije Lenjinove smrti može se podijeliti na tri etape (L. Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, BIGZ, Beograd, 1985, tom III, str. 11): a) etapa NEP-a, koja traje od 1922. do 1929. godine; b) etapa od 1930. godine do Staljinove smrti 1952. godine, koju obilježava jačanje totalitarne, autokratske vladavine partije u svim sferama gospodarskog, društvenog i kulturnog života; i c) poststaljinski period koji traje od 1953. do 1989. godine, u kojem se uglavnom nastavlja totalitarni model vladanja, iako s izvjesnim odstupanjima. Iako je za vrijeme NEP-a bila dopuštena slobodna trgovina i privatno vlasništvo (uz stanovita ograničenja), partija odnosno država su i dalje zadržale potpuni nadzor nad cjelokupnim društvom. Drugo razdoblje (1930-1952), kad je partijski i državni totalitarizam poprimio najdrastičnije oblike, počelo je prisilnom kolektivizacijom poljoprivrede, t.j. ukidanjem seljačkih posjeda i njihovim prinudnim udruživanjem u kolhoze ili stvaranjem državnih poljoprivrednih poduzeća, sovhoza. Kolektivizacija poljoprivrede provedena je vrlo brutalnim metodama: stotine tisuća imućnijih seljaka (kulaka) prognano je u Sibir, a mnogo ih je i ubijeno. Na taj je način uništen posljednji društveni sloj koji je zadržao određen stupanj ekonomske i političke neovisnosti i koji je time predstavljao potencijalnu opasnost kao otpor totalitarnoj državnoj vlasti. Razvlašćivanjem seljaštva kao najbrojnije društvene klase i potpunom kontrolom poljoprivrednog sektora omogućilo je partiji i državi totalnu i neupitnu dominaciju i kontrolu nad cjelokupnim gospodarstvom i društvom. Međutim, cijena prisilne i brutalne kolektivizacije bila je vrlo visoka: poljoprivredna je proizvodnja drastično smanjena i desetljećima se nije oporavila od nasilne kolektivizacije. Josif Visarionovič Džugašvili (1879-1952) školovao se u pravoslavnoj teološkoj školi u Tiflisu (Gruzija). Već su tada, prema njegovim biografima, zapažene neke njegove osobne značajke, kao na pr. netrpeljivost pre-

ma drukčijim mišljenjima, upornost, tvrdoglavost, odvažnost, potiskivanje emocija, koje će biti vrlo izražene u njegovom kasnijem političkom djelovanju. Zbog sudjelovanja u socijaldemokratskim kružocima izbačen je 1899. godine iz teološke škole i od tada se posvećuje revolucionarnom političkom radu, priklanjajući se boljševičkoj struji ruskog socijalističkog pokreta. Na Lenjinov prijedlog kooptiran je 1912. godine u Centralni komitet partije. U vrijeme Oktobarske revolucije Staljin je pripadao najužem krugu Lenjinovih suradnika (uz Trockog, Zinovjeva, Kamenjeva, Sverdlova i Lunačarskog), a u prvoj sovjetskoj vladi dobio je mjesto komesara za nacionalne manjine. 1919. godine imenovan je komesarom novoosnovane radničko-seljačke inspekcije, što mu je omogućilo jačanje osobnog položaja i utjecaja u partijskoj i državnoj hijerarhiji. Godine 1922. postaje vršiocem dužnosti generalnog sekretara partije. U trenutku Lenjinove smrti bio je najmoćnija osoba u partiji i državi. Iako je Lenjin u svom testamentu dao negativnu ocjenu o Staljinu, on se nametnuo kao njegov nasljednik. Mnogi Staljinovi suradnici već su tada zapažali loše osobine njegovog karaktera, koje su kasnije došle do punog izražaja u njegovoj politici i djelovanju, kao što su neodoljiva težnja za koncentracijom osobne vlasti i moći, odbijanje svakog drukčijeg mišljenja, suprotstavljanja i kritike, nelojalnost i bezobzirnost u političkim obračunima. Ali, s druge strane, Staljin je bio sposoban i učinkovit organizator, neumoran i sistematičan u radu, pronicljiv i lukav u promišljanju i provođenju svojih zamisli i ciljeva. No isto tako bio je nesmiljen i brutalan u eliminiranju svojih protivnika, čemu treba dobrim dijelom zahvaliti svoju karijeru i osvajanje apsolutne, autokratske vlasti i moći u Sovjetskom Savezu i u drugim komunističkim državama i partijama tijekom tri desetljeća, koliko je trajala njegova vladavina. Staljin nije imao talenta za teoretska pitanja (iako je imao takvih ambicija); njegovi članci i rasprave ne sadrže originalne ideje ni teoretski utemeljene i obrazložene stavove. Njegov najpoznatiji teorijski rad O osnovama lenjinizma (1924) svodi se na ponavljanje i kodifikaciju (donekle modificirane) Lenjinove ideologije. U početku Staljinove vladavine partijom i državom glavni protivnik mu je bio Trocki, koji je smatrao da će konačna pobjeda socijalizma u Rusiji, zbog malobrojnosti radničke klase i prevage seljaštva, ovisiti o podršci međunarodnog proletarijata i o svjetskoj revoluciji. Staljin je napao 'trockizam' zamjerajući mu da podcjenjuje seosku sirotinju kao saveznika radničke klase. Nasuprot Trockome, on je bio uvjeren da je u Rusiji moguće izgraditi socijalizam bez vanjske pomoći. No u jednom strateškom cilju svi su se sla-

gali: težište u izgradnji socijalizma treba biti na što bržem razvoju industrije, iako su postojale razlike u pogledu forsiranja industrijalizacije na račun zaostajanja poljoprivrede i zanemarivanja seljaštva. Zagovornici maksimalno brze industrijalizacije smatrali su da je stvaranje snažne industrijske baze prioritetan cilj kojem treba podrediti sve ostalo. Glavni predvodnik te struje, Preobraženski, tražio je da se putem visokih cijena industrijskih proizvoda i niskih cijena poljoprivrednih proizvoda izvrši prelijevanje dohotka iz poljoprivrede u industriju i tako ubrza proces industrijalizacije. S druge strane, Nikolaj Ivanovič Buharin, koji je bio glavni ideolog NEP-a i koji je uživao ugled istaknutog ekonomskog teoretičara, zastupao je stanovište o slobodnoj trgovini poljoprivrednim proizvodima i o potrebi razvoja sitnoseljačke proizvodnje uz paralelnu ubrzanu izgradnju industrije (ali ne na račun poljoprivrede). Staljin je u početku podržavao Buharina optužujući 'lijevu opoziciju' da želi srušiti savez proletarijata sa siromašnim i srednjim seljacima. Preobraženski je pak predbacivao Buharinu da štiti interese kulaka. Staljin i Buharin su u to vrijeme (1925. godine) bili uvjereni da bi sukob sa seljacima ugrozio oporavak i razvoj poljoprivrede, a time i proizvodnju viškova hrane bez kojih nije bila moguća ubrzana industrijalizacija. Buharinova koncepcija razvoja socijalističkog gospodarstva u Sovjetskom Savezu, koja je bila temelj NEP-u i koju je Staljin kasnije odbacio (što je imalo kobne posljedice po sudbinu socijalističkog projekta ne samo u SSSR-u nego i šire), zaslužuje da joj se posveti nekoliko redaka. Jedno od glavnih obilježja te koncepcije bilo je Buharinovo uvjerenje da se industrijalizacija u Rusiji nakon socijalističke revolucije može provesti bez okrutnih socijalnih i humanih posljedica koje su obilježavale kapitalistički model industrijalizacije. Ako proces industrijalizacije u Rusiji ne bude socijalno pravedan i etičan, on neće, smatrao je Buharin, uvesti rusko društvo u socijalizam. Njegovo je načelno stanovište bilo da uspjeh nekog društvenog pothvata ovisi ne samo o proklamiranom cilju nego i o sredstvima odnosno metodama kojima se taj cilj ostvaruje. Taj svoj stav na primjeru agrarne politike u SSSR-u on je ovako obrazložio: »Mi ne želimo tjerati seljaka-srednjaka u komunizam željeznom metlom, gurati ga udarcima ratnog komunizma«. [1] Buharin se slagao s Preobraženskim da se industrijalizacija Rusije treba oslanjati na domaće resurse i da je zbog toga potreban transfer sredstava iz agrarnog sektora (koji je predstavljao u to vrijeme daleko najveći dio društvenog proizvoda) u nerazvijeni industrijski sektor. Ali on je bio protiv takvog opsega i takvih metoda pretakanja akumulacije iz

agrara u industriju, koji bi ugrozili razvoj poljoprivrede i koji bi se provodili represivnim metodama. Razlog zbog kojeg se tako uporno protivio zahtjevu Preobraženskog za apsolutnim primatom industrijalizacije u razvojnoj strategiji SSSR-a (za tzv. 'superindustrijalizaciju') bilo je njegovo uvjerenje da se bez napretka poljoprivrede i bez porasta kupovne moći seljaka ne može ni industrija ubrzano i trajno razvijati. Njegovo je geslo bilo: »Socijalizam sa siromašnim seljacima je bijedan socijalizam«. Uzajamnost i interakcija industrijskog i poljoprivrednog razvoja bili su za Buharina temeljni uvjet uravnoteženog i brzog rasta cjelokupnog gospodarstva. On je to ovako objašnjavao: »Najbrži industrijski razvoj ne može se osigurati maksimalnim uzimanjem iz poljoprivrede. Uzmemo li iz poljoprivrede manje danas, potaknut ćemo veći dohodak u poljoprivredi i tako osigurati veću potražnju naših industrijskih proizvoda sutra. Osiguravajući našim poljoprivrednicima veći dohodak moći ćemo od tog većeg dohotka iduće godine uzeti više nego što smo uzeli prošle, što znači da će u budućnosti naša industrija još brže rasti. Ako prve godine krenemo nešto sporijim tempom, krivulja našeg razvoja podizat će se nakon toga mnogo strmije.'[2] U Partiji su nastale dvije struje koje su zastupale različita stanovišta o strategiji razvoja, a obje su se pozivale na Lenjina, koji je govorio o potrebi savezništva sa sitnim i srednjim seljaštvom, ali i o opasnosti od jačanja kulaka. Buharin je tvrdio da bi se uništenjem kulaka ugrozilo i srednje seljaštvo, dok su Preobraženski i njegovi pristalice bili protiv pomaganja srednjih seljaka smatrajući da bi se na taj način potaklo bogaćenje kulaka. Iako je Staljin podržavao Buharina, nije se previše isticao u obrani njegovih stajališta, prepuštajući Buharinu da uglavnom sâm vodi tu polemiku s Preobraženskim. Liberalniji odnos prema seljacima u vrijeme NEP-a doveo je doduše do stanovitog povećanja poljoprivredne proizvodnje, ali 1925. godine još nije dostignuta predratna razina proizvodnje, dok se zbog ubrzane industrijalizacije i urbanizacije naglo povećala potražnja za poljoprivrednim proizvodima. Javila se nestašica prehrambenih proizvoda u gradovima, pa je Staljin 1927. godine radikalno promijenio politiku prema selu, zahtijevajući prisilni otkup žitarica i oštriji kurs prema kulacima. Iduće godine, kako je nestašica hrane u gradovima postajala sve akutnija, Staljin je sasvim prešao na stranu Preobraženskog, proglašavajući kulake kontrarevolucionarima i naglašavajući da ubrzani razvoj industrije (posebno teške) traži prelijevanje akumulacije iz poljoprivrede u industriju i najavljujući masovnu kolektivizaciju seljačkih posjeda, t.j. osnivanje kolhoza

i sovhoza. Kao što je ranije Preobraženskog i njegove pristaše kritizirao za 'lijevo skretanje'. tako je Staljin sada optužio Buharina za 'desno skretanje'. Razdoblje 1920-tih godina bilo je obilježeno burnim društvenim, političkim i ekonomskim previranjima. Ateizam je proglašen službenom ideologijom pa je uloga pravoslavne Crkve marginalizirana, a učenje vjeronauka u školama je ukinuto. Sloboda tiska je bila vrlo ograničena; glavna uloga masovnih medija bila je objašnjavanje i širenje partijske ideologije i politike. S druge strane, mnogo je učinjeno na iskorjenjivanju nepismenosti i razvoju svih razina obrazovanja. Kultura je prvih poslijeratnih godina doživjela procvat: avangardni kulturni pokreti kao futurizam, ekspresionizam i simbolizam bili su u punom zamahu. Ali ubrzo je odlučeno da umjetničko stvaralaštvo treba služiti prvenstveno tumačenju partijske i državne ideologije i politike. Ustav iz 1924. godine, kojim je zamijenjen ustav iz 1918. godine, definirao je federativnu strukturu države kao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika i odredio funkcije središnje i republičkih vlada. Staljin je postupno jačao centralnu vlast, a naročito svoju osobnu moć. Između 1923. i 1927. godine trajao je sukob između Staljina i Trockog, iz kojeg je na kraju Staljin izašao kao apsolutni pobjednik. Trocki je smatrao da bez međunarodne revolucije nije moguća izgradnja socijalizma u zaostaloj i izoliranoj Rusiji. Osim toga, on se protivio NEP-u vjerujući da će se tom politikom obnoviti kapitalistički odnosi. Također se zalagao za demokratizaciju partije i upozoravao na opasnost prevelikih ovlasti birokratskog državnog aparata. Staljin je optužio Trockog kao protivnika lenjinizma i kao izdajnika socijalističke revolucije, pa je on 1926. godine deportiran u Sibir, a 1929. godine protjeran iz SSSR-a. Nakon što se riješio Trockog, Staljin je svu svoju energiju fokusirao na politiku ubrzane industrijalizacije, posebno razvoja teške industrije. Bio je uvjeren da se mobilizacijom bogatih prirodnih i obilnih ljudskih resursa može, nasuprot stanovištu Trockog, u Rusiji izgraditi socijalizam usprkos ekonomske zaostalosti i međunarodne izolacije. U cilju koncentracije svih raspoloživih resursa na ubrzani industrijski razvoj ukinuo je potkraj 1920tih godina NEP. Drugi strateški Staljinov cilj u to vrijeme bila je kolektivizacija poljoprivrede, koja je pokrenuta 1929. godine. Smatralo se da se poljoprivredna proizvodnja može brže modernizirati i povećati (i time osigurati prehrana naglo rastućeg broja industrijskih radnika i gradskog stanovništva općenito) u velikim proizvodnim organizacijama, nego u sitnim seljačkim posjedima. Kampanja kolektivizacija provodila se prisilno uz ne-

milosrdnu represiju i uz žilave otpore i pobune seljaka. Stotine tisuća (a po nekim procjenama i više milijuna) imućnijih seljaka deportirano je u Sibir, mnogi su ubijeni, a mjestimične pobune krvavo su ugušene. Već je iduće 1930. godine kolhozima bilo obuhvaćeno 58% poljoprivrednih domaćinstava, a 1934. godine udio privatnih posjeda sveden je na svega 2-3%. No posljedice kolektivizacije bile su suprotne od očekivanih: poljoprivredna proizvodnja naglo je pala, a nestašica hrane i glad harale su zemljom. Katastrofalne posljedice te pogubne politike nasilja nad većinskim dijelom sovjetskog stanovništva i tada najvećim gospodarskim sektorom bio je prisiljen priznati i sam Staljin: na XVIII. kongresu partije 1933. godine izvijestio je da je broj grla stoke u Sovjetskom Savezu te godine u odnosu na 1929. godinu smanjen za 2-3 puta. (P. Vranicki, Historija marksizma, str. 72). Od šoka izazvanog nasilnom i represivnom kolektivizacijom ruska se poljoprivreda godinama nije oporavila usprkos mnogih pokušaja njenog oporavka i znatnih investicija u poljoprivrednu mehanizaciju i modernizaciju. Ukidanje privatnih seljačkih posjeda i stvaranje kolhoza imalo je OSIM ekonomskih i političke posljedice: seljaštvo, koje je sačinjavalo tri četvrtine ruskog stanovništva, od saveznika radničke klase i aktivnog sudionika u izgradnji novog društva, pretvoreno je u politički pasivnu, rezigniranu masu, koja nije imala interesa ni motiva za povećanje proizvodnosti rada i unapređenje poljoprivredne proizvodnje. S gledišta učvršćenja totalitarne sovjetske vlasti, nestanak seljaštva, kao ekonomski i politički relativno slobodnog i neovisnog, a daleko najbrojnijeg društvenog sloja, imao je i neku prednost: neutralizirani su (barem u ekonomskom smislu) izvori potencijalnog otpora apsolutnom monopolu političke i ekonomske vlasti boljševičke partije i države. Putem petogodišnjih planova industrijalizacija se provodila izuzetno brzim tempom. Prvi petogodišnji plan (1928-1933) ostvaren je prije roka s izvanrednim uspjehom: industrijska proizvodnja je učetverostručena u odnosu na prijeratnu 1913. godinu; broj radnika povećan je s dva milijuna u 1928. godini na 5,2 milijuna u 1932, godini; nezaposlenost je potpuno iskorijenjena. Drugi petogodišnjeg plana (1933-1937) također je bio uspješan (industrijska je proizvodnja povećana za 121%), dok je realizaciju Trećeg petogodišnjeg plana (1938-1942) prekinuo rat. Uspjesi sovjetske industrijalizacije imali su velik odjek u svijetu, jer su se dogodili u vrijeme Velike ekonomske krize u SAD i Europi, te su SSSR posjećivali mnogi intelektualci i političari. Usprkos svih političkih i ekonomskih pogrešaka, stvorena je

u Sovjetskom Savezu u samo dvanaest godina (od 1928. do 1941. godine, t.j. u dva i pol petogodišnja plana) snažna industrijska baza, koja je omogućila opremanje sovjetskih oružanih snaga modernim oružjem i odlučujuću ulogu SSSR-a u pobjedi nad fašizmom (doduše uz goleme materijalne i ljudske žrtve, koje se procjenjuju na oko 27 milijuna poginulih vojnika i civila). Da bi motivirao radnike na veću produktivnost, Staljin je odustao od 'uranilovke': plaće i nadnice su se određivale prema radnom učinku i tako nastale razlike bile su znatne. Osim materijalne stimulacije, produktivnost se poticala i 'socijalističkim natjecanjem' (stahanovski pokret). No na selu su životni uvjeti ostali na vrlo niskoj razini, jer su otkupne cijene bile niske, a otkupne kvote visoke. Prioritet je bila redovita i relativno jeftina prehrana radništva i gradskog stanovništva, koje je rapidno raslo: migracija selograd bila je u razdoblju 1926-1939. godine oko 20 milijuna ljudi. Napuštanje politike NEP-a značilo je kraj političkog utjecaja Buharina, a 'desno skretanje' postalo je glavni predmet Staljinovih napada. Uskoro su Buharin i njegovi pristaše bili maknuti sa svih položaja u partiji i državnoj vlasti, a sam Buharin je 1937. godine optužen za izdaju i osuđen na smrt u jednom od mnogih političkih procesa kojima se Staljin na okrutan i perfidan način obračunao sa većinom svojih bivših suradnika koji su mu smetali na putu potpunog monopoliziranja političke moći. Staljinova teza 0 'socijalizmu u jednoj zemlji' bila je suprotna Lenjinovom uvjerenju da će socijalistička revolucija u Rusiji uspjeti zahvaljujući podršci svjetskog proletarijata i socijalističkim revolucijama u drugim europskim zemljama. Staljin je tu svoju tezu ovako objasnio: »Smatramo da proletarijat može zadržati vlast i iskoristiti je za izgradnju potpuno razvijenog socijalističkog društva u našoj zemlji, uz simpatije i podršku proletarijata iz drugih zemalja, ali bez prethodne pobjede proleterske revolucije u tim zemljama.«[3] Stanovište o mogućnosti izgradnje razvijenog socijalističkog društva u Rusiji bez pobjede socijalizma u drugim, industrijski razvijenim zemljama pretvorilo se u stanovište o primatu boljševičkog modela socijalizma i shodno tome o primatu boljševičke partije nad svjetskim socijalističkim pokretom. Taj je model, koji je oblikovao Staljin, trebao postati ne samo uzor već i obavezni obrazac socijalističkog društva za sve komunističke partije svijeta. Budući da je perspektiva socijalizma u svijetu po tom shvaćanju ovisila o uspjehu izgradnje socijalizma u Sovjetskom Savezu kao i o snazi te države na međunarodnoj sceni, prvenstveni je zadatak komunističkih partija u svim zemljama trebao biti braniti interese SSSR-a i služiti tim interesima.

Dominantna uloga komunističke partije SSSR-a i osobno Staljina u usmjeravanju djelovanja komunističkih partija u drugim zemljama imala je za posljedicu da su se te partije oblikovale po boljševičkom modelu, t.j. da je došlo do njihove 'boljševizacije'. Upute za takvo ustrojstvo i takav način djelovanja (t.j. za strogo centraliziranu organizaciju i disciplinirano provođenje direktiva dobivenih) dane su na Petom kongresu Komunističke internacionale (Kominterne) 1924. godine. A poslije Šestog kongresa Kominterne 1928. godine nametanje jedinstvene politike i smanjenje autonomije nacionalnih komunističkih partija postalo je još naglašenije. U to je vrijeme rukovodstvo sovjetske partije smatralo da se kapitalizam nalazi pred velikom ekonomskom krizom i da se stoga treba pripremati za rušenje kapitalističkog poretka, što je zahtijevalo s jedne strane jedinstvenu strategiju i taktiku klasne borbe, a s druge strane suzbijanje reformističkih tendencija, kakve su zastupali socijaldemokrati. U komunističkim partijama zavladao je dogmatski i sektaški duh: svako kolebanje u bespogovornom prihvaćanju i provođenju direktiva Kominterne proglašavano je izdajom klasne borbe. Tada je prekinuta svaka suradnja sa socijaldemokratskim partijama, koje su označene kao glavni neprijatelji proleterske revolucije. Iako su se vođe Komunističke partije Italije Palmiro Togliati i Angelo Tasna na Šestom kongresu Kominterne usprotivili toj politici 'lijevog zaokreta' i napustili kongresnu dvoranu u znak protesta, P. Togliati je na kraju popustio izjavivši: ' A k o ne pristanemo, Moskva neće oklijevati da dovede novo rukovodstvo s nekim ljudima iz Staljinove škole'. [4] Staljinizam je kao specifična, u biti iskrivljena verzija marksizma, poprimio svoje konačne obrise 30-tih godina prošloga stoljeća. Ta totalitarna, dogmatska i kanonizirana doktrina učvrstila je svoj ideološki monopol nakon prisilne i represivne kolektivizacije. Iste godine kad je počela kolektivizacija poljoprivrede usvojen je Prvi petogodišnji plan (1928-1932), kojim je proklamiran primat teške industrije, što je ostalo trajno obilježje sovjetske razvojne strategije. Razvoj poljoprivrede bio je u drugom planu, jer je dio dohotka ostvarenog u poljoprivredi trebalo koristiti za ubrzani razvoj teške industrije. U razdoblju Drugog petogodišnjeg plana (19331937) industrijalizacija je dobila pun zamah, doduše uz cijenu zaostajanja poljoprivrede i životnog standarda stanovništva. Zahvaljujući uspješnoj industrijalizaciji, Staljinova moć dostigla je tih godina vrhunac i on je odlučio da se riješi svih svojih stvarnih ili zamišljenih protivnika i suparnika. Val progona počeo je ubojstvom Sergeja Kirova, vrlo popularnog sekretara lenjingradske partijske organizacije, koga su neki članovi Centralnog ko-

miteta po nekim izvorima namjeravali predložiti kao generalnog sekretara partije umjesto Staljina. Na javnim, očigledno montiranim sudskim procesima, 1936. godine osuđeni su na smrt boljševički veterani Zinovjev, Kamenjev, Smirnov i drugi. Iduće godine otkrivena je navodna izdaja Radeka, Pjatakova i drugih, koji su također osuđeni na smrt, da bi na kraju, 1938. godine bili optuženi za izdaju i ubijeni Buharin, Rikov, Jagoda i drugi istaknuti partijski i državni dužnosnici. Od posljednjeg užeg partijskog vodstva iz Lenjinovog vremena ostao je samo Staljin; odstranjeni su gotovo svi stari boljševici, sudionici Oktobarske revolucije. Čistke nisu mimoišle ni vojsku: na velikom tajnom procesu osuđena je na smrt ili na robiju skupina visokih časnika na čelu s maršalom Tuhačevskim optuženih za veleizdaju. Tom je čistkom znatno oslabljen časnički korpus sovjetske armije, što je po mišljenju povjesničara doprinijelo porazima sovjetske armije u prve dvije godine rata s nacističkom Njemačkom. Jedna od bitnih značajki staljinističke verzije marksističke doktrine je njeno proglašavanje zbirkom neupitnih i nepromjenljivih kodificiranih dogmi, koja ne dopušta ni najmanje odstupanje, a kamoli osporavanje. Kanonizirana Staljinova verzija marksizma objavljena je 1938. godine pod naslovom Historija VKP (b), Kratki kurs. Ta je knjiga postala obavezni ideološki priručnik za sve članove komunističke partije ne samo u Sovjetskom Savezu nego i u drugim zemljama. Kratki kurs objašnjava marksizam na krajnje pojednostavljen i dogmatski način i predstavlja, kako je to nazvao Paoli Spriano, »sakralizaciju povijesti boljševičke partije«. [5] U knjizi se objašnjava pojam dijalektičkog materijalizma koji ima dva aspekta: materijalističko shvaćanje svijeta i dijalektičku metodu. Materijalistička interpretacija svijeta temelji se na tri načela: a) sadržaj svijeta je materijalistički, što znači da su sve pojave oblici kretanja materije, b) materija odnosno 'objektivna stvarnost' postoji neovisno od ljudske svijesti; i c) sve pojave u svijetu i zakoni njihovog kretanja mogu se spoznati ljudskim umom. Iz dijalektičkog materijalizma logično proizlazi i povijesni materijalizam: budući da je materija primarna, a svijest sekundarna, onda je i u povijesnom razvitku tehnologija odnosno proizvodnja primarna, a društveni, kulturni i duhovni život je njihov sekundarni odraz. Prema tome, tehnološki napredak, t.j. razvoj sredstava za proizvodnju je glavni pokretač povijesnog razvitka tijekom kojeg su se smjenjivale društveno-ekonomske epohe: prvobitna zajednica, društvo obilježeno ropstvom, feudalni poredak, kapitalizam, kojeg će zbog istog 'tehnološkog determinizma' nužno naslijediti komunističko društvo. A

drugi aspekt dijalektičkog materijalizma, t.j. dijalektičku metodu, obilježavaju dva načela: a) sve u svijetu je međusobno povezano i sve pojave treba promatrati u sklopu cjeline; i b) sve pojave sadrže unutrašnje suprotnosti, tako da se i sam razvoj sastoji u neprestanoj borbi tih suprotnosti. Staljinova verzija marksističke doktrine razlikuje se u nekoliko bitnih elemenata od teorijskih postavki izvornog marksizma. Jedna od Staljinovih 'inovacija' marksizma je teza da se tijekom izgradnje socijalizma zaoštrava klasna borba, što je trebalo biti teoretsko opravdanje za primjenu represivnih metoda i više desetljeća nakon pobjedonosne socijalističke revolucije. Na taj se način perpetuiralo načelo diktature proletarijata (u stvari diktature partije), koja je prema Marxu trebala biti privremena mjera nakon revolucije kako bi se konsolidirao novi društveno-ekonomski poredak. Staljin je na plenumu Centralnog komiteta komunističke partije 1928. godine izjavio: 'U mjeri u kojoj se mi krećemo naprijed, otpor kapitalističkih elemenata će rasti, a klasna borba će se zaoštravati'. To stanovište impliciralo je drugu bitnu razliku u odnosu na Marxovu doktrinu: zbog zaoštravanja klasne borbe tijekom izgradnje socijalizma mora jačati uloga države i državne prisile. Prema Staljinu, 'odumiranje države neće doći preko slabljenja državne vlasti već preko njenog maksimalnog jačanja'. To 'maksimalno jačanje' značilo je pretvaranje države u sveobuhvatni i svemoćni organizam koji kontrolira sva područja gospodarskog, društvenog i kulturnog života, i to ne s perspektivom postupnog prerastanja u 'asocijativni socijalizam' već s tendencijom ustaljenja totalitarnog, represivnog državnog sustava. Treća bitna razlika u odnosu na Marxa je napuštanje načela 'jedinstva teorije i prakse'. prema kojem se društveni procesi i svijest o tim procesima (proleterska svijest) sjedinjuju, kao što se sjedinjuje znanje o društvu i praksa njegovog preobražaja. Staljin je proglasio načelo primata prakse nad teorijom, što je služilo kao opravdanje da se znanost, književnost i umjetnost stave u službu partije i države, t.j. da djeluju prema uputama i naredbama partije. Totalitarni oblik vladanja društvom pojačan je nakon pobjedonosnog završetka 2. svjetskog rata, što je učvrstilo Staljinov položaj na domaćoj i međunarodnoj sceni, jer je stekao slavu ratnog pobjednika u borbi protiv fašizma i ugled velikog državnika. Posljedice pogrešnih Staljinovog shvaćanja biti marksizma i primjene tih shvaćanja u praksi bile su pogubne ne samo za sovjetsko društvo već i za međunarodni radnički i socijalistički pokret. Pod Staljinovim neprikosnovenim vodstvom Kominterna je od međunarodnog revolucionarnog središta postala transmisijom direktiva

Centralnog komiteta sovjetske komunističke partije, prvenstveno samog Staljina. Mišljenja drugih komunističkih partija su ignorirana, a iskustva i praksa sovjetske partije nametnuta su svima kao opći, obavezni uzorak. Za međunarodni radnički pokret također je bio poguban Staljinov krajnje negativan i neprijateljski stav prema socijaldemokratskim partijama, koje je još 1924. godine proglasio 'umjerenim krilom fašizma', s tim da se 'socijaldemokracija i fašizam ne isključuju već dopunjuju' i da nisu 'antipodi već blizanci'. Dok je Marx (a i Lenjin) zamišljao diktaturu proletarijata kao privremenu nužnost u tzv. prijelaznom razdoblju nakon socijalističke revolucije zbog konsolidacije novog društvenog poretka i suzbijanja otpora tek svrgnutih posjedničkih klasa (a Lenjin i zbog izuzetno teških okolnosti građanskog rata), Staljin je diktaturi proletarijata (u stvari diktaturi partijskog vrha) dao trajno značenje i bitno obilježje socijalizma. Marx i Lenjin su smatrali da će u procesu izgradnje socijalizma, kako bude nestajala podjela društva na klase, slabiti potreba za državom kao instrumentom represije. Međutim u Staljinovoj koncepciji izgradnje socijalizma državi pod vodstvom partijske elite dana je ključna i trajna uloga. Pri tom je maksimalno centralizirano donošenje svih važnijih gospodarskih, društvenih i političkih odluka s koncentracijom vlasti i moći u centralnom partijskom organu, u stvari u Staljinovoj osobi. Time je uspostavljen autokratski i hijerarhijsko-birokratski model upravljanja kao bitno obilježje staljinističke varijante socijalizma. Staljin je dakle shvaćao izgradnju socijalizma kao primarno etatistički proces s hegemonističkom ulogom partijskog vodstva, zbog čega je jačanje državno-partijskog i policijskog aparata imalo tako važnu ulogu u njegovoj koncepciji razvoja socijalističkog društva. Marx i Lenjin su doduše naglašavali potrebu diktature proletarijata, no oni su istovremeno govorili o 'asocijaciji slobodnih proizvođača' i o 'komunama', dok je Staljin uveo centralističko planiranje i upravljanje proizvodnjom i raspodjelom kao bitni i trajni mehanizam funkcioniranja socijalističkog gospodarstva, isključujući kod toga sudjelovanje i utjecaj radnika. Staljin je težište u koncepciji izgradnje socijalizma stavio na dva glavna čimbenika: prvo, na monopol partije i državnog aparata (zapravo partijskog vrha i Staljina osobno) u upravljanju svim društvenim procesima, i drugo, na apsolutni primat industrije (prvenstveno teške industrije) u gospodarskom razvoju zemlje. Politički sustav koji je izgradio Staljin temeljio se na ova tri načela: a) partija ima neupitan monopol u upravljanju političkim, društvenim, gospodarskim i kulturnim poslovima zemlje;

b) temeljno je načelo upravljanja 'demokratski centralizam', prema kojem dužnosnike na nižim razinama imenuju njima nadređeni organi, kojima su oni i odgovorni (a ne onima kojima upravljaju); i c) piramidalna i hijerarhijska struktura partijske i državne organizacije, na čijem je vrhu centralni komitet partije, odnosno njen generalni sekretar. Opsjednut tim idejama, Staljin je potpuno zanemario ono što po izvornim idejama marksizma predstavlja bît novih, socijalističkih društvenih odnosa: ukidanje svih oblika podčinjavanja i alijenacije čovjekove ličnosti i proširenje sfere ljudskih sloboda. On je bio uvjeren da je industrijalizacijom i kolektivizacijom poljoprivrede (t.j. ukidanjem privatnih poljoprivrednih posjeda i uništenjem kulaka kao potencijalnih generatora kapitalističkih odnosa na selu) ostvarena pobjeda socijalizma u Sovjetskom Savezu. To uvjerenje jasno proizlazi iz njegove izjave na XVIII. kongresu partije 1934. godine: »Pobijedila je politika industrijalizacije zemlje... Pobijedila je politika likvidacije kulaka i opće kolektivizacije... Na iskustvu naše zemlje dokazano je da je pobjeda socijalizma u jednoj, zasebno uzetoj zemlji, potpuno moguća«. [6] Smatrajući da je tim procesima dovršena izgradnja socijalizma, Staljin je na istom kongresu proglasio prijelaz na komunističko društvo. Navedeni Staljinovi stavovi pokazuju da se njegova koncepcija socijalizma bitno razlikuje od izvornog marksizma, prema kojem je temeljni cilj socijalističke izgradnje ukidanje svih oblika obespravljenosti, otuđenosti i eksploatacije, bilo od strane privatnog kapitala, bilo od strane državnog aparata. Društveni sustav koji je u Rusiji izgradio Staljin očigledno nije bio u skladu s Marxovom vizijom socijalizma. Prema Staljinu, ukidanje privatnog vlasništva i kapitalističke klase automatski dovodi do ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku, zanemarujući pri tom činjenicu da ni ostvarenim dohotkom ni viškom vrijednosti u etatističkom modelu ne raspolažu radnici već je to monopol partije i državnog aparata. Stoga imaju pravo kritičari etatističkog socijalizma, koji ga u pogledu položaja radnika izjednačuju s državnim kapitalizmom, što podrazumijeva i njihovu eksploataciju. [7] Centralno, direktivno planiranje, etatistički gospodarski sustav, borba protiv vanjskih i unutrašnjih neprijatelja kao i posvemašnja kontrola svih sfera ekonomskog, društvenog, političkog i kulturnog života, zahtijevali su neprestano širenje i jačanje državnog aparata. Ti je bilo u očiglednoj suprotnosti s idejama Marxa i Engelsa (pa i Lenjina), koji su smatrali da su država i njen aparat, koji je po definiciji represivnog karaktera, potrebni samo u prijelaznom periodu, dok se ne ukloni opasnost restauracije kapi-

talizma i dok se ne razviju novi društveni organi, u kojima će neposredno sudjelovati radni ljudi i upravljati javnim poslovima. Potrebu za jakom državom kao bitnim uvjetom uspješne izgradnje socijalizma u SSSR-u Staljin je uz ostalo opravdavao kapitalističkim okruženjem i nastojanjem kapitalističkih sila da sruše socijalistički poredak u SSSR-u. Gospodarska situacija u SSSR-u 1945. godine, nakon pobjedonosnog završetka rata bila je vrlo teška. Osim velikih ratnih razaranja (18 milijuna ljudi ostalo je bez krova nad glavom), suša je 1946. godine pogodila zemlju, tako da je poljoprivredna proizvodnja osjetno smanjena izazvavši veliku nestašicu živežnih namirnica. Četvrti petogodišnji plan donijet 1946. godine imao je u takvoj situaciji skromne ciljeve: za većinu poljoprivrednih i industrijskih proizvoda (osim teške industrije) bilo je u najboljem slučaju predviđeno da se 1950. godine dostigne razina iz predratne 1940. godine (najviše je zaostajala proizvodnja robe široke potrošnje). Jedan od razloga skromnih razvojnih ciljeva prvog poslijeratnog petogodišnjeg plana bio je izuzetno visok vojni proračun, koji je 1948. godine iznosio 16% društvenog bruto proizvoda (u SAD je taj postotak bio 5%, a u Velikoj Britaniji i Francuskoj 7%). Apsolutni prioritet u tom planu imala je teška industrija, gdje je u toku pet godina ne samo obnovljena nego i znatno premašena predratna razina proizvodnje: proizvodnja čelika 1950. godine povećana je u odnosu na 1940. godinu za 49%, lijevanog željeza za 29%, ugljena za 59%, električne energije za 7% i nafte za 22%. Gospodarstvo, naročito teška industrija, obnovljeni su vlastitim naporima i odricanjima bez ikakve pomoći i u potpunoj izolaciji od strane zapadnih sila. Zbog forsiranog razvoja teške industrije te velikog opterećenja nacionalne ekonomije vojnim rashodima (zbog zaoštravanja odnosa sa zapadnim silama i hladnog rata) potrošnja stanovništva ostala je na niskoj razini ili je čak smanjena (godišnja potrošnja mesa u SSSR-u 1950. godine bila je svega 15 kg po stanovniku u odnosu na 25 kg na kraju NEP-a; u SAD je te godine iznosila 50 kg). Doba neposredno nakon rata bilo je obilježeno masovnom migracijom seljaštva iz ratom okupiranih i uništenih područja u gradove. Godine 1948. gradsko stanovništvo doseglo je brojku od 56 milijuna, da bi se 1953. godine popelo na 75 milijuna. Dok su gradskom stanovništvu nešto poboljšani životni uvjeti, seljaci organizirani u kolhoze, od kojih su poljoprivredni proizvodi otkupljivani po niskim cijenama, i dalje su živjeli vrlo oskudno. Pobjeda u Drugom svjetskom ratu učvrstila je Staljinov autoritet i moć na domaćoj sceni kao i njegov položaj u međunarodnoj politici. Veličanje i

diviniziranje Staljinove ličnosti poprimilo je neobične razmjere: on se slavio kao nepogrešiv i genijalan teoretičar, političar i državnik. Ipak, ne može se osporiti da je on za svoje stavove, politiku i poteze uživao poštovanje i podršku znatnog dijela građana, posebno radničke klase, jer bez te podrške ne bi bila moguća ni pobjeda u ratu kao ni brza obnova ratom devastirane zemlje i uspješna industrijalizacija. Zahvaljujući osobnoj neograničenoj moći i neupitnom ideološkom i političkom autoritetu Staljin je uspio ostvariti potpunu kontrolu ne samo nad političkim i gospodarskim već i znanstvenim, kulturnim i umjetničkim životom.. Na području kulture glavni izvršitelj Staljinove politike bio je Andrej Ždanov, sekretar Centralnog komiteta, koji je zahtijevao da sovjetska književnost služi ciljevima partije, odnosno ciljevima izgradnje socijalizma. Takvo shvaćanje uloge umjetnosti ne samo u književnosti već i drugim umjetničkim djelatnostima (slikarstvu, muzici, kazalištu itd.) nazvano je 'socijalističkim realizmom' (socrealizam). Kultura i umjetnost u kapitalističkim zemljama proglašeni su dekadentnim i reakcionarnim i svako njihovo odobravanje ili oponašanje smatralo se neprijateljskom djelatnošću. Isti isključivi stav zauzet je i na području filozofije: marksizam u Staljinovoj verziji proglašen je jedinom ispravnom filozofijom, a 'buržoaska' idealistička filozofija proglašena je definitivno poraženom nakon pojave filozofije dijalektičkog materijalizma. Ideološki kriteriji su također nametnuti i znanstvenoj djelatnosti: teorija relativnosti i kvantna mehanika su odbačene, jer su se protivile partijskoj ideologiji. Naime, teorija relativnosti, a posebno kvantna mehanika, otkrile su da je načelo determinizma neodrživo u mikro-procesima, a također je relativiziran pojam materije, što je bilo suprotno dijalektičkom materijalizmu kao bitnom elementu marksističke filozofije. No najveći stupanj povezivanja znanosti i ideologije dogodio se u genetici. Stanovište biologa Lisenka da je pogrešna teza 'buržoaske' genetike kako su geni nosioci nasljednih osobina, već da obilježja živih organizama određuje isključivo njihova okolina, prihvatio je Centralni komitet kao službeno partijsko stanovište. Lisenko je također osporavao tezu 'zapadne' genetike da mutacije nastaju kao posljedica nekontroliranih i nepredvidivih okolnosti, naglašavajući da je znanost 'neprijatelj slučajnosti'. Lisenko je bio slavljen kao vodeći sovjetski znanstvenik, koji je dokazao superiornost marksističke znanosti nad 'idealističkom' genetikom Zapada i uopće nad dekadentnom buržoaskom znanošću. Staljinizam je pretvorio marksističku doktrinu u rigidnu ideologiju u čije se dogme nije smjelo sumnjati, o njima kritički raspravljati i dovoditi ih

u pitanje. Time je stvoren prostor za potpun ideološki, politički i kulturni totalitarizam. Pretvorivši se u neku vrstu dogmatske religije, staljinistička verzija marksizma nužno je morala imati i svoje heretike, koji doduše nisu bili spaljivani, ali su bili nemilosrdno kažnjavani i eliminirani. Buharin, koji je osuđen na smrt 1929. godine, bio je posljednji od boljševičkih veterana koji su zajedno s Lenjinom pripremili i izveli Oktobarsku revoluciju (Trocki, Zinovjev, Kamenjev); sve njih Staljin je na okrutan i perfidan način eliminirao stvorivši tako monopol na apsolutnu, bespogovornu moć u partiji i državi. Stvoren je kult nepogrešivog, neprikosnovenog i svemoćnog vođe, jedinog pravog Lenjinovog nasljednika i jedinog ispravnog tumača Marxa i Lenjina. I u toj neograničenoj Staljinovoj moći i u totalitarnom, autokratskom i represivnom načinu vladanja leži glavna osobina političkog sustava koji se naziva staljinizmom. Poljski marksist Wlodzimierz Brus ovako je opisao glavna obilježja totalitarizma: a) prevlast birokratskog aparata nad formalno izabranim tijelima na svim razinama političke strukture; b) zamjena normalnih izbora imenovanjem kandidata za partijske, državne i sindikalne funkcije odozgo; c) vodeća uloga partije koja se očituje u potpunoj subordinaciji svih ostalih institucija partijskom aparatu i zabrana svih samostalnih političkih inicijativa; d) potpuna kontrola masovnih medija, uključujući opću preventivnu cenzuru. [8] Staljinova neprikosnovena moć protezala se i na područje teorije i ideologije. On je preuzeo ulogu najvećeg živućeg teoretičara marksizma-lenjinizma. Njegovi spisi i knjige, u kojima se na pojednostavljen, jednostran i dogmatski, a ponekad i iskrivljen način interpretiraju ideje Marxa i Engelsa, postali su obavezna literatura za sve komuniste svijeta (glavna njegova djela su: Načela lenjinizma, 1924; Pitanja lenjinizma, 1926; O povijesnom i dijalektičkom materijalizmu, 1936; Pregled povijesti SKP (b), koja je postala udžbenikom staljinističke verzije marksizma). Staljin je bio opsjednut teorijom zavjere (dijelom i opravdano, jer su konzervativni krugovi na Zapadu poduzimali sve kako bi izolirali, onemogućili i po mogućnosti srušili 'komunistički' poredak u SSSR-u). On je bio uvjeren da neprijatelji SSSR-a i komunizma, kako vanjski tako i unutrašnji, neprestano kuju planove za uništenje SSSR-a (no opsesija unutrašnjim neprijateljima mu je poslužila i za krajnje okrutan obračun sa svojim protivnicima i suparnicima). Moćne i sveprisutne tajne službe (GPU, t.j. Glavna politička uprava, a od 1934. godine NKVD, t.j. Narodni komesarijat za unutrašnje poslove) bile su vrlo učinkovite u otkrivanju, uhićivanju i progonima velikog broja sumnjivih osoba.

Što se tiče vanjskih neprijatelja, Staljin je otpočetka ulagao velike napore da stvori snažnu i dobro naoružanu armiju (prioritetan razvoj teške industrije bio je motiviran znatnim dijelom stvaranjem temelja za proizvodnju modernog naoružanja). S druge strane, kruti ideološki dogmatizam i represivni oblik vladanja stvorili su velik broj poslušnika, poltrona, karijerista i licemjera, koji su zbog raznih sebičnih interesa ili straha bespogovorno provodili partijske i državne direktive, bez razumijevanja pravog marksizma i bez njegovog svjesnog i iskrenog prihvaćanja. Takvo stanje duha doprinijelo je neočekivano naglom slomu staljinističkog modela socijalizma, koji se stvarao gotovo sedamdeset godina s velikim ambicijama izgradnje pravednijeg i naprednijeg društva, ali na pogrešan način. Degeneracija izvornog marksizma u totalitarni, etatistički socijalizam naglavce je okrenula Marxovu tezu o 'slobodi kao spoznaji nužnosti'. Prema Robertu Havemannu, ta teza u Staljinovoj verziji glasi: 'Sloboda (države) zahtijeva slobodu nužnosti neslobode (individuuma)'. [9] Eugen Varga, koji je dugo vremena bio Staljinov ekonomski savjetnik, ovako je ocijenio staljinizam: 'Od tridesetih godina, komunistička partija u starom lenjinskom smislu prestala je postojati; ona se pretvorila u partijski aparat. Od tridesetih godina Staljin utjelovljuje u svojoj osobi sve više ne političku partiju proletarijata, nego moć partijskog birokratskog vrha nad proletarijatom i ostalim slojevima radnog naroda.'[1o] Staljinova deformacija marksizma nanijela je golemu štetu europskoj i svjetskoj ljevici, jer je kritika totalitarnog i represivnog sovjetskog režima iskorištena za kompromitiranje marksizma i socijalističke ideje te je time otežala afirmaciju demokratskog socijalizma. Ipak, i takav strukturno deformirani socijalizam imao je jednu pozitivnu posljedicu: njegovo je postojanje doprinijelo poboljšanju položaja radnih ljudi u kapitalističkim zemljama zbog straha poslovnih i političkih elita od radikalizacije radničkog pokreta i 'sablast komunizma'. Staljinovom smrću 1952. godine otvorila se velika praznina u sovjetskom političkom životu. Staljin je bio toliko dominantan i nedostižan u SSSR-u, da nije bilo osobe koja bi ga mogla zamijeniti. Vlast je preuzela skupina vodećih političara, bez dovoljno autoriteta i moći. Prva značajna mjera koju su poduzeli bila je uhićenje dugogodišnjeg šefa političke policije Berije, u strahu da on, koji je držao sve konce stvarne moći nakon Staljinove smrti usvojim rukama, ne prigrabi i formalnu vlast. Berija i njegova tajna policija, koja je imala goleme ovlasti, bili su pod neposrednom kontrolom samog Staljina (Berija je uhićen tri mjeseca nakon Staljinove smrti, osuđen je na

smrt i strijeljan). Ubrzo je na površinu izbio Nikita Hruščov, najdinamičniji i najenergičniji član užeg sovjetskog vodstva, koji je dao pečat razvoju SSSR-a u narednih jedanaest godina. On je odmah krenuo putem promjena suprotnih tridesetogodišnjem staljinističkom kursu, usprkos otpora mnogobrojnih staljinista koji su ostali na važnim položajima. 20. Kongres komunističke partije održan u veljači 1956. godine dao je podršku novoj politici koju je provodio Hruščov, koja je u stvari značila postepenu destaljinizaciju života u SSSR-u. Hruščov je u svom govoru oštro osudio Staljina; prema njegovim riječima, Staljin je bio 'ne samo loš strateg, nego i okrutan diktator'. Naročito značajne su bile odluke Kongresa kojima se usvojilo načelo uravnoteženog gospodarskog razvoja (što je podrazumijevalo brži razvoj poljoprivrede). Također je istaknuta potreba bržeg tehnološkog napretka, potreba bržeg podizanja životnog standarda stanovništva i poticanja trgovinske razmjene i miroljubivog natjecanja s kapitalističkim zemljama. Na tom je Kongresu (na tajnom zasjedanju) Hruščov podnio svoj slavni tajni referat koji je sadržavao oštru kritiku Staljinove vladavine, iznoseći mnogobrojne podatke o njegovim pogreškama i zlodjelima. Izvještaj je ubrzo dospio u medije, izazvavši šok u domaćoj javnosti i u drugim komunističkim zemljama, kao i veliki interes u svjetskoj javnosti. Odmah nakon Kongresa ukinuti su koncentracioni logori, oslobođeni su politički zatvorenici i pokrenuta je revizija sudskih postupaka i rehabilitacija žrtava staljinističkih progona. Hruščov je uspio ukloniti glavne protivnike destaljinizacije: Molotova, Maljenkova i Kaganoviča. Sovjetsko je gospodarstvo u prvoj fazi Hruščovljevog doba (koje je književnik Ilja Ehrenburg nazvao 'dobom otopljavanja') doživljavalo značajan napredak. No 1958. godine došlo je do zastoja, naročito u poljoprivredi, gdje su zbog erozije tla na velikim novoobrađenim površinama na istoku zemlje podbacili prinosi uzrokujući pad poljoprivredne proizvodnje, pa je bilo je potrebno uvesti znatne količine žita iz inozemstva. Te su gospodarske poteškoće poljuljale Hruščovljev ugled i autoritet i zadale ozbiljan udarac njegovim reformskim nastojanjima. Pokazalo se da aktiviranje novih velikih poljoprivrednih površina nije bilo dovoljno bez radikalne reforme čitavog agrarnog sustava, za trajniji razvoj i modernizaciju poljoprivrede, koja se zapravo od osnivanja sovjetske države nalazila u permanentnoj krizi. S druge strane, potrebe gradskog stanovništva zbog nagle urbanizacije i povećanja kupovne snage stalno su rasle. Povremene nestašice prehrambenih proizvoda i nedovoljno raznovrsna i kvalitetna ponuda industrijskih potrošnih artikala uzrokovale su nezadovoljstvo potrošača, čija su očekivanja sve više rasla.

Ipak, pad Hruščova 1964. godine nisu uzrokovali toliko unutrašnji problemi i poteškoće koliko njegov fatalno pogrešan potez na međunarodnom planu. Njegov pad nisu spriječili ni veliki uspjesi SSSR-a na području tehnološkog napretka: 1957. godine uspješno je testirana balistička interkontinentalna raketa (čime je uspostavljena vojna ravnoteža sa SAD-om), a iste su godine Sovjeti prvi u svijetu lansirali umjetni satelit na stazu oko Zemlje, pretekavši u svemirskom programu Ameriku, demonstrirajući time svoj veliki tehnološki napredak u nekim područjima i izazvavši zaprepaštenje u američkim političkim i vojnim krugovima. No taj novostečeni međunarodni ugled i utjecaj upropastila je avantura sa slanjem interkontinentalnih balističkih raketa 1962. godine na Kubu na traženje Fidela Castra, koji se osjetio ugrožen (s razlogom) od strane SAD-a. Na ultimatum predsjednika J. F. Kennedyja Hruščov je morao popustiti i povući rakete. Iako je ta najopasnija kriza po svjetski mir riješena kompromisom (američka se vlada obvezala da se više neće uplitati u unutrašnje kubanske poslove), Hruščov je izgubio ugled i vjerodostojnost u očima svijeta, a još više u vlastitoj zemlji. Dvije godine kasnije (1964) smijenjen je sa svih svojih dužnosti, umirovljen i smješten u blizini Moskve uz zabranu bavljenja politikom. Smjena je izvršena regularno, bez političkih potresa, odlukom Predsjedništva države i Centralnog komiteta partije, što svjedoči o stanovitoj normalizaciji političkih prilika u poststaljinističkom razdoblju. Ipak, destaljinizacija poslije 20. kongresa nije bila potpuna ni dosljedna, Prvi znak te polovičnosti u napuštanju Staljinovog nasljeđa bila je zabrana objavljivanja u SSSR-u 'tajnog' Hruščovljevog izvještaja o Staljinovim zločinima. Vrh partije očito nije imao povjerenje u političku zrelost sovjetskih građana pa se pribojavao njihovog nepredvidivog reagiranja na izvještaj. No nemogućnost javne i otvorene rasprave o režimu pod kojim su sovjetski građani živjeli desetljećima unaprijed je sputalo i ograničilo dosege istinske destaljinizacije. Hruščova je na dužnosti generalnog sekretara partije naslijedio Leonid Brežnjev, a na funkciji predsjednika vlade Kosigin. Brežnjevljevo doba, koje trajalo 18 godina, sve do njegove smrti 1982. godine, počelo je zaustavljanjem radikalnih antistaljinističkih reformi, zatim jačanjem vojne moći SSSR-a. Brežnjevljeva vladavina je posebno zapamćena po vojnoj intervenciji u Čehoslovačkoj 1968. godini i brutalnom gušenju Praškog proljeća. Ipak, promjene u okoštalom gospodarskom sustavu nisu se mogle izbjeći: kako bi se mogao barem donekle držati korak s tehnološkom i informatičkom revolucijom i kako bi se barem donekle mogle podmirivati

sve veće potrebe građana za raznovrsnom potrošačkom robom, trebalo je mijenjati kruti, centralistički, etatistički i birokratski gospodarski sustav. Kosigin je stoga 1975. godine predložio Vrhovnom sovjetu program umjerenih reformi, usmjeren na ograničeno djelovanje tržišnog mehanizma, na mogućnost privatne gospodarske djelatnosti, na smanjenje obuhvata i rigidnosti centralnog planiranja, na veće korištenje ekonomskih poticaja putem politike plaća, cijena, poreza, kredita i sl. Također je ukinuta staljinistička dogma o apsolutnom prioritetu teške industrije stavljanjem većeg naglaska na proizvodnju robe široke potrošnje, što je zahtijevalo ograničeno uvođenje tržišnog gospodarstva. Sve te reforme počeo je pred gotovo dvadeset godina provoditi Hruščov, pa ih je Brežnjev nakon kratkog prekida nastavio. No Praško proljeće i njegovo nasilno gušenje sovjetskom vojnom intervencijom kod dogmatski i staljinistički raspoloženih kadrova razbudilo je strah od liberalizacije ekonomskih i političkih odnosa i gubitka kontrole nad razvojem događaja, pa je ponovno uslijedilo ograničavanje uvedenih sloboda. Do sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj politika Leonida Brežnjeva kolebala se između ograničenih reformskih inovacija i toleriranja prostaljinske struje, koja se pozivala na ortodoksno (u stvari staljinističko) shvaćanje marksizma-lenjinizma, da bi se nakon čehoslovačke epizode potpuno odustalo (opet privremeno) od reformskog kursa. Novim ustavom usvojenim 1977. godine kodificirano je u osnovi staljinističko shvaćanje države i društva, no ipak s jednom bitnom razlikom: u Staljinovo doba provedba zakona ovisila je o Staljinovim arbitrarnim odlukama, dok se sada vodilo računa o poštivanju zakonitosti i redovnoj zakonskoj proceduri. Na gospodarskom planu, tehnološki i opći razvoj je nametao promjene: gospodarstvo je postajalo sve kompleksnije, pa više nije bilo moguće sve detalje obuhvatiti centralnim planom. Postala je očigledna potreba za fleksibilnijim sustavom planiranja, za većom autonomijom regija i poduzeća i davanja većeg prostora djelovanju tržišta. Bilo je također potrebno proširiti međunarodne ekonomske odnose kako bi se mogla lakše uvoziti moderna tehnologija. Pokrenuta je i intenzivna stambena izgradnja, tako da je potkraj 1970-tih godina većina sovjetskih građana raspolagala sa skromnim, ali odgovarajućim smještajem. Sve je to doprinijelo dinamiziranju gospodarskih aktivnosti i stanovitom poboljšanju životnog standarda. No usprkos osjetnom napretku, sovjetska je ekonomija pretežno ostala ekstenzivna, tehnološki zaostala, relativno neefikasna, velikim dijelom nerentabilna i nefleksibilna.

Centralističko, direktivno planiranje (iako donekle olabavljeno) kao i etatistički i znatnim dijelom birokratizirani gospodarski sustav kočili su brže usvajanje tehnoloških inovacija (koje su u to vrijeme u kapitalističkom svijetu zahvaljujući informatičkoj revoluciji radikalno i gotovo svakodnevno mijenjale tehnologiju i organizaciju proizvodnje), otežavali su elastičnije prilagođavanje proizvodnje sve raznovrsnijoj potražnji potrošačkih dobara, gušili su motivaciju i inicijativu sudionika u proizvodnom procesu i na kraju (potkraj 1970-tih i u 1980-tim godinama) doveli do posustajanja gospodarske dinamike i do stagnacije. Situaciju su pogoršale četiri uzastopne loše poljoprivredne godine kao i neispunjavanje planova proizvodnje industrijske robe široke potrošnje. Gospodarska stagnacija imala je značajne političke posljedice za daljnji tijek događaja. U doba vladavine Brežnjeva Sovjetski Savez se afirmirao kao velika svjetska sila, održavajući ravnotežu moći na međunarodnoj sceni sa Sjedinjenim Državama Amerike. Međutim, već potkraj njegove vladavine, 1979. godine, dva su događaja nagovijestila silaznu putanju kojom će idućih deset godina ubrzano padati kako unutarnja stabilnost sovjetskog društva tako i međunarodna uloga i utjecaj SSSR-a: ekonomska stagnacija i vojna intervencija u Afganistanu. Smrt Brežnjeva 1982. godine ostavila je zemlju u dubokoj krizi. Američka je vlada koristila unutrašnje poteškoće Sovjetskog Saveza kao i opadanje sovjetske moći na međunarodnoj sceni (zbog debakla u Afganistanu) pojačavajući sve oblike pritiska na Moskvu. Utrka u naoružanju i sve veći vojni rashodi predstavljali su preveliko opterećenje za posustalo sovjetsko gospodarstvo, ograničavajući proizvodnju potrošnih dobara i životni standard građana. Nakon ostarjelih i boležljivih Andropova i Černjenka, koji su svaki po približno godinu dana bili nakon Brežnjeva predsjednici vlade, dužnost generalnog sekretara je 1985. godine (a uskoro i dužnost predsjednika vlade) preuzeo Mihail Sergejevič Gorbačov, mlad, dinamičan i energičan političar, koji je odlučio izvući zemlju iz ekonomske i političke krize i povesti je u novom smjeru. Jedna od prvih strateških odluka Mihaila Gorbačova bilo je povlačenje sovjetskih jedinica iz Afganistana, usvojena na tajnoj sjednici najužeg partijskog vodstva u studenom 1986. (potpuno povlačenje dovršeno je tek početkom 1989. godine). M. Gorbačov je pokrenuo opsežan program političke i ekonomske liberalizacije i demokratizacije poznat kao 'glasnost' i 'perestrojka'. Glasnost (otvorenost) je označavala novu politiku postepene liberalizacije i demokratizacije političkog života. Kao prvi korak u tom

smjeru, velik broj političkih disidenata pušten je na slobodu (među prvima, poznati nuklearni fizičar Andrej Saharov). Također su rehabilitirani mnogi politički veterani osuđeni u vrijeme Staljinovih procesa. Program perestrojke (prestrojavanje) predviđao je napuštanje etatističkog upravljanja gospodarstvom i postupno uvođenje tržišne ekonomije. Međutim, reforme Mihaila Gorbačova naišle se na žestok otpor konzervativnih, boljševičkih dužnosnika, koji su zadržali velik utjecaj u partijskom i državnom aparatu, vojsci, obavještajnim službama, poduzećima i medijima. Od 1988. godine počela je vidno slabiti moć i utjecaj M. Gorbačova na domaćoj političkoj sceni. Osim otpora konzervativnih snaga, raslo je razočaranje i nezadovoljstvo građana, koji su očekivali od najavljenih reformi poboljšanje životnih uvjeta, a koji su istovremeno, zahvaljujući elektronskim medijima, postali sve više svjesni višeg životnog standarda na Zapadu. U političkom životu došlo je do sve većeg raslojavanja: komunističku partiju napustilo je 1989. godine 142.000 članova, a slijedeće godine čak 400.000. Partija se podijelila u na tri struje: radikalna konzervativna struja (koju je vodio Ligačev), zatim umjereno reformistička struja na čelu s Gorbačovom, te radikalno liberalna struja pod vodstvom Borisa Jeljcina. Još brže od postupne unutarnje dezintegracije odvijao se proces raspada bloka zemalja udruženih u Varšavski pakt pod vodstvom Sovjetskog Saveza. Naročito snažan pokret za radikalne društvene i političke promjene razvio se u Poljskoj, gdje je sindikalna organizacija Solidarnost pod vodstvom Lecha Wafese dobila masovnu podršku i 1989. godine prisilila vladu premijera Jaruselskog da raspiše slobodne parlamentarne izbore. Na tim je izborima premoćno pobijedila Solidarnost, tako da je u kolovozu 1989. godine u Poljskoj uspostavljena prva višestranačka vlada u zemljama Varšavskog pakta, koja je i prva započela tranziciju iz totalitarnog, 'komunističkog' u pluralno građansko društvo. Zahtjevi za političkim promjenama i u drugim 'komunističkim' zemljama srednje i istočne Europe bili su toliko snažni, da su tijekom 1989. godine komunističke partije skinute s vlasti mirnim putem (osim u Rumunjskoj, gdje je diktator Nicolas Ceausescu svrgnut oružanom pobunom i po kratkom postupku osuđen na smrt). Nove postkomunističke vlade u tim zemljama tražile su ukidanje Varšavskog pakta (vojnog saveza osnovanog 1955. godine) i SEV-a (Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć). Rušenje Berlinskog zida u studenom 1989. godine i ujedinjenje Istočne za Zapadnom Njemačkom u listopadu 1990. godine najavili su konačni raspad nekad moćnog sovjetskog imperija. Dok je Varšavski pakt 1990. godine ukinut, NATO je i dalje nastavio

djelovati, a Sjedinjene Države Amerike postale su jedina i dominantna svjetska supersila. Financijska kriza i ekonomske poteškoće u koje je upao Sovjetski Savez sredinom 1980. godina, upravo kad je Mihail Gorbačov došao na vlast, nastale su dijelom zbog naglog pada cijena nafte (o kojoj su ovisili izvozni prihodi SSSR-a) na svjetskom tržištu, kao i zbog iscrpljivanja vlastitih starih nalazišta nafte. Sovjetski je Savez bio stoga prisiljen na sve veće vanjsko zaduživanje: vanjski dug je 1989. godine narastao na 44 milijardi dolara, a 1990. godine na 57 milijardi dolara. Strani vjerovnici su obustavili daljnje kreditiranje i počeli tražiti otplatu dugova, što je ubrzalo gospodarski slom SSSR-a. Gorbačov je 1990. godine na sastanku zemalja G-7 tražio financijsku pomoć kako bi otplatio dio duga, ali je bio odbijen (iako je nešto ranije znatna financijska potpora pružena Poljskoj, u kojoj se gospodarstvo također nalazilo pred kolapsom, ali je tamo 1989. godine došla na vlast reformistička, prozapadna i antikomunistička Solidarnost pobjedom na parlamentarnim izborima). Da će Zapad odbiti pomoć Gorbačovu, da prebrodi financijsku i ekonomsku krizu, konsolidira svoju vlast i nastavi s demokratskim reformama, bilo je jasno već nekoliko mjeseci ranije kad Bushova administracija nije prihvatila prijedlog programa pomoći Sovjetskom Savezu nazvan Velika pogodba, koji je izradio američki ekonomist svjetskog ugleda, profesor na Harvardu, Jeffrey Sachs sa svojim kolegama s Harvarda i M.I.T.-a. Taj je program predlagao da se uz financijsku pomoć SAD-a i Europe omogući nastavak gospodarskih reformi i demokratizacija SSSR-a pod vodstvom Gorbačova. [11] Sjedinjenim Državama očigledno nije bilo u interesu da pomognu oporavak i konsolidaciju sovjetskog gospodarstva, iako na novim tržišnim i demokratskim, ali ipak socijalističkim osnovama, što bi u smislu novog kursa koji je pokrenuo Gorbačov omogućilo transformaciju sovjetskog sustava u neki oblik demokratskog, tržišnog socijalizma. Urušavanje Varšavskog pakta, raspad Sovjetskog Saveza, pad Rusije na poziciju drugorazredne svjetske sile, unutarnja ekonomska i politička kriza, sve je to ozbiljno narušilo ugled i položaj M. Gorbačova i vezalo mu ruke u provođenju zamišljenih reformi. Već je ishod izbora za Kongres narodnih deputata u svibnju 1989. godine ukazao na veliko političko raslojavanje i sve heterogenija politička strujanja: iako je Gorbačov dobio većinsku podršku birača, u velikim gradovima, posebno u Moskvi i Lenjingradu, kandidati KPSS-a su teško poraženi. Političko previranje još se više manifestiralo na sjednicama Kongresa narodnih deputata, gdje se

Gorbačov morao suočiti sa snažnom oporbom, u stvari s dvije oporbene struje, jednom konzervativnom, staljinističkom i drugom ultraliberalnom, predvođenu Borisom Jeljcinom, pobjednikom izbora u Moskvi. U ožujku 1990. godine Kongres je izabrao Gorbačova za predsjednika SSSR-a, no već za nekoliko mjeseci, na 28. (posljednjem) Kongresu KPSS-a (u lipnju 1990. godine), on je doživio žestoku kritiku; oštro su ga napali kako konzervativci tako i radikalni liberali. B. Jeljcin je zatražio raspuštanje KPSS-a, što je većina delegata prihvatilo. Tijekom 1990. godine zaoštrit će se sukob između sovjetskog vodstva na čelu s Gorbačovom i vodstva ruske federacije odnosno B. Jeljcina. Političku krizu pratile su sve veće gospodarske poteškoće: stari sustav planske etatističke ekonomije nije više funkcionirao, a novi sustav tržišne ekonomije nije još bio uspostavljen. Predlagali su se razni programi ekonomskih reformi (najpoznatiji je bio liberalni 'program 400 dana' Grigorija Javlinskog), ali nijedan nije proveden. Ekonomska situacija bivala je sve teža i kaotičnija: trgovine su opustjele, krenula je galopirajuća inflacija, a među stanovništvom zavladala je zbunjenost, frustracija i apatija. Početkom 1990. godine Litva, Estonija i Latvija proglasile su neovisnost od SSSR-a, a isto su nešto kasnije učinile Ukrajina i Gruzija. Gorbačova su sve češće optuživali za političku i ekonomsku krizu i za raspad SSSR-a. U toj dramatičnoj situaciji skupina konzervativnih političara osnovala je Komitet za spas SSSR-a i socijalizma zatraživši od Gorbačova proglašenje izvanrednog stanja. Kad je on to odbio, urotnici su ga internirali na Krimu, gdje se tada nalazio, i 19. kolovoza 1990. godine pokušali su državnim udarom preuzeti vlast. Taj je pokušaj propao zahvaljujući intervenciji Borisa Jeljcina, podršci naroda i kolebanju vojske. No sada je u prvi plan izbio B. Jeljcin, koji je odigrao najvažniju ulogu u konačnom formalnom raspadu Sovjetskog Saveza, raspuštanju KPSS-a i slomu komunističkog sustava u Rusiji. Komunistička partija Sovjetskog Saveza stavljena je izvan zakona, a posebnom je rezolucijom proglašena neovisnost svih republika, članica SSSR-a. Tim je odlukama potvrđen kraj Sovjetskog Saveza i sovjetskog komunizma. Započela je nova epoha u povijesti ruskog i ostalih istočnoeuropskih naroda, a i nova epoha svjetske povijesti, obilježena globalnom hegemonijom SAD-a i neoliberalnog kapitalizma.

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8]

[9]

[10] [11]

Stephen N. Cohen, Bukharin and Bolshevik Revolution, Alfred A. Knopf, New York, 1973, str. 170 ibid. str. 175 McLellan, Marxism after Marx, London, 1979, str.122 Fric Hobsbawm, Revolutionnaries, Pantheon, New York, 1973, str. 209 Paoli Spriano, Stalin and Europian Communists, Verso, London, 1985, str. 79 Voprozy leninizma, Moskva, 1945, str. 465 Paul Bells, Marxism and the U.S.S.R, The MacMillan Press Ltd., London, 1979, 129-133 W. Brus, The Polish October: Twenty Years After, u R. Milliband, J. Saville (eds.) The Socialist Register 1977, Merlin Press, London, 1977, str. 183 R. Havemann, Sloboda kao nužnost, u R. Dutschke i M. Wilke, Sovjetski Savez, Solženjicin i zapadna ljevica, Globus, Zagreb, str. 27; naslov izvornika Die Sovietunion, Solschenitzin und westliche Linke, Taschenbuch Verlag Gmbh, Hamburg, 1975 Sovietunion und China - Zwei Wege des sozialistischen Aufhau, München, 1970 Jeffrey Sachs, Kraj siromaštva: ekonomske mogućnosti našeg doba, Algoritam, Zagreb, 2007, str. 157-158; naslov izvornika The End of Poverty: Economic Possibilities of Our Time, 2005

OSTALA LITERATURA: Predrag Vranicki, Historija marksizma, (4 knjige), Naprijed, Zagreb, 19461971 Lešek Kolakovsky, Glavni tokovi marksizma (3 knjige), BIGZ, Beograd, 1985 Vladimir I. Lenin, Collected Works, Lawrence & Wishard, London, 1964 Ervin Šinko, Sablast kruži Europom, Globus, Zagreb, 1982 Paul Bellis, Marxism and USSR, MacMillan Press Ltd., London, 1979 Tariq Ali (ed.), The Stalinist Legacy: Its Impact on Twentyeth Century World Politics, Penguin, Harmondsworth, 1984 McLellan, Marxism after Marx, McMillan, London, 1979 Olga Gankin, H. Fisher (ed.), The Bolsheviks and World War: The Crisis Of the Third International, Stanford University Press, Stanford, 1940

Georges Haupt, Socialism and the Great War: The Collaps of the Second International, Oxford University Press, Oxford, 1972 George Hodos, Show Trials: Stalinist Purges in Eastern Europe, Praeger, New York Caroline Kennedy-Pipe, Stalin's Cold War: Soviet Strategies in Europe, 1943-1956, Manchester University Press, Manchester, 1995 David Lane, The Rise and the Fall of State Socialism, Blackwell, Oxford, 1996 Kermit McKensie, Comintern and World Revolution, 1928-1943: The Shaping of a Doctrine, Columbia University Press, New York, 1964 William Rosenberg (ed.), Bolshevik Visions: First Phase of the Cultural Revolution in Soviet Russia, University of Michigan Press, Ann Arbor, 1984 Leon Trotsky, The Permanent Revolution, Results and Prospects, New York, 1969 Stephen White, Gorbachev and After Cambridge University Press, Cambridge, 1997 Jeffrey Sachs, The End of Poverty: Economic Possibilities of Our Time, 2005 Strobe Talbot (ed.), Khrushcev Remembers, Little, Brown & Company, Inc., London, 1971 T. H. Rigbi, Communist Party Membership in the USSR, 1917-1967, Princenton University Press, Princenton, 1968 Alexander Rabinovilch, The Bolsheviks Come to Power: The Revolution 1917 in Petrograd, Norton, New York, 1976 R. Dutschke i M Wilke, Sovjetski Savez, Solzenjicin i zapadna ljevica, Globus, Zagreb; naslov izvornika: Die Sovietunion, Solschenitzin und westliche Linke, Taschenbuch Verlag, Hamburg, 1975 Sovietunion und China - Zwei Wege des sozialistischen Aufbau, München, 1970.

VII.

EUROPSKI SOCIJALISTIČKI P O K R E T I I PARTIJE, 1 8 5 0 - 2 0 0 0 .

U

Zapadnoj Europi socijaldemokracija ima dugu tradiciju. Naročito se brzo razvio socijaldemokratski pokret u Njemačkoj, usprkos nastojanja kancelara Otta Bismarcka da antisocijalističkim zakonima suzbije njegovo širenje. Prva socijaldemokratska partija osnovana je u Njemačkoj 1863. godini pod nazivom 'Općenjemačka radnička udruga'. Socijalisti su na izborima za Reichstag 1877. godine dobili preko pola milijuna glasova i 12 zastupnika. Broj članova socijaldemokratske partije se više nego učetverostručio u jednom desetljeću: od 312.000 u 1881. povećan je na 1.427.000 u 1890. godini. Nakon ukidanja antisocijalističkih zakona Socijaldemokratska partija Njemačke usvojila je 1891, godine Erfurtski program, kojim se tražilo ukidanje klasa i klasne vladavine. No usprkos revolucionarne retorike i ideološke ortodoksije, socijaldemokratska politika u Njemačkoj postajala je sve pragmatičnija prilagođavajući se parlamentarnim oblicima političkog djelovanja. Socijalistički radnički pokret imao je duboke korijene i u Francuskoj: u stvaranju Pariške komune, sljedbenici Blanquia i Proudhona igrali su vodeću ulogu. Međutim veći politički utjecaj raznih socijalističkih struja slabilo je njihovo nejedinstvo i međusobne trzavice. Čak i nakon spajanja u jedinstvenu Socijalističku partiju Francuske 1905. godine i dalje su postojale dvije različite i suprotstavljene političke tendencije: revolucionarna i reformistička. Ipak, članstvo Socijalističke partije Francuske povećavalo se kao i njen utjecaj: broj socijalistički zastupnika u parlamentu porastao je od 54 u 1906. na 100 u 1914. godini.

Za razliku od njemačkih, francuskih i ostalih europskih socijalista, na koje je pretežan utjecaj imala Marxova doktrina, britanskim radničkim pokretom dominirala je ideologija Fabijanskog društva (Fabian Society), koje je osnovano 1880. godine (među njenim osnivačima bio je i slavni pisac George Bernard Shaw). To je društvo od 1889. godine objavljivalo vrlo utjecajne Fabian Essays, koji su sadržavali rasprave o važnim pitanjima radničkog pokreta i predlagali poželjne socijalne reforme. Glavna značajka fabijanskog socijalizma bilo je nastojanje da se socijalistička transformacija postigne putem postupnih reformi, izbjegavajući radikalne promjene postojećeg društvenog poretka. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća socijaldemokratske partije osnovane su u većini ostalih europskih zemalja (u Danskoj 1870, Belgiji 1885, Norveškoj 1887, Austriji 1888, Nizozemskoj 1894, Švedskoj 1889. godini). U mnogima od tih zemalja socijaldemokratske partije smjenjivale su se na vlasti s demokršćanskim odnosno konzervativnim partijama i po podršci birača i političkom utjecaju u većini tih zemalja nisu zaostajale za strankama konzervativne orijentacije. To posebno vrijedi za Švedsku, Austriju, Njemačku i Veliku Britaniju, gdje su socijaldemokratske partije na izborima dobivale i 40-50% glasova, dok se u drugim zemljama podrška birača obično kretala u rasponu od 10 do 30%. Sam naziv »socijaldemokracija« govori da se radi o ideologiji, politici odnosno političkoj partiji koja nastoji spojiti socijalizam i demokraciju. Teorijsku i ideološku osnovu socijaldemokratskoj doktrini dali su osim K. Marxa i Engelsa, F. Lassale, E. Bernstein, K. Kautsky, M. Adler, R. Hilferding i O. Bauer, koji nisu prihvatili ortodoksnu, radikalnu, revolucionarnu interpretaciju marksizma, već su zastupali stanovište o reformskom, evolucionom i demokratskom prijelazu iz kapitalizma u socijalizam. Mnogi socijalistički teoretičari i aktivisti prije Oktobarske revolucije smatrali su da će do smjene kapitalističkog sustava doći 'prirodnim' putem, kad razvoj kapitalizma dovede do ekstremne koncentracije kapitala, do dubokog socijalnog raslojavanja društva i stoga do prijetećeg nezadovoljstva radnog stanovništva postojećim stanjem, što će socijalističkim partijama omogućiti da steknu parlamentarnu većinu i tako dobiju priliku da provedu radikalne ekonomske i socijalne reforme u pravcu izgradnje socijalističkog društva. Unapređenje demokracije i demokratskih sloboda u većini zemalja zapadne Europe otvorilo je prostor za šire djelovanje radničkih, sindikalnih i socijalističkih pokreta, što je razbudilo nade za mirnu, demokratsku i reformsku transformaciju kapitalizma. S druge strane,

unutar socijalističkih i socijaldemokratskih partija postojala je i radikalna, revolucionarna struja, koja je osporavala perspektivu mirnog parlamentarnog osvajanja vlasti. U vrijeme Prve Internacionale (Međunarodnog udruženja radnih ljudi; The International Working Men s Association), koja je bila pod neposrednim ideološkim i djelatnim utjecajem K. Marxa i F. Engelsa, t.j. između 1864. i 1876. godine, iako su u njoj bile okupljene različite struje radničkog pokreta, prevladavale su radikalne, revolucionarne tendencije. Međutim, podvojenost u pogledima na metode prevladavanja kapitalističkog modela ostala je konstanta radničkog, socijalističkog pokreta, koja je još više došla do izražaja nakon osnivanja Druge internacionale 1889. godine. Doduše, na kongresu Druge internacionale 1904. godine u Amsterdamu prevagnula je radikalna struja, koja se protivila participaciji socijalista u 'buržoaskim' vladama, ali je reformistička orijentacija ostala i dalje veoma snažna u većini socijaldemokratskih partija. Rascjep socijalističkog radničkog pokreta na reformističku, demokratsku, pragmatičnu socijaldemokratsku struju s jedne strane i revolucionarnu, radikalnu, ortodoksnu, boljševičku struju s druge strane postao je neizbježan nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Lenjinistička, boljševička doktrina je otpočetka odlučno odbacivala perspektivu mirnog parlamentarnog osvajanja vlasti. Prema mišljenju nekih povjesničara radničkog pokreta, za taj rascjep, koji se pokazao pogubnim za ostvarenje socijalističkih ideja, nije bila odgovorna samo radikalna, dogmatska i netolerantna boljševička politika. Dio odgovornosti za taj sudbonosni razdor po tim mišljenjima snose i vodstva nekih socijaldemokratskih partija, koja nisu iskoristila povoljne uvjete za dublje ekonomske i socijalne reforme neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata, kad je u radničkoj klasi zapadne i srednje Europe zavladalo revolucionarno raspoloženje i spremnost za odlučnije akcije za ostvarenje svojih prava. To vrijedi osobito za Socijaldemokratsku partiju Njemačke, koja je svu svoju energiju usmjerila na pobjedu na parlamentarnim izborima. Ona je doduše došla na vlast i bila je član vladajuće koalicije 1918-1919. godine, ali nije imala razrađen program reformi, a ni dovoljno odlučnosti ni sposobnosti za značajnije promjene u smislu socijalističkih načela. George Lictheim čak drži da su njemački socijaldemokrati kad su bili na vlasti sustavno izbjegavali suočavanje s bitnim pitanjima razvoja njemačkog društva. [1] Reforme koje su nastojale pokrenuti i realizirati socijaldemokratske partije nakon Prvog svjetskog rata (i u tome donekle uspjele) ostale su u okviru postojećeg kapitalističkog sustava. Zbog nastojanja da se umjerene

i ograničene reforme provedu u postojećim ustavnim okvirima, što je bio slučaj ne samo s britanskim laburistima nego i s većinom ostalih socijaldemokratskih partija, militantniji dio radničke klase i radikalniji dio lijeve inteligencije opredijelio se za novoosnovane komunističke partije. Te su partije udružene u Trećoj internacionali preuzele okupljanje socijalističkih aktivista spremnih na izvanparlamentarne, revolucionarne metode klasne borbe. Tijekom 1920-1921. godine osnovan je veći broj komunističkih partija (nastalih cijepanjem socijaldemokrata na revolucionarni i reformistički dio), koje su pristupile Trećoj internacionali. Istovremeno je vodstvo Treće internacionale postavilo rigidne uvjete učlanjenja: partije su morale biti strogo disciplinirane i centralizirane i podčinjavati se uputama Izvršnog komiteta Kominterne. Tako je došlo do definitivne i sudbonosne podjele u europskoj ljevici na dva suprotstavljena, gotovo neprijateljska tabora: s jedne strane reformistički opredijeljeni socijaldemokrati, odani očuvanju demokratskih tekovina zapadne civilizacije, i s druge strane revolucionarni i radikalni komunisti, koji su prihvatili vodstvo Kominterne i sovjetski model socijalizma. Socijaldemokrati su optuživali komuniste za netoleranciju, dogmatizam i revolucionarni avanturizam, a komunisti socijaldemokrate za izdaju marksizma i revolucije. Ideja njemačkih socijaldemokrata o razvoju 'ekonomske demokracije' u smislu radničke kontrole, utjecaja i učešća u upravljanju poduzećima kao strategije za transformaciju kapitalizma, koja je trebala biti alternativa lenjinističkoj strategiji proleterske revolucije, naišla je na plodno tlo i u drugim socijaldemokratskim partijama. Na politiku tih partija znatan su utjecaj imale ideje Rudolfa Hilferdinga, koji je smatrao da kapitalizam ulazi u fazu razvoja koju je on nazvao 'organizirani kapitalizam'. Pod tim pojmom on je podrazumijevao kapitalizam koji obilježava povećana javna kontrola ključnih sektora nacionalne ekonomije i s tim povezana sve važnija ekonomska uloga države, što će po njegovom mišljenju olakšati provođenje socijalističkih reformi kad socijaldemokratske partije dođu na vlast. Bile su popularne i teze Karla Kautskog o sve većoj i zaoštrenijoj društvenoj polarizaciji u kapitalističkim društvima kao i o neizbježnim i sve češćim i dubljim ekonomskim krizama, koje će omogućiti transformaciju kapitalističkog sustava demokratskim putem. Neke su socijaldemokratske partije uspjele na parlamentarnim izborima doći na vlast, najčešće u koaliciji s drugim partijama, ali su ostale na vlasti u pravilu prekratko vrijeme da bi provele zamišljene reforme ili nisu bile dovoljno odlučne ili sposobne da ih realiziraju. Reforme u ekonomskoj

i socijalnoj sferi koje su provodile socijaldemokratske partije, kad su bile na vlasti ili u njoj sudjelovale, ostale su u okviru postojećeg kapitalističkog sustava. Stoga je propuštena prilika da se zahvaljujući zahtjevu znatnog dijela stanovništva za radikalnijim društvenim promjenama neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata izvrši odlučniji pomak prema socijalističkim okvirima društvenog života. Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj početkom 1933. godine označio je prekretnicu, doduše ne dugoročnu, u odnosima komunista i socijaldemokrata. Uspon fašizma predstavljao je naime veliku opasnost ne samo za susjedne zemlje već i ozbiljnu prijetnju za socijalističke pokrete, bez obzira na njihove međusobne veće ili manje razlike i trvenja (već u prvim mjesecima nacističke vlasti uništene su njemačka komunistička i socijaldemokratska partija, koje su spadale u red najstarijih i najjačih europskih radničkih partija). Osim toga, 1930-tih godina desničarski režimi bili su usponu u većem broju europskih zemalja. Fašizam je već otprije vladao Italijom, a desnica je tih godina došla na vlast u Španjolskoj, Portugalu, Poljskoj, Austriji, Mađarskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Estoniji i Letoniji. To je bio signal za uzbunu i za preispitivanje međusobnih odnosa lijevih političkih stranaka u Europi. Zaustavljanje naleta desnice i fašizma postao je najvažniji zadatak svih lijevih, socijalističkih snaga i pokreta. Ideološke i programske razlike, suparništvo i često ogorčena međusobna trvenja trebalo je potisnuti pred zajedničkom prijetnjom sve agresivnijeg fašizma. Najprije su putem pomirbe krenuli francuski socijalisti i komunisti: oni su u srpnju 1934. godine sklopili pakt o savezništvu. I čelnici Kominterne shvatili su potrebu da se zakopaju ratne sjekire sa socijaldemokratskim partijama i da borba protiv fašizma zahtijeva okupljanje i suradnju svih lijevih partija. Politika »Ujedinjene fronte« proglašena je 1934. godine službenom politikom Kominterne. U provođenju te nove politike Kominterne prednjačila je Komunistička partija Francuske, koja je u novim okolnostima umjesto klasne borbe dala prioritet borbi protiv fašizma i okupljanju svih antifašističkih snaga. Stvaranje »Ujedinjene fronte« (kasnije preimenovane u »Narodnu frontu«) i međunarodne antifašističke koalicije, koja je trebala obuzdati nacističku Njemačku i fašističku Italiju, proglašeni su glavnim ciljevima Kominterne na njenom Šestom kongresu u srpnju 1935. godine. »Narodna fronta« trebala je obuhvatiti ne samo socijaldemokrate, već privući i druge političke stranke i struje kao i sve ostale društvene snage, koje su se osjećale ugrožene fašističkim nasiljem i agresijom. Najveće koristi od »Narodne

fronte« imala je Komunistička partija Francuske, čije je članstvo zahvaljujući proširenoj političkoj platformi i odlučnom stavu u obrani od fašističke opasnosti poraslo s 40.000 u 1934. na 330.000 u 1937. godini. [2] Koalicijska vlada francuskih socijalista i komunista na čelu s L. Blumom uspjela je postići veliki napredak u poboljšanju položaja radnika (obaveza sklapanja kolektivnih ugovora, povećanje nadnica, 40-satni radni tjedan, osnivanje radničkih savjeta u poduzećima itd). Međutim, vlada »Narodnog fronta« bila je na vlasti samo nešto više od godinu dana; konzervativne snage su se brzo oporavile, konsolidirale i raznim pritiscima prisilile Bluma početkom 1938. godine na ostavku. [3] Pad Blumove vlade najavio je potiskivanje, pa i progon ljevice ne samo u Francuskoj već i u većini europskih zemalja: komunističke su partije bile zabranjene i prisiljene na ilegalan rad. Britanska i francuska vlada umjesto da se suprotstave Hitlerovoj ekspanziji vodile su 'mirotvornu' politiku popuštanja i ustupaka. Okupacija Austrije i njeno priključenje Trećem Reichu u ožujku 1938. godine nije naišlo na odgovarajuću reakciju zapadnih sila. Sporazum između Hitlera i Mussolinija s jedne strane te predsjednika britanske vlade Chamberlaina i predsjednika francuske vlade Daladiera s druge strane u Münchenu u rujnu 1938. godine, za koji se smatralo da će otkloniti Hitlerovu ekspanziju na Zapad, jasno je ukazao na kapitulantsku politiku koju su u tom trenutku vodili konzervativni krugovi Zapada (i okupacija Čehoslovačke prihvaćena je kao fait accompli). S obzirom na takvu politiku vodećih zapadnih sila nije bilo iznenađujuće da je SSSR u kolovozu 1939. godine sklopio s Njemačkom pakt o nenapadanju, što su mnogi (a među njima i socijaldemokrati) ocijenili kao izdaju antifašističke borbe i politike »Narodne fronte«. No drugi su (posebno komunisti) smatrali da Staljin nije imao drugog izbora, jer je bio suočen s jedne strane s pomirljivim i kapitulantskim (u to vrijeme) držanjem zapadnih sila prema Hitlerovim agresivnim planovima i akcijama, a s druge strane sovjetska armija nije bila spremna u tom trenutku oduprijeti se fašističkoj vojnoj nadmoći. S obzirom na Münchenski sporazum zapadnih sila sa Hitlerom, te odugovlačenje pregovora tih sila sa SSSR-om, kao i s obzirom na progon komunističkih partija u Francuskoj i drugim zemljama, nije opravdano, po mišljenju Geoff Eleya, profesora povijesti na sveučilištu Michigan, SAD, gledati na pakt o nenapadanju između SSSR-a i Njemačka kao na kršenje međunarodnih moralnih normi. [4] Navedeni autor smatra da se taj pakt može tumačiti kao razumno kupovanje vremena, dakle kao razumljiv pragmatičan potez koji je nacističku Njemačku

držao podalje od SSSR-a u trenutku kad ni Zapad još nije bio spreman na otvorenu konfrontaciju s Hitlerovom agresijom. No napad Njemačke na Poljsku (1. 9. 1939.), zatim na Belgiju i Nizozemsku (10. 5. 1940.), pa na Francusku (5. 6. 1940.) i Veliku Britaniju (7. 9. 1940. dogodilo se prvo veliko bombardiranje Londona) i na kraju na SSSR (22. 6. 1941), doveo je konačno do ujedinjavanja svih antifašističkih snaga i do sklapanja velike alijanse Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. Ponovno je oživjela ideja »Narodne fronte« kao oblika ujedinjavanja svih nacionalnih antifašističkih snaga. U tome je opet prednjačila Francuska, gdje je komunistička partija 1943. godine pokrenula zajedno sa socijalističkom partijom koaliciju u obliku »Nacionalnog savjeta pokreta otpora« (Conseil National de la Resistance). Pobjeda antifašističke koalicije (Njemačka je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju 7. 5. 1945), kojoj je bitan doprinos dao i najveće materijalne i ljudske žrtve podnio Sovjetski Savez (od ukupno procijenjenih 50 milijuna žrtava 2. svjetskog rata više od 20 milijuna ih je bilo iz SSSR-a) otvorio je legalni politički prostor komunističkim partijama u većini europskih zemalja. Kao protagonisti pokreta otpora, komunisti i socijaldemokrati dobili su na poslijeratnim izborima velik broj glasova: u Francuskoj 26% komunisti, a 21% socijalisti; u Italiji komunisti 19%, socijalisti 21%; u Belgiji komunisti 13%, a socijaldemokrati 32%. Razdoblje 1943-1947. godine bilo je jedno od rijetkih doba jedinstva i suradnje komunista i socijaldemokrata. No uskoro je početak hladnog rata između Zapada i SSSR-a prekinuo tu suradnju i doveo do potiskivanja komunističkih partija na margine političke scene u mnogim zapadnim zemljama. Istovremeno, došlo je i do promjena u politici europske socijaldemokracije: većina njih je sve više napuštala marksističku tradiciju, zanemarujući ideju klasne borbe i ne vjerujući u mogućnost skorih radikalnih promjena kapitalističkog sustava. U Skandinaviji su socijalističke partije pobjeđivale na izborima s programima reformi zasnovanim na liberalnoj demokraciji, mješovitoj ekonomiji i snažnoj socijalnoj državi (najbolji izborni rezultati postignuti su u Norverškoj 1957. godine sa 48,1% glasova i u Švedskoj 1960. godini sa 47,8% glasova. U Austriji i Velikoj Britaniji su socijaldemokrati (odnosno laburisti) također postizavali vrlo dobre izborne rezultate i bili kraće ili dulje vrijeme na vlasti (u Austriji su socijaldemokrati 1959. godine osvojili 44,8% glasova, a u Velikoj Britaniji su laburisti 1945. dobili podršku 47,8%, a 1951. godine 48,8% birača).

Usprkos potisnutoj klasnoj retorici, socijalističke i socijaldemokratske su partije, tamo gdje su uživale podršku znatnog broja birača (kao u skandinavskim zemljama, Velikoj Britaniji i Austriji, a kasnije i u Njemačkoj), bile uspješni pokretači ekonomskih i socijalnih reformi u korist radničke klase i općeg napretka (doduše, samo u postojećem ustavnom okviru i u kontekstu dominantnog kapitalističkog poretka). Ekonomska doktrina J. M. Keynesa, na kojoj je bila zasnovana ekonomska politika zapadnih zemalja nekoliko desetljeća nakon 2. svjetskog rata, a koju je obilježavala snažna uloga države, težnja za punom zaposlenošću i opsežne mjere socijalne politike, omogućila je tim zemljama uspješan gospodarski rast, porast nadnica i životnog standarda kao i relativno nisku nezaposlenost. Takav razvoj kapitalizma učvrstio je uvjerenje socijaldemokrata da je kapitalizam moguće reformirati iznutra postupnim ekonomskim i socijalnim reformama i na kraju ostvariti socijalističke ciljeve, t.j. društvo socijalne pravde i jednakosti, oslobođeno hegemonije kapitala, i to bez klasne borbe i proleterske revolucije. Veliki doprinos širem prihvaćanju demokratskog socijalizma dao je Kongres Njemačke socijaldemokratske partije 1959. godine u Bad Godesburgu, proklamiravši doktrinu demokratskog socijalizma kao temelj svog programa. Prema tom programu, bît demokratskog socijalizma sastoji se u ostvarenju društva u kojem će vladati sloboda, jednakost, solidarnost i pravda. A takvo društvo treba postići bez nasilja i revolucije, putem parlamentarne demokracije i socijalnih reformi. Tom je orijentacijom povučena granica između socijalne demokracije (odnosno demokratskog socijalizma) i boljševičkog shvaćanja socijalizma utemeljenog na revoluciji, diktaturi proletarijata i totalitarnom političkom modelu. Odustajanje od revolucionarnih metoda naglašeno je i u program Socijalističke internacionale ovim riječima: 'Novo društvo u slobodi ostvarit će se demokratskim sredstvima'. [5] Međutim, socijaldemokratsko shvaćanje slobode razlikuje se od liberalnog shvaćanja, koje težište stavlja na individualne interese, dok socijaldemokrati smatraju da se sloboda ne može postići bez društvene solidarnosti, u društvu velikih ekonomskih i socijalnih nejednakosti. Thomas Meyer navodi ovih pet bitnih obilježja socijaldemokratskog modela, a koji su u drugoj polovici 20. stoljeća prihvatile europske socijaldemokratske partije: a) parlamentarna demokracija; b) mješovito gospodarstvo; c) država blagostanja; d) kejnzijanska ekonomska politika; i e) težnja k društvenoj jednakosti. [6] Godesburški program Socijaldemokratske partije Njemačke potvrdio je orijentaciju europske socijaldemokraci-

je prema evolucijskom reformizmu, ideološkom i političkom pluralizmu, tržišno-planskoj i mješovitoj ekonomiji i ekonomskoj demokraciji, prema stvaranju države socijalne pravde i blagostanja. Istovremeno je naglašeno distanciranje od revolucionarne i totalitarne ideologije komunističkih partija, koje su najvećim dijelom prihvatile staljinističku verziju socijalizma. Kao što je navedeno, poslije Drugog svjetskog rata dolazi do velikog političkog uspona europskih socijaldemokratskih partija. One tada u mnogim europskim zemljama postaju bitan čimbenik političkih zbivanja. U više slučajeva one su, bilo same bilo u koaliciji s drugim strankama, uspjele osvojiti vlast i postati vladajuća politička snaga. U tom pogledu najuspješnija je bila laburistička stranka Velike Britanije, koja je na izborima za donji dom parlamenta 1945. godine osvojila 47,8% glasova. Neki autori ocjenjuju tada formiranu laburističku vladu najuspješnijom vladom u povijesti Velike Britanije, jer je uspjela u relativno kratko vrijeme obnoviti ratom razorenu zemlju, pokrenuti gospodarski rast i modernizaciju, ostvariti punu zaposlenost, provesti načelo socijalne jednakosti i pravde, uvesti opće zdravstveno osiguranje, znatno smanjiti siromaštvo i povećati mirovine za više od dva i pol puta. Ya vrijeme mandata laburističke vlade (1945-1951) broj članova laburističke stranke je udvostručen. Poboljšanje položaja radnih ljudi u to vrijeme dobro ilustrira izjava Sam Watsona, čelnika rudara iz Durhama na konferenciji laburističke stranke 1950. godine: 'Siromaštvo je ukinuto. Glad je nepoznata. Bolesni su zbrinuti. Starim ljudima pružena je odgovarajuća skrb. Naša djeca žive u zemlji bezbrojnih mogućnosti'. (citat iz Fabian Pamphlet 571, 1995). Laburistička je stranka i na izborima 1951. godine osvojila više glasova birača od konzervativaca (48,8%), ali je dobila manje poslaničkih mjesta u parlamentu i izgubila vlast. I na svim kasnijim izborima sve do 1974. godine laburisti su dobivali preko 40% glasova, no na vlast su se vratili tek 1997. godini dobivši većinsku potporu birača sa 45% osvojenih glasova. S izbornim uspjehom britanskih laburista mogu se mjeriti austrijski socijaldemokrati i švedski socijalisti: austrijski su socijaldemokrati na svim izborima od 1945. do 1990. godine osvajali preko 40% glasova, a švedski su socijalisti od 1945. do 1980. godine dobivali od 44% do 46% biračke podrške. Uspješna je bila i Socijaldemokratska partija Savezne Republike Njemačke: u razdoblju 1949-1998. godine osvajala je svake godine između 28,8% (1953. godine) i najviše 45,8% (1972. godine) biračkih glasova. U Francuskoj je utjecaj socijalističke i komunističke partije bio podjednak, s

tim da je do 1978. godine u prednosti bila komunistička partija (koja je u to vrijeme osvajala od 19% do 22,5% glasova), ali ju je na izborima 1978. godine pretekla socijalistička partija s osvojenih 22,6% glasova, da bi 1981, 1986. i 1991. godine postala najjača politička partija Francuske, osvojivši u tim godinama 37,5%, 31,2% i 37% glasova birača. [7] Zbog znatnog povećanja broja svojih članova, pristaša i birača kao i značajnog utjecaja na politička kretanja u zapadnoj Europi Thomas Meyer ocjenjuje 20. stoljeće kao 'zlatno doba' socijaldemokracije. [8] Poslije 20. kongresa KP Sovjetskog Saveza 1956. godine i Hruščovljevog izvještaja o Staljinovim zločinima, u europskim komunističkim partijama počelo je kritičko preispitivanje sovjetskog modela. Taj je izvještaj djelovao kao šok koji je mnoge marksiste otrijeznio i vratio na izvorna načela marksizma, dok su neki izgubili vjeru u socijalizam. Slično traumatično djelovanje na mnoge sljedbenike marksizma imala je i knjiga Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulag, koja je dala dodatni poticaj za kritiku staljinizma i 'realnog socijalizma'. Napuštanje prvobitne Lenjinove ideje 0 sovjetima kao organa neposredne demokracije i posljedice autokratske i represivne Staljinove vladavine uvjerile su mnoge marksiste da je demokracija uvjet istinskog socijalizma. Do definitivnog distanciranja europskih komunističkih partija od boljševičkog modela 'realnog socijalizma' došlo je nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku i brutalnog gušenja Praškog proljeća 1968. godine. Sekretar talijanske komunističke partije Enrico Berlinguer odbacio je sektašku tradiciju komunističkih partija i pokrenuo politiku okupljanja svih lijevih i progresivnih struja talijanskog društva. Zahvaljujući toj novoj strategiji, Komunistička partija Italije je na parlamentarnim izborima 1976. godine osvojila 34,4%, a zajedno s ostalim partijama ljevice 46,7% glasova. Nova politika europskih komunističkih partija, koju je prvi osmislio i pokrenuo E. Belinguer nazvana je 'eurokomunizmom', a obilježavalo ju je poštivanje postojećeg ustavnog poretka, legaliteta i demokracije, približavanje i suradnja sa socijaldemokratima i ostalim lijevim strujama, napuštanje boljševičkog modela kadrovske partije i njenog sektaškog i militantnog stila djelovanja, zalaganje za demokratizaciju partijske organizacije i oslanjanje na izbornu bazu širu od tradicionalne klase industrijskih radnika. Ukratko, 'eurokomunizam' je pokušao demokratizirati partijsku politiku i premostiti jaz koji je dijelio zapadnoeuropsku socijaldemokraciju od komunističkih partija. Na sastanku vodstava komunističkih partija Italije, Španjolske i Francuske održanom u ožujku 1977. godine u Madridu E. Belinguer

je osudio sovjetsku invaziju Čehoslovačke, kritizirao kršenje ljudskih prava u SSSR-u i objavio raskid s Moskvom, naglašavajući pravo svake zemlje da nastoji ostvariti socijalizam svojim posebnim 'nacionalnim putem'. [9] No Berlinguerova politika povijesnog kompromisa i društvenih reformi nije uspjela. Nezaposlenost se u Italiji u to vrijeme osjetno povećala, zbog čega je poraslo nezadovoljstvo i bunt radnika. Za neuspjeh reformi E. Belinguer je okrivio premijera i predsjednika demokršćanske stranke Giulio Andreottija, koji je po njegovoj ocjeni sabotirao 'povijesni kompromis' i suradnju s ljevicom. [10] Na izborima 1979. godine komunistička partija Italije osvojila je 30,4% glasova (demokršćani 38,3%) i vratila se u oporbu. Sličnu sudbinu doživjele su komunističke partije Španjolske i Francuske: pokušajem otvaranja, kompromisa i demokratizacije te su partije izgubile svoj tradicionalni borbeni identitet izgubivši tako potporu radikalnijeg dijela radničke klase. Došavši do praga vlasti, doživjele su poraz od kojeg se više nisu oporavile. Na taj je način propala i ideja 'eurokomunizma', koja je neko vrijeme pobudila velike nade u redovima europske ljevice. Nakon propasti SSSR-a i Varšavskog pakta, europske komunističke partije pokušale su svoju politiku i programe prilagoditi novim okolnostima, ali su izgubile svoj raniji utjecaj na političkoj sceni zapadne Europe. U programu Njemačke socijaldemokratske partije je zapisano da podruštvljavanje sredstava za proizvodnju dolazi u obzir samo tamo gdje privatni kapital ne ispunjava svoju funkciju i gdje se drugim sredstvima ne mogu osigurati bitni općedruštveni interesi. Slične stavove u pogledu te ključne razlike između komunističke i socijaldemokratske doktrine, t.j. u pogledu podruštvljavanja sredstava za proizvodnju sadrže programi austrijske i norveške socijaldemokratske partije. I britanski su laburisti u svom programskom dokumentu iz 1956. godine zauzeli u tom pogledu isti stav: »Kad je riječ o javnoj kontroli, s njom se može postići isto toliko kao i sa socijalizacijom«. Doduše, 17 godina kasnije oni su promijenili svoje gledište unijevši 1973. godine u svoj programski dokument ovaj iskaz: »Jedino direktna kontrola preko vlasništva nad značajnim i vitalnim sektorima razvojnih industrija, pretežno prerađivačkih, koje su ključne za investicijske pothvate, omogućit će laburističkoj vladi da u budućnosti ostvari svoje osnovne planske ciljeve u nacionalnom interesu.« Međutim kad su laburisti 1974. godine došli na vlast, značajno su smanjili program nacionalizacije za koji se ranije izjasnila partijska konferencija. Laburistička je vlada također bila suzdržana u pogledu ekonomskih i socijalnih mjera koje bi mogle ozbiljnije ugroziti interese krupnog kapitala.

Dok su se pogledi o opravdanosti i razmjerima socijalizacije industrijskih i ostalih poduzeća i gospodarskih aktivnosti dosta razlikovali, većina socijaldemokratskih partija zalagala se za uvođenje radničkog sudjelovanja u upravljanju poduzećima. Njihov je zahtjev bio da se ide dalje od koncepta 'industrijske demokracije' (koji se svodio na savjetodavnu ulogu radničkih predstavnika u upravnim odborima poduzeća) i da se radnička participacija proširi na sudjelovanje u upravljanju poduzećem. Prva tri desetljeća nakon završetka 2. svjetskog rata, kad su zapadna društva bilježila brz ekonomski rast i kad je prevladavao kejnzijanski model državnog intervencionizma i model države blagostanja (Welfare State), socijaldemokrati su bili uvjereni da se socijalnim i ekonomskim reformama mogu ostvariti njihovi ciljevi, kao što je ukidanje klasnih privilegija, osiguranje jednakosti i solidarnosti i provođenje stvarne, (a ne samo formalne) neposredne demokracije. Međutim radikalnije struje unutar socijaldemokratskog pokreta su procijenile da su rezultati takve politike u pogledu stvarnih društvenih promjena u smislu smanjivanja klasnih razlika i poboljšanja položaja radnih slojeva stanovništva veoma ograničeni, gotovo zanemarivi. Argumentaciju za svoj zaključak našli su u izvještaju Socijalističke partije Švedske. U tom se izvještaju kaže da je za 40-godišnje vladavine socijaldemokrata doduše ostvaren izuzetno brz ekonomski rast i da je bitno poboljšan životni standard radnih ljudi, ali da su usprkos toga ostale velike socijalne razlike, da je došlo do goleme koncentracije kapitala, zbog čega je ekonomska i društvena moć kapitala znatno ojačala. U jednom je intervjuu bivši predsjednik švedske vlade Olof Palme izjavio: »Mi nismo uspjeli ostvariti osnovne pretpostavke koje bi bile pokretačke sile našeg društva. Nismo uspjeli stvoriti takav stupanj jednakosti kakav predviđa socijalizam«. Kritičari socijaldemokracije s radikalne ljevice ističu da socijaldemokratske partije nisu uspjele pokrenuti dublje ekonomske i socijalne reforme u pravcu socijalne pravde i jednakosti zato što nisu imale cjelovit i konzistentan koncept svojih ciljeva ni strategiju njegovog ostvarenja. Politika se socijaldemokratskih partija uglavnom ograničavala na rješavanje tekućih parcijalnih i akutnih ekonomskih i socijalnih problema bez jasne, razrađene i cjelovite dugoročne vizije. Ipak, ne može se osporiti značajan doprinos tih partija ostvaren u toku prva tri poslijeratna desetljeća u poboljšanju položaja radnika, ograničavanju privilegija koje proizlaze iz vlasništva kapitala i proširivanju demokracije, dakle u općem društvenom napretku zapadnih zemalja u tom razdoblju. Ostaje međutim činjenica da se taj stanoviti društveni progres odvijao u koordinatama danog vladajućeg

kapitalističkog modela, koji je u svojoj osnovi podređen interesima vladajućih društvenih slojeva, t.j. vlasnika kapitala. Kritičari socijaldemokracije predbacuju da socijaldemokratski vođe i teoretičari izbjegavaju jasno definirati sliku društva kojem dugoročno teže. S jedne strane socijaldemokracija ne želi prekinuti nit koja je povezuje s tradicionalnim socijalističkim idejama i ciljevima, no s druge strane njihovi vodeći političari smatraju da neposredne ciljeve i tekuću politiku treba prilagoditi danim okolnostima, odnosno realnim mogućnostima njihovog ostvarenja. Stoga se u gotovo svim socijaldemokratskim partijama osjeća stanovita averzija prema raspravama o doktrinarnim temama, a sklonost diskusijama o tekućim društvenim problemima. Ukoliko se ne mogu izbjeći odgovori na neka dugoročna programska pitanje i dileme, onda se odgovori nastoje definirati na što općenitiji način. Na takav zaključak upućuje izjava bivšeg predsjednika socijaldemokratske partije i kancelara Njemačke Willy Brandta, koji kaže da su ciljevi socijaldemokracije najpotpunije izraženi trijadom sloboda, jednakost i solidarnost, što je točno, ali bez pokušaja da se ta opća načela konkretiziraju u obliku dugoročnog političkog programa ona ne znače mnogo. Program austrijskih socijaldemokrata bio je nešto određeniji u glede vizije poželjnog društvenog modela. Taj program sadrži ovu formulaciju: »Socijalisti žele poredak društvenih odnosa i međusobnih odnosa ljudi, čiji je cilj slobodan razvitak ljudske ličnosti. Oni žele ukinuti klase i pravedno raspodijeliti prinos društvenog rada. Socijalizam je neograničena politička, ekonomska i socijalne demokracija: socijalizam je potpuna demokracija.« Gledajući u cjelini, socijaldemokracija uglavnom stavlja težište na pravednu raspodjelu ostvarenog nacionalnog dohotka, a ne na ekonomsko i socijalno oslobođenje radničke klase. Dakle, traže se promjene u sustavu raspodjele, a ne u sustavu proizvodnje, zbog čega radikalni kritičari nazivaju socijaldemokraciju 'distributivnim socijalizmom', jer je u središte pažnje stavljen čovjek kao potrošač, a ne čovjek kao proizvođač. Ideološka i politička orijentacija i dileme europske socijaldemokracije u drugoj polovici 20. stoljeća mogu se dobro sagledati iz korespondencije koju su u godinama 1972-1975. vodili predsjednici socijaldemokratskih partija Njemačke, Švedske i Austrije, Willy Brandt, Olof Palme i Bruno Kreisky, koji su u vrijeme te prepiske bili i premijeri svojih zemalja. [11] Ta je prepiska toliko važna za poznavanje ideja, dilema i tendencija europske socijaldemokracije u drugoj polovici prošlog stoljeća, da će se ovdje dati njen kratki prikaz. Prepiska triju istaknutih vođa europske socijaldemo-

kracije sadrži mnogo ideja, ocjena i stavova relevantnih i u današnje vrijeme. Naime, mnoge dileme koje stoje pred suvremenim socijaldemokratskim partijama slične su onima prije 30 godina, iako su današnji izazovi još složeniji i teži. Willy Brandt se odmah na početku izlaganja svojih pogleda poziva na program Socijaldemokratske partije Njemačke iz 1958. godine, kao ideološki i politički temelj čijim se načelima i vrijednostima njemačka socijaldemokracija trajno rukovodi. Osnovno načelo koje se ističe u tom programu je opredjeljenje za demokratski socijalizam, koji se definira kao društvo u kojem svaki čovjek može razvijati svoju ličnost u slobodi, u kojem svaki čovjek može odgovorno sudjelovati u političkom, gospodarskom i kulturnom životu. Osnovne vrijednosti demokratskog socijalizma su sloboda, pravednost i solidarnost, koje imaju svoje korijene u europskoj tradiciji humanizma i prosvjetiteljstva. Zadatak države u demokratskom socijalizmu je da stvori preduvjete za to da pojedinac može razviti svoje ljudske potencijale uz osjećaj samoodgovornosti i društvene dužnosti. Svoje poglede na karakter i ulogu države u demokratskom socijalizmu Willy Bradt je opširnije izložio na partijskom kongresu 1971. godine. On je tom prilikom istaknuo ova obilježja demokratske socijalističke države: a) autoritet i moć države mora se temeljiti ne samo na volji i podršci građana izraženoj na izborima nego i na moralnom legitimitetu; b) država se mora povremeno služiti sredstvima moći kako bi osigurala mir u zemlji, očuvala pravni poredak i suzbijala kriminal; c) demokraciju treba stalno proširivati, što znači da treba jačati neposredni utjecaj i ulogu građana u javnim poslovima; i d) treba spriječiti da ustanove demokratske države ne postanu instrument moćnih privatnih interesa. U pismu od 17. kolovoza 1972. godine W. Brandt se osvrće na pitanje razlika između socijaldemokrata i komunista te ističe da su socijaldemokrati izabrali put postupnih reformi kojima se popravlja postojeći sustav, umjesto puta revolucionarnog rušenja kapitalističkog društva i izgradnje novog socijalističkog društva na ruševinama starog. Druga bitna razlika koja dijeli socijaldemokraciju od komunističke ideologije sastoji se, po mišljenju W. Brandta, u tome što se demokratski socijalisti ne vežu uz jednu jedinu obaveznu političku teoriju ili filozofiju, odnosno nisu dužni prihvatiti nikakvu zatvorenu, isključivu teoriju ili svjetonazor. Daljnju razliku između tih dviju lijevih ideologija W. Brandt vidi u realističnom shvaćanju ljudske prirode, koji zastupaju socijaldemokrati imajući u vidu proturječnosti ljudskog karaktera. S tim u vezi W. Brandt

kaže: »Danas znamo koliko je čovjek istovremeno i bogat i ograničen u svojim mogućnostima. Poznajemo ga u njegovim agresivnim sklonostima kao i njegovom osjećaju za solidarnost i bratstvo. Znamo da je u mogućnosti da svoje izume primijeni za vlastito dobro, ali isto tako i protiv sebe samoga, u smislu vlastitog razaranja. ... Ne želim prekrajati čovjeka, jer on biva uništen kada ga se prisiljava na jedan sustav, ali vjerujem u mogućnost mijenjanja ljudskih odnosa... Nakon Auschwitza i Hirošime, nakon Nürnberga naučili smo valjda u kakvo se barbarstvo čovjek može vratiti... Ni visok gospodarski nivo ni visok razvoj kulture ne isključuje sa sigurnošću mogućnost provale čovjekove mržnje, mogućnost da narodi budu bačeni u propast, da se razori čovjeka dostojan poredak.« W. Brandt smatra da se socijaldemokrati moraju odhrvati iluziji o jednom idealnom društvu budućnosti u kojem žive potpuno drukčiji, savršeni ljudi. Olof Palme, početkom 1970-tih predsjednik švedske vlade i predsjednik socijaldemokratske partije u svojim pismima naglašava ulogu socijaldemokracije u mijenjanju postojeći društvenih odnosa. On kaže da se socijaldemokratska partija razlikuje od drugih partija prvenstveno po tome što njen glavni zadatak nije da upravlja društvom već da ga mijenja. Kod toga se uvijek javlja problem usklađivanja dugoročnih ciljeva s mogućnostima i potrebama danog trenutka. Demokratski socijalizam treba dugoročno ostvariti težnju radničke klase za oslobođenjem, i po tom svom cilju demokratski socijalizam je oslobodilački pokret. Stoga nije dovoljno postići samo pravedniju raspodjelu društvenog proizvoda putem porezne politike i drugim mjerama, već treba osloboditi radničku klasu od raznih oblika društvene marginalizacije i ugnjetavanja od strane vlasnika kapitala. Olof Palme posebno ističe nedjeljivost socijalizma i demokracije. Glede dileme na koji način ostvariti bolje i pravednije društvo, revolucijom ili reformama, socijaldemokracija se opredijelila za ostvarenje društvenih promjena mirnim putem. No O. Palme ipak dopušta mogućnost da postoje situacije u kojima je upotreba sile neizbježna i opravdana, ali samo kao posljednje raspoloživo sredstvo nacionalnog ili socijalnog oslobođenja. To je bio slučaj sa zemljama koje su postigle nacionalno oslobođenje oružanom borbom protiv kolonijalnih vlasti ili protiv drugih oblika strane dominacije. Ali on podsjeća da se oružana borba plaća golemim žrtvama i da često otvara teško izlječive rane. Švedska socijaldemokracija ostala je stoga vjerna demokraciji, poštivanju pravno zasnovanog poretka, odbacujući silu kao sredstvo ostvarenja političkih ciljeva.

O. Palme ne prihvaća liberalno shvaćanje ekonomske uloge države, prema kojem se država ne smije miješati u tržišno gospodarstvo. Problemi nezaposlenosti, rastućih razlika u dohocima i uništavanje prirodnog okoliša zahtijevaju aktivnu ulogu države. Tržišno gospodarstvo ne može riješiti navedene probleme. Socijaldemokracija ne može dopustiti da težnja za profitom odlučuje o sudbini radnih mjesta i o ljudskim egzistencijama, kao ni o očuvanju prirode. Ti su problemi od bitne važnosti kako za život pojedinaca tako i za stabilnost i napredak društva u cjelini, te se njihovo rješavanje ne može prepustiti privatnim, parcijalnim interesima i spontanom djelovanju tržišta. Švedski su demokrati uočili već 70-tih godina prošlog stoljeća negativno naličje gospodarske ekspanzije razvijenog kapitalističkog društva: isključenost radnih ljudi iz odlučivanja o radnim procesima, sve veće razlike u raspodjeli dohotka, rastuća koncentracija kapitala i ekonomske moći te uništavanje čovjekove prirodne okoline. Osim toga, shvatili su da su izvori energije i sirovina ograničeni, te je stoga dotadašnja vjera u budući neograničeni gospodarski rast poljuljana. O. Palme podsjeća da su one zemlje u kojima vladaju konzervativne partije više zahvaćene socijalnim konfliktima i konfrontacijama od onih u kojima su socijaldemokratske vlade nastojale da politikom pravednije raspodjele dohotka, socijalne sigurnosti i jednakosti prevladaju posljedice djelovanja slobodnog tržišta. Usprkos povremenih kompromisa, trajni zadatak socijaldemokrata mora biti pridobivanje ljudi za stvaranje alternative neograničenom privatnom kapitalizmu i birokratskom državnom kapitalizmu staljinističkog tipa. S obzirom na činjenicu da socijaldemokratske partije u većini europskih zemalja nemaju potporu apsolutne većine izbornog tijela, one su prisiljene na koaliranje s drugim partijama i na kompromise. Iako bez kompromisa nema političkog pluralizma ni demokracije, oni stvaraju socijaldemokratima znatne probleme, jer ih mnogi njihovi pristaše shvaćaju kao uzmicanje pred moćnim privatnim, kapitalističkim interesima. S druge strane, konzervativne partije su navikle na kompromise s raznim frakcijama i političkim strujama, pa su vještije i uspješnije u tom djelovanju. Za socijaldemokrate je važno da sačuvaju svoj identitet, da se ne izgube u kompromisima koji potkopavaju pouzdanje i borbu za promjene, da očuvaju programsko jedinstvo i organizacionu snagu partije. Kod toga je važno da socijaldemokracija ostane vjerna svojoj demokratskoj tradiciji. Posebno je važna povezanost sa sindikalnim pokretom, jer socijaldemokracija zastupa u prvom redu interese najamnih radnika i radnih ljudi općenito. Iako je nužno imati jasnu viziju dugoročnih ciljeva, politika socijaldemokratskih

partija mora se usredotočiti na rješavanje praktičnih, svakodnevnih životnih problema najamnih radnika i zaposlenika, kao i drugih marginaliziranih društvenih slojeva. Prvenstveno treba razvijati načela ravnopravnosti i solidarnosti, jer se solidarnost bez ravnopravnosti pretvara u milosrđe, što je nespojivo s dostojanstvom radnih ljudi i njihovim oslobođenjem od društveno podređenog i marginaliziranog položaja. Predsjednik Austrijske socijaldemokratske vlade u 1970-tim godinama, Bruno Kreisky u svojim pismima (od 2. svibnja 1972. i 8. svibnja 1973. godine) objašnjava da Socijaldemokratska partija Austrije dosljedno slijedi orijentaciju na temeljne vrijednosti demokratskog socijalizma i da se u tom pravcu provode ekonomske i društvene reforme. Zahvaljujući toj političkoj platformi, socijaldemokratska partija dobila je na izborima 1971. godine većinsko povjerenje birača i mandat da sama upravlja zemljom. Austrijski socijalisti ostali su vjerni Bečkom programu iz 1958. godine, u kojem piše: »Socijalisti žele društveni poredak koji će osigurati slobodan i potpun razvoj ljudske ličnosti. Oni žele ukloniti klasne razlike i pravedno raspodijeliti prinos društvenog rada. Socijalizam znači ostvarenje neograničene političke, ekonomske i socijalne demokracije: socijalizam je potpuna demokracija.« Međutim, napominje B. Kreisky, u svakodnevnom provođenja tih načela dopušteni su i kompromisi i taktiziranja, ako to zahtijevaju dane okolnosti. Iskustvo je pokazalo da zapadna liberalna demokracija i slobodno tržište nisu dovoljni za ostvarenje stvarne slobode i istinsku demokraciju. To je moguće postići jedino proširenjem demokracije s područja politike na sve sfere ekonomskog i društvenog života; da bi demokracija bila potpuna, ona dakle mora biti ne samo politička već istovremeno ekonomska i socijalna. Što se tiče stare dileme radničkog, socijalističkog pokreta, naime da li nove društvene odnose treba ostvariti reformama ili revolucijom, B. Kreisky smatra da je socijaldemokracija postupila ispravno izabravši put reformi. Međutim, s tim u vezi postavlja se ključno pitanje: kakvi su ciljevi, karakter i intenzitet tih reformi, naime teže li one postupnom mijenjanju postojećeg društvenog okvira ili zadržavaju (ili možda čak jačaju) taj okvir. Dosljedna socijaldemokratska politika je jedino ona politika koja nastoji da putem ekonomskih i socijalnih reformi, demokratskim putem i poštujući postojeći pravni sustav, postupno ostvari novi društveni poredak u skladu sa socijalističkim načelima. Iskustvo zemalja u kojima su na vlasti komunističke partije i u kojima se diktatura proletarijata pretvorila u diktaturu privilegirane partijske elite svjedoči koliko je demokracija bitna za ostva-

renje istinskog socijalizma. B. Kreisky naglašava, kao i njegovi njemački i švedski kolege, da su socijalizam i demokracija neraskidivo povezani. Stoga socijaldemokratske partije trebaju uporno nastojati da se demokracija proširi na sve sfere ekonomskog i društvenog života i to prvenstveno uvođenjem suodlučivanja radnika u poduzećima i građana u organima vlasti. Posljednjih se desetljeća ekonomska i politička scena kako na nacionalnim razinama tako i na međunarodnoj razini bitno promijenila u odnosu na vrijeme prepiske između W. Brandt-a, O. Palme-a i B. Kreiskog. Eksplozivni razvoj informatičke tehnologije, kao i promjena vladajuće ekonomske paradigme (zamjena kejnzijanskog modela državnog intervencionizma i države blagostanja Friedmanovom neoliberalnom ideologijom nesputanog slobodnog tržišta), izazvali su (i još izazivaju) dramatične promjene u svim sferama ekonomskog i društvenog života. Deindustrijalizacija zapadnih razvijenih ekonomija i rađanje postindustrijske faze izazvali su drastične promjene u strukturi zaposlenih: u zapadnoj je Europi u razdoblju 1960-1985. godine udvostručen je udio stručnog, tehničkog i administrativnog osoblja u ukupnom broju zaposlenih. Nacionalne državne granice postale su preuski okvir za naglo narasle proizvodne potencijale i za povećane apetite multinacionalnih korporacija. Globalizacija gospodarskih aktivnosti postaje glavno obilježje nove postindustrijske, informatičke etape kapitalizma. A potkraj prošlog stoljeća dogodio se još jedan tektonski poremećaj na svjetskoj sceni: raspao se Sovjetski Savez i Varšavski pakt, a s njima je propao i etatistički, totalitarni socijalistički sustav i diskreditirana je njegova ideologija. Dotadašnja bipolarna konfiguracija svjetskog poretka, u kojem je svijet bio podijeljen na dva suparnička bloka, zapadni, kapitalistički, oslonjen na vojnu snagu N A T O saveza i predvođen SAD-om s jedne strane, i na istočni, komunistički blok na čelu sa Sovjetskim Savezom i vojnom podrškom Varšavskog pakta s druge strane, sada se pretvorio u unipolarni svijet s jedinom preostalom svjetskom ekonomskom, političkom i vojnom velesilom, Sjedinjenim Američkim Državama i jedinom globalnom vojnom silom bez konkurencije, N A T O savezom. No postojeća neupitna globalna hegemonija SAD-a po svim znacima neće potrajati dugo, jer su se na obzorju pojavile nove potencijalne svjetske velesile, u prvom redu Kina, a potom ekonomski i politički oporavljena Rusija, a i Indija se ubrzano pretvara u respektabilnog globalnog 'igrača'. Ukratko, početkom 21. stoljeća jasno se mogu razabrati obrisi novog multilateralnog međunarodnog poretka.

Maksimalizacija profita pod svaku cijenu, a naročito snižavanjem troškova rada, glavno je načelo radikalnog, neoliberalnog modela kapitalizma. A glavni akteri na nacionalnoj i međunarodnoj ekonomskoj sceni postale su multinacionalne korporacije, koje osvajaju dominantnu ulogu ne samo u gospodarstvu, već i velik utjecaj na politiku, medije, znanost, obrazovanje, kulturu, sport. David Harvey ovako definira bît novog neoliberalnog kapitalističkog modela: »To je projekt uspostave apsolutne moći više klase (klase na vlasti) nametanjem strukturnih mehanizama neoliberalne vlasti i neravnopravnog ekonomskog razvitka svijeta«. [12] S gledišta socijaldemokracije, najvažnije su posljedice neoliberalnog kapitalizma: bitno oslabljen položaj radnika i ostalih zaposlenika u odnosu na kapital, zatim demontiranje 'države blagostanja' i rastući jaz između bogatih i siromašnih. Socijaldemokracija se dakle našla u novoj društveno-ekonomslcoj situaciji suočena sa znatno agresivnijim, ojačanim i globaliziranim neoliberalnim kapitalizmom i s rastućim suprotnostima između rada i kapitala. Socijaldemokratske su partije na različite načine pokušale prilagoditi svoju ideologiju i politiku novonastalim okolnostima. Švedska socijaldemokratska partija je doduše odustala od zahtjeva za kolektivizacijom vlasništva, ali se nije ni u novim uvjetima neoliberalne ekonomije i globalizacije odrekla, kako stoji u njenom Programu iz 1990. godine, temeljnog socijalističkog cilja da se ostvari prevlast interesa rada nad interesima i moći kapitala. S druge strane, vođa britanskih laburista, Tony Blair je 1995. godine objavio je svoju viziju 'novog socijalizma', u kojoj se prihvaća globalizacija kao neizbježna realnost koja se ne može promijeniti, što znači da je treba prihvatiti, njoj se prilagoditi i iz nje izvući najviše moguće koristi za sve građane. On predlaže promjenu nekih ranijih, kako on smatra, preraslih shvaćanja socijalizma (naročito u odnosu na ulogu državnog vlasništva) i novi pristup u borbi protiv siromaštva i to prvenstveno reformom 'države blagostanja' i tržišta radne snage. Taj se novi smjer laburističke stranke naziva 'trećim putem' i o njemu će se nešto opširnije govoriti u nastavku. I njemačka socijaldemokracija priznaje neizbježnost procesa globalizacije; u Temeljnom programu iz 1998. godine obrazlažu se dobre i loše strane globalizacije i definiraju se ciljevi i politika socijaldemokracije u novim okolnostima. Ta se politika ipak razlikuje od koncepcije Tonyja Blaira, jer se u većoj mjeri ističu loše posljedice globalizacije kao i potreba da se aktivnom socijaldemokratskom politikom te posljedice neutraliziraju. Švedska socijaldemokratska partija je, sudeći po Programu usvojenom 1990. godine, ostala u velikoj mjeri dosljedna tradicionalnoj socijalde-

mokratskoj ideologiji i politici i u novim uvjetima. Takav se dojam dobiva čitajući već uvod Programa, u kojem se kaže da je glavni cilj socijaldemokratske partije preoblikovanje švedskog društva na takav način da pravo odlučivanja o proizvodnji i raspodjeli ima čitav narod, a ne samo vlasnici kapitala, kao i da se društveni poredak zasnovan na klasama i klasnim privilegijama zamijeni 'zajednicom ljudi udruženih na načelima slobode i jednakosti'. Socijaldemokratski ideali su sloboda, jednakost, solidarnost i demokracija. Sloboda i temeljna građanska prava (opće pravo glasa, sloboda misli, govora i udruživanja) ključne su socijaldemokratske vrijednosti. Međutim, zbog naglašenih ekonomskih i socijalnih razlika koje obilježavaju kapitalističko društvo, nemaju svi građani jednake mogućnosti korištenja tih prava. Stoga je prvenstveni zadatak socijaldemokracije stvaranje uvjeta u kojima realizacija tih prava neće biti dovedena u pitanje zbog slabijeg ekonomskog i socijalnog položaja jednog dijela stanovništva. U Programu se ističe kako sloboda nije moguća bez pravedne raspodjele dohotka i bogatstva i jednakopravnosti svih građana, zbog čega socijaldemokracija odbacuje klasne privilegije svih vrsta i diskriminaciju u bilo kojem obliku. Solidarnost je također temeljno socijaldemokratsko načelo, koje treba dominirati u međuljudskim odnosima i društvenim razvojem. U skladu sa socijaldemokratskom tradicijom, u programu švedske partije izražava se uvjerenje da je demokratski, reformistički put u socijalizam jedini uspješan i održiv način društvenog preobražaja i oslobođenja čovjeka svakog oblika podređenosti, diskriminacije i eksploatacije. Taj put je doduše mukotrpan i dugotrajan, ali za uzvrat daje trajne rezultate, jer se postiže uz podršku i aktivno sudjelovanje većine građana, koji prihvaćaju vrijednosti socijalizma i doprinose stvaranju društva slobode, jednakosti, pravde i solidarnosti. Što se tiče gospodarskih odnosa, švedski socijaldemokrati odustaju od nacionalizacije privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i od njegove zamjene kolektivnim vlasništvom (državnim ili nekim drugim oblikom kolektivnog vlasništva). Oni naime smatraju, da je u demokratskom društvu politička moć u rukama naroda, a ne u rukama vlasnika kapitala i da se ta politička moć naroda može koristiti, u situaciji kad je socijaldemokratska partija na vlasti, ne samo za zaštitu interesa rada, nego i za ostvarenje prevlasti radničkih interesa nad interesima kapitala. Na taj se način stvarna kontrola gospodarskih i društvenih procesa sve više prenosi s privatnih kapitalističkih interesa na građane, radnike i potrošače. Privatno vlasništvo formalno dakle ostaje, ali zahvaljujući socijaldemokratskoj političkoj premoći, privatni kapital i profit nemaju više pred-

nost pred svim ostalim interesima (pravedna raspodjela dohotka, humani radni uvjeti, socijalna skrb, visoka zaposlenost, unapređenje zdravstvenih i obrazovnih službi, zaštita prirode itd.). To znači da je radikalnu društvenu transformaciju moguće provesti i uz zadržavanje privatnog vlasništva. Osim toga, iskustvo zemalja s etatističkim socijalističkim sustavom pokazalo je da državno vlasništvo ne osigurava samo po sebi ostvarenje bitnih socijalističkih ciljeva: slobode, jednakosti, društvene pravde i solidarnosti. Socijaldemokratski način kontrole nad proizvodnjom i raspodjelom uz zadržavanje privatnog vlasništva je učinkovitiji, navodi se u Programu, ne samo s ekonomskog već i s političkog (demokratskog) stajališta. Na taj se način građanska prava mogu učiniti nadmoćnima vlasničkim pravima, pravo rada nadmoćnim nad pravom kapitala i potrošačko pravo jačim od prava proizvođača. U Programu piše: »Socijaldemokracija prema tome želi zamijeniti koncentraciju ekonomske moći u privatnim rukama društvenim sustavom u kojem svaki pojedinac ima pravo kao građanin, kao osoba koja svojim radom zarađuje plaću i kao potrošač, utjecati na tokove proizvodnje i raspodjele kao i na radne uvjete.«[13] Švedska socijaldemokracija nije dakle bila spremna ni u uvjetima dominacije radikalnog, neoliberalnog kapitalizma i globalizacije odustati od nastojanja da se provede prevlast interesa rada nad interesima kapitala, iako priznaje privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje. Ta se politika temelji na uvjerenju da ni državno vlasništvo (koje podrazumijeva sveobuhvatno državno planiranje i reguliranje gospodarskih procesa) ni slobodno tržište ne mogu sami za sebe osigurati održivi ekonomski razvoj, visoku zaposlenost, pravednu raspodjelu, zaštitu prirode i demokratske slobode. Ti se ciljevi mogu postići jedino spajanjem društvene (državne) kontrole i tržišnog gospodarstva. Tržišni mehanizam doduše omogućuje brzo i fleksibilno usklađivanje proizvodnje i potražnje, no ono ima nekoliko bitnih nedostataka koji zahtijevaju društvenu odnosno državnu intervenciju. To se odnosi u prvom redu na tendenciju tržišnog mehanizma da produbljuje jaz između bogatih i siromašnih i, drugo, da se u cilju što većeg profita zanemaruje očuvanje prirodne ravnoteže. Za socijaldemokraciju je važno da se ekonomski rast ne ostvaruje na način koji ugrožava socijalnu pravdu i dobrobit većine; stoga »ekonomski rast mora biti voden i kontroliran s obzirom na njegovo djelovanje na etiku, okoliš i socijalne uvjete«. Društveno usmjeravanje i reguliranje ekonomskog rasta naročito je potrebno zbog očuvanja prirodnih resursa i ekološke ravnoteže kao i zbog ravnomjernog regionalnog razvoja.

Temeljno socijalističko načelo, jednakopravnost svih ljudi, traži da svi ljudi imaju jednake mogućnosti uobličavanja svojih života, što nije moguće ako se ne osigura pravedna raspodjela dohotka. Stoga švedska socijaldemokracija podupire politiku pravednih plaća i načelo »jednaka plaća za jednaki rad«. Osim toga, socijaldemokracija brani pravo pojedinca na rad; svaki pojedinac ima pravo sudjelovati u radu prema svojim sposobnostima. Socijaldemokracija ima za cilj punu zaposlenost i odbija prepustiti nezaposlene njihovoj sudbini. Sveopća zaposlenost je jedan od najvažnijih ciljeva socijaldemokracije, jer ništa nije tako djelotvorno za postizavanje pravedne raspodjele dohotka i bogatstva i za opće blagostanje kao puna zaposlenost. Britanski laburisti su dolaskom Tonyja Blaira na čelo laburističke partije najavili napuštanje tradicionalne socijaldemokratske politike: On je 1995. godine objavio svoje shvaćanje nove uloge socijaldemokracije, nove ideološke orijentacije britanske laburističke partije ('novi laburizam') u promijenjenim okolnostima. (Fabian Society, Fabian Pamphlet 571, 1995). Prema njegovom tumačenju, ključni element ideološke promjene u 'novom laburizmu' je revizija klauzule IV. Programa partije, koja je isticala važnost državnog vlasništva i državnog reguliranja gospodarstva (a koja je imala značaj dogme u tradicionalnoj socijaldemokraciji). Nove okolnosti, smatra T. Blaire, zahtijevaju reviziju te dogme, a slom etatističkog modela socijalizma dodatno je potvrdio da bît socijalizma nije u kolektivnom (državnom) vlasništvu i gospodarstvu već u etičkim načelima: u socijalnoj jednakosti i pravdi. Prema Blaireu, cilj socijalizma nije promjena privatnog u kolektivno (državno) vlasništvo, nego u ostvarenju ideje zajedništva, ideje da dobrobit pojedinca ovisi o boljitku svih članova društva. To je etički temelj socijalizma, koji zahtijeva od socijaldemokratskih partija da vode politiku socijalne pravde i tolerancije, politiku ukidanja siromaštva i nezaposlenosti. Ali socijalisti, naglašava T. Blaire, moraju biti istovremeno moralisti i realisti, što znači da trebaju ostvariti načela socijalizma u svijetu kakav jest, a ne kakav bi željeli da bude. Naime, socijalizam bez moralnih vrijednosti i nije socijalizam, a socijalizam koji ne uvažava realne okolnosti nije ostvariv ni održiv. Dok se temeljne vrijednosti socijalizma ne mogu mijenjati, načini na koje se te vrijednosti ostvaruju moraju se prilagoditi danim okolnostima. A nova situacija zahtijeva da se prevlada odnosno nadraste jaz između javnog i privatnog sektora i razvije partnerstvo između države i privatnog gospodarstva, kao i partnerstvo između poslodavaca i zaposlenih u cilju

održivog ekonomskog rasta i visoke zaposlenosti. Doktrina trećeg puta međutim ništa ne govori da li će se i kako pokušati smanjiti golema koncentracija bogatstva i prihoda u rukama neznatne manjine: naime, prema podacima uglednog profesora ekonomije J. E. Meadea 1960. godine u Engleskoj je 5% stanovništva posjedovalo 78% ukupne privatne imovine i 92% svih prihoda od imovine. [14]) Treći put je, prema riječima Tonyja Blaira, »oznaka za novu politiku koju u Britaniji i u drugim zemljama oblikuje napredna ljevica«. [15] (The Fabian Society, London, 1998). Tu politiku on naziva moderniziranom socijalnom demokracijom, odanoj socijalnoj pravdi, ali i fleksibilnoj u izboru sredstava za postizavanje svojih ciljeva, zasnovanoj na tradicionalnim naprednim vrijednostima: demokraciji, slobodi, pravdi, međunarodnoj ovisnosti i internacionalizmu. Ta se politika naziva trećim putem, jer ide dalje od stare ljevice, koja je bila zaokupljena pretjeranom državnom kontrolom i jednostranim i kratkoročnim interesima radnika i jer je drugačija od desnice koja zazire od ekonomske i socijalne uloge države i javnih investicija. Teorijski autor doktrine trećeg puta je Anthony Giddens, profesor sociologije na University of Cambridge, koji je tu doktrinu opširno izložio u svoje dvije knjige. [16] Po mišljenju A. Giddensa, projekt trećeg puta odgovor je na širenje doktrine neoliberalizma. On smatra da u novim uvjetima povratak na tradicionalni socijaldemokratski model više nije moguć. Doktrina Trećeg puta nastoji stoga stvoriti model koji će biti sposoban na odgovarajući način reagirati na duboke promjene koje se događaju u suvremenom svijetu. Na kritike da ta doktrina prihvaća neke elemente neoliberalnog koncepta, A. Giddens odgovara da se ne radi o sintezi tradicionalnog socijaldemokratskog i neoliberalnog koncepta već o kvalitativno novoj doktrini, koja prihvaća stvarnost globalizacije, ali ne samo u smislu globalizacije tržišta već i smislu stvaranja novog kozmopolitskog društva, doktrini koja će moći odgovoriti novim civilizacijskim izazovima i koja će istovremeno premašiti neoliberalne okvire i rigidnu tradiciju poslijeratne europske socijaldemokracije. Treći put nastoji uskladiti teme koje su se smatrale antagonističkim, kao što su patriotizam i internacionalizam, promicanje poduzetništva i borba protiv siromaštva, i to u cilju izgradnje otvorenog, pravednog i naprednog društva. Filozofija trećeg puta nastoji ujediniti dvije velike ideološke struje: demokratski socijalizam i liberalizam. Između tih dviju struja, smatra Tony Blaire, ne postoji načelni sukob, iako su socijalni demokrati naglasak stavljali na državu kao glavnog promicatelja društvene pravde, a liberali su

zastupali prioritet individualne slobode i tržišne ekonomije. Te dvije ideje nisu kontradiktorne, ako se prihvate načela individualnih sloboda i tržišnog gospodarstva, uz istovremeno prihvaćanja državne vlasti kao jednog, ali ne i jedinog ili glavnog sredstva za ostvarenje slobodnog, pravednog i naprednog društva. Taj se stav razlikuje ne samo od stavova radikalne ljevice, koja je u državnom vlasništvu i u državnoj kontroli gospodarskog života vidjela ciljeve za sebe odnosno ideološke dogme, nego i od tradicionalne socijaldemokratske orijentacije, koja doduše nije inzistirala na državnom (ili kolektivnom) vlasništvu, ali ga nije ni kategorički odbijala. Vrijednosni sustav trećeg puta zasniva se na četiri elementa: a) pravedna raspodjela bogatstva, b) jednakost svih ljudi u izgledima na osobno, obrazovno, ekonomsko i društveno napredovanje, c) veća odgovornost pojedinaca i ustanova u izvršavanju svojih zadataka; i d) razvijanje osjećaja i prakse zajedništva. Društvena pravda nije moguća bez pravedne raspodjele dohodaka i bogatstva među svim pojedincima, bez obzira na njihov društveni položaj, vjeru i rasu. Rad i talent moraju postati glavni kriteriji za raspodjelu dohotka i bogatstva i država mora svojom politikom nastojati primijeniti ta načela. Jednakost svih ljudi u šansama Tony Blaire smatra ključnom vrijednošću nove politike, a to znači da se svakom pojedincu moraju dati jednaki izgledi za stjecanje znanja, za zaposlenje, za položaj u društvu i za raspodjelu dohotka i bogatstva. Sljedeći je element vrijednosnog sustava Trećeg puta veća osobna i društvena odgovornost pojedinca, što je u prošlosti smatrano prerogativom ideološke i političke desnice. To znači da treći put pretpostavlja i zahtijeva veću odgovornost pojedinca prema zajednici, prema svojem obrazovanju i svojim radnim obavezama, prema odgoju i obrazovanju svoje djece, prema očuvanju okoliša itd. Ideja zajedništva četvrta je bitna ideja Trećeg puta i to zbog važnosti zajednice i kolektivnih vrijednosti u ljudskom životu. Tony Blaire s tim u vezi ističe kobnu, po njegovom mišljenju, pogrešku ljevice u 20. stoljeću: vjerovanje da država može zamijeniti civilno društvo i time unaprijediti slobodu. S druge strane, desnica upada u drugu krajnost odbacujući državne funkcije u ime očuvanja individualne slobode. Treći put zastupa srednju mogućnost, t.j. takvo korištenje državne vlasti koje unapređuje i štiti zajedničke interese, surađujući pritom s organizacijama civilnog društva. Usvajajući spomenute vrijednosti trećeg puta i vodeći državnu politiku u njezinom duhu, tržišnom se mehanizmu, slobodnom poduzetništvu i novoj tehnologiji ostavlja dovoljno prostora da budu glavni pokretači društvenog dinamizma.

Prema tumačenju Tonyja Blaira, koncepcija trećeg puta izražava povijesnu potrebu prilagođavanja britanskog društva novim civilizacijskim promjenama, koje on ovako opisuje: a) sve izraženiji razvitak globalnog tržišta i globalne kulture; b) brz tehnološki napredak i s tim u vezi ključna uloga obrazovanja i stručne spreme kao pokretača novih industrija i zapošljavanja; c) promijenjena uloga žena koja daje priliku polovini stanovništva da razvije svoje potencijale prema vlastitom izboru; i d) radikalne promjene u naravi politike zbog jačanja regionalnih organizacija (kao što je Europska Unija) i općeg gubitka povjerenja u često neodgovorne političke institucije. U takvoj situaciji vlade se susreću s dvostrukim pritiskom: s onim lokalnim, koji teži sve većoj ulozi u rješavanju svojih problema, i s pritiskom globalizacije koja traži rješavanje sve većeg broja problema međunarodnom kooperacijom. Stoga model trećeg puta postavlja pred državu tri osnovna cilja: a) ostvarenje dinamičke ekonomije zasnovane na znanju i obrazovanim pojedincima s jednakim šansama, ekonomije u kojoj država ne upravlja, nego omogućuje i potiče, a motorna snaga razvitka je slobodno poduzetništvo i tržište, koje je tako organizirano da služi jednako privatnom kao i javnom interesu; b) poticanje civilnog društva u kojem se država pojavljuje kao partner dobrovoljnih udruženja i organizacija građana; i c) stvaranje moderne države zasnovane na suradnji i decentralizaciji. Treći put prihvaća načelo da pokretač stvaranja bogatstva i generiranja zapošljavanja nije država već privatni sektor gospodarstva. No država treba igrati ključnu ulogu u poticanju znanstvenih i tehnoloških istraživanja, u omogućavanju svojim građanima da steknu znanja i vještine potrebne u suvremenoj privredi u uvjetima brzih tehnoloških promjena, u promicanju konkurentnosti domaće proizvodnje na globalnom tržištu, u razvijanju tržišta koje će biti u službi kako privatnih interesa tako i čitavog društva. Načelni je stav trećeg puta o odnosu države i tržišta da treba poticati tržište i konkurenciju gdje god je to korisno, a primjenjivati državnu regulaciju tamo gdje je to sa stanovišta općih interesa potrebno. Međutim, praktična politika 'novog laburizma' Tonyja Blaira se prilično razlikovala od njegove retorike: ta politika, kao što ističu njeni kritičari, nije bila bitno drukčija od ekonomskog i socijalnog programa ranije konzervativne vlade: ona se sve više povezivala s interesima financijskog i korporacijskog kapitala. [17] Uostalom, glavni teoretičari trećeg puta, Anthony Giddens [18] i Geof Mulgan [19] uopće ne dovode u pitanje sam kapitalistički sustav niti predlažu ograničavanje moći multinacionalnih korporacija kao prioritetni zadatak 'novog laburizma'.

Pogledi Socijaldemokratske partije Njemačke na socijaldemokratsku politiku u uvjetima neoliberalne globalizacije, kako su objašnjeni 1998. godine u Memorandumu komisije za temeljne vrijednosti, u više se točaka znatno razlikuju od koncepcije 'novog laburizma'. U tom se programskom dokumentu globalizacija objašnjava kao proces s dva lica: s jedne strane, ona je neizbježan povijesni proces i realnost koja se ne može ignorirati niti joj se može oduprijeti i koja sadrži mnoge pozitivne potencijale. No, s druge strane, s obzirom na neoliberalnu ideologiju na kojoj se zasniva, ona stvara mnoge probleme, što pred socijaldemokratsku partiju postavlja nove izazove i zahtijeva nove odgovore. Navodeći loše posljedice globalizacije posebno se ističe kako se zbog pritiska globalnog tržišta poništavaju teško izborena socijalna prava radnog, većinskog dijela stanovništva (u Europi je tada registrirano 57 milijuna siromašnih stanovnika s manje od 50% prosječnog osobnog dohotka u svojim zemljama). Slobodno tržište pogoduje jakima, dok se slabiji pretvaraju u gubitnike. Zaoštreno tržišno natjecanje prisiljava poduzeća na sniženje troškova, što se često postiže izrabljivanjem zaposlenika i nepopravljivim izrabljivanjem prirode. Osim toga, postojeći oblik globalizacije smanjuje suverenitet nacionalnih država i ugrožava temelje demokracije. Razarajuće djelovanje aktualnog modela globalizacije može prevagnuti nad njegovim prednostima, zbog čega djelovanje tržišta treba nadopuniti instrumentima državnog reguliranja, kako bi ono doprinijelo blagostanju svih. Isto je tako potrebno jačati mehanizme suodlučivanja i industrijske demokracije u sklopu tržišne ekonomije. Takav pristup vrijedi i za proces globalizacije, u čijem oblikovanju treba aktivno sudjelovati politika, jer ostavljena isključivo slobodnom tržištu globalizacija dovodi do koncentracije kapitala i gospodarske moći u relativno malom broju ruku (400 najvećih milijardera posjeduju zajedno veću vrijednost imovine nego tri milijarde najsiromašnijih stanovnika svijeta), dok s druge strane dolazi do sve veće marginalizacije zaposlenih. Budući da je globalizacija bitno ojačala moć kapitala, a time uzrokovala njegovu prevagu ne samo u ekonomskoj nego i u političkoj sferi, dovedena su u pitanje ostvarenja socijalne države postignuta tijekom jednog stoljeća. Socijaldemokratska politika, kako se ističe u Memorandumu Socijaldemokratske partije Njemačke, ne može se pomiriti s erozijom socijalne države, ali se ne može ni oduprijeti povijesnom procesu globalizacije. Stoga treba ojačati političku akciju na nacionalnom i internacionalnom planu kako bi se globalizacija uskladila s interesima socijalne države i demokracije. S obzirom na ubrzanu koncentraciju i internacionalizaciju kapitala,

politička akcija usmjerena na ograničavanje i reguliranje djelovanja i moći kapitala ne može biti uspješna ako se ne osmišljava i ne sprovodi na međunarodnoj razini. U tom cilju potrebno je ojačati ulogu Ujedinjenih naroda i regionalnih saveza, poput Europske Unije. U Memorandumu se posebno naglašava važnost međunarodne akcije za zaštitu prava zaposlenih, očuvanja socijalne sigurnosti, određivanja najnižih plaća, osiguranja prava zaposlenih na suodlučivanje, zabrane rada djece. U međunarodnoj akciji, za preoblikovanje globalizacije veliku važnost imaju organizacije za zaštitu ljudskih prava (kao Amnesty International), ekološke udruge (kao Greenpeace), zatim potrošačke, mirotvorne i mnoge druge organizacije i udruge civilnog društva. Potrebno je dakle internacionalizirati socijalnu politiku, slično kao što je internacionalizirana ekološka politika. Od posebnog je značaja uspostava međunarodne kontrole kretanja kapitala, koji sada bez ikakvog nadzora slobodno prelazi državne granice. Memorandum upozorava da će napori nacionalnih država ostati nedjelotvorni ako se ne regulira međunarodno kretanje i poslovanje kapitala. Stoga se podržava prijedlog nobelovca James Tobina, koji je zatražio da se u cilju obuzdavanja financijskih špekulacija, zloporabe financijske moći i rezultirajuće međunarodne financijske nestabilnosti umjereno oporezuju svi međunarodni financijski transferi (kad bi se oporezovala samo desetina svih međunarodnih financijskih transakcija, budžetski bi se prihodi povećali za ukupno 720 milijardi dolara). Budući da se nijedna zemlja ne može oduprijeti dinamici svjetskog tržišta, poboljšanje nacionalne gospodarske konkurentnosti postaje važan preduvjet osiguranja postojećih i stvaranja novih radnih mjesta. S tim u vezi, u memorandumu Njemačke socijaldemokratske partije se napominje da njemački sindikati pokazuju spremnost za odgovornu politiku plaća ako poslodavci pristaju na smanjenje prekovremenih radnih sati, na fleksibilno skraćenje radnog vremena, kao i na jamstvo zadržavanja postojećih i stvaranja novih radnih mjesta. Istovremeno se naglašava da je još važniji način povećanja nacionalne konkurentnosti brža primjena tehnoloških inovacija i racionalnije korištenje energije i sirovina. U cilju smanjenja nezaposlenosti ističe se potreba bržeg razvoja uslužnih djelatnosti. U zaključku Memoranduma ponovno se naglašava da socijaldemokratska politika teži socijalnoj pravdi i da je stoga potrebno putem demokratske kontrole zaštititi globalizacijom oslabljen položaj većinskog, radnog dijela stanovništva. Budući da slobodno tržište doprinosi probitku jakih na račun slabijih, socijaldemokratska država treba zaštititi slabe od jakih. Slobodno društvo,

tržišno gospodarstvo i globalizacija gube svoju legitimnost ako uzrokuju nepravednu preraspodjelu dohotka i jačanje privilegija u zemlji i u svijetu i ako slabe ulogu i moć demokratskih mehanizama. U Memorandumu piše: »Samo po sebi, slobodno tržišno gospodarstvo nije u stanju osigurati pravednost i blagostanje za sve. Za to je potreban daljnji razvoj u smjeru socijalno-tržišnog gospodarstva i demokratske kontrole, kako je socijaldemokratska partija utvrdila u svom Berlinskom programu temeljnih načela... Kao i dosad, potrebna je politika koja će se oduprijeti slobodnom tržištu i težiti usklađivanju u globalnim okvirima«. [20] Već od kasnih 1970-tih godina, a naročito poslije pada 'komunističkih' režima u istočnoj Europi, socijaldemokratski pokret ušao je u razdoblje dugotrajne krize od koje se još nije oporavio. Problemi su počeli s pobjedom Čikaške ekonomske doktrine tržišnog fundamentalizma nad kejnzijanskom politikom reguliranog tržišta i 'državom blagostanja' krajem 1970-tih godina. Zatim se dogodio kolaps Sovjetskog Saveza i s tim povezan gubitak povjerenja znatnog dijela javnosti (agresivno potican neoliberalnom propagandnom kampanjom) ne samo u etatistički, totalitarni socijalizam u staljinističkoj verziji, nego u socijalističku ideju općenito. Događaji posljednjih desetljeća: informatička revolucija, radikalizacija kapitalističkog sustava (u smislu prevlasti neoliberalne ideologije i politike, t.j. oslobođenja tržišnog mehanizma ranijih stega i ograničenja), smanjen utjecaj države na ekonomska kretanja, postupno ukidanje 'države blagostanja' i oslabljen položaj rada u odnosu na kapital, zatim nezaustavljiv proces globalizacije (u smislu neograničenog međunarodnog kretanja roba, kapitala, usluga i informacija) i na kraju kolaps socijalističkog ('komunističkog') bloka zemalja na čelu sa Sovjetskim Savezom, silno su ojačali položaj i moć globalno umreženog kapitala omogućivši mu gotovo apsolutnu dominaciju ne samo u gospodarskom, već i u svim drugim sferama društvenog života. Trijumfalistička neoliberalna retorika o 'kraju komunizma' izazvala je prilično nedoumica i konfuzije ne samo u široj javnosti već i u ljevičarskim krugovima. Izgledalo je da su socijalističke ideje izgubile svoju raniju privlačnost i kredibilitet kao realna alternativa kapitalizmu. Socijalizam se više nije smatrao društvenim projektom koji se može ostvariti u dogledno vrijeme. Socijaldemokratske partije našle su se tako u defenzivi pred naletom naglo ojačanog i sve agresivnijeg međunarodnog kapitala, što ih je prisililo da preispitaju svoju politiku i pokušaju naći odgovore primjerene novim okolnostima.

Poslije izborne pobjede laburista 1997. godine u Velikoj Britaniji, 1998. godine uvjerljivo je na parlamentarnim izborima pobijedila i Socijaldemokratska partija Njemačke. Lijeve su partije u to vrijeme bile također na vlasti u Francuskoj, Italiji kao i u većini skandinavskih zemalja. Međutim, većina tih socijaldemokratskih partija na vlasti nije imala jasnu viziju socijalističke budućnosti svojih zemalja ni adekvatne odgovore na agresivnu politiku neoliberalizma, niti je izradila cjelovitu i konzistentnu alternativnu ekonomsku strategiju. Ranije socijalističko oslanjanje na državu kao uspješnog planera i upravljača ekonomskog razvoja postala je 'zastarjela dogma'; ta je uloga prepuštena tržištu. Socijaldemokratske su se partije doduše zalagale za kontrolu tržišta, ali nisu bili razrađeni instrumenti te kontrole koji bi ostavili dovoljno prostora autoregulacijskim i stimulativnim mehanizmima tržišta uz istovremeno osiguranje potrebne razine socijalne pravde i zaštitu ostalih općedruštvenih interesa. S tim u vezi Geoff Eley u svojoj jednoipolstoljetnoj povijesti europske ljevice piše: 'Pojavljivao se revizionizam predvođen izbornim pragmatizmom, prožet etikom socijalne pravde i retorikom 'modernizacije'. Socijalističke strategije odbacile su planiranje, nacionalizaciju, redistributivno oporezivanje i javnu potrošnju. Sveprisutni jezik 'inovacije' podrazumijevao je upravo odricanje od 'tradicionalnih' ideja, ostavljanje tih ideja iza sebe, prihvaćanje prevladavajućih oblika kapitalizma i vladavine tržišta. Socijalisti su izgubili povjerenje u državu. Bez te arhimedovske točke-oslonca, njihova sposobnost promišljanja antikapitalističkih alternativa je presušila'. [21] Politika socijaldemokratskih partija posljednjih 10-20 godina je često ostavljala dojam pomirenja s vladajućim kapitalističkim društveno-ekonomskim okvirom. One nisu s jednakom dosljednošću kritizirale neoliberalnu politiku i liberalnu demokraciju, koja je bez ekonomske i socijalne jednakosti samo formalna, kao što su s pravom osuđivale 'realni socijalizam' i despotski karakter staljinizma. Njihova je politika često bila uvjetovana pragmatizmom i borbom za vlast. Treba međutim uvažiti činjenicu da je njihov manevarski prostor u situaciji totalne hegemonije neoliberalnog kapitalizma kao i smanjenja i razjedinjenosti njihove tradicionalne izborne baze (industrijske radničke klase) bio vrlo sužen. U većini slučajeva, socijaldemokratske partije su se u svojoj praktičnoj politici kolebale između tradicionalnih socijalističkih vrijednosti i prilagođavanja danim okolnostima. Ali one do sada nisu uspjele oblikovati novu dugoročnu konzistentnu političku strategiju niti izgraditi svoj novi identitet.

U nastojanju svog novog ideološkog i političkog profiliranja socijaldemokratske partije sputavalo je pored ostalog njihovo koaliranje sa liberalnim, a ponekad i s konzervativnim strankama, koje su u pravilu zauzimale neoliberalna stanovišta. Poseban problem socijaldemokracije u postindustrijskom društvu bio je što one nisu uspjele pronaći formulu koja bi predstavljala ključne interese nove populacije postindustrijskog radnog stanovništva, koja se bitno razlikuje od klasične industrijske radničke klase. Osim toga, svijet se u 21. stoljeću našao pred novim izazovima: pored rastućih socijalnih nejednakosti na nacionalnom i međunarodnom planu, socijaldemokratska je politika trebala zauzeti stajališta i pružiti odgovore na nove globalne izazove, kao što prijetnja ekološke katastrofe, međunarodni terorizam, širenje nuklearnog naoružavanja, nadmetanje oko preostalih izvora fosilnih goriva, stvaranje novog multilateralnog međunarodnog poretka. O tim novim civilizacijskim izazovima socijaldemokracija još nije zauzela jasne stavove. Po svemu sudeći, socijaldemokratske partije još se uvijek nalaze u fazi traženja i oblikovanja svoje nove ideologije i politike, koja bi bila prilagođena novim okolnostima postindustrijskog, informatičkog društva i neoliberalne, globalizirane ekonomije, a koja ne bi značila odustajanje od temeljnih socijalističkih načela i ciljeva. Socijalistička kritika kapitalizma i zamisao o stvaranju humanističkog društva socijalne pravde, zajedništva, solidarnosti i neposredne demokracije, nasuprot egoističnoj i utilitarističkoj filozofiji neoliberalizma i na njoj utemeljenog socijalno polariziranog, nepravednog i hijerarhijskog društva, nije izgubila svoju svrsishodnost. Međutim, u korjenito izmijenjenim uvjetima 21. stoljeća očita je potreba za ideološkim i programskim inovacijama, a posebno za povezivanjem i usklađivanjem s ostalim društvenim pokretima koji teže promjenama (ekološkim, mirovnim, sindikalnim, feminističkim, antiglobalizacijskim i sl.)

CITIRANA LITERATURA:

[1] [2]

Georg Lichtheim, A Short History of Socialism, Fontana, London, 1975, str. 261 Geoff Eley, Kovanje demokracije - istorija levice u Europi, 1850- 2000, Fabrika knjiga, Beograd, 2007, str. 365; naslov originala Emerging Democracy - The History of Left of Europe, 1850-2000, Oxford University Press, 2002

[3]

Julian Jackson, The Popular Front in France: Defending Democracy, 1934-1938, Cambridge University Press, Cambridge, 1988, str. 271-287 [4] ibid. str. 377 [5] Demokratische Sozialismus, Geistige Grundlage und Wege in die Zukunft, Günther Olzog Verlag, Muenchen, 1980, str. 107 [6] Thomas Meyer, Die Transformation der Sozialdemokratie, eine Partei auf dem Weg im 21. Jahrhundert, Dietz Verlag, 1998, str. 53-62 [7] Anđelko Milardović, Socijaldemokracija, Pan Liber, Osijek- ZagrebSplit, 1999, str. 44-48 [8] Thomas Meyer, Die Transformation der Sozialdemokratie, eine Partei auf dem Weg im 21 Jahrhundert, str. 9-15 [9] Donald Sassoon, One Hundred Years of Socialism: The West Europian Left in the Twentieth Century, I. B. Tauris, London, 1996 [10] Geoff Eley, Kovanje demokracije - istorija levice u Europi, 1850-2000, str. 5 5 0 - 5 5 1

[11] W. Brandt, B. Kreisky, O. Palme, Briefe und Geschpräche, 1972-1975, Europaische Verlagsanstalt, 1975 [12] David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, 2005 [13] Program švedske socijaldemokracije, iz knjige Socijaldemokracija, priredio Anđelko Mijardović, str. 242 [14] J. F. Meade, Efficiency, Equality and Ownership of Property, Allen and Unwinn, London, 1969, str. 27 [15] Tony Blaire, The Third Way, New Politics for the New Century, The Fabian Society, London 1998 [16] Anthony Giddens, The Third Way: The Renewal of Social Democracy, Cambridge University Press, 1998; Anthony Giddens The Third Way and the Critics, Cambridge Policy Press, 2000 [17] Colin Crouch, Postdemokracija, Izvori, Zagreb, 2007, str. 69 [18] Anthony Giddens, The Third Way: The Renewal of Social Democracy i 'The Third Way and its Critics [19] Geof Mulgan, Politics in Antipolitical Age, Polity, Cambridge, 1994 [20] Memorandum komisije za temeljna načela SDP-a, Bonn, 1998 [21] Geoff Eley, Forging Democracy - The History of the Left in Europe, 1850-2000, str.643

O S T A L A LITERATURA:

Peter Baldwin, The Politics of Social Solidarity: Class Basis of the European Welfare State, 1875-1975, CUP, Cambridge, 1990 Eduard Bernstein, Der Revisionismus der Sozialdemokratie (u Ein revisionistisches Sozialismusbild, Dietzverlag, 1966) Eduard Bernstein, Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie, Reinbek, 1969 Thomas Meyer, Demokratische Sozialismus, Eine Einführung, Dietz Verlag, Bonn 1991 Wolgang Merkel, Programme und Statuten sozialdemokratischen und sozialistischen Parteien Westeuropas, Friedrich Ebert Stiftung, Bonn, 1990 Rainer Kunz, Herbert Maier, Theo Stammen, Programme der politischen Parteien in der Bundesrepublik Deutschland, München, 1979 Dieter Dowe, Kurt Klotzbach (Hrsg.), Programatische Dokumente der deutschen Sozialdemokratie, Berlin-Bonn, 1093 Rabinbach Hanson, The Crisis of Austrian Socialism: From Red Vienna to Civil War 1927-1934, Chicago University Press, Chicago, 1984 Donna Harsch, German Social Democracy and the Rise of Nazism, University of North Carolina PRESS, Chapel Hill, 1993 Peter Kratz, Rechte Genossen, Neokonservatismus in der SDP, Elefanten Press, Berlin, 1995 Anthony McGrew, The Transformation of Democracy: Globalisatin and Teritorial Democracy, Polity Press, Cambridge, 1997 Logie Barrow, Ian Bullock, Democratic Ideas in the British Labour Movement, 1880-1914, Cambridge University Press, Cambridge, 1996 Anthony Giddens, Modernity and Self-Idendity: Self and Society in the Late Modern Age, Polity Press, Cambridge, 1991 David Barclay, Eric Weitz (eds.), Between War and Revolution: German Socialism and Communism from 1840 to 1990, Berghahn, New York, 1998 Stefan Berger, David Broughton (eds.), The Force of Labour: The Western European Labour Movement and Working Class in Twentieth Century, Berg, Oxford, 1995 B. Brown, Socialism of Different Kind: Reshaping the Left in France, New York, 1982 Lin Chung, The Britsh New Left, Edinburgh University Press, Edinburgh, 1993

Klaus Misgeld, Karl Molin, Klas Amark (eds.), Creating Social Democratic Labor Party in Sweden, Perin State University Press, University Park, 1992 Karl Heimann, Thomas Meyer (eds.), Reformssozialismus und Sozial Democratic: Zur Theoriediskussionen des Demokratischen Sozialismus in der Weimar Republik, Dietz, Bonn, 1982 Joel Krieger, British Politics in the Global Age: Can Social Democracy Survive?, Oxford University Press, New York, 1999 Christian Lemke, Gary Marx (eds.), The Crisis of Socialism in Europe, Duke University Press, Durham, 1992 Wolgang Merkel, The Third Ways of European Social Democracy at the End of Twentieth Century, Heidelberg, 1999 Donald Sassoon (ed.), Looking Left: Socialism in Europe after the Cold War, New Press, New York, 1997 David Morgan, The Socialist Left and the German Revolution: A History of the German Independent Social Democratic Party, 1917-1922, Cornell University Press, Ithaca, 1975 William Paterson, Alastair Thomas (eds.), Social Democratic Parties in Western Europe, Croom Helm, London, 1977

VIII. FRANKFURTSKA ŠKOLA: KRITIČKO I INOVATIVNO PROMIŠLJANJE MARKSIZMA

zvorište kritičkog i kreativnog promišljanja marksizma pripadnika Frankfurtske škole bio je Institut für Sozialforschung u Frankfurtu, osnovan 1923. godine, koji se bavio istraživanjima raznih područja humanističkih znanosti: filozofijom, sociologijom, psihologijom, ekonomijom, umjetnošću, orijentalistikom. Filozofi i sociolozi Frankfurtske škole bili su vrlo popularni u dijelu marksističke i lijeve inteligencije, a naročito među studentima u drugoj polovini prošlog stoljeća. Širok i raznolik spektar istraživanja i tako stečena širina pogleda utjecala je na suradnike Instituta da ne gledaju na marksizam kao na sumu neospornih, obaveznih ideja, teza i stavova, već kao na ishodišnu točku u analizi i kritici postojećeg društvenog i civilizacijskog stanja i da traže inspiraciju i izvan marksizma. Frankfurtska škola, kako je nazvana ta struja kritičke interpretacije marksizma, nije se identificirala ni s jednom političkom ideologijom, pokretom ili partijom, s komunizmom, socijalizmom ili socijaldemokracijom; pripadnici te škole stalno su naglašavali neovisnost svojih teorijskih istraživanja i stavova. Frankfurtovci su doduše prihvatili Marxove teze o eksploataciji i alijenaciji proletarijata, posebno naglašavajući proces 'reifikacije', koji u kapitalizmu po njihovom mišljenju poprima univerzalni karakter zahvaćajući sve slojeve društva, ali nisu vjerovali u revolucionarnu misiju klasičnog proletarijata. Oni su oštro osuđivali degradaciju kulture, posebno umjetnosti, u tzv. masovnom društvu, u kojem su sredstva manipulacije od strane vladajućih elita i medija veoma snažna. Bez obzira što su je ortodoksni marksisti proglasili 'revizionističkom', ta škola marksističke (ili postmarksističke) misli zastupala je stanovište o potrebi radikalne smjene postojećeg kapitalističkog poretka, iako

nije predložila konkretne obrasce novog društva, smatrajući da se detaljna obilježja tog društva ne mogu pouzdano sagledati iz sadašnje perspektive, već se ograničila na definiranje njegovih temeljnih načela. MAX HORKHEIMER I THEODOR A D O R N O

Glavni teorijski pečat Frankfurtskoj školi dao je filozof i psiholog Max Horkheimer (1885-1973), koji je od 1930. godine bio direktor Instituta u Frankfurtu. Pored njega, značajan je doprinos toj filozofskoj školi dao filozof i muzikolog Theodor Adorno (1903-1970), a početkom 1930-tih članovi Instituta i njegovi aktivni suradnici postali su Herbert Marcuse i Erich Fromm. Od 1932. godine Institut je izdavao časopis Zeitschrift für Sozialforschung, u kojem su objavljivani teorijski radovi Instituta. Dolaskom nacizma na vlast u Njemačkoj 1933. godine članovi Instituta emigrirali su najprije u Ženevu i Pariz, a potom u Sjedinjene Države. Tu su pri Columbia University u New Yorku osnovali International Institut for Social Research, gdje su nastavili istraživanja započeta u Frankfurtu, a svoje su radove objavljivali u časopisu Studies in Philosophy and Social Sciences. Horkheimer i Adorno su se 1949. godine vratili u Njemačku (predavali su na Sveučilištu u Frankfurtu), dok su Marcuse i Fromm ostali u SAD. Filozofiju M. Horkheimera obilježavaju dva temeljna stanovišta: a) postojeća zapadna civilizacija je u svojoj cjelini bolesna i zahtijeva ne djelomične reforme već totalnu promjenu; b) filozofsko promišljanje društva treba biti neovisno od postojećih doktrina (uključujući i marksizam). Ipak, on prihvaća Marxovu tezu da su filozofske, sociološke i religijske ideje razumljive jedino ako se povežu s interesima različitih društvenih klasa, što znači da su teorije i ideologije uvijek u funkciji društvenog života. Međutim, usprkos uvjetovanosti teorije od danih društvenih okolnosti, Horkheimer brani autonomiju teorijskog istraživanja. On je svjestan da dolazi do sukoba između tendencije da teorija služi određenim, društvenim interesima i zahtjeva za njenom autonomijom, no taj sukob tumači kao sukob između teorije i prakse. A budući da nijedna od tih kategorija nije potpuno neovisna i autonomna, ne radi se zapravo toliko o sukobu koliko o međusobnom utjecaju i uzajamnom djelovanju teorije i prakse. Isto načelo vrijedi i za odnos 'materijalne baze' i 'duhovne nadgradnje' kao i za odnos 'subjekt' - 'objekt' (pa stoga 'subjekt' ne treba shvatiti kao derivat 'objekta', a ni obrnuto). Kod svih tih naizgled suprotstavljenih fenomena radi se u stvari o njihovoj uzajamnoj povezanosti i interaktivnom djelovanju. Svako

davanje primata teoriji ili praksi, materijalnoj bazi ili duhovnoj nadgradnji, subjektu ili objektu, značilo bi pristati na redukcionizam, koji vodi u vulgarni materijalizam ili u jednostrani idealizam, što na kraju najčešće završava u dogmatizmu. Svoje je filozofske poglede M. Horkheimer cjelovito izložio u knjizi Kritička teorija, [1] On tu kritizira tradicionalnu metodologiju istraživanja društvenih pojava koja se temeljila na dedukciji (t.j. na izvođenju pojedinačnog iz općeg), dakle na definiranju općih pojmova i načela za koja se pretpostavljalo da se pomoću njih mogu objasniti društveni procesi neovisno od empirijskih zapažanja. Suprotno tom stanovištu, Horkheimerova 'kritička teorija' smatra da su društvene promjene, konkretno promjene društvenog procesa proizvodnje, pokretač razvoja teorije i s tim povezanog znanstvenog napretka. Konvencionalna filozofija čvrsto je vjerovala u neovisnost znanosti, što nije omogućilo da se istraži i shvati njena društvena geneza i društvena funkcija. Osim toga vladajuće shvaćanje znanosti reduciralo je njenu ulogu na opisivanje i tumačenje društvene stvarnosti, bez namjere da se ta stvarnost mijenja (jer bi za to bili potrebni vrijednosni sudovi, čije definiranje nije u domeni znanosti). Prema Horkheimeru, čovjekova percepcija ovisna je o društvenim okolnostima: ideje, pojmovi, načela, predrasude stvoreni su kolektivnim iskustvom i praksom; oni su proizvod odnosno rezultat društvenih, povijesnih kretanja. Kritička teorija Frankfurtske škole prihvaća glavne ideje marksizma, ali ih ne interpretira na dogmatski način. Ona analizira postojeće kapitalističko društvo i zaključuje da je najkobnija posljedica tog sustava što ono sprečava razvoj ljudske ličnosti i prijeti povratkom ljudskog društva u barbarstvo. Kritička teorija također anticipira temeljna načela i obrise budućeg socijalističkog društva (ne ulazeći u konkretne institucionalne detalje), u kojem će ljudi sami odlučivati o svojoj sudbini, u kojem neće biti razlike između onoga što je nužno i onoga što je slobodno. U tom smislu, kritička teorija nastoji služiti emancipaciji čovjeka i ukazati na mogućnost uspostavljanja drukčijeg, boljeg svijeta. Ali, za razliku od ortodoksnih marksista, Max Horkheimer ne poistovjećuje svoju kritičku teoriju s klasnom sviješću proletarijata i 'mudrošću' komunističke partije i ne misli da su komunističke partije nepogrešive. Istinitost odnosno vjerodostojnost i ispravnost neke teorije može se utvrditi jedino njenom empirijskom provjerom i analizom njene 'društvene progresivnosti'. Max Horkheimer i njegova škola posebno su kritični prema kultu znanosti i tehnologije zasnovanim na pozitivističkoj i empirijskoj filozofiji.

On smatra da svijetu prijeti velika opasnost od napretka takve znanosti i tehnologije, jer su one indiferentne prema etičkim načelima i bilo kakvom sustavu vrijednosti. Scijentizam oslobođen etičkih ograničenja i humanih vrijednosti i ciljeva dovest će, prema Horkheimeru i Frankfurtskoj školi, do manipulacije ljudima, do degradacije ljudske osobe, do propadanja kulture i na kraju do totalitarnog društva. U kritičkom propitivanju i vrednovanju suvremene znanosti važno je razlikovati pojam Razum (Verstand), na kojem se temelji znanost i tehnologija, od hegelijanskog Uma (Vernunft), koji može donositi vrijednosne sudove i definirati ciljeve (od čega scijentizam zazire, jer se ciljevi ne mogu znanstveno utvrditi). Horkheimer i Adorno bili su posebno kritični prema redukcionističkom pristupu u proučavanju prirode, čovjeka i društva, bilo da se radi Hegelovom ili Marxovom filozofskom sustavu. Oni smatraju da se priroda čovjeka i njegovo ponašanje ne mogu objasniti isključivo društvenim okolnostima, niti se društveni razvoj može opisati samo u psihološkim kategorijama. Isto tako, niti je subjekt običan derivat objekta, a ni obrnuto. Isto vrijedi i za odnos 'suštine' i 'pojavnosti', 'baze' i 'nadgradnje', teorije i prakse. Svugdje se radi o uzajamnoj povezanosti i međusobnom utjecaju; posvuda je na djelu djelomična autonomija i djelomična ovisnost o vanjskim okolnostima, kod čega granice autonomije i ovisnosti nisu striktno određene. Pripadnici Frankfurtske škole bili su prvenstveno usmjereni, za razliku od pozitivističke škole i scijentizma, na istraživanje biti humanizma, odnosno 'suštine čovjeka', kao i uvjeta njegovog samoostvarenja i sreće. Oni su prihvatili Marxovo uvjerenje da je cilj istinskog društvenog napretka ukidanje svih vrsta čovjekove alijenacije i njegovo oslobođenje od svih oblika podčinjenosti. Ali, s druge strane, nisu se složili s Marxovom tezom da se čovjek fizički i mentalno razvio i razvija isključivo u procesu rada i da se 'suština čovjeka', njegova čovječnost i 'samoostvarenje' mogu realizirati samo radom (pa makar taj rad bio slobodan i makar u uvjetima iščezavanja razlike između fizičkog i umnog rada). Kritika scijentizma bila je povezana s kritičkom ocjenom prosvjetiteljstva, europskog kulturnog pokreta u 18. stoljeću, kojemu je glavni cilj bio, kako su se izrazili frankfurtovci, demitologizacija svijeta, t.j. rušenje mitova i predrasuda znanjem. Međutim, vremenom je i samo prosvjetiteljstvo postalo mitom, preobratilo se u mitologiju. Jedno od glavnih obilježja prosvjetiteljstva bila je redukcija istraživanja i spoznaje svijeta na kvantitativne dimenzije, na klasifikaciju i kvantifikaciju; sve što se nije moglo kvantificirati odbačeno je kao neznanstveno i irelevantno. Formalna logika

bila je paradigma prosvjetiteljskog uma; ona je trebala omogućiti spoznaju svijeta i otkriti njegove zakone. Prosvjetiteljstvu, koje predstavlja idejnu srž zapadne civilizacije, je sve što se nije moglo kvantificirati i klasificirati, svesti na broj, bio običan privid. »Mitologizirajuće izjednačavanje ideja s brojevima: broj postade kanon prosvjetiteljstva«. [2] Ali postavši mitom, prosvjetiteljstvo je nepovratno krenulo putem samorazaranja: apsolutiziranjem znanosti (a tehnologija je opredmećenje te znanosti), ona (dakle scijentizam) je postala društvena moć, koja ne poznaje nikakve prepreke ne samo u ovladavanju prirodom nego i u vladanju društvom i ljudima. Taj zaključak M. Horkheimer i Th. Adorno ovako objašnjavaju: »Ono što ljudi žele naučiti o prirodi je kako njome potpuno ovladati. Ništa drugo ne vrijedi. Bez obzira prema samom sebi, prosvjetiteljstvo je uništilo posljednji ostatak svoje vlastite samosvijesti«. [3] Proučavajući zapadnu civilizaciju i nastojeći da shvate njenu bît, Horkheimer i Adorno su zaključili da je glavni uzrok njene dekadencije utilitaristička filozofija i težnja da se sve kvantificira i klasificira. U tom sveopćem kvantificiranju i kalkuliranju izgubila se kvaliteta, moralne vrijednosti i smisao. Temeljni cilj znanosti postao je ovladavanje prirodom, a time i ljudima. Na idejnim temeljima prosvjetiteljstva nastao je industrijalizam i kapitalizam, u kojem se čovjekova egzistencija i materijalni napredak plaćaju ne samo čovjekovim otuđenjem, nego i postvarenjem, reifikacijom njegovog duha: dok je animizam oduhovio stvari, industrijalizam i kapitalizam postvarili su ljudske duše. Masovna proizvodnja i potrošnja roba, novac i kapital vladaju ljudima, sam čovjek (njegova radna snaga) postaje roba, tvrtke i njihove financijske, marketinške i medijske agenture nameću svoj sustav vrijednosti, svoj stil ponašanja, svoju kulturu čitavom društvu. »Proširenjem kapitalističkog, robnog gospodarstva obasjao se tamni obzor mitosa suncem kalkulativnog uma, pod čijim ledenim zrakama zrije sjetva novoga barbarstva«. [4] Jedna od logičnih posljedica hegemonije kapitala i profita je proširenje mentaliteta, načela, vrijednosti i pravila koje vrijede u korporacijama na sve sfere društvenog života, pa i na kulturu. Rada se masovna kultura, odnosno kulturna industrija, koja se prilagođava potrebama potrošača. Međutim, problem koji se prešućuje je u tome, što se tim potrebama manipulira, što potrebe i želje potrošača nisu autonomne ni autentične već velikim dijelom posljedica manipulacije. A ta manipulacija čovjekovim željama i potrebama je jedan od načina jačanja i održavanja hegemonije centara ekonomske moći nad čitavim društvom. Kapital ostavlja čovje-

kovo tijelo prividno slobodnim, ali zarobljava njegovu dušu. Prema Horkheimeru i Adornu, kapital šalje čovjeku ovu poruku: ti možeš slobodno misliti i govoriti, možeš i raditi što hoćeš, ali će te tvoja ekonomska nemoć prisiliti na konformizam i poslušnost. Svemoć kapitala stvara totalitarnu industriju kulture, prilagođenu navodnim potrebama potrošača, pretvarajući je sve više u zabavu. Budući da se kultura velikim dijelom svodi na zabavu, njen je cilj stvarati osjećaj zadovoljstva i užitka, a da bi se to postiglo treba isključiti svaki misaoni napor. Užitak i zadovoljstvo znače da ne treba razmišljati, da treba zaboraviti brige i probleme, što potiče ne samo bijeg od stvarnosti, od mišljenja, nego i bijeg od kritike i otpora toj stvarnosti. M. Horkheimer i Th. Adorno zaključuju svoja razmišljanja o kulturi u suvremenoj tehničkoj civilizaciji - u svijetu posvemašnjeg postvarenja i komercijalizacije i pretvaranja svega, ne samo radne snage nego i kulturne 'proizvodnje' u robu - ovim riječima: »Oslobođenje koje stvara takvo zadovoljstvo je oslobođenje od mišljenja kao negacije«. [5] U knjizi Pomračenje uma, M. Horkheimer i Th. Adorno istražuju problem formalizacije uma u suvremenom kapitalističkom društvu vraćajući se ključnim temama 'kritičke teorije', t.j. kritici pozitivizma, pragmatizma i scijentizma. [6] Oni za 'pomračenje uma' okrivljuju prvenstveno prosvjetiteljstvo, koje je osudilo misticizam, praznovjerje i religiju u ime uma, da bi na kraju putem pozitivizma uništilo autonomnu moć samog uma. S tim u vezi značajan je ovaj njihov iskaz: »Napustivši autonomiju, um je postao instrumentom... U svom instrumentalnom aspektu, t.j. u pragmatizmu um se sasvim upregnuo u društvene interese. Jedini kriterij postala je njegova djelatna vrijednost, njegova uloga u vladanju prirodom i ljudima«. [7] Prema mišljenju autora, ta instrumentalizacija uma, naročito u. znanosti, kulturi i umjetnosti, ima dalekosežne posljedice. Pop-glazba, književnost i masovni mediji postaju sredstvom oblikovanja javnog mnijenja, a javno mnijenje postaje zamjena za racionalno, kritičko promišljanje, za pravu funkciju uma. Pod krinkom trijumfa demokratskog napretka krije se manipulacija, što ima za posljedicu iščezavanje samostalnog, kritičkog razmišljanja: pojedinac se već od malih nogu prisiljava i navikava na prilagođavanje danim okolnostima (koje stvaraju vladajuće elite), na konformizam, pretvarajući se od autonomnog, slobodnog individuuma u poslušnog i bespomoćnog pripadnika nekog poduzeća, institucije, organizacije. Pojedinac biva prisiljen da prihvati filozofiju, vrijednosti, logiku kapitalističkih poduzeća i ustanova, koje se svode na utilitarizam, na kalkuliranje koristi i probitka i na odricanje od nade u osobno samoostvarenje. U takvom

ozračju industrijskog i birokratskog totalitarizma nestaje individualno mišljenje i volja za otporom danom stanju, što otežava evoluciju pojedinca i društva prema višim stupnjevima ljudskosti. Ipak, Horkheimera i Adorna nije napustila nada u mogućnost promjene: oni smatraju da ovi negativni suvremeni procesi mogu izazvati preokret, koji će uvesti čovječanstvo u novo doba procvata slobode, individualnosti i čovječnosti. A njihova 'kritička teorija' može dati pozitivan doprinos tom preokretu osvjetljavajući postojeće trendove ljudske civilizacije i ukazujući na proturječnosti, zamke i opasnosti. Na taj način ona može djelovati kao korektiv povijesti, suprotstavljajući se barbariziranju čovječanstva i potičući humanističke vrijednosti. Taj svoj optimizam Horkheimer i Adorno temelje na vjeri u čovjekov um i čovječnost, što iskazuju ovim riječima: »Metoda negacije, odbacivanje svega što unakazuje čovječanstvo i što sprečava njegov slobodan razvoj počiva na povjerenju u čovjeka«. [8] U djelu Negativna dijalektika Adorno svodi smisao filozofije na negaciju i na otpor pokušajima da se svijet objasni ili definira nekim univerzalnim načelom odnosno nekom općevažećom doktrinom, bilo da je riječ o idealizmu, pozitivizmu, marksizmu, egzistencijalizmu ili transcendentalizmu. [9] Adornova je namjera bila da se svojom negativnom dijalektikom suprotstavi tendenciji apsolutiziranja i petrificiranja bilo koje teorije ili ideologije (pa i marksizma), pretpostavljajući da bi to dovelo do idejnog i političkog totalitarizma, što bi sa svoje strane rezultiralo porobljavanjem čovjeka. No s druge strane, Adorno u cijelosti prihvaća Marxovu kritiku kapitalističkog društva, koje sve podčinjava 'prometnoj vrijednosti' i svodi ljudska bića na stvari. U tom društvu ukinuti su svi 'supstancijalni' pojmovi, a društveni i međuljudski odnosi svedeni su na funkcionalne, utilitarne dimenzije. Negativna dijalektika treba prema Adornu vidjeti subjekt u objektu kao i objekt u subjektu; isto tako treba prepoznati praksu u teoriji kao i teoriju u praksi, a isto načelo vrijedi i za odnos suštine i pojave. Negativna dijalektika treba pronalaziti istinu, ali je ne smije apsolutizirati, ne smije je shvaćati kao posljednju, apsolutnu, neprikosnovenu istinu. Adorno vjeruje da ipak postoji kriterij istine, da teorija može otkriti istinu, da su istinite teoretske doktrine moguće, poželjne i potrebne i da one trebaju upravljati ljudskom djelatnošću. Prvenstveni cilj društvenih teorija treba biti da objasne mehanizme prometne vrijednosti, koji dominiraju današnjim svijetom i koji su sve sveli na novčanu mjeru i doveli do reifikacije i alijenacije ljudskog bića. No za razliku od Marxa, Adorno (kao ni Horkheimer) ne smatra da će industrijski proletarijat biti nosilac očekivanog

velikog društvenog preokreta, niti da je ostvarenje socijalističkog društva povijesna nužnost. On smatra da je ideja o 'Velikoj utopiji', o 'transcendiranju' postojećeg svijeta i dalje aktualna, poželjna i moguća, iako njene konkretne oblike iz sadašnje perspektive nije moguće sagledati. HERBERT

MARCUSE

Dok su se drugi pripadnici Frankfurtske škole uglavnom ograničili na teoretska istraživanja, Herbert Marcuse (1898-1979) je svojim teoretskim stavovima nastojao pokrenuti politički aktivizam u smjeru mijenjanja postojećeg stanja. On je postao vrlo popularan u 60-ti godinama prošlog stoljeća među studentima u SAD, Njemačkoj i Francuskoj. Svojom ideologijom 'globalne revolucije' nametnuo se kao duhovni vođa studentskog buntovništva tih godina. Marcuse je u mladim danima bio član Socijaldemokratske partije Njemačke. Po dolasku Hitlera na vlast emigrirao je najprije u Švicarsku, a potom u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostao do kraja života. Tu je najprije radio u Institut for Social Research u New Yorku (koji su osnovali M. Horkheimer i Th. Adorno), a kasnije je bio profesor na više američkih sveučilišta. Bio je vrlo plodan pisac, a najpoznatije su mu knjige Um i revolucija, Eros i civilizacija, Sovjetski marksizam, Čovjek jedne dimenzije, Represivna tolerancija i Five Lectures. U knjizi Um i revolucija Marcuse ukazuje na bitnu razliku između Hegelove i Marxove teorije: dok kod Hegela sve kategorije završavaju u postojećem poretku, Marxova je teorija usmjerena na negaciju postojećeg stanja. [10] Interpretirajući Marxovu analizu otuđenog rada, Marcuse naglašava jedan vrlo važan, često zanemaren Marxov stav: on podsjeća da Marx u ukidanju privatnog vlasništva vidi samo sredstvo za ukidanje otuđenog rada, a ne cilj za sebe. To znači da je ukidanje privatnog vlasništva uvjet za bitno novi, viši društveni poredak samo »ako slobodni pojedinci, a ne društvo, postanu gospodarima podruštvljenih sredstava za proizvodnju«. [11] Objašnjavajući marksističku dijalektiku Marcuse drži da je glavno svojstvo te dijalektike njen negativitet, jer je ljudsko postojanje u klasnom društvu obilježeno negativitetom. Marxova dijalektika otkriva vlast slijepih ekonomskih sila nad društvenim kretanjima i ljudima, te objašnjava povijesnu nužnost promjene postojećeg društvenog ustrojstva kao i stvaranje novog društva, u kojem će društvenim i ekonomskim procesima upravljati samosvjesni, udruženi pojedinci. U tom smislu marksistička dijalektika omogućava spoznaju 'prirodnih zakona društva'.

Zanimljivo je Marcuseovo tumačenje načela tehnološkog odnosno povijesnog determinizma. Marcuse smatra da je Marx u pravu kad tvrdi da tehnološki napredak, t.j. unapređenje sredstava za proizvodnju i s tim povezan razvoj proizvodnih snaga određuje uzorke društvenih odnosa i da ti odnosi proizvodnje odlučujuće djeluju na čovjekovu svijest. Ali to ne implicira, po shvaćanju Marcusea, apsolutno, fatalističko poimanje determinizma. Prema Marcuseu, Marxova teza da odnosi proizvodnje determiniraju čovjekovu svijest vrijedi samo za klasna društva, gdje ti odnosi ograničavaju čovjekovu slobodu, a time i slobodan razvoj njegovih ljudskih potencijala, uzrokujući čovjekovu alijenaciju i reifikaciju. Međutim u društvu u kojem će biti ukinuta vladavina kapitala i klasne razlike, ljudi će postati slobodni i svjesni subjekti i na taj način biti u mogućnosti da sami, autonomno oblikuju svoju svijest. To svoje stanovište Marcuse ovako objašnjava: »Naravno, svijest ljudi će i dalje biti pod utjecajem materijalnih procesa koji reproduciraju njihovo društvo, čak i onda kad ljudi počnu upravljati društvenim odnosima na takav način da oni najbolje pridonose razvitku svih. Ali kada su ti materijalni procesi učinjeni racionalnim i kada su postali svjesnim djelom ljudi, prestaje slijepa ovisnost svijesti o društvenim odnosima; ona postaje određena sama sobom. Socijalistička sloboda obuhvaća obje strane odnosa između svijesti i društvenog postojanja. Načelo povijesnog determinizma vodi vlastitoj negaciji.« [12] Iz ovakvog Marcuseovog tumačenja dijalektike povijesti proizašlo je njegovo prihvaćanje Marxove kritike kapitalizma kao i Marxove vizije jedne nove besklasne i slobodne ljudske zajednice. To svoje stanovište Marcuse je potvrdio i razradio u kritici Freudove teze o nemogućnosti uspostave 'nerepresivne civilizacije', [13] Naime, prema Freudovoj teoriji, cjelokupna ljudska povijest obilježena je sukobom između 'načela ugode' i 'načela stvarnost', što znači da, prema Freudu, postoji stalan i neizbježan sukob između zahtjeva ljudskih nagona i civilizacijskih vrijednosti. Ljudska se civilizacija, smatra Freud, mogla razvijati zahvaljujući represivnoj sili koja je ograničavala ili zabranjivala društveno nepoželjne ili štetne ljudske želje i nagone. No prema mišljenju Marcusea, štetnost, agresivnost i destruktivnost nekih ljudskih nagona je velikim dijelom posljedica određenih društvenih odnosa, koji čovjeka prisiljavaju da kanalizira energiju prirodnih nagona u pravcu koji nije u skladu s njihovom prirodnom tendencijom. U industrijskom društvu ta se potisnuta energija prirodnih nagona iscrpljuje uglavnom pretjeranim radom i predugim radnim vremenom koji nameću poslodavci. No kad visoki razvoj tehnologije omogući da se bitno skrati

i olakša ljudski rad, napredak civilizacije više neće zahtijevati sputavanje nagona odnosno njihovo iscrpljivanje u pogrešnom smjeru; ljudski nagoni će se tada vratiti svojoj prirodnoj funkciji, a ljudski će rad postati slobodna igra ljudskih sklonosti i sposobnosti. [14] Proizvodnja će se u toj novoj civilizaciji prestati smatrati vrijednošću po sebi, nestat će otuđeni rad kao i sukob između Freudovog 'načela ugode' i 'načela stvarnosti', odnosno potrebe povećavanja proizvodnje. Stoga represija zbog ograničavanja nagona više neće biti potrebna i Freudova teza o vječnom konfliktu između nagona i civilizacije više neće vrijediti. H. Marcuse se međutim nije izjasnio vjeruje li da je čovjek po prirodi dobar, odnosno da će takav biti u novoj 'nerepresivnoj civilizaciji', t.j. hoće li tada moći živjeti u potpunom skladu, miru, toleranciji, razumijevanju i solidarnosti s drugim ljudima (što bi značilo da je čovjekova agresivnost i neetičko ponašanje povijesna aberacija koja će u novoj civilizaciji nestati zajedno s otuđenim radom). Povijesno i svakodnevno iskustvo govori u prilog Marcuseovog stajališta: ono ukazuje da je čovjek po svojoj prirodi dvojno biće. S jedne strane, on je biološki (animalni) entitet s urođenim egoističkim nagonima samoodržanja, koji mogu prerasti u nekontroliranu agresivnost, a s druge strane on posjeduje (makar nekad samo u latentnom obliku) etičku, duhovnu (humanu) komponentu s velikim razvojnim potencijalom. Te dvije strane ljudskog bića su povezane, ali istovremeno u stalnoj opreci i sukobu. Stoga izgleda, da će paralelno s mijenjanjem društvenih odnosa trebati nastojati da se svijest što većeg broja ljudi podigne na višu razinu u smislu tolerancije, suosjećanja, istinoljubivosti, pravednosti i međusobne ljubavi, kako bi se mogla ostvariti Velika utopija, t.j idealno društvo o kojem su maštali društveni reformatori i vizionari. U knjizi Um i revolucija Marcuse iznosi kritičnu analizu suvremene zapadne demokracije, u kojoj se manipulira javnim mnijenjem kao i ljudskim sklonostima i potrebama. On se s tim u vezi posebno bavi analizom ljudskih potreba, koje dijeli na istinske (autentične, stvarne) i lažne (nametnute). Lažne potrebe su »individuumu nametnuli posebni društveni interesi; to su potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu... Većina predominantnih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponašanjem i konzumacijom prema oglasima da se voli ili mrzi ono što drugi vole ili mrze, spada u tu kategoriju lažnih potreba«. [15] Zadovoljenje takvih potreba može biti ugodno, ali one najčešće služe otupljenju čovjekovih sposobnosti da spozna patologiju postojećeg društvenog sustava i da se aktivira na njegovom mijenjanju. Metode manipu-

lacije ljudskim mišljenjem i emocijama, željama i potrebama su tako rafinirane i djelotvorne da se u modernim društvima većina ljudi miri, čak identificira, s danim stanjem stvari i s vlastitom otuđenom egzistencijom koja im je nametnuta. Na taj način, alijenacija čovjeka postaje objektivna: alijenirani pojedinac prihvaća i identificira se sa svojom otuđenom egzistencijom. Nove tehnologije masovnih medija i komunikacija, masovna proizvodnja potrošnih roba, industrija zabave, sve to uspješno nameće ljudima određene misaone i vrijednosne stavove i navike, stvarajući od njih programirane konzumente masovne proizvodnje. »Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni stvaraju krivu svijest, koja je imuna spram svoje pogrešnosti. Kad ovi reklamirani proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi, tada indoktrinacija koju oni donose postaje način života... Tako nastaje model jednodimenzionalne misli i ponašanja u kojem su odbijene ili reducirane one ideje, aspiracije i mogućnosti koje transcendiraju postojeći model mišljenja i ponašanja. One su redefinirane racionalnošću danog sustava i njegovog kvantitativnog rasta«. [16] To represivno društvo reproducira se potrebama razvijenim u represivnom društvu i njihovim zadovoljavanjem od strane većine stanovništva. Po mišljenju Marcusea, upravo taj kontinuitet represivnih potreba sprečava skok kvantiteta u novu kvalitetu slobodnog, socijalističkog društva. U razvijenoj industrijskoj civilizaciji društvo je sve sposobnije da zadovolji kako istinske tako i lažne potrebe pojedinaca, tako da u njoj prevladava ugodna, razumna i demokratska nesloboda. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona uključuje mukotrpan rad, neizvjesnost i strah za veliku većinu stanovništva. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvrđuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt, iščezavanje te vrste slobode bilo bi jedno od najvećih ostvarenja civilizacije. Tehnološki napredak, mehanizacija, automatizacija i standardizacija mogli bi osloboditi individualnu energiju za još neispisano područje slobode s onu strane nužnosti. Kritička teorija Frankfurtske škole ukazuje na proturječnosti i pogubne posljedice postojećeg kapitalističkog, klasnog društva i na taj način širi svijest o nužnosti korjenitih društvenih promjena. No to, upozorava Marcuse, nije dovoljno: bez odgovarajuće društvene i političke moći, i najviša razina i najmasovnija svijest o potrebi promjena neće biti dovoljna za ostvarenje društvenog prevrata. Upravo nesposobnost kritičke teorije da mobilizira oslobodilačku energiju depriviranih, potlačenih i ugroženih slojeva je po Marcuseu najveći nedostatak te teorije. A taj problem je mnogo teži i složeniji u uvjetima suvremenog jednodimenzionalnog kapitalistič-

kog društva, nego što je bio u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća, kad je radnička klasa bila homogena, svjesna svoje klasne podređenosti i eksploatacije, dobro organizirana i buntovnički raspoložena. U modernom kapitalizmu radnička je klasa fragmentirana, razjedinjena, organizaciono uglavnom razbijena i znatnim dijelom integrirana u vladajući društveni sustav. Stoga tradicionalne metode i sredstva političke borbe više nisu djelotvorna, a i snage otpora i pobune protiv postojećeg stanja su se promijenile. »Doduše, ispod površine konzervativne baze naroda postoji supstrat odbačenih i autsajdera, eksploatiranih i odbačenih, drugačije rase i boje, nezaposlenih i nezapošljivih. Oni egzistiraju izvan demokratskog procesa, njihov je život najneposredniji i najrealniji motiv za dokrajčenje nesnosnih uvjeta i institucija. Stoga je njihova pozicija revolucionarna, čak i ako to njihova svijest nije. Njihovo suprotstavljanje sustavu nije izloženo manipulaciji od strane sustava; oni predstavljaju elementarnu snagu koja ruši pravila igre. ... Činjenica da oni počinju odbijati sudjelovanje u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba.«[17] U suvremenom kapitalističkom društvu snage emancipacije nisu ograničene na klasičnu radničku klasu; one su raspršene na razne marginalne, otuđene skupine, koje zbog svog diskriminirajućeg položaja imaju velik revolucionarni potencijal. Marcuse je smatrao da se može računati i na studentsku populaciju kao značajnu snagu otpora postojećem društvenom sistemu. Jednom je prilikom čak izjavio da su opozicioni studenti »odlučujući faktor promjene«, iako tu promjenu ne mogu izvršiti vlastitim snagama. No, postoji još jedna latentna, neiskorištena revolucionarna sila, a to su stanovnici siromašnih, ekonomskih nerazvijenih zemalja, koje su zapale u začarani krug nerazvijenosti i siromaštva. U objedinjavanju i savezu tih triju snaga (marginaliziranih i depriviranih slojeva u razvijenim industrijskim zemljama, studentske opozicione populacije i stanovništva siromašnih zemalja) Marcuse vidi glavnu nadu za oslobađanje čovječanstva. Ortodoksni marksisti kritizirali su Marcusea da je napustio Marxovu ideju o radničkoj klasi kao nosiocu društvenog preobražaja namijenivši tu ulogu raznim neintegriranim, marginalnim skupinama i studentima. Svoj stav o tome Marcuse je 1969. godine objasnio ovim riječima: »Studentska opozicija jedna je od odlučnih elemenata današnjeg svijeta. To doista nije neposredna revolucionarna snaga, ali to je jedan od impulsa koji bi se mogao preobraziti u revolucionarnu snagu... Intelektualni proletarijat mora naći zajednički duhovni nazivnik akcije sa suvremenim industrijskim pro-

letarijatom. On mora vratiti radničkoj klasi povjerenje u sebe samu kao revolucionarnu klasu. Radikalnog ostvarenja socijalizma kao integralne duhovne, ekonomske i političke emancipacije čovjeka bez toga nema i ne može biti.«[18] Navedene revolucionarne snage mogu se, smatra Marcuse, služiti i nasiljem, jer je postojeći sustav institucionalizirano nasilje ekonomski jakih nad ekonomski slabima i nemoćnima. Stoga otpor postojećemu sustavu i pokušaji njegove promjene ne mogu biti uspješni ako se ograniče samo na legalne okvire. A budući da se radi o borbi za oslobođenje, nasilje je po Marcuseu opravdano. Osim toga, nasilje je neizbježno zato što je u postojećem sustavu većina ljudi osuđena na lažnu svijest; stoga je jedino diskriminirana manjina sposobna za revolucionarnu akciju. Naime, kapitalistički sustav pronašao je vrlo učinkovite metode indoktrinacije i manipulacije, tako da sloboda riječi, medija, političkog djelovanja i druge demokratske institucije služe kao sredstvo zadržavanja duhovne vladavine kapitalističkih vrijednosti. Tome cilju služi i načelo tolerancije, koje se ističe kao jedna od glavnih tekovina i vrijednosti liberalne demokracije. Međutim: »Tolerancija je samo onda svrhovita, kad je doista obostrana, t.j. kad je koriste vladajući kao i oni kojima se vlada, gospodari i sluge, progonitelji kao i njihove žrtve.« [19] U represivnom društvu tolerancija može davati privid postojanja demokratskih sloboda, pa čak postati i sredstvom produžavanja represije. Marcuse hoće reći da u represivnom društvu, kakvo po njegovom mišljenju prevladava u zapadnim zemljama, usprkos demokratske fasade ne postoje uvjeti za istinsku toleranciju, jer ona služi prvenstveno za obranu i održavanje represivnog društva, jer se tu dakle radi o 'pervertiranoj toleranciji', H. Marcuse opravdava revolucionarne metode (i uz upotrebu nasilja) u borbi za novi društveni poredak ne samo s političkog već i s etičkog stanovišta, ali samo ako je »svrha (te nove) vladavine ne samo najveća moguća sloboda, nego i najveća čovjekova sreća, t.j. život bez straha i bijede, život u miru«. [20] Važno je s tim u vezi spomenuti Marcuseovo shvaćanje revolucije, koju on ovako definira: »Pod revolucijom podrazumijevam obaranje zakonski uspostavljene vladavine i ustrojstva od strane neke socijalne klase ili pokreta čiji je cilj da se promijeni društvena i politička struktura.« (ibid. str. 131). On dalje objašnjava da takva radikalna kvalitativna promjena uključuje nasilje, koje je po njegovom mišljenju etički opravdano, ako novi poredak smanjuje ili ukida bijedu i nepravdu i povećava individualnu slobodu i sreću. Na potrebu nasilnog rušenja etabliranog i represivnog po-

retka upućuje po mišljenju Marcusea povijesno iskustvo, koje pokazuje da nositelji takvog poretka nikad nisu dobrovoljno napustili svoj privilegirani društveni položaj. No zagrebački filozof marksističke orijentacije Milan Kangrga osporava Marcuseovu tezu o etičkom opravdanju nasilne revolucije. On smatra da je upotreba nasilja u cilju rušenja starog etabliranog poretka sa stanovišta tog poretka etički neopravdana: »Revolucija kao takva svagda je bila i uvijek će biti nemoralna spram onoga što jest, budući da njezino 'pravo' leži u onome što može i treba da bude s onu stranu postojećeg. Revolucionarno obaranje tog stanja (a to uvijek znači nasilno spram prava postojećeg, bez obzira što oblici tog nasilja mogu da budu vrlo blagi ili humani) mora dobiti atribut nemoralnog, upravo zato što se time zadire u same osnove postojećeg morala, koje je po svojoj biti samo svojevrsno duhovno-idejno-ideološko sankcioniranje ili 'posvećenje' vladajućeg (dakle klasnog) poretka«. [21] Ali ako se revolucija ne može opravdati etikom, »etika dobiva svoj jedini i najdublji, upravo povijesni smisao« ostvarenjem nove društvene zajednice utemeljene na načelima slobode, jednakosti i pravde, (ibid. str. 23). Svoje poglede o mogućnostima i uvjetima društvenog preobražaja iz 'carstva nužnosti' u 'carstvo slobode', odnosno iz klasnog, kapitalističkog u socijalističko društvo, Marcuse je sažeto izložio u predavanju na Slobodnom sveučilištu u Njemačkoj u srpnju 1967. godine. On je tom prilikom naglasio da je suvremena tehnološka revolucija stvorila nove mogućnosti prijeloma povijesnog kontinuiteta, t.j. mogućnosti za kvalitativni društveni preobražaj sadašnjeg neslobodnog u novo slobodno društvo. Te nove mogućnosti znače, po njegovom mišljenju, da socijalistički projekt više nije utopija, jer za njegovo ostvarenje sada postoje svi potrebni objektivni i subjektivni čimbenici. On s tim u vezi kaže: »Kako su sada prisutne sve materijalne i intelektualne snage za ostvarenje obrata, iako je njihova upotreba spriječena postojećom organizacijom proizvodnih snaga, možemo govoriti o kraju utopije... Te materijalne i intelektualne snage mogu biti djelotvorne u ostvarenju slobodnog društva. To što zasad nisu djelotvorne u navedenom smjeru, treba pripisati isključivo totalnoj mobilizaciji postojećeg društva protiv njegovih vlastitih mogućnosti oslobođenja. No, ovo stanje ni na koji način ne čini sam projekt obrata utopijom«. [22] Završne riječi Marcuseovog predavanja mogu se shvatiti kao credo i glavna poruka njegovog teorijskog i javnog djelovanja: »I upravo stoga što takozvane utopijske mogućnosti baš nisu utopijske, nego ocrtavaju određenu povije-

sno-društvenu negaciju postojećeg, osvješćenje tih mogućnosti i osvješćenje o snagama koje je priječe i niječu, zahtijeva od nas veoma realističnu i veoma pragmatičnu opoziciju. Opoziciju slobodnu svih iluzija, no također svakog defetizma, koji je već svojim pukim postojanjem izdaja mogućnosti oslobođenja«. [23]

ERICH F R O M M Erich Fromm (1910-1980) je bio po svojoj temeljnoj ideološkoj orijentaciji usko povezan s Frankfurtskom školom. On je, kao i ostali pripadnici te škole, prihvatio Marxovu kritiku moderne zapadne civilizacije, naročito njegovo naglašavanje problema ljudske alijenacije i reifikacije u društvu u kojem je dominantna društvena moć dobila oblik novca i kapitala, a temeljni cilj i motiv ljudskog djelovanja postalo stjecanje profita i bogatstva. Ali s druge strane, E. Fromm, kao i ostali frankfurtovci, ne smatra da je u suvremenim uvjetima klasična radnička klasa jedini ili glavni nositelj oslobodilačke misije čovječanstva u stvaranju novog pravednijeg i humanijeg društvenog poretka. Isto tako E. Fromm ne vjeruje poput ortodoksnih marksista da će se socijalizam nužno ostvariti djelovanjem povijesnih zakona. Međutim, on je uvjeren da ljudi osjećaju prirodnu potrebu za slobodom i pravdom i da posjeduju velik stvaralački potencijal kojim mogu nadvladati međusobnu otuđenost i izgraditi društveni poredak zasnovan na uzajamnom poštovanju i ljubavi, u skladu s onom dobrom dimenzijom ljudske prirode. Raspon Frommovog intelektualnog zanimanja i istraživanja je vrlo širok: on je pisao o temama s područja antropologije i psihologije, kritički je analizirao stanje zapadne civilizacije, izučavao je i napisao knjigu o zen-budizmu i razmišljao je o obrisima novog društva, koje je nazvao 'humanistički, komunatarni socijalizam'. Svoju teorijsku djelatnost Fromm je počeo u Berlinu u Institutu za psihoanalizu, a nakon emigracije 1933. godine, zbog dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, nastavlja rad na sveučilištu u New Yorku, a kasnije na sveučilištu u Mexico Cityju. Smatrajući da čovjek i njegova sudbina, sloboda i sreća trebaju biti u središtu svih teorija i nastojanja reformiranja društva, E. Fromm je svoju pažnju usmjerio najprije na izučavanje ljudske prirode. Bio je naime uvjeren da uvjeti, metode, mogućnosti i ciljevi društvenih reformi ovise prvenstveno o prirodi samog čovjeka, njegovim osjećajima, sklonostima, instinktima i potrebama. Baveći se antropologijskim i psihološkim istraživanjima napisao je više knjiga o tim temama: Bijeg od slobode (1941), Čovjek

za sebe (1947), Psihoanaliza, Marxov pojam čovjeka (1961), Srce čovjeka (1964). U nastojanju da upozna suštinu ljudske prirode izučavao je Freudovu psihološku teoriju, koja je stavljala težište na nagonsku prirodu čovjeka. Već kao student, Fromm je prihvatio Marxovu kritiku kapitalističkog društva (naročito njegovu tezu o čovjekovoj alijenaciji u tom društvu) kao i Marxovu viziju nove, više civilizacije koju će obilježavati sloboda, jednakost i pravda. Stoga je uspoređivao Freudovo objašnjenje ljudske prirode s Marxovim antropološkim pogledima. Dok je Freud korijene ljudske psihe vidio u prirodnim silama, odnosno u fiziološkim nagonima (prvenstveno u libidu), Marx je smatrao da se čovjekova svijest i karakter oblikuju najvećim dijelom u ovisnosti o vladajućim društveno-ekonomskim okolnostima u kojima živi. »Za Marxa su čovjekovo bivstvo i njegova svijest određeni strukturom društva kojeg je on dio; za Freuda, društvo utječe samo na njegovo bivstvo većom ili manjom represijom na njegovo urođeno biološko i fiziološko ustrojstvo. Iz te prve razlike slijedi druga: Freud je vjerovao da čovjek može prevladati represiju bez društvenih promjena. Marx je naprotiv bio prvi mislilac koji je vidio da se realizacija univerzalnog i potpuno svjesnog čovjeka može ostvariti samo zajedno s društvenim promjenama, koje vode jednoj novoj i potpuno humanoj ekonomici i socijalnoj organizaciji čovječanstva«. [24] Međutim, Fromm nije prihvatio tezu o apsolutnoj prilagodljivosti ljudske prirode društvenim uvjetima, jer kad bi to bio slučaj, onda bi despotski ili eksploatatorski društveni poredak mogao trajati u nedogled. Povijest pokazuje da čovjekova težnja za pravdom i slobodom može aktivirati dovoljno društvene energije za promjenu nepodnošljivog stanja. Frommovo je dakle stanovište da se čovjek doduše prilagođava danim društvenim uvjetima, ali da u njegovoj podsvijesti postoji neki unutarnji osjećaj koji se buni protiv nepravde i podčinjenosti. On kaže: »U stvari, kad čovjek ne bi bio ništa drugo nego odraz postojećih uzoraka kulture, nijedan društveni poredak ne bi se mogao kritizirati ili prosuđivati sa stanovišta čovjekove dobrobiti, jer ne bi postojao pojam čovjeka... Čovjek se može prilagoditi gotovo svakom uzorku kulture, ali ako se oni previše protive njegovoj prirodi, 0n razvija mentalne i emocionalne poremećaje koji će ga na koncu prisiliti da izmijeni te uvjete, jer on ne može izmijeniti svoju prirodu«. [25] E. Fromm priznaje Freudu da je otkrio nove dimenzije čovjekove prirode svojom teorijom nagona i nesvjesnog, ali je ipak odbacio njegovu tezu o primatu libida u oblikovanju čovjekovog karaktera kao i pretpostavku o represivnoj funkciji civilizacije u odnosu na ljudske instinkte. Freud je na-

ime shvaćao čovjeka kao biće oblikovano prvenstveno instinktivnim energijama, koje ga često dovode u sukob s drugim ljudima, pa je stoga uloga društva u cilju osiguranja civilizacijskog napretka da ograničava i guši te društveno nepoželjne instinktivne porive. Na taj se način nezadovoljeni nagoni i želje usmjeravaju u druge, društveno poželjne oblasti (a često kao sublimacije postaju kulturno-stvaralačke). Po Freudu, ispunjenje svih čovjekovih prirodnih nagona, bez društvenih ograničenja i represije, dovelo bi do propasti civilizacije i uništenja ljudske vrste. No konflikt između instinktivnih zahtjeva ljudske prirode i potrebe zajedničkog života ne može se potpuno ukloniti, što kod mnogih ljudi izaziva neurotične posljedice (naime, sublimacija nagona u stvaralačkoj djelatnosti nije dostupna većini ljudi). Fromm odbacuje tezu da je čovjek definiran isključivo ili pretežno svojim prirodnim nagonima i da ga zadovoljenje tih nagona nužno dovodi u sukob s drugim ljudima. Prema Frommovom mišljenju, čovjek osim prirodnih nagona posjeduje i potrebu komunikacije i druženja s drugim ljudima, potrebu pripadanja nekoj društvenoj zajednici, potrebu za razumijevanjem, poštovanjem i ljubavlju. Osim toga, čovjek osjeća potrebu potvrđivanja vlastitog identiteta, potrebu samopotvrdivanja, samoostvarenja, potrebu za stvaralaštvom. A to zahtijeva slobodu mišljenja i djelovanja i potiče otpor ograničenjima i gušenju slobode. Ali istovremeno, čovjek teži za sigurnošću, što nužno ograničava prostor slobode. Čovjek želi slobodu, ali je ponekad izbjegava, jer sloboda zahtijeva odgovornost, a osim toga smanjuje sigurnost. Stoga se događa da ljudi bježeći od slobode traže zaštitu u autoritetima, u totalitarnim sustavima, što vodi njihovom otuđivanju od sebe samih. Čovjek je dio prirode, ali budući da ne živi samo u prirodi nego i u zajednici s drugim ljudima, u društvu, on transcendira svoje prirodno, biološko postojanje: on je dio prirode, ali je ipak nadilazi. Čovjek je biološko biće sa svojim fiziološkim nagonima i potrebama, ali je istovremeno i biće koje posjeduje svijest i samosvijest o svom identitetu, o svojoj prošlosti i budućnosti. Stoga se čovjek nalazi u stalnoj egzistencijalnoj proturječnosti između svojih prirodnih, fizioloških nagona i potreba koje proizlaze iz njegovog društvenog bića. Ta proturječnost je, kako kaže E. Fromm, »izvor svih psihičkih sila koje motiviraju čovjeka, sve njegove strasti, afekte i brige.«[26] Na drugom mjestu taj fenomen Fromm ovako objašnjava: »Drugim riječima, nagon za životom i nagon za razaranjem nisu međusobno neovisni, već se nalaze u obrnutoj uzajamnoj ovisnosti. Što se više spre-

čava nagon za životom, to je nagon za razaranjem veći; a što se više ostvaruje život, to je manja njegova rušilačka snaga. Rušilaštvo je posljedica neproživljenog života«. [27] U čovjeku postoje dakle istovremeno različite sklonosti i nagoni, koje Fromm svrstava u dvije skupine; jednu skupinu on zove 'sindrom rasta', a njihovo je temeljno obilježje ljubav prema ljudima i prema životu općenito, dok drugu skupinu, nazvanu 'sindrom propadanja', označava narcizam, agresivnost i mržnja. Ljudi u pravilu posjeduju oba navedena sindroma ponašanja, iako u raznim omjerima; samo kod vrlo malog broja ljudi jedan od tih sindroma potpuno je potisnuo drugi. Čovjekovu težnju za samoostvarenjem, za razvojem i stvaralaštvom Fromm drži najhitnijom i najpozitivnijom osobinom ljudske prirode, s važnom napomenom da ostvarenje te težnje pretpostavlja slobodu. Prema tome, sloboda i ljudsko postojanje su nerazdvojno povezani. Međutim, u suvremenoj civilizaciji ljudi se velikim dijelom odriču slobode, prilagođavajući se postojećim društvenim okolnostima, prihvaćajući način mišljenja i ponašanja koji im se sugerira ili nameće. Kao jednoobrazni konzumenti reklamiranih proizvoda, usluga i načina mišljenja i ponašanja, oni gube svoju individualnost. Tu pojavu, tipičnu za suvremeno moderno društvo, Fromm zove bijegom od slobode. No čovjek može i u tim uvjetima pokušati da prevlada stanje otuđenosti i nemoći i da postigne stanje 'pozitivne slobode', koje će mu omogućiti da ostvari svoje umne i emocionalne sposobnosti i potrebe. U suprotnom slučaja, t.j. u slučaju odustajanja od slobode, odnosno bijega od slobode, od autentičnosti svoga ja, čovjeku preostaje jedino da potraži rješenje u podčinjavanju nekom vanjskom autoritetu, vanjskoj moći, organizaciji, ideologiji ili mitu. Polazeći od analize ljudske prirode Fromm istražuje dinamiku društvene evolucije te ulogu i položaj čovjeka u tom procesu. On priznaje da je kapitalistički sustav oslobodio u ljudima i u društvu veliku stvaralačku energiju, ali je istovremeno pokrenuo moćne destruktivne sile. Ljudi su postali svjesni svog individualnog identiteta i svojih mogućnosti, otvoren je prostor za osobnu inicijativu, ali se zbog općeg natjecanja, borbe za opstanak, uspjeh i sve bezobzirniju konkurenciju izgubila međuljudska solidarnost, a povećala netolerancija, agresivnost i eksploatacija slabijih. Osim toga, kod mnogih ljudi pojavio se osjećaj usamljenosti, izolacije i alijenacije. Fromm prihvaća Marxovu tezu o alijenaciji kao za čovjeka najtežoj posljedici kapitalističkog sustava. On smatra da je temeljna Marxova misao i poruka - pobuna protiv uvjeta u kojima su ljudi izgubili svoju čovječnost i pretvorili se u robu, kao i njegovo uvjerenje da su ljudi sposobni povratiti

svoju čovječnost i osvojiti slobodu ne samo od eksploatacije i bijede već i slobodu razvijanja svojih stvaralačkih sposobnosti. Fromm smatra da je neispravno tumačiti Marxov povijesni materijalizam kao stanovište da su materijalni interesi glavna motivacija ljudskog ponašanja i djelovanja. Suprotno tome, Marx je vjerovao, ističe Fromm, da se ljudi otuđuju od vlastite prirode zbog uvjeta koji ih primoravaju da se brinu samo o svojim materijalnim potrebama. Kapitalističko društvo, u kojem dominira darvinistička borba za opstanak i u kojem stoga dolazi do međuljudskih sukoba i eksploatacije, u suprotnosti je s istinskim težnjama ljudske prirode koje se mogu ostvariti jedino u slobodnom stvaralaštvu i solidarnom, zajedničkom životu s drugim ljudima. Temeljna Marxova ideja je po mišljenju Fromma stvaranje društvenih uvjeta u kojima će čovjek ponovno uspostaviti jedinstvo sâm sa sobom i s prirodom. Marx, naravno, hoće da se ljudi oslobode bijede, ali težište stavlja na slobodu i dostojanstvo čovjeka. Socijalizam u autentičnom Marxovom smislu ne može se reducirati na pravednije i potpunije zadovoljenje materijalnih potreba, već je njegov glavni cilj stvaranje uvjeta za samoostvarenje čovjekova osobnosti i za pomirenje čovjeka sa sobom i sa prirodom. Za Marxa, eksploatacija i nepravedna raspodjela dobara nije glavno zlo kapitalizma; glavno je zlo pretvaranje čovjeka u puku robu i s tim povezana degradacija ljudskog bića i gubitak esencije čovječnosti'. U knjizi Zdravo društvo, analizirajući društvene promjene od 18. do 20. stoljeća E. Fromm obrazlaže svoju ideju o 'zdravom društvu,' u kojem će svi ljudi biti braća i u kojem će vladati »univerzalni mir i harmonija«. [28] On to željeno društvo budućnosti definira kao 'humanistički socijalizam', a njegova obilježja ovako opisuje: ukidanje autoritarnog, hijerarhijskog društvenog ustroja; učešće radnika u upravljanju poduzećima; osiguranje uvjeta za slobodni razvoj svakog pojedinca. Svoju humanističku orijentaciju Fromm je crpio iz Marxovog učenja; on je u Marxu vidio duhovnog nasljednika velikih ideja europskog humanizma. Stoga je nastojao, kako kaže, očistiti marksizam od pogrešnih tumačenja i degradacije. On tim povodom piše: »Usprkos činjenici da je većina autora koji tvrde da govore u ime Marxa negiralo i uništilo ovaj duh humanizma, ja vjerujem da će renesansa zapadnog humanizma obnoviti Marxovo izuzetno mjesto u povijesti ljudske misli«. [29] Frommova vizija budućeg društva naziva se i 'komunatarni socijalizam', jer on u stvaranju novih društvenih i međuljudskih odnosa daje veliki značaj malim društvenim zajednicama na lokalnoj razini, gdje se odvija spontana i neposredna komunikacija među ljudima. Fromm smatra da je moderno

kapitalističko društvo 'bolesno', jer uzrokuje otuđenje ljudskog bića, što dovodi do mentalnih poremećaja velikog broja ljudi (u što se Fromm mogao uvjeriti tijekom svoje 30-godišnje psihoanalitičke prakse). To se 'bolesno' društvo ne može popraviti, a da se ne promijene njegovi idejni, vrijednosni i institucionalni temelji, što znači da treba tražiti putove stvaranja 'zdravog društva' na novim osnovama. Jedno od bitnih obilježja 'zdravog društva' bit će sudjelovanje radnika u upravljanju poduzećima. Fromm je vrlo kategoričan u svom stavu o nužnosti radničkog upravljanja proizvodnjom u novom socijalističkom društvu, što se vidi iz ovih njegovih riječi: »Zadatak stvarnog upravljanja poduzećem mora se prepustiti radnicima koji u njima rade. Oni trebaju organizirati proizvodnju i provoditi distribuciju i razmjenu. Oni moraju izboriti industrijsko samoupravljanje s pravom da sami biraju direktore... Radnik može postati aktivan, zainteresiran i odgovoran sudionik samo ako može utjecati na odluke koje se odnose na njegovu individualnu radnu situaciju i na čitavo poduzeće. Njegova otuđenost može biti prevladana jedino ako nije objekt naređivanja već ako postane odgovorni subjekt odlučivanja. Osnovni problem nije vlasništvo nad sredstvima za proizvodnu već sudjelovanje u upravljanju i donošenju odluka.«[30] E. Fromm je svjestan da ostvarenje 'zdravog društva', odnosno 'humanog socijalizma' ne ovisi samo o visokoj razini proizvodnih snaga nego prvenstveno o tome hoće li i kada će većina ljudi osjetiti intenzivnu potrebu za samooslobođenjem, shvatiti s tim u vezi nužnot radikalnih društvenih promjena i aktivno se uključiti u pokret za realizaciju tih promjena. To neće biti brzo, lako, a ni sigurno, jer u suvremenoj liberalnoj (i pretežno samo formalnoj) demokraciji i u uvjetima prevladavajuće moći kapitala manipulira mišljenjem i ponašanjem građana moćna propagandna mašinerija, zbog čega većina građana ne posjeduje svoja autentična uvjerenja, svoju autonomnu volju i svoje istinske interese. Ali E. Fromm ipak nije izgubio nadu u civilizacijski preobražaj ljudskog društva u humanističkom smislu, jer vjeruje da će na kraju prevladati ljubav prema životu, koji je razvojem suvremene tehnološke civilizacije ugrožen (opasnost nuklearnog uništenja, mogućnost ekološke katastrofe i dr.). U predgovoru knjizi Revolucija nade on kaže: »Samo jasno sagledavanje opasnosti koje prijete životu može mobilizirati ovaj potencijal za akcije, koje bi mogle dovesti do drastičnih promjena naše društvene organizacije. Ja nemam iluzija 0 izgledima za uspjeh, ali vjerujem da još postoji jedna realna, iako mala mogućnost da će se život potvrditi«. [31]

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8] [9] [10] [11] [12] [13] [14] [15] [16] [17]

[18] [19]

[20] [21] [22]

[23] [24] [25] [26] [27]

Max Horkheimer, Kritička teorija, Stvarnost, Zagreb, 1962 Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dialektik der Aufklärung, Amsterdam, 1947, str.17 ibid. str. 14 ibid. str. 45 ibid. str. 172 Max Horkheimer, Theodor Adorno, Pomračenje uma, Sarajevo, 1963 ibid. str. 28 ibid. str. 161 Theodor Adorno, Negativna dijalektika, BIGZ, Beograd, 1979 Herbert Marcuse, Um i revolucija, Sarajevo, 1966 ibid. str. 264 ibid. str. 284-285 Herbert Marcuse, Eros civilizacije, Zagreb, 1965 Herbert Marcuse, Five Lectures Herbert Marcuse, Um i revolucija, str. 24 ibid. str. 30 Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije - rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva, IP »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1968, str. 236 Herbert Marcuse, Studentska opozicija i revolucija, Razlog, br. 1, 1969, Zagreb, str. 11 Hebert Marcuse, Repressive Toleranz, u knjizi H. P. Wolff, B. Moore, H. Marcuse, Kritik der reinen Toleranz, Frankfurt am Main, 1968, str. 96 Herbert Marcuse, Ethik und Revolution u Kultur und Gesellschaft, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1965., str. 130 Milan Kangrga, Etika ili revolucija, Nolit, Beograd, 1983., str. 22 Herbert Marcuse, Kraj utopije, esej o oslobođenju, Stvarnost Zagreb, 1978. str. 18; naslov izvornika Das Ende der Utopie, Verlag Peter von Maikowski, Berlin, 1967. ibid. str. 15 Erich Fromm, Beyond the Chains of Illusions, New York, 1962, str. 113 Erich Fromm, Čovjek za sebe, Zagreb, 1966, str. 31-32 Erich Fromm, The Heart of Man, New York, 1964. Erich Fromm, Bekstvo od slobode, Beograd, 1964, str. 172

[28] Erich Fromm, Zdravo društvo, Rad, Beograd, 1980. [29] Erich Fromm, Beyond the Chains of Illusions, str. 12 [30] Erich Fromm, Zdravo društvo, Rad, Beograd, str. 306 [31] Erich Fromm, Revolucije nade, Grafos, Beograd, 1978, str. 8

O S T A L A LITERATURA: Erich Fromm, Man for himself - An Enquiry into the Psychology of Ethics, Routledge & Kegan Paul, London, 1978. Martin Jay, The Dialectical Imagination: A History of Frankfurt Shool and the Institute of Social Research, 1923-1950, Heineman, London, 1973. Herbert Markuze, Kultura i društvo, BIGZ, Beograd, 1977.

IX. SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA U KINI: OD M A O C E - T U N G O V E 'PERMANENTNE REVOLUCIJE' DO 'TRŽIŠNOG SOCIJALIZMA' DENG XIAOPINGA

O

sobitosti kineskog puta u socijalizam, promjene i obrati na tom putu, kao i ideološka pozadina često radikalnih, kontroverznih, a posljednjih desetljeća liberalnih društvenih reformi, mogu se razumjeti jedino ako se imaju u vidu povijesne, društvene i kulturne specifičnosti te goleme zemlje prastare civilizacije. Kineska socijalistička revolucija bila je zapravo nastavak revolucionarnog procesa započetog rušenjem carske vladavine 1912. godine. Liberalno-demokratska revolucija pod vodstvom Sun Yat-sena prekinula je tisućljetno razdoblje autokratskog, feudalnog poretka na čelu sa svemoćnim i nedodirljivim kineskim carevima. Cilj te revolucije bio je ne samo rušenje carskog režima već i ukidanje feudalizma te agrarna reforma i oslobođenje zemlje od stranog imperijalističkog utjecaja. Politika Sun Yat-sena, vođe pokreta zvanog Kuomitang, koji je pokrenuo revoluciju, zasnivala se na tri načela: nacionalizam, demokracija i prevladavanje siromaštva. Kina je u to vrijeme bila feudalna, polukolonijalna i vrlo siromašna zemlja. Ekonomska zaostalost, siromaštvo i polukolonijalni položaj tadašnje Kine bili su u oštroj suprotnosti s njenom velikom prošlošću i stoga ponižavajući za kineske intelektualne, političke i poslovne krugove. Kina je gotovo tisuću godina, sve do oko 1500. godine, bila po ekonomskoj i tehnološkoj razvijenosti vodeća zemlja svijeta. No, europska je civilizacija ovladala Kinu zahvaljujući svojim tehničkim izumima baziranim na kompasu, barutu i tisku, dakle otkrićima i dostignućima kineske civilizacije (međutim, Kina svoja tehnološka dostignuća nije koristila, za razliku od europskih sila, u praktične, a pogotovo ne u osvajačke svrhe).

Kao što europsku odnosno zapadnu civilizaciju nije moguće razumjeti bez poznavanja njenih kulturnih i ideoloških korijena (grčke filozofije, rimskog prava, kršćanske religije i prosvjetiteljstva), tako ni kinesku povijest ni njenu sadašnjost nije moguće shvatiti bez njenog duhovnog temelja, konfucijanizma. Konfucijevo učenje je bitno utjecalo na kinesku kulturu, na orijentaciju i djelovanje političke i kulturne elite, na mentalitet i ponašanje Kineza. Glavni cilj Konfucijevog učenja, njegovih misli i poduka bio je odgojiti (učenjem i primjerom) plemenita, uzvišena čovjeka, radi stvaranja 'zajednice velikog sklada'. Konfucije je naučavao da naobrazbom treba oblikovati čovjeka 'pravog karaktera', koji će savjesno ispunjavati svoje društvene obaveze, poštivati roditelje, biti lojalan prema državi i njenim vladarima, i koji će se prije svega u svom ponašanju držati etičkog načela 'ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi' (to je temeljno etičko načelo Konfucije izrekao oko pet stoljeća prije Krista). Moralno djelovanje sačinjava smisao ljudskog života; ono nema za cilj korisnost, već je vrijednost po sebi. Po Konfuciju, moralni je zakon usađen u ljudskoj prirodi; moralni čovjek neprestano njeguje svoje moralno biće koje je njegova istinska bît. Moralno ponašanje ljudi spaja ih s univerzalnim moralnim poretkom: 'Naći za naše moralno biće pravi ključ koji nas spaja s univerzalnim poretkom i postići središnju harmoniju, to je zaista najviše ljudsko dostignuće'. [1] Konfucije ovako opisuje visoko moralnog, ili kako ga on naziva 'uzvišenog čovjeka': 'Uzvišeni čovjek shvaća što je ispravno, neuzvišeni shvaća ono što mu može biti od koristi... Uzvišeni čovjek voli svoju dušu, neuzvišeni čovjek voli svoju imovinu... Uzvišeni čovjek je širokogrudan prema svakome i nije isključiv; neuzvišeni čovjek je isključiv i nije širokogrudan prema nikome'. [2] Konfucijeva filozofija zahtijeva od ljudi da poštuju vladara i državu, ali istovremeno postavlja stroge moralne i obrazovne kriterije za izbor vladajuće elite ('Samo najpametniji i najčestitiji pozvani su da obavljaju vrhovnu vlast u zemlji, to prije što je ona iz dana u dan sve složenija'. [3]) Konfucije u vladanju državom daje prednost 'upravljanju putem vrlina' pred 'upravljanjem putem prisila i kazni', jer upravljanje silom zakona ne razvija kod ljudi osjećaj časti i morala, dok upravljanje koje se oslanja na poticanje vrlina podiže kod ljudi osjećaj dostojanstva i odgovornosti. ('Kad sâm vladar radi ono što je pravo, imat će utjecaja na narod ne izdajući naređenja, a kada ne radi ono što je pravo, sva njegova naređenja neće biti od nikakve koristi'. [4]) Konfucijanizam, iako je u svojoj biti humanističko učenje, usmjereno na dobrobit čovjeka pojedinca, daje prednost interesima zajednice u odnosu na individualnu sebičnost.

Maoistička je doktrina odbacila konfucijanizam. Kritika Konfucijevih ideja kulminirala je u vrijeme kulturne revolucije (1973-1975), zamjerajući mu naročito privrženost tradiciji i povratku na 'stare vrijednosti'. Konfucijanizam je napadan »kao učenje koje ističe dobrohotnost, a ne obračun s negativnim pojavama i ljudima; moralni uzor, a ne pozitivnu obvezu; uzvišenu ulogu odabranika, a ne liniju masa; prava birokracije da upravlja onima koji rade fizički; povratak na staro, a ne revoluciju«. [5] Konfucijeva se filozofija osuđivala kao reakcionarni pogled na svijet, koji otupljuje oštricu klasne borbe, zagovara restauraciju eksploatatorskog društvenog poretka, ističe superiornost društvene elite i podcjenjuje fizički rad. Međutim, nakon smrti Mao Ce-tunga dolazi do postupne promjene u ocjeni uloge konfucijanizma kako u kineskoj povijesti tako i u sadašnjosti. Priznaje se da je ta filozofija oblikovala kinesku intelektualnu tradiciju i kolektivnu svijest kineskog naroda. U rujnu 1986. godine na jednoj znanstvenoj konferenciji u Pekingu govorilo se o Konfuciju kao o 'simbolu kineske nacije'. (ibid. str. 197). Tada dolazi do potpune rehabilitacije Konfucijevog učenja i njegove ličnosti: svečano se slave njegovi rođendani, čuva se velik broj kulturnih spomenika i institucija u vezi s Konfucijem, osniva se Konfucijev istraživački institut. Mnogi povjesničari Kine smatraju da je tehnološko i ekonomsko zaostajanje Kine počelo već davne 1434. godine, kad je car iz dinastije Ming zbog nejasnih razloga raspustio najveću svjetsku flotu oceanskih brodova, simbol njenog tehnološkog napretka i ekonomske snage. Ta se moćna flota sastojala od više od 300 brodova, četiri puta većih od brodova s kojima je Kolumbo pola stoljeća kasnije otkrio Ameriku. Zapadna je Europa 1500. godine dostigla Kinu u visini društvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika, a 1600. godine ju je u tom najvažnijem pokazatelju ekonomske razvijenosti prestigla za 50%. Taj se jaz produbljivao u sljedećim stoljećima: dok je DBP po stanovniku u Kini ostajao približno na istoj razini, u zapadnoeuropskim zemljama je povećan od 600 dolara u 1500. godini na 4600 dolara u 1950. godini. [6] Ipak, zahvaljujući svojoj veličini, Kina je po opsegu društvenog proizvoda ostala sve do 1820. godine vodeća svjetska ekonomija; ona je tada proizvodila jednu trećinu svjetskog DBP-a. Od 16. do 18. stoljeća kineski izvoz svile, čaja i porculana dominirao je svjetskim tržištima, a kineski su carevi kontrolirali većinu istočnoazijskih država (Japan, Koreju, Vijetnam, Laos, Burmu), koje su im plaćala danak, a za uzvrat Kina im je pružala vojnu zaštitu. [7] Povijesni se preokret u globalnom rasporedu ekonomske i političke moći dogodio sredinom 18. stoljeća, kad je pokrenuta industrijska revolu-

cija u Velikoj Britaniji, koja je naglo ekonomski ojačala tu zemlju, uvela kapitalistički društveno-ekonomski poredak i potakla njenu svjetsku ekspanziju u potrazi za novim tržištima i izvorima sirovina. Prva se na udaru našla Indija, gdje su se vojnom pobjedom i rušenjem Mogulskog carstva 1757. godine Velikoj Britaniji otvorili neiscrpni izvori prirodnih resursa, jeftine radne snage i golemo tržište za industrijske proizvode (naročito tekstil). No britanska se ekspanzija nije zaustavila na Indiji. Nakon jednog stoljeća uslijedio je britanski (i europski) osvajački prodor u Kinu, i to na vrlo agresivan i brutalan način (kao uostalom i u slučaju ostalih zemalja Azije, Amerike i Afrike). Velika Britanija napala je Kinu 1840. godine u tzv. Opijumskom ratu, kako bi je prisilila na uvoz opijuma. Britanski trgovci izvozili su u Kinu velike količine opijuma, koji su proizvodile njihove tvrtke u Indiji. Kad je kineska vlada zabranila uvoz opijuma, Velika Britanija je napala Kinu kako bi zaštitila svoje trgovačke interese. Nakon poraza u tom ratu, Kina je mirovnim ugovorom 1842. godine bila prisiljena prepustiti Hong Kong Britancima i otvoriti europskoj trgovini svojih pet najvećih luka, u kojima su europske sile dobile režim eksterteritorijalnosti. Od sredine 19. stoljeća strani utjecaji i interesi počinju se naglo širiti u kineskom gospodarstvu i društvu, uz suradnju dijela činovničko-gradanske klase. I dok se u lučkim gradovima pod stranom dominacijom brzo razvija trgovina (a nešto sporije i industrija) i dok se neki od tih gradova, poput Šangaja, pretvaraju u moderne trgovačke i industrijske gradove, ostatak Kine živi u krajnjem siromaštvu i bijedi, zahvaljujući velikim dijelom inertnosti, koristoljublju i korumpiranosti domaćih vlasti i birokracije. Česte su poplave uzrokovale veliku nestašicu hrane i glad, pa je došlo do seljačkih pobuna u gotovo svim kineskim provincijama. Najveći seljački ustanak izbio je 1850. godine na jugu Kine (tzv. Tajpinški ustanak), koji je bio usmjeren protiv dinastije Ching (koja je vladala Kinom od 1644 do 1911. godine). Cilj tog ustanka bio je stvaranje novog društvenog uređenja zasnovanog na egalitarnim i kolektivističkim načelima (anticipirajući vodeće ideje maoizma stotinu godina kasnije). Carska je vojska porazila ustanike 1864. godine, no socijalna i politička kriza Kine se i dalje produbljivala. Pobunjenički su pokreti stvarali polukaotično stanje u mnogim pokrajinama. Poslije poraza Kine u ratu s Japanom (1894-1895) dolazi do daljnjeg jačanja kolonijalne dominacije i do podjele njenog teritorija među velikim silama. Najveći dio prisvojila je Velika Britanija, ali su znatna područja pripala i drugim silama (Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji, Japanu, a u manjoj mjeri i SAD-u). Ponižavajući kolonijalni položaj tako velike zemlje

s dugom i slavnom prošlošću i civilizacijom, izazivao je sve veće ogorčenje i otpor različitih kineskih društvenih slojeva, koji je kulminirao 1899. godine tzv. »boksačkim ustankom«. Taj je ustanak pokrenula tajna udruga I He Tuan (Pravedno složno društvo) s ciljem da oslobodi zemlju od kolonijalne podređenosti. Ustanici su napali strane koncesije u Tientsinu i strana poslanstva u Pekingu, no ustanak je nakon dvije godine borbi ugušen u krvi zajedničkom vojnom intervencijom zapadnih sila. Nakon tog poraza, Kina je bila prisiljena dopustiti stacioniranje stranih postrojbi na svom području, što je još više naglasilo njen ponižavajući polukoionijalni položaj. japanske i zapadne vojne jedinice nalazile su se na prilazima Pekinga, kineske su provincije bile podijeljene na sfere utjecaja pojedinih zapadnih sila, državni su prihodi gotovo u cijelosti odlazili na otplate zajmova i razna davanja zapadnim silama, a vlast kineskog cara i njegove administracije bila je samo formalna. Od početka 20. stoljeća širi se među kineskom inteligencijom i studentima svijest o nužnosti korjenitih društvenih promjena i modernizaciji kineskog društva. Na čelu tog pokreta za radikalne reforme, za ukidanje monarhije i pretvaranje Kine u modernu demokratsku republiku, nalazi se Sun Yat-sen, liječnik po profesiji, koga se općenito smatra duhovnom ocem kineske buržoasko-demokratske revolucije. Rasadište novih ideja o modernizaciji kineskog društva i o potrebi prilagođavanja industrijskoj kulturi Zapada postaje od 1905. godine sveučilište u Pekingu, gdje se razvija pokret nazvan 'nova kultura'. Istovremeno, na jugu Kine, gdje su bile aktivne pristalice Sun Yat-sena, podiže se od 1905. do 1911. godine više ustanaka, koji su doveli do proglašenja nezavisnosti nekoliko provincija od carskog dvora. U prosincu 1911. godine formirana je u Nanjingu privremena centralna republikanska vlada na čelu sa Sun Yat-senom. Ta vlada traži prekid veza s dinastijom, i posljednji kineski car, Xuan-Tong, abdicira u veljači 1912. godine. Međutim, nova republikanska vlada nije mnogo učinila po pitanju najavljenih društvenih promjena, a naročito je zakazala u reformi feudalnog sustava i u smanjivanju prevelikog utjecaja stranih sila. Razlog toj neučinkovitosti bio je koalicijski sastav vlade; osim radikalnih reformatora, sljedbenika Sun Yat-sena, u vladi su velik utjecaj imali branitelji monarhije i protivnici korjenitih društvenih promjena. Iako je na parlamentarnim izborima u prosincu 1912, godine premoćno pobijedio Sun Yat-sen i njegov pokret Kuomitang, konzervativni predsjednik države, Yuan Shikai nije prihvatio rezultate izbora te uz podršku veleposjednika i stranih sila raspušta parlament.

Unutrašnje kineske sukobe koristi Japan (koji je već ranije okupirao Mongoliju, Mandžuriju i neke jugoistočne kineske provincije) i u siječnju 1915. godine podnosi kineskoj vladi ultimatum s ciljem da uspostavi nad Kinom ekonomski, politički i vojni protektorat, koji predsjednik Yuan Shikai, uz pritisak Velike Britanije i Francuske, prihvaća. Sun Yat-sen pokušava u Šangaju i Kantonu organizirati otpor Yuanovoj konzervativnoj i kapitulantskoj politici, ali bez uspjeha. U to vrijeme oživljavaju ideološka i politička previranja, rasprave i sukobi, naročito u intelektualnim krugovima, između tradicionalista i reformista. Javljaju se nove političke ideologije, među ostalim marksizam, odnosno komunizam. Nezadovoljan politikom središnje vlade, Sun Yat-sen osniva u svibnju 1921. godine u Kantonu secesionističku vladu. U međuvremenu, strane sile, naročito Velika Britanija i Japan nastavljaju djelovati u Kini promičući svoje interese (Japan teritorijalne i ekonomske, a Velika Britanija ekonomske i političke), s tim da jača utjecaj Japana, a nešto slabi uloga Velike Britanije. U tim dramatičnim okolnostima dubokih nacionalnih podjela i sukoba te nastojanja stranih sila da Kinu potpuno podčine svojim teritorijalnim, ekonomskim i političkim aspiracijama, osniva se 1921. godine Komunistička partija Kine. Partija je prema preporukama Kominterne surađivala s Kuomitangom, a oslonac je tražila u gradskom proletarijatu (koji je 1926. godine sačinjavao svega 0,5% kineskog stanovništva). Mao Ce-tung (18931976), jedan od osnivača partije, zastupao je međutim drukčiju orijentaciju: on je smatrao da se treba osloniti na seljaštvo, zadobiti njegovu podršku i organizirati oružane odrede sastavljene od seljaka. Na taj su način u partiji djelovale dvije struje, koje su doduše slijedile iste ciljeve, t.j. oslobođenje zemlje od strane dominacije i ukidanje feudalizma, ali su imale različite poglede na način ostvarenja tih ciljeva. Radeći u sveučilišnoj biblioteci u Pekingu, Mao Ce-tung se upoznao s marksističkom literaturom te se 1919. godine priključio prvoj kineskoj marksističkoj skupini osnovanoj te godine u Pekingu. Bio je sudionik osnivačkog kongresa Komunističke partije Kine u Šangaju 1921. godine, a 1923. godine izabran je u Centralni komitet partije. U svojoj rodnoj provinciji Hunan počeo je organizirati oružani seljački pokret, oslobađati pojedina područja i na njima dijeliti seljacima zemlju oduzetu veleposjednicima, te osnivati škole, zadruge i nove organe vlasti. U jednom govoru u Centralnom komitetu Komunističke partije Kine 1927. godine Mao Ce-tung je rekao: »Neće proći mnogo vremena, a u svim provincijama centralne, južne i sjeverne Kine podići će se stotine milijuna seljaka; oni će biti siloviti i neodoljivi kao uragan i nikakva ih sila

neće zadržati; raskinut će sve okove koji ih sputavaju; stremeći svome oslobođenju iskopat će grob svim imperijalistima, militaristima, činovnicima, pljačkašima i podmitljivcima«. [8] Međutim, Centralni komitet odbacio je tu strategiju Mao Ce-tunga kao 'seljačko skretanje'. Usprkos otpora većine partijskog vodstva, Mao Ce-tung je nastavio svojim putem, t.j. stvaranjem seljačkih gerilskih odreda, koji su vremenom izrasli u Crvenu armiju, i oslobađanjem sve većih područja na kojima se ukidaju feudalni odnosi i uspostavlja novi revolucionarni društveni poredak (u tome ga nije spriječilo ni isključenje iz Centralnog komiteta). Oslanjanje na seljaštvo kao temelj Crvene armije i glavnu snagu revolucije ipak nije za Mao Ce-tunga značilo otpisivanje radničke klase i njene revolucionarne uloge. U jednom kasnijem spisu on o tome piše: »Prema tome, problem seljaštva postaje osnovni problem kineske revolucije, a snaga seljaštva glavna je snaga revolucije. Poslije seljaštva, radnička klasa je druga po redu u kineskom stanovništvu. Kina ima milijun industrijskih radnika i desetke milijuna zanatskih i poljoprivrednih radnika, bez kojih Kina ne može postojati, jer su oni temelj industrijske proizvodnje. Kineska revolucija ne može uspjeti bez njih, jer su oni najrevolucionarniji element oslobodilačkog pokreta«. [9] Mao Ce-tung je zamišljao kinesku revoluciju u tom razdoblju kao borbu protiv dvostrukog neprijatelja: prvo, protiv stranog imperijalizma, koji je prodro u Kinu i pokušao je podrediti svojim ekonomskim i političkim interesima, i drugo, protiv domaćih feudalacazemljoposjednika koji su izrabljivali seljačke mase. Na kongresu Kuomitanga u siječnju 1924. godine donijeta je odluka o stvaranju ujedinjenog fronta s komunističkom partijom u borbi za oslobođenje zemlje od teritorijalnih pretenzija stranih sila i za reformu kineskog društvenog i političkog poretka. U Manifestu koji je usvojio Kongres ističe se suprotstavljanje imperijalizmu i prevlasti feudalnih moćnika, zahtijeva se uvođenje parlamentarne demokracije, ravnopravnost svih ljudi i nacionalnosti, veća uloga lokalne samouprave i kontrola nad djelovanjem stranog kapitala. No savez Kuomitanga i Komunističke partije Kine nije dugo trajao. Smrću osnivača i vođe Kuomitanga, Sun Yat-sena, koji je zagovarao suradnju s Komunističkom partijom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, i dolaskom Čang Kaj-šeka (koji je bio eksponent veleposjednika i malobrojne, ali utjecajne domaće kapitalističke klase) na čelo tog oslobodilačkog pokreta, raskida se savezništvo. Okrutnim progonom komunista u Kantonu 1926. i Šangaju 1927. godine Čang Kaj-šek je nagovijestio ne samo

prekid suradnje nego i sukob s oružanim snagama komunističke partije, pa i građanski rat. Crvena armija se sada morala boriti na dva fronta: protiv stranih sila i protiv Kuomitanga. Mao Ce-tung osniva 1928. godine Crvenu armiju i stvara prvu tzv. revolucionarnu bazu na jugu zemlje, u kojoj provodi agrarnu reformu, t.j. podjelu veleposjedničke zemlje seljacima. Uskoro slijedi osnivanje novih revolucionarnih baza (koje obuhvaćaju velika područja u kojima se provode revolucionarne ekonomske i političke reforme), tako da je njihov broj do 1930. godine povećan na petnaest. Kuomitang, uznemiren naglim proširenjem teritorija pod kontrolom Crvene armije i revolucionarnim reformama koje se tamo provode, poduzima tijekom 1930-1931. godine više ofenziva u cilju zauzimanja revolucionarnih baza i uništenja Crvene armije. Te unutarnje sukobe iskorištava Japan, koji 1931. godine zauzima tri sjeveroistočne kineske provincije i osvaja Šangaj. Komunistička partija predlaže prekid sukoba s Kuomintangom i ponovno ujedinjenje snaga u borbi protiv japanskih osvajača, ali Čang Kaj-šek ne samo da to odbija, već u listopadu 1933. godine poduzima s više od 700.000 vojnika najveću, petu ofenzivu protiv Crvene armije. Peta ofenziva brojnijih, bolje naoružanih i opremljenih jedinica Kuomitanga godine bila je toliko silovita, da je Mao Ce-tung morao svoju vojsku povući slavnim 'Dugim maršom' uz cijenu velikih gubitaka, prelazeći ukupno više od 12.000 kilometara prema sjeveru zemlje. Cilj 'Dugog marša' bilo je izvlačenje iz okruženja te probijanje na sigurnije prostore sjeverozapadne Kine. Usprkos golemih patnji i ljudskih žrtava, taj se pothvat pretvorio u veliki strateški uspjeh Crvene armije i Mao Ce-tunga. Taj je marš kako u Kini tako i u inozemstvu bio shvaćen kao ispit izdržljivosti i hrabrosti Crvene armije i dokaz njene nepobjedivosti. Zahvaljujući tom pothvatu, Mao Ce-tung je 1936. godine izabran za generalnog sekretara Komunističke partije Kine. Nova japanska agresija na Kinu 1936. godine ponovno je obnovila savezništvo Crvene armije i Kuomitanga, pri čemu su obje strane učinile stanovite ustupke: komunisti su pristali na ukidanje naziva Crvena armija i na obustavu agrarne revolucije, a Kuomitang je priznao status komunističke partije i obavezao se na pomoć njihovim jedinicama u oružju i opremi. Mao Ce-tung je u situaciji kad je Kina bila izložena japanskoj agresiji dao prednost savezu s Kuomitangom i borbi protiv zajedničkog neprijatelja. On je ionako tu fazu revolucije smatrao, u skladu s lenjinističkom doktrinom, 'buržoasko-demokratskom' revolucijom, koja je imala dva temeljna cilja: prvo, oslobođenje zemlje od kolonijalnih osvajača, i drugo, uklanja-

nje prepreka na putu gospodarskog razvoja putem demokratskih i tržišnih odnosa. U toj 'prelaznoj' fazi revolucije Mao Ce-tung je gospodarski sustav zemlje zamislio kao mješavinu državnog i privatnog kapitala: velika monopolistička poduzeća trebalo je nacionalizirati, dok bi srednja i mala poduzeća ostala u privatnom vlasništvu. Glavno načelo u agrarnoj politici bilo je da zemlja pripada onome koji je obraduje, što je podrazumijevalo eksproprijaciju velikih feudalnih posjeda, ali ne i većih individualnih poljoprivrednih gazdinstava. Razdoblje Drugog svjetskog rata proteklo je u Kini u borbi protiv japanskih okupatora, pri čemu su glavni teret rata snosile jedinice pod vodstvom komunističke partije. Čang Kaj-šek je ograničio svoj ratni angažman čuvajući vojni potencijal za konačni obračun s komunistima. No Mao Cetungove jedinice su neprekidno jačale i zbog uspješne borbe protiv japanskog okupatora stjecale sve veću popularnost i podršku naroda. Kad je nakon pobjede nad Japanom Čan Kaj-šek započeo napad na Crvenu armiju, doživio je ubrzo poraz, usprkos vojnoj pomoći zapadnih sila. Dvije stotine tisuća vojnika koji su trebali braniti Peking predalo se u siječnju 1949. godine, ali se rat nastavio do listopada te godine. Kineski je građanski rat završen pobjedom armije Mao Ce-tunga i tada je počela nova etapa kineske socijalističke revolucije. No posljedice polukolonijalnog položaja kao i dugotrajnih unutarnjih nemira, pobuna, građanskog rata i borbe protiv japanskog okupatora bile su porazne: dok je početkom 19. stoljeća društveni proizvod Kine iznosio jednu trećinu svjetskog DBP-a, 1950. je godine taj udio pao na 5%. Dramatični pad Kine na globalnoj ljestvici ekonomske razvijenosti još zornije otkriva ovaj podatak: početkom 19. stoljeća dohodak po glavi stanovnika u Kini bio je dva puta niži u usporedbi s industrijski razvijenim zemljama Zapada, da bi se 1950. godine taj dohodovni jaz produbio na jedan prema dvadeset. [10] Od nekad moćne i relativno bogate zemlje Kina je sredinom 20. stoljeća dospjela u red najsiromašnijih zemalja svijeta. Ta je činjenica od bitnog značenja za razumijevanje uzroka i razvoja kineske socijalističke revolucije. Narodna Republika Kina proglašena je 1. listopada 1949. godine, nakon pobjedonosnog okončanja borbe seljačkih masa pod vodstvom komunističke partije i dugotrajnog nastojanja da se zemlji vrati nacionalni suverenitet. Odmah su pokrenute radikalne društvene reforme, prvenstveno nacionalizacija velikih privatnih poduzeća i feudalnih posjeda. Srednja i mala poduzeća su ostavljena u privatnom vlasništvu, ali su od 1952. godine bila podvrgnuta strogoj državnoj kontroli, da bi 1956. godine bila u cijelo-

sti nacionalizirana. Zakonom o agrarnoj reformi iz 1950. godine nacionalizirana je zemlja svih zemljoposjednika koji je nisu sami obrađivali. Na taj je način nacionalizirano i podijeljeno seljacima oko polovice ukupnih obradivih površina (procjenjuje se da je tada oko 300 milijuna siromašnih seljaka došlo do zemlje). Na inicijativu Mao Ce-tunga, koji je bio uvjeren da se poboljšanje položaja siromašnih seljaka i unapređenje, a time i povećanje poljoprivredne proizvodnje, može ostvariti putem osnivanja seoskih komuna, počela je 1955. godine kolektivizacija poljoprivrede i sela na specifičan kineski način. Seoske su komune bile naime zamišljene i organizirane ne samo zbog kolektivne poljoprivredne proizvodnje već i kao seoske društvene zajednice s mnogo širom ulogom, kao što je osnivanje raznih prerađivačkih pogona; istovremeno, one su djelovale kao lokalni organi vlasti, pa i kao lokalna vojna zapovjedništva. Sustav komuna osigurao je minimalno pokrivanje potreba siromašnih seljaka i djelomično zapošljavanje sve brojnijeg seoskog stanovništva, čime se ublažila njihova masovna migracija u gradove. No agrarne reforme nisu urodile povećanjem poljoprivredne proizvodnje ni osjetnim poboljšanjem životnih uvjeta seljaka, jer su izostala ulaganja u navodnjavanje, u nabavu poljoprivrednih strojeva i umjetna gnojiva i u poboljšanje primitivne agrotehnike. Metode obrade zemlje ostale su na niskoj razini kakva je bila stoljećima. Seosko je stanovništvo ubrzano raslo, a raspoloživo obradivo zemljište bilo je vrlo ograničeno (u prosjeku oko 600-700 četvornih metara po poljoprivrednom domaćinstvu). Proizvodnja živežnih namirnica bila je stoga jedva dovoljna za puko preživljavanje. Prvi petogodišnji plan (1952-1957) je po sovjetskom uzoru stavio težište razvojnih napora na industriju i to prvenstveno na tzv. tešku industriju, na račun poljoprivrede i industrije potrošačkih dobara. Koncentracija investicija na industrijski sektor urodila je plodom: u pet godina industrijska proizvodnja je više nego udvostručena (porast od 128%). Brzom industrijalizacijom smanjena je masovna nezaposlenost koja je vladala u gradovima; broj zaposlenih se povećao sa 16 milijuna u 1952. godini na 59 milijuna u 1970. godini (nakon liberalizacije ekonomskog sustava 1978. godine broj zaposlenih nastavio se povećavati tako da je 1990. godine dosegao 140 milijuna). Zapošljavanje seoske sirotinje i njihovo pretvaranje u industrijske radnike stvorilo je pouzdan oslonac komunističkoj partiji u gradovima: nova radnička klasa postala je glavni protagonist izgradnje socijalističkog društva. Međutim 1960-tih godina potražnja radne snage je

posustala u odnosu na brz porast gradskog stanovništva. S druge strane, masovno školovanje rezultiralo je velikim brojem mladih ljudi sa srednjim i višim obrazovanjem za koje nije bilo dovoljno radnih mjesta. Na taj su način školovani, a nezaposleni mladi ljudi, koji su mogli kritički promatrati stanje stvari, postali glavni čimbenikom političkih previranja i političke nestabilnosti, što je kulminiralo studentskim demonstracijama na trgu Tiananmen u Pekingu. Smisao za zapadne uši kontradiktorne sintagme 'diktatura narodne demokracije' Mao Ce-tung je ovako obrazložio: »Mi stvarno uspostavljamo diktaturu. Iskustvo nekoliko desetljeća, koje je sakupio kineski narod, govori nam o nužnosti uspostave diktature narodne demokracije. To znači da reakcionari moraju biti lišeni prava da izražavaju svoje mišljenje i samo narod može imati pravo glasa, pravo da izražava svoje mišljenje. Tko je to 'narod'? Na sadašnjoj etapi, narod u Kini je radnička klasa, seljačka klasa i sitna buržoazija. Pod rukovodstvom radničke klase i komunističke partije te klase su se ujedinile da bi stvorile svoju vlastitu državu i izabrale svoju vladu radi uspostavljanja svoje diktature nad slugama imperijalizma - veleposjednikom klasom i krupnim kapitalom, kako bi ih pokorile i dale im djelovati samo u granicama dopuštenog.«[11] Budući da je Komunistička partija Kine došla na vlast na čelu vojske siromašnih seljaka, u partiji i državnom aparatu su dominirali kadrovi seljačkog porijekla, zadojeni tradicionalnim moralnim i kulturnim nazorima, tvrdokornim autoritarizmom, nepovjerenjem prema intelektualcima, averzijom prema strancima i stranom utjecaju (iako su rukovodeći sloj partije najvećim dijelom sačinjavali intelektualci odgojeni u duhu marksizma-lenjinizma). Nedostaci i posljedice preambicioznog i centraliziranog planiranja i državnog upravljanja narodnim gospodarstvom su relativno brzo uočene, pa su poduzete reforme ne samo u pravcu decentralizacije, nego su i društveni prioriteti pomaknuti s ubrzanog industrijskog razvoja na obrazovanje i odgajanje 'novog čovjeka'. U tom smislu objavljena je 1956. godine na inicijativu Mao Ce-tunga liberalizacija kulturnog života pod sloganom 'Neka se sto cvjetova rascvjeta i neka se sto škola (mišljenja) nadmeće'. Partija je poticala znanstvenike i umjetnike na slobodno stvaralaštvo, nesputano iznošenje mišljenja, na slobodu znanstvenih istraživanja i umjetničkog izražavanja. Mao Ce-tung je tim povodom govorio: »Kažemo piscima i umjetnicima: pustite da cvjeta stotinu cvjetova. Učenjacima pak kažemo: pustite da se međusobno natječe stotinu mišljenja. Različite umjetničke forme i stilovi mogu se u našoj zemlji slobodne razvijati, a ra-

zne škole mišljenja mogu se slobodno natjecati. Mislimo da bi bilo štetno za napredovanje umjetnosti i znanosti kad bi se poduzele administrativne mjere za nametanje određenog posebnog stila u umjetnosti ili struje mišljenja, a da se sve ostale zabrane. Pitanje točnog i pogrešnog u umjetnosti i znanosti treba biti riješeno putem slobodne diskusije u umjetničkim i znanstvenim krugovima i praktičnim radom u umjetnosti i znanosti.«[12]. Ali kad se taj pokret novostečene slobode počeo prebrzo i nekontrolirano širiti, Mao Ce-tung je u lipnju 1957. godine naglo prekinuo plimu kulturnog i političkog liberalizma proglasivši svaku kritiku socijalizma teškim prijestupom. Novostečene slobode iskoristili su kritičari komunističkog režima za javne napade na Mao Ce-tunga i njegovu politiku. Sveučilišni profesor Kao Pei Ci objavio je članak u kojem piše: ' K a d su komunisti 1949. godine ušli u gradove, narod im je poželio dobrodošlicu s hranom i pićem i vidio u njima oslobodioce. Sad se narod odvojio od komunističke partije, kao da su njeni članovi bogovi ili demoni. Članovi partije ponašaju se kao policajci u civilu i drže mase pod nadzorom'. [13] Reakcija partije bila je ponovna uspostava potpune kontrole znanstvene i kulturne djelatnosti kako bi one ostale u okviru važeće ideološke doktrine, te uhićenje više desetaka tisuća oporbenjaka i njihovo slanje na selo radi 'preodgoja'. Već nakon dvije godine partija je objavila još jedan zaokret, ovaj puta na području gospodarskog razvoja: 1957. godine pokrenuta je nova strategija razvoja pod nazivom 'veliki skok naprijed'. Nezadovoljavajući ukupni rezultati Prvog petogodišnjeg plana po sovjetskom modelu (usprkos brze industrijalizacije) bili su povod za izradu nove razvojne strategije utemeljene na drukčijim načelima i metodama. U toj novoj gospodarskoj strategiji Mao Ce-tung je lansirao načelo 'hoda na dvije noge', što je značilo da usporedo s razvojem industrije treba unapređivati i decentralizirano komunalno, lokalno, zadružno gospodarstvo i tradicionalne oblike proizvodnje. Glavna pokretačka snaga i oslonac gospodarskog razvoja u toj novoj strategiji trebala je biti mobilizacija, entuzijazam i stvaralaštvo narodnih masa (procjenjuje se da je u tu veliku radnu kampanju bilo uključeno oko 350 milijuna ljudi), a ne centralističko planiranje i upravljanje niti materijalni interes odnosno novčana stimulacija. Proces planiranja je decentraliziran aktiviranjem i davanjem veće inicijative lokalnim organima u pripremi, donošenju i realizaciji planova. Za vrijeme 'velikog skoka naprijed' Kina je pretvorena u veliko gradilište; po cijeloj zemlji grade se tvornice (uglavnom male i srednje veličine), golem broj malih lokalnih željezara s primitivnom tehnologijom (podignuto je više stotina tisuća takvih željezara s milijuni-

ma novozaposlenih radnika), sustavi za navodnjavanje, ceste. Na selu su 'narodne komune' pretvorene od isključivo proizvodnih u kolektivističke proizvodno-društvene organizacije, ne samo sa zajedničkim zemljištem i kolektivnom proizvodnjom, nego i sa zajedničkim stanovima, kuhinjama i zajedničkim ukupnim životom. Broj tih seoskih komuna rapidno je povećan: od oko 9000 u 1956. godini njihov je broj za dvije godine narastao na oko 17.000 obuhvaćajući oko stotinu milijuna seoskih domaćinstva. Ideološko obrazloženje 'velikog skoka' bila je maoistička teza da je energija i entuzijazam narodnih masa najvažniji i najsnažniji pokretač razvoja i da se mobilizacijom te kolektivne energije, a suzbijanjem individualnih interesa i materijalnih poticaja može postići brži, skokoviti napredak. No i taj strateški eksperiment, kao i raniji pokret 'sto cvjetova' nije urodio očekivanim rezultatom. Usprkos nekih značajnih ostvarenja (izgradnja sustava za navodnjavanje te radno aktiviranje milijuna ljudi na mnoštvu razvojnih projekata), improvizacija, brzopletost, nedostatak planiranja te dezorganizacija, što je obilježavalo kampanju 'velikog skoka naprijed', izazvali su neracionalno korištenje raspoloživih resursa, mnoge neuspjele projekte, ozbiljne debalanse u narodnom gospodarstvu i usporile stopu gospodarskog rasta. Ukupnom neuspjehu kampanje doprinijele su izuzetno teške prirodne nepogode (suše, poplave i biljne bolesti), koje su u to vrijeme pogodile Kinu (Kinezi su nazvali to doba, 1959-1961, 'tri teške godine'). Procjenjuje se da je za te tri godine umrlo nekoliko milijuna ljudi zbog gladi i pothranjenosti. Naročito su stradala područja sjeverne Kine, gdje kiša nije padala gotovo godinu dana, tako da se Žuta rijeka pretvorila u potok, a prinosi su uništeni ili bitno smanjeni na više od polovice obrađenih površina. Sâm Mao Ce-tung je na partijskoj konferenciji 1959. godine priznao da politika 'velikog skoka' nije uspjela, istaknuvši da je to iskustvo pokazalo da će izgradnja socijalizma trajati mnogo dulje nego što se očekivalo (kao što je rekao, najmanje sto godina). Napustivši položaj predsjednika republike, on je prihvatio odgovornost za neuspjeh politike 'velikog skoka', no zadržao je funkciju predsjednika partije. Navedeni su događaji doveli do zaoštravanja već ranije postojećih suprotnosti u vodstvu partije. Radilo se o sukobu dvaju različitih pogleda na strategiju socijalističke izgradnje: jedna je koncepcija, koju je zastupao Mao Ce-tung, tražila pokretanje stalnih revolucionarnih kampanja, od kojih se očekivalo da će oslanjajući se na podršku narodnih masa rezultirati radikalnim prestrukturiranjem kineskog gospodarstva i društva (koncepcija permanentne revolucije).. Druga je koncepcija davala prednost evo-

lucijskom putu postupnih reformi i industrijalizaciji putem državno-planskog upravljanja gospodarskim razvojem. Izgleda da je znatan dio partijske hijerarhije, koji je srastao s državnim aparatom, podržavao ovu drugu, kako su je zvali, konzervativnu politiku, odnosno partijsku frakciju koja ju je zastupala. Borba tih dviju ideoloških struja u kineskoj komunističkoj partiji vodila se, iako prikriveno, još od 1958. godine. Mao Ce-tung je bio uvjeren da se ideološkim odgojem i indoktrinacijom može probuditi entuzijazam masa i mobilizirati njihova energija za brz gospodarski i sveopći razvoj zemlje učinkovitije nego putem centralnog plana i djelatnošću državnog i partijskog aparata. On nije robovao doktrinarnim postulatima marksizma, smatrajući da se politika treba prilagođavati okolnostima koje su različite u različitim zemljama i koje se stalno mijenjaju. Za razliku od svojih ideoloških protivnika, koji su bili skloni sovjetskom modelu socijalističke izgradnje, t.j. modelu etatističko-centralističkog upravljanja, Mao je tražio oslonac u inicijativi i aktivnosti masa. Odstupanje Mao Ce-tunga od nekih aksioma marksizma i lenjinizma bilo je vidljivo već na početku njegovog revolucionarnog djelovanje u njegovoj primarnoj orijentaciji na seljaštvo. On je često isticao da je u Kini, za razliku od Rusije, revolucija došla sa sela u grad i to iz jednostavnog razloga: siromašno i izrabljivano seljaštvo sačinjavalo je golemu većinu stanovništva i samim tim predstavljalo prirodnu revolucionarnu snagu. Tim povodom on je pisao: »Vodeća uloga proletarijata nas je obavezivala kao ideološka parola, međutim tijekom revolucionarnog razdoblja ona nije značila ništa u organizaciji partizanskog seljačkog rata«. [14] Poslije neuspjeha 'velikog skoka naprijed' i slabih rezultata u narodnim komunama Kinu zahvaća ekonomska i politička kriza. Izgledalo je da Mao Ce-tung gubi efektivnu kontrolu nad partijskim i državnim aparatom. Predsjednik republike Liu Šao Či i njegovi pristaše, iako su se formalno i dalje izjašnjavali za Mao Ce-tunga, zauzimali su sve veći utjecaj u partijskom i državnom aparatu, vojsci i sindikatima. Razlike i latentni sukob između dvije različite ideološke i političke koncepcije, kako u pogledu gospodarskog, društvenog i kulturnog razvoja tako i u pogledu vanjske politike (naročito glede odnosa sa Sovjetskim Savezom) bile su sve očiglednije. Mao Ce-tung i njegovi pristaše zastupali su stanovište da treba nastaviti putem kolektivizacije i klasne borbe, a posebno da treba onemogućiti nastajanje privilegirane političke elite, koja bi monopolizirala vlast i društvene privilegije. Konfrontacija dviju koncepcija socijalističke izgradnje i dviju partijskih frakcija kulminirala je tijekom tzv. kulturne revolucije sredinom

1960-tih godina. Među komunističkim intelektualcima jačala je težnja sa većim političkim slobodama, za slobodnom političkom i kulturnom polemikom i za otvaranjem prema vanjskom svijetu. Mao Ce-tung međutim ustraje na svom shvaćanju socijalističke izgradnje, na kontinuitetu klasne borbe i permanentnoj revoluciji, odbacuje ideje o ograničenoj liberalizaciji, demokratizaciji i modernizaciji društvenog i gospodarskog života i napada partijske kadrove koji su 'krenuli kapitalističkim putem'. U kolovozu 1966. godine Centralni komitet partije donio je odluku o 'velikoj proleterskoj kulturnoj revoluciji'. U toj se odluci kritiziraju protagonisti i pristaše 'konzervativne struje' s optužbom da su podlegli buržoaskoj ideologiji i da namjeravaju zemlju povesti 'kapitalističkim putem', te se traži njihova smjena i javna osuda. Zahtijeva se zaoštravanje klasne borbe i naglašava da revolucija ne može biti obzirna prema svojim protivnicima i da se prema tome ne treba libiti ni nasilnih metoda ni sukoba. Mimo redovnih partijskih organa (zapravo velikim dijelom protiv njih) stvarani su na sveučilištima, školama, ustanovama i gradskim četvrtima odbori 'proleterske kulturne revolucije', koji su bili nositelji kritike i raskrinkavanja pojedinih partijskih i državnih dužnosnika, protivnika Mao Ce-tunga. Ti su revolucionarni odbori birali delegate za kongrese kulturne revolucije. Vlada je u rujnu 1966. godine donijela 'dekret o slobodama', kojim se dopušta slobodno izražavanje mišljenja i okupljanja, s ciljem da se potakne javna kritika i žigosanje nepoželjnih partijskih dužnosnika. Rezultat tih javnih poziva na raskrinkavanje političkih protivnika Maove politike bilo je brutalno ponižavanje i maltretiranje mnogih uglednih osoba kao i neredi koji su često poprimali nasilne oblike. Glavne žrtve kritike i napada bili su stari partijski kadrovi odgojeni u marksističko-lenjinističkom duhu, koji su pretežno bili zagovornici sovjetskog modela. Otvoreno se napadaju predsjednik republike Liu Šao Či i generalni sekretar Centralnog komiteta partije Deng Xiaoping. Prvu fazu kulturne revolucije obilježili su protesti gradske mladeži organizirane u Crvenu gardu, koja je prosvjedovala, poticana Mao-ovom propagandom, protiv privilegija partijske elite i protiv hijerarhijskih struktura partije i države. Kontrolu nad društvom su preuzeli revolucionarni odbori, koji su uspostavili mrežu nove partijske i državne vlasti u poduzećima, ustanovama i gradskim četvrtima. Odbori, komiteti i kongresi kulturne revolucije nisu bili zamišljeni kao privremene organizacije već kao trajni revolucionarni organi narodne vlasti. [15] Kulturna je revolucija imala je i neke pozitivne učinke, posebno na području zdravstva i obrazovanja. Mao Ce-tung je tražio da se težište

zdravstvene skrbi premjesti na preventivnu medicinu i da se zdravstvena služba decentralizira. Bolnice, klinike i druge zdravstvene ustanove bile su do tada koncentrirane u većim gradovima, a sada je počelo masovno osnivanje ustanova za primarnu zdravstvenu zaštitu kao i manjih bolnica na lokalnoj razini i u komunama. Skraćenim programima medicinskog školovanja obrazovano je više stotina tisuća 'bosonogih doktora', koji su pružali temeljne zdravstvene usluge seoskom stanovništvu. Veliki je napredak postignut i u masovnom opismenjavanju i osnovnom obrazovanju stanovništva. Ranije je obrazovni sustav bio temeljen na formalnim ispitima i ocjenama s ciljem da se omladina školuje za razna gradska zanimanja. U vrijeme kulturne revolucije ukinuti su prijemni ispiti i školarine, osnovane su osnovne i razne stručne škole u komunama, tako da je broj učenika naglo porastao: osnovnim je obrazovanjem 1970. godine bilo obuhvaćeno 90,9%, a u srednjim školama bilo je 24,3% omladine odgovarajuće dobi. (stupanj skolarizacije je dalje povećan i to za osnovno obrazovanje na 100%, a za srednje škole na 49,9% u 1980. godini. [16] U toj nemirnoj i turbulentnoj situaciji jedini čimbenik stabilnosti bila je armija, koja je intervenirala u slučajevima nereda većih razmjera. Armija je obuzdavala pretjerano militantne aktiviste kulturne revolucije šaljući ih ponovno na selo, da bi se tamo 'preodgojili' fizičkim radom. Politički potresi izazvani kulturnom revolucijom smirili su se 1969. godine. Po ocjeni većine promatrača, rezultat tog burnog obračuna 'radikalne' struje na čelu s Mao Ce-tungom s 'konzervativnom' strujom nije bila pobjeda Maove frakcije. Dramatična borba i rasplet u vodstvu KP Kine trajali su do polovine 1971. godine. Mnogi partijski kadrovi, pristaše 'konzervativne' struje, naročito na nižim razinama, zadržali su svoje položaje i utjecaj u novostvorenim partijskim i državnim organima, a poslije smrti Mao Ce-tunga (1976) ta je struja prevladala. Politički nemiri u vrijeme kulturne revolucije izazvali su pad investicija i industrijske proizvodnje, pa je 1970. godine prevladala težnja za vraćanje poretka na redovne strukture vlasti. Kulturna revolucija iscrpila je definitivno svoju energiju 1971. godine, kada su se stvari počele vraćati u normalnu kolotečinu (te se godine u nerazjašnjenim okolnostima dogodila pogibija Lin Piaoa, ministra obrane i od Mao Ce-tunga nominiranog njegovog nasljednika). U procesu konsolidacije (1971-1974) poslije turbulencija izazvanih Velikim skokom naprijed' i Kulturnom revolucijom ključnu je ulogu odigrao predsjednik vlade Ču Enlai. Redovne državne strukture počele su opet djelovati, a krenula je također i obnova i oživljavanje industrijske i poljopri-

vredne proizvodnje. Ču Enlai je lansirao krilaticu 'hodanja na dvije noge', prema kojoj je prioritet trebalo dati poljoprivredi, ali istovremeno razvijati i industriju. Rehabilitirani su mnogi intelektualci, stručnjaci, administrativni kadrovi i partijski dužnosnici, među prvima Deng Xiaoping. Nakon smrti Ču Enlaia kormilo kineske politike preuzeo je Deng Xiaoping, koji je razradio i pokrenuo strategiju društveno-ekonomske i kulturne obnove na način koji je bio u očiglednoj suprotnosti s načelima kulturne revolucije. Smrću Mao Ce-tunga 1976. godine prestali su pokušaji da se u Kini ostvari društvo potpune jednakosti i da se nastavi klasna borba. Počelo je novo razdoblje kineske moderne povijesti, koje je obilježavala stanovita sloboda govora i kritike, a naročito veća fleksibilnost i sloboda gospodarskog djelovanja. Konačni zaokret se dogodio 1978. godine, kad su dužnosnici povezani s Deng Xiaopingom preuzeli potpunu kontrolu nad komunističkom partijom. Deng Xiaoping je od druge polovice 1978. godine stabilizirao svoj vodeći položaj u partijskoj, državnoj i vojnoj hijerarhiji, postavši glavnim ideologom i pokretačem modernizacije Kine. Na trećoj sjednici Nacionalnog kongresa u kolovozu 1980. godine oštro je kritizirana kulturna revolucija i ideje Mao Ce-tunga o klasnoj borbi i permanentnoj revoluciji. Tada je i službeno prihvaćen program reformi koji je predložio Deng Xiaoping, kojim se predviđaju radikalne promjene u upravljanju gospodarstvom, proširenje poslovne samostalnosti državnih poduzeća i revitalizacija seoskog gospodarstva. Nova politika se počela najprije provoditi u poljoprivredi i to raspuštanjem seoskih komuna i stavljanjem težišta na individualna poljoprivredna domaćinstva. Konačnim ukidanjem komuna u razdoblju 1980-1981. godine obrada zemljišta je privatizirana, iako je ono ostalo u javnom vlasništvu. Rezultati novog agrarnog sustava bili su izvanredni: od 1978. do 1990. godine poljoprivredna je proizvodnja udvostručena. Istovremeno su u selima masovno osnivana mala i srednja prerađivačka poduzeća, koja su zapošljavala sve veći prirast mladog seoskog stanovništva. Prvi put u kineskoj povijesti uvedena je na selu tržišna ekonomija i prevladano je višestoljetno preživljavanje na rubu gladi. Radikalni politički potezi koje je periodički poduzimao Mao Ce-tung i koji su duboko potresali Kinu bili su u skladu s njegovom doktrinom permanentne revolucije. On je naime bio uvjeren da svaka trajnija konsolidacija političkih prilika vodi stvaranju i učvršćivanju birokracije, njenih privilegija i moći, prijeteći da zavlada društvom i isključi narodne mase iz političkog procesa i odlučivanja o bitnim društvenim pitanjima. Da bi se to spriječilo, bilo je potrebno periodički obnavljati revolucionarne šokove

kako bi se uzdrmali i oslabili okoštali birokratski centri političke moći. Mao je smatrao da su suprotnosti i konflikti neizbježni u svakom društvenom poretku i da je 'konačno' besklasno, harmonično i beskonfliktno društvo nemoguće ostvariti. Smatrao je da i komunističko društvo neće biti vječno, što je izrazio ovim riječima: »Kapitalizam vodi u socijalizam, socijalizam u komunizam, a komunističko društvo će se dalje preobražavati; i ono će imati svoj početak i kraj«. [17] Druga bitna značajka maoističke doktrine, po kojoj se ona razlikuje od ortodoksnog marksizma je, kao što je već spomenuto, oslonac na seljaštvo kao glavnu revolucionarnu snagu. Iz tog shvaćanja o primatu seljaštva u socijalističkoj revoluciji jedne ekonomski zaostale, seljačke zemlje proizašla su i druga obilježja maoističke verzije marksizma: kult fizičkog rada (praksa slanja intelektualaca na fizički rad na selo radi 'preodgoja'), egalitarizam, nepovjerenje prema intelektualcima i znanosti, prezir prema elitnoj kulturi, prednost prakse nad teorijom, ksenofobija. Takva idejna orijentacija objašnjava stalno i uporno traženje vlastitog, posebnog modela društvenog i gospodarskog razvoja, različitog od sovjetskog obrasca, prilagođenog specifičnim kineskim uvjetima. Socijalistička doktrina Mao Ce-tunga je, za razliku od sovjetskog modela, stavljala težište na ideologiju umjesto tehnologiju, na odgajanje 'novog čovjeka' umjesto na materijalne stimulanse, na mobilizaciju narodnih masa umjesto na upravljačku ulogu partijske i državne birokracije, na stvaranje novih međuljudskih i društvenih odnosa umjesto na materijalni razvoj i blagostanje. Mao Ce-tung je bio uvjeren da će ljudi preodgojem u socijalističkom duhu (a glavno obilježje tog preodgojenog 'novog čovjeka' je trebalo biti podređivanje osobnih interesa općem dobru) biti spremniji za požrtvovan i kreativan rad, nego kad su poticani materijalnim interesima. U skladu s takvim stavom bila je i kritika sovjetskog modela materijalnih poticaja u cilju povećanja proizvodnosti rada. Nasuprot tome, naglašeni egalitarizam u raspodjeli dohotka bio je jedno od temeljnih načela maoističke doktrine. Gotovo tri desetljeća, česti i veliki zaokreti u društvenoj i ekonomskoj politici obilježavali su kineski put u socijalizam. Ti periodički obrati u strategiji i taktici društvenog i ekonomskog razvoja bili su najvećim dijelom posljedica promjena u idejama i stavovima glavnog stratega kineske revolucije, Mao Ce-tunga, koji je uglavnom sâm donosio strateške odluke. U prvoj fazi nakon dolaska na vlast 1949. godine kineska je politika slijedila sovjetski ekonomski model, što je značilo vrlo visoku stopu investicija u cilju što brže industrijalizacije (usmjerene pretežno na tzv. tešku industri-

ju). Rezultat te strategije bio je brz rast industrije: prosječna godišnja stopa rasta industrijske proizvodnje u razdoblju 1949-1978. godine bila je 11,5%. Bez obzira na ekonomske i političke nedostatke sovjetskog ekonomskog modela, koji je u početnoj fazi svog razvoja prihvatila Kina, zahvaljujući velikom investicijskom naporu i mobilizaciji svih raspoloživih resursa, u samo nekoliko godina obnovljeno je dugotrajnim ratom opustošeno kinesko gospodarstvo, tako da je 1952. godine ne samo dostignuta već i premašena razina gospodarske aktivnosti iz najuspješnijih predratnih godina. Dramatične oscilacije u političkoj i ekonomskoj orijentaciji imale su svoj odraz u gospodarskoj dinamici, prvenstveno u kolebanju investicijske aktivnosti. U vrijeme 'velikog skoka' (1958-1960) udio investicija u DBP-u skočio je s 25% na 43%, da bi kao posljedica neuspjeha te strategije pao 1962. godine na svega 15%. No, već iduće godine investicijska aktivnost vratila se na visoku razinu od 42% DBP-a. Novi pad investicija dogodio se u vrijeme kulturne revolucije (1966. godine), da bi 1970. godine stopa investicija ponovno dosegla čak 55%. Ciklusi političkih promjena očigledno su izazivali investicijske cikluse; nagli i radikalni zaokreti u strategiji razvoja ponekad su poticali mobilizaciju kolektivne energije u pravcu ubrzanja razvoja, a nekad su zbog unutarpartijskih, pa i širih sukoba paralizirali razvojne napore. Ipak i pored svih navedenih burnih događaja, Mao Ce-tungovo razdoblje, 1950-1976. obilježio je, iako isprekidan, u prosjeku dinamičan ekonomski rast: prosječna godišnja stopa rasta iznosila je prema službenim podacima 6,7 % (pa i ako se prihvati kao bliža stvarnosti stopa od 4,5%, kako ju procjenjuje Angus Madison, i ta dinamika rasta tijekom sedamnaest godina može se ocijeniti vrlo uspješnom). U svakom slučaju, Mao Cetungova je politika, usprkos svih eksperimenata i lutanja, zaustavila gotovo stoljetnu silaznu putanju kineskog gospodarstva i položila temelje za izuzetno brz tehnološki i gospodarski uzlet Kine poslije 1980-tih godina. Glavni ciljevi dalekosežnih reformi kineskog ekonomskog sustava u smjeru 'tržišnog socijalizma' mogli bi se sažeti u ovih šest točaka: a) gospodarskom razvoju treba dati prednost pred ideološkim ciljevima (klasna borba, egalitarizam, diktatura proletarijata, monopol partije i države u upravljanju društvom i gospodarstvom i sl.); b) zadržavajući stratešku ulogu državnog sektora, treba dopustiti i poticati i druge oblike vlasništva, privatno, mješovito i zadružno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, uključujući i vlasništvo stranog kapitala; c) ograničiti ulogu centralnog planiranja na strateško usmjeravanje, dajući poduzećima dovoljno prostora

za samostalno odlučivanje, d) otvoriti prostor djelovanju tržišnih zakona i tržišnom natjecanju; e) dopustiti veće razlike u osobnim dohocima, jer je egalitarizam 'oblik siromašnog socijalizma'; i f) otvaranje prema inozemstvu, t.j. povećanje međunarodne razmjene i privlačenje stranog kapitala i tehnologije. Deng Xiaoping je naročito zahtijevao decentralizaciju odlučivanja, ograničavanje državnog upravljanja gospodarstvom i centralnog planiranja, veću slobodu tržišnog natjecanja. S tim u vezi on napominje, da je prednost državnog upravljanja gospodarstvom što se raspoloživa sredstva mogu usredotočiti na ključne projekte i potrebe, ali ono čini gospodarstvo 'krutim i umrtvljenim'. Deng naglašava: »Ne postoji fundamentalno proturječje između socijalizma i tržišne privrede. I socijalizam može koristiti tržište kao sredstvo gospodarskog razvoja«. [18] Na Trećem plenumu komunističke partije 1978. godine donijeta je odluka o radikalnoj agrarnoj reformi, kojom je bitno smanjen obavezni otkup poljoprivrednih proizvoda (koji je trideset godina gušio motivaciju seljaka da povećaju proizvodnju). Također su povećane cijene tih proizvoda, a kolektivnim farmama je dopušteno da daju zemlju u zakup na samostalnu obradu svojim članovima. Kad je 1983. godine dovršena podjela zemlje u zakup individualnim poljoprivrednim domaćinstvima, postali su očigledni rezultati te korjenite agrarne reforme: te je godine poljoprivredna proizvodnja u odnosu na 1978. godinu povećana za 35%. [19] Prvi put nakon više stoljeća riješen je problem kronične oskudice hrane i periodičke pojave gladi. Istovremeno je započet proces prijelaza od etatističke, centralno i detaljno planirane, 'komandne' ekonomije na novi, tržišno-planski model, koji je obilježavala kombinacija tržišta i slobodnog poduzetništva s jedne strane i okvirnog planiranja i državnog sektora u strateški važnim djelatnostima s druge strane. Povećana je autonomija državnih poduzeća u određivanju plaća i cijena i uopće u vođenju poslovne politike. Nakon 1984. godine počelo je brže osnivanje privatnih poduzeća i intenzivnija ulaganja inozemnog kapitala, iako su državna poduzeća zadržala dominantnu ulogu, naročito u strateškim sektorima. Oblici vlasništva su bili raznoliki; najveći udio u industrijskoj proizvodnji i zapošljavanju imala su državna poduzeća, ali značajan je bio broj poduzeća u društvenom (kolektivnom) i zadružnom vlasništvu, a od 1992. godine na inicijativu Deng Xiaopinga krenula je velika ekspanzija privatnih domaćih, a naročito stranih poduzeća. U privlačenju stranog kapitala veliku su ulogu odigrale slobodne gospodarske zone, koje se ubrzano osnivaju od 1980. godine. U tim zonama

strani investitori uživaju znatne povlastice glede slobode poslovanja, transfera ostvarene dobiti, poreza i carina, radnih odnosa i sl. Slobodnih gospodarskih zona je 1984. godine bilo 14, a njihov broj se iz godine u godinu naglo povećavao. Kineski su ekonomski stratezi nastojali iskoristiti prednosti tržišta i slobodnog poduzetništva zadržavajući istovremeno državnu kontrolu ukupnog razvojnog procesa kako bi ga uskladili s nacionalnim interesima i ciljevima. Proces tranzicije u novi, liberalniji, fleksibilniji i dinamičniji tržišno-planski model provođen je postupno, etapno (za razliku od Rusije i drugih istočnoeuropskih zemalja gdje je tranzicija izvedena tzv. šok terapijom). Osim tog 'gradualističkog' pristupa tranziciji na socijalističku tržišnu ekonomiju', značajno specifično obilježje kineske razvojne strategije bio je početni prioritet u reformi ruralnog sektora. U prvoj su fazi (1978-1983) ekonomske reforme provođene u okviru još uvijek predominantno planske, etatističke ekonomije, ali je već tada otvoren prostor za slobodno djelovanje tržišta i privatnog poduzetništva: stranim je tvrtkama dopušteno podizanje pogona i slobodno poslovanje u slobodnim gospodarskim zonama, koje su se brzo širile i postale rasadnikom tržišnog gospodarstva, nove moderne tehnologije i korporativnog načina upravljanja. Osim toga, lokalnim je organima dopušteno da osnivaju i samostalno upravljaju malim i srednjim poduzećima mimo državnog plana i miješanja centralnih organa, što se pokazalo vrlo uspješnim načinom dinamiziranja gospodarskog rasta (značajna uloga lokalnih organa u ekonomskom razvoju je nakon reformi potkraj 1970-tih postala specifično obilježje kineskog modela). Kineski postmaovski ekonomski model obilježava kretanje na 'dva kolosijeka', odnosno koegzistencija planskog usmjeravanja i državnog sektora s jedne strane i djelovanja tržišta i slobodnog poduzetništva s druge strane. To znači da u tom modelu koegzistiraju i djeluju dva regulaciona, koordinaciona i dinamička (pokretačka) mehanizma: prvo, državno planiranje, usmjeravanje i reguliranje, i drugo, tržišni mehanizam i privatna inicijativa. Državnim planiranjem osigurava se ostvarenje ključnih, dugoročnih nacionalnih ciljeva i prioriteta, dok tržišni mehanizam daje gospodarskom i razvojnom procesu motivaciju, dinamizam, fleksibilnost i automatsku regulaciju ekonomskih procesa. Sužavanje funkcije centralnog, državnog, 'komandnog' planiranja i proširenje prostora tržišnog djelovanja provodilo se postupno: još 1980. godine državna su poduzeća dobivala od planskih organa proizvodne zadatke (iako su ti zadaci zauzimali samo dio njihovih kapaciteta, dok su preostali dio poduzeća mogla koristiti samostalno), da

bi 1984. godine najveći dio poslovanja državnih poduzeća bio prepušten autonomnoj poslovnoj politici poduzeća. Daljnji korak u osamostaljivanju državnih poduzeća učinjen je 1993. godine, kad je gotovo sasvim prestalo miješanje državnih organa u tekuće poslovanje poduzeća. Odlučujući utjecaj na formiranje cijena i na poslovne odluke poduzeća umjesto državnog plana i državnih organa preuzelo je tržište. Ipak, centralno planiranje zadržalo je ulogu formuliranja strategije razvoja, t.j. definiranja nacionalnih razvojnih ciljeva i prioriteta. Tu svoju ulogu strateško planiranje ostvarivalo je na četiri načina: prvo, putem javnih investicijskih i tekućih rashoda za razvoj fizičke, socijalne, humane i znanstvene infrastrukture; drugo, putem kreditne politike državnih banaka; treće, odgovarajućom zakonskom regulativom i institucionalnom infrastrukturom; i četvrto, putem ugovora koje su planski i ostali državni organi sklapali s poduzećima, a kojima su se regulirale porezne i eventualno investicijske i proizvodne obaveze državnih poduzeća (ovo se posljednje primjenjivalo jedino u slučaju proizvodnje od strateške važnosti). Sinergični rezultat veće poslovne samostalnosti, tržišnog natjecanja, povećane motivacije uprava poduzeća i radnika, uvođenja suvremenog korporativnog upravljanja, kao i uspješnijeg praćenja poslovanja državnih poduzeća bilo je značajno povećanje njihove učinkovitosti i dinamičnosti. U Kini nije bila prioritetna privatizacija državnih poduzeća već poboljšanje njihovog poslovanja. Razvoj poljoprivrede i ruralnih područja bio je važan dio nove razvojne strategije pokrenute krajem 1970-tih godina. Sve do tog vremena selo i poljoprivreda bili su u podređenom položaju u odnosu na industriju i gradove. Poljoprivredni su kolektivi bili obavezni prodavati žito po niskim cijenama, što je bio način prelijevanja ionako niskog poljoprivrednog dohotka za što bržu industrijalizaciju. Dosta česte velike poplave, pored inače niske poljoprivredne proizvodnje, doprinosile su nestašici prehrambenih proizvoda, a i gladi koja je nerijetko harala seoskim područjima. S druge strane, gradski su stanovnici primali svoje skromno, ali ipak redovito racionirano snabdijevanje (u gradovima su bonovi za racionirano snabdijevanje glavnim prehrambenim proizvodima postojali gotovo 30 godina). U toku 1978-1980. godine kolektivne su farme ukinute gotovo u čitavoj zemlji, pa su obiteljski posjedi postali dominantnim oblikom poljoprivredne proizvodnje. Uprave kolektivnih farmi podijelile su zemlju u zakup individualnim domaćinstvima, uzimajući u obzir veličinu domaćinstva kao i broj radno sposobnih članova. Zahvaljujući povećanoj poljopri-

vrednoj proizvodnji krajem 1980-tih ukinuti su u gradovima bonovi za živežne namirnice, a također su smanjena ograničenja za migraciju seoskog stanovništva u gradove. Daljnji napredak u razvoju poljoprivrede i ruralnih područja postignut je 2003. godine nizom mjera, od kojih je posebno bilo važno ukidanje oporezivanje dohotka iz poljoprivredne proizvodnje, čime je povećan dohodak seoskih domaćinstava i njihov životni standard. Ipak, veliki jaz u dohotku i životnom standardu između urbanih i ruralnih područja ne samo da nije smanjen, nego je i povećan zbog izuzetno brze industrijalizacije i stvorenog rasta gradskih dohodaka i standarda. Osim radikalnih reformi i ubrzanja gospodarskog rasta 1980-tih, te su godine bile obilježene velikim ideološkim previranjima. Među intelektualcima širili su se zahtjevi za većim političkim slobodama, za liberalizacijom i demokratizacijom političkog života i za bržim uvođenjem tržišne ekonomije. Pod utjecajem liberalnih intelektualaca nezadovoljstvo postojećim stanjem proširilo se na studente, koji su ogorčeni zbog korupcije dijela državne administracije i zbog privilegija političke i poslovne elite pokrenuli sredinom 1989. godine višemjesečne masovne demonstracije na glavnom pekinškom trgu Tiananmenu. Velika očekivanja potaknuta korjenitim reformama i ubrzanjem ekonomskog razvoja pretvorila su se u razočaranje, jer brzi ekonomski rast nije doveo do očekivanog poboljšanja životnih uvjeta i do većih političkih sloboda, što je kulminiralo studentskom pobunom na Tiananmenu. Vođa ekonomskih i socijalnih reformi Zhao Ziygang odbio je zapovjediti vojsci da upotrijebi silu protiv demonstranata, no on je smijenjen i novo političko vodstvo je u krvi ugušilo studentske demonstracije, pri čemu je ubijeno i ranjeno više stotina studenata. Krvoproliće na Tiananmenu, koje je dobilo veliki svjetski publicitet, bilo je bolno upozorenje da je veliki raskorak između napretka u ekonomskom razvoju i stagnacije u političkim i društvenim odnosima dugoročno neodrživ. Nakon dvogodišnje stanke nastavljene su ekonomske reforme (usprkos pokušaja konzervativnih snaga da ih zaustave), suzbijena je inflacija, a počeo je ponovno rasti i životni standard. Ključnu ulogu u oživljavanju reformskog kursa imao je Deng Xiaoping (1904-1997), koji je odlučno provodio pragmatičnu politiku brzog razvoja i modernizacije Kine, podredivši ideološka načela što bržem svladavanju ekonomske zaostalosti zemlje i siromaštva njenih stanovnika. (Deng je u vrijeme kulturne revolucije bio smijenjen s položaja potpredsjednika vlade, ali je nakon smrti Mao Cetunga rehabilitiran, da bi uskoro preuzeo vodeću ulogu u transformaciji Kine u zemlju s najbržim tempom gospodarskog rasta). On je 1992. go-

dine pokrenuo ubrzano provođenje reformi u pravcu daljnje ekonomske liberalizacije, posebno otvaranja prema svjetskom tržištu. Te je godine 14. kongres Komunističke partije Kine usvojio koncept 'socijalističke tržišne ekonomije' (iako nisu bila podrobnije razrađena obilježja tog modela). Sredinom 1990-tih godina Kina je od etatističke, 'komandne' ekonomije i centralističkog, detaljnog i operativnog planiranja sovjetskog ili maoističkog tipa već daleko odmakla u pravcu slobodnog tržišta i poduzetništva, ali u okviru nacionalne makroekonomske i razvojne strategije. Sustav planiranja korjenito je promijenjen 1993. godine: ukinuta je izrada 'materijalnih bilanci' za stotine proizvoda kao glavne metode operativnog planiranja proizvodnje; planiranje je svedeno na određivanje ciljeva i prioriteta gospodarskog i društvenog razvoja s odgovarajućim analizama i projekcijama kao i mjerama makroekonomske politike. U vezi s tim promjenama obustavljena je praksa sklapanja ugovora s državnim poduzećima u kojima su bile određene njihove fiskalne i druge obaveze; državna poduzeća dobila su gotovo potpunu operativnu i poslovnu autonomiju. Godine 1994. donijete su tri vrlo važne mjere: novi financijski, bankarski i fiskalni sustav, novi sustav vanjske trgovine i novi zakon o poduzećima. Od posebne je važnosti bilo restrukturiranje bankarskog sustava, kojim je ojačana uloga Narodne banke kako bi se uspostavio učinkovit nadzor nad kreditnom politikom državnih banaka. Zakon o poduzećima propisao je reorganizaciju državnih poduzeća u tvrtke s ograničenim jamstvom i uvođenje suvremenog korporativnog sustava upravljanja. Društvene i ekonomske reforme koje je pokrenuo Deng Xiaoping, t.j. ukidanje kolektivističke strukture seoskog gospodarstva i liberalizacija gospodarskih djelatnosti u gradovima, smanjile su u određenoj mjeri moć središnje državne vlasti i partije nad društvom. Te su reforme dramatično ubrzale proces ekonomskog razvoja i modernizacije (stopa rasta DBP-a u 1992. godini iznosila je 13%, u 1993. godini 14%, a idućih godina se kretala oko 10%), ali se nisu proširile na političku sferu u smislu demokratskog sudjelovanja građana u javnim poslovima. Gospodarska liberalizacija ostala je u oštroj opreci prema vrlo ograničenim političkim slobodama i demokraciji pluralističkog tipa. Tajnik komunističke partije Hu Yaobang pokrenuo je doduše 1986-1987. godine političke reforme, potaknut političkom liberalizacijom koju je u SSSR-u počeo provoditi M. Gorbačov, dopuštajući veću slobodu izražavanja, polemike i kritike kao i većom autonomijom i slobodom u znanstvenim i umjetničkim djelatnostima, no on je ubrzo smijenjen. Nakon postupnog povlačenja Denga (zbog poodmaklih godina)

i njegove smrti 1997. godine, glavnu je ulogu u osmišljavanju i provođenju ekonomskih reformi i razvojnoj politici preuzeo potpredsjednik vlade Zhou Rongji. On je 1998. godine postao predsjednikom vlade i do 2003. godine (do kad je bio na toj dužnosti) pokretao mjere u pravcu daljnjeg unapređenja bankarskog i fiskalnog sustava, poboljšanja regulativnih funkcija državnog aparata, usavršavanja korporativnog upravljanja državnim poduzećima, održavanja makroekonomske stabilnosti i povećanja vanjske trgovine. Učlanjenje Kine u W T O (Svjetsku trgovinsku organizaciju) 2001. godine otvorilo je nove mogućnosti uključivanja kineskog gospodarstva u svjetske tokove, njeno prilagođavanje standardima međunarodne trgovine i iskorištavanje prednosti koje je pružao zahuktali proces globalizacije. Demografska dimenzija razvoja bila je u Kini iznimno važna zbog golemog broja stanovnika (1300 milijuna 2005. godine), a posebno zbog vrlo visoke stope demografskog rasta. Kako razne mjere u cilju smanjenja nataliteta uvedene ranije nisu dale očekivane rezultate, kineska je vlada suočena s demografskom eksplozijom koja je prijetila da ugrozi napore za ubrzanje gospodarskog rasta, uvela 1980. godine rigorozno ograničenje nataliteta odlukom o 'obitelji s jednim djetetom'. Cilj te radikalne, a za mnoge i kontroverzne mjere, bio je da broj stanovnika u 2000. godini ne prijeđe 1200 milijuna. Do ubrzanog demografskog rasta bilo je naime došlo 1950. godina, kad je zahvaljujući poboljšanju životnih i higijenskih uvjeta kao i uspješnoj kontroli zaraznih bolesti počela opadati stopa mortaliteta, što je uz zadržavanje visoke stope nataliteta uzrokovalo demografsku eksploziju (stopa demografskog rasta porasla je sredinom 1950-tih godina na 2%). Politikom 'obitelji s jednim djetetom' uspjelo se dramatično smanjiti stopu nataliteta: ona je od 50 novorođene djece na tisuću stanovnika u 1962. pala na svega 12 u 2003. godini. Posljednjih se godina ta mjera ne sprovodi strogo, tako da mnoge obitelji imaju po dvoje djece. Budući da brza urbanizacija dovodi do spontanog pada nataliteta, može se očekivati da će se uskoro i ukinuti zakonsko ograničenje broja djece. Jedan od glavnih čimbenika vrlo visoke i dugotrajne stope gospodarskog rasta (oko 10% godišnje u tri desetljeća) bio je veliki investicijski napor kineskog gospodarstva: udio investicija u DBP-u već je 1970-tih iznosio 30%, da bi tokom 1990-tih porastao na 35%, a 2004. godine dosegao čak 40%. Ali ono što je još važnije od opsega investicija bila je njihova produktivnost odnosno razvojna učinkovitost, t.j. vrlo povoljan odnos veličine investicija i prirasta DBP-a (capital-output ratio), koji je iznosio 4 :1. Upravo razvojna učinkovitost investicija (koja ovisi o nizu faktora, kao

što je udio proizvodnih investicija, primjena tehnoloških inovacija, makroekonomska politika, institucionalna infrastruktura, stupanj obrazovanja i kvalificiranosti radne snage i menedžmenta i dr.), a ne samo njihov opseg, pokazala se u slučaju Kine kao odlučujuća determinanta gospodarskog rasta. Primjena suvremenih tehnologija bila je posljednjih desetljeća u Kini vrlo uspješna, čemu su bitno doprinijele investicije multinacionalnih korporacija (njihova se važnost sastojala više u transferu moderne tehnologije nego u transferu kapitala). Osim velikih investicija u fizičku infrastrukturu velik su udio imale investicije u 'humani kapital' (obrazovanje, zdravlje). Značajnu su ulogu u izuzetno uspješnom dinamiziranju gospodarstva također imale veze s velikom i poslovno vrlo moćnom i iskusnom kineskom dijasporom u Hongkongu, Tajvanu i jugoistočnoj Aziji. Sinergični učinak većeg broja povoljnih čimbenika (visoke i razvojno učinkovite investicije, uspješno strateško planiranje i aktivna makroekonomska politika, liberalizacija tržišta i poduzetništva, otvaranje svjetskom tržištu i uspješno uključivanje u globalizacijske procese, brz transfer suvremene tehnologije i menedžmenta, korištenje financijskog i poslovnog potencijala kineske dijaspore, stvaranje odgovarajuće institucionalne infrastrukture) bilo je izvanredno ubrzanje tempa gospodarskog rasta i modernizacije. Kineski DBP dosegao je 2005. godine 2225 milijarda dolara, premašivši Veliku Britaniju i Francusku i postavši po veličini DBP-a četvrto najveće svjetsko gospodarstvo*, a po opsegu vanjske trgovine treća zemlja u svijetu, odmah poslije S A D i Njemačke. Izuzetno visok ritam gospodarskog rasta posljednjih 30 godina imao je za posljedicu duboke strukturne promjene prvenstveno glede dramatičnog porasta udjela industrije i pada udjela poljoprivrede (što je normalna popratna pojava ekonomskog razvoja, koju ekonomisti zovu 'željeznim zakonom razvoja'). Mjereno cijenama iz 2004. godine udio industrije Kine u DBP-u porastao je u razdoblju 1978-2005. godine s 29% na 47%, dok je postotni udio poljoprivredne proizvodnje pao s 42% na 13%. Neobično visok udio industrije u DBP-u postignut u nekoliko desetljeća odražava buran tempo industrijalizacije Kine i njeno pretvaranje, kao što neki autori govore, u 'tvornicu svijeta, t.j. u jednog od najvećih svjetskih izvoznika industrijskih proizvoda. No udio industrije u DBP-u neće rasti beskonačno: ekonomisti procjenjuju na osnovu iskustva mnogih zemalja da se taj udio * Pred predaju ove knjige u tisak, sredinom kolovoza 2010, objavljena je vijest da je Kina po D B P premašila Japan i postala drugo po veličini svjetsko gospodarstvo, premda još uvijek daleko iza SAD. - prirn. ur.

povećava dok per capita dohodak ne dostigne razinu od oko 10.000 US dolara. Tada dolazi do naglog rasta tercijarnih (uslužnih) djelatnosti (u SAD je na pr. udio tercijarnih djelatnosti 2005. godine dosegao 70%, a pri američkom pri per capita dohotku od 40.000 dolara). Stoga se u slučaju Kine može očekivati da se postojeći udio industrije u DBP-u više neće povećavati, već da će neko vrijeme stagnirati, a onda početi opadati. Udio poljoprivrede će se i dalje snižavati, što ne znači da će taj sektor imati manju važnost u procesu razvoja. Naprotiv, razvoj i modernizacija poljoprivredne proizvodnje je od ključnog značaja za opći ekonomski napredak neke zemlje, što su kineski vođe shvatili započevši krajem 1970-tih transformaciju ekonomskog sustava korjenitom agrarnom reformom. Kineski su ekonomski stratezi tada shvatili da je unapređenje poljoprivrede ključni uvjet uspješne industrijalizacije, jer se na taj način osigurava snabdijevanje rastućeg gradskog stanovništva prehrambenim proizvodima po relativno niskim cijenama (čime se sprečava pretjeran porast plaća i nadnica), smanjuje se broj zaposlenih u poljoprivredi osiguravajući tako potrebnu radnu snagu za ubrzanu industrijalizaciju, i istovremeno se proširuje domaće tržište za industrijske proizvode. Ekonomski razvoj Kine u posljednja tri desetljeća (1978-2007) bio je doista spektakularan: s prosječnom godišnjom stopom rasta od gotovo 10% društveni bruto proizvod u tom razdoblju povećan je oko petnaest puta. Prema procjeni OECD-a, Kina će 2010. godine postati najveći svjetski izvoznik*. Kineske devizne rezerve su porasle od 180 milijardi u 2000. godini na 2000 milijardi dolara u 2009. godini pa je Kina tako postala zemlja s najvećim deviznim rezervama i najveći strani kreditor SAD, nadmašivši Japan. Kupovanjem američkih državnih obveznica Kina financira prekomjernu američku potrošnju, stvarajući na taj način golemo tržište za svoj rastući izvoz. Gospodarsku ekspanziju pratio je i izuzetno brzi rast obrazovanja: prema izvještaju američke Nacionalne akademije znanosti u Kini je 2004. godine diplomiralo 600.000 inženjera (a u SAD svega 70.000). Slaba strana kineske razvojne strategije je nedovoljan rast domaće potrošnje i životnog standarda kao i rastući dohodovni jaz između grada i sela (iako je posljednjih dvadeset godina 400 milijuna Kineza izbavljeno iz stanja krajnjeg siromaštva, s prosječnom dnevnom potrošnjom ispod jednog dolara). Novi petogodišnji plan (2006-2010) predviđa smanjenje veli-

* Procjena se pokazala previše skromnom: Kina je već 1009. postala najveći svjetski izvoznik - prirn. ur.

kih dohodovnih razlika između pojedinih regija i društvenih slojeva, brži rast osobne potrošnje i nešto usporeniji rast DBP-a. Postojeći kineski društveno-ekonomski model kombinacija je djelovanja tržišnog mehanizma, privatnog poduzetništva, državnog strateškog planiranja, aktivne makroekonomske i razvojne politike kao i snažnog i dinamičnog javnog sektora. Oko polovine kineskog DBP-a proizvedeno je u državnim poduzećima. Na dominantnu ulogu državnog sektora ukazuje također podatak, da se od 35 najvećih kompanija registriranih na Šangajskoj burzi njih 34 nalazi u potpunosti ili djelomično u državnom vlasništvu. Osim toga, sve su banke u državnom vlasništvu. Kineski se model pokazao izuzetno uspješnim što se tiče brzog gospodarskog rasta, ali je pokazao i svoje loše strane u smislu nedovoljnog rasta životnog standarda, produbljivanja dohodovnih razlika između pojedinih regija i društvenih slojeva i narušavanja ekološke ravnoteže (dakle sve poznate posljedice nesputanog, nekontroliranog djelovanja tržišne ekonomije). Među zapadnim promatračima kineske scene postoje razlike u ocjeni uspješnosti i budućnosti kineskog društveno-ekonomskog modela. Ipak, prevladavaju kritike, najviše zbog autokratskog, nedemokratskog političkog sustava, kršenja osobnih sloboda i ljudskih prava, monopola komunističke partije, zatim zbog rastućeg jaza između sela i grada kao i između novonastalog sloja bogataša i većine siromašnih. Što se tiče kritike autokratskog sustava vladanja, zanemaruje se utjecaj više od dvije tisuće godina stare političke tradicije, koju je prije dvadeset i jedno stoljeće uspostavio prvi kineski car, Quin Shi Huangdi. Tada uveden sustav carske autokracije bio je u skladu s Konfucijevim učenjem, koje je zahtijevalo poštivanje autoriteta vlasti, jednom od temeljnih tradicionalnih vrijednosti. No u zamjenu za odanost i poslušnost, vladari su obećavali da će se brinuti za dobrobit svojih podanika i prizivati za njih božansku zaštitu. Ta je tradicija nadživjela vladavinu careva, bila je vidljiva kako za vrijeme Mao Ce-tunga, tako i u doba Dengovih reformi, jer je kako izgleda postala dio kolektivne svijesti većine Kineza i stoga se neće moći brzo ni lako promijeniti u pravcu prihvaćanja vrijednosti zapadne civilizacije (individualizam, demokracija, primat osobnih prava i sloboda). Engleski novinar i publicist Jonathan Fenby definira sadašnji kineski društveno-ekonomski model kao 'birokratski kapitalizam', u kojem glavnu društvenu moć ima birokratski aparat, koji obilježava autokracija carskog tipa i u kojem postoji vladavina zakona, ali ne i vladavina prava. [20] No i J. Fenby priznaje da je ekonomski uspon Kine izvanredan i da je »preobrazba

gradova i svakodnevnog života stotina milijuna ljudi donijela Kini materijalnu i socijalnu revoluciju«. Kako taj autor navodi, stanovništvo Kine svjesno je velikog napretka postignutog posljednjih desetljeća: prema jednom međunarodnom istraživanju iz 2008. godine 84% Kineza je izjavilo da su se posljednjih godina ekonomski i životni uvjeti znatno poboljšali (što je najveći postotak u deset zemalja gdje je provedeno to istraživanje). Kineski državni i partijski vođe ističu svoju privrženost socijalističkim načelima prilagođenim kineskim okolnostima; postojeći kineski model oni nazivaju 'tržišnim socijalizmom' ili 'socijalizmom na kineski način'. Petogodišnji plan objavljen 2005. godine predviđa smanjenje dohodovnih i imovinskih razlika između pojedinih društvenih slojeva i pokrajina i uspostavu 'uravnoteženog društva', kao i prestanak devastacije okoliša. Izgleda da je kineska vlada svjesna štetnih društvenih nuspojava eksplozivnog ekonomskog rasta i djelovanja slobodnog tržišta, pa upozorava na opasnost 'obožavanja novca i hedonizma' kao i 'moralnog srozavanja'. Dosadašnji prioritet dan ubrzanju ekonomskog rasta i usmjeravanje svih resursa i napora u tom smjeru razumljiv je kad se ima u vidu krajnja i ponižavajuća ekonomska zaostalost i siromaštvo te zemlje s najstarijom i nekad najnaprednijom civilizacijom. U zahuktaloj ekonomskoj ekspanziji teško su se mogli istovremeno rješavati nagomilani društveni problemi i neravnoteže. No, s petnaest puta povećanim nacionalnim dohotkom u samo tri desetljeća stvoreni su materijalni uvjeti za ekonomski i socijalno uravnoteženiji razvoj i za ostvarenje socijalističkih načela društvene pravde i solidarnosti, ako za to postoji politička volja. Koliko će kineske vlasti biti dosljedne i uspješne u realizaciji tih ciljeva pokazat će skora budućnost. Ima skeptika koji ne vjeruju da će kineska političke elita odoljeti izazovu zadržavanja monopola apsolutne vlasti; ti skeptici su uvjereni da će usprkos socijalističke retorike u Kini prevladati svojevrsni kapitalistički model, odnosno 'birokratski kapitalizam', kako ga naziva J. Fenby. Međutim, opsežna decentralizacija upravljanja državom i gospodarstvom, koja se posljednjih godina sprovodi u Kini, ne govori u prilog teze o jačanju centralne, autokratske vlasti. Zanimljiv je podatak da je udio centralne kineske vlade u ukupnim budžetskim prihodima manji nego u SAD: dok u Kini on iznosi 50%, u SAD je taj udio 70%. [21] Kineski ekonomist Minqi Li (koji je proveo dvije godine u zatvoru zbog sudjelovanja u studentskoj pobuni 1989. godine na trgu Tiananmen, a sada je profesor na University Utah, SAD) s jedne strane smatra da izvanredni gospodarski uspon Kine posljednjih desetlje-

ća nagovještava kolaps globaliziranog kapitalizma, dok s druge strane ističe visoku socijalnu i ekološku cijenu (u smislu loših radnih uvjeta, niskih nadnica, socijalne polarizacije i ekoloških šteta) ubrzane 'kapitalističke industrijalizacije' Kine. [22] Kako će se kineski model dalje razvijati, kako će se u njega ugraditi socijalistički elementi i kakav će oblik imati 'socijalistička tržišna ekonomija' koju je proklamiralo kinesko partijsko državno vodstvo, teško je predvidjeti. Ako kineski politički i ekonomski stratezi ostanu dosljedni u ostvarenju modela s takvim nazivom, onda se može očekivati da će se društvenoekonomski sustav i dalje oslanjati na autoregulacijsku, motivirajuću i dinamizirajuću sposobnost tržišnog mehanizma i slobodnog poduzetništva uz istovremenu zaštitu općedruštvenih interesa i uz provođenje socijalističkih načela kao što su društvena solidarnost, pravda i jednakost, vodeći računa da glavne poluge društvene moći ne dođu pod kontrolu vlasnika kapitala (ili političke i birokratske elite), već da budu u rukama 'naroda', odnosno većine stanovnika koji žive od svoga rada. Isto se tako može očekivati da će na oblikovanje kineskog modela 'socijalističke tržišne ekonomije' utjecati i tradicionalne kineske kulturne vrijednosti, kojima se, kako tvrdi bečki publicist Kurt Seinitz (koji 40 godina prati razvoj kineskog društva), vraća mladi kineski naraštaj, a koji se temelji na Konfucijevom učenju i njegovoj etici. [23]

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3]

Konfucije, B I G Z , Beograd, 1984, str. 40 ibid. str. 93 Ivo Dragičević, Kina, od nebeskog carstva do naših dana, Prometej, Zagreb, 2002, str.189

[4]

Konfucije,

str.104

[5]

Ivo Dragičević, Kina, od nebeskog carstva do naših dana, str. 197

[6]

Angus Madison, Paris, 2003

[7]

Minqi Li, The Rise of China and the Demise of the Capitalist Economy,

[8]

Pluto Press, 2008 Mao Ce-tung, Izabrana dela I, Beograd, 1957, str. 18

The

World Economy: Historical Statistics, OECD,

[9] Kineska nova demokracija - govori i članci Mao Ce-tunga, Beograd, 1949, str. 149

[10] [11] [12] [13]

[14] [15] [16] [17] [18] [19] [20]

[21] [22] [23]

Minqi Li, The Rise and the Demise of the Capitalist Economy, str. 24 Mao Ce-tung, O diktature narodnoj demokratii, Moskva, 1949, str. 10 Mao Ce-tung, O ispravnom tretiranju suprotnosti u narodu, 1957 L. Doddoli i M. Maradei, Svijet poslije 2. svjetskog rata, Marjan tisak d.0.0., Split, 2005, str. 217; naslov izvornika Storia degli ultimi vent anni, Mao Ce-tung, Kineska revolucija i socijalizam, Globus, Zagreb, 1981, str. 288 Joachim Schickel, Dialektik in China - Mao Tsetung und die Grosse Kulturrevolution, Kursbuch, Frankfurt a. M., 1967 World Bank, Development Indicators Online, September 2007 Stuard Schram, Mao Tse-tung Unrehearsed, 1974 Ivo Dragičević, Kina, od nebeskog carstva do naših dana, str. 636 Barry Naughton, The Chinese Economy - Transitions and Growth, MIT Press, Cambridge, Massachussets, 2007, str.119 Jonathan Fenby, Povijest suvremene Kine - propast i uzdizanje velike sile, 1850-2008, Sandorf, 2008, str. 701-702; naslov izvornika, The Penguin History of Modern China. The Fall and Rise of a Great Power. Penguin Books Ltd., 2008. Fareed Zakaria, Svijet nakon Amerike, Fraktura, 2009, str. 103; naslov izvornika The Post-American World, 2008. Minqi Li, The Rise of China and the Demise of the Capitalist World Economy, Pluto Press, 2008. Kurt Seinitz, Vorsicht China: Wie das Reich der Mitte unser Leben verändert, Ecowin Verlag, Salzburg, 2006.

O S T A L A LITERATURA: Jung Chang and John Halliday, Mao: The Unknown Story, New York, Knopf, 2005. Jonathan Spence, Mao, London, Weidenfeld and Nicholson, 1999. Harry Broadman, Africa's Silk Road: China and India s New Economic Frontier, World Bank Group, 2007. Peter M. Mitchell, China, Tradition and Revolution, The MacMillan C o . , Toronto, 1977. Fung You-lan, Istorija kineske filozofije, Nolit, Beograd, 1977 Samuel S. Kim, China, UN and World Order, Princenton University Press, 1979

J. D. Spence, The Search for Modern China, Norton Co., New York, 1991 J. K. Fairbank, China, A New History, Harvard University Press, 1992 Stephen Andors, China s Industrial Revolution, Pantheon Books, New York, 1977 F. I,. Wheelwright and Bruce McFarlane, The Chinese Road to Socialism, Pelican Books, Harmondsworth, 1973

X. SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA I M O D E L TRŽIŠNO-PLANSKOG, SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA U JUGOSLAVIJI ( G E N E Z A ,

R A Z V O J

I

K O L A P S )

S

pecifičnosti socijalističke revolucije u Jugoslaviji 1 9 4 1 - 1 9 4 5 , posebne oblike socijalističkog modela koji se nastojao izgraditi u razdoblju 1945-1989. godine, kao ni uzroke sloma Federativne Socijalističke Republike Jugoslavije i zajedno s njom propasti tog socijalističkog modela, nije moguće razumjeti bez poznavanja povijesne pozadine, političkih prilika, proturječnosti i sukoba koji su obilježavali taj turbulentni dio jugoistočne Europe. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (stvorena 1918. godine) kasnije kraljevina Jugoslavija, bila je unitaristička država pod dominacijom srpske političke i poslovne elite, obilježena neriješenim nacionalnim pitanjem (odnosno s problemom nacionalne neravnopravnosti), stoga i kroničnom političkom krizom. Osim toga, to je bila zemlja koja u 23 godine svog postojanja nije uspjela pokrenuti proces industrijalizacije i riješiti akutne agrarne i socijalne probleme. Ukratko, to je bila država u kroničnom političkom, ekonomskom i socijalnom kriznom stanju, država koja nije bila sposobna izvesti zemlju u doba modernog, industrijskog i demokratskog razvoja, u 20. stoljeće. Zbog toga je bila osuđena na propast. Uz to, fašistička Italija i nacistička Njemačka smatrale su kraljevinu Jugoslaviju umjetnom tvorevinom Versajskog mira pa su vodile politiku njenog slabljenja i razbijanja, kako bi ostvarile svoje teritorijalne i druge interese na tom prostoru. Zahvaljujući takvoj politici osovinskih sila, ustaše, t.j. radikalni separatistički hrvatski nacionali pokret na čelu s Antom Pavelićem, nalaze u fašističkoj Italiji prirodnog saveznika i utočište. Franjo Tuđman ovako

procjenjuje taj radikalni, separatistički ustaški pokret: »Budući da ustaški pokret, koji je Pavelić počeo organizirati poslije svog odlaska u emigraciju (januara 1929) u takvoj orijentaciji nije imao masovniji politički oslonac u hrvatskom nacionalnom pokretu pod vodstvom HSS-a, to se on pretvorio u terorističku organizaciju u službi talijanske imperijalističke politike prema Jugoslaviji«. [1] No Mussolini je 1934. godine, nakon ubojstva kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Louis Barthoua, pod pritiskom Društva naroda (jer je bilo očigledno da je u pripremi atentata sudjelovala ustaška organizacija) bio prisiljen 1934. godine internirati ustaše (njih oko 600) na Liparske otoke, a Pavelića uhititi i zatvoriti, da bi ga nakon pet mjeseci pustio iz zatvora i internirao u Sieni. [2] Kriza hrvatsko-srpskih odnosa u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kulminirala je u lipnju 1928. godine ubojstvom dvojice prvaka Hrvatske seljačke stranke i ranjavanjem Stjepana Radića, predsjednika te stranke i karizmatskog vođe hrvatskog naroda (koji je uskoro od posljedica tog ranjavanja umro) i još dvojice poslanika HSS-a, za vrijeme zasjedanja narodne skupštine u Beogradu. Kralj Aleksandar je u siječnju 1929. godine proglasio diktaturu, ukinuo ustav, raspustio skupštinu i zabranio sve stranke. Nakon njegovog ubojstva u listopadu 1934. godine u Marseilleu postalo je jasno, da je ta državna tvorevina bez temeljnih političkih i socijalnih reformi osuđena na propast. Jugoslaviju nije spasilo ni približavanje fašističkim silama Italiji i Njemačkoj, što je od 1935. godine provodila vlada Milana Stojadinovića, ni sklapanje jugoslavensko-talijanskog sporazuma 1937. godine, ni pokušaj unutrašnje konsolidacije sporazumom o rješenju hrvatskog pitanja 1939. godine. Tim je sporazumom stvorena Banovina Hrvatska, što je značilo priznanje neodrživosti centralističkog državnog ustrojstva. Ratni uspjesi nacističke Njemačke u 1939. i 1940. godini naveli su vladu Cvetković-Maček da pristupi 25. ožujka 1941. godine Trojnom paktu. No već nakon dva dana kasnije (27. ožujka 1941. godine) u Beogradu je izvršen državni udar (potaknut i potpomognut tajnim službama zapadnih sila) kojim je svrgnuta vlada Cvetković-Maček i kraljevsko namjesništvo s knezom Pavlom na čelu te formirana nova prozapadna vlada generala Dušana Simovića. Upravo u to vrijeme nacistička je Njemačka provodila pripreme za napad na Sovjetski Savez pa prozapadni puč u Jugoslaviji Hitler nije mogao tolerirati: odlučio je munjevitim napadom uništiti Jugoslaviju i na njenim ruševinama stvoriti nove političke tvorevine pod kontrolom sila Osovine. Za razbijanje jugoslavenske vojske i okupaciju Jugoslavije Hitleru je trebalo svega 12 dana. 17. travnja 1941. godine jugoslavenska je vlada

potpisala bezuvjetnu kapitulaciju. Stvorena je Nezavisna Država Hrvatska pod njemačko-talijanskim utjecajem. Jadranski pojas s Dalmacijom i Crnom Gorom prepušten je Italiji, Slovenija je pripojena dijelom Italiji, a dijelom Njemačkoj, Makedonija je prepuštena Bugarskoj, Bačka Mađarskoj, a područje Srbije je stavljeno pod njemačku vojnu upravu. Još u vrijeme priprema za napad na Jugoslaviju talijanska je vlada spremala ustaše na čelu s Pavelićem za dolazak u Hrvatsku i preuzimanje vlasti, dok je njemački predstavnik Wesenmayer pokušavao u Zagrebu okupiti skupinu političara koja bi osigurala dominantan utjecaj Njemačke. Pokušaj Wesenmayera da pridobije Mačeka nije uspio pa se on orijentirao na pronjemačke ustaše predvođene Slavkom Kvaternikom. Novostvorenu državu NDH Nijemci su zadržali u svojoj interesnoj sferi, namijenivši joj ulogu oslonca u jugoistočnoj Europi u novom europskom poretku. Kad je Maček odbio njemačku ponudu da dođe na čelo NDH, Pavelić je dobio odobrenje da sa svojom ustaškom skupinom dođe u Hrvatsku. Stigavši u Zagreb 14. travnja 1941. godine proglasio se poglavnikom NDH, imenovao vladu i odmah počeo sa svojim sljedbenicima stvarati elitnu vojnu formaciju, ustašku vojnicu s komandnim kadrom pretežno sastavljenim od ustaških emigranata koji su se vratili u zemlju (njih oko 230). Te su ustaške jedinice ubrzo započele progone i pokolje srpskog stanovništva: već dva tjedna nakon proglašenja NDH ustaše su pobili u Gudovcu pokraj Bjelovara 196 Srba, a malo poslije toga dogodio se pokolj Srba u Glini i Blagaju (nedaleko Slunja). Istovremeno su počeli progoni Židova: od 40.000 Židova s područja NDH preživjelo je rat njih oko 9000, dok su ostali usmrćeni u raznim koncentracionim logorima, najviše u Jasenovcu. Rasnim zakonima bili su pogođeni i Romi: većina njih, oko 15.000, deportirano je 1942. godine u Jasenovac i najvećim dijelom ubijeno. Najveće ustaško stratište bio je »Radni logor Jasenovac«: to je bio najveći koncentracioni logor u Europi kojim nisu upravljali Nijemci, u kojem je pogubljeno 80.000 - 100.000 osoba (40.000-52.000 Srba, oko 17.000 Židova, oko 10.000 Roma i najmanje 10.000 Hrvata). [3] Na sam dan ulaska njemačke vojske u Zagreb, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije pod vodstvom generalnog sekretara Josipa Broza Tita održao je sjednicu u Zagrebu i osnovao vojni komitet sa zadatkom da upravlja pripremama za oružani ustanak protiv okupatora. Nakon raspada Jugoslavije jedino je KPJ imala političku snagu i dovoljno jaku i razgranatu organizaciju u čitavoj zemlji da pokrene i organizira oružani ustanak (KPJ je imala 6000-8000 članova, od toga oko trećina u Hrvatskoj,

i oko 10.000 aktivnih pristaša i članova komunističke omladine, SKOJ). Na dan njemačkog napada na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941. godine, Centralni komitet KPJ pozvao je članove partije i čitav narod na oružani ustanak. Isti dan osnovan je Sisački partizanski odred (koji je već sutradan minirao prugu Sisak- Slunj). Oružani ustanak se brzo proširio među srpskim stanovništvom u Lici, Kordunu i Baniji, Bosanskoj Krajini i dijelovima Hercegovine (gdje su Srbi bili izloženi ustaškim progonima i pokoljima). Članovi partije organiziraju ustanike u vojne jedinice i predvode ih u napadima na ustaške i žandarmerijske garnizone. Ustanku se ubrzo priključuje sve više Hrvata, naročito u Hrvatskom Primorju, Gorskom Kotaru, Dalmaciji i Slavoniji, ali i u drugim krajevima. Narodnooslobodilačka borba (NOB) se brzo rasplamsala i u Srbiji: 23. lipnja 1941. godine Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju pozvao je narod na ustanak i već u rujnu djelovala su 23 partizanska odreda s oko 15.000 ustanika, koji su držali pod kontrolom dvije trećine teritorija Srbije. [4] Na području 'Užičke republike' (oko 19.000 četvornih kilometara s oko milijun stanovnika)) osnovani su organi narodne vlasti, organizirano je gospodarstvo i socijalne službe, radila je tvornica oružja. Međutim, istovremeno je jačao i četnički pokret po vodstvom pukovnika Draže Mihailovića, koji su provodili politiku čekanja i izbjegavanja većih sukoba s Nijemcima. Titovi pokušaji da se nađe sporazum s Dražom Mihailovićem o zajedničkoj borbi protiv okupatora nakon višekratnih pokušaja nisu uspjeli. Naprotiv, kad su Nijemci koncentrirali velike snage i krajem rujna 1941. godine započeli veliku ofenzivu s ciljem da unište partizanski pokret u Srbiji, četnici su napali partizanske snage u Užicu i tako pomogli brojčano i tehnički nadmoćnim njemačkim trupama da slome otpor partizana i krajem studenog zauzmu Užice. Vrhovni štab NOV-a s oko 2000 boraca povukao se u Sandžak, a NOB. u Srbiji, koji započeo i proširio se veoma brzo i uspješno, bio je ugušen više od dvije godine (iako je djelovalo nekoliko manjih partizanskih odreda). Željeznička veza između Beograda, Soluna i Atene, kao i od Niša do Sofije, bila je za njemačku komandu od ključnog strateškog značenja, zbog čega je odlučeno da se područje Srbije zadrži pod kontrolom. Dominantan politički utjecaj u Srbiji je tada stekao četnički pokret, koji je sredinom 1944. godine imao oko 40.000 boraca. [5] Zapadni saveznici su do ljeta 1943. godine priznavali jedino Dražu Mihailovića, vođu četnika i ministra obrane izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu. Potporu četnicima su prekinuli tek početkom 1944. godine, kad su se preko svojih vojnih misija uvjerili u ključnu ulogu partizanskog pokreta i njegovog vođe Tita

u borbi protiv njemačkih i talijanskih okupatora. Tada je britanski premijer W. Churchill, obrazlažući odluku o slanju pomoći NOB.-u, izjavio u Donjem domu: 'Proglašavamo se odlučnim pristašama maršala Tita zbog njegove masovne i herojske borbe protiv njemačke vojske.'[6] Borba protiv okupatora i kvislinških režima imala je dvostruki karakter: ona je bila istovremeno narodno-oslobodilačka borba, t.j. borba za oslobođenje zemlje, i borba za radikalni društveno-politički preobražaj. Tito je taj nacionalno-oslobodilački i revolucionarno-socijalni karakter NOB-a ovako obrazložio: »Pozvati narod samo u borbu protiv okupatora, a ne dati mu istovremeno da razumije da će tom borbom postići nešto novo, mnogo bolje, da se neće vratiti staro, tako ne bi bilo moguće pokrenuti sve narode u borbu, niti široke mase naroda zainteresirati za nju, niti bi se moglo izdržati do kraja, t.j. pobijediti«. [7] Dok su četnici bili za obnovu monarhističke, centralističke Jugoslavije pod dominacijom Srba i provodili taktiku čekanja dok ne dođe vrijeme za opći ustanak protiv okupatora i za obračun s partizanima, partizani su zastupali program stvaranja federalne zajednice ravnopravnih naroda te, za razliku od četnika, otpočetka provodili ofenzivne operacije. Ustanak je dobivao sve širi zamah: krajem 1941. godine u Hrvatskoj je djelovalo oko 20 partizanskih odreda i više desetaka manjih jedinica s ukupno oko 7000 boraca. [8] Partizanski se pokret stalno širio i jačao, ali je prolazio i ozbiljna iskušenja i krize. U jesen 1941. godine došlo je u Srbiji do sukoba s četnicima pukovnika Draže Mihailovića, koji su se uskoro proširili na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, a 1942. godine i na Hrvatsku. Provodeći taktiku čekanja, četnici su na kraju završili kao suradnici okupatorske vojske, naročito u Hrvatskoj, gdje su četničke postrojbe bile uključene u talijanski ratni stroj. U studenom 1942. godine osnovano je u Bihaću Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kao zametak buduće političke vlasti za cijelu Jugoslaviju. Uznemiren uspjesima narodno-oslobodilačke vojske, Hitler je početkom 1943. godine naredio veliku ofenzivu (operacija Weiss, u kronologiji NOB-a Četvrta ofenziva), s ciljem da se uništi glavnina partizanskih snaga. U napadu je sudjelovalo oko 120.000 njemačkih vojnika (uz pomoć talijanskih i ustaških jedinica). Vrhovni štab na čelu s Titom i oko 40.000 partizana uspio se izvući iz obruča, probiti se preko Neretve i usput poraziti glavninu četničkih snaga. Međutim, uskoro je uslijedio drugi pokušaj njemačke komande da se uguši partizanski pokret (nazvan Peta ofenziva): sredinom 1943. godine

jake njemačke, talijanske i ustaške snage opkolile su šest divizija narodnooslobodilačke vojske (oko 20.000 boraca) na širem području Foče. Dogodila se najteža i najkrvavija bitka u četiri godine partizanskog ratovanja; uz velike žrtve partizani su na čelu s Titom opet uspjeli izvući se iz obruča nadmoćnog neprijatelja prešavši na drugu stranu Sutjeske. Kao i u slučaju ranijih ofenziva, partizani su uz žestoki otpor i velike žrtve sačuvali glavninu svojih snaga, brzo se oporavili i čak ojačali, vratili ranije oslobođena i osvojili nova područja. Partizanski je pokret nezaustavljivo napredovao i širio se vojnički i politički. U lipnju 1943. godine na oslobođenom području Like, u Otočcu osnovan je Z A V N O H (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), kao vrhovno predstavničko tijelo u Hrvatskoj, koje je potvrdilo program federalnog ustrojstvo buduće države. U izvještaju njemačke Vrhovne komande sredinom 1943. godine piše: »Politička situacija u zemlji i dalje se pogoršava. Vlasti NDH izgubile su sve pristalice čak i kod dijelova hrvatskog naroda. Hrvatska vojska otpada kao oslonac države, a njemačka vojska nije kadra sama održavati red.«[9] Kapitulacija Italije u rujnu 1943. godine dala je snažan poticaj daljnjem širenju i jačanju NOB-a: partizani su došli do velike količine naoružanja pa je za kratko vrijeme oslobođen veći dio Dalmacije, Primorja, Bosne i Hercegovine, znatan dio središnje Hrvatske kao i dijelovi teritorija sjeverne Hrvatske. Partizanska je vojska u razdoblju velikih njemačkih ofenziva vezala 40 njemačkih divizija, što je usporedivo s njemačkim snagama u Africi u borbi s 8. britanskom armijom. [10] U studenom 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu konstituirana je vrhovna zakonodavna i izvršna vlast, usvojeno je federalno ustrojstvo države sa šest federalnih jedinica (republika), imenovan je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao privremena vlada, izbjegličkoj je vladi oduzeto pravo da predstavlja zemlju, a kralju Petru zabranjen je povratak. Na oslobođenom području djelovali su narodno-oslobodilački odbori kao novi organi vlasti. U drugoj polovici 1944. godine dovršeno je oslobođenje jugoistočnih dijelova zemlje (Beograd je oslobođen u listopadu 1944. godine), Dalmacije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije, a u ostalim dijelovima Jugoslavije vodile su se žestoke borbe s jakim njemačkim i kvislinškim snagama. Tada je Narodno oslobodilačka vojska prerasla u veliku vojnu silu: u ožujku 1945. godine imala je pod oružjem oko 800.000 boraca. Sjeverna i zapadna Hrvatska oslobođeni su u travnju i početkom svibnja 1945. godine, a 8. svibnja oslobođen je Zagreb.

No pobjednička partizanska vojska nije odoljela osvetničkom nagonu (tako čestom u ljudskoj povijesti): prema procjenama Vladimira Žerjavića (koje mnogi prihvaćaju kao najbližim stvarnom stanju) u završnim operacijama (koje su se vodile i nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke 8. svibnja 1945. godine, jer se ustaške jedinice nisu htjele predati partizanima) i nakon predaje ubijeno je ukupno oko 70.000 osoba (oko 50.000 Hrvata, te oko 20.000 Slovenaca, Srba, Bošnjaka i ostalih. [11] Josip Broz Tito je 1946. godine u članku Temelji demokratije novog tipa izložio glavne značajke društveno-političkog ustrojstva nove Jugoslavije ovim riječima: »Kakav je bio unutrašnji društveni poredak u bivšoj Jugoslaviji? Prva krupna pogreška kod stvaranja bivše Jugoslavije sastojala se u tome što je ona po tzv. Vidovdanskom ustavu dobila strogo centralistički karakter. Dakle, mnogonacionalna država, država neravnopravnih naroda sa strogo centralističkim uređenjem, nosi u sebi od samog početka klicu teške hronične bolesti koja ovu vještačku tvorevinu čini nesposobnom za dug i plodonosan život... Temelji na kojima počiva velika zajednička zgrada - Federativna Narodna Republika Jugoslavija - sastoji iz čistog i nerazrušivog materijala. To je najpravednije rješenje nacionalnog pitanja, rješenje koje svakom narodu, svakoj federalnoj republici posebice, osigurava svestran politički, kulturni i ekonomski razvitak. U isto vrijeme, takvo rješenje nacionalnog pitanja omogućava da stvoreno bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije ostane trajno i nesalomljivo... Dalje, čvrstina temelja na kojima stoji naša nova državna zgrada sastoji se i u rješenju socijalnog pitanja, pitanja koje tangira radničku klasu Jugoslavije... Dalje, jedan od čvrstih temelja na kojima stoji nova Jugoslavija jeste seljaštvo, o kome država mora da vodi najveću brigu, u prvom redu o njegovom najbrojnijem dijelu, siromašnom seljaštvu.«[12] Od početka podizanja ustanka KPJ je naglašavala načelo ravnopravnosti, bratstva i jedinstva svih naroda Jugoslavije, što se ogledalo u ustroju partije i NOV-a, kao i strukture nove vlasti u nastajanju: vojne jedinice su bile pod neposrednim zapovjedništvom nacionalnih (republičkih) glavnih štabova, Partijom su upravljali republički odnosno pokrajinski centralni komiteti, a kasnije su osnovani i republički organi vlasti (ZAVNOH u lipnju 1943., Z A V N O B I H u studenom iste godine). Stanovište o federativnom uređenju Jugoslavije KPJ je prihvatila još na IV. Kongresu održanom u lipnju 1928. godine u Dresdenu, gdje je odbačena unitaristička koncepcija Sime Markovića i osuđena hegemonistička politike 'srpske buržoazije'. [13] Naime u 1920-tim godinama, kad je generalni sekretar KPJ i vodeći teore-

tičar bio Simo Marković, nacionalno se pitanje svodilo na klasnu razinu, odnosno na tezu da se zapravo radi o sukobu između buržoazija pojedinih nacija. Osnivači jedinstvene Komunističke partije Jugoslavije smatrali su da je za klasnu borbu najpovoljnija pretpostavka o postojanju jedinstvene jugoslavenske nacije. [14] Promjena takve koncepcije nacionalnog pitanja jasno je izražena u Titovom pismu komunistima Srbije iz studenog 1936. godine, u kojem on ističe načelo samoopredjeljenja naroda Jugoslavije kao temelj budućeg ustrojstva države i predlaže federativno uređenje sa sedam federalnih jedinica. [15] Iako su Tito i drugi vodeći političari nove države isticali da zbog specifičnih uvjeta društveno-politički razvoj socijalističke Jugoslavije ne mora i ne može slijediti primjer Sovjetskog Saveza, ipak su boljševička, staljinistička ideologija i praksa imale, naročito u prvim poslijeratnim godinama, presudan utjecaj na strukturiranje novog jugoslavenskog društva. A glavna obilježja sovjetskog modela bila su: državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (što je podrazumijevalo njihovu nacionalizaciju), državno centralističko planiranje i upravljanje proizvodnjom i raspodjelom, apsolutni prioritet industrije (prvenstveno tzv. teške industrije) u strategiji razvoja, monopol komunističke partije u donošenju svih važnih političkih i drugih odluka, vodeća uloga državnog aparata u upravljanju ekonomskim i društvenim procesima. Jedna od najradikalnijih mjera u uvođenju novog društveno-ekonomskog uređenja bila je nacionalizacija privatnih privrednih poduzeća, provedena na osnovu zakona o nacionalizaciji iz 1946. godine. Primjena etatističkog modela upravljanja opravdavala se tezom da je to najbolji način da se zemlja brzo oporavi od golemih ratnih razaranja, da se riješi problem opskrbe stanovništva najnužnijim namirnicama i da se pokrene gospodarski razvoj. A po materijalnim razaranjima i ljudskim gubicima Jugoslavija je spadala među zemlje najteže pogođene u Drugom svjetskom ratu: ljudski gubici procijenjeni su na oko 1,7 milijuna osoba, uništeno je 36,5% industrije, 52% željezničkih pruga, porušeno je 822.000 stambenih zgrada. [16] Većina stanovništva prihvatila je poziv za što bržu obnovu zemlje pa je zahvaljujući uspješnoj mobilizaciji i planskom usmjeravanju raspoloživih ljudskih i materijalnih resursa obnova dovršena za svega tri godine. Istovremeno s obnovom pripreman je plan za ubrzani gospodarski razvoj: 1947. godine donijet je Prvi petogodišnji plan za razdoblje 1947-1951. Ciljevi Plana bili su vrlo ambiciozni: predviđeno je da se industrijska proizvodnja poveća za 5 puta, poljoprivreda za 1,5 puta, a ukupni druš-

tveni proizvod za 1,8 puta. Glavni uvjet za takvo izuzetno brzo dinamiziranje gospodarskog rasta bila je visoka stopa akumulacije i investicija te plansko usmjeravanje investicija na prioritetne projekte (stopa investicija u razdoblju 1947-1949, godine iznosila je 32%). Brz tempo gospodarskog rasta u prve tri godine petogodišnjeg plana izazvao je naglo povećanje zaposlenih: dok je 1945. godine bilo svega 461.000 zaposlenih, njihov broj je u 1949. godini porastao na 1,990.000. Do raskida sa Sovjetskim Savezom Plan se uspješno izvršavao: društveni bruto proizvod je 1948. godine bio veći od predratnog (1939. godine) za 1,7 puta, a industrijska proizvodnja za 3,5 puta. [17] Ti impresivni rezultati u obnovi i industrijalizaciji postignuti su, po ocjeni većine kroničara društvenog i gospodarskog razvoja socijalističke Jugoslavije, zahvaljujući ne samo državno-planskom upravljanju, već i uspješnoj mobilizaciji i aktivnom sudjelovanju većine stanovništva, koje je s nadom u bolji život prionulo obnovi i razvoju zemlje. Oko 800.000 ha obradive zemlje, koja je po zakonu o agrarnoj reformi oduzeta veleposjednicima i bogatim poljoprivrednicima (tim je zakonom oduzeta svim zemljoposjednicima zemlja iznad dopuštenog maksimuma od 30 ha), podijeljena je siromašnim seljačkim domaćinstvima (zemlju je dobilo 316.000 tih domaćinstava). Da bi se zaštitio standard zaposlenih građana uvedeno je garantirano snabdijevanje osnovnim živežnim namirnicama po niskim cijenama. Smanjeni su rasponi plaća, tako da je najveća plaća mogla biti samo 3,5 puta viša od najniže. Sustav upravljanja društvom i gospodarstvom bio je izrazito centralistički i partijsko-etatistički: moć odlučivanja o svim bitnim pitanjima državne politike bila je koncentrirana u partijskom vrhu, t.j. u Politbirou Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Premda je politički sustav bio formalno utemeljen na predstavničkoj demokraciji (odbornici, zastupnici i poslanici općinskih, republičkih i savezne skupštine birali su se na izborima), stvarna vlast bila je u rukama partijsko-državnih organa. Zakonom o državnim privrednim poduzećima bilo je određeno da tim poduzećima upravljaju vlade federacije, republika i lokalni organi, već prema tome je li riječ o poduzećima općedržavnog, republičkog ili lokalnog značaja. A sve ovlasti neposrednog upravljanja poduzećima bile su u rukama direktora imenovanih od nadležnih državnih organa. Tijekom 1945-1949. godine bilo je dovršeno konstituiranje modela etatističko-administrativnog upravljanja društvom, koje je obuhvaćalo sve društvene, gospodarske i kulturne djelatnosti.

Iako se taj sustav pokazao učinkovitim u mobilizaciji i usmjeravanju raspoloživih nacionalnih resursa u obnovi razrušene zemlje, ubrzo su izbile na površinu mnoge njegove ekonomske i političke slabosti. Defekti etatističkog ekonomskog modela su se naročito manifestirali u nedostatku interesa i motivacije uprava poduzeća i radnika za snižavanje troškova proizvodnje, za poboljšanje kvalitete i proširenje asortimana proizvoda, za tehnološke i organizacione inovacije, za podizanje proizvodnosti rada. Administrativni sistem upravljanja i raspodjele dohotka nije stimulirao direktore ni radnike da posluju racionalnije i rentabilnije, jer njihova osobna primanja nisu ovisila o poslovnom uspjehu poduzeća ni o proizvodnom učinku radnika; plaće su bile administrativno određene, ovisno o stručnoj spremi i radnom vremenu. Dohotkom poduzeća raspolagala je država koja je određivala i cijene proizvoda. Administrativno određivanje cijena, raspodjele dohotka i plaća, isključilo je regulaciono i stimulativno djelovanje tržišta u prilagođavanju proizvodnje potrebama potrošača, u uspostavljanju ravnoteže između ponude i potražnje i u poticanju proizvođača za što ekonomičnije poslovanje. Naročito štetne posljedice imao je administrativni sustav upravljanja u poljoprivredi, gdje je početkom 1947. godine uvedeno propisivanje plana sjetve individualnim poljoprivrednim proizvođačima kao i obavezni otkup žitarica. Osim toga, oštrim progresivnim porezom destimuliram su bogatiji seljaci, koji su jedini raspolagali većim tržišnim viškovima za tržište, da povećaju proizvodnju. Navedene mjere ubrzo su urodile negativnim ekonomskim, a i političkim posljedicama: 1949. godine ukupne zasijane površine smanjene su u odnosu na prethodnu godinu za 500.000 ha, a osim smanjenja proizvodnje proširilo se neraspoloženje i otpor seljaka prema novim vlastima. No, umjesto liberalnije poljoprivredne politike rješenje se pokušalo naći po sovjetskom uzoru u kolektivizaciji poljoprivredne proizvodnje. Odluka Centralnog komiteta KPJ iz siječnja 1949. godine o osnivanju seljačkih radnih zadruga imala je teške ekonomske i političke posljedice. Te su posljedice brzo uočene, pa je već potkraj 1949. godine, a posebno u 1950. godini usporeno osnivanje novih seljačkih radnih zadruga, da bi se 1953. godine od programa kolektivizacije sela potpuno odustalo. Djelomičnom napuštanju etatističko-administrativnog modela upravljanja gospodarstvom i društvom doprinio je i raskid sa Staljinom i Sovjetskim Savezom 1949. godine. U pismu od ožujka 1948. godine, koje su potpisali Staljin i Molotov, optužuje se vodstvo KPJ za porast kapitalističkih

elemenata, za nedostatak klasne borbe, za neutemeljene kritike sovjetske politike. Na sjednici Informbiroa u lipnju 1948. godine usvojena je Rezolucija u kojoj se iznose teške optužbe: tvrdi se da je KPJ krenula putem izdaje međunarodnog komunističkog pokreta te se poziva članstvo da smijeni Centralni komitet i izabere novo partijsko vodstvo. U toj dramatičnoj situaciji sazvan je u srpnju 1948. godine Peti kongres KPJ, na kojem je nakon sedmodnevne rasprave odbijena Rezolucija Informbiroa kao 'netočna, nepravilna i nepravedna'. Jugoslavija se našla u vrlo teškoj situaciji, pritiješnjena između dva moćna svjetska bloka: neprijateljski nastrojenog sovjetskog bloka, koji je već počeo s potpunom ekonomskom blokadom, i nesklonih joj zapadnih sila. Osim vanjske izolacije, pa i neskrivenih Staljinovih prijetnji, nije bio nezanemariv ni mogući unutarnji otpor dijela članova KPJ koji su ostali vjerni Staljinu i Sovjetskom Savezu (procjenjuje se da je registriranih tzv. kominformbiroovaca bilo oko 54.000). U studenom 1948. donijeta je nova Rezolucija Informbiroa u kojoj se optužuje 'Titova klika' da je plaćenik anglo-američkih imperijalista. Ekonomska blokada je izazvala kritičan gospodarski poremećaj, jer je vanjska trgovina Jugoslavije bila usmjerena uglavnom na zemlje sovjetskog bloka. Trebalo se brzo preusmjeriti na zapadna tržišta, što je bilo moguće zahvaljujući povećanom izvozu drva i ruda, proizvoda traženih na tim tržištima. U nastojanju da se nastavi ostvarivanje petogodišnjeg plana, investicije su i dalje zadržane na visokoj razini (oko 32% DBP-a). Ipak, nije se mogla izbjeći ekonomska stagnacija: prosječna stopa rasta DBP-a u razdoblju 1948-1952. smanjena je na 1,8%. Zbog visokih investicija i velikog porasta vojnih rashoda (oko 23% DBP-a) došlo je u tim godinama do osjetnog pada životnog standarda. No prekid Jugoslavije sa sovjetskim blokom bio je u interesu zapadnih sila, koje su odlučile pomoći joj u očuvanju njene neovisnosti, pa su Sjedinjene Američke Države već 1950. godine pružile pomoć od 95 milijuna dolara u hrani, a 1951. godine potpisan je sporazum 0 vojnoj pomoći sa SAD, Velikom Britanijom i Francuskom (vrijednost te pomoći u razdoblju 1951-1954. iznosila je 407 milijuna dolara). Raskid se Staljinom i Sovjetskim Savezom potaknuo je vodstvo Jugoslavije na propitivanje staljinističkih metoda izgradnje socijalističkog društva, t.j. centralističko-etatističko-administrativnog modela. Kao što je spomenuto, mnoge štetne nuspojave i devijacije državnog upravljanja svim sferama gospodarskog i društvenog života već su u prve tri godine došle do punog izražaja. Jedan od glavnih ideologa KPJ, Edvard Kardelj, je sredinom 1948. godine nagovijestio novu društveno-ekonomsku orijen-

taciju u svom govoru povodom Zakona o narodnim odborima, iznoseći stanovište da će razvitak socijalizma ne samo u Jugoslaviji već i u svjetskim razmjerima ovisiti o proširivanju 'socijalističke demokracije'. Stoga je cilj novog Zakona jačanje uloge lokalne samouprave kako bi se na lokalnoj razini, gdje se odvija život, aktivirale stvaralačke snage naroda. Tijekom druge polovice 1949. godine partijsko je vodstvo definiralo novu idejno-političku koncepciju i novu strategiju razvoja socijalizma u Jugoslaviji. Staljinistička doktrina osuđena je kao državno-kapitalistička devijacija marksizma, birokratizam je označen kao glavni klasni neprijatelj, odlučeno je da radnici, a ne država, trebaju upravljati tvornicama i da tržištu treba omogućiti da u planiranim makroekonomskim okvirima obavlja svoju alokacijsku, regulacijsku i motivacijsku ulogu. Namjera je bila da se umjesto birokratskog izgradi demokratski socijalizam i da se umjesto državno-partijskog upravljanja uvede sustav društvenog samoupravljanja. No realizacija tih zamisli nije išla bez otpora i teškoća, što je E. Kardelj objašnjavao tendencijom da ubrzana industrijalizacija nedovoljno razvijenih zemalja, u kojima vodeću ulogu ima državni aparat, vodi ustaljenju moći tog aparata. [18] Odlučujući korak u uvođenju novog modela društveno-ekonomskih odnosa u Jugoslaviji utemeljenog na radničkom i društvenom samoupravljanju bilo je donošenje, u lipnju 1950. godine, Zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva (nazvan Zakonom o predaji tvornica na upravljanje radnicima). Boris Kidrič, član savezne vlade odgovoran za gospodarstvo i jedan od vodećih stratega novog društvenog i gospodarskog modela, ovako je obrazložio značajke tog modela: »Stvarna socijalistička izgradnja kategorično traži razvijanje socijalističke demokracije i smelo pretvaranje državnog socijalizma u slobodnu asocijaciju neposrednih proizvođača. U procesu pretvaranja državne svojine u opštenarodnu imovinu pod upravom neposrednih proizvođača ponovno izlaze na videlo opšte zakonitosti socijalističke robne razmene.«[19] Boris Kidrič smatra da je u prijelaznom razdoblju neizbježna robna proizvodnja, da dakle treba osloboditi prostor za djelovanje tržišnih zakona, ali da se makroekonomski odnosi moraju utvrditi putem društvenog plana kao i da se akumulacija stvorena socijalističkom robnom proizvodnjom treba upotrebljavati u skladu s tim planom. Radi se dakle o ograničenom djelovanju tržišnih zakona, jer kao što drži B. Kidrič: »Bez čvrstih planskih proporcija i zahvaćanja gotovo čitave akumulacije nastala bi anarhija u proizvodnji«.

Dok je tržišni mehanizam u sferi proizvodnje i razmjene iako u skučenom opsegu ipak djelovao, njegov je utjecaj u sferi rada i kapitala bio sasvim isključen. Da samoupravljanje isključuje tržište radnom snagom bio je kategoričan ideološki stav. Posljedice tog stajališta analizirao je 1983. godine sociolog Josip Županov i došao do zaključka da nepriznavanje tržišta rada uzrokuje neracionalno korištenje radnih resursa, koje se manifestira kao: sve slabiji interes za proizvodna zanimanja; vrlo niska mobilnost radne snage; sve teže zapošljavanje mladih i obrazovanih radnika; opadanje radne discipline i intenziteta rada. Županov smatra da bi isključivanje tržišta rada bilo opravdano kad bi samoupravna poduzeća bila koncipirana i kad bi djelovala isključivo kao radne zajednice odnosno asocijacije proizvođača. Međutim, u stvarnosti samoupravna poduzeća imaju dvojaki karakter: one su asocijacije proizvođača, ali se istovremeno ponašaju kao ekonomska poduzeća, jer jedino na taj način mogu opstati i napredovati u tržišnim, konkurentskim uvjetima. A da bi doista bila uspješna, konkurentna i 'profitabilna,' trebalo bi u pogledu radnih odnosa važiti ne 'asocijativno' već kontraktualno' načelo, t.j. slobodno ugovaranja radnog odnosa, ili drugim riječima trebalo bi priznati tržište rada. [20] Istodobno sa stanovitom liberalizacijom (u početku vrlo ograničenom) gospodarskih djelatnosti, nastojalo se smanjiti prekomjernu centralizaciju upravljanja društvom i gospodarstvom. Kao prvi korak u tom smjeru savezna je vlada predala 1950. godine sva poduzeća prerađivačke industrije, rudnike ugljena i elektroprivredu na upravljanje republikama, zadržavši nadležnost saveznih organa nad metalurgijom, strojogradnjom, naftnom industrijom i prometom, dok su republike prenijele lokalnim organima srednja i mala industrijska poduzeća. Iduće godine savezna je vlada predala u republičku nadležnost preostalih stotinjak 'saveznih' poduzeća (pod saveznom su upravom ostale samo željeznice, pošta i zračni prijevoz), što je bitno smanjilo operativne funkcije savezne vlade i omogućilo smanjenje njenog administrativnog aparata. U okviru nove koncepcije društveno-političkog sustava donijet je Zakon o narodnim odborima, kojim je smanjena njihova ovisnost o centralnim državnim organima i proširena njihova samoupravna autonomija. Daljnji korak u preobrazbi društveno-političkog uređenja u pravcu deetatizacije i uvođenje samoupravljanja kao vodećeg načela društvene, političke i gospodarske organizacije bilo je donošenje 1953. godine novog Ustava, koji je i formalno proglasio samoupravljanje proizvođača i promjenu državnog u društveno vlasništvo temeljnim načelima socijalističkih odnosa u Jugoslaviji. U skladu s tom orijentacijom,

Ustav je propisao promjenu strukture savezne i republičkih skupština uvođenjem vijeća proizvođača sastavljenog od poslanika koje biraju zaposleni u gospodarskim djelatnostima. No iako je tih godina (1949-1953) prihvaćena i ozakonjena nova koncepcija društvenog uređenja utemeljena na načelima decentralizacije, deetatizacije i samoupravljanja, novi kurs liberalizacije i demokratizacije provodio se u praksi dosta sporo i djelomično. Iako Zakon o upravljanju poduzećima kaže da radni kolektivi upravljaju poduzećima preko slobodno izabranih radničkih savjeta, u stvarnosti su i dalje najveću upravljačku moć imali upravni odbor i direktor (direktor je imao pravo veta na odluke radničkog savjeta). Još je manji bio utjecaj samoupravnih tijela na makroplanu: raspodjela dohotka ostala je u nadležnosti državnih organa. Upravo zadržavanje državnog raspolaganja dohotkom stvorenim u poduzećima pokazao se kao glavna zapreka ostvarenju stvarnog samoupravljanja radnika. I u daljnjim čestim reformama privrednog sustava očitovale su se dvije suprotne tendencije: jedna se sastojala u nastojanju da se dosljedno provede prihvaćena ideja o decentralizaciji, deetatizaciji i samoupravljanju, dok je druga tendencija odražavala stanovište da bi prevelika autonomija republika, lokalnih organa i poduzeća uzrokovala makroekonomske disproporcije, suboptimalnu strukturu i dinamiku gospodarskog razvoja, slabljenje društvene, političke i socijalne kohezije, gubitak društvene kontrole nad ekonomskim procesima, što bi ugrozilo razvoj socijalističkih odnosa. U praksi je često prevladala ta druga tendencija, a najočigledniji znak toga bilo je uporno zadržavanje akumulacije u rukama središnjih državnih organa. Poduzeća su doduše samostalno donosila planove proizvodnje, ali je njihova poslovna autonomija bila prilično ograničena i to prvenstveno trima planskim odredbama: propisivanjem minimalnog korištenja kapaciteta, određivanjem visine platnog fonda i stopom akumulacije koju poduzeće mora uplaćivati državi. No usprkos oprezu i suzdržanosti u široj liberalizaciji gospodarskog i političkog života i potpunijem samoupravljanju, došlo je do popuštanja ranije rigidne partijsko-državne kontrole, do slobodnijeg privrednog poslovanja i do slobodnijeg kulturnog i znanstvenog djelovanja. U takvoj novoj društvenoj klimi pojavila se oštra kritika postojećeg stanja s neočekivane strane: od Milovana Đilasa, jednog od najbližih Titovih suradnika. U svojim novinskim člancima u dnevniku Borba krajem 1953. i početkom 1954. godine on je tražio radikalnu i neodložnu liberalizaciju i demokratizaci-

ju društva. Tvrdio je da su se vodeći partijski kadrovi izdvojili od naroda pretvorivši se u novu privilegiranu klasu. Također je osporavao partiji pravo na monopol upravljanja društvom. Partijsko vodstvo je teze M. Đilasa smatralo potpuno neprihvatljivim i opasnim za razvoj socijalizma. Te su teze oštro osuđene, a Edvard Kardelj, vodeći partijski teoretičar i ideolog ih je, izražavajući stanovište centralnog komiteta partije, ovako ocijenio:» Đilasova koncepcija demokracije nije naša, nije socijalistička, nego mešavina anarhizma i buržoasko-liberalističkih formi«. [21] M. Đilas je na kraju osuđen na devet godina zatvora. Đilasova bespoštedna kritika partijske politike i njegovi zahtjevi za neposredno uvođenje pluralističke demokracije i za potpunu liberalizaciju političkog i društvenog života, koji su naišli na odjek u dijelu javnosti, izazvali su reakciju partijskog vrha ne samo u obliku oštre osude tih stavova već i usporavanjem započetog procesa deetatizacije zbog bojazni da bi nekontrolirani tijek događaja mogao skrenuti društveni razvoj sa socijalističkog puta. Tom su usporavanju procesa liberalizacije i demokratizacije doprinijele i neke neželjene posljedice samostalnijeg poslovanja poduzeća i slobodnijeg djelovanja tržišta. Novooslobođena inicijativa i motivacija uprava poduzeća i radnika rezultirala je povećanjem proizvodnje i proizvodnosti rada, poboljšanjem kvalitete i proširivanjem asortimana proizvoda, pa i povećanjem životnog standarda, ali je istovremeno poticala uprave nekih poduzeća da u težnji za ostvarenjem što većih vlastitih prihoda krše zakonske propise, izbjegavaju plaćanje poreza, krše devizne propise, pogrešno prijavljuju kapacitete, proizvodnju i prihode i sl. Stoga je odlučeno da se pojača državna kontrola poslovanja poduzeća, što je uvjetovalo usporavanje procesa deetatizacije i debirokratizacije. U tom smislu uvedene su 1954. godine administrativne mjere koje su smanjile poslovnu samostalnost poduzeća i ulogu radničkih savjeta: novom uredbom određen je postotak dobiti koji se može podijeliti na plaće (to je pravo do tada imao radnički savjet), a lokalnim organima dano je pravo određivanja tarifnih pravilnika na osnovu kojih se izračunavao platni fond poduzeća. Državni su organi raznim mjerama provodili znatan utjecaj na poslovnu politiku poduzeća, a naročito na opći gospodarski razvoj zemlje (određivanjem kamata na vrijednost osnovnih i obrtnih sredstava, propisivanjem stope amortizacije, sistemom raspodjele dohotka, određivanjem cijena, raznim mjerama porezne i kreditno-monetarne politike). No najsnažniji instrument usmjeravanja gospodarskog razvoja u skladu s državnim planovima bila je investicijska politika, koju je daleko

najvećim dijelom definirala država. Upravo se u državnom raspolaganju lavovskim dijelom akumulacije stvorene u poduzećima manifestirala još uvijek dominantna uloga države u gospodarskim procesima. Naročito je bila uočljiva suprotnost između proklamirane politike decentralizacije i velikog udjela federacije u ukupnim investicijama: dok je udio poduzeća u ukupnim investicijama 1958. godine iznosio 30,6%, udio 'saveznih' investicija je bio 38,5%. Iznenađujuće mali je bio udio republika u ukupnim investicijama i prema tome njihova relativno mala stvarna uloga u gospodarskom razvoju (taj udio 1958. godine iznosio svega 7%), što će postati razlogom zahtjeva republika (naročito ekonomski razvijenijih republika, Slovenije i Hrvatske) za većim udjelom u ostvarenoj akumulaciji i većim utjecajem na razvoj, kao i povodom za porast nacionalističkih tendencija. Samostalnije poslovanje poduzeća, slobodnije djelovanje tržišta (usprkos navedenih ograničenja) i velika investicijska ulaganja rezultirali su poslije 1958. godine visokim stopama rasta DBP-a, naročito brzoj ekspanziji industrijske proizvodnje, koja je rasla po godišnjim stopama od 1117%. U skladu s takvom izuzetno povoljnom gospodarskom dinamikom, i petogodišnji plan za razdoblje 1957-1961. postavio je ambiciozne razvojne ciljeve: predviđen je prosječni godišnji porast DBP po stopi od 9%, što je i ostvareno. Povećanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje omogućilo je osjetno poboljšanje životnog standarda. I stanje na selu počelo se postupno popravljati: nakon ukidanja kolektivizacije 1952. godine i vraćanja na privatne posjed poljoprivredna je proizvodnja počela oživljavati. Na komercijalizaciju i modernizaciju poljoprivrednog sektora loše je djelovala odluka donijeta 1953. godine o smanjenju maksimalne veličine privatnog poljoprivrednog posjeda s 30 na 10 ha. U partijskom je vodstvu vladao strah da će privatna poljoprivredna proizvodnja uz slobodnije djelovanje tržišta uzrokovati ekonomsko i socijalno raslojavanje sela, potaknuti jačanje kapitalističkih tendencija i spriječiti 'socijalistički preobražaj' sela, što je ostao dugoročnim ciljem državne politike. Glavni oslonac u povećanju i modernizaciji poljoprivredne proizvodnje i 'socijalističkom preobražaju' država je našla u velikim poljoprivrednim dobrima. No i pored svih tih ograničenja poljoprivredna je proizvodnja poslije 1957. počela osjetno rasti, naročito u društvenom sektoru u čiju su mehanizaciju i modernizaciju ulagana velika sredstva. Razvoj društveno-ekonomskih odnosa i dalje se odvijao u znaku suprotstavljanja dviju različitih tendencija, tendencije jačanja radničkog i društvenog samoupravljanja i slobodnijeg djelovanja tržišnih zakona s jed-

ne strane i tendencije zadržavanja dominantne uloge države u upravljanju gospodarstvom. Obje struje imale su utjecajne zagovornike među vodećim partijskim i državnim dužnosnicima kao i među uglednim ekonomistima. No program SKJ, usvojen na VII. kongresu partije 1958. godine, odražavao je stavove onog dijela partijskog vodstva koje bilo u većini i koje se zalagalo za ostvarenje »društvenog uređenja zasnovanog na podruštvljenim sredstvima za proizvodnju u kome društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi neposredni proizvođači«. Međutim, usprkos takve jasne i nedvosmislene proklamacije, državni su organi i dalje raspolagali najvećim dijelom akumulacije, a država je zadržala u svojim rukama sve glavne poluge o kojima je ovisila proizvodnja i raspodjela. Doduše, izmjene u sustavu raspodjele dohotka provedene 1961. godine donekle su poboljšale položaj poduzeća u raspodjeli dohotka, ali država je i dalje određivala cijene za oko 70% proizvoda i na taj način bitno utjecala na ekonomski položaj pojedinih industrijskih grana i poduzeća. Sve do 1964. godine federacija je imala vrlo visok udio u ukupnim investicijama: njen se udio u razdoblju 1954-1964. kretao u rasponu od 30-40%, udio republika je iznosio 7-10 %, lokalnih organa (kotareva i općina) 8-20%, a poduzeća 26-36%. Dakle, oko dvije trećine investicija bile su u nadležnosti državnih organa. Uporno zadržavanje dominantnog državno-administrativnog utjecaja na gospodarske tokove, a posebno na 'proširenu reprodukciju' (t.j. investicije), potaklo je liberalnu struju političara i ekonomista da izrade program radikalne i cjelovite reforme gospodarskog sustava na liniji već načelno usvojene orijentacije na deetatizaciju gospodarskog i društvenog života. Inicijativu u tom nastojanju pokrenuo je Vladimir Bakarić, predsjednik Sabora Republike Hrvatske i sekretar Centralnog komiteta SKH, koji se zalagao za radikalnije promjene. On je na skupštini Naučne sekcije Saveza društva ekonomista Jugoslavije početkom 1963. godine braneći teze tzv. Bijele knjige (tekst Bijele knjige objavljen je u Ekonomskom pregledu, Zagreb, br. 3-5, 1963), koju je izradila skupina zagrebačkih ekonomista rekao slijedeće: »Tvrdim da kod nas u cijelosti vlada zakon vrijednosti i da ne postoji 'ili-ili', ne suprotstavljaju se zakon vrijednosti i plan, nego je plan element u zakonu vrijednosti i to najvažniji i najznačajniji«. [22] V. Bakarić je time osporio tezu jednog od vodećih sovjetskih ekonomista, Strumilina, da je planiranje u socijalizmu superiorno zakonu vrijednosti, što je postalo službeno sovjetsko stajalište. Treba napomenuti da su prijedlozi Bijele knjige naišli na veliki otpor dijela ekonomista privrženih etatističkom konceptu socijalističke privrede kao i manje-više prikriven otpor dijela partijskih

dužnosnika, koji su zastupali stanovište o supremaciji plana nad tržišnim zakonima, odnosno nad djelovanjem zakona vrijednosti. Bakarić je upozoravao da će socijalistička država, koja je koncentrirala golemu ekonomsku moć i bitno utjecala na raspodjelu dohotka, na opseg i strukturu investicija, na cijene i na druge makroekonomske odnose, ako svojim odlukama narušava objektivne ekonomske zakone izazvati strukturne disproporcije i neravnoteže, koje će na kraju dovesti do usporavanja ekonomskog rasta i stagnacije. Negativne pojave na koje je upozoravao V. Bakarić već su se počele događati: povećavao se deficit platne bilance, jačale su tendencije autarhičnosti, opadala je efikasnost investicijskih ulaganja, rasle su subvencije i premije za održavanje neekonomične proizvodnje, državno određivanje cijena stvaralo je iskrivljenu sliku rentabilnosti (što je navodilo na pogrešne investicione odluke), ukratko, pored visokih stopa rasta povećala se neracionalnost društvene proizvodnje i investicija. Usprkos navedenih problema razdoblje od 1952. do 1964. godine bilo je doba izuzetnog gospodarskog poleta i širenja prostora slobode u kulturi i društvu općenito. U tom je dvanaestogodišnjem razdoblju postignut vrlo brz gospodarski rast (među najvišima u svijetu): prosječna godišnja stopa rasta iznosila je 8,3%. Na kraju tog razdoblja Jugoslavija se po visini per capita dohotka gotovo izjednačila s Portugalom, približila Grčkoj i bila svega za trećinu ispod per capita dohotka Španjolske (per capita dohodak u dolarima kupovne moći iz 1975. godine bio je 1964. godine u Jugoslaviji 1568, u Portugalu 1580, u Grčkoj 1859, a u Španjolskoj 2387. [23] Međutim, taj gospodarski i društveni dinamizam počeo je jenjavati koncem 1960-tih godina, kada su započeli međurepublički nesporazumi i konfrontacije kao i ponovno jačanje etatističko-administrativnih stega i ograničenja. Dvanaestogodišnje razdoblje ekonomskog i društvenog prosperiteta može se uzeti kao indikacija, smatra Slavko Goldstein, da tržišno-planski i samoupravni model socijalizma može biti funkcionalan i uspješan. On drži da uzrok gospodarskih poremećaja i zastoja kao i političkih nesporazuma i trvenja ne leži u samom samoupravnom modelu već u etatističko-političkim intervencijama. [24] Poslovnu samostalnost i efikasnost samoupravnih poduzeća sve su više sputavala prevelika fiskalna i druga opterećenja (zbog čega je poduzećima ostao premali dio ostvarenog dohotka za razvoj), zatim hipertrofija zakonskih propisa i restriktivnih mjera, kao i sve češće uplitanje političkih i državnih struktura u poslovnu i kadrovsku politiku poduzeća. Porast političko-državnog intervencionizma gušio je poslovnu

samostalnost i inicijativu poduzeća kao i djelovanje tržišnog mehanizma, uzrokujući višestruke negativne posljedice. Slavko Goldstein skreće pažnju na jedan možda ključni nedostatak usvojenog samoupravnog modela: radnicima su poduzeća predana na upravljanje, ali ne u vlasništvo. Poduzeća su proglašena društvenim vlasništvom, što znači da je njegov titular bilo čitavo društvo, što je pravno neodređen pojam iza kojeg se sakrila država, koja je u stvarnosti zadržala bitna vlasnička prava, t.j. pravo upravljanja cjelokupnim gospodarstvom, naročito pravo raspolaganja akumulacijom. [25] Time je stvoren stalan inherentni sukob (koji je nekad bio potisnut, a nekad je izbio svom žestinom blokirajući uspješno funkcioniranje samoupravnog, tržišno-planskog modela) između načela samoupravljanja (prema kojem bi proizvodnjom i raspodjelom trebali upravljati udruženi proizvođači) i pretenzija države da upravlja i kontrolira sve bitne elemente organizacije i funkcioniranja poduzeća i gospodarstva u cjelini. U tom sukobu dvaju suprotstavljenih načela (koji nije bio neizbježan, jer su ta načela koliko suprotna toliko potencijalno i komplementarna, ali se nije pronašla funkcionalna sinteza) u pravilu je etatizam nadvladavao samoupravljanje. To je dovelo do ograničavanja poslovne samostalnosti i inicijative poduzeća, a time i do smanjenja njihove vitalnosti, fleksibilnosti, dinamičnosti i učinkovitosti. S druge strane, Branko Horvat, jedan od najuglednijih jugoslavenskih ekonomista s velikom međunarodnom reputacijom, uzroke usporavanja ekonomske dinamike i klizanja jugoslavenskog društva prema ekonomskoj i političkoj krizi počevši od 1965. godine vidi prvenstveno u uvođenju nekontroliranog laissez-faire, t.j. u stihijskom djelovanju tržišta, u napuštanju znanstveno zasnovanog razvojnog planiranja kao društveno poželjnog makroekonomskog okvira djelovanja tržišta, u nedostatku konzistentne ekonomske politike kao korektiva tržišnih zakona, te u sve većem arbitrarnom i ad hoc državnom, administrativnom intervencionizmu. Posljedice tih pojava brzo su se odrazile u padu stope rasta: od prosječne godišnje stope 8,1% u periodu 1953-1965. ta se stopa spustila u sljedećem desetljeću (1966-1975) na 5,8%. [26] B. Horvat je mišljenja da je temeljni uzrok započetog ekonomskog i društvenog regresa bilo vraćanje na 'autokratsko dirigiranje države' u vrijeme kad su negativne posljedice stihijskog djelovanja tržišta postale više nego očigledne, umjesto da se potakne i ojača uloga samoupravnih radnih kolektiva u okviru makroekonomskih planskih proporcija. Dok se i dalje deklarativno isticala primarna važnost samoupravljanja, u stvarnosti je država upravljala ekonomskim procesima i to ne na

temelju stručno formuliranih, konzistentnih i ostvarivih razvojnih planova, već pretežno arbitrarnim, voluntarističkim, ad hoc mjerama. Kad se sredinom 1960-tih godina išlo na jačanje uloge tržišta, to je bila ispravna orijentacija, jer bi ukidanje ili reduciranje uloge tržišta nužno vodilo u etatistički, staljinistički oblik gospodarske i društvene organizacije. Problem je međutim nastao zbog toga, što se istovremeno s liberalizacijom gospodarskih djelatnosti odustalo od znanstveno utemeljenog razvojnog planiranja (planovi su se doduše i dalje formalno donosili, ali nisu bili konzistentni, stručno utemeljeni ni realni, a nisu ni sadržavali instrumente za njihovu realizaciju) i konzistentne ekonomske politike, zbog čega je tržište djelovalo nekontrolirano i stihijski. A posljedice stihijskog djelovanja tržišta pokušavalo se riješiti arbitrarnim, ad hoc državnim intervencijama ili kasnije tzv. samoupravnim dogovorima pod diktatom države. Pretežni utjecaj državnih organa na gospodarske procese nauštrb samoupravljanja najbolje se ogledao u investicijskoj politici: nijedna važnija investiciona odluka se nije mogla donijeti bez suglasnosti saveznih, republičkih ili lokalnih državnih organa. Uloga radnih kolektiva u donošenju investicionih odluka je bila vrlo ograničena, što znači da samoupravljanje u najvažnijom gospodarskoj sferi, u sferi 'proširene reprodukcije', t.j. investicija nije funkcioniralo. Temeljni razlog toj općoj regresiji jugoslavenskog društva od sredine 1960-tih godina B. Horvat vidi u tome što 'politička superstruktura' nije evoluirala paralelno s porastom kompleksnosti gospodarstva i potrebama istinskog samoupravljanja. Stoga ta struktura nije ni institucionalno ni stručno bila dorasla rješavanju sve složenijih gospodarskih i društvenih problema. Osnovni i fatalni neuspjeh te političke superstrukture bio je što nije uspjela pronaći funkcionalni i održiv sklad i sintezu između triju ključnih čimbenika načelno usvojenog samoupravnog društveno-ekonomskog modela: a) samoupravljanja neposrednih i udruženih proizvođača; b) planskog državnog usmjeravanja razvoja u skladu s nacionalnim ciljevima i prioritetima; i c) autoregulacijskog i stimulativnog djelovanja tržišta. Temelj političkog uređenja bio je jednopartijski sistem, koji je suprotan biti samoupravljanja i koji implicira koncentraciju političke i gospodarske moći u rukama partijskih i državnih organa. Pokušaj da se putem Socijalističkog saveza prevlada jednopartijski monopol nije uspio zbog jednostavnog razloga, što je i taj Savez bio pod kontrolom partije. Zaključak: jednopartijski sustav je suprotan biti samoupravljanja, ali alternativa tom sustavu nije se ni pokušala ozbiljno tražiti.

Iako su postojala neslaganja u partijskom i državnom vrhu o daljnjim putovima društvenog razvitka (koja su bila manje ili više izražena čitavo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije), na VIII. kongresu KPJ 1964. godine prevladalo je stanovište o potrebi radikalnijih promjena u pravcu smanjivanja državnog utjecaja na gospodarska kretanja, bržeg prenošenja akumulacije, investicija i poslovnih odluka na poduzeća, jačanja samoupravljanja i uloge radnika u upravljanju poduzećima kao i slobodnijeg djelovanja tržišnih zakona. Rezultati zaokreta prema samoupravno-tržišnom gospodarskom modelu manifestirali su se u smanjenju udjela saveznih investicija, povećanju odgovornosti uprava poduzeća i radnika za poslovne rezultate, ali i njihove motiviranosti i inicijative za povećanje i racionalizaciju proizvodnje. Novim petogodišnjim planom za razdoblje 19661970. predviđeno je da privreda sudjeluje sa 70% u raspodjeli ostvarenog dohotka. No novi uvjeti poslovanja, u kojima su se poduzeća morala na konkurentskom tržištu osloniti na vlastitu sposobnost prilagođavanja proizvodnje potrebama tržišta i osigurati opstanak i razvoj tehnološkim inovacijama, povećanom proizvodnošću rada, boljom kvalitetom proizvoda i sniženjem troškova proizvodnje, izazvali su zastoj u zapošljavanju novih radnika (većina poduzeća je u stvari imala tzv. tehnološki višak radnika). Socijalne posljedice trogodišnjeg zastoja u zapošljavanju su donekle ublažene odlaskom znatnog broja radnika na 'privremeni rad' u zapadnu Europu (1966. godine u inozemstvu je bilo zaposleno oko 400.000, a u 1970-tim godinama oko milijun radnika). Restriktivne mjere monetarne i kreditne politike, slobodniji uvoz i veća konkurencija često jeftinijih i kvalitetnijih uvoznih proizvoda, kao i prilagođavanje novim uvjetima poslovanja, uzrokovali su usporavanje gospodarske dinamike: prosječna godišnja stopa rasta DBP-a snizila se od 8,1%, koliko je iznosila u prethodnih trinaest godina (1952-1965), na 5,8% u razdoblju 1966-1975. godine, da bi ostala na tom sniženom nivou i u sljedećih pet godina (5,6% prosječno godišnje), sve do početka krize u 1981. godini, kada je zavladala ekonomska stagnacija (s prosječnom godišnjom stopom rasta od 0,6% za 1981-1985). Sredinom 1960-tih godina toliko se ponovno zaoštrila konfrontacija državno-centralističke struje i struje koja je tražila bržu decentralizaciju i deetatizaciju, da je na sjednici Centralnog komiteta SKJ u lipnju 1966. godine na Brijunima (tzv. Brijunski plenum) potpredsjednik Jugoslavije i član najužeg partijskog vodstva, Aleksandar Ranković, koji je bio jedan od najbližih Titovih suradnika, bio primoran dati ostavku na sve svoje partijske i državne funkcije. Razlog: na plenumu su iznesene teške optužbe na

račun Službe državne sigurnosti, za koju je bio odgovoran A. Ranković. Ta je služba optužena da je nastojala da se 'pretvori u silu iznad društva', da je 'prisvojila pravo da drži pod kontrolom odgovorne državne i političke funkcionare putem prisluškivanja, praćenja i dobivanja izvještaja', da se 'iz redova te službe formirala protusamoupravna i birokratsko-centralistička grupa, koja se suprotstavljala privrednoj i društvenoj reformi'. Taj je slučaj bio povod da partijsko vodstvo zahtijeva ubrzanje provođenja novog modela samoupravnog socijalizma, 'koji izrasta iz slobodne stvaralačke inicijative i napora milijuna radnih ljudi i koji traži uspostavljanje najšire, neposredne socijalističke demokracije'. Intenziviranje borbe protiv birokratsko-dogmatsko-centralističkih tendencija potaklo je sve glasnije zahtjeve ekonomski razvijenijih republika, Hrvatske i Slovenije, za bržim prenošenjem ovlasti i sredstava s federacije na republike. Naime, na federalnoj su razini još uvijek bila koncentrirana golema sredstva, sada ne više u saveznom budžetu odnosno u saveznom investicijskom fondu, već u 'saveznim' bankama. Pritisak tih republika za ukidanje unitarizma i centralizma, t.j. za reformu federalnog ustrojstva u pravcu jačanja suvereniteta republika i njihove uloge u gospodarskom i društvenom razvoju bio je sve jači, tako da je tijekom 1969-1971. godine pitanje reforme federacije i međunacionalnih odnosa postalo glavna tema političkih rasprava ne samo u okviru partijskih i državnih tijela već i u široj javnosti. Istovremeno, došlo je do oživljavanja nacionalne identifikacije i svijesti i do sve izraženijih zahtjeva za većom nacionalnom političkom, ekonomskom i kulturnom afirmacijom u smislu jačanja autonomije i suvereniteta republika. Ali paralelno s tim zahtjevima postale su sve glasnije i unitarističke tendencije, koje su težile ne samo zadržavanju dominantne političke, ekonomske i financijske moći na saveznoj razini, nego i integraciju nacionalnih kultura, jezika i identiteta u jedinstvenu jugoslavensku cjelinu. Međutim, hod prema decentralizaciji i jačanju položaja republika izgleda da se više nije mogao zaustaviti pa su federalni organi bili prisiljeni donositi značajnije odluke tek nakon konzultacija i dogovora s republikama. No sada se pojavio novi problem: zbog velikih razlika u ekonomskoj razvijenosti republika i pokrajina i zbog toga njihovih različitih interesa došlo je među njima do sve češćih neslaganja, pa i sukoba, oko podjele saveznih sredstava, reforme federacije i razvojne politike. IX. kongres SKJ održan 1969. godine podržao je novu ulogu republika i pokrajina, njihovo pravo da samostalno artikuliraju svoje ciljeve i

interese i da ih međusobno usklađuju na temelju ravnopravnosti. To stajalište vrhovnog partijskog tijela dalo je poticaj republikama da još slobodnije definiraju i zastupaju svoje nacionalne odnosno republičke interese. Jedan od glavnih problema sad je bila podjela velikih financijskih sredstava nagomilanih tijekom dugog razdoblja centralističkog sustava na saveznoj razini. Stoga je prijelaz od federalnog centralizma na istinski federalizam bio bremenit međurepubličkim nesporazumima i trvenjima. Savezni su organi još uvijek raspolagali sa značajnim polugama moći, jer su važni instrumenti ekonomske politike, kao što je kreditna, monetarna, devizna i vanjsko-trgovinska politika, bili u njihovim rukama. U nastojanju da se sačuva kohezija Jugoslavije, Edvard Kardelj je u raspravi s predsjednicima centralnih komiteta Saveza komunista republika početkom 1970. godine, osudivši unitarizam i pokušaje hegemonije bilo kojeg naroda nad drugima, apelirao da republike iskažu veće međusobno povjerenje i da usklađuju svoje interese na temelju dogovora i ravnopravnosti. Partijskom vodstvu postalo je jasno da je potrebna hitna ustavna reforma federacije u pravcu jačanju državnosti i suverenosti republika. Tu je potrebu E. Kardelj povezao s daljnjim razvojem samoupravljanja, smatrajući da je glavni uzrok nastalih problema sukob između samoupravnog modela društvenog uređenja i još uvijek snažnog državnog monopola u upravljanju gospodarstvom. Međutim, dok se smanjivala moć državnih federalnih organa (posebno u raspolaganju akumulacijom i investicijama) gotovo neprimjetno pojavili su se na saveznoj razini novi centri financijske i ekonomske moći: 'savezne' banke i velika vanjsko-trgovinska poduzeća. Godine 1965. ukinut je federalni investicijski fond i njegova su golema sredstva prenijeta na 'savezne' banke, koje su poslovale kao samostalne gospodarske organizacije, raspolažući sa sredstvima koje je godinama stvaralo čitavo jugoslavensko gospodarstvo. Stvarna ekonomska moć se stoga nije premjestila ni na samoupravna poduzeća ni na republike, već na 'savezne' banke: one su 1971. godine raspolagale s 50,9% ukupnih sredstava za investicije, dok je poduzećima ostalo 26,8%, a republikama i lokalnim zajednicama 15,2%. Umjesto jačanja uloge samoupravnih poduzeća, ulogu savezne administracije u nacionalnom gospodarstvu preuzele su sada 'savezne' banke i velika vanjsko-trgovinska poduzeća. Podređenost poduzeća tim novim centrima moći vidljiva je iz podatka prema kojem je 1971. godine 70,2 % akumulacije poduzeća odlazilo bankama na ime otplate investicijskih zajmova.

U Hrvatskoj i Sloveniji raslo je nezadovoljstvo zbog koncentracije financijske i ekonomske moći na saveznoj razini usprkos proklamirane decentralizacije (velike 'savezne' banke Jugobanka, Poljobanka, Investbanka, koje su raspolagale golemim kapitalom, imale su sjedište u Beogradu), a to je nezadovoljstvo bilo potencirano pogoršanjem ekonomske situacije u drugoj polovici 1960-tih godina. Stopa ekonomskog rasta bitno je smanjena, uz istovremeno povećanje nezaposlenosti i pad životnog standarda. Hrvatsko je gospodarstvo bilo znatnim dijelom izvozno orijentirano, a osim toga velik je bio devizni prihod od turizma i doznaka zaposlenih u inozemstvu (procjenjuje se da je u Hrvatskoj u to vrijeme svaki četvrti radnik bio zaposlen u inozemstvu, prvenstveno u Njemačkoj). Međutim, sav se taj devizni prihod slijevao u saveznu Narodnu banku, pa je hrvatsko političko vodstvo tražilo da se dio deviznih prihoda ostvarenih u Hrvatskoj prepusti poduzećima koja su ih zaradila. No taj je prijedlog odbijen, kao što su odbijeni i republički planovi za izgradnju prometnica (autoceste Zagreb-Split i Zagreb-Rijeka te ravničarska željeznička pruga Zagreb-Rijeka), koje su bile od strateškog značaja ne samo za razvoj Hrvatske već i Jugoslavije. U otporu novom obliku centralizacije financijske i ekonomske moći na saveznoj razini prednjačile su Hrvatska i Slovenija, koje su tražile da se sredstva bivšeg saveznog investicijskog fonda koja su prenijeta 'saveznim' bankama raspodjele na republike razmjerno njihovom udjelu u stvaranju tih sredstava, kao i da se izvrši reforma deviznog i vanjsko-trgovinskog režima koji je sada favorizirao nove centre ekonomske moći na saveznoj razini. Uvjerenje pretežnog dijela hrvatskog partijskog i državnog vodstva da se ne provode ustavne promjene kojima su republike dobile veću suverenost i da nije izvršena najavljena decentralizacija financijskih sredstava i gospodarske moći s federalne razine na republike i samoupravna poduzeća, naišlo je na široku podršku hrvatske javnosti. Nosioci zahtjeva za većom afirmacijom i ulogom republika, za većim mogućnostima izražavanja i realizacije nacionalnog identiteta i interesa bili su Matica hrvatska i novonastali studentski pokret. Štrajk hrvatskih studenata u studenom 1971. godine izazvao je oštru reakciju Predsjedništva SKJ, koji je taj štrajk, kao i čitav tzv. 'masovni pokret' u Hrvatskoj, ocijenilo kao pokušaj nacionalističkih snaga da se naruši stabilnost i jedinstvo Jugoslavije i da se razvoj društveno-ekonomskih odnosa skrene sa zacrtanog socijalističkog puta. Na burnoj 21. sjednici Predsjedništva SKJ u prosincu 1971. godine u Karađorđevu oštro je kritizirano vodstvo SKH što se nije suprotstavljalo i spriječilo širenje nacionalističkog

pokreta koji je, prema ocjeni Predsjedništva, imao 'kontrarevolucionarne' ciljeve. Vrh SKH, Savka Dapčević-Kučar, Pero Pirker i Miko Tripalo (koji je bio član Predsjedništva SKJ) bio je prisiljen podnijeti ostavku, a zbog 'sudjelovanja ili doprinosa u razvijanju nacionalističke i frakcionaške djelatnosti' oko tisuću partijskih funkcionara i članova Partije u Hrvatskoj isključeno je iz Partije i smijenjeno sa svojih položaja, a mnogi su osuđeni na zatvorske kazne. Uskoro je došlo i do smjene 'liberalnog' vodstva SK Srbije na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović. Ti su događaji zaustavili procese deetatizacije, decentralizacije, liberalizacije i demokratizacije započete prije desetak i više godina, zasnovanih na mnogim višekratno donesenim i potvrđenim partijskim i državnim odlukama i dokumentima. Idućih desetak godina bilo je obilježeno jačanjem neposrednog utjecaja partijskih i državnih organa na gospodarska i društvena kretanja. Partijski vrh je ocijenio da se otišlo predaleko s liberalizacijom i demokratizacijom te da je to dovelo do pojave republičkog separatizma, oživljavanja nacionalističkih tendencija, porasta moći 'tehnokratsko-upravljačkih struktura' i do težnji ka političkom pluralizmu. Partijsko je vodstvo izlaz iz te nepoželjne situacije vidjelo u aktiviranju partijskih organizacija i njihovom preuzimanju vodeće uloge u suzbijanju nacionalizma, separatizma i 'tehnokratizma' (pod čim se podrazumijevao rastući monopol banaka i drugih 'otuđenih centara ekonomsko-političke moći' u raspolaganju akumulacijom). Osim toga, rješenje nastalih problema, koji su po ocjeni partijskog vrha prijetili dezintegracijom državne zajednice i ugrožavanjem socijalističkih temelja jugoslavenskog društva, pokušavalo se naći u novoj koncepciji samoupravljanja zasnovanoj na ideji udruženog rada. Prema toj koncepciji, robna proizvodnja i tržište neophodni su i u socijalističkom društvu, ali da oni ne bi doveli do 'kapital odnosa', t.j. do prevlasti kapitala nad radom (u konkretnim jugoslavenskim uvjetima do monopola 'otuđenih centara moći' u raspolaganju viškom rada koji stvara radnička klasa, a time i do prevlasti tih centara nad radničkom klasom), potrebno je načelo samoupravljanja proširiti sa razine poduzeća na šire gospodarske i društvene okvire. To novo shvaćanje samoupravljanja ovako se objašnjava u Platformi za pripremu X. kongresa partije: »Robna proizvodnja i tržište u nas mogu biti socijalistički u onoj mjeri u kojoj se ostvaruju samoupravni socijalistički odnosi povezivanja i udruživanja rada u širim razmjerima na bazi dohotka i samoupravljanja društvenim sredstvima za proizvodnju«. U Platformi se naglašava da se tržište u socijalizmu ne može primijeniti na

područje kapitala i radne snage. Također se ističe da društveno planiranje treba postati »sredstvom povezivanja dijelova udruženog rada u cjelinu društvenog rada« kao i da nosioci planiranja »ne smiju biti ni država ni osamostaljeni ekonomski centri, već organizacije udruženog rada«. X. Kongres SKJ održan u Beogradu u svibnju 1974. godine u potpunosti je podržao i prihvatio prijedloge sadržane u Platformi. Novi Ustav iz 1974. godine i Zakon o udruženom radu iz 1976. godine ozakonili su koncepciju udruženog rada. Novi samoupravni i politički sustav uveden tim pravnim aktima zasnivao se na dva temelja cjelokupnog sustava: na osnovnoj organizaciji udruženog rada (OOUR) kao temeljnoj ćeliji udruženog rada, i na mjesnoj zajednici kao temeljnoj samoupravnoj ćeliji teritorijalne organizacije građana. A kao opće načelo odlučivanja u novom sustavu samoupravnog socijalističkog društva uvedeno je načelo 'društvenog dogovaranja i sporazumijevanja'. Ideje i namjere partijskog vrha o razvoju novog, višeg modela samoupravljanja, t.j. udruženog rada, kao odlučujućeg faktora ekonomskih procesa i nosioca društvene moći, usprkos neprestanih pokušaja i reformi u tom smjeru, nisu se ostvarile. Prema mišljenju Dušana Bilandžića, 'partijsko-državna' struktura ne samo da je zadržala već i povećala svoju moć i to nauštrb samoupravljanja. [27] Odluke o imenovanju rukovodećih kadrova u svim strukturama društva donosili su čelni ljudi državnih i partijskih organa, što im je osiguralo odlučujući utjecaj na poslovanje banaka i drugih važnih gospodarskih i društvenih institucija. Samoupravni model društva s dominantnom ulogom udruženog rada u razvoju društva, kako su ga zamišljali njegovi idejni tvorci (prvenstveno E. Kardelj), nije se uspio afirmirati u stvarnom životu; državne i partijske strukture su povećale svoj odlučujući gospodarski i društveni utjecaj, naročito u sferi proširene reprodukcije (t.j. u investicionoj politici). Drugo važno obilježje razvoja jugoslavenskog društva u 1970-tim godinama bilo je jačanje autonomije i moći republičkih i pokrajinskih državnih i partijskih organa, što je bilo u skladu s Ustavom iz 1974. godine. Dileme i poteškoće koje su obilježavale nastojanje jugoslavenskih ekonomista, sociologa i političara da oblikuju konzistentan, funkcionalan i uspješan model socijalističkog, samoupravnog poduzeća, gospodarstva i društva proizlaze, kako se čini, velikim dijelom iz kontradiktorne prirode samoupravne gospodarske organizacije u uvjetima tržišne privrede i društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Kao što je 1983. godine konstatirao sociolog Josip Županov, samoupravne organizacije koje poslu-

ju u navedenim uvjetima imaju dvojaku prirodu: one su istovremeno asocijacije udruženih proizvođača, ali s obzirom da djeluju u tržišnim okolnostima, moraju poslovati kao gospodarska poduzeća, što znači da moraju nastojati da ekonomiziranjem utroška rada i kapitala budu konkurentna kako bi opstala i napredovala u tržišnoj utakmici. Ako se samoupravna poduzeća ponašaju kao asocijacije proizvođača, onda će one, ponašajući se racionalno, prvenstveno štititi interese svojih članova, t.j. neće otpuštati eventualni višak zaposlenih ili zamijeniti svoje manje kvalificirane sa stručnijim, obrazovanijim i produktivnijim radnicima, kako bi snizili troškove, povećali dobit i postali konkurentniji. Njihov poslovni cilj bit će povećanje dohotka po radniku, članu radne zajednice. Ako s druge strane u samoupravnim gospodarskim organizacijama prevlada komponenta poslovnog poduzeća i njihovo ponašanje kao tržišnih aktera, one će dati prioritet snižavanju troškova rada i kapitala i povećanju dobiti, kako bi osigurale ne samo svoje kratkoročno preživljavanje u tržišnom takmičenju već i razvoj, a s tim uvjetovano i povećanje osobnih dohodaka u budućnosti. Američki ekonomist Benjamin Ward još je 1958. godine, proučavajući model samoupravnog poduzeća došao do zaključka, da će radnički savjet takvog poduzeća usvojiti kao kriterij uspješnog poslovanja maksimiranje dohotka po radniku. [28] A upravo to maksimiranje dohotka po radniku (a ne dobiti, odnosno profita), kolikogod bilo racionalno s gledišta kratkoročnih interesa samoupravnih proizvođača, nije racionalno s gledišta dugoročnog razvoja samoupravnog poduzeća kao ni s gledišta nacionalne ekonomije. Taj kriterij poslovnog cilja je, po mišljenju B. Warda, glavni razlog manje ekonomske učinkovitost i slabijeg razvojnog potencijala samoupravnog poduzeća u odnosu na kapitalističko poduzeće čiji je poslovni cilj maksimiranje dobiti (profita). Međutim, tržišni uvjeti u kojima djeluje samoupravno poduzeće, razvojna orijentacija uprave poduzeća, zatim mjere ekonomske politike, kao i eventualni dugoročniji vremenski horizont radnika u sagledavanju svojih interesa, može djelovati i na drukčije ponašanje, t.j. u smjeru maksimiranja dobiti kao cilja poslovne politike. Iskustvo je pokazalo da je velik broj poduzeća i prihvatio taj način poslovanja. Po svemu sudeći, ponašanje radnika u samoupravnom poduzeću i izbor kriterija poslovnog cilja u velikoj je mjeri ovisio o vremenskoj preferenciji radnika: ako radnici preferiraju svoje kratkoročne interese, izabrat će maksimiranje dohotka kao cilj poslovne politike. Ako pak svoje interese sagledavaju u dugoročnijoj vremenskoj perspektivi, dat će prednost maksimiranju dobiti i na taj način putem

veće dobiti, akumulacije i investicija u proširenje i tehnološko unapređenje proizvodnje stvoriti uvjete za veće osobne dohotke u budućnosti. Jugoslavenski ekonomisti i političari bili su podijeljenog mišljenja u pogledu stvarnog odnosno poželjnog obrasca ponašanja samoupravnog poduzeća. Jedna je utjecajna skupina ekonomista, koju je podržavao V. Bakarić, smatrala da maksimiranje dohotka odgovara prirodi samoupravnog poduzeća i samoupravnog gospodarstva, dok se druga struja ekonomista i političara opredijelila za stopu dobiti, kao temeljni kriterij uspješnosti samoupravnih poduzeća. Navedene razlike, nikad prevladane, otežale su stvaranje jedinstvenog, općenito prihvaćenog modela samoupravnog poduzeća, kako na teoretskoj tako i na zakonskoj i operativnoj razini, koji bi bio ostvariv, ekonomski učinkovit i koji bi istovremeno bio u skladu s prihvaćenim načelima demokratskog, samoupravnog socijalizma. Unatoč svih navedenih problema, razvoj jugoslavenskog gospodarstva u tri desetljeća bio je vrlo dinamičan: u razdoblju 1949-1979. prosječna godišnja stopa rasta društvenog bruto proizvoda iznosila je 6%. Međutim, taj kontinuirani brzi rast zaustavljen je početkom 1980-tih; tada je stopa rasta DBP pala od 7,2% u 1979. na 2,5% u 1981. godini, a godišnji prosjek stope rasta za čitavo desetljeće 1980-tih iznosio je svega 0,6%. [29] Posljednje desetljeće postojanja SFRJ bilo je obilježeno, osim gospodarske stagnacije, i produbljivanjem strukturnih poremećaja, visokom inflacijom i padom životnog standarda. Uzroci zastoja jugoslavenskog gospodarstva 1980-tih godina su višestruki; do stagnacije nije došlo samo zbog pogrešnih rješenja u dugoročnoj strategiji razvoja (na pr. pretjeranog favoriziranja industrije na račun zaostajanja razvoja i modernizacije poljoprivrede), već njene korijene treba tražiti prvenstveno u neriješenim proturječnostima samog socijalističkog samoupravnog modela. Usprkos upornih nastojanja i permanentnih institucionalnih i 'sustavnih' reformi, nisu prevladane suprotnosti između samoupravljanja, tržišta i etatizma, između centralizma i federalizma, između demokracije i jednopartijskog sustava. Česti pokušaji izgradnje konzistentnog i funkcionalnog modela, koji bi pomirio navedene suprotnosti, nisu urodili trajnim rješenjima; to su bile uglavnom palijativne mjere kojima su se ublažavali simptomi bez rješavanja temeljnih problema. Kad je prisilna kolektivizacija 1948. godine izazvala drastičan pad poljoprivredne proizvodnje (koja je pala ispod predratne razine), ta je strategija napuštena (što je donekle oživjelo poljoprivrednu proizvodnju), ali uskoro je smanjenjem zemljišnog maksimuma od 30 na 10 hektara postav-

ljena nova zapreka modernizaciji i bržem razvoju agrarnog sektora. Uvođenjem samoupravljanja 1950. godine i poticanjem deetatizacije i decentralizacije oslobođena je inicijativa i poduzetništvo radnih kolektiva, što se ubrzo odrazilo na visokim stopama gospodarskog rasta, ali je ipak poslovna autonomija poduzeća ostala i dalje previše ograničena, a alokacijsko i stimulativno djelovanje tržišta slabo te sputano pretjeranom državnim intervencionizmom. Usprkos popuštanja ranijeg totalnog državnog upravljanja gospodarstvom te uvođenja samoupravljanja, jugoslavenski gospodarski model je i dalje zadržao mnoga etatistička i centralistička obilježja. Slijedila je reforma 1961. godine s namjerom da se poveća samostalnost poduzeća i uloga tržišta i ublaži kontrola osobnih dohodaka. Ali budući da rezultati te reforme nisu dali očekivane rezultate, pokrenuta je 1965. godine nova reforma (uz dosta otpora dijela utjecajnih ekonomista i političara) s ciljem radikalnog zaokreta u pravcu tržišnog poslovanja i veće poslovne autonomije samoupravnih poduzeća. Povećan je udio poduzeća u ostvarenom dohotku, povećani su osobni dohoci i njihova ovisnost o ekonomskoj učinkovitosti poduzeća i radnom učinku radnika. Ali i taj pokušaj liberalizacije, demokratizacije i revitalizacije jugoslavenskog gospodarstva i društva nije bio dovoljno dosljedan i radikalan za zadovoljavajući preokret u pravcu uravnoteženog i dinamičnog razvoja, koji bi istovremeno bio usklađen s temeljnim načelima socijalističkog, samoupravnog, demokratskog društva. Bitan nedostatak reforme pokrenute 1965. godine bio je u tome što su kapital i rad i dalje ostali izvan sfere djelovanja tržišnih zakona, zbog čega nisu mogle biti uspostavljene 'ravnotežne' odnosno ekonomske cijene tih primarnih faktora proizvodnje, uzrokujući njihovo neekonomično korištenje i suboptimalno funkcioniranje cjelokupnog gospodarstva. U međuvremenu su učestali zahtjevi republika (naročito Hrvatske i Slovenije) za većom ulogom u gospodarskom razvoja i većim udjelom u raspodjeli akumulacije i investicijskoj politici. Pod tim pritiscima savezna je vlada ukinula savezne investicijske fondove, ali sredstva nisu prenijeta na republike, lokalne organe vlasti i poduzeća, nego u 'savezne' banke, koje su postale novi centri gospodarske moći: Samoupravna poduzeća nisu osposobljena u dovoljnoj mjeri da osim kratkoročne poslovne politike vode i dugoročnu razvojnu politiku, da raspolažu sa svojom akumulacijom i da same donose investicijske odluke. Usprkos još uvijek relativno visokih stopa gospodarskog rasta (godišnji prosjek tih stopa u razdoblju 1966-1975. iznosio je 5,8%, a u razdoblju 1976-1980. bio je 5.6%) i 'radikalne' reforme iz 1965. godini,

osnovno obilježje modela ostalo je i dalje pretjerano administrativno reguliranje, a uloga tržišnih zakonitosti ostala je sekundarna. U donošenju bitnih ekonomskim odluka često su bili važniji politički kriteriji i interesi nego ekonomski kriteriji, t.j. optimalizacija mikro i makroekonomskog učinka. Stoga su se posljedice neuvažavanja ekonomskih zakonitosti morale pojaviti u obliku rastućih strukturnih neravnoteža i poremećaja, koje su u akutnom obliku izbile na površinu početkom 1980-tih. Tih je godina došlo pored usporavanja i stagnacije gospodarskog rasta, do galopirajuće inflacije (prosječna godišnja stopa inflacije u razdoblju 1981-1985. bila je 48,6%), do višestrukog povećanja inozemnog duga (od 3.9 milijardi dolara u 1973. na 18,6 milijardi dolara u 1986. godini), do porasta godišnjih otplata tog duga od 1,58 milijardi dolara u 1975. na 3,83 milijarde dolara u 1980. i na 5,22 milijarde dolara u 1984, godini, do povećanog trgovinskog i platnog deficita, do porasta nezaposlenosti (od 540.000 u 1975. na 785.000 u 1980. i na 1,040.000 u 1985. godini), do stagnacije i pada životnog standarda (pad realnih osobnih dohodaka ukupno za 22% u razdoblju 1980-1985.) Smrt Josipa Broza Tita (4. svibnja 1980), koji je svojim političkim autoritetom, odlučnošću i karizmom gotovo četiri desetljeća vodio zemlju, ostavila je jugoslavenski brod u nastalim burnim vodama bez kormilara. Kolektivno rukovodstvo i načelo rotacije nisu se pokazali kao dovoljno učinkovit način upravljanja državom, naročito u rješavanju nagomilanih i sve složenijih ekonomskih i političkih problema. Osim ekonomske krize, međurepublički i međunacionalni odnosi stalno su se pogoršavali. A vizija o samoupravljanju udruženog rada kao dominantnom društvenom modelu, koji je trebao osigurati razvoj demokratskog socijalizma i društveni progres, nije se u potpunosti ostvarila. Nije bio ispunjen temeljni uvjet stvarne ekonomske, a time i političke, prevlasti 'udruženog rada': upravljanje stvorenim dohotkom, a naročito akumulacijom. Prema nekim procjenama, radni su kolektivi početkom 1980-tih godina raspolagali sa svega oko 20% ukupne društvene akumulacije. Usprkos napora da se prevladaju nastali akutni ekonomski i politički problemi, u čemu se djelomično i uspjelo, zemlja je krenula silaznom putanjom, koja je na kraju završila raspadom zajedničke države i slomom socijalističkog sustava. U siječnju 1989. godine Ante Marković, mandatar nove federalne vlade, u pokušaju da zemlju izvede iz ekonomske stagnacije i političke krize, najavio je značajne promjene u koncepciji samoupravnog socijalizma i dogovorne ekonomije. Markovićeva vizija 'novog socijalizma' temeljila se na

potpunom raskidu s etatizmom; ta je vizija tražila rješenje u dosljednoj liberalizaciji gospodarstva, slobodnijem djelovanjem tržišta i demokratizaciji političkog života. U Markovićevom 'novom socijalizmu' tržišni zakoni vrijede ne samo za proizvodnju i razmjenu već i za radnu snagu i kapital, jer jedino verifikacijom na tržištu rad i kapital dobivaju pravu cijenu, što omogućava njihovu ekonomski opravdanu alokaciju i učinkovito korištenje; i što je posebno važno, jedino se na taj način potiče brže uključivanje u međunarodnu razmjenu. 'Novi socijalizam' također traži ukidanje društvenog vlasništva, na kojem je izrasla 'dogovorna ekonomija', t.j. donošenje makroekonomskih i poslovnih odluka uglavnom na voluntaristički način, mimo tržišnih zakonitosti. Iza društvenog vlasništva i dogovorne ekonomije krio se, smatraju autori Markovićevog programa, u stvari etatizam, t.j. monopol partijskodržavnih struktura, koji je gušio istinsko samoupravljanje. U duhu 'novog socijalizma' vlada je donijela novi Zakon o poduzećima, koji im daje veću samostalnost i omogućava slobodno tržišno ponašanje. U novom ekonomskom modelu, formiranje cijena prepušteno je tržištu (ipak je zadržana kontrola oko jedne petine cijena zbog monopolnog položaja nekih poduzeća). Usvojen je također program za suzbijanje hiperinflacije, uveden je konvertibilni dinar i dopušteno slobodno raspolaganje deviznim računima građana. Predloženi su ustavni amandmani kojima se omogućava poduzećima slobodan promet kapitalom (osnovnim sredstvima), ukida se zemljišni maksimum i predviđaju veća ovlaštenja savezne vlade u vođenju porezne i tekuće ekonomske politike. No međurepublički i međunacionalni nesporazumi, napetosti i konflikti su već uzeli toliko maha da nije bilo realno očekivati dogovor o tako radikalnoj promjeni postojećeg modela, koji je bio utemeljen na samoupravljanju i tržišno-planskoj ekonomiji, a u kojem su sve važnije ekonomske odluke donosili državni i partijski organi, i to rukovodeći se često više političkim (ili ideološkim) nego ekonomskim kriterijima. Zanimljivo je da su se sve republike i pokrajine osjećale zakinute postojećim sustavom ekonomskih odnosa: Slovenija i Hrvatska smatrale su da prevelik dio njihovog dohotka odlazi u savezni budžet, savezne fondove i 'savezne' banke, kao i za pomoć nerazvijenim republikama i pokrajinama; a slabije razvijene republike i pokrajine bile su pak uvjerene da se velik dio njihovog dohotka prelijeva u Sloveniju i Hrvatsku zbog dispariteta cijena (preniskih cijena sirovina i poljoprivrednih proizvoda s jedne strane i previsokih cijena industrijskih proizvoda s druge strane).

Objektivan razlog međurepubličkim sporovima bila je velika razlika u stupnju ekonomske razvijenosti: nacionalni dohodak po stanovniku u Sloveniji je bio osam puta veći od onog na Kosovu (u ekonomski razvijenim federalnim zemljama, na pr. u S A D i Njemačkoj, razlika između najrazvijenije i i najmanje razvijene federalne jedinice kreće se 2-2,5 prema 1). Možda još važniji bili su povijesni korijeni međunacionalnih nesporazuma i nepovjerenja (koji su bili dublji nego što se općenito smatralo), naročito što se tiče hrvatsko-srpskih i srpsko-albanskih odnosa. To je došlo do izražaja već krajem 1970-tih, a naročito u 1980-tim godinama, kad je dio nacionalistički orijentiranih intelektualnih i političkih elita počeo oživljavati i stavljati u prvi plan nacionalni identitet, interese i pretenzije. U raspirivanju nacionalističkih pretenzija i animoziteta prema drugim nacijama prednjačio je krug srpskih intelektualaca okupljenih u Srpskoj akademiji nauka i Društvu književnika Srbije, kao i novo vodstvo Saveza komunista Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Dubina političke krize izazvane međurepubličkim trvenjima postala je očigledna kad je Srbija proglasila prekid ekonomskih odnosa sa Slovenijom nakon što je Slovenija onemogućila održavanje 'mitinga istine' u Ljubljani. Stoga je Markovićev program radikalnih ekonomskih i političkih reformi, usmjeren na izgradnju novog demokratskog, pluralističkog, tržišnog socijalizma, u danoj situaciji u kojoj su s jedne strane jačale centralističke i unitarističke snage predvođene Miloševićem, a s druge strane zahtjevi Hrvatske i Slovenije za većom suverenošću (i kosovskih Albanaca za očuvanjem autonomije), imao slabe izglede za opće prihvaćanje i realizaciju. Politička kriza je uskoro eskalirala do takvih razmjera da su ne samo propala sva nastojanja Markovićeve vlade da se 'novim socijalizmom' zemlja izvede iz krize, nego se više nije mogao spriječiti raspad Jugoslavije i njenog socijalističkog sustava. Jeffrey Sachs, američki ekonomist svjetskog ugleda, koji je bio Markovićev savjetnik u izradi programa ekonomskih reformi, smatra da su sljedeća tri razloga bila od odlučujućeg značaja za neuspjeh tih reformi, za propast Jugoslavije i kolaps socijalizma: a) Miloševićeva opstrukcija Markovićevog programa i njegova unitaristička politika; b) nacionalističke tendencije, koje su bile godinama potiskivane, a koje su izbile svom žestinom u zadnja dva desetljeća 20. stoljeća; i c) odbijanje SAD-a, Europske Unije i M M F - a da pomognu realizaciju Markovićevog programa odgodom plaćanja jugoslavenskog duga. [30] Usprkos burnog, brutalnog i krvavog kraja 45-godišnjeg razdoblja (1945-1990) povijesti južnoslavenskih naroda u zajedničkoj državi, Soci-

jalističkoj Republici Jugoslaviji, to se vrijeme ipak ne može ocijeniti kao doba civilizacijske stagnacije ili čak nazadovanja. Naprotiv, iako sa stanovišta demokratskih načela to razdoblje ne može dobiti pozitivnu ocjenu, postignuti rezultati u ekonomskom, socijalnom i kulturnom preobražaju i napretku ne mogu se osporiti. Jugoslavija se u tih gotovo pola stoljeća iz zaostale agrarne zemlje pretvorila u srednje razvijenu industrijsku te ekonomski i politički relativno stabilnu zemlju i u državu sa znatnim ugledom i utjecajem na međunarodnoj sceni. O razmjerima ekonomske i socijalne transformacije rječito govore ovi suhoparni, ali impresivni podaci: udio industrijske proizvodnje u DBP-u povećan je od 18,3% u 1947. na 42,2% u 1985. godini; udio poljoprivrednog stanovništva u istom je razdoblju smanjen od 67% na 19%; prosječna godišnja stopa gospodarskog rasta u periodu 1948-1985. iznosila je 5,4% (što je za tako dugi niz godina visoka stopa); broj zaposlenih povećan je od 1,167.000 u 1947. na 6,491.000 u 1985. godini; broj učenika srednjih škola povećan je od 113.677 u 1945/46. na 981.816 u 1984/85. godini, a broj studenata u višim i visokim školama od 25.339 na 351.175; od ukupnog broja zaposlenih, udio osoba s višim i visokim obrazovanjem porastao je od 6,6% u 1956. na 12,6% u 1983. godini; broj liječnika povećan je od 3364 u 1952. na 36.872 u 1983. godini; realni osobni dohoci od 1946. do 1980. godini rasli po prosječnoj godišnjoj stopi od 4,3%. [31] Ni pogoršanje ekonomske situacije u 1980-tim godinama ne bi trebalo pokvariti opću pozitivnu ocjenu relativne ekonomske uspješnosti jugoslavenskog socijalističkog, samoupravnog, tržišno-planskog modela. Gospodarski poremećaji i stagnacija do koje je došlo u tom zadnjem desetljeću postojanja SFR Jugoslavije nisu bili tako duboki i fatalni da se ne bi mogli prevladati (potkraj tog razdoblja su se već mogli naslutiti znakovi konsolidacije i oporavka). Uostalom, nema tog gospodarskog modela koji je imun na ciklička kolebanja, t.j. na periodičke uspone i padove gospodarske aktivnosti. Pitanje je zapravo može li se govoriti o ekonomskoj krizi u tom periodu (termin kojim se često označava to razdoblje), jer DBP u cjelini gledano nije smanjen (godišnje stope rasta su se kretale između - 1 % do + 2%), a zaposlenost se i dalje povećavala, iako usporenije (broj zaposlenih rastao je po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,3%). Najveći problem bila je galopirajuća inflacija (godišnje stope porasta cijena na malo varirale su u rasponu od 30% pa čak do 70%) i pad životnog standarda (realni osobni dohoci su se smanjivali po godišnjim stopama od 3% do 10%). Ipak, u ostvarivanju jednog od tada najvažnijih ciljeva ekonomske politike, uravnoteženja platne bilance s inozemstvom, postignut

je značajan uspjeh (iako po cijenu usporavanja ekonomskog rasta, smanjenja investicija i pada životnog standarda): povećan je stupanj pokrivenosti uvoza izvozom roba i usluga sa 69% u 1981. na 87% u 1985. godini. Može se dakle zaključiti da zastoj gospodarstva u 1980-tim, a ni nedostaci socijalističkog, samoupravnog gospodarskog modela nisu mogli biti uzrokom sloma Jugoslavije i njenog socijalističkog sustava. Zašto onda nije uspio pokušaj da se socijalistička Jugoslavija razvije i održi kao politički stabilna i održiva zajednica ravnopravnih naroda, da se u potpunosti oživotvori model tržišno-planskog, funkcionalnog i dinamičnog gospodarstva i zašto samoupravljanje udruženih proizvođača nije postalo vladajući oblik društvenog ustroja? Što se tiče prvog dijela postavljenog pitanja (pitanja dugoročne stabilnosti multinacionalne državne zajednice), sva nastojanja da se ostvari i sačuva kohezija i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije, usprkos početnih uspjeha, pokazala su se nedovoljna pod pritiskom oživjelih (neko vrijeme potisnutih, ali duboko ukorijenjenih) povijesno uvjetovanih nacionalnih frustracija, animoziteta, aspiracija i interesa, pogotovo naslijeđenih i neprevladanih težnji utjecajnog dijela političke i intelektualne elite najbrojnijeg, srpskog, naroda da ostvari prevlast nad ostalim narodima. Što se tiče drugog (ali za opstanak Jugoslavije i njenog društveno-ekonomskog sustava ne i odlučujućeg) neuspjeha, naime nastojanja da tržišno-planski model postane dovoljno učinkovit, razlog leži u neuspjehu da se pronađe djelotvorna sinteza triju mehanizama reguliranja ekonomskih procesa: samoupravljanja, tržišta i planiranja. Tržišni mehanizam nije bio razvijen do razine koja bi mu omogućila da u dovoljnoj mjeri iskaže svoj autoregulacijski i motivacijski potencijal; a ni planiranje se nije izgradilo u sustav koji bi bio u stanju uspješno dopuniti i korigirati djelovanje tržišnog mehanizma u cilju promoviranja i zaštite prioritetnih društvenih ciljeva. I na kraju, vizija samoupravljanja kao oblika neposredne demokracije i vladavine radnih ljudi nailazila je na otpor dijela kako partijsko-birokratskih tako i tehnokratsko-menedžerskih struktura i 'otuđenih centara moći'. Samoupravljanje se nije uspjelo nametnuti kao osnovni društveni odnos niti su glavne poluge ekonomske i političke moći prešle u ruke 'udruženog rada'. Uz to jednopartijski sustav i nepostojanje političkog pluralizma nisu omogućili da se nastali problemi pravovremeno rješavaju demokratskim putem, t.j. sučeljavanjem i usklađivanjem različitih stavova uz participaciju svih političkih snaga i uvažavanje raspoloženja i interesa građana, već su se problemi akumulirali ili rješavali u uskom krugu vladajuće partijske eli-

te, češće na arbitraran način i u skladu s ideološkim opredjeljenjima nego u skladu sa stvarnim i pragmatičnim potrebama. Važnim uzrokom neuspjeha (ili samo djelomičnog uspjeha, nedovoljnog za održivi i trajni opstanak i razvoj) u ostvarenju koncepcije djelotvornog samoupravljanja, istinskog federalizma i ravnopravnosti naroda, deetatizacije i demokratizacije, kao i samoregulirajućeg i motivirajućeg djelovanja tržišta, usprkos dobrim namjerama i proklamacijama, moglo bi se označiti zadržavanje jednopartijskog monopola kao temeljnog političkog odnosa. Komunistička partija (odnosno Savez komunista) je čitavo vrijeme ostala autoritativna organizacija koja je u svojim rukama zadržala gotovo svu političku i ekonomsku moć, što je u proturječju s biti samoupravljanja koje podrazumijeva i zahtijeva slobodno mišljenje, slobodnu raspravu i slobodno, demokratsko odlučivanje. Dosljedno i potpuno samoupravljanje podrazumijeva demokraciju i pluralizam, dok se partija nije bila u stanju odreći uloge jedinog (ili glavnog) arhitekta društvenih odnosa i konačnog arbitra u svim važnim društvenim i ekonomskim pitanjima No, politički pluralizam i višestranačje moglo bi biti uspješni u očuvanju zajedničke države jedino u slučaju konfederalnog modela, u kojem bi svaki narod imao puni suverenitet, onako kako je to bezuspješno predlagala slovenska delegacija na 14. kongresu SKJ u siječnju 1990. godine. Iako je i ranije bilo razlika i nesporazuma među vodećim partijskim dužnosnicima o nekim ključnim pitanjima jugoslavenskog puta u socijalizam (najeklatantniji su primjeri sukobi s A. Hebrangom, M. Đilasom i A. Rankovićem), homogenost partije, njene ideologije i politike ozbiljno je narušena tek jačanjem i osamostaljivanjem republičkih (nacionalnih) partija i njihovim različitim, često suprotnim interesima i pogledima na rješavanje ključnih ideoloških, političkih i ekonomskih dilema. Te su centrifugalne sile znatno ojačale u 1980-tim godinama, kad više nije bilo Tita, Kardelja i Bakarića, koji su svojim političkim autoritetom bili u stanju održavati potreban stupanj ideološke kohezije i političkog jedinstva partije i države (barem površinski, ako ne uvijek i dubinski). Pokušaji Ante Markovića u smjeru demokratizacije i pluralizma došli su prekasno, kad su se unutarnje suprotnosti, antagonizmi i sukobi toliko zaoštrili da su onemogućili zajednički dogovor o reformi postojećeg ekonomskog sustava i o zajedničkoj platformi daljnjeg državnog ustrojstva i suživota. Četrnaesti kongres SKJ održan 20-22. siječnja 1990. godine bio je sudbonosan za budućnost ne samo SK Jugoslavije nego i za sudbinu države Jugoslavije. Odlučujući događaj bilo je odbijanje dvaju slovenskih aman-

dmana na novi Statut SKJ. Jednim se amandmanon predlagalo »da se SKJ definira kao organizacija republičkih organizacija Saveza komunista, koje se ravnopravno udružuju u SKJ«, dok se drugim amandmanom tražilo da se u Statut unese formulacija »da narodi udruženi u Jugoslaviju ispunjavaju svoju suverenost unutar republika i imaju pravo da odluče koja od svojih suverenih prava žele ostvariti preko demokratski izabranih institucija u Jugoslaviji«. Budući da kongres, na kojem je najveći utjecaj imao Slobodan Milošević, predsjednik SK Srbije, nije prihvatio slovenske amandmane, slovenska je partijska delegacija napustila kongres, a njoj se pridružila i hrvatska delegacija. Njihov je odlazak označio raspad SKJ, čime je najavljen i raspad zajedničke države SFR Jugoslavije.

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8]

Franjo Tuđman, Okupacija i revolucija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1963, str. 18 Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires, 1960, str 32 Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2008, str. 384 Branko Petranović, lstorija Jugoslavije 1918-1978, Nolit, Beograd, str. 230 Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1985, str. 495 Enrico Cravetto (gl. urednik), Povijest - Predvečerje rata i Drugi Svjetski rat, 1936-1945, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2008, str. 360 J. B. Tito, Stvaranje i razvoj Jugoslavenske armije, Beograd, 1949, str. 40-41 Franjo Tuđman, Okupacija i revolucija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1963, str. 139

[9] Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, str. 404 [10] ibid. str. 361 [11] Vladimir Žerjavić, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992. [12] Josip Broz Tito, Temelji demokratije novog tipa, Komunist, br. 2, 1946. [13] Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, str. 232 [14] Branko Petranović, lstorija Jugoslavije 1918-1978, str. 234 [15] Janko Pleterski, Nacije, Jugoslavija, revolucija, str. 274

[16] Dušan Bilandžić, Historija Federativne Socijalističke Republike Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb, 1985, str. 112 [17] Industrijski razvitak Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1957, str. 12 [18] Kdvard Kardelj, Deset godina narodne revolucije, problemi naše socijalističke izgradnje, Kultura, Beograd, 1960, str. 106 [19] Boris Kidrič, Teze o ekonomici prelaznog perioda u našoj zemlji, Komunist, br. 9, 1950. [20] Josip Županov, Tržište rada i samoupravni socijalizam, Naše teme, br. 3, Zagreb, 1983. [21] Komunist, br. 1-2, 1954, str. 25 [22] Vladimir Bakarić, Aktualni problemi sadašnje etape revolucije, Stvarnost, Zagreb, 1967, str. 22 [23] Branko Horvat, Jugoslavensko društvo u krizi, Globus, Zagreb, 1985, str. 8 [24] Slavko Goldstein, Prijedlog 85, glas iz privrede, Scientia Jugoslavica, Zagreb, 1985, str. 19 [25] Slavko Goldstein, Prijedlog 85, glas iz privrede, str. 137 [26] Jugoslavija, 1945-1985, Savezni zavod za statistiku., Beograd, 1986 [27] Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, str. 449 [28] Benjamin Ward, The Firm in Ilyria - Market Syndicalism, American Economic Review, 4, 1958 [29] Marijan Korošić, Jugoslavenska kriza, Naprijed, Zagreb, 1988, str. 67 [30] Jeffrey Sachs, Kraj siromaštva - ekonomske mogućnosti našeg doba, Algoritam, Zagreb, 2007, str. 150-151; naslov izvornika The End of Poverty, 2005 [31] Jugoslavija, 1945-1985, Savezni zavod za statistiku, O S T A L A LITERATURA Josip Broz Tito, Problemi naše socijalističke izgradnje (3 knjige), Kultura, 1948. Edvard Kardelj, Put nove Jugoslavije, Kultura, 1949. Edvard Kardelj, Problemi naše socijalističke izgradnje (4 knjige), Kultura, Beograd, 1960. Edvard Kardelj, Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1977.

Dr. Vladimir Bakarić, O poljoprivredi i problemima sela, Kultura, Beograd, 1960. Dr. Vladimir Bakarić, Aktuelne teme, Vjesnik, Zagreb, 1965. Dr. Vladimir Bakarić, Aktuelni problemi sadašnje etape revolucije, Stvarnost, Zagreb, 1967. Boris Kidrič, Sabrana dela, članci i rasprave, 1945-1948, Kultura, Beograd Milovan Đilas, Članci, 1941-1946, Kultura, Beograd, 1947. Idejni osnovi socijalističkog samoupravljanja, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1977. Mesarić, Rajković, Sekulić, Turčić, Problemi daljnjeg razvoja društvenog planiranja u Jugoslaviji, Ekonomski institut, Zagreb, 1970. Slobodan Korać, Automatizacija i samoupravno društvo, Mladost, Beograd, 1979 Dušan Bilandžić, Jugoslavija poslije Tita, 1980-1985, Globus, Zagreb Branko Horvat, Politička ekonomija socijalizma, Globus, Zagreb, 1983. Ivo Banac, Nacionalno pitanje Jugoslavije, porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb Dragomir Vojnić (ur.), Aktuelni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Jugoslavije, Informator, Zagreb, 1983. Ekonomski institut Zagreb, Problemi privrednog razvoja i privrednog sistema Jugoslavije, Globus, Zagreb, 1989. Milovan Baletić (ur.), Ljudi iz 1971 - Prekinuta šutnja, Vjesnik, Zagreb, 1990. I.. V. Suedland, Južnoslavensko pitanje, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin, 1990. Drago Buvač, 1990: Slom hiperinflacije ili Jugoslavije, Cankarjeva založba, Ljubljana- Zagreb, 1990. Dejan Jović, Jugoslavija - Država koja je odumrla, Prometej, Zagreb, 2003. Dušan Bilandžić, Povijest izbliza - Memoarski zapisi 1945-2005, Prometej, Zagreb. 2006. Jasper Ridley, Tito - biografija, Prometej, Zagreb, 2001.

XI. POSTINDUSTRIJSKI, NEOLIBERALNI I GLOBALIZIRANI KAPITALIZAM N O V I IZAZOV Z A S O C I J A L I S T I Č K U IDEOLOGIJU I POLITIKU

PREOBRAZBA INDUSTRIJSKE U POSTI INDUSTRIJSKU EKONOMIJU U vrijeme posljednja tri do četiri desetljeća dogodile su se dalekosežne promjene koje su značajno promijenile ne samo strukturu i funkcioniranje kapitalističkog sustava već i globalnu ekonomsku, političku i socijalnu scenu, što je utjecalo, i utječe, na prilagođavanje ideoloških doktrina i političkih programa i pokreta novim okolnostima. Riječ je o slijedećim događajima odnosno procesima od velikog povijesnog značenja: a) prerastanje industrijske, kapitalističke ekonomije u postindustrijsku, 'uslužnu' ekonomiju, u kojoj naglo opada udio i značaj industrije, a raste udio raznih uslužnih djelatnosti; b) informatička revolucija, koja je revolucionirala ne samo procese komunikacije, proizvodnje i razmjene, dakle ne samo funkcioniranje ekonomske sfere, nego i sva ostala područja društvenog života; c) prevlast neoliberalne ekonomske doktrine, koja podrazumijeva bitno smanjene funkcije države u ekonomskim procesima i gotovo neograničenu slobodu tržišnog mehanizma i natjecanja; d) urušavanje Sovjetskog Saveza i bloka zemalja udruženih u Varšavskom paktu, što je po shvaćanju mnogih značilo poraz komunističke ideologije i njene realizacije (barem u njenoj boljševičkoj verziji); e) pretvaranje Sjedinjenih Država Amerike u jedinu svjetsku velesilu s pretenzijama ostvarenja globalne hegemonije; f) globalizacija, t.j. intenziviranje planetarne cirkulacije roba, kapitala,

ljudi i ideja i sve tješnje povezivanje i umrežavanje nacionalnih ekonomija u regionalne saveze i u sustav svjetske ekonomije; g) posljednja dubinska promjena na svjetskoj sceni, koja je postala vidljiva u prvom desetljeću 21. stoljeća i koja najavljuje kraj kratkotrajnog unilaterizma, t.j globalne neupitne dominacije S A D je neočekivano brz ekonomski razvoj i modernizacija Kine i njeno prerastanje u moćnu svjetsku velesilu. Kao što se 'obiteljski kapitalizam' 18. i 19. stoljeća preobrazio u korporacijski i menedžerski kapitalizam 20. stoljeća, tako se i taj oblik kapitalističke ekonomije posljednjih desetljeća prošlog milenija počeo restrukturirati u novi oblik kapitalističkog društva, koje je američki sociolog Daniel Bell nazvao 'postindustrijsko društvo'. [1] On je već 1962. godine objavio studiju u kojoj je predvidio preobrazbu kapitalističke ekonomije u postindustrijsko društvo. Za razliku od prvih faza industrijskog kapitalizma u vrijeme 18. i 19. stoljeća, koje su se temeljile na parnom pogonskom stroju (i kasnije na električnoj energiji), na mehaničkim strojevima i manualnoj radnoj snazi, u trećoj fazi, u korporacijskom, menedžerskom kapitalizmu 20. stoljeća važan pokretač industrijskog razvoja postao je napredak znanosti i tehnologije. A u sljedećoj fazi, u postindustrijskom kapitalizmu, teorijsko znanje i primijenjena istraživanja postali su odlučujući čimbenik ekonomskog i socijalnog razvitka. Jedno od glavnih obilježja te nove postindustrijske faze kapitalističkog društva je naglo smanjenje udjela industrijskih radnika u ukupnom broju zaposlenih. Dominantno mjesto u strukturi zaposlenih zauzima sada stručno, profesionalno, tehničko i administrativno osoblje. Kao što je jedan od glavnih ekonomskih i socijalnih trendova u industrijskim zemljama u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća bilo smanjivanje poljoprivrednog stanovništva i porast udjela industrijskih radnika, tako je vrijeme od 1970-tih pa nadalje obilježeno opadanjem udjela industrijskih radnika, što je izazvalo dalekosežne promjene u klasnoj strukturi ekonomski razvijenih zemalja. Postindustrijsko društvo je utemeljeno na uslužnim djelatnostima, a izvor njegove dinamike nije energija, stroj i radna snaga, već znanje i informacija. Ako je glavni pokazatelj napretka industrijskog društva bila količina proizvedenih materijalnih dobara i s tim povezano povećanje životnog standarda (u smislu povećane potrošnje tih dobara), postindustrijsko društvo obilježava (ili bi trebalo obilježavati) porast kvalitete života

mjerene povećanjem i poboljšanjem zdravstvenih, obrazovnih, kulturnih i rekreacijskih usluga. Kao što je predvidio njemački statističar Christian Engel još potkraj 19. stoljeća, udio ishrane u životnim troškovima se usporedo s porastom dohotka smanjuje, dok se izdaci za industrijska dobra (odjeća, trajna potrošna dobra i sl.) povećavaju, da bi potom glavna stavka životnih troškova postali izdaci za obrazovanje, zdravstvene usluge, kulturu i rekreaciju. Kvantiteta, a još više kvaliteta, obrazovnih i zdravstvenih usluga postaje glavno mjerilo napretka postindustrijskih društava. A budući da tržišni mehanizam nije najpogodnije sredstvo za proširenje i poboljšanje tih usluga, djelovanje države na tim područjima (kao i u cjelini društva), naročito na lokalnoj razini, postaje vrlo važno. D. Bell je predviđao da će postindustrijsko društvo zbog svojih inherentnih sklonosti biti 'komunalno društvo', u kojem će temeljna jedinica biti ljudska zajednica, a ne pojedinac, i u kojem će kooperacija i participacija biti važnije od njihovog međusobnog natjecanja i nadmetanja (o razlozima zašto se to Bell-ovo predviđanje nije ostvarilo bit će govora kasnije u dijelu teksta u kojem se objašnjava pojava i uspon neoliberalizma). U ekonomski najrazvijenijoj zemlji svijeta, SAD, prvi znakovi preobrazbe industrijske u postindustrijsku ekonomiju pojavili su se ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata: u vrijeme poslijeratnih dvadeset godina (od 1947. do 1967.) broj zaposlenih u uslužnim djelatnostima povećao se za 60%, dok je broj zaposlenih u industriji porastao za svega 10%. Taj se trend nastavio i kasnije, tako da je udio zaposlenih u industriji od 1968. do 1980. godine smanjen (iako ne značajno: s 25% na 24%), dok je udio zaposlenih u uslužnim djelatnostima porastao sa 64% na 74%. (D. Bell, The Corning of Postindustrial Society, str. 130). Istovremeno se mijenja i struktura zaposlenih u industriji: dok je 1970. godine udio 'bijelih ovratnika' (white collar workers), t.j. profesionalnog, upravljačkog, tehničkog i administrativnog osoblja u SAD iznosio 31% od ukupnog broja zaposlenih u industriji, taj se udio 1975. godine povećao na 35%. A unutar 'plavih ovratnika' (blue collar workers, a to su fizički radnici) povećan je udio radnika koji nisu zaposleni u neposrednom proizvodnom procesu već na održavanju i kontroli sve složenijih automatskih strojeva. Uvođenje novih tehnologija i sve sofisticiranijih strojeva tražilo je sve obrazovanije radnike: dok je 1920. kategorija polukvalificiranih radnika bila najbrojnija radna skupina u američkoj ekonomiji, udio te kategorije zaposlenih smanjio se u 1968. na 18,4%, a u 1980. godini na 16,5%. Najbrže

rastuća skupina zaposlenika u S A D je već 1970. godine bilo profesionalno, tehničko i administrativno osoblje, što je imalo značajne socijalne i političke posljedice. Jedan od najočiglednijih pokazatelja rađanja novog tipa kapitalističke ekonomije 1970-tih godina bio je nagli porast opće razine obrazovanja zaposlenika. Udio zaposlenih s manje od 8 godina školovanja smanjio se od 1968. do 1980. godine s 10% na 6,2%, dok je udio zaposlenih s najmanje 4 godine srednje škole povećan u istom razdoblju sa 60% na 70%, a udio zaposlenih s najmanje 4 godine visokog obrazovanja povećan je s 14,2% na 16,6%. Te promjene u obrazovnoj odnosno kvalifikacijskoj strukturi zaposlenih, u prirodi njihovih poslova i prema tome u njihovom socijalnom položaju, pokrenule su rasprave o nestanku klasične radničke klase (u Marxovo doba pod radničkom klasom odnosno proletarijatom podrazumijevali su se uglavnom fizički industrijski radnici). Jedan od prvih marksista koji je još 1963. godine postavio tezu o 'novoj radničkoj klasi' bio je Serge Mallet. Njegova je teza glasila: stručnjaci i tehničari postali su nova, visoko obrazovana radnička klasa s potencijalom revolucionarnog djelovanja i vodstva. [2] Međutim, jedan drugi sljedbenik Marxa, Andre Gorz, smatra da je raslojavanjem radničke klase, do kojeg je došlo zbog novih proizvodnih tehnika koje istiskuju manualni rad iz proizvodnog procesa, stvorena nova ne-klasa (bijeli ovratnici), čiji pripadnici nemaju osjećaj pripadnosti radničkoj klasi ili bilo kojoj drugoj klasi i da ta činjenica zahtijeva preispitivanje marksističke teorije o socijalističkoj revoluciji predvođenoj radničkom avangardom. [3]

INFORMATIČKA REVOLUCIJA I RAZVOJ INFORMATIČKE EKONOMIJE. Još radikalnije restrukturiranje kapitalizma dogodilo se potkraj 20. stoljeća, kad je tehnološka revolucija temeljena na informatičkim tehnologijama počela dramatično mijenjati materijalnu osnovu društva, izazivajući duboke ekonomske i društvene promjene. Tada se rodila nova tehnološka paradigma, koja se za razliku od tehnologije industrijskog doba obilježene jeftinom ulaznom energije, zasnivala na jeftinim ulaznim informacija zahvaljujući strelovitom napretkom mikroelektronike i telekomunikacija. Nova informatička tehnologija, nastala 1970-tih godina u Silicijskoj dolini u Kaliforniji, tijekom 1980-tih i 1990-tih godina proširila se velikim dijelom svijeta, praćena pravom eksplozijom različitih primjena. Prema mišljenju uglednog američkog sociologa Manuela Castellsa, informatička je

revolucija otvorila novu eru u razvoju ljudske civilizacije, koju je on nazvao 'informacijsko, umreženo društvo'. [4] U sferi proizvodnje, informatička je revolucija omogućila veću fleksibilnost proizvodnih procesa, veću efikasnost i decentralizaciju upravljanja i umrežavanje proizvodnih pogona i poduzeća, općenito skokoviti napredak ekonomske učinkovitosti. Na području društvenih odnosa, informatička je ekonomija obilježena fragmentacijom radne snage, što je u sprezi s neoliberalnom ekonomskom politikom doprinijelo jačanu prevlasti kapitala nad radom, smanjenom utjecaju sindikata, masovnom uključivanju žena u plaćenu radnu snagu i postupnom ukidanju 'socijalne države'. Potrebno je međutim napomenuti da su navedene socijalne tendencije, koje prate informatičku revoluciju, u većoj mjeri posljedica neoliberalne doktrine i politike koja je od 1980-tih godina zavladala kapitalističkim svijetom, nego što su uzrokovane informatičkim tehnologijama. Naime, kratkoročno maksimiranje profita pod svaku cijenu, što je neoliberalna doktrina istaknula kao svoje glavno načelo, potisnulo je u drugi plan primjenu bitnog obilježja informatičke tehnologije, a to je da ona zahtijeva, kako bi se ostvarili njeni golemi potencijali u sferi povećanja ekonomske učinkovitosti, samostalne, motivirane, obrazovane, samoinicijativne i kreativne radnike. Osim toga, težnja za brzim, instant profitom izazvala je još dvije važne posljedice: prvo, smanjen je udio ulaganja kapitala u realni sektor ekonomije, uz istovremeno povećanja plasmana u financijske transakcije, koje su omogućavale stjecanje brzih golemih profita. Peter Gowan procjenjuje da je posljednjih godina oko polovice korporacijskih prihoda ostvareno u financijskom sektoru. [5] Daljnja posljedica nezaustavljivog nagona za maksimizacijom profita pod svaku cijenu, koji je promovirao neoliberalni kapitalizam, bila je masovno premještanje proizvodnih pogona iz razvijenih kapitalističkih zemalja (naročito iz SAD-a) u zemlje Trećeg svijeta, s deset puta jeftinijom cijenom rada, s manjim ili nikakvim porezima i labavim ili nikakvim ekološkim i drugim ograničenjima. Kao što su tehnološki temelj industrijske revolucije bili novi izvori energije (parni stroj, električna energija, fosilna goriva, nuklearna energija), tako je temelj informatičke ekonomije postala tehnologija obrade, prijenosa i pohranjivanja informacija, lako su već u drugoj industrijskoj revoluciji (od sredine 19. stoljeća) važnu ulogu imale znanstvena istraživanja i tehnološke primjene, tek su u informatičkoj ekonomiji znanost i tehnologija postali ključnim elementom razvoja proizvodnih snaga društva. Važno obilježje informatičke tehnologije je njeno brzo planetno šire-

nje: dva su stoljeća bila potrebna da industrijska revolucija obuhvati najveći dio svijeta, dok su za globalnu ekspanziju informatičke tehnologije bila dovoljna dva-tri desetljeća (od sredine 1970-tih do kraja 20. stoljeća), tako da je početkom novog milenija najveći dio svijeta bio povezan i umrežen u svjetski informatički digitalni sustav. Najvažniji izumi u elektronici (prvo elektronsko računalo, poluvodiči, čipovi, tranzistori) dogodili su se u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, ali tek je u 1970-tim godinama izumom mikroprocesora (računala na čipu) nova informatička tehnologija dobila puni zamah. Počeo je vrtoglavi razvoj mikroelektronike (mikroračunalo, PC softver, umrežavanje računalnih sustava, elektronički prekidači, optička vlakna, mobilna telefonija, internet). Taj je razvoj omogućio povezivanje i umrežavanje pojedinačnih informatičkih sustava u veće integrirane, interaktivne cjeline, što je bitno povećalo sposobnost prilagođavanja i restrukturiranja sastavnih dijelova mreže. Na taj je način postignuta visoka razina adaptibilnosti i fleksibilnosti mreže kao cjeline i pojedinih njenih dijelova, što je vrlo važno s obzirom na nepredvidive i brze tehnološke i tržišne promjene. Informatička revolucija izazvala je značajne promjene ne samo u proizvodnom procesu, organizaciji i poslovanju poduzeća već i restrukturiranje kapitalističkog sustava u cjelini. Kao što su 1984. godine istakli Michael Piore i Charles Sabel, jedna od glavnih značajki industrijske proizvodnje u doba informatičke tehnologije je prijelaz od masovne u fleksibilnu proizvodnju, odnosno iz 'fordizma' u 'postfordizam'. [6] Masovna industrijska proizvodnja koja je obilježavala drugu industrijsku revoluciju zasnivala se na mehaniziranom procesu proizvodnje standardiziranog proizvoda na pokretnoj traci. Nove tehnologije omogućile su zamjenu tekuće trake proizvodnim jedinicama koje se mogu lako reprogramirati i brzo prilagođavati promjenama potražnje. A nagle i nepredvidive promjene tržišne potražnje, povezane s globalnim širenjem tržišta i brzim tehnološkim napretkom, postale su tipične za novu fazu kapitalističke ekonomije. Druga značajka restrukturiranja kapitalističkog sustava uzrokovana informatičkom revolucijom je kriza tradicionalnog korporacijskog sustava zasnovanog na hijerarhijskoj organizaciji. Nova pojava je također obnovljeni dinamizam malih i srednjih poduzeća pogodnih za primjenu fleksibilne proizvodnje (ali ta su poduzeća uglavnom vezana putem podugovora uz velike korporacije, koje su ostale nosioci gospodarske moći). Nove oblike korporacijske organizacije i nove metode menadžmenta uvele su najprije japanske tvrtke, pa se često nazivaju 'toyotizam' (nasuprot tradicionalnom

'fordizmu'). Glavno obilježje te nove korporacijske strukture je timski menedžment, decentralizirano odlučivanje, veća uključenost, samostalnost i inicijativa radnika u procesu proizvodnje, stalno obučavanje zaposlenika, suradnja menedžmenta i radnika, dakle maksimalno korištenje sposobnosti i kreativnosti svih sudionika u proizvodnom procesu. M. Castells bît novog korporacijskog modela vidi u promjeni ranije vertikalne organizacije u horizontalno organiziranu korporaciju, koju definira kao »dinamičku i strateški planiranu mrežu samoprogramiranih, samoupravnih jedinica zasnovanih na decentralizaciji, sudjelovanju i koordinaciji«. [7] Zahvaljujući digitalizaciji telekomunikacijske mreže i interaktivnim računalnim sustavima, 1990-tih je godina došlo je do kvantnog skoka u umrežavanju proizvodnih jedinica, što je omogućilo stvaranje međusobno povezanih, interaktivnih, fleksibilnih sustava proizvodnje, distribucije i upravljanja. [8] Umrežavanje je postalo glavno organizacijsko načelo informacijske ekonomije. Što se tiče strukture zaposlenih, u informacijskoj je ekonomiji nastavljen trend povećanja udjela menedžera, stručnjaka i tehničara započet već u kasnoj industrijskoj eri. Taj je trend najizraženiji u SAD, gdje su 1991. godine 'bijeli ovratnici' sačinjavali 57,3% ukupnog broja zaposlenih (u drugim industrijskim zemljama oni čine oko 50% zaposlenih). Autori Silvestri i Lukasiwics su 1991. godine ustanovili da većina zanimanja u S A D zahtijeva obrazovanje više od srednje škole (više od dvije trećine najbrže rastućih zanimanja tražilo je 1990. godine kvalifikacije više od srednje škole. [9] A M. Castells je na osnovu istraživanja zaposlenosti u zemljama G-7 utvrdio ova glavna obilježja strukturnih promjena zaposlenosti, tipičnih za informacijsku ekonomiju: nastavak opadanja zaposlenosti u poljoprivredi; smanjenje zaposlenosti u industriji; ubrzan uspon menedžerskih, stručnih i tehničkih zanimanja; stvaranje 'proletarijata bijelih ovratnika' u trgovačkim i uredskim djelatnostima; povećanje udjela zanimanja koja traže više obrazovanje. Sve šire uvođenje strojeva zasnovanih na mikroelektronici i umreženih računala u 1990-tim godinama radikalno je izmijenilo prirodu radnih procesa i ulogu čovjeka u tim procesima: sada je čovjekova inteligencija i znanje postalo važnije od njegovih fizičkih sposobnosti. A da bi čovjekov mentalni potencijal, toliko bitan u informacijskoj ekonomiji, došao do punog izražaja, potrebno je da radnik bude ne samo obrazovan već i da u svom djelovanju ima veću slobodu, samostalnost i motiviranost. No, kako ističe M. Castells, autoritarni menedžment i eksploatatorska priro-

da kapitalizma suprotstavlja se toj tendenciji, imanentnoj informacijskoj ekonomiji. Zbog opsjednutosti kratkoročnim povećanjem profita mnoge korporacije nisu shvatile novi potencijal informatičke tehnologije, odnosno ključnu ulogu tzv. 'ljudskog kapitala'. Strojevi zasnovani na mikroelektronici učinili su tejlorističku pokretnu traku, koju su opsluživali radnici obavljajući rutinske, ponavljane poslove povijesnim reliktom. Informacijska se tehnologija služi strojevima koji se mogu programirati i reprogramirati, a upravljanje tim strojevima zahtijeva znanje, analizu i sposobnost samostalnog odlučivanja. Informatizacija proizvodnih procesa potaknula je novu podjelu rada u proizvodnom poduzeću, koju je M. Castells svrstao u šest kategorija: a) donošenje strateških odluka i planiranje (viši menedžeri); b) inovacije proizvoda i procesa (istraživači); c) prilagođavanje i oblikovanje inovacija (dizajneri); d) prenošenje strateških odluka, inovacija i dizajna u operativnu sferu (srednji menedžeri, integratori); e) izvršavanje proizvodnih zadataka koristeći vlastito znanje i inicijativu (operatori); f) izvršavanje pomoćnih poslova koji se ne mogu automatizirati ni programirati (pomoćni radnici). Harley Shaiken je već 1985. godine na osnovu istraživanja u jednoj tvornici automobila General Motorsa u Nashvillu, SAD, uočio da je potencijal informatičke tehnologije moguće potpuno iskoristiti pod ovim uvjetima: stalno obučavanje radnika; povećana autonomija, odgovornost i inicijativa radnika; organizacija proizvodnje u radnim ekipama; sigurnost radnog mjesta; sudjelovanje radnika odnosno sindikata u promjenama organizacije i tehnologije proizvodnje. [10] No, kao što će se vidjeti u nastavku, promjene u prirodi kapitalizma, t.j. prijelaz iz 'mekšeg', (donekle) socijalno osjetljivog kapitalizma u njegovu 'tvrdu«', radikalniju i socijalno neosjetljivu varijantu, u neoliberalni kapitalizam, ograničava ili sprečava navedene pozitivne promjene u ulozi rada u informatiziranom proizvodnom procesu.

D V I J E RAZLIČITE D O K T R I N E K A P I T A L I S T I Č K O G M O D E L A : J O H N M A Y N A R D K E Y N E S NASUPROT M I L T O N A FRIEDMANA Osim informatičke revolucije, koja je izazvala duboke strukturne ekonomske i društvene promjene, potkraj 20. stoljeća dogodila se još jedna dalekosežna promjena: kraj ere Keynesovog modela kapitalizma, koju je obilježavala aktivna ekonomska i socijalna uloga države i 'država blagostanja'. Keynesov model zamijenjen je Friedmanovim modelom kapitalizma, t.j. kapitalizma s maksimalnom slobodom tržišta i minimalnom ulogom države i postupnim ukidanjem 'države blagostanja'. Ta je promjena značila veliku prekretnicu u ekonomskoj i socijalnoj politici razvijenih kapitalističkih zemalja, ponajprije u S A D i Velikoj Britaniji: prekinuta je 40-godišnja prevlast ekonomske doktrine engleskog ekonomista John Maynarda Keynesa i drugih istaknutih ekonomista 20. stoljeća, koji su bili uvjereni da neograničena sloboda tržišta izaziva nepoželjne ekonomske i socijalne poremećaje i da je stoga potrebna aktivna državna makroekonomska politika, pa čak i planiranje gospodarskog razvoja. Međutim, 1980-tih godina Keynesa je zamijenio čikaški profesor ekonomije Milton Friedman i njegova doktrina nesputanog tržišnog takmičenja i maksimalne slobode gospodarskih subjekata uz radikalnu redukciju uloge države. Višestruko OPEC-ovo povećanje cijena nafte, a posebno drugi 'naftni šok' 1979. godine i time prouzročena visoka inflacija i ekonomska recesija iskorišteni su kao opravdanje za uvođenje radikalne varijante kapitalizma, što je značilo prekid 'zlatnog doba' kapitalizma, doba neprekinutog gospodarskog uspona, rasta životnog standarda, niske nezaposlenosti, ekonomske stabilnosti i opsežnih mjera socijalne politike. Nastupila je nova era u razvoju kapitalizma, era nesputanog djelovanja tržišnih zakona, era 'tržišnog fundamentalizma', t.j neoliberalne ekonomije, koju obilježava smanjivanje ili ukidanje mnogih prava radnika stečenih desetljećima sindikalne borbe, te postupno ukidanje 'socijalne države'. Velika ekonomska kriza u S A D 1930-godina bila je povod aktivnog angažmana države (poznatog kao New Deal) u spašavanju američkog gospodarstva od potpunog kolapsa. Teoretsku podlogu za napuštanje načela klasične ekonomske politike i za novi model funkcioniranja kapitalističke ekonomije dao je John Maynard Keynes, koji je već 1919. godine u knjizi The Economic Consequences of the War kritizirao načelo laisser-faire ['pustiti neka svatko čini što hoće', prim, ur.], što je ponovio 1926. godine u svom pamfletu The End of Laisser-Faire. Svoju sumnju u apsolutnu djelotvornost

tržišnog mehanizma J. M. Keynes je izrazio i u svom svjedočenju 1931. godine pred MacMillanovim komitetom o problemu nezaposlenosti i recesiji u Velikoj Britaniji. Odbacivši tada vladajuće stanovište pristaša laissez-faire da je jedini lijek za nezaposlenost sniženje nadnica, on je tvrdio da samo povećana državna potrošnja može razbiti začarani krug stagnacije i recesije, vratiti poslovne profite na normalnu razinu i smanjiti rastuću nezaposlenost. U svom glavnom djelu General Theory of Employment, Interest and Money, objavljenom 1936. godine, on je izradio teorijski temelj za novi model kapitalističke ekonomije, koji je prevladavao sve do 1980-tih godina. Glavne teze Keynesove ekonomske doktrine mogle bi se ovako sažeti: a) samoregulirajuće tržišne snage nisu u stanju obnoviti gospodarstvo koje je zapalo u duboku recesiju niti uspostaviti punu zaposlenost; b) u uvjetima pada gospodarske aktivnosti potrebna je ekspanzionistička fiskalna i monetarna politika; c) smanjivanje javne potrošnje u fazi recesije produbljuje krizu i povećava nezaposlenost ljudskih i materijalnih resursa; d) važnu ulogu u ekonomskom i socijalnom napretku ima država, jer je njen jedini kriterij djelovanja unapređenje općih interesa (ili bi tako trebalo biti). Keynes je po svom svjetonazoru bio liberal i humanist i stoga je rješenje ekonomskih problema tražio u okviru liberalnih i tržišnih institucija, uzimajući kod toga u obzir socijalne i humane dimenzije. No on je bio uvjeren »da privatne prosudbe i privatni profiti, kako sada stvari sada stoje, ne mogu adekvatno zadovoljiti potrebe zajednice«. [ 1 1 ] Glavna je poruka Keynesove teorije da treba odbaciti iluziju kako u kapitalizmu postoji mehanizam koji osigurava punu zaposlenost ljudskih i materijalnih resursa. U skladu s tim uvjerenjem, Keynes je smatrao da se nacionalni interesi mogu bolje ostvariti »inteligentnom državnom politikom, nego doktrinarnim oslanjanjem ne slijepe snage tržišta«. Iako je bio uvjeren u potrebu državne intervencije, Keynes je ostao gorljivi individualist, što svjedoče ove njegove riječi: »Individualizam je, ako se oslobodi svojih slabosti i zloupotreba, neophodna zaštita osobne slobode, jer u usporedbi sa svim drugim sustavima u najvećoj mjeri štiti prostor osobnog izbora«. [12] S druge strane, klasična ekonomska teorija smatrala je da slobodno tržište i privatno poduzetništvo automatski stvaraju tendenciju prema makroekonomskoj ravnoteži, optimalnoj alokaciji gospodarskih resursa, punoj zaposlenosti radne snage i drugih proizvodnih potencijala. Glavna

propozicija te teorije, općenito prihvaćene u kapitalističkom svijetu sve do velike ekonomske krize 1930-tih godina, bila je da slobodna konkurencija na tržištu roba i usluga te njome uvjetovana fleksibilnost cijena i nadnica automatski ponovno uspostavljaju privremeno narušenu gospodarsku ravnotežu. No ekonomska kriza 1930-tih godina, koja je u SAD zaprijetila urušavanjem kapitalističkog sustava, pokazala je da je pretpostavka o nepogrešivosti tržišnog mehanizma opasna iluzija. Novu formulu funkcioniranja kapitalističke ekonomije ponudio je J. M. Keynes, a tu je formulu tadašnji američki predsjednik Franklin Roosevelt objeručke prihvatio. Keynesova je teza bila, prvo, da zaposlenost ovisi prvenstveno o veličini investicija i, drugo, da je opseg privatnih investicija dovoljan za punu zaposlenost jedino u uzlaznoj fazi gospodarskog ciklusa, t.j. u fazi uspona i prosperiteta. Međutim, u silaznoj fazi ciklusa, privatne se investicije u pravilu smanjuju kako zbog očekivanog pada profita tako i zbog povećanih kamatnih stopa. Keynes stoga vidi jedino rješenje u takvoj situaciji u povećanju državnih (javnih) investicija i općenito u većoj ulozi države u poticanju i reguliranju gospodarskih aktivnosti i u provođenju programa za ublažavanje socijalnih posljedica ekonomske krize. Slične ideje zastupali su mnogi ugledni ekonomisti druge polovice 20. stoljeća. Gunnar Myrdal, švedski ekonomist i dugogodišnji glavni tajnik Europske ekonomske komisije UN, bio je gorljivi pobornik državnog usmjeravanja i koordiniranja gospodarskog razvoja u uvjetima 'korporacijskog kapitalizma'. On je smatrao da je glavni razlog koji zahtijeva državnu intervenciju raspad kompetitivnog tržišta, kojim u sve većoj mjeri manipuliraju velike korporacije i moćni monopoli i oligopoli. [13] Jedan od vodećih američkih ekonomista toga vremena, John Kenneth Galbraith, kritizirajući nesputano djelovanje tržišnih zakona ističe da ono neizbježno uzrokuje nepodnošljive nejednakosti u raspodjeli dohodaka i »distorzije u korištenju resursa«. Po njemu, stvarnost kapitalizma kojim dominiraju velike korporacije demantira iluziju tradicionalne doktrine o tržišnom nadmetanju. On kaže: »Prepuštene same sebi, ekonomske sile ne rade za opće dobro, osim možda za dobro moćnih.« K. Galbraith također je opovrgava mit o 'suverenosti potrošača' koji navodno svojim željama i potrebama određuju preko tržišta strukturu proizvodnje, jer sveprisutna, sugestivna i sve agresivnija reklama manipulira željama i sklonostima potrošača. [14] Kako je državno reguliranje ekonomskih procesa u zapadnim zemljama poslije Drugog svjetskog rata pod utjecajem navedenih ideja vodećih ekonomista postala sve intenzivnije, javila se potreba usklađivanja poje-

dinačnih mjera putem konzistentnog makroekonomskog okvira, odnosno ekonomskog planiranja. Sve do 1940-tih godina u zapadnim je zemljama prevladavao negativan stav prema ekonomskom planiranju; smatralo se da je planiranje svojstveno jedino etatističkom gospodarskom modelu, kakav je postojao u SSSR-u i drugim 'komunističkim' zemljama. Među najveće protivnike planiranja spadao je u to vrijeme F. V. Hayek, koji je tvrdio da je ekonomsko planiranje ne samo štetno za efikasno funkcioniranje gospodarstva, nego da je ono također suprotno temeljnim načelima slobode i demokracije. [15] No zbog sve aktivnije uloge države u reguliranju ekonomskih procesa poslije Velike ekonomske krize, a naročito za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, sve se više prihvaćalo fleksibilno, indikativno ekonomsko planiranje kao koristan okvir, kako za dugoročnu razvojnu politiku, tako i za koordiniranje kratkoročnih mjera ekonomske politike. U zagovaranju planiranja naročito se isticao G. Myrdal, koji je zastupao ovaj kategoričan stav: »Nema alternative ekonomskom planiranju. Sve više državnog planiranja dio je povijesnog procesa.«[16] Sličnog je mišljenja bio i ugledni engleski ekonomist Richard Stone, koji je ukazao na negativne posljedice pojedinačnih nekoordiniranih mjera ekonomske politike bez sagledavanja cjeline, što se po njegovom mišljenju može izbjeći makroekonomskim planiranjem. [17] Mnogi drugi ekonomski teoretičari su razrađivali i razvijali teoriju i metodologiju ekonomskog planiranja, koje su tada bile važan dio ekonomske znanosti i prakse u više razvijenih kapitalističkih zemalja (naročito u Francuskoj i Japanu, gdje su se desetljećima redovito donosili petogodišnji planovi) i u gotovo svim ekonomski nerazvijenim zemljama (posebno u Indiji). Do značajnih promjena u razvijenim kapitalističkim zemljama poslije Velike ekonomske krize 1930-tih godina dolazi i u sferi socijalne politike. U 19. stoljeću, u poslovnim i političkim elitama Zapada prevladavalo je stanovište da su siromaštvo i bijeda posljedica prirodnog zakona selekcije i preživljavanja najsposobnijih, kao i neizbježan nusproizvod djelovanja ekonomskih zakona. Međutim, početkom 20. stoljeća dvojica uglednih znanstvenika, Amerikanac Thorsten Veblen (1857-1929) i Englez Arthur Pigou (1877-1959) izradili su teorijsku osnovu za novu socijalnu politiku kapitalističkih društava. T. Veblen je kritizirao socijalnu polarizaciju američkog društva na bogatu manjinu i siromašnu većinu ustvrdivši da su pripadnici privilegiranog američkog establišmenta najvećim dijelom stekli bogatstvo i društvenu moć zahvaljujući bezobzirnosti i lukavosti. [18] Drugi kritičar asimetrične i nepravedne raspodjele dohotka u to doba bio

je slavni engleski ekonomist Arthur Pigou, koji je položio teorijske temelje 'države blagostanja' svojom tezom, da se granična korisnost novca smanjuje povećanjem njegove količine u posjedu nekog pojedinca. [19] Ta Pigouova teza o smanjenju granične korisnosti novca bila je teorijsko opravdanje za preraspodjelu dohotka putem fiskalne i socijalne politike. U SAD je 1930-tih godina glavni idejni pokretač novih mjera socijalne politike i borbe protiv siromaštva bio profesor na sveučilištu Wisconsin, John Commons. Zahvaljujući njegovim idejama i prijedlozima, američki je Kongres 1935. godine prihvatio zakone o pomoći nezbrinutim starim osobama i djeci, o naknadama za nezaposlene i o starosnim mirovinama. Kasnije su donijeti zakoni o zdravstvenom osiguranju, subvencioniranju troškova stanovanja, dječjem dodatku, besplatnim tečajevima za nova radna mjesta, o programima izgradnje jeftinih stanova. U skladu s tezom profesora J. K. Galbraitha, da se smisao gospodarskog rasta sastoji u povećanju blagostanja svih građana, postupno je uspostavljena 'država blagostanja': američki je Kongres 1965. godine usvojio Great Society Program i War on Poverty. 'Država blagostanja' je unatoč otporu predstavnika financijskog i korporacijskog kapitala postala obilježje većine kapitalističkih društava, što je i ostala sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća, do pobjede radikalne varijante kapitalizma, t.j. tržišnog fundamentalizma i neoliberalne ekonomske ideologije i politike. O oblicima kapitalističkog društvenog-ekonomskog uređenja i o njegovom funkcioniranju postoje dakle dvije bitno različite teorije i politike. Jedna se teorija i politika temelji na klasičnoj i neoklasičnoj ekonomskoj misli, koju je u 20. stoljeću osuvremenio i radikalizirao Milton Friedman. Ta teorija, koja zahtijeva maksimalnu slobodu tržišta i privatnog poduzetništva uz minimalnu ulogu države, pretrpjela je poraz nastupom Velike ekonomske krize 1930-tih godina u SAD. Druga struja teoretičara kapitalističkog sustava ne podržava mit o nepogrešivosti tržišta, već naprotiv ističe njegova ograničenja i štetne 'nuspojave', koje se mogu neutralizirati aktivnom državnom makroekonomskom i socijalnom politikom. Ta struja mišljenja smatra da pretjerana socijalna polarizacija, kao posljedica nekontroliranog djelovanja tržišnih zakona, može ugroziti neophodan stupanj socijalne kohezije i time dovesti u pitanje i sam kapitalistički sustav, što se može izbjeći redistribucijom dohodaka i opsežnim mjerama socijalne politike. Ta 'mekša', socijalnija i humanija varijanta kapitalizma vladala je tri do četiri desetljeća, da bi je 1980-tih godina zamijenio 'tvrdi', radikalan oblik neoliberalnog kapitalizma.

Glavni teoretičar i ideolog 'tržišnog fundamentalizma' i neoliberalnog kapitalizma, čikaški profesor Milton Friedman, već je početkom 1960-tih godina tražio ukidanje državnog intervencionizma i 'socijalne države'. On je zahtijevao da država prestane određivati minimalne plaće, kontrolirati stanarine i kamatne stope, da obustavi financiranje izgradnje 'socijalnih stanova', da bitno smanji program socijalne pomoći i obaveznog mirovinskog osiguranja. [20] M. Friedman je smatrao da razni oblici socijalne skrbi trebaju biti funkcija humanitarnih organizacija, a ne države. Po njemu ulogu države bi trebalo ograničiti na stvaranje stabilnog pravnog okvira i na mjere fiskalne i monetarne politike. Taj model kapitalističkog društva dočekao je trenutak svog ostvarenja krajem 1970-tih godina zahvaljujući spletu raznih okolnosti, a ponajviše ekonomskoj krizi izazvanoj 'naftnim šokom' 1979. godine, kad je cijena barela nafte skočila s 12,70 na 28,76 dolara. Tako veliki porast cijena nafte uzrokovao je povećanje svih ostalih cijena, visoku inflaciju, pad proizvodnje i zaposlenosti. Predstavnici financijskog i korporacijskog kapitala, pozivajući se na doktrinu M. Friedmana, predlagali su kao izlaz iz ekonomske recesije ukidanje državnog miješanja u djelovanje tržišnih zakona, obećavajući da će nesputana sloboda tržišnog takmičenja, potpuna liberalizacija i privatizacija gospodarskog poslovanja izvući američko gospodarstvo iz recesije. Glavne teze neoliberalne doktrine definirane su tzv. Washingtonskim sporazumom početkom 1980-tih godina, u kojem su sudjelovali američko Ministarstvo financija, Federal Reserve Board, Wall Street, M M F i Svjetska banka, a one glase: a) ukidanje državnog sektora ne samo u proizvodnim, već i u uslužnim djelatnostima (maksimalna privatizacija); b) reduciranje državnog intervencionizma na najmanju moguću mjeru (maksimalna deregulacija); c) ukidanje svih prepreka slobodnom kretanju roba i kapitala (maksimalna liberalizacija); i d) porezna reforma usmjerena na smanjenje poreznih stopa na dobit, kapital i imovinu te prebacivanje poreznog tereta na dohodak i potrošnju građana. Temeljni nedostatak ekonomske doktrine postavljene Washingtonskim sporazumom je što se ona zasniva na pojednostavljenom i nerealnom obrascu tržišne ekonomije, t.j. na pretpostavci savršene kompetitivne ekonomije. Prema toj pretpostavci, za koju je iskustvo pokazalo da ne odgovara stvarnosti, 'nevidljiva ruka' tržišta djeluje bez zastoja i grešaka u uspostavljanju i održavanju gospodarske ravnoteže, u osiguranju optimalne alokacije i korištenja raspoloživih resursa i općenito u optimalizaciji gospodarskih procesa kako na mikro tako i makro razini. Stoga miješanje države u gospodarske procese ne samo da nije potrebno, već je i štetno. Privatiza-

cija se, kao što to preporučuje Washingtonski sporazum, nije ograničila na gospodarsku sferu; ona se proširila i na područja koja su se dotada smatrala od neupitnog javnog interesa, kao razne komunalne službe, obrazovanje, vatrogastvo, pa čak u nekim slučajevima policija i zatvori. [21] Republikanska administracija predsjednika Ronalda Reagana, koja je došla na vlast 1980. godine, objeručke je prihvatila neoliberalnu ekonomsku politiku. Kao prvi korak u tom smjeru ukinute su neke ključne odredbe Sherman Antitrust Billa, koji je američki Kongres donio 1960. godine u cilju ograničavanja monopola. Potom su smanjene najviše porezne stope na dohodak sa 75% na 33%, kao i porez na kapital i imovinu, čime je težište poreznog tereta prebačeno s kapitala na građane. Osim toga, smanjena je nadležnost Savezne trgovinske komisije (Federal Trade Commission) u suzbijanju antikompetitivnog ponašanja. Da bi se neutralizirao otpor radnika, Reaganova je administracija zajedno s korporacijskim moćnicima učinila sve kako bi se smanjila uloga i utjecaj sindikata. Neoliberalni smjer ekonomske politike usvojila je također konzervativna vlada Margaret Thatcher, koja je u Velikoj Britaniji došla na vlast 1979. godine.

P O S L J E D I C E NEOLIBERALNE EKONOMSKE DOKTRINE Osim socijalnih i ekoloških posljedica, neoliberalna politika nije bila uspješna ni u ekonomskom pogledu. Prema mišljenju ekonomskog komentatora Newsweeka, Roberta Samuelsona, predsjednički izbori u Brazilu u listopadu 2002. godine bili su nagovještaj konačnog poraza politike Washingtonskog sporazuma. [20] Brazilska vlada pokušala je u osamdesetim i devedesetim godinama primijeniti preporuke tog sporazuma, koje su obećavale brži ekonomski rast putem veće liberalizacije tržišta i vanjske trgovine, putem privatizacije, restriktivne fiskalne i monetarne politike, ali bez trajnih rezultata. Uvozne su carine smanjene s 80% u 1985. na prosječno 15% u 2000. godini, privatizirane su državne tvrtke. Hiperinflacija je doduše bila ukroćena, ali je stopa nezaposlenosti ostala visoka, socijalne razlike bile su i dalje na granici podnošljivosti, a stopa ekonomskog rasta u devedesetim iznosila je u prosjeku svega 1,5%. Premoćna, gotovo dvotrećinska pobjeda predsjednika radničke partije Luiz Inacio Lula de Silva na predsjedničkim izborima Brazila bila je izraz općeg nezadovoljstva dotadašnjom politikom brazilske vlade kakvu je sugerirao MMF. Novi smjer gospodarske politike najavio je novoizabrani brazilski predsjednik ovim riječima: »Uloga je države da planira i raznim poticajnim mjerama stimulira

razvitak i, ako je potrebno, sudjeluje u financiranju razvoja u partnerstvu s privatnim sektorom«. [23] Najavljeno odustajanje nove brazilske vlade od neoliberalne politike i Washingtonskog sporazuma nije značilo generalno odbacivanje tržišta, jer je i nova ekonomska politika priznavala njegove prednosti kao motivatora ljudi na proizvodniji rad, na razvijanje inicijative, inovativnosti i kreativnosti, kao i prednosti glede brzog i fleksibilnog prilagođavanja proizvodnje stalnim promjenama potražnje. Ne samo iskustvo, već i sve više teorijskih istraživanja, ukazivalo je na potrebu državne kontrole i reguliranja tržišta. Američki ekonomist Lester Thurrow ističe jednu važnu pogrešnu pretpostavku neoliberalne ekonomske doktrine. On naime osporava samu osnovicu te doktrine, t.j. njenu pogrešnu percepciju čovjeka i njegovog ponašanja. Osnovna antropološka, odnosno bihejvoristička premisa te doktrine jest gledanje na čovjeka kao na biće koje se ponaša racionalno (famozni homo economicus), koje uvijek donosi racionalne odluke, t.j. odluke kojima se maksimira korisnost. [24] Naime, prema ortodoksnoj liberalnoj ekonomskoj doktrini, ljudi, uspoređujući troškove i koristi, svojim racionalnim odlukama uvijek teže maksimiranju ekonomske korisnosti To načelo maksimiranja ekonomske korisnosti održalo se u ekonomskoj znanosti, usprkos suprotnim empirijskim dokazima, iako su psihologija i sociologija odavno odbacile takav model ljudskog ponašanja. Za psihologiju nema sumnje da je ljudsko ponašanje određeno u velikoj mjeri iracionalnim motivima, navikama, prirođenim ili stečenim sklonostima, instinktima, intuicijom, zavišću, željom za moći itd. Ukratko, čovjek je koliko racionalno toliko i emocionalno, iracionalno biće. Iracionalni motivi, kao neutemeljeni optimizam ili pesimizam, igraju posebno veliku ulogu u suvremenim financijskim transakcijama. Isto je tako poznat utjecaj psiholoških čimbenika na pojavu i dinamiku inflacije. Poznata je također golema sugestivna moć reklame na formiranje potrošačkih preferencija, jednako kao i uloga 'efekta demonstracije' u ekonomici potrošnje. Dalje, većina se ekonomskih odluka donosi s nepotpunim poznavanjem relevantnih informacija i u uvjetima neizvjesnosti, koja sve više obilježava suvremenu stvarnost. Sve to naravno dovodi u pitanje racionalnost ekonomskih odluka i načelo maksimiranja korisnosti, što je temeljna pretpostavka liberalne ekonomske doktrine. Značajan teorijski udarac neoliberalnoj doktrini zadao je Joseph Stiglitz svojom teorijom 'asimetričnih informacija', u kojoj iznosi tezu o neravnopravnosti partnera u tržišnim transakcijama zbog toga što je prodavač mnogo bolje informiran o robi koju prodaje od kupca, pa je stoga u povla-

štenom položaju. Iz toga J. Stiglitz izvlači zaključak da tržište samo za sebe ne može biti učinkovit regulator ekonomskih procesa, zbog čega je potrebna korektivna uloga države. Za tu teoriju J. Stiglitz je zajedno s M. Spenceom i G. Akerlofom 2001. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. A Jeffrey Garten, profesor ekonomije na Yale School of Management, smatra da glavni razlog makroekonomske neučinkovitosti neoliberalne politike leži u kratkoročnom vremenskom horizontu koji dominira u njenoj poslovnoj politici, jer je njen isključivi cilj kratkoročno maksimiranje profita i cijena dionica. Kako ističe J. Garten, glavno poslovno načelo politike Wall Streeta i korporacijske Amerike je 'show-me-the-money-now', (pokaži mi novac sada) t.j. što veća, ali prvenstveno što brža zarada. (Newsweek, 5. 3. 2007). Prema njegovom mišljenju, kratak vremenski horizont na kojem se zasnivaju poslovne odluke zasnovane na tom načelu uzrokuju dugoročno neracionalnu alokaciju resursa, socijalno nepodnošljive disparitete u raspodjeli dohotka i ireverzibilnu devastaciju okoliša. No sve te empirijski i teorijski utemeljene kritike ortodoksne klasične teorije i neoliberalne ekonomske doktrine nisu bile dovoljne da zaustave pobjedonosni pohod neoliberalizma na prijelazu u novi milenij, koji se zasnivao na golemoj ekonomskoj i društvenoj moći financijskog i korporacijskog kapitala. Rooseveltov New Deal bila je prva velika i uspješna primjena i provjera nove Keynesove ekonomske doktrine: rashodi federalne vlade porasli su od 4 milijarde u 1933. na 8,5 milijardi dolara u 1936. godini, društveni je proizvod u istom razdoblju povećan za gotovo 40%, a nezaposlenost smanjena od 25% u 1933. na 14% u 1936. godini. Golemo povećanje državnih rashoda u SAD u vrijeme Drugog svjetskog rata (od 13,2 milijardi dolara na 98,4 milijardi dolara u 1941. godini), zatim skokoviti rast društvenog proizvoda (za 70% u toku pet godina), praktično eliminiranje nezaposlenosti (stopa nezaposlenosti je svedena na 1,5%) po mišljenju mnogih bili su potvrda Keynesove teze o multiplikativnom i akceleratorskom učinku javnih rashoda (pa makar se radilo o pretežno vojnim rashodima). Uspješna primjena Keynesove doktrine u svladavanju Velike ekonomske krize kao i njezina potvrda u uvjetima Drugog svjetskog rata učvrstili su ugled i utjecaj te doktrine u SAD i u ostalim zemljama Zapada. Taj se utjecaj jasno odražavao u slijedećim obilježjima poslijeratne ekonomske politike Sjedinjenih Država Amerike: a) politika značajne redistribucije nacionalnog dohotka putem budžeta, porezne i socijalne politike; b) ekspanzija javnog sektora društvenih službi i gospodarstva; c) velik udio javnih investicija. Američki je Kongres već u toku rata, 1943. godine, usvojio pro-

gram poslijeratne politike nazvan Security, Work and Relief Policies, koji je bio potpuno na liniji Keynesove doktrine i kojim se predviđao opsežan program javnih radova, proširenje mjera socijalne skrbi i suzbijanje monopola. Iste je godine Kongres usvojio New Bill of Rights, koji je sadržavao takve progresivne mjere kao što su pravo na rad u čitavom radnom vijeku, pravo na 'fair plaću', pravo na adekvatno podmirenje potreba svih građana u hrani, odjeći, stanovanju, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Utjecaj Keynesa u gospodarskoj politici S A D bio je posebno značajan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad je predsjednik John F. Kennedy prihvatio prijedlog o ekspanziji javne potrošnje kao načinu stimuliranja gospodarskog rasta kao i ideju da je gospodarski rast nesvrsishodan ako se njime ne povećava opće blagostanje. Ubrzanje rasta postalo je tada važno nacionalno pitanje, jer je Kennedyeva administracija naslijedila gotovo stagnantno gospodarstvo i visoku nezaposlenost (što je bila posljedica suzdržavanja prethodne Eisenhowerove republikanske administracije od aktivnog stimuliranja gospodarskog rasta). U to je vrijeme Kongres usvojio i Sherman Antitrust Act, zbog jačanja monopola i oligopola i njihovom sve većom dominacijom nekim segmentima tržišta (u čeličnoj, aluminijskom, kemijskom i automobilskoj industriji četiri najveće korporacije potpuno su kontrolirale proizvodnju i tržište u tim industrijskom granama). Tada su također fiskalna i monetarna politika bile dopunjene, u skladu kejnezijanskom doktrinom, politikom cijena i plaća. Tu je politiku nastavio i predsjednik Lyndon Johnson usvajanjem Great Society Program i War on Poverty Program. Ti su programi bili pokušaj ostvarenja Keynesove vizije prosperitetnog i socijalno pravednog društva zasnovanog na privatnom vlasništvu i tržišnom gospodarstvu, ali s uravnoteženim i usklađenim individualnim i društvenim interesima. Cilj smjene 'mekše' radikalnijom, 'tvrdom' varijantom kapitalizma bio je uklanjanje svih prepreka na putu maksimiranja profita i gomilanja kapitala pod svaku cijenu, bez obzira na socijalne i ekološke posljedice, a prvenstveno snižavanjem troškova rada. Društveni interesi, koji su u doba prevlasti Keynesove doktrine i 'države blagostanja' imali određenu važnost, sada su pali u drugi plan ili su potpuno zanemareni. Vrhovna društvena vrijednost i najpoželjniji cilj individualnog i društvenog djelovanja postaje gomilanje novca, profita, kapitala i bogatstva. Taj novi sustav vrijednosti prodire u sve društvene sfere: u obrazovanje, zdravstvo, kulturu, sport. Velike multinacionalne korporacije i razne financijske ustanove postaju glav-

ni akteri ne samo ekonomske već i društvene i političke scene, kako na nacionalnom tako i na međunarodnom planu. Dominantnu ulogu korporacija u neoliberalnom kapitalizmu najavio je John Kenneth Galbraith već 1977. godine ovim riječima: »Mit da je velika korporacija marioneta tržišta i nemoćni sluga potrošača zapravo je jedna od dosjetki, pomoću kojih se ovjekovječuje moć korporacija... Mi osjećamo da naše živote oblikuju drugi; velike korporacije imaju odlučujuću ulogu u modernom kapitalističkom društvu«. [25] William Niskanen, predsjednik prestižnog Cato Institute, kaže da su »korporacije postale toliko moćne, da ugrožavaju suverenost država«. Isto mišljenje ima i Ira Jackson, profesorica na Kennedy School of Goverment, koja tvrdi da su »korporacije i njihovi čelnici zauzeli mjesto politike i političara, kao novi vrhovni svećenici i vladajući oligarsi našeg sustava«. (citati iz knjige Joel Bakana, Korporacija, patološka težnja za profitom, Mirakul, Zagreb, 2005. str. 38). Suštinu tog novog neoliberalnog modela kapitalizma David Harvey je ovako definirao: »To je projekt uspostave apsolutne moći više klase (klase na vlasti) nametanjem strukturnih mehanizama neoliberalne vlasti i neravnopravnog razvitka svijeta«. [26] Neizbježna posljedica neoliberalne politike bila je ubrzano socijalno raslojavanje, odnosno produbljivanje dohodovnog i imovinskog jaza između bogate manjine i većinskog dijela društva. Taj je proces bio najizraženiji u Sjedinjenim Državama Amerike: kao što navodi Lester Thurrow, u prvih deset godina neoliberalnog kapitalizma cjelokupan prirast dohotka stvorenog u tom razdoblju prisvojilo je 20% najbogatijih stanovnika SAD. No taj podatak ne pokazuje dovoljno stupanj dotad neviđene koncentracije bogatstva: naime, dvije trećine prirasta dohotka u navedenom razdoblju završilo je u rukama svega jednog postotka ukupnog američkog stanovništva, a tih 1% stanovništva raspolagalo je s više od 40% ukupne vrijednosti privatne imovine, što je dvostruko veći udio u odnosu na 1975. godinu. [27] L. Thurrow navodi da su u razdoblju 1973-1993. godine realne plaće zaposlenih smanjene za 11%, dok je društveni proizvod povećan za 29%, tako da su realne plaće pale na razinu 1960. godine. Ta oštra polarizacija u korist vlasnika i menedžera financijskog i korporacijskog kapitala navela je L. Thurrowa na zaključak da je kapitalistička elita u SAD uz potporu Reaganove administracije nagovijestila klasni rat radnicima i da je taj rat dobila. Onemogućavanjem rada sindikatima (broj sindikalno organiziranih radnika pao je u SAD u 1990-tim godinama na 10% zaposlenih) radnici su ostali bespomoćni u borbi za svoja prava. Dok

su plaće radnika s nižom i srednjom stručnom spremom (a naročito nekvalificiranih radnika) padale, plaće vodećih menedžera vrtoglavo su rasle: od 1970 do 1990. godine povećale su se pet puta, dosegnuvši oko 150 puta višu razinu od prosječne plaće. Porast dohodovne nejednakosti se proširio i na ostale zapadne zemlje: dok je raspon plaća između najviše i najniže dohodovne skupine u zemljama OECD-a 1969. godine iznosio 7,5 prema 1, u 1992. godini povećan je na 11 prema 1. Novi pogoršani položaj rada u odnosu na kapital vidljiv je i na makroekonomskoj razini: kako piše Newsweek (5. 2. 2007) udio rada u raspodjeli nacionalnog dohotka u razvijenim zemljama Zapada smanjen je samo u razdoblju 2001-2005. godine s 56% na 54%, dok je istovremeno udio korporacijske dobiti povećan s 10% na 16%. Osim zaostajanja plaća radnog stanovništva u odnosu na porast društvenog proizvoda (a naročito u odnosu na porast profita), njihov je položaj u neoliberalnom kapitalizmu pogoršan u još težem obliku: ukinuta je relativna stabilnost radnog mjesta uvođenjem tzv. 'fleksibilizacije' radnih odnosa, t.j. zapošljavanjem na neodređeno (obično kraće) vrijeme. Procjenjuje se da je 1997. godine u SAD 83% novozaposlenih bilo u privremenom radnom odnosu, a taj se novi oblik zapošljavanja ubrzo proširio i na zapadnu Europu. Američki časopis USA Today (5.8.1997) citira izjavu jedne radnice, učesnice štrajka radnika korporacije United Parcel Service zbog 'fleksibilizacije' radnih odnosa, koja kaže: »Kompanije su sada usvojile novu poslovnu formulu: one više ne zapošljavaju za stalno ili na dulje vrijeme. One radnicima više ne plaćaju razne beneficije. A njihovi profiti rastu do neba«. A Naomi Klein piše: »Jedna stvar je sigurna: stalno zaposlenje, koje uključuje razne pogodnosti, plaćeni odmor, određenu sigurnost zaposlenja, sindikalno organiziranje, stvar su prošlosti«. [28] U tom novom okviru zapošljavanja, koji nastaje u neoliberalnom sustavu u kombinaciji s informatičkom revolucijom, oblikuje se s jedne strane malobrojna središnja, stalna radna snaga, a s druge strane ostaje većina radnika s privremenim ili povremenim zaposlenjem. Sociolog Colin Crouch procjenjuje da je 'fleksibilizacija' tržišta rada dovela osim naglog porasta nejednakosti prihoda i do toga da je najmanje jednoj trećini radne populacije životna egzistencija postala potpuno nesigurna. [29] Položaj zaposlenika naročito je bitno pogoršan u većini tzv. tranzicijskih zemalja (t.j. bivših 'komunističkih' zemalja), u kojima je usvojena neoliberalna ekonomska politika u svojoj radikalnijoj varijanti. O tome svjedoče rezultati istraživanja zagrebačke agencije za zapošljavanje 'Moj Posao' 2008. godi-

ne, prema kojem je 78% ispitanika izjavilo da na radnom mjestu žive pod stresom, a njih dvije trećine kao uzrok stresa navelo je nesigurnost radnog mjesta i često osoran odnos poslodavaca odnosno nadređenih. Kod mnogih ispitanika stres uzrokuje zdravstvene probleme: dvije trećine se žali na razne zdravstvene poteškoće, a 57% pati od nesanice. Predsjednik Hrvatskog psihološkog društva Hrvoje Gligora komentirajući rezultate navedene ankete napominje da je stres svojevrsna epidemija suvremenog društva i da se najviše izražava na radnom mjestu. H. Gligora glavni uzrok toj novoj epidemiji suvremene civilizacije vidi u sve manjoj sigurnosti zaposlenja te u činjenici da zaposlenici imaju sve manje utjecaja na zbivanja u poduzeću ili ustanovi u kojoj rade. On smatra da je rješenje te socijalno, humano i zdravstveno (a dugoročno i ekonomski) nepovoljne i neodržive situacije u uključivanju zaposlenika u proces odlučivanja o pitanjima koja se tiču njihovog posla. (Novi list, 18.8.2008). Zaključujući ovaj prikaz neoliberalnog kapitalizma i njegovih ekonomskih i socijalnih implikacija, treba napomenuti da je jedna od bitnih razlika između protagonista neoliberalne doktrine i njenih kritičara u tome što pristup ekonomskoj politici ovih drugih nije moralno neutralan; njihovi su motivi i kriteriji ne samo znanstveni, nego istovremeno humani i moralni. Dok je filozofska osnovica neoliberalne doktrine utilitarizam, a moralno polazište egoizam, njezini su kritičari inspirirani humanizmom, ljudskom solidarnošću i altruizmom. Takav pristup podrazumijeva težnju za ostvarenjem ne samo ekonomski uspješnog nego i socijalno pravednog i humanog društva. Upravo zbog toga, nobelovac J. Stiglitz smatra da se dominacija ekonomskog neoliberalizma ne može dugoročno održati; on vjeruje da se ta dominacija bliži svome kraju i da nije daleko doba ponovne svojevrsne reafirmacije Keynesa i njegove ekonomske doktrine kao i doktrine 'socijalne države'.

GLOBALIZACIJA Financijski i korporacijski kapital, oslobođen neoliberalnom ekonomskom politikom dotadanjih stega i ograničenja, krenuo je 1980-tih godina u globalni pohod za novim prilikama oplođivanja kapitala, gomilanja profita i bogatstava. Tu je globalnu ekspanziju omogućila i pospješila informatička revolucija: zahvaljujući mikroelektroničkoj tehnologiji stvorena je globalna informacijska i komunikacijska mreža, tako da je sada kapital mogao nesmetano cirkulirati velikom brzinom po čitavom planetu u potrazi za no-

vim i većim profitima. Goleme količine financijskog kapitala u različitim sofisticiranim oblicima kolaju svijetom nezamislivom brzinom: ukupna vrijednost financijskih transakcija u svijetu procjenjuje se na vrtoglavih 2000 milijardi dolara dnevno. Isto tako, nova je informatička tehnologija omogućila da se iz sjedišta multinacionalnih korporacija upravlja pogonima lociranim na bilo kojoj točki planeta. Ritam globalizacije znatno je ubrzan nakon kolapsa SSSR-a i Varšavskog pakta, kad su srušene sve barijere globalnoj ekspanziji financijskog i korporacijskog kapitala i širenju svjetskog tržišta. Taj se povijesni događaj shvatio kao konačna pobjeda modela slobodnog tržišta i neoliberalnog kapitalizma. Poslovni svijet Zapada zahvatila je euforija globalizacije. Velike su korporacije krenule u planetarni pohod za jeftinom radnom snagom, jeftinim prirodnim resursima i novim tržištima za plasman svojih roba, usluga i kapitala. Broj pogona multinacionalnih korporacija izvan njihove matične države porastao je od 7000 u 1975. na 60.000 u 2002. godini. Globalizacija je postala u uvjetima informacijske revolucije i neoliberalne ekonomije nezaustavljiv, ireverzibilan proces. Globalizaciju obilježavaju ove nove tendencije: a) Dok je ranije u većini slučajeva proizvodnja bila orijentirana na nacionalno tržište, sada se težište premjestilo na proizvodnju za svjetsko tržište (opseg međunarodne trgovine povećan je u razdoblju 19901999. godine za 60%); b) Proizvodnja se bez zapreka i ograničenja premješta diljem globusa na mjesta gdje su troškovi proizvodnje najniži i uvjeti poslovanja najpovoljniji. c) Financijski se kapital u golemim iznosima i nevjerojatnom brzinom kreće po čitavom svijetu u potrazi za većim profitima. Financijska sfera poslovanja postala je važnija od realne ekonomske sfere, jer se sada kapital može brže 'oploditi' financijskim transakcijama, manipulacijama i špekulacijama, nego većom i ekonomičnijom proizvodnjom. Ali taj, znatnim dijelom špekulativni, karakter 'nove ekonomije' povećao je mogućnost nepredvidivih poremećaja ravnoteže nacionalnih ekonomija kao i veću nestabilnost svjetske ekonomije. Svjetska ekonomija postala je veoma ranjiva; d) Bitno je smanjena moć nacionalnih država (naročito malih i ekonomski nerazvijenih) u usmjeravanju i reguliranju svog nacionalnog gospodarstva. Nacionalna gospodarstva sve više gube atribut 'nacio-

nalnog', jer na razne načine urastaju (preko raznih regionalnih i globalnih institucija i multinacionalnih korporacija) u sustav svjetskog gospodarstva; e) Takav razvoj pogoduje narastanju moći međunarodnog financijskog kapitala, multinacionalnih korporacija i međunarodne birokracije ne samo na račun suverenosti nacionalnih država već i na račun demokratskih prava građana u smislu mogućnosti njihovog utjecaja na procese o kojima ovisi njihov život i njihova budućnost; f) Sve veća koncentracija ekonomske i društvene moći u rukama međunarodnog financijskog i korporacijskog kapitala, što uz ranije spomenutu fragmentaciju i socijalnu marginalizaciju rada vodi daljnjem produbljivanju suprotnosti i jaza između rada i kapitala. Kao što ističe Manuel Castells, neoliberalna globalizacija produbljuje polarizaciju društva na tanki sloj bogatih i većinu siromašnih kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini; g) Daljnje ekonomsko zaostajanje najvećeg broja zemalja Trećeg svijeta, usprkos najavama protagonista neoliberalne globalizacije da će globalizacija koristiti ne samo razvijenim industrijskim zemljama, nego da će istovremeno ubrzati razvitak nerazvijenih. Proces globalizacije produbio je proturječnosti kapitalističkog modela. Premještanje industrijske proizvodnje u zemlje Trećeg svijeta (gdje su nadnice deset puta niže, uz manje poreze i labavije ekološke propise) otvorio je u razvijenim industrijskim zemljama nove mogućnosti za povećanje profita i akumulacije kapitala. Nametnutom privatizacijom, najprofitabilnija državna poduzeća u nerazvijenim zemljama dospjela su u vlasništvo međunarodnog kapitala, a liberalizacija vanjske trgovine lišila je te zemlje carinske zaštite, bez koje nije moguća industrijalizacija ni jedne sada razvijene zemlje. Trgovačke tvrtke razvijenih zemalja ostvaruju velike ekstraprofite uvozom poljoprivrednih i industrijskih proizvoda iz zemalja Trećeg svijeta: maloprodajne cijene poljoprivrednih proizvoda uvezenih iz nerazvijenih zemalja su i do deset puta više od cijena po kojima su ti proizvodi kupljeni, a maloprodajne cijene industrijskih proizvoda su sedam puta više od tvorničkih cijena. [30] Pravila W T O - a omogućavaju transnacionalnim korporacijama da ovladaju gospodarstvima nerazvijenih zemalja, da stave pod svoju kontrolu njihove vlade i da u stvari koloniziraju neke od tih zemalja. Globalizacija je dakle bitno ojačala dominaciju međunarodnog kapitala i bogatih zema-

lja svjetskim gospodarstvom te eksploataciju prirodnih i ljudskih resursa ostatka svijeta. Nepovoljan utjecaj globalizacije na nerazvijene zemlje najbolje otkriva eksplozivan porast njihovog vanjskog duga, koji je od 62 milijardi dolara u 1970. povećan na 2000 milijardi dolara u 1998. godini, tako da najveći dio izvoznih prihoda tih zemalja odlazi na otplatu vanjskog duga (a od sredine 1980. godina otplata tih dugova je veća od priliva stranog kapitala). Izvještaj Svjetske komisije za socijalnu dimenziju globalizacije (World Commission on the Social Dimension of Globalization) iz 2004. godine navodi da se mnoge zemlje Trećeg svijeta nikako ne uspijevaju otrgnuti iz začaranog kruga nerazvijenosti i siromaštva. [31] U Izvještaju se zaključuje da većina stanovnika svijeta, naročito u ekonomski nerazvijenim zemljama, nije imala koristi od globalizacije, usprkos silnog povećanja opsega međunarodne trgovine i financijskih transakcija. Izvještaj Svjetske komisije za socijalnu dimenziju globalizacije (koju je 2001. godine osnovala Međunarodna organizacija rada, ILO) značajan je, jer sadrži opću ocjenu aktualnog modela neoliberalne globalizacije, ističući ove njene slabe točke: a) pravila igre globalizacije prilagođena su interesima ekonomski razvijenih industrijskih zemalja, zbog čega siromašne zemlje postaju sve siromašnije; b) globalizacija daje apsolutnu prednost materijalnim interesima zanemarujući socijalne, kulturne i ekološke vrijednosti; c) međunarodne političke i financijske institucije i multinacionalne korporacije, koje upravljaju globalizacijom, oduzele su mnoge ovlasti zemljama u razvoju, tako da one više ne mogu samostalno donositi odluke ključne za sudbinu svojih građana, što ukazuje na nedemokratski karakter globalizacije; d) globalizacija često poprima (ili se tako percipira) oblik amerikanizacije gospodarskog, društvenog i kulturnog života, što izaziva sve šire negodovanje i otpor; e) najnepovoljnija posljedica odnosno najveći neuspjeh globalizacije je u tome što stalno raste broj stanovnika našeg planeta koji žive u siromaštvu. Prema definiciji Svjetske banke, siromašnom se smatra ona osoba koja živi s manje od dva dolara na dan, a krajnje siromaštvo znači preživljavanje s manje od jednog dolara dnevno. Zaprepašćujuća je činjenica da u suvre-

menom svijetu s golemim proizvodnim potencijalima većina stanovništva najsiromašnije regije svijeta, subsaharske Afrike, sa gotovo 600 milijuna stanovnika, živi na razini nespojivoj s najnižim civilizacijskim i humanim standardima. Broj krajnje siromašnih stanovnika u toj regiji (koji žive s manje od jednog dolara dnevno) povećan je od 2 1 7 milijuna u 1990. na 3 1 3 milijuna u 2001. godini, a predviđa se da će ih 2 0 1 5 . godine biti 340 milijuna. U zemljama Trećeg svijeta živi oko 80% ukupnog svjetskog stanovništva, a njihov godišnji dohodak po glavi stanovnika često ne prelazi tisuću dolara (manje od tri dolara dnevno), što je oko trideset puta manje od per capita dohotka tipičnog za ekonomski najrazvijenije zemlje Zapada. Michel Chossudovski stoga s pravom naziva postojeći model globalizacije 'globalizacijom bijede'. Kao protuargument tvrdnji da globalizacija povećava jaz između bogatih i siromašnih zemalja često se navodi slučaj Kine, kojoj je globalizacija otvorila svjetsko tržište i time omogućila (pored ostalih povoljnih okolnosti) izuzetno brz gospodarski rast. No slučaj Kine je iznimka koja potvrđuje pravilo: radi se o zemlji s golemim brojem stanovnika, velikim unutrašnjem tržištem, brojnom obrazovanom radnom snagom, dugom kulturnom tradicijom, već postojećom industrijskom bazom, odlučnim i stabilnim političkim vodstvom orijentiranom na brz razvoj i modernizaciju zemlje i vrlo učinkovitom i fleksibilnom razvojnom strategijom i politikom. U gotovo svim ostalim zemljama Trećeg svijeta 2,6 milijardi ljudi živi u siromaštvu, a to je 36% više nego 1981. godine.

D E G R A D A C I J A D E M O K R A C I J E U ERI N E O L I B E R A L N E GLOBALIZACIJE Posljedice neoliberalne politike nisu mimoišle ni političku sferu: demokracija shvaćena u smislu vladavine naroda (što znači i sama riječ demokracija) posljednjih desetljeća proživljava sve očigledniju krizu. Demokracija se svela uglavnom na periodičko glasovanje na parlamentarnim i lokalnim izborima popraćenim izbornim kampanjama u kojima se često manipulira javnim mnijenjem, dok su stranački programi sve neodređeniji i isprazniji. Engleski sociolog Colin Crouch, direktor Institute of Governance and Public Management pri Sveučilištu Warvik, ističe kako se 'parabola politike radničke klase' nakon uzleta u vrijeme prevlasti ekonomske doktrine J. M. Keynesa i socijalne države (Weifare State) od 30-tih do 80-tih godina prošlog stoljeća nalazi u strmoglavom padu. Posljednjih 20-30 godina ne

samo ekonomska već i politička moć sve se više koncentrira u rukama privilegiranih poslovnih i političkih elita, a ideali jednakosti, ravnopravnosti i solidarnosti sve više padaju u zaborav. [32] U gotovo polustoljetnoj eri kejnzijanske ekonomske i Pigouove socijalne politike postignuta je stanovita ravnoteža između interesa kapitala i interesa rada. Vlasnici i menedžeri financijskog i korporacijskog kapitala pristali su, zbog sve snažnijih protesta protiv rastućih socijalnih nejednakosti i u interesu dugoročnog preživljavanja kapitalističkog sustava, na izvjesna ograničenja svoje moći, odnosno na izvjesne koncesije u korist radne populacije. Postignut je svojevrstan kompromis između vrlo bogate kapitalističke elite i snažnih sindikata u obliku prihvaćanja socijalne države i egalitarnih načela. Međutim u vrijeme Reaganove i Thatcherine administracije socijalna država svedena je na minimum, a sindikati su potpuno marginalizirani. Glavne simptome degradacije liberalne demokracije i prijelaz u 'postdemokratsku' eru ranije spomenuti Colin Crouch ovako opisuje:[33] a) Porast političke moći financijskih i korporacijskih elita i prevlast njihovog utjecaja kod donošenja bitnih političkih odluka. Korporacije provode snažan pritisak na vlade da dereguliraju tržište rada, da smanje poreze na dobit i kapital, da im prepuste upravljanje javnim službama. Istovremeno, svojim financiranjem izbornih kampanja neposredno utječu na rezultate izbora. Elite multinacionalnih korporacija prijete vladama koje ne pristaju na smanjenje prava radnika prestankom ulaganja ili povlačenjem iz njihove zemlje. Sve veća ovisnost vlada o upravama velikih korporacija (a i sve veća ovisnost političkih stranaka o njihovom financiranju) vodi, prema mišljenju C. Croucha, formiranju nove društvene klase, političko-poduzetničke (vlasničke) klase, koja je uzurpirala ne samo ekonomsku već i političku moć. Stoga se sve više gubi razlikovanje između javnog interesa (koji bi trebala osigurati država) i privatnih interesa za koje se zalažu korporacije. b) Komercijalizacija javnih usluga (zdravstvo, obrazovanje, socijalna skrb i drugo), što je povezano s odumiranjem socijalne države. Privatni interesi, koji u privatizaciji i komercijalizaciji javnih usluga vide mogućnost povećanja svojih profita, opravdavaju tu novu sferu tržišnih odnosa time što će se, navodno, kvaliteta tih usluga poboljšati, a troškovi smanjiti ako se na njih primjene tržišna načela. U kontekstu neoliberalne ekonomije taj novi model upravljanja javnim službama

u skladu je s jednom od glavnih pretpostavki neoliberalne doktrine, prema kojoj je upravljačka superiornost privatnih tvrtki neosporna, kao što je neosporna sporost, nesposobnost i neučinkovitost državne uprave. Međutim, pri tome se zanemaruje bitna razlika između etike javnih usluga (promicanje javnog dobra) i etike privatnog biznisa (maksimiranje profita). M. R. Friedland je upozorio na još jednu važnu posljedicu privatizacije javnih službi: građanin je izgubio svaki utjecaj na funkcioniranje tih službi nakon što se privatiziraju, što je doprinijelo općoj tendenciji gubitka stvarnog utjecaja građana na stvari od bitnog značaja za njihov svakodnevni život. [34]) Privatizacija i prepuštanje raznih javnih službi u vlasništvo ili na upravljanje putem koncesija privatnim firmama potaklo je sve rašireniju pojavu korupcije političara i državnih službenika. Općoj atmosferi što bržeg i lakšeg bogaćenja nije uspio odoljeti ni dio političke elite, koji je počeo gledati na korištenje svog položaja za stjecanje materijalnih koristi opravdanim i normalnim dijelom svog političkog angažmana. c) Sve slabija povezanost tipične političke stranke 21. stoljeća sa svojom izbornom bazom i sve manji utjecaj te baze na politiku stranke. Stranačku politiku u sve većoj mjeri određuje obnavljajuća unutarnja elita, koja se oslanja, naročito u izbornim kampanjama, na specijalizirane stručnjake i agencije za formiranje i istraživanje javnog mnijenja (uzimajući u obzir i stavove donatora koji financiraju njihovu izbornu kampanju). Političke elite su naučile vještinu manipuliranja gledištima i raspoloženjem javnosti služeći se uz pomoć stručnjaka sofisticiranim tehnikama formiranja poželjne percepcije javnosti o svojim uspjesima i namjerama. U tim im nastojanjima uvelike pomaže većina suvremenih masmedija, koji svojim senzacionalističkim, površnim i reklamnim pristupom ne omogućuju objektivno informiranje javnosti o stvarnim društvenim problemima, ne potiču kritičko promišljanje i na taj način doprinose političkoj pasivizaciji građana. U namjeri da se oživi interes javnosti, političari se sve više služe metodama spektakla, umjesto poticanja širih rasprava o ključnim nacionalnim temama. d) Nova socijalna struktura stanovništva postindustrijskih zemalja također je doprinijela atrofiranju liberalne, parlamentarne demokracije. Klasična industrijska radnička klasa se bitno smanjila, fragmentirala i dezorganizirala, tako da je izgubila političku snagu i društve-

ni utjecaj koji je imala u drugoj polovici 19. i najveći dio 20. stoljeća. Pretvaranje razvijenih industrijskih ekonomija u uslužne ekonomije te automatizacija i informatizacija proizvodnih procesa i drugih djelatnosti stvorila je novu socijalnu strukturu stanovništva, u kojoj većinu predstavljaju razne kategorije tzv. bijelih ovratnika, zaposlenika privatnih tvrtki, državnih organa i javnih službi. Taj većinski dio stanovništva je vrlo heterogen u pogledu obrazovanja, visine dohotka i ideološke i političke orijentacije i koleba se između sklonosti liberalno-lijevim opcijama i konzervativizma odnosno bliskosti interesima kapitala. Neodređena i kolebljiva ideološka i politička opredijeljenost tog većinskog dijela stanovništva, njegova apolitičnost i nevoljkost političkog angažiranja također doprinosi, po mišljenju C. Croucha, odumiranju demokracije i dolasku 'postdemokracije'. Paul Liessman upozorava na još jednu važnu posljedicu utilitarističke filozofije neoliberalnog kapitalizma s mogućim dalekosežnim posljedicama: krizu obrazovanja. Naime, težište obrazovanja je stavljeno na fragmentirana, tehnička znanja potrebna neoliberalnom kapitalu, umjesto cjelovitog obrazovanja i stvaranja kritične inteligencije. [35]

P R O M J E N E U KONSTELACIJI MEĐUNARODNIH ODNOSA I POLITIKA SUVREMENE LJEVICE Osim dalekosežnih tehnoloških, ekonomskih, socijalnih i kulturnih promjena koje su posljednjih desetljeća promijenile i dalje mijenjaju suvremenu civilizaciju, dogodile su se istovremeno i tektonske promjene u konstelaciji međunarodnih odnosa, koje također bitno utječu na političke ideologije i programe, zahtijevajući njihovo prilagođavanje novim okolnostima. Prva takva promjena od povijesnog značenja, koja je iz temelja promijenila međunarodnu scenu, je kolaps Sovjetskog Saveza, Varšavskog pakta i 'komunističkih' režima u zemljama članicama tog pakta (i Jugoslavije) 19891 9 9 1 . godine. Raspadom SSSR-a i nestankom Varšavskog pakta ostala je na međunarodnoj sceni samo jedna ekonomska i vojna supersila, Sjedinjene Države Amerike i samo jedan moćan vojni savez, N A T O (u kojem glavnu ulogu imaju SAD). Na taj su način stvoreni uvjeti za globalnu hegemoniju SAD: umjesto bipolarnog svijeta nastupilo je doba unilaterizma. Ta je bitna promjena na međunarodnoj sceni imala značajne ideološke i političke posljedice: raspad 'komunističkog' bloka europskih zemalja mnogi su

shvatili kao konačni poraz socijalističke ideologije. Kod toga je zanemarena činjenica da su vladajuća ideologija i društveno-ekonomski sustav u SSSR-u i drugim 'komunističkim' zemljama u nekim bitnim aspektima bili suprotni temeljnim idejama izvornog marksizma i komunizma, kako ga je zamišljao K. Marx. Jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista prve polovice 20. stoljeća, Joseph Schumpeter, profesor na Harvard University (koji je 1932. godine napustio Austriju pred nacizmom) je prije više od 60 godina uočio bitnu proturječnost između Marxovog učenja i stanja u SSSR-u. On u svojoj knjizi Capitalism, Socialism and Democracy piše: «Karakteristično je za taj proces kanonizacije, da između pravog značenja Marxove poruke i boljševičke prakse i ideologije postoji u najmanju ruku isto takav jaz kao između religije poniznog Galilejca Isusa i prakse i ideologije crkvenih dostojanstvenika srednjeg vijeka«. [36]. No ideolozi i propagatori pobjedonosnog neoliberalnog kapitalizma poduzeli su sve kako bi marksizam i komunizam poistovjetili s devijantnom i promašenom politikom i praksom SSSR-a i ostalih 'komunističkih' zemalja. Taj im se napor isplatio: danas je u mnogim sredinama veoma zazorno i spominjati Marxa i marksizam. Izgleda da je u znatnom dijelu lijevih intelektualnih i političkih krugova, kao i u nekim socijaldemokratskim partijama, prevladalo stanovište da su ideje i ciljevi novog humanijeg i pravednijeg društva, kakvo je zamišljao K. Marx, t.j. društva bez antagonističkih društvenih klasa, društva potpune ravnopravnosti i jednakosti ljudi, društva 'oslobođenja rada' i ukidanja svih oblika otuđenja, neostvarive u sagledivoj budućnosti. Kod mnogih lijevo orijentiranih ljudi i partija izgleda da vlada mišljenje, da je moć globalnog financijskog i korporacijskog kapitala toliko velika i sveprisutna, a njemu suprotstavljene snage toliko fragmentirane, neusklađene i slabe, da zasad radikalne promjene nisu moguće, već da se treba prilagoditi danoj situaciji i boriti se za maksimalno moguće poboljšanje materijalnog i socijalnog položaja radnih ljudi u okviru postojećeg poretka. Međutim, ta 'defanzivna' strategija velikog dijela suvremene ljevice gubi iz vida, kako izgleda, dalekosežne promjene na međunarodnoj sceni, koje će vjerojatno dovesti u ne tako dalekoj budućnosti do slabljenja i kraja globalne dominacije neoliberalnog kapitalizma. Mada su propašću Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta Sjedinjene Države Amerike postale u devedesetim godinama prošlog stoljeća jedina svjetska velesila, bez premca u pogledu ekonomske, političke i vojne moći i mada je izgledalo da je nastupilo doba ne-

upitne i dugoročnije američke globalne dominacije, posljednjih je godina ta apsolutna američka prevlast postala upitnom. Događaj koji je bitno promijenio tokove suvremene svjetske povijesti je neočekivana pojava, krajem prošlog stoljeća, nove potencijalne globalne supersile, Kine (s 1,3 milijardi stanovnika), koja već treće desetljeće doživljava nezapamćeno brz i uspješan tehnološki i ekonomski rast, koja je postala najveći svjetski izvoznik industrijskih proizvoda s najvećim deviznim rezervama (oko 1000 milijardi dolara u 2006. godini, koje će do 2010. godine narasti na 2000 milijardi dolara) i koja pokazuje sve veće ambicije na međunarodnoj sceni. Probudio se i drugi azijski div, Indija (s 1,1 milijardom stanovnika), koja se također posljednjih godina počela razvijati veoma brzim ritmom (po prosječnim godišnjim stopama rasta DBP-a od 8%) i koja također, iako diskretnije, pokazuje svoje globalne aspiracije. Postalo je očigledno da se težište svjetske gospodarske moći premješta u Aziju, u kojoj će 2050. godine živjeti dvije trećine svjetskog stanovništva, a njen udio u svjetskoj proizvodnji će prema studiji Azijske banke za razvoj (Asian Development Bank) porasti od 40% u 2004. na 60% u 2025. godini (taj je udio 1950. godine iznosio svega 20%). Stvaranju nove sheme multipolarnog svijeta doprinosi i oporavak Rusije od tranzicijskih nevolja, njen ubrzani gospodarski razvoj i sve izraženije ambicije da postane samostalan i važan čimbenik u međunarodnim odnosima. U tom kontekstu velikog prestrojavanja u raspodjeli ekonomske i političke moći na svjetskoj pozornici, koje najavljuje početak kraja globalne prevlasti i premoći Sjedinjenih Država Amerike, ne treba zanemariti ni promjene u Latinskoj Americi, koje obilježava prekid dominacije SAD-a i samostalan put kojim su krenule zemlje Latinske Amerike u rješavanju svojih ekonomskih i socijalnih problema, put koji je različit od načela neoliberalne ekonomije. Očigledno je da se ekonomska, politička (a dugoročno i vojna) premoć SAD-a (pa i Zapada općenito) bliži svome kraju i da se rada novi, multipolarni svjetski poredak. Po procjeni Goldman Sachsa, pet zemalja u usponu, Kina, Indija, Brazil, Rusija i Meksiko, imat će zajedno 2040. godine veći društveni bruto proizvod od sedam razvijenih zapadnih zemalja, G7. Globalna dominacija Sjedinjenih Američkih Država ostala je neupitna jedino u vojnoj sferi, dok se u svim drugim vidovima (industrijskom, vanjsko-trgovinskom, financijskom, obrazovnom, kulturnom) osjetno smanjuje. S tim u vezi nije nerealna pretpostavka da će ta nova raspodjela globalne ekonomske i političke moći smanjiti dominaciju međunarodnog financijskog i korporacijskog kapitala, a s tim povezano i prevlast ideolo-

gije i prakse neoliberalnog kapitalizma, što može otvoriti šire mogućnosti za promišljanje i ostvarenje novih, pravednijih, humanijih i djelotvornijih okvira društveno-ekonomskog uređenja. No to su samo mogućnosti, a budući će događaji pokazati hoće li se i u kojoj mjeri te nove okolnosti iskoristiti za boljitak čovječanstva.

F I N A N C I J S K A I E K O N O M S K A KRIZA N E O L I B E R A L N O G KAPITALIZMA: U Z R O C I I P O S L J E D I C E Svijet je 2008. godine potresla duboka financijska i ekonomska kriza nastala u SAD, koja je uskoro zadobila planetne razmjere. Tri su glavna uzroka dovela do sloma financijskog sustava u SAD: prvo, golemi i stalno rastući budžetski i vanjskotrgovinski deficit, što je posljedica znatno veće javne i privatne potrošnje od domaće proizvodnje; drugo, sve spekulativnije poslovanje banaka i drugih financijskih institucija, koje su u trci za što bržim i većim profitima izmišljale sve složenije i rizičnije instrumente financijskog poslovanja; i treće, sve veća dohodovna polarizacija američkog društva, zbog koje je pretežan dio stanovništva mogao održavati relativno visoku potrošnju jedino sve većim zaduživanjem. Ukupni dug američkih kućanstava povećan je od 680 milijardi dolara u 1974. na 14.000 milijardi dolara u 2008. godini, a svako je kućanstvo imalo u prosjeku 13 kreditnih kartica i dug od 120.000 dolara. [37] Od početka 1980-tih godina Amerikanci (domaćinstva i država) troše više nego što proizvode, a razliku nadoknađuju sve većim zaduživanjem: nacionalni dug S A D narastao je od 3000 milijardi dolara u 1990. na 10.000 milijardi dolara u 2008. godini. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine, Paul Krugman već je prije deset godina predvidio da će prekomjerna državna i privatna potrošnja u SAD, koja prelazi mogućnosti američkog gospodarstva, završiti velikom ekonomskom krizom. Banke su olako odobravale stambene hipotekarne kredite, na osnovu kojih su izdavale, prodavale i špekulirale s raznim sve složenijim i riskantnijim vrijednosnim papirima (tzv. derivatima). Američka je vlada u cilju oživljavanja potražnje i ekonomske aktivnosti poticala banke i investicijske fondove da odobravaju zajmove i manje solventnim strankama uz povoljnu kamatnu stopu. Banke su se osiguravale od rizika istovremeno nastojeći ostvariti što veće profite putem raznih oblika tzv. sekuritizacije svojih vrijednosnica, kao što su C D S (credit default swap), C D O (collateral debts obligation), A B S (asset-backed securities), čime su rizik prebacivale na druge banke i financijske ustanove

diljem svijeta. Stambeni krediti su se masovno odobravali već prezaduženim američkim domaćinstvima (tzv. subprime krediti). Prvi znakovi financijske krize pojavili su se već 2005. godine, kad je značajno smanjena stanogradnja i prodaja stanova uz pad cijena stanova i kuća. Već potkraj 2006. godine velik broj domaćinstava nije bio u mogućnosti otplaćivati kreditne rate. Sredinom 2007. godine dva milijuna američkih obitelji bilo je prisiljeno prodati kuće, jer nisu mogle otplaćivati kredite. Banke su počele masovno plijeniti i prodavati kuće neurednih platiša, što je uzrokovalo daljnji pad cijena nekretnina i vrtoglavi pad hipotekarnih vrijednosnica. Sve je to izazvalo paniku i opću nelikvidnost, da bi u rujnu 2008. godine puknuo prenapuhani balon američkog financijskog sustava i buknula velika financijska kriza. Američki, a ubrzo i svjetski, financijski sustav našli su se zbog opće nelikvidnosti na rubu kolapsa. Mnoge banke, investicijski fondovi i osiguravajuća društva bili su pred bankrotom. Wall Street se počeo urušavati: index Dow Jones na njujorškoj burzi pao je 40%, a dionice svjetskog osiguravajućeg giganta AIG samo su u jednom danu pale za 60%. Suočene s kolapsom financijskom sektora, vlade skupine G8 donose odluku o spašavanju vodećih banaka i financijskih ustanova od stečaja državnim sredstvima. U najtežoj su se situaciji našle dvije vodeće američke financijske tvrtke Fannie Mae i Freddy Mac, koje su izdale oko polovine od oko 12.000 milijardi dolara hipotekarnih zajmova u SAD. Američka je vlada svojom financijskom intervencijom od 7. rujna 2008. godine spasila od bankrota ta dva financijska koncerna. Dva tjedna kasnije, investicijska banka Lehman Brothers, simbol financijske moći Wall Streeta, proglasila je bankrot. Sličnu sudbinu doživjele su i druge velike i ugledne investicijske banke u SAD: Morgan Stanly i Goldman Sachs, koje je također budžetskim sredstvima spasila država, a banku Merril Lynch preuzela je Bank of America. Bankrotirale su dakle vodeće američke financijske institucije, koje su desetljećima gospodarile svjetskim tržištem kapitala. Henry Paulson, tadašnji američki ministar financija, autor državnog sanacijskog programa vrijednog 700 milijardi dolara, izjavio je da je državna intervencija jedini način da se spasi američki financijski sustav od kolapsa i da se osigura funkcioniranje američkog gospodarstva. Državna intervencija pomoću budžetskih sredstva značila je da se teret spašavanja privatnih banaka prenosi na porezne obveznike (dok su za to vrijeme menedžeri tih banaka primali i dalje astronomske plaće i goleme bonuse). Korijeni aktualne krize leže u neoliberalnom ekonomskom modelu uvedenom 1980-tih godina na osnovu tzv. Washingtonskog sporazuma.

Taj je sporazum proklamirao totalnu privatizaciju, deregulaciju i liberalizaciju ekonomskog poslovanja, kako bi se uklonile sve zapreke za neograničenu akumulaciju kapitala i bogatstva i kako bi se povećao udio profita u raspodjeli nacionalnog dohotka. To se i dogodilo: plaće američkih zaposlenika stagnirale su ili padale (za 20% najsiromašnijih prosječna plaća je 2000. godine u S A D bila niža 20% u odnosu na 1979. godinu), dok su prihodi najbogatijih rasli: na 5% američkog stanovništva otpadalo je 38% ukupnog dohotka stvorenog između 1990. i 2006. godine. Sve veće raslojavanje američkog društva pokazuju i podaci o golemoj koncentraciji privatne imovine u rukama najbogatijih i osiromašenju znatnog broja građana: 50% građana posjeduje svega 2,8% vrijednosti ukupne privatne imovine. [38] Neizbježna posljedica tog ubrzanog socijalnog raslojavanja bio je pad kupovne moći stanovništva. Jedino rješenje za održavanje i rast potražnje, a time i za gospodarski rast, bilo je sve veće zaduživanje američke srednje klase i nižih socijalnih slojeva putem uvođenja kreditnih kartica i potrošačkih kredita za kupnju automobila i tekuće troškove, a posebno za kupnju stambenog prostora. Taj sustav stimuliranja potražnje i gospodarskog rasta putem zaduživanja odgovarao je vladi, bankama, industrijskim poduzećima i potrošačima. Sniženje kamatnih stopa, koje je 2001. godine potaknula američka centralna banka (Federal Reserve Board), ubrzalo je zaduživanje kućanstava i ekspanziju kreditnog poslovanja kao i sve raznolikije i sofisticiranije oblike financijskih transakcija. Kad je sredinom 2007. godine došlo do masovnog zastoja u otplati stambenih kredita, postalo je jasno da će se sustav utemeljen na sveopćem zaduživanju i na financijskim transakcijama i špekulacijama urušiti. Prenapuhani financijski mjehur, bez odgovarajućeg oslonca na realni sektor ekonomije, morao je na kraju prsnuti. Nije trebalo dugo čekati da financijska kriza izazove potres i u realnom sektoru. Tijekom 2008. godine pad gospodarske aktivnosti izazvao je gubitak radnih mjesta i povećanje nezaposlenosti: bez posla je ostalo oko pet milijuna Amerikanaca. Prodaja automobila je pala za oko 38%, a početkom lipnja 2009. godine najveći američki proizvođač automobila, stotinu godina stara korporacija General Motors, simbol američke gospodarske moći i dinamizma, objavila je stečaj. U posljednjih je pet godina taj industrijski div nagomilao gubitaka u iznosu od 88 milijardi dolara, pa ga ni 20 milijardi državnog zajma nije moglo spasiti od stečaja. Za spas te korporacije i stvaranje novog General Motorsa bio je potreban opsežan državni program sanacije, koji predviđa dodatnu budžetsku injekciju od 60 mili-

jardi dolara, zatvaranje desetak tvornica, otpuštanje 11.000 radnika i, što je posebno zanimljivo, državno učešće u dioničkom kapitalu sa 72,5%. U drugoj polovici 2008. godini, kad je postalo jasno da do tada poduzete mjere nisu uspjele zaustaviti kolaps ne samo američkog već i svjetskog financijskog sustava, kad je panika na svjetskim burzama bila na vrhuncu, američki ministar financija Paulson predložio je program pod nazivom Trouble Asset Relief Program vrijedan 700 milijardi dolara. Istovremeno je u Londonu premijer Gordon Brown objavio da će britanska vlada s 500 milijarda funta pomoći spašavanju velikih banaka od bankrota. Predsjednici Bush, Sarkozy i Barroso usvojili su u listopadu 2008. godine zajednički program mjera za suzbijanje krize: državna pomoć financijskim ustanovama u cilju osiguranja likvidnosti, državna jamstva za depozite, otkup 'loših' dugova i vrijednosnica, veća regulacija i nadzor banaka, drugih financijskih ustanova, rejting agencija i hedge fondova (investicijskih fondova koji se bave rizičnim poslovima zasnovanim na deriviranim vrijednosnicama), kontrola 'poreznih rajeva' kao i menedžerskih plaća i bonusa. Te su odluke značile kopernikanski obrat u bitnim načelima funkcioniranja neoliberalnog kapitalističkog gospodarstva: umjesto odlučnog zagovaranja apsolutne slobode tržišta i gospodarskog poslovanja, totalne deregulacije i ukidanja državnog intervencionizma, odjednom je usvojena politika aktivnog i opsežnog državnog angažmana u gospodarstvu, jer se to pokazalo kao jedini uspješan način spašavanja kapitalističkog sustava od kolapsa. Suvremena kriza potvrdila je neodrživost temeljnih načela Friedmanove neoliberalne doktrine, koja je tvrdila da jedino potpuno slobodno tržište (t.j. tržište oslobođeno državne regulative i kontrole) može osigurati optimalan gospodarski rast, ravnotežu, stabilnost i pored toga zadovoljiti općedruštvene interese, kao i demokraciju i slobodu. Nužnosti državnog intervencionizma postali su izgleda svjesni i korporacijski menedžeri: prema anketi koju je početkom 2009. godine provela Economic Intelligence Unit (u okviru časopisa Economist), većina od 418 anketiranih direktora britanskih korporacija podržala je veći nadzor države nad ekonomijom, naročito nad bankarskim sektorom. Gotovo dvije trećine direktora složilo se s ograničavanjem slobodnog tržišta i većom ulogom države u gospodarstvu, priznajući da aktualna kriza zahtijeva reformu postojećeg neoliberalnog modela. Početkom travnja 2009. godine summit zemalja G20 u Londonu potvrdio je novu politiku opsežnih državnih intervencija kako bi se izbjeglo ili ublažilo urušavanje svjetskog gospodarstva. Procijenjeno je da će u tu svrhu biti potrebna državna pomoć posrnulom financijskom sektoru i gos-

podarstvu u raznim oblicima (dokapitalizacija, zajmovi, otkup 'loših' vrijednosnica, monetarna emisija) u visini od 5000 milijardi dolara. Sav taj teret izvlačenja financijskog i gospodarskog sustava iz krize prebačen je u krajnjoj liniji na porezne obveznike, dok su vinovnici krize, vlasnici i menedžeri banaka i korporacija nastavili primati astronomske plaće i bonuse (procjenjuje se da je diljem svijeta krajem 2008. godine bankarima isplaćeno ukupno oko deset milijardi dolara bonusa. Iako još nije postignuta konsolidacija američkog i svjetskog financijskog sustava kao ni oživljavanje realnog sektora gospodarstva, ipak su opsežne mjere državne intervencije uspjele spriječiti financijski i gospodarski kolaps. Očekuje se doduše pad društvenog bruto proizvoda u 2009. godini u S A D od 2%, u Europskoj Uniji oko 5%, u Japanu za 10%, dok će se u Kini stopa rasta smanjiti na 6%. Prema raspoloživim podacima i procjenama većine ekonomskih analitičara, postupni oporavak američkog, europskog i svjetskog gospodarstva može se očekivati tijekom 2011. i 2012. godine. Američko i svjetsko gospodarstvo bilo je 2008. godine na rubu ponora, ali su ga od urušavanja spasile brze, radikalne i opsežne mjere državne intervencije (najopsežnije u ekonomskoj povijesti). No posljedice porasta nezaposlenosti, pada kupovne moći, potrošnje i životnog standarda srednjih i nižih dohodovnih slojeva stanovništva, zatim smanjenog bankovnog kreditiranja poduzeća i domaćinstava, nižih stopa rasta i inflatornih tendencija osjećat će se još godinama. Sjedinjene Američke Države će doduše ostati još nekoliko desetljeća najveće svjetsko gospodarstvo, ali će aktualna financijska i ekonomska kriza, koja je počela u toj zemlji, oslabiti njen položaj kao vodeće svjetske sile, prvenstveno zbog golemog javnog duga, koji je dosegao iznos od preko 10.000 milijardi dolara (što je oko 83% američkog DBP). Kina će i dalje kupovati američke državne obveznice i na taj način održavati funkcioniranje američkog gospodarstva i društva, ali istovremeno time osigurati nastavak svog rastućeg izvoza u SAD. Taj novi, zanimljiv fenomen, t.j. uska međuzavisnost kineskog i američkog gospodarstva, je glavni razlog njihovog zajedničkog interesa za svladavanje sadašnje globalne ekonomske krize. Ipak, dugoročno, Amerika će se morati suočiti s problemom otplate svog javnog duga, koji je porastao od 3000 milijardi dolara u 1990. na preko 10.000 milijardi dolara u 2008. godini. Jedini način da se otplati taj enormni dug bit će smanjenje javne i privatne potrošnje. Jedna od važnih pouka aktualne krize kapitalističkog sustava je što je ta kriza nedvosmisleno potvrdila, prvo, da nekontrolirano tržište i gospodarsko (a naročito financijsko poslovanje) izaziva duboke, strukturne

poremećaje i krize, i, drugo, da u tom sustavu manjina vlasnika i upravljača financijskim i korporacijskim kapitalom prisvaja nerazmjerno velik dio proizvedenog društvenog proizvoda, ostavljajući golemoj većini ljudi koji žive isključivo od svog fizičkog ili intelektualnog rada sve manji dio (zadržavajući u vrijeme konjunkture sav ekstra profit za sebe, a za vrijeme krize svaljujući gubitke na čitavo društvo). Jacques Attali vjeruje da će ta kriza pomoći 'da shvatimo kako ta ista skupina nakon što je prigrabila sve što je mogla, svoj profit, premije i bonuse, naplaćuje od radnika, poreznih obveznika, zaposlenika, potrošača, poduzetnika i štediša diljem svijeta, primoravajući države da u nekoliko tjedana iznađu sredstva kojima će pokriti rupe u svojim blagajnama i to u iznosima koji su tisuću puta veći od onih što ih ti isti državnici svakodnevno odbijaju dati najnerazvijenim zemljama i gladnima u svijetu.'[39] Zahvaljujući spasiteljskoj intervenciji države izbjegnut je i ovaj puta (kao i 1930-tih godina) kolaps svjetskog kapitalističkog sustava, međutim sve upućuje na zaključak da se radi samo o palijativnom, privremenom suzbijanju simptoma patologije neoliberalnog kapitalizma. Naime, ako se ne provedu dublje, strukturne reforme tog modela, t.j. ako se ne uklone sistemski uzroci njegove patologije, periodičke ekonomske, socijalne (a i političke) krize će se ponavljati u sve akutnijem obliku.

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4]

[5] [6] [7] [8]

Daniel Bell, The Coming of Postindustrial Society, Heinemann, London, 1974. Serge Mallet, La Nouvelle Classe Ouvriere, Paris, 1963. Andre Gorz, Adieux au Proletariat - Au dela du socialisme, Edition Galilee, Paris, 1980. Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden Marketing, Zagreb, 2000; naslov originala The Information Age: Economy, Society and Culture, Blackwell Publications, Oxford, 1998. P. Gowan, Crisis in the Heartland, New Left Review, no. 65, 2009. Michael Piore, Charles Sabel, The Second Industrial Divide: Possibilities for Prosperity, Basic Books, New York, 1984, str. 17 M. Castells, Uspon umreženog društva, str. 199 Francois Bar, M. Borrus, The Future of Networking, University of California, Berkeley, 1993.

[9] [10] [11] [12] [13] [14]

[15] [16] [17] [18] [19] [20] [21] [22]

George Silvestri, J. Lukasiwics, Outlook 1990-2006: Occupational employment projections, Monthly Labour Rewiew, November, 1993. Harley Shaiken, Work Transformed: Automation and Labour in the Computer Age, Rinehart & Winston, New York, 1985. John Maynard Keynes, Essays in Persuasion, Macmillan, London, 1931. John Maynard Keynes, The General Theory of Employment, Interest and Money, Hartcourt, New York, 1936, str. 380 Gunnar Myrdal, Beyond the Welfare State, Mehuen & Co. Ltd., London, 1960. John Kenneth Galbraith, American Capitalism, Boston, 1952; Economy of Public Purpose, Middlesex, 1975; The New Industrial State, Boston, 1965 F. V. Hayek, The Road to Serfdom, London, 1935. Gunnar Myrdal, The Trend Toward Economic Planning, The Manchester School of Economic Studies, 1951. Richard Stone, A Programming for Growth, Chapman and Hall, London, 1964. Thorsten Veblen, The Theory of Leisure Class, Houghton Mifflin, Boston, 1973. Arthour Pigou, The Economics of Welfare, MacMillan, London, 1925. Milton Friedman, Capitalism and Freedom, The University Chicago Press, Chicago, 1962. Robert Kuttner, Everything for Sale: The Virtues and Limits of Markets, Alfred A. Knopf, New York, 1997. Newsweek, 21.10.2002.

[23] ibid. [24] Lester fhurrow, Dangerous Currents: The State of Economics, Oxford University Press, 1983. [25] J. K. Galbraith, The Age of Uncertainty, Houghton Mifflin, 1977, Boston, str. 283 [26] David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press, 2005. [27] Lester Thurrow, The Future of Capitalism: How Today s Economic Forces Shape Tomorrow s World, Morrow, New York, 1996. [28] Naomi Klein, No Logo, Flamingo, London, 2000, str. 231 [29] C. Crouch, Postdemokracija, Izvori, Zagreb, 2007, str. 71; naslov izvornika Postdemocrazia, Laterna & Figli, Roma, 2003.

[30] Michel Chossudovski, Globalizacija bijede i Novi svjetski poredak, Prometej, Zagreb, 2008; naslov izvornika The Globalization of Poverty and the New World Order, Toronto, 2006. [31] International Labour Organization, A Fair Globalization: Creatining Opportunities for All, Geneva, 2004. [32] C. Crouch, The Parabola of Working Class Politics, u A. Gamble and T. Wright, The New Social Democracy, Blackwell, Oxford, 1999. [33] C. Crouch, Postdemokracija, Izvori, Zagreb, 2007. [34] M. R. Friedland, The Marketization of Public Services, u C. Crouch et al. (eds.), Citizenship, Markets and the State, Clendon Press, Oxford, 2001. [35] Paul Liessman, Teorija neobrazovanosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008. [36] Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Harper & Brothers Publications, New York, 1942. [37] Fareed Zakaria, Svijet nakon Amerike, Fraktura, 2009, str. 17; naslov izvornika The Post-American World [38] Jacques Attali, Kriza, a poslije ?, Meander Media, Zagreb, 2009, str. 42; naslov izvornika La crise et apres?, Fayard, Paris, 2008. [39] ibid. str. 120 O S T A L A LITERATURA: George Soros, The Crises of Global Capitalism, Open Society Endangered, Public Affairs, New York, 1998. Joseph Stiglitz, Globalization and its Discontents, W. W. Norton & Company, New York, 2002. Joseph Stiglitz, Making Globalization Work, W. W. Norton & Company, New York, 2006. Noam Chomsky, Hegemony or Survival, Henry Holt & Company, New York, 2003. Niall Ferguson, The Rise and Fall of the American Empire, Penguin, 2005. E. A. C. Robinson, John Maynard Keynes, New York, 1964. Joel Bakan, Korporacija, patološka težnja za profitom, Mirakul, Zagreb, 2005.

XII. S U V R E M E N I SVIJET I SOCIJALIZAM

T E H N O L O Š K E , E K O N O M S K E , P O L I T I Č K E I IDEJNE T E N D E N C I J E S U V R E M E N O G SVIJETA Socijalistički pokreti u Europi i svijetu našli su se posljednjih desetljeća 20. i početkom 2 1 . stoljeća pred novim velikim izazovima: dubokim strukturnim promjenama kapitalističkog društva (prijelaz u postindustrijsku fazu razvoja); informatičkom revolucijom i njenim dalekosežnim ekonomskim i socijalnim posljedicama; prevlašću radikalne, neoliberalne varijante kapitalizma; novom socijalnom stratifikacijom modernih društava i smanjenjem brojnosti, homogenosti i utjecaja klasične radničke klase; opasnošću ekološke katastrofe; bitnim promjenama na međunarodnoj sceni nakon propasti sovjetskog bloka; nezaustavljivom neoliberalnom globalizacijom; neočekivanim promjenama u odnosu snaga glavnih globalnih 'igrača'. Nove okolnosti dovele su socijaldemokratske partije u novu situaciju u kojoj one još uvijek traže odgovore na suvremene civilizacijske izazove, nastojeći pri tom da profiliraju svoj novi identitet. One su sve više gubile vezu s tradicionalnom radničkom klasom, a da nisu u dovoljnoj mjeri u pokret za društvene promjene uključile nove kategorije radnog i marginaliziranog stanovništva, nisu se uže programski i djelatno povezale s mnogobrojnim udrugama civilnog društva, niti su na vrijeme našle zadovoljavajuće odgovore na nove ekonomske i društvene izazove (ekologija, globalizacija, hegemonija neoliberalnog kapitalizma uz istovremeno njegovu sve očigledniju nestabilnost i ranjivost, sve dublja socijalna polarizacija, kriza liberalne demokracije, vrijednosna dezorijentacija). Članstvo nekih

socijaldemokratskih partija počelo se osipati, a njihova se politička aktivnost velikim dijelom svela na borbu za osvajanje ili sudjelovanje u vlasti. Iako je i u drugoj polovici 20. stoljeća u zapadnoj Europi bilo povremenih masovnih radničkih pobuna, zamisao o promjeni društveno-ekonomskog sustava putem revolucije izgleda da je pala u zaborav. (Posljednja ozbiljna revolucionarna previranja u zapadnoj Europi zbila su se 1917-1923. godine). Radikalnim, ultraljevičarskim pokretima između 1965. i 1975. godine (talijanske Crvene brigade i zapadno-njemačka frakcija Crvene armije) partije ljevice osporavale su legitimitet i osudile ih. Rudarski štrajk u Velikoj Britaniji 1984. godini bio je posljednji pokušaj masovnog i odlučnog otpora radničke klase zapadne Europe svemoći upravo uspostavljenog neoliberalnog kapitalizma. Tijek, obilježja i svršetak te pobune vjerno su odražavali nove okolnosti u kojima se našla europska radnička klasa potkraj 20. stoljeća. Rudari su se pobunili protiv vladine odluke da se zatvori velik broj rudnika ugljena i da bez posla ostane više od stotinu tisuća radnika. U štrajk je stupilo oko 190.000 rudara koji su zauzeli rudnike, a protiv njih je vlada poslala desetak tisuća do zubi naoružanih policajaca. Tijekom jednogodišnje pobune uhićeno je blizu 10.000 osoba. Pobuna je na kraju ugušena, a 20% rudara vratilo se na posao. Konzervativna vlada Margaret Thatcher, koja ustoličila neoliberalnu politiku u Velikoj Britaniji, bila je naime odlučna da skrši pobunu rudara svim raspoloživim sredstvima. M. Thatcher je tim povodom izjavila: 'Na Falklandima smo se morali boriti s vanjskim neprijateljem: Ovdje imamo unutrašnjeg neprijatelja i borba je teža, a sloboda ugroženija'. S druge strane potpredsjednik Nacionalnog rudarskog sindikata, Mick McGahi, je rekao: 'Da bi raskomadali državu blagostanja, moraju razbiti sindikalni pokret, a prije svega skršiti rudare.'[1] Iako su pobunjeni rudari bili složni i ustrajni, taj masovni radnički otpor nastupajućem radikalnom i bezobzirnom neoliberalnom kapitalizmu nije uspio, i to uglavnom zbog tri razloga: prvo, izostala je solidarnost i podrška većine radničke klase Velike Britanije; drugo, vodstvo laburističke stranke nije poduprlo akciju rudara; i treće, vlada M. Thatcher odlučila je slomiti pobunjene rudare ako zatreba i silom. U istraživanju mogućnosti izlaza iz civilizacijske krize u kojoj se svijet danas nalazi i njegove preobrazbe u viši civilizacijski model, t.j. u društvo utemeljeno na načelima socijalne pravde, jednakosti i slobode u kojem će čovjek biti oslobođen od svih oblika podčinjenosti i eksploatacije i u kojem će moći razvijati svoje ljudske, etičke, intelektualne i kreativne potencijale, treba sagledati tehnološke, ekonomske, političke i kulturne uvjete

za prijelaz na tu višu civilizacijsku razinu. Razvoj proizvodnih snaga ljudskog društva, t.j. tehnološki napredak igra bez sumnje presudnu ulogu u evoluciji ljudskog društva. S tim u vezi bitna je okolnost da će se prema svim relevantnim prognozama eksplozivni razvoj informatičke tehnologije nastaviti i sljedećih desetljeća. Predviđa se da će za 15-20 godina većina stanovnika Zemlje biti povezana informatičkim mrežama. Posebno će biti značajno daljnje povećanje kapaciteta mikroprocesora u obradi i pohranjivanju podataka. Internetske usluge bit će bitno jeftinije, a znatnim dijelom i besplatne (Google već sada pruža stanovništvu San Francisca i okolice besplatan pristup bežičnom internetu, a Linux omogućava korištenje interneta po izuzetno niskim cijenama). Elektronsko komuniciranje i informiranje uz niske cijene ili besplatno potisnut će korištenje papirnatih medija, a elektroničke će knjige djelomično zamijeniti uobičajene papirnate knjige. Osim mnogih prednosti (povećanja tehnološke i ekonomske učinkovitosti), sveopće elektronsko praćenje i nadzor kretanja i ponašanja predmeta i osoba moći će se zloupotrijebiti, smanjujući ili čak ukidajući diskreciju i osobnu privatnost. Osim daljnjeg brzog napretka u elektronici i informatici očekuju se također nova otkrića u biotehnologiji, nanotehnologiji i robotizaciji. Osim masovne upotrebe robota u proizvodnji i ostalim gospodarskim i društvenim djelatnostima, proširit će se njihovo korištenje u obavljanju kućanskih poslova. Nove tehnologije znatno će izmijeniti način proizvodnje i prometa, korištenja zdravstvenih i obrazovnih usluga kao i svakodnevni život ljudi. Budući eksponencijalni razvoj informatičke tehnologije u uvjetima neoliberalne ekonomije uvjetovat će još neko vrijeme nastavak dosadašnjih tendencija (u vjerojatno još izraženijem obliku) na području društvenih odnosa, odnosa rada i kapitala, obrazaca društvenog, političkog i osobnog života. To će se događati sve dok neravnoteže, proturječnosti i destruktivni učinci takvog razvoja ne dostignu kritičnu točku, kad će se čitav sustav raspasti ili transformirati u neki novi društveno-ekonomski model, koji će omogućiti daljnji civilizacijski napredak utemeljen na elementarnim načelima socijalne pravde i etike, na osiguranju neophodne društvene kohezije i očuvanju i zaštiti prirodnog okoliša. Ubrzani razvoj informatičke tehnologije, interaktivnih računalnih mreža i umrežavanje financijskih, ekonomskih i društvenih djelatnosti i dalje će pogodovati širenju globalizacije i jačanju svjetskog ekonomskog sustava na račun slabljenja nacionalnih ekonomija i atrofiranju suverenosti nacionalnih država. Politički će sustavi postati sve ovisniji o središtima financijske i korporacijske moći, sve uda-

ljeniji od građana i sve opterećeniji korupcijom i manipulacijama, gubeći zbog toga ugled i legitimitet. Globalizirat će se sve više i kriminalne djelatnosti, a organizirani kriminal povećat će svoj utjecaj na ekonomska i politička zbivanja. I dalje će jačati moć kapitala, što će rezultirati u daljnjem smanjenja radničkih prava i uloge sindikata. Globalna mreža financijskog kapitala pogodovat će njegovom integriranju i jačanju njegove moći u promicanju svojih ciljeva i interesa. S druge strane, radna snaga će se ubrzano razjedinjavati, gubeći društveni utjecaj, pa i svoj klasni identitet. Međutim latentni sukob između rada i kapitala, koji je zapravo sukob između dviju filozofija: filozofije vladavine nesputanog, slobodnog tržišta, primata materijalnih vrijednosti i egoizma s jedne strane, te filozofije koja daje prednost humanističkim i moralnim vrijednostima s druge strane, i dalje će se zaoštravati i u dogledno vrijeme dosegnuti svoj vrhunac. Integracija i koncentracija financijskog kapitala uzrokovat će sve izraženiju polarizaciju bogatih i dinamičkih regija, zemalja i društvenih slojeva s jedne strane i zaostalih, perifernih, marginaliziranih i siromašnih regija, zemalja i slojeva stanovništva s druge strane. Istovremeno s tim tendencijama, informatička će revolucija nametati, kako ističe Manuel Castells, nove organizacijske oblike gospodarskih aktivnosti u kojima će doći do vertikalne dezintegracije organizacije i poslovanja u korist mrežne organizacije, do veće uloge iskustva, znanja, samostalnosti, inicijative i kreativnosti radnika te intenzivnije suradnje menedžmenta i radnika. [2] A Noam Chomsky vidi glavnu posljedicu informatičke revolucije s gledišta društvenog razvoja u stvaranju uvjeta da ljudi više ne služe kao sredstva za proizvodnju, pa će stoga radna snaga prestati biti roba koja se prodaje na tržištu radne snage. On je uvjeren da će informatička revolucija omogućiti 'oslobođenje rada', t.j. pretvoriti rad od prisilne djelatnosti radi preživljavanja u slobodnu i kreativnu aktivnost. Osim tehnološkog napretka bitan utjecaj na ekonomska i društvena kretanja imat će i dalje neoliberalna ideologija i politika, koja je posljednjih desetljeća zavladala velikim dijelom svijeta. Ta će ideologija i politika vjerojatno još nekoliko desetljeća dominirati globalnom ekonomskom i društvenom scenom, a možda čak i ojačati svoj utjecaj i moć. Kapitalizam neoliberalnog tipa zavladat će svim sferama društvenog života: svijet će se pretvoriti u golemo tržište u kojem će dominirati sveopća jagma za što većim profitima i što bržim bogaćenjem pod svaku cijenu. Sve će biti podređeno zakonima tržišta, ne samo proizvodnja i razmjena, već i obrazovanje, zdravstvo, sport, kultura i svakodnevni život ljudi. Vladajuću klasu tog

društva radikalnog kapitalizma sačinjavat će vlasnici financijskog i korporacijskog kapitala i njihovi vodeći menedžeri i stručnjaci. Ta će klasa biti, odnosno nastojati da postane i ostane, gospodar svijeta. Ona će biti, kako kaže Jacques Attali, »obuzeta megalomanijom, narcisoidnošću, egocentrizmom ... i neće osjećati nikakvu pripadnost, ni nacionalnu, ni političku, a ni kulturnu ... a živjet će u privatnim gradovima, zaštićena zidovima koje će čuvati plaćenici«. [3] Apologija bespoštednog natjecanja (često beskrupuloznog i spekulativnog poslovanja), bez obzira na socijalne i ekološke posljedice, ostat će glavno obilježje neoliberalnog svjetonazora. Vladavina neoliberalnog kapitalizma, rušeći državne granice i smanjujući ulogu države ili je stavljajući u svoju službu, širit će prostor i djelovanje slobodnog globalnog tržišta. No koristi od takve globalizacije imat će jedino, ili najvećim dijelom, malobrojni pripadnici povlaštene klase. Broj siromašnih stanovnika Zemlje, onih koji su primorani živjeti s manje od dva dolara na dan, porast će s 2,5 milijardi u 2006. na 3,5 milijarde u 2035. godini. Rastuća moć financijskog i korporacijskog kapitala te njima podređenih medija bitno će reducirati nadležnosti i ulogu nacionalnih država. Država će u interesu kapitala smanjiti poreze na kapital i dobit, što će bitno ograničiti njenu sposobnost da financira obrazovanje, znanost, zdravstvo, socijalnu skrb i ostale javne službe, prepuštajući ih privatnim ustanovama i poduzećima. Privatizacijom nekad besplatnih javnih usluga one će se naplaćivati po tržišnim cijenama, što će dodatno pogoršati standard zaposlenih ljudi koji žive isključivo od svog rada. Privatizacija javnih službi počela je u S A D već u 80-tim godinama prošlog stoljeća, a tijekom 90-tih čak su i pojedini zatvori, dijelovi obavještajnih službi i neki poslovi vezani uz obranu prepušteni privatnim koncernima. [4] Opasnost od terorizma poslužila je nekim državama kao opravdanje da u interesu državne sigurnosti uvedu kontrolu kretanja i ponašanja građana putem novih tehnika prisluškivanja telefonskih razgovora, nadzornim kamerama na javnim mjestima i sl. (u S A D je na javnim mjestima instalirano 30 milijuna, a u Velikoj Britaniji 4,2 milijuna nadzornih kamera). Dosadašnje tendencije pokazuju da bi zakoni tržišta i profita mogli potpuno nadvladati socijalne, humane i općedruštvene obzire i interese. Posljednja žrtva logike imanentnih zakona slobodnog, nesputanog i sve agresivnijeg tržišta u službi kapitala mogla bi biti demokracija, politički sustav koji je stvorio kapitalizam, jer mu je bila potrebna pravna država, demokracija i individualne slobode kako bi mogao slobodno i sigurno poslovati i koristiti 'slobodnu' radnu snagu, pretvorenu u robu koja se nudi na tržištu.

Iako je ovdje opisani, prilično mračan scenarij neposredne budućnosti utemeljen na ekstrapolaciji dosadašnjih trendova vjerojatan, to ne znači da nije moguć i drukčiji tijek budućih događaja, ako ih neke dovoljno snažne, ovdje nepredviđene, društvene silnice usmjere u drugom pravcu. Sve nesputanije (državnim granicama i propisima, kao i moralnim obzirima), sve moćnije i agresivnije globalizirano tržište iskazuje neodoljivu težnju da svojim zakonima podredi ne samo načela elementarne društvene pravde i humanosti, te suverenitet nacionalnih država i demokraciju, već da pored toga zbog interesa svojih gospodara žrtvuje i kolijevku života i opstanka čovječanstva: prirodu. U trci za što većim i bržim profitom, neobuzdano tržište, odnosno njegovi protagonisti i korisnici, financijski i korporacijski kapital, nesmiljeno devastiraju prirodni okoliš, dovodeći time u pitanje sam opstanak ljudske vrste. Narušavanje ravnoteže Zemljinog ekosustava počelo je pojavom i širenjem industrijalizma i kapitalizma početkom 19. stoljeća: ubrzanom industrijalizacijom i sve većom upotrebom ugljena (a kasnije i naftnih derivata) naglo je povećana emisija ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova u atmosferu, uzrokujući porast prosječnih temperatura na Zemljinoj površini. Naglo smanjivanje šumskih površina također je doprinijelo povećanoj emisiji stakleničkih plinova. Narušavanje prirodne ravnoteže atmosfere, litosfere i biosfere ubrzano je posljednjih desetljeća, tako da stručnjaci procjenjuju da će Zemljin ekosustav, ako se nastavi sadašnji ritam njegove devastacije, uskoro doći na rub kolapsa. Sve veća koncentracija stakleničkih plinova uzrokovat će i nadalje porast prosječnih temperatura, što će ubrzati otapanje polarnih ledenjaka i podizanje razine oceana i mora. Arktički ledenjaci u posljednjih pola stoljeća znatno su se smanjili (na Sjevernom polu ledena masa se smanjila za jednu trećinu). Isti se proces događa na Grenlandu i Aljasci, gdje se svako desetljeće površina pod ledom smanjuje za oko 10%. Otapaju se također ledenjaci Himalaje i Tibeta: procjenjuje se da će se do kraja ovog stoljeća otopiti 60% ledenjaka tibetske visoravni, što će izazvati katastrofalne ekološke poremećaje. Već se sada događaju sve češće poplave velikih razmjera u Bangladešu, Kini, Pakistanu i Indiji, uzrokujući goleme materijalne štete i ljudske žrtve. Stručnjaci predviđaju da će se prosječna temperature na Zemljinoj površini do 2050. godine povećati za 2 stupnja, a do 2100. godine za 5 stupnjeva. Otapanje ledenjaka rezultirat će podizanjem razine oceana do 2050. godine za 20 do 50 centimetara.

Istovremeno, ubrzat će se dezertifikacije: širenje pustinja ugrozit će egzistenciju oko dvije milijarde ljudi koji žive na područjima kojima prijeti dezertifikacija. A šume se krče (ili izumiru) takvim ritmom, da će za 40 godina, kako se procjenjuje, praktički nestati, osim u posebno zaštićenim zonama. Brzoj deforestaciji doprinosi i emisija industrijskih plinova (dušičnih i sumpornih oksida), koji uništavaju drveće, naročito osjetljive tropske, kišne šume. Deforestacija našeg planeta bit će kobna za mnoge životinjske vrste. Zbog uništavanja prirode naglo se smanjuje raznolikost biljnih i životinjskih vrsta: svake godine nestane oko 10.000 vrsta, a četvrtini sisavaca prijeti izumiranje. Ubrzana industrijalizacija i modernizacija Kine i Indije i njihova ovisnost o ugljenu kao glavnom izvoru energije uzrokuje povećano zagađivanje atmosfere: između 2006. i 2012. godine te će dvije zemlje izgraditi 800 termoelektrana na ugljen, koje će emitirati količine ugljičnog dioksida pet puta veće od ušteda predviđenih sporazumom iz Kyota. Iako mnogi znanstvenici već desetljećima upozoravaju na ozbiljne poremećaje ekološke ravnoteže i na mogućnost da ti poremećaji uskoro dosegnu točku s koje nema povratka, još uvijek nisu poduzete učinkovite mjere za zaustavljanje devastacije prirodnog okoliša. Jedan od vodećih ekoloških stručnjaka, James Lovelock drži da je slavni Protokol iz Kyota usvojen 1997. godine (koji se ionako ne sprovodi) zakasnio nekoliko desetljeća i da se ekološka katastrofa više ne može spriječiti. [5] Najtvrdokorniji protivnik tog Protokola su Sjedinjene Države Amerike, koje su i najveći zagađivač atmosfere (s manje od 5% svjetskog stanovništva njihov je udio u svjetskoj emisiji stakleničkih plinova 25%). Vlada SAD-a je uporno odbijala ratificirati Protokol zbog interesa krupnog kapitala, koji je povezan s korištenjem fosilnih goriva (prvenstveno naftna i automobilska industrija te proizvodnja električne energije, a i ostala industrija). Glavni zastupnik tih interesa je American Petroleum Institute, koji je 1998. godine pokrenuo antiekološku kampanju i počeo potkupljivati pojedine znanstvenike i novinare kako bi objavljivali studije i članke protiv 'lažnog uzbunjivanja javnosti' zbog tobožnje ekološke katastrofe. [6] Potpredsjednik American Petroleum Institute, William O Keefe, izjavio je 1996. godine da nema razloga za smanjenje emisije stakleničkih plinova, jer su tvrdnje da ti plinovi uzrokuju klimatske promjene znanstveno neosnovane. Da je riječ o namjernoj obmani javnosti (što otkriva kako se krajnje beskrupulozno ignoriraju općedruštveni interesi u cilju gomilanja profita i bogatstva) potvrdio je Izvještaj Međunarodne skupine za klimatske promjene (koju su osnovale Ujedinjene Nacije), objavljen 1996. godine i ute-

meljen na istraživanjima 2500 znanstvenika i stručnjaka iz cijelog svijeta, u kojem su opisani razorni učinci emisije stakleničkih plinova. Kao što ističu neki autori, krajnji krivac za upropaštavanje prirode je vladajuća materijalistička i utilitaristička filozofija zapadne civilizacije, koja daje prioritet povećanju materijalnih dobara, pa makar i na račun nepovratnog narušavanja ekološke ravnoteže. [7] Bill McKibben zastupa slično stanovište: on pledira za zamjenu prevladavajućeg antropocentričnog svjetonazora, prema kojem treba iskoristiti prirodu i podrediti je ljudskim potrebama, biocentričkim pristupom, koji daje prednost očuvanju biosfere odnosno života u cjelini. Iako sada prevladava materijalističko i utilitarističko shvaćanje osobne i društvene dobrobiti kao i interesi i moć financijskog i korporacijskog kapitala, ipak se čini da su sve očiglednije upozoravajuće klimatske i ekološke promjene posljednjih godina uznemirile znatan dio javnosti i dio poslovnih i političkih elita. Vladino prihvaćanje 2000. godine Izvještaja britanskih znanstvenika, kojim se predlažu mjere za smanjenje emisije stakleničkih plinova u cilju sprečavanja ekološke katastrofe, znak je da se opasnost od 'ekološke bombe' u dijelu društvenog establišmenta počela ozbiljno shvaćati. U tom se Izvještaju predlaže uvođenje u Velikoj Britaniji 'zelenog poreza', kojim bi se financirale mjere za zaštitu prirode. Također, izbor Baracka Obame za predsjednika S A D mogao bi značiti prekretnicu u ekološkoj politici te zemlje, koja je najveći svjetski zagađivač prirodnog okoliša. Budući da borba za očuvanje prirode može biti uspješna jedino ako se vodi na globalnoj razini, predlaže se da sve zemlje članice Ujedinjenih nacija odvajaju 1% svog društvenog proizvoda za međunarodni ekološki fond. Postoje naznake da je i dio korporacijskog svijeta postao svjestan predstojeće ekološke katastrofe i potrebe mijenjanja poslovne politike, koja bi trebala uzeti u obzir tzv. eksterne troškove, t.j. ekološke štete uzrokovane određenom ekonomskom aktivnošću. No zasad se radi samo o pojedinačnim primjerima ekološkog osvješćivanja, a u kojoj će mjeri tu novu poslovnu politiku prihvatiti većina korporacija ostaje da se vidi.

P R E D V I Đ A N J A R A Z V O J A U S L J E D E Ć A DVA-TRI D E S E T L J E Ć A Svijet će idućih 20-30 godina biti pozornica dramatičnih promjena u globalnom rasporedu ekonomske i političke moći. Sadašnja ekonomska i politička globalna premoć Sjedinjenih Država Amerike slabit će pod pritiskom novih svjetskih sila: Kine, Indije, Rusije, Brazila. Središte ekonomske

moći će se premjestiti u Aziju, koja će za dva-tri desetljeća proizvoditi više od polovice svjetskog društvenog proizvoda. U isto vrijeme, Kina će sa svojih 1 , 3 5 milijardi stanovnika biti druga gospodarska sila svijeta, a 2040. godine njen će društveni proizvod premašiti američki. Indija će također postati svjetska supersila: za 2-3 desetljeća ona će po gospodarskoj snazi biti treća na svijetu, odmah iza Kine i SAD. Europska Unija bi također mogla, ako uspije sačuvati i unaprijediti svoje zajedništvo i jedinstvo, postati samostalna svjetska supersila s golemim ekonomskim potencijalom. Nakon višegodišnjih tranzicijskih trauma, Rusija se sve više ekonomski i politički konsolidira, zahvaljujući velikim rezervama nafte i plina ubrzano ekonomski jača i razvija, a njene ambicije za međunarodnom afirmacijom i ulogom postaju sve očiglednije. U razmatranju nove konfiguracije međunarodne scene ne treba zanemariti ni Latinsku Ameriku, koja se oslobodila ekonomskog i političkog patronata odnosno hegemonije S A D i koja je krenula vlastitim putem kako na unutarnjem tako i na vanjskopolitičkom planu. Kao posljedica svih tih dalekosežnih promjena, promijenit će se okvir međunarodnih odnosa: hegemoniju S A D zamijenit će postojanje više globalnih sila koje će se nadmetati u ostvarenju svojih interesa, ali će istovremeno biti prisiljene i međusobno surađivati, jer će se vitalni problemi čovječanstva, kao očuvanje mira, izbjegavanje nuklearnog samouništenja, spašavanje Zemlje od ekološke katastrofe i eliminiranje siromaštva, moći rješavati jedino zajedničkom, globalnom politikom i akcijom. Unilaterizam, kao vladajući okvir međunarodnih odnosa (t.j. globalna hegemonija SAD-a), zamijenit će multilateralni ili policentrični model. Siromaštvo će i dalje prevladavati u Africi, gdje će 2025. godine živjeti više od milijardu i pol ljudi. A afrički društveni proizvod bit će i dalje niži jednu četvrtinu od svjetskog prosjeka, dok će polovina njenog stanovništva živjeti ispod praga siromaštva. U svom agresivnom osvajanju svih područja ekonomskog, društvenog, političkog i kulturnog života, tržišne će sile (odnosno kapital kojem te sile služe) nastojati pokoriti ili uništiti sve što im se odupire. Sve će biti podređeno stvaranju što većih profita i što bržem oplođivanju kapitala. Zahvaljujući takvom razvoju, kapitalizam će za dva-tri desetljeća dostići klimaks svojih mogućnosti, ali i svojih inherentnih proturječnosti, što znači da će ući u svoj posljednji stadij. [8] Attali daje prilično mračnu sliku tog posljednjeg stadija kapitalizma, do kojeg će ga neizbježno dovesti njegova vlastita ideologija i na njoj zasnovana logika i dinamika razvoja. Razvlastivši nacionalnu državu, kapital će zbog obrane privatnog vlasništva i

svoje hegemonije organizirati privatnu policiju, vojsku i pravosuđe. Većina ljudi u ekonomski razvijenim zemljama će pod pritiskom medija i sve agresivnijih reklama, a i čitavom društvenom atmosferom, biti pretvoreni u potrošače, zauzeti uglavnom podmirenjem svojih sve većih stvarnih ili nametnutih materijalnih potreba. Čovjek-potrošač (a takav je čovjek ideal neoliberalnog kapitalizma) bit će sve više usmjeren na vlastite, egoistične interese, zanemarujući druge i ne mareći za društvenu zajednicu.. On će stoga, smatra J. Attali, biti sve usamljeniji tražeći utjehu u zabavi, hedonizmu i konzumerizmu. Filozofija koju obilježava individualizam prerasti će u filozofiju egocentrizma i narcizma. Politika će se pretvoriti (i već se dobrim dijelom pretvara) u spektakl u režiji vlasnika kapitala s političarima kao glumcima. Većina zaposlenika u tom završnom činu kapitalističke drame bit će privremeni radnici zaposleni radi izvršenja nekog određenog, kratkoročnog posla, a njihov rad bit će sve nesigurniji i stresniji. Stvorit će se nova 'hiperklasa', koja će upravljati tim hiperkomercijaliziranim, hiperkozumerističkim, hiperhedonističkim i hiperegoističnim društvom. Tu će klasu činiti uz vlasnike kapitala financijski stratezi, direktori financijskih institucija, direktori i glavni menedžeri korporacija, arhitekti računalnih programa. Vladajuća 'hiperklasa' bit će prvenstveno zauzeta obranom svog vlasništva nad kapitalom, računalnim programima i patentima kao i obranom svog dominantnog utjecaja na medije i politiku. Pripadnici te 'hiperklase' će smisao svog života nalaziti u zadovoljavanju svojih hedonističkih, često ekscentričnih prohtjeva, ali će istovremeno biti obuzeti hipohondrijom, paranojom, megalomanijom i narcisoidnošću. Vlasnici i upravljači kapitala neće osjećati ni nacionalnu ni političku ni kulturnu pripadnost. Živeći u odvojenim gradskim četvrtima, zaštićeni zidovima i plaćenicima, oni će, obuzeti samoljubljem, biti vjerni jedino sebi samima. No koncentracija društvenog bogatstva i moći u rukama manjine nasuprot relativnog siromaštva i obespravljenosti većine, kad prijeđe prag socijalne izdržljivosti izazvat će, po mišljenju J. Attalija, erupciju masovnog otpora i pobune, kojoj se privilegirana manjina neće moći oduprijeti. J. Attali upozorava na procjenu stručnjaka da će 2025. godine tri i pol milijardi ljudi živjeti ispod praga siromaštva, t.j. s manje od dva dolara dnevno, dok je njihov broj 2006. godine iznosio dvije i pol milijarde. Broj siromašnih stanovnika našeg planeta neće rasti samo u zemljama Trećeg svijeta; i u ekonomski razvijenim zemljama bit će sve više relativno (a i apsolutno) siromašnih, čemu će doprinijeti raspadanje srednje klase, a sve nemoćnija

država neće biti u stanju pružiti nužnu socijalnu skrb svojim osiromašenim, nezaposlenim i poluzaposlenim građanima. Sva ta nepovoljna socijalna kretanja uzrokovana neometanim djelovanjem tržišnih zakona, prevlasti neoliberalne ideologije i politike i rastuće ekonomske i društvene moći vladajuće superklase, rezultirat će na kraju nepodnošljivom razinom socijalnih nejednakosti, nepravdi, nesigurnosti i obespravljenosti, kao i porastom nasilja i kriminala. Pod pritiskom ogorčenih i osviještenih masa tada bi moglo doći do velikog povijesnog preokreta (ako se u međuvremenu ne dogodi nuklearna, ekološka ili neka druga katastrofa). Ne samo J. Attali već i mnogi drugi sociolozi, ekonomisti i filozofi smatraju da se bliži kraj neoliberalnog kapitalizma. Jean Ziegler, profesor sociologije u Ženevi i Sorboni drži da će sve masovniji otpor planetarnoj tiraniji financijskog kapitala spasiti ljudsku civilizaciju ugroženu porastom siromaštva i bijede, obnoviti ljudsku solidarnost i društvenu pravdu, spriječiti humano i moralno nazadovanje ljudskog bića i čovječanstva. On također vjeruje da će se na ruševinama neoliberalnog kapitalizma izgraditi novo postkapitalističko, postmoderno društvo, u kojem ljudi neće biti suparnici i protivnici već suradnici i ravnopravni članovi društvene zajednice, u kojoj će moći potvrditi i razviti svoju osobnost i kreativnost. U širenju i sve aktivnijem djelovanju mnogobrojnih pokreta i organizacija civilnog društva (ekoloških, protuglobalističkih, mirovnih, feminističkih pokreta, pokreta za ljudska prava, potrošačkih udruga, sindikalnih i drugih radničkih organizacija) J. Ziegler vidi novu društvenu silu, potencijalno dovoljno snažnu da u dogledno vrijeme izvede korjenit društveni preobražaj. [9] Iako je riječ o vrlo raznolikim pokretima s različitim programima, iako među njima nema dovoljno suradnje, temeljni ciljevi i načela su im zajednički ili slični. To su: ukidanje nejednakosti među pojedincima, društvenim klasama, etničkim zajednicama i spolovima; uspostava neposredne demokracije na svim područjima društvenog života; zaštita prirode od devastacije uzrokovane čovjekovom djelatnošću. J. Ziegler predlaže da se ti zajednički ciljevi i načela usvoje kao idejna i akciona platforma svih pokreta i organizacija usmjerenih na mijenjanje sadašnjeg neoliberalnog kapitalističkog modela. On ističe da je upravo nedostatak zajedničke ideologije i programa jedna od glavnih slabosti tih pokreta. Dok bogata i privilegirana manjina ima svoju ideologiju, a to je neoliberalna ekonomska doktrina, siromašna i podčinjena većina ostala je bez vlastite ideologije. U 19., i velikim dijelom 20. stoljeća, radnička je klasa

imala svoje snažne organizacije i svoje ideologije, i zahvaljujući njima, bez obzira na razlike između pojedinih struja, uspjela se uspostaviti kakva-takva ravnoteža između rada i kapitala. Ta se relativna ravnoteža krajem 20. stoljeća zbog sve agresivnijeg nastupa financijskog i industrijskog kapitala i prevlasti neoliberalne doktrine gotovo sasvim urušila. Financijska i korporacijska oligarhija podredila je svojim interesima sve važne sfere ekonomskog, društvenog i političkog života, a neoliberalna je ideologija zavladala duhovnim prostorom velikog dijela svijeta. No J. Ziegler je uvjeren da je udružena moralna, idejna i društvena snaga pokreta, udruženja i organizacija koje se bore za promjene i za bolji svijet potencijalno dovoljno velika da se suprotstavi golemoj moći financijskog kapitala i izbori za novi, pravedniji svijet. Ranije spomenuti američki sociolog Manuel Castells, profesor na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, u svojoj analizi suvremenih civilizacijskih kretanja predviđa da će se nastaviti sve veće i sve beznadnije zaostajanje i marginalizacija 'perifernog' dijela planeta, kao i 'perifernih' dijelova stanovništva u razvijenim regijama. Paralelno s brzim porastom dohotka, bogatstva i životnog standarda povlaštenih regija i društvenih slojeva, povećat će se siromaštvo i ljudska patnja. Jaz između uspješnih 'otoka napretka i bogatstva' s jedne strane i stagnirajućeg 'mora siromaštva i beznađa', koje ih okružuje bit će sve dublji. Sve izraženija polarizacija svijeta i stanovništva na bogatu i moćnu manjinu te siromašnu i bespomoćnu većinu, kao neizbježna posljedica neoliberalnog kapitalističkog modela, bit će prema Castellsovom predviđanju jedno od glavnih značajki razvoja u sagledivoj budućnosti. U najtežem će položaju biti subsaharska Afrika, gdje će većina stanovništva nastaviti živjeti u krajnjem siromaštvu i bijedi. Castellsovo je uvjerenje da će postojeći model globalizacije zasnovan na neoliberalnoj doktrini i dalje isključivati najveći dio stanovnika Zemlje iz procesa tehnološkog, gospodarskog i socijalnog napretka, jer s gledišta te doktrine, koja daje apsolutni prioritet akumulaciji kapitala, bogatstva i moći, sudbina tih ljudi je nevažna. Ali on istovremeno skreće pažnju na neke nove pojave, koje mogu potaknuti povijesni preokret u društvenim i međunarodnim odnosima. Jedan od tih novih, neočekivanih pojava je premještanje težišta globalne ekonomske moći iz Sjeverne Amerike i Europe u Aziju. Ne radi se samo o dislokaciji najvećeg dijela industrijske proizvodnje u Aziju, već i o sve izraženijoj tehnološkoj i financijskoj moći te nove vodeće svjetske regije.

Taj novi globalni razmještaj tehnoloških, ekonomskih i financijskih potencijala značit će kraj američke hegemonije, a vjerojatno i kraj prevlasti neoliberalne doktrine i politike. Drugi novi fenomen je sve aktivniji i masovniji otpor marginaliziranih i siromašnih zemalja i slojeva (koji mediji ignoriraju ili omalovažavaju), koji će na kraju dovesti do korjenitih društvenih promjena. I treći fenomen su sve teže održive proturječnosti između neoliberalne doktrine (koja nameće u cilju kratkoročnog maksimiranja profita stalno pogoršavanje položaja zaposlenika) i potencijala informatičke tehnologije (čije puno korištenje pretpostavlja i zahtijeva obrazovane, samostalne, motivirane, inicijativne i kreativne zaposlenike, u krajnjoj konsekvenci preobrazbu zaposlenika od podređenih, bespravnih, privremenih i potplaćenih najamnika u ravnopravne suradnike i partnere). Osim toga, imanentna logika i dinamika neoliberalne ekonomije dovodi je u sukob s prirodom, jer je ona podređuje i bezobzirno izrabljuje izazivajući vjerojatnost ekološke katastrofe. Nadalje, zbog neutaživog nagona za maksimalnim i što bržim profitom sve veći značaj dobivaju financijski, spekulativni poslovi potiskujući realnu ekonomiju u drugi plan i stvarajući krajnju i opasnu nepredvidivost, nestabilnost i ranjivost čitavog sustava. Na kraju, M. Castells ističe da se u sukobu između neoliberalnog kapitalističkog i novog naprednijeg civilizacijskog modela zapravo radi o sukobu dvaju svjetonazora: jednog koji daje apsolutni prioritet profitu, akumulaciji kapitala i bogatstva, i drugog svjetonazora u kojem prednost imaju humane, kulturne i etičke vrijednosti. [10] U razmatranju mogućnosti zamjene neoliberalnog ekonomsko-društvenog modela nekim višim civilizacijskim poretkom ne mogu se zaobići istraživanja Ulricha Becka, sociologa i profesora na sveučilištu u Münchenu i na London School of Economics. Njegovi se pogledi velikim dijelom podudaraju s nazorima J. Zieglera i M. Castellsa, ali sadrže i neke nove zanimljive ideje. U objašnjavanju rađanja nove civilizacije, koju naziva postindustrijskom, postkapitalističkom, postmodernom, kozmopolitskom civilizacijom, on polazi od konstatacije da je nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta neoliberalna doktrina postala vladajuća svjetska ideologija, a na njoj zasnovana globalizacija najvažniji društveno-ekonomski proces današnjeg vremena. Prema Beckovom mišljenju, neoliberalna ideologija, koja zastupa viziju svijeta u kojem vlada slobodno tržište (bez sputavajućih ograničenja nametnutih državnim granicama, državnom kontrolom i propisima), vizija svijeta u kojoj nije primarni cilj općedruštvena dobrobit već neometano

oplođivanje kapitala, toliko je opsjela poslovnu elitu Zapada da je ona svim raspoloživim sredstvima pokušava nametnuti političkim elitama, stručnoj i široj javnosti kao jedini mogući i konačni društveno-ekonomski poredak koji nema alternative, te da su zbog toga uzaludni pokušaji njegove zamjene nekim bitno drukčijim sustavom. Neoliberalni monizam i ortodoksija slobodnog globalnog tržišta proglašava se jedinim uspješnim okvirom suvremene civilizacije, a hegemonija globaliziranog kapitala neizbježnom, neospornom i nepobjedivom. [11] U. Beck smatra da se s tim stanovištem pomirio i dio suvremenih socijaldemokratskih partija, čija se politika uglavnom ograničila na stanovita skromna poboljšanja položaja radnih slojeva stanovništva u okviru postojećeg neoliberalnog poretka, bez ikakve dugoročne vizije i programa mijenjanja tog poretka. Ekonomska i društvena moć neoliberalnih gospodara svijeta počiva na vlasništvu nad financijskim i korporacijskim kapitalom, koji u sprezi s golemim potencijalom informatičke tehnologije te političkim i vojnim osloncem na Sjedinjene Države Amerike nastoji pod svaku cijenu održati globalnu ekonomsku i političku prevlast. Cilj je neoliberalne politike minimalizirati ulogu države, kako bi se nacionalna ekonomija potpuno prepustila djelovanju svjetskog tržišta, u stvari odlukama i interesima globaliziranog kapitala, bez uplitanja države (osim kad u situaciji ekonomske krize država novcem poreznih obveznika treba spašavati financijske institucije i čitav kapitalistički sustav od kolapsa u skladu s načelom 'profit je privatan, a gubici javni'). Strateški je cilj neoliberalizma da se država preobrazi iz socijalne u neoliberalnu državu u službi međunarodnog kapitala. Prisvajanje ekonomskih i socijalnih funkcija države trebalo bi dovesti, kako predviđa Beck, do neke vrste 'svjetske diktature neoliberalnog kapitala'. Uvjerenje o neupitnom ekonomskom, političkom i kulturnom monopolu, kojim su opsjednuti gospodari financijskog i korporacijskog kapitala izraženo je sintagmom 'There is No Alternative', t.j. da neoliberalnom poretku nema alternative. Međutim, unatoč golemoj ekonomskoj moći kapitala, ideološkoj prevlasti u ekonomski razvijenom svijetu i sve većem utjecaju na medije i politiku, Ulrich Beck ne vjeruje u dugoročnu održivost neoliberalnog kapitalizma. On u tom modelu vidi više neuralgičnih točaka koje će dovesti do njegovog sloma. Te ranjive točke 'turbokapitalizma' (kako ga on zove) su: sve veća socijalna nejednakost i porast siromaštva; krajnja nepredvidivost i nestabilnost globalnih financijskih tokova; sve očiglednija suprotnost između načela elementarne društvene pravde i istinske, neposredne, participativne demokracije s jedne strane i neoliberalne ideologije i prakse

s druge strane; neizbježnost ekološke katastrofe ukoliko svijetom nastavi vladati tržišni fundamentalizam. Ekonomske, socijalne i ekološke posljedice vladavine globaliziranog kapitala postaju sve očiglednije i sve nepodnošljivije, izazivajući sve aktivniji i masovniji otpor antiglobalističkih, mirovnih, ekoloških, sindikalnih i drugih pokreta i organizacija. Ali djelovanje tih pokreta, i u slučaju da usklade svoje programe i akcije, neće po mišljenju Ulricha Becka biti dovoljno za rušenje neoliberalnog poretka. Slamanje moći i vladavine 'turbokapitalizma' bit će moguće jedino ako se djelovanje pokreta i udruga civilnog društva ujedini s državom, ali državom oslobođenom neoliberalnog utjecaja i utemeljenjom na istinskim demokratskim načelima. Osim toga, globaliziranom kapitalu moći će se uspješno suprotstaviti jedino globalizirani 'pokreti otpora' zajedno s udruženim, globaliziranim državama. Prema Becku, postoje tri bitna uvjeta za stvaranje dovoljno snažne i uspješne koalicije za radikalne društvene promjene: a) oslobađanje države od dominacije globaliziranog kapitala i njena istinska demokratizacija; b) suradnja demokratske i socijalne države s pokretima i organizacijama civilnog društva; i c) udruživanje više nacionalnih država u regionalne saveze, kako bi se uspješnije mogle suprotstaviti globaliziranom kapitalu. U sukobu neoliberalnog modela i novog postkapitalističkog, postmodernog modela važna je okolnost ta da planetarna vladavina kapitala bez države (global governance without state), kojoj teži neoliberalni kapitalizam, nema demokratski, politički, pa ni pravni ni moralni legitimitet. Neoliberalna ideologija služi interesima kapitalističke i tehnokratske elite i njoj treba suprotstaviti humano i moralno superiorniju ideologiju utemeljenu na načelima socijalne pravde, solidarnosti, ljudskih prava, političkih sloboda i istinske demokracije. Zbog nedostatka moralnog, političkog i pravnog legitimiteta hegemonija međunarodnog kapitala je nestabilna i krhka; ona se po ocjeni Ulricha Becka može urušiti kao kula od karata u zajedničkoj akciji demokratskih i socijalno transformiranih država u savezu sa snagama civilnog društva koje teže društvenim promjenama. Ako se države žele suprotstaviti globalnoj vladavini neoliberalnog kapitala, one moraju prema Beckovom mišljenju prihvatiti novu, superiornu humanističku ideologiju i delegitimirati svjetski neoliberalni sustav. S tim u vezi, one moraju obnoviti ekonomsku i socijalnu ulogu države i nadići nacionalnu ortodoksiju, surađujući i udružujući se s drugim državama. Globalnom kapitalu može se suprotstaviti samo demokratska, socijalna i kozmopolitska država u savezu s drugim državama i s organizacijama civilnog društva.

Iako sadašnje stanje naše civilizacije i njen predvidivi razvoj u neposrednoj budućnosti, stanje u kojem vlada egoizam, nepravda, nesigurnost i nasilje, u kojem pojedinci i država na nasilje i teror često odgovaraju još okrutnijom odmazdom, ne daju povoda za optimistički pogled u budućnost, ipak ima razloga za nadu i vjerovanje u prevladavanje demonskih sila ukorijenjenih u biću čovjeka i čovječanstva, nekad uspavanih, a nekad povampirenih, koje prijete na današnjem stupnju tehnološkog razvoja samouništenjem ljudskog roda. Jer u čovjeku također postoji i nagon samoodržanja, ne samo pojedinca već i ljudske vrste, a osim toga, što je još važnije, postoji i savjest, sposobnost razlikovanja dobra od zla, i suosjećanje, kao i razum, tj. sposobnost spoznaje stvarnosti, koji su isto tako duboko usađeni u čovjekovom biću, također nekad latentni, a nekad budni, kao što je slučaj i s njegovim demonskim silama. Opravdana je stoga pretpostavka da će aktualni trijumf nepravde, nasilja, egoizma i pohlepe, koji prijete katastrofalnim posljedicama, probuditi ljudsku savjest kao i spoznaju da takav razvoj vodi u propast, da će se shvatiti poruka Ivana Supeka: svijet će postati pravedan ili ga neće biti. Opravdano je nadati se da će gomilanje dokaza o kataklizmičkim opasnostima i sukobima koji prijete opstanku čovječanstva ako se nastavi sadašnjim putem, većinu ljudi trgnuti iz moralne i spoznajne letargije i potaknuti ih na kritičko i kreativno razmišljanje o budućnosti njihovoj i njihove djece i na sagledavanje novih, boljih i humanijih alternativa organizacije ljudskog društva, u kojem će čovjek biti slobodniji, sigurniji, tolerantniji, kreativniji, a društvo pravednije, demokratskije i miroljubivije. Na taj način razmišlja i Jacques Attali, koji o tome piše: »Nagovještaji nekih katastrofa na najgrublji će način uvjeriti i najskeptičnije da sadašnji način života ne može potrajati: klimatske promjene, rastući jaz između najbogatijih i najsiromašnijih, porast pretilosti i konzumiranja droga, utjecaj nasilja na svakodnevni život, sve strašniji teroristički napadi, nevjerojatna bunkerizacija bogatih, osrednjost kulturnih spektakla, nestašica vode i nafte, porast urbane delikvencije, sve češće financijske krize, valovi useljenika koji se nasukavaju na našim obalama i koji se dočekuju prvo pruženih ruku, a zatim uzdignutih šaka, sve ubojitije i opasnije tehnologije, sve sumanutiji ratovi, moralna bijeda najbogatijih. Sve će to jednoga dana probuditi i one koji spavaju najdubljim snom. Velike nesreće ponovno će biti najbolji generatori promjena.«[12] Kao glavne aktere povijesnih promjena Jacques Attali vidi u onim građanima svijeta koji postaju svjesni tragičnog završetka epohe neoliberalnog

kapitalizma, koji postaju svjesni da njihova sreća ovisi o sreći drugih ljudi, koji uviđaju da ljudski rod može opstati samo ako zavlada tolerancija, pravda, miroljubivost i zajedništvo. Ti ljudi, akteri budućih povijesnih promjena, koje Attali naziva 'naprednim ljudima', 'transljudima', sačinjavat će novu avangardnu, kreativnu klasu, koja će biti nositelj naprednih ekonomskih i društvenih inovacija. 'Napredni ljudi' će uvidjeti da je ljubav prema drugome, a time i prema samom sebi, uvjet čovjekovog opstanka i stoga će nadvladati egoizam te iskazivati velikodušnost i suosjećanje prema drugim ljudima. I u novom društvenom poretku zadržat će se tržišna ekonomija, ali profit neće biti glavni, a još manje isključivi cilj i motiv, nego samo uvjet održivog i uspješnog poslovanja. Glavni cilj gospodarske djelatnosti bit će povećanje blagostanja i dobrobiti svih ljudi i unapređenje općeg, zajedničkog dobra. Uspostavit će se ravnoteža između privatnog i javnog interesa, između tržišta i demokracije. Proširit će se proizvodnja besplatnih, esencijalnih dobara i besplatnih zdravstvenih, obrazovnih, kulturnih i zabavnih usluga. Rad će postati potreba i zadovoljstvo. Na međunarodnom planu jačat će globalna suradnja u zaštiti prirode, eliminiranju siromaštva, očuvanju mira, suzbijanju kriminala i droge i u promoviranju svjetske univerzalne demokracije, koju J. Attali zove 'globalnom hiperdemokracijom'. Države će se udruživati u kontinentalne ili regionalne zajednice (poput Europske Unije) s kontinentalnim (regionalnim) parlamentima i vladama radi uspješnijeg rješavanja svojih i svjetskih problema. A na svjetskoj razini još će veći značaj dobiti Organizacija Ujedinjenih Naroda (OUN) i nova proširena Povelja UN-a, koja će imati ne samo multilateralnu već i supranacionalnu dimenziju. Generalna skupština UN-a dobit će svoj drugi dom, u kojem će svaki zastupnik biti izabran na općim izborima zastupajući jednak broj ljudi. Taj svjetski parlament utvrdit će globalni porez koji će služiti svjetskoj vladi za financiranje troškova za zajedničke vitalne potrebe čitavog čovječanstva, kao što je očuvanje prirode, eliminiranje siromaštva, borba protiv mafije i trgovine drogama, sprečavanje vojnih i terorističkih napada i sl. u daleko većim iznosima nego sada. Novo Vijeće sigurnosti sačinjavat će ne samo predstavnici najvećih svjetskih sila, nego i predstavnici regionalnih i kontinentalnih unija (Europske, Latinskoameričke, Afričke i druge). Ujedinjeni narodi osnovat će osim već postojećih i niz novih institucija koje neće djelovati u interesu najbogatijih i najmoćnijih zemalja, nego na dobrobit čitavog čovječanstva. U tom novom svjetskom poretku, tržište i demokracija će, smatra J. Attali, uspostaviti ravnotežu, koristeći s jedne strane ekonomske prednosti

tržišne autoregulacije i motivacije uz istovremenu zaštitu socijalnih, ekoloških i drugih općedruštvenih interesa. Državni i globalni propisi i institucije usmjerit će tržište na postizavanje što veće dugoročne učinkovitosti, stabilnosti i makroekonomske ravnoteže, uz poštivanje načela društvene pravde i očuvanja okoliša. Regulirano tržište će se poticati na što veću proizvodnju esencijalnih dobara i usluga, kako bi se u potpunosti podmirile bitne životne i kulturne potrebe (stan, prehrana, zdravlje, obrazovanje, kulturne potrebe i rekreacija). Temeljno načelo i cilj te univerzalne 'hiperdemokracije' bit će opće dobro, koje će se sastojati ne samo u (često nepotrebnom) povećanju potrošnje materijalnih dobara, već prvenstveno u unapređenju kvalitete života u smislu boljih radnih uvjeta, sigurnosti zaposlenja, političke, socijalne i ekonomske jednakopravnosti svih građana, poštivanja ljudskog dostojanstva, jednakih mogućnosti obrazovanja (ne samo osnovnog i srednjeg već i visokog). Kod toga će puni razvoj čovjekove osobnosti, njegovih interesa, sklonosti i sposobnosti biti u skladu s interesima društvene zajednice; razvijena individualnost i skladan kolektiv bit će dvije nerazdvojne, komplementarne komponente predstojeće civilizacijske epohe. Attali vjeruje da će apokaliptičke opasnosti koje prijete čovječanstvu biti dovoljno očite da najveći dio čovječanstva na vrijeme shvati nužnost korjenitih društvenih promjena. On se također nada da će se istovremeno broj 'naprednih ljudi' spremnih na djelovanje toliko povećati i uspješno organizirati, da će biti u stanju uz podršku ostalih spriječiti katastrofu i provesti promjene. To svoje vjerovanje on iskazuje ovim riječima: »Želim vjerovati da će užas ovdje predviđene budućnosti pridonijeti njenom onemogućavanju... U novom društvu, ljudi će stvarati velika djela, otkrivati nove ideje, skladati glazbu. No prije svega, voljet će se«, (ibid. str. 282). Attalijeva vjera u buduće idealno društvo (kao i Marxova vjera u povijesnu nužnost komunističkog društva, društva bez društvenih klasa, bez države, bez privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje, društva potpuno slobodnih ljudi, slobodnih od oskudice, svakovrsnog podčinjavanja, izrabljivanja i nepravde) može se smatrati utopijom, nespojivom s čovjekovom nesavršenom, dvojnom, kontradiktornom prirodom. Međutim, sada kad je zahvaljujući izvanrednom razvoju znanosti i tehnologije proizvodni potencijal ljudskog društva povećan do neslućenih razmjera, ali kad je istovremeno uz golemi konstruktivni postao očigledan i uništavajući, destruktivni potencijal nove tehnologije (nuklearna energija, staklenički plinovi, genetika, nanotehnologija), čovječanstvo se našlo na prekretnici: nastaviti sadašnjim putem utemeljenim na filozofiji egoizma, utililitarizma i prima-

ta materijalnih vrijednosti, koji vodi u propast, ili krenuti drugim putem, koji će biti obilježen načelima društvene pravde, altruizma, solidarnosti, tolerancije i slobode. Ako ljudi izaberu taj drugi put, tu novu humanu svjetonazorsku paradigmu, čiju će srž predstavljati primat etičkih načela, onda će i ono što nam sad izgleda kao utopija postati ostvarivo. Najnoviju raspravu o predvidivoj propasti svjetskog kapitalističkog sustava sadrži ranije spomenuta knjiga kineskog ekonomista Minqi Lia, profesora na sveučilištu Utah, SAD. [13]. Njegova je teza da će spektakularni gospodarski uspon Kine uzdrmati globalnu dominaciju SAD-a i destabilizirati čitav kapitalistički svjetski poredak. Najvidljiviji simptom urušavanja tog poretka je održavanje postojeće visoke razine javne i privatne potrošnje, kao i aktivnosti američkog gospodarstva putem sve većeg zaduživanja, t.j. prodaje državnih obveznica Kini, čime se pokrivaju rastući vanjsko-bilančni i proračunski deficiti. Prema teoriji Immanuela Wallersteina o 'nezaustavljivoj akumulaciji kapitala' kao temeljnoj pokretačkoj sili kapitalističkog sustava (koju prihvaća Minqi Li), kapitalizam se u stalnoj potrazi za novim jeftinim prirodnim i ljudskim resursima i novim tržištima neprestano i agresivno širio diljem svijeta ostvarujući svoju hegemoniju nad Južnom Amerikom, Azijom i Afrikom. Sad je toj višestoljetnoj globalnoj ekspanziji kapitalističkog sustava, smatra Minqi Li, došao kraj, što treba pripisati prvenstveno izuzetno uspješnoj industrijalizaciji i modernizaciji Kine, a i Indije, dviju zemalja s gotovo dvije i pol milijarde stanovnika (oko 43% svjetskog stanovništva). Time se postupno ukida podjela svijeta na razvijeno i bogato kapitalističko središte i na nerazvijenu, siromašnu i eksploatiranu periferiju (koja je velikim dijelom bila izvorom akumulacije, dinamike i snage kapitalističkog središta), što najavljuje terminalnu krizu svjetskog kapitalističkog sustava. Ta će bitna promjena u strukturi svjetske ekonomije, smatra Minqi Li, neizbježno za nekoliko desetljeća uzrokovati slom postojećeg kapitalističkog sustava i uspostavu novog postkapitalističkog modela.

P O K R E T ZA P R E O B R A Z B U ' S U R O V O G ' U ' M O R A L N I ' KAPITALIZAM U S A D Tračak nade u ostvarenje boljeg društva budi pokret dijela intelektualaca i poslovnih ljudi s priličnim odjekom i u široj javnosti, koji se posljednjih godina pojavio u SAD, a koji teži mijenjanju postojećeg modela 'surovog' kapitalizma, obilježenog »perverznim maksimiranjem profita pod svaku

cijenu, inspiriranog pohlepom, koji djeluje destruktivno na temelje našeg društva« (riječi Alena Greenspana, bivšeg predsjednika američkih Saveznih rezervi, t.j. Američke središnje banke. [14] Taj pokret teži uspostavljanju društveno odgovornog, humanog i moralnog kapitalizma. Udruženje poslovnih ljudi nazvano Okrugli stol u Cauxu objavilo je Načela poslovanja koja traže poštivanje moralnih vrijednosti u donošenju poslovnih odluka. Okrugli stol iz Cauxa zagovara moralni kapitalizam, kao suprotnost sadašnjem 'surovom' kapitalizmu, koji se temelji na filozofiji socijalnog darvinizma. Traži se usklađivanje privatnog interesa s javnim dobrom, pa se u tom duhu u Načelima kaže: »Poduzeća imaju zadaću unapređivati dobrobit svojih klijenata, zaposlenika i dioničara dijeleći s njima svoje bogatstvo... Iako se ljudski kapital može kupiti, njegov puni potencijal postiže se samo njegovim poštivanjem i pravednom nagradom za rad.«[15] Doktrina društveno odgovornog i moralnog kapitalizma počiva na stanovištu da privatna dobit i etika nisu u suprotnosti. Ta doktrina prihvaća težnju za ostvarenjem što veće dobiti, ali bez nepravde koja bi se time nanijela drugome kao i bez povrede općedruštvenih interesa. Smatra se da je moralna preobrazba korporacija i njihovo poštivanje etičkih, socijalnih i ekoloških normi u njihovom vlastitom dugoročnom interesu. Moralni kapitalizam protivi se bezobzirnoj pohlepi i egocentričnosti i zalaže se za 'prosvijetljeni' i 'zdravi' egoizam, koji vodi računa o moralnim načelima i o interesima drugih. Peter Senge, profesor na Masschussets Institute of Technology (M.I.T.), autor je nove poslovne doktrine koju on naziva 'učeća organizacija'. On naime smatra da glavno obilježje suvremene organizacije treba biti permanentno učenje i osobno usavršavanje svih njenih članova. Sengeova doktrina implicira bitne inovacije ne samo u organizaciji, ciljevima i poslovnoj politici korporacija, već i dalekosežne promjene u položaju i ulozi zaposlenika, u sustavu vrijednosti koji treba vladati u korporacijama i društvu, u promišljanju svijeta i društva. Ostvarenje te doktrine značilo bi radikalnu transformaciju kapitalističkog modela u smjeru vrlo bliskom istinskim socijalističkim vrijednostima. [16] Glavna premisa Sengeove doktrine je da je prvenstvena zadaća svake organizacije osobno usavršavanje svih zaposlenika i to ne samo u smislu podizanja stručnog znanja i kompetencija, već u smislu što potpunijeg razvoja njihovih intelektualnih, kreativnih, ljudskih potencijala, njihovog cjelovitog osobnog razvoja, njihovog samoostvarenja. Gospodarske orga-

nizacije trebale bi se u svojoj poslovnoj politici, odnosno u ostvarenju svojih ekonomskih ciljeva pridržavati etičkih vrijednosti i 'potpuno se posvetiti dobrobiti svojih ljudi'. U tom novom tipu mikro i makroorganizacije, zajedničke vrijednosti i zajednička vizija povezivat će sve njihove članove u skladnu i solidarnu zajednicu i motivirati ih da prevladaju osobne, sebične interese i da se ponašaju u skladu s višim životnim vrijednostima, s općim dobrom. Osim etičkih i humanih razloga, za bitno drukčiju ulogu zaposlenika u radnoj organizaciji postoje sasvim pragmatični interesi: kao što to potvrđuju mnogobrojni primjeri, zaposlenici na većoj razini osobnog razvoja (kako je on prethodno definiran) imaju veći osjećaj odgovornosti, preuzimaju više inicijative, rade predanije i iskazuju više kreativnosti na poslu, što sve zajedno bitno povećava uspješnije djelovanje organizacije. Umjesto 'instrumentalnog' pogleda na rad (t.j. na rad kao nuždu da bi se zaradilo za život), rad bi prema novoj Sengeovoj poslovnoj i društvenoj filozofiji trebalo shvatiti kao izražavanje ljudske kreativnosti i način osobnog samoostvarenja. Doktrina Petera Sengea je u skladu s novim znanstvenim i tehnološkim dostignućima, koja impliciraju sistemski, dinamički i holistički pristup kao i ključnu ulogu znanja i 'ljudskog kapitala' u ekonomskom i društvenom razvoju. Stoga novi tip poslovnih organizacija ('učećih organizacija') ima šire ciljeve od stvaranja profita; za njih je ostvarenje 'viših životnih vrijednosti', kao što je dobrobit i osobno usavršavanje ljudi jednako važno, ako ne i važnije od ekonomskih i financijskih rezultata. U stvari, ta dva cilja nisu međusobno isključiva već komplementarna. Očito se radi o idejama koje korjenito mijenjaju ne samo tradicionalni model kapitalističkog poduzeća nego i funkcioniranje i filozofiju kapitalističkog modela u smjeru njegove humanizacije i prilagođavanja novom postmodernom dobu. Doktrina Petera Sengea prihvatili su mnogi znanstvenici i poslovni ljudi u SAD i diljem svijeta (i u Hrvatskoj je osnovano Društvo za organizacijsko učenje, koje promiče Sengeovu doktrinu). No bez obzira na navedene pokušaje transformiranja prirode kapitalizma izražene su sumnje u to da se kapitalizam može dobrovoljno odreći svojih imanentnih zakona, t.j. neodoljivog nagona za maksimiranjem profita i akumulacijom kapitala i bogatstva. Joel Bakan u svojoj knjizi Korporacija - patološka težnja za profitom i moći nastoji dokazati da spontana transformacija kapitalizma nije moguća, jer je po njegovom mišljenju korporacija po svojoj prirodi 'psihopatsko biće' kojem je urođen nesavladiv

nagon za što većim profitom' bez obzira na štetu koja se time nanosi drugome. U uvjetima slobodnog globalnog tržišta i nesmiljene tržišne konkurencije korporacije su primorane održavati i povećavati svoju konkurentnost i u tom cilju snižavati troškove (i to prvenstveno troškove rada) i pri tome ignorirati socijalne i ekološke posljedice svog djelovanja. Stoga J. Bakan jedinu mogućnost obuzdavanja antisocijalnog i antiekološkog ponašanja korporacija vidi u državnim propisima, kojima bi trebalo spriječiti 'patološke' i društveno štetne elemente korporacijskog djelovanja, što naravno pretpostavlja prethodnu transformaciju države u istinski demokratsku zajednicu, utemeljenu na vladavini naroda. [17]

C I T I R A N A LITERATURA: [1]

Francis Becket, Enemy Within: The Rise and Fall of the British Communist Party, John Murray, London, 1995, str. 207 [2] Manuel Castells, The Information Age: Economy, Society and Culture, Blackwell, 1996 [3] Jacques Attali, Kratka povijest budućnosti, Meandar Media, Zagreb, 2008; naslov izvornika Une breve histoire de l'avenire, Librairie Artheme Fayard, 2008 [4] Naomi Klein, Doktrina šoka, V.B.Z., Zagreb, 2008; naslov izvornika The Doctrine of Shock [5] James Lovelock, Osveta Geje, Izvori, Zagreb, 2008, naslov izvornika The Revenge of Gaia [6] Bill McKibben, The End of Nature, Boomsburg Publishing, London, 2003. [7] Bill Devall, George Session, Deep Ecology, Peregrine Smith Books, Salt Lake City, 1985 [8] Jacques Attali, Kratka povijest budućnosti, str. 194 [9] Jean Ziegler, Novi gospodari svijeta i oni koji im se protive, Izvori, Zagreb, 2003, naslov izvornika Les maitres du monde et ceux qui leur resistent, Editions Fayard, 2002. [10] Manuel Castells, The Information Age:Economy, Society and Culture, [11] Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht in Globalen Zeitalter, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2002; Ulrich Beck, Power in Global Age, Polity Press, Cambridge, 2005 [12] J. Attali, Kratka povijest budućnosti, str. 263-264

[13] Minqi I.i, The Rise of China and. the Demise of Capitalist World Economy, Pluto Press, 2008. [14] P. Aberdeene, Megatrends 2010: The Rise of Conscious Capitalism, Hum Roads Publishing Co., Charlottesville, 2005, str XIV [15] S. Young, Moralni kapitalizam: mirenje privatnih interesa s javnim dobrom, Hrvatsko udruženje menedžera, Zagreb, 2008; naslov izvornika Moral Capitalism: Reconciling Private Interest with Public Good, Berret-Koehler Publications, San Francisco, 2003. [16] Peter Scnge, Peta disciplina - principi i praksa učeće organizacije; Mozaik knjiga, Zagreb, 2003; naslov izvornika The Fifth Disclipline - The Art and Practice of the Learning Organisation, Random House Inc., 1990. [17] Joel Bakan, Korporacija - patološka težnja za profitom i moći, naslov izvornika Corporation - The Pathological Pursuit of Profit and Power, 2004.

XIII.

BÎT S O C I J A L I S T I Č K E IDEJE

RAZLIČITE DEFINICIJE SOCIJALIZMA Mnogi se suvremeni znanstvenici i publicisti slažu u ocjeni da je postojeći neoliberalni obrazac kapitalističke ekonomije postao u toj mjeri suprotan elementarnim načelima društvene pravde i daljnjeg civilizacijskog napretka da ga treba mijenjati. O načinu njegove zamjene ili transformiranja kao i o konkretnim oblicima novog ekonomskog i društvenog poretka postoje različita mišljenja, no gotovo se svi slažu da temeljna načela nove, više faze ljudske civilizacije trebaju biti čovjekova sloboda i jednakost, društvena pravda i međuljudska tolerancija. Taj zaključak uvelike olakšava traženje odgovora na pitanje postavljeno u naslovu ovog teksta, naime je li ideja socijalizma utopija, zabluda ili realna (i poželjna) alternativa kapitalizmu. U pokušaju da se odgovori na to pitanje, treba najprije utvrditi što se podrazumijeva pod pojmom 'socijalizam'. To je važno s obzirom na različita shvaćanja tog pojma kako u teorijskom (ideološkom) smislu, tako i u empirijskom smislu, t.j. u pogledu pokušaja ostvarenja tog društveno-ekonomskog modela. Većina definicija povezuje socijalizam s državnim odnosno društvenim (kolektivnim) vlasništvom kao jednim od njegovih bitnih konstitutivnih elementa. No ima i drukčijih shvaćanja biti socijalizma. Jules Mock na primjer drži da je glavno svojstvo tog društvenog modela pravedna raspodjela proizvoda rada i širenje demokratskih prava od političke prema industrijskoj sferi, [1] Jean Fourastié pak smatra da pojam 'socijalizam' podrazumijeva prvenstveno društvo u izobilju, t.j. društvo visokog životnog standarda svih građana, dok su okviri i institucije ekonomskog, političkog

i društvenog ustrojstva od drugorazrednog značenja. [2] Na Zapadu je bilo vrlo popularno Schumpeterovo shvaćanje socijalizma kao društva koje obilježava državno upravljanje gospodarstvom i centralističko planiranje. Joseph Schumpeter definira socijalizam kao 'institucionalni sistem u kome je kontrola nad sredstvima za proizvodnju i nad samom proizvodnjom povjerena centralnoj vladi i u kome, kao stvar na;ela, ekonomski poslovi društva pripadaju javnoj, a ne privatnoj sferi'. [3] Shvaćanje socijalizma blisko autentičnom (kako je njegovu bît shvaćala većina osnivača te doktrine) može se smatrati definicija Immanuela Wallensteina. On shvaća socijalizam 'kao sustav u kojem se proizvodne odluke donose sa stanovišta optimalne društvene korisnosti, sustav u kojem su bitno smanjene socijalne nejednakosti, sustav u kojem su slobode toliko ukorijenjene da se ne mogu ukinuti ili deformirati shodno volji političke vlasti'. [4] Geoff Eley opisuje socijalizam kao novi, poželjan model društva, koji se bitno razlikuje od kapitalističkog modela, a njegova bît je u tome što u međuljudskim odnosima prevladava uzajamna suradnja, nasuprot kapitalističkom društvu zasnovanom na međusobnoj konkurenciji. Budući da je kapitalistički, individualistički model društva, koji počiva na privatnom vlasništvu i najamnom radu, nespojiv s ostvarenjem istinske slobode, jednakosti i društvene pravde, treba ga zamijeniti, smatra G. Eley, novim društvenim uređenjem u kojem će prevladavati razni oblici društvenog, kolektivnog vlasništva i upravljanja. [5] Neki autori smatraju da se jedino potpunom nacionalizacijom sredstava za proizvodnju mogu ostvariti ciljevi socijalističke vizije. Drugi pak smatraju da bi bila dovoljna nacionalizacija samo ključnih, strateških poduzeća ili gospodarskih grana, što bi omogućilo kontrolu privatnog sektora. Jedni inzistiraju na čvrstom državnom upravljanju gospodarstvom i centraliziranom planiranju, dok drugi zastupaju ideju o 'tržišnom socijalizmu', u kojem će tržište imati važnu ulogu, ali samo unutar makroekonomskog okviru razvojnog plana. Velike su također razlike u shvaćanju političkog sustava: dok jedni preferiraju centralizirani politički sustav s koncentracijom vlasti u središnjoj vladi, drugi zastupaju ideju o što većoj disperziji upravljačkih ovlasti na razne javne ili polujavne ustanove kao i decentralizaciju upravljanja i delegiranje nadležnosti na lokalne zajednice i na razna udruženja građana i proizvođača. Neki sljedbenici socijalističke ideje smatraju da je socijalističko gospodarstvo nezamislivo bez vodeće uloge državnog upravljanja i centrali-

stičkog planiranja, drugi su uvjereni da jedino samoupravljanje neposrednih proizvođača može osigurati realizaciju temeljnih socijalističkih vrijednosti. Znatne su razlike također i u pogledu raspodjele dohotka i poimanja jednakosti. Iako se svi slažu da treba provesti pravedniju raspodjelu dohotka, neki zastupaju načelo egalitarizma, t.j. ukidanje razlika u raspodjeli dohotka, dok drugi predlažu da se svima osigura dohodak potreban za pokriće nužnih životnih potreba (u pogledu stanovanja, ishrane, odjeće i sl.), ali da se dopuste razlike u plaćama u skladu s raznim vrstama zanimanja i s radnim doprinosom. Radikalnu struju shvaćanja socijalizma u novije vrijeme zastupa i promovira njemački novinar i publicist Robert Kurz, koji u svojoj opsežnoj knjizi (938 stranica) izlaže svoje poglede na suvremeni globalizirani, neoliberalni kapitalizam, neizbježnost njegove propasti i obrise novog društva bez tržišta, kapitala, profita i eksploatacije. [6] On smatra da je pozivanje na etiku, socijalnu pravednost i preraspodjelu dohotka bez zahtjeva za radikalnim društvenim promjenama besmisleno, jer se pravda, jednakost i sloboda ne mogu ostvariti u okviru postojećeg kapitalističkog modela, kao što ni racionalno korištenje ljudskih i prirodnih resursa nije spojivo s kapitalističkim gospodarskim sustavom i tržištem. Nikakvim modifikacijama kategorija, kriterija i oblika kapitalističkog modela ne može se ostvariti društvo zasnovano na pravdi, jednakosti, slobodi, već taj model treba u cjelini i u potpunosti odbaciti. Antikapitalistički, emancipatorski pokret treba odlučno raskinuti sa svim elementima kapitalističkog sustava, posebno s tržištem i konkurencijom, i uspostaviti gospodarsko-društvenu organizaciju čije će vrhovno načelo biti međuljudska suradnja i solidarnost. Od posebne je važnosti ukidanje tržišta radnom snagom, koje ljude pretvara u robu, prepuštajući njihovu sudbinu slijepim zakonima tržišta. Emancipatorski pokret 'postmoderne' treba se osloboditi 'željeznog kaveza' nacionalne zatvorenosti i isključivosti i organizirati se na transnacionalnoj osnovi. Jedina zdrava alternativa kapitalističkom sustavu i etatističkom 'socijalizmu' je, prema Kurzu, samoupravno društvo (die Selbstverwaltung der Gesellschaft), koje je po svojoj prirodi antielitističko i antiautoritativno, u kojem će vladati socijalna pravda, solidarnost i jednakost, u kojem sudbina čovjeka, gospodarstva i društva neće biti prepuštena mehanizmu tržišta već će gospodarstvom upravljati društvena zajednica u interesu svih svojih članova. Socijalizam bi trebalo ponajprije definirati u opreci prema kapitalizmu, kojeg bi socijalizam kao viši civilizacijski obrazac (prema uvjerenju njegovih pobornika) trebao zamijeniti. Kao bitni kriterij razlikovanja iz-

među ta dva društveno-ekonomska sustava mogao bi se prihvatiti odgovor na pitanje: koji društveni sloj ili slojevi neke zemlje imaju dominantan, odlučujući utjecaj na ekonomska, politička i društvena zbivanja i na društvo u cjelini: manjina vlasnika i upravljača kapitalom (koji pretežno žive od prihoda kapitala) ili većina radnog stanovništva (koja pretežno živi od svog rada). Ili na drugi način rečeno: da li određenim društvom prevladavaju partikularni, privatni interesi ili zajednički, općedruštveni interesi. Ili još jednostavnije: da li društvom vlada kapital ili rad (pri tome je gotovo svejedno je li kapital u privatnom ili u državnom vlasništvu kojim upravlja političko-državna elita. Riječ 'socijalizam' izvedena je iz latinske riječi societas, koja znači društvo, zajednicu, što implicira da je u sustavu nazvanom socijalizam naglasak na društvu, na društvenoj zajednici, odnosno na primatu društvenih nad individualnim ciljevima, potrebama i interesima. To je načelo suprotno kapitalističkom svjetonazoru, koji daje prednost individualnim nad kolektivnim društvenim interesima. Budući da je kapitalistička ideologija i politika fokusirana na individualne preferencije i interese, glavna je značajka kapitalističkog društva darvinistička borba pojedinaca za opstanak i napredak. Nasuprot tome, jedno od glavnih načela socijalističke ideologije je suradnja, partnerstvo i solidarnost. To se načelo temelji na činjenici da je čovjek društveno biće i da se njegova egzistencija i razvoj teško mogu zamisliti bez povezanosti s drugim ljudima, s užom i širom društvenom zajednicom. U stvari, idealni odnos između pojedinca i društva trebao bi se sastojati u ravnoteži i skladnom suživotu između ta dva entiteta. Zajednici i jedinstvu čovjeka i društva odnosno čovječanstva trebalo bi dodati i prirodu odnosno kozmos, kojeg su čovjek i ljudsko društvo nerazdvojni dio i koji zajedno predstavljaju Jedinstvo i Cjelinu. Mnogi poistovjećuju socijalizam s ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, ukidanjem tržišta i slobodnog poduzetništva i državnim upravljanjem gospodarskim aktivnostima. Isto tako, mnogi smatraju da su državno reguliranje i planiranje gospodarstva i državna poduzeća nespojivi s kapitalističkim sustavom. Nijedno od tih stanovišta nije utemeljeno. Što se tiče tržišta, iskustvo pokazuje da moderno, vrlo kompleksno gospodarstvo ne može uspješno funkcionirati bez samoregulirajućeg mehanizma tržišta (kao što nijedan drugi vrlo kompleksan sustav ne može opstati bez određenih samoregulirajućih mehanizama). S druge strane, tržišna je logika u suprotnosti s nekim temeljnim socijalističkim vrijednostima, kao što su društvena pravda i solidarnost. Stoga će djelovanje tržišnog mehaniz-

ma biti potrebno i u socijalističkoj privredi, ali će se ono regulirati kako bi se zadovoljili ne samo zahtjevi što veće ekonomske učinkovitosti, već i socijalne, etičke i ekološke norme. Dok je u kapitalističkom modelu (naročito u njegovoj neoliberalnoj varijanti) sve podređeno ekonomskoj efikasnosti i profitabilnosti, što stvara socijalne tenzije, ekološke probleme i moralni vakuum, socijalistička ideja upozorava da su dobrobit ljudi, socijalna pravda i očuvanje prirode važniji od gomilanja materijalnih dobara i profita. U toj razlici i leži civilizacijska superiornost socijalizma i perspektiva njegovog mogućeg ostvarenja, jer kapitalistički sustav unatoč Keynesovim korekcijama po svom genetskom kodu generira kontradikcije i probleme, koji se ne mogu riješiti na temelju filozofije i načela na kojima počiva. Ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne može se smatrati bitnim konstitutivnim elementom demokratskog socijalizma. Ta mjera, ukoliko se provede u potpunosti, a pogotovo ako se privatno vlasništvo zamijeni državnim, onemogućuje ostvarenje nekih temeljnih načela socijalističke doktrine, kao što su sloboda i 'asocijativni' obrazac društvene organizacije. Ostvarenju biti socijalizma najviše bi odgovarao pluralizam vlasništva, s tim da dominantni oblici vlasništva imaju kolektivni, asocijativni karakter, t.j. neki oblik društvenog, skupnog ili kooperativnog vlasništva, ali da se ostavi i dovoljno prostora kako za državno i komunalno tako i za privatno vlasništvo. Kao što potvrđuju mnogi primjeri u kapitalističkim zemljama, državna poduzeća mogu biti vrlo uspješna, a isti je slučaj i s državnim poduzećima u suvremenoj Kini i Rusiji. Američki ekonomisti John Vickers i George Yarrow uvjerljivo dokazuju da za uspješno poslovanje gospodarskih organizacija nije bitno pitanje vlasništva već uvođenje suvremenih metoda upravljanja, koje uključuje informatizaciju, vertikalnu dezintegraciju, interno i eksterno umrežavanje, suradnju uprave sa zaposlenicima, timski rad i slično. [7] Od 1860-tih godina socijalistički pokreti bili su sve uvjerljiviji u ukazivanju na štetne učinke ekonomskog liberalizma, odnosno na otkrivanju kauzalne veze između individualističke filozofije i privatnog vlasništva s jedne strane i klasne dominacije vlasnika kapitala s druge strane. Politički i ekonomski liberalizam sa svojom individualističkom ideologijom je doduše priznavao formalnu jednakost svih građana pred zakonom, ukidajući postupno ograničenja prava glasa (glasačko pravo priznato je ženama u Velikoj Britaniji tek 1913. godine), ali je istovremeno uporno branio ekonomsku nejednakost kao bitan element osobnih sloboda. Europska je ljevica s druge strane proglasila ostvarenje ekonomske (uz političku) jed-

nakosti jednim od svojih najvažnijih ciljeva. Dok su se liberali zalagali za odvajanje političke od ekonomske sfere, socijalisti su smatrali da svi građani imaju pravo da putem svog političkog utjecaja ostvaruju i svoje ekonomske interese. Oni su zahtijevali da se demokratska pravila prošire i na organizaciju ekonomskog života. [8] Ostvarenje ekonomske (a ne samo političke) demokracije postao je dakle jednim od glavnih ciljeva europske ljevice u drugoj polovici 19. stoljeća. Međutim, o načinu postizavanja ekonomske jednakosti postojale su znatne razlike između raznih struja socijalističkog pokreta: dok je za umjerene struje privatno vlasništvo sredstvima za proizvodnju bilo prihvatljivo (uz stanovita ograničenja), radikalne su struje u privatnom vlasništvu vidjele glavni izvor društvenih nejednakosti. Većina je ipak smatrala da istinska (ne samo ekonomska nego i politička) demokracija nije moguća u društvu u kojem dominira privatni kapital, jer tu neizbježno dolazi do socijalnih i klasnih nejednakosti takvih razmjera da i politička jednakost postaje upitna. To je stanovište pokrenulo rasprave o raznim oblicima javnog, kolektivnog vlasništva, o uvođenju industrijske demokracije, o planskom usmjeravanju gospodarstva. S tim u vezi postavilo se pitanje je li ograničavanje ili ukidanje privatnog vlasništva kompatibilno s demokratskim načelima. Različiti odgovori na ta pitanje bili su glavni povod razdvajanja između reformističkih i radikalnih struja socijalističkog pokreta. Jedna od bitnih razlika između kapitalističkog i socijalističkog društvenog uređenja sastoji se u sadržaju i kvaliteti političkog sustava koji se naziva demokracijom. Liberalna demokracija, tipična za kapitalističko društvo, s obzirom na ekonomsku, a stoga i na političku dominaciju vlasnika kapitala i njihovih menedžera, najčešće je samo formalna i nepotpuna, a nerijetko postaje i instrumentom vladajuće klase. Nasuprot tome, socijalizam pretpostavlja neposredne oblike izražavanja suverenosti naroda i njegovo aktivno sudjelovanje u donošenju odluka važnih za život i budućnost ljudi. Socijalistička demokracija je dakle neposredna i participativna, tako da političke odluke doista odražavaju volju i interese naroda. No bitna se razlika između kapitalizma i socijalizma nalazi u svjetonazoru odnosno filozofiji koja prevladava u tim oprečnim društvenim modelima. Dok se kapitalizam temelji na filozofiji utilitarizma, egoizma i primata materijalnih vrijednosti, istinski se socijalizam zasniva na filozofiji altruizma, zajedništva, humanosti i solidarnosti. Tu razliku ističe M. Castells, koji kaže da u kapitalizmu vlada filozofija neograničene akumulacije kapitala putem slobodnog tržišta i slobodnog poduzetništva bez obzira na socijal-

ne i ekološke posljedice, dok se u filozofiji socijalizma prvenstvo daje humanim i etičkim vrijednostima. Castells vidi sukob interesa između vlasnika kapitala i radnika kao sukob između logike kapitala, koji teži stalnom, nezasitnom oplođivanju, i kulturnih vrijednosti ljudskog društva (slobode, pravde i solidarnosti). Postoji, naravno, mogućnost koncipiranja i postojanja raznih prijelaznih ili mješovitih, hibridnih društvenih modela. Ranije su već navedene ideje o preobražaju postojećeg neoliberalnog, 'surovog', radikalnog kapitalizma u 'moralni', društveno odgovorni, 'duhovni' kapitalizam, u kojem privatni kapital i tržište ostaju glavni čimbenici gospodarske aktivnosti, ali se mijenjaju pravila njihovog ponašanja i djelovanja (dijelom promjenom poslovne filozofije i svijesti vlasnika i menedžera, a dijelom državnim propisima i politikom). Osim 'čistog kapitalizma', moguće je zamisliti i kapitalizam s većom ili manjom primjesom socijalističkih elemenata ('kapitalizam s ljudskim licem'), kao što osim čistog 'socijalizma' može postojati i socijalizam s većim ili manjim dodatkom kapitalističkih obilježja ('tržišni socijalizam'). Mogući su dakle i mješoviti, hibridni sustavi, u kojima koegzistiraju elementi kapitalističkog i socijalističkog modela i u kojima se nastoji uspostaviti ravnoteža interesa kapitala i interesa rada. U načelu, nema razloga da se u etički i poslovno transformiranom kapitalizmu ne ostvare neka socijalistička načela (društvena pravda, jednakost i solidarnost), iako se ona neće moći realizirati u potpunosti i trajno, jer poluge ekonomske, a time i političke, moći ipak ostaju u rukama kapitala. Reforma kapitalizma u drugoj polovini 20. stoljeća u smjeru njegove veće socijalne osjetljivosti i društvene odgovornosti (sve do njegovog povratka na radikalni, 'surovi' kapitalizam 1980-tih godina na temelju neoliberalne ekonomske doktrine) dala je povoda za pojavu teorija o konvergenciji tih dviju suprotnih ideologija i politika. No prvobitna ideja o konvergenciji nastala je znatno prije nego što je Velika ekonomska kriza 1930-tih godina prisilila kapitalizam da se uz pomoć Keynesove ekonomske i Pigouove socijalne teorije transformira i ublaži svoje 'urođene' defekte. Slavni njemački sociolog i filozof Max Weber (1864-1920) već je 1913. godine odbacio dilemu kapitalizam ili socijalizam svojom tezom o birokratizaciji modernih društava bez obzira na doktrinarne i ideološke razlike. On je pisao: 'Primarni izvor birokratskog upravljanja leži u ulozi tehničkog znanja, koje je zbog razvoja moderne tehnologije i stvaranja profita u proizvodnji, postalo prijeko potrebno. Zbog toga se gube razlike ovisne 0 tome je li ekonomski sistem organiziran na kapitalističkim ili socijali-

stičkim osnovama. [9] M. Weber drži da bi se socijalizam, ako se ostvari, razlikovao od kapitalizma jedino po 'većem stupnju državne birokracije, pošto bi umjesto privatnih vlasnika ekonomske funkcije društva u cjelini preuzela država.'[1o] Slične ideje zastupa i njemački ekonomist i povjesničar Werner Sombart (1863-1941), koji ističe da u zreloj fazi kapitalizma opada uloga kapitala i da se postupno raspada poduzetnički mentalitet uz istovremeno povećanje udjela 'mješovitih', javno-privatnih i državno-korporacijskih oblika ekonomske organizacije. Jedan od najutjecajnijih teoretičara konvergencije, Tolcott Parsons, tezu o približavanju kapitalističkog i socijalističkog društvenog modela izvodi iz konvergencije kultura, koja uvjetuje oblike društvene organizacije. A evoluciju kulture određuje prvenstveno razvoj znanosti, koji ne poznaje granice, koji je dakle univerzalan, obuhvaćajući kako Zapad tako i Istok. Razvoj znanosti utječe na napredak tehnologije, a ovaj na način proizvodnje materijalnih dobara, što sve zajedno oblikuje socijalnu i političku strukturu danog društva. Budući da razvoj znanosti i tehnologije ima globalni učinak, obrasci ekonomskog, društvenog i političkog života se ne mogu bitno razlikovati. Univerzalan karakter znanosti i tehnologije dovest će dakle na kraju do konvergencije kapitalističkog i socijalističkog sustava, bez obzira na doktrinarne razlike. [11] Navedene teorije konvergencije polaze od stanovišta da društva približno iste znanstvene, tehnološke i ekonomske razine pripadaju u biti istom društvenom modelu, bez obzira na vlasničku i klasnu strukturu. Periodizacija povijesnog razvoja u tim se teorijama uglavnom svodi na tri velike epohe: predindustrijsku, industrijsku i postindustrijsku, s tim da svakoj toj epohi odgovara u biti isti ili sličan oblik društveno-ekonomske organizacije. Stoga razvijeno postindustrijsko društvo neće biti ni kapitalističko ni socijalističko već društvo sui generis, društvo u kojem će doći do svojevrsne sinteze kapitalističkih i socijalističkih elemenata, u kojem će se ublažiti, a potom i nestati, ideološke razlike (a na kraju će izumrijeti i same ideologije) u korist zajedničkih, univerzalnih znanstvenih spoznaja i tehnoloških dostignuća. Ako će i postojati neka društva bliža socijalističkom, a druga bliža kapitalističkom modelu, u postindustrijskom, postkapitalističkom, postmodernom društvu to će u stvari biti samo varijante istog povijesnog modela. Treba ipak istaknuti da se u tim teorijama izbjegava ključno pitanje: kakav će biti položaj čovjeka u radnom procesu, t.j. da li će njegov rad biti najamni, otuđeni, prisilni rad u službi vlasnika sredstava za proizvodnju

(privatnika ili države), ili će rad postati slobodna čovjekova djelatnost, a proizvodi rada biti na raspolaganju onih koji su ih proizveli, što bi omogućilo samoostvarenje i puni razvoj čovjekove ličnosti. Stoga, kolikogod se ne može osporiti relevantnost nekih teza teorija konvergencije, ipak one ne otvaraju perspektivu stvaranja nove, više civilizacijske epohe, koju bi trebalo obilježavati oslobođenje čovjeka svih oblika podređenosti, otuđenosti, diskriminacije, marginalizacije i eksploatacije, epohe čovjekove slobode, jednakosti, društvene pravde i solidarnosti. Takvo idealno, visoko humanizirano društvo često se označava kao neostvariva utopija, nespojiva s dvojnom, kontradiktornom čovjekovom prirodom, ali to ne umanjuje potrebu da se stalno i uporno teži približavanju tom cilju. Jer, ako se socijalizam shvati kao društveni model u kojem socijalne, humane i moralne vrijednosti imaju prednost pred ekonomskom efikasnošću (u smislu maksimiranja profita), onda se ne može osporiti civilizacijska superiornost socijalizma u odnosu na kapitalizam. Društvene suprotnosti, izazovi i sukobi u današnje vrijeme nisu ograničeni na antagonizam između klasične radničke klase i vlasnika kapitala. U razvijenom kapitalizmu vladajuća elita obuhvaća ne samo vlasnike kapitala već i veoma brojan i moćan sloj menedžera (koji upravljaju tim kapitalom), zatim znatan dio političke i profesionalne elite kao i dio državne birokracije, koji dominiraju društvom. S druge strane, nasuprot toj heterogenoj vladajućoj skupini ne stoji više homogena klasična industrijska radnička klasa, već također heterogena masa više ili manje obespravljenih i marginaliziranih društvenih slojeva, u koje spada ne samo klasična radnička klasa, već i razne vrste postindustrijskog proletarijata, zatim nezaposleni, poluzaposleni, zaposleni na određeni vrijeme, kao i najveći dio ostalih zaposlenih u raznim uslužnim djelatnostima. Procjenjuje se da udio postindustrijskog proletarijata u ukupnom stanovništvu Velike Britanije iznosi 40-45%, a u SAD oko 50%. [12] Ta nova društvena stratifikacija zahtijeva znatne promjene u politici i programima suvremenih socijaldemokratskih partija.

BÎT S O C I J A L I Z M A PREMA S H V A Ć A N J U G L A V N I H A U T O R A I PROTAGONISTA T E I D E O L O G I J E U nastojanju da se utvrdi što izvornija i vjerodostojnija definicija socijalizma ovdje će se ukratko opisati kako su bît socijalizma zamišljali najistaknutiji teoretičari i protagonisti tog modela društvenog uređenja. Odmah treba napomenuti da postoje dvije glavne, različite koncepcije socijalizma:

a) revolucionarna, radikalna, ortodoksna varijanta koja inzistira na revolucionarnom rušenju kapitalističkog poretka, na vodećoj ulozi radničke klase u toj revoluciji, predvođenoj monolitnom, avangardnom partijom, na diktaturi proletarijata u prijelaznom periodu, na ukidanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (ta je varijanta oživotvorena u Sovjetskom Savezu i drugim 'komunističkim' zemljama u drugoj polovici prošlog stoljeća). Ta radikalna, dogmatska koncepcija socijalizma se u praksi pretvorila u autokratski i represivni društveni model, suprotan izvornim socijalističkim načelima; b) reformistička, demokratska varijanta, koja se također poziva na Marxa, ali ga ne tumači jednostrano i dogmatski već stavlja težište na humanističku, emancipatorsku i moralnu bît njegove doktrine, t.j. na težnju za stvaranje društva socijalne pravde, slobode, jednakosti, solidarnosti, društva u kojem će se ukinuti svi oblici čovjekove podčinjenosti, degradacije i izrabljivanja i omogućiti pun razvoj njegove ličnosti. Među prvim vizionarima socijalizma, tzv. 'utopijskog socijalizma', istaknuto mjesto imaju Joseph Proudhon i Saint-Simon. J. Proudhon je smatrao da je u socijalizmu bitno osigurati raspodjelu prema radu. On u početku nije bio sklon ukidanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, ali je zagovarao zabranu svih prihoda koji proizlaze iz vlasništva kapitalom, jer su ti prihodi izvor neopravdanih i neprihvatljivih društvenih nejednakosti. U kasnijoj fazi svog teorijskog i političkog djelovanja izjašnjavao se za uvođenje kolektivnog (društvenog) vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, kao jedinog učinkovitog načina da se osigura kontrola radnika nad proizvodnjom i raspodjelom. A za Saint-Simona moralne vrijednosti predstavljaju srž novog socijalističkog društva. U tom društvu ne treba doduše ukinuti privatno vlasništvo, ali njegovo korištenje treba uskladiti s općedruštvenim interesima. Poboljšanje radnih i životnih uvjeta najsiromašnijih društvenih slojeva je prioritetna zadaća socijalističkog društva. Karl Marx, utemeljitelj 'znanstvenog socijalizma' i najsvestraniji i najutjecajniji teoretičar socijalističke (komunističke) doktrine, zamišljao je buduće društvo, društvo koje će zamijeniti kapitalizam, kao društvenu zajednicu u kojoj će vladati sloboda, jednakost, solidarnost i obilje, u kojem će se rad pretvoriti iz egzistencijalne nužnosti u slobodnu stvaralačku aktivnost i u kojem će čovjek moći razviti sve svoje ljudske, kreativne sposobnosti. U tom će se društvu ukinuti degradacija čovjekove osobnosti

i dostojanstva, njegova dehumanizacija i alijenacija. Nestat će razlike između fizičkog i umnog rada i klasne razlike, a raspodjela će se provoditi prema potrebama. (Pretpostavka za nastanak takvog društva je vrlo visoka razina tehnološkog i gospodarskog razvoja). Da bi se to ostvarilo, ukinut će se najamni rad, što znači da će se rad prestati prodavati kao roba na tržištu radne snage. A da bi se postiglo oslobođenje rada, ukinut će se privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Politički sustav obilježavat će neposredno učešće radnih ljudi u obavljanju i kontroli vlasti, naročito na lokalnom nivou. Ali da bi se ostvarilo besklasno, harmonično i humanizirano komunističko društvo, t.j zajednica slobodnih i jednakih ljudi, bit će potrebno prijelazno razdoblje, koje će zahtijevati diktaturu proletarijata, t.j. vlast većinskog radnog naroda, kako bi se spriječio pokušaj restauracije kapitalizma i konsolidirao novi društveni poredak. No i tu, za mnoge kontroverznu, diktaturu proletarijata Marx je shvaćao kao neposredno učešće radnih ljudi u obavljanju vlast po uzoru na Parišku komunu. [13] Taj prijelazni društveni poredak, u kojem će se raspodjela provoditi prema radnom doprinosu i u kojem će stvarati ekonomski, politički i kulturni preduvjeti za višu civilizacijsku fazu, za komunističko društvo, Marx naziva socijalizmom. Vladimir Iljič Lenjin, ideolog i vođa ruske socijalističke revolucije bio je uvjeren, kao i Marx, da je neposredno nakon revolucije potrebna diktatura proletarijata, koju je on shvaćao kao demokraciju za većinski, radni dio stanovništva, nasuprot 'buržoaskoj demokraciji', koja je demokracija za manjinsku posjedničku klasu, a diktatura za većinu koja živi od svog rada. Pritom je u svojim knjigama i člancima stalno naglašavao da je cilj socijalizma ukidanje klasa, što će učiniti državu (kao prvenstveno represivnu političku instituciju), a time i diktaturu proletarijata, nepotrebnim. Odumiranje države (a time i diktature proletarijata) u toku socijalističkog razvitka bit će postupni proces koji će napredovati uvlačenjem sve širih slojeva stanovništva u upravljanje javnim poslovima i njihovim navikavanjem na pravila zajedničkog društvenog života. Kad većina ljudi usvoji nove društvene vrijednosti, kao što su prednost zajedničkih pred pojedinačnim interesima, društvena jednakost i međuljudska solidarnost, kad nestanu klasne razlike i svi oblici društvene marginalizacije i eksploatacije po bilo kojoj osnovi, nestat će i potreba za državom kao represivnom institucijom. U prijelaznom razdoblju (socijalizmu) postupno će se dokidati vlast čovjeka nad čovjekom i oblikovat će se društvo kao dobrovoljna zajednica slobodnih ljudi. Socijalističko društvo V. I. Lenjin je zamišljao kao 'mrežu

proizvodno-potrošačkih komuna', a državu kao sustav sovjeta (rus. vijeća) sastavljenih od izabranih predstavnika radnog naroda. No navedene Lenjinove ideje o socijalističkom društvu nisu provedene. Doduše, neposredno nakon Oktobarske revolucije Lenjin je potpisao Uredbu o radničkoj kontroli, kojom se radnicima daje značajna uloga u upravljanju poduzećem, ali zbog građanskog rata koji je uskoro uslijedio uveden je 'ratni komunizam' s etatističkim i centralističkim vođenjem gospodarstva i društva. Nakon završetka građanskog rata, devastirano gospodarstvo i politički kaos služili su kao opravdanje za zadržavanje etatističkog, autokratskog i totalitarnog sustava, koji je Staljin učinio trajnim modelom vladanja. Usprkos pokušaja vođe kineske socijalističke revolucije Mao Ce-tunga da glavnu ulogu u socijalističkoj izgradnji prenese s države na mobilizaciju i aktivnost narodnih masa, partija i državni aparat pod njenom kontrolom upravljali su svim područjima ekonomskog i društvenog života. Pokušavajući oživjeti inicijativu i djelovanje masa u skladu s načelom 'permanentne revolucije', Mao je periodički pokretao revolucionarne kampanje ('veliki skok naprijed', 'kulturna revolucija'), koje su češće usporavale nego ubrzavale gospodarski i društveni razvoj. Poslije njegove smrti, Deng Xiaoping je proveo radikalne reforme uvođenjem tržišnog gospodarstva, privatnog poduzetništva, otvaranjem vrata inozemnim investicijama, ali zadržavajući državni sektor u ključnim gospodarskim granama, kao i strateško, razvojno planiranje. Novi društveno-ekonomski model nazvan je 'tržišni socijalizam', no taj se model još uvijek nalazi u fazi traženja najpogodnije sinteze tržišnog poslovanja i primjene socijalističkih načela društvene pravde, jednakosti i slobode. Edwarda Bernsteina mnogi smatraju duhovnim ocem europske socijaldemokracije. Za njega je stvaranje socijalističkog društva prvenstveno humanistički i moralni postulat, a bît toga društva vidio je u širenju prava radnika i njihovom sudjelovanju u upravljanju privrednim i komunalnim poduzećima. On je upozoravao da socijaldemokratske partije trebaju težiti osvajanju političke vlasti, ali da to nije njihov temeljni cilj već samo sredstvo pomoću kojeg će društveni život usmjeriti prema postupnom ostvarenju socijalističkih vrijednosti. Isto tako, eventualno podruštvljenje sredstava za proizvodnju nije cilj nego samo način koji će omogućiti oslobođenje rada (ono je stoga opravdano samo u slučaju da dovede do oslobođenja rada). Najutjecajniji socijaldemokratski vođe u drugoj polovici 20. stoljeća, Willy Brandt, Olof Palme i Bruno Kreisky, slažu se oko bitnih obilježja so-

cijalizma. Oni se zalažu za demokratski socijalizam utemeljen na načelima slobode, pravde i solidarnosti. Autoritet države je legitiman ako se zasniva ne samo na većinskoj podršci građana izraženoj na slobodnim izborima nego i na moralnom legitimitetu. Za socijalističko društvo je bitno da državna vlast ne postane instrumentom partikularnih interesa (interesa poslovnih krugova ili jedne političke partije odnosno državne birokracije). Oni smatraju da se socijalističko društvo ne smije zadovoljiti provedbom načela raspodjele prema radu već da treba postupno ukinuti sve oblike podčinjenosti i izrabljivanja. Tržište, privatno vlasništvo i poduzetništvo postojat će i u socijalizmu, no država neće dozvoliti društvenu prevlast kapitala; u cilju zaštite radničkih prava i opće društvenih interesa, država će zadržati kontrolu nad gospodarskim i tržišnim procesima. Klasni poredak bit će postupno zamijenjen društvenom zajednicom ljudi udruženih na načelima slobode, pravde i jednakosti. Na taj će se način u socijalizmu ostvariti 'totalna demokracija' koja će obuhvatiti sve sfere političkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog života. Bitan doprinos ispravnom shvaćanju biti socijalističke ideje i osuvremenjivanju marksističke doktrine dali su pripadnici Frankfurtske škole: Max Horkheimer, Theodor Adorno, Hebert Marcuse i Erich Fromm. Iako se mišljenja navedenih protagonista te škole ne slažu u svim nijansama, njihove ključne ideje su podudarne i komplementarne, tako da se mogu objediniti u prilično cjelovitu i koherentnu suvremenu socijalističku doktrinu. Frankfurtovci prihvaćaju glavne Marxove ideje, no njihov pristup marksizmu nije statičan, doktrinaran i dogmatičan, već analitičan, kritičan i inovativan. Premda su autori Frankfurtske škole pisali i djelovali prije 50-70 godina, dakle prije 'trijumfalnog' globalnog pohoda neoliberalnog kapitalizma, njihova doktrina 'humanog socijalizma' je velikim dijelom relevantna i u današnje vrijeme, jer su oni ispravno anticipirali mnoge tendencije i obilježja suvremenog radikalnog kapitalističkog modela. Budući da je doktrina 'humanog socijalizma' vrlo bliska onom što se može nazvati autentičnim socijalizmom, bit će korisno u kratkim crtama rezimirati glavne teze te doktrine. Iako prihvaćaju Marxovu tezu da je tehnološki napredak i s tim povezan razvoj proizvodnih snaga društva glavna determinanta društvenih odnosa, institucionalnih oblika ljudskog društva kao i ljudske svijesti, Frankfurtska škola smatra da to ne znači fatalističko shvaćanje povijesnog razvitka kao isključive i neminovne posljedice razvoja materijalnih potencijala nekog društva (što, treba napomenuti, nije bilo ni Marxovo mišlje-

nje). Naime između 'materijalne baze' i 'duhovne nadgradnje', kao i između prakse i teorije, te između objekta i subjekta, postoji uzajamna povezanost i interaktivno djelovanje. Ljudi su u stanju autonomno oblikovati svoju svijest i aktivno utjecati na društvene odnose, iako se njihovom sviješću u kapitalističkom sustavu, kao i u svim represivnim sustavima, uspješno manipulira. Ovisnost ljudske svijesti o materijalnim uvjetima i o odnosima proizvodnje potpuno će nestati tek kad materijalni procesi dođu pod kontrolu ljudi koji u njima sudjeluju i kad se zbog toga ukinu klasne razlike. U toj novoj nerepresivnoj civilizaciji, u besklasnoj 'slobodnoj ljudskoj zajednici' ljudi će živjeti u međusobnom skladu, razumijevanju, miru, toleranciji i solidarnosti, a njihova će svijest biti 'određena sama sobom'. Marxova je analiza kapitalističkog sustava otkrila 'prirodne zakone' funkcioniranja tog sustava i objasnila ga kao vladavinu slijepih ekonomskih sila nad ljudima, njihovim međusobnim odnosima i društvenim procesima. Kapitalistički je sustav, doduše, oslobodio u ljudima osobnu inicijativu i veliku stvaralačku energiju, ali je istovremeno pokrenuo bezobzirno takmičenje, darvinističku borbu za opstanak i uspjeh, što je potisnulo osjećaj međuljudske solidarnosti, a potaknulo sebičnost, gramzivost, netoleranciju, agresivnost i izrabljivanje slabijih. Na taj je način golemi materijalni napredak, ostvaren kapitalističkim sustavom, plaćen čovjekovim otuđenjem i postvarenjem njegovog duha. Novac i kapital potpuno su zavladali kapitalističkim društvom, namećući svoj utilitaristički sustav vrijednosti i manipulirajući čovjekovim željama i potrebama. U tom sustavu posvemašnje instrumentalizacije, komercijalizacije, manipulacije ljudskom sviješću, pretvaranja svega u robu i podvrgavanja svega zakonima profita i akumulacije kapitala, potiskuje se samostalno, kritičko mišljenje, uzrokujući tako 'pomračenje ljudskog uma'. Metode indoktrinacije i manipulacije ljudskim mišljenjem, osjećajima, željama i potrebama su u modernom kapitalističkom društvu tako rafinirane i djelotvorne, da se velik broj ljudi miri s postojećim stanjem i vlastitom nametnutom, otuđenom egzistencijom. Upravo je ta alijenacija čovjeka i onemogućavanje slobodnog razvoja ljudske ličnosti, što ljudsko društvo vraća u barbarstvo, najpogubnija posljedica kapitalističkog sustava. Kapitalistička je civilizacija stoga toliko 'bolesna', da joj djelomične reforme ne mogu pomoći; ljudsku civilizaciju može spasiti jedino korjenita promjena njene filozofije i njenih institucija. Glavni uzrok humanističke, vrijednosne i moralne dekadencije kapitalističke civilizacije leži u njenoj utilitarističkoj filozofiji, koja neizbježno vodi odumiranju moralnih vrijed-

nosti. Rehabilitacija humanističkih i etičkih načela će se ostvariti u novom 'zdravom' društvu, u kojem će se ukloniti uzroci i svi oblici čovjekove nejednakosti, podčinjenosti, izrabljivanja i alijenacije te stvoriti uvjeti za njegovo samoostvarenje. Suvremena tehnološka revolucija i kapitalistički sustav, koji generiraju golemi proizvodni potencijal, ali istodobno produbljuju sve urođene kontradikcije i defekte tog sustava do kritične točke, stvorili su uvjete za radikalni društveni preobražaj, za oživotvorenje 'Velike utopije', usprkos totalne mobilizacije svih snaga tog društva protiv promjena. Frankfurtovci vjeruju da je težnja za slobodom i pravdom toliko duboko ukorijenjena u ljudskom biću, da će, kad gušenje te slobode i pravde prijeđe prag izdržljivosti, doći do masovne erupcije nezadovoljstva i do mobilizacije kolektivne energije dovoljno velike i snažne za radikalan društveni preobražaj. Međutim, glavni pokretač i udarna snaga tog preokreta neće biti, kako je predviđao Marx, industrijski proletarijat; ta će se transcendencija kapitalističkog sustava u novi viši civilizacijski sustav dogoditi zajedničkim djelovanjem preostalog industrijskog proletarijata, novonastalog i sve brojnijeg intelektualnog proletarijata, raznih i također sve brojnijih marginaliziranih i obespravljenih društvenih skupina i, što je posebno važno, golemog broja siromašnih stanovnika ekonomski nerazvijenih zemalja. Klasična radnička klasa u modernim kapitalističkim društvima bitno je smanjena, socijalno, organizacijski i ideološki razjedinjena, zbog čega je izgubila svoj raniji revolucionarni potencijal. No pojavile su se nove snage otpora i društvenih promjena: razni deprivirani i marginalizirani društveni slojevi u ekonomski razvijenim zemljama, čija je društvena pozicija revolucionarna, iako njihova svijest to još nije. S obzirom da kapitalistički sustav uspijeva u velikoj mjeri oblikovati javno mnijenje raznim rafiniranim metodama indoktrinacije i da znatan dio masovnih medija i institucija služe kao sredstvo perpetuiranja ekonomske, političke i duhovne vladavine kapitala, pored legalnih, demokratskih, legitimna je upotreba i nasilnih, revolucionarnih metoda, ako je to jedini preostali način mijenjanja nepodnošljivog stanja. Novo 'zdravo društvo', koje Frankfurtska škola naziva 'humanističkim socijalizmom', obilježavat će ne samo oslobođenje ljudi od svih oblika eksploatacije, alijenacije i bijede, već i mogućnost razvijanja ljudskih kreativnih sposobnosti i osobnog samoostvarenja za sve ljude. Osnovni problem 'humanitarnog socijalizma' neće biti oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, već djelotvoran

model sudjelovanja svih sudionika u upravljanju proizvodnjom i raspodjelom, kao i u procesu donošenja svih važnih odluka na lokalnom i nacionalnom nivou. U tom pogledu, radničko samoupravljanje bit će jedan od važnih uvjeta oslobođenja čovjeka od objekta slijepih ekonomskih sila i njegovog pretvaranja u aktivnog subjekta svoje sudbine. #

#

#

Kao što smo rekli, među navedenim protagonistima socijalističke paradigme postoje razlike u shvaćanju institucionalnih oblika i načina realizacije socijalističkog društvenog uređenja kad je riječ o tzv. prijelaznom razdoblju i o diktaturi proletarijata, kao i o vlasništvu nad sredstvima proizvodnje i ulozi tržišta. Radikalna struja se zalaže za revolucionarne metode, za diktaturu proletarijata (kao privremeno rješenje u tzv. prijelaznom razdoblju), za ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, za prednost kolektivnih interesa nad individualnom slobodom, inicijativom i preferencijama. S druge strane, liberalnija, pragmatičnija struja u provođenju socijalističkih ciljeva uzima u obzir objektivne okolnosti, daje više prostora individualnim preferencijama i interesima, djelovanju tržišta, privatnom vlasništvu i poduzetništvu. Međutim, protagonisti obiju struja se slažu glede društvene, humanističke i etičke biti socijalizma, koji upravo zbog svoje socijalne, humane i etičke superiornosti u odnosu na kapitalizam predstavlja višu etapu u razvoju civilizacije. A humanistička i etička bît socijalističke paradigme sastoji se ne samo u političkoj već također u ekonomskoj i socijalnoj jednakosti svih članova društvene zajednice; u ukidanju eksploatacije, degradacije, otuđenja i dehumanizacije radnog dijela stanovništva; u sudjelovanju radnika u upravljanju proizvodnim i ostalim poduzećima; u društvenoj kontroli i usmjeravanju gospodarskih procesa u cilju zaštite općedruštvenih interesa; u državnom i političkom ustrojstvu utemeljenom na neposrednoj, participativnoj demokraciji, t.j na što široj i učinkovitijoj kontroli i učešću građana u javnim poslovima; na mogućnosti da svaki član društvene zajednice razvije svoje ljudske, moralne i kreativne potencijale. Većina socijaldemokratskih ideologa i političara 19. i 20. stoljeća ostala je vjerna navedenim humanim, socijalnim i etičkim socijalističkim vrijednostima, prvenstveno ostvarenju političke, ekonomske i socijalne jednakopravnosti svih građana i stvaranju uvjeta za samoostvarenje svakog ljudskog bića (kao krajnjem cilju socijalizma). Takva ocjena se može prihvatiti i za većinu sadašnjih socijaldemokratskih partija: većina njih je

zadržala težnju za ostvarenjem tradicionalnih socijaldemokratskih vrijednosti kao dugoročni, strateški cilj, a povremeni ustupci i kompromisi s vladajućim neoliberalnim kapitalizmom mogu se shvatiti kao taktička nužda. S obzirom na specifičnost jugoslavenskog puta u socijalizam bit će korisno spomenuti kako je tu bît socijalizma zamišljao Edvard Kardelj, glavni ideolog jugoslavenskog samoupravnog modela. On je svoje shvaćanje socijalizma (za koje se može pretpostaviti da je bilo prihvaćeno i kao službeno stanovište partijskog i državnog vodstva) obrazložio u ljubljanskom Delu u svibnju 1974. godine: 'S društveno-historijskog stanovišta socijalizam je povijesna epoha u kojoj je razvoj proizvodnih snaga dosegnut) onaj stupanj, kad ga privatno-vlasnički odnosi počinju gušiti. Čovječanstvo kao povijesni stvaralac uvijek traži i nalazi izlaz iz takvih povijesnih kriza. Socijalizam je posljedica povijesnog razvitka, kojim se putem uspostavljanja različitih oblika društvenog vlasništva stvaraju društveno-ekonomski i drugi uvjeti zato da bi čovječanstvo moglo svladati preživjele oblike društvenog života, koji su postali zaprekom njegovih proizvodnih snaga. Sa stanovišta društveno-ekonomskih odnosa među ljudima, socijalizam je povijesna epoha u kojoj stupanj proizvodnih snaga i nastajanje društvenog vlasništva omogućuje da se rad počinje oslobađati okova klasnog odnosa među ljudima... Radnik sam postaje gospodarom uvjeta, sredstava i rezultata svoga rada... Takav put oslobađanja rada i radnog čovjeka ujedno je put preobražaja klasnog društva u slobodnu zajednicu proizvođača. Samoupravljanje kao oblik socijalističkih proizvodnih odnosa jedno je od odlučujućih vidova tog društvenog preobražaja.'[14] Na temelju navedenih tumačenja ideje socijalizma, autentična bît te društvene ideologije mogla bi se definirati kao težnja za ostvarenjem slobode, jednakosti, društvene pravde i solidarnosti, lako neki autori smatraju da je najvažnije socijalističko načelo društvena pravda, (John Rawls na pr. kaže da je 'pravednost prva vrlina socijalnih institucija, kao što je istina prva vrlina sistema mišljenja«[15]), u pobližem razmatranju temeljnih socijalističkih načela dolazi se do zaključka, da su sva ta načela međusobno povezana i komplementarna; ako nije provedeno jedno od tih načela, ni ostala se neće moći oživotvoriti. Na pr. bez osobne slobode, jednakosti i solidarnosti teško je zamisliti da se može ostvariti načelo društvene pravde. Stupanj i tempo realizacije tih načela u danom društvu ovisit će naravno 0 nizu okolnosti, ali teško da će se ikad postići njihovo potpuno, savršeno ispunjenje. No društvo koje zaslužuje da se označi kao socijalističko treba-

lo bi ostvariti zadovoljavajuću razinu poštivanja temeljnih socijalističkih načela kako su ovdje definirana. Važno je istaknuti da bi autentična socijalistička načela, koja su istovremeno temeljna etička načela, trebala obilježavati napredak ljudske civilizacije ka sve višim humanim i moralnim razinama, bez obzira kako to društvo na višoj civilizacijskoj razini nazivali. Humanistička i moralna vizija socijalizma kakva proizlazi iz stavova utemeljitelja i većine ideologa i protagonista te društvene paradigme nije međutim do sada ostvarena ni u jednoj zemlji u kojoj je provedena socijalistička revolucija i uveden socijalistički poredak (s iznimkom Jugoslavije, gdje je učinjen barem pokušaj izgradnje samoupravnog socijalizma, no s djelomičnim uspjehom). No, socijalističke ideje o društvenoj pravdi i jednakosti postale su sastavni dio suvremene ljudske civilizacije i one su, osim straha od revolta radnika i od 'komunističke' opasnosti sovjetskog bloka, bile važan čimbenik 'omekšavanja' kapitalističkog modela od 1930tih do 1980-tih godina, t.j. reforme tog modela u smislu državnog reguliranja tržišta i preraspodjele dohotka u korist socijalnih službi i poboljšanja položaja socijalno ugroženih građana. Međutim, tamo gdje je bilo opravdano očekivati realizaciju socijalističkih načela, t.j. u zemljama u kojima je provedena socijalistička revolucija, to se nije dogodilo. U tim je zemljama (zemljama 'realnog socijalizma') uveden autokratski, totalitarni, represivni oblik političke vlasti, obilježen jednopartijskim sustavom, sustavom u kojem je ukinuta sloboda političkog djelovanja, sloboda javnih medija, u kojem je partijska i državna elita upravljala svim područjima političkog, ekonomskog i društvenog života. Osim dugoročne neodrživosti sovjetskog modela zbog njegovog autokratskog, totalitarnog i represivnog karaktera, on nije bio održiv ni zbog etatističkog, centralističkog i rigidno planiranog ekonomskog sustava. Taj je sustav bio relativno uspješan u prvim fazama industrijalizacije, kad je bilo važno mobilizirati sve raspoložive resurse i usmjeriti ih na prioritetna područja. Ali centralističko državno upravljanje i planiranje kao glavni pogonski i regulacijski mehanizam narodnog gospodarstva nije moglo biti uspješno na višoj razini razvoja, koju obilježava velika složenost i kompleksnost gospodarske strukture. Na toj razini gospodarstvo ne može uspješno funkcionirati bez određenog mehanizma autoregulacije, t.j. bez tržišta i bez stanovite autonomije, motivacije i inicijative osnovnih gospodarskih aktera, t.j. poduzeća. S timu vezi treba napomenuti da za ostvarenje socijalističkih načela tržište ne mora biti problem, ako je podvrgnuto učinkovitoj društvenoj regulaciji; problem je njegovo nekontrolirano djelovanje,

odnosno njegovo apsolutiziranje. Nedostaci etatističkog, centraliziranog upravljanja gospodarstvom u zemljama 'realnog socijalizma' manifestirali su se u sporom usvajanju novih tehnologija (naročito informatičke tehnologije), u sporom prilagođavanju proizvodnje potražnji, u visokim troškovima proizvodnje, u lošoj kvaliteti i oskudnom asortimanu proizvoda. Sovjetski etatistički model 'socijalizma' bio je u očiglednoj suprotnosti s izvornim, autentičnim socijalističkim načelima. No propast tog modela iskorišten je prilično uspješno za kompromitiranje i difamaciju socijalističke ideje kako takve. Nakon pada Berlinskog zida i urušavanjem sovjetskog bloka, pristalice radikalnog neoliberalnog kapitalizma tvrde da je time stoljetna borba između ideologije kapitalizma i ideologije socijalizma završena u korist kapitalizma i da je time označen 'kraj povijesti'. [16] Boljševički, staljinistički tip socijalizma kao vladavina represije i terora označen je kao autentični socijalizam (ili komunizam), što bi trebalo značiti da je ideja socijalizma (odnosno komunizma) apsolutno zlo. Stephane Courtois stoga piše: »Punokrvni komunizam nametnuo je takvu sveobuhvatnu represiju, koja svoj vrhunac dosiže u državnoj vladavini terora.«[17] S druge strane, Vincente Navarro tvrdi na osnovu usporednih statističkih podataka da su u zemljama realnog socijalizma, ne osporavajući demokratski deficit odnosno ograničavanje političkih i osobnih sloboda, ekonomska i socijalna prava radnih ljudi i njihove osnovne životne potrebe (zaposlenost, stanovanje, prehrana, zdravstvena skrb, obrazovanje) bila zaštićena bolje i pravednije nego u kapitalističkim zemljama slične razine ekonomskog razvoja. [18] Oba autora su djelomično u pravu: staljinistički 'realni socijalizam' bio je autokratski i represivan sustav s obilježjima državnog terora, ali je istovremeno proveo brzu industrijalizaciju zemlje i stvorio uvjete za egzistencijalnu sigurnost svojih građana (zaposlenje, stanovanje, besplatno obrazovanje i zdravstvena zaštita), iako na relativno niskoj razini. Pokazalo se, međutim, da je često ljudski zahtjev za slobodom snažniji od težnje za sigurnošću. Opreka između slobode i sigurnosti trebala bi se riješiti u istinskom socijalističkom društvu uspostavom ravnoteže između tih dviju iskonskih ljudskih težnji i to na način da se stvore uvjeti za najveći mogući stupanj slobode mišljenja, govora i djelovanja (do granice koja ne ugrožava slobodu drugih i vitalne općedruštvene interese), uz istovremeno osiguranje osnovnih životnih potreba svim ljudima.

S O C I J A L I Z A M I ETIKA Ako je cilj socijalizma ostvarenje društva slobode, pravde, jednakosti, solidarnosti, društva u kojem će se težiti ukidanju svih oblika ekonomske, socijalne, rasne, etničke i spolne diskriminacije, podčinjenosti i izrabljivanja, društvo u kojem će svaki pojedinac moći u potpunosti razviti svoje ljudske, kreativne sposobnosti, u kojem će svakom čovjeku biti osigurana sloboda, koja neće biti ograničena nikakvim privilegijama drugih, onda se može ustvrditi da univerzalne etičke vrijednosti predstavljaju srž socijalističke ideje. Etika i humanizam su, prema tome, vladajući svjetonazor istinskog socijalističkog društva. Ali da bi takvo društvo postalo stvarnost, većina njenih članova trebala bi prihvatiti i prakticirati moralno ponašanje, t.j. ponašati se u skladu s temeljnim moralnim načelima, pa makar na štetu vlastitih interesa. Humanističko i etičko poimanje socijalizma proizlazi iz biti Marxove doktrine, jer iako se Marx ne poziva izravno na etiku, prema mišljenju Ludwiga Woltmanna »etička podzemna struja latentno postoji u cijelom Marxovom mišljenju, a iza njegove materijalističke ljuske skrivena je jedna moralna teleologija«. [19] Karl Vorlaender kaže: »Mi pod mnogoznačnom riječju socijalizam ne razumijemo nikakvu političku partiju... nego jedan ćudoredni nazor na svijet«, (ibid. str. 1). Vorlaender smatra da postoje mnoge dodirne točke između socijalističke ideje i Kantove etike, jer je po njegovom tumačenju Kantova etika prvenstveno etika zajednice (iako ga mnogi smatraju utemeljiteljem jedne čisto individualističke etike). U prilog tog svog stanovišta Vorlaender navodi ove Kantove riječi: »Djeluj tako da koristiš čovječanstvo, kako u svojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, kao svrhu, nikada kao puko sredstvo... Svako umno biće, i najbjedniji nadničar, egzistira kao svrha sama po sebi; ono nije nikakav stroj, nikakvo sredstvo za upotrebu ovoj ili onoj osobi, nikakva 'stvar', nego 'osoba' u kojoj nam čovječanstvo ima biti sveto. Ovaj princip čovječanstva kao samosvrha mora biti najviši ograničavajući uvjet slobode djelovanja svakog čovjeka«, (ibid. str. 3). U tim Kantovim riječima K. Vorlaender vidi osnovnu ideju socijalizma izrečenu na najjednostavniji i najjasniji mogući način. Da je Kantovo etičko mišljenje podudarno sa socijalističkim idealima humanizma i jednakosti potvrđuje i ovaj citat iz Kantovog djela: »Pojmovi građanske pravde i prirodne pravde gotovo su potpuno suprotstavljeni, budući da cijelo građansko društvo počiva na posve formalno prikrivenom iznuđivanju, na eksploataciji radnika pomoću snage kapitala, što pobija svaki razlog za opravdanje tog društva u čisto moralnom smislu«. [20]

Prvi socijalistički autor koji je ukazao na E. Kanta kao filozofa koji je imao veliki utjecaj na razvoj socijalizma (naročito njemačkog) bio je Jean Jaures. On nije vidio nepremostivu suprotnost između Marxovog materijalizma i Kantove transcendentalne filozofije, a naročito ne Kantovog etičkog sustava. Prema njegovom mišljenju, Marxov povijesni materijalizam i Kantov etički i transcendentalni sustav mogu se pomiriti i uzajamno prožeti, jer se tehnološko-ekonomski razvoj i etika ne daju odvojiti jedno od drugog. J. Jaures je uvjeren da se socijalizam temelji prvenstveno na etici i stoga on nije stvar samo jedne klase ili partije već čitavog čovječanstva. Marxov povijesni materijalizam se ne može izjednačiti s etičkim materijalizmom, koji svu ljudsku djelatnost podređuje zadovoljenju materijalnih potreba i individualnoj koristi. Po Jauresovom mišljenju, prožimanje materijalizma i idealizma odgovara sintezi proturječnosti tijela i duha, nužnosti i slobode. [21] I Edward Bernstein je smatrao da je socijaldemokratsku doktrinu nužno dopuniti Kantovom filozofijom i etikom, odnosno da je materijalističkom tumačenju povijesti nužno dodati ulogu ideja i etike. Bernstein vjeruje u spoznajno-kritičku samostalnost čovjekove svijesti i autonomiju njegovog mišljenja, ali ističe da čim se te misli i namjere pretvore u djelovanje, one potpadaju pod utjecaj tehnološko-ekonomskih faktora. [22] Slično stanovište zastupa i već spomenuti njemački filozof Ludwig Woltmann, koji drži da se materijalističko shvaćanje povijesnog razvitka može protumačiti kao 'ideja' u Kantovom smislu, da je Marxov pogled na povijest u osnovi etički (»iako se on ne izražava u maniri moralnog propovjednika«) i da je socijalizam u prvom redu etička nužnost. [23] Zagrebački filozof Milan Kangrga također podsjeća da je etika temelj Kantove filozofije i da se stoga može shvatiti kao idejna priprema za korjenito mijenjanje svijeta u kojem živimo. Kangrga naime smatra da etika u svom najkonsekventnijem smislu (kakva je Kantova etika), ako ne preraste u duboki društveni preobražaj, »hipostazira i iščezava iz srži našeg života«. [24] Suština Kant-ove etike sastoji se, ističe Kangrga, u » nužnosti nekog djelovanja iz poštivanja moralnog zakona koji je autonoman, koji nije podoban za nikakvo dokazivanja, nego je sam princip praktičnog djelovanja«. (ibid. str. 96). Etičnost je zapravo unutrašnja jezgra svake istinske filozofije i kriterij svake teorijske istine. Pa i sam čovjek je u svojoj bîti moralno biće, što znači da je i ljudski svijet u bîti svijet moralnosti, ili točnije, svijet koji neprekidno i neumorno teži ostvarenju moraliteta. Kantova etika se ostvaruje »očovječovenjem i osmišljenjem vlastitog života i svijeta«,

a to nije moguće postići, dodaje Kangrga, samo putem političkog čina (pa ni socijalnim prevratom), nego visokim razvojem društvenih proizvodnih snaga i usporednim napretkom čovjekove svijesti. I tu Kangrga vidi povezanost Marxove doktrine s Kantovom etikom. Osnivač klasične političke ekonomije (uz Davida Ricarda), profesor logike i etike, Adam Smith (1723-1790) nije ni slutio u kakvom će se raskoraku naći liberalni kapitalistički sustav, kojem je on postavio teorijske temelje, i etika, koja je bila njegova svjetonazorska orijentacija (njegova prva knjiga Teorija moralnih osjećaja objavljena je nekoliko godina prije njegovog najpoznatijeg djela Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda). Iako se načelo osobne koristi pokazalo kao izuzetno snažan pokretač čovjekove inicijative, poduzetništva i stvaralaštva, a time i tehnološkog i gospodarskog napretka, ono je, kad se tijekom razvoja kapitalizma pretvorilo u najvažniji motiv i cilj ljudskog i društvenog djelovanja, došlo u sukob s temeljnim etičkim vrijednostima. Dok humanizam i univerzalne etičke vrijednosti predstavljaju bitni, konstitutivni element ispravno shvaćene socijalističke ideje 'duh kapitalizma' stavlja u ponašanju pojedinca na prvo mjesto osobnu korist odnosno interes. Stjecanje novca, bogatstva i gomilanje kapitala je vrhovno načelo kapitalističkog svjetonazora. Tu je kvalifikaciju kapitalističke filozofije i njegovog funkcioniranja, t.j. težnju za 'bezobzirnim stjecanjem novca koje nije ograničeno nikakvim etičkim normama' dao prije više od stotinu godina slavni njemački sociolog i filozof Max Weber (1864-1920). [25] On definira 'duh kapitalizma' kao egocentričan, utilitaristički i etički indiferentan. Max Weber ističe da je neodoljiva težnja za stvaranjem profita, bogaćenjem i akumulacijom kapitala postala u kapitalizmu 'svrha po sebi', odnosno glavnim životnim ciljem, što on ocjenjuje 'perverznim nagonom', vodenim načelom auri sacra fames (svete gladi za zlatom), koje dovodi do etičkog relativizma. Naime' po tom svjetonazoru etičke vrline su samo onda vrline kad pojedincu donose probitak. Neizbježna posljedica te 'egocentrične maksime', zaključuje M. Weber, je krajnji utilitarizam u ponašanju pojedinca i društvenih skupina. I u svojoj drugoj knjizi, Ekonomija i društvo, M. Weber ističe da je kapitalizam po svom bitku neetičan. Kapital ne poznaje ništa drugo osim računa dobitka i gubitka, cijene koštanja, rasta proizvodnje i profita. Kapitalizam podređuje ekonomiju, društvo i život ljudi dominaciji prometne vrijednosti roba, ne razlikujući pravedno od nepravednog, dobro od lošeg. On stoga zaključuje da je kapitalistički sustav strukturalno inkompatibilan s etičkim kriterijima. [26]

Utilitaristička filozofija kapitalizma doživjela je svoj vrhunac krajem 20. i u prvom desetljeću 21. stoljeća, kad je zavladala neoliberalna varijanta kapitalizma, u kojoj su ukinute gotovo sva ograničenja nesmetanom djelovanju tržišnih zakona, gomilanju profita, kapitala i bogatstva i s tim u vezi uklonjene preostale zapreke neograničenoj eksploataciji ljudskih i prirodnih resursa. Međutim, ekonomske, socijalne i ekološke (a i moralne) posljedice tog novog vrijednosnog sustava koji je inaugurirala neoliberalna doktrina postaju toliko očigledne, da ih je sve teže ignorirati. Stvarnost sve uvjerljivije dovodi u pitanje tezu pobornika neoliberalnog kapitalističkog modela da je to jedini uspješan oblik organizacije ljudskog društva koji nema alternative. Kolaps 'komunističke' skupine zemalja na čelu sa Sovjetskim Savezom pritom je iskorišten za kompromitiranje ne samo propalog totalitarnog i autokratskog 'realsocijalizma' već i za proglašavanjem same ideje socijalizma kao neostvarive i štetne iluzije, nespojive s demokracijom i civilizacijskim napretkom. Čak je i pozivanje na Keynesov model državnog intervencionizma i države blagostanja proglašen prevladanom i štetnom koncepcijom, štoviše i herezom. No u nadmetanju dva suprotstavljena svjetonazora, stvarni razvoj događaja posljednjih je godina pružio socijalizmu uvjerljivije argumente protiv ideološke ofenzive zastupnika neoliberalnog kapitalizma. Globalna financijska i ekonomska kriza koja potresa suvremeni svijet, prijeteća opasnost ekološke katastrofe apokaliptičkih razmjera te rastući, neodrživi jaz između bogatih i siromašnih zemalja i građana alarmantna su upozorenja svjetskoj javnosti, kao i političkim, intelektualnim i poslovnim elitama, da je sazrjelo vrijeme za korjenite promjene u vrijednosnim, socijalnim, ekonomskim i političkim prioritetima suvremene civilizacije.

C I T I R A N A LITERATURA: [1] [2] [3] [4]

Jules Mock, Socialisme et l'ere atomique, Librairie Plon, Paris, 1976, str. 19 Jean Fourastier, Les 4000 heures, Robert Laffont, Paris, 1965, str. 36 Joseph Schumpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokracija, Kultura, Beograd, 1960, str. 244 Immanuel Wallenstein, Kriza kao prelazno razdoblje u Dinamika globalne krize, grupa autora, Radnička štampa, Beograd, 1985, str. 52-53

[5] [6] [7] [8] [9] [10] [11] [12] [13]

[14] [15] [16] [17] [18] [19] [20] [21] [22] [23] [23] [25]

[26]

Geoff Eley, Forging Democracy - The History of the Left in Europe, 1850-2000, Oxford Univesity Press Inc., 2002, str. 46 Robert Kurz, Schwarzbuch Kapitalismus - Ein Abgesang auf die Marktwirtschaft, Ullstein Verlag, 2003, 3. Auflage J. Vickers, George Yarrow, Privatization: An Economic Analysis, MIT Press, Cambridge, 1988 David Caute, The Left in Europe since 1789, Weidenfeld & Nicolson, 1966, str. 31 Max Weber, Economy and Society, New York, 1968, Vol. I, str. 223 ibid., str. 225 Tolcott Parsons, The Social System, Collier MacMillan, London, 1968. R. Blackburn (ed.), After the Fall: The Failure of Communism and the Future of Socialism, Verso, London, 1991. Paul Bells, Marxism and the U.S.S.R. - The Theory of Proletarian Dictatorship and the Marxist Analysis of Soviet Society, The MacMillan Press Ltd., London, 1979. Delo, Ljubljana, 1.5. 1974. John Rawls, Theory of Justice, Oxford University Press, London, 1973 str. 9 Francis Fukuyama, The End of History, The National Interest, 1973 Stephane Courtois, The Black Book of Communism: Crimes, Terror, Repression, Harvard University Press, Cambridge, Mass. 1999, str. 2 Vincente Navarro, Has Socialism Failed? An Anaysis of Health Indicators under Capitalism and Socialism, Science & Society, no. 57, 1993 Karl Vorlaender, Kant i socijalizam, u Hotimir Burger (ur.) Socijalizam i etika, Globus, Zagreb, str. 85 Konrad Schmidt, Socijalizam i etika, u Hotimir Burger (ed.) Socijalizam i etika, str. 75 Karl Vorlaender, Kant i socijalizam, str. 33-37 Edward Bernstein, Die Voraussetzungen des Sozialismus und die Aufgaben der Sozialdemokratie, Stuttgart, 1899. Karl Vorlaender, Kant i socijalizam, str. 56 Milan Kangrga, Etika i revolucija, Nolit, Beograd, 1983. Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, Svjetlost, Sarajevo, str. 20; naslov izvornika Gesammelte Aufsatze zur Religionsoziologie, JCB. Mohr, Tübingen, 1963. Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, JCB Mohr, Tübingen, 1924, str. 305-309

O S T A L A LITERATURA:

Francis Becket, Enemy Within: The Rise and Fail of the British Communist Party, John Murray, London, 1995.

Ken Wilber, A Brief Histotry of Everything, Shambhala Publications, Boston, 1996. Raymond Aron, Dimensions de la conscience historique, Plon, Paris, 1964.

W. W. Rostow, The Stages of Economic Growth, Cambridge University Press, Cambridge, 1971.

Božidar Tadić, Približavaju li se kapitalizam i socijalizam?, Ekonomika, Beograd, 1984.

XIV.

POGLED U BUDUĆNOST

N E O D R Ž I V O S T N E O L I B E R A L N O G KAPITALIZMA Neodrživost neoliberalnog kapitalizma posljednjih se godina manifestirala na dramatičan način sve očiglednijom prijetećom ekološkom katastrofom. Na drugom kongresu Globalnog Pokreta zelenih 2008. godine zapažen je govor u ime kolumbijske partije zelenih održala Ingrid Betancourt, u kojem je ukazala na društveno-ekonomske uzroke nadolazeće ekološke katastrofe. Ona glavni razlog uništavanja prirode vidi u vladajućem društveno-ekonomskom sustavu, čiji se smisao sastoji u bezobzirnoj eksploataciji svega što donosi profit. Stoga Ingrid Betancourt traži da Pokret zelenih usmjeri svoju aktivnost na promjenu postojećeg modela proizvodnje, potrošnje i raspodjele, kako bi se Zemlja sačuvala kao mjesto pogodno za život. U tom cilju, Pokret zelenih se prema njenom mišljenju treba pretvoriti u globalni politički pokret za osvajanje vlasti i društveni preobražaj. Iste je godine Međunarodna agencija za energiju sa sjedištem u Parizu objavila Izvještaj u kojem se kaže: »The phrase business as usual has started to read like the end of the world« (Izreka da poslovanje treba nastaviti kao što je uobičajeno počela je dobivati značenje kraja svijeta), što se može protumačiti kao upozorenje da zadržavanje postojećeg društveno-ekonomskog modela i njime uvjetovanog nastavka zagađivanja prirode vodi kraju naše civilizacije. U tom se izvještaju poziva na 'globalnu revoluciju' u načinu proizvodnje i korištenja energije, što je nemoguće provesti uz zadržavanje neoliberalnog društveno-ekonomskog modela. [1] Ako se odmah ne počne provoditi globalna 'zelena revolucija', upozorava Međunarodna agencija za energiju, za dva-tri desetljeća dogodit će se ekološka katastrofa.

Ekološka je kriza dovela u pitanje glavno načelo neoliberalne doktrine, t.j. ukidanje ili minimiziranje državnog uplitanja u financijsko i ekonomsko poslovanje privatnih korporacija i banaka. Postalo je naime jasno da se bez aktivne državne ekološke politike i velikih državnih sredstava ne može smanjiti emisija stakleničkih plinova, zaustaviti globalno zagrijavanje i spriječiti ekološka katastrofa. Međunarodna agencija za energiju je procijenila da bi do 2050. godine trebalo investirati 45.000 milijardi dolara kako bi se emisija ugljičnog dioksida do te godine smanjila za 50% i time globalno zagrijavanja ograničilo na oko 2 stupnja Celzija (umjesto da naraste do apokaliptičkih 6-7 stupnjeva). Budući da su te goleme investicije neprofitabilne (naročito u kratkom roku), one se ne mogu prepustiti privatnom kapitalu. (Newsweek, 5.11.2008). Tu je činjenicu shvatio novoizabrani američki predsjednik Barack Obama, pa je u predizbornoj kampanji najavio da će, bude li izabran za predsjednika, u idućih deset godina njegova vlada investirati 150 milijardi dolara u 'energetski čistu' industriju i time pomoći privatnom sektoru da otvori pet milijuna novih 'zelenih' radnih mjesta. Druga kriza koja potresa suvremeni svijet, kolaps američkog financijskog sustava u drugoj polovici 2008. godini, koji je izazvao globalnu financijsku i ekonomsku krizu (prema ocjeni Alan Greespana, bivšeg predsjednika američkih Saveznih rezervi, to je najdublja ekonomska kriza koja je zahvatila američku ekonomiju u posljednjih stotinu godina), također dokazuje neodrživost 'tržišnog fundamentalizma', koji promovira neobuzdanu i bezobzirnu trku za što bržim i većim oplođivanjem kapitala. Ekološka i financijska kriza potisnule su u privremenu pozadinu javnog interesa drugu kroničnu bolest suvremene civilizacije uzrokovanu neoliberalnom filozofijom i politikom: sve oštriju polarizaciju na većinu relativno (i apsolutno) siromašnih i manjinu bogatih (i prebogatih), kako na nacionalnoj tako i na svjetskoj razini (većina stanovnika Trećeg svijeta, a to je više od polovine svjetskog stanovništva, živi na rubu krajnjeg siromaštva i bijede). Daljnji retrogradni civilizacijski trend uzrokovan neoliberalnom politikom je nazadovanje predstavničke demokracije, nestajanje njenog temelja t.j. vladavine naroda. Kriza demokracije ogleda se u sve slabijem utjecaju građana na političke odluke bitne za njihov život, u njihovoj sve manjoj participaciji u političkom životu, te njihovoj rastućoj političkoj rezignaciji i pasivizaciji, zatim u sve većem utjecaju financijskog i korporacijskog kapitala na državnu vlast i medije, u sve prisutnijoj korupciji javnih dužnosnika i službenika, u sve većoj 'estradizaciji' političkog djelovanja i korištenja demagoškog i populističkog stila političke komunikacije. Te pojave često

svode demokraciju na periodičko popunjavanje izbornih listića, što je navelo neke autora da aktualno stanje opisuju kao odumiranje demokracije i dolazak 'postdemokratskog doba'. Entropija demokracije kao posljedica neoliberalne ideologije i politike u suprotnosti je s novim mogućnostima koje je širenju demokracije otvorila informatička revolucija: preko interneta svaki građanin može aktivno sudjelovati u političkim zbivanjima, izražavati svoje mišljenje i stavove o svim društvenim pitanjima i imati izravan utjecaj na donošenje političkih odluka. Internet, koji izmiče kontroli koju etablirani ekonomski i politički interesi imaju nad masovnim medijima, omogućuje lako i brzo komuniciranje, a time i nove oblike javnog i političkog djelovanja i organiziranja, stvarajući tako uvjete za oživotvorenje neposredne, participativne demokracije. U pozadini navedenih kriza (ekološke, ekonomske, društvene i moralne) nalazi se kao njihov temeljni uzrok kriza vrijednosnog sustava, koja se očituje u zanemarivanju i napuštanju nekih univerzalnih etičkih načela i vrijednosti (altruizam, solidarnost, suosjećanje, tolerancija). Bezobzirni egoizam, koji je neoliberalna paradigma uzdigla na pijedestal najviše vrijednosti u individualnom i društvenom ponašanju, nužno je rezultirao u moralnoj dekadenciji znatnog dijela suvremenog društva. Promjena neoliberalnog ekonomskog i društvenog modela je prema svemu sudeći neizbježna, ali ritam i modaliteti te promjene, odnosno zamjene tog modela nekim civilizacijski naprednijim, humanijim i pravednijim poretkom su neizvjesni i teško predvidivi. Mogući su različiti scenariji prevladavanja aktualne civilizacijske krize. Moguća je, na primjer, preobrazba neoliberalnog, radikalnog, 'surovog' kapitalizma u neki oblik socijalno osjetljivog, 'moralnog' kapitalizma. U tom bi se reformiranom kapitalizmu zadržalo slobodno tržište i privatno poduzetništvo kao glavni mehanizmi gospodarske aktivnosti, ali bi se njihovo djelovanje reguliralo i kontroliralo u cilju zaštite općedruštvenih interesa i osiguranja temeljnih moralnih normi (socijalne pravde, jednakopravnosti, solidarnosti). Mnogi ugledni znanstvenici smatraju da je krajnje vrijeme za promjenu postojećeg obrasca kapitalizma i globalizacije. Nobelovac Joseph Stiglitz tvrdi da je stiglo vrijeme da se neoliberalna doktrina i na njoj zasnovana globalizacija promijeni na način da koristi od tehnološkog i ekonomskog napretka budu pravednije raspodijeljene, te da se uspostavi ravnoteža između individualnih i kolektivnih potreba, između samoregulirajućeg mehanizma tržišta i regulativnog i korektivnog djelovanja države. Glavna je teza J. Stiglitza da bi glavni cilj gospodarskog rasta trebalo biti poboljšanje

kvalitete života pojedinca i društva, prvenstveno osiguranje pune zaposlenosti. A da bi se mogao ostvariti taj cilj, država treba izraditi strategiju razvoja i preuzeti ključnu ulogu u njenom ostvarenju, ne prepuštajući se iluziji da će tržište i slobodno poduzetništvo prepušteni sami sebi pokrenuti razvitak u željenom smjeru. [2] Ugledni američki sociolog Manuel Castells je uvjeren da će proces informatizacije i umrežavanja svojom inherentnom logikom dovesti do stvaranja »društvenog uređenja višeg reda«, jer je »globalna komunikacijska mreža među ljudima sama po sebi moćnija od interesa i snage središta financijske i korporacijske moći«. [3] U S A D se krajem prošlog stoljeća proširio pokret za moralnu preobrazbu kapitalizma, jer sve veći broj ne samo intelektualaca nego i poslovnih ljudi postaje svjesno da pohlepa i bezobzirna trka za profitom vode u neizbježnu ekonomsku, socijalnu i ekološku krizu. Nobelovac Joseph Stiglitz piše: »Kapitalizam koji promovira pretjerano egoistično ponašanje stvara ozračje koje nije sklono ekonomskoj efikasnosti. Kapitalističko gospodarstvo najbolje funkcionira u ozračju koje obilježava kombinacija egoističnog i altruističkog ponašanja.« [4] U S A D je posljednjih desetak godina osnovano više udruženja i časopisa, koji promiču ideju društveno odgovornog i moralnog kapitalizma: Okrugli stol iz Cauxa, Global Environmental Management, Global Reporting Initiative, Coalition for Enviromentally Responsible Companies, Business for Social Resposibility, Fast Company, Business Ethics, Green Money Journal. Pokret za društveno odgovoran, human i moralan kapitalizam protivi se modelu beskrupuloznog, 'surovog' kapitalizma smatrajući da profit i etika nisu u kontradikciji ako se poduzeća u poslovnoj politici pridržavaju temeljnih etičkih načela. Ekonomisti, pobornici tog pokreta čak tvrde da poštivanje društvenih i etičkih normi dugoročno doprinosi boljim poslovnim i financijskim rezultatima. Neoklasična ekonomska teorija kao i njena radikalna, neoliberalna verzija opravdava kapitalizam kao sustav koji osigurava veću ekonomsku efikasnost od bilo kojeg drugog ekonomskog modela. Ali teza o apsolutnoj ekonomskoj superiornosti neoliberalnog kapitalizma temelji se na pretpostavci savršene konkurencije, koja nigdje ne postoji niti je ikad postojala (u S A D je gotovo dvije trećine tržišta pod kontrolom oligopola.[5] U realnim uvjetima nesavršenog tržišta i nepotpunih informacija, kapitalističko gospodarstvo može relativno uspješno funkcionirati samo uz regulativnu i korektivnu funkciju države. To potvrđuje opće iskustvo: danas nema zemlje, bez obzira na različite ekonomske sustave, u kojima država nije uključena u funkcioniranje nacionalne ekonomije.

Razlike postoje jedino u pogledu ciljeva, intenziteta i modaliteta državne intervencije. Doktrina društveno odgovornog i moralnog kapitalizma velikim se dijelom oslanja na ekonomsku teoriju John Maynard Keynesa (1883-1946), koji je već 1926. godine u svom članku The End of Laissez-faire upozorio da visoku nezaposlenost i cikličko kretanje kapitalističkog gospodarstva ne može riješiti samoregulirajući mehanizam tržišta, već da je za to potrebna regulativna funkcija države i financiranje javnih projekata iz državnog proračuna. Keynesova doktrina državnog intervencionizma i njegove preporuke predsjedniku SAD Rooseveltu spasile su američko gospodarstvo od sloma u vrijeme Velike krize 1929-1933. godine. Ta je doktrina dakle doprinijela preživljavanju i očuvanju kapitalizma. Keynes je pokazao kako se makroekonomski defekti kapitalizma i nedostatnost tržišnog mehanizma mogu ispraviti, te da stoga nije potrebno fundamentalno mijenjati kapitalistički model; potrebno je samo da država svojim korektivnim mjerama ispravi disfunkcionalnost tržišta. On je time oslabio argumente onih koji su zahtijevali radikalne društvene promjene u smjeru socijalizma. I Joseph Stiglitz smatra da nema razloga za radikalno mijenjanje kapitalističkog modela, jer se po njegovom mišljenju Marxov zahtjev za ukidanje otuđenja radnika od procesa rada i od proizvoda njegovog rada može postići reformama u okviru kapitalističkog sustava: državnom regulacijom i kontrolom tržišta i poslovanja korporacija može se osigurati zadovoljstvo radnika na radnom mjestu i njihovo uključivanje u upravljanje procesom rada. J. Stiglitz drži da su »job satisfaction and worker's involment« (zadovoljstvo radnika na radnom mjestu i njegovo uključivanje) suvremeni način rješavanja problema alijenacije o kojem govori Marx. Takav je novi humani odnos prema radnicima, uvjeren je J. Stiglitz, u interesu i vlasnika kapitala, jer je iskustvo pokazalo da 'zadovoljstvo radnika i njegovo uključivanje' povećavaju produktivnost i konkurentnost poduzeća. [6] Jedan je drugi ugledni engleski ekonomist, Arthur Pigou (1877-1959) dao socijalnu dimenziju kapitalističkom modelu izradivši teorijsku osnovu 'socijalne države' (kapitalizma 's ljudskim licem'). Glavna propozicija te teorije bilo je načelo o graničnoj korisnosti novca (vrijednost novca opada povećanjem njegove količine, što u praksi znači da na pr. tisuću kuna povećanja plaće vrijedi znatno manje onom čija je mjesečna plaća 10.000 kuna nego isti iznos povećanja primatelju mirovine od 2000 kuna). Time je A. Pigou pružio teorijsko opravdanje za preraspodjelu dohotka putem fiskalne i socijalne politike u korist građana s nižim dohocima. [7]

Dok većina pokreta za moralnu preobrazbu kapitalizma u SAD smatra da će se to dogoditi, jer će poslovni ljudi sami uvidjeti potrebu za pridržavanjem etičkih normi i za uvažavanjem općedruštvenih potreba, profesor sociologije Joel Bakan na sveučilištu British Columbia rješenje vidi jedino u bitnoj demokratizaciji države. Država, koja bi doista predstavljala volju i interese većine svojih građana, imala bi mogućnost i sredstva da korporacije i banke podvrgne demokratskom nadzoru. Takva bi država mogla donijeti propise o pravilima poslovanja kojima bi se povećala njihova socijalna i ekološka odgovornost i to poslovanje uskladilo s općedruštvenim interesima. J. Bakan piše: »Moramo osporiti vladavinu korporacija i financijskog kapitala kako bismo oživjeli vrijednosti kojima se korporacije protive: demokraciju, društvenu pravdu, jednakost i suosjećanje. Korporacije i njihova ideologija nadahnute su skučenim i iskrivljenim shvaćanjem ljudske prirode... Iako su egoizam, opsjednutost vlastitom korišću i potrošački nagon svojstveni čovjeku, te su težnje samo dio ljudske prirode. Ljudi su također suosjećajna i moralna bića, svjesna međusobne ljudske povezanosti i solidarnosti, jer dijele istu sudbinu i zajedničku nadu u bolju budućnost.«[8] Moguće je, dakle, zamisliti (a i ostvariti) novi pravedniji društveni poredak u kojem pretežni dio sredstava za proizvodnju (odnosno financijskog i fizičkog kapitala) ostaje u privatnom vlasništvu i u kojem se zadržava privatno poduzetništvo i tržište kao temeljni mehanizmi gospodarskog života, dakle poredak koji se može nazvati kapitalističkim, ali pod uvjetom da istinski demokratska država (kao izraz volje i interesa većine naroda) propiše pravila djelovanja tržišta i privatnih poduzeća kako bi se osigurala društvena pravda i opće dobro. Informatička revolucija, kao što je ranije navedeno, bitno mijenja položaj i ulogu čovjeka u radnom procesu: fizički, ponavljački, rutinski rad sve više ustupa mjesto intelektualnom i kreativnom radu. Taj promijenjeni karakter rada traži veću motiviranost, inicijativu, samostalnost i odgovornost svih sudionika u radnom procesu, što nameće drukčiji odnos između zaposlenika s jedne i vlasnika odnosno uprave tvrtke s druge strane, drukčiju poslovnu filozofiju i u krajnjoj liniji drukčiji gospodarski i društveni model. Kako naglašava američki profesor ekonomije Peter Senge, pojedini vlasnici i menedžeri shvatili su tu novu ulogu zaposlenika: Kazuo Inamori, predsjednik japanske tvrtke Kyocera, vodećeg svjetskog proizvođača specijalne keramike za elektroniku, kaže: ' A k o zaposlenici nisu dovoljno motivirani za izazove rasta, onda rasta jednostavno neće biti, kao ni povećanja produktivnosti, ni tehnološkog razvoja' [9]. Do istog je uvjerenja došao i

Bill O'Brien, predsjednik tvrtke Hanover Insurance, koji ide još korak dalje smatrajući da u novim uvjetima korporacije trebaju svim svojim zaposlenicima 'osigurati podmirenje viših ljudskih potreba: samopoštovanje i samoostvarenje'. On drži da je 'Osnovna zadaća menedžmenta pružanje uvjeta da ljudi vode najbogatiji mogući život'. [9] Peter Senge naglašava da obje tvrtke, i Kyocera i Hanover Insurance, postižu izvanredne poslovne rezultate. Iako se zasad radi o pojedinačnim slučajevima, ipak ti primjeri nagovještavaju bitne promjene u odnosu rada i kapital, koje se mogu očekivati u budućnosti kao posljedica informatičke revolucije.

G R A N I C E T R A N S F O R M A C I J E KAPITALIZMA U D R U Š T V E N O P R A V E D A N SUSTAV Međutim, preobrazbom neoliberalnog u društveno odgovoran, moralan i human kapitalizam ipak se ne bi moglo postići oslobođenje čovjeka od svih oblika podčinjenosti, marginalizacije i eksploatacije, odnosno potpuna ekonomska i socijalna jednakopravnost ljudi, pa stoga ni uvjeti za slobodan razvoj ljudskih i kreativnih potencijala. U novom modelu moralnog kapitalizma postojalo bi i dalje tržište radne snage i najamni rad (dakle radna snaga zadržala bi robni karakter) i stoga bi većinski radni dio građana, usprkos poboljšanih radnih i životnih uvjeta i pravednije raspodjele dohotka, ostao u ekonomskom i socijalnom pogledu u podređenom položaju u odnosu na manjinu vlasnika i upravljača kapitalom. Ostala bi dakle klasna podjela društva i kapital kao ključna i dominantna ekonomska snaga, a time i kapital kao izvor stvarne ili potencijalno dominantne društvene moći. Ta činjenica nameće zaključak da bi se ekonomska i društvena prevlast rada nad kapitalom, a time i prevladavanje klasnih razlika i oslobođenje rada, t.j. potpuno ostvarenje društvene pravde, jednakopravnosti, slobode i solidarnosti moglo ostvariti jedino u bitno novom tipu društvenog uređenja, u demokratskom socijalizmu kao u humanom i etičkom smislu višem civilizacijskom modelu ljudskog društva. Program švedske socijaldemokratske partije iz 1990. godine u priličnoj se mjeri približava tom poželjnom modelu; u njemu se kaže da pravo odlučivanja o proizvodnji i raspodjeli ne može biti monopol vlasnika kapitala već to pravo pripada čitavom narodu, te da klasni poredak obilježen klasnim privilegijama treba zamijeniti «zajednicom ljudi udruženih na načelu slobode, pravde i jednakosti«. U tako shvaćenom socijalističkom društvu zadržalo bi se privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje i

slobodno poduzetništvo, ali bi kolektivno vlasništvo članova proizvodnih i uslužnih organizacija i upravljanje tim organizacijama bio dominantan oblik društveno-gospodarskog ustroja. Ekonomska i politička moć bila bi dakle pod kontrolom društvene zajednice (a ne više pod kontrolom vlasnika i upravljača kapitalom, bilo privatnim ili državnim). Moguće je zamisliti različite oblike socijalističkog društva, no bitno obilježje društvenog poretka koji pretendira na naziv 'socijalističko' trebalo bi biti prevladavanje dihotomije između rada i kapitala, i to u korist rada. Bitno je da se u tom novom društvenom modelu, kako kaže M. Castells, filozofija kapitala t.j. neograničenog povećavanja profita, zamijeni filozofijom humanih, moralnih i kulturnih vrijednosti.

S K O R I KRAJ PREVLASTI E K O N O M S K E DOKTRINE M. FRIEDMANA I ČIKAŠKE ŠKOLE U prvom se desetljeću 2 1 . stoljeća dogodilo više pojava od dalekosežnog povijesnog značenja, koje su ukazale na sve dublju, višestruku krizu neoliberalnog kapitalizma utemeljenog na doktrini Miltona Friedmana i njegove Čikaške škole, jedan od najvažnijih nepovoljnih trendova je povećano siromaštvo velikog dijela stanovništva u zemljama koje su primijenile neoliberalnu ekonomsku politiku, t.j. totalnu privatizaciju, potpunu liberalizaciju tržišta, deregulaciju i ukidanje socijalnih funkcija države. Ta je pojava potvrdila da je glavni argument Čikaške škole, naime da nesputano tržište bez uplitanja države osigurava stabilan, održiv i uravnotežen ekonomski rast, punu zaposlenost kao i opći napredak i blagostanje (slavni tricle down effect) običan mit. Nekontrolirano, neregulirano, raspojasano tržište i ničim ograničena, bezobzirna trka za što bržim i većim profitima rezultirala je sve dubljim socijalnim raslojavanjem, sve većim jazom između malobrojnih superbogataša i velikog broja siromašnih građana. U Čileu, zemlji u kojoj je Milton Friedman 1973. godine dobio prvu priliku da kao savjetnik predsjednika Pinocheta (koji je vojnim pučem i okrutnim obračunom svrgnuo s vlasti legalno izabranog predsjednika Allendea) provede svoju doktrinu neoliberalnog kapitalizma, gotovo polovina stanovništva živjela je 1988. godine ispod granice siromaštva, dok su prihodi 10% najbogatijih Čileanaca u samo jedno desetljeće udvostručeni. U Argentini, drugoj latinoameričkoj zemlji koja je uvela neoliberalnu ekonomiju, 10% najbogatijih stanovnika imalo je 2006. godine dohodak 40 puta veći od 10% najsiromašnijih.

Produbljivanje jaza između bogatstva neznatne manjine i siromaštva većine postao je planetna pojava: gotovo polovina svjetskog stanovništva, oko tri milijarde ljudi, živi na donjoj granici egzistencije, s manje od dva dolara na dan, a oko 1,2 milijardi ljudi životari u krajnjoj bijedi s dnevnom potrošnjom ispod jednog dolara. [10] Najbeznadnije je stanje u tzv. 'najmanje razvijenim zemljama', kojih je 1972. godine bilo 27, a sad ih je 49 (od toga 34 u Africi). U tim zemljama živi 650 milijuna stanovnika, t.j. više od 10% svjetskog stanovništva, ali je njihov udio u svjetskom društvenom proizvodu svega 1%. Broj krajnje siromašnih, koji žive s manje od jednog dolara na dan povećan je u 43 afričke zemlje od 217 milijuna u 1990. na 312 milijuna u 2001. godini. Zapanjujući je podatak da je 2000. godine u svijetu umrlo 37 milijuna ljudi od gladi, a 826 milijuna ljudi trpjelo je tešku ili kroničnu pothranjenost. [11] Osim sve većeg jaza između bogatih i siromašnih regija i zemalja, došlo je do ubrzanog socijalnog raslojavanja i u razvijenim kapitalističkim zemljama, ponajprije u SAD. Taj je proces ubrzan u S A D nakon 1980-tih godina, kad je predsjednik Reagan uveo neoliberalnu politiku Čikaške škole i u skladu s njom počeo ukidati 'državu blagostanja'. Socijalne posljedice te politike su ubrzo postale zapanjujuće: realne plaće američkih radnika koncem 20. stoljeća pale su na razinu 1950. godina, a u prvom desetljeću 21. stoljeća cjelokupan prirast nacionalnog dohotka pripao je najbogatijoj petini stanovnika. Istodobno, financijske su se rezerve 374 najvećih financijskih korporacija udvostručile za samo četiri godine (1999-2003), dosegnuvši, prema podacima agencije Standard & Poor, iznos od 555 milijardi dolara[12], a ukupna imovina dolarskih milijardera je u 2003. godini procijenjena na 28.800 milijardi dolara. [13] Prema podacima UN, 2% najbogatijih stanovnika svijeta posjeduje više od polovine svjetskog bogatstva. Očigledno je da je ovakva ekstremna koncentracija bogatstva i dohotka s jedne strane i velika rasprostranjenost i razmjeri bijede i siromaštva s druge strane, pored golemih proizvodnih mogućnosti suvremene tehnologije i još uvijek znatnih raspoloživih prirodnih resursa, apsurdna i dugoročno neodrživa. Ta će temeljna kontradikcija današnjeg svijeta prije ili kasnije zahtijevati ili postepenu, reformskim, demokratskim putem provedenu pravedniju i društveno prihvatljivu preraspodjelu bogatstava, odnosno novi društveni poredak ili će izazvati eksploziju socijalnih pobuna. Golem nerazmjer u raspodjeli ukupne privatne imovine ilustrira podatak prema kojem je 1990. godine 1% stanovnika SAD-a posjedovao 40%

te imovine, što je dvostruko više nego 1975. godine. [14] Dok su realne plaće radnog stanovništva padale, prihodi menedžera korporacija su vrtoglavo rasli: 1980. godine raspon između prosječne radničke plaće i menedžerskih prihoda bio je 1 prema 43, a u 2005, godini taj je raspon povećan na 1 prema 411, dakle povećanje od gotovo 10 puta. [15] Za vrijeme administracije Georgea W. Busha raslojavanje američkog društva dodatno je ubrzano: broj siromašnih Amerikanaca povećan je u razdoblju 2001-2005. godine s 32 na 37 milijuna. Opadanje udjela plaća uz istovremeno povećanje udjela profita u raspodjeli narodnog dohotka nije pojava ograničena na SAD; ta je tendencija prisutna u svim zemljama koje su prihvatile neoliberalni model kapitalizma. Stephen Rauch, glavni ekonomist financijskog koncerna Morgan Stanley, izračunao je da je između 2001. i 2005. godine udio plaća u nacionalnom dohotku razvijenih zemalja Zapada pao sa 56% na 54%, dok je istovremeno udio korporacijskih profita korporacija porastao s 10% na 16%. [16] Pokret za ekonomsku i socijalnu pravdu i jednakost potlačenih i osiromašenih masa najprije se razbuktao u Latinskoj Americi, gdje je i počela primjena Friedmanove doktrine neoliberalnog neobuzdanog kapitalizma i gdje je dominacija američkih korporacija (s osloncem na vojne hunte koje su vladale u većini tih zemalja) i eksploatacija domaćih ljudskih i prirodnih resursa bila najveća i najbezobzirnija. U Argentini je 2001. godini došlo do masovnog otpora zahtjevima MMF-a da se smanje socijalni rashodi uz istovremeno traženje kontrole tržišta i demokratskih sloboda, što je rezultiralo padom vlade. Radnici su preuzeli 200 poduzeća u stečaju, pretvorili ih u kooperative i obnovili proizvodnju. U Brazilu je 2002. godine na predsjedničkim izborima pobijedio vođa radničke partije Luiz Inacio Lula da Silva, koji je odmah najavio novi smjer ekonomske politike: 'Uloga države je planiranje i poticanje razvoja raznim mjerama te, ako je potrebno, sudjelovanjem u financiranju razvoja u partnerstvu s privatnim sektorom'. Pokret bezemljaša s 1,5 milijuna članova preuzeo je, uz podršku države, neobrađeno zemljište i na njemu organizirao stotine poljoprivrednih zadruga. [17] Nakon Brazila, do promjene režima i odbacivanja okvira slobodnog tržišta u neoliberalnoj verziji došlo je potom u većini latinoameričkih zemalja: Venezueli, Argentini, Boliviji, Urugvaju, Čileu i Nikaragvi. Evo Morales, predsjednik bolivijskog Pokreta za socijalizam, koji je krajem 2003. godine pobijedio na predsjedničkim izborima, izjavio je da mu je 'glavni cilj pridonijeti uklanjanju neoliberalnog modela'. Najradikalniji protivnik

neoliberalne ekonomske doktrine i američke hegemonističke politike u Latinskoj Americi je Hugo Chavez, predsjednik Venezuele, koji najavljuje da će u Venezueli izgraditi 'socijalizam za 21. stoljeće'. Uz državnu financijsku potporu osnovano je oko stotinu tisuća poljoprivrednih, trgovinskih i industrijskih kooperativa. I pored osebujnog stila i retorike i povremenih neodmjerenih izjava, H. Chavez uživa potporu radnog stanovništva Venezuele (2006. godine dobio je 63% glasova za svoj treći predsjednički mandat). Državna je uprava u Venezueli decentralizirana prijenosom velikih ovlasti na lokalne zajednice uz veliko državno financiranje socijalnih službi. Privatni sektor nije ukinut, ali su stranim korporacijama povećani porezi i pooštreni uvjeti poslovanja u cilju zaštite radničkih prava i nacionalnih interesa. U Urugvaju je ljevičarska stranka Fuente Amplio pobijedila na predsjedničkim izborima i spriječila masovnu privatizaciju, koju je zahtijevao MMF. Početkom 2006. godine u Čileu je na predsjedničkim izborima pobijedila Michelle Bachelet (kćerka generala Alberta Bacheleta, koji je nakon državnog udara 1973. godine kao pristaša svrgnutog i ubijenog predsjednika Allendea, bio uhićen i mučen), predsjednica Socijalističke partije i kandidatkinja koalicije lijevog centra, i to na temelju programa usmjerenog na smanjenje nezaposlenosti, besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, te na premošćivanje jaza između bogatih i siromašnih. Iste 2006. godine lijeva, socijalno orijentirana opcija pobijedila je i u Nikaragvi, najsiromašnijoj latinoameričkoj zemlji, izborom sandinističkog vođe Daniela Ortega za predsjednika te napaćene zemlje. Sedam država Latinske Amerike s ukupno 280 milijuna stanovnika, u kojima su na vlast demokratskim putem došle vlade koje su odbacile neoliberalni kapitalizam i hegemonizam SAD, zabilježile su najbrži gospodarski rast posljednjih desetljeća. Tu činjenicu priznaje i Newsweek, koji piše: 'U ekonomskom i socijalnom pogledu latinoamerička regija napreduje brže i bolje nego ikada prije.' (Newsweek, 22.1. 2007).

D E M O K R A T S K I SOCIJALIZAM — DRUŠTVENI SUSTAV U K O J E M SE M O Ž E U N A J V E Ć O J M O G U Ć O J MJERI OSIGURATI S L O B O D A , J E D N A K O S T , PRAVDA I Z A J E D N I Š T V O Posljednje desetljeće 20. stoljeća označilo je kraj jedne epohe u razvoju socijalističke misli i politike. Bilanca te epohe je s jedne strane veoma pozitivna, jer su socijalističke ideje bile značajan faktor u humanizaciji i demokratizaciji zapadnih društava. No s druge strane, staljinizam je svojim

autokratskim i represivnim metodama vladanja nanio veliku štetu ugledu i vjerodostojnosti socijalizma kao alternative kapitalističkom poretku. Prijelomnu promjenu u stanju i politici europske ljevice 90-tih godina prošlog stoljeća upečatljivo pokazuje slučaj dnevnika bivše talijanske komunističke partije Unità, koji je prestao izlaziti 2000. godine. Taj je list 1970-tih godina izlazio u 250.000 primjeraka, da bi 1990-tih godina, kad je njegovo objavljivanje preuzela partija demokratske ljevice, naklada pala na 50.000 primjeraka. [18] S jedne su strane neoliberalni kapitalizam i globalizacija zaoštrili društvenu polarizaciju i 'urođene' greške i kontradikcije kapitalističkog sustava do kritične razine, a s druge strane socijalistički se pokret, suočen s novim izazovima, našao u defenzivi, u ideološkim i političkim nedoumicama. Postalo je doduše jasno i općeprihvaćeno da je demokracija bitni element socijalizma, ali je ostalo otvoreno pitanje kako prilagoditi ideologiju i politiku socijalističkih i socijaldemokratskih partija novim civilizacijskim okolnostima, ne odstupajući kod toga od temeljnih humanističkih i etičkih socijalističkih vrijednosti i načela. Iako se reformom neoliberalnog kapitalizma i njegovom preobrazbom u društveno odgovoran, 'moralni kapitalizam' može uspostaviti pravedniji i humaniji društveni poredak, ipak i u tom 'kapitalizmu s ljudskim licem' ostaje ekonomska prevlast privatnog kapitala odnosno njegovih vlasnika i upravljača, a time i stvarna ili latentna društvena nadmoć kapitala nad radom i društvom. Stoga se potpuno i trajno ostvarenje načela slobode, pravde, jednakosti i solidarnosti i s tim povezano ukidanje svih oblika eksploatacije, podčinjenosti, marginalizacije i alijenacije radnog dijela stanovništva može ostvariti jedino radikalnom promjenom društvenog sustava, utemeljenog na socijalističkim načelima kako su ona ranije definirana. Kolikogod je pojam 'socijalizam' postao iskrivljen odnosno pogrešno shvaćen kod dijela javnosti zbog dosadašnje neuspjele i pogrešne primjene tog društvenog modela, i kolikogod aktualna moć kapitalističkog sustava izgledala golema i nesavladiva, ipak suprotnosti imanentne tom sustavu, kao što je u prvom redu suprotnost između rada i kapitala, zatim između privatnih i društvenih interesa, između načela partnerstva i suradnje (koju omogućava i potiče informatička revolucija) s jedne strane, i načela subordinacije i hijerarhije svojstvenog kapitalizmu s druge strane, zatim između utilitarističke filozofije kapitalizma i humanističke filozofije socijalizma, su tako duboke da se mogu trajno i potpuno riješiti jedino radikalnom promjenom ekonomske, društvene i filozofske paradigme.

Neizbježnost stvaranja nove, više civilizacijske epohe, u kojoj će svaki čovjek imati mogućnost da razvije svoje mentalne, kreativne i etičke sposobnosti kako bi postigao samoostvarenje, nije samo ideja socijalističkih vizionara, teoretičara i ideologa: američki psiholog Abraham Maslow, koji nije bio socijalist ni ljevičar, predvidio je svojom 'humanističkom filozofijom' i doktrinom evolucije ljudskih potreba, da će razvoj tih potreba rezultirati nastankom društva koje će obilježavati ispunjenje najviše ljudske potrebe, potrebe za samoostvarenjem (samoispunjenjem). Maslow je svrstao ljudske potrebe u pet razina: najniže su egzistencijalne potrebe, koje su uvjet biološko-fiziološkog opstanka (zrak, voda, hrana, toplina, skrovište, seks, san i sl.). Potom dolaze potrebe zaštite i sigurnosti (red, mir, stabilnost, pravni poredak i sl.), a zatim potrebe za poštovanjem, pažnjom i ljubavi (obitelj, prijateljstvo, društveni život i sl.). Slijede potrebe za društvenom afirmacijom, ugledom i statusom (profesionalni uspjeh, karijera, status, moć i dr.). Na kraju dolazi potreba najvišeg reda: potreba za samoostvarenjem, koja podrazumijeva puni razvoj čovjekovih mentalnih, etičkih i kreativnih sposobnosti. Taj najviši stupanj osobnog razvoja, koji istovremeno omogućava najviši stupanj društvenog razvoja, obilježavat će, prema Maslowu, mentalna i duhovna ravnoteža, unutarnji sklad i mir, suosjećanje, human odnos i ljubav prema drugim ljudima, tolerantan odnos prema drukčijim mišljenjima, kulturama, religijama i običajima, prednost etičkih, estetskih i duhovnih vrijednosti nad materijalnim potrebama, povećana inventivnost i kreativnost. [19] Vidljiva je sličnost teze A. Maslowa o najvišoj razini ljudskih potreba, koja je odraz visoke razine mentalnog i etičkog razvoja čovjeka, a koja je sa svoje strane povezana s visokom razinom društvenog razvoja, s biti socijalističke ideje.

ZAKLJUČCI Prikaz raznih tema povezanih s namjerom ovog rukopisa da se dođe do odgovora na pitanje je li socijalizam neostvariva utopija, zabluda, obmana (t.j. pogrešan i civilizacijski retrogradan projekt) ili pak realna (ili poželjna, a možda i nužna) alternativa kapitalizmu, upućuje na slijedeće zaključke: •

O obilježjima društvenog modela nazvanog socijalizam postoje različita mišljenja. No pažljiva analiza ideja većine autora i protagonista socijalističke doktrine ukazuje da su oni bît socijalizma zamišljali

na jednak ili sličan način, naime kao društvo u kojem će se ostvariti istinska sloboda, jednakost, pravda, ljudsko zajedništvo i solidarnost. •

Pogledi na način prijelaza iz kapitalističkog u socijalistički sustav, na metode izgradnje tog novog društvenog uređenja, na njegove institucionalne i vlasničke oblike i na organizaciju i funkcioniranje socijalističkog gospodarstva su različiti, od radikalno-revolucionarnih do reformističko-demokratskih.

• Socijalističke revolucije koje su se dogodile u 20. stoljeću zbile su se u ekonomski nerazvijenim, agrarnim zemljama, u kojima su se industrijalizacija, urbanizacija, modernizacija, demokratizacija i uspostava kapitalističkog, 'građanskog' društva nalazili u povojima. A jedna od ključnih Marxovih teza bila je da će socijalizam zamijeniti kapitalizam tek kad ovaj dovrši svoju povijesnu zadaću, t.j. kad razvoj proizvodnih snaga dostigne maksimalnu razinu koju omogućavaju kapitalistički društveni odnosi i kad ti odnosi postanu zapreka daljnjem civilizacijskom napretku. • Socijalistički sustavi uspostavljeni u Sovjetskom Savezu i drugim zemljama, iako su u većini slučajeva ubrzali proces industrijalizacije, bili su u mnogim bitnim elementima u suprotnosti s osnovnim idejama i načelima autentične socijalističke doktrine. Umjesto 'asocijativnog socijalizma', u tim je zemljama uspostavljen autokratski, etatistički, birokratski, totalitarni režim, s političkim monopolom jedne partije, bez elementarnih demokratskih sloboda. Marxova ideja o diktaturi proletarijata kao prijelaznom i privremenom obliku vlasti neposredno nakon revolucionarne smjene kapitalističkog poretka, iskorištena je kao ideološko opravdanje za trajnu partijsko-državnu dominaciju društvom (uz iznimku Jugoslavije, gdje se barem pokušavalo izgraditi samoupravno socijalističl