Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja 9539632625

Citation preview

1

Davor Dukić

Sultanova_djeca: Predodžbe Turaka 11 hrvatskoj književ11osti ranog novovjekovlja Recmzenti

prof. dr. Dunja Fališevac prof. dr. Zoran Kravar prof. dr. Nenad Moačanin Izdaval

THEMA i. d., Zadar, Ive Senjanina 10 f Za izdavača

Divna Mrdeža Antonina Lektura

Davor Dukić

Wayles Browne

SULTANOVA DJECA

Prijevod sažetka Mateo Žagar

Računalni slog

Dizajn ovitka

Krešimir Krnic (Ibis grafika, Zagreb)

�.

Nikolina Jelavić Mitrović Tisak

!bis grafika, Zagreb Naklada: 500 primjeraka © Davor Dukić 2004.

'.'

7

fc1p - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.163.42.09"14/l 7" DUKIĆ, Davor Sultanova djeca : predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja / Davor Dukić. - Zadar : Thema, 2004. Bibliografija. - Kazalo. - Summary._ ISBN 953-96326-2-5 I. Hrvatska književnost --Turska tematika -- 15.-18. st. II. Turci -- Književne teme i motivi -- Hrvatska književnost -15.- 18. sr. Ili.Turci -- Kulturni stereotipi --Hrvatska -- 15.-18. st. �0415030

_J

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Ministarstva kulture RH.

Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlj a'

\

Zadar 2004.

\

1 Predgovor

Sadržaj ···············"'"*''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''''

I. Uvod u analizu unutartekstne aksiologije .. : ......................... .

II. Povijesni prikaz predodžbi Turaka u hrvatskoj književnsti ranoga novovjekovlja ...................... . II.l. Latinska djela 15. i 16. stoljeća ................................... . 11.1.1. Neobičan početak- Koriolan Cipko, O azijskom ratu 11.1.2. "Pravi početak" - Juraj Šižgorić, Elegia de Sibenicensis agri vastatione ............................................... 11.1.3. Protuturski govori ....................................................... . 11.1.4. Tuberonovi. Komentari: zlatni rudnik imagologije ...... . 11.1.5. Tri teksta o Turcima Feliksa Petančića ...................... . II.1.6. Polemički opis Mohačke bitke Stjepana Brodarića ... . 11.1.7. Pribojevićeve digresije o Turcima ............................... II.1.8. Slike iz života osmanskog Balkana Antuna Vrančića .. 11.1.9. Bartol Đurđević: vodeći hrvatski turkološki pisac 16. stoljeća .................... i................... II.2. Vrijeme lamentiranja i novog susjedstva - Turci u hrvatskim književnim· tekstovima 15. i 16. stoljeća . Il.2.1. Prije Marulića ............................................................... 11.2.2. Dvije Marulićeve hrvatske pjesme ............................. . 11.2.3. Je li Marulić u Juditi mislio na Turke? ....................... . 11.2.4. Kronika Šimuna Klimancovića ..................................... 11.2.5. Lucićeva Robinja ili pomoć Protivnika ................ , ...... . II.2.6. Razboj i tužba kra{ja ugarskoga ....................................... 11.2. 7. Orijentalni ekskursi u povijesti papa i careva Šimuna Kožičića Benje .............................................................. 11.2.8. Između istočnog i zapadnog lava: · političko pjesništvo Mavra Vetranovića ......................

VII 1

7 7 7 11 15 19 26 29 31 32

35

41 41 43 46 49 51 54

56 61

\

[IV]

SULTANOVA DJECA

Il.2.9. Zoranićevi "vuci" ......................................................... II.2.1O. Jedan Držićev Turčin ................................................ . Il.2.11. Aleksandrijska tržnica Nikole Dimitrovića ............... Il.2.12. Pisam od Ma/te ............................................................. Il.2.13. Prve zrinijade ............................................................... II.2.14. Prva hrvatska povijest svijeta .................................... II.2.15. Dva protuturska psalma ............................................ II.2.16. Sasinovi Razboji od Turaka i Mrnarica ........................ II.2.17. Anonimni pjesnici o događajima austrijsko-turskog Dugog rata 1593.-1606. ............... II.2.18. J elšanska noćna prikaza ............................................. ·. II.3. Vrijeme velikih priča, velikih događaja i velikih nadanja: od Orbinijeva Kraljevstva Slavena do Vitezovićeva Odi/jenja sigetskog .................................. II.3.1. Turci u kraljevstvu Slavena ......................................... II.3.2. U Barakovićevu paklu .................................................. II.3.3. Jedan povod za dva "pogleda iznutra" - Gundulićev Osman i Mrnavićeva Osmanšćica ............. II.3.4. Bosanci u Dubrovniku - Derviš Stijepa Đurđevića i smiješnica ŠimunDunduri!o ........................................ II.3.5. Dobroćudni nevjernici: iskustva Bartola Kašića u misijama na zapadnom Balkanu ............................... II.3.6. Nacionalna politika s granice Rc!iquiae re!iquiarum: Juraj Rattkay ................................................................ ► II.3.7. Nebo za "nas" - Obsida sigecka Petra Zrinskog ............ ·, II.3.8. Mala dubrovačka zrinijada - Vladislav Menčetić, Trublja s!ovinska ........•.........................., ......................... II.3.9. Dvije dijagnoze o "bolesniku s Bospora": Stjepan Gradić i Nikola Matija Iljanović .................... 11.3.10. "Sette bandiere di Ragusa"- Jaketa Palmotić Dionorić, Dubrovnik ponov!jen ..................................... II.3.11. Morlaci i Turci na granici u Dalmaciji ...................... ··· Il.3.12. Nebo za sve - Vitezovićevo Odi!jenje sigetska ............. II.4. Vrijeme okrenutog kotača - od opsade Beča 1683. do "Turskoga rata" (1788.-1792.) ................................. Il.4.1. Opsada Beča u djelima Petra Bogašinovića i Petra Kanavelića .........................................................

Saddi.aj

66 69 72 74 76 82 84 87 90 94

98 98 101

104

117

120

125 131 136

137

146 150 155 .

159

159

[V]

II.4.2. Natuknica "Turci" u Kavanjinovoj "enciklopediji" .... Il.4.3. Sissiensis victoria: pobjeda prijevarom ........................... Il.4.4. Pokrštavanje sotone- Grabovčev Cvit razgovora ........ II.4.5. Jakov Pletikosa u Svetoj Zemlji .................................. II.4.6. Kačićevi "silni mejdandžije" ...................................... II.4.7. Što su Turci Relkovićevu Satiru? ...............................: II.4.8. Turci i slavonski franjevci u Pavićevu Nadodanju ........ Il.4.9. Turčin u "Slavonskoj Juditi" ....................................... II.4.10. Dvije liberalne marginalije ........................................ II.4.11. Utopljenik Muhamed- Krmpotićev Put u Krim ....... II.4.12. Odjeci "Turskog rata" (1788.-1792.) u hrvatskoj književnosti ............................................ .

163 167 169 172 175 181 183 184 185 186

IV. Rječnik aksioloških atribucija .............................................

219

III. Pojmovnik stereotipa o Turcima i anti turskoj politici u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja ...................... V.

Zaključak .............................................................................

Summary ..................................................................................... .

Popis analiziranih djela .............................................................. .

Literatura ....................................................................................

Indeks imena ...............................................................................

Izvori ilustracija: - na ovitku:

190

197

235

245

254 262

268

Felix Petantius [Feliks Pecančić], Ge11eologia Turcorum imperatorum (Nacionalna biblioteka Szechenyi, Budimpešta) - u knjizi:

str. X - Marko Marulić, Judita, Venecija, 1522. (NSK, Sign. R II C-8"-100) str. 6 - Bartol Đurđević, Libel/us vere christiana !ectione dignus diversas res Turcharum brevi trade11s, Rim, 1552. (NSK, Sign. R li F-16°-42) str. 196 - Bartholomaeo Georgieuiz [Bartol Đurđević], De origine imperii Tt,rcorum, Wimenberg, 1560. (NSK, Sign. R II F-16°-46) str. 234 - Pavao Ritter Vicezović, Stemmatographia, preuzeto.iz knjige Ivo Banac, Grbovi: bi/jezi identiteta, Zagreb, 1991.

Predgovor

Popis kratica

k. - kitica NSK- Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb PSHK- edicija "Pet stoljeća hrvatske književnosti" s. - stih SPH- edicija "Stari pisci hrvatski"

Rad na ovoj knjizi započet je još 1996. godine, najprije u sklopu trogodi­ šnjeg projekta u programu RSS (Research Support Scheme) međunarodne fondacije Open Society. Prva verzija rukopisa dovršena je još u kolovozu 1998. Od tada rukopis je doživio neke nadopune i manje izmjene, no nje­ gova se struktura, zamišljena još na početku projekta, nije mijenjala. Tako se nije odustalo ni odviše-manje kronološkog n�ianja pojedinačno interpre­ tiranih djela u središnjem i najdužem dijelu knjige, premda bi "problem­ ska" struktura čitatelju mogla biti zanimljivija, a vjerojatno bi se doimala i "znanstvenijom" od kronološke. U korist takve, uvelike tradicionalne kompozicije, mogu se navesti neki argumenti. Svako kompozicijsko nače­ lo, osim možda abecednog, pretpostavlja neke apriorne interpretacijske sudove. Dubina i dalekosežnost takvih pretpostavki nešto je manja u kro­ nološkom, nego u nekim drugim mogućim principima prezentacije te­ matski srodne književne građe, primjerice u prostornom/regionalnom ili žanrovskom principu. Ako je to točno, onda kronologija u manjoj mjeri opterećuje interpretacije pojedinih tekstova, dopuštajući u konačnici i mogućnost negacije važnosti samog kronološkog/povijesnog kriterija. Na­ dalje, ova je knjiga pionirski rad: prvi put na jednom su mjestu monograf­ ski obrađena djela hrvatske ranonovovjekovne književne kulture, u. koji­ ma je predodžba Turaka važna sastavnica njihova tematskog svijeta, pa se i tradicionalna povijesna struktura čini najprimjerenijom za knjigu takva statusa. Doduše, svaki povijesni pregled trebao bi pretpostavljati potpu­ nu zastu·pljenost relevantne građe. U početku rada na ovom projektu postojala je takva namjera, no uskoro se uvidjelo da je građa toliko obim­ na da bi pokušaj njezine obrade u cjelini odgađao dovršenje knjige une-

[VIII] SULTANOVA DJECA

dogled. Može se stoga reći da je ovom knjigom obuhvaćena građa više nego reprezentativna, ali svakako ne i potpuna. U povijesnom pregledu/interpretaciji relevantnih tekstova najsta­ rijeg razdoblja, kronološkom je pridodan i jezični kriterij, pa su djela na latinskom jeziku obrađena izdvojeno, dok su takva djela kasnijih razdo­ blja (od 17. se.) prikazana zajedno s onima na hrvatskom jeziku. Argu­ ment za izdvojeni prikaz latinskih djela s "turskom temom" 15. i 16. sto­ ljeća njihova je brojnost i važnost u oblikovanju stereotipa o Turcima u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi. Izbor građe nije se ovdje ograničio samo na takozvanu lijepu ili, tra­ dicionalno shvaćena, fikcionalnu književnost. Uklanjanjem biografskih, povijesnih, pa i poli tičko-programatskih tekstova, isključio bi se možda i imagološki najzanimljiviji dio građe, relevantne za ovu temu. Tematska analiza, naime, podjednako računa sa svim vrstama tekstova koje povije­ sna znanost obično naziva narativnim izvorima. S druge strane, i knji­ ževna djela u užem smislu imaju, kao narativni izvori, veću spoznajnu vrijednost u ranom novovjekovlju nego u moderno vrijeme, u kojem bi za jedno ovakvo istraživanje neki roman ili drama, primjerice, prema krite­ riju recepcijskih učinaka u pravilu zaostajali za nekim novinskim član­ kom, poglavljem školskog udžbenika, filmom ili televizijskom emisijom dotične tematike, a da se mogućnost izravna, "terenskog„ istraživanja, odnosno anketnog ispitivanja, ne spominje. Ova knjiga ulazi u domenu istraživanja povijesti kolektivnih pre­ dodžbi, odnosno vrijednosnih stereotipa jedne o nekoj drugoj kulturi, što je predmet književne imagologije kao posebne istraživačke grane povije­ sti književnosti, koji istu dovodi u blisku vezu s nekim istraživačkim gra­ nama povijesne znanosti, poput povijesti ideja i povijesti mentaliteta. U središtu interesa je hrvatska, a ne turska/osmanska kultura; riječ je dakle

Predgovor

[IX]

'

o kroatističkom, a ne curkološkom/osmanističkoril radu..Uostalom, za nešto ambiciozniji turkološki pristup autoru nedostaju i osnovna stručna znanja. Osim turkološke, ovom istraživanju nedostaje i šira komparativna komponenta. Kad se ima u vidu trajanje projekta i obim literature o "tur­ skoj temi" u književnosti drugih europskih naroda, te gotovo općeprihva­ ćena načelo po kojem bi svako imagološko istraživanje morala bici kom­ paratistički usmjereno, onda je to nedostatak koji je teško opravdati. Kao kakav-takav izgovor mogla bi poslužiti cvrd.,ja, koja bi ovdje htjela bici nešto više od stereotipne ocjene nekog djela, tvrdnja, kako pojedini autor n�jčešć? čita� živac piše istu knjigu. Tako bi i ova knjiga bila tek izvješće o JednoJ etapi nezavršena istraživanja. Njezin je autor još od studentskih dana bio fasciniran problemima tekstne proizvodnje vrijednosnih pre­ d_odžbi o entitetima povijesnog svijeta. I njegova prva knjiga, Figura pro­ ttvnika u hrvatskoj povijesnoj epici (1998). započeta još 1989. godine, posve­ ćena je toj problematici, a velikim dijelom upravo predodžbi Turaka/ Osmanlija u odabranu korpusu književnih djela. Malo je vjerojatno da će sličnoj problematici uspjeti zauvijek pobjeći. Autor, kolovoz 2003.

I. Uvod u analizu unutartekstne aksiologije 1

10\fa mace i u, ffe ptfa � ml­ flib oa liraiu woltcbu cba bi , afce;

�ba,

gartoc c !dom a · «tollcbu ftrabullamgnu nlfu bile ,:J,udfugcdbodllcmt cblbmocbf magnc Jcfunata,ocilanftf rakblagnc. .Đ3'aoa �gradofpnpuftc 3'acblcb1t1f�ncupqftc Joagludl bullel;afcboccnaallfb. macccblto;ufte/tlcucbfpomfllfb. Xoplfaullltlb/Cbccbadap!O(tafce .t,dmlftonlbillibbarlolčfftcafce. Zcrti«lb ttrafcc,fflucbU1tucbt .6dlfiimitbmclaf«,t!ttf09P(rucbf. meuttmfla;ud,t,,od J6ttulktcbi .6rada cufalucbf/Ollall blbu,ffi affvrfcblocbol gdi1bili:coffaopuff mnogupia�;oodlirll;u;cfcc\'bult. JCbacbo \?in�!JllfflCbadiC "ocble;tllo ICboga nebude bg{!Jff,pudar nipudtlol Jatoga pocmtloifurghlcbgro;d neoidc, ICbadfetenagflolfpunomguacom l>Oldc. racbo ffacblOOfdelfctu nacbarcafrcf :Jugradu p!OldCIOCbolre;jacbaffd, 3agn11u1 pugnatTgicagon1c�ofcc

Pod unutartekstnom aksiologijom podrazumijevaju se svi postupci koji­ ma se u nekom književnom tekstu vrednuju elementi njegova tematskog svijeta. Riječ je dakle o svojevrsnom samovrednovanju književne zbilje za razliku od izvanjskog vrednovanja, kojim recipijent ocjeajuje neki seg­ ment književnog teksta ili njegov estetički domet.. Predmetom unutar­ tekstnog (imanentnog) vrednovanja mogu biti prostori i likovi tematskog svijeta nekog književnog djela, a ova će se rasprava usredotočiti na poronju spomenutu kategoriju.2 U analizi unutartekstne aksiologije književnog djela od posebn,og je značenja kategorija glasa. Ona proizlazi iz žanrovskih odrednica i odre­ đuje stupanj važnosti nekog aksiologema za ukupni aksiološki ustroj pro­ matranog teksta. Naime, za razumijevanje književnog teksta uvijek je va­ žno imati na umu tko govori, a Stupanj "vjerodostojnosti" iskazanog u ovakvoj analizi polazi od načela udaljavanja ili približavanja pretposta­ vljenom autorskom glasu. Drugim riječima, u analizi unutartekstne aksio-1 Ovo je poglavlje zapravo skraćena i tek ponešto izmijenjena verzija metOdološkog uvoda u mojoj knjizi Figura Pf'otivnika fl hrvatskoj povijesnoj epid, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1998. 2 Kategorija prostora, osim u aksiološkoj analizi sižea, o čemu će dalje biti više riječi, u ovoj će raspravi donekle bici prisutna u onim slučajevima u kojima neki pisac pokušava definirati osnovne karakteristike turske civilizacije. No, iako je tu riječ o kvalitetama koje se pripisuju nekom povijesnom prostoru, one ponajprije funkcioniraju kao generalizacije ljudskih (etničkih) osobina; dakle, implicitno su opet vezane uz kategoriju lika. Više o odnosu tih kategorija, s posebnim osvrtom na moderni roman, v. Peleš 1999:256-260.

[2]

SU LTANOVA DJECA

Uvod u analizu unutartekstne aksiologije

logije pitanje "Što je pisac htio reći?" nije samo pučkoškolska književno­ interpretativna floskula. U epistolarnim tekstovima, koji pretpostavljaju nedvosmislenu ko­ munikacijsku situaciju, pogotovo u pitanju pošiljatelja poruke, osobni, autorski glas uglavnom nema konkurenciju drugih glasova, osim ako se u epistolu ne uvlači mimetičko-narativni diskurs u kojemu likovi dobivaju riječ. Slična je situacija i u monološki ustrojenim lirskim tekstovima, u kojima iskazni subjekt nije pobliže određen. Iako je ovdje komunikacij­ ska situacija bitno neodređenija u usporedbi s onom epistolarnom, čita­ telj podrazumijeva da je govornik (lirski subjekt) zapravo sam autor. U historiografskim tekstovima, koji bez obzira na svoju "znanstvenu težinu", uvijek zadržavaju komunikacijski okVir znanstvenih žanrova, poi­ stovjećenost pripovjedačeva glasa s autorovim je samorazumljiva. To, me­ đutim, ne vrijedi za fikcionalne narativne tekstove; u njima se javlja svojevrsna hijerarhija glasova. Na prvom je mjestu svakako pripovjedačev glas, koji, međutim, valja razlikovati od autorskog (taj se može javiti izvan užeg okvira teksta, u pogovornim i predgovornim dijelovima), dok se ispod njega podastiru glasovi likova, i to onim redoslijedom koji im udje­ ljuju pripovjedačeve simpatije i antipatije. Primjerice, u narativnu tekstu koji tematizira neki ratni sukob, a to će u ovoj raspravi biti čest slučaj, za aksiološki su ustroj teksta najvažniji vrijednosni pokazatelji iz prostora pripovjedačeva govora, a tek potom iz govora likova onog tabora s kojim se pripovjedač poistovjećuje i koji se stoga može nazvati mi-taborom. To pripovjedačevo identificiranje s jednom sukobljenom stranom odnosno s nekim likovima može se označiti kao legitimiranje pripovjedača. Ono može biti eksplicitno: uočljivo uporabom osobne ili posvojne zamjenice u prvom licu množine, ili implicitno: sugerirano pripovjedačevim vrijednosnim atribucijama, komentarima ili legitimirajućim "malim", sekundarnim žan­ rovima poput blagoslova, pozdrava ili kletvi koje pripovjedač upućuje likovima. Pa iako fikcionalni narativni tekst pretpostavlja, kako je već na­ pomenu to, razlikovanje pripovjedačeva od autorskog glasa, kad je riječ o ranonovovjekovnim tekstovima poistovjećivanje tih dvaju glasova nije posve neopravdano. Naime, ranonovovjekovno razdoblje ne poznaje mo­ dernu kategoriju nepouzdanog pripovjedača odnosno različite strategije relativiziranja vjerodostojnosti njegovih iskaza. To posebno vrijedi za hrvatsku književnost koja u spomenutom vremenu gotovo i nije stvorila fikcionalna prozna narativna djela (kao iznimka obično se navode Zora-

nićeve Planine) . U onim stihovanima, s različitim udjelima narativnog i deskriptivnog / argumentacijskog diskurza, hrvatski su pisci katkad ipak posezali za postupcima odvajanja pripovjedača od autora. Kao najpozna­ tiji primjeri mogu se spomenuti fiktivni pjevači Kačićevih pjesama: Milo­ van i Radovan, te Relkovićev Satir, naknadno dodan kao sugovornik, ali i središnji autoritet njegova najpoznatijeg djela Satir i!iti divji čovik. Bez obzira na spominjana razlikovanja autorskog i pripovjedačeva glasa, pripovjedač je u narativnim djelima uvijek svojevrsno središte unutartekst­ ne aksiologije. Takvoga središta, međutim, u dramskim tekstovima nema; oni nemaju adekvata narativnoj kategoriji pripovjedača. Njihov je aksiološki ustroj zbog toga daleko teže iščitati nego onaj u narativnim tekstovima, i taj se posao ne može obaviti bez, uvažavanja vrijednosno-ideoloških aspekata dramske radnje i možebitnih normativno-poetičkih odrednica. Pored kategorije glasa aksiološki ustroj nekog teksta bitno određuju i njegovi diskurzivni modaliteti, kako bi se mogli nazvati interpretati;'ni okviri za iščitavanje semantike teksta na pozadini opreke doslovnih / nedoslovnih značenja. Nedoslovna se značenja ostvaruju kroz različite diskurzivne modalitete poput alegorijskog, hiperboličnog, ironijskog i sl. U jednom književnom tekstu jedan je diskurzivni modalitet obično do­ minantan, ali rijetko kad i jedini. Bez obzira na kategorije glasa i diskurzivne modalitete, aksiološki se ustroj nekog književnog teksta uvijek temelji na aksiološkom potencijalu jezika. Kako je aksiologija samo jedan aspekt semantike, u poslu unutartek­ stnog vrednovanja mogu sudjelovati samo autosemantičke vrste riječi: ime­ nice, pridjevi, glagoli i načinski prilozi. Pritom dvije prvospomenute vrste riječi svoj aksiološki potencijal ostvaruju bitno različito od preostalih dviju. Naime, vrednovanje imenicom i pridjevom zapravo je vrijednosno atribui­ ranje na leksičkoj razini. Vrijednosnu atribuciju često je moguće izdvojiti iz teksta i promatrati je kao rječničku jedinicu, jer su funkcionalne atribucije - one koje proizlaze iz narativnog konteksta - razmjerno rjeđe od običnih etiketa koje funkcioniraju poput stalnih epiteta. No, ako se stalni epiteti promatraju kao idealne vrijednosti ustoličene u nekoj komunikacijskoj zajednici, a ne kao figuralni balast, odnosno kao metričko i mnemotehničko pomagalo, onda su i nefunkcionalne atribucije nekoga književnog djela daleko važnije za njegov aksiološki profil nego one funkcionalne. S druge strane, glagoli i načinski prilozi, koji su zapravo atribucije glagolske radnje, svoj aksiolo�ki potencijal ostvaruju na nadleksičkoj, nara-

//

[3]

[4]

S U LTAN O VA DJECA

Uvod u analizu unutartekstne aksiologije

tivnoj razini. Aksiološka težina nekog čina ovisi o njegovu mjestu u radnji, a ne isključivo o njegovu ''.rječničkom" sadržaju. Stoga iščitavanje unutar­ tekstnog vrednovanja na narativnoj razini zahtijeva nešto više interpreta­ tivna napora nego iščitavanje aksiološkog potencijala leksičke razine. Na nadleksičkoj, iskaznoj razini, vrednovanje elemenata tematskog svijeta mogu obaviti opisi i komentari. Jako se ovaj tip vrednovanja · u osnovi razlikuje od onoga na leksičkoj razini samo uporabom pomoćnoga glagola "biti", aksiološke su razlike ipak bitno dublje. Naime, vredno­ vanje na iskaznoj razini (konstatacijom) snažnije ističe govornika; onaj koji vrednuje iskazom daleko je perceptibilniji od onoga koji vrednuje leksikom. Nadalje, iskazna vrednovanje ne podliježe u tolikoj mjeri stan­ dardiziranom, formulnom oblikovanju, kako je to slučaj s vrednovanjem na leksičkoj razini. Isto tako, iskazna je vrednovanje zbog svoje protež­ nosti u većoj mjeri podložno funkcionalnim vezama s fabulom nego vred­ novanje na leksičkoj razini. Stoga je za ovakav tip rasprave vrednovanje na leksičkoj razini kao stalnije, formulnije i neosvještenije od iskaznog vred­ novanja, istodobno i aksiološki zanimljivije. Aksiološke se atribucije daju razvrstati prema nekim zajedničkim sastavnicama u svojevrsna semantička polja, koja ujedno predstavljaju ste­ reotipne uloge, jer se odnose na kategoriju lika. Tim ulogama odgovaraju na narativnoj aksiološkoj razini i neke tipične radnje. Kad je riječ o Turci­ ma u hrvatskoj književnosti ranoga novovjekovlja, tada se već unaprijed mogu izdvojiti četiri najznačajnije stereotipne uloge (koje će se ovdje, kao neka vrst vlastitih imena, uvijek pisati velikim slovom): Vjerski Neprija­ telj (Nevjernik), Osvajač, Snažni Ratnik i Nasilnik (Zulumčar). Stereotip­ ne uloge imaju status klasifikacijskih pojmova, kojima se neizbrojno mno­ štvo turskih likova svodi na ograničen broj tipova. Pritom treba istaknuti da tu nije riječ o jednostavnom razvrstavanju; jedan lik može, naime, tijekom radnje zaposjedati različite stereotipne uloge. Osim kategorije lika, i narativni sižei podliježu klasifikaciji prema aksiološkim kriterijima.3 Osnovno klasifikacijska načelo predstavlja ovdje pojam napada kao nedopuštena, nasilna prijelaza u tuđi prostor. U tom smislu moguće je govoriti o napadu mi-tabora (kršćana) i protivnika

(Turaka). Napad može, međutim, bit obrazložen ili argumentiran; najče0 šće eksplicitno unutar govora nekog lika napadačkog tabora prije samog napada, ali i implicitno - narativnom logikom. Spomenuti argumenti ne podliježu apriornoj klasifikaciji, ali su relevantni za aksiološku strukturu svakog pojedinačnog teksta. Pored četiriju osnovnih sižejno-aksioloških modela: neargumentiranog napada protivnika, neargumentiranog napada mi- ta­ bora, argumentiranog napadaprotivnika, argumentiranog napada mi-tabora, po­ stoji i peti, aksiološki gledaho, neutralni model, u kojemu se sukob odvija na ničijem prostoru. Taj se model može nazvati jednostavnim sukobom. Sižejno-aksiološki modeli nemaju veze sa stereotipnim ulogama, oni samo pridonose osnovnom aksiološkom tonu nekog teksta. Tako model neargumentirani napad protivnika; za razliku od istovrsnog napada mi-tabo­ ra, podcrtava negativno vrednovanje protivničkog tabora (Turaka) , dok aksiološki ton preostalih dvaju vrijednosna obojenih sižejno-aksioloških • modela ovisi o "aksiološkoj težini" argumentacije.

Analiza tekstova relevantnih za ovu raspravu usmjeravat će se prema uočavanju tipičnih, stereotipnih pojava u književnoj obradi turske teme, te prema relativnu (usporednu) procjenjivanju aksiološkog tona svakog pojedinog teksta. Prvo se ostvaruje kroz uočavanje stereotipnih uloga Turaka, stereotipnih objašnjenja uspona i pada Turskog Carstva i stereo­ tipnih prikaza turske civilizacije, dok se drugo svodi na uspostavu rela­ tivne imaginarne skale vrijednosti: od sotonizacije Turaka do različitih oblika snošljiva odnosa prema njima.4 U narednom, središnjem i naj­ većem poglavlju ove rasprave, rezultati analize bit će predočeni kroz prikaz relevantnih tekstova, pretežita prema dijakronijskom, katkad prema tematskom ili žanrovskom kriteriju.

4 Pod soconizacijom se ovdje razumijeva svako jednostrano, izrazito negatiVno vred­ novanje nekog lika ili skupine likova u tekstu, s posebnim naglaskom na nabrajanju ili opisu zlodjela pripisanih - dotičnom liku ili skupini likova, bez obzira na stupanj historiografske vjerodostojnosti tih tekstnih činjenica .

3 Ovdje je riječ isključivo o narativnim djelima, dok se vrednovanje na narativnoj razi­ ni (vrijednosni činovi) može javiti i u nenaracivnim tekstovima. Primjerice, u lirskoj se pjesmi mogu spominjati različita zlodjela.

I

•

[5]

II.

Povijesni prikaz predodžbi Turaka u hrvatskoj književnsti ranoga novovjekovlja 11. 1 . Latinska djela 15. i 16. stoljeća 11. 1 . 1. Neobičan početak - Koriolan Cipko, O azijskom ratu

,

Knjiga trogirskog soprakomita u mletačko-turskom ratu 1470.-1474., u kojoj se taj rat i opisuje, zapravo i nije prvo djelo hrvatskih pisaca u koje­ mu se govori o Turcima. Već ranije je !van Vitez od Sredne u protutur­ skim govorima upozoravao na tursku opasnost. No, Cipikovo je djelo svakako prvo književno djelo jednog hrvatskog latinista s turskom temom koje je imalo europski odjek; izdavano je više puta, a 1570. prevedeno je i na talijanski. Koriolan Cipiko, jedan od najuglednijih članova glasovite trogirske plemićke porndice, izučavao je na mletačkom sveučilištu u Padovi huma­ nističke znanosti, nautiku i strategiju. Kad su Mlečani, poslije turskog osvajanja grčkog otoka Eubeje, dotad pod mletačkom vlašću, ušli u rat s Turcima, trogirski je ratni brod u tom ratu vodio Cipiko. Nakon svršetka rata 1474. Cipiko se vratio u Trogir i već iduće godine nal?isao djelo koje je 1477. dao tiskati pod naslovom Petri Mocenici imperatoris gesta. Naslov De l;el!o asiatico pojavit će se u izdanju iz 1594. godine, Petar Mocenigo koje­ mu je djelo posvećeno bio je mletački vojni zapovjednik u Azijskom ratu, a umro je nedugo po njegovu završetku, 1476. godine. Obogativši se u ratu, Cipiko je ostatak života proveo lagodno u rodnom gradu, dok ga 1492. nije pogodila obiteljska tragedija. Te mu je godine u požaru pogi­ nula supruga s kojom je imao desetero djece. Požar je izbio u kaštelu koji

18]

S U LTAN O VA DJECA

je Cipiko sagradio 1481. za zaštitu ratara od turskih napada (današnji Kaštel Stari). Suprugu nije dugo nadživio; umro je već 1493. godine. Cipikovo djelo ima memoarski karakter, no pisano je u trećem licu (čak i sebe autor spominje u trećem licu), a ponekad riječ dobivaju i sudionici opisanih povijesnih događaja. Tri dijela knjige uokviruju počet­ na posveta Markantoniju Morosiniju, mletačkom poslaniku kod burgund­ skog vojvode, i završna pohvala Petru Mocenigu. Prva dva dijela prikazuju ratne operacije na grčkim otocima i maloazijskoj obali 1471. i 1472. godi­ ne, dok treći dio opisuje dinastičku krizu na Cipru 1473. i opsadu Skadra. U događajima vezanim uz tu dinastičku krizu sudjelovao je i sam autor, kao zagovornik Catarine Cornaro, Mlečanke i mletačke štićenice, supruge pokojnog ciparskog kralja Jakova II. � U predgovoru Cipiko napominje da ga je Morosini uvjeravao kako će .�-O njegovo djelo držat"istinitijiau1d.Apclon_QY:a prOroštva')(Cipiko, str. SS) . I doista/nepristranost i objektivnost/temeljne su značajke Cipikova opisa Azijskog rata. Svoju pak aksiološku legitimaciju autor je ponudio u reče­ nici posvete kojom ističe moralne kvalitete Morosinija: "On je, naime, neporočna vladanja, časna života, u racu hrabar, prema pobijeđenima milostiv, strog i oštar prema buntovnicima, blag prema podložnima, uopće vrlo pravedan prema svakome; ne teži za tuđim, od svoga rado daje" (isto, str. 56). Milosrđe prema poraženu protivniku, koje se spo­ minje u prethodnom navodu, postar će stereotip u literaturi o Turcima tek za više od dva stoljeća nakon Cipika. Događaji koje je Cipiko opisivao i njegova proklamirana i provedena objektivnost neće mu dopustiti da taj motiv pobjednikova milosrđa realizira u osnovnom tekstu svoje knjige. Naime, Cipikov prikaz Azijskog rata vrvi opisima kršćanskih zlodjela: pljački, paleža, zarobljavanja ljudi, ubijanja civila: A Smirnjani pritisnuti iznenadnom i neočekivanom nevoljom - u strahu ne znaju što da najprije učine. Jedni grabe oružje i po ruševinama zidova idu u susret protiv neprijatelju i s njim se biju. Međutim, naši ih vojnici, nadmoćniji i brojem i hra­ brošću, bez oklijevanja ubijaju. Drugi se pak penju na krovo­ ve kuća i udaraju naše vojnike crepovima i kamenjem. Žene se dršćući od straha sklanjaju s odraslim kćerima u hramove, koje oni nazivaju džamije; raspletenih kosa-grle oltare i zazi­ vaju svoga proroka. Mnoge se pak s malom djecom zatvaraju u kuće. Kad su naši osvojili grad, rasprše se po cijelom gradu

Latinska djela 15. i 16. stoljeća

j fct v1ewoa[ilc

19]

I �ar� r

pljačkajući sve oko sebe. Jedni odvlače sinove iz majčina krila otimajući i same majke, drugi izvlače iz hramova gomile žena koje zovu u pomoć Muhameda, one koje pružaju otpor odv­ lače hvatajući ih za kosu. Kada je neka udovica naišla na nad­ grobni spomenik svoga muža, zagrlila ga_ je i stala dozivati upomoć kao da je živ, a zatim je govorila: "Gle, za života nas nikada nikakva sila nije mogla rastaviti, a sad će nas razdv9ji­ ti barbarski neprijatelj" . ) ka� je nikako nisu mogli odatle odvući, jedan vojnik trgne mač i ženi koja je svojevoljno pod­ metnula i pružila vrat odsiječe glavu govoreći: "Hajde, sad se združi sa svojim mužem". Mnogi od naših ne ma:re za robove, nego grabe i raznose dragocjene ženske ukrase, šarene halji­ ne svake vrste, mjedena posuđe, sjajno cizelirano umijećem iz Damaska, ukrašeno zlatom i Srebrom i druge skupocjene kućne potrepštine. Na sve strane čuju se jecaji, na sve strane

žalost. Cijeli je grad ispunjen plačem i kukanjem (Cipiko, str. 75-76):

Ta zlodjela, međutim, nemaju svoj pandan na turskoj strani. Cipiko, istina, na l�ksičkoj razini nedvosmislena otkriva svoj kršćanski stav pri­ dajući Turcima atribucije s osnovom "barbafuS 11, _ a isto čini i na iskaznoj razini napominjući da je Azij� "zaista potpuno barbarska i nevjernička pokrajina, prepuštena i privržena muhamedanskom praznovjerju" (str. 63). No, mjesto najizrazitijeg negativnog vrednovanja Turaka smještena je u okvir govora jednoga kršćanskog lika, koji je uhvaćen nakon podmetanja požara u istanbulskom brodogradilištu i doveden pred sultana, tp mu upućuje ove riječi: Kao da zaista ne znaš da svi pošteni moraju ·s pravom progoni­ ti tebe, koji si opća kuga za sve narode. Ti si, naime, sve vla­ dare koji s tobom graniče bez ikakva razloga lišio očinskih kraljevstva. Ti, vjerolomniče, nikome od onih koji su -ti se predali nisi održao zadanu riječ. Ti se nikada nisi ·zasitio krvi svojih najbližih. Ti napokon pokušavaš uništiti kršćansko ime,

a to je jedini narod koji poštuje pravoga Boga... (isto, str. 81).

" Navodi proznih djela izvorno pisanih na latinskom ili talijanskom jeziku ovdje se uglavnom donose samo u prijevodu, a navodi onih scihovanih i u izvorniku i u prije­ vodu. Imena prevoditelja navedena su u "Popisu analiziranih djela".

,

(10]

U pregnantnu obliku taJ Je kršćanin (Antonije) uz turskog cara veza o čak čet iri osobine koje će u kasnijoj literaturi hrvatskih pisaca pre­ rasti u stereotipe o Turcima: sul tan je osvajač, vjerolomnik, brat oubojica i vjerski neprijat elj.5 I u okviru pripovjedačeva govora nešto će se nega­ tivniji tonovi uglavnom vezivati uz t urskog sultana. Tako se u zagradama pojavljuje komentar o sultanovoj prijetvornost i: "(čest o, naime, Ot oman i kad u ratu gubi pokazuje veselje i druge znakove pobjede)" (isto, str. · 99), a ističe se i njegova osvajačka nezasitnost: " ... Otoman koji se n�da !f čini se- zauzeti vlast cijelog svijeta..." (isto, str. 109). Jedan od stereotipa bit će i turska okrutnost prema čl anovima vl astita tabora, ko1·. e se Cipikov pripovjedač dotiče opisujući ponašanje spomenut og Sulejmanpaše prilikom opsade Skadra: "Ni paša nije mirovao, nego je s ostalim zapovjednicima išao naokolo i udarajući Turke željeznom toljagom tjerao /"C' ih poput stoke da jurišaju" (ist o, st r. 117) -,,Pripoyjedač;pominje da je sul· · . _eunuhom_SeaQ,i_,_ta�a�!;i� j k_{g;.�, kaRo bi,1 tan bio učini9 � . "-. s njim održavao seksualne odnose. Ist icanje homoseksualnost i bit će ' jedno od s talnih mjesta u kasnijoj lit erat uri o Turcima. Sva ovdje spomenuta mjesta negat ivnog vrednovanja Turaka, a t o su f ujedno i sva koja se javljajf u-Cip"ikovoj-knjizi; vezana suisključivo uz tur·- �kog-sukana- i-njegove.vojne__g])QVj_ecl11ike. Nema postupaka negativnog vrednovanja- ob1čnihtursi