Samoupravljanje i društvena moć [2 ed.]

Citation preview

Ova knjiga, prvi put objavljena 1969. godine, pionirski je rad na području industrijske sociologije u nas. U mnogome Županovljevo djelo je do danas nenadmašeno. Zasnovani na detaljnim empirijskim istraživanjima, zaključci koje Županov izvodi dalekosežni su i još uvijek relevantni. Autor je obradio ključne momente za konstituiranje samoupravne privredne organizacije, rasvijetlio problematiku funkcije samoupravljača u samoupravnoj radnoj organizaciji i razvio shvaćanje proizvođača kao »kolektivnih poduzetnika«, razradio model elaboracije odnosa moći i odgovornosti u radnoj organizaciji te iznio instruktivna zapažanja o položaju direktora u jugoslavenskoj privredi. Ova knjiga nezaobilazno je štivo za svako studiozno bavljenje industrijskom sociologijom, sociologijom samoupravne radne organizacije i metodologijom socioloških istraživanja.

Josip Županov SA M O U PRA V LJA N JE I D R UŠTVEN A MOĆ

B IB L IO T E K A G L O B U S

Urednik BOZO KOVACEVIČ

JOSIP ŽUPANOV

Samoupravljanje i društvena moć

GLOBUS / ZAGREB

Copyright © 1985, by Globus, Yugoslavia

Recenzenti drJANEZ JEROVSEK dr JOSIP OBRADOVIC

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Kada se prije petnaest godina pojavila iz tiska ova knjiga u skromnoj — da ne kažem simboličnoj — na­ kladi od 1000 primjeraka, nisam ni pomišljao na drugo izdanje. Nije u nas uobičajeno da se sociološke knjige, čak ni one koje pobude velik interes javnosti, tiskaju u više izdanja: ta privilegija rezervirana je za udžbe­ nike i možda za one koji uđu u nacionalni Panteon besmrtnika (ako za sociologe tamo uopće bude mjesta). Stoga moram priznati da me je ponuda izdavačke kuće »Globus« da objavi drugo izdanje moje prve knjige ugodno iznenadila — ali i zatekla. Petnaest godina je dugo razdoblje, u kojem se mnogo toga dogodilo i pro­ mijenilo. Samoupravna radna organizacija nije ista da­ nas kao što je bila 1968. godine, a ni moj pogled na taj fenomen nije isti danas kao nekad. Uporedo s razvojem jugoslavenske sociologije ja sam i sam sazrijevao. Ko­ načno, petnaest godina to je pola moga radnog vijeka kao sociologa. Pogled petnaest godina unatrag sličan je pogledu na »dječje cipelice« što ih je duh ostavio za sobom, ako smijem upotrijebiti Hegelovu metaforu. Stoga je i moja prva reakcija bila: ali ja bih danas na­ pisao sasvim drugu knjigu na tu temu! No, argumentacija izdavača bila je jednostavna i neoboriva. Iako je odavno nestala s tržišta, knjiga se i danas traži a u bibliotekama se teško može dobiti. To očito govori da je knjiga sačuvala svoju aktualnost — da ona ima što da kaže suvremenom, osobito mlađem čitaocu. Ako, dakle, postoji potreba za tom knjigom — a očito postoji — zadaća je izdavača da tu potrebu zadovolji. 5

Kada sam se malo pribrao, počeo sam razmišljati o tome u kom obliku da se prezentira drugo izdanje. Nor­ malno bi bilo — i u svijetu je to uobičajeno — da se tekst osvježi novim podacima i novim idejama, a to znači da se novo izdanje dopuni novim materijalima. Tehnički, ne bi bilo teško uvrstiti u knjigu nekoliko novih eseja koje sam u međuvremenu napisao. No, da li bi to bilo korisno i za čitaoca? Naime, te sam novije radove već objavio u mojim novijim knjigama (Sociolo­ gija i samoupravljanje, 1979., i Marginalije o društvenoj krizi, 1983.) koje su čitaocima dostupne i, nadam se. poznate. Ponovnim uvrštavanjem tog gradiva čitalac ne bi mnogo dobio ali bi se povećao opseg a time i cijena knjige. Imajući na umu te razloge, predložio sam izdavaču da drugo izdanje ostane neizmijenjeno, što je i prihvaćeno. Ipak, da bi se čitaocu olakšalo snalaženje u materiji kojom se bavi ova knjiga, potrebno je da se prilikom čitanja uzmu u obzir i neki eseji objavljeni u drugim knjigama. Stoga je dogovoreno da napišem novi predgovor u kojem ću ukratko upozoriti na promjene što su se zbile u razdoblju od prvog do drugog izdanja, ukazujući pritom na pojedina poglavlja u mojim novi­ jim knjigama u kojima se tretira dotična problematika. Suvišno bi bilo da ovdje nabrajam i opisujem sve promjene koje su se zbile u našem društvu u minulih petnaest godina. Čitaocu je dobro poznato da smo u tom razdoblju napustili privrednu reformu, instalirali »dogovornu ekonomiju« koja, čini se, ne može funkcio­ nirati bez paralelnog sistema refleksnog državnog intervencionizma, i da smo — pritisnuti teškom ekonom­ skom i društvenom krizom — krenuli (više na nivou »opredjeljenja« negoli stvarnog ponašanja) prema novoj reformi pod nazivom ekonomska stabilizacija. Kada smo prekinuli prethodnu reformu, napustili smo eko­ nomsku koncepciju poduzeća i zamijenili je koncepci­ jom »udruženog rada«. Promjena definicije poduzeća dovela je i do promjene institucionalnog organizacij­ skog modela: do uvođenja federativnog ili, točnije, konfederativnog principa privredne organizacije. Nova for­ mula poduzeća i novi, (kon)federativni model nisu se pokazali ekonomski efikasni, pa su danas izvrgnuti že­ stokoj kritici. A kako su oni sankcionirani Ustavom i

ZUR-om, to se njihova kritika kvalificira kao napad na Ustav i ZUR a njihova obrana kao obrana Ustava i ZUR-a. Općeniti pogled na ta zbivanja čitalac će naći u trećem poglavlju Marginalija. No, ovdje je važno da upozorim čitaoca na to koliko se ove promjene tiču prvog izdanja ove knjige. One se u prvom redu tiču prvog dijela knjige »Kolektivno poduzetništvo«. U periodu uvođenja radničkog samoupravljanja pa do privredne reforme (1950—1965) sazrijevalo je pre­ tvaranje »državnog privrednog poduzeća« (koje zapravo i nije bilo ekonomsko poduzeće već proizvodni pogon) u »socijalističko« ili »kolektivno poduzeće«. U razdoblju reforme razvilo se polektivno poduzeće barem kao in­ stitucionalno propisani obrazac privređivanja ako ne i kao stvarni oblik ekonomskog ponašanja. U prvom izdanju, knjiga polazi od »kolektivnog poduzeća« kao institucionalne formule poduzeća (premda se sami ter­ mini »kolektivno poduzeće« i »kolektivno poduzetni­ štvo« nigdje ne mogu naći ni u pravnim propisima ni u programskim dokumentima iz tog vremena). Ja, dakle, polazim od »kolektivnog poduzetništva« kao od institucionalne »činjenice«, ali nije točno da ja branim taj poduzetnički model kao što su mi kasnije prigovarali neki kritičari. Kritičari nisu prmijetili da ja već u prvom izdanju propitujem taj model: (1) ispitujem premise njegova ekonomskog funkcioniranja i pokazu­ jem da on ne funkcionira po svojoj vlastitoj ekonom­ skoj logici već mu je potrebna društvena norma egalitarnosti kao deus ex machina; da je pogodan samo za manja poduzeća koja su tehnološki fleksifilnija i po­ sluju na kompetitivnom tržištu; da je inherentno ne­ stabilan i da tendira takvim evolucijskim oblicima koji dovode u pitanje njegovog »socijalistički karakter« (ova kritika je tu u zametku, ona je potpuno razvijena tek nakon napuštanja ovakvog institucionalnog modela); ( 2 ) ispitujem da li modelu »kolektivnog poduzetništva« korespondiraju ekonomski stavovi radnika, što je neophodan uvjet za njegovo funkcioniranje. Pomoću empirijskih podataka dokazujem da radnici nemaju po­ duzetničke stavove i mentalitet, u prvom redu da ne prihvaćaju poduzetnički riziko. A kako bi radnici i mo­ 7

gli prihvatiti poduzetnički riziko kad ne raspolažu ni­ kakvom imovinom odvojenom od njihove plaće! Ovu kritiku »kolektivnog poduzetništva« nastavio sam i dalje razvio poslije napuštanja koncepta »kolek­ tivnog poduzeća« (i poduzeća uopće). Tako sam u prvoj polovini sedme dekade napisao teze »Evolucija i involucija samoupravnog poduzeća — nacrt za tipo­ lošku analizu« u kojima sam razvio ideju o imanentnoj nestabilnosti kolektivno-poduzetničkog modela i ten­ denciji evolucije u kolektivno kapitalističko poduzeće. A u članku »Udruženi rad i hipoteka grupnog podu­ zetništva« ilustrirao sam te ideje i empirijskim poda­ cima. Oba eseja čitalac će naći u knjizi Sociologija i samoupravljanje. Međutim, sistem »kolektivnog poduzetništva« omo­ gućavao je da se ekonomski definira samoupravljačka uloga radnika. Određenjem te uloge i počinje knjiga (Uvodne napomene uz I dio knjige). Nasuprot tome, koncept »udruženog rada« ne omogućuje da se samou­ pravljačka uloga ekonomski definira — on samoupravljačku ulogu radnika premješta iz ekonomije u sferu ideologije. Čitalac će to naći u eseju »Kako definirati samoupravljačku ulogu proizvođača« u knjizi Sociolo­ gija i samoupravljanje. Taj članak već implicira kritiku novog, sociološkog ili ideološkog modela poduzeća koji se naziva »Udruženi rad«. Potpunija kritika tog modela data je na ravni ponašanja takvog ideološki definiranog poduzeća tek početkom osamdesetih godina u članku »Avet 'kolektivnog poduzetništva' i kriza ekonomske regulacije« koji je uvršten u Marginalije. Naime, tamo ukazujem da se institucionalno definirana »asocijacija« u svakodnevnoj praksi ponaša kao poduzeće, i to kao »degradirano poduzeće« (B. I-Iorvat naziva poduzeće bez kapitala, gdje se konkurencija nalazi unutar a soli­ darnost izvan poduzeća, monstrumom). Od poduzeća je ostala jednodimenzionalnost akcije (jedini je cilj do­ hodak), ali su se izgubili kriteriji racionalne alokacije resursa (troškovno zidanje cijena na deformiranom tr­ žištu). Od »kolektivnog poduzetništva« ostalo je kole­ ktivni egoizam, zatvaranje OOUR-a i međuourske svađe. 8

Kako vidimo, rasprava o »kolektivnom poduzetni­ štvu« nije u proteklom razdoblju izgubila svoju relevantnost — a »reafirmiranje ekonomskih zakonitosti« ili nova ekonomska reforma, bez obzira na njezine izglede na uspjeh, nužno pretpostavlja reafirmaciju koncepta poduzeća, koje u našim uvjetima može biti samo »kolektivno poduzeće«. Prema tome, »kolektivno poduzetništvo« ponovo kuca na vrata. Drugi dio knjige posvećen je teorijskim problemima samoupavne radne organizacije. Glavni je nedostatak toga dijela u tome što samoupravni organizaciju tretira kao zaseban teorijski model, dakle statično, dok u stvarnosti ona predstavlja kombinaciju više organiza­ cijskih modela na kontinuumu autokracija — demokra­ cija, pri čemu se ispoljava (više na institucionalnoj nego li na stvarnoj razini) evolucija od manje demokratskih teorijskih obrazaca prema više demokratskim obras­ cima. Početni model inaugurian uvođenjem samouprav­ ljanja ne tretira se u knjizi kao zaseban model već se razmatra kao podjela i usklađivanje organizacijskih funkcija: »funkcije upravljanja« i »funkcije rukovođe­ nja«, koja je shema u proteklom razdoblju napuštena u našoj literaturi kao zastarjela. Danas se govori o različi­ tim substrukturama samoupravne organizacije pri čemu se, u skladu s Adizesovim teorijskim stavovima, govori ne o dvije već o tri substrukture: substrukturi vlasti (demokratska, predstavnička) i substrukturi moći (hi­ jerarhijska, izvršna) dodaje se i substruktura utjecaja (politička substruktura). U terminima sistemske teorije, to su jri podsistema samoupravne organizacije. I, naju­ padljiviji nedostatak, koji proizlazi iz poimanja samo­ upravne organizacije kao zasebnog organizacijskog modela, jest u tome što čitalac neće naći ni riječi o federativnom modelu organizacije i pretpostvakama žzTnjegovo uspješno funkcioniranje. Za te nedostatke, osobito za ovaj posljednji, ne mo­ žemo sasvim kriviti autora ove knjige. U vrijeme kad su pisani prilozi za ovaj dio knjige (1965—1969) još nije bilo ni govora o ourizaciji privrednih organizacija niti je bila izišla znamenita knjga G. H. Ricea i D. W. Bishopricka Conceptual Models of Organization (1971). Kada mi je ta knjiga došla u ruke, negdje 1977, ja sam 9

oslanjajući se na njezinu tipologiju organizacijskih mo­ dela izvršio rekonceptualizaciju samoupravne radne organizacije kao smjenjivanje tih modela na crti Rice-Bishoprickove evolucionističke teze, a organizaciju u datom trenutku sam prikazao kao promjenljivu kom­ binaciju tih modela. Analizu sam izvršio kako na insti­ tucionalnoj tako i na bihevioralnoj razini. Djelomične rezultate te analize, u vrlo sažetom obliku, čitalac će naći u studiji »Samoupravna organizaicija — ideal i stvarnost u svjetlosti jedne organizacijske teorije« koja je uvrštena u knjigu Sociologija i samoupravljanje, pa čitaoca upućujem na taj neveliki ali za autora zna­ čajan rad. Opsežniji prikaz rezultata te tipološke ana­ lize, kojima sam se služio pretežno u nastavne svrhe, nije do danas objavljen. Centralni koncept, koji je ušao i u sam naslov knjige — društvena moć i njezina distribucija u radnoj organizaciji, obrađen je u knjizi prilično šturo. Uvršte­ na je studija o distribuciji moći u nekim industrijskim organizacijama koju sam na bazi svojih empirijskih istraživanja napisao u koautorstvu s Arnoldom S. Tannenbaumom. Nakon te studije slijedi i jedna od u nas rijetkih empirijskih studija o odgovornosti, u kojoj sam pokazao negativnu korelaciju između moći i odgovor­ nosti. Te dvije studije, priključivši im teorijsko razma­ tranje o moći iz drugog dijela knjige, nisu ni do danas izgubile svoju aktualnost. Oligarhijski obrazac distri­ bucije, socijalna stratifikacija moći i neodgovornost moćnih čini se da predstavljaju invarijate našeg dru­ štvenog sistema. Velike institucionalne promjene (kao što su one inaugurirane u Ustavu i ZUR-u) nisu ni za milimetar pomakle distribuciju moći u pravcu poliarhijskog (ako već ne i demokratskog) obrasca. Arzenšekova istraživanja u Sloveniji o tome ne ostavljaju nikakve sumnje. »Sistem dominacije« — da se poslu­ žim Arzenšekovim terminima — pokazao se stabilnim i u situaciji velikih institucionalnih promjena. Vjerojat­ no je perzistiranje oligarhijskog obrasca moći glavni razlog aktualnosti ove knjige punih petnaest godina nakon njezina prvog objavljivanja. Dakako, ta stabil­ nost i rezistentnost moći pobuđuje i danas kao i prije petnaest godina pitanja: što je to moć, gdje su njezini 10

izvori, i koje su moguće strategije za promjenu struk­ ture moći. Ako čitalac potraži teorijsku definiciju moći u prvom (a to znači i drugom) izdanju ove knjige, neće je naći, jer nje naprosto tamo nema. Navedena su tri izvora moći (vlast, vodstvo, položaj u sistemu aktiv­ nosti), ali te odredbe danas smatram nedovoljnim. Raz­ matranje o strategijama za izmjenu strukture moći je krnje i nepotpuno (razmotrene su, djelomično, samo dvije od četiri moguće strategije). Po izlasku prvog izdanja ja sam se nešto potanje pozabavio tim proble­ mima. Definiciju moći kao funkciju zavisnosti, strukturu moći (simetričnu i asimetričnu), izvore moći (individual­ ne, grupne i organizacijske) obradio sam u ovećoj stu­ diji »Samoupravljanje i društvena moć u radnoj orga­ nizaciji« što je objavljena u Jerovšekovom zborniku Industrijska sociologija (1971) i ponovo u Obradovićevu zborniku Psihologija i sociologija organizacije (1982). Tu studiju preporučujem kao dopunsku lektiru čitaocima drugog izdanja, premda ni nju ne smatram definitivno dovršenim tekstom. Ali ona ide korak dalje od knjige. Ispitujući, kasnije, društvenu akciju na egalizaciji moći identificirao sam četiri glavne strategije: (1) re­ distribuciju formalnih prerogativa u korist radnika i radničkih organa; (2) strategiju zamjene formalne ko­ ordinacije u poduzeću simbiotičkom koordinacijom (tj. uvođenje tržnih odnosa najprije između ekonom­ skih jedinica a kasnije i OOUR-a); (3) strategiju auto­ nomne kolektivne radničke akcije (štrajk); (4) strategiju samoupravnog informiranja. Ta studija, napisana pod konac sedamdesetih godina i objavljena u Marginali­ jama, također se sugerira kao dopunska lektira. Ona objašnjava zašto su sve te strategije bile neutemeljene i zašto su promašile, ali ne odgovara na pitanje: kakva bi alternativna strategija mogla biti uspješna. Autor smatra ovaj problem nerješivim na mikro nivou. Sve dok je moć stratificirana na makro nivou, na mikro nivou se ne da ništa učiniti. Drugim riječima, distribu­ cija moći u makro socijalnom sistemu naprosto se pre­ slikava u privrednim organizacijama. 11

Ali ni to nije definitivan stav autora. U posljednjem eseju u knjizi Integracije o gospodarstvu (Ljubljana, 1984) razlikujem, s obzirom na porijeklo,.dva tipa moći: »politokratsku« i »tehnokratsku« moć. Dok »tehnokratsku« moć generira sama radna organizacija, »polito­ kratsku« moć generira šira društvena struktura (od općinskih elita naviše), i ta se moć pretače u organi­ zaciju, pri čemu participacija direktora u vanjskim elitama predstavlja glavni kanal za pritjecanje moći u organizaciju. Ova dva tipa moći ne reagiraju jednako na federalizaciju organizacije (ourizaciju): dok se »tehnokratska« moć direktora ourizacijom topi (tako da direktor najednom »otkrije« da je izgubio moć a ne zna ni kako ni zašto), »politokratska« moć direktora se ne smanjuje zbog unutarnje reorganizacije poduzeća. A to ima značajne konzekvencije za odnos centripetalnih i centrifugalnih sila u federativnoj organizaciji, što je bitno za privrednu integraciju. No, ni ova studija ne daje odgovor na ključno pitanje: zašto je oligarhijska distribucija moći invarijanta našeg sistema. U ovom trenutku, čini mi se da rješenju zagonetke vodi jedino kompleksna analiza globalnog društvenog sistema, u kojoj posebno mjesto valja dati strategiji implementacije samoupravljanja — naime, da se samoupravljanje uvodi izvana dekre­ tom umjesto da organski raste iznutra kroz postupne i selektivne oblike parcijalne participacije. U svojoj doktorskoj tezi »Kolektivno odlučivanje kao sredstvo za realizaciju radničkih interesa« Vesna Pusić se, čini se, približila rješenju zagonetke. Na osnovi njezina rada mogla bi se postaviti teza da je u okviru strategije uvođenja samoupravljanja izvana, a koja ne omogu­ ćuje artikulaciju radničkih interesa niti institucionali­ zaciju interesnih konflikata, problem egalizacije moći naprosto nerješiv. U takvom modelu dominantna moć mora pripadati političkim i ekonomskim elitama, koje je vrše na neformalan način. Četvrti dio knjige pod naslovom »Direktori: 'elita' ili 'profesija'« zahtijeva najprije terminološko objaš­ njenje. Pojmovi »elita« i »profesija ne mogu se suprot­ stavljati, jer postoje ne samo političke već i profesio­ 12

nalne elite. Prema tome, direktori u svakom slučaju pripadaju u društvenu elitu. Ali je prilična razlika u to­ me da li direktori predstavljaju dio ili zaseban ešalon političke elite ili prdstavljaju zasebnu profesionalnu grupu. U vrijeme dok sam pisao one dvije studije koje su ušle u ovaj dio knjige, naslućivao sam proces »eman­ cipacije« direktora od političke elite i njihovo pretva­ ranje u zasebnu (»menedžersku«) grupu. Za taj proces bitne su bile dvije stvari: promjena baze regrutiranja za to zanimanje (umjesto političkih funkcionara regru­ tacijsku bazu činili bi stručnjaci) i promjena definicije direktorskog položaja (od društveno-političke funkcije u profesiju). Moja analiza upućivala je na to da je taj proces promjene još uvijek u početnoj fazi: s jedne strane, nije bila stvorena motivacijska osnova za prih­ vaćanje direktorske funkcije od strane visoko obrazo­ vanih stručnjaka, a s druge strane, percepcija direktor­ skog položaja je podijeljena između političke i profe­ sionalne funkcije. Međutim, njihovi stavovi prema direktorskoj ulozi su se izmijenili: oni u većini sma­ traju da bi direktorska uloga trebala biti profesionalna. Ti su se stavovi ubrzo izrazili u stvarnim pokušajima da se funkcija direktora transformira u profesiju osla­ njajući se na XV amandman i vlastito predstavništvo u Saveznoj skupštini. Poznati događaji 1971. godine i snažna »antitehnokratska« kampanja koja je za njima uslijedila vratili su kotač zbivanja ponovo u početnu fazu: oni su reafirmirali rukovodnu funkciju kao po­ litičku funkciju i vratili naše »menedžere« kao grupu u položaj »mlađeg partnera« političke birokracije. U tom smislu ove dvije studije ostaju i dalje aktualne. U međuvremenu želim obratiti pažnju na jednu važ­ nu dopunu ovom dijelu knjige. Naime, ubrzo po izlasku prvog izdanja iz tiska objavio sam studiju o tome na koji način reizbornost direktora utječe na proces strukturacije-destrukturacije centralne neformalne grupe u radnoj organizaciji. Ta je studija, pod naslovom »Reiz­ bornost direktora i neformalna struktura uprave u rad­ noj organizaciji«, pretiskana u knjizi Sociologija i samo­ upravljanje. To je jedna od rijetkih studija o socijalnim posljedicama instituta reizbornosti direktora kao i o neformalnoj strukturi uprave u nas. Ona je zaslužila 13

da se uvrsti u drugo izdanje, a nisam je uvrsto samo zato što je već objavljena u mojoj drugoj knjizi. Konačno, i peti dio knjige mogao sam također nado puniti jednim radom koji fenomen radikalnog egalita­ rizma u našem društvu tretira u mnogo široj perspekti­ vi. To je, dakako, poznati — mnogo citirani i mnogo osporavani — rad »Egalitarizam i industrijalizam«, koji se pojavio u časopisima ubrzo nakon prvog izdanja knjige. Nisam ga uvrstio u drugo izdanje samo zato što je uključen u knjigu Sociologija i samoupravljanje, a 1982. preštampan je i u Obradovićcvu zborniku Psi­ hologija i sociologija organizacije. Preporučujem taj rad pažnji čitalaca (onih koji ga nisu dosada čitali), jer se u njemu norma egalitarne raspodjele tretira kao sastav­ ni dio šireg egalitarnog normativno-vrijednosnog kom­ pleksa. U vrijeme kada sam empirijski izučavao normu egalitarne raspodjele i njezin utjecaj na ekonomske aspiracije, pa čak i onda kada sam tu normu stavio u širi kontekst »egalitarnog sindroma«, još uvijek nisam bio potpuno svjestan golema značaja egalitarizma kao societalnog koda za strukturiranje i funkcioniranje cjelokupnog društvenog sistema. Čitalac koji želi da se obavijesti o sadašnjem stanju mišljenja autora ove knjige, upućuje se na članak »Znanje, društveni sistem i klasni' interes« (Naše teme, 7—8, 1983.) te na disku­ siju za okruglim stolom Ekonomike (»Motivacija rad­ nika za bolji rad u našoj zemlji«, okrugli stol Ekono­ mika 1/84), osobito strana 57—60. Na kraju, moram se samokritički osvrnuti na jedno očekivanje ili, bolje rečeno, ambiciju izraženu u pred­ govoru prvom izdanju: da će se industrijska sociologija u nas konstituirati u sociologiju samoupravne radne organizacije. Teorijski, to bi značilo »sklapanje braka« između teorije industrijske demokracije (sociologije participacije) i organizacijske sociologije. Praktički, to bi značilo da će se jugoslavenska samoupravna orga­ nizacija nametnuti kao obrazac postbirokratske orga­ nizacije, kao paradigma nehijerarhijske organizacije. Nažalost, nijedno se od ta dva očekivanja nije ostva­ rilo. Kao što je pokazala rasprava na svjetskom so­ ciološkom kongresu u Meksiku, do sklapanja braka iz­ 14

među te dvije discipline nije došlo, i svaka od njih i dalje vozi svojim kolosijekom. S druge strane, danas je postalo kristalno jasno da se pod institucionalnim plaštem nehijerarhijske organizacije u nas očuvala iz­ vršna hijerarhija koja i dalje koncentrira moć u svojim rukama. Nije stoga ni čudo što je zanimanje pobornika participacije i samoupravljanja u svijetu za jugoslaven­ sku samoupravnu organizaciju znatno splasnulo. Do­ ista, ne treba se zanositi iluzijama: treba proučavati jugoslavenske radne organizacije u okviru općih per­ spektiva i pomoću kategorijalnog aparata industrijske sociologije. Time ostajemo na tlu realnosti. Teorija postbirokratske organizacije mora se graditi korak po korak — ona neće nastati u bljesku intelektualnog prosvjetljenja ni kao odgovor na grandiozne institucionalne sheme za koje ne postoji nikakva operacionalizacija. U Zagrebu, 1. srpnja 1984.

Autor

15

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Pred dvadesetak godina malo je tko u nas — ubrajajući i autora ove knjige — i čuo za industrijsku sociologiju. A posljednjih godina industrijska sociologija ne samo pobuđuje sve veće zanimanje javnosti već se uvodi kao poseban predmet na fakultetima i drugim školama. Quantum mutatum ab illo! U razmaku što predstavlja svega jednu trećinu ljudskog vijeka dogodilo se toliko stvari koje su izmijenile lice ove zemlje. Brza industri­ jalizacija pretvorila je u posljednje dvije dekade velik dio našeg aktivnog stanovništva u radnike, koji rade najraznovrsnije poslove u svojim radnim organizacija­ ma. A uvođenje samoupravljanja naglašava autonom­ nost ljudskog ponašanja u tim organizacijama. Otuda logički proizlazi potreba da se autonomno ponašanje ljudi u samoupravnim organizacijama naučno prouča­ va.- da se empirički istražuje i teorijski uopćava. Ukrat­ ko, stvorena je potreba za jednom novom naučnom di­ sciplinom koja se obično naziva industrijska sociolo­ gija. Ta potreba uvela je industrijsku sociologiju u nastavne planove nekih naših fakulteta i škola. No uvođenje industrijske sociologije u nastavu po­ stavilo je nastavnicima važno pitanje: iz čega da preda­ ju, iz čega njihovi slušači treba da uče? U prvi mah nije bilo druge već da se posegne za nekim stranim udžbenikom ili da nastavnik kompilira skripta na bazi stranih udžbenika i da to pokuša aktu­ alizirati koristeći se domaćim studijama ili, još više, nesistematskim zapažanjem. Neću reći da je takvo rje­ šenje od nužde beskorisno a još manje da je štetno. Slušači se time mogu da upoznaju s jednim novim, za njih nepoznatim svijetom naučnih pojmova i kategori­ ja, bez kojih nije moguće izučavati naše radne organi­ 2 Samoupravljanje

17

zacije. Ali američki udžbenik govori o problemima američke radne organizacije. Temeljnu naučnu do­ kumentaciju za američki udžbenik predstavljaju soci­ ološka istraživanja u SAD; za francuski udžbenik sociološka istraživanja u Francuskoj. Istina je da su — sudeći prema još uvijek razmjerno malobrojnim kom­ parativnim studijama — neki problemi industrijskog rada i neki fenomeni organizacionog ponašanja univer­ zalni. Ali nipošto nisu svi. Mnogi problemi i pojave u svijetu industrijskog rada i »kompleksnih« organizacija vjerojatno su specifični samo za neke zemlje. Takva pretpostavka vrijedi pogotovo za zemlje sa specifičnim društvenim poretkom kao što je Jugoslavija. U zemlji gdje se radna organizacija temelji na načelu samouprav­ ljanja, industrijska sociologija mora se definirati — i predavati — kao sociologija samoupravne radne orga­ nizacije. A to znači da se nastava industrijske sociolo­ gije mora zasnivati na naučnoj dokumentaciji što je pružaju naša sociološka istraživanja. No tu i leži glavna poteškoća: da li dosadašnja empirijska istraživanja u našoj zemlji pružaju temeljnu naučnu dokumentaciju za izradu nastavnog programa i udžbenika industrijske sociologije? Odgovor na ovo pitanje je kategorično negativan. S jedne strane, fond empirijskih informacija sadržava veliku masu naučno beskorisnih i irelevantnih »podataka«. S druge strane, čitava široka područja industrijske sociologije kod nas predstavljaju djevičansku ledinu. Ukratko, dosadašnja empirijska istraživanja na području industrijske sociolo­ gije daju nam mapu koja se sastoji većinom od bijelih, neistraženih površina, dok se tu i tamo ocrtavaju detalji reljefa. Ne ulazeći ovdje u razmatranje razloga zbog čega su dosadašnja istraživanja dala tako mršavu žetvu u kojoj je više pljeve negoli zrnja, čini nam se da je možda najvažniji razlog bilo pomanjkanje sociološke teorijske orijentacije u istraživanju. Sociološki pristup ne sastoji se ni u filozofiranju o problemima industrijskog rada — premda je takvo filozofiranje potrebno i korisno — a niti u konstruira­ nju »normativnih modela« »savršene« samoupravne radne organizacije. Sociološki pristup je pozitivno-naučni pristup: sistematsko utvrđivanje činjenica po­ moću naučnih pojmova i kategorija i eksplikacija tih 18

činjenica u okviru nekog teorijskog sistema, sa ciljem da se polazeći od opaženih pravilnosti dođe do širih generalizacija. Takav naučni pristup počinje da se ocrtava kod nas tek u ovoj dekadi, točnije u posljednjih nekoliko go­ dina. On će sigurno dati rezultate, i u doglednoj bu­ dućnosti stvorit će naučnu dokumentaciju za sociologiju samoupravne organizacije. U međuvremenu i nastavnici i slušači industrijske sociologije morat će se snalaziti kako najbolje znaju i umiju. Premda će i dalje kao glavni izvori služiti strani udžbenici i literatura, ipak će se u nastavnom procesu sve više koristiti i naučnim studijama domaćih autora. Međutim, te su studije često razasute po raznim časopisima i publikacijama a neke nisu ni dostupne široj javnosti. Da bi se pomoglo nastavnicima i stu­ dentima, naročito postdiplomantima iz samih radnih organizacija, a i široj javnosti, trebalo bi da bar poje­ dini autori objave svoje važnije radove u obliku knjige, kako bi se oni mogli naći na jednom mjestu. To je svakako bio jedan od praktičnih razloga za izradu ovog zbornika. Ali to nije bio jedini, pa ni glavni razlog: pažljivim odabiranjem i grupiranjem radova za koje smatra da daju neki doprinos konstituiranju sociologije samo­ upravne radne organizacije, autor je htio da naznači neke teorijske pravce razvoja ove naučne discipline. To je i glavna svrha ovog zbornika. Ta je svrha diktirala raspored gradiva. Odabrane studije nisu poredane po godinama kad su napisane, već su razvrstane u šest tematsko-analitičkih područja. Tako knjiga, pored autorova predgovora i zaključnih razmatranja, sadržava slijedeće dijelove: I. Proizvo­ đači: »kolektivni poduzetnici«?; II. K teoriji »samo­ upravne organizacije«; III. Moć i odgovornost u radnim organizacijama; IV. Direktori: »elita« ili »profesija«?; V. Egalitarizam i ekonomske aspiracije u jugoslaven­ skom društvu. Svaki dio sadrži uvodne napomene koje misaono povezuju u jednu cjelinu studije uvrštene kao posebna poglavlja. Većina tih studija objavljena je u naučnim i struč­ nim časopisima, što je i posebno naznačeno. Objavljene studije preštampane su bez većih izmjena — izmjene 19

su uglavnom tehničkog karaktera, da bi se spriječila nepotrebna ponavljanja (osobito u bilješkama) i da bi se tu i tamo »ažurirale« neke informacije. Uvrštene studije nastale su najvećim dijelom u okviru istraži­ vačkih projekata Ekonomskog instituta u Zagrebu ili se temelje na podacima anketa što su provedene u okviru tih projekata. Tako su studije: »Proizvođač i riziko«; »Proizvođač i 'pravila igre' u tržnom privre­ đivanju«; »U čemu se sastoji ekonomska funkcija pro­ izvođača u samoupravnoj radnoj organizaciji«? »Tri pristupa samoupravnoj organizaciji«; »Društvena moć i samoupravljanje«; »Poduzeće i asocijacija — stvarna ili iluzorna dilema« direktan rezultat rada na realizaciji projekata Ekonomskog instituta kojima je rukovodio prof. Drago Gorupić a financirao ih je Fond za finan­ ciranje naučnih djelatnosti SR Hrvatske. Studija »O problemima upravljanja i rukovođenja u radnoj orga­ nizaciji« izrađena je kao pomoćna studija za zajednički projekt Ekonomskog instituta i Naučno-istraživačkog centra Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Privredna kretanja i ekonomska politika Jugoslavije, koji je također financirao Fond za financiranje naučnih dje­ latnosti SR Hrvatske. Studija »Da li je položaj direk­ tora privlačan za stručnjake?« predstavlja nešto skra­ ćenu verziju referata za simpozij »Funkcija direktora u samoupravnim odnosima«, koji su organizirali Eko­ nomski institut i poduzeće »Informator«, pod stručnim vodstvom D. Gorupića i J. Brekića. Studije »Distribu­ cija utjecaja u nekim jugoslavenskim industrijskim organizacijama kako je vide članovi tih organizacija« (koautor A. T. Tannenbaum); »Nekoliko podataka o odgovornosti u našim radnim organizacijama« i »Eko­ nomske aspiracije i društvena norma egalitarnosti« (prvi autor Darinka Tadić) izrađene su na bazi poda­ taka empirijskih istraživanja provedenih u Ekonom­ skom institutu u Zagrebu. Studija »Da li se rukovođenje poduzećem 'profesionalizira'«? napisana je na bazi ankete što ju je autor proveo među učesnicima simpo­ zija o rukovodnim i stručnim kadrovima koji je orga­ nizirala Višja šola za organizacijo dela u Kranju. Osim spomenutih institucija koje su financijski ili organizaciono omogućile da se napišu ove studije, autor još želi da zahvali Višoj radničkoj školi (Radničko 20

sveučilište »Moša Pijade« u Zagrebu), Ekonomskom in­ stitutu u Osijeku kao i onim radnim organizacijama koje su omogućile anketna istraživanja. Autor je dužnik i velikom broju pojedinaca. Ha prvom mjestu prof. D. Gorupiću, koji je rukovodio istraživačkim projektima u okviru kojih su nastale ove studije. Zatim istraživačkom osoblju Ekonomskog insti­ tuta i drugim suradnicima izvan Instituta koji su obavili veliki dio istraživačkog posla. Kako su oni navedeni u pojedinim studijama, nije potrebno da ih ovdje poimenično spominjem. Prilikom istraživanja i izrade studija konzultirao sam se s velikim brojem suradnika Ekonomskog instituta. Oni čije sam dopri­ nose mogao precizno utvrditi spominju se u pojedinim studijama. Međutim, ima još priličan broj suradnika čije neosporne doprinose nisam mogao precizno odre­ diti, pa im se zahvaljujem jednom općom izjavom. Na kraju zahvaljujem Biblioteci »Naših tema« i njezinom uredniku prof. A. Dragičeviću što su se pri­ hvatili financijski tako nezahvalnog posla kao što je izdavanje ove knjige. Posebno zahvaljujem dr-u S. Suvaru koji me je potakao i ohrabrio da priredim ovu knjigu. Autor U Zagrebu, aprila 1969.

I

DIO

PROIZVOĐAČI: »KOLEKTIVNI PODUZETNICI«?

UVODNE NAPOMENE

U ovom dijelu autor se bavi »ekonomskom funkcijom« članova samoupravne radne organizacije. Institucio­ nalni poredak stavlja u ruke radnih kolektiviteta pre­ rogative donošenja odluka o ulaganju proizvodnih resursa (faktora) i o raspolaganju ekonomskim neto efektom (raspodjela) — naravno, ako neto efekta bude, što u tržnoj privredi nije nikad zagarantirano. Umjesto neto efekta može se pojaviti gubitak, koji onda treba da snose oni koji su donijeli odluke o alokaciji proizvodnih resursa, a to su prvenstveno radni kolektiviteti. Radni kolektivitet nalazi se, dakle, u sličnom položaju kao i kapitalistički poduzetnik. On ulaže i kombinira resurse i snosi riziko za ostvareni rezultat. Kolektivitet je zapravo definiran kao kolek­ tivni poduzetnik. No, na osnovi kakvog ekonomskog doprinosa radni kolektivitet ima pravo da donosi ekonomske odluke? Iz čega izvire njegova ekonomska moć? Zna se da kapitalist crpi svoje ekonomske prerogative iz privatnog vlasništva na kapital. Kapital je izvor nje­ gove ekonomske moći. Radni kolektivitet ulaže svoj rad, njegove prerogative da donosi ekonomske odluke izviru iz rada. Rad (živi rad) je izvor njegove ekonom­ ske moći. Ako je radnik (član radne organizacije) kolektivni poduzetnik, kao što proizlazi iz institucionalne defini­ cije samoupravnog privređivanja, da li se on i osjeća poduzetnikom, da li ima stavove i »mentalitet« po­ duzetnika? Da li prihvaća »pravila igre« tržnog privre­ đivanja u kojem se izlaže ekonomskom riziku do te mjere da dolazi u pitanje čak i njegov porodični 25

budžet? Ta pitanja autor pokušava osvijetliti — na bazi empirijskih istraživanja — u studijama »Proizvo­ đač i riziko« i »Proizvođač i 'pravila igre' u tržnom privređivanju«. Te studije upozoravaju da radnik još uvijek prilično drugačije percipira svoju funkciju no što bismo očekivali na temelju institucionalne defini­ cije. Taj se raskorak može objašnjavati različitim uzro­ cima, no on ujedno dopušta, pa čak i nameće pitanje: a da li je živi rad doista izvor ekonomske moći? Ili je to ipak državni kapital koji se, istina, više ne zove državno vlasništvo već društveno vlasništvo nad sred­ stvima za proizvodnju? Također postavlja se i pitanje: da li je model »kolektivnog poduzetništva« dovoljno koherentan da bi bio praktično primjenljiv? A ako je primjenljiv, da li se može jednako primijeniti na velika i kompleksna poduzeća kao i na manja poduzeća s jednostavnijom strukturom? Na ta pitanja autor pokušava da dade odgovor — ili bar da sugerira razmišljanja — u studiji »U čemu se sastoji ekonomska funkcija proizvođača u samo­ upravnoj radnoj organizaciji«?

26

1. PROIZVOĐAČ I RIZIKO

Neki socijalno-psihološki aspekti kolektivnog poduzetništva Mnogi naši ekonomisti definiraju radničko samouprav­ ljanje kao sistem kolektivnog poduzetništva.1 Kolek­ tivno poduzetništvo ..razlikuje se od individualnog poduzetništva po tome što je funkcija »poduzetničkog inputa«, uz koji su vezana određena prava raspolaga­ nja čistim efektom poduzetničke jedinice, dodijeljena živom radu, a ne kapitalu.12 S obzirom na specifično obilježje živog rada, kao proizvodnog inputa, koje se sastoji u tome da se rad ne može staviti na raspola­ ganje odvojeno od radnika, institucionalna odredba živog rada kao poduzetničkog inputa ima za nužnu konzekvenciju posve drugačiju ekonomsku funkciju proizvođača negoli u sistemu individualnog poduzet­ ništva. Proizvođač više nije najamni radnik, već sudio­ nik u kolektivnom poduzetništvu. Da bi sistem kolektivnog poduzetništva efikasno funkcionirao, proizvođač treba da se ponaša kao podu­ zetnik; da bi se tako ponašao, treba da rezonira kao 1 N a primjer dr Dinko Dubravčić, »Ponašanje samoupravnog poduzeća kod izbora kombinacije proizvodnih faktora«, Zagreb, Ekonomski institut, 1967. (šapirografirano), i dr France Černe, »Pri­ vredni sistem i stabilizacija«, Ekonomist, 1—4, 1966. Takvo shvaća­ nje samoupravljanja možemo naći i kod A. Bajta, A. Dragičevića, D. Gorupića i dr. U svojoj knjizi Ogledi o jugoslavenskom društvu, što je objavljena u izdanju Mladosti. Zagreb, 1969. (dakle, dvije godine nakon ove studije), dr Branko Horvat izvodi dva — kako sam kaže — važna zaključka: (1) »Kolektiv se kvalificirao za iz­ vršavanje poduzetničke funkcije« i (2) »Kolektiv-poduzetnik stalno je aktivan u procesu tehnoloških, komercijalnih i organizacionih poboljšanja, tj. ponaša se u suštini kao inovator« (str. 125 i 130, podcrtao B. H.). 2 D. Dubravčić, op. cit. 27

poduzetnik, da ima poduzetničke stavove. No, da li se proizvođač stvarno ponaša kao poduzetnik, ima li on poduzetničke stavove? Tačnije, u kojoj mjeri on misli i djeluje kao poduzetnik? Na ovo pitanje možemo odgovoriti samo na osnovi empirijskih podataka. Bilo bi naivno i opasno pret­ postaviti da će se proizvođač nužno ponašati kao poduzetnik zato što ga ekonomski model poduzetničke jedinice »stavlja u položaj« da se tako ponaša. Ako nas protekli decenij socioloških i psiholoških istraži­ vanja u industriji može ičemu naučiti, onda je to u prvom redu saznanje da je ljudsko ponašanje auto­ nomno, da se ono nikad ne može objasniti samo jed­ nim faktorom ma koliko taj faktor bio značajan. Ostavimo li po strani pitanje da li su, odnosno u kojoj su mjeri ostvarene ekonomske i institucionalne pretpostavke za poduzetničko ponašanje proizvođača — a to je svakako otvoreno pitanje3 — valja upozoriti na to da poduzetničko ponašanje (i stavovi koji su s njim povezani) predstavlja sasvim novi oblik ponašanja koji nema nikakva oslonca u ranijem radnikovu soci­ jalnom iskustvu niti pak u implicitnoj kulturi našeg društva. Velik dio našeg zaposlenog osoblja došao je sa sela ili se jednom nogom još drži na selu (seljaci-industrijski radnici). Njihova socijalna iskustva formirala su se u naturalnoj ili polunaturalnoj privredi kojoj je poduzetništvo posve strano; u tom privrednom sek­ toru poduzetništvo se pojavljuje kao vanjska, razorna i neprijateljska sila koja može izazvati samo otpor i averziju. Socijalno iskustvo »pravih« industrijskih radnika nosi još uvijek snažan pečat najamnog rada. Industrij­ ski radnik je kod nas tradicionalno »defavorizirani ešanžista«, pa je stoga uvijek njegova najpreča briga bila visina cijene za isporučene radne usluge. 3 Vidi o tome J. Županov, »U loga ekonomskih jedinica u raz­ voju socijalističkih društvenih odnosa«, referat na simpoziju Obra­ čun i raspodjela dohotka i osobnih dohodaka u radnim jedinicama poduzeća, Visoka privredna škola u Zagrebu, 1967, I i II dio, str. 5— 16. 28

Ta se socijalna iskustva vjerojatno ne odnose samo na način ekonomskog rezoniranja (»kalkuliranja«) rad­ nika već su povezana i s određenim kulturnim orijen­ tacijama. Tako je redistributivno rezoniranje, koje je — kako se čini — karakteristično za sva tradicionalna društva, povezano s egalitarizmom shvaćenim kao iz­ jednačavanje ekonomskog položaja i dohotka različitih proizvođača, dok je poduzetništvo (bilo ono indivi­ dualno ili kolektivno) uvijek vezano uz jednakost šansi na tržištu, što znači jednake šanse za nejednake pro­ izvođače. Ekonomska akcija je u svakom tradicional­ nom društvu multidimenzionalna, tj. ima u isto vrijeme više ciljeva koji nisu vrijednosno neutralni; poduzet­ ništvo pak predstavlja unidimenzionalnu ekonomsku akciju: ono ima samo jedan, vrijednosno neutralan cilj — maksimiranje (ili optimaliziranje) čistog efekta.4 Formiranje poduzetničkih stavova i poduzetničko ponašanje — kada su dati određeni ekonomski i insti­ tucionalni uvjeti — svakako pretpostavlja prihvaćanje temeljnih kulturnih orijentacija, kao što su jednake šanse za nejednake ljude te unidimenzionalnost i vri­ jednosna neutralnost ekonomske akcije privrednog subjekta. Te su orijentacije kod nas prihvaćene (iako ne potpuno) na nivou eksplicitne kulture, ali ne i na nivou implicitne kulture.5 O tome svjedoči »strah od bogaćenja«, osuđivanje »trke za dinarom«, »gledanja isključivo kroz dinar«, »komercijalizma« itd. Socijalno iskustvo i kulturne orijentacije djeluju u prvom redu kao sila inercije. Ali i ne samo kao sila inercije. Ljudi se drže starih, uobičajenih oblika pona­ šanja ne samo iz navike već i zbog strukturalnih nedostataka samoga ekonomskog modela kolektivnog poduzetništva. Ako, na primjer, ne postoji nikakvo 4 Vidi B. Hoselitz, »Main Concepts in the Analysis of Social Implications of Technical Change«, B. F. Hoselitz i W. E. Moore, lndustrialization and Society, U NESCO — Mouton, 1963, str. 12. i 19. 5 O toj kulturnoj heteronomiji vidi J. Županov i D. Tadić, »Standard, aspiracije i društvena norma«, Ekonomski institut, Zagreb, Ekonomske studije, 1966, str. 62—64. O pojmovima »eksplicitna kultura« i »implicitna kultura« vidi poglavlje 12, str. 359, bilješka 22. 29

objektivno i pouzdano mjerilo za reparticiju čistog efekta na kvalitativno različite jedinice poduzetničkog inputa, onda se reparticija (raspodjela) mora — htjeli to ili ne htjeli, priznali to ili ne priznali — izvršiti na bazi drugih kriterija koji nemaju nikakve veze sa samim modelom: na bazi »cijena« pojedinih vrsta rad­ nih usluga na »tržištu rada«, na bazi vrednovanja pojedinih radova na ljestvici socijalne stratifikacije, na bazi troškova života polazeći od nekog minimalnog kulturno definiranog nivoa egzistencije i si. Primjena tih kriterija dovodi do toga da se u određenom vre­ menu formira neka »going rate« za pojedine vrste radnih usluga. Time osobni dohodak gubi obilježje rezidualne veličine za radnika (postaje plaća) i obilježje čistog efekta za poduzeće (postaje trošak, o čemu svje­ doči kategorija »kalkulativnih osobnih dohodaka«). To onda predstavlja ozbiljnu prepreku formiranju podu­ zetničkih stavova i poduzetničkom ponašanju. Ova, više ilustrativna negoli sistematska, razmatra­ nja imaju samo jedan cilj: da obrazlože potrebu za empiričkim istraživanjem poduzetničkih stavova i po­ duzetničkog ponašanja proizvođača. Jer, očito je da poduzetnički stavovi i ponašanje proizvođača nc mogu predstavljati automatsku reakciju na zahtjeve ekonom­ skog modela samoupravne poduzetničke jedinice. Po­ stavlja se, stoga, pitanje: kako izučavati ovaj nadasve interesantan i značajan fenomen?

DEFINIRANJE PREDMETA IZUČAVANJA Poduzetnički stavovi i ponašanje predstavljaju i suviše kompleksan fenomen a da bismo mogli simul­ tano izučavati sve njegove aspekte. Potrebno je stoga utvrditi neki bitni, fundamentalni aspekt poduzetničke funkcije i usredsrediti istraživanje na taj aspekt. Mi­ slimo da nećemo pogriješiti ako kažemo da je bitan aspekt poduzetničke funkcije (u sistemu kolektivnog poduzetništva jednako kao i u sistemu individualnog poduzetništva) riziko. Poduzetnik je onaj tko snosi riziko. 30

Međutim, u modernoj privredi ima različitih vrsta rizika, i nije svaki riziko poduzetnički riziko. Poduzet­ nički riziko odnosi se na čisti efekat. Možemo ga definirati kao stupanj neizvjesnosti privrednog subjekta u pogledu toga da li će njegov poduzetnički ulog rezul­ tirati nekim, i kolikim, čistim efektom. U sistemu kolektivnog poduzetništva poduzetnički riziko pred­ stavlja stupanj neizvjesnosti radnog kolektiva (podu­ zeća ili radne jedinice) u pogledu toga da li će njihov uloženi rad rezultirati nekim, i kolikim, dohotkom. Ukratko, u kolektivnoj poduzetničkoj jedinici podu­ zetnički riziko odnosi se na dohodak. Svaki Slan dotične jedinice snosit će svoj dio poduzetničkog rizika na taj način što će njegov osobni dohodak u određenom vre­ menskom razdoblju varirati u ovisnosti o kretanju ukupnog dohotka te jedinice: kada se povećava do­ hodak poduzetničke jedinice, osobni dohoci rastu; kada se smanjuje dohodak te jedinice, osobni dohoci opadaju.8 Međutim, sama činjenica da postoji objektivna za­ visnost osobnih dohodaka od ukupnog dohotka podu­ zetničke jedinice još uvijek ne dokazuje da proizvođač misli i djeluje kao poduzetnik. Da bismo mogli govoriti o poduzetničkom stavu kao uvjetu za poduzetničko ponašanje, potrebno je: da proizvođač vidi (percipira) objektivnu zavisnost svog osobnog dohotka od dohotka kolektivne poduzetničke jedinice; da tu zavisnost pri­ hvaća kao nešto normalno, ne samo onda kada dohodak raste već i onda kad se smanjuje da to prihvaćanje rizika ne bude ničim uvjetovano; da proizvođač pri­ hvaća »pravila igre« tržne ekonomije sa svim njezinim konzekvencijama te da ne traži niti očekuje od organa javne vlasti da naknadno prekrajaju ili podešavaju ta pravila prema njegovu položaju i interesima. Time smo odredili i predmet našeg izučavanja. U nastavku ćemo iznijeti empirijske podatke o tome: (1) kako razne skupine zaposlenog osoblja percipi­ raju snošenje rizika u radnim organizacijama. • Ovdje apstrahiramo postojanja rezervnog fonda koji stabili­ zira osobne dohotke raspoređujući rizike na dulji vremenski period. 31

(2) kakvi su njihovi stavovi prema riziku (da li prihvaćaju snošenje rizika ili ga ne prihvaćaju), (3) da li prihvaćaju riziko kao objektivnu ekonom­ sku odgovornost ili ga prihvaćaju samo uz određene uvjete, (4) da li prihvaćaju »pravila igre« tržnog privređi­ vanja. REZULTATI EMPIRIJSKOG STUDIJA Koliko nam je poznato, empirijska istraživanja per­ cepcija o snošenju rizika i stavova prema prihvaćanju rizika vršena su dosada jedino u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Provedene su dvije ankete u kojima su, između ostalih pitanja, postavljena i pitanja koja se odnose na riziko: jedna anketa provedena među slu­ šačima Više radničke škole. Radničko sveučilište »Moša Pijade« u Zagrebu (anketiran 71 slušač) i među stu­ dentima Visoke privredne škole u Zagrebu (anketirana 44 redovna studenta i 91 inzvanredni student),7 a druga je provedena u 10 poduzeća u jednom industrijskom centru SR Hrvatske (anketirano ukupno 1156 zaposle­ nih osoba).8 Prva je anketa izvršena u toku oktobra i novembra 1965, a druga u junu 1966. 7 Anketa o socijalnoj organizaciji poduzeća. Izvršio ju je istraživački tim u sastavu: Josip Županov, Grozdana Pažameta i Darinka Tadić. U izvođenju ankete anketiranima su znatno po­ mogli i olakšali posao S. Haladin, direktor Više radničke škole, te prof. R. Frua, tada dekan Visoke privredne škole, i J. Knežević, tada asistent na istoj školi. Statistička obrada izvršena je u Eko­ nomskom institutu. D. Tadić napisala je »Preliminarni izvještaj o anketi o socijalnoj organizaciji poduzeća«, 1966, Ekonomski insti­ tut, neobjavljeni rukopis. Završni izvještaj izradila je G. Pažameta pod naslovom »Socijalna organizacija poduzeća«, 1967, Ekonomski institut, neobjavljeni rukopis. * Anketu je pod rukovodstvom dr-a J. Županova proveo tim sastavljen od suradnika Ekonomskog instituta u Zagrebu (Darinka Tadić, Grozdana Pažameta, Božo Jušić), suradnika Ekonomskog in­ stituta u Osijeku (Barbara Medanić) i grupe industrijskih psihologa iz dotičnog industrijskog centra. Mchanografska obrada podataka objavljena je u Mehanografskom centru Jugoslovcnske banke za vanjsku trgovinu u Zagrebu. Osnovne statističke tabele izradila je Mira Grgić (Ekonomski institut, Zagreb). 32

U ovom radu služit ćemo se uglavnom rezultatima druge ankete, s dva razloga: rezultati prve ankete već su djelomično objavljeni na drugom mjestu,9 i drugo, druga je anketa provedena u jeku privredne reforme pa bismo mogli očekivati izoštrenije percepcije o snošenju rizika i jasnije stavove prema prihvaćanju rizika. Prije nego iznesemo rezultate ankete, treba da najprije ukratko opišemo kako je anketa izvršena. Svakom je ispitaniku uručen anketni upitnik sa zatvorenim pitanjima, i svatko je trebao da na pitanja odgovori tako da između ponuđenih modaliteta odgo­ vora bira onaj koji je najbliži njegovu mišljenju. Taj izbor označavao je križićem ili nekim sličnim znakom, tako da je odgovaranje bilo u tehničkom pogledu veoma jednostavno. Upitnici su se uglavnom ispunja­ vali grupno, a za manji broj ispitanika (većinom ruko­ vodilaca) individualno. Grupno ispunjavanje vršilo se u grupama od 20—30 ljudi (grupu su uvijek sačinjavali pripadnici jedne socio-ekonomske kategorije — na primjer, nekvalificirani, kvalificirani, administrativni službenici itd.), u posebnoj prostoriji (sala za sjednice radničkog savjeta, sindikalna dvorana i si.), pod nad­ zorom i uz pomoć stručnog anketara (industrijskog psihologa). Svaki pojedinac u grupi samostalno je ispunjavao upitnik držeći se usmenih uputa i objašnje­ nja anketara, a također je i u toku ispunjavanja mogao, kada je god to zatrebao, zatražiti potrebna objašnjenja od prisutnog anketara. Anonimnost ispitanika i sloboda u odgovaranju bili su u punoj mjeri osigurani. Zbog razloga koje ovdje nije potrebno objašnjavati (odnose se na neka druga pitanja u upitniku,) uzorak ispitanika bio je ovako planiran: u svakom izabranom poduzeću trebalo je odabrati po 20—30 ispitanika iz svake od ovih strata: (1) nekvalificirani i polukvalifici­ rani radnici, (2) kvalificirani i visokokvalificirani rad­ nici, (3) administrativni službenici, (4) neposredni ruko­ vodioci (poslovođe, brigadiri, predradnici), (5) stručnjaci (inženjeri, tehničari, pravnici, ekonomisti itd.), (6) 0 »Dohodak i riziko«, referat na navedenom simpoziju Visoke privredne škole o raspodjeli dohotka, II i III dio. 3 Samoupravljanje

33

rukovodioci (rukovodno osoblje iznad neposrednog rukovodioca). Ako je strata malena, uzima se sva u cjelini; ako je veća, uzima se slučajni uzorak. Tako je dobijen ovakav uzorak: vidi tab. na str. 19). Šifra poduzeća A B C D E F G H K L Ukupno

Populacija

Uzorak

2.000 812 1.331 1.230 899 277 299 1.578 1.125 891

126 140 140 109 105 98 83 123 116 111

10.442

1.156

Budući da strate nisu u uzorku zastupane propor­ cionalno njihovu učešću u populaciji, prilikom izraču­ navanja totala za svako poduzeće korigirali smo pri­ marne frekvencije tako da smo ih množili faktorom odabiranja za svaku stratu. Time smo naknadno vratili pojedinim stratama onu »težinu« koja im je bila oduzeta prilikom uzimanja uzorka. S obzirom na veličinu poje­ dinih strata i uzoraka, nije se mogla procijeniti greška. To, svakako, zahtijeva da se razlike u odgovorima i medu poduzećima tumače s potrebnim oprezom, tj. samo kao grube indikacije o percepcijama i stavovima u dotičnim radnim organizacijama.1 1. Percepcije o snošenju rizika Ovdje se postavljaju dva pitanja: (1) da li ispitanici uopće smatraju da će se smanjiti osobni dohoci ako se smanji dohodak kolektivne jedinice (ekonomske jedinice, poduzeća); (2) da li će sc u slučaju smanjenja dohotka kolek­ tivne jedinice smanjiti osobni dohoci svih članova te jedinice ili će se smanjiti osobni dohoci samo 34

nekih kategorija članova. Drugim riječima, ako postoji riziko, je li on ravnomjerno ili neravno­ mjerno distribuiran. Kao kolektivna poduzetnička jedinica uzima se u ovom istraživanju ekonomska (radna) jedinica i podu­ zeće. Stoga se svako od ova dva pitanja postavlja i na nivou ekonomske jedinice i na nivou poduzeća. Da vidimo najprije kakve su percepcije o distribuciji rizika na nivou ekonomske jedinice. Od ispitanika je zatraženo da ocijene da li će se, ako ekonomska jedi­ nica ostvari manji dohodak nego u prethodnom raz­ doblju (a nema sredstava u rezervnom fondu), smanjiti zarade šefa ekonomske jedinice, poslovođa, brigadira i predradnika tc ostalih članova ekonomske jedinice. Rezultati su prikazani u narednoj tabeli 1.1. Iz tabele proizlaze ovi zaključci: (a) jasna percepcija rizika postoji samo u poduzeću B; (b) u ostalih devet poduzeća velik broj ljudi nije načistu da li riziko uopće postoji (velik procent nije mogao da odgovori na postavljeno pitanje), a broj onih koji smatraju da postoji riziko rijetko kada premašuje 5 0% ; (c) čak i oni koji smatraju da postoji riziko skloni su vjerovanju da je riziko nejednako raspodijeljen, tj. da ga u većoj mjeri snose oni članovi ekonomske jedinice koji nisu rukovodioci. Međutim, imajući na umu činjenicu da se greške u uzorcima nisu mogle procijeniti, postavlja se pitanje da li ove zaključke možemo smatrati dovoljno po­ uzdanim? Kao što smo ranije naveli, prilikom uzimanja uzo­ raka bili smo veoma »pristrani«: dvije najbrojnije strate (NKV i KV radnici) zastupani su u uzorcima sa svega jednom trećinom od ukupnog broja anketi­ ranih, dok su tri malobrojne strate (neposredni ruko­ vodioci, stručnjaci i rukovodioci) zastupani s polovinom od ukupnog broja anketiranih. Kada se odgovori iskažu po stratama, tada se vidi da većina neposrednih ruko­ vodilaca, stručnjaka i rukovodilaca smatra da postoji riziko za sve kategorije u slučaju smanjenja dohotka; 3*

35

50

O (N 00O^t^O^O** cO vo t' Trt^'^'o‘f^T Ovo fOio^r

oo" vO iO

cnrtqts; H,^ o \'q q ^ ofo fr^ o C ^r O c T f^ f^ jo