Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj

Citation preview

Rati mit

Dejan Jović

Rati mit Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj

Fraktura

Recenzenti Doc. dr. sc. Zlatan Krajina Prof. dr. Milan Podunavac Prof. dr. sc. Nenad Zakošek

e Dejan Jović i Fraktura, 2017. Sva prava p1idržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-876-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 975457

Sadržaj

Uvod i glavni argument

7

PRVO POGLAVLJE

Rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

41

DRUGO POGLAVLJE

Stvaranje rata

87

TREĆE POGLAVLJE

Nakon rata: stvaranje mita i posljedice mitotvorstva ČETVRTO POGLAVLJE

Etnototalitarizam i etnototalitarizam svakodnevice PETO POGLAVLJE Zaključak:

teorijska razmatranja

Literatura Kazalo imena O autoru

325 393 401

Uvod i glavni argument Zašto je Hrvatska i danas, zs godina nakon što je postigla međunarodno priznanje i time makar i formalnu nezavisnost, i dalje zarobljena u diskursu koji u svom središtu ima rat? Zašto se od njega ne može odmaknuti? Kako interpretira rat iz devedesetih godina ("Domovinski rat") i kako se odnosi prema alternativnim interpretacijama? Zašto taj rat- čiji karakter, kao ni to koliko je, zapravo, trajao nije moguće jednoznačno definirati - ne ostavi iza sebe, kako bi se trauma koju je stvorio tolikim ljudima mogla Jakše prevladati, a njeni se građani potom okrenuli drugim temama, gradeći mir i prosperitet? Zašto se tom ratu - a ni onom koji se u Hrvatskoj odvijao u okviru Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću četrdesetih godina, ne dopušta da završi, nego ga se produžava drugim sredstvima, kroz rat za interpretaciju rata? )e li uopće moguće završiti neki prethodni rat, a posebno onaj koji je postao središnje mjesto novog političkog i nacionalnog identiteta? Zašto je službena,politička Hrvatska, koja ističe svoju demokratsku orijentaciju i naglašava da je nastala u bijegu iz autoritarnog ili čak i totalitarnog prethodnog sustava, tako osjetljiva, pa i agresivna, kad se nekom drugom interpretacijom, ili čak i jednostavnim spominjanjem za nju nepoželjnih i "nekorisnih" činjenica, konstruira neka druga naracija, neki drugi diskurs? Zašto drži da je jednoznačna, gotovo crno-bijela interpretacija nedavne prošlosti temelj njene državnosti, pa svaki pokušaj

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

da se ta interpretacija kritički evaluira i ospori proglašava udarom na

temelje države? Traganje za odgovorima na ova pitanja glavni je motiv nastanka ove knjige, a ta su pitanja ujedno i njezina glavna tema. U njoj se tvrdi da je u Hrvatskoj na djelu permanentno mitotvorstvo kojim se pokušava oblikovati, a potom i svima nametnuti i od kritike zaštititi- ograniča­ vanjem slobodnog prostora za bilo kakvu alternativu - naciotvoran i državotvoran mit o Domovinskom ratu. Glavni elementi tog mita prezentirani su u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu od r3.listopada 2000. U njoj je interpretacija tog rata dobila "državni pečat", a svi građani su pozvani da "štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti". štoviše, pozvani su - a državni dužnosnici i državne institucije su i obvezani - da "na taj način" (dakle promovirajući ono što piše u toj deklaraciji) "čuvaju moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske", a to znači: da Domovinski rat interpretiraju isključivo i samo kao "pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome". Deklaracija je donijeta "radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskog društva, što može imati dalekosežne posljedice", i u uvjerenju da su "temeljne vrijednosti Domovinskog rata jednoznačno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske". Već je iz same Deklaracije vidljivo da se država, svojim političkim uputstvom za interpretiranje nedavne prošlosti, izravno uključila u proces koji sprječava pluralizam, a time i slobodu. Upozoriti na "zabrinjavajuću polarizaciju hrvatskog društva" ne znači ništa drugo nego pokušati ograničiti slobodu interpretacija, a time i govora. Polarizacija -čak i kad bi doista postojala u Hrvatskoj -nije samo vidljiva u interpretaciji Domovinskog rata, nego i u mnogim drugim pitanjima, o kojima se država, s pravom, ne izjašnjava, jer to nije njezin posao. O Domovinskom ratu u trenutku donošenja ove deklaracije nije bilo

UVOD l GLAVNI ARGUMENT

nikakve političke polarizacije: upravo obratno, postojao je visok stupanj političke homogenizacije. Nitko u političkom prostoru nije dovodio u

pitanje ni Domovinski rat, ni mit o tom ratu koji se stvarao na prešućivanju činjenica i isključivanju neželjenih iskustava. Postojao je, više u društvu nego u politici, pokušaj pluralizacije. Ta se pluralizacija vidjela u odvažnom građanskom djelovanju pojedinaca, nevladinih organizacija i medija, koji su još od 1991. nadalje otkrivali činjenice koje je službeni mit htio sakriti i "zaboraviti". U Hrvatskoj se - paralelno s praksom mitotvorenja- razvio i snažan otpor tom procesu. Moglo bi se stoga reći da je društvo i dalje ostalo pluralistično, ako je već politika -u vezi s pitanjem Domovinskog rata- bila homogena. Ali, pluralizam je temelj demokratske i slobodne države. Ocjena da je "cijeli hrvatski narod" odnosno da su "svi građani Republike Hrvatske" suglasni oko "temeljnih vrijednosti Domovinskog rata", također je iluzija. Štoviše, da su svi suglasni, Deklaracija ne bi bila potrebna. Nije moguće naime da su obje ove tvrdnje istinite istodobno: ili postoji "zabrinjavajuća polarizacija" ili je "cijeli hrvatski narod ... suglasan". Državna intervencija u interpretacije prošlosti sastavni je dio procesa

preoblikovanja (rekonstruiranja) nacionalnog i političkog identiteta kroz ono što se u literaturi o ovom pitanju naziva politikom identiteta. U mitovima koje država potiče i iza kojih stoji često se ističe da narod koji, navodno, konstruira državu i čije je volje ona izraz, postoji oduvijek i to s - manje ili više - postojanim monolitnim osobinama. No u stvarnosti država nastoji oblikovati narod - čak i više nego što narod oblikuje državu. Država koja u sebi nema osjećaj samoograničenja (a taj se osjećaj pojavljuje samo u liberalnim državama, koje cijene vrijednosti pluralizma, slobode i autonomije) pojavljuje se kao dizajnerica, ako ne već i kao proizvođačica nacije. Nacije je teško iznova "proizvesti" (iako ima i takvih slučajeva) -lakše je stvoriti novu državu, nego novu naciju. Ali, država oblikuje "svoju" naciju, uzdižući je nominalno i simbolički na razinu elite, a istodobno uklanja sve prepreke koje stoje na putu njena preuzimanja nominalne suverenosti. Država određuje statuse etničkih grupa u okviru njena legitimnog područja djelovanja,

10

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

te u radikalnim slučajevima odbija priznati postojanje drugih, alternativnih nacija ili manjina. Kao što se pojavljuje kao proizvođačica nacija, tako se može pojaviti i kao uništavateljica nacija, manjina i identiteta. Posebno je to slučaj neposredno nakon formiranja nove države, kad još postoji neizvjesnost oko njenog opstanka i kad su autoritarne tendencije snažnije nego u normalnim, mirnodopskim, vremenima. U novim državama, a naročito onima koje se osjećaju ugroženima i onima koje su nastale u ratu i zbog rata, lakše je razviti snažan nacionalizam i militarizam, a zagovornici ideje jedinstva, a ne pluralizma, imaju veće šanse za uspjeh. U Jugoistočnoj Europi, nacionalizam je bio primarno konzervativnog a ne liberalnog karaktera, pa je i zbog toga ideja slobodnog i pluralističkog, interaktivnog oblikovanja identiteta odozdo bila manje prihvatljiva od ideje obaveznog očuvanja nekog- navodno čvrstog - identiteta koji se oslanjao na tradiciju i kontinuitet sa zamišljenom prošlošću, intervencijama odozgo, s vrha, državnim djelovanjem. Liberalne i antiliberalne prakse i ideologije se i u tom polju politike - u politici identiteta - razlikuju po odnosu prema pitanju državnog intervencionizma. U ovoj knjizi pokazujem da je politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj neliberalna, a u mnogim aspektima i antiliberalna. Umjesto da se povuče iz prostora društvenosti, ili barem da bude diskretno prisutna kao neka noćobdijska čuvarica, država u njemu sudjeluje, i to ne samo kao aktivan akter nego kao akter koji traži monopol. Ona pokušava- svojim mitotvorstvom, ponajprije povezanim s mitom o Domovinskom ratu - nametnuti jednoznačnu i vrlo selektivnu interpretaciju prošlosti i potom je zaštititi napadom, sekuritiziranjem, diskvalificiranjem i prijetnjama zabranom svih drugih, alternativnih interpretacija. Država svojim aktima i službenim interpretacijama, svojim naracijama, pokušava oblikovati naciju. Štoviše, 25 godina nakon stjecanja međunarodnog priznanja, izgleda kao da Hrvatska kao država oblikovanje identiteta drži svojom glavnom zadaćom. Ni oko čega drugog- ni oko ekonomske situacije, ni oko razvojnih pitanja, ni oko građanskih prava i sloboda, ni oko drugih javnih politika - ona se nije toliko angažirala koliko oko politike oblikovanja

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

II

identiteta. Hrvatska je u četvrt stoljeća od svog novog nastanka bila opsjednuta dizajniranjem nacije, odnosno njena identiteta. Da bi se oblikovao poželjan identitet naroda- a istisnuo i marginalizirao onaj dotadašnji, stvoren u prethodnim državama u kojima je taj narod živio- potrebno je, prije svega, iznova zamisliti njegove glavne osobine. Zamišljanje nacije je posao za "dizajnere identiteta", koje ponekad nazivamo "intelektualnom elitom", a zapravo se radi o državnim "intelektualcima", propagandistima, ponekad i falsifikatorima i promotorima navodnih istina, selektorima onoga što treba "zaboraviti" i onoga što i kako treba "pamtiti", koji pomažu političkoj klasi kako bi ona novostečenu moć zadržala i obranila pred izazovima koji se pojavljuju upravo kroz proces pluralizacije i oslobođenja društva. Strah od raspada, od "nejedinstva", zapravo je strah od konkurencije i pluralizma. To je strah od slobode i demokracije. To je izraz nepostojanja demokratske tradicije koja sugerira da država neće propasti ako se u njoj razvija slobodna konkurencija i interakcija različitih interpretacija prošlosti. Neće propasti ni ako postoje različite vizije sadašnjosti i budućnosti. Ali, u to je teško uvjeriti političku klasu čiji su glavni predstavnici - kao što je bio slučaj u Hrvatskoj i u većem dijelu jugoistočne, pa i Srednjoistočne Europe- identitetski oblikovani u neliberalnom poretku. Otežavajuća okolnost bio je raspad prethodne države, socijalističke jugoslavije, koji je stvorio mogućnosti za analogije, te je stvorio dodatne strahove zbog rata i nasilja koji su se dogodili paralelno s raspadom države. Zbog tih strahova, kao i zbog želje da se spriječi pluralizam i onemogući sloboda oblikovanja identiteta, politička klasa na vlasti obraća se dizajnerima identiteta, naručujući od njih naraciju koja će moći legitimirati njihovu vlast i sačuvati njihovo glavno djelo- državu- za koju tvrde (gotovo uvijek) da je izraz dugotrajne težnje naroda, a ne primjerice tek jedan od proizvoda raspada međunarodnog sustava. U stvarnosti, mnoge (pa i mnoge europske) države su ostale države, nakon što su se prethodno raspali imperiji ili složene višenacionalne federacije. Mnoge

12

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

države nisu bile rezultat volje ili želje njihovih građana. Samo u mitovima svaki narod želi svoju samostalnu državu: u stvarnosti to nije slučaj, već i zbog toga što u stvarnosti narod nije homogeni entitet, niti je tijelo koje govori, osjeća i misli. U stvarnosti uvijek netko govori (navodno) u ime naroda, tvrdeći da to sam narod progovara kroz njega (ili nju). Ali, čak i ako zanemarimo taj "detalj" kako bismo pojednostavnili našu argumentaciju, pa pristanemo na uobičajeno da bismo mogli komunicirati s mitotvorcima, čak i tada je netočno da su sve europske države izraz upornog rada i snažne volje njihovih naroda. Jesu li Austrijanci i Mađari htjeli raspad Austro-Ugarske, zbog kojeg su formirane njihove nacionalne države: Austrija i Mađarska? Jesu li Rusi htjeli raspad Sovjetskog Saveza? Žele li Englezi i Škoti raspad Ujedinjenog Kraljevstva? Jesu li baš sve države koje su nastale nakon ratova, raspada imperija i federacija u 20. stoljeću izraz entuzijazma i volje njihovih naroda? Ako jesu, čime objasniti njihovu trajnu nestabilnost i neprekidne unutarnje sukobe? U naraciji koju stvaraju dizajneri nacionalnog identiteta po nalogu političke klase neplaniranih i neočekivanih, a posebno neželjenih država nema: sve su (a posebno naša) izraz svjesnog djelovanja organicistički zamišljenog tijela koje se zove narod. U nacionalističkoj naraciji, nacija je predstavljena kao jedno Tijelo, s jednom voljom, Duhom i svijesti. U komunitarističkom shvaćanju Nacije, ona je zajednica- community -a community je, prije svega, communicative unity, jedinstvo u izričaju, u iskazu, u načinu na koji se razumiju izrazi, simboli i rituali. Taj narod postoji, dakako navodno, oduvijek, ili barem - ako ne već oduvijek onda "od stoljeća sedmog". Da bi postojala nacija, potrebna je naracija, naciotvorni diskurs oko kojeg se gradi pojednostavljena interpretacija prošlosti i sadašnjosti i oko kojeg se zamišlja poželjna budućnost. U Hrvatskoj, ta se naracija u proteklih četvrt stoljeća gradila upravo oko interpretacije Domovinskog rata, koji je proglašen nultom točkom, ishodištem suvremene povijesti, datumom rođenja nove hrvatske države, ali i centralnom

UVOD l GLAVNI ARGUMENT

!3

točkom njene sveukupne povijesti. U interpretaciji koja je stvorena kroz selektivnu "upotrebu" korisnih i odbacivanje nekorisnih činje­ nica, Domovinski je rat bio doba potpunog jedinstva, a jedinstvo- ne pluralizam -jest glavna vrijednost u procesu konsolidiranja države i preoblikovanja nacije. U stvarnosti međutim rat je bio način da se poveća jedinstvo tako što će se eliminirati elementi pluralizma i slobode koji su se razvili u godinama liberalizacije socijalističkog poretka u Hrvatskoj osamdesetih godina, a naročito u ključnoj godini preokreta, 1990.

Hrvatsko je društvo naime nasuprot tvrdnji koju promovira mit o Domovinskom ratu, po svim pitanjima, pa i po pitanju poželjnosti samostalne i neovisne hrvatske države, bilo pluralističko- unatoč tome što je prije 1990. politički pluralizam bio nepoželjan, a vladajuća ga je klasa smatrala neprihvatljivim. To pokazuju ispitivanja javnog mnijenja iz 1990. godine, u kojima se najveći broj građana - pa i etničkih Hrvata -izjašnjavao za samostalnost ali u okvirima neke nove južnoslavenske konfederacije, tj.labavog saveza s drugim jugoslavenskim republikama/ državama. Tako je primjerice prema istraživanju javnog mnijenja koje je Fakultet političkih znanosti (tada: nauka) zagrebačkog sveučilišta proveo u travnju 1990., na uzorku od 2608 ispitanika iz cijele Hrvatske, ro,66 posto ispitanika reklo da podržava tvrdnju: "smatram da se Hrvatska treba odcijepiti i postati samostalna država, neovisno o tome što će biti s drugim dijelovima jugoslavije". Istodobno, 51,66 posto njih reklo je da smatra "da bi se jugoslavija trebala organizirati kao konfederacija samostalnih republičkih država, koje bi po potrebi stvarale zajednička tijela i slobodno se dogovarale oko zajedničkih poslova". U istom istraživanju, isti broj ispitanika koliko ih je bilo za punu državnu nezavisnost, složio se i s potpuno suprotnom tvrdnjom: "smatram da je federativne uređenje bilo pogrešno i da bi jugoslaviju trebalo urediti kao jedinstvenu državu bez republika". Nešto više ispitanika bilo je za to da se jugoslavija uredi kao "federativna država s jačom ulogom saveznih organa i manjim ovlastima republika no što je to dano sadašnjim uređenjem federacije" (13,35 posto), dok je 13,67 posto bilo

14

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

suglasno s tvrdnjom: "smatram da je sadašnje uređenje federacije dobro i da ništa ne treba mijenjati" (Grdešić i dr., 1990.: 199-zoo). Detaljnija analiza stavova ispitanika prema njihovoj nacionalnosti, pokazuje da je u trenutku prvih višestranačkih izbora u HIVatskoj tek 15 posto etničkih Hrvata bilo za potpunu i bezuvjetnu nezavisnost, dok ih je 64 posto bilo za konfederacijsko preuređenje jugoslavije. Srbi iz HIVatske bili su izrazito podijeljeni u odgovoru na pitanje poželjne buduć­ nosti Hrvatske. Samo 0,5 posto ispitanika Srba bilo je za bezuvjetnu nezavisnost, a n posto za konfederaciju, dok ih je najviše bilo za "centraliziranu federaciju" (35 posto), za "status quo" (31 posto) i za unitamu državu (23 posto) (ibid., 152). Ti podaci ukazuju na to da je teza o jedinstvenosti hrvatskog naroda i njegovoj "vječnoj" težnji za nezavisnošću, koja se iskazala u pobjedi Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1990. godine- zapravo mit. Oko centralnog pitanja za buduć­ nost Hrvatske, 1990. nije bilo jedinstva. Takvog jedinstva nije bilo ni 1991.- u godini u kojoj se Hrvatska, baš kao i jugoslavija- raspala zbog secesionističke politike samoproglašene Krajine, u kojoj, kao što pokazuju najnovija istraživanja na koja ću se osloniti u ovoj knjizi, također nije bilo nikakvog jedinstva po pitanju odnosa prema Zagrebu i Beogradu. još je manje jedinstva bilo unutar cijelog etnički srpskog dijela elektorata, pa i među pripadnicima političkih elita Srba u Hrvatskoj.

Jedinstvo, kao i volja za nezavisnošću, stvarani su- i u slučaju Hrvata i u slučaju Srba iz Hrvatske (naravno, na različite načine, te kod separatističkih Hrvata u odnosu na jugoslaviju s uspjehom, a kod separatističkih Srba u odnosu na Hrvatsku neuspješno) - sijanjem straha i stvaranjem mitova, zabranama i prijetnjama, koje su eskalirale u nasilju, ali, prije svega i po svemu najznačajnije, stvaranjem rata, odnosno stvaranjem društvenih uvjeta za ratovanje. Rat je bio rezultat želje jednog specifičnog dijela tadašnjih elita, dizajnera identiteta i političkih vođa nacionalističke orijentacije da se Hrvati odvoje od jugoslavije i Srba, a Srbi od Hrvata (a u nekim slučajevima, i s vremenom sve više i od jugoslavije). Mitske interpretacije služile su stvaranju rata, a rat je potom omogućio stvaranje mita. To ne znači da u stvaranju rata nije

UVOD l GLAVNI ARGUMENT

IS

bilo i drugih motiva, od kojih su neki daleko manje "idealistički" i daleko više "realistični". Neki su rat priželjkivali kako bi popravili svoj ekonomski i društveni status, i time zadovoljili svoje sasvim konkretne interese. Neki su bili samo ritualni domoljubi - ponavljali su fraze i isticali simbole, a u stvarnosti su ratovali za svoje privatne interese. Neki su ubijali iz osvete, ili bez ikakvog osviještenog razlogamožda iz sadizma ili avanturizma. Ali, oni koji su oblikovali rat i koji su omogućili da mu se mnogi priključe i u njemu sudjeluju, sve su te pojedinačne i grupne motive potom povezali s mitskom interpretacijom o borbi za slobodu, protiv agresije i okupacije, u pravednom ratu. Mitska interpretacija je ne samo pomogla da se rat stvori, nego danas pomaže da ga se opravda. U tom povezivanju rata i mita u obje su faze sudjelovali isti ljudi, ili barem ljudi iz istih krugova: čvrsto povezani političkim i drugim interesima, voljom za moć i željom za trajnim istiskivanjem iz javnog i političkog prostora svih onih koji su predstavljali ili predstavljaju makar i u njihovoj imaginaciji - izazov njihovoj moći. Funkcija mita jest da "izbriše" činjenice, a naročito one koje su- poput ovih koje smo naveli- izrazito "nekorisne" za njegovu političku i društvenu funkciju, te da umjesto njih ponudi jednostavnu i za stvaranje novog identiteta korisnu, upotrebljivu, novu priču. Da ponudi story kao history, a mit kao povijest.

Kao što ni nacija ne može biti stvorena ni iz čega (ex nihilo), niti može biti u potpunosti preoblikovana bez uzimanja u obzir konteksta u kojem se ovaj proces događa, tako ni mit nije isto što i laž. Mitotvorstvo, kao i propaganda, proces je u kojem se na temeljima postojećih činjenica i uvjerenja stvara nova priča. Stvara se novi kolaž, pick and mix; novi sadržaj koji se temelji na novoj selekciji poželjnog i korisnog, te njegovu odvajanju od onoga što treba biti zaboravljeno i izbrisano. Proces stvaranja mitova, i preoblikovanja nacionalnog identiteta, izražava pritom odnose moći u političkoj sferi. Kao i svaka druga, i politika identiteta

!6

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

je u svojoj biti borba za ostvarivanje sasvim specifičnih i konkretnih interesa onih pojedinaca i grupa koje su na vlasti. Ona je, kao i svaka politika, borba za moć, i u funkciji je povećanja i (po mogućnosti trajnog) osiguranja moći. Država oblikuje narod na način na koji odgovara onima koji kontroliraju državu, onima koji u njoj imaju najveću moć. Apsolutna moć podrazumijeva apsolutnu (ili, kao što će biti objašnjeno u ovoj knjizi: totalnu, odnosno totalitarnu) kontrolu nad interpretacijama i apsolutno sprječavanje bilo kakvih alternativnih interpretacija. Način na koji oni koji se bore za moć djeluju u ovom segmentu politike (u politici identiteta), pokazuje i njihove ambicije u drugim područjima političkog života. Demokratska politika ostavlja prostor za alternative, za slobodne interpretacije i za pluralizam ideja, uključujući i u pitanjima identiteta. Autoritarne i totalitarne politike to ne dopuštaju. Zato je analiza procesa političke borbe za oblikovanje identiteta tako važna: ona pokazuje karakter politike kao takve. Ne radi se dakle samo o politici identiteta ili politici povijesti, nego o politici općenito. Karakter suvremene Hrvatske može se, u značajnoj mjeri, opisati kroz analizu politike identiteta. U tom je smislu ova knjiga ujedno i knjiga o hrvatskoj politici, pa i o hrvatskom društvu od proglašenja nezavisnosti do danas. S obzirom na mnoge elemente kontinuiteta u odnosu na prethodno - jugoslavensko - razdoblje, ona se osvrće i na duži period, uključujući onaj iz Drugog svjetskog rata, te doba Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji. Uostalom, te teme i ta razdoblja pojavljuju se i u suvremenosti kao značajne točke odlučivanja u okvirima politike identiteta. Ni 1941., ni 1945., ni 1971., ni 1974., ni 1991. nisu stoga samo iza nas, nego su i dalje pred nama. U h1vatskom slučaju, činjenica koja se koristi kako bi se oko nje izgradio mit jest ta da je rat doista bio glavni razlog za međunarodno priznanje Hrvatske, a time i za njeno postojanje kao države. Tog priznanja najvjerojatnije ne bi bilo bez tog rata. Tako su procjenjivali i oni koji su o njemu odlučivali u trenutku kad se donosila odluka. Referendum o nezavisnosti, kao ni samo proglašenje nezavisnosti, nisu (i možda nikada i ne bi) doveli do priznanja, ali rat jest. Hrvatsku nezavisnost

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

17

nitko nije priznao ni dan, ni mjesec dana nakon što je ona proglašena, zs.lipnja 1991. štoviše, glavni i najrelevantniji akteri iz međunarodne zajednice, prisilili su Hrvatsku (kao i Sloveniju) da na tri mjeseca zamrzne svoju odluku o nezavisnosti, kako bi se omogućili pregovori o rješenju jugoslavenske krize. I SAD i tadašnja Europska unija (od IZ članova), stajali su čvrsto na poziciji odbijanja priznavanja samoproglašene nezavisnosti. To se izmijenilo tek zbog rata, koji je, u svom punom intenzitetu, u Hrvatskoj započeo upravo u kolovozu 1991., neposredno pred početak londonske konferencije o Jugoslaviji. Rat je bio sredstvo sprječavanja kompromisa i mira. Ne tvrdim da ga je Hrvatska zbog toga i proizvela (iako danas već imamo i svjedočanstva važnih sudionika, npr. Josipa Boljkovca, koja tvrde upravo to): ne, za rat je i u ovom slučaju bilo potrebno (najmanje) dvoje, a u tom ratu bilo je i više od dvoje koji su ga htjeli i trebali. Rat se također ne bi mogao dogoditi, niti bi dugo najao, da nije bilo oružja, koje je jednim dijelom uvezeno, drugim dobiveno, a trećim osvojeno u prvim mjesecima rata i u razdoblju koje mu je neposredno prethodilo. Ono je također već bilo na raspolaganju brojnim civilima u Jugoslaviji. U Jugoslaviji je krajem 1989. čak dva milijuna pištolja bilo u legalnom posjedu građana, a procjenjivalo se da možda čak šest milijuna ljudi ima neregistrirano oružje u svom posjedu. Prema podacima koje je početkom 1990. objavio Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove (SSUP), godišnje je čak zoo tisuća građana tražilo dozvole za nošenje oružja. U Srbiji je čak 6oo tisuća građana imalo takvu dozvolu. Od r979. do 1989. jugoslavenska je policija od Interpola zaprimila čak 30 tisuća dojava o pokušajima ilegalnog unošenja oružja u SFRJ.' Sve to ukazuje na to da je oružje bilo lako dostupno. Koncepcija općenarodne obrane i društvene samozaštite, kao i doktrina naoružanog naroda, nastala na službenoj (u velikoj mjeri mitskoj) interpretaciji o prednostima partizanskog ratovanja u doba Drugog svjetskog rata, bili su dodatni razlozi za takvu politiku, koja je -u presudnom momentu nastanka anarhije i kaosa- omogućila rat.

'Za ove podatke, v. članak Milana Bečejića u tjedniku Danas, 13. veljače 1990.

18

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Za rat posebnu odgovornost snosi prije svega tadašnja Jugoslavenska narodna armija, koja nije čuvala mir, nego se s vremenom pretvorila u rezervoar kadrova i materijala za ratovanje. U Hrvatskoj je, kao i u Srbiji, bilo mnogo onih koji ne samo da rat nisu htjeli, nego su mu se i aktivno suprotstavljali. Ali, bilo je i onih koji su ga htjeli i koji su na njemu radili kako bi postigli neke od svojih glavnih ciljeva: nezavisnu i među­ narodno priznatu, ali etnički homogenu i politički i identitetski jednoobraznu Hrvatsku. Proizvodnja rata imala je, barem kad se radi o hrvatskoj strani, svrhu postizanja nekih od tih - ili čak i svih tih ciljeva. U tom smislu, taj rat nije bio samo oslobodilački, obrambeni i pravedan, niti je bio, kako se u njegovoj današnjoj mitskoj interpretaciji naglašava, "moralno neupitan", ili "čist kao suza... On je bio i koristan instrument za homogenizaciju etničkih grupa, sredstvo pomoću kojeg se u mnogočemu razorio stari a formirao novi narativ, te pomoću kojeg je postalo moguće ostvarenje pojedinih partikularnih ciljeva- koje je država sad predstavila kao opće, odnosno zajedničke. Rat je bio također sredstvo pretvaranja većine u cjelinu, a u narativu koji je potom stvoren i u "elitu", iako je jasno da su ključevi upravljačkog procesa i dalje ostali čvrsto u rukama ne većinskog naroda kao nominalne elite, nego malog broja moćnih vođa koji su samo tvrdili da govore uvijek i samo u ime većine ili cjeline. Rat je bio instrument eliminiranja razlika- političkih, identitetskih i etničkih- pa je iz rata Hrvatska izašla homogenija nego što je u njega ušla. Ali, je li izašla i slobodnija? Kao što ću pokazati u ovoj knjizi, rat u Hrvatskoj bio je i razlog zbog kojeg su i druge jugoslavenske republike koje su to htjele međunarodno priznate r992. godine. Priznanje Slovenije, Makedonije i Bosne i Hercegovine, triju ostalih država koje su istovremeno ili skoro istovremeno s Hrvatskom zatražile međunarodno priznanje, posljedica je rata u Hrvatskoj. Iz tog je razloga doista bilo moguće tvrditi da je rat postao izvorište, rodno mjesto same Hrvatske kao države, kao i da je on glavni razlog odustanka EU-a i SAD-a od očuvanja Jugoslavije i priznavanja još triju

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

19

drugih država u postjugoslavenskom prostoru. Na gotovo isti način na koji je omogućio priznanje Hrvatske, taj je rat omogućio i priznavanje Slovenije i Makedonije, a također (nakon održanog referenduma krajem veljače i početkom ožujka 1992.) i Bosne i Hercegovine. Ova knjiga dakle ne osporava da je Hrvatska, kao nezavisna država, nastala zbog Domovinskog rata. Doduše, nastala je činom njegova (prvog) prestanka, tek kad je Hrvatska pristala potpisati mir s JNA u Sarajevu, 2. siječnja 1992. Hrvatska je priznata i zbog rata i zbog mira- iako će poslije mit o Domovinskom ratu izbrisati element potpisivanja mira iz same naracije. Hrvatska je priznata i zbog toga (odnosno nakon) što je prihvatila jamčiti kulturnu i teritorijalno organiziranu autonomiju Srbima u Hrvatskoj, odredbama ustavnog zakona koji je jamčio takvu autonomiju kotarevima Glina i Knin. Priznata je i zato što je prihvatila dolazak mirovnih jedinica Ujedinjenih nacija, UNPROFOR, te što je prihvatila da separatistička Krajina bude tretirana kao četiri zaštićene zone Ujedinjenih naroda (tzv. UNPA-zone). Mitska interpretacija devedesetih godina međutim 1'briše" iz našeg sjećanja sve ove 'ldruge"- nepoželjne, a zapravo središnje- elemente. Isto tako, ona pri interpretiranju reintegracije teritorija UNPA-zona u Hrvatskoj, naglašava samo ulogu vojno-policijskih operacija, kao što su bile Bljesak i Oluja, a "briše" iz sjećanja Erdutski sporazum. Dok su tim vojno-policijskim akcijama reintegrirani teritoriji ali ne i ljudi, Erdutski je sporazum mitotvorcima sporan zbog toga što su njime u Hrvatsku reintegrirani i stanovnici (Srbi), a ne samo teritorij bez ljudi (Srba). Isticanjem samo rata, a ne i mira; samo sukoba a ne i kompromisa, stvara se selektivno ~~pamće­ nje", koje zapravo osporava i potiskuje pravo sjećanje. Selektivnost i izbirljivost je glavni element mitotvorstva, i možemo ih vidjeti u procesu stvaranja i mita o Domovinskom ratu. Kao i svaki mit, ni ovaj nije potpuna laž, ali je i u njemu mnogo lažnog, prešućenog i naknadno u dodanog". Istovremeno, mnogo je toga skriveno, tabuizirano i iskrivljeno. Taj mit ima u sebi još jedan paradoks. Njime se tvrdi da je Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu, ali se istodobno one koji su sudjelovali

20

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

u borbama ili u bilo kojim drugim aktima povezanim s tim ratom naziva braniteljima. Nije jasno međutim što su branitelji branili ako Hrvatske prije tog rata nije bilo? Mit o Domovinskom ratu ne uspijeva razriješiti i kontroverzu između tvrdnje da je Hrvatska nastala u tom ratu i narativa da je ona "vječna", da njen državno-pravni kontinuitet seže u daleku prošlost, do prvih hrvatskih kraljeva, ako ne i dalje od toga. Deklaracija o Domovinskom ratu (iz 2000.) poziva nas da o tim kontroverzama ne govorimo i da ih prihvatimo "zdravo za gotovo". Ako bismo na to pristali, bili bismo sustvaratelji tabua, a time i sudionici

u ograničavanju slobode. Zbog Domovinskog je rata autoritarna i nacionalistička politička klasa koja je predvodila Hrvatsku devedesetih godina, postigla i svoj drugi najveći cilj - etnički homogeniju Hrvatsku nego što je ona ikad bila. Nijedna druga europska država devedesetih godina- pa ni u dužem razdoblju zadnje četvrtine 20. stoljeća- nije doživjela tako velike etnodemografske promjene kao Hrvatska, u kojoj je udio pripadnika manjina u ukupnom stanovništvu smanjen s 22 na 7,5 posto ukupnog stanovništva. Hrvatski etnički nacionalizam bio je uspješan. On je u procesu koji je uključivao pripremu za rat, rat i poraće koje ne dopušta ratu da nestane iz kolektivnog pamćenja, konsolidirao svoja glavna ostvarenja time što je zemlju -bez ikakvih sankcija, pa čak i bez ozbiljnijih pritisaka kad se radi o povratku izbjeglica ili o govoru mržnje i isključivanja drugih iz cjeline hrvatskog društva -uspješno etnički homogenizirao. To je učinjeno različitim ,metodama, od kojih ćemo se nekima, suptilnijima ali ne manje temeljitima- baviti i u ovoj knjizi. Posebno ćemo se baviti procesom i pojavom koje nazivamo etnototalitarizam svakodnevice, zbog kojih su i u mirnodopskom stanju- uglavnom zbog središnjeg položaja mita o ratu- vjerojatni procesi daljnjeg iseljavanja, asimiliranja i identitetskog nestajanja manjina u Hrvatskoj: naročito srpske. Ulaskom Hrvatske u NATO (2009.) i Europsku uniju (2013.) postignuta su sva tri najveća cilja hrvatske politike u prvih 25 godina njena

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

21

postojanja: zemlja je postigla međunarodno priznanje, potom je teritorijalno reintegrirana (ali bez reintegracije ljudi: to nikad nije ni bio cilj ove politike), da bi njen opstanak i sigurnost bili jamčeni sve dok postoje NATO i Europska unija. Naime države nestaju i nastaju uglavnom u kratkim trenucima anarhije i kaosa, u kojima stari međunarodni sustav koji im je jamčio opstojnost i stabilnost kolabira, a novi još nije tu da preuzme funkciju kontrolora međunarodnog poretka. Hrvatska je danas, kao članica NATO-a i EU-a, dio postojećeg dominantnog međunarodnog sustava u Europi, pa bi bilo razumno očekivati da narativi koji i dalje inzistiraju na prijetnjama i strahovima gube snagu. Međutim čak i to što je Hrvatska danas zaštićenija i sigurnija nego prije, koristi se za konstruiranje mita o Domovinskom ratu, kojim se ističe da je rat iz devedesetih godina početak jedne nove povijesti, različite od svega što je prethodilo. Kao i drugi mitovi, i ovaj je kontradiktoran kad se radi o odnosu prema prošlosti. Na jednoj strani, on promovira interpretaciju o jedinstvenosti, iznimnosti Domovinskog rata u odnosu na prethodne ratove, jer naglašava da je on jedini u kojem su svi bili ujedinjeni a nisu se borili jedni protiv drugih, te da je jedini neupitno pobjednički. U Tuđmanovoj interpretaciji, Domovinski je rat, napokon, ujedinio prethodno polarizirane Hrvatske: domovinsku i iseljenu, lijevu i desnu, ustašku i partizansku. Stoga mu se pridaju gotovo čudo­ tvorna svojstva. U stvarnosti međutim on je razbuktao podjele koje ne prestaju ni danas. Oko Domovinskog rata nije bilo jedinstva ni 1991., ni danas. U mitskoj interpretaciji međutim "brišu" se iz sjećanja sve dileme i razlike koje su postojale oko pitanja nezavisnosti, a posebno oko pitanja rata, u ključnom razdoblju od 1990. do 1992.lstovremeno, pokušava se nasilno onemogućiti svaki pokušaj pluralističkog interpretiranja Domovinskog rata. S druge strane, i u kontradikciji s mitskom interpretacijom o jedinstvenosti Domovinskog rata u hrvatskoj povijesti, on se dovodi u izravnu vezu s navodnom (a u stvarnosti izmišljenom) tisućljetnom željom "hrvatskog naroda" i "svih građana Republike Hrvatske" za svojom državom. Smatra ga se dakle nasuprot ovoj prvoj interpretaciji, samo jednim u nizu događaja koji su išli svi

22

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

u istom smjeru i prema istom cilju: državnoj nezavisnosti. Kontradiktornost, nelogičnost, brisanje i falsificiranje - to su danas glavne karakteristike ovog mita, mita na kojem se pokušava sagraditi čvrst i trajan nacionalni identitet. Svaki proces stvaranja mitova temelji se na istodobnom totemiziranju i tabuiziranju. Neke elemente izdvaja i uzdiže na razinu svetog (pa se primjerice govori o svetinji, a kritiku se smatra blasfemičnom), dok oko nekorisnih i nepoželjnih činjenica i procesa stvara zid šutnje, pretvarajući ih u tabue. Ali, taj zid između državotvornog odnosno naciotvornog i ostalog, nepoželjnog, štetnog i neprijateljskog, ne dijeli samo činjenice od činjenica i interpretacije od interpretacija. On dijeli i nas od drugih, a posebno nove nas od starih nas, i od naših novih (ili staro-novih, "vječnih") neprijatelja. Rat u Hrvatskoj stvoren je da bi se ljudi koji su dotad živjeli mirno jedni pored drugih - ne u idiličnoj ljubavi ili bratstvu i jedinstvu, kako je tvrdio prethodni, socijalistički mit, ali ipak u miru relativno pristojnog susjedstva - razdvojili jer, navodno (kako je tvrdio novi mit) ne mogu živjeti zajedno. Rat je bio instrument razdvajanja ljudi i produbljivanja, a potom i cementiranja razlika među njima. Sukob nije bio nikakav rezultat "stare etničke mržnje" niti nekih civilizacijskih razlika ili prirodnog stanja. On je stvoren. Proizveli su ga autoritarni etnonacionalistički dizajneri novih identiteta, kroz akcije koje su bile smislene i korisne (pa i racionalne) sa stanovišta njihovih interesa, kao i zamišljenih interesa novooblikovanih nacija u novim nacionalnim državama. Kada kažem da je rat proizveden i da je bio koristan vladajućoj političkoj klasi (namjerno ovdje ne koristim pojam "novoj", jer se radi- uvelike- o staroj-novoj klasi, budući da su mnogi pripadnici nove vladajuće klase bili prethodno pripadnici stare) koja je jedino na taj način mogla ostvariti svoj interes -državu u kojoj će vladati- ne tvrdim da je rat bio jedina opcija koju su pripadnici političkih klasa u nekadašnjoj Jugoslaviji imali u vidu i isprobali. Probali su ostvariti svoje glavne ciljeve (nezavisnost i etničku homogenost), najprije, dogovorima i razgovorima, pokušavajući postići sporazum. Potom su koristili prijetnje i vodili politiku sijanja

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

23

straha i to na obje strane: i prema domaćem stanovništvu i prema onima s druge strane. Pokušali su ciljeve ostvariti i internacionalizacijom jugoslavenske krize, tražeći međunarodno priznanje i podršku velikih sila. Međutim kad se pokazalo da na taj način nije moguće stvoriti državu, oni su se odlučili za rat, znajući da je to najvjerojatniji- a možda i jedini -način da postignu svoje ciljeve. Hrvatska je imala tranziciju iz mira u rat, a potom iz rata u mir. Međutim dok je tranzicija iz mira u rat obavljena brzo i efikasno, proces izgradnje trajnog mira kroz tranziciju iz rata u mir usporen je stalnim otporom onih kojima je u interesu da se rat nikad ne završi. Njima je to u interesu jer je rat postao centralni dio novog političkog i nacionalnog identiteta koji država promovira u javnom prostoru. Rat nije bio jedina opcija, ali je postao najbolja opcija za nacionaliste i autoritarne lidere koji na drugi način nisu mogli postići svoje glavne ciljeve. Također pritom ne tvrdim niti da su svi pripadnici političkih klasa jednako odgovorni za stvaranje rata. Izvori koje citiram u ovoj knjizi, kao i oni već objavljeni u drugim knjigama koje su se bavile sličnim temama, pokazuju da je devedesetih godina čak i u vrhu Hrvatske postojao dubok rascjep oko pitanja: što jest, a što nije legitiman način za ostvarenje ciljeva. Čak se i HDZ primjerice po pitanju rata i u Hrvatskoj i posebno u Bosni i Hercegovini, podijelio na dvije prilično nepomirljive struje: na one koji su poticali i provocirali rat u odnosu na Srbe u Hrvatskoj i Bošnjake u Bosni i Hercegovini, i one koji su smatrali da je rat zlo i da se treba osloniti na druga sredstva ako je i kad je to moguće. Iako i jedni i drugi snose, već po prirodi svoje pozicije u vrhu vlasti, odgovornost za rat, ne snose jednaku odgovornost. Isto se odnosi i na pitanje odgovornosti drugih aktera, prije svega Srbije, za rat u Hrvatskoj. O tome također danas postoje vrlo dobre akademske studije, pa se u ovoj knjizi zbog toga ne bavimo tim pitanjima, ili barem ne u nekoj značajnijoj mjeri. Da bih izbjegao potencijalne nesporazume s čitateljima, ističem da smatram političku klasu koja je upravljala Srbijom devedesetih godina, kao i dizajnere novog srpskog identiteta koji su djelovali za njen račun, izrazito odgovornima za ratove koji su

Z4

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

se vodili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kritička evaluacija hrvatske politike koju iznosim u ovoj knjizi ni na koji način ne amnestira niti umanjuje odgovornost tvoraca rata na srpskoj strani- prije svega Slobodana Miloševića i tadašnji vrh Srbije. To se isto odnosi i na druge aktere, kao što je vojni vrh tadašnje Jugoslavije, uključujući, prije svega, i Savez komunista jugoslavije, koji se već sedamdesetih godina pretvorio u koaliciju komunista i suverenista, pa i nacionalista, te je uskoro postao predvodnik trendova koji su doveli do dezintegracije zemlje. Svjedočanstva ljudi koji su pripadali državno-partijskom, sigurnosnom i političkom vrhu, pokazuju da se sredinom osamdesetih godina i u Hrvatskoj formirala "paralelna linija" koja je povezivala partijsko-državni vrh s glavnim akterima "alternativne vlasti" koji su formalno bili u nemilosti, ali u stvarnosti su ih mnogi u aparatu vlasti vidjeli kao "rezervnu opciju" za eventualno preuzimanje vlasti ako se Jugoslavija raspadne. )osip Perković, u socijalizmu visoki funkcioner Službe državne sigurnost, tako svjedoči da su prve takve veze između vlasti i "disidenata" kao što je bio Franjo Tuđman, uspostavljene već sredinom osamdesetih godina (Gaura, 2014.). U Tuđmanovim dnevnicima iz osamdesetih opisuju se kontakti koje je on uspostavio s Mikom Špiljakom, tada, krajem osamdesetih, tek umirovljenim visokim državnim i partijskim funkcionerom. )osip Manolić također opisuje veze između Špiljaka, vrha Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj i Tuđmana, koje su se intenzivirale nakon što je u Srbiji u javnost dospio nedovršeni Memorandum SANU, odnosno kad je Špiljakova struja u državnom, partijskom i sigurnosnom vrhu zaključila da jača srpski nacionalizam, te da zbog njega lako može doći do raspada Jugoslavije (Gaura, 2014.: rzr). Iako je ta struja unutar političkog vrha Hrvatske bila tek jedna od postojećih (druga, šuvarova, tome se suprotstavljala), njeno postojanje bilo je važno jer je poslije - u ključnim godinama raspada Jugoslavije - omogućila "tranzicijski pakt", odnosno suradnju jednog krila bivše i jednog krila nove političke elite. Zbog te "paralelne linije" sama promjena vlasti u Hrvatskoj 1990., nije značila nikakav radikalan lom. Ta je "paralelna linija" omogućila brz i nekonfliktan prijelaz mnogih

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

25

nekadašnjih komunista, agenata, oficira i birokrata prethodnog sistema, u novi sistem, koji je predvodio Franjo Tuđman, i sam nekadašnji pripadnik socijalističke nomenklature. Ona je međutim istodobno značajno odgodila liberalizaciju društva. Navikla na autoritarni model upravljanja i na monizam, ona je onemogućavala stvarnu pluralizaciju političke sfere. Primjer za to je preferiranje jedne velike, državotvorne i naciotvorne stranke, Hrvatske demokratske zajednice, koja je po mnogočemu samo 11 USkočila u cipele" nekadašnje velike i hegemonijske stranke, Saveza komunista Hrvatske. SKH je pak 1945. uskočio u cipele svog hegemonijskog prethodnika, Hrvatske seljačke stranke, koja je također smatrala da je Hrvatskoj dovoljna jedna velika, sveobuhvatna, nacionalna stranka/pokret te da joj stvarni politički pluralizam nije potreban. Sve do zooo. godine, HDZ je smatrao da je politički pluralizam u biti sumnjiv i štetan, a za opozicijske stranke, nezavisne medije i nevladine organizacije držao je da su potencijalni razbijači državnog jedinstva, a time i sigurnosni problem za novu hrvatsku državu. Rat i neposredno poraće samo su učvrstili autoritarnost i monizam koji je vladajuća struktura preferirala nad pluralizmom, i u kojem su se vrlo uspješno snalazili. Ova se knjiga bavi Hrvatskom, pa će fokus biti na hrvatskim akterima - ali važno je reći da su se donekle slični procesi odvijali i u drugim zemljama nasljednicama Jugoslavije: zapravo, u većini njih. Od šest lidera jugoslavenskih država koji su 1990. neuspješno pregovarali o budućnosti jugoslavije, petorica su bili izravno i duboko povezani sa SKJ, makar u jednom dijelu vlastite prošlosti. )edina iznimka, Alija Izetbegović, jedini nije uspio ovladati sigurnosno-političkim aparatom svoje republike, možda upravo zbog toga što je bio outsider. Njegova se republika, Bosna i Hercegovina, možda upravo zbog toga raspala na najtragičniji način. Kaos i anarhija koji su nastali pri neuspješnom transferu suvereniteta s jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu, bili su jedan od glavnih razloga zbog kojih je rat u toj zemlji bio tako brutalan (Jović, zor6).

DEJAN JOVIĆ, RAT J MIT

Nije mi u fokusu historiografsko opisivanje toka rata, pa čak ni bavljenje uzrocima zbog kojih je došlo do rata, nego način na koji je taj rat poslužio za stvaranje novog hrvatskog političkog identiteta u poraću. Već sam rekao da su ideje jedinstva s jedne, i neprijatelja s druge strane bile odlučujuće za stvaranje i učvršćivanje granica identiteta, za diferenciranje nas od drugih. U hrvatskom slučaju, ti drugi su, prije svega, bili Jugoslaveni i Srbi. Lustracija je u Hrvatskoj provedena jedino prema njima. Komunisti su, kao takvi, bili "pošteđeni" ako su bili Hrvati i ako su prihvatili ponudu da nastave raditi "u korist Hrvatske". Masovni prelazak Hrvata komunista u nove, nacionalne strukture, bio je olakšan i omogućen jer je i sam Franjo Tuđman na taj način "amnestirao" samog sebe od vlastite prošlosti. Njegova je transformacija poslužila kao model i kao poziv drugim Hrvatima koji su bili lojalni službenici, funkcioneri i simpatizeri prethodnog poretka da se pridruže novom. No to se nije odnosilo na isti način na Srbe i Jugoslavene. Štoviše, protjerivanje Srba i Jugoslavena iz naracije nastavljeno je paralelno s protjerivanjem iz stvarnosti, i obrnuto: ignoriranje i "brisanje" u stvarnosti bilo je posljedica interpretacije koja ih je označila agresorima, neprijateljima i okupatorima. To protjerivanje iz kolektivnog mi događalo se kroz proces koji u ovoj knjizi nazivam etnototalitarizam. Etnototalitarizam je doktrina (ideja i praksa) koja u svom središtu ima ideju da nacija-država ne može biti suverena sve dok u njoj postoji makar i jedan jedini drugi. Etnototalitarizam ima dva oblika: ratni i poslijeratni, odnosno brutalni - koji se vidi u politici etničkog inženjeringa, nasilja prema manjinama, njihova protjerivanja ili uništavanja - i manje brutalan, tzv. etnototalitarizam svakodnevice, koji je mekši i za mnoge gotovo neprimjetan, ali ipak ne manje efikasan, jer najčešće dovodi do asimilacije kao logičnog i racionalnog odgovora na diskriminaciju, ignoriranje i potpuno de facto "brisanje" iz kolektivnog mi.

Etnototalitarizam polazi od opasnog i- nakon sloma nacizma i fašizma -zastarjelog razumijevanja suvereniteta kao apsolutne, a ne samo kao najveće/najviše, moći države u odnosu na sve ostale aktere. On na državu gleda kao na dom koji je sebi sagradila dominantna etnička grupa

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

27

kako bi se zaštitila pred vanjskim i unutarnjim neprijateljima. Suverenitet kao apsolutna moć nije moguć sve dok postoji suvlasništvo, odnosno dok se on dijeli s bilo kim drugim, a posebno ako se dijeli s neprijateljem. štoviše, suverenitet podrazumijeva i apsolutno pravo uživanja doma, te su stoga čak i "trajni gosti" (a naročito ako su nepoželjni) u našem domu problem koji nekako treba "riješiti". Iako, možda, gosti mogu neko vrijeme biti dobrodošli, a potom tolerirani, oni su uvijek dugoročno nepoželjni. Hrvatska će, s pozicije etnototalitarista, biti suverena zemlja tek onda kad u njoj ne bude više bilo drugih, a to znači - manjina, onih koji nisu Hrvati. Kroz etnototalitarizam svakodnevice- pojam koji je, po mom sudu, precizniji od banalnog etnototalitarizma- provodi se politika totalnog isključivanja, de facto ako ne i de iure, svih onih koji se ne mogu uključiti ili im se ne dopušta da budu uključeni u kolektivno mi. S obzirom na to da oni i tako nisu dio nas, kad govorimo primjerice o jedinstvu, ne mislimo na njih. O ratu devedesetih godina tako se govori kao o danima jedinstva, jer se Srbe i Jugoslavene i tako ne uključuje u pojam mi. Jedinstvo je jedinstvo nas, a ne jedinstvo s njima. Isključivanje drugoga, kao da ga nema, jest način da ga se izbriše i ignorira kako bi ga se prisililo da nestane. Drugoga se proizvodi da bi ga se isključilo. Sredstva su drukčija, ali cilj je isti. Sve dok se ne postigne taj cilj, dok Hrvatska ne bude u potpunosti i samo hrvatska (a pod tim se podrazumijeva uvijek etničko-politička, a ne puka pravno-državljanska verzija identiteta), hrvatski etnototalitaristi će smatrati da rat iz devedesetih godina nije završen, jer cilj još nije postignut. Nije, pritom, presudno koliko ima drugih, nego da ih ima. Svaki je previše, svaki je neprihvatljiv. Iz te se perspektive, smatram, najbolje može objasniti zašto je i danas, kad je broj Srba u Hrvatskoj smanjen na oko 32 posto njihova nekadašnjeg broja (u 1991. ih je bilo 581.663, a zorr. samo 186.633), s tendencijom daljnjeg smanjivanja kroz asimilaciju i iseljavanje, antisrpstvo i dalje toliko prisutno. Istodobno s tako drastičnim nestankom stvarnog broja Srba, događa se obrnut proces: proizvodnja imaginarnih Srba kroz proglašavanje svih onih koji ne dijele mit o Domovinskom ratu - Srbima. Čak i kad

28

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

u Hrvatskoj ne bi bilo ni jednog Srbina, nastavila bi s radom politička industrija proizvođenja Srba, makar i od etničkih Hrvata koji, zapravo, nisu dovoljno dobri Hrvati, nego su, u stvari, Srbi (ili srbi, kako se također počelo pisati u člancima koje potpisuju neki istaknuti etnototalitaristi). Taj se proces već danas događa s proizvodnjom Jugoslavena (ili: "jugoslavena"), koji- kako kažu glavni hrvatski mitotvorci- i dalje predstavljaju najveću opasnost za opstanak Hrvatske. Ta industrija proizvodnje neprijatelja sastavni je dio preoblikovanja nacionalnog identiteta. Ona bi za svoju himnu mogla odabrati pjesmu iz poznatog crtanog filma, nekoć popularnog u bivšoj Jugoslaviji: "Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, te me slike vode, vode u vis, haj'te s nama i vi svi!" I nacrtani neprijatelj, kao i mrtav neprijatelj, jednako je koristan u svijetu mašte, a dizajniranje identiteta jest, između ostalog, i proces maštanja, izmišljanja (engl. inventing) odnosno zamišljanja (engl. imagining) nacije. Hrvatski mitotvorci drže također da se Domovinski rat nastavlja bitkom za interpretaciju rata, koja, kako je eksplicitno izjavio jedan od najvažnijih (i nipošto ne marginaliziranih, odnosno nevažnih) hrvatskih političara, Vladimir Šeks, nije ništa manje važna od prethodnih, oružanih bitaka. Oni se, zapravo, boje da se Hrvatskoj ne dogodi ono o čemu je svojedobno Dobrica ćosić govorio u kontekstu Srbije: da ne izgubi u miru ono što je dobila u ratu. Rat za interpretaciju rata bio je naročito važan dio političkog programa Tomislava Karamarka, koji je vodio Hrvatsku demokratsku zajednicu u prvim godinama nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju (od 2012. do 2016.). Njegov se program svodio na predlaganje zabrana, na prijetnje onime što se ~~neće smjeti" ili "neće moći" govoriti, osim u četiri zida, kad i ako HDZ bude bio u prilici da sam formira vlast. Istodobno, jedan je ugledan sudac, štoviše predsjednik jednog županijskog suda, tražio da se izmijeni Kazneni zakon, kako bi se negiranje oslobodilačkog i isključivo obrambenog karaktera Domovinskog rata kažnjavalo zatvorom.

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

29

Za ovu je knjigu važno da su se takve prijetnje i najave daljnjeg ograničenja slobode s još većim intenzitetom nastavile nakon što je zemlja ušla u Europsku uniju. To je stoga što su autoritarni etnonacionalisti smatrali da su im ruke postale potpuno slobodne upravo otkako je Hrvatska postala njenom članicom. Oni su i podržavali ulazak u EU zato što su smatrali da je to nužan korak prema ostvarivanju stvarno, a ne samo nominalno, suverene države. Godinu kasnije, 2014., radi· kalno nacionalističke udruge koje su tvrdile da predstavljaju sve branitelje (ratne veterane Domovinskog rata), organizirale su šatorske proteste u Zagrebu, koji su ispred zgrade Ministarstva branitelja trajali čak SSS dana, prosvjedujući protiv "nenarodne vlade" tadašnjeg premijera Zorana Milanovića, i protiv tadašnjeg predsjednika Republike, Ive josipovića. Njihov protest otkrio je narativ koji je u središtu mita o Domovinskom ratu. Ti su prosvjednici (nazivam ih u knjizi braniteljima zato što su oni sebe sami tako nazivali iako sam svjestan, naravno, da velik broj sudi· enika rata iz devedesetih godina ne smatra da su oni njihovi legitimni predstavnici) razvili interpretaciju kojima su sebe proglasili Stvoriteljima države, a prema državi koju su stvorili ponašali su se onako kako se Stvoritelj ponaša prema stvorenome. Onaj tko je nešto stvorio ili je u nešto uložio stječe vlasništvo nad stvorenim i ima puno pravo neo· metanog raspolaganja tim svojim vlasništvom. Krajnja konzekvenca takvog stava- koji je bio u samom srcu tih prosvjeda- jest sugestija da Hrvatska ne pripada narodu, nego onima koji su je stvorili. Njen vlasnik nije njen narod, građani Republike Hrvatske, nego su to njeni Stvoritelji, odnosno branitelji. Samo oni mogu i smiju, jer su samo oni le· gitimni, tumačiti njezinu prošlost i odlučivati o njenoj sadašnjosti i budućnosti. Samoprozvani Stvoritelji time, zapravo, pokazuju da ne poštuju demokratski legitimitet, niti žele konstituiranje države ravnopravnih i po pravnom statusu jednakih pojedinaca, organiziranih u demos. Demokratski izabranu vlast- predsjednika i premijera (sve dok su oni dolazili iz SDP-a)- tretirali su kao nenarodnu vlast, te su (naročito

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

30

parolom: obasu pala- oba će pasti) pozivali na njihovo nasilno rušenje. Ta parola naime podsjeća na rušenja dva zrakoplova Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva projektilom, dakle oružanom silom u jednom od znamenitih događaja iz jeseni 1991. godine, dakle iz samog rata. Istodobno, HDZ je pod Tomislavom Karamarkom smatrao da se zakoni ne mogu i ne trebaju primijeniti na tu grupu građana, jer se radi o braniteljima, dakle o onima koji su "stvorili Hrvatsku". Time je u Hrvatskoj, 25 godina nakon rata, stvorena situacija u kojoj jedna kategorija ljudi sebe stavlja ispred i iznad demokratskog poretka, a time i onemogućava formiranje države kao sile moćnije od svih pojedinaca i grupa, te kao organizacije koja se jednako odnosi prema svima. Umjesto da omogući

formiranje države, ona stvara državu u državi: pravu" Hrvatsku unutar "nominalne", "formalne" Hrvatske. S jedne su strane zagovarali suverenost, tvrdeći da je još nema, a s druge su onemogućavali suverenost, jer su se sami postavili iznad države, kao njen Stvoritelj, odnosno 11

stvarni suveren. Pozicija koju su za sebe tražili vrlo je slična onoj koju je KPJ/SKJ nominalno imao u odnosu na socijalističku Jugoslaviju. On je također sprječavao njeno konstituiranje kao države jer je za sebe, kao njen samoproglašeni Stvoritelj, tražio izvan-zakonski i nad-zakonski

status. Savez komunista bio je supstitut države: stvarna suverena sila koja je državu koristila samo kao formalnost. Nije dopuštao da se ona

konstituira kao sila nad silama.

Naročito

se protivio konstruiranju

i konstituiranju jugoslavenskog demosa, pa i hrvatskog demosa u okviru Socijalističke Republike Hrvatske. Time je bio i glavni uzročnik njene permanentne krize, pa- u krajnjoj liniji - i jedan od uzročnika njena raspada. Da bi "preuzeli" odnosno "oteli" Hrvatsku od njenih građana i od demokratskih procesa, tim braniteljskim organizacijama- čiji predstavnici na izborima nisu dosad uspijevali dobiti ni dva posto glasova- treba stalno stvaranje ratne ili kvaziratne atmosfere, stalno podsjećanje na rat. Rat je izvor njihove moći, statusa i ambicija. Rat je ono po čemu su to što jesu, i što za sebe kažu da jesu. Rat je ono po čemu žele da ih drugi definiraju. On je dakle izvor njihova identiteta. Ali, da se radilo samo

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

31

o nekim marginalnim organizacijama i pojedincima, nitko ne bi imao razloga za zabrinutost, pa ni demokratski orijentirani zagovornici vla· davine prava i suvereniteta naroda. Problem je međutim u tome što je država, umjesto da se emancipira od svojih samozvanih Stvoritelja i time napokon pokaže da je doista država, "išla na noge", u šator, prosvjednicima koji su je u biti izravno ugrožavali. To su učinili, redom, i predsjednik Ivo Josipović (iz SDP-a), i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (iz HDZ-a), koja je u šator došla odmah nakon proglašenja izborne pobjede, u samoj izbornoj noći II. siječnja zors. Time je država, zapravo samu sebe stavila u poziciju stvorene, u poziciju otete, u podređenu poziciju u odnosu na ratnike. Tim gestama, ali i politikom identiteta koju je vodila i koju i dalje vodi, država je samu sebe onemogućila. Onemogućila je vlastitu suverenost u odnosu na svog navodnog Stvoritelja, a time je i postala dobrovoljni talac onih koji joj negiraju suverenitet. To što su i Josipović i Grabar-Kitarović držali da je primjereno da predsjednik/predsjednica države ide na poklon onima koji su se proglasili Stvoriteljima države, pokazuje da je praktički cijela politička klasa i s lijeva i s desna- prihvatila (možda čak i bez promišljanja i volje, ali to je u ovom slučaju prilično irelevantno) glavne elemente tog mita koji je čak (za vrijeme vladavine SDP-a) kodificirala u posebnoj saborskoj deklaraciji o Domovinskom ratu. Time je omogućila pretvaranje rata u mit te povezivanje tog mita s državom. To više dakle nije neka fantazma marginalnih skupina koje nemaju kapaciteta da se izbore ni za jedan mandat u Hrvatskom saboru, nego državni narativ koji čini okosnicu od države zaštićenog i od nje promoviranog viđenja prošlosti. Zbog toga što se država pojavljuje u polju koje bi u liberalnom poretku moralo ostati autonomno, u sferi slobodnih akademskih istraživanja, ona time onemogućava takva istraživanja, a time i kritičku evaluaciju nedavne prošlosti. Ona također ne čini ništa ili ne čini dovoljno da spriječi ili sankcionira prijetnje onim građanima koji žele u slobodi izraziti svoja osobna sjećanja, koja su često suprotna ili različita od ovog mita. Zbog svega toga danas smo došli do točke na kojoj je iznošenje

32

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

činjenica "šokantno". A činjenice su "šokantne" samo u društvima kojima vladaju mitovi.

ova knjiga ne tvrdi da je Hrvatska sva na strani takve politike. Hrvatska je tu i žrtva, a ne samo počinitelj. Ona je zarobljena i oteta. U njoj se mnogi građani, a naročito slobodnomisleći zagovornici liberalnog, pluralnog, demokratskog društva, danas osjećaju nemoćno, sputano i ušutkana zbog mitotvoračke politike. U njoj mnogi vide da mitovi vladaju nad činjenicama, i da svetinje jedu prostor slobode. Mnogi se odupiru, često vrlo odvažno, slavljenju rata, opravdavanju politike etnototalitarizma i obnovi ekstremizma, za koji smo se nadali da će, s vremenom, biti sve manje, a ne sve više dio naše svakodnevice. u Hrvatskoj je sad punoljetna nova generacija, kojoj ni Jugoslavija, ni socijalizam, a ni rat iz devedesetih godina nisu poznati iz osobnog iskustva. 2018. godine će oni studenti koji su rođeni 1995. imati upravo onoliko godina koliko su oni koji su rođeni na kraju Drugog svjetskog rata (1945.) imali 1968. godine. Ta je nova generacija praktički cijeli svoj život bila izložena mitu o Domovinskom ratu, kroz obrazovanje, medije i javni, odnosno politički, diskurs. Kao što ni za moju generaciju izloženost sličnim mitovima o partizanskoj narodnooslobodilačkoj borbi nije sama po sebi bila jamstvo da smo te mitove i interpretacije prihvaćali (osim ritualno, tj. bez razmišljanja i bez stvarne privrženosti), tako ni sama činjenica da je nova generacija odrasla pod utjecajem mitova ne znači da ih automatski i prihvaća. No da bi se mitove prokazalo kao mitove, treba nam prostor slobode i kritičkog mišljenja. Ova knjiga nastaje u nadi da će i sama doprinijeti kritičkoj evaluaciji daljnje i bliže prošlosti, odnosno da će i sama dovesti u pitanje i socijalističke i nacionalističke mitove (bez razlike i bez ikakve želje da bilo koje od njih poštedi kritike), kako bi se još više otvorio prostor slobode i razlike, kao uvjeta za nesmetan razvoj pluralističkog i liberalnog društva. Razlika između autoritarnog i liberalnog društva je, između ostalog, upravo u tome što u liberalnom nema obaveznih interpretacija, nema onoga što se naziva official history. Mitovi su sastavni dio svakog društva, ali u liberalnim je društvima moguće, štoviše- čak je i obavezno

UVOD l GLAVNI ARGUMENT

33

-njihovo premještanje iz kategorije istine i znanosti u kategoriju u koju i spadaju: u ladicu na kojoj piše mitovi. Čitatelj na ovom mjestu potencijalno postavlja pitanje: tvrdim li da je danas dominantna interpretacija Domovinskog rata lažna, da je falsifi.cirana slika faktične stvarnosti? Također: jesu li mitovi korisni ili štetni s pozicije interesa stvaranja zajednice, odnosno društva? Je li moguće stvoriti stabilnu, konsolidiranu državu bez mitova, uz pluralizam interpretacija? Je li hrvatski slučaj doista toliko poseban da zaslužuje da ga se izdvoji iz šireg konteksta, npr. iz drugih slučajeva u široj regiji (u drugim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije)? Zašto se ne bavim primjerice srpskim nacionalnim mitovima, nego baš hrvatskim? I konačno: zašto se uopće bavim ovom temom, a ne nekom "lakšom" ili manje kontroverznom? Naime jasno je da će kritičari neke (ili čak sve) ove teze- upravo zato što dovode u pitanje svetinje i provociraju tabue - proglasiti blasfemičnim.

Da odgovorim, redom. Smatram da je danas dominantna interpretacija rata iz devedesetih (koji u mitskom, ali i zakonskom okviru danas nosi naziv Domovinski rat) mitska, što ne znači nužno da je u svemu lažna ili u potpunosti izmišljena. Mitovi nikad nisu baš u potpunosti fabricirani ex nihilo. Oni su međutim uvijek selektivni kad se radi o činjenicama - što znači da koriste samo one koje su iskoristive za sasvim specifičnu svrhu, dok druge, koji nisu iskoristivi ili su izravno "štetni" jer ne pomažu ili izravno opovrgavaju mit, preskaču, brišu i negiraju. Tvorenje mitova je politička djelatnost. Ono ima političku svrhu. Mitovi su nastali na metodi pick and mix. Oni iz niza događaja, činjenica i sjećanja uzimaju ono što im treba, kako bi bili iskoristivi u danom trenutku i za sasvim određenu svrhu. Isti elementi mogu se potom "upakirati" na sasvim drugi način, u sasvim drugi mix ako se karakter poretka - a s njim i dominantna, poželjna, interpretacija promijeni. Isti Matija Gubec, vođa Seljačke bune iz 1573-, može biti interpretiran kao prvi vođa seljaka (a time, in extenso, i radnika kao dijela fraze radnici i seljaci, često upotrebljavane u doba socijalizma)

34

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

protiv mrske aristokracije (npr. u socijalističkom poretku), a i kao vođa Hrvata u borbi protiv tuđina (u okviru mitova o stalnoj borbi nacionalnih heroja za slobodu i suverenost Hrvatske). Nijedna od tih tvrdnji nije ni potpuno istinita ni potpuno lažna- ona je, jednostavno, korisna za specifičan tip interpretacije, a nekorisna za drugi. Interpretacija Domovinskog rata kao isključivo obrambenog, oslobodilačkog i pravednog, koja je dobila državni pečat kroz saborsku deklaraciju, uzima samo one elemente koji to potvrđuju, a u potpunosti isključuje - kao da se nisu dogodili- sve one druge elemente koji dovode u pitanje takvu interpretaciju. O tome se radi: o selektivnosti i isključivanju radi postizanja cjeline i "jedinstva". Mitovi pojednostavljuju činjenice i pričaju zavodljivu, često logičnu i svakako atraktivnu priču o nama. Oni najprije konstruiraju nas kao subjekte, naše kolektivno Mi, a potom nas predstavljaju kao heroje, žrtve, čudotvorce, pravednike, kao izabran narod koji je iz teških vremena izlazio jači, bolji, pravedniji. U procesu stalnog (re) konstruiranja nacije, a naročito nakon traumatičnih iskustava kroz koje nacija prolazi, oni predstavljaju novi oslonac, te time stvaraju dojam stabilnosti i trajnosti. Za konzervativne političare, koji drže da je nacija primordijalna ili višegeneracijska zajednica mrtvih, živih i nerođenih, koji su svi povezani "zajedničkim porijeklom", "zajedničkim karakterom", "zajedničkom kulturom" i identitetom, mitovi su obavezni, neizbježan i koristan dio onoga što oni nazivaju tradicijom. Oni međutim ne prihvaćaju ideju o izmišljenoj tradiciji ili zamišljenoj zajednici, nego o mitovima govore kao o povijesnoj istini. Mitovi su dakle za njih možda nužni, ali - znači li to da i svi članovi zajednice moraju prihvatiti da su nužni i da predstavljaju jedinu povijesnu istinu? Ovo je pitanje tim aktualnije i važnije što se više povezuje sa zabranama odnosno ograničenjima na koja nailazimo kad mitove dovodimo u pitanje. Mitovi tada postaju prepreka slobodi, individualizmu, kritičkom mišljenju i pluralizmu ključnim vrijednostima liberalne (ne i svake) demokracije. To se odnosi i na slučaj kojim se bavim u ovoj knjizi: na Hrvatsku. Mit o Domovinskom ratu danas predstavlja ključni izazov liberalnom karakteru

UVOD l GLAVNI ARGUMENT

35

demokracije, kao i slobodi u Hrvatskoj. Njegovo nametanje, ako treba i zabranama alternativnih interpretacija, samo je po sebi dokaz i indikator neliberalnog, autoritarnog i protuslobodnjačkog karaktera politika onih koji predlažu takva "rješenja". Isto je bio slučaj i u socijalističkoj Jugoslaviji, koja je također (naročito do svoje kasne faze, tj. do Titove smrti 1980.) gradila mitove i sprječavala ikakve kritičke evaluacije tih mitova, tvrdeći da se radi ne o mitovima nego o povijesnoj istini. To sprječavanje slobodnog, pluralističkog preispitivanja mitova bio je jedan od glavnih razloga njezina sloma. U današnjim hrvatskim službenim interpretacijama- a naročito onima koje se odnose na rat u kojem je Hrvatska "stvorena"- vidimo uglavnom nastavak iste matrice (s različitim sadržajem, ali istom metodologijom), u odnosu na ono što je socijalistička Jugoslavija razvijala kroz svoje mitove. Oni kojima je stalo do toga da sudbina Hrvatske ne bude ista kao i sudbina Jugoslavije morali bi iz toga izvući adekvatnu pouku: mitovi možda daju iluziju da je društvo stabilno i da mu ne prijeti opasnost raspada, ali u stvarnosti je često potpuno suprotno. Kao što je u jednom svom izvrsnom eseju napisanom 1978. (Moć nemoćnih), a objavljenom u samizdatu 1979. objasnio Vaclav Havel činje­ nica da o svakom prazniku vlasnik kioska ili voćarne u izlog izlijepi parolu "Živjela Komunistička partija Čehoslovačke" nije značila da su svi u Čehoslovačkoj bili komunisti niti da su podržavali taj poredak, nego samo da su svi ponavljali mitove i rituale. Ali, bila je to kula od karata, koja se pokazala daleko slabijom i nestabilnijom od onih multietničkih i politički složenih društava na Zapadu u kojima je tabua bilo manje i u kojima se nije kažnjavalo kritičko evaluiranje "delikatnih tema", kao što su "temelji državnosti". Sloboda, a ne mitotvorstvo, štiti i jača osjećaj domoljublja i privrženost pravnom poretku slobodne zemlje. Onima pak koji tvrde da se mitovima potiče jedinstvo i da je, štoviše, jedinstvo nemoguće postići bez mitotvorstva, predlažem da razmisle o tome zašto u Hrvatskoj nema - ni unatoč stalnom mitotvorenju

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

- jedinstva pri interpretaciji prošlosti, i zašto i oni sami imaju dojam da je društvo izrazito polarizirano upravo po pitanju tih interpretacija? Kako to da ni socijalistički ni nacionalistički mitovi nisu uspjeli u onome što su mirotvorci sami proglasili njihovom svrhom: u stvaranju nacionalnog jedinstva? Upravo obrnuto, nametanje mitova, isključivanje i zabranjivanje alternativnih interpretacija, reduciranje slobode istraživanja i izražavanja - bili su i jesu glavni razlozi perpetuiranja takvih dubokih podjela. Mitovi, naročito kad su nametnuti i naročito kad se odnose na ratove koji imaju i karakter unutar-etničkog i unutar-državljanskog sukoba ideološkog ili etničkog tipa, produbljuju razlike. Ne dopuštajući odmak od ratova koji su podijelili naciju, mitovi drže jedan dio nacije u pokornosti jer ga isključuju iz kolektivnog Mi. Ali, držanje u pokornosti samo perpetuira podjele, nejednakost i nepravdu, koje se potom najčešće manifestiraju u stvaranju duboko podijeljenog društva. Prvom prilikom kad to postane moguće, oni koji se osjećaju pokoreni i nepravedno isključeni, pokušat će se ili odcijepiti ili oduprijeti, možda čak i silom. Mitotvorenje koje znači isključivanje tako stvara pretpostavke za novi rat. Ali, ono je- zato što u stvarnosti ugrožava dugoročnu stabilnost zemlje koja se može utemeljiti samo u slobodi- ujedno i nedomoljubno. )e li hrvatski slučaj izniman u odnosu na druge u regiji? Iz ove je knjige vidljivo da je hrvatski slučaj moguće, bez velikih teškoća, "provući" kroz teorijske pristupe razvijene u okvirima teorija nacije i nacionalizma, teorije identiteta i etniciteta. U njima ćemo naći instrumente razvijene pažljivom komparativnom analizom drugih sličnih - kao i nekih prilično različitih- slučajeva. Hrvatska, u tom smislu, nije neki neobičan, nikad viđen slučaj. Tvrditi stoga da je ona neka posebno nacionalistička ili - još eksplicitnije - nepopravljivo ekstremistička, ustaška zemlja, nije samo uvredljivo za mnoge koji se u toj zemlji odupiru nacionalizmu, nego je i netočno. Pa ipak, ima dovoljno razloga da govorimo o hrvatskoj iznimnosti, kao što to i činimo u ovoj knjizi. Ta je iznimnost prije svega rezultat činjenice da je rat iz devedesetih samo

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

37

u Hrvatskoj završio tako da je moguće konstituiranje narativa o pobjedniku i žrtvi istodobno. Ni u jednom drugom slučaju među zemljama nasljednicama]ugoslavije ne bi se mogao uvjerljivo konstruirati takav narativ. U Bosni i Hercegovini ima mnogo žrtava ali ne i pobjednika, a ista je stvar i u Srbiji. Narativ o Hrvatskoj kao žrtvi naročito je izražen u komemoracijama vukovarske tragedije sredinom studenog, a narativ o Hrvatskoj kao pobjedniku- u kninskoj proslavi Oluje, S· kolovoza. Ta posebnost čini hrvatski mit o Domovinskom ratu daleko čvršćim i manje podložnim odbacivanju ili evaluiranju (kad bi i imalo smisla evaluirati mit) od bilo koje druge službene interpretacije, stvorene u drugim zemljama regije. Ni kao pobjednik, ni kao žrtva, Hrvatska ne dopušta kritičku evaluaciju devedesetih godina. To je čini, ponovno, i sličnom ali i iznimnom u odnosu na druge u regiji.

Drugi element iznimnosti odnosi se na važnost priznavanja Hrvatske za priznavanje drugih zemalja u regiji. Kao što sam već rekao, ključna bitka za delegitimiranje Jugoslavije i priznavanje država nasljednica odvijala se u Hrvatskoj. Hrvatska je priznata zbog rata koji se odvijao u njoj, te je u tom smislu iznimka u odnosu na susjedne zemlje. Druge su zemlje priznate ili zbog rata u Hrvatskoj (npr. Slovenija, Bosna i Hercegovina i Makedonija) ili temeljem međusobnog dogovora (npr. Crna Gora i Srbija, u okviru "plišanog razvoda" iz 2006.). Ta dva elementa, zajedno s ostvarivanjem drugih ciljeva u ovih 25 godina, čine hrvatski slučaj ipak značajno različitim od onog u drugim zemljama regije. Zato taj slučaj zaslužuje posebnu pozornost. Uostalom, zbog toga pri kraju ove knjige objašnjavam pojam hrvatske iznimnosti, koja postoji upravo u vezi s ratom iz devedesetih godina i interpretacijama tog rata u njoj samoj. To je ujedno i odgovor na zadnja dva pitanja: zašto se bavim hrvatskim slučajem, a ne nekim drugim - i zašto ovom, a ne nekom drugom te· mom. Nigdje drugdje u regiji rat iz devedesetih godina nema takvu

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

važnost za politički i nacionalni identitet kao što je to u Hrvatskoj. Nacionalni mitovi drugih nacija u susjedstvu fokusiraju se na druge elemente. Za Srbiju, Prvi svjetski rat je izvorište sličnog narativa, zato što se upravo u tom ratu, a ne u onom iz devedesetih, Srbija pojavljuje kao žrtva i pobjednik. Srpski nacionalisti, dizajneri identiteta, stoga povezuju prethodne i kasnije ratove upravo s tim, a ne nekim kasnijim ratom. Veličina žrtvovanja, kao i pobjede Srbije u Prvom svjetskom ratu, objektivno gledano, daleko nadmašuju one koje je Hrvatska iskusila u Domovinskom ratu. Ali, mitovi nisu stvar objektivnosti, nego umješnosti onih koji ih stvaraju i konteksta u kojem postaju prepoznatljivi i prihvatljivi u nekom društvu. Osim toga, veličina pobjede Srbije u Prvom svjetskom ratu potisnuta je- a djelomice je to bio slučaj i s veličinom žrtvovanja - zbog stvaranja jugoslavenske države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. lako pobjednica u ratu, Srbija je uskoro -ulaskom u tu državu- tu pobjedu "uložila" kao socijalni, identitetski i historijski kapital u izgradnju države koja nije bila (samo) njena. U novijoj interpretaciji srpske povijesti postoji izrazita polarizacija u ocjeni te odluke, koju neki vide kao logičnu posljedicu pobjede, dok drugi o njoj govore više kao o žrtvovanju nego kao o pobjedi. Podjele su još veće kad se radi o Drugom svjetskom ratu, koji ni u Hrvatskoj ni u Srbiji više nije izvor narativa o pobjedi i jedinstvu, iako jest izvor za narativ o žrtvovanju. Samo je u mitskoj interpretaciji socijalističke Jugoslavije, narodnooslobodilačka (partizanska) borba bila izraz navodno nedvojbene i masovne podrške i volje "svih naroda i narodnosti" Jugoslavije da se bore protiv okupatora i "domaćih izdajnika". Socijalistički je jugoslavenski mit o ratu također građen na ideji žrtvovanja i pobjede, te na ideji jugoslavenske iznimnosti. Ali, raspad Jugoslavije učinio je tu interpretaciju praktički neupotrebljivom. Umjesto onoga što je bio u jugoslavensko doba- izvor za ujedinjenje u komemoriranju i slavljenju - Drugi svjetski rat je i u Hrvatskoj i u Srbiji postao izvor neprekidnih novih podjela. Na podjelama se međutim ne može graditi jedinstvo, a jedinstvo je ključna vrijednost etnototalitarizma i mitotvorstva koji nastoje preoblikovati naciju i osigurati njenu budućnost.

UVOD I GLAVNI ARGUMENT

39

Na kraju, zašto se bavim ovom temom, a ne nekom drugom? Zašto "otvaram rane" koje, kao što je nedavno rekao jedan kratkotrajni hrvatski premijer, "još nisu zacijelile"? Posao istraživača i "javnog intelektualca" nije da pronalazi marginalne, nevažne i nekontroverzne teme, nego da se bavi onima koje mogu, možda, na najdublji način objasniti stvarnost. U Hrvatskoj je to, po mom uvjerenju, u prvom redu interpretacija nedavne prošlosti, iz koje proizlaze sve velike teme hrvatske politike, društva i identiteta. Od toga hoće li Hrvatska nastaviti s mitotvoračkom politikom isključivanja, s etnototalitarizmom, s proizvodnjom straha i neprijatelja, sa smanjivanjem prostora za pluralizam, kritičko mišljenje i slobodu - ili će poći drugim putem, putem demontaže tabua i desakraliziranja onoga što je u biti sasvim svjetovno, putem koji dopušta pluralizam interpretacija i time sprječava da Hrvatska postane za sebe jednako neuspješna, a za svoje državljane jednako opasna i jednako neodrživa kao što je to bila Jugoslavija, ovisi i karakter i budućnost poretka, države i društva u kojem ćemo živjeti. Uostalom, čak i mitotvorci pozivaju znanstvenike da se bave Domovinskim ratom, iako pritom, siguran sam, ne misle na one koji to čine na način na koji je učinjeno u ovoj knjizi. Političari koji stvaraju i štite mitove, pritom, poručuju- "neće nam drugi pisati povijest". I doista, nema razloga da povijest pišu samo neki, samo pobjednici ili samo poraženi, ili samo drugi, izvan granica Hrvatske. Niti da se ona piše samo onako kako to dopuštaju ili čak i traže političke deklaracije i vladajuća politička klasa.

PRVO POGLAVLJE

Rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume 1. Politički

pluralizam

U ZOI?. godini Hrvatska je obilježila zs. godišnjicu međunarodnog priznanja (rs. siječnja 199Z.), a prethodne je godine proslavila i zs. godišnjicu proglašenja nezavisnosti (zs. lipnja 1991.). Ujedno je to bila i zs. godišnjica ratnog sukoba, koji se u Hrvatskoj najintenzivnije vodio upravo u razdoblju od kolovoza 1991. do siječnja 199Z., kad je dočekala i međunarodno priznanje od strane tada najrelevantnijeg aktera: Europske zajednice odnosno njenih rz tadašnjih članica. Time je okončano njeno "skraćeno z o. stoljeće", koje je trajalo od raspada Austro-Ugarske i formiranja Jugoslavije (1918.) do raspada Jugoslavije i formiranja suvremene Hrvatske (199Z.). Oba raskida s prethodnim državama/imperij ima u kojima je imala određenu unutarnju autonomiju (u različitim

oblicima i s različitim sadržajem) bila su iznenadna,

neočekivana,

te

povezana s ratnim sukobima i fundamentalnim promjenama karaktera i oblika međunarodnog sustava. Oba su bila traumatična i značila su nagli, za mnoge bolni, prekid s kontekstom i okvirom u kojem se Hrvatska (za koju se danas u okviru mita koji analiziramo u ovoj knjizi tvrdi da tada, zapravo, nije ni postojala -jer je, navodno, nastala tek 1991.) prilično dobro snalazila.

42

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Hrvatska je svoju nezavisnost stekla u okolnostima koje nisu bile dogovorene, niti mirne. Malotko je- u Hrvatskoj i izvan nje - očekivao raspad Jugoslavije.' Oni koji su ga i priželjkivali, uglavnom nisu vjerovali da će on završiti stvaranjem nezavisnih država. 2 Jednom kad je započeo, proces raspada Jugoslavije odvijao se u atmosferi improvizacije, kontroverznog odlučivanja, međusobnog reagiranja (interakcije) jednih na druge i politike povezanih posuda: "Ako oni učine ovo, mi ćemo ono." Bila je to reaktivna politika, osmišljena na brzinu i vođena

'Pad socijalizma i s njim Berlinskog zida, te raspad triju socijalističkih federacija i Istočne Njemačke (Demokratske Republike) bio je za političku znanost, a posebno za teorije međunarodnih odnosa crni petak, jer ga, osim iznimaka, nisu predvidjele i jer se, naročito u slučaju SSSR-a, prema najznačajnijoj od teorija- realističkoj- nije trebao dogoditi. Moćne države, supersile, ne bi se trebale raspasti. Pa ipak, unatoč teorijama, to se dogodilo. 'Hrvatska je sredinom i krajem osamdesetih godina bila naročito privržena tadašnjem ustavnom uređenju Jugoslavije, te je bila- uz Sloveniju- jedna od "ustavabraniteljskih" republika. Protivila se većim promjenama ustava u oba potencijalna smjera: i centralizaciji i daljnjoj decentralizaciji. Zapravo, ona je ostala vjerna modelu koji je uspostavio ustav iz 1974. godine duže od drugih republika, primjerice od Slovenije i Srbije, čiji je politički sukob bio najvažnija karakteristika tih godina. O razlozima zbog kojih je hrvatska politička klasa (za vrijeme Ante Markovića, Stipe šuvara i Ivice Račana) bila tako odana tom modelu Jugoslavije, v. u }ović (2007.). Hrvatska je u socijalizmu bila odana sistemu jer je on pozitivno odgovorio na dvije temeljne hrvatske političke ideje iz 20. stoljeća: republikanizam i federalizam. Povrh toga, čelnu ulogu u tom sistemu imao je }osip Broz Tito, koji je- iako nikad nije isticao svoje hrvatstvo - dobro razumio hrvatsku politiku i čiji su se politički stavovi oblikovali i pod njenim utjecajem. Hrvatska je također podržavala širenje decentralizacije koje se u Jugoslaviji događalo gotovo kontinuirano od 1945. do njena kraja. Ona je također podržavala i narativ o Drugom svjetskom ratu, koji joj je omogućavao da- makar djelomice- izmakne iz duboke sjene koju je na hrvatski narod bacilo ustaštvo. O tome će u ovoj knjizi biti još riječi. Taj konzervativizam političke klase formirane isključivo od članova SKH, bio je jedan od razloga zbog kojih SKH nije pobijedio na izborima 199o'., pa je Hrvatska postala prva od jugoslavenskih republika u kojoj je stranka-nasljednica komunističke partije napustila vlast kao stranka (ne i mnogi njeni članovi, koji su postali članovi HDZ-a). U Sloveniji i Srbiji partijske organizacije SKJ već su osamdesetih godina imale djelomično revizionističke programe, što ih je održalo na vlasti (u Srbiji) ili pri vlasti (u Sloveniji) i nakon 1990.

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

43

u okolnostima koje nitko nije očekivao, niti je držao da su uopće moguće. Raspad međunarodnog poretka radikalno mijenja pravila igre i poziciju aktera u toj političkoj igri. Ono što je sve donedavno izgledalo nepromjenjivo, poslije raspada (u velikoj mjeri bipolarnog) međunarod­ nog sistema- koji je bio više od okvira, jer je podrazumijevao i sasvim specifičan politički identitet, odnosno normativni sustav: ideologiju, vrijednosti, percepcije i rituale- postalo je neodrživo. S druge strane, sve one opcije i fantazije, koje su u prethodnom uređenju svijeta bile nezamislive i nemoguće, sad su postale ne samo moguće, nego često i neizbježne. Postalo je moguće da se raspadne jedna od najmoćnijih svjetskih supersila- Sovjetski Savez. Postalo je moguće da se dvije- što zbog Drugog svjetskog rata, a što zbog Hladnog rata- razdvojene njemačke države ujedine. Postalo je moguće da u Europi i oko nje (u širem euroazijskom prostoru) nastane niz novih država. Sve je to bilo potpuno nezamislivo u doba stabilnog prethodnog međunarodnog sustava. Raspad međunarodnog poretka, za kojim je slijedio raspad Jugoslavije kao po mnogočemu specifične zemlje (koja je sebe definirala kao samo uvjetnu državu)', unio je potpunu neizvjesnost i destabilizirao temelje na kojima se gradila stabilnost, ili barem osjećaj stabilnosti, za njene sastavne dijelove (republike, pokrajine, narode, narodnosti) i građane.

Jugoslavija je sebe u članku r. Ustava iz 1974. definirala kao saveznu državu ali i kao "državnu zajednicu dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, zasnovanu na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i kao socijalističku samoupravnu demokratsku zajednicu radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti". Već i ta formulacija pokazuje koliko je kompromisa sadržano u samoj definiciji karaktera države koja je, uz to što je država, još i štošta drugo. Takva nejasnoća proizlazi, prije svega, iz ideološkog koncepta na kojem je sagrađena jugoslavenska "državna zajednica"- a taj je koncept u sebi imao antidržavnu ideju: ideju "odumiranja države" kroz proces tranzicije (u prijelaznom razdoblju) između države i samoupravna organiziranog društva. Više o kontradikciji između ideje "odumiranja države" i pokušaja stabilizacije i održanja Jugoslavije kao države, v. u Jović (2003.). 3

44

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Stvorena je situacija kaosa i anarhije, koja je u jugoslavenskom slučaju bila višeslojna i duboka. U tom se kaosu raspala ne samo Jugoslavija kao država i politička za· jednica, nego i njene republike, a potom i regije, općine, pa čak i neka mjesta (npr. Mostar, Sarajevo), obitelji i individualni životi. Raspad je bio sveobuhvatan i dubok: od vrha prema dnu. Od njega nije bila pošteđena čak ni Slovenija, koju se uvijek držalo nekim posebnim slučajem u jugoslavenskoj državi. I u njoj je došlo do ozbiljnog sudara kon· federalista (oko Milana Kučana) i suverenista (okupljenih u koaliciji DEMOS, predvođenoj Jožetom Pučnikom). Razlike po pitanju nezavisnosti, kao što sam objasnio u jednom prethodnom članku o slovensko-hrvatskom konfederacijskom prijedlogu (Jović, 2008.) odredile su dinamiku ponašanja Slovenije u odnosu prema drugima u tim ključ· nim mjesecima 1990. i prvoj polovici 1991. Čak i u Sloveniji, kao što smo otkrili tek kasnije, vodila se politika brisanja svih onih Drugih, nekadašnjih sudržavljana a sada novoproizvedenih stranaca, za koje se smatralo da mogu predstavljati sigurnosni i identitetski problem za novu državu (v. Zorn, 2004. i Lipovec Čebron, 20rr.). U svim novonastalim državama jugoslavenskog prostora, rascjepi i ras· padi bili su dramatični. U svima je javno mnijenje bilo podijeljeno oko odgovora na pitanje: što dalje, što nakon Jugoslavije? Njen raspad pri· mljen je s nevjericom, naročito stoga što nigdje- pa ni u Sloveniji- nije bilo konsenzusa čak ni o pitanju treba li izaći iz Jugoslavije (korišten je termin: "razdruživanje") ili ne.• Još u siječnju 1990., Milan Kučan,

Za dileme o pitanju nezavisnosti u Sloveniji, v. moj članak o slovensko-hrvatskom konfederacijskom sporazumu (Jović, 2008.). Dok su Milan Kučan i tamošnja socijaldemokratska stranka (reformirani komunisti) zagovarali uglavnom konfederacijski sporazum s ostalim jugoslavenskim republikama/državama, DEMOS je uglavnom bio za nezavisnu Sloveniju. Do preokreta u javnom mnijenju došlo je pod utjecajem događaja u Hrvatskoj, odnosno zbog kompliciranja hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, kao i zbog jasnih signala iz Beograda o tome da bi Srbija bez većih problema podržala nezavisnost Slovenije, koja joj je bila prepreka za

4

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

45

tadašnji predsjednik Predsjedništva Slovenije upozoravao je da će oni koji su protivnici separatizma biti u "teškoj poziciji" ako se nastave trendovi koji su prethodne godine započeli u Istočnoj Europi, a posebno u Njemačkoj. Govoreći o opciji raspada Jugoslavije, Kučan je rekao: Ne mogu se pomiriti s tom mogućnošću. Ali, Jugoslavija ovakva kakva jest nije dobra nikome. Ako se Helsinška deklaracija i način mišljenja u Europi, koji je sada neprijateljski raspoložen prema bilo kakvim promjenama granica promijeni- a ja nisam siguran da će ostati vjerni tom pogledu nakon svega što se dogodilo u Njemačkoj i zemljama na Istoku onda bi mi slovenski neseparatisti došli u vrlo tešku situaciju. Naravno, sve ovisi o tome kako će Jugoslavija izgledati. 5 No istodobno su upravo slovenski komunisti povukli prvi potez koji mnogi vidjeti kao konačni kraj Jugoslavije, napuštanjem izvanrednog 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Oni su to učinili kad su vidjeli da su na tom kongresu ostali u manjini u vezi sa svim temama. Iako su zagovarali demokratizaciju SKJ, kao i demokratizaciju politič­ kog sustava u cjelini, nisu željeli prihvatiti situaciju u kojoj glasanjem prestaju biti veto-igrači i postaju manjina. Komentatorica zagrebačkog tjednika Danas, Jelena Lovrić upozorila je odmah po prekidu tog kongresa da bi "povlačenje Slovenije s kongresa, iz Partije ili iz zemlje, moglo otvoriti vrata raspadu zemlje, u kojem bi prekrajanje granica i stvaranje Velike Srbije postalo sasvim mogućim".' će

Slovensko javno mnijenje, kao što pokazuju rezultati opsežnog i akademski utemeljenog istraživanja objavljenog u veljači 1990. godine,

ostvarivanje većine u Predsjedništvu SFRJ. Poslije je, prilikom glasanja o povlače­ nju JNA iz Slovenije, u srpnju 1991., postalo jasno da Srbija podržava Sloveniju, te joj u stvarnosti omogućuje defacto nezavisnost u odnosu na Jugoslaviju. 1 Milan Kučan, intervju Danasu, 30. siječnja 1990. 6 Jelena Lovrić u Danasu, 6. veljače 1990.

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

bilo je u trenutku kad je slovenska delegacija odlučila napustiti kongres SKJ vrlo ambivalentno i po pitanju statusa Slovenije u Jugoslaviji i po pitanju budućnosti Jugoslavije. U tom istraživanju, provedenom početkom 1990., 55,4 posto Slovenaca izjavilo je da bi glasalo za nezavisnost ako bi o tome bio raspisan referendum, a 52,1 posto je smatralo da "ima smisla raspravljati" o takvom referendumu. Nešto manji broj, 46,8% smatrao je da je "pravo slovenskog naroda na samoodređenje neotuđivo". Međutim na pitanje o tome kako vidi budućnost Slovenije u odnosu na Jugoslaviju, 50,6 posto reklo je: "kao državu u okviru jugoslavenske konfederacije, s velikom samostalnošću pojedinih republika", a tek 23,3 posto "kao potpuno samostalnu državu". Moglo bi se zaključiti da je već početkom 1990., dovoljan- iako ne i plebiscitaran -broj Slovenaca bio za izlazak iz Jugoslavije, ali da je tek svaki četvrti ili peti smatrao da je ta opcija moguća. Slovenci, pokazalo je to istraživanje, nisu imali negativan stav prema tadašnjoj saveznoj Armiji, iako je JNA izgubila na popularnosti zbog izravnog uplitanja u slovensku politiku na suđenju Janezu Janši i trojici drugih Slovenaca. No još je početkom 1990., 62,8 posto njih smatralo da JNA treba "odgajati omladinu u patriotskom duhu". Protivili su se međutim ideji da JNA štiti poredak ili da preuzme vlast u Jugoslaviji. Od Jugoslavije su tražili da se što prije odmakne od politike nesvrstanosti (samo 5,3 posto Slovenaca smatralo je da je nesvrstanost dobra vanjskopolitička orijentacija), te da se što prije uključi u Europsku ekonomsku zajednicu (za to je bilo čak 74,3 posto Slovenaca). No i u Sloveniji se pojavio strah od buduć­ nosti. Čak 46,7 posto ispitanika reklo je da osjeća "ugroženost zbog zaoštravanja konflikta Slovenije sa Srbijom", a 71,5 posto je reklo da se zbog mitinga po cijeloj Jugoslaviji "srpska dominacija širi nasilno, i ugrožava samostalnost nacije". Agresivnost "mitinga solidarnosti", a posebno njihovo eventualno "izvoženje" u Sloveniju, plašilo je Slovence i udaljavalo ih je od Jugoslavije.' Tražili su čvršću zaštitu i od

7

V. članak Zorana Medveda, Danas, 20. veljače I990.

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

47

trendova pretvaranja Slovenaca u manjinu kroz glasanje na jugoslavenskoj razini, i od organiziranih mitinga koji su s jedne strane bili izraz izravne demokracije, a s druge su bili organizirani iz Beograda i u velikoj su mjeri bili antislovenski. Verbalni napadi na slovenske funkcionere - bivše (npr. Kardelja) i sadašnje (npr. Kučana, Smolea, Hafnera i druge) -učinili su da se inicijalno ambivalentno slovensko javno mnijenje početkom 1990. okrene prema sve više nacionalnoj, a dijelom i prema separatističkoj poziciji. To se vidjelo i na prvim izborima u Sloveniji, na kojima je Milan Kučan uspio pobijediti na izborima za predsjednika Predsjedništva Slovenije (u drugom krugu dobio je 58,59 posto glasova, a njegov protukandidat Jože Pučnik 41,41 posto), dok su na parlamentarnim izborima pobijedili predstavnici dotadašnje opozicije: DEM OS. Ta koalicija dobila je ukupno 54,8 posto glasova, te je osvojila 47 od 8o mandata u Skupštini Slovenije. Najveća pojedinačna stranka i dalje je bila Stranka demokratskih promjena (bivši komunisti) sa 17,3 posto osvojenih glasova, dok je Savez socijalističke omladine bio drugi, s osvojenih 14,5 posto. Kad se dogodilo upravo ono zbog čega su Kučan i s njim oni u Sloveniji koji su još početkom 1990. predlagali konfederacijsko preuređenje Jugoslavije, ali ne i odlazak Slovenije iz nje strahovali, Slovenija je, što zbog uspjeha separatističkih snaga na prvim izborima u proljeće 1990., a što zbog početka srpsko-hrvatskog sukoba (već u kolovozu 1990.) postupno napuštala konfederacijsku ideju i okretala se prema samostalnosti. Hrvatsko-srpske tenzije u Hrvatskoj pritom su imale golemu važnost. Prije njih, Slovenija je razmatrala kompromise, od kojih je jedan bio izražen i u zajedničkom hrvatsko-slovenskom prijedlogu za formiranje konfederacije. No nakon što je već u kolovozu 1990. došlo do blokade puteva u okolici Knina, te do prvih sukoba Srba i Hrvata u Hrvatskoj, pozicija konfederalista u Sloveniji je dodatno oslabila. Kako formirati konfederaciju čak i s Hrvatskom, koja je bila na pragu većeg sukoba, a možda i rata? Događaji u Hrvatskoj, a posebno širi srpsko· hrvatski sukobi, išli su na ruku separatistima u Sloveniji,

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

jer se javno mnijenje upravo zbog njih počelo pomicati u smjeru nezavisnosti. 8 U tome ih je naročito potakao prijedlog koji je već krajem 1990. došao iz Europske zajednice - da ona otpočne pregovore s Jugoslavijom o eventualnom članstvu u tadašnjoj EZ (danas EU). Taj je prijedlog, izrečen u namjeri da pokuša jugoslavenske republike pridobiti za demokratsku transformaciju Jugoslavije, protiv upotrebe nasilja i protiv separatizma pojedinih republika, samo ubrzao proces izlaženja Slovenije iz Jugoslavije. Odgovor slovenskih separatista (okupljenih oko koalicije DEMOS) bio je: želimo u Europu, i to odmah, ali ne kao pokrajina Velike Srbije. Prvo moramo napustiti Jugoslaviju, a potom ući u Europu. Osim toga, Jugoslavija - sa svim svojim kompliciranim etničkim odnosima, sa svojom slabijom razvijenošću od Slovenije- uteg nam je oko nogu. Slovenski referendum o nezavisnosti održan je upravo kao reakcija na ovu "otrovnu jabuku" koja je, kao poklon, stizala iz Europe. On je međutim unio dodatnu neizvjesnost u situaciju koja je već bila puna strahova, sumnjičenja i nesigurnosti. Slovenska nezavisnost gurnula je i Hrvatsku prema izlasku iz Jugoslavije, i to u trenutku u kojem Hrvatska nije bila spremna suprotstaviti se otporima koji su se mogli očekivati ako krene tim putem. Hrvatski pokušaji da se uspori slovenski put prema nezavisnosti pokazali su se neuspješnima. Hrvatska je krenula za Slovenijom, jer je smatrala da joj ostanak u Jugoslaviji u kojoj bi bila u manjini, a možda i izolirana nakon odlaska Slovenije, nije u interesu. Ta je odluka bila, jednim dijelom, izraz separatističkih

8 U tom je smislu opravdano pitati je li bilo osnova da se u referendumsko pitanje u Hrvatskoj u svibnju 1991. uključi i formulacija da se radi o hrvatskom i slovenskom prijedlogu za konfederaciju? Naime pet mjeseci ranije Slovenija je već imala referendum o nezavisnosti, pa u svibnju 1991. nije više predlagala konfederaciju. Referendum je, u tom smislu, ponudio opciju koja u stvarnosti više nije bila na stolu- iako se poslije, nakon kratkotrajnog sukoba JNA i Slovenije u lipnju i srpnju 1991.- ponovno pojavila, ovog puta voljom međunarodnih aktera. Rat u Hrvatskoj, koji se intenzivirao u kolovozu 1991. ponovno ju je onemogućio.

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

49

ideja pobjednika izbora iz proljeća 1990., Hrvatske demokratske zajednice pod vodstvom Franje Tuđmana, a drugim je dijelom bila reakcija na okolnosti, koje je odredilo slovensko-srpsko zaoštravanje oko pitanja karaktera i opstanka Jugoslavije. Hrvatska se našla između dviju vatri, a unutar nje same jačao je separatistički pokret hrvatskih Srba, prije svega onih koji su živjeli u općinama gdje su Srbi činili ili većinu ili značajan broj stanovnika.' Strah od neizvjesnosti njih je pogodio još više nego Hrvate, koji su barem bili većina u eventualnoj novoj državi (Hrvatskoj), dok su Srbi imali osjećaj da bi raspadom socijalizma, stabilnosti i Jugoslavije bili još veći gubitnici, jer bi u novoj državi, Hrvatskoj, bili nepoželjna manjina. Sve je to stvaralo strahove i frustracije koji su potom korišteni za pozive na samoobranu, nacionalno jedinstvo i oprez prema drugima. Te su se emocije pojavile već s prvim znacima krize jugoslavenskog sustava, ali su sad eskalirale, stvarajući osjećaj nesigurnosti kod svih aktera.

Iz tih novih i neočekivanih okolnosti, nastale su kaotične ideje i nepromišljeni potezi. Iako je danas popularno govoriti o nekim velikim strateškim planovima koji su "davno smišljeni" i potom konzistentno provođeni, u stvarnosti su razmatrane mnoge opcije, često i one međusobno kontradiktorne. Politika se mijenjala prema okolnostima, a okolnosti su bile sve samo nepredvidljive. Postojali su planovi A, B iC, a često i još poneki. Potezi koje su povlačile nove političke elite često

U 13 općina u Hrvatskoj rggo. bilo je više Srba nego Hrvata. To su bile općine: Daruvar (30,3 posto Srba i 28,3 posto Hrvata), Pakrac (38,4: 30,4), Donji Lapac (gr,o: o,6), Gračac (72,3: r8,r), Titova Korenica (69,2: 18,9), Vojnić (88,6: 1,4), Vrginmost (71,4: 21,9), Dvor (80,8: 10,2), Glina (56,7: 35,7), Kostajnica (55.S: 27,7), Benkovac (53,0: 40,0), Knin (78,9: 8,5) i Obrovac (60,1: 33,8). Srbi nisu bili većina ni u jednoj od deset zajednica općina (devet i grad Zagreb), ali ih je u z o Gospić bilo više nego Hrvata (45,4 posto Srba, 44 posto Hrvata, 8,9 posto Jugoslavena). Natprosječan broj Srba živio je uZO Sisak (34,8 posto, dok je Hrvata bilo 48,4 posto, a Jugoslavena 12,7 posto), uZO Karlovac (Srba 28,2 posto, Hrvata 61,2 posto, Jugoslavena 7,5 posto) i uZO Osijek (Srba 15,3 posto, Hrvata 66,8 posto, Jugoslavena 11,3 posto). v. članak željka Luburovića u Danasu, 20. veljače 1990. 9

so

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

su bili vrlo kratkotrajni, i već sutra osporeni. Zbog toga nitko nikome nije vjerovao, a kako je povjerenje temelj dogovora- dogovora nije bilo. Političke elite u Srbiji (a u najvećem dijelu i u Crnoj Gori) predlagale su opstanak neke vrste federativne jugoslavije, ali istodobno je smišljen i promoviran i "alternativni plan"- o "Jugoslaviji onih naroda koji žele u njoj živjeti". Kao što u svojim dnevničkim bilješkama otkriva Borisav jović (1995.: 131)," takav plan je osmišljen u ožujku 1990., kad je srpsko političko vodstvo- koje je od 1987. de facto vodio Slobodan Milošević -zaključilo da ne želi (ili ne može) silom zadržati Slovence (a vjerojatno ni etničke Hrvate) u jugoslaviji. Ali, čak i unutar političke klase, stvoren je značajan rascjep po pitanju: treba li Srbija inzistirati na očuvanju jugoslavije kakva je bila dotad (dakle: djelovati kao sila statusa quo) ili treba djelovati revizionistički, promovirajući neku drugu jugoslaviju. Ili treba u potpunosti napustiti ideju i praksu jugoslavije i okrenuti se sebi, stvaranjem Srbije kao nezavisne države (kao što je predlagao primjerice Dobrica ćosić?). 11 I ako se odluči za nezavisnost- što je zagovarala manjina, a u političkom prostoru nitko relevantan- treba li ta

10 Borisav Jović piše o sastanku "koordinacije" glavnih ljudi društvenopolitičkih organizacija, republičkih organa vlasti, privredne komore i predstavnika Beograda, koji je održan 26. ožujka 1990. "Ocenjujemo da se ostvaruje proces raspadanja Jugoslavije na sličan način kako se to desio sa SKJ. Izgleda nam nezaustavljiv. Srbija će voditi iskrenu politiku opstanka federativne Jugoslavije, ali će se spremiti da živi i bez Jugoslavije. U eventualnom raspadu zemlje računamo na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, moraće da se izvini za grehove prema žrtvama iz Prvog svetskog rata (koje smatra okupatorima). Naš je cilj da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva" (1995.: 131). "O susretu Miloševića i Ćosića u ožujku 1990. v. dnevnike Borisava Jovića, zapis od 21. ožujka 1990. (1995.: 125) i od 25. ožujka 1990. (1995.: 130). Jović piše da je njihov prvi susret trajao tri sata i da je Milošević njime bio zadovoljan, iako se nisu složili oko glavnog pitanja: potrebe da Jugoslavija opstane. ćosić je smatrao da Jugoslavija nije vrijedna spašavanja, posebno ne ratom.

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

SI

nezavisna Srbija biti "mala" (bez Kosova, do čega bi došlo njegovom podjelom, što je zagovarao Dobrica ćosić), srednja (u njenim avnojskim granicama, bez posebne suštinske autonomije za pokrajine) ili "velika" (na svim teritorijima gdje žive etnički Srbi, pa čak i onima gdje su nekad živjeli, ali su tamo ostali uglavnom samo grobovi)?" Raspad Jugoslavije u Srbiji je probudio temeljnu dilemu i najvažniju podjelu unutar srpske intelektualne i političke elite, pa i naroda: onu na srpsku nasuprot jugoslavenske orijentacije (v. Pavković, 1998).'' On je podijelio srpsku politiku, ali i društvo, na zagovornike bilo kakve (kakve-takve) Jugoslavije i one koji su smatrali da je Jugoslavija bila štetna za interese srpskog naroda, te da je jedini izlaz u formiranju Srbije. Raspad Jugoslavije

11 Ovdje treba dodati da ideja o teritorijalnom proširenju Srbije nije nužno uključi­ vala njen izlazak iz Jugoslavije. Primjerice Vuk Drašković je- barem u jednom momentu i ne na sasvim jasno artikuliran način - predlagao promjenu granica republika, ali istovremeno i opstanak jugoslavenske države ili njeno pretvaranje u konfederaciju, ne i potpunu nezavisnost Srbije- iako ni tu opciju nije isključivao, ako ne bi bilo moguće postići kompromis o njenom preuređenju. 'l Iako Pavković ukazuje na dubinu tih podjela, one ipak nisu bile apsolutne, jer su se mnogi Srbi osjećali Jugoslavenima i nisu vidjeli preveliku razliku između lojalnosti Srbiji i Jugoslaviji. Posebno je to bio slučaj sa Srbima izvan Srbije, koji su smatrali Jugoslaviju svojom jedinom ili glavnom domovinom. Mnogi su u Srbiji, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, smatrali da je moguće biti i Srbin i Jugoslaven, te ideja o podijeljenoj lojalnosti na vertikalnoj osnovi- izražena, između ostalog, i u ideji republičkog i jugoslavenskog državljanstva istodobno- nije bila nikakva rijetkost. Tek se u doba raspada Jugoslavije, kao i pod utjecajem onog pravca unutar srpskog nacionalizma koji se temelji na snažnom antijugoslavenstvu- i koji smatra da je Jugoslavija bila tragična i velika pogreška za Srbiju i Srbe- stvara "nužnost" ekskluzivnog identificiranja ili sa Srbijom ili s Jugoslavijom. Upravo je zbog dvojnosti i kompleksnosti identiteta- koji je uključivao i Srbiju i Jugoslaviju- Milošević dugo koristio i pro-jugoslavenske i pro-srpske diskurse, pokušavajući ih pomiriti, i ne smatrajući da su oni kontradiktorni. Iz pozicije Hrvata i Slovenaca (a naročito hrvatskih i drugih nacionalista), postojala je također tendencija da izjednačavaju srpstvo s jugoslavenstvom i da te dvije identitetske mogućnosti tretiraju kao istoznačnice. Međutim i u tom smislu se izdvaja jedan od ključnih autora Priloga za slovenski nacionalni program, Tine Hribar, koji u svom članku u specijalnom broju Nove Revije (br. 57, 1987.) naglašava razliku između jugoslavenstva i jugoslavijanstva. V. za detalje Jović, 2003: 432, odnosno Hribarov članak: Hribar, 1987.

52

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

značio je dakle i raspad Srbije. Taj ideološki rascjep bio je dubok i podrazumijevao je oživljavanje podjela iz nedavne prošlosti: primjerice na rojaliste i republikance, na (neo)komuniste i antikomuniste, na Prvu i Drugu Srbiju. Pluralizacija srpske politike događala se dakle prije svega po identitetskim linijama. Politika identiteta uključivala je i reinterpretaciju prošlosti. Već osamdesetih godina otvorene su dotad tabuizirane ili mitologizirane teme, kao što su stradanja Srba u NDH, uloga rojalističkog (četničkog) pokreta u Drugom svjetskom ratu, represija protiv političkih i klasnih protivnika u socijalizmu, pitanje statusa Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, uloga Josipa Broza Tita, kao i njegovih kasnije smijenjenih suradnika- npr. Aleksandra Rankovića- u jugoslavenskoj povijesti. Ta reinterpretacija prošlosti bila je izraz liberalizacije politike i društva. Ali, istodobno je imala revizionistički karakter s obzirom na tadašnju granicu između dopuštenog, toleriranog i zabranjenog. Uskoro se upravo kroz reinterpretaciju prošlosti počeo stvarati novi politički identitet, u kojem su stari socijalistički mitovi dovedeni u pitanje, dok su nastajali novi. Kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji je dovođenje starih mitova u pitanje bilo međutim selektivno i samo tamo gdje je bilo korisno za izgradnju novih mitova. Primjerice nikad nije dovedena u pitanje službena interpretacija o broju jugoslavenskih (a posebno srpskih) žrtava u Drugom svjetskom ratu, iako od 1990. postoje najmanje dva vrlo ozbiljna istraživanja (Kočović, 1990. i Žerjavić, 1989.) koja negiraju da je taj broj bio 1,7 milijuna i potvrđuju da se radilo o nešto više od milijun ljudi. Posebno se nije dovodio u pitanje službeni broj žrtava koncentracijskih logora, uključujući i )ase novca. Bitka za prošlost postala je bitka za sadašnjost i budućnost. Više se govorilo o prošlosti- nedavnoj (jugoslavenskoj) i dalekoj (npr. o Kosovskoj bici iz 1389.) - nego o prilagođavanju suvremenim trendovima. To je, uostalom, bila osobina politike i u drugim zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije.

Srpska politika identiteta pokušala je, baš kao i hrvatska, u tim godinama ostvariti jedinstvo (slogu, riječ koju je Slobodan Milošević često koristio u svojim govorima, naglašavajući time i odstupanje od diskursa

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

53

o bratstvu i jedinstvu prema "narodnijoj" riječi sloga), koje je u sebi pod~ razumijevalo i ideju "nacionalnog pomirenja", naročito između "dva antifašistička pokreta: četničkog i partizanskog", kako se počelo interpretirati, najprije na marginama (već sredinom osamdesetih), a potom i u glavnom državnom narativu. Pokušaj nacionalnog pomirenja ostao je međutim na razini povremene istodobne ili paralelne upotrebe simbola, ali je u političkom smislu doživio težak udarac u demonstracijama u Beogradu 9- ožujka 1991., kad je vlast pokrenula prvi val represije prema tadašnjoj antikomunističkoj opoziciji, koju je predvodio Vuk Drašković. Podjele na crvenu i nacionalnu Srbiju nastavljene su potom sve do pada Miloševićeva poretka, s.listopada 2000. Dakle propašću Jugoslavije latentne podjele koje su postojale unutar republika i nacija pojavile su se na površini. Raspad Jugoslavije nije se dogodio tako da se ona raspala na homogene etničke i političke blokove, nego je izazvao "lančanu reakciju" u kojoj su se razlike unutar nacija samo dodatno povećale. Političke elite u svim tadašnjim jugoslavenskim republikama pokušale su spriječiti pluralizaciju, pa i mogući raspad svojih nacija i republika. Za to im je bila potrebna strateška akcija kojom bi se nacija homogenizirala, a ne dodatno podijelila. Ne treba posebno naglašavati da se Srbija podijelila (i raspala) također i u etničko-teritorijalnom smislu, prije svega zbog kosovskog pitanja. Kosovo je proglasilo nezavisnost prvi put 1991. godine, a od tada nadalje u njemu postoji paralelan sustav institucija i politika, kao što pišu Denisa Kostovicova (20oo.) i Besnik Pula (2004.). Bez obzira na pokušaje srpskih vlasti da ga stave pod kontrolu, to se pokazalo kao nemoguća zadaća. Najviše što je Srbija nakon raspada Jugoslavije uspjela postići, bilo je ograničeno na de facto apartheid (od 1990. do 1998.): paralelno supostojanje dviju zajednica koje se izravno ne sukobljavaju, ali ne pokušavaju ni kontrolirati ili u potpunosti istisnuti jedna drugu. Međutim nakon rata NATO-a protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (1999.), Kosovo je najprije de facto, a potom- od 2008.- i de iure (doduše, na temelju tek samoproglašene nezavisnosti, koja i dalje nije

54

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

univerzalno priznata, pa Kosovo nije članica Ujedinjenih naroda, a time možda ni država u međunarodnopravnom smislu) odvojeno od Srbije. Kosovsko pitanje ostaje i dalje nerazriješeno. Srbija- koja je nezavisnost stekla tek zoo6., kad je i zadnja članica nekadašnje zajedničke federacije, Crna Gora, proglasila nezavisnost - ostaje u zamci po pitanju Kosova. S jedne strane, ona je de facto prihvatila da je Kosovo od nje odvojeno, ali de iure nije prihvatila nezavisnost Kosova, i naglašava da to neće učiniti. U tom smislu, s pozicije vlastite autodeskripcije, Srbija ostaje raspadnuta zemlja, zemlja koja se nije reintegrirala nakon raspada Jugoslavije. Njoj nije uspjelo ono što je -uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država- ipak uspjelo i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i što je, iz istih razloga, makar djelomično i uz mnoge preostale izazove uspjelo Makedoniji: reintegracija. Ta reintegracija dogodila se na različite načine u te tri ostale države nasljednice Jugoslavije: u Hrvatskoj je

reintegriran teritorij, ali bez reintegracije većine stanovništva. Najveći broj Srba napustio je Hrvatsku za vrijeme pokušaja vojne reintegracije teritorija, u kolovozu 1995. Kao što ćemo objasniti kasnije u ovoj knjizi, reintegracija teritorija, ali ne i ljudi, bila je upravo tako i zamišljena u političkom vrhu Hrvatske. U Bosni i Hercegovini s krajem rata dogodila se također reintegracija teritorija, a djelomično i stanovništva iako je ta zemlja devedesetih i dvijetisućitih izgubila skoro 700 tisuća stanovnika, od kojih je roo tisuća poginulo u ratu, a ostali su emigrirali. Od dva milijuna izbjeglica, u nju se vratilo više od milijun, što je u postocima više nego u slučaju povratka izbjeglica u Hrvatsku. U Makedoniji, vanjska je preventivna intervencija, kao i politika koju su vodile makedonske vlasti, i koja je sve od 199Z. do danas uključivala stvaranje dvonacionalne vlade, spriječila rat i rascjep, a kad su se dogodili ozbiljniji incidenti (zoor. godine) postignut je ipak neki kompromis Ohridskim sporazumom. Za razliku od toga, Srbija- koja nije imala američku pomoć ni zapadnu podršku zbog svoje (što stvarne, a što imaginarne) uloge u procesu

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

ss

raspada Jugoslavije i ratova koji su slijedili tom raspadu - ostaje, sa stanovišta svog ustava, dezintegrirana zemlja. Istovremeno, u Srbiji nije stvoren nikakav plan reintegracije: ni diplomatske ni vojne, možda i zbog toga što se na Albance ne gleda kao na sukonstitutivne subjekte kolektivnog mi, a istodobno Srbija ne može (jer za to nema međuna­ rodnu podršku) s njima postupiti onako kako je Hrvatska postupila s krajinskim Srbima. Zbog toga Srbija danas - možda čak i više od bilo koje druge postjugoslavenske zemlje, osjeća posljedice raspada Jugoslavije: ne samo da je on dezintegrirao srpski etnos u četiri zemlje (Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru), nego je dezintegrirao samu Srbiju. Istodobno, taj je proces dezintegrirao i Kosovo, čiji je sjeverni dio - većinski srpski - postao de facto nezavisan od centralnih vlasti u Prištini. Raspad Jugoslavije, Srbije i Kosova simbolički se može vidjeti u Kosovskoj Mitrovici, koja je postala neki novi Berlin, sa zidom između albanskog i srpskog dijela grada koji, zapravo, podsjeća na hladnoratovsku podjelu Berlina nakon 1961. godine. Sličan simbol podjela je u Bosni i Hercegovini - Mostar. Vukovar također ostaje podijeljen grad u kojem, doduše, nema vidljivog zida, ali su mentalne i identitetske podjele duboke, i odnose se upravo na interpretaciju nedavne prošlosti: jugoslavenske i one iz devedesetih godina. Prije nego što se detaljnije fokusiram na pitanje pluralizacije i raspadanja Hrvatske u ranim devedesetim godinama i politiku koju su dizajneri identiteta promovirali kako bi postigli jedinstvo i zajedništvo u toj situaciji i spriječili neki mogući raspad u budućnosti, da zaključim ovaj dio analize ističući kako je raspad Jugoslavije bio dubinski proces koji se nije ticao samo jugoslavenske federacije, nego i njenih republika prije svega onih koje su u nedavnoj prošlosti bile involvirane u ideološke, političke i etničke sukobe (npr. u dva svjetska rata), te one koje su i same dizajnirane tako da podsjećaju na "malu Jugoslaviju". Srbija je bila "mala Jugoslavija" u političkom smislu, jer je jedina od jugoslavenskih republika imala složenu političku strukturu, budući da je jedina imala u svom sastavu pokrajine. Bosna i Hercegovina bila je "mala Jugoslavija" jer je bila etnički najheterogenija jugoslavenska republika

56

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

i jedina u kojoj nijedan narod nije činio većinu, nego su svi bili zastupljeni s manje od so posto u ukupnom stanovništvu. Također dovoljno je pogledati zastavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine - crvenu, u čijem je gornjem lijevom kutu bila mala jugoslavenska zastavica - da bi se pokazala izravna i duboka veza između Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Hrvatska je pak bila zemlja s najvećim brojem deklariranih Jugoslavena u Jugoslaviji: 1981. se čak 8,2 posto stanovnika Hrvatske izjasnilo da su Jugoslaveni u etničkom smislu, što je isti postotak kao u Vojvodini i najviši u Jugoslaviji, u kojoj su takvi Jugoslaveni činili 5.4 posto. Zbog specifičnih razloga o kojima govorimo u nastavku ove knjige, Hrvatska je bila- dublje i duže od drugih -povezana s idejom Jugoslavije, pa je osamdesetih godina bila najveći protivnik ozbiljnijih reformi jugoslavenske federacije. Najistaknutiji zagovornici jugoslavenstva u zadnjem desetljeću postojanja zajedničke države bili su upravo dvojica hrvatskih političara: Stipe šuvar i Ante Marković, od kojih, doduše, nijedan nije imao pretjerano čvrstu "bazu" u hrvatskoj politici. No činjenica da je Josip Broz Tito bio također Hrvat, činila je Hrvatsku dodatno privrženom konceptu socijalističkog jugoslavenstva, pa se ona osamdesetih godina odlučila najprije za "hrvatsku šutnju" (kako ne bi dolijevala ulje na vatru nacionalističkih politika koje su već potresale status quo, u Sloveniji i u Srbiji), a potom za politiku ('jugoslavenske sinteze". Raspad Jugoslavije pogodio je dakle te tri republike - i uz njih Crnu Goru- više nego ostale dijelove zemlje. Za našu analizu je važno istaknuti i da je to značilo da je trauma koja se dogodila raspadom Jugoslavije bila dublja upravo u tim zemljama nasljednicama Jugoslavije. U njima je neizvjesnost kad se radilo o budućnosti bila veća, kao što su veći bili i strahovi od onoga što sa sobom nosi budućnost. S obzirom na duboke povijesno-ideološke podjele u njima, koje su u najvećoj mjeri povezane s prethodnim ratovima (Prvim i Drugim svjetskim ratom), opasnost od unutarnje dezintegracije kao posljedice raspada Jugoslavije stvorila je narativ o potrebi samoobrane i jedinstva. A napad je najbolja obrana. U tome treba tražiti i uzroke s jedne strane agresivne, a s druge

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

57

separatističke retorike, a potom i prakse, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj, tj. kod Srba i Hrvata. Te strategije - agresivno-osvajačka u odnosu na manjine i agresivno-separatistička tamo gdje su naši u manjini- pojavile su se istodobno i postojale su paralelno. Tamo gdje je bilo moguće eliminirati prijetnju agresivnošću i napadom, tamo se primjenjivala ova prva, a tamo gdje je procijenjeno da nema izgleda za uspjeh- druga od ovih strategija.

Kao što sam pokazao u nekim prethodnim člancima (Jović, 2002.), prelazak s autoritarnog u izborno-demokratski sustav bio je jedan od glavnih uzroka zbog kojih su političke klase mogle upotrebljavati strah kako bi mobilizirale birače na svoju stranu. U autoritarnim porecima, status i moć pojedine grupe i pojedinaca ne ovise o broju birača koje uspijevaju pridobiti, nego o dogovorima koje su postigli s vladarima ili vladarom. Čak i male zajednice mogu- ako su lojalne i vješte u iskazivanju lojalnosti- postići veću moć i bolji status u takvom sistemu, nego što ih imaju velike zajednice. Status u autoritarnom sistemu ne ovisi o veličini, jer se glasovi ne broje, budući da nema izbora. U izbornoj demokraciji međutim postaje važno koliko nas ima, a također- i koliko ima njih, drugih. U takvom sistemu nema više vrhovnog arbitra (svemogućeg vladara) koji može zaštititi, ili koji može jamčiti status i moć koju je dodijelio zbog lojalnosti. Uvođenje elementa brojnosti, odnosno veličine, plaši sve one koji nisu većina, nego se nalaze u poziciji manjine. A u Jugoslaviji kao cjelini, nijedan narod nije bio u poziciji većine: najveći narod, Srbi, bili su tek nešto više od 36 posto. Stoga su čak i oni, a još više svi ostali koji su bili manji od njih po broju stanovnika i veličini teritorija, strahovali od prijelaza s autoritarnog na demokratski sistem. Taj je strah bio tim veći što se u upotrebu vratio pojam manjina, koji je u socijalističkoj Jugoslaviji bio tretiran kao politički nekorektan, a uz to je tako novostvorenim manjinama ukidanjem statusa ravnopravnog naroda, poništena ravnopravnost statusa s veći­ nom u republikama u kojima su živjeli. Potom su -kroz novu nacionalističku retoriku i politiku - pretvorene u manje vrijedne i opasne

ss

DBJAN JOVIĆ, RAT I MIT

grupe, koje su na kraju tog procesa dobile status neprijatelja, odnosno okupatora ili agresora. Ideja o pretvaranju ravnopravnih konstitutivnih naroda u manjine, u krajnjoj liniji, bila je jedan od glavnih razloga koji je onemogućavao konstituiranje demokratske jugoslavije u rg8g. ili rggo. Zato su se naročito manji narodi i njihovi predstavnici- protivili sve-jugoslavenskim parlamentarnim izborima. Prihvaćali su demokraciju samo tamo gdje su oni bili u većini, a tamo gdje su bili u manjini rješenje su potražili u očuvanju statusa koji su stekli u autoritarnom sistemu kroz direktnu pogodbu s vladarem, ili - ako to nije bilo moguće -u separatizmu, izdvajanju teritorija na kojem su većina iz sastava novih država u kojima su postali manjina. Taj je proces vodio raspadu jugoslavije, a potom i raspadu svih onih država nasljednica koje su imale takve teritorije. Međutim koliko god on bio štetan za interese manje-više svih aktera- jer su se pripadnici praktički svih naroda negdje na teritoriju jugoslavije našli u situaciji da su u manjini - on je istodobno bio i logičan sa stanovišta političke kalkulacije demokratski izabranih novih vlasti, koje su sve tvrdile (a za to su imale i demokratski legitimitet, stečen na prvim izborima u rggo.) da predstavljaju narod. Kalkulacija je bila jednostavna i nimalo iracionalna: demokracija dolazi u obzir samo tamo gdje smo sigurni da neće voditi u gubitak stečenog statusa i stečenih prava, nego da će omogućiti njihovo povećanje i proširenje: dakle samo tamo gdje smo mi većina. Stvaranje novih država, kao i ambicije da se one oblikuju tako da u njih uđe što veći broj pripadnika našeg, a što manji onog drugog - a posebno sličnog, identitetski od nas teško odvojivog- naroda, vodile su u sukobe oko granica, kao i oko pitanja: tko ima, a tko nema pravo na izdvajanje iz jedne republike da bi ili formirao nezavisnu državu ili se ujedinio s nekom već postojećom. Raspad jugoslavije, kao i rat za priznanje i za granice, bio je dakle u izravnoj vezi s obvezom (koja je bila u najvećoj mjeri nametnuta zbivanjima u cijeloj Istočnoj Europi, a tek je u manjoj mjeri nastala autohtonim protestima

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

59

stanovništva u zemlji ili njegovom podrškom separatizmu) uvođenja demokratskog sustava. Da su mogli izbjeći demokraciju i demokratsku tranziciju, politički vođe bi je vjerojatno izbjegli. Ali, budući da je nisu mogli izbjeći (prije svega zbog domino-ifekta tranzicijskih promjena u cijeloj Istočnoj Europi), odlučili su se za dvije strategije: prvu, koja je demokraciju tretirala kao instrument konsolidiranja novih država kroz iskazivanje dominacije većine, i drugu, kojom su ftngirale demokraciju i promjene, istodobno zadržavajući ili čak i povećavajući kontrolu nad svim polugama stvarne moći kojim se kontroliraju politički, ekonomski i sigurnosni tokovi u državi. Prva od ovih strategija instrumentalizirala je demokraciju kao proces stvaranja nacionalnih država, istodobno ograničavajući njen liberalni i pluralistički karakter. Druga je strategija demokraciju shvaćala samo kao "izlog" za one koji na zemlju gledaju izvana, dok se unutar "dućana" događaju tek minimalne promjene. Pitanja razgraničenja i nezavisnosti uvijek otvaraju i pitanja identiteta. Da bismo imali pravo na samoodređenje, moramo, prije svega, definirati tko smo mi, i od koga se želimo odvojiti. Tko smo mi i tko je drugi? Tko je narod, a tko manjina- jer od toga zavisi i odgovor na pitanje: tko ima pravo na samoodređenje, a tko nema? Da bi narod imao pravo na samoodređenje, prvo ga treba priznati kao narod. što/tko ulazi u pojam mi: koji ljudi i koji teritorij, koje osobine, društvene vrijednosti, koja interpretacija prošlosti, koja tradicija? Kako uspostaviti čvrste i legitimne granice između onih koji su uvijek živjeli jedni s drugima, ili barem jedni pored drugih- ali bez granica? Kako uvjeriti većinu u našoj zemlji da je takvo razgraničenje ne samo potrebno, nego i neizbježno, želimo li se osigurati i opstati? Ta su identitetska pitanja bila u središtu politike novih nacionalnih država devedesetih, ali to - u najvećoj mjeri - ostaje slučaj i danas. U situacijama u kojima nije bilo moguće odgovoriti na njih- a posebno tamo gdje je stanovništvo trebalo uvjeriti (makar i silom) da je razgraničenje nužno- trebalo je koristiti i silu. Rat je tako ušao u političku kalkulaciju kao jedna od mogućnosti. Za separatiste i nacionaliste, koji

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

60

su htjeli iskoristiti trenutak kaosa i anarhije u međunarodnom sustavu, koji je bio samo multipliciran i potenciran istim kaosom i anarhijom unutar raspadajuće jugoslavenske države, rat je bio najbrža i najefikasnija mogućnost da se pokaže kako "zajednički život nije moguć", i kako Srbi i Hrvati, ili Srbi i Muslimani, ili Hrvati i Muslimani, "nikad nisu mogli" živjeti zajedno. Tim se procesom- stvaranja rata i njegove upotrebe u procesu radikalnog preoblikovanja identiteta u Hrvatskoj -bavim u nastavku ove knjige.

2.

Fleksibilnost etničkog identiteta

Prije nego što nastavim s tom temom, potrebno je međutim naglasiti da je sama ideja identiteta kao neke čvrste, trajne ili nepromjenjive kategorije, pogrešna. Identiteti su fleksibilni, promjenjivi i nestabilni. Oni mogu nastati i nestati iako se to ne može dogoditi tek tako, po nečijoj volji, nego samo ako okolnosti (struktura sistema, povijesni moment i dr.) to dopuste. Iako se u nacionalnim mitovima kategorije kao što su "Hrvati" i "Srbi" pojavljuju kao samorazumljive i trajne, te nas mitotvorci pokušavaju uvjeriti u njihovu historijsku svevremenost stvarajući doživljaj samorazumljivosti i trajnosti, u stvarnosti se radi o vrlo fleksibilnim pojmovima, posebno kad se upustimo u raspravu o njihovu identitetskom sadržaju. Naročito je to slučaj u demokratskim i pluralističkim društvima, u kojima se pripadnost etničkoj zajednici slobodno izražava i ovisi o volji pojedinca. Ta je volja promjenjiva, o čemu svjedoče podaci iz popisa stanovništva koji su provedeni u jugoslavenskim (odnosno postjugoslavenskim) republikama (državama) nakon 1981. godine. Uzmimo za primjer najmanju jugoslavensku republiku, Crnu Goru i najmanji jugoslavenski narod: Crnogorce. Dileme kao što su: Jugoslavija ili nezavisnost, pitanje unutarnjih odnosa, pitanje državljanstva (o čemu su iscrpno pisali istraživači na edinburškom projektu Državljanstvo u Jugoistočnoj Europi- CITSEE, pod vodstvom Jo Shaw i Igora

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORlJSKE TRAUME

61

Štiksa), pitanje ideoloških podjela i interpretacija prošlosti, kao i dileme oko orijentacije zemlje u budućnosti (EU ili Rusija, vojna neutralnost ili euroatlantizam ...) duboko su podijelile i pluralizirale društva u svim postjugoslavenskim zemljama, pa i u Crnoj Gori. U njoj su obnovljene stare podjele na zagovornike nezavisnosti i pristalice ujedinjenja sa Srbijom. Iako se radi o najmanjoj jugoslavenskoj republici, podjele unutar nje su velike i višeslojne (v. Morrison, 2009. i Roberts, 2007.). One su povezane s razdjelnicama kao što su: mediteranska nasuprot balkanske Crne Gore, orijentacija prema Zapadu ili Istoku (Rusiji) u vanjskoj politici, klanovska struktura, pitanje odnosa između srpstva i crnogorstva, obiteljska povijest u odnosu na pitanja Drugog svjetskog rata i socijalizma i sl. Takve podjele su u Crnoj Gori dovele do iznimno fleksibilnog odnosa prema nacionalnom samoodređenju. Na popisu stanovništva Crne Gore 1991., 61,9 posto njenih stanovnika izjasnili su se kao Crnogorci, a 9,3 posto kao Srbi. Ali, na popisu2003. Crnogoraca je bilo 43,2 posto, a Srba 32 posto. S obzirom na to da nije bilo nikakvih većih migracija stanovništva, jedini zaključak koji se iz ovog može izvesti jest da je oko 20 posto stanovnika promijenilo svoju etničku opredijeljenost. Da taj trend nije bio samo neki protestni čin protiv političkih događaja u godini popisa, pokazuje i popis iz 2011., na kojem se 45 posto izjasnilo kao Crnogorci, a 28,7 posto kao Srbi. Crnogorski slučaj pokazuje dakle da je etnički identitet u velikoj mjeri konstrukt, i da je promjenjiv, ovisan o okolnostima i evoluciji samopercepcija na razini pojedinca. često je on i znak odnosa moći na nekom mjestu i u nekom trenutku. Iskazivanje identiteta može biti oblik konformizma, kao i oblik otpora dominantnom- i od države poticanom -diskursu. Zabrane i prisile u tom smislu mogu biti kontraproduktivne, jer se na njih gleda kao na oblike agresije u odnosu na slobodnog pojedinca. Koji god bili razlozi međutim, u crnogorskom slučaju primjeću­ jemo velike fluktuacije u identitetskim pitanjima - upravo suprotno od tvrdnji etnonacionalista koji na nacije gledaju kao na čvrste i nepromjenjive subjekte. O tome svjedoči i izjašnjavanje o materinjem jeziku u Crnoj Gori. Na popisu stanovništva 2003., 63,5 posto stanovnika reklo je da im je materinji jezik srpski, a 22 posto- crnogorski. No

62

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

na popisu iz zon. broj onih kojima je materinji jezik srpski smanjio se za oko 20 posto -na 42,9 posto, a onih koji govore crnogorski se povećao za IS posto: na 37 posto stanovništva. 14 Već i samim citiranjem ovih podataka- bez posebnih ulaženja u dublja identitetska pitanja koja se tiču crnogorske nacije i države- vidljivo je da se o identitetima ne može govoriti kao o nekim nepromjenjivim kategorijama, a to je za ovu analizu najvažnije. Koristeći rječnik antifundacionalističkog pristupa u teorijama etniciteta, polazimo od zaključka da "ne postoje suštinska značenja pa otud nijedan grupni identitet nije stvaran ni konačan: pripadnost etničkoj grupi uvek je diskurzivna, otvorena i uslovljena" (Malešević, 2009.: 258). Identiteti su, kao što naglašava Malešević, "privremene, fluidne i fleksibilne privrženosti stalno primamljivim kolektivnim entitetima", a "naš se identitet stalno iznova konstituiše kao i kolektiviteti u odnosu na koje definišemo sebe" (ibid.: 260-1). Slična je i pozicija simboličkih interakcionista, koji zaključuju da "etničke grupe postoje dokle god je članstvo voljno i svesno" (ibid.: 129), te da se oni "dramatično mijenjaju u promenljivim okolnostima" (ibid.: 132). U socijalističkim sustavima, kao što je bio onaj u Sovjetskom Savezu, bilo je- za razliku od sustava prije socijalizma - priznato više od sto nacija. Slična je situacija s priznavanjem- a time i prihvaćanjem mogućnosti da se netko uopće identificira (i to i u smislu poistovjećivanja i u smislu iskazivanja pripadnosti identitetu) s nekim priznatim nacionalnim identitetom - postojala

Za dobre analize pitanja identiteta u Crnoj Gori, v. Morrison (2009.) i Džankić (2015.). Razlika između broja Crnogoraca i broja onih koji kažu da im je materinji jezik crnogorski, ukazuje na točnost i važnost zaključaka o potrebi razdvajanja pitanja naziva jezika i nacije, o čemu uvjerljivo piše Snježana Kordić (Kordić, 2010.). Na tezi o potrebi razdvajanja naziva jezika od postojanja/nepostojanja nacije nastala je i Deklaracija o zajedničkom jeziku koju je krajem ožujka2017. potpisalo više od 200 intelektualaca iz regije, a koja je, potom, oštro napadana iz nacionalističkih i jezičko·purističkih krugova, te sa samog vrha Katoličke crkve "u Hrvata". V. http:// ba.minfo.com/ai45740/Vijesti/Vijesti/Tekst-Deklaracije·o·zajednickom·jeziku. html. Pristup: 26. travnja 2017. '4

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

i u socijalističkoj Jugoslaviji, koja je primjerice priznala i Crnogorce, kao i Makedonce i Muslimane (danas Bošnjake) kao narode, omogućujući time i identificiranje pojedinaca s tim nacijama. Nisu, naravno, pojedinci oni koji samostalno mogu "izmisliti" naciju. To je, naglašava Malešević u kritici antifundacionalističkog i interakcionističkog pristupa, stvar države, koja je jednako često naciotvorna koliko su i nacije državotvorne. Ali, jednom kad država omogući odnosno verificira mogućnost identifikacije s nekom nacijom, stvar je na pojedincima da se izjasne kao njeni pripadnici. Pritom, značenje pojmova kao što su Crnogorci može značajno varirati od situacije do situacije - odnosno, od okolnosti u kojoj se takvo, subjektivno, samoidentificiranje događa. Moj je pristup u ovoj knjizi dakle situacionistički, a ne primordijalistički. "Primordijalisti smatraju da je etnicitet postojana odlika individualnog i grupnog života koja je u stanju da traje tokom dugih istorijskih perioda, a situacionisti posmatraju etničke odnose sa stanovišta dinamike, kao fluidne i promenljive- oni nisu svojina grupe, nego su jedan vid odnosa između grupa, u okviru kojih se etničke granice ne poklapaju nužno s kulturnim granicama" (ibid.: 315-316). U tom smislu, pristup koji razvijam u ovoj knjizi odbacuje socijalni biologizam i funkcionalizam, jedine među teorijama etniciteta koje prihvaćaju primordijalizam. Ne vjerujem, pritom, ni u koncept stvaranja nacije, barem ne ako on znači arbitrarno i izvankontekstualno kreiranje nacije ab ovo ili ex nihilo. Nacije se ne "rađaju", ali se stalno preoblikuju. Rijetko kada nestaju ili se pojavljuju kao novi subjekti, ali su u stalnom procesu preformuliranja, preoblikovanja, ponekad preimenovanja, a sve su u stalnoj situaciji da neprekidno dizajniraju svoj identitet. U tome je najvažnija uloga elita, koje su ujedno i dizajneri identiteta. Interakcija koja se razvija unutar elite po pitanju značenja i sadržaja poželjnog - a time ujedno i nepoželjnog- sadržaja identiteta u izravnoj je vezi s političkim procesima, a politički su procesi oni u kojima se određuju odnosi moći. Identitet je stoga u neposrednoj vezi s borbom za moć. Drugi primjer za fleksibilnost i fluidnost, te borbu za dominantno značenje i sadržaj identiteta, nalazimo u slučaju Makedonije i Makedonaca.

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

u Makedoniji se pluralizacija također pojavila na više razina. Jedna je bila etnička, između Albanaca i Makedonaca, koji su se s raspadom Jugoslavije, kao i svi drugi u regiji, našli pred pitanjima koja nikad nisu očekivali: što dalje, nakon Jugoslavije? Je li moguće konstruirati neki zajednički identitet- i, kako ga nazvati, na čemu ga utemeljiti? S obzirom na to da se država zvala Makedonija, Albanci - koji u njoj čine danas oko 25 posto stanovnika, što je više nego ukupan broj Albanaca u Srbiji dok je u njoj bilo Kosovo- već su se u startu, po definiciji, osjećali "građanima drugog reda". Nisu imali svoju posebnu autonomnu jedinicu, niti sveučilište na albanskom jeziku- što su Albanci imali u svojoj zemlji (na Kosovu) u doba dok je postojala Jugoslavija. Postavljali su pitanje svog statusa: je li moguće prihvatiti Makedoniju kao svoju dr· žavu, ako su već u samom nazivu zemlje zanemareni, odnosno iz njega isključeni. Mogu li Albanci, drugim riječima, biti Makedonci- na način na koji su mogli (možda) biti Jugoslaveni: doduše, samo pod uvjetom da Jugoslavija ne stvara jedan, jugoslavenski narod, iz kojeg bi oni- kao najveća etnička zajednica koja nije južnoslavenskog porijekla - bili, opet već po definiciji isključeni? Mogu li se identificirati s nacionalnom državom Makedonaca, ako Makedonci sami pod pojmom Makedonci razumiju isključivo etničke Makedonce? Istodobno, otvara se i pitanje tko su Makedonci? Jesu li Makedonci samo oni koji žive u Makedoniji, i samo etnički Makedonci, bez Albanaca i ostalih? Ili su Makedonci i oni koji žive u susjednim zemljama u grčkoj Makedoniji ili u Bugarskoj, a zato što je, iz historijskih razloga nekoć jedinstveni teritorij Makedonije, nakon Balkanskih ratova podijeljen u tri dijela: na ono što će kasnije biti poznato pod kolokvijalnim nazivima Vardarska, Egejska i Pirinska Makedonija? To pitanje, koje je Hugh Poulton (2ooo.) stavio u naslov svoje knjige o identitetskim pi· tanjima u Makedoniji, stvorilo je ne samo identitetsku krizu nego i odredilo vanjskopolitičku situaciju zemlje, kojoj je Grčka zapriječila ulazak u NATO i EU, tražeći da promijeni ne samo ustav i zastavu (što je Makedonija učinila) nego i ime države i nacije, kako bi se izbjegli svi mogući nesporazumi i kako bi se odustalo od navodnih teritorijalnih

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

pretenzija na grčku Makedoniju, u okviru ideje da je nova država Makedonija "nacionalna država svih Makedonaca", čiji je historijski cilj njihovo ujedinjenje. Makedonsko-grčki spor oko sadržaja pojma Makedonija i Makedonac traje i danas, 25 godina nakon što je Makedonija zadobila međunarodno priznanje svoje nezavisnosti. Makedonski odgovor na to pitanje, koje dodiruje samu bit identiteta, a time i opstanka makedonske države i nacije, imao je više pokušaja i više faza. U prvoj je Makedonija bila kooperativna, pa je uklonila sve one simbole (zastavu) i normativne akte (preambulu ustava) koji su bili neprihvatljivi Grčkoj. Grčka je pod tim uvjetima, prihvatila ime "Bivša jugoslavenska Republika Makedonija" (FYRoM: The Former Yugoslav Republic of Macedonia), ali je potom ipak tražila potpunu i značajniju promjenu imena zemlje, i to na način da se iz njega isključi bilo kakvo spominjanje riječi Makedonija. Temeljem toga je potom blokirala pristupne pregovore o članstvu te zemlje u Europskoj uniji i NATO-u. Kad se to dogodilo, Makedonija se okrenula prema antigrč­ kom nacionalizmu, te je krenula u radikalno redefiniranje vlastita nacionalnog identiteta. Rezultat toga je fascinantan projekt konstruiranja novog Skopja- Skopje 2014. Tim projektom je gotovo u potpunosti preoblikovan centar makedonskog glavnog grada, i to s političkom svrhom i porukom: da postoji izravna veza između suvremene Makedonije i antičkih Makedonaca. Svrha tog konstruiranja jest u stvaranju mita o dugotrajnosti makedonskog identiteta i o njegovu kontinuitetu sa starim, antičkim Makedoncima. U Makedoniji su se identitetska pitanja sad toliko rasplamsala, da se nacija podijelila na one koji vjeruju da su Makedonci Slaveni, i one druge, koji tvrde da nisu Slaveni nego potomci antičkih Makedonaca. Ova druga opcija, koja je na prvi pogled potpuno paradoksalna i pokazuje do koje je mjere fluidno zamišljanje nacije i njena identiteta, ima jasnu političku svrhu: da se pokaže kako su Makedonci bili na tlu Makedonije prije svih drugih: prije Albanaca (potomaka Ilira), Bugara (Slavena) pa i Grka. Radi se o konstruiranju prošlosti pri čemu država ima centralnu ulogu: ona financira konstrukciju novog identiteta, ali i nadgleda i financira dekonstrukciju starog.

66

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Njeno djelovanje je afirmativno ali i punitivna: ona potiče, ali i zabranjuje.'' Primjer za to može se vidjeti već i pri pukom pogledu na makedonsku zastavu. U socijalizmu, ona je bila potpuno crvena, a u gornjem lijevom kutu imala je samo crvenu petokraku zvijezdu obrubljenu žutim krakovima. Ta je zastava ukazivala na nerazdvojivost socijalističkog (komunističkog) identiteta s identitetom makedonske republike, odnosno nacije. Izmišljanje tradicije kako bi se osmislila neka druga, manje ideološka zastava koja bi bila više u skladu s idejom nacionalnog identiteta Makedonaca, nije bilo popularno u sistemu koji je bio antitradicionalistički (modernistički) i antinacionalistički. Uostalom, ta veza proizlazi iz činjenice da je Narodna (kasnije: Socijalistička) Republika Makedonija prva nominalno makedonska političko-državna forma koja je uopće ikad dopuštena od strane neke države u kojoj su Makedonci živjeli. S raspadom socijalizma i Jugoslavije, Makedonija je izgubila bitan, određujući sadržaj svog identiteta, a time je postalo i nemoguće da se glavni simboli te ideologije i te države nastave koristiti kao simboli identiteta nove države. Stoga je Makedonija radikalno promijenila zastavu, koju je morala iznova osmisliti (kao i Bosna i Hercegovina). Crna Gora se također odlučila na takvu radikalnu rekonstrukciju zastave, iako ne bez unutarnjih podjela oko tog pitanja i ne odmah nakon raspada Jugoslavije nego tek kasnije, pri formiranju vlastite države. No danas, zs godina nakon kraja Jugoslavije i socijalizma, Makedonija se - možda upravo iz straha od osobnih sjećanja mnogih Makedonaca (i mnogih Albanaca) na doba socijalizma i Jugoslavije -najdalje odmakla od svog bivšeg sebstva. Ona je jedina od postjugoslavenskih zemalja donijela zakon o lustraciji kojim iz javnog prostora isključuje suradnike i funkcionere prethodnog sistema, a usred Skopja je -u okviru projekta Skopje 2014. - osnovala i posebnu stalnu izložbu o žrtvama komunističkog režima u okviru novoosnovanog Muzeja makedonske borbe za državnost i samostalnost, te Muzeja žrtava komunističkog režima. Današnji makedonski identitet dakle

15

O makedonskom identitetu nakon Jugoslavije, v. u Adamson i }ović (2004.).

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

67

radikalno je drukčiji od onog prije 1990. godine, toliko radikalno da je moguće postaviti pitanje: ima li, uopće, kontinuiteta između nacionalnog identiteta Makedonaca i Makedonije prije 1990. i danas? Što povezuje Makedonce u historijski kontinuitet, na kojem suvremeni dizajneri makedonskog identiteta toliko inzistiraju? O Bosni i Hercegovini i njenim identitetskim pitanjima mnogo toga je napisano, pa ću tu temu samo ukratko spomenuti na ovom mjestu. Konstruiranje i rekonstruiranje nacionalnog, državnog, ideološkog i političkog identiteta Bosne i Hercegovine ima dugu povijest, koja uključuje identitetske politike u okvirima Otomanskog imperija, u okviru Austro-Ugarske (koja je vladala Bosnom i Hercegovinom od 1878. do 1918.) Kraljevine SHS l Jugoslavije, te socijalističke Jugoslavije. Etnička pluralizacija Bosne i Hercegovine događala se tijekom cijelog trajanja socijalističke Jugoslavije, a naročito nakon što je ona priznala Muslimane kao zasebnu i jednakopravnu jugoslavensku konstitutivnu naciju. No nakon raspada Jugoslavije, identitetska pitanja dovela su do promjene naziva te nacije u Bošnjake (1993.), iz razloga koje u svojoj knjizi odlično objašnjava Šaćir Filandra (2or2.), o čemu sam pisao u svom članku "Identitet Bošnjaka/Muslimana" (Jović, 2013.).•6 Dileme koje su se postavile pred bosanske Muslimane/Bošnjake bile su sljedeće: koliko je važan (ako je uopće važan) religijski element pri određivanju identiteta nacije (naziv Musliman implicitno je stavljao religijski element u centar identitetskog određivanja)? Jesu li Muslimani/Bošnjaci prije svega određeni svojom religijom, ili su nacija koja ima i druge identitetske označitelje, te su u tom smislu ne samo religijska, nego i nacionalna zajednica? Pitanje naziva nacije bilo je povezano i s percepcijom te nacije od strane onih koji su u trenutku kad je došlo do promjene bili važni- a to je Zapad. Zapad je devedesetih, usred užasnog rata koji je u toj zemlji stajao života oko 100 tisuća ljudi, vjerovalo se, skloniji podržati Bošnjake nego Muslimane. Promjena imena značila je

'6

Za pitanja identiteta Bošnjaka, v. i Sarač-Rujanac (2012.).

68

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

za Bošnjake također i naglašavanje odnosa prema Bosni (manje prema Hercegovini) i to naglašavanjem bliskosti ili istovjetnosti bošnjačkih i bosanskih interesa. Povezivanje nacije s državom, a ne s religijom- to je bila politička poruka ove transformacije. Promjena imena jedne nacije nije mala stvar- u Makedoniji Makedonci odbijaju učiniti isto. Ona uvijek izaziva dodatne podjele unutar same nacije. To se dogodilo i s Muslimanima/Bošnjacima. Kao što piše Dino Abazović (2012.), novo nacionalno ime za Muslimane- Bošnjak- koje je uvedeno 1993. godine (i nikad nije potvrđeno npr. referendumom), zapravo nije prihvaćeno baš lako. Od soo ispitanika u istraživanju provedenom 2007., 278 (dakle SS.?%) sebe nacionalno identificira ne kao Bošnjake nego kao Muslimane, koristeći dakle stari naziv za tu nacionalnu grupu. Manji diotek II3 (22,7%) kažu da su Bošnjaci, a pojavljuju se i dvojne odrednice, kao što su Bošnjaci/Muslimani (84 ispitanika ili 16,8 posto), te Bosanci-Hercegovci (4 ispitanika). Abazovićeva studija dakle ozbiljno ljulja sam temelj dosadašnje politike identiteta u Bosni i Hercegovini, a time i konstitucijsku strukturu Bosne i Hercegovine koja se gradi na (ovdje očigledno upi tnoj) pretpostavci da je Bosna i Hercegovina država triju naroda. Abazovićeva studija- ali i popisi stanovništva u svim postjugoslavenskim zemljama u kojima su održani, kao i (djelomično) studija Šaćira Filandre- pokazuje da se nekad jedinstveno tijelo koje se nazivalo Muslimani (od 1968. priznati kao u svemu ravnopravan jugoslavenski narod) podijelilo na dvije ili čak i više podgrupa. To je izazvalo nove strahove dizajnera identiteta bosanskih muslimana. Ne samo da su se raspale Jugoslavija i Bosna i Hercegovina, nego je sad prijetio i raspad same nacije, Muslimana/Bošnjaka. Strahovi su bili dodatno povećani zbog separatizma Cazinske krajine (Fikreta Abdića) u odnosu na centralne vlasti u Sarajevu. Njegova Zapadna Bosna proglasila je također autonomiju u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, a potom je ušla i u rat s njom, što je, zapravo, bio rijedak slučaj sukoba između dviju vojski sastavljenih od pripadnika iste nacije. Pogleda li se primjerice kako su se Bošnjaci izjašnjavali na popisima stanovništva u susjednim zemljama, vidjet će se da su podjele na

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

6g

Muslimane i Bošnjake još uvijek prisutne, čak i 23 godine nakon služ-

bene promjene imena te nacije. Izvan same Bosne i Hercegovine živi oko 300.000 nekadašnjih Muslimana, od kojih oko 45,6 posto u Srbiji, 5,7 posto u Makedoniji, a u drugim postjugoslavenskim republikama

manji udio. Na popisu stanovništva u Hrvatskoj zoo I., nekadašnji Muslimani podijelili su se na Bošnjake (20.755 osoba) i Muslimane (19.677) dakle skoro popola. Prema popisu iz 2011., u Hrvatskoj je živjelo 31.479 Bošnjaka, 7·558 Muslimana, 2.059 Bosanaca i 75 Hercegovaca. To znači da se od nekadašnje jedinstvene etničke grupe ("Muslimani", koja je na popisu 1991. u Hrvatskoj imala 43.369 pripadnika), stvorilo više grupa, od kojih je 2011. bošnjačka bila najveća (75,6 posto), ali je ipak gotovo jedna petina (18,4 posto) i dalje sebe nazivala Muslimanima, a oko pet posto Bosancima i/ili Hercegovcima. što se tiče jezika, bosanskim je jezikom govorilo 16.856 građana Hrvatske, što znači oko polovica onih koji su se izjasnili kao Bošnjaci, a svakako manje od polovice kad se Bošnjacima pribroje Muslimani i Bosanci. Slično "cijepanje" dogodilo se i u

drugim postjugoslavenskim zemljama.

Prvi popis stanovništva nakon preimenovanja iz Muslimana u Bošnjake bio je 2001. U Srbiji je tada bilo 136.087 Bošnjaka i 19.503 Muslimana. U Crnoj Gori, u kojoj je 1991. bilo 14,6 posto Muslimana, došlo je također do raslojavanja na Bošnjake (2003. 7,8 posto, 2011. 8,7 posto) i Muslimane (2003. 4,0 posto, a 2011. 3,3 posto). Bosanskim jezikom je govorilo 33.077 stanovnika (od ukupno oko 92.000 Bošnjaka i Muslimana), a bošnjačkim 3.662. U Sloveniji je 2002. bilo 21.542 Bošnjaka i 10.467 Muslimana, te 8.062 Bosanca. Po vjerskoj pripadnosti, oko 47 tisuća su bili muslimani, a bosanskim jezikom govorilo je oko 31.500 ljudi.

u Makedoniji je popis iz 1994. pokazao da je većina ostala privržena starom nazivu (Muslimani): 16.105, a manjina od 20 posto (7.560) prihvatila je novi (Bošnjaci).

70

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Dakle u svim postjugoslavenskim zemljama došlo je inicijalno dostanovitog raslojavanja nekad jedinstvene etničke grupe - Muslimana. Iako je većina prihvatila (osim u Makedoniji) novo ime (Bošnjak), značajna manjina nije. Zato je bošnjačka politička elita i strahovala- sve do popisa stanovništva 2013., odnosno do objavljivanja rezultata tog popisa (tek 2016.), da bi se isti trend mogao pokazati i u samoj Bosni i Hercegovini. Nije se dogodio zbog aktivne uloge dizajnera bošnjačkog identiteta, uz pomoć države, odnosno onih organa države koji su bili pod kontrolom te elite. Tamo gdje tog pritiska s vrha nije bilo, dogodilo se raslojavanje. To samo potvrđuje našu tezu o presudnoj ulozi države -i u njoj dizajnera identiteta- pri stvaranju, identitetskom definiranju i očuvanju nacije. Zato je vođena kampanja kako bi se spriječilo izjašnjavanje većeg broja ljudi Muslimanima ili Bosancima po etničkoj pripadnosti. Rezultati su pokazali da se rascjep među Bošnjacima ipak nije dogodio, ali složenost identifikacije po pitanju jezika i odnosa između etničkog i građanskog (državljanskog) identiteta ostaje. Između ostalog, i zato je popis stanovništva odgađan više puta, te je prvi put nakon 1991. održan tek 2013. i to pod pritiskom Europske unije. Slučaj Bosne i Hercegovine instruktivan je za ovu knjigu i u još jednom smislu. On naime potvrđuje ulogu tzv. dizajnera identiteta, u ovom slučaju složene elite u kojoj su se na istoj strani u jednom trenutku našli politički, intelektualni i vjerski vođe Muslimana/Bošnjaka, koja je apsolutno presudna u procesu priznavanja "novih" identiteta, kao i u kasnijem preimenovanju etničke grupe.

Primjer za to nalazimo u knjizi Dženite Sarač-Rujanac (2o12.: 65) na mjestu gdje ona citira jednog od vodećih bosansko-hercegovačkih socijalističkih političara, Hasana Grabčanovića, koji je pred popis stanovništva 1971. dobio zadaću da uvjeri muslimane (vjersku zajednicu) da su ujedno i Muslimani (nacija). Evo kako se toga sjeća sam Grabčanović:

"Mi, recimo", kaže on, "držimo u jednom gradu predavanje u kojem muslimanskom narodu objašnjavamo da ne treba

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

71

imati straha da se na popisu izjasne kao Muslimani, a odmah iza nas dolazi književnik Alija Nametak da poništi sve što smo rekli i objasni da Muslimani ne postoje već da su to Hrvati islamske vjeroispovijesti. Ali, mi smo bili vlast, pa ja zovem Nametka da mu najprije objasnim stvar, a onda mu malo priprijetim da ću objaviti sve što znam, a znam dosta o njegovom držanju u studentskim danima u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata kada je bio uključen u aktualni politički trend u Hrvatskoj. Tu se on prepadne i obeća da više neće osporavati partijsku politiku glede Muslimana." Tako se, otprilike, odlukom elite, koja je provedena bez nekog demokratskog referenduma ili šire javne diskusije, usred rata, odlučilo i za novo ime- Bošnjak. Odluka je donijeta 1993., također kao rezultat rasprave u- sada obnovljenoj- društvenoj eliti, a potom je jednostavno objavljena. Država ju je, potom, provela. Kako bi se izbjegao svaki nesporazum, država je i prije popisa stanovništva 2013. aktivno agitirala da se građani (odnosno oni građani koji su tako htjeli) izjasne "ispravno", organizirajući kampanju s porukom: "jezik bosanski, vjera muslimanska, nacija bošnjačka". I u tom slučaju, uz tek malo pretjerivanja, mogli bismo reći da se pokazalo da u konsolidiranim državama narod odlučuje tko je politička elita, a u društvima u kojima se identiteti neprestano preoblikuju elita odlučuje tko mu je narod. U prvima, narod bira imena političara koji će vladati, a u drugima političari biraju ime naroda nad kojim će vladati.

Sve ovo nam pokazuje da su identitetska pitanja važna ali i složena, i da identiteti nisu nikakva fiksna kategorija, nego su fleksibilni i podložni promjenama. Zbog toga je malo vjerojatno da će bilo koji pokušaj elita daga cementiraju uspjeti. Vjerojatnije je da će samo antagonizirati nezadovoljne i potisnute, koji će tražiti neformalne načine izražavanja svog identiteta. Raspad Jugoslavije i promjene koje su se zbog njega dogodile pobrisale su stare okvire, i time omogućile skoro pa prazno polje u kojem je dizajniranje identiteta bilo moguće, pa čak i nužno, ako

72

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

se željela stvoriti nova situacija. Tranzicija iz jednog poretka u drugi u zemlji kao što je Jugoslavija i u njenim državama-nasljednicama stoga nije bila samo jednostruka (politička), ni dvostruka (politička i ekonomska), pa niti trostruka (politička, ekonomska, državna), kao što su prije bile tranzicije u Latinskoj Americi, Južnoj Europi ili nekim istoč­ noeuropskim zemljama. Ona je bila kompliciranija za još dva, po mom sudu ključna, elementa. Ta dva elementa tranzicije, koja su karakterizirala i ključno određivala njen tok i (ne)uspjeh bili su: identitetska tranzicija, te tranzicija iz mira u rat, a potom i iz rata u mir. Postjugoslavenske tranzicije bile su peterostruke. Istodobno se mijenjao politički sustav (iz nestranačko-jednostranačkog u višestranački sa snažnim elementima jednostranačja), ekonomski sustav (iz planskog sa snažnim elementima tržišta, u tržišni sa snažnim državnim intervencionizmom), državni okvir (iz jedne države s visokim stupnjem autonomije i kvazidržavnosti republika, u više država bez autonomije za niže jedinice vlasti i manjine), identitetska politika (jer su se sadržaji identiteta značajno mijenjali, neki su nestali a drugi su preimenovani), a bila je to i tranzicija iz mira u rat i iz rata u mir, po čemu je postjugoslavenski prostor postao iznimkom u odnosu na sve ostale tranzicijske zemlje u Europi nakon kraja Hladnog rata. U toj peterostrukosti vidimo glavni specifičan element tranzicije u postjugoslavenskim zemljama, a naročito u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, koje su bile i najviše zahvaćene i identitetskim promjenama i promjenama povezani m s ratom i mirom.'7

17 Za više o tranziciji i tranzitologiji, v. Jović (20IO.). Utom članku razvijam kritički pristup prema dominantnim smjerovima tranzitologije razvijene nakon 1989. i primijenjene na zemlje postsocijalističke Europe. Tranzicijska teorija koja je

primijenjena u slučajevima Latinske Amerike i Južne Europe bila je daleko skeptičnija prema konačnom ishodu samih promjena, i nije bila teleologijska i deterministička. Za razliku od toga nova tranzitologija bila je uglavnom stilizirana tako da se prethodna ideja o socijalizmu kao prijelaznom razdoblju jednostavno "obrnula na glavu" i pokušala se primijeniti na slučajeve istočnoeuropskih država. O peterostrukoj tranziciji tek treba pisati- možda u nekom drugom radu, odnosno knjizi. Za ovu knjigu je važno međutim da se ona fokusira na dvije "zadnje" od tih pet

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

73

U ovoj se knjizi dakle usredotočujem na ova zadnja dva aspekta tranzicije, smatrajući da su oni dosad bili ponešto zanemareni u analizama postjugoslavenske politike i društva. Moj se pristup temelji na pokušaju da s pozicije četvrte i pete tranzicije objasnimo djelovanje aktera u političkoj sferi i u sferi izgradnje države, dok ću se tek sporadično baviti pitanjima utjecaja tih dviju tranzicija na pitanja transformacije ekonomskog sustava. Tranzicijske su teorije i kod nas najviše pozornosti ionako posvetile ekonomskim pitanjima, pa možda nema potrebe da se njima detaljnije bavim u ovoj knjizi. Za razliku od toga, interakcija između dizajniranja i preoblikovanja identiteta, rata s jedne i političkog sistema i države s druge strane nije dosad bila u fokusu. Taj fokus stoga odabiremo u ovoj knjizi.

3. četvrta i peta tranzicija Moj pristup polazi od zaključka koji je Vjeran Katunarić iznio u predgovoru svoje knjige Rajska zajednica i društveni pakao: sociološka razmatranja (2013.), rekavši da "smrt jednog društva ne znači doslovce njegov nestanak, nego nastavak života u drugim oblicima" (Katunarić, 2013.: 7). Iako je stari sistem (a u širem smislu se to odnosi na prethodne sisteme, uključujući i imperijalne, a ne samo na onaj koji je neposredno prethodio nastanku novih država 1991. godine) nestao, mnoge njegove prakse su nastavljene u novom obliku, a mnogi ljudi koji su oblikovali prethodni, nastavili su oblikovati i novi sustav, ma koliko se elite trudile to negirati. Odnosi se to i na proces oblikovanja identiteta, kao i na sudjelovanje u ratu i poslijeratnoj interpretaciji rata, za koju držimo da predstavlja ključan element novog nacionalnog identiteta

tranzicija: na identitetsku i tranziciju iz mira u rat l iz rata u mir. Te su dvije dimenzije tranzicije u drugoj literaturi o tranziciji relativno slabo zastupljene, a zapravo su ključne, jer su odredile i smjeri ishod političke, ekonomske i državne tranzicije. Ono što se događalo u te tri prethodne tranzicije ne može se razumjeti bez prethodnog fokusa na ove dvije zadnje tranzicije.

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

74

u Hrvatskoj. To znači da su mnogi elementi autoritarnosti18 - koji su karakterizirali jugoslavensko društvo čak i neposredno prije promjena koje su nastupile s krajem Hladnog rata- nastavljeni u novom obliku. Mnogi dijelovi elite nastavili su biti elita i u novom poretku, samo su promijenili simbole i sadržaje, ali često ne i matricu autoritarnosti koju su razvile u doba prethodnog poretka. Slično Gagnonu (2004.), i Katunarić naglašava ulogu tih elita u proizvodnji nove autoritarnosti, pa konačno

i rata. Te su elite u priličnoj mjeri izrežirale zbivanja koja su uslijedila, računajući na to da će nastupajući kaos ići u prilog starom rješenju, politici čvrste ruke. Pored toga, pripadnici stare

elite uspjeli su se u

većem

broju infiltrirati u

~~nove"

elite,

uzimajući

u obzir i protagoniste starog režima koji su u jednom momentu ispali iz borbe za vlast, a sada su se vratili kao "osvetnici". Uglavnom, "nove" metode vladanja u nečemu su iste kao i stare: menedžeri i intelektualci, odnosno struč· njaci, i dalje su pod tutorstvom političara. Na taj se način svjesno i nesvjesno blokira modernizacija društva, čime se stvara "začarani krug" (ne)razvoja nerazvijene zemlje. Neprestanim zaoštravanjem političkog sukoba u ime nacionalnog

' 8 Katunarić zaključuje daje oko 55 posto odgovora dobivenih u sociološkim istraživanjima provedenim 1989. bilo "na strani autoritarnosti", dok je oko 40% stanovnika u Hrvatskoj izražavalo antiautoritarne stavove. "Autoritarni sindrom predstavljao je posljednje i najdjelotvornije utočište za brze političke promjene i učvršćenje novih političkih elita. Time se, u krajnjoj liniji, može i objasniti činje­ nica što su ljudi u relativno kratkom vremenu povećali etničku distancu i prihvatili etničke raskole. Dok se etnički sukob sam po sebi ne da jednostavno i lako racionalizirati, prihvaćanje vlasti moguće je racionalizirati, a time indirektno i etnički sukob, pa možda i rat u zemlji. Autoritarni sindrom predstavlja oblik dugotrajne adaptacije na okolnosti, uglavnom nepromijenjene odnose u društvu, prije svega odnos dominacije ... Većinski novoizabrane političke elite oslanjaju se na onaj dio populacije u kojem je snažno usidren autoritarni sindrom." (Katunarić, 2013: 177.

ii76.)

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

75

pitanja razvojne šanse se odgađaju ili definitivno upropaštavaju, ali to osigurava populističkim elitama vladajući položaj u društvu, makar provincijaliziranom i polufeudaliziranom. Razvoj bi donio drugačiju postavu na sceni društvene moći, pa je jasno da se oni koji se bore za "domovinu", bore prvenstveno za vlastiti položaj (ibid., 2009.: 167-8). Pa ipak, u mnogočemu su te stare elite povele i radikalno drukčiju politiku, pokušavajući na isti, autoritaran način, preoblikovati društvo. Iskustvo koje su stekle u socijalističkom periodu, u kojem se također promovirala revolucija i radikalna transformacija odozgo, bilo je korisno. Kakvo su društvo zatekle, a kakvo su htjele stvoriti? U odgovoru na to pitanje, najjednostavnije je reći: zatekle su etnički pluralističko društvo iz kojeg je bilo teško, bez sile i nasilja gotovo nemoguće, stvoriti etnički homogene nacije, a u nekim slučajevima i odrediti neku jasnu, "prirodnu", nedvosmislenu, liniju razgraničenja, odnosno granicu. Zatekle su društvo u kojem je nacionalni identitet bio sasvim drukčije definiran od onoga što su zahtijevale nove ideologije, prije svega utemeljene na ideji stvaranja nacionalnih država, koja je u taj prostor uvezena sa Zapada, a nije bila autohtona. Zatekle su slabu državu koja je sama proglasila svoje vlastito ukidanje ("odumiranje") ciljem svojih svjesnih akcija. Državu koja nije radila na stvaranju jedne, jugoslavenske nacije, nego je svoj identitet gradila na ideologiji specifičnog, samoupravnog puta u socijalizam. Iz toga je trebalo napraviti sasvim drukčiji sistem, koji bi se temeljio na nacionalizmu, ideji nacionalne homogenosti, zajedništva i jedinstva unutar nacije.

Bez obzira na to što nacionalisti i nacionalni mitotvorci tvrde upravo suprotno, nacije nisu nikakav monolitni blok, koji je iznutra homogen i s jasnim granicama. One to nisu nigdje, a naročito nisu na Balkanu, koji je u cijeloj svojoj povijesti bio granično područje dvaju velikih imperija: austrougarskog i otomanskog. Imperiji su poznati po tome da toleriraju kulturalnu i identitetsku pluralnost, pod uvjetom da su

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

grupe koje su različite od dominantne lojalne vladaru. štoviše, imperiji potiču raznolikost, kako bi lakše upravljali- naročito svojim perifernim krajevima. "Podijeli, pa vladaj", bila je logika oba imperija koji su se protezali na Balkanu, a ta je logika i praksa stvorila izniman pluralizam kultura na tlu nekadašnje Jugoslavije. Pluralnost je bila glavna osobina ovih krajeva. Identiteti su bili u mnogočemu isprepleteni, s mnogim elementima koje su dijelili i gdje nisu postojale jasne granice između Nas i Njih. Postojao je Drugi, ali taj Drugi nije nužno bio Neprijatelj, nego susjed, odnosno komšija (za koncept komšiluka na Balkanu, v. Bougarel, 2004.). Identiteti su stoga bili fleksibilni- kao što pokazuju primjerice antropološka istraživanja Gera Duijzingsa na Kosovu (Duijzings, 2001.), i Tone Bringe o Bosni i Hercegovini (1995-)- Osim toga, oni su imali dugotrajno iskustvo suživota u komšiluku/dobrosusjedstvu u okviru imperija u kojima su živjeli. Taj suživot onemogućavao je jasne i oštre granice između nas i njih. A budući da je i iznad nas i iznad njih postojao Vrhovni Arbitar (Sultan i Car/Kralj) uspostavljeni su koliko-toliko neutralni i od obje strane udaljeni autoriteti koji su posredovali u sporovima.

Taj se sistem potom- u moderniziranoj verziji- nastavio u socijalistič­ koj Jugoslaviji, koja nije bila nacionalna država, pa nije ni pokušavala stvoriti neku zajedničku jugoslavensku naciju. Ona je također imala svog Vrhovnog Arbitra (Josipa Broza Tita), koji je pokušavao- s prilič­ nim uspjehom - zadržati ekvidistancu prema svim narodima i grupama. Ideja bratstva i jedinstva i socijalističkog internacionalizma omogućila je suživot, komšiluk, između njenih raznih nacija i manjina, koje su od sredine šezdesetih godina nazivane narodnostima. Socijalističku je Jugoslaviju na okupu trebala držati zajednička ideologija, a ne samo etničko porijeklo njenih naroda. Ta ideologija bila je ambivalentna u odnosu na nacionalno pitanje, pa su razni narodi u njoj mogli koristiti - po načelu kolaža - ono što im je odgovaralo. Zato su i jugoslavenski pravni dokumenti, uključujući njene ustave, bili tako nejasni: ta je nejasnoća omogućavala kompromise.

77

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

Socijalistički

sistem, koji je uspostavljen u jugoslaviji nakon 1945., te je zabranjivao pojavljivanje alternativnih političkih stranaka ili ideoloških konstrukata. Njime je praktički upravljala jedna partija, a najveću moć imao je jedan čovjek: )osip Broz Tito, sve do pred sam kraj svog života. Ali, u etničkom i kulturalnom smislu jugoslavenski je socijalistički sistem bio prilično pluralističan. Ne samo da nije pokušavao stvoriti jedan jedinstveni jugoslavenski narod, nego je priznavao i one identitete koji dotad nisu bili politički subjekti te ih je uzdigao na razinu jednaku tzv. Starim nacijama" (Srbima, Hrvatima i Slovencima). To se dogodilo s bosanskim Muslimanima (i Bosnom i Hercegovinom kao jednakopravnom republikom u jugoslaviji), Makedoncima (i Makedonijom), te Crnogorcima (Crnom Gorom, čija je nominalna državnost obnovljena unutar Jugoslavije 1945.), dok su u kasnijoj fazi, naročito nakon 1966. (ustavnim amandmanima iz 1967. i nakon prvih demonstracija na Kosovu 1968.) i kosovski Albanci (odnosno pokrajina Kosovo i Metohija) dobili visok stupanj autonomije i zaštite. No sistem je i dalje ostao vođen načelom "nacionalno po formi, socijalističko po sadržaju" - a to je značilo: u formi pluralistične, a u sadržaju monističko. Monistički karakter ideologije u jugoslaviji sprječavao je ili ograničavao političku pluralizaciju, a time je sputavao i slobodnu diskusiju o identitetskim pitanjima. Mnoga od njih bila su potisnuta na margine, tabuizirana i mitologizirana. Nije se smjelo o njima govoriti. Primjerice o sudbini esula u našim školama nikad nije bilo ni spomena, ili ako jest, onda se govorilo na tabuizirani način, da se ne bi povela ozbiljna rasprava (o sudbini esula, v. Sallinger, 2003. i Markovina, 2015.). Drugi svjetski rat i poraće bilo je također izvor mitova i tabua, a ne polje slobodne diskusije. Jugoslavenski poredak bio je nominalno pluralističan, ali nije bio demokratičan'' i sigurno nije bio liberalan. Umjesto demokratizacije politički je i ideološki homogenizirao društvo,

11

'9 Ovdje, iz razloga razumljivosti argumenta, svjesno pomalo odstupam od načela kontekstualnosti, da ne bih proizveo nesporazum. Naime to je li neki sistem demo· kratičan odnosno demokratski ili nije (razlika između ta dva pojma je u tome što je demokratičnost tendencija, a demokracija stanje), ovisi o torne kako definiramo

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

događala se permanentna decentralizacija i deetatizacija. Ta je kombinacija proizvodila policentrični autoritarizam, koji je jačao republičke strukture, a time i nacionalizam. Poredak je bio svoj vlastiti grobar, jer je stvarao dezintegraciju. To se događalo iz više razloga, o kojima ovdje možemo samo ukratko reći da se svode na sljedeće: želju da se marksistički koncept "odumiranja države" kroz njeno "podruštvljavanje" iz ideje pretvori u praksu; strah od prigovora da je socijalistički poredak izgubio svoj identitet, tj. razlikovnost u odnosu na staljinistički i u odnosu na starojugoslavenski (oba su bila, navodno, centralizirana, a ovaj drugi je, navodno, stvarao i jugoslavensku naciju); na kompromise koje su diktirali stvarni politički, kulturni i ekonomski interesi republika i pokrajina; te rezultat neprekidne borbe za moć, koja se odvijala i u socijalističkom poretku. Socijalizam nije bio nepolitičan i nije bio beskonfliktan, a u nedostatku drugih mogućnosti sve republičke i pokrajinske partijske organizacije postale su kvazipartije, koje se međusobno natječu, a ponekad i konfrontiraju, ili pak sklapaju

pojam demokracija. Za marksiste, politička ili formalna demokracija u stvarnosti nije demokracija, jer u njoj građani imaju mogućnost tek periodičnog odlučivanja i to izborom između vrlo sličnih opcija koje ne mogu konstituirati poredak koji bi bio u korist većine, niti onaj u kojem bi većina stvarno odlučivala o bitnim pitanjima. Prava je demokracija, za marksiste, a time i za jugoslavenski ideokratski marksistički poredak, samo ona koja ima u sebi ekonomsku dimenziju, odnosno koja omogućuje jednakost u pogledu ekonomske i društvene, a time i političke moći. Time ujedno omogućuje i emancipaciju, odnosno oslobođenje od ekonomskih i društvenih uvjeta koji proizvode neslobodu. Jugoslavenski je poredak smatrao da se njegova demokratičnost mjeri sudjelovanjem onih koji proizvode vrijednosti u odlučivanju o raspodjeli dohotka, odnosno (da upotrijebimo pojam koji pripada nekom drugom kontekstu) profita. Kroz radničke savjete, te kroz delegatski sistem, oni su imali tu mogućnost, makar nominalno: u stvarnosti je i taj, kao i svaki drugi, sustav funkcionirao s teškoćama i samo s polovičnim uspjehom. U kontekstu u kojem sam ovdje spomenuo demokratičnost, mislim na današnje razumijevanje demokracije koje nužno uključuje element izborne (elektoralne) demokracije, odnosno mogućnost izbora između raznih kandidata i stranaka, a ne i elemente ekonomske demokracije. Suvremeni bi marksisti takav (liberalno-demokratski) poredak smatrali elitističkim i stoga nedemokratskim, jer on štiti interese manjine koja je stekla moć izvan samog političkog procesa.

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

79

međusobne saveze protiv neke treće. Nedostatak demokratičnosti vo~ dio je u nacionalizam, u politiku etničkog i svakog drugog homogeniziranja unutar vlastitih granica. Mnogi vodeći jugoslavenski komunisti postali su, time, ujedno i nacionalisti, a oni drugi- koji to nisu htjeli postati - prokazani su kao dogmatici, jer su zagovarali ideologiju internacionalizma i klase, a ne ono za što su pripadnici ove prve grupe smatrali da predstavlja "stvarne interese" republika~nacija. Ti drugi su, posebno u sedamdesetim godinama, zagovarali snažniji marksistički, radnički, klasni pristup vođenju politike (primjerice donošenjem Zakona o udruženom radu, predlaganjem formiranja Vijeća udruženog rada u Skupštini SFRJ, povezivanjem škole i tvornice u obrazovnoj reformi, jačanjem samoupravljanja i dr.), dok su nacionalisti u partiji već smatrali da treba napustiti te idea/ističke utopije i baviti se onim što je za jugoslaviju potencijalno najopasnije- a to je: nacionalno pitanje, pozicija naše republike ili pokrajine u federaciji, njen ekonomski razvoj i status u odnosu na druge u jugoslaviji.

Te su se podjele i razlike, koje su oduvijek postojale, s vremenom samo intenzivirale, pa je već sredinom šezdesetih jugoslavija zapala u krizu ideologije koja je imala, sasvim očekivano s obzirom na opisane tren~ dove, karakter sukoba oko nacionalnog pitanja. U Hrvatskoj je ta kriza najdirektnije stvorila ono što se tada - u socijalističkom vokabularu -nazivalo masovnim pokretom ili maspokom, a kasnije je, nakon 1990. nazvano Hrvatskim proljećem da bi se taj događaj tim preimenovanjem povezala s Praškim proljećem iz 1968., iako je s njim imao relativno malo zajedničkog.

Pluralizacija politike i društva - do koje je došlo i na horizontalnom i na vertikalnom nivou (tj. i unutar republika odnosno između republika, i između republika i federacije) - bila je neizbježna u situaciji napuštanja totalitarnih praksi i politika. Ona se nije svodila samo na ponovno otvaranje nacionalnog pitanja, nego i na otvaranje prostora za nove interpretacije prošlosti, do koje je djelomično došlo već sredinom osamdesetih, prije svega u Srbiji i Sloveniji (o čemu pišu )asna

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

So

Dragović-Sasa, 2002. i Nick Miller, 2008.). Liberalizacija jugoslavenskog društva osamdesetih godina, omogućila je mnogima koji su prije bili ušutkani zbog autoritarnog karaktera režima da se oglase i u javnosti iznesu svoje viđenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Taj proces nosio je sa sobom rizike, iako su oni već sredinom tog desetljeća bili daleko manji nego ikad prije. Trendovi liberalizacije društva i popuštanja političkih stega doveli su do toga da je u drugoj polovici osamdesetih godina jugoslavensko društvo u stvarnosti već bilo i politički pluralistične, što se vidjelo kad su se prvi put sjednice Centralnog komiteta SKJ počele televizijski prenositi. Razlike između slovenske i srpske organizacije SKJ bile su veće nego što su u konsolidiranim demokracijama između stranaka desnice i ljevice, posebno u društvima u kojima se ne otvaraju duboka egzistencijalna pitanja kao što je karakter federalizma ili poželjnost/nepoželjnost opstanka zemlje, što je sve bio slučaj u SKJ već 1988. i svakako 1989.

Zato i Lalović (2008.) i Katunarić govore o toj fazi kao o nekom "zlatnom dobu" liberalizacije i stvarnoj šansi za reformizam, odnosno za napuštanje autoritarnog modela vladanja te tvrde da je s prvim demokratskim izborima u 1990. taj trend zapravo prekinut. Katunarić

kaže:

Kada smo 1987. opisivali ljestvicu autoritarnosti u Hrvatskoj, na osnovi podataka iz istraživanja 1985., koji su bili otprilike isti, naš komentar je bio nešto drugačije intoniran. Tada su konjunkturni trendovi na političkoj sceni bili u znaku reformizma i početnog uspona novih ili alternativnih društvenih pokreta. Da su se oni nastavili i razvijali, vjerojatno bi došlo do drugačijeg spajanja konjunkturnih (političkih) procesa i psihološki dubinske strukture, tj. reformizma i antiautoritarizma. Ovako je došlo do spajanja političke autoritarnosti, koja potiče (neo)konzervativizam, etnonacionalizam ('•teritorijalni menadžment" i prekrajanje i/ili utvrđivanje granica

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

8!

kao etnopolitičkih metoda novih nomenklatura) te "monarhijski arhetip" (arhaični monoteizam, sada u sekularnom obliku nacionalnog Vođe, koji predstavlja ili nasljeđuje Oca naroda) - s patrijarhalnim autoritetom (autoritarni odgoj djece i seksizam) (Katunarić, 2013.: 179). On taj prekid s reformističkim i liberalnim trendovima vidi, između ostalog, i u neuspjehu reformističkih stranaka. No ona je najvidljivija u dramatičnom porastu svih indikatora etničke i socijalne distance u Hrvatskoj, posebno između Hrvata i Srba. Katunarić navodi istraživanja u kojima se od građana tražilo da odgovore na pitanje: "S kojim pripadnicima navedenih naroda biste najradije radili?" i otkriva da je između 1985. i 1989. došlo do značajnog povećanja samopreferencija kod Hrvata, koji su 1989. u daleko većem broju odgovarali da žele raditi, prije svega, s Hrvatima. S druge strane, Srbi najviše preferiraju Hrvate, a tek potom pripadnike svog naroda kao poželjne suradnike, a isto je i s Jugoslavenima. Katunarić to objašnjava porastom hrvatskog nacionalizma u Hrvatskoj, što se osjetilo već 1989. "Budući da je hrvatska nacionalistička kampanja (u Hrvatskoj) krenula prva, a ostale su, prije svega srpska, nešto kasnije uslijedile, Srbi i Jugoslaveni su se očigledno pokušali adaptirati na takvo stanje, što ukazuje i na izvjesnu dozu anksioznosti" (Katunarić, 2013.: 172). Slične trendove zatvaranja najveće nacije u sebe, iako ne u istom intenzitetu, Katunarić primjećuje u Bosni i Hercegovini, gdje Muslimani izražavaju najveću samopreferenciju, dok Srbi preferiraju podjednako Srbe i Muslimane, a Hrvati podjednako Muslimane i Hrvate. Zaključujući analizu tih trendova, koji su se pojavili ne samo s obzirom na pitanje odabira poželjnih suradnika na poslu, nego i u drugim sferama (poželjnog bračnog partnera, susjeda, prijatelja i sl.), on zaključuje da "takvo povećanje samopreferencije očito nema osnovu u nekakvoj tradicionalnoj netrpeljivosti na etničkoj osnovi, osobito ne nekoj selektivnoj ili potencijalno 'koalicijskoj', nego je u izravnoj vezi s političkim sukobima koji su uslijedili. Kako u dugotrajnoj prošlosti, tako i sada, čitav mitsko-simbolički kompleks, uključujući mit o vlastitoj državi, te nacionalistička ili

82

DEJAN JOVIĆ, R.AT l MIT

imperijalistička ideologija dolaze 'odozgo', iz redova elita koje se bore za vlast ili učvršćenje u postojećoj vlasti. U proteklih četrdesetak godina iz te je sfere dolazio imperativ 'bratimite se!', a sada dolazi imperativ 'razdvajajte se!', 'ratujte!'." (ibid., 2013.: 172-3).

Dragutin Lalović pak u svojoj analizi (koju ćemo u ovoj knjizi još spominjati), također primjećuje da je poredak koji je srušen 1990., bio po mnogočemu liberalniji i tolerantniji prema pluralizmu od onog koji je stvoren početkom devedesetih godina. Uvodeći pojmove Prva republika za Socijalističku Republiku Hrvatsku (1945.-1990.), i Druga republika (za onu nakon 1990.), Lalović kaže: Moja je teza da je riječ o proturječnom nastavku demokratizacije hrvatskog političkog poretka, uz slabljenje liberalnih i pluralističkih te jačanje i prevlast populističkih i totalitarističkih značajki političkog života (1989.-1992.). Usporedimo li Prvu hrvatsku republiku s Drugom, pogotovo ako demokratski karakter Prve republike prosuđujemo prema njezinim posljednjim godinama (s vrhuncem u Markovićevu razdoblju, dakle do travnja 1990.), a demokratski karakter Druge republike prema njezinim prvim godinama (1990.-1995.), u razdoblju rascjepa i rata, čini se da je prvo razdoblje bilo demokratski izglednije. Drukčije rečeno, izgleda nedvojbeno kako je dolazak HDZ-a na vlast prije bio prekid s dotadašnjim demokratskim promjenama negoli njihov dosljedni nastavak. I gle čuda, kao da je stupanj slobode bio veći u formalno totalitarnom sustavu (jednostranački sustav, nekompetitivni izbori) negoli u formalno demokratskom (višestranačje, kompetitivni ili barem semikompetitivni izbori). Kao da je zapravo riječ o obrnutom procesu: padu iz demokratskog stanja (stanja s prevladavajućim demokratskim tendencijama) u totalitarno stanje (stanje s prevladavajućim desnototalitarnim tendencijama) (Lalović, 2008.: 147).

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

I doista, kao da se u našim krajevima, uključujući i u Hrvatskoj, godina 1989. uopće nije dogodila, posebno ne na način na koji je ona kasnije bila interpretirana, kao pobjeda liberalizma nad svim alternativama, a time i kao godina u kojoj je Europa, nakon dugog ideološko-političkog sukoba između svog Istoka i Zapada, napokon stvorila pretpostavke za jednu, liberalno·demokratsku Europu, a time i za trajni mir, preduvjet kojeg su liberalizacija i demokratizacija u svim njenim zemljama. Dogodio nam se potop, kako je slikovito objasnio ]osip Županov (1995.). Dogodio nam se rat, koji je samo u Bosni i Hercegovini odnio oko 100 tisuća života, a u Hrvatskoj više od zo tisuća, i koji je mnoge ljude učinio nesretnima: izbjeglicama, prognanicima, žrtvama, ljudima bez miro· vine, bez prava, državljanstva i statusa. Uništio je mnoge mirne i sretne živote i suživote. Umjesto 1989., dogodila nam se 1991., koja je po svemu bila "obrnuta 1989." A potom je ta 1991., postala (da parafraziramo naslov knjige Slavka Goldsteina) godina koja se vraća, i od koje se ne možemo odmaknuti ni četvrt stoljeća kasnije. Institucionalizacija političkog pluralizma i trendovi u drugim dijelovima Europe davali su još r989. nadu da će se nastaviti reformistički trendovi. No liberalne reforme su plašile zagovornike politike "nacionalnog jedinstva" i homogenizacije, koji na liberalizam i liberalne vrijednosti, pa i na pluralizam, gledaju sa skeptičnošću. Ideološki i identitetski rascjepi, koji su sami po sebi u liberalnim demokracijama sasvim normalna pojava, doveli su ovdje do osjećaja da "nema jedinstva" i da ga je nužno postići- ako treba i novom konstrukcijom identiteta, isključivanjem, zabranama ili marginaliziranjima. Dizajneri novog nacionalnog identiteta, koji su u Hrvatskoj prevladali na prvim izborima s oko 40 posto glasova onih koji su glasali," poveli su politiku

•o Iako se u današnjim mitskim interpretacijama pobjede HDZ-a na izborima 1990. godine naglašava gotovo "plebiscitarna podrška" hrvatskog naroda toj stranci i njenom programu, HDZ je u prvom krugu izbora za tadašnje Društveno-političko vijeće Sabora (koji su bili najrelevantniji za očitovanje volje birača zbog univerzalnog i jednakog prava glasa) dobio r.2oo.6gr glas od ukupno 2.996.250 birača koji

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

zaustavljanja trendova koji su započeti u završnoj fazi prethodnog poretka, i započeli su politiku etnonacionalističke konstrukcije nove nacionalne države, ne pitajući pritom za cijenu. Države koje su nastale na nacionalističkim temeljima, nastojale su izbjeći svaku pluralizaciju, te su počele primjenjivati silu protiv separatizma ili separatističkih težnji. To je dovelo do novih sukoba. Uz to, liberalizam- koji se promovi ralo pod nazivom "ljudskog lica" socijalizma" - bio je potpuno

su glasali (glasalo je 84,54% od 3-544-I22 registrirana birača). To je bilo 40,I posto glasova ili 33,9 posto ukupnog broja registriranih birača. U drugom krugu, HDZ je dobio 708.007 glasova, što je (uz manju izlaznost) bilo 40,8 posto onih koji su glasali, odnosno 30,5 posto ukupnog broja registriranih birača. Rezultati su bili slični u izborima za Vijeće općina Sabora SR Hrvatske: HDZ je dobio 42,2 posto u prvom i 40,2 posto u drugom krugu. U izborima za treće vijeće, Vijeće udruženog rada, HDZ je dobio 32,7 posto u prvom krugu i 28,3 posto u drugom krugu glasanja. Zbog izbornog sustava koji je primijenjen na tim izborima, HDZ je dobio 205 od ukupno 356 zastupnika, odnosno većinu od 57,6 posto. Imao je također većinu u sva tri vijeća Sabora. Iako se radi o značajnoj i sasvim legitimnoj pobjedi na izborima, ne može se govoriti ni o kakvom "plebiscitu". Za rezultate izbora, v. Grdešić i dr., (1991.: 202-207). l l I danas konzervativci kritiziraju socijalizam ili čak "komunizam", a zapravo misle na liberalne vrijednosti i dostignuća, koja je socijalizam jednim dijelom prihvatio. Oni primjerice traže zabranu abortusa, tvrdeći da je permisivnost prema abortusu posljedica i nasljeđe komunizma. Traže povratak religije u škole i medije, tvrdeći da je sekularizacija- proizvod komunizma. Protive se pravima za LGBT-zajednicu tvrdeći da su oni koji ih zagovaraju, zapravo, komunisti i Jugoslaveni, iako su prava za tu zajednicu u socijalizmu bila vrlo ograničena, a do 1977. homoseksualizam je bio i zakonom zabranjen u Hrvatskoj. Prava žena, koja su proizvod dugo· trajne borbe feministkinja i liberala, također povezuju s komunizmom. Primjerice Međunarodni dan žena, 8. marta, proglašavaju komunističkim praznikom, pa ga ne slave - iako je to spomen-dan na događaj koji se dogodio daleko prije socijalističke "revolucije" u Jugoslaviji. Istodobno, konzervativci imaju pravo kad kažu da je socijalizam doista značajno emancipirao one grupe stanovnika koji su u tradicionalnom, konzervativnom društvu podčinjene i neravnopravne. Čak i kad se radi o seksualnim slobodama, socijalizam je učinio iskorak koji je bio avangardan u odnosu na mnoge zapadnoeuropske zemlje. Dekriminalizacija homoseksualnosti u Irskoj se primjerice dogodila tek I993. godine, a većina zapadno-europskih zemalja je sve do kraja osamdesetih godina bila vrlo restriktivna prema tom pitanju. O seksualnim slobodama u socijalizmu svjedoče i brojni primjeri filmova

REKONSTRUKCIJA IDENTITETA NAKON HISTORIJSKE TRAUME

ss

neprihvatljiv konzervativnom, antimodernizacijskom i antiprosvjetiteljskom karakteru novih vlasti, koje su obećavale restauraciju zamišljene slavne prošlosti, one koja je postojala prije socijalizma, pa je njihov antisocijalizam ujedno i antiliberalizam. Simbioza nacionalizma i antisekularžzma bila je tada, 1990., dominantan trend u Hrvatskoj. A politika neosjetljivosti prema manjinama i bilo kakvoj ideji autonomije (možda baš zato što je ta ideja bila prihvatljiva komunistima, koji su formirali autonomne pokrajine) povela je zemlju na put nazadovanja, ne napretka. Umjesto da se iskoriste prednosti liberalizacije poretka koje im je u nasljeđe ostavio socijalizam, i da se što prije reformira Jugoslavija koja bi potom postala prva zemlja istočne Europe koja bi se pridružila zapadnim integracijama, zemlje nasljednice krenule su sasvim drugim putem: putem zatvaranja u nacionalne granice, agresivnosti i politike nametanja, udaljavanja od liberalne Europe, kao i- najgore- udaljavanja od politike mira. Nije bilo ni znanja ni volje da se razlike prihvate kao normalno stanje, niti je bilo dovoljno vještine da se njima upravlja održivo ili progresivno. Rat je postao najprije jedna od mogućnosti, a potom je sve učinjeno da postane i jedina mogućnost. Time su na jednu traumu- raspada države, ideologije, prava i sustava vrijednosti- odgovorili stvaranjem druge, još veće. Ali, ipak, u nadi da će tom drugom traumom moći sami upravljati. Ako već nisu imali kontrolu nad procesom raspada jugoslavije, ako ih je on iznenadio, onda će sada, u ovoj novoj traumi, imati čvrsto prst na pulsu događaja. Kroz rat će "stvoriti državu" i zadržati autoritarnu kontrolu nad njom. A potom će, kroz mit o ratu, trajno onemogućavati da bilo tko i bilo kad izazove tu apsolutnu kontrolu, stečenu ratnim zaslugama.

snimljenih u tom razdoblju, u kojima gotovo redovito ima vrlo eksplicitnih scena, koje bi i u zapadnoj kinematografiji bile kontroverzne. O povezivanju liberalnih vrijednosti s "komunizmom" u diskursu suvremenog hrvatskog nacionalizma i konzervativizma, v. Cipek (2017.).

DRUGO POGLAVLJE

Stvaranje rata U ovom se poglavlju fokusiramo na proces stvaranja rata u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 1991. To razdoblje ima svoju uvertiru u događa­ jima koji su se zbili osamdesetih godina, a posebno u načinu na koji se u Europi dogodila rg8g., godina koja označava kraj Hladnog rata i kojom započinje trenutak anarhije i kaosa, u kojem je sve ono što je prethodno bilo nezamislivo postalo moguće, a ono što je prethodno bilo neupitno postalo (stvarno ili potencijalno) nemoguće. U prvom dijelu poglavlja fokus je na stvaranju neizvjesnosti, a potom i straha, procesu koji se događa i u Hrvatskoj i u širem jugoslavenskom kontekstu. Strah je moćna sila u politici, između ostalog i zato što omogućava izvanredno stanje, kojim se omogućava djelovanje militarističkih i proratnih politika. Strah međutim omogućava i formiranje države koja je instrument zaštite u situaciji neizvjesnosti. Država je alternativa situaciji rata svih protiv sviju, pa i oni koji ne žele rat, nego ga žele spriječiti imaju koristi od proizvodnje straha. Strah je u hrvatskom kontekstu u tim prijelomnim goqinama imao više izvora. S jedne strane, on je nastao kao reakcija na kolaps međunarodnog sustava u Europi, a potom i kao posljedica krajnje slabosti jugoslavije, države koja je odumirala da bi u tim godinama, u ključnom momentu kad je trebala pružiti zaštitu- "obamrla". Strah je također bio proizvod liberalizacije i pluralizacije društva, koje su uključivale detabuizaciju

88

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

mitova socijalističke jugoslavije, i pluralizaciju političke i društvene arene. Daljnji izvor straha nalazimo u faktoru Milošević. Milošević- koji također u Srbiji koristi faktor Tuđman, šireći strah od Hrvata (koje uskoro počinje tretirati kao ustaše) i od separatizma- pojavljuje se kao jedan od glavnih generatora strahova u Hrvatskoj. Tome se pridružuju i separatisti iz srpskih općina (koji potom formiraju separatističku Krajinu). Strah od raspada Hrvatske po etničkim, političkim, kulturalnim, ideološkim i drugim linijama, dodatno se povećao zbog geografskog faktora koji Hrvatsku izdvaja od ostalih postjugoslavenskih republika (između ostalog i zbog toga što Hrvatska jedina od njih ima eksklavu, tj. što je njen krajnji jug odvojen od najvećeg dijela Hrvatske bosansko-hercegovačkim izlazom na jadran). Ti su strahovi, koji su s jedne strane bili neizbježni i rezultat su trendova koje smo opisali u prethodnom poglavlju, dodatno rasplamsani namjernim djelovanjem dizajnera identiteta koji su željeli homogenizirati i mobilizirati Hrvatsku kako bi ostvarili njeno međunarodno priznanje. Drugi dio poglavlja bavi se međunarodnim okolnostima koje su omogućile raspad jugoslavije, a potom su dale legitimitet i nacionalističkim zahtjevima, koji su uključivali ne samo stvaranje nezavisne države, nego i ujedinjenje svih Hrvata, uključujući i onih iz Bosne i Hercegovine. Kraj Hladnog rata značio je i kraj poretka koji je u Europi smatrao da nacionalizam- posebno njemački -treba držati pod stalnom kontrolom: ili zajedničkom američko-sovjetskom (u okviru ideje o dvije Njemačke) ili osnaživanjem tutorske uloge Europske unije u odnosu na suverenizam i nacionalizam svih nacionalnih država na tom kontinentu. Kraj Hladnog rata značio je i kraj tog aranžmana. Između hladnoratovskog i posthladnoratovskog modela osiguranja stabilnosti, pojavila se pukotina, u kojoj se SSSR raspao, SAD nisu (još) preuzele kontrolu nad nekadašnjom Istočnom Europom, a Europska unija još nije osnažila dovoljno da bi sama preuzela kontrolu nad cijelom Europom. Ta je pukotina omogućila ujedinjenje Njemačke, događaj koji je imao goleme posljedice za sudbinu jugoslavije. Ujedinjenjem je nestala

STVARANJE RATA

država: Njemačka Demokratska Republika, a ako nestane jedna država, mogu nestati i druge. To je ujedinjenje bilo produkt povratka politike samoodređenja naroda, jer se dogodilo pod parolom: "Mi smo jedan narod." Time su otvorena vrata i drugima da zatraže nacionalno ujedinjenje u novim okolnostima. Ohrabreni su srpski i hrvatski nacionalizmi, što se odmah reflektiralo na stanje u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, ujedinjenje Njemačke je značilo ustvari i kraj Drugog svjetskog rata, a s njime i kraj narativa koji je bio utemeljen na antifašizmu, i koji je nacizam tretirao, zbog dubine zla koje je proizveo, kao iznimku u odnosu na sve druge ideologije. To je, primijenjena u jugoslavenskim i postjugoslavenskim okolnostima, značilo i početak političkog rehabilitiranja svih onih koje je socijalistički jugoslavenski mit tretirao kao neprijatelje u Drugom svjetskom ratu: ustaša, četnika i drugih.

Kad se sve to zbroji, u situaciji kolapsa autoriteta ali ne i autoritarnosti, stvorene su pretpostavke za rat, koji se uskoro i dogodio. Međutim rat se, naravno, nije morao dogoditi, on nije bio neizbježan. Dogodio se zato što je unutar političke i društvene elite bilo dovoljno onih koji su ga htjeli, ili barem dopuštali kao jednu od mogućnosti. Iako je ta kalkulacija bila racionalna sa stanovišta njihovih političkih interesa, ona je bila pogubna za mir i sigurnost najvećeg broja građana. U Hrvatskoj, nisu svi htjeli rat, i mnogi su pokušavali- uključujući u nekim fazama i samog predsjednika Franju Tuđmana - izbjeći ratni sukob i postići neki kompromis: i unutar zemlje (u pregovorima s Jovanom Raškovićem, te kompromisnim rješenjima kao što je ideja o autonomiji kotareva Knin i Glina), i izvan nje (pregovorima najprije s ostalim predsjednicima republika, a potom u trilaterali s Alijom Izetbegovićem i Slobodanom Miloševićem, i na kraju bilateralno - samo s Miloševićem). Ali, ni sam Tuđman nije isključivao rat kao jednu od opcija, te nije bio spreman od njega odustati po svaku cijenu. U kasnijim fazama rata, 1995., smatrao ga je najboljom i možda jedinom mogućom opcijom. U njegovom državnom vrhu bilo je i onih koji su ga direktno nagovarali na ratne opcije, kao i onih koji su djelovali da se ne dogodi

90

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

mir i kompromis, nego rat- i to još 1991. U završnom dijelu ovog poglavlja bavimo se dakle djelovanjem aktera u kontekstu koji smo opisali u prva dva dijela poglavlja.

1. Stvaranje straha

Raspad jugoslavije i rat koji se potom dogodio fundamentalno je odredio ne samo političku scenu ovog dijela Europe, nego i osobne živote gotovo svih ljudi koji su ga doživjeli. Ta dva događaja, iako su povezana, treba razdvojiti kad se analizira tijek događaja. jedno je pitanje - zašto se dogodio raspad, i tim sam se pitanjem bavio u prethodnoj knjizi (Jović, 2003.). Drugo je pitanje- je li bilo moguće, unatoč raspadu, izbjeći rat. Odgovor je jednostavan: bilo je moguće, ali nije se dogodilo. U ovom ćemo poglavlju pokazati i zašto. Raspad jugoslavije značio je i raspad Hrvatske, na način koji je bio još dramatičniji nego što je bio slučaj u Srbiji. Raspad Hrvatske dogodio se i po etničkim, i po političkim linijama- djelomice zato što je politička elita koja je preuzela vlast na izborima 1990. godine bila i sama hibrid, koji je relativno uspješno skretaovodu s ideoloških pitanja na etnička. jedan od razloga bio je u tome što su glavni predstavnici novog poretka bili, zapravo, i sami duboko involvirani u marksističku ideologiju i političku praksu socijalističke jugoslavije. Franjo Tuđman, novi predsjednik Hrvatske, formiran je u okviru lenjinističko-staljinističkog gledanja na samoodređenje naroda, te je godinu 1989. (a još više 1990. i 1991.) vidio kao šansu da na revolucionaran način "riješi hrvatsko

nacionalno pitanje". Kao što pokazuju najnovija istraživanja sastava nove političke elite i državne administracije, najveći broj nekadašnjih članova SKH učlanio se u HDZ, pokazujući time stvarno ili simulirano konvertitstvo, "preobraženje" i iskazujući lojalnost novom poretku. Isto je učinilo skoro So posto pripadnika tajnih službi (koji su postali zaposlenici novih tajnih službi) i 40 posto profesionalnih pripadnika

S'fVARANJE RATA

91

JNA (Žunec i dr., ZOIJ.). • Ta masovna konverzija- koja zbog karaktera službene ideologije SKH nije bila sasvim iznenađujuća - spriječila je otvaranje pitanja kao što su lustracija i suočavanje s prošlošću. Umjesto toga, Tuđman je ponudio formulu "nacionalnog pomirenja", u okviru koje je široko otvorio vrata onima koji su htjeli iskazati lojalnost novim vlastima, novim vrijednostima, novom mitu i novom političkom cilju. Autoritarni instinkt poslušnosti prema vlastima na njegovu je stranu "prebacio" najdogmatskije članove Saveza komunista Hrvatske i sigurnosnog aparata, koji su upravo u činjenici da su mnogi vođe Hrvatske demokratske zajednice bivši komunisti nalazili uzori za vlastitu identitetsku i socijalnu transformaciju. Međutim da bi se izbjegla teška pitanja koja bi mogla otvoriti identitetske podjele bez presedana, trebalo je otvoriti novu frontu, te stvoriti nove podjele koje bi homogenizirale Nas nasuprot Njih. Činjenica da je i druga strana također "trebala" takvu homogenizaciju, bila je od velike pomoći. Raspad jugoslavije u Hrvatskoj je- kao i u Bosni i Hercegovini -poslužio kako bi se promovirala politika mobilizacije etnija, čime bi se postigla njihova homogenost. Strah od nedovoljno jasnih granica identiteta, kao i strah od privatnih uspomena na dugo razdoblje života u miru i suradnji, poticao je nacionalističke ideologe da učine takav miran i dobrosusjedski život nemogućim. Trebalo je izbrisati uspomene na socijalističko razdoblje, koje je mnogim ljudima ostalo u sasvim drukčijem sjećanju od onog o čemu se sad počelo govoriti kao o "diktaturi", "carstvu zla" i "zločinačkom poretku". Osobne uspomene preživjele su u području privatnosti, u sjećanjima na socijalizam koja su i kod nas uglavnom nostalgična i ponekad idealizirana, baš kao što su

' Prema informaciji koju je objavio Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva profesionalnog pripadnika Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj 1991., njih 754 nastavilo je raditi u istovrsnim službama Republike Hrvatske. Jutarnji list, 22.lipnja 2015. političkih zatvorenika, od 851

92

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

(ili možda čak još i više nego što su) u slučaju drugih Ost-algija.' Ali, u javnom diskursu nije bilo mjesta ni za kakvu dobru riječ o prethodnom sustavu. štoviše, riječ Jugoslavija više se nije mogla čuti u javnom diskursu. Umjesto toga govorilo se o bivšoj državi, i to u tako apsurdnom kontekstu da se, recimo, za Dinamo počelo govoriti da je bio "prvak bivše države".J Brisanje osobnih uspomena i utiskivanje "službenih interpretacija" (ili: "službene povijesti", onoga što Paul Connerton, (zoro.), naziva official memories i o čemu sam pisao u svom članku "Official Memories in Post-Authoritarianism: an Analytical Framework", objavljenom zoo4. godine) dovelo je do toga da su ljudi "naučili" tvrditi da se nisu rodili u Jugoslaviji. Činjenice su postale problematične, a zavladala je kultura falsificiranja vlastitog života. Isto tako, trebalo je pokazati da Hrvati i Srbi nikad nisu mogli i nikad neće moći živjeti zajedno, jedni pored drugih. U tu svrhu bilo je potrebno reinterpretirati prošlost, kako bi se osobna sjećanja potisnula, a fabricirana, konstruirana službena sjećanja utisnula na njihovo mjesto. Prošlost je etnicizirana. Događaji i trendovi izvučeni su iz njihova konteksta te su interpretirani iz konteksta nove stvarnosti - ili novog konstrukta. Svakodnevni život u socijalizmu i Jugoslaviji primjerice kao da se nije događao. Kao da su svi u svakom trenutku i uvijek na druge gledali kroz "etničke naočale", kao sunarodnjake ili kao Druge. Počevši od samog vrha države- reinterpretacije politike Josipa Broza Tita- nadalje, sve je dobilo etničku dimenziju, koju u stvarnosti nismo primjećivali ili je nije ni bilo. Dobar primjer tog obrata može se vidjeti u antropološkoj studiji o životu dviju obitelji u jednom selu pored

• Pojamostalgija pojavio se već 1992., u vezi s prvim znacima nostalgije u istočnim dijelovima tada već ujedinjene Njemačke. Odnosi se međutim i na druge nostalgije za- uglavnom socijalističkom- prošlošću u istočnoeuropskim zemljama. l O tom fenomenu piše Vlado Vurušić u članku koji je jutarnji list objavio 6. srpnja 2015. http://www.jutarnji.hr/zasto-hrvati-strahuju-od-rijeci-jugoslavija/I3773831Pristup: n. rujna 2015.

STVARANJE RATA

93

Kiseljaka u Bosni i Hercegovini, koje je gotovo deset godina- od sredine osamdesetih do sredine devedesetih godina pratila norveška istraživačica Tone Bringa (r995.). Na početku njena istraživanja, dvije žene iz tih dviju obitelji, Kata i Fata, jedna za drugu kažu da su najbolje prijateljice, i da nema te sile koja ih može rastaviti, ma što da se dogodilo. Za odnose u Bosni i Hercegovini imaju samo optimistička predviđanja: Bosnu i Hercegovinu nikad ne mogu ni rastaviti ni podijeliti, jer ona nije kao neki drugi krajevi u jugoslaviji, opterećena nacionalizmom. Međutim kad se rat već dogodio, pa i kad je prošao, r995., iste te dvije žene reinterpretiraju prošlost. To čine pod snažnim utjecajem stvorene atmosfere- tj. atmosfere koju su za njih stvorili drugi, izvanjski akteri. Iako su njihovi muževi sudjelovali u ratu, taj rat nisu ni željeli niti su ga oni stvorili. Do rata u njihovu mjestu- kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini- dolazi pod snažnim utjecajem kolapsa jugoslavije i ideja i praksi koje su u odnosu prema Bosni i Hercegovini zamišljene, organizirane i podržavane iz susjednih država: Srbije i Hrvatske. Njihova promjena gledanja na prošlost, također je više rezultat straha od okoline, koja ne bi dopustila ili čak ni tolerirala drukčiji diskurs. Strah i promjena u široj okolini (kontekst) su dva glavna generatora promjene diskursa. Iako su prije tvrdile da ih nitko ne može rastaviti i da je u Bosni i Hercegovini nezamisliv sukob kakav se događa u Hrvatskoj, poslije samog sukoba počinju tvrditi da je između Muslimana i Hrvata - a time i između njih dvije -uvijek postojala napetost, da su razlike uvijek bile velike, i da se zapravo nikad nije moglo živjeti zajedno. Takav obrat je tipičan za cijelo društvo, pa i za diskurse koji su nastali nakon raspada jugoslavije. Nakon rata zanemareno je sve ono što se događalo prije rata, te je on interpretiran kao logična i neizbježna posljedica dugotrajnih animoziteta koji su nastali, navodno, u okviru interetnič­ kih odnosa. Nacionalistički mitotvorci rekonstruiraju prošlost- nema veze što ona nije istinita, ako dobro zvuči i ako je korisna. Istodobno, fabriciranje prošlosti jest način na koji se ljudi nose s dubokim traumama koje je prošlost proizvela. Za socijalistički narativ bilo je korisno govoriti o nerazdruživom bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti,

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

94

a za nacionalistički- o vječnoj i nesavladivoj etničkoj mržnji između naroda, posebno u Bosni i Hercegovini. Se non evero, eben trovato! Strah je, pritom, potentan instrument promjene diskursa, i to u oba Konstrukcije identiteta u oba se slučaja- socijalističkom prije rggo., i nacionalističkom nakon rggo.- događaju u vezi s ratom i koriste rat kao središnje mjesto kolektivnog iskustva. Proces etničke homogenizacije bio je rezultat straha od rata, ali i straha od daljnjeg fragmentiranja društva, a naročito- kod etnonacionalista- straha od raspada etničkih grupa po regionalnim, ideološkim i političkim linijama. Politički pluralizam je u Hrvatsku i uveden s namjerom da se spriječi etnička homogenizacija kakva se već događala u Srbiji (i Sloveniji), slučaja.

a koju je partijski vrh Saveza komunista Hrvatske promatrao sa sve više straha i kritike. Objašnjavajući razloge zašto se SKH odlučio za pluralizam, Celestin Sardelić (tadašnji ideolog SKH) rekao je da će politički pluralizam razbiti pokušaje homogenizacije nacija. • Druga strana, HDZ, bojala se upravo toga. Oni su svojom formulom zajednice svih Hrvata pokušali osigurati "zajedništvo" ljevice, desnice i centra u Hrvatskoj. Zato se stranka i nazvala "zajednicom", a ne "partijom". Partija ili stranka predstavlja samo jednu stranu ili jedan dio, a zajednica cjelinu. HDZ je od svog osnutka sebe vidio kao državotvornu organizaciju, zajednicu, koja ujedinjuje sve političke opcije u Hrvatskoj: starčevi­ ćansku, radićevsku i titovsku (odnosno hebrangovsku).' Uspjeh HDZ-a na prvim - a i na većini kasnijih - izbora može se objasniti upravo

4

U govoru na 26. sjednici CK SKH,

Sardelić

je rekao da se politički pluralizam

"pojavljuje kao prepreka nastanku jedinstvenih nacionalnih programa i masovnih nacionalnih pokreta". On je njegovo uvođenje vidio kao "sredstvo dehegemoniziranja, a ne hegemoniziranja nacionalne zajednice". Start, br. 536, 22. srpnja 1989. 5 U tom smislu, HDZ je donekle sličan Republikanskoj narodnoj stranci (CHP) koju je kao državotvornu stranku osnovao Kemal AtatUrk, i koja je u cijelom međurat­ nom razdoblju vladala Turskom kao jedina stranka na vlasti. Uloga CHP je bila da provodi Atattirkove reforme, a time i konstruira i konstituira modernu Tursku. Radilo se o stranci koja je bila više od toga, jer je bila i pokret za upravljanje državom.

STVARANJE RATA

95

njegovim inzistiranjem da je Hrvatska u opasnosti od nestanka i raspada te da je jedini mogući odgovor na to: zajedništvo kakvo se može ostvariti jedino unutar HDZ-a ili pod njegovim vodstvom u Hrvatskoj. Sve dok je straha od nestanka i od raspada, HDZ će na tom programu biti uspješan. Strah od raspada i nestanka Hrvatske (i naročito Hrvatica i Hrvata) jest temelj na kojem se gradila pozicija moći HDZ-a u Hrvatskoj u ovih 25 godina. U trenucima kad je strah- makar i privremeno -izgledao kao stvar prošlosti, HDZ ga je producirao, stalno podsjećajući na opasnosti od unutarnjih i vanjskih protivnika, te manipulirajući bolnim uspomenama koje su vezane za rat(ove). Pritom su proizvođači straha koristili obje "fiksne varijable" koje u konstruktivističkom pristupu politici prestaju biti fiksne i postaju "promjenjive", a to su: povijest i geografija. Geografski, Hrvatska je iznimno heterogena zemlja, s neobičnim izgledom koji samo povećava strah od raspada. Iako teritorijalno nije velika, ona je "razvučena" na način koji je pogodovao stvaranju regionalnih identiteta. Između Vukovara i Dubrovnika, ako se koristi samo teritorij Hrvatske, putovanje traje iznimno dugo. Ta geografska "razvučenost" stvorila je i snažne lokalne dijalekte, običaje, životne stilove i političke orijentacije. Plitkost zaleđa- naročito u Dalmaciji, ali i u Gorskom kotaru i Lici, bila je povoljna okolnost za manipuliranje strahovima. Franjo Tuđman je taj aspekt koristio već u svojoj predizbornoj kampanji uoči prvih izbora, 1990., kad je u glavnoj emisiji u kojoj se suočio s tri ostala lidera političkih stranaka pokazao na kartu Hrvatske i rekao da je ''svima jasno" da tu nešto nedostaje. To što "nedostaje" bila je Bosna i Hercegovina, koja bi mogla "popuniti" Hrvatsku koja se oko nje nadvila. Pogledi prema Bosni i Hercegovini, koji su konstantna karakteristika hrvatskog nacionalističkog programa, imali su i tu svrhu: svrhu rješavanja pitanja teritorijalne "razvučenosti" Hrvatske. Istovremeno, povijesne okolnosti - a naročito interpretacija povijesti kakvu je ponudio Franjo Tuđman u svojim djelima- bile su još jedan od "razloga" za strah od nestanka ili raspadanja. Povijesne okolnosti interpretirane su u kontekstu navodnih stalnih pretenzija i "ugroza" koje prijete Hrvatskoj

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

i Hrvatima. Nova interpretacija povijesti bila je jednim dijelom nasta· vak stare - jugoslavenske - ideje po kojoj su svi jugoslavenski narodi potencijalna meta ambicija drugih. Neprijatelj je bio drugi, ali model je ostao isti. Manipulacije geografijom i poviješću uskoro su se pretvo· riJe u industriju straha, kojoj su dale motive i povede. To ne bi, dakako, bilo moguće- ili bi bilo moguće u daleko manjoj mjeri - da Hrvatska doista nije bila izložena prijetnjama ratom i stalnom podsjećanju na prethodne ratove za koje je, naročito u srpskom nacio· nalističkom diskursu, bila okrivljavana. To što je sama sebe definirala u kontrastu prema ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, možda je moglo biti uvjerljivo u doba socijalizma, poretka konstituiranog na partizanskom mitu. Ali, s padom socijalizma i okretanjem Hrvatske prema nacionalizmu, obnavlja se i percepcija (i to i kod ustašonostal· gičnih grupa u Hrvatskoj i kod antihrvatskih grupa izvan nje) da je nova, suvremena Hrvatska direktna nasljednica NDH, u čiji se zloči­ nački karakter, posebno prema Srbima, Židovima i Romima, nije moglo niti trebalo sumnjati. Podsjećanje na NDH imalo je i svrhu prijetnje: krene li istim putem kao NDH, nova Hrvatska završit će na isti način - propašću. Bit će smanjena tako da se - kako se tada isticalo - može vidjeti cijela s vrha zagrebačke katedrale. Ali ovog puta, isticalo se ta· kader, posao će biti "dovršen" na način na koji to nije bio slučaj 1945. Takav diskurs bio je ne samo uvredljiv mnogima u Hrvatskoj, koji se nikada nisu identificirali s NDH ili ustaštvom, nego je bio i prijeteći. Opasnost od raspada nije bila samo fiktivna i lažno iskonstruirana iako je konstrukcija i laži bilo mnogo i bile su više pravilo nego iznimka. U uvjeravanju građana da im je više nego ikad potrebno jedinstvo, koje im može pružiti samo ideja "nacionalnog pomirenja" i etničke solidarnosti, od velike, možda inicijalno i od presudne, važnosti bio je agresivan, prijeteći i uvredljiv govor koji je dolazio iz Srbije, možda ne toliko od samog Slobodana Miloševića koliko od medija pod njegovom izravnom kontrolom, i -još više - od paravojnih formacija, mnoge od kojih su bile spremne ne samo na verbalno nego i na stvarno, materijalno

STVARANJE RATA

97

nasilje. Agresivne izjave, kao što su one 0Vo je Srbija!" i slične, stalno optuživanje Hrvata za ustaštvo i za poslijeratno diskriminiranje Srba iz Hrvatske, sumnjičenje svih Hrvata i Hrvatske (pa i partijskih funkcionera koji su bili Srbi iz Hrvatske: npr. Dušana Dragosavca i Milutina Baltića) za neko navodno stvaranje "antisrpske koalicije", optuživanje saveznog premijera, Ante Markovića, da radi protiv Srbije, i općenito, atmosfera straha, agresivnosti prema drugima i potpunog nedostatka želje da se s tim drugim postigne kompromis i da ga se razumije- sve je to u Hrvatskoj poticalo nacionalističke odgovore. Stvar se naročito zakomplicirala kad su najradikalniji Srbi iz Krajine preuzeli vodstvo nad Srpskom demokratskom strankom, a potom i nad svim općinama sa srpskom većinom. Smjenjujući daleko umjerenijeg)ovana Raškovića, ti su se radikalni Srbi odlučili za politiku u kojoj je rat postao jedna od opcija. )esu li bili u dogovoru s Miloševićem ili ne, i koliko je odnos između njih i Miloševića bio odnos vazala i gospodara, a koliko odnos uzajamnih međuovisnosti u kojem je svaki od partnera htio iskoristiti onog drugog, to ostaju pitanja otvorena za daljnje akademske rasprave. Harry Hayball (2015.) smatra primjerice da između Miloševića i krajinskih vođa nije bilo suglasnosti gotovo ni o čemu, te da su upravo krajinski radikali "gurali" Miloševića u smjeru radikalizma. Oni stoga, prema njegovom zaključku, snose veću odgovornost za rat u Hrvatskoj od njega. 11

Pa ipak, nije moguće ne vidjeti važnost Miloševićeve uloge u potpaljivanju rata. On je prvi govorio o bitkama - makar samo onima iz prošlosti i makar samo u kondicionalu - a u diskursu koji je razvio kroz govore i druge javne nastupe pokazivao je beskompromisnost i tvrdoću, osobine koje nisu vodile uspostavi mira i sporazuma. Iako je relativno brzo ušao u sukob s krajinskim vođama, Srbija je pod njegovim vodstvom financirala vojne, paravojne i policijske jedinice koje su se naoružavate za rat, a on je izravno tolerirao i omogućavao takvo naoružavanje. Povrh toga, stvarao je atmosferu izvanrednog stanja i populističkih udara na institucije. Mobilizirao je ljude pod parolom: "Ustala je Srbija!", ili "Slobo, Srbine, Srbija je uz tebe", što je bio novi diskurs, neobičan

gB

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

i sasvim jedinstven u trenutku kad se pojavio (već 1988., u doba kad ništa slično nije postojalo u Hrvatskoj). Iako se sam više puta javno distancirao od nacionalizma (za koji je čak rekao da je "guja u nedrima srpskog naroda") i od takvih parola, u Hrvatskoj mu se nije vjerovalo, a njegove su najave da će ponoviti rušenje vlasti kakvo je izveo u Novom Sadu i Titogradu (Podgorici) i u drugim republikama, izazivale zebnju, a možda i strah. O tome sam već ponešto rekao na početku ove knjige, citirajući rezultate istraživanja javnog mnijenja provedenog u Sloveniji, koje je pokazalo da su upravo najave ponavljanja "jogurt revolucija" u glavnim gradovima drugih republika potencirale atmosferu straha u njima. U Hrvatskoj se također s početkom 1990., pojavio strah od "kosovizacije", odnosno od pokušaja da se u samoj Hrvatskoj - kroz manipulaciju nacionalnim pitanjem - stvore međunacionalne napetosti koje bi podsjećale na one koje su već skoro desetak godina destabilizirale Kosovo. Strah od došljaka-demonstranata, koji su radikalizirali političke zahtjeve tako da su s vremenom postali neprihvatljivi i mnogim Srbima koji su ostali vjerni socijalističkom i jugoslavenskom diskursu, širio se naročito među Hrvatima u etnički mješovitim dijelovima Hrvatske.' Da se Milošević zadržao samo na uređivanju odnosa unutar Srbije (primjerice samo u odnosu na Vojvodinu i Kosovo), tih bi strahova bilo manje. Ali, on je bio zainteresiran za reintegraciju i restrukturiranje Jugoslavije po svojoj mjeri, pa kad su njegovi podržavatelji srušili vlast u Podgorici (u siječnju 1989.) to je poslužilo za mobiliziranje Hrvata u Hrvatskoj, i to nasuprot tadašnjem republičkom vodstvu, koje su novoformirane nacionalističke stranke (npr. HDZ) optuživale za "šutnju", naivnost i nespremnost kad se radi o zaštiti nacionalnih interesa.

O toj radikalizaciji povezanoj s protestima koje su predvodili ili organizirali demonstranti koji bi dolazili u Hrvatsku iz Srbije, v. članke Jasne Babić u Danasu, od 13. i 20. veljače 1990. Taj sukob između umjerenih i radikalnih Srba eskalirao je oko mitinga na Petrovoj gori u veljači 1990.

6

STVARANJE RATA

99

U odgovoru pak na tu optužbu i sam se vrh Saveza komunista Hrvatske pomiče prema nacionalizmu, te staje čvršće u obranu "nacionalnih interesa". U siječnju 1990. Račanova partija odlučuje napustiti 14. kongres SKJ te time stati uz Slovence, koje mnogi Srbi u Hrvatskoj vide kao glavne krivce za slabljenje SKJ, a time i ugrožavanje Jugoslavije. Izlazak Saveza komunista Hrvatske s 14. kongresa SKJ postaje prvi razlog rascjepa unutar samog Saveza komunista Hrvatske po etničkim linijama. Srbi komunisti, a za njima i mnogi drugi Srbi iz Hrvatske, smatraju da je tim odlaskom, hrvatski politički vrh (tada još pod punom kontrolom Saveza komunista) iznevjerio jugoslavensku ideju, da je predao bitku za Jugoslaviju i otvorio vrata pobjedi nacionalista na skorim parlamentarnim izborima. o tom osjećaju piše )asna Babić u svojoj reportaži iz Bobote i Šarengrada, objavljenoj u Danasu, 20. veljače 1990.: Kao i u ostalim dijelovima SR Hrvatske gdje živi većina Srba, tako su se i neka mjesta u vukovarskoj općini uskomešala nakon 14. kongresa SKJ ... Sad već očigledan rasap Saveza komunista Jugoslavije na nekoliko frakcija doživljen je kao umiranje cijele jugoslavenske federacije. Kao da većina Srba, u Vukovaru i danas bespogovorno vjeruje u spasonosnu mi· siju Avangarde: samo je jedan i sam sa sobom identičan Savez komunista Jugoslavije jamac nacionalne ravnopravnosti, čak njihove fizičke sigurnosti, pa ako se republika Hrvatska na bilo koji način "'separira"', njih, Srbe, Hrvati će '"protjerati s ognjišta". Ne zna se samo odakle im ta strašna pomisao. Međunacionalni odnosi bili su oduvijek- tako sami tvrde vrlo harmonični: Hrvati su njihovi prijatelji... Hrvati su pritom, piše )asna Babić, hvalili Račana, a Srbi su ga smatrali još jednim uzrokom stvaranja straha. Ali, istodobno, i sam je politički pluralizam unio nove elemente straha u srpsko stanovništvo. To je autorica primijetila razgovarajući sa Srbima iz Bobote:

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

100

No, koliko se Boboćani iskreno plaše političkog pluralizma i stranačkih programa koje- žale se- ne poznaju, toliko strahuju od većinskog izbornog sistema u kojem je potpuno neizvjesno da li će dobiti i jednog saborskog predstavnikauvjereni su naime da će Partiju naslijediti HDZ, opozicija iz njihove neposredne blizine- ništa manje vukovarski Hrvati strahuju od "'događanja naroda"'? Autorica zaključuje, gotovo proročanski, da će kosovizacija Hrvatske, koja je zapravo već počela, imati užasne i tragične posljedice, ako se nešto ne poduzme.

Ukoliko se Hrvati i Srbi ni sada ne osvijeste, Kosovo koje proizvode svojim uzajamnim strahovima i nepovjerenjem,

samo je pitanje vremena kada će politička polemika postati šutnja i međusobno izbjegavanje- a tada više nema povratka. )er netko, čini se potpuno svjestan situacije, kao da ubrzano radi na sveopćem rascjepu, puštajući za sada u opticaj uznemiravajuće informacije u kojima je teško razaznati činjenice od puke izmišljotine. U članku koji je tjedan dana kasnije napisao Gojko Marinković, istaknuti komentator Danasa, postavlja pitanje: "Kako dobiti izbore, a ne izgubiti Srbe?" Marinković također detektira nezadovoljstvo Srba s kojima je razgovarao, i koji su smatrali da će ih izbori ostaviti nezastupljenima. Posebno su se negativno osvrtali na odluku da se parlamentarni izbori provedu po većinskom sistemu. Marinković navodi

da Srbi masovno izlaze iz SK Hrvatske nakon njegova izlaska iz SK jugoslavije na r4. kongresu. Komunisti Like su tako poručili Račanu da će izaći iz SKH i pristupiti SKJ mimo republičke partijske organizacije. Iz Petrinje se zaprijetilo masovnim izlaskom iz SKH. U Kninu je na partijskim skupovima samom Račanu i sekretaru Centralnog

7

Ćlanak Jasne Babić u Danasu, 13. veljače 1990.

STVARANJE RATA

101

komiteta SKH, Borisu Maladi, rečeno da "čine sve da razbiju SKJ", te da prisutni "neće dozvoliti da nas vode Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo pa ni Ivica Račan". "Raspad SKJ, ili eventualni raspad Jugoslavije, Srbi u Hrvatskoj osjećaju kao gubljenje sigurnosti, što budi podsjećanja na 1941. godinu", zaključio je Gojko Marinković. 8 On citira i Račanov odgovor na te kritike: "Strah evidentno postoji, a mi u SKH moramo pokazati da gradimo politiku na liniji interesa i jednoga i drugog naroda, da hoćemo spojiti ta dva straha, uklanjajući njegov uzrok." Jedan od mogućih načina da se to učini, predložio je Jovo Kablar, tadašnji predsjednik općine Knin, tražeći da se amandmanima na republički Ustav unesu dodatne garancije za odgovarajuću zastupljenost manjinskih naroda, jer će "loše završiti ako na vlast dođu stranke (Tuđmanova, npr.), koje ga ne priznaju". Kablar je tražio da se onemogući preglasavanje kad se radi o ozbiljnim pitanjima koja se tiču nacionalnih manjina. Ustavni stručnjaci, Smiljko Sokol i Branko Smerdel, sugerirali su na sjednici ustavne komisije da se razmotri princip obavezne dvotrećinske većine za odlučivanje o takvim temama, ali predsjednik Predsjedništva Hrvatske, Ivo Latin, to je odbacio, rekavši da nitko ne treba strahovati u Hrvatskoj. Kad je takav prijedlog odbačen, predsjednik općine Vrginmost uputio je pismo vlastima "u kojem se tvrdi da se Srbi odbijanjem ovakvog amandmana stavljaju u položaj Indijanaca u Americi".' Zbog svega toga, lako je zaključiti da su izvori straha bili mnogi. Srbi su strahovali od raspada SKJ i raspada Jugoslavije, a posebno od buđenja hrvatskog nacionalizma i od eventualne pobjede čak i Koalicije narodnog sporazuma, a posebno Hrvatske demokratske zajednice na predstojećim izborima. Osjećali su da ih je napuštanjem 14. kongresa SKJ izdala čak i organizacija kojoj su najviše vjerovali - Savez komunista Hrvatske. "Mnogi Srbi u Hrvatskoj imaju osjećaj da ih je SKH izdao: da

8

Članak Gojka Marinkovića u Danasu, 20. veljače 1990.

~v. članak

Marinka čulića u Danasu, 20. veljače 1990.

lO Z

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

je najprije dopustio formiranje 'nacionalno-šovinističkih stranaka', HDZ-a i HDS-a, a potom se sam upustio u rastakanje integralističke funkcije SKJ." Odatle su se okrenuli, prije svega, JNA- koja je pomnogočemu stupila na mjesto SKJ kao jedini preostali jamac sigurnosti i, očekivalo se, izvor zaštite u situacijama eventualnog i očekivanog pogoršanja međuetničkih odnosa, a potom i novim, etnički srpskim, strankama, ili novim strankama jugoslavenske orijentacije. Hrvati su, istodobno, strahovali od "kosovizacije Hrvatske", od nasilnog rušenja vlasti teledirigiranim mitinzima koje su predvodili srpski ekstremistički nacionalisti, od pokušaja da se većinskim odlučivanjem na jugoslavenskoj razini Hrvate svede na manjinu, te od nasilnih akcija sad sve više antihrvatski orijentiranih Srba, bilo iz Srbije i Bosne i Hercegovine ili iz same Hrvatske. Plašila ih je agresivna antihrvatska retorika, ali i praksa sve češćih dolazaka srpskih nacionalista na mitinge koji su u proljeće 1990.- što u sklopu izborne kampanje, a što neovisno o njoj- organizirani u općinama sa srpskom većinom u Hrvatskoj. Jedan strah hranio je drugi, a sve je to stvaralo novu atmosferu nepovjerenja, upravo onako kako je opisivala i najavljivala Jasna Babić u svojim član­ cima iz tog doba. Strah je dakle imao više izvora i bio je produciran s više strana, i na više razina. Milošević i njegova politika bili su jedan od prvih, i najvažnijih, motivatora stvaranja straha u Hrvatskoj. Prijetnja masovnim mitinzima u Hrvatskoj, destabilizacija političkog stanja u njoj, otvaranje međuetničkih pitanja i to na način da se mobilizira Srbe protiv Hrvata, a na kraju i mobiliziranje dobrovoljaca iz Srbije za djelovanje u Hrvatskoj, kao i upotreba JNA- i još više paravojnih formacija- u svrhu rušenja ili oštećivanja gradova kao što su Vukovar i Dubrovnik, sve je to pogodovalo onim dizajnerima identiteta među hrvatskim separatistima koji su trebali upravo takvog neprijatelja, kako bi dokazali da su Srbi agresori i okupatori. Milošević je bio izrazito značajan faktor u industriji stvaranja straha i produbljivanja neizvjesnosti, koje su prethodile ratu i koje su se razbuktale u samom ratu. Ali, kao što smo upravo pokazali,

STVAllANJE RATA

I03

on nije bio jedini proizvođač straha. Svjesno ili nesvjesno, tome su doprinijeli i drugi akteri, koji su- najčešće u reakciji na njegove poteze -činili ono što je samo dodatno produbljivalo strah, najčešće kod manjina. Tako je stvorena spirala straha, u kojoj su jedni hranili druge strahom. Kad su se- nakon samog SKJ- i druge institucije zajedničke države počele raspadati, iz tog straha proizašla je agresija, a potom i mobilizacija za rat. Pojavili su se novi "zaštitnici" koji su međutim bili upravo suprotno od onoga što su za sebe govorili. Umjesto da štite, oni su napadali, a time i ugrožavali sve, pa i one koje su navodno štitili. Njihov je posao bio rat, a strah je bio sredstvo kojim su opravdavali transformaciju od mira prema ratu. Činjenica je da je proces raspada Jugoslavije pogodio Hrvatsku sasvim izravno i možda čak i direktnije i bolnije nego druge postjugoslavenske države, uz iznimku Bosne i Hercegovine. Činjenica je također da je rat pogodio najveći dio Hrvatske, sa samo nekim krajevima- na krajnjem sjeveru zemlje - gotovo u potpunosti izuzetim iz općeg trenda. No u njemu su sudjelovali ljudi iz cijele zemlje (u registru branitelja je prilikom njegova objavljivanja u prosincu 2012. bilo čak 502.678 osoba)," a svi su prolazili kroz razdoblje potpune neizvjesnosti, kaosa i anarhije. Anarhija i kaos su - kako objašnjava klasična hobsijanska politička teorija- rodno mjesto i uzročnik straha, a potom i preventivnog zločina "iz obrane". U situaciji rata svih protiv sviju, strah je bio dominantna emocija. Strah zarobljava, čini neslobodnim. Strah je negacija slobode: on je i proizvod i stvaratelj neslobode. Zbog straha od kaosa, prihvaćamo odustati od vlastite slobode kako bismo dobili više sigurnosti. Tako nastaje država koja ograničava našu slobodu, nudeći nam istodobno više sigurnosti. A najviše smo spremni odustati od slobode kad smo uvjereni da je alternativa: rat.

' 0 V. članak u Večernjem listu od ro. studenog 2013. http://www.vecernji.hr/hlvatska/povecao-se-broj-branitelja-upisanih-u-registar-902080. Pristup: n. rujna 2015.

I04

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Rat, nažalost, za ljude koji žive "na ovim prostorima" (još jedna fraza, uz "regiju" koja se udomaćila kako ne bismo spominjali ime jugoslavije), nije neka apstraktna ideja, niti je fikcija iz filmova. U materijalnom smislu, dogodio se mnogima i više puta u životu: od r94r. do 1945., pa ponovno u 199r. U tom kontekstu, razdoblje socijalističke jugoslavije mnogima izgleda kao jedna vrsta intermezza između dva rata. Prije nje, i nakon nje- bio je rat. Nostalgija za socijalističkim vremenima, koja se čak možda i intenzivira kako se odmičemo od njih ima izvorište i u tome.

Medutim čak i u razdobljima intermezza, odnosno mira, rat je bio uvijek i posvuda prisutan u imaginariju i diskursu. Socijalistička jugoslavija stalno je podsjećala na rat: bilo kroz komemoracije žrtava i proslave pobjeda (i "pobjeda"), bilo kroz stalna upozoravanja na opasnosti od novog rata. Za to je bilo više razloga, među kojima su: broj žrtava na svim stranama (a naročito pobjedničkoj), karakter rata koji je bio ujedno i socijalistička revolucija, te potreba za snažnim djelovanjem kako bi se stanovništvo politički homogenizirala. Upozoravalo se na svjetske okolnosti nastale utrkom u naoružavanju - i u odnosu na tu opasnost vodila se politika nesvrstavanja, odnosno miroljubive aktivne koegzistencije, kao alternative novom ratu. Upozoravalo se također na susjedne zemlje, o kojima se u školama govorilo kao o BRIGAMA, pri čemu se na pamtljiv način stvorio akronim od prvih slova imena susjednih zemalja: Bugarske, Rumunjske, Italije, Grčke, Albanije, Mađarske i Austrije. Upozoravalo se, istodobno, i na opasnost od unutarnjih neprijatelja: ostataka starog režima, klasnih neprijatelja, antisocijalističkih snaga, anarholiberala, tehnomenadžera, nacionalista, staljinista i dr. Socijalistička jugoslavija neprekidno je proizvodila neprijatelje i sjećanje na ratno stanje. Ona je, zapravo, bila u permanentnom kvaziratnom stanju, živeći pod parolom: "živimo kao da će sto godina biti mir, ali spremajmo se kao da će sutra početi rat." Ona je bila vrlo militarizirana zemlja u kojoj je status državljana bio povezan sa statusom vojnika. Bila je to zemlja u kojoj se tvrdilo da "neprijatelj nikad ne spava"- ni "unutarnji" ni "vanjski". Militarizam koji je u socijalističkoj jugoslaviji najizravnije

SlVARANJE RATA

IOS

proveden kroz koncept "naoružanog naroda", odnosno "općenarodne obrane" temeljio se na ideji da je rat moguć, vjerojatan i neizbježan, te se stoga za njega treba stalno pripremati. Neki su na rat upozoravali kao na opasnost, a drugi su ga možda vidjeli i kao mogućnost, kao šansu -pritom promatrajući koliko je rat bio važan za promjenu statusa mnogih pojedinaca, društvenih grupa i nacija. Neki su ga tretirali kao rodno mjesto socijalizma i Jugoslavije, a neki kao izvor moralnog učenja, hrabrosti, odvažnosti, čestitosti i neustrašivosti. Pa ipak, službeni je diskurs razvijen u socijalističkoj Jugoslaviji imao i svoju antiratnu dimenziju. Tvrdio je da je jedino socijalistički karakter zemlje u stanju očuvati mir, dok višestranačje i elektoralna demokracija vode u sukobe, a time- u višenacionalnoj zemlji- posredno i potencijalno u rat. Uz to, jugoslavenska je država ipak koristila i strategiju zaborava, tamo gdje bi otvaranje diskusija o prethodnim ratovima (Prvom i Drugom svjetskom, ili o Balkanskim ratovima) moglo uznemiriti i dovesti u pitanje postignutu ravnotežu snaga između jugoslavenskih naroda, odnosno republika i pokrajina. Mit o zajedničkom ratovanju svih jugoslavenskih naroda bio je upravo to - mit. Da bi ga se održalo, nije bilo uputno stalno podsjećati na to da su ipak neki od tih naroda stradali više a drugi manje od drugih, te da su u otporu fašizmu i okupaciji također sudjelovali više ili manje od njih." Ta se pitanja otvaraju tek s liberalizacijom javnog prostora, kad i započinju otvorenije diskusije o ratnim temama, a to se događa sredinom osamdesetih godina, na što ukazuju i već citirani zaključci analiza

" To "niveliranje" u žrtvovanju i u sudjelovanju u borbi moglo je stvoriti osjećaj nepravde kod onih naroda koji su imali više žrtava ili više boraca u NOB-u. Kod srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pojavila se u razdoblju detabuizacije interpretacija da su se srpske žrtve i srpski doprinosi u stvaranju jugoslavenske države (i to i kraljevine i socijalističke Jugoslavije) namjerno umanjivali i ignorirali zbog održavanja "mira u kući". Istodobno, i kod Hrvata se pojavio osjećaj da je ignoriranje bleiburških žrtava bilo nepravedno i namjerno.

106

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Dragutina Lalovića i Vjerana Katunarića. Događa se detabuizacija dotad tabuiziranih tema, ali s tim se u javnom prostoru intenziviraju podsjećanja na ratove. U pokušaju da se uspostavi legitimitet žrtve, govori se o onima drugima kao počiniteljima. Uskoro se, već 1988. ili rg8g., ratne priče tako pojavljuju kao sastavni dio i začetak novih, postkomunistič­ kih, identiteta. Gotovo svi se prisjećaju svog žrtvovanja za druge, a mnogi govore i o tome da su žrtve drugih. Reinterpretacija prošlih ratova u tim godinama nije imala za svrhu stvaranje mira i povjerenja, nego- upravo obrnuto- optuživanje drugih, kako bi se postigla prednost u odnosu na njih jednom kad (uskoro) započne bitka za status. Žrtve su etnicizirane, a potom su žrtve poraženih dobile 11 prednost"

u odnosu na žrtve pobjednika. Povijest je odjednom postala više "povijest poraženih" nego "povijest pobjednika". Na taj je način srušena, ili barem temeljito dovedena u pitanje, dotadašnja hegemonijska paradigma, na kojoj je godinama stvaran identitet. Bila je to najava širih društvenih promjena. Na jednoj je strani, želja za uključivanjem i naše strane povijesti u javni diskurs bila izraz želje za priznanjem i za pravednošću. S druge, optuživanje drugih je stvaralo atmosferu napetosti i straha, koja je vodila u nove konflikte, od kojih se očekivalo da "isprave nepravde" iz prošlih sukoba. Između ostalog, i zbog toga su ratovi koji su nastajali bili toliko povezani s ratovima koji su, vjerovalo se sve donedavno, davno završeni. To često spominjanje rata i stvaranje kvaziratne atmosfere u jugoslaviji, značajno je doprinijelo stvaranju rata devedesetih godina. Latinska poslovica: "ako želiš mir, pripremaj rat" pokazala se netočnom. Spremanje za rat -pomoglo je stvaranju strahova, kroz oživljavanje ili fabriciranje uspomena na zločine iz prošlosti. O prošlosti, o kojoj se nikad nije otvoreno i iskreno govorilo nego su se o njoj gradili politički mitovi, u moglo se govoriti tako da se traga za istinom, i da se pokuša

,. Detabuizacija i demitologizacija određenih tema iz povijesti započela je tek nakon smrti }osipa Broza Tita i razvila se osamdesetih godina. Tada dolazi do prvih

STVARANJE RATA

107

doprinijeti stvaranju atmosfere povjerenja i suosjećanja- da se prisjećanje na prošlost iskoristi kako bi se podsjetilo na zlo rata i time stvorili uvjeti za mir. Ali, umjesto toga, otvaranje tema iz prošlosti namjerno je iskorišteno kako bi se mobilizirala naše protiv njihovih. Prisjećanje na stare bitke služilo je kao sredstvo mobilizacije za novi rat.

Rat je, i u socijalističkoj retorici, bio nešto ~~normalno", a ne "abnormalno". Nasilje se smatralo neizbježnim, a najčešće i pravednim. Marksistička teorija- iako ne sva i ne unisono, budući da se radi o interno pluralističkoj teoriji, kao što je i marksizam kao doktrina i ideologija također pluralističan - temeljila se na ideji da je sadašnje stanje proizvod nasilja (izravnog ili suptilnog) koje je manjina (vladajuće klase, metropole kao središta imperija) provodila nad većinom. Budući da je manjina uvijek vladala, jedini način da osigura svoju vlast bila je u upotrebi nasilja, ovog puta većine nad manjinama. Država je, u toj koncepciji, organizacija koja legalizira i organizira nasilje nad većinom. Ona je "izvršni odbor vladajuće klase", kojom se ona služi da bi održala status quo i zaštitila se od opravdanog gnjeva eksploatirane (potlačene) većine. Glorifikacija nasilja vidjela se u proslavama ideje revolucije, kao i u najavi nužnosti revolucionarnog preokreta kako bi se zaustavile nepravde koje razaraju globalni poredak. U jugoslavenskim okolno-

zahtjeva za detitoizacijom (Antonije Isaković), do otvaranja tema kao što su Goli otok, Dahauški procesi, zločini počinjeni u vrijeme i na prostoru NDH, zločini četnika u Foči, a revidira se i biografija Josipa Broza Tita, naročito nakon objavljivanja knjiga Vladimira Dedijera. Pojavljuju se i alternativni pristupi interpretaciji Drugog svjetskog rata (npr. Veselin Đuretić, 1985.). Otvara se i dotad tabuizirano pitanje uloge JNA- npr. u slovenskom tjedniku Mladina, koja piše o izvozu oružja iz Jugoslavije u zemlje u kojima se vodi građanski rat, te o privilegijima pripadnika vojnog vrha. Detabuizacija otvara prostor i za pitanja povezana s Aleksandrom Rankovićem i djelovanjem tajnih službi u socijalističkom poretku, kao i pitanja odnosa Albanaca i Srba na Kosovu (npr. pitanje Bujanske deklaracije i dr.). Nažalost, otvaranje tih pitanja nije istodobno vodilo dijalogu, nego je služilo za mobilizaciju jednih dijelova društva (najčešće nacija) protiv drugih. Time je propala prilika za smisleni dijalog koji bi demokratizirao i pluralizirao društvo.

108

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

stima, komunisti su glorificirali i rat i revoluciju, koji su bili- u njihovoj interpretaciji- isprepleteni, a oboje su bili rodno mjesto legitimnosti poretka. Mnogo je primjera opravdavanja ili glorificiranja ratova (konkretno: narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije): počevši od parole "Bolje rat nego pakt" i ''Bolje grob nego rob", preko promoviranja kulture nasilja, diskvalificiranja i sramoćenja politike nenasilnog otpora (npr. pokreta otpora u drugim zemljama) i slavljenja vojništva i militarizma ("Svi smo jedna Armija!" i sl.), pa do opravdavanja revolucionarnog i postrevolucionarnog nasilja (npr. "diktature proletarijata", državnih ubojstava neprijateljskih elemenata, prakse revolucionarne pravde i sl.), i do zabrane i kažnjavanja prigovora savjesti. Takav diskurs, koji je promovirao nasilje umjesto da ga suzbija i marginalizira, živio je od proizvođenja Neprijatelja, koje (proizvođenje) je bilo "potrebno" kako bi se sam dominantni diskurs konsolidirao i kako bi jednu- u biti iznimno pluralističku zemlju kakva je bila Jugoslavija- održavao na okupu. Za tako heterogenu zemlju nema boljeg prijatelja od Neprijatelja. Jugoslavija se, između ostalog, održavala zajedno i na strahu od vanjske agresije, unutarnjeg nasilja (ideoloških i međunacionalnih ratova sa snažnim elementima međukonfesionalnog sukobljavanja) i propasti. Ona je snažno koristila strahove kako bi se održala. 1l Ti strahovi međutim ne bi bili uvjerljivi da nisu korespondirali sa stvarnošću i sa sjećanjima na prošlost. U zemlji u kojoj je preko milijun ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu- i to iz razloga koji podjednako (ili čak i više) imaju veze s ideološkim, međuetničkim i privatnim sukobima nego s činjenicom vanjske okupacije- nije teško konstruirati strahove i graditi militarizam kako bi se poredak konsolidirao i opstao. U takvoj zemlji nije nelogično ni

' 3 Katastrofična slika stvarnosti vidjela se primjerice i u riječima jugoslavenske državne himne, koja opisuje katastrofe poput: "stijena puca, dub se lama, zemlja nek se trese" i spominje "ponor pakla" i "vatru groma". Unatoč tim kataklizmičkim slikama oko nas, Slaveni (Jugoslaveni) su ostali postojani, vjerni duhu svojih djedova- barem u stihovima.

STVARANJE RATA

!09

zabranjivati politički (stranački) pluralizam: dovoljno je interpretirati prošlost tako da se pluralizam i sloboda okrive za rat. To se i činilo. Međuratne razdoblje (1918.-194I.) interpretirano je kao neprekidni konflikt između Srba i Hrvata, u kojem su političke stranke "svađale narode" i onemogućavale stabilnost i jedinstvo zemlje. Naglašavale su se razlike između stavova političkih vodstava Hrvata i Srba u vezi s glavnim pitanjima ujedinjenja i uvjetima za ujedinjenje, kao i razlike u gledanju na ustavno uređenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Isticala se i nestabilnost političkog sistema, koja je dovela do čestih izbora, kao i prevrtljivost političara u sklapanju i razvrgavanju koalicija. Ubojstvo hrvatskih parlamentaraca u Narodnoj skupštini 28. lipnja 1928. interpretiralo se također kao posljedicu višestranačja i demokracije. Iako se o višestranačju nije govorilo isključivo kao o negativnom fenomenu - o šestojanuarskoj diktaturi govorilo se s još i više osuda i gotovo isključivo negativno- ipak su se primjeri iz međuratnog razdoblja koristili kako bi se pokazalo da višestranačje ne može funkcionirati u višenacionalnoj zemlji, da je opasno po nacionalno pitanje te stabilnost i nezavisnost zemlje. Službena interpretacija razvijena u socijalističkoj Jugoslaviji tretirala je demokraciju kao uzročnika vojne i političke propasti Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. U međuet­ ničkim napetostima i političkim sukobima komunisti su vidjeli glavni razlog slabosti jugoslavenske države - slabosti koja je dovela do njena kolapsa. Povratak višestranačja u multietničku zemlju znači dakle katastrofu. To je bila "povijesna lekcija" koju su komunisti preuzeli sami od sebe, odnosno od svog čitanja povijesti. To se čitanje međutim temeljilo na Titovom govoru na S· kongresu Komunističke partije Jugoslavije, koji je govor kasnije postao temelj za udžbenike povijesti i za službeni narativ o njoj." U potpunosti je zanemareno da je povijest međuratne Jugoslavije bila ne samo povijest sukoba (interpretacija na

14 Taj je govor Tito pisao svojom rukom na više od 400 stranica papira As formata. Taj je rukopis pohranjen u zbirci Kancelarije maršala Jugoslavije, sada smještenoj u Arhivu Jugoslavije.

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

no

kojoj u svojoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji inzistira Ivo Banac, 1988.), nego i povijest neprekidnih pokušaja da se postigne kompromis između, naročito, Srba i Hrvata (o čemu piše Dejan Đokić u svojoj odličnoj knjizi Nedostižni kompromis, zoro.). Utjecaj dotadašnjih interpretacija povijesti na stvaranje "straha jugoslavena od istinske demokracije" uočava u svom komentaru u Danasu Željko Krušelj, koji piše: Strah jugoslavena od istinske demokracije, a višestranačje je njen najkondenziraniji izraz, proizlazi iz dugogodišnjeg '"pressinga"' kojeg je na javnost vršila oficijelna partijska ideologija, posebno preko znanosti i obrazovanja. Naime, povijesni je razvoj jugoslavenske zajednice predstavljen toliko pojednostavljeno da je stvoren dojam kako su baš međustranački sukobi bili onaj uteg koji je srušio Kraljevinu jugoslaviju ... Međuratni je pluralizam, ukratko rečeno, propagandistički tumačen kao oličenje homo balkanicusa, u najpejorativnijem značenju te sintagme, dapače kao sistem koji je imao uspjeha jedino u reproduciranju vjerske i međunacionalne mržnje.'s Rat je dakle u slučaju socijalističke jugoslavije, bio instrumentaliziran da bi se postigli- u biti konzervativni- ciljevi, povezani s opstankom

poretka. Mir, a posebno mir povezan s demokracijom, bio je problem, izvornepravde i nejednakosti, razdoblje stalnih tenzija i napetosti. Rat je međutim bio mjesto preokreta, oslobođenja, uništavanja starog i stvaranja novog svijeta. Taj novi i pravedniji svijet bio bi, tvrdilo se u službenoj ideologiji, ugrožen demokracijom i političkim pluralizmom. Rat je korišten također kako bi se održao autoritarni i totalitarni karakter poretka, odnosno kako bi se spriječio politički pluralizam.

'S

Članak Željka Krušelja u Danasu, 23. siječnja 1990.

STVARANJE RATA

III

Istodobno, on je bio i instrument vođenja socijalističke revolucije za koju se nije moglo negirati da se dogodila usred rata i u okvirima šireg globalnog sukoba. Rat i prijetnja ratom bili su i opravdanje za ograničavanje ljudskih prava i sloboda, uključujući i slobodu interpretiranja i diskutiranja. Socijalistički je poredak takva ograničenja, možda, postavio iz straha od nastavljanja sukoba i nakon tog rata. Vodila se politika koja je kombinirala pretjerano ritualno "sjećanje" na rat (kroz komemoriranje žrtava i slavljenje pobjede) i njegov "zaborav" kad se radilo o onim činjenicama i događajima koji bi mogli dovesti u pitanje službenu interpretaciju. Interpretacija rata bila je selektivna i uključi­ vala je "svetinje" i tabue. Rat je poslužio kao sredstvo oblikovanja mitova o KPJ kao jedinoj spasiteljici Jugoslavije, o Titu kao njenom jedinom legitimnom vođi, o "bratstvu i jedinstvu" koje je ''skovano" u ratu, o sličnom ili istovjetnom doprinosu svih jugoslavenskih naroda toj borbi i sl.'' O tom ratu mnogo se govorilo, ali mnogo je ostalo i prešućena. Iako je motiv za prešućivanje možda rnogao biti razumljiv, na kraju se dogodilo da je umjesto "verbalne agresivnosti" u smislenoj javnoj diskusiji došlo do prave agresije jednih na druge: što iz straha od ponavljanja zla proživljenog (ili interpretiranog kao proživljenog) od 1941. do 1945., a što iz želje da se to zlo ponovi, odnosno da se drugima osvetom vrati "milo za drago". Tako smo ušli u spiralu zla, u osvetu za proživljenu ili iskonstruiranu prošlost. Kao što u naslovu svoje knjige kaže Slavko Goldstein, 1941. je postala "godina koja se vraća"- u uspomenama, mitovima, simbolima, konstruktima, ali i u djelima (Goldstein, 2007.). "Ustaše" i "četnici", autoritarni i totalitarni režimi iz prošlosti nikako da postanu stvar prošlosti ili barem predmet smirenog dijaloga u sadašnjosti. Povijesna distanca nikako da se dogodi: a i kako bi se mogla dogoditi kad se stari događaji koriste kao motiv za nove, te

•6

Za mitove koji su stvoreni u vezi s partizanskim pokretom i Narodnooslobodi-

lačkom vojskom, v. Nikolić (2015.), te Škrbić Alempijević i Mathiesen Hjemdahl

(2006.).

II2

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

im se time produžuje život ili ih se "budi iz mrtvih". Oni ostaju, zbog toga, sredstvo mobiliziranja za nove sukobe. Sjene mrtvih pritišću živote živih. 17 Prisjećanje na prethodne ratove, umjesto da služi pacifikaciji i stvaranju mira, često je bilo sredstvo mobilizacije za novi rat. jedan rat sustiže drugi- a pritom se nijedan ne zaboravlja i nijednom se ne dopušta da ostane zauvijek iza nas. Nažalost, rat iz devedesetih poslužio je istoj ili sličnoj svrsi- naročito u Hrvatskoj, u kojoj je njegov rezultat takav da se moglo relativno jednostavno preoblikovati već postojeće mitove i konstrukcije iz socijalističkog razdoblja, kako bi se ispričala nova priča na istim temeljima i s istom arhitekturom. Neki su elementi starog mita koji glorificira nasilje i rat, te ga interpretira kroz par: "pobjednik i žrtva", a budućnost vidi u stalnom oprezu prema Neprijateljima (koji nikad ne spavaju) i dakle u militarizaciji i vječnoj spremnosti na ratovanje s njima, izbačeni i zamijenjeni s novim. Neki su "izašli iz ogledala" i pojavili se u stvarnosti, onako kako ogledalo inače vjernu sliku pretvara u "obrnutu..: gdje lijevo postaje desno, a desno lijevo. Lijevo i desno zamijenili su mjesta, i to je sve. Neki su elementi potpuno napušteni, ali su na njihovo mjesto ugrađeni - manje-više po mjeri konstruirani- novi elementi mita. Ali, matrica, model, konstrukt je preživio. Rat je danas u Hrvatskoj sve više živ- i nikako mu se ne dopušta da ga zaboravimo ili da ga prepustimo prošlosti. Neprijatelja kao da ima sve više- iz godine u godinu. Ako više nema Srba, stvorit ćemo ih: svatko tko ne dijeli našu viziju prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti je, zapravo, Srbin. Jugoslaveni nikad nisu poraženi i ima ih sve više. Britanija je uvijek bila neprijatelj i ne radi ništa drugo nego kuje zavjere protiv Hrvata. Tu su

' 7 Kao što je napisao Karl Marx u Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea: "Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli svjetskohistorijski prizor" (citirano prema Kalanj, 2008.: 421-2).

STVARANJE RATA

113

još i Rusi i Amerikanci, masoni, komunisti, Šešelj, islamisti, migranti, Bošnjaci, Slovenci, cigani, strani investitori, Kinezi, Turci, jugonostalgičari, regionalisti, udbaši, kosovci, "oni koji nikad nisu željeli Hrvatsku" ili je "nisu voljeli", "oni koji se za Hrvatsku nisu borili", demokratski izabrani političari koji su postali- ili su uvijek bili- "nenarodni režim"... Svi nam rade o glavi. I Haaški sud, i Bruxelles, i trilaterala, i islamska država, i Amerika koja ju je stvorila, i švicarska centralna banka i svi drugi -you name it- urotili su se protiv nas. Tako je uvijek bilo, i uvijek će biti. Jedina obrana pred takvom sveobuhvatnom krakatom nemani koja nas napada - u ovim konstrukcijama -jest: spremnost. Ideja trajne spremnosti za rat je u samom temelju ovog militarističkog, ultrakonzervativnog i paranoičnog narativa. Spremnost za obranu doma, ognjišta, naše djedovine. Riječi koje su ovdje navedene nisu, naravno, slučajno odabrane kao označite/ji, legitimacijska propusnica za ulazak u krug onih koji u Hrvatskoj zagovaraju stalni rat, a ne mir. Spremnost (omiljena riječ militarističkog i totalitarističkog vokabulara) jest jedini mogući odgovor na stalnu opasnost. Rat je jedina mogućnost. Mira, zapravo, nikad nema: čak ni onda kad svi drugi imaju iluziju da živimo u miru. Ne, živimo u ratu: "specijalnom ratu", ' 8 "pritajenom ratu", "nevidljivom ratu", ratu za čistoću hrvatskog jezika, za čuvanje naše tradicije, ratu za interpretaciju ratova. Jedan od istaknutih mlađih svećenika Katoličke crkve, koji je i studentski kapelan na Zagrebačkom sveučilištu, Mile Stojić, tako je na božićnoj misi 2014. godine u Zagrebu rekao da rat nije gotov, '9 a slično govore i branitelji prosvjednici, koji

Tomislav Karamarko, tada još samo lider HDZ-a, rekao je primjerice 15. lipnja 2015. da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat. V. http://slobodnadalmacija.hr/ Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleld/289224/Default.aspx. Pristup 7. veljače 2016. O specijalnom ratu u svojim javnim istupima često govori i umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo koji je sve donedavno bio član Savjeta za domovinsku sigurnost Predsjednice Republike Hrvatske. 19 v. izvještaj objavljen 25. prosinca 2014. u Slobodnoj Dalmaciji: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleld/269093/ Default.aspx. Pristup: n. rujna 2015.

'8

114

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

su policajcu koji je intervenirao prilikom njihovih protesta pred zgradom hrvatske Vlade na Markovu trgu u Zagrebu rekli da mora paziti kako se ponaša jer će biti opet rata." Tadašnji lider HDZ-a, Tomislav Karamarko, naglašavao je da nam treba novi Domovinski rat- ne do-

duše oružani, iako ni oružane bitke nisu isključene (da parafraziram frazu iz govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu, z8.lipnja 1989.) - nego za razvoj i gospodarski napredak, za demografsku obnovu, za bogatu Hrvatsku. 2 ' Rat je postao uzor i normalno stanje, stanje bez kojeg se ne može, koje se ne može napustiti, iz kojeg se ne može izaći - a i kad bi se moglo, ne bi bilo ničeg posebno dobrog u tom izlasku u mir. Rat je postao nužnost, pa stoga stalno treba biti spreman - ili: kako se govorilo u "onom sistemu"- budan. Neprijatelj vreba, nikad ne spava. Stoga posvuda treba formirati stožere: za obranu hrvatskog Vukovara, za obranu digniteta Domovinskog rata, ali i za migrante, za dobavljače,

za obranu Petrokemije, za organizaciju izbora, za obranu Rafinerije nafte Sisak, za očuvanje radnih mjesta ... Stožer do stožera, vojska do vojske, branitelj do branitelja! A u svakodnevnom životu, u političkim raspravama o bilo kojoj temi, Domovinski se rat koristi kao referentna točka, uz poziv: ponašajmo se i danas onako kako smo se ponašali tada! Budimo odgovorni, jedinstveni, efikasni, domoljubni- kao tada! 22

V. izvještaj u Expressu od ro.lipnja zors.: http://www.express.hr/brifi.ng/mupove-snimke-satorasa-rat-jos-nije-gotov-IJ87. Pristup: n. rujna 2015.

' 0

''V. izjavu Tomislava Karamarka objavljenu u Novom listu, 17. siječnja2015. http://

www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Karamarko-Pred-nama-je-domovinski-rat-zabolju-Hrvatsku. Pristup: 11. rujna 2015. "Primjerice lider opozicije i Socijaldemokratske partije, Davor Bernardić, spomenuo je epizodu iz vlastita djetinjstva u kojoj se otac dirljivo rastaje s njim prilikom odlaska u rat 1991. godine, u svom govoru povodom rasprave u Hrvatskom saboru o odgovornosti ministra financija, Zdravka Marića, za aferu Agrokor, 3. svibnja 2017. Kakve veze ima Domovinski rat s tom temom? Nikakve. Ali, ako se želi, a želi se, uvijek se nađe neka poveznica. I tako o skoro svakoj temi, skoro svakog dana.

STVARANJE RATA

ns

Široka upotreba ratnog pojmovlja i simbola, kao i povezivanje tema iz svakodnevnog života s ratom i braniteljstvom, koristi onima koji su sve stekli u ratu i zbog rata- i koji žele da se rat nastavi u sjećanju, ako već ne može u stvarnosti. Bez rata, oni su ništa. S ratom i zbog rata, i sve dok je rata (onog prošlog koji nikad nije gotov, ili nekog budućeg koji najavljuju), oni su sve. Taj revolucionarni obrat dostojan je riječi Internacionale, komunističke himne koja opisuje kako se u vihoru rata i revolucije mijenjaju pozicije vladajućih i potlačenih. Oni koji su bili ništa, sad bit će sve -a oni koji su vladali, stradat će. Radi se, kaže se u Internacionali, o "posljednjem, odlučnom boju", nakon kojeg "svak' nek zgazi vraga svog". Taj poziv na radikalnu promjenu- koja je moguća samo u ratnom vihoru, a takav je vihor u našim krajevima uvijek povezan s ideologijama i ideološkim ratovima- ostao je upamćen i kod ove najnovije generacije ratnika. Njihova očekivanja formirana su na toj osnovi, pa kad se ne događa da se svijet iz temelja mijenja, oni se osjećaju zapostavljenima i prevarenima. I traže novi rat, novu revoluciju, novo nasilje- kao novo, definitivno rješenje. Odatle je u Hrvatskoj rat trajna "pričuvna opcija", uvijek spremna, uvijek tu, na raspolaganju. Rat je nada onima koji su izgubili nadu- i obećanje koje nije ostvareno onima koji su već jednom ratovali. On je izvor i osjećaja izdanosti i prevarenosti, kao i nade u konačnu promjenu. On je dakle mnogima jedina šansa i jedina nada. Istodobno, on je razlog stalne odgode neke drukčije, bolje budućnosti, za koju ne želimo preuzeti odgovornost sada i ovdje. No osim pragmatičnih i interesnih razloga, postoje i ideološki okviri u kojima je stvaranje neprijatelja jedna od glavnih zadaća ili barem posljedica. Konzervativnoj ideologiji koja je u strahu od gubitka identiteta, od nestanka države i nacije, od globalizacije i liberalizma, treba Neprijatelj kako bi stalno uspješno homogenizirala naciju ili klasu kojoj pripada. Identitetska politika je stalno zabrinuta za granicu između Nas i Drugih. Tamo gdje zbog osobnih iskustava ili iz sindroma malih razlika i velikih sličnosti ona nije jasna, treba učiniti sve da bi se ona

n6

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

"podebljala", da bi bila što čvršća i što nepropusnija. Budući da je bit konzervativne politike u očuvanju tradicije i identiteta, konstruiranje, očuvanje i jačanje granice oko Nas jest u samoj biti te politike. To je njen glavni smisao.

Na drugoj su strani brojni gradani koji su u ratu sve izgubili, a sad im se nudi i da izgube vlastito sjećanje, moć i pravo vlastitog procjenjivanja o uzrocima, tijeku i posljedicama rata. Ti ljudi su žrtve, i to dvostruke: rata i interpretacije rata. Stalno držanje rata otvorenim znači: manipulaciju žrtvama kako bi se njihove emocije i položaj i dalje eksploatiralo u korist ratnih projitera. Cijena tog rata bila je ogromna, ali to, izgleda, nije dovoljno za ambicije tih poduzetnika rata. Kakve su posljedice tog neprekidnog i samoobnavljajućeg pozivanja na rat i govora o ratu? U ovoj knjizi tvrdim da je upravo taj proratni diskurs Hrvatsku vratio unazad i da joj sprječava iskorak iz izvanrednog (ratnog) stanja u mir. Tranzicija iz rata u mir, koja je bila jedan od elemenata ukupne društvene tranzicije u Hrvatskoj, zapravo nije dovršena, jer smo zapeli između rata i mira. Ratni narativ okovao je Hrvatsku, ne dopuštajući joj da se vrati u stanje mira, u stanje normalne politike koja isključuje i zamjenjuje rat, koja rat smatra zlom i apsolutno ga želi izbjeći. Taj narativ joj je nametnut od strane onih koji imaju izravne koristi od njega- interesne, financijske, statusne i političke. Na drugoj strani, velik se broj građana osjeća sputanima i podčinjenima jer im se ne dopušta da bilo što prigovore, a kamoli da javno odbace interpretaciju prošlosti koja se sudara s njihovim osobnim sjećanjima. To stvara osjećaj neslobode, koji nije lažan. Stvara i osjećaj podvojenosti između javnog diskursa i privatnog sjećanja, a takvo stanje stvara frustracije. Zbog toga Hrvatska ne može sebe konstituirati kao mirnodopsko, pluralističko društvo, nego je i dalje u poluizvanrednom stanju, stanju ni rata ni mira. Ona je u permanentnom hladnom ratu, u zamrznutom konfliktu, u svijesti koja je više okrenuta prema ratu nego prema miru.

STVARANJE RATA

ll7

Iako je u bitnom ostvarila svoja tri velika nacionalna cilja (nezavisnost, teritorijalni integritet i članstvo u euroatlantskim organizacijama, NATO-u i EU-u), ni nakon 25 godina od priznavanja nezavisnosti Hrvatska nije ni izbliza u zadovoljavajućoj mjeri slobodno društvo, društvo

u kojem se u slobodi, bez pritisaka, formiraju alternative i u kojem se one slobodno i bez straha iznose u javnost da bi se o njima na slobodan način raspravljalo. U Hrvatskoj je još uvijek previše tabua, previše "sve-

tinja", nedodirljivih mjesta, mitova i kultova. U tom smislu, koliko god da je pobjednica u ratu devedesetih, Hrvatska je istodobno i žrtva vlastitog interpretiranja tog rata. Ona je žrtva, ne samo zbog napada kojima je bila izložena iznutra i izvana, nego i zbog toga što je samu sebe učinila žrtvom jer je dopustila ovakva ograničenja vlastite slobode. Ali, Hrvatska je i počinitelj ica zločina sputavanja slobode- svojih građana, a naročito onih koji pripadaju manjinama, ili su jednostavno pojedinci koji se ne žele ili ne mogu solidarizirati s njenim novim iden-

titetom koji slavi rat umjesto da ga samo komemorira. Na pojave ograničavanja slobode svakodnevno upozoravaju progresivni

pripadnici i predstavnici civilnog društva, brojni novinari, slobodnomisleći ljudi, koji su također osjetili da je potrebno reagirati, a ne šutjeti.

Pitanje odnosa prema manjinama nije nikakvo "nacionalno pitanje" iz 19. stoljeća, nego je fundamentalno pitanje karaktera države i društva. Ono se tiče svih, jer se radi o pravu da svatko u slobodnoj zemlji mora imati mogućnost u slobodi i bez opravdanog straha od negativnih

posljedica u javnosti iskazati svoje stavove, emocije, simbole- svoj identitet. U slobodnoj zemlji svatko mora moći sam za sebe odlučiti što jest i što želi biti. Nitko nema obavezu biti ono što mu drugi nametne kao identitet, niti iskazati identitet ako to ne želi. Ali, isto tako, svatko

mora moći svoje stavove i svoj identitet učiniti javnim, vidljivim. To pravo podrazumijeva pravo da se u javnosti- a ne samo "unutar vlastita četiri zida" - ističe vlastiti identitet, da ga se pokazuje i promovira, a ako treba i štiti, javnom akcijom i u javnom (političkom, društvenom)

nS

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

prostoru. Svatko mora moći reći - ako to želi - tko je, što osjeća, što misli i što želi. Svatko u Hrvatskoj mora moći biti pripadnik manjina - ne samo priznatih nego i nepriznatih, ne samo nacionalnih nego i političkih, seksualnih, religijskih, ideoloških i dr. Isto tako, svatko bi morao moći izreći u javnosti, ako to želi, vlastito iskustvo, vlastito sjećanje na osobnu i kolektivnu prošlost, svoju interpretaciju rata, bez straha od isključivanja ili sumnjičenja da je neprijatelj i da dovodi u pitanje opstanak države. To je sloboda. Sloboda je također i pravo na privatnost. Pravo na privatnost uključuje pravo na autonomiju, na područje unutar kojeg nema druge više vlasti nego samo naše. Autonomija je stvaranje upravo takvog prostora prostora unutar kojeg imamo pravo na odlučivanje jer nam "viša vlast" (vlast većine u demokraciji) omogućava izdvajanje u smislu odlučiva­ nja, iako ne i totalno izdvajanje u novu državu. U životu pojedinca, autonomija je mogućnost da svatko u svom domu bude kralj, suveren, po načelu koje opisano engleskom izrekom: "My home, my castle!" Totalitarni režimi ne dopuštaju privatnost, niti dopuštaju autonomiju -već im je i sam pojam odiozan i smatraju ga neprijateljskim. Oni nacionaliziraju privatnost na način da privatnost pojedinca potiskuju privatnošću nacije. Nacija na taj način zaposjeda veći dio privatnosti pojedinca, sve dok ga u potpunosti ne "preuzme". Jedini identitet koji potom ostaje pojedincu jest identitet "pripadnika" nacije, koji nije potrebno čak ni deklarirati jer je drugima (a posebno državi) "samorazumljiv" i bez javnog deklariranja. On se, jednostavno, "zna" ili se "podrazumijeva". U slobodnom društvu međutim nitko ne mora u javnosti deklarirati svoj etnički, politički, zavičajni ili seksualni identitet. Svatko može, ali nitko ne mora- to je bit slobode. I svatko o tome, želi li ili ne u javnosti pokazati svoj identitet, želi li ga ili ne učiniti javnom, društvenom, političkom činjenicom- mora moći odlučiti sam (sama). Ne biti prisiljen(a) da ili sakrije ili otkrije ono što ne želi. Ako to nije moguće -a danas u Hrvatskoj još uvijek nije moguće bez značajnih rizika- onda se ne radi o potpuno slobodnoj zemlji. Danas

STVARANJE RATA

119

nije moguće primjerice bez opravdanog straha od posljedica nositi majicu Hajduka u krajevima gdje većina navija za Dinamo, u što su se bolno uvjerila dvojica maloljetnika koji su samo zbog majice Hajduka napadnuti u Zagrebu u rujnu 2015. 23 Ista je stvar i s navijačima Dinama u krajevima gdje većina navija za Hajduk. Strah od posljedica ograničava slobodu. Čin autocenzure naime nije nerazuman, s obzirom na okolnosti i iskustvo izopćenja, prijetnji i diskreditacije onih koji se usude biti slobodni i djelovati/govoriti bez straha. Nema potrebe da spekuliramo o tome što bi se dogodilo da je majica bila Crvene zvezde ili Partizana. U Hrvatskoj se isticanje srpske zastave smatra provokacijom, zbog koje se one koji je postave, čak i na privatnoj kući, najčešće privodi na saslušanje. Bez obzira na to što je razumno biti osjetljiv na specifičan kontekst rata koji se odvijao u Hrvatskoj od r991. do r995. (iako ne u cijelom tom razdoblju na isti način i istim intenzitetom), zabrana isticanja simbola nekog identiteta uvijek je akt ograničavanja slobode. Da bi se takvo ograničavanje opravdalo, potrebno je konstituirati uvjerljivo (ili barem dovoljno "zavodljivo") objašnjenje: da je simbol koji se ističe neprijateljski, prijeteći i opasan. Potrebno je sekuritizirati pitanja identiteta, na način da se svaki drugi, drukčiji proglasi ujedno i neprijateljskim.

U minimiziranju, ignoriranju i zanemarivanju pitanja slobode Hrvatska, naravno, nije jedina. Mnoge su države i mnoga društva, naročito u svojoj ranoj, mladoj, osnivačkoj fazi- neslobodne ili tek djelomično slobodne. Mnoge se boje za vlastiti opstanak, i u tom strahu ograničavaju slobodu. Mnoge završavaju u autoritarnim porecima, u diktaturama civilnog ili vojnog tipa, uz snažno nasilje nad građanima, a naročito nad manjinama. Zapravo, pitanje je može li se država ikada dovoljno "osloboditi" da bi bila ne samo slobodna, nego da bi proizvodila

Portal Index.hr, 2. rujna 2015.: http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-zagrebuzbog-splitskog-naglaska-divljacki-pretucena-dva-mladica/839662.aspx. Pristup:

!1

3· rujna 2015.

!20

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

slobodu. Ne samo anarhisti, nego i liberali i marksisti skeptični su po tom pitanju, smatrajući da je svaka država potencijalno ili stvarno promotor neslobode- iako to nije svaka u istoj mjeri. Za liberale, država će najbolje učiniti ako se izvuče iz prostora društvenosti i privatnosti koliko je god to moguće. U tom smislu, oni zagovaraju izlazak države iz sfere interpretacija prošlosti. Najslobodnija je ona država u kojoj ne postoji službena interpretacija, kao što sam i sam tvrdio u jednom svom prijašnjem članku o tom pitanju (Jović, 2004.). U autoritarnim i totalitarnim ili, kako ih Paul Connerton (zoro.) naziva, represivnim režimima država čini sve da gradanima oduzme njihova osobna sjećanja. U liberalnim bi trebala činiti obrnuto- oduzeti sebi pravo na službeno pamćenje, kako bi omogućila pluralizam interpretacija. U liberalnim porecima, država se povlači iz prostora koji pripada pojedincu da bi ga ohrabrila da djeluje slobodno. Ona napušta prostor interpretiranja prošlosti i nametanja identiteta, da bi ga ostavila slobodnim pojedincima. Kao sila jača od bilo koje druge, od bilo kojeg pojedinca i grupe, država se mora sama povući iz onih prostora u kojima pojedinci moraju ostati potpuno slobodni i suvereni. Ona mora učiniti velikodušni iskorak, dobrovoljnu evakuaciju, kako bi omogućila slobodu. Toliko inzistiranje na službenim interpretacijama prošlosti, a naročito rata iz četrdesetih i rata iz devedesetih godina, uz istodobno panično reagiranje na alternativne interpretacije, pa čak i one koje dolaze od manje utjecajnih pojedinaca, pokazuje, zapravo, da Hrvatska nije liberalno, nego i dalje visoko autoritarno društvo. To pokazuje i da identitetska tranzicija, kao ni politička i gospodarska, nije, zapravo, još uspjela ostvariti neke progresivne pomake koji bi bili ireverzibilni i konsolidirani. Upravo suprotno, nepomičnost države i njena usidrenost u polju koje bi morala ostaviti slobodnim pojedincima, pokazuju da je Hrvatska samo jedan oblik mitotvorstva (socijalistički) zamijenila s drugim (nacionalističkim), dok je u odnosu države prema slobodnim pojedincima učinila malo. To znači da je i u polju identitetske tranzicije, kao i u polju tranzicije iz rata u mir, njeno ponašanje slično kao i u polju

STVARANJE RATA

121

političke i ekonomske tranzicije: mnogo simuliranja i fingiranja,

a još uvijek malo stvarnih promjena u korist slobode. I četvrta i peta tranzicija dijele sudbinu prve i druge. I sve su povezane, jer ih sve vodi, svima upravlja, poluvidljiva ruka autoritarnosti, ponekad obučena u svilenu rukavicu da bi izgledala pristojnije. Reproduciranje autoritarnosti - umjesto transformacije društva od autoritarnog prema liberalnom - nije nikakva hrvatska specifičnost, nego česta pojava, a očekivanja da će tranzicija iz autoritarnog poretka završiti u antiautoritarnom ili liberalnom poretku same po sebi se, nažalost, često pokazuju kao zablude. Kao što pokazuju neki od glavnih autora klasične tranzicijske teorije (one razvijene prije 1989.), tranzicija ne mora biti uspješna, nego može završiti u nekom novom obliku autoritarnog poretka. 24 Može biti i prekinuta- kao što je bio slučaj u nizu zemalja Arapskogproljeća, npr. u Egiptu. Može biti i odglumljena, odnosno, kao što je naziva Boduszyilski (2010.): simulirana. Čak i u najpovoljnijim okolnostima za takvu tranziciju- u onima koje su nastupile u istočnoj Europi 1989., kad je liberalizam proglasio apsolutnu pobjedu nad svim alternativama te je sam za sebe govorio da je ostao "jedina mogućnost" kojoj "nema alternative" - samo je jedan broj zemalja doista promijenio karakter režima. Vjerojatno bismo tu mogli ubrojiti, prije svega, Češku, a tek donekle i ostale tri zemlje Višegradske skupine: Slovačku, Mađarsku i Poljsku. No već je i u slučaju te tri zemlje danas teško prešutjeti ili ne vidjeti i snažne antiliberalne, pa i autoritarne tendencije, sve snažniji nacionalizam i konzervativizam. 2 s Za naš je argument značajno upravo to što se u tim zemljama povratak autoritarnosti i konstruiranje "iliberalne demokracije" također događa u sferi mitova i interpretacije prošlosti.

l4

V. za tu poziciju Linz i Stepan (1996.) i O'Donnell i Schmitter (1986.). a za analizu tranzicijske teorije Jović (2010.). Za mađarski slučaj, tj. Jobbik, v. Zgurić (2015.).

klasične ~s

122

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Poljska je u 2014. učinila zaokret unazad, na sličan način na koji je to -samo godinu dana kasnije- učinila i Hrvatska. Njeno interveniranje u medije, ignoriranje ustavnog suda, narušavanje načela sekularizma, kao i korištenje dosjea tajnih službi socijalističkog sistema kako bi se kompromitirali politički protivnici - sve to pokazuje da su reforme u toj zemlji također bile površinske i da ni izbliza nisu ireverzibilne. Korištenje straha od komunizma, od Rusije i Njemačke, od "nametanja" liberalnih politika, od Europe- i u poljskom slučaju stvara pretpostavke za militarizaciju, sekuritizaciju i homogenizaciju. Ni u Poljskoj se prethodnim ratovima ne dopušta da završe: tragedija Poljske u Drugom svjetskom ratu koristi se kako bi se stvorio mit o žrtvovanju i o posebnoj ulozi Poljske kao "bedema" i "štita" Europe i "europskih vrijednosti". Ka tinj je i danas živu političkom diskursu Poljske- i ne dopušta mu se da postane dio prošlosti. I nove vanjskopolitičke inicijative koje dolaze iz Poljske, kao što je ideja Intermariuma (Međumorja), zapravo su stare međuratne ideje o Poljskoj kao centralnoj i najvažnijoj zemlji jednog šireg područja: od Baltika do Crnog mora. S obzirom na sličnost trendova u Hrvatskoj i Poljskoj, ne iznenađuje da je upravo Hrvatska s Poljskom postala pokretačicom novih geostrateških ideja kao što je Inicijativa "Tri mora". Ta inicijativa, uz ostalo, ima i snažnu obrambenu dimenziju, i rezultat je ocjene da stalno treba biti spreman, jer postoji permanentna prijetnja- prije svega ruska. Ako je tako u Poljskoj, zemlji koja je bila ekonomski izrazito uspješna i čiji je politički značaj u kontekstu Europske unije značajno povećan, što se onda može očekivati u drugim zemljama srednjoistočne Europe? U Slovačkoj antiimigrantska retorika i praksa pokazuju da je politička elita -čak i kad nominalno dolazi s ljevice -više zainteresirana za sigurnost nego za slobodu. Sekuritizacija imigrantskog pitanja otvara vrata za uvođenje izvanrednog stanja, a time i suspendiranje slobode. U Mađarskoj, vlada Viktora Orbana, koji je r989. bio liberal, postaje primjer za restrikcije, nacionalističku agresivnost i neslobodu. Dakle čak su i zemlje Višegradske skupine danas na putu prema neslobodi. U njima se promoviraju koncepti kao što je iliberalna demokracija, te se

STVARANJE RATA

l2J

suspendiraju građanske slobode na način koji je u potpunom neskladu s proklamiranim ciljevima društvenih "revolucija" iz 1989. Kad se radi o postsovjetskim zemljama Srednje Azije, tranzicija je u njihovu slučaju bila više jedna parola bez posebnog sadržaja, nego stvarnost. Jednog autoritarnog lidera zamijenio je drugi- a ponekad je čak i isti ostao i nakon "promjena". Promjene su bile "simulirane" i učinjene samo naizgled, na prvi pogled, a bit sistema ostala je netaknuta. Ista je stvar i u slučajevima neuspjele tranzicije u zemljama tzv. Arapskog proljeća, koje su se možda "oslobodile" (silom) jedne autoritarne vlasti, ali su uskoro dobile drugu. Tranzicija ne uspijeva svaki put i u svim okolnostima. često su snage progresa -dakle modernizacije, antitradicionalizma - slabije od konzervativaca i podržavatelja diktature. Autoritarni režimi (pa i totalitarni) imaju svojih čari kojima uspijevaju očarati mnoge. 26 Dugo nakon njihova svršetka, mnogi ostaju nostalgični za tim dobom "reda i poretka", "sigurnosti i izvjesnosti", a nove vlasti uspoređuju sa "standardima" koji su uspostavljeni upravo u tim diktaturama. Demokratski lideri ponekad se čine nesposobnima ili nedovoljno odlučnima, u odnosu na diktatore. Ne planiraju dugoročno

z6 Christopher Walker (2016.) piše o mekoj moći autoritarizma, tvrdeći da su sada autoritarni režimi "obrnuH situaciju" u odnosu na prethodnu meku moć demokracije. Navodi primjere Rusije, Kine, Saudijske Arabije, Irana i Venezuele kako bi pokazao da su ti režimi- iako nisu (liberalno)-demokratski ipak vrlo popularni u drugim dijelovima svijeta, vjerojatno kao izraz želje za alternativom. Autoritarni pored obećavaju sigurnost i stabilnost, što je u svijetu koji je sa sobom donijelo društvo rizika (naročito u doba globalizacije) atraktivna ponuda za mnoge, naročito za gubitnike ili potencijalne gubitnike iz procesa globalizacije. Dodatni problem jest u isprepletenosti liberalnog argumenta i agresivne prakse kroz ideju "liberalnog intervencionizma", kao što je bio slučaj u vojnim akcijama protiv SR Jugoslavije, a potom i protiv Iraka i Libije. Upotreba liberalnih vrijednosti kako bi se okupiralo ili vojno napalo drugu zemlju diskreditira vrijednosti za koje se liberalizam zalaže: u prvom redu vrijednost slobode. Nametanje slobode "oslobođenjem" izvana na taj način, tvrde kritičari liberalizma, pokazuje da liberalizam nije uvijek miroljubiva doktrina ili barem da nije u stanju oduprijeti se agresivnoj prirodi kapitalizma ili realpolitičkih "nacionalnih interesa": ekonomskih, političkih ili sigurnosnih.

124

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

-jer imaju namjeru ostati na vlasti samo četiri ili osam godina. Zarazliku od toga, diktatori mogu pokrenuti megalomanske planove, koji se mogu izvršiti u 20 ili 30 godina, koliko planiraju ostati na vlasti. Diktatori mogu činiti veće ustupke nezadovoljnim grupama, pa i manjinama, od demokratskih lidera - jer ih nitko ne može smijeniti čak i kad povuku neki, za većinu, nepopularan potez. Diktatori kupuju svoju poziciju ustupcima, a zauzvrat traže lojalnost. Tako se održava stabilnost sistema, pa mnogima izgleda da se u diktaturama živi mirnije. To je mir tišine, mir bez slobode, mir bez prava. No jesmo li sigurni da većina preferira slobodu i pravo nad mirom i stabilnošću? Diktatori izgledaju naročito uspješni u promoviranju reda i propa· giranju sigurnosti kao vrijednosti iznad slobode i prava. Oni vladaju manipulirajući strahom. S jedne strane, siju strah u odnosu na svakog eventualnog oponenta unutar zemlje, a s druge se svaki diktator prikazuje kao jedini Zaštitnik od vanjske agresije i unutarnjeg kaosa. U demokracijama stvar je kompliciranija. Sve je otvoreno i stoga su rizici - makar kratkoročno, neposredno - veći. Demokratski lideri nemaju toliko moći- niti izgledaju kao da ih imaju- koje u svoje ruke znaju prigrabiti diktatori. Izloženi su stalnom "pregovaranju" s veći­ nama i manjinama, a često trpe i poniženja u tim pregovorima. Ne mogu činiti ni ono što im zakon dopušta, a kamoli više od toga. Zato prelazak s diktature u demokraciju mnogima često i izgleda kao raspad sistema, kao gubitak ugleda i moći zemlje u svijetu, kao opasnost za opstanak. Pluralizacija politike sa sobom donosi isticanje razlika, pa onima koji su navikli živjeti u diktaturi nova situacija izgleda suviše kaotično i opasno. Čak i kad nema stvarnih opasnosti od rata, u uvjetima totalnog kolapsa starog sustava u ljudima se javlja strah od slobode, od rizika, od prava na odlučivanje. On može biti i posljedica globalizacijskih trendova, ubrzanog tehnološkog razvoja, nestajanja tradicionalne obitelji i tradicije uopće- dakle društvenih, a ne toliko političko-sigurnosnih okolnosti. Tema straha od slobode je stara društvena i filozofska tema, možda jedna

STVARANJE RATA

125

od najstarijih, pa je ovdje nećemo u detalje obrazlagati. Dovoljno je pogledati knjigu Ericha Fromma Bijeg od slobode (napisanu 1942.), ili neku od knjiga o usponu fašizma i nacizma, koji su upravo na manipuliranju tim strahom i osjećajem da demokracija vodi u propast uspjeli postati popularni, a potom i zavladati u Italiji i Njemačkoj -te u nizu drugih zemalja koje su se pojavile kao imitatorice. Fromm je za ovu knjigu značajan jer uspostavlja vezu između biblijskog mita o izbacivanju čovjeka iz raja i pitanja slobode, odnosno izbora. Izbor da se prakticira sloboda ili da se posluša vrhovni autoritet koji jamči sigurnost, ali ne ostavlja prostor za slobodu- štoviše eksplicitno zabranjuje individualnu akciju- ostaje s nama i u nama do danas. Ono što je iz pozicije Svetog Autoriteta grijeh, iz pozicije čovjeka je vrlina- sloboda. Ali, za slobodu je potrebno imati odvažnosti i preuzeti rizik. Potrebno je odbaciti ideju Svetog Autoriteta i osloniti se na vlastiti razum i emocije. Treba prihvatiti mogućnost kažnjavanja za slobodu i rizike koje sa sobom nosi sloboda - a to je već odluka koja nije jednostavna, i koja traži odvažnost i zrelost. Fromm objašnjava da je odluka čovjeka da se odvoji od autoriteta i da u okviru demokratskog i liberalnog sistema preuzme odgovornost za svoju sudbinu proizvela osjećaj usamljenosti i zabrinutosti- a potom, kod mnogih, i želju za zaštitom, za novim autoritetom. Sloboda tako vodi u stanje u kojem proizvodi autoritarnost. Iz tog začaranog kruga gotovo da nema izlaza. Moderni kapitalizam, moderno društvo, stvara strah od budućnosti: nezaposlenost, osjećaj stalne kompeticije koja podsjeća na rat ili čak i vodi u rat, osjećaj izoliranosti, sve su to izazovi koji traže odgovore. Odgovor se nalazi u "bijegu od slobode". Taj bijeg ponekad se događa u obliku podčinjavanja individualnom autoritetu (vođi), a ponekad u konformističkom pristajanju na većinsko javno mnijenje (u demokraciji). Autoritarnost i demokracija su, u tom smislu, dva načina da se izbjegne osjećaj samoće i bespomoćnosti. Ponekad se - kao što ćemo vidjeti u ovoj knjizi - oni isprepliću. Za mnoge osobe, pripadanje većini omogućava bijeg od atomiziranosti, a ideja nadmoćnosti većine u odnosu na druge (npr. manjine, neprijatelje i sl.)

126

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

kompenzira osjećaj bespomoćnosti. Primjeri koje ću navesti u ovoj

knjizi pokazat će nam da se u Hrvatskoj autoritarna struktura vlasti -koja nije bila nepopularna i nije bila bez podrške ni u socijalističkoj ni u nacionalističkoj epohi- snažno oslanjala upravo na tu kombinaciju. Većinsko odlučivanje i agresivnost prema manjinama, to je za mnoge bio ključ za bijeg iz frustracija koje su sobom donijele promjene iz 1989., a potom i promjene nastale trendovima europeizacije odnosno globalizacije. O ulozi straha u politici također postoji mnogo korisne literature. U knjizi Politika i strah Milan Podunavac, John Keane i Chris Sparks (2008.), podsjećaju da je strah u temelju prihvaćanja države. Strah od kaosa i nasilja, od nezaštićenosti u svijetu u kojem vlada rat svih protiv sviju, dovodi do prihvaćanja neslobode. To da uopće imamo državu, zakone, red i poredak, moramo zahvaliti strahu i želji da ga minimiziramo i kontroliramo. Ali, pretjerani strah koji vodi politiku, također "jede dušu demokracije" (2008.: 35). Reakcije koje takav strah proizvodi "mogu biti destruktivne za slobodu i dostojanstvo- a nekad i za živote -drugih." Strah može proizvesti antidemokratske osjećaje i ishode. Pogodbe iznuđene strahom koje su ocrtane i opravdane u De corpore politico i drugim djelima Thomasa Hobbesa može se razumjeti kao poredbu s tipom ustrašene reakcije pojedinaca i grupa koja završava u njihovom vlastitom podjarmljivanju. Stiskanje ustrašenih u grupice i njihovi združeni napori da svoje strahove zlobno projiciraju na druge, naprimjer kao mržnju prema strancima ili nacionalistički ponos, još je jedna instanca mogućih antidemokratskih posljedica straha ... Strah je svezanost, kako kaže stara talijanska i engleska poslovica. Strah je zapravo kradljivac. Subjektima krade njihovu sposobnost da djeluju s drugima ili protiv njih. Ostavlja ih patresene, ponekad trajno traumatizirane. I kad mnoštva padnu pod mračne oblake straha, nikakvo Sunce ne obasjava

STVARANJE RATA

127

građansko društvo. Strah siše njegove energije i razdire i izo-

kreće institucije političkog predstavljanja. (2008.: 34-5).

Ovaj zaključak bit će značajan i za objašnjenje glavne teze ove knjige. Zagovornici autoritarnih tendencija u hrvatskom društvu proizvode strah kako bi time spriječili razvoj liberalne demokracije. Sve dok je straha, bit će poslušnosti, bit će prebacivanja "tereta" odgovornosti (a time i koristi od) donošenja odluka na vođu, ili na zamišljeni narod, kojim upravljaju vođe, dizajneri identiteta, stranka ili elita. Strah se proizvodio i proizvodi se kako bi se konsolidiralo sljedbeništvo i time spriječio otpor statusu quo, vladavini jednih te istih, i jednog te istog. Nema boljeg načina da se izazove i održava strah, od rata. Rat se stoga koristi kako bi se uspostavio i održao autoritarni poredak.

O tome je, koristeći upravo hrvatski primjer, pisao Mieczyslav Boduszyziilski u svojoj knjizi Regime Change in the Yugoslav Successor States (2010.). On zaključuje da "iliberalni nacionalizam", kako naziva stanje u zemljama nasljednicama)ugoslavije (iako nije u svakoj od njih razvijen u istoj mjeri) predstavlja 'zavisnu varijablu", a ne nezavisnu. On je proizveden. "Nacionalistički režimi su koristili rat kao sredstvo legitimiranja nedemokratskih politika" (2010.: 5). Rat je također odgovarao političkim vođama jer im je omogućavao opstanak na vlasti i poveća­ vanje stvarne moći u inače kaotičnim momentima sveopćeg raspada. Pozivajući se na Erica Gordyja, koji je r999. objavio knjigu o Miloševićevoj Srbiji, Boduszyilski zaključuje: "da se autoritarnost mogla održati bez rata, možda rata ne bi ni bilo, ili bi barem on bio manjeg intenziteta i kraći". No, i nakon rata, iz istih su motiva političke elite u Srbiji (za vrijeme Miloševića) koristile novu situaciju da bi "opravdale nedemokratske prakse i sakrile upropaštavanje ekonomije" (2010.: 6). Analizirajući hrvatski slučaj, Boduszyilski kaže da je Franjo Tuđman razvio autoritarni sistem koji je samo simulirao demokraciju. "Tuđmanov režim je koristio etnički nacionalizam, autoritarni populizam kao i ekonomski klijentelizam kako bi konsolidirao i legitimirao zadržavanje vlasti. Već u ranoj fazi hrvatske postkomunističke tranzicije, liberalne 1

!28

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

su reforme i integracija u zapadne strukture sve manje naglašavane, dok je sve više bilo riječi o nacionalnom pitanju" (2010.: 74). Politička upotreba tzv. Domovinskog rata, zaključuje autor, pomogla je HDZ·u i Tuđmanu da se učvrste na vlasti. Uspjesi u ratu i očuvanju hrvatske suverenosti korišteni su da bi opravdali antidemokratsku politiku i klijentelističku praksu koju je prakticirala vladajuća strana. Strah je produciran masovno: najprije strah od Srba, a potom od Zapada. 27 O strahu i njegovoj ulozi u iniciranju sukoba u devedesetim pisao sam u svom članku "Strah od postajanja manjinom i sukob u prethodnoj Jugoslaviji" (objavljenom u francuskom časopisu Balkanologie, 2001. i u srpskom časopisu Reč, 2002.). U tom članku sam razvijao tezu da je rat u nekadašnjoj Jugoslaviji bio, u velikoj mjeri, posljedica straha koji se razvio kod svakog njenog naroda da će u novim, demokratskim okolnostima, u kojima je postalo važno "koliko ima nas, a koliko njih", postati de facto ili čak i de iure- manjine. S obzirom na to da u Jugoslaviji nijedan narod, pa ni najveći (srpski) nije bio dovoljno velik da bi činio većinu (više od so posto ukupnog broja stanovnika), svi su kalkulirali kad se radilo o vlastitim interesima i svi su strahovali da bi ih uvođenje načela jedan čovjek -jedan glas moglo dovesti u situaciju da postanu manjina. U kontekstu službenog narativa socijalističke Jugoslavije, koji je od sredine šezdesetih godina pojam manjine smatrao politički nekorektnim i derogatornim, pa je nekadašnje manjine nazvao narodnostima, demokracija je za sve bila instrument za smanjivanje i dovođenje u pitanje, a ne povećanje i dodatno jamčenje stečenog statusa. Nakon raspada Jugoslavije taj isti strah od postajanja manjinom

Za pojam straha i različite dimenzije straha, v. Moxnes (2015.). Moxnesupozorava na pozitivnu dimenziju straha, koji upozorava na opasnosti i čini ljude i grupe kooperativnima i opreznima, kako bi izbjegli negativne posljedice. Taj pristup opravdava pitanje: zašto strah koji opisujemo ovdje nije imao takve, pozitivne efekte? Odgovor treba tražiti u manipulacijama onih koji su htjeli rat, a ne mir. Oni su stvarali preduvjete za strah koji nema pozitivne posljedice, nego isključivo negativne- jer im je to bilo u interesu.

'7

STVARANJE RATA

129

nastavio se i dodatno povećao kod svih novih manjina. One su strahavale da će nove većine -u novim nacionalnim državama- ukinuti ili smanjiti njihova prava. To se, u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, doista i dogodilo s manjinama koje su činili pripadnici bivših jugoslavenskih naroda, tako da ti strahovi nisu bili sasvim neopravdani, niti su bili sasvim izmišljeni. Iz straha od postojanja manjinom rodio se separatizam, koji je bio - ako ne opravdan, a onda sasvim sigurno, u kontekstu u kojem se pojavio, donekle razumljiv- odgovor na tako radikalne promjene kao što su povratak politički nekorektnog pojma (manjine) i uvođenje demokracije koja po definiciji favorizira većinu na štetu manjine. Svi su se ponašali po logici: zašto bih bio manjina u tvojoj, većoj državi, kad mogu biti većina u manjoj, ali svojoj. Nacionalističke elite, koje su imale supremacijske ideje, nisu na te strahove odgovorile ni kompromisima ni ustupcima, pa se uskoro dogodio sukob. U tome je njihova odgovornost. Umjesto da smanje strahove i umire manjine, one su ih dodatno plašile supremacističkim diskursom. Istodobno, ni manjine nisu pokazale dovoljno volje za kompromise, koje su odbijale kad su im se nudili- na svoju štetu. U situaciji straha i nepovjerenja pojavila se politika začaranog kruga iz kojeg nije bilo izlaza.

Upravo su to htjeli dizajneri sukoba. Strah je produciran i kroz prijetnju da će društvene grupe koje su u Jugoslaviji dobile status "konstitutivnih naroda" u novim, postjugoslavenskim zemljama, postati "manjine", što znači da će od ravnopravnih postati podčinjene nekom drugom narodu, odnosno većini. U socijalističkoj Jugoslaviji svi južnoslavenski narodi bili su priznati kao konstitutivni, jer nigdje drugdje izvan Jugoslavije nisu imali svoju nacionalnu državu. Za razliku od njih, Albanci- iako brojniji od nekih južnoslavenskih naroda - nisu bili konstitutivni, jer je postojala već jedna albanska država: Albanija. No s raspadom Jugoslavije i stvaranjem nacionalnih država, mijenjaju se okolnosti, te se primjenom istog kriterija ruši postojeći status konstitutivnog naroda svim dijelovima tih naroda koji su ostali izvan svoje nove "matične" zemlje. Stvaranje novih država ne samo da stvara granicu između pripadnika istog naroda

130

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

(granicu koja prije nije postojala, ili je postojala samo simbolički), nego i pretvara narode u manjine. Taj proces nije mogao proći bez otpora onih - pripadnika "novih manjina" - koji su osjećali da njime gube status, ravnopravnost i prava. No na taj se otpor moglo odgovoriti kompromisima, ustupcima i garancijama. Umjesto toga međutim odgovorilo se inatom, prijetnjama i namjernim sijanjem straha. Da je odabran koncilijatorni način odgovora na ovaj problem, i dalje bi jedan broj pripadnika novih manjina ostao nepomirljiv i vjerojatno bi pokušao koristiti nasilje. Ali, odbacivanje bilo kakve politike kompromisa, inaćenje i sila, antagonizirali su mnoge i praktički ih gurnuli u ekstremizam i nasilništvo. A to se i htjelo. Taj sukob je bio stvoren namjerno: na poticaj i u organizaciji onih koji su htjeli rat, jer su smatrali da u ratu mogu suspendirati demokraciju, izboriti se za "svoju" državu (tj. ostvariti separatizam), a također i promijeniti etničku strukturu na teritorijima koje su smatrali svojom novom domovinom. Ali, oni ne bi bili tako uspješni da prethodno i istodobno nisu proizvodili strah. Proizvodnja straha imala je funkciju zastrašivanja ne samo onog drugog (novog neprijatelja), nego i "naših", onih koje se intenzivnom propagandom uvjeravalo da su ugroženi i da im nema spasa ako se ne izdvoje u manju, ali etnički homogenu državu. To se činilo na razne načine: upotrebom sile, ali i "podsjećanjem" (kroz kombinaciju činjenica i mitova, fakata i enormnih uvećavanja zločina i broja žrtava) na prethodne ratove - naročito na Drugi svjetski rat. Htjelo se, a dijelom se i uspjelo, postići "samoobrambeni refleks" reakciju koja je vodila u naoružavanje, a bila je interpretirana kao "samoobrambena". U ratu u nekadašnjoj Jugoslaviji nitko nije priznao da je drugoga napadao. Svi su se "samo branili" - čak i onda kad su, navodno iz "preventivnih razloga" istjerivali manjine na svojim područjima iz kuća, a mnoge i ubijali i protjerivati. Ratna retorika- utemeljena na strahu od tih drugih- služila je kao neka vrsta sedativa koji ih je umirivao pri činjenju zločina. Ona im je omogućavala kontekst i nudila opravdavanje i objašnjenje za postupke i nasilje u kojem su sudjelovali. Manjine su bile najveće žrtve tog rata. One su stradale

STVARANJE RATA

131

svugdje, iako ne svugdje na isti način i s istom brutalnošću. Ali, gdje god se netko zatekao u poziciji da je manjina - nije se osjećao sigurno. Strah koji je u početku bio fabriciran i namjerno preuveličavan, zs na kraju se dogodio kao stvaran, jer su ljudi- nakon što je rat počeo- doista imali razloga za strah. Stvorena je "kultura straha" koja je završila kao "spirala terora" - pojmovi koje koriste i Podunavac i dr. (zoo8.: sr). Pedro (Sabrina) Ramet (1985.), govori pak o kulturnoj produkciji koja se temeljila na proizvodnji straha, te je naziva "kulturom apokalipse". Riječ "strah" bila je jedna od najčešćih koje su upotrebljavali novinari tjednika Danas početkom 1990., u izvještajima s terena koje sam već citirao u ovoj knjizi. Strah često proizvodi agresiju, a agresija proizvodi strah. Iz tog se "začaranog kruga" možemo izvući samo hrabrošću,

U članku o strahu od postajanja manjinom navodim i podatke iz ispitivanja javnog mnijenja obavljenih u Sloveniji i Srbiji r988. i 1989., koji pokazuju dramatičan porast osjećaja straha u obje ove jugoslavenske republike, koje su tad već među­ sobno bile u stanju koje bi se moglo nazvati predratnim. u Sloveniji je broj ljudi koji su rekli da ih je strah za budućnost porastao nakon suđenja pred vojnim sudom }anezu}anši, 1988., te je na kraju te godine čak 70,9 posto Slovenaca reklo da ih je strah. (Toš, 1989.: 132). U Srbiji je u listopadu 1990. samo 3,1 posto stanovnika reklo da ne osjeća nikakav strah za svoju budućnost, budućnost zemlje ili budućnost svoje obitelji (Obradović, 1996.: 494). O ulozi strahova u srpskoj politici pod Miloševićem v. i Đilas (1993.). Richard West također govori o strahu u Beogradu nakon Osme sjednice CK SK Srbije u rujnu 1987. West, koji je od 1945. godine bio čest posjetitelj Beograda, piše: "Prvi put otkad sam upoznao Beograd (dakle od 1945.) prijatelji su me upozorili da pazim što govorim na javnim mjestima, a još više preko telefona. Ljudi su spuštali glasove u kafiću hotela Moskva ... " (West, 1994.: 345). O strahovima među političkom elitom u Srbiji, pisao je i Bogdan Bogdanović u svojoj izvrsnoj analizi retorike Osme sjednice, koju je objavio u knjizi Mrtvouzice. Mentalne zamke staljinizma (1988). Bogdanović zaključuje da je Miloševićeva frakcija ispoljila "gotovo neverovatan strah, pravu paniku od polisemije, od pluralističkog značenja reči i govora čak i u opisivanju očigledno pluralističkih događaja". O osjećanju straha među članovima jugoslavenske političke elite u svojim dnevničkim bilješkama (Poslednji dani SFRJ; 1995.) piše iBorisav}ović -v. zapise o Petru Gračaninu i Veljku Kadijeviću. Zanimljivo je -ali ne i iznenađujuće- da su upravo ta dvojica generala, od kojih je jedan bio savezni ministar unutarnjih poslova a drugi obrane, bili najviše "opkoljeni" strahom. Agresija koju su proizveli može se, u skladu s tezama koje razvijam u ovoj knjizi, objasniti i time. '8

!32

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

odnosno željom za "slobodom od straha". Ne dakle "strahom od slobode", o kojem piše Fromm, nego upravo voljom da izađemo iz kruga koji producira strah i čini ga neizbježnim kontekstom u kojem djelujemo. o tome se radi i u našem slučaju. U Hrvatskoj možemo poći putem neprekidne proizvodnje straha kroz neprekidno obnavljanje rata, ili možemo prekinuti taj krug kako bismo stvorili pretpostavke za slobodu imir.

2. Međunarodne okolnosti: ujedinjenje Njemačke i povratak nacionalizma u Europu

Strah koji se namjerno proizvodio u Jugoslaviji - a onda, posebno, u Hrvatskoj krajem osamdesetih i početkom devedesetih- dodatno je potenciran zbog dramatičnih promjena okolnosti u međunarodnom sustavu, koji je, kao što smo objasnili u prethodnom poglavlju, također kolabirao, a potom je ušao u proces radikalnog restrukturiranja. Bio je to kraj starog, bipolarnog hladnoratovskog poretka i stvaranje "novog svjetskog poretka", koji je bio posebno nov u Europi. U ovom dijelu poglavlja, reći ćemo nešto o posljedicama tih promjena, od kojih se izdvaja pitanje ujedinjenja Njemačke, u listopadu 1990. godine, dakle prije prvog (slovenskog) referenduma o nezavisnosti te prije početka rata u Jugoslaviji. Taj je događaj imao, vjerujemo, izrazit utjecaj na tijek događaja u Jugoslaviji, uključujući i na proces stvaranja novih država i stvaranja rata.

Medunarodne je okolnosti važno razmotriti kako bismo odgovorili na pitanje koje i dalje dijeli akademsku zajednicu, a to je: je li rat u Jugoslaviji potaknut izvana, je li to bio neki proxy rat, u kojem su se- preko jugoslavenskih sudionika u tom ratu- zapravo sukobljavati drugi, veći i značajniji akteri. Da odmah i odgovorim: za jugoslavenski rat primarnu odgovornost snose domaći akteri, a ne međunarodni. To nije

bio neki tuđi, nego "naš" rat. Teorije urota i namjerna prebacivanja odgovornosti s domaćih na međunarodne aktere najčešće služe tome

STVARANJE RATA

133

da amnestiraju domaće aktere odgovornosti za njega. Dakle ne mislim da je rat bio stvoren negdje drugdje. Ali, istodobno treba zaključiti i da su međunarodne okolnosti imale, naravno, vrlo značajnog utjecaja na stvaranje konteksta u kojem su i raspad Jugoslavije, a potom i rat, bili mogući jer su postali jedna od opcija na raspolaganju lokalnim elitama. Stvaranje trenutka kaosa i anarhije do kojeg je došlo zbog kolapsa starog međunarodnog poretka u Europi unijelo je značajne elemente nesigurnosti i uznemirilo krhku ravnotežu snaga na kojoj je jugoslavenska federacija gradila svoju vanjsku i unutarnju politiku. Nestanak "vanjskih patrona" nad Europom ostavio je cijelu Europu u jednom trenutku bez "nadzora", a time je i omogućio nove aktere da djeluju agresivno jedni protiv drugih. Ti su domaći akteri u jednom trenutku odlučili ignorirati čak i Sjedinjene Američke Države, koje su zagovarale politiku "demokratske i ujedinjene Jugoslavije" i savjetovale republičke lidere u Jugoslaviji da postignu kompromis i odustanu od ideje unilateralno proglašene nezavisnosti (Slovenija i Hrvatska) te od upotrebe sile (Srbija i Crna Gora). Svaki od tih aktera čuo je samo jednu od te dvije polovice poruke, a ne cijelu poruku. Ti su akteri ignorirali potom i Europsku uniju, koja je uspješno zaustavila prvi val nasilja i - Brionskim dogovorom iz srpnja 1991.- uspjela zamrznuti na tri mjeseca slovensku i hrvatsku deklaraciju o nezavisnosti, kako bi se postigao neki kompromis. Ali, ubrzo je rat nastavljen, i to još većim intenzitetom nego prije. Prebaciti odgovornost za rat u tim okolnostima na SAD i EU, odnosno na Zapad, pogrešno je i nepravedno. No jednom kad se rat dogodio, pojedini akteri iz sfere međunarodne politike iskoristili su ga da bi postigli svoje specifične ciljeve. On je tako iskorišten za novi krug strateškog nadmetanja između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, a kasnije i za projiciranje nove moći ujedinjene Njemačke u odnosu na druge članice Europske unije (u slučaju priznavanja Hrvatske). Potom je došlo do nadmetanja između SAD-a i Njemačke- nadmetanja koje je trajalo nekoliko godina, tijekom

134

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

kojih je stradalo vrlo mnogo ljudi u Bosni i Hercegovini. Završeno je pobjedom Amerikanaca, čiji je Daytonski sporazum bio "točka na i" u jugoslavenskim ratovima. Kasnija ratna epizoda- ona na Kosovuznačila je i nadmetanje NATO-a i Rusije, a dovela je do obnove stare hladnoratovske paradigme, za koju se mislilo da je više neće biti u Europi. Taj je rat (kosovski) na vlast doveo Vladimira Putina, pa i danas ima određenu relevantnost kad se radi o ruskoj vanjskoj politici, jer ga Rusija koristi kao opravdanje za svoje unilateralne vojne intervencije, npr. u Gruziji i Ukrajini. Rat u jugoslaviji bio je i generator nekih važnih procesa u međunarod­ noj politici. Zbog njega je- ne samo zbog njega, ali u velikoj mjeri zbog njega - opstao NATO, koji je 1990. bio pred identitetskom krizom i trebao je opravdati svoje postojanje nakon što je izgubio neprijatelja ili čak i dva- jer, inicijalno je osnovan da bi omogućio američko prisustvo u Europi, kontrolirao Njemačku i istjerao Rusiju iz nje, a u uvjetima raspada SSSR-a i ujedinjenja Njemačke dva od ta tri cilja više nisu bila validna. Konačno, i Europska je unija zbog tog rata krenula u veće integracije, uključujući i osmišljavanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike, kako se takvi sukobi na tlu Europe više ne bi mogli dogoditi. S raspadom starog hladnoratovskog poretka u Europi nestala je i stabilnost koju je taj poredak stvorio i potvrdio Helsinškom poveljom iz 1975. Tom poveljom jamčena je- 30 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata- teritorijalna cjelovitost i suverenost svim europskim državama. To je bilo naročito važno za male države u Europi koje su ionako, zbog svoje veličine, često u strahu za vlastiti opstanak. Ali, nakon kraja Hladnog rata, stvorene su 23 (ili 24, ovisno o gledanju na status Kosova) nove države, od kojih je najveći broj upravo malih. Time su u Europi dodatno povećani strahovi, a u mnogim slučajevima otvorena su i pitanja razgraničenja i međusobnih odnosa između novih država. Imaju li male države, a naročito one novoproglašene, koje su dobile nezavisnost samo formalno ili su je stekle kroz sukob s drugima, one

STVARANJE RATA

135

koje su proglasile nezavisnost u okolnostima rata s drugima i/ili unutarnjeg sukoba, razloga da strahuju? 29 Međunarodni sustav temelji se na Vesifalskim ugovorima iz 1648., koji su pmmovirali načelo poštivanja suverenosti među međusobno priznatim državama. Država državi kao ni carstvo carstvu - ne propisuje zakone. Načelo nemiješanja u unutarnje poslove i preferiranja statusa quo čini temelj međunamd­ nog poretka, te je kao takvo potvrđeno i prilikom formiranja Ujedinjenih namda. Helsinški dokumenti (1975-) dodatno afirmiraju ta načela -koja su poštovana čak i u doba Hladnog rata: zapravo, možda upravo (i samo) u to doba. Međunarodni poredak dakle jamči suverenost priznatih država. Ali, tko jamči za međunarodni poredak? Situacija iz 1989. značila je, zapravo, kraj jednog međunamdnog poretka i početak stvaranja novog. Taj je novi poredak i najavljen, odnosno proglašen, frazom o novom svjetskom poretku. Umjesto bipolarnog, opterećenog ideološkim neprijateljstvima i dualističkom strukturom vojno-političkih blokova u Eumpi, novi poredak je trebao biti "neideološki", liberalan i unipolaran. Ali, važnije od same promjene, odnosno njena karaktera, bilo je saznanje da ništa nije trajno, pa ni postojeći međunamdni poredak. Taj lom između stamg poretka i novog koji još nije bio oblikovan ostavili su sasvim dovoljno prostora za kaos i ratove na nizu mjesta (uglavnom rubnih, odnosno pograničnih) u svijetu.

Nove, a naročito nove male države, gotovo se u pravilu boje da će nestati. Strah od nestanka nije neopravdan. Ako je jedna globalna supersila, Sovjetski Savez, mogao nestati - i to unatoč referendumima na kojima je devet od njegovih 15 republika glasalo (i to golemom većinom)

'9

za male države, v. Luša i Mijić (2012.), a za opcije koje su im na raspolaganju pii

vođenju vanjske politike Hill (2003.). Za primjenu Hillovih ideja na hrvatski slučaj,

v. Jović (2on.a).

136

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

za opstanak te federativne države,10 a ne za nezavisnost vlastitih republika- onda se svakoj državi može dogoditi da nestane. U Europi su, uz Sovjetski Savez, nestale još tri države: Jugoslavija, za koju se izvana pretpostavljalo da je bila najbliža zapadnom političkom i društvenom modelu te se stoga očekivalo da će se najlakše reformirati i najprije ući u euroatlantske organizacije, Čehoslovačka (u kojoj je nezavisnost češke i Slovačke bila rezultat dogovora političkih elita, te uopće nije bilo referenduma o tom pitanju), te Istočna Njemačka (Demokratska Republika). Ova zadnja država nestala je praktički "preko noći", u procesu koji je više ličio na "prisajedinjenje", odnosno "preuzimanje" (za koje je teško reći je li bilo prijateljsko ili neprijateljsko) nego "ujedinjenje". Ujedinjenje Njemačke bio je historijski događaj, jer je označio kraj politike opreza prema cijeloj Europi, a naročito prema Njemačkoj. Ujedinjenje Njemačke bilo je, pokazat će se uskoro, prvi korak prema ponovnom ujedinjenju Europe, koje je -također- izvedeno više kao "preuzimanje" nekadašnje Istočne (a sada: istočne) Europe od strane nekadašnjeg (a neki će reći i sadašnjeg) Zapada, nego na ujedinjenje na nekim ravnopravnim temeljima. Ali, istodobno, to je ujedinjenje značilo i kraj politike "ograničenog suvereniteta" u Europi, kao i povratak nacionalizma na taj "mračni kontinent" (kako je upravo Europu, a ne neki drugi kontinent, nazvao Mark Mazower u svojoj knjizi Mračni kontinent, 2004.). Iako su prosvjedi protiv socijalističkih vlasti u Njemačkoj DR počeli parolom: "Mi smo narod!", kojom se isticao "nenarodni" karakter režima koji je tvrdio da je narodna demokracija, taj se slogan ubrzo pretvorio u: "Mi smo jedan narod!", a to je značilo nešto sasvim drugo. Taj drugi slogan isticao je da su Nijemci- iz povijesnih

10 Referendum je održan 17. ožujka 1991. u devet od rs republika SSSR-a (ne i u Armeniji, Gruziji, Estoniji, Latviji, Litvi i Moldaviji.) Za opstanak SSSR-a bilo

je: u Rusiji 73%, u Azerbejdžanu 94.1%, u Bjelorusiji 83.7%, u Kazahstanu 95%, u Kirgistanu g6%, u Turkmenistanu gB%, u Ukrajini 71%, u Uzbekistanu 95% i u Tadžikistanu 97% onih koji su izašli na referendum. Oko referenduma, njegove legalnosti kao i stvarne mogućnosti da se bez straha od posljedica vodi kampanja i za i protiv postoje mnogi opravdani prigovori.

STVARANJE RATA

137

razloga koje nitko nije dovodio u pitanje, ali ih je smatrao sve više stvari prošlosti, koja ne bi smjela više utjecati na sadašnjost -ipak jedan narod,

te da je njihova želja za ujedinjenjem legitimna i opravdana. U okolnostima pobjede liberalnog načela samoodređenja naroda, ujedinjenje naroda koji je stjecajem povijesnih okolnosti bio podijeljen u dvije

države postalo je sasvim moguće. Ne, doduše, prije nego što su se o tome suglasile četiri zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu (tri neupitne: SAD, SSSR i Ujedinjeno Kraljevstvo, i uz to i Francuska). Sve te četiri zemlje međutim oklijevale su oko svoje suglasnosti za ujedi-

njenje, i prihvatile su ga više kao izraz novih okolnosti kojima se ne mogu suprotstaviti nego kao izraz vlastitih interesa i volje. Sve su strahavaJe od obnove moćne Njemačke, a posebno u trenutku kad je bilo očigledno da se ta obnova događa na valu obnovljenog njemačkog

nacionalizma. Ono što je za nas bitno na ovom mjestu jest da države, čak i u Europi s kraja 20. stoljeća, povremeno nestaju, čak i ako su tako moćne kao što je bio SSSR, tako miroljubive kao što je bila Čehoslovačka, i relativno napredne kao što je bila Jugoslavija. Također čak i ako se radi o Njemač­ koj - makar i o "pola Njemačke". Ujedinjenje Njemačke, vidjet će se uskoro, otvorilo je u Europi Pandorinu kutiju u kojoj je dugo bila zatvorena nada da se politička mapa Europe ("zacementirana" Helsinškom konferencijom iz I975-) ipak može promijeniti: da nove države mogu nastati, a stare nestati. Još gore, vihor koji je iz te kutije izašao (poput nekog Aladinova duha, koji se teško ili nikako ne vraća u bocu iz koje je pušten), oživio je nadu da se i drugi narodi- a ne samo Nijemci- mogu ujediniti s vlastitim odije ljenim dijelovima (ljudima i teritorijima) koji su neko vrijeme bili izvan postojećih državnih granica. Ako se mogu

ujediniti Nijemci, zašto se ne bi mogli Srbi, ili Hrvati, ili Albanci? Ako može nestati Istočna Njemačka, zašto ne Jugoslavija, ili Bosna i Hercegovina, ili Hrvatska? Ako nema smisla da jedan narod ima dvije države, što nam to govori o budućnosti jedne Moldavije, u kojoj neki smatraju

da su isti narod kao i Rumunji, a drugi da su, zapravo, Rusi ili Ukrajinci? Ili za budućnost Kosova, gdje nikad nije zaživio nikakav kosovski narod,

138

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

nego su živjeli na jednoj strani Srbi, Crnogorci i drugi Slaveni, a na drugoj- Albanci? što je s granicama Bosne i Hercegovine, na Drini i na Savi- granicama koje sve do raspada jugoslavije nisu zapravo (iako jesu nominalno, odnosno "administrativno") dijelile Srbe iz Srbije sa Srbima iz Bosne i Hercegovine, niti Hrvate iz Hrvatske s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine? Odgovor da su te granice međunarodno garantirane Daytonskim sporazumom nije dovoljan. I njemačke su granice bile međunarodno garantirane- primjerice Helsinškim dogovorom iz 1975. -ali, promjena međunarodnih okolnosti (tj. puknuće postojećeg međunarodnog poretka) dovela ih je u pitanje. Ako se to moglo dogoditi s Njemačkom- zemljom koja je doista bila glavni krivac za najtragičniji rat u povijesti- gdje su stvarna jamstva da se ne može sutra dogoditi i s jednom Bosnom i Hercegovinom ili bilo kojom drugom zemljom? Takvih je pitanja (bilo) mnogo. Rješavanje "njemačkog pitanja" otvorilo je druga pitanja, i destabilizirala mnoge druge zemlje. Prihvaćanje nacionalizma kao legitimne osnove za ujedinjenje, dalo je nadu- makar i lažnu, nerealnu- drugim nacionalizmima da je napokon došao njihov trenutak. U svojoj, sada već legendarnoj izjavi, luksemburški je političar jacques Poos 1991. rekao da je svanuo dan za Europu, ne za Sjedinjene Države. Rekao je to u kontekstu europskog pokušaja da riješi jugoslavensku krizu. Ali, retrospektivno bi se moglo reći da je 1989. i naročito 1990. (godina ujedinjenja Njemačke) bila "zlatna" zora (da se poslužimo igrom riječi koja uključuje i ideju Anthonyja Smitha o "zlatnom dobu" i naziv jednog od ekstremističkih pokreta u suvremenoj Grčkoj) za nacionalizam na Balkanu. To je bio njihov moment. Moment koji je vodio u rat. Integracija Njemačke (a potom i Europe) i dezintegracija jugoslavije bili su upravo primjer janusovskog lica jednog te istog procesa, čije dvije strane imaju različit oblik. Analitičari tih događaja (koje simbolički reprezentira ideja 1989.), ponekad zanemaruju element kontekstualnosti. Isti novi duh epohe, koji na jednom kraju Europe proizvodi integraciju, na drugom kraju proizvodi dezintegraciju. Na jednom kraju proizvodi mir i stabilnost, a na drugom rat i kaos. U jednoj

STVARANJE RATA

139

situaciji proizvodi slobodu i liberalizam, a u drugoj -strah, neslobodu i ultrakonzervativizam. Neomarksistička ideja o "jezgri" i "periferiji" pokazuje se u

ovom slu-

čaju ne samo kao zanimljiv, nego i kao relevantan analitički instrument

za objašnjenje onoga što je liberalnom (univerzalističkom) oku neobjašnjivo. Kao što je ideja samoodređenja u SAD-u proizvela demokraciju, a u Europi nakon Prvog svjetskog rata - fašizam i nacizam, tako je i sada ideja "svi smo jedan narod" imala potpuno različit učinak i rezultat u dva različita konteksta. Dominantna ideja epohe- njen duh -proizvodi očekivani učinak samo u jezgri, u imperijalnoj ili postimperijalnoj metropoli (makar ona bila i republika, kao što je slučaj u oba ova navedena primjera). U kolonijama, krhkim i novostvorenim nacionalnim državama, na rubu, u poluperiferiji i periferiji, ona proizvodi kaos i nasilje. Jedini način da se to zaustavi jest u hegemonijskoj intervenciji jezgre nad periferijom, u izvanjskom pacificiranju periferije. Izvanjski intervencionizam- i u smislu paciftkacije i u smislu nametanja vrijednosti kao što su mir i liberalna demokracija - doista se i pokazao kao rješenje u konkretnoj postjugoslavenskoj situaciji, iako je danas potpuno jasno da to rješenje nije bilo ni trajno ni idealno."

Kad kažem da to rješenje nije bilo idealno, mislim na opravdane kritike stanja koje je uspostavljeno tim intervencijama. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zaustavljen je rat i uspostavljen mir, ali u Hrvatskoj je nastavljeno stanje koje, kao što tvrdim u ovoj knjizi, nije u potpunosti mirnodopsko jer se rat nastavlja "drugim sredstvima", dok je u Bosni i Hercegovini stvoreno stanje "produženog primirja". U Makedoniji je mir očuvan, ali ima i onih koji upozoravaju da se radi o "odloženom konfliktu". Općenito, čini se da su izvanjske intervencije ostavile "nedovršeno stanje" na Balkanu- stanje ni rata ni potpunog, trajnog mira. Kao da im je cilj bio da omoguće glavnim akterima tih intervencija permanentno "držanje prsta na pulsu" balkanskih politika. Pa ipak, može se postaviti i pitanje: što bi bilo da nije bilo tih intervencija? Bi li domaći akteri bili u stanju sami zaustaviti ratni sukob 1•

koji su započeli?

140

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Ali, naravno, takva intervencija ima svojih negativnih strana. Nametanje mira i slobode jest naime uvijek ujedno i ograničenje slobode i suverenosti. štoviše, intervencije jezgre u periferiju imaju same po sebi imperijalni i ofenzivni karakter. U moralnom smislu, te intervencije se prikazuju kao rješenje problema, ali u stvarnosti se često ne vidi ili se namjerno prešućuje da problem nije nastao na periferiji nego u jezgri, i da je najčešće zapravo samo rezultat onoga što se dogodilo u jezgri, a potom se transplantiralo u periferiju. Svojim intervencijama u periferiju, jezgra stoga popravlja svoje propuste, od kojih mnogi imaju dramatične i tragične učinke na periferijama. Najveći od tih propusta, izvor problema, jest u zanemarivanju konteksta u kojem isto nije isto, nego vrlo različito. Kontekst je konstitutivni dio teksta: bez konteksta tekst se teško može razumjeti, a ponekad se može i potpuno krivo tumačiti.

Na još je jedan način njemačko ujedinjenje imalo direktne posljedice za stvaranje strahova u jugoslavenskom i postjugoslavenskom prostoru. To ujedinjenje značilo je prvu ozbiljnu reviziju rezultata Drugog svjetskog rata i narativa koji je formiran na ideji da je nacionalizam, a naročito njemački nacionalizam, opasan za europski i globalni mir. Njemačka je bila podijeljena, najprije na četiri zone, a potom na dvije države, zato što je bila kažnjena. A to je bila posljedica nacizma i njegova sloma u Drugom svjetskom ratu. Iako je svatko prihvaćao da nova, poslijeratna, vlast u Njemačkoj nije ni u kakvom ideološkom ili političkom kontinuitetu s nacistima (premda su mnogi bivši članovi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, NSDAP, ostali u državnom aparatu i javnim službama), kolektivna krivica nije se mogla izbjeći, niti se sva krivica mogla prebaciti na naciste. Dopuštanje ujedinjenja dviju Njemački u jednu bilo je, zapravo, ukidanje jedne od glavnih posljedica Drugog svjetskog rata, i to 45 godina nakon njegova kraja. Stoga se 1989. u Europi nije dogodio samo kraj Hladnog rata, nego je- naročito za Nijemce- tada nastupio i kraj Drugog svjetskog rata. Bila je to prilika da Njemačka sa sebe skine teret kazne,

STVARANJE RATA

14!

a potom možda i započne proces rehabilitiranja i revidiranja vlastite prošlosti. Ukidanje poretka koji je sagrađen na njenom porazu bio je prvi- ali nužan- korak u tom smjeru. Ista se prilika 1989. pojavila i za Italiju, u kojoj je revizija povijesti, a posebno talijanske uloge u Drugom svjetskom ratu na Balkanu započela već početkom devedesetih, naročito u doba prve vlade Silvija Berlusconija. Tamo je čak i stranka koja je bila nasljednica neofašistič­ kog MSI-ja postala Berlusconijev koalicijski partner, a sam Berlusconi je uskoro- što koristeći medijske kuće kojima je bio vlasnik, a što javnu televiziju - počeo raditi na stvaranju nove slike prošlosti. Sastavni, a možda i glavni dio te revizionističke slike bio je predstavljanje Talijana kao prije svega žrtava, a ne okupatora i počinitelja zločina na Balkanu. Relativizacija uloge fašista nije rezultirala u totalnom preokretu u interpretacijskim modelima, ali je ipak učinjeno mnogo da bi se "Slavene" prikazalo kao barbarske komuniste i počinitelje genocida nad Talijanima nakon kraja Drugog svjetskog rata. Ujedinjenje Njemačke kao i antikomunistički narativ koji je na istočnoj strani Jadrana razvio Tuđmanov HDZ, omogućio je i ohrabrivao takve Berlusconijeve ambicije. Ono što je prije 1989. bilo nezamislivo, da se dovodi u pitanje karakter fašizma, sad je postalo moguće. )ednom kad se u Hrvatskoj stvorio narativ kojim su partizani optuživani za zločine koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata prema Hrvatima, i talijanski su se revizionisti pridružili tome, postavljajući pitanje: ''A što je s esulima? što je sa zločinima počinjenim protiv nas?" Ako već i sami Hrvati tako kritički govore protiv svojih partizana, onda je to prilika i za nas, Talijane, da iskoristimo nove okolnosti kako bismo relativizirali dotadašnji narativ, koji se temeljio na pozitivnoj slici partizana i negativnoj fašista. Ideja o "izjednačavanju" dvaju totalitarizama - komunističkog i fašističkog- pojavila se i u talijanskom slučaju, s tim što se radilo samo o rehabilitaciji fašizma i degradaciji simboličkog statusa antifašizma. Time je narušena i ideja o jedinstvenom i s drugim ideologijama ipraksama neusporedivom karakteru fašizma. Tom generalnom trendu doprinijela je - bilo to namjerno ili slučajno - i holivudska filmska

142

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

industrija, koja je u filmovima o talijanskom Drugom svjetskom ratu (a naročito u filmu Mediterraneo) talijanske vojnike prikazala kao vesele, za rat nezainteresirane i dobroćudne turiste, a ne kao okupatore na

Balkanu P Tim istodobnim otvaranjem procesa političke revizije historijskih događaja i narativa o njima, stvoren je ''začaran krug" širom cijele, u Drugom svjetskom ratu poražene Europe, u kojoj su mnogi, a naročito nacionalisti osjećali da je krajem Hladnog rata nastupila šansa za njihov trenutak revizionizma. Slom Sovjetskog Saveza i komunističkog svijeta u Europi, koji je sa SSSR-om bio neraskidivo povezan, značio je, istodobno, i historijski poraz onoga tko je najviše doprinio porazu fašizma i nacizma. Poraženi nacionalisti i (neo)nacisti to su vidjeli kao jedinstvenu priliku za reviziju. Oni, uostalom, nisu nikad bili zadovoljni poretkom koji je sagrađen na njihovu porazu, za koji se mislilo da je definitivan i neopoziv. Nikad više nacizma, nikad više Holokausta- to je bila glavna parola hladnoratovskog doba. Ali, ako su u hladnoratovskoj konstelaciji bili i prisiljeni prihvatiti status quo, nikad ga nisu željeli i čekali su moment u kojem bi njihove revizionističke želje mogle dobiti pravo javnosti, a možda i biti ostvarene. Uvijek su smatrali, samo što to nisu uvijek mogli reći, da 1945. nije bila godina oslobođenja, nego nove okupacije: sovjetske i američke, komunističke i liberalne. Otvaranje pitanja Drugog svjetskog rata i politička revizija povijesti s tim u vezi postali su posebno osjetljivo pitanje u Jugoslaviji, koja je imala izrazito brutalno i tragično iskustvo s tim ratom, i to iskustvo koje je doticala mnoge osobe i obiteljske sudbine. Utom je ratu poginulo

3' Za taj trend u Italiji, v. Tenca Montini (2016.). Također v. specijalni broj časopisa Journal ofSouthern Europe and the Balkans (kako se zvao tada: danas journal ofBalkan and Near Eastern Studies), god. 6 (2004.), br. 2. U tom specijalnom broju, koji sam uredio s Ilarijom Favretto objavljeno je šest članaka o temi percepcija koje su se razvile u Italiji prema zemljama istočnog Jadrana, kao i u tim zemljama o Italiji i Talijanima.

STVARANJE RATA

'43

preko milijun Jugoslavena, od kojih najveći broj u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, na teritoriju tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Najveći broj poginulih bili su žrtve međusobnih obračuna, a ne direktnog ratovanja s okupatorima. Ti obračuni bili su posljedica ideološkog, etnič­ kog i građanskog rata koji je bjesnio pod okriljem okupacije. Kao što pokazuje dosad vjerojatno najbolja studija o tom ratu, Hitlerov novi antiporedak (Hitler's New Disorder) Stevana Pavlovića (2009.), u okolnostima koje su nastale nakon raspada vlasti i poretka odmah nakon prvog napada na Jugoslaviju, strane koje su se sukobile nisu bile organizirane vojske, nego zapravo paravojne formacije koje su vodile ratove za različite ciljeve, čak i ako su nominalno pripadali istom zapovjedništvu. Preko 30 takvih formacija sudjelovalo je u sveopćem pokolju u kojem se nisu poštovale gotovo nikakve norme i pravila ratovanja. Ubijalo se iz ideoloških i etničkih razloga, ali i iz privatne želje za osvetom, mržnje, iz straha ili čak i bez ikakvog razloga. Zato je taj rat bio tako strašan i s toliko mnogo žrtava.JJ U multietničkim krajevima središnje Jugoslavije (u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) gotovo da nema obitelji koja u tom ratu nije izgubila nekog svog člana. Uz Holokaust u kojem je nestala gotovo cijela židovska zajednica, najviše su stradale romska i srpska zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jasenovac je bio simbol tog stradanja. Njegova je tragedija bila u tome što su domaći fašisti (ustaše) u njemu ubijali domaće ljude (Srbe, Židove, Rome i političke protivnike, uključujući i Hrvate), što je bio korak dalje u odnosu na prilike drugdje, gdje se Holokaust provodio od strane njemačkih okupatora- uz pomoć ili uz

za to koliko je život malo značio i kako je lako bilo stradati u tom ratu, v. ratni dnevnik Vladimira Dedijera, koji je prepun opisa brutalnih zločina protiv civila i zarobljenih vojnika- na svim stranama, uključujući i partizansku, kojoj je Dedijer pripadao. Također korisno je vidjeti i ratnu biografiju Zvonimira Vučkovića, jednog od vođa četničkih jedinica pod komandom Draže Mihailovića- koji također opisuje zločine počinjene, između ostalih, i od strane formacija kojima je pripadao. (Dedijer, 1981. i Timotijević, 2015.).

H

144

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

ravnodušnost domaćeg stanovništva. Za genocid nad Srbima nije bilo moguće okriviti samo nacističku antisemitsku politiku koja je dovela do Holokausta, ni samo okupatore, nego je odgovornost bila i na hrvatskim nacistima: ustašama. I na onim tihim promatračima koji nisu učinili ništa, ili nisu učinili dovoljno, da ublaže, ako ne i spriječe njihova zlodjela. Zato je bilo potrebno postaviti pitanje: kako se jasenovac uopće mogao dogoditi? Tko ga je proizveo? Zašto ga nitko nije spriječio? Ali, otvaranje tih pitanja bilo bi moguće jedino u atmosferi pune slobode, koja u poslijeratnoj Jugoslaviji nije postojala.

Zbog te iznimnosti, zato što se radilo o logoru koji su vodile hrvatske ustaše i u kojem su stradali Srbi, Romi i Židovi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jasenovac je postao eksplozivno i opasno pitanje, čak i za nove vlasti socijalističke jugoslavije. Ono je moglo, da je postojala mogućnost slobodne diskusije, ugroziti neke od ključnih mitova socijalističke jugoslavije, kao što je mit o golemom otporu koji su svi narodi Jugoslavije pružili okupaciji, kao i o tome da su ustaše bile samo jedna mala i marginalna skupina, koja sama ne bi ništa mogla da nije bilo Talijana i Nijemaca. S jedne strane, jasenovac je mogao poslužiti kao mjesto sjećanja i opomena na zlo i tragediju do koje su doveli nacionalizam i nacizam- te je ta poruka s tog mjesta doista uvijek i upućivana. Mogao je služiti i kao upozorenje na opasnosti koje se mogu dogoditi ako politika bratstva i jedinstva bude ponovno ugrožena, te ako je ponovno pobijedi nacionalistička politika međusobnih obračuna- na što je socijalistički narativ s jedne strane upozoravao, ali je istodobno i odbacivao kao mogućnost, jer je prema njemu socijalizam trajno pobijedio nacionalizam i jednom zauvijek riješio nacionalno pitanje. Stoga je imao teškoća da pomiri svoja upozorenja na opasnosti i svoj optimizam kad se radi o trajnoj historijskoj pobjedi nad nacionalizmom. Ali, Jasenovac je isto tako mogao poslužiti za optuživanje Hrvata za ustaštvo i za simpatiziranje ustaštva, ili barem za pasivno promatranje ustaških zločina. Službeni narativ je bio utemeljen na sasvim drukčijoj tvrdnji- o velikom, većinskom sudjelovanju svih naroda u NOB-u, pa

STVARANJE RATA

145

i hrvatskog naroda. Ali, kontranarativ, formiran prije svega u okviru srpskog nacionalizma, nikad nije bio u potpunosti "razoružan", nego je opstao u sjeni službenog narativa. čim je zemlja ušla u razdoblje političke liberalizacije, kontranarativi su se pojavili u javnosti, te je stoga tema Drugog svjetskog rata postala "bojno polje" na kojem su službeni narativi (tretirani kao "temelj poretka") doživjeli napade s raznih strana, prije svega onih koji su zagovarali reviziju, a ne status quo - a time i izazivali stabilnost socijalističke Jugoslavije. To bojno polje karakterizirala je neprekidna bitka oko broja ustaških žrtava, a posebno onih u Jasenovcu. Kako bi se kontrirale tezi o ustaškom karakteru Hrvata, socijalistička je Hrvatska naglašavala dubinu i snagu hrvatskog doprinosa antifašizmu, a ona nastala nakon 1990. učinila je i korak dalje u tome: kroatizirala je zajedničku, srpskohrvatsku i jugoslavensku partizansku borbu, tvrdeći da se radi o hrvatskom antifašizmu. Zbog toga je bilo važno datum početka ustanka pomaknuti s 27. srpnja 1941. na 22.lipnja 1941., a potom ovaj drugi datum proglasiti državnim praznikom: Danom antifašističke borbe. Trebalo je pokazati da su Hrvati bili prvi borci protiv okupacije i fašizma, dok su Srbi- kao što se danas "udomaćile" u javnom diskursu, bili pretežno rojalisti, odnosno četnici, a svakako "anti-Hrvati". Da bi se "prisvojio" antifašizam- kako se ne bi spominjao fašizam- u novi hrvatski ustav uključeno je i spominjanje ZAVNOH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske), i to "nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj". Radi se o ambivalentnim porukama: s jedne strane, one doista negiraju - simbolički i ustavnopravno -vezu između sadašnje Hrvatske i NDH. S druge strane međutim one olakšavaju posao politički inspiriranom revizionizmu, koji se ne želi baviti stvarnim uzrocima zločina koje je NDH počinila, kao ni počiniteljima tih zločina ni razlozima zbog kojih su oni uopće bili mogući. Spominjanje antifašizma i njegovo kroatiziranje ima stoga također i svrhu izbjegavanja "teških"

pitanja. Kritičari jugoslavenskih partizana počeli su postavljati pitanje: zašto partizani nisu napali Jasenovac, ako je već istina ono što tvrde u mitu

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

o partizanskom ratovanju - da su bili masovan oslobodilački pokret,

koji je u sebi uključivao i Hrvate, odnosno da je naročito u Hrvatskoj bio masovan? Postavljalo se potom i pitanje odgovornosti jugoslavenskih partizana za tragediju koju su jugoslavenski narodi doživjeli u Drugom svjetskom ratu. Da nisu proglasili ustanak već 1941., možda bi okupacija bila "mekša" i s manje žrtava." Kolika je njihova odgovornost za pružanje povoda, ako ne već i opravdanja, za ustaške zločine u Hrvatskoj ili zločine okupatora u Srbiji (vođene po načelu: sto Srba za jednog ubijenog, a pedeset za ranjenog njemačkog vojnika)? Također: kako je moguće da jedna mala grupa fanatiziranih emigranata, koji (prema socijalističkom službenom narativu) nisu imali podršku lokalnog stanovništva, ostvari tako velike zločine i četiri pune godine - sve do proljeća 1945.- drži logor usred zemlje? Zašto saveznici nisu bombardiranjem spriječili postojanje logora? Sva je ta pitanja nametalo postojanje jasenovca i drugih sličnih logora -ali nijedno nije postavljeno sve do kraja osamdesetih, jer je tema bila sklonjena s dnevnog reda. O jasenovcu se znalo i o njemu se pisalo. Snimali su se i filmovi, kao što su Zafranovićevi Krv i pepeo Jasenovca (1983.) i potom- do raspada jugoslavije nezavršen, pa stoga u Hrvatskoj malo poznat - dokumentarac sa suđenja Andriji Artukoviću: Zalazak

Na to je, vjerojatno, mislio Zlatko Hasanbegović koji je na Dan antifašističke borbe 2017. godine rekao da je 22.lipnja 1941. "izvor potpuno nepotrebnog razdora u hrvatskom narodu". Ta njegova izjava, kojom je pozvao na ukidanje tog praznika, ukazuje da on smatra dajeustanakkojije pokrenut 22.lipnja I94I. bio izvor razdora među Hrvatima, te je stoga bio ne samo nepotreban nego i štetan, jer sve što razdire hrvatski narod i sprječava njegovo jedinstvo ne može biti korisno. Hasanbegovićeva interpretacija je, u tom smislu, prilično slična onima koje se mogu čuti u Srbiji u vezi sa 7· julom I941. Prorojalistički i antikomunistički kritičari dominantnog socijalističkog diskursa naglašavaju da su ustanak koji su poveli komunisti, kao i cijela narodnooslobodilačka (partizanska) borba koja je slijedila, bili pogubni za jedinstvo i sudbinu Srba, te da su stoga bili potpuno nepotrebni i štetni. Za Hasanbegovićevu izjavu, v. http://hr.minfo.com/a2I3943/Vijesti/Nasa-je-duznost-ponistiti-22.-lipnja-kao-drzavni-blagdan.html. Pristup: 15. srpnja 2017.

14

STVARANJE RATA

147

stoljeća: testament L. Z. (1993.). Ali, mitotvorcima u jugoslaviji (a naročito u Hrvatskoj), nije odgovarala ozbiljna, nemitologizirana, otvorena i na činjenicama zasnovana kritička rasprava o toj temi, kao ni o drugim temama koje su mogle ugroziti socijalistički, a naročito partizanski mit. Lakše je bilo na ta pitanja odgovoriti represijom, ili ignoriranjem -čak i onda kad su odgovori koji su mogli biti dani na njih bili sasvim razumni i logični. Socijalistička jugoslavija - a posebno socijalistička Hrvatska (čiji su lideri bili, naravno, svjesni duge sjenke koju je nad Hrvatsku, pa i nad njih same bacila NDH, i zbog koje su bili promatrani s posebnom pozornošću od strane drugih političkih lidera u jugoslaviji), morala je biti vrlo oprezna i selektivna kad je konstruirala narativ i mit o Drugom svjetskom ratu. Trebalo je primijeniti pažljivo i detaljno odvajanje onih elemenata koje se moglo koristiti da bi se konstruirao mit o partizanstvu 4 'čistom kao suza", od onih elemenata koje je trebalo "zaboraviti" i potisnuti jer su dovodili u pitanje taj mit. Konstruiranje mita o partizanima događalo se u okvirima autoritarnog političkog sistema socijalističke Jugoslavije, i nije išlo bez upotrebe sile, prijetnji i zabrana. Privatne uspomene (sjećanja) potisnuta su u korist "službenih" mitova ("kolektivnog pamćenja"). Ljudi se nisu usudili govoriti o vlastitim biografijama, a mnogi su ih jednostavno "retuširali". Naročito se to odnosilo na one koji su bili "na drugoj strani" u tom ratu, npr. na domobrane, državne službenike u NDH i drugim sličnim zemljama pod okupacijom i sl. Svi su odjednom bili "suradnici partizana", makar i u "ilegali". Oni koji su u ratu izgubili članove obitelji koji su se borili na drugoj strani bili su prisiljeni o tome šutjeti, a mnogi se iz straha nisu ni raspitivali o tome kako su i gdje stradali.

Službenom je narativu takva šutnja sasvim odgovarala- štoviše: trebala mu je -jer se jedino u uvjetima šutnje mogao konstruirati mit o masovnosti partizanskog pokreta. Zločini okupatora i domaćih pomagača ("domaćih izdajnika", "kvislinga", "sluga okupatora") osuđivani su i striktno kažnjavani tamo gdje je bilo moguće, tj. gdje su krivci bili

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

dostupni za suđenje ili odmazdu. Ali, odbacivala se kolektivna krivnja bilo kojeg jugoslavenskog naroda. Zasluge su bile kolektivne i pripisivane su narodima ("svim našim narodima i narodnostima"), a krivica pojedinačna, ili je bila pripisivana ideološkim i političkim projektima, ideologijama ili vladajućim klasama, ne narodima. Činjenica da je Tito bio Hrvat služila je kao jedan od "dokaza" kako bi se pokazalo da su Hrvati- većim dijelom- bili u partizanima, a ne u ustašama. NDH je svedena na kvislinšku tvorevinu malog broja ekstremista iz ustaške emigracije, koji su samo zbog okupacije (a ne zbog, recimo, fašističkih trendova u samom hrvatskom društvu) mogli zavladati Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom te u njima ostvariti teror i zločine masovnih razmjera. O selektivnosti službenih mitova o tom ratu govori primjer često izricane tvrdnje- da su ustaše u Hrvatsku došle "na dva kamiona". Ta je tvrdnja istinita, i doista pokazuje da ustaše nisu bile izraz volje hrvatskog naroda, koji je uvijek u međuratnom razdoblju glasao za Hrvatsku seljačku stranku, a ne za njih. Ustaška vlast, doista, nije bila demokratski legitimirana, kao što je bila primjerice Hitlerova (barem inicijalno, tj. 1933., ne i nakon isteka četiri godine od toga, tj. nakon isteka prvog mandata na koji su i izabrani). Međutim pritom se prešućivala činjenica da su ustaše iz Hrvatske otišle

u daleko više kamiona i u daleko većem broju nego što ih je bilo kad su došle. To znači da su vjerojatno bili popularniji i moćniji na kraju rata nego na njegovu početku- a takva poruka nije mogla biti prihvatljiva partizanima, jer bi ozbiljno ugrozila njihove mitove o masovnoj podršci naroda njima u Drugom svjetskom ratu.ls

Iako razlozi za formiranje kolone izbjeglica koji su pokušali proboj do zapadnih saveznika po svršetku rata u Europi mogu biti različiti i samo dijelom povezani s odanošću ideologiji i praksi NDH, činjenica da je toliki broj napuštao novooslobođenu zemlju bila je u neskladu s interpretacijom da je NOB bila jedini izraz stvarne volje hrvatskog naroda, kao i drugih jugoslavenskih naroda. Nisu svi koji su odlazili bili ustaše, ali taj je masovni odlazak- koji nije bio obavezan, a biojeizrazitorizičan - ostavio prostora za pitanje o snazi ustaštva i NDH čak i na kraju Drugog svjetskog 1'

STVARANJE RATA

!49

Partizani su naglašavali i da su oni oslobodili Jugoslaviju, i to sami, bez ičije pomoći, osim marginalno pri kraju rata, kad su (i to po dopuštenju

maršala Tita) sovjetske jedinice "pripomogle" oslobađanju Beograda. Na tvrdnji da su partizani sami oslobodili Jugoslaviju gradio se ne samo mit o iznimnosti partizanskog pokreta u odnosu na sve druge europske ''pokrete otpora", nego je ta interpretacija služila i kao temelj za uvo~ đenje autohtone verzije socijalizma koji nije bio isti kao i sovjetski. Ta se samostalnost KPJ u odnosu na Kominternu (do 1943.) odnosno Staljina naročito naglašavala nakon 1948., kad se počelo tvrditi da je pobjeda partizana u Jugoslaviji rezultat autohtonog djelovanja Tita i KPJ. čak i nasuprot Staljinu, koji ili nije dovoljno pomogao ili čak nije imao razumijevanja za samostalnost KPJ i NOB-a. Istina je da je partizanski pokret u Jugoslaviji bio najsnažniji u Europi, i da je stoga njegova zasluga za pobjedu nad fašizmom ogromna. Boriti se protiv zla fašizma, nacizma i ustaštva bilo je časno i hrabro. činjenica da ih nije bilo toliko mnogo koliko je kasniji mit tvrdio samo dodatno

rata. Franjo Tuđman je na tim pitanjima gradio svoju politiku, koja je uključivala (a ne ignorirala) ustaše i njihove poštovatelje u dijaspori i u zemlji, nastojeći s njima izgraditi novo jedinstvo. Na masovnosti sudjelovanja u Križnom putu i bleiburškoj tragediji svoju poziciju stvaraju i politički motivirani revizionisti, koji govore o masovnom odbacivanju Jugoslavije u Hrvatskoj 1945. Cjelinu raspoloženja naroda je, naravno, nemoguće obuhvatiti: činjenica je da je ustaški pokret ostao i u tre· nutku kad je cijela Europa s olakšanjem dočekala kraj rata u svibnju 1945. i dalje atraktivan mnogima koji su ga odlučili slijediti na putu u propast, ali također i da su mnogi bili na partizanskoj strani, izražavali joj podršku, te po uspostavi NR Hrvatske nisu ničim značajnim ugrožavali njen opstanak. Štoviše, čak i neki istaknuti suradnici prethodnog režima ili puki promatrači događaja u Drugom svjetskom ratu, te mnogi bivši domobrani, državni službenici i sl. postali su lojalni novim vlastima. Njima je također odgovaralo da se ne govori mnogo o tom ratu. Hrvatska je iz Drugog svjetskog rata izašla izrazito podijeljena i tim ratom "ra~ njena". Zato je taj rat tako teško inkorporirati u suvremene mitove koji traže temelje za stvaranje jedinstva. Bez interpretacije koja bi marginalizirala ili ignorirala onu drugu stranu- a "našu" (koja god to bila)- proglasila jedinom, to uopće nije moguće.

150

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

povećava individualnu hrabrost svakog partizanskog borca, kao i partizana kao cjeline. Uostalom, takvu ocjenu o jugoslavenskim partizanima dali su i njihovi saveznici: SSSR, SAD i Velika Britanija. Dakle partizanska epopeja jest jedna od najslavnijih u povijesti jugoslavenskih naroda. To svejedno ne znači da Jugoslavija nije oslobođena tek u svibnju 1945., dakle u trenutku kad bi bila oslobođena čak i da u Jugoslaviji nije bilo nijednog partizana, i da uopće nije bilo KPJ i NOB-a. Unatoč snazi partizanskog pokreta, Dalmacija je oslobođena tek kad je Italija kapitulirala, a sjeverni dio Hrvatske tek kad je kapitulirala Njemačka. Zagreb je oslobođen tek kad se Pavelić iz njega povukao (doduše, pritisnut partizanima koji su prodirali u grad), i to tek deset dana nakon Hitlerova samoubojstva. Dakle oslobođenje Jugoslavije nije bila samo zasluga jugoslavenskih partizana, niti bi oni, da veliki akteri u Drugom svjetskom ratu nisu porazili Hitlerovu Njemačku (a prethodno i Mussolinijevu Italiju), mogli sami osloboditi zemlju, kako su tvrdili u mitu koji su konstruirali nakon 1945.

Mit o partizanstvu temeljio se na ideji izuzetnosti ("jedini smo oslobodili svoju zemlju", "bili smo jedini antifašistički pokret u zemlji"), kao i na ideji velikog žrtvovanja (i to i partizana i naroda), i velike pobjede (ne samo nad okupatorima nego i domaćim izdajnicima, kao i ideološke pobjede, tj. socijalističke revolucije). Sve što je stajalo na putu toj interpretaciji, svi svjedoci i dokazi koji su je dovodili u pitanje, morali su biti uklonjeni. To je bila političko-pragmatično-ideološka osnova zbog koje se dogodila masovna odmazda nad svim svjedocima i živim "dokazima" koji bi doveli u pitanje taj narativ. Masovni pokolji na jugoslavensko-austrijskoj granici (Tezna, Bleiburg i dr.) nisu bili samo izraz osvete i nastavak četverogodišnjih pokolja koji su se događali svakodnevno, jer je život u te četiri godine bio iznimno "jeftin". Za partizane je to masovno eliminiranje neprijatelja i potencijalnih neprijatelja imalo političku svrhu: njime su uklonjeni oni čije bi makar i šutljivo prisustvo dovodilo u pitanje konstrukciju prema kojoj je partizanski pokret bio masovan, a ustaški (i četnički) marginalan. Sliku o NOB-u kao jedinom i masovnom narodnom ustanku protiv okupatora

STVARANJE RATA

ISI

i "šačice domaćih izdajnika" nije bilo moguće konstruirati s desecima tisuća živih primjera i svjedoka da je, zapravo, bilo drukčije. Masovna ubojstva nad zarobljenim ustašama (i njihovim suputnicima), imala su za cilj konstruiranje narativa o većinski antifašističkoj Hrvatskoj, bez kojeg narativa bi bilo teško uspostaviti ikakvu, a kamoli stabilnu vladavinu u Jugoslaviji. Hrvatska je i tada, 1945·· kao i kasnije (1991.) bila ključna republika za opstanak Jugoslavije: bez Srba i Hrvata, Jugoslavija nije moguća. Da bi se moglo opravdati stvaranje Narodne Republike Hrvatske- i to kao države hrvatskog naroda i srpskog naroda koji u njoj živi - trebalo je konstruirati narativ o masovnom antifašizmu i minimalnom, marginalnom fašizmu. To ne bi bilo moguće uz toliki broj živih svjedoka jedne sasvim drukčije priče. Masovno eliminiranje protivnika režima imalo je za svrhu umanjivanje stvarnih razmjera fašizma u ratnoj Hrvatskoj. Time je omogućeno i ekskulpiranje hrvatskog naroda u odnosu na zločine koji su počinjeni u njegovo ime od strane NDH. Tek nakon Bleiburga mogao se konstruirati narativ o marginalnosti ustaštva, narativ koji je trebao poslužiti i kao sredstvo sprječavanja osvete nad Hrvatima. Narativ o marginalnosti ustaštva trebao je omogućiti i sigurnost i ravnopravnost položaja srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Na drugoj strani, osveta prema rojalistima (četnicima) bila je, uz to, inspirirana i potrebom da se NOB prikaže kao jedini patriotski i antifašistički pokret koji je djelovao na tlu Jugoslavije, i kao jedini pokret koji je -upravo zbog toga -imao podršku saveznika. Njihovo eliminiranje i egzemplarno kažnjavanje - npr. na suđenju Dragoljubu Mihailoviću -trebalo je poslužiti ne samo učvršćivanju vlasti nego i konstruiranju narativa da je Srbija većinski uz partizane, a ne uz četnike, i da je tako bilo i u ratu. Uz to, novi je poredak bio staljinistički i nije podnosio niti je bio spreman tolerirati ikakve ideološke i političke protivnike, odnosno opoziciju. On nije priznavao nikakvu legitimnost čak ni onima za koje se nije moglo tvrditi da su surađivali s fašistima (npr. Mačekovom HSS-u), a kamoli onima za koje je bilo dokaza o suradnji. Fizičko eliminiranje u svibnju 1945., kao i na suđenjima koja su vođena 1945. i 1946., te

rsz

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

zabrana povratka kralju ali i novostvorenoj "neprijateljskoj emigraciji" omogućili su da se u Jugoslaviji konstruira samo jedna "službena istina", dok su se alternativne pojavljivale tek u inozemstvu i u privatnoj sferi, i to samo u onim familijama (kasnije i u crkvi) u kojima je bilo više želje za otporom i manje straha od posljedica. Politika službenog pamćenja u socijalističkoj Jugoslaviji kombinirala je pamćenje i zaborav kao dva tipična načina na koji se konstruira novi mit. "Nuspojava svakog mitotvorstva u procesu stvaranja nacije jest događaja", kaže ]an-Werner Muller (2002.:12). Ovo je bio upravo jedan takav slučaj. "Zaboravljene" (i od tada skrivene, tabuizirane, zabranjene) bile su "nezgodne" epizode partizanskih taktičkih poteza (npr. Martovski pregovori iz r943.) ili pokušaji formiranja Komunističke partije NDH (iz 1941.). O tome se nije govorilo, a kad se počelo govoriti (ranih osamdesetih), ta su "otkrića" proglašena napadom na same temelje socijalističkog poretka. O bleiburškim poslijeratnim zločinima medutim nije se u Jugoslaviji govorilo sve do knjige Milana Basre Rat je završen sedam dana kasnije, koja je objavljena 1976. Velom zaborava prikriveni su i neki drugi događaji - npr. oni o kojima Čedomir Višnjić piše u svojim knjigama Kordunaški proces (1997.) i Partizansko ljetovanje (2003.) i dr. Nakon r948., "zaboravljeni" su i razlozi zbog kojih je KP) digla ustanak upravo 22. lipnja 1941., te zbog kojih je Staljinov rođendan, (2r. prosinca) bio izvorni dan osnivanja Prve proleterske brigade, a kasnije je postao i Dan Armije (što je, zbog sukoba sa Staljinom, promijenjeno u 22. prosinca).

u manje-više prisilnom zaboravljanju

Svako otvaranje ovih pitanja, kao i suprotstavljanje oficijelnom mitu o masovnom otporu svih naroda i narodnosti u okvirima NOB-a i nasuprot kvislinškim tvorevinama, smatrano je ugrožavanjem države i poretka, što se strogo kažnjavalo i bilo je onemogućavano. Socijalistički mit o masovnosti ustanka, o ekskluzivnosti KP) u vođenju tog ustanka i o marginalnosti svih alternativa u samoj Jugoslaviji, bio je temelj na kojem se gradila stabilnost sistema. Možda bi se doista moglo

STVARANJE RATA

153

reći da su taj

mit, kao i selektivnost pri evociranju "nekorisnih" dogaiz Drugog svjetskog rata, imali i moralnu, a ne samo pragmatičku dimenziju. Socijalističko mitotvorstvo možda je doista bilo usmjereno na pokušaj pomirenja Srba i Hrvata, na zaborav prošlosti kako bi se konstruirao trajni mir, utemeljen na odmicanju od onoga što je bilo i okretanju prema novom društvenom idealu. Zaborav i prešućivanje, naročito kad je riječ o osjetljivoj i bolnoj prošlosti, jednako su korisni za politiku stvaranja mira kao što su i sjećanja i suočavanja s prošlošću. Zagovornici socijalističke politike povijesti možda imaju pravo kad kažu da je socijalistički mit bio, između ostalog, i u funkciji stvaranja mira, makar i pod cijenu reduciranja slobode. Pitanje je međutim može li se mir dugoročno graditi na tim temeljima, na sprječavanju osobnih sjećanja i nametanju "kolektivnih"? Uz to, ne treba zaboraviti da je socijalistički mit omogućavao jugoslavenskim komunistima da konstruiraju sigurnosnu prijetnju: bez nas (SKJ) nema Jugoslavije. Ako mi padnemo s vlasti, Jugoslavija će se raspasti i doći će do novog rata. Prijetnja ratom bila je konstantni element tog mita. Rat je bio održavan kao izvor legitimnosti poretka te je u tom smislu bio stalno prisutan i dostupan kao alternativa socijalizmu. Socijalizam je bio moguć zbog rata i revolucije - njega mogu smijeniti i nečim drugim zamijeniti samo rat i kontrarevolucija. Najodaniji vjernici te ideologije, kao što je bila, recimo, Mirjana Marković (supruga Slobodana Miloševića) izravno su tvrdili da su komunisti došli na vlast silom, i da samo silom mogu sići s vlasti. Ona je na svaku opoziciju gledala kao na neprijateljsku i nužno ratno orijentiranu prijetnju. To je bilo sasvim logično za osobu koja je formirana pod snažnim utjecajem službenog mita. Iz te je pozicije sasvim logično da se vlast i poredak brane silom i svom snagom državnog aparata, uključujući i vojskom i sigurnosnim službama. To se, uostalom, u Srbiji i dogodilo: tenkovi na ulicama prilikom prvih ozbiljnijih opozicijskih protesta, 9- marta 1991., svjedočili su upravo o tome. đaja

Naravno, taj konstrukt ne bi bilo moguće sagraditi, niti bi on mogao biti dovoljno uvjerljiv, da nije postojala pozitivna korelacija između ove službene interpretacije povijesti i iskustva mnogih pojedinaca.

154

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

čak i kad nisu vjerovali u službenu interpretaciju, mnogi su ljudi- čak i antikomunisti- ipak prihvaćali da je KP)/SKJ uspjela uspostaviti mir i stabilnost, a to je već bilo daleko više nego što bi netko tko je preživio ratne strahote mogao očekivati od bilo koje druge poslijeratne vlasti. Ratna je tragedija u Drugom svjetskom ratu bila toliko duboka da se s razlogom postavljalo pitanje: hoće li ljudi koji su u tom ratu ratovali jedni protiv drugih i jedni drugima nanijeli toliko zla, ikad više biti u stanju živjeti u miru u istoj zemlji? Iskustvo sukoba i nestabilnosti (koje je bilo izraženo u političkim atentatima, primjerice na zastupnike HSS-a u jugoslavenskoj skupštini r928. godine i na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine: oba u vezi s događajima iz Prvog svjetskog rata, na različite načine) nije učinilo slobodu i pluralizam popularnim. Mnogi su lako prihvaćali mit, sve dok je on osiguravao mir. Mnogima je mit omogućavao da i sami lako "prijeđu" na drugu stranu i postanu lojalni građani socijalističke jugoslavije. Mnogima je odgovaralo da se zaboravi njihovo sudjelovanje ili pasivnost u odnosu na strane koje su bile poražene. Odgovaralo im je konstruiranje mita o masovnoj podršci partizanima, jer su zbog njega i oni mogli predstaviti svoju ulogu u ratu upravo na taj način, čak i ako nije bilo tako. Naročito je to bio slučaj u Hrvatskoj, kojoj je odgovarala šutnja koja joj je samo dijelom bila nametnuta, a dijelom je bila i stvar njena izbora. Ta joj je šutnja omogućavala da ignorira pitanje vlastite odgovornosti za ustaške zločine. Lakše je bilo slijediti vlastitu samodefiniciju o masovnom antifašizmu, nego otvarati bolna i opasna pitanja o ustaštvu, njegovim uzrocima i posljedicama.1 6

J6 Nekima je, a naročito onima koji su sudjelovali u ratu na poraženoj strani, bilo neprijatno govoriti o ratu, iz različitih razloga. Osjećaj poraženosti nikad nije ugodan, naročito u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu. Biti na strani paraženog bilo je jedno vrijeme opasno, a cijelo vrijeme socijalizma nije donosilo nikakve materijalne ili statusne privilegije zbog kojih bi bilo oportuno u javnom prostoru isticati to iskustvo. Osim toga, kod mnogih sudionika rata na strani poraženih došlo je do kritičkog odmaka od ideologije i prakse NDH. Iz osobnog iskustva razgovora s nekim bivšim domobranima znam da su mnogi bili izrazito kritični

STVARANJE RATA

155

Osim toga, svi su doista znali da je rat moguć, i da je prethodio Titovom poretku. Ako su i prihvatili da budu suputnici (fellow travellers) u socijalizmu, da budu pasivni promatrači u tom poretku, to je u mnogim slučajevima bilo iz straha od novog rata i uvjerenja da je taj rat moguć ako se dopusti pluralizam i naročito nacionalizam. Mnogi su vjerovali - naročito nakon što je Tito doista poveo politiku stvaranja kompromisa

prema ustaštvu - što iz ideoloških, što iz praktičnih razloga. Smatrali su da su ustaše ugrožavale i njihove živote, jer su često svojim radikalnim akcijama na terenu s kojeg bi se ubrzo potom povukle izlagali njih (domobrane) napadima partizanskih jedinica i lokalnog stanovništva. Domobrani su bili mobilizirani vojnici, koji za ideologiju i politiku nisu mnogo marili. Najveći broj njih nije imao ništa protiv kasnije promjene režima, posebno stoga što je novi lider Jugoslavije, Josip Broz Tito, bio Hrvat. Moj djed po majci, koji je bio domobran tijekom sve četiri godine Drugog svjetskog rata, objasnio je to ovako: "Mislili smo da ćemo (Hrvati) biti teško kažnjeni nakon rata, i znali smo da za takvu kaznu, s obzirom na to što su ustaše učinile, ima razloga. No prvo su nam rekli da se u Jugoslaviji stvara Narodna Republika Hrvatska, da će to biti republika i federacija, dakle ono što je HSS uvijek zagovarao, a potom smo vidjeli da je na čelu Jugoslavije Tito, čovjek koji je govorio kao mi, i koji je bio iz Hrvatskog zagorja. Proglasili su amnestiju i počeli govoriti da žele okrenuti novu stranicu, da je rat gotov, što je bilo- bilo je. Ništa od toga nismo očekivali: naši ratni zapovjednici su nam stalno govorili da će nova komunistička vlast biti izrazito antihrvatska. Kad smo, nakon prvih dana skrivanja i života u strahu, vidjeli da tako govore, odlučili smo sačekati i vidjeti što će biti dalje. Dali smo joj šansu- a i da nismo htjeli, što smo drugo mogli?" Moj djed, Ivan Dobri nec, nije nikada bio član Partije, alije do kraja života (1989.) bio lojalan Jugoslaviji i imao je prilično razumijevanja i poštovanja za Tita. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se odnosio prema novom ratu i stvaranju samostalne Hrvatske, ali, nažalost, umro je pola godine prije prvih izbora. Njegova supruga, moja baka Marija, koja je rat proživjela u Bosanskoj Gradišci (gdje ga je i upoznala kao domobranskog vojnika) i koja je -vjerojatno na Bleiburgu- izgubila brata, bila je užasnuta kad je 1991. u Zagrebu uživo vidjela ljude u crnim uniformama koje je prepoznala kao ustaške. Za Tita je govorila: "Prije njega bio je rat, i poslije njega također." Nikad nije htjela istražiti sudbinu svog brata (čak ni nakon r990., kad je postalo oportuno isticati vezu s pripadnicima poraženih snaga) - ta je uspomena bila, vjerojatno, suviše bolna. Bila je protivnica rata i nacionalizma, znajući koliko zla donosi običnim ljudima. Ni obitelj mog oca nije istraživala sudbinu mog djeda po ocu, Radojice Jovića, koji je poginuo u zadnjim danima rata kao partizan, vojnik JA (rodom iz Vladičina Hana, mobiliziran po oslobođenju južne Srbije).

rs6

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

između

nacija unutar zemlje, i nakon što je dobio međunarodno priznanje za politiku mira kao glavnog dijela svoje vanjske politike -da je mir moguć prije svega, ako ne i samo, s njim. Kad je umro, žaljenje za njim bilo je također i izraz bojazni za budućnost: prije svega za budućnost mirnog života između naroda Jugoslavije, a potom i za buduć­ nost mira u Jugoslaviji. Sve su ove interpretacije bile temelj stabilnosti starog, socijalističkog poretka. Ali, one su s padom socijalizma doživjele svoj kraj. U novim okolnostima, Njemačkoj je dopušteno ujedinjenje, i to na temelju ideje nacionalizma. Poništen je time jedan od glavnih rezultata Drugog svjetskog rata, kao i Hladnog rata. S obzirom na to da su ti ratovi stvorili međunarodni sistem koji je određivao i jugoslavensku poziciju u njemu, te da su bili široko korišteni za stvaranje mitova a time i identiteta socijalističke Jugoslavije, promjena ovih okolnosti duboko je ugrozila stabilnost u svim dijelovima Jugoslavije. Zbog posebnosti pozicije u kojoj je bila Hrvatska (s obzirom na ulogu NDH u Drugom svjetskom ratu) taj pad stare paradigme najglasnije je odjeknuo upravo u njoj. Pad socijalizma stvorio je dakle strah od rata, strah od povratka na staro sada kada više nema garancije za mir. Taj se strah stvorio naročito zbog brzine procesa i njegove neizbježnosti. Socijalizam je pao negdje drugdje, ne u Jugoslaviji, ali je u Jugoslaviji bilo nemoguće ignorirati taj proces. Berlinski zid, kao~t~ ~-'1fk rečeno, srušio se nama na glavu, kao što je ujedinjenje Njemačke stvorilo strahove i nade kod aktera u tada još jugoslavenskom prostoru: strahove od novog nacionalizma i rata, i nade da je moguće ujedinjenje na temelju nacije. I da je moguće da jedna država nestane. Ako jedna može, može i druga - dakle može i Jugoslavija.

STVARANJE RATA

157

3. Veliki povratak prava na samoodređenje Ujedinjenje Njemačke u listopadu 1990. otvorilo je ponovno i neka druga pitanja koja su u doba Hladnog rata (koji je u Europi, zapravo, bio hladni mir) bila "zamrznuta". Među njima je bilo i pitanje prava na samoodređenje odnosno odcjepljenje. To pitanje karakteriziralo je gotovo cijelo 20. stoljeće u Europi, u koju je uvezeno s jedne strane kroz vilsonijanski koncept (dakle iz SAD-a), a s druge kroz lenjinistički i staljinistički (dakle iz SSSR-a). Godine 1990. pitanje samoodređenja postalo je glavno pitanje jugoslavenske politike u kojoj je ova druga tradicija, povezana s idejom revolucije, rata i nasilja, imala apsolutnu prevlast. Veliki povratak samoodređenja bio je još jedna izravna posljedica kraja Hladnog rata u Europi. U postimperijalnom svijetu, samoodređenje je neizbježna, ali opasna i potencijalno eksplozivna ideja. Koliko god bila emancipatorska i povezana s idejom slobode, ona je istodobno i ideja koja otvara pitanje granica između novonastalih zemalja, a time i otvara prostor za nove sukobe među njima. Njegovo uvođenje u europsku praksu i politiku imalo je izrazito negativne posljedice za stabilnost i mir u Europi u međuratnom razdoblju (1918.-1939.) te je stvorilo pretpostavke za Drugi svjetski rat. Samoodređenje je u svom izvornom, vilsonijanskom, značenju pojam koji je sinonim za demokraciju." Self4Q;er,mination ofpeoples, u američkoj političkoj i pravnoj teoriji označava pravo svakog naroda da sam i u potpunosti- kao suveren- odlučuje o svojim političkim i statusnim

11 Literatura o samoodređenju, uključujući i onu objavljenu u zemljama nekadašnje Jugoslavije, jest obimna. Ovdje navodimo samo neke nedavno objavljene naslove. Za teorije samoodređenja, v. Kaseze (2011.), Fiš (2013.), a za njenu implementaciju u praksi u Jugoslaviji, između ostalog, Ognjenović i}ozelić (2or6.). O samoodređenju i primjeni tog načela u slučaju raspada Jugoslavije, objavljen je poseban broj Političke misli u 2015. godini, 52 (1), koji je uredio Zoran Oklopčić.

rs s

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

pitanjima. To je pravo na emancipaciju od neželjenih i narodu nametnutih izvanjskih i (sve)višnjih sila koje same sebe proglašavaju legitimnima, a nemaju ni implicitnu ni eksplicitnu suglasnost naroda kad se radi o toj legitimnosti. Samoodređenje je koncept povezan s idejom suverenog naroda, demosa. Narodni suverenitet konstituira državu, i u tom smislu država nema svoj izvorni suverenitet, nego je suverena kao posljedica narodnog suvereniteta. Spojeni pojam nation-state ukazuje da se radi o procesu (uvijek živom i otvorenom) u kojem narod stvara državu društvenim ugovorom u kojem i narod i država imaju neka svoja prava i obaveze. Država ima obavezu da vjerno predstavlja i štiti narod od prijetnji iznutra i izvana, a narod prihvaća obavezu lojalnosti zakonima koji vrijede jednako za sve. On to čini zato što država ima izvorište u narodnoj volji, tj. zato što mu nije nametnuta. Vrlo malo (ako imalo) taj pojam- u svom vilsonijanskom izvornikuima veze s kulturom na kojoj nastaju etnije i idejom izvanpolitičkog, nepolitičkog ili predpolitičkog identiteta. Narod nije etnija, kao što najizravnije upozorava Anthony Smith. Etnija jest sastavni dio i historijski prethodnik naroda, ali nju se u ovom konceptu ne smije i ne može poistovjetiti s narodom. Međutim kad je pojam samoodređenje "uvezen" u Europu u doba pada i odbacivanja imperija i imperijalizma, dakle nakon Prvog svjetskog rata, on je "posađen" na tlo koje je u sebi imalo sasvim drukčije i po mnogočemu reducirano razumijevanje tog pojma. Imperiji nisu kon· stru irali demos: štoviše bili su eksplicitno suprotstavljeni ideji demosa, a time i demokracije. Tolerirali su, štitili i razvijali etnije, zajednice utemeljene u kulturi, tradiciji i zavičaj nosti, u religiji i jeziku te u običajnosti. Etnije su u imperij ima imale mogućnosti autonomije, ali ne i državnosti. U najboljem slučaju, dopuštene su im kvazipolitičke i parapolitičke forme organiziranja institucija, koje su uvijek morale biti potvrđene s vrha, od suverena (individualnog vladara). Vrhovnu lojalnost podanici su dugovali vladaru (kralju, caru, sultanu) koji im je uzvraćao zbog te lojalnosti time što ih je štitio i omogućavao

STVARANJE RATA

159

autonomiju, primjerice u okviru mileta ili tako što im je davao posebne privilegije na određenom području. Bio je vrhovni i (navodno) neutralni arbitaru njihovim međusobnim sporovima. Ne lojalnost se pak kažnjavala oduzimanjem stečenih privilegija ili umanjivanjem statusa. To se događalo bez obzira na veličinu etnije o kojoj se radilo. Veličina odnosno brojnost postaje važna tek u demokracijama, kad se broje glasovi. U imperijima je bilo sasvim moguće da manje etnije imaju bolji status od većih, ako su od njih lojalnije Vladaru. Granice između autonomnih jedinica određivane su često u skladu s politikom podijeli pa vladaj, tj. namjerno su iscrtane tako da podijele neku etniju (naročito ako je potencijalno ili stvarno nelojalna). S raspadom imperija, parapolitičke institucije na poluautonomnim teritorijima carstva dobile su mogućnost da se konstituiraju kao države, ili samostalno (što su mnoge izbjegavale jer su bile premale, te su razvile strah za svoj opstanak u globalnom sistemu država), ili da se udruže s drugima, sličnima, u novu nacionalnu državu. Pitanje granica moglo je biti rješavana ili načelom uti possidetis iuris ili načelom samoodređe­ nja. U ovom prvom slučaju, koji je primijenjen i u odlukama Badinterove komisije iz 1991. godine, granice između administrativnih jedinica prethodnog "imperija" prihvaćene su kao granice između novih država - dakle po načelu u ti possidetis, a istodobno je zatraženo da demosi u novim državama prethodno (prije proglašenja nezavisnosti) potvrde narodnu volju za samoodređenjem kroz referendume. Time je Badinterova komisija Jugoslaviju tretirala kao imperij (nadnacionalnu tvorevinu) u raspadanju, a ne kao nacionalnu državu koja ima svoj demos: stoga i nije tražila referendumsko izjašnjavanje cijelog jugoslavenskog demosa, pozivajući se pritom na Ustav iz 1974., koji doista ne formira nikakav jugoslavenski demos ali priznaje kvazidržavnost (interno priznatu državnost, ne i međunarodno priznatu) republikama i autonomiju pokrajinama te nepovredivost njihovih međusobnih granica. Kao i u raspadu stvarnih imperija, granice jedinica koje su postale države bile su različite: u nekim slučajevima rezultat nagrade za lojalnost a u drugima kazne za potencijalnu ne lojalnost. To nije uzimano u obzir.

160

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Uti possidetis je često u sukobu sa samoodredenjem. Kad se raspad imperija dogodio kroz rat (a to je bio slučaj u oba svjetska rata- za Europu je naročito relevantan u ovom smislu Prvi) te su granice bile ponekad i rezultat ishoda rata. Novonastale države koje su bile "nasljednice" poraženih imperija (Austrija, Mađarska, Turska, pa čak i Rusija i Njemačka) bile su dodatno kažnjene oduzimanjem teritorija, iako imperiji nisu bili demokratske tvorevine, te stoga narod, pa ni najveći, ne snosi odgovornost za odluke imperijalnog vladara. S obzirom na to da su, s raspadom SFRJ, separatisti u drugim jugoslavenskim narodima počeli tvrditi da su Srbi vladali Jugoslavijom, a da je Jugoslavija bila jedna vrsta imperija u odnosu na njihov narod, tako su gledali i na Srbiju. Ona je pak na Jugoslaviju također počela gledati kao na njoj neprijateljski imperij koji je kroz svoju nacionalnu politiku sumnjičio Srbe, te ih je "podijelio" u više teritorijalnih jedinica unutar federativne Jugoslavije - i to zato da bi ih kaznio i onemogućio. Tobože, nisu bili dovoljno lojalni, i predstavljali su permanentnu prijetnju Titu (i Kardelju), imperijalnim vladarima Jugoslavije, koji su (naglasit će srpski nacionalisti) vladali Jugoslavijom u interesu svojih nacija: hrvatske i slovenske. Srbi su u tom smislu naglašavali da su Slovenci i Hrvati (Kardelj i Tito) socijalističku Jugoslaviju konstruirali ne kao nacionalnu državu- što je pokušao kralj Aleksandar - nego kao novu Austro-Ugarsku. Kardelja su optuživali za austromarksizam, a Tita kao protivnika ideje nacionalne države te jugoslavenskog naroda.'' U pokušaju da se rekonstruiraju i re konstituiraju nakon kraja imperija za koje su ih drugi okrivljavali, najveći narodi nekadašnjih imperija često naglašavaju "nepravde" i nepravde koje su im učinjene, kao i žrtvu

38 O Titu se već krajem osamdesetih u nekim srpskim kritičkim medijima pisalo kao o bivšem austrougarskom vojniku koji je u Prvom svjetskom ratu ratovao u Srbiji, tj. protiv Srbije. Za vezu između Tita i Austro-Ugarske, treba vidjeti također i ideju da je on bio "zadnji Habsburgovac" (Kuljić, 200].).

STVARANJE RATA

161

koju su podnosili za očuvanje imperije i zaštitu drugih, manjih naroda u njoj. Naročito se naglašava ne lojalnost malih etnija, koje se okrivljuje da su dovele do nestabilnosti i raspada sistema - iako je u stvarnosti najčešće netočno da se imperiji raspadaju zbog neke unutarnje pobune malih etnija: one se raspadaju zbog međunarodnih okolnosti, izgubljenih ratova ili sloma stare paradigme na kojoj se formira međunarodni poredak, zbog pada ideje imperijalizma ili zbog kraja Hladnog rata, ako na SSSR gledamo kao na imperij. U doba nacionalizma, kad je važno da se nova nacija konsolidira tako da bude interno što homogenija, te da ima što jasniju i čvršću (neupitniju) granicu u odnosu na susjednu državu i susjedni identitet, stvaranje osjećaja historijske nepravde i zakinutosti, kao i naglašavanje tragične sudbine naroda koji je- zbog svoje nelojalnosti prethodnom poretku -podijeljen izvanjski nametnutim granicama, služi stvaranju nove nacije i njenom konsolidiranju. Nezadovoljne etnije, koje se smatraju oštećenima, odbacuju načelo uti possidetis i naglašavaju pravo naroda na samoodređenje, uključujući ujedinjenje i odcjepljenje. Za njih je ujedinjenje nužno kako bi se poništila nepravda iz prošlosti- a ujedinjenja nema bez prethodnog odcjepljenja naše manjine od nove, njoj neprijateljske nacionalne države u susjedstvu. Granice koje su nastale u imperijalno doba, ili u doba socijalizma (kad se radi o nacionalizmu nakon 1990.) postaju nelegitimne, jer su njihovi tvorci postali historijski nelegitimni. Novi princip formiranja političkih jedinica - nacionalizam i demokracija - temelje se na slobodnom odlučivanju svakog naroda o sebi, na principu samoodređenja. Samoodređenje se ovdje pojavljuje kao revizionistička, auti possidetis kao ideja statusa quo.39

19 To je, uostalom, u skladu s podjelom na ustavobranitelje (Hrvatsku i Sloveniju) i ustavoreformatore (Srbiju i Crnu Goru) u kasnim osamdesetim godinama, o čemu više u Jović (2003.). Ustavobraniteljske republike inzistirale su na postojećim granicama i protivile su se pravu naroda na samoodređenje, ako se pod narodom podrazumijevaju konstitutivni narodi Jugoslavije. Ustavoreformatorske republike smatrale su da umjesto načela uti possidetis treba prihvatiti načelo samoodređenja

!62

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Tako samoodređenje naroda postaje dominantan antiimperijalni slogan i koristi se u novim okolnostima kako bi se njime opravdao nacionalizam koji teži nacionalnom ujedinjenju. Nacionalizam je ideologija i doktrina, ideja i praksa, kojoj je glavni cilj stvaranje, očuvanje i jačanje nacionalne države. To je predpolitička i nadpolitička ideologija/doktrina, jer inzistira na nacionalnoj državi kao takvoj, ne mareći za njen karakter, niti ideološko-vrijednosno usmjerenje države. Nije bitno je li država demokratska ili ne, liberalna, konzervativna, pa čak i fašistička- bitno je da postoji, da opstaje i da jača. Ideja samoodređenja u ovom smislu nema mnogo veze s demokracijom, dakle s onim konceptom koji je imao središnju važnost u vilsonijanskom pojmu samoodređenja naroda. )edan u biti demokratski princip u europskim je i drugim postimperijalnim i postsocijalističkim okolnostima dobio primarno secesionistički i/ili unionistički karakter- secesionistički u odnosu na državu u kojoj su se zatekle (ne svojom voljom) nove manjine, a unionistički jer mu je u temelju bila ideja nacionalnog, tj. etničkog ujedinjenja u jednu državu, zato što se radi o jednom narodu. U oba slučaja karakter samoodređenja jest revizionistički u odnosu na prethodno stanje. Ta evolucija iz demokratskog u nacionalističko vidljiva je u brzoj transformaciji glavnog slogana istočno-njemačkog prevrata iz I989.-1990. Nije prošla ni godina dana od parole mi smo narod ("Wir sind das Volk", izvorno demokratske) u parolu mi smo jedan narod ("Wir sind ein Volk", unionističke, nacionalističke). Ta transformacija iz demokracije u nacionalizam, iz zahtjeva za samoodređenje u vilsonijanskom smislu ka samoodređenju u dominantno istočno-srednjoeuropskom smislu,

naroda, pri čemu su pod pojmom narod razumjeli konstitutivne narode Jugoslavije. Ustavoreformatorstvo se međutim pokazalo kontraproduktivnim za Srbiju. Kad se odlučivalo o pitanju granica i prava na državnost, Badinterova se komisija odlučila za konzervativnu opciju- povoljniju ustavobraniteljima nego ustavoreformatorima - što se moglo i očekivati. Međunarodno pravo, u nedostatku jasnog konsenzusa o karakteru promjena, najčešće preferira status quo.

STVARANJE RATA

I6J

potom se samo ponovila u postjugoslavenskom prostoru. )edan "pogrešan prijevod" pojma se!fdetermination ofpeoples doveo je do istih posljedica do kojih je doveo i nakon Prvog svjetskog rata. Bila je to bitka

za definiranje pojmova koji su ključni za nove nacionalne države. Rat u bivšoj jugoslaviji započeo je lingvističko-filološko-politološkom raspravom o tome tko je narod (a tko nije, nego je manjina), tko ima pravo na samoodređenje (a tko nema) i kakva je pritom uloga demokracije (bitna ili sporedna), te na koga se demokracija odnosi (na Jugoslavene kao demos ili na posebne narode kao demos). Stvar je bila dodatno za komplicirana zbog toga što je ideja i praksa samoodređenja u jugoslavenski prostor ušla posredstvom Staljina, a ne Wilsona. Staljin, nekadašnji

Lenjinov komesar za nacionalno pitanje, ostao je u Jugoslaviji autoritet u području teorija nacionalizma čak i nakon jugoslavenskog sukoba s njim 1948. godine. Staljinova definicija pojma narod učila se u srednjim školama čak i osamdesetih godina, te je od cijelog njegova opusa jedino njegova definicija nacije "preživjela" destaljinizaciju. Pod utjecajem Staljinove ideje - da socijalizam može nacijama dati veća prava nego što ih mogu dobiti u liberalnoj demokraciji- i u jugoslavenski je ustav

ušla u biti staljinistička formulacija o pravu naroda na samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje. Taj dodatak na izvornik- koji uključuje spominjanje odcjepljenja- nije nikad bio dovoljno jasan, pa je ostavljao mogućnost arbitrarne interpretacije, kao što je i trebalo biti u sistemu koji ovisi o volji vladara, a ne o jasnim i nedvosmislenim zakonima. Što znači primjerice formulacija iz članka I

Ustava FNRJ iz 1946., koja glasi:

FNRJ je savezna narodna država republikanskog oblika, za-

jednica ravnopravnih naroda, koji su na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi.

Prošlo vrijeme u ovom članku ("izrazili su") upućuje na to da je pravo na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, konzumirana

nekom prošlom odlukom u kojoj su "narodi" "izrazili svoju volju". Ali nije eksplicitno rečeno kako se to dogodilo, a još manje - na koji se

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

način ta volja može ponovno izraziti- i može li se promijeniti? 40 Što, zapravo, znači "pravo na odcjepljenje", ako ne postoje zakoni koji propisuju procedure kojima se ono može ostvariti? Još je manje jasnai više kontroverzna - formulacija iz ideološkog diskursa u kojoj se govorilo o "pravu naroda na samoodređenje do odcjepljenja". Što je značila ta formulacija? Znači li to do granicu do koje se može ići, ali ju se ne smije prijeći? Ili upravo suprotno: uključuje i odcjepljenje? Kao i mnogošto drugo i ovo je pitanje otvoreno s krajem jugoslavije i s propašću socijalističkog "imperija". Paradoksalno je, ali ne i neistinito, da su se upravo separatistički nacionalisti i antijugoslaveni najviše oslanjali na Staljina i Staljinovu formulaciju (ne navodeći pritom čija je, tj. tko joj je izvorno autor), pri čemu su neki (kao npr. Franjo Tuđman) 4 ' bili

U kasnijim saveznim ustavima, formulacija o pravu na samoodređenje, ukljuOsnovna načela, ali je i dalje ostala otvorenom za različite interpretacije. U Ustavu SFRJ iz I963., odcjepljenje se spominje samo u prvoj rečenici Osnovnih načela, u kojoj piše: "Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, na temelju zajedničke borbe i slobodno izražene volje u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, a u skladu sa svojim povijesnim težnjama, svjesni da je daljnje učvršćivanje njihova bratstva i jedinstva u zajedničkom interesu, ujedinili su se u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalističku federativnu zajednicu radnih ljudi- Socijalističku Federativnu Re· publiku Jugoslaviju ... " U Ustavu SFRJ iz I974·• ponavlja se isti tekst na početku ove rečenice u kojem se spominje riječ odcjepljenje, dok se kasniji dio ponešto razlikuje od ovog iz prijašnjeg Ustava. U oba slučaja (i u Ustavu iz 1963. i u Ustavu iz 1974.) to je jedino mjesto na kojem se spominje "pravo na odcjepljenje". U oba slučaja to spominjanje je u kontekstu prošlosti- da bi objasnilo nastanak, odnosno stvaranje savezne države. Kasnije interpretacije hrvatskih političara, prema kojima su jugoslavenski ustavi jamčili pravo na samoodređenje i odcjepljenje, po mnogočemu su sporne i kontroverzne. Štoviše, moglo bi se reći da su one također mit. 4 ' Za staljinističke temelje Tuđmanove politike samoodređenja, v. Jović (20I$.). Ako je Tuđman doista bio otac hrvatske države, Staljin joj je onda bio djed, jer je Staljinov utjecaj na Tuđmana u njegovim formativnim danima bio tolik da ga se on nije uspio- niti htio- riješiti čak ni u doba formiranja Hrvatske kao samostalne države. Njegovi su pogledi na samoodređenje naroda formirani tridesetih godina, dakle na vrhuncu staljinizma. U svojim poziva njima na AVNOJ (ZAVNOH), u rehabilitiranju Andrije Hebranga, u ponovnom pozivanju na političku scenu 4°

čujući i odcjepljenje, pomaknuta je u

STVARANJE RATA

sasvim sigurno svjesni da to rade, a mnogi drugi su to radili u uvjerenju da se radi o univerzalno prihvaćenoj normi međunarodnog prava, a ne o staljinističkoj interpretaciji koja nije univerzalno primjenjiva- jer bi izazvala novi svjetski rat, kaos i kolaps međunarodnog sustava. Na još jedan način je ujedinjenje Njemačke imalo utjecaja na širenje strahova u postjugoslavenskom prostoru. Radi se o činjenici da je zbog i nakon pada socijalizma nestala Njemačka Demokratska Republika, i to u procesu brzog ujedinjenja (ili prisajedinjenja - ovisno kako tko na to gleda) sa Saveznom Republikom Njemačkom. Nestanak NJDR je "zaboravljen" u narativima o kraju Hladnog rata. Obično se govori o nestanku triju socijalističkih federacija u Europi- SSSR-a, Čehoslo­ vačke i jugoslavije- ali zaboravlja se da je prva zemlja u Europi koja je prestala postojati i to kroz proces nacionalnog ujedinjenja, bila upravo Istočna Njemačka, koja se 3· listopada 1990. ujedinila sa Zapadnom Njemačkom. Datum je važan jer ukazuje na utjecaj koji je taj događaj -potpuno neočekivan još samo dvije godine ranije, pa čak i 1989.- imao na kasniji tijek događaja, uključujući i na onaj u jugoslaviji. "Zaboravljanje" ovog slučaja, a isticanje samo triju socijalističkih federacija koje su kolabirale i nestale, ima za svrhu konstruiranje zaključaka da su socijalističke federacije bile neodržive, te da je uzrok njihove nestabilnosti federalizam. Međutim uzrok neodrživosti je bio kolaps ideologije, a potom nacionalizam koji se pojavio na ruševinama internacionalističkog marksizma. Njemačko ujedinjenje, pritom, pokazuje da se nacionalizam nije pojavio samo na Istoku, nego i na Zapadu, i ne samo u jugoistočnoj, nego i u Srednjoj (najsredišnjijoj) Europi- u Njemačkoj. Ne ulazeći u karakter Istočne Njemačke, načine i razloge zbog kojih je nastala, kao ni u (ne)logičnost argumenata koji su postojali u vezi

istaknutih aktera represivnog aparata iz hrvatskog staljinističkog vremena (tj. prije 1966.), kao i iz njegovog diskursa o opoziciji, mogu se vidjeti elementi nastali u tom formativnom okviru.

166

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

s njenim nastankom, ipak treba zabilježiti činjenicu da je ukidanjem jedne države - čije je postojanje jamčila, između ostalog, i Helsinška povelja iz 1975-- poslan signal svima da države mogu nestati, ali i da se narodi mogu ujediniti ako nepravedne i neopravdane granice (a posebno one koje dijele isti narod) među državama nestanu. Nestanak Njemačke Demokratske Republike u listopadu 1990. otvorio je vrata nestanku Jugoslavije. Ako jedna država koja postoji "samo zbog ideologije" i "samo zbog Hladnog rata" može nestati, onda može i druga za koju njeni protivnici tvrde isto- da postoji samo zbog ideologije i zbog međunarodnih okolnosti, a ne zbog volje naroda, kojeg uostalom (u smislu jugoslavenskog naroda) i nema, čak ni po njenoj vlastitoj normativno-ustavnoj definiciji. Ako je Nijemcima dopušteno ujedinjenje, rezani rali su nacionalisti, onda bi trebalo/moglo biti dopušteno i drugima: i Srbima (uklanjanjem tada i tako nepostojeće, imaginarne, granice na Drini), Hrvatima (ujedinjenjem s Hercegovinom, ako ne već i s cijelom Bosnom i Hercegovinom, prema ustaškom principu da su Muslimani zapravo Hrvati islamske vjere), Albancima (ujedinjenjem Albanije s Kosovom), a možda i Makedoncima (koji su, kao što su zapisali u svom prvom ustavu iz 1991. godine, zbog tragičnih historijskih okolnosti ostali podijeljeni u tri države, ali će se, prije ili poslije, ujediniti u okvirima svoje matične i jedine postojeće domovine, Republike Makedonije). Ako je moguća ujedinjena Njemačka, postavilo se pitanje: zašto ne bi bilo moguće i ujedinjenje Srba, Hrvata i Makedonaca temeljem velikosrpskih, velikohrvatskih ili svemakedonskih ideja? Ako se u njemačkom slučaju ruše granice koje je stvorio - sada poraženi komunistički poredak, zašto se ne bi dovele u pitanje i granice koje je također odredio komunistički poredak, tj. granice među jugoslavenskim republikama? Ako je nacionalizam postao posljedica demokratizacije, te je omogućio ujedinjenje dviju njemačkih država u jednu, zašto on ne bi imao iste posljedice i drugdje? Povrh toga, nestanak Istočne Njemačke je i sam po sebi povećao neizvjesnost jer je narušio princip statusa quo u Europi. To su primijetili i toga su se bojali i neki od tadašnjih lidera drugih europskih zemalja,

STVARANJE RATA

kao i njihovi mnogi građani. Istraživanja javnog mnijenja provedena u veljači 1990., dakle osam mjeseci prije samog ujedinjenja, u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Poljskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, pokazuju da je priličan broj građana bio protiv ujedinjenja: u Poljskoj

44 posto, u Britaniji 30 posto, u Francuskoj rs, te u SAD-u 13 posto. Na pitanje bi li bili zabrinuti kad bi ujedinjena Njemačka postala vodeća sila Europe, pozitivno je odgovorilo 69 posto Poljaka, so posto Britanaca i Francuza, te 29 posto Amerikanaca. Strah od povratka fašizma u ujedinjenoj Njemačkoj kao razlog zabrinutosti navodilo je S3 posto onih Britanaca i Poljaka koji su strahovali od ujedinjenja, dok su Francuzi više strahovali od "prejake njemačke ekonomije" (SS posto). Poljaci bi radije vidjeli ujedinjenu Njemačku izvan NATO-a nego u njemu.'' Opisujući raspoloženje američkih političara prema pitanju njemačkog ujedinjenja, Vladimir Drobnjak, tada Vjesnikov dopisnik iz Washingtona piše da oni prihvaćaju novu realnost, ali ne entuzijastički: Velika Njemačka značit će novu velesilu s kojom se Amerika na europskom prostoru jednostavno neće moći nositi - što će Njemačka biti veća, to će američki utjecaj u Europi biti manji. NATO klub eventualno će poslužiti kao podsjećanja na stara vremena. George Bush još će mnogo puta svojom kićenom retorikom pozdraviti ujedinjenje Njemačke i na tom primjeru ispjevati odu "demokraciji i novom svijetu". Čak i da ne misli tako, Bijeloj kući ne pada na pamet da osporava korjenite promjene u Evropi i tako preuzme anatemu ('koč­ ničara povijesti". Pobijedivši u dugogodišnjem ideološkom ratu s komunizmom, Amerika polako gubi Evropu. Sada se stvari razvijaju tokovima na koje Washington još može utjecati, ali ih više ne može izmijeniti. Da, Amerika pozdravlja jednu Njemačku. Drugog izbora jednostavno nema."

4•

v. članak Nenada Ivankovića u Danasu, 20. veljače rggo. u Danasu, 20. veljače rggo.

4l Članak Vladimira Drobnjaka

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

168 Slične

su bile i reakcije britanskih političara, o kojima je dopisnica

Vjesnika iz Londona, Jasna Zanić-Nardini pisala pod naslovom "Oprez

i averzija", te u Poljskoj koja je procijenila, kako piše dopisnik Nikola Stojanović, da ima "slabe karte za novu igru"." Europa je dakle prihvatila novu realnost, ali je osjećala bojazan, a ne entuzijazam. U samoj Jugoslaviji, ujedinjenje

Njemačke povećao

je

osjećaj

neiz-

vjesnosti:

"Ujedinjenje Nemačke sigurno označava kraj jednog evropskog poretka, kraj šema u kojima smo svi razmišljali. Zatečeni smo brzinom što je pokazalo i mišljenje koje smo i mi, koliko juče, zastupali- da je ujedinjenje dve nemačke države realno tek u okviru ujedinjenja Evrope.", pisala je u veljači 1990. Milena Jokić, komentatoricaDanasa. Indikativno, iako ne i neočekivano, u Jugoslaviji se to ujedinjenje povezivalo s povijesnom ulogom koju je Njemačka imala u Drugom svjetskom ratu, što nije bilo u neskladu s načinom kako su i drugi Europljani promatrali taj proces. Milena Jokić ga dovodi u vezu s pitanjem reparacija: Onog trenutka kada bude ostvareno ujedinjenje Nemačke, ovo pitanje postaće ponovo aktuelno, ne samo za Jugoslaviju nego i za druge zemlje- žrtve nemačke agresije u II. svetskom ratu.4s

Povezivanje pitanja njemačkog ujedinjenja s revizijom rezultata Drugog svjetskog rata dakle bilo je sasvim izravno i utjecalo je na nove strahove. Ali, pravi izazov je nastupio kad je postalo jasno da će se to

44 45

Isto, članci Nikole Stojanovića i Jasne Zanić-Nardini, Danas, 20. veljače 1990. Ćlanak Milene Jokić, Danas, 20. veljače 1990.

STVARANJE RATA

ujedinjenje dogoditi na načelu "mi smo jedan narod" te da će značiti povratak ideje samoodređenja, čime se dalo za pravo nacionalistima, koji su tvrdili da je jedino nacija vječna, a da su države koje nisu formi-

rane na principu nacionalnog jedinstva dugoročno neodržive. Nacija je moćnija i od država i od ideologija i od klasa. Bila je to dakle pobjeda

nacionalizma u srcu Europe, a time nije ni čudno da se isto dogodilo i na njenoj periferiji. Dok je u središtu Europe ipak prevladala liberalna

varijanta nacionalizma, na periferiji je prevagnula konzervativna, pa čak i ultrakonzervativna varijanta. Ona je inzistirala na tome da država može opstati samo pod autoritarnim liderom, samo promovirajući ideje "jedinstva" i "zajedništva", oko kojih bi se novi/stari kolektivni Mi mogao ujediniti nasuprot starim/novim Njima.

Tako su stari .. zaštitnici" koji su u prethodnom sistemu živjeli od proizvodnje straha postali "preko noći" novi zaštitnici nacije koja je ugrožena, i to ponovno na isti način: proizvodnjom straha. Majstori

stvaranja straha ostali su isti. Mehanizmi stvaranja straha,

također.

I posljedice su stoga morale biti iste: permanentno produciranje straha kako bi se nastavilo vladati istim metodama samo pod novom fasadom - pod fasadom demokracije, ali samo onog tipa demokracije koja je,

prije svega, vladavina većine, i to samo pod uvjetom da smo većina- mi, a neoni.

4· Strukture i akteri To što je nacionalizam na periferiji bio konzervativan, a ne liberalan, objašnjava i potpunu oprečnost između trendova integriranja do kojih nakon 1989. dolazi u Europi s jedne, i trendova dezintegriranja na europskoj periferiji, u bivšoj Jugoslaviji, s druge strane. Naši su krajevi išli u potpuno suprotnom smjeru od dominantnog trenda u Europi nakon 1989. Umjesto liberalne revolucije, u njima se dogodila konzervativna tranzicija, koja je poništavala i ona postignuća moderne koja su- makar djelomice - bila započeta ili ostvarena u razdoblju socijalizma, mira

170

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

i neutralnosti (nesvrstanosti) iz hladnoratovskog perioda. Jugoslavija, kao ni postjugoslavenske zemlje, nikad nisu imale svoju r989. 46 - one su umjesto toga imale r990. i još više: svoju r991.- godinu novog rata i pobjede antiliberalnih, proratnih nacionalističkih politika. Dok je Europa bila ponesena nadom da demokratizacija donosi mir, u našim se krajevima uvođenje izborne demokracije nakon r989. pretvorilo u rat. Ovdje napominjemo da ideja demokracije nije istovjetna s idejom liberalizma. Štoviše, kao što je poznato u literaturi o demokraciji, moguće je da demokracija bude totalitarna (o čemu je pisao klasik teorija demokracije- )acob Talmon), pa i da bude uvod u rat, stradanja, etnička čišćenja i genocid (o čemu je pisao primjerice Michael Mann u svojoj knjizi The Dark Side ofDemocracy, a također i mnogi koji su se bavili postkolonijalnom Afrikom i Azijom). Ako je raspad SSSR-a bio crni petak za realističku teoriju, rat u jugoslaviji i postjugoslavenskim zemljama koji je uslijedio nakon r989. je crni petak za liberalne teorije međunarodnih odnosa, koje se temelje na ideji o liberalnom odnosno demokratskom miru (izvorište kojih je u Kantovim djelima, a implementacija u djelima Michaela Doylea i suvremenih liberalnih teoretičara). Liberalizma gotovo da i nije bilo, a demokracija je - u obliku u kojem se pojavila- uplašila skoro sve. 47 Strah od demokracije, koja je temeljito poremetila onu strukturu društvenih vrijednosti koja je dugo

46

O tome više u mom članku "1989.: godina koja nam se nije dogodila", objavljenom

7· prosinca 2014. na portalu Političke misli, dostupnom na: http://politickamisao.

com/rg8g-godina-koja-nam-se-nije-dogodila/. Pristup: rs. srpnja 2017. 47 Za neprijateljski stav prema liberalizmu, v. izlaganje Franje Tuđmana zastupnicima HDZ-ai Predsjedništvu HDZ-a od 25. siječnja 1994. u zgradi Hrvatskog sabora. U tom izlaganju je Tuđman govorio o "liberalno-građanskoj" i "katoličko-univer­ zalističkoj" struji u hrvatskom društvu. "Ova liberalno-građanska silnica manje-više nam je poznata: bila je usmjerena na čuvanje Jugoslavije, priželjkivala je poraz Hrvatske 1991., osobito ovakve Hrvatske, suverene, koja hoće biti svoja. Ta liberalno-građanska koncepcija traži oslonac u tim naslagama u hrvatskoj psihi, i nalazi ih, ne samo kod jugonostalgičara nego i kod onih koji su zaokupljeni tim širim univerzalističkim, kozmopolitskim idejama" (Tuđman, 1995.: So).

STVARANJE RATA

l]l

osiguravala mir, kao i promjene u strukturi međunarodnog sustava koje su uzdrmale jamstva za opstanak država u Europi, bili su glavni -iako ne i jedini- faktori koji su doprinijeli nastanku rata u Jugoslaviji. Kao što sam zaključio u svojoj prethodnoj knjizi -Jugoslavija: država koja je odumrla (2003.)- sam raspad jugoslavije treba kao temu odvojiti od teme rata. Raspad nije morao nužno voditi u rat, iako je bio sasvim sigurno jedan od ključnih faktora koji je omogućio rat. Rat, naravno, nije bio neizbježan, niti je nastao kao neka prirodna pojava, izraz neke, navodne, "vječne mržnje" koja samu sebe reproducira u fatalistički začaranom krugu iz kojeg nema izlaza. Ništa se u povijesti ne mora dogoditi, pa tako ni rat. Rat je stalno tu, on je stalna mogućnost, uspomena na njega nikad ne nestaje. No hoće li postati realnost ili ne, ovisi o onima koji odlučuju, kao i o kontekstu u kojem se odlučuje. Kalkulacije i strategijske promjene koje zanemare akciju i/ili kontekst nisu potpune. Lideri ne mogu tek tako, sami od sebe, proizvesti rat- ali ga nekad, zbog okolnosti u kojima su se našli- ne mogu ni samostalnom akcijom (pa čak ponekad ni kolektivnom akcijom) spriječiti. On je, s jedne strane, proizvod promjena u međunarodnom sustavu, koji, kao što pokazuju neorealisti, npr. Kenneth Waltz i njegovi sljedbenici, ima izravan utjecaj na opstanak i ponašanje država. Puknuće međunarod­ nog sustava - koje se dogodilo u Europi 1989. godine - značajno je utjecalo na sve države koje su njime pogođene. Države, a naročito male i na međunarodnoj sceni ne suviše moćne, ne čine ono što žele, nego ono što mogu u okolnostima na koje imaju malo utjecaja. Polje u kojem nešto mogu učiniti je- u okolnostima stabilnog međunarodnog sustava - zadano i jasno ograničeno. U doba stabilnosti, međunarodni sustav zapravo nije anarhičan: u njemu se uspostavlja struktura koja sprječava anarhiju i kaos. Međutim ono što je u uvjetima stabilnog međunarod­ nog poretka nemoguće postaje u uvjetima puknuća tog poretka ponekad neizbježno. I obrnuto: ono što je neizbježno postaje u novim okolnostima nemoguće. Tako je bilo i s Jugoslavijom u 1989. jamstva za njen opstanak koja su bila snažna i vidjela su se u politici podržavanja (financijskog, političkog, vojnog ... ) njene cjelovitosti tijekom cijelog razdoblja

!72

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Hladnog rata - nestala su s njegovim krajem. Nestanak država- bilo kroz njihovu dezintegraciju ili dogovornu podjelu, ili kroz jednostrano proglašeno odcjepljenje (separatizam) ili dogovoreno i odobreno ujedinjenje (kao u slučaju Istočne Njemačke)- koji je trebao biti spriječen Helsinškim dokumentima iz 1975., postao je stvarnost. Nestanak bipolarne strukture i sigurnosnog "kišobrana" koji su nad Europom podigli SSSR i SAD značio je ujedno i nestanak struktura koje su jamčile i omogućavale status quo. U tim okolnostima dogodio se i rat- za koji se vjerovalo da se Europljanima više nikad neće i ne može dogoditi. jamstva koja su vrijedila za jedan tip međunarodnog poretka izgubila su snagu i vrijednost u novim okolnostima. U politici, uostalom, nema trajnih jamstava, kao što nema ni trajnih prijatelja ili trajnih neprijatelja. Politika nije fizika ni matematika- u njoj postoji najmanje jedan stalno promjenjiv i najčešće nepoznat faktor (odnosno varijabla): a to je ljudsko odlučivanje. Politika ovisi o percepcijama interesa i moći, a ta percepcija ovisi o načinu na koji relevantni akteri vide sebe i druge. Interpretacija identiteta (vlastitog i tuđeg) je u tome od ključne važnosti. Treba se dakle osloniti na konstruktivizam i pritom voditi računa o promjenama konteksta. Ista država istu drugu državu može percipirati sasvim različito u različitim vremenima i kontekstima. Zato su dugoročne prognoze- naročito kad se radi o ponašanju demokratskih država, u kojima se političari na vrhu mijenjaju - nezahvalne i često pogrešne. Tako je bilo i u slučaju prognoza vezanih za raspad SSSR-a i Jugoslavije, a naročito u slučaju predviđanja u vezi s ratom u jugoslaviji. Ignoriranje subjektivnog, percepcija i konteksta u kojem se interakcija događa, dovelo je do pogrešaka koje su međunarodne aktere- a još više involvirane strane, postjugoslavenske države- skupo stajale.

Rat je bio, s jedne strane, rezultat promjena u međunarodnom sustavu, a s druge rezultat odluka koje su relevantni akteri donosili u okolnostima u kojima su se našli. O motivima njihova odlučivanja- pa i o nekim odlukama- možda je prerano govoriti i pisati, naročito u Hrvatskoj, u kojoj je arhivska građa striktno kontrolirana i onemogućava joj

STVARANJE RATA

173

se pristup, čak i kad se radi o događajima od kojih je proteklo više od 30 godina. Hrvatski arhivi su konzervativniji kad se radi o pristupu građi od drugih u susjedstvu, uključujući sve druge zemlje nekadašnje jugoslavije. 48 Arhivska se građa kontrolira zato da činjenice i dokumenti ne bi "omeli" proces stvaranja mitova. Zato je- valjda jedino u Hrvatskoj - za pristup arhivima koji bi morali biti otvoreni (jer je prošlo 30 i više godina od događaja) i dalje potrebna "sigurnosna provjera" i dozvola posebne vladine komisije. Pristup činjenicama tretira se kao sigurnosni rizik, pa se omogućava samo onima koje provjeri služba sigurnosti. To već samo po sebi govori o karakteru samog procesa, kojemu je glavna zadaća da konstruira mit, a ne da potakne nezavisna istraživanja utemeljena na dokazima. U Hrvatskoj postoji strah od toga da netko drugi ne počne pisati povijest Domovinskog rata. Nema visokog državnog dužnosnika koji nije zaprijetio svima drugima koji bi se to usudili - a nisu Hrvati - da im to neće uspjeti. Nekadašnji premijer, Ivo Sanader, rekao je u svibnju zoo7., na proslavi godišnjice Bljeska, da "istina o Domovinskom ratu ostaje trajno ugrađena u hrvatsku povijest i neće je pisati nitko drugi osim nas samih".49 To je ponovio i na sastanku s predstavnicima udruženja boraca iz Domovinskog rata, u listopadu te iste godine, kad je rekao da "nitko neće pisati hrvatsku povijest- pisat ćemo je mi sami".50 ]adranka Kosor, koja je na premijerskom mjestu naslijedila Ivu Sanadera,

Na to već godinama, s pravom, upozorava danski istraživač Christian Axboe Nielsen. V. njegov intervju u Novostima, na: http://arhiva.portalnovosti.com/zor3/ m/christian-axboe-nielsen-pristup-dokumentima-bivse-vlasti-vazniji-je-od-lustracije/. Pristup: 3· rujna zor s. 49 V. izvještaj u Hrvatskom vojniku, br. 134, svibnja 2007.: http://www.vz.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/I34ZOO?!Lobljetnica.asp. Pristup: rr. rujna zor s. so Priopćenje Vlade Republike Hrvatske preko agencije Hina: https://vlada.gov.hr/ vijesti/predsjednik-vlade-s-predstavnicima-udruga-iz-domovinskog-rata/?8Zo. Pristup: u. rujna zor s. 48

174

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

zadržala je istu politiku prema povijesti: "nitko nema pravo revidirati hrvatsku povijest ni na kojoj osnovi", rekla je 3· kolovoza zoroY To isto, da nam "neće nitko drugi pisati povijest Domovinskog rata", izjavila je i supruga generala Mladena Markača kad je čula za oslobađanje svojeg supruga iz Haaškog suda. 5' Pisanje povijesti je važno i za Tomislava Karamarka, tadašnjeg lidera HDZ-a, koji je u prosincu 2014. najavio da će se- kad ta stranka dođe na vlast- morati revidirati udžbenici povijesti kako bi se u njih uključilo više referenci na Franju Tuđmana i Domovinski rat." U toj situaciji- kad postoji neposredan politički pritisak koji pisanje povijesti proglašava važnim nacionalnim interesom - teško je očekivati produktivna i slobodna istraživanja. To je naročito teško kad političari na vlasti izjavljuju da postoji samo jedna istina, kao što je rekao Tomislav Karamarko u listopadu 2015.S4 Istinom se, kaže Karamarko "ne smije poigravati", a ne smije se dopustiti ni da djeca iz škola izlaze "s dvojbama i neznanjem". Za neznanje se lako složiti, ali smisao pluralističkog obrazovnog sustava u slobodnom društvu jest da stvara dvojbe kod učenika i studenata, i da ih potiče da te dvojbe sami riješe: da ih se uči da misle, a ne samo da pamte i ponavljaju zapamćeno. Liberalni sustav obrazovanja stavlja same studente u centar odlučivanja o istini i interpretacijama, a ne nameće im "jednu istinu", naročito ne s političkog vrha. U liberalnom obrazovnom sustavu dvojbe su trajne, jer ništa nije tako sveto da ne bi trebalo biti kritički preispitivano. U njemu postoji pluralizam interpretacija, koje uvijek dovode

51 V. Nacional od 3- kolovoza 2010. http://arhiva.nacional.hr/clanak/886n/kosor-u-vukovaru-hdz-ce-se-zestoko-oduprijeti-micanju-suskove-avenije. Pristup: IL rujna lOIS. 5' V. E-Zadar od 16. studenog 2012. http://www.ezadar.hr/clanak/mirjana-markac-ova-sreca-je-neopisiva. Pristup: n. rujna lOIS. ' 3 V. članak na porta lu Index.hr od 10. prosinca 2014.: http://www.index.hr/vijesti/ clanak/karamarko-tudjmanizam-u-ustav-a-tudjmana-u-udzbenike-kako-i-zasluzuje/789173-aspx. Pristup: 11. rujna lOIS. 54 V. izvještaj iz Telegrama, 14.listopada lOIS. http://www.telegram.hr/politikakriminal/tomislav-karamarko-najavio-je-uvodenje-istine-u-udzbenike-pa-smoistrazili-sto-bi-ta-istina-mogla-biti/.

STVARANJE RATA

175

u pitanje koncept ''jedne istine". Jedna istina je koncept koji savršeno pristaje totalitarnim i autoritarnim sustavima, ali ne slobodnom, pluralističkom i liberalno-demokratskom školstvu. Jedna istina vodi plagiranju i dogmatskom slijeđenju autoriteta, bez propitivanja i kritičkog mišljenja. Posljedica toga jest- obnova postojećeg, održanje istog, a ne napredak. No odbacivanje napretka i promjena- to je bit konzervativizma, koji smatra da je povijest učiteljica života, a svoj normativni sustav utemeljuje u ideji tradicije. Čak i tamo gdje su formirani instituti za istraživanja suvremene povijesti- a naročito Domovinskog rata- cilj nije bio da se potaknu nezavisna istraživanja, nego da se kontrolira građa, kako bi se potom mogla dati neka "znanstvena" (a zapravo u potpunosti neznanstvena) "legitimacija" službenom i drugim nacionalističkim narativima.ss Ili, kako je rekao Viktor Ivančić:

Jedina istina o Domovinskom ratu je da o njemu ne smijete govoriti istinito. Kažete li nešto loše o Domovinskom ratu, loše vam se piše. Fundamentalizam se ogleda u tome što se doslovno vjeruje u mitove koji stvaraju državu i državnost, bilo da je riječ o "od stoljeća sedmog"', krvavim ratovima ili kolekciji neprijatelja, koju uvijek morate imati spremnu. Imamo ekstremističku stvarnost, a nekoga tko pokušava propitivati tu stvarnost, progutat će ekstremizam. Riječ je o ciničnom društvu, koje vuče ekstremizam kroz svoje središte.s6

O tome kako se brani pristup građi Ureda Predsjednika Republike Hrvatske iz doba dok je funkciju obavljao Franjo Tuđman, v. u članku na portalu Lupiga: http:// lupiga.com/vijesti/tudjman·klasificirano·otkrivamo·kako·je-ustrojen-drzavni-sustav-za-zastitu-lika-i-djela-prvog-hrvatskog-predsjednika. Pristup: 3- rujna 2015. S6 Novi list, 13. veljače 2015. http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Ivancic-Jedinaistina-o-Domovinskom-ratu-je-da-o-njemu-ne-smijete-govoriti-istinito. H

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

No već i pažljiva analiza javno objavljenih izjava i dokumenata ukazuje

na ambivalentnost pozicija političkih vođa u Hrvatskoj u vezi s ratom iz devedesetih godina. U nekim situacijama - što iz uvjerenja, što iz taktičkih razloga- oni su predlagali i zagovarali kompromise s drugim

akterima jugoslavenske krize, pa i sa separatistički orijentiranim vođama Srba u Hrvatskoj (npr. u Krajini) kako bi se izbjegao rat. Konfederacijski sporazum sa Slovenijom (Jović, 2008.), razgovori s vođama drugih republika u okviru redovnih "putujućih" samita, kao i bilate-

ralni i trilateralni susreti s Miloševićem,

Izetbegovićem, Kučanom

i drugima, te razgovori s Jovanom Raškovićem u inicijalnoj fazi sukoba - sve su to bili pokušaji stvaranja nekog kompromisa, kako bi se rat

izbjegao ili kontrolirao. Nisu uspjeli- a za to odgovornost snose strane u pregovorima i razgovorima, pa i hrvatska strana. )e li Franjo Tuđman ikad zagovarao rat kao poželjnu opciju? )est - ima i takvih izjava: primjerice u njegovu obraćanju građanima prilikom povratka iz Ujedinjenih naroda 1992. Tada je rekao da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela, da je odustala od svojih ciljeva~ a prije

svega od nezavisnosti. Najizravnije

svjedočanstvo

njegove proratne

politike bila je, naravno, Oluja, za koju je tražio da zada takve udarce Srbima da se oni od njih ne oporave. To je poslije i učinjeno, upravo kako

je on tražio. S druge strane, ima i njegovih izjava i postupaka koji svjedoče o pokušajima da spriječi rat, odnosno izravan sukob s JNA i sa Stbima iz Krajine. Pregovori s Miloševićem, sudjelovanje (neuspješno) u razgovorima šestorice predsjednika jugoslavenskih republika, kompromisi na koje je pristajao u odnosu na zahtjeve međunarodne zajednice i sl. također pokazuju ambivalentnost njegova odnosa prema ratu. U nedostatku prostora za bavljenje samo Tuđmanom, možda bi trebalo zaključiti da je on inicijalno nastojao (posebno 1991.) izbjeći rat ali ne po svaku cijenu, vjerojatno zato što za njega nije bio spreman. Kasnije, kad je postao spreman i kad je za tu politiku dobio podršku Sjedinjenih Američkih

STVARANJE RATA

Država (i kad su mu okolnosti upornog odbijanja bilo kakvog kompromisa sa strane krajinskih Srba išle na ruku), odlučio se za rat, a ne mir. Kao i Milošević međutim on je od samog početka (od r990.) dopuštao mogućnost rata i s njom je kalkulirao. To je dovoljno da ga se smatra suodgovornim za rat u Hrvatskoj. Možda nije htio rat, ali ga je smatrao dopustivim sredstvom ostvarivanja ciljeva koje je predstavio kao nacionalne, i to i unutar Hrvatske i u Bosni i Hercegovini. Kasnije slavljenje rata u Hrvatskoj pokazuje također da je u Hrvatskoj makar jedan broj aktera želio rat i aktivno radio na tome da do njega dođe. Dokumentarna serija koju je snimio BBC -Smrt Jugoslavije- također pruža dokaze da je u Hrvatskoj bilo onih koji su ne samo željeli rat, nego su aktivno radili na tome da se dogodi. Ubojstvo )osipa Reihl-Kira, osječkog policijskog načelnika, r. srpnja r991. jedan je od tragičnih događaja koji svjedoče o tome. Reihl-Kir je, po nalogu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Hrvatske, )osipa Boljkovca, pokušavao osigurati mir u Slavoniji, ali se -prema svjedočenju samog Boljkovca -stalno sukobljavao s ljudima poput Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša, Vice Vukojevića, koji su htjeli rat. BBC-jev dokumentarni serijal, kao i kasniji intervjui koje je o tom događaju dao )osip Boljkovac, pokazuju da su neki od njih, kao i tadašnji ministar obrane, Gojko Šušak, izazivali rat pucajući po srpskim mjestima u Slavoniji. Tako je i došlo do najvećeg incidenta prije samog početka rata- ubojstva r2 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja r991. Boljkovac je kasnije izjavio da ti policajci nisu poslani po njegovu naređenju, i da ne zna tko je točno u njih pucao. Ali, događaj je poslužio kako bi se stvorila ratna atmosfera. Boljkovčevo svjedočenje pokazuje da su oni koji su htjeli rat bili bliski vrhu HDZ-a, te da se i sam predsjednik Tuđman žalio da su se "oteli kontroli".s7 Boljkovac tvrdi da su tim napadom zapravo Hrvati bili ti

>7 v. intervju koji je }osip Boljkovac dao novinaru Goranu Flauderu. http://www. osijekOJI.com/viewtopic.php?t=J0770. Pristup: 12. rujna 2015.

178

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

koji su prvi napali Srbe i Jugoslaviju, a ne obrnuto- kako se danas tvrdi

u mitu o Domovinskom ratu i u diskursu koji inzistira na tome da je on bio samo i isključivo obrambeni i oslobodilački. Kako naime pod tu kvalifikaciju smjestiti pogrom nad imovinom Srba i firmi iz Srbije u Zadru i Bibinju 2. svibnja r99r., neposredno nakon ubojstva hrvatskog policajca Franka Lisice kod Polače tog dana? Prema podacima izbjegličkih udruženja Srba iz Hrvatske, u tom je danu, dakle i prije referenduma o nezavisnosti i prije proglašenja nezavisnosti, u Zadru uništeno ili napadnuto čak 89lokala i 36 privatnih kuća Srba, a stradao je i 21 lokal u vlasništvu tvrtki iz Srbije. U Bibinju je tada uništeno, zapaljeno ili napadnuto 36 srpskih kuća. Sve se to događalo izvan zone ratnih djelovanja, kojih u svibnju 199r. još u Zadru nije bilo." Boljkovac navodi i slučaj prolaska jednog broja policajaca odjevenih u ustaške uniforme krajem svibnja 199r., koji su išli preko Duge Rese za Vukovar. Događaji u Vukovaru u doba dok je u njemu Tomislav Merčep bio općinski sekretar za narodnu obranu, tek trebaju postati predmetom akademskog istraživanja. U izvještaju o njegovoj ulozi u ratu koji je 2007. deklasificiran, CIA navodi da je on odgovoran za brojne zločine prema srpskim civilima u Vukovaru prije nego što je rat počeo, kao i za vrijeme rata." U doba Merčepova zapovijedanja vojnim i policijskim

58 Podaci o broju napadnutih lokala i privatnih kuća razlikuju se u različitim izvorima. Večernje novosti navode da su napadnuta 54 poslovna objekta Srba u Zadru, 19 srpskih firmi i 32 privatne kuće. Napad je trajao više od tri sata, a u njemu su sudjelovali maskirani civili koji su u Zadar došli u desetak autobusa. V. http://www. novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:ssmr9-Savo-Strbac-Zadarska-Kristalna-noc. Pristup: IS. srpnja 20I7. U drugim izvorima navodi se da je uništeno ukupno I36 objekata, što odgovara ovdje navedenoj brojci. Poslije ovog pogroma mnogi Srbi su odlučili napustiti Zadar i nikad seu njega više nisu vratili. O prijetnjama i miniran jima kuća Srba u Zadru, v. i: http://www.portalnovosti. com/zatrpavanje-neasne-prolosti. Pristup: IS. srpnja 20I]. s9 V. izvještaj na porta lu Nova TV od 9. siječnja 2007. http://dnevnik.hr/vijesti/ hrvatska/cia-o-ulozi-mercepa-u-zlocinima-nad-srbima.html. Pristup: I2. rujna 2015.

STVARANJE RATA

179

jedinicama Hrvatske (od ro.lipnja do r3. kolovoza r991.) uhapšena je više od stotinjak Srba i Jugoslavena u područjima u njegovoj nadležnosti, a stotinjak ih je ubijeno ili nestalo- prvi ubijeni u Vukovaru bio je )ovan jakovljević (29. lipnja r991.). 60 Slično se događalo i u okolnim mjestima: u Bršadinu je I. svibnja rggi. ubijen Stevan Inić, a potom u Sotinu Miodrag Nađ. Kasnija svjedočenja u slučaju istrage protiv Merčepa govore o postojanju plana za etničko čišćenje Vukovara, koji je sam Merčep iznio već u ožujku r991. (rs. ožujka r991. na sastanku u Borovu naselju)." Do kraja kolovoza te godine iz Vukovara se u Srbiju preselilo r3.734 vukovarskih Srba i jugoslavena, dok su ostali živjeli u strahu. U strahu su živjeli i vukovarski Hrvati -jer je proizvodnja straha bila i smisao te politike. O tome svjedoči i Marin Vidić Bili, po· vjerenik hrvatske vlade za Vukovar, koji je u svom pismu državnom vrhu i liderima opozicije r8. kolovoza r99r. pisao: "Merčep je stvorio u Vukovaru opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučan­ stvom, što je rezultiralo općim bijegom iz grada." Merčep je 13. kolovoza r991. povučen iz Vukovara i postavljen na poziciju savjetnika u MUP-u, ali je strah ostao. Ostala je i ratna atmosfera koju je stvorio, i to u gradu u kojem je prije rata bilo 37 posto Hrvata, 3r posto Srba i 22 posto Jugoslavena. Zagovornici rata su smatrali da je upravo na primjeru multietničkih gradova, koji su uvijek bili primjer složnog života i koji su se protivili nacionalizmu (u Vukovaru je preko 6o posto birača glasalo za SDP, a samo oko 20 posto za HDZ na prvim izborima r990. godine) trebalo pokazati da je zajednički život "nemoguć". Rat je stvoren da bi se poremetio normalan život gradova koji su bili primjer suživota, mira i tolerancije. Vukovar je razoren zato da bi ga se kaznilo zbog njegove multietničnosti.

60 V. članak Saše Kosanovića u Novostima, 1g.listopada 2010.: http://arhiva.portalnovosti.com/20IO/II/kako-je-poceo-rat-u-mom-gradu/. Pristup: 12. rujna 2015. 6 ' Prema svjedočenju predsjednika ogranka HDZ-a u Borovu naselju, Mirka Nikolašvića. V. }ovanka Simić: Zlodela slavonskog jastreba, u: http://www.krajinaforce. com/dokumenti/zlocini_tomislava_mercepa.pdf. Pristup: 12. rujna 2015.

I80

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Isto je bilo i na drugoj, srpskoj strani, na kojoj se računalo da se jedino u ratu mogu ostvariti separatistički ciljevi izdvajanja samoproglašene Republike Srpske Krajine iz Hrvatske. U vrhu JNA su pripreme za upotrebu vojske i vojne sile kako bi se postigli politički ciljevi (u prvim fazama- očuvanje Jugoslavije) počele još u doba kad je savezni sekretar za narodnu obranu bio admiral Branko Mamula, koji o tome piše u svojoj memoarskoj knjizi Slučaj Jugoslavija. Mogućnost da dođe do rata -pa čak i vjerovanje u njegovu neizbježnost- vidi se i iz već spomenutih dnevničkih bilješki Borisava Jovića {predsjednika Predsjedništva SFRJ) iz ožujka 1991., u kojima on spominje odluku srpskog političkog vrha da se formira takav teritorij unutar kojeg neće biti rata, jer da izvan tog teritorija rat neće biti moguće izbjeći. I u Sloveniji je bilo zagovornika rata kao jedine opcije da se skrene pažnja svjetske javnosti na pitanje nezavisnosti te republike u odnosu na Jugoslaviju. Napad slovenskih dobrovoljaca na granične prijelaze koji su bili pod kontrolom saveznih vojnih i policijskih snaga isprovocirao je sukob u Sloveniji, čime je ratna opcija dobila na zamahu. I na Kosovu- koje je dugo bilo izvan rata, što zbog politike paralelizma vlasti a što zbog pacifističke politike kosovskog vođe Ibrahima Rugove - 1998. je prevladala ratna opcija koju je poticala tzv. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK). Rat nije bio neizbježan- on je proizveden zato što je bilo aktera kojima je odgovarao i zato što su ga omogućavale okolnosti koje su nastale nakon raspada stabilnog međunarodnog sustava. Za mnoge je rat bio samo ''nastavak politike drugim sredstvima" kako bi se tim drugim sredstvima postigli oni politički ciljevi koje nije bilo moguće postići na miran način. Među tim ciljevima najvažniji je bio priznavanje nezavisnosti. Rat je poslužio kao sredstvo privlačenja pažnje relevantnih aktera. Nažalost, pokazalo se da mirne (nenasilne) političke inicijative često ne uspijevaju nikoga zainteresirati, dok se ratom postiže više pažnje, a time se i povećava mogućnost korištenja rata za političke svrhe. Rat je stoga ponekad politički utilitaran, odnosno koristan.

Ta činjenica - da rat može biti koristan i da ga ne treba isključiti jer može poslužiti ostvarenju nekog višeg cilja (a naročito se njime može

STVARANJE RATA

18!

osigurati međunarodno priznanje države) - u temelju je makijavelističke politike koju su poveli ili na koju su u jednom trenutku pristali,

gotovo bez izuzetka, glavni akteri raspada Jugoslavije. Tragedija situacije u kojoj se Jugoslavija našla u tom momentu može se opisati zaključkom: povesti rat bilo je politički racionalno, bez obzira na to koliko to bilo riskantno i nemoralno. Razumno sa stajališta viših nacionalnih ciljeva, među kojima je glavni bio razbijanje Jugoslavije i stvaranje manjih, nacionalno homogenih država. A to je bio glavni cilj etnonacionalista, cilj koji se nije moglo ostvariti bez rata. Jednom kad je međunarodna zajednica odbila priznati raspad Jugoslavije temeljem referenduma u Sloveniji i Hrvatskoj, pred ove zemlje postavilo se pitanje: hoćemo li odustati od države ili od rata? Obje su se odlučile za rat. O tome najbolje svjedoči izjava samog Franje Tuđmana koji je 24. svibnja 1992. na mitingu u Zagrebu u povodu ulaska Hrvatske u Ujedinjene narode, rekao: Neki ljudi u Hrvatskoj, a osobito u svijetu, koji nisu bili prijatelji Hrvatske govorili su da nije trebalo rata, da smo mi krivi za rat. Aja sam govorio i odgovaram: "Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da stvorimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku."62 Tuđman je, uostalom, već u govoru prilikom ponovnog postavljanja spomenika banu Josipu Jelačiću na glavnom gradskom trgu u Zagrebu,

~·V. https://www.youtube.com/watch?v=f_NvMOj6IjQ. I drugi hrvatski političari su govorili o korisnosti rata za ostvarivanje ciljeva. Predsjednik Hrvatskog sabora, žarko Domljan, rekao je: "Rat je prilika koju ne smijemo propustiti" (v. Viktor Ivančić u Feral Tribune, I4.listopada2ooo.). Josip Manolić, u intervjuu Feral Tribu· neu, 9. prosinca 2000. objašnjava da su "u hrvatskoj politici, kako znamo, postojale dvije struje: jedna je željela mirnim i demokratskim putem ostvariti višestranačje i razdruživanje, dok su istodobno postojale snage koje su išle za nasilnim obraču· nima. Za njih se danas može bez ustezanja reći da su težile genocidnom čišćenju hrvatskog prostora" (Oba citata prema Mirić, 2002.: rS). General Martin Špegelj, koji je i sam bio zagovornik rata, predlažući Tuđmanu u jesen I990. da napadne

182

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

16. listopada 1990., rekao da "u slučaju da moramo žrtvovati život za slobodu, demokraciju i suverenost Hrvatske, pozvat ćemo na obranu ne samo svoje organizirane snage, nego cijeli hrvatski narod u domovini i inozemstvu". 63 Isti je bio i stav Slovenije, koja je- unatoč američkom upozorenju da ne proglašava nezavisnost jer će doživjeti hard landing i nitko je neće priznati, odlučila u potpunosti ignorirati taj stav, koji joj je prenio američki državni sekretar James Baker u svojem posjetu Jugoslaviji samo nekoliko dana prije 25. lipnja 1991. Odmah nakon proglašenja nezavisnosti Slovenija je napala graničare JNA na granič­ nim prijelazima Jugoslavije (po slovenskom novom tumačenju: Slovenije) sa susjednim zemljama, što je izazvalo kratkotrajni rat s JNA. I u Bosni i Hercegovini je pitanje: rat ili dogovor, odnosno rat ili kompromis s onima koji žele opstanak Jugoslavije, proizvele sličan odgovor. Alija Izetbegović je tako na sjednici Skupštine Bosne i Hercegovine 27. veljače 1992. rekao da bi zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da zbog mira ne bi žrtvovao suverenu Bosnu (Lučić, 2008.: n6). Isto su ponavljali i drugi muslimanski/bošnjački političari. Prijetnje ratom- u kojem će muslimanski narod nestati - izrekao je i vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić. 6• Jednom kad se pojavio diskurs o ratu kao o preferiranoj opciji, ili čak i kao jedinoj opciji kojim se mogu osigurati glavni nacionalni ciijevi, pojavila se tipična strateška dilema: ako je moj protivnik agresivan, i ja moram biti, jer ako ne budem, postat ću žrtva agresije. A ako se ovaj drugi priprema za rat, onda se - povratne - to koristi kao opravdanje

kasarne JNA, pa čak i vojne stanove odnosno vojne obitelji, više je puta govorio da je rat rezultat dogovora između Miloševića i Tuđmana (ibid.: 21). Cilj takvog "dogovorenog rata" bila je etnička homogenizacija obje zemlje te jasno razgraničenje između njih. Iako nismo sigurni da je doista postojao dogovor, vrlo je vjerojatno da su obje politike imale barem u jednom periodu zajedničke ili slične ciljeve. O odnosima Miloševića i Tuđmana v. Šarinić (r999.). 61 Prijevod sa slovenskog jezika, prema Delu od 17.listopada 1990. 64 V. snimku rasprave između Karadžića i Izetbegovića o tom pitanju ovdje: https:// www.youtube.com/watch?v=YoRTaw9dOUY. Pristup: 27. ožujka 2017.

STVARANJE RATA

I8J

i naše pripreme za rat. Tako "jedina moguća" i "najbolja" opcija postaje stvarnost, iako se radi o najgoroj mogućoj opciji ne samo za mir istabilnost države, nego i za živote mnogih ljudi, koji su uskoro postali žrtve rata. Naročito se to odnosi na najugroženije kategorije: Jugoslavene koji su ostali bez svoje države i manjine koje su bez svoje volje izgubile ranije jamčen status i zaštitu i postale meta napada u novim -i prema njima neprijateljskim- nacionalnim državama. Tragedija jugoslavenskih ratova bila je u tome što su oni bili racionalan koji su ih pokrenuli i isprovocirali. )edino su ratom naime oni mogli ostvariti svoje ciljeve: na druge načine ne. To međutim ne bi bilo tako da je postojala sila jača od njih, sila koja bi ih spriječila u naoružavanju za rat, ako već ne može u medijskoj i propagandnoj, obavještajnoj i političkoj pripremi rata. Ali, Jugoslavija je te 1990. i 1991. već bila toliko oslabljena iznutra da na takve izazove nije mogla, znala ili htjela odgovoriti. Jugoslavija se nikad nije spremala za rat protiv separatista (osim na Kosovu), jer je bila zarobljenica svoje ideologije prema kojoj je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno, a nacionalizam historijski i zauvijek poražen. Istodobno, ona je bila država čiji je smisao bio u odumiranju, kao što sam objasnio u svojoj ranijoj knjizi (Jović, 2.003.). Smisao socijalizma bio je u njegovu permanentnom antietatizmu, u očekivanju da je moguće društvo samoupravljača, koji samostalno odlučuju o svim javnim pitanjima. Sastavni dio te koncepcije - koja proizlazi iz ultraoptimističnog stava o ljudskoj prirodi - jest i ideja naoružanog naroda, koja je u temelju i predstavlja glavni element marksističke sigurnosne politike. Ali, u trenutku kad su se pojedini narodi počeli naoružavati, samo je organizirana, pravedna i prema svima jednaka, efikasna država mogla osigurati mir, i to razoružavar,jem nasilnika. Rat ne nastaje zato što ga većina ljudi želi, pa ni zato što se neki u društvu naoružavaju i djeluju kao nasilnici u odnosu na druge, nego zato što nema nikoga tko bi ih spriječio da pokrenu val nasilja prema mirnim građanima ili drugim naoružanim grupama. To može samo država, kao sila jača od svih drugih sila unutar svojih granica. Takve države više nije bilo. Jugoslavenska socijalistička antidržava nije politički izbor onih

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

bila u stanju odgovoriti na nacionalističke izazove, kao što nije bila u stanju odgovoriti ni na izazove vremena koje je nametalo demokratizaciju i liberalizaciju. Umjesto toga, neke njene institucije su se pretvorile u pasivne promatračke i propovjednike, a time nisu ostvarivale smisao svog postojanja: da djeluju kako bi se doista spriječio rat i postigao mir. Gledala je mirno kako paravojne formacije kojima je cilj bio razbijanje Jugoslavije, uvoze ili preuzimaju oružje i naoružavaju svoje militante, partijske poslušnike. I o tome čak i javno govore, ironizirajući samu situaciju tvrdnjama kao što je ona da "neće valjda uvoziti nalivpera", što je izjavio Stjepan Mesić. Ništa nije poduzimala da razoruža i kazni nasilnike, one koji su jedino organiziranjem rata mogli postići nezavisnost. štoviše, Jugoslavija je vrlo brzo nakon početka tog procesa bila "oteta" od strane najmoćnijeg nasilnika u zemlji- Slobodana Miloševića. Njegovo otimanje i preuzimanje jugoslavenskih institucija, a potom njihovo srbiziranje, dovelo je do toga da se onaj dio funkcionirajuće države koji je on stavio u pogon (policija, dijelovi vojske i represivnog aparata) okrenuo protiv svojih građana i umjesto da razoružava počeo je naoružavati nasilnike. Umjesto da jamči mir i zaštiti građane, počeo ih je napadati, a uskoro i granatirati i u njih pucati. Time je nestala svaka šansa za opstanak Jugoslavije- a to je i bio glavni cilj etnonacionalista. Za taj rat dakle primarnu odgovornost snose oni koji su promovirali rat kao jednu od legitimnih opcija. Radi se o tvorcima rata, o onima koji su rat pretpostavljali i preferirali u odnosu na politiku. Potom, odgovorni su oni koji su ga omogućili- bilo nečinjenjem i nerazumijevanjem uloge države u osiguranju mira, ili direktnim pomaganjem u pretvaranju države u jednu od strana u sukobu. Sigurnosni, vojni i politički establišment Jugoslavije postao je tako glavna rezerva iz koje su se pun ile vojske i policije, obavještajne organizacije i druge organizacije sile u novim nacionalnim državama. Resursi koje su sa sobom odnijeli iz JNA ili sigurnosnih službi i policije i stavili ih na raspolaganje tvorcima rata bili su presudni u stvaranju mogućnosti za rat. Nije trebalo

STVARANJE RATA

rs s

dugo da se pokaže koliko je ]ovan Mirić bio u pravu kad je još 1987. tvrdio da je SKJ (ili barem njegov značajan dio) postao ne samo faktor dezintegracije Jugoslavije, nego i inicijator i organizator nacionalizma u Jugoslaviji (Mirić, 2017.). To bi se također moglo reći i za velike dijelove policijskog i obavještajnog sustava i same JNA, čiji su vojnici i policajci, agenti, plaćeni državni ubojice i visokopozicionirani šefovi, samo na~ izgled na brzinu "preokrenuli kaput" i od bivših "najboljih drugova" postali jedni drugima "najbolji neprijatelji". Bez njih, taj bi rat bio daleko manjeg intenziteta, ili bi- da su obavljali svoju dužnost prema zakletvi koju su položili i prema zakonu koji su morali poštovati, kao i prema osjećaju moralne i društvene odgovornosti koji očigledno nisu imali -bio nemoguć. Neki su od njih izdali svoju zakletvu, i svoju domovinu, iz oportuniteta, drugi iz straha za sebe i svoje obitelji, treći jer nisu imali drugog izbora, a neki i iz uvjerenja. U Hrvatskoj im je politički i životni put Franje Tuđmana, kao i njegova ideologija "nacionalnog pomirenja" (koje nije uključivala Srbe i Jugoslavene, a ni sve Hrvate) i zajedničkog djelovanja "djece ustaša i djece partizana" poslužio kao odličan uzor. Tuđmanovo pomirenje staljinizma s nacionalizmom, njegovo miješanje kostiju, 6 sali i miješanje ideja u mikseru nove svehrvatske ideologije, omogućilo je

s Franjo Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ· a, održanom 15 .listopada 1993 ., predložio stvaranje zajedničkog mjesta sjećanja na sve žrtve prethodnih ratova, i to u Jasenovcu. Rekao je: "Prema tome, dovršimo to djelo pomirbe na taj način da ćemo baš tu gdje već imamo taj spomenik žrtvama NDH na tom području prenijeti, gdje otkrijemo u tim zapuštenim jamama nove žrtve, pa ćemo ih prenijeti na područje Jasenovca, neka se tamo nađu i žrtve fašizma kako kažu, ali i komunizma, neka tamo budu žrtve i Židova, Srba, Hrvata i svih drugih. Neka svak ima svoj spomen na te žrtve, ako hoće i svoj muzej i svoju kapelicu, ali kao znak te pomirbe hrvatskog naroda. I još nešto, predlažem da u tom sklopu posebno mjesto imaju i svi poginuli u Domovinskom ratu, u sadašnjem hrvatskom Domovinskom ratu i to imenično obilježeni u kamenim pločama i spomenicima, recimo kao što je to spomenik poginulima u Americi, pai u Francuskoj itd." (Tuđman, 1995.: 31). Ideja nije realizirana, između ostalog i zbog snažnog otpora u zemlji, ali i inozemstvu. 6

186

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

lak prijelaz "na drugu stranu". Autoritarni karakter novog lidera pod· sjećao ih je na prethodnog autoritarnog vođu (Tita), a mitovi koje je Tito stvorio lako su "pre komponirani" za nove potrebe. Tuđman je svima koji su mu pokazali lojalnost omogućio da prežive rg8g., jer je spriječio da se ona dogodi, i jer je učinio da se promijeni sve, ali ništa bitno. Sve naizgled, ali ništa u dubini. Takva varka je bila moguća samo uz snažan magnet rata, koji je odvraćao pažnju s pitanja tranzicije. Ili, bolje rečeno, preusmjeravao je pažnju s političke i ekonomske tranzi· cije, na tri druga aspekta tranzicije: državotvornu, identitetsku i tranziciju prvo iz mira u rat, a potom iz rata u mir. Rat je bio nova "nulta točka", "nulti sat" povijesti. Bio je prilika da se napravi novo "miješanje kostiju", novo "miješanje karata"- da se napravi nova raspodjela onoga što treba pamtiti i onoga što (i kako) zaboraviti. Bio je to novi izgovor za novo sjećanje i novi zaborav, za lustraciju Srba i Jugoslavena, ali i za uključivanje nekad komunističkih a sada nacionalističkih Hrvata: svih onih koji su negirali svoj vlastiti životni put i skrivali svoje životopise, ili su barem imali spremno oportuno "objašnjenje" za svoju komunističku prošlost. To objašnjenje bilo je mitsko. Njega je proizveo i pro· duci rao, izrekao i u javnosti predstavio, novi mit, prema kojem su svi Hrvati uvijek željeli Hrvatsku i o njoj sanjali. Svi su stoga uvijek bili domoljubi- protivnici sistema koji im, možda (zbog svoje prirode) nije omogućavao da taj san predstave drugima i pretvore ga u stvarnost. Taj je proces prelaženja preko mosta na drugu obalu, bio još intenzivniji u Srbiji, gdje je Slobodan Milošević u svojim javnim istupima kao i u svojoj politici ponudio mješavinu nacionalističkih i staljinističkih ideja i metoda. Također ponudio je mješavinu srbizma i jugoslavizma, tako da je u jednom trenutku postalo nemoguće razabrati želi li on nezavisnu Srbiju ili Jugoslaviju. Govorio je o Jugoslaviji, misleći samo na Srbiju, a potom o Srbiji, nazivajući je Jugoslavijom. Bio je sve i istodobno: ništa. Ali, njegovim sljedbenicima, kao i onima koji su bili tek fellow travellers (usputni suputnici) upravo je takav Milošević sa· vršeno odgovarao, jer je svakome nudio nešto s čim se mogao povezati da ne bi propao u provaliju koju bi inače stvorila rg8g., da ju je Milošević

STVARANJE RATA

dopustio u Srbiji. Rat je i tamo omogućio da se ne postavljaju "teška pitanja". Tako je i nastao. Sada, kad smo objasnili neke uzroke rata i kontekst u kojem je on bio moguć, fokusirat ćemo se na njegove posljedice- naročito na formiranje mitova i preoblikovanje identiteta u Hrvatskoj u zadnjih 25 godina. Jednom kad se dogodi, rat odlučujuće utječe na daljnji tijek događaja u svakoj zemlji koja je pogođena ratom. Rat - posebno kad ima i elemente obrane od vanjskih napada i elemente unutardržavnog sukoba među grupama (građanskog, ideološkog ili međuetničkog rata)- dovodi u pitanje stare vrijednosti i identitete, i stvara mogućnosti za nove. Dugoročno, rat stvara sjećanja i emocije koje žive dugo nakon njega. On je također izvorište "službenih sjećanja", državnih interpretacija i mitova, koji imaju svoj život, tek dijelom ovisan o stvarnim događajima i činjenicama. Tim ćemo se mitovima baviti u sljedećem poglavlju.

TREĆE POGLAVLJE

Nakon rata: stvaranje mita i posljedice mitotvorstva U ovom poglavlju zanima nas mjesto koje je rat imao u oblikovanju suvremenog hrvatskog društva u poraću, a naročito - novog "nacionalnog identiteta" Hrvatske kao države. Polazimo od zaključka da je rat imao i da i dalje ima središnje mjesto u (pre)oblikovanju službenog identiteta Hrvatske kao države i Hrvata kao naroda. Za novi, postsocijalistički, postjugoslavenski, i postkonfliktni hrvatski identitet, rat ima značenje prekretnice iz "pretpovijesti" u "pravu povijest". On ima značaj jedne vrste "nultog sata" (Stunde Null, da se poslužimo pojmom koji je stvoren u odnosu na stanje 9· svibnja 1945., kad je pao stari poredak, završio rat, pa se stvorila mogućnost da se stvori novi među­ narodni poredak): polazišta, početne točke iz koje se počinje iznova mjeriti vrijeme, dijeliti epohe, iz koje izvire taj novi identitet. Sve što je bilo prije njega dovodi se u vezu s tim- kako se u Hrvatskoj naziva, kao izravni produkt retorike Franje Tuđmana- "Domovinskim ratom". 1

'Pojam domovinski rat nije originalan. Naime on se koristio kao naziv za sovjetski oslobodilački i obrambeni rat protiv njemačkih okupatora u doba Drugog svjetskog

rata i bio je hrvatski prijevod onog što su Sovjeti nazivali još i Veliki otadžbinski rat. Primjerice u Zagrebu je 1946. izdavačka kuća "Glas rada" objavila knjigu: Priče iz Domovinskog rata, u kojoj se nalazi 13 priča iz rata 1941.-1945·

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Taj se Domovinski rat (koji dalje nećemo pisati pod navodnicima kako bismo pojednostavnili komunikaciju- a ne zato što prihvaćamo politički naziv kao akademski terminus technicus) smatra krajem epohe u kojoj Hrvatska nije bila država (makar ne u smislu međunarodnog subjektiviteta) i početkom njena puta kao samostalne države. Za službenu interpretaciju, Domovinski je rat jedino mjesto i datum rođenja Hrvatske. Novi hrvatski nacionalni mitovi izgrađeni su kroz interpre· taciju tog rata. Pozicija u ratu određuje, u velikoj mjeri, politički i pravni status pojedinaca i zajednica- a time i pozicioniranje na skali moći. To se odnosi i na grupe, naročito Hrvate i Srbe.' Ideja o Stunde Null također omogućuje da bolje razumijemo ideju o tome da je tek tijekom i zbog Domovinskog rata stvorena Hrvatska. Ta ideja pretpostavlja da prije toga Hrvatska nije postojala. Njena se povijest i prošlost smatraju tek nekim snom ili- u najboljem slučaju- tek pripremom za razdoblje kad je država stvorena. Ideja stvoriteljstva, državnog kreacionizma, duboko je penetrirala javni diskurs i desnice i ljevice, a razlike su uglavnom oko pitanja: tko je stvorio Hrvatsku, ali ne i oko samog merituma stvari: ideje stvaranja Hrvatske, gotovo ab ovo. Rasprava se vodi o tome jesu li partizani (pri čemu se uvijek govori samo o hrvatskim partizanima, kao da nisu bili dio jugoslavenske partizanske vojske) bili oni koji su stvorili Hrvatsku- odlukama ZAVNOH-a, borbom protiv okupatora, odlukom o priključenju Istre i dalmatinskih otoka, ustavnim uređe­ njima koja su stvorila Narodnu/Socijalističku Republiku Hrvatsku unutar Jugoslavije - ili su to bili branitelji Domovinskog rata. Ponekad se, iz razloga opčinjenosti "konsenzusom" ili iz puke političke korektnosti pokušava (naročito u tzv. lijevom diskursu) te dvije kategorije: partizane ("antifašiste") i branitelje povezati, pa se tvrdi da je Hrvatska "nastala" i na antifašizmu i na Domovinskom ratu. Taj diskurs poku· šava povezati inače nespojivo, jer niti partizani ni branitelji ne vide

• Kad ovdje koristimo pojmove kao što su Hrvati i Srbi, svjesni smo problema po· općavanja i subjektiviranja, te korištenja kategorija koje su u velikoj mjeri "zami· šljene" i u čije ime govore samo predstavnici, koji izriču ponekad i stavove koji ničim nisu verificiran i unutar same grupe.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

jedni druge kao ideološke istomišljenike ili historijske suborce: upravo

obrnuto, i jedni i drugi smatraju da su oni drugi "na drugoj strani". Tako, reagirajući na izjave tadašnjeg predsjednika Republike, Ive Josipovića, jedan sisački nastavnik (Ivica Bašić) na portalu Socijalističke radničke partije Hrvatske piše:

Partizani su u oslobodilačku borbu krenuli sa parolom bratstva i jedinstva na koju su se odazvali antifašisti i napredni ljudi sv.ih naroda i narodnosti na prostorima bivše Jugoslavije i tako zbratirnljeni izborili pobjedu, te Jugoslaviju, i u njoj Hrvatsku, svrstali u red zemalja pobjednica u Drugom svjet-

skom ratu ... A "hrvatski branitelji" su raspirivali mržnju medu nacijama Jugoslavije, naročito prema Srbima i jedno vrijeme Muslimanima (Bošnjacima), te tako razbijali Jugoslaviju i stvorili Hrvatsku, koja je danas na rubu propasti i praktički u protektorata Europe i krupnog kapitala.'

Istodobno,

Josipovićeva

teza o istovjetnosti i kontinuitetu NOB·a

i Domovinskog rata- koja svoje korijene irna u Tuđmanovoj ideji po-

mirenja kroz falsificiranje prošlosti i mitotvorstvo- kritizirana je i na desnici. U otvorenom pismu koje su mu poslali iz Akcije za bolju Hrvatsku, upozorili su ga da je takva usporedba neprihvatljiva i uvredljiva. "Na našim je kapama bio hrvatski grb. Mi srno Hrvatsku branili od petokrake. Kad ti partizani priznaju zločine koji su se pod okriljem

antifašizma činili i kada budu za to procesuirani, možemo početi razgo· vor o pomirenju tih, za sada, nepremostivih razlika izmedu nas hrvat· skih branitelja i partizana", piše u pismu koje su uputili Ivi Josipoviću.•

1 Portal SRP-a: http://www.srp.hr/predsjednik-republike-hrvatske-ivo-josipovic-potpuno-izgubio-kompas/. Pristup: 13. rujna 2015. 4 V. http://www.index.hr/vijesti/clanak/pisali-predsjedniku-josipovicu-uvredljivo·je-usporedjivati-partizane-s-hrvatskim-braniteljima/622239·aspx. Pristup: I. svibnja 2017.

192

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

o tome kakav su odnos branitelji- ili makar njihovi najglasniji predstavnici- imali prema NOB-u, najbolje govori podatak o oko tri tisuće srušenih spomenika povezanih s partizanima, socijalizmom i Jugoslavijom (od kojih nijedan nije bio povezan s onom prethodnom, kraljevskom Jugoslavijom, ili sa samom idejom jugoslavije -jer takvih spomenika u socijalističkoj jugoslaviji nije ni bilo). U Zagrebu, u kojem nijedan spomenik nije stradao zbog ratnih operacija nego zbog nasilja ili odluke gradskih vlasti, od 937 obilježja narodnooslobodilačke borbe do 2014. ih je ostalo 310. Od 423 spomen-obilježja ostalo ih je 189, od 177 naziva javnih ustanova- 22, a od 337 naziva ulica- 99.5 NOB je za desnicu prihvatljiv samo u njegovoj "očišćenoj" i temeljito kroatiziranoj varijanti. Očišćenoj od Srba i Jugoslavena, od socijalizma i jugoslavenstva i od bilo kakvog spominjanja komunista i Komunističke partije jugoslavije. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović zagovara upravo tu poziciju: antifašizam da, komunizam ne. 6 Ali, odvojiti jedno od drugog moguće je samo na način na koji se to ne radi, a to je da se zaviri dublje u prošlost, pa da se početak antifašizma locira tamo gdje mu je i mjesto- u otpor istarskih Slavena talijanskom fašizmu. U tom slučaju, prvak antifašizma u Hrvatskoj bio bi Vladimir Gortan, član organizacije T! GR, koji je 1929. osuđen na smrt i strijeljao zbog pokretanja oružane akcije protiv fašističkih vlasti. Umjesto toga pokušava se "razdvojiti nerazdvojivo", a potom i "spojiti nespojivo". Pokušava se razdvojiti NOB od Tita i Komunističke partije, koji su ih pokrenuli i predvodili, a potom ih spojiti s Domovinskim ratom, s kojim NOB nema nikakve veze. Odnosno, ima veze toliko koliko je izravna negacija glavnih postignuća NOB-a: ponovnog ujedinjenja Jugoslavije i pobjede

~V. http://www.index.hr/vijesti/clanak/razaranje-jugoslavenske-kulture-u-hr· vatskoj-unisteno·]OOO-spomenika-noba/736936.aspx. Pristup r. svibnja 2017. &V. govor Kolinde Grabar-Kitaroviću Brezovici, 22.lipnja 2015. http://www.index. hr/vijesti/clanak/grabar-kitarovic-antifasizam-je-povijesna-vrijednost-komunizam-nije-/826824.aspx. Pristup: 12. rujna 2015.

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

193

KP) koja je u jugoslaviju uvela socijalističko uređenje.lstodobno, tamo gdje veza između starog i novog sistema postoji- u osobnim biografijama glavnih vođa Hrvatske nakon 1990., primjerice u biografiji Franje Tuđmana, ona se ne ističe (osim za inozemnu upotrebu) ili se reinterpretira kroz "kroatizaciju". U Hrvatskoj se o antifašizmu govori uglavnom onda kad treba sakriti i opravdati fašizam: pred inozemstvom ili u domaćoj upotrebi. Tada, i samo tada, naglašava se da je i Franjo Tuđman bio partizan. U svim drugim slučajevima, slavi ga se kao osobu koja je "srušila" Jugoslaviju i "oslobodila" Hrvatsku, te ju je pritom temeljito etnički homogenizirala. Detuđmanizacija zdesna, koja je inicirana u HDZ-u u doba Tomislava Karamarka (2012.-2or6.), zapravo je pokušaj da se Tuđmana reinterpretira i to tako da se naglasi njegova nacionalistička, a negira ili zanemari komunistička strana. Pritom ga se interpretira kao demokrata. Ali, kao što sam pokazao u svom članku o lenjinistička-staljini­ stičkim izvorima Tuđmanove politike samoodređenja (2015.), Tuđman je istodobno i marksist i separatist, te je do kraja života ostao vjeran nekim od temeljnih ideja nastalih u okviru lenjinizma i staljinizma, kao što je ideja prava naroda na samoodređenje, u Staljinovoj interpretaciji te ideje. Detuđmanizacija Tuđmana sličan je postupak kao i reinterpretacija NOB-a: to je stvaranje lažne slike u kojoj se zanemaruju činjenice, stvarnost i kontekst, kako bi se opravdali politički ciljevi iz sadašnjosti. I u tom slučaju, kao i kod drugih pokušaja ('čišćenja" stvarnosti kako bi se stvorio mit - "čist kao suza" - dolazi do namjernog zaborava, do potiskivanja onih činjenica koje ometaju stvaranje takvog mita. Zaborav i selektivno pamćenje sastavni su dio procesa mitotvorenja, u kojem se one činjenice i epizode iz biografije osobe čije se djelovanje pretvara u mit nastoje u potpunosti izbrisati, ako se već ne mogu objasniti. Na drugoj strani, i u Hrvatskoj se rehabilitiraju kvislinzi, a u javnu se upotrebu vraćaju - odnosno iz nje ne izlaze - ili se toleriraju simboli

194

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

ustaštva i domobranstva. Primjer za to je kuna, koja je postala valuta Republike Hrvatske iako je u moderno doba jedino korištena tijekom NDH kao njen novac. Isto je i s povratkom pojmova, simbola i naziva koji su se koristili u doba NDH, a vratili su se u upotrebu početkom devedesetih. Mnogi od tih pojmova nisu se primili- jer su bili i tada, kao i četrdesetih godina- nasilno nametani, te su izazvali otpor građanstva. Purifikacija jezika, koju Snježana Kordić u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam (2010.) obilno dokumentira i povezuje s fašističkom praksom i ideologijom, bila je samo jedan od oblika povijesne i ideološke revizije. O kakvom se dakle poratnom poštivanju antifašizma radi? Revizija interpretacije Drugog svjetskog rata podrazumijevala je i umanjenje i relativiziranje broja žrtava ustaškog režima, a na drugoj strani uvećanje broja žrtava poslijeratnog komunističkog poretka. Tako je na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, 23. kolovoza 2015., HDZ položio vijence samo na grobnice žrtava komunizma, a ne i na mjesta stradanja na kojima su zlodjela počinili ustaše i domobrani. Iako se antifašiste i fašiste pokušava izjednačiti u okviru pojma "totalitarizam" -a to se čini u cijeloj nekadašnjoj Istočnoj Europi, ne i u Rusiji- revizija ide na štetu partizana i antifašista, a u korist ustaša i njihovih suradnika.

Kad hrvatska "ljevica" govori o dva izvorišta iz kojih je "nastala" Hrvatska, i pritom spominje Narodnooslobodilačku borbu i Domovinski rat, ona, prije svega, prihvaća kreacionizam, ideju da je Hrvatska nastala u ratu (ratovima) i da ju je netko "stvorio". No, u praksi, ona kao da traži milosti makar simboličko priznanje za NOB, kao da moli za priljepljivanje NOB-a Domovinskom ratu. Vjerojatno je i ona sama svjesna da se radi o historijskim neistinama, jer NOB i Domovinski rat nemaju mnogo veze jedno s drugim. Jugoslavija i socijalizam, borba protiv separatizma i nacionalizma, protiv fašizma i ideje i prakse etničkog građanskog rata, ali ne i protiv ideje ideološkog građanskog rata za koji se smatralo da je sastavni dio revolucije i "diktature proletarijata"- ništa od toga nije se ponovilo u Domovinskom ratu, a bilo je sastavni dio NOB-a. Radi se

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

195

dakle o pokušaju konstrukta koji nije ništa manje besmislen i netočan nego konstrukt o kreacionističkoj ulozi Domovinskog rata.

Takvim određivanjem neke nulte točke iz koje počinje Hrvatska, država se u svom službenom diskursu ponovno vraća ratu ili ratovima, glorificirajući naročito Domovinski rat, utiskujući u dokumente (npr. Deklaraciju o Domovinskom ratu od 13.listopada zoo o.) povlašteni status koji taj događaj ima u suvremenoj Hrvatskoj. Obilježavanje, proslave, komemoracije, spomen-dani i državni praznici- organizirani su gotovo svakodnevno oko Domovinskog rata. No, još važnije, država pretvara sam događaj rata u nacionalni mit, u jezgru vlastitog identiteta. Ona favorizira sasvim specifičan tip interpretacije uzroka, tijeka i posljedica Domovinskog rata, istiskujući ne samo alternativne interpretacije, nego i osobne uspomene sudionika, promatrača i svjedoka. Stvarne žrtve čekaju na pravdu, koju često ne mogu ostvariti ni danas, zs godina od nezavisnosti. Ali, kolektivna hrvatska žrtva promovira se svakodnevno. Organizacija koja se fokusirala na stvarnost, na činjenice, na osobna sjećanja i žive žrtve, Dokumenta- centar za suočavanje s prošlošću, za mitotvorce predstavlja najveću opasnost, sigurnosnu prijetnju i primjer antidomoljublja. Hrvatska desnica traži prestanak njena financiranja iz državnog proračuna. A istovremeno, mit o Domovinskom ratu- koji je promoviran u školskim udžbenicima, javnom diskursu i državnom narativu - postaje ključan, fundamentalan mit nove, suvremene Hrvatske. Tim mitom i njegovim elementima- kao i posljedicama politike stvaranja i održavanja mitova -tek se treba ozbiljno pozabaviti, jer je mitotvorstvo ključna antipolitička, predpolitička i nad politička aktivnost u Hrvatskoj od r995. do danas. Ono predstavlja glavnu prepreku za formiranje slobodne, liberalne Hrvatske. Tu liberalnu Hrvatsku, kao što objašnjava Tihomir Cipek, radikalna desnica naziva komunistič­ kom, projugoslavenskom i prosrpskom. S obzirom na to da u Hrvatskoj nema nijedne komunističke stranke, niti čak i marginalnih snaga koje bi tražile obnovu Jugoslavije ili neko ujedinjenje sa Srbijom, radi se

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

o fikciji, kojoj je cilj da se unište liberalne vrijednosti, time što će ih se interpretirati kao komunističke i jugoslavenske? Moj argument je jednostavan: zs godina nakon početka i zo godina nakon kraja Domovinskog rata, konzervativni, mitotvorački i u svojoj biti antidemokratski dio Hrvatske pokušava cijelu zemlju okovati mitovima, od kojih je najprisutniji i najznačajniji upravo onaj koji se odnosi na Domovinski rat. Pritom pod "konzervativnom Hrvatskom", da ne bi bilo zabune, mislim i na istaknute pojedince u SDP-u, koji dosad nije osmislio ni promovirao nikakav alternativni, na činjenicama a ne mitovima utemeljen kontranarativ u odnosu na HDZ-evski. Govoreći o stavu te stranke u odnosu na Domovinski rat, jedan od njenih istaknutih lidera, Franko Vidović, kaže: "Domovinski rat je svetinja, moj stav i stav moje stranke je da je Oluja legitimna oslobodilačka akcija i ne znam tko uopće u Hrvatskoj tvrdi drugačije." 8 štoviše, Hrvatski je sabor u trenutku kad je na vlasti bio SDP promovirao Deklaraciju o Domovinskom ratu, na kojoj se gradi mit i mitska interpretacija prošlosti. U toj se deklaraciji naime tvrdi da su "temeljne vrijednosti Domovinskog rata jednoznačno prihvaćene od cijelog hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske", te ona konstatira "potrebu da Republika Hrvatska upravo na značaju i temeljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak". Tom se deklaracijom eksplicitno pokušava zaustaviti bilo kakva diskusija o Domovinskom ratu, te se upozorava stoga na "zabrinjavajuće polariziranje hrvatskog društva, što može imati dalekosežne posljedice". Poziva se dakle na jednoglasnost, a svaki disonantni ton smatra se problematičnim. U deklaraciji se promovira historijski mit o "stoljetnoj težnji hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na temelju zajedništva hrvatskog naroda

Za taj argument, v. Cipek (2017.). " V. http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/trazim-zatvor-za-sve-koji-kazu-daje-domovinski-rat-bio-gradanski-a-akcija-oluja-etnicko-ciscenje/488407/. Pristup: 6. ožujka 2017.

7

NAKON RATA: S1VARAN]E MITA l POSLJEDICE MIT01VORSTVA

197

u Domovini i svijetu". Rat se naziva "pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivan i osvajački". Braniteljima se obećava "puna zaštita, dostojanstvo i skrb", jer su oni "najzaslužniji za stvaranje Republike Hrvatske". Sasvim u skladu s mitotvoračkim pokušajem da se zaustavi svaki pluralizam u interpretaciji tog rata, Sabor poziva "sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti". Time se, kaže se u deklaraciji, čuva "moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske", te se "tako štiti čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine". Donošenjem takve deklaracije - kojom se u potpunosti preuzima HDZ-ovski nacionalistički diskurs kad se radi o glavnom nacionalnom mitu koji HDZ konstruira- SDP i njegovi partneri (tadašnja vladajuća koalicija, koju je predvodio Ivica Račan) odustali su od ikakve alternative, a time i od slobode govora i istraživanja. Oni su time prestali obavljati funkciju opozicije dominantnom nacionalističkom diskursu, a u pitanjima Domovinskog rata postali su suradnici HDZ-a. To je tako ostalo i do danas. Zato ne čudi da je i 2015., upravo iz SDP-a došla inicijativa da se zagrebački aerodrom nazove imenom Franje Tuđmana, a čelnik SDP-a čak brani Franju Tuđmana pred procesom detuđmaniza­ cije zdesna koji se odvija unutar HDZ-a. Ivo Josipović, u doba dok je bio predsjednik Republike (kao kandidat SDP-a) podijelio je odlikovanja svakom branitelju i svakoj vojnoj formaciji iz Domovinskog rata koje se sjetio- pa i onima kojih se nije sjetio on osobno, nego netko drugi tko mu ih je predlagao. Njegov je diskurs u najbitnijem bio zapravo ponavljanje tuđmanističkog diskursa, s tim što je Josipović smatrao da je vjerniji tuđmanovacod sadašnjeg HDZ-a, budući da je Tuđman čuvao uspomenu na Josipa Broza Tita, te da je i sam promovirao pomirbu između lijevih i desnih Hrvata. I jedan i drugi su međutim smatrali da je ta pomirba ostvarena u Domovinskom ratu. Nijedan ni drugi nisu

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

smatrali potrebnim kritički promisliti o činjenicama- primjerice onoj da je devedesetih godina, kako sam već pokazao u ovoj knjizi, Hrvatska bila raspadnuta zemlja,' u kojoj nije moglo biti ni govora o nekom konsenzusu, nego o dvOstrukoj secesiji koja je ostavila bolne i tragične posljedice na Hrvatsku. Ideja pomirbe, odnosno navodnog historijskog konsenzusa koji je omogućio jedinstvo Hrvatske isključuje iz Hrvatske sve druge koji se nisu slagali ni s idejom nezavisnosti ni s idejom reintegracije Hrvatske. Ona, u prvom redu, isključuje one Srbe koji su bili protivnici nezavisnosti i zagovornici ili Jugoslavije ili svoje samostalne države (Krajine). Briše ih, kao da ih nije bilo. Lako je postići konsenzus među istomišljenicima, uz isključivanje svih drugih. Ali, isključivanje drugih pokazuje da se nije radilo ni o kakvom jedinstvu i pomirenju -nego upravo obrnuto: o tolikim razlikama unutar same Hrvatske da se ona, zapravo, raspala i potom završila u unutardržavnom sukobu. Zaboravlja se da je rat donio nepodnošljive patnje mnogim ljudima, i da za njega ne snosi odgovornost samo splet događaja koji je bio izvan hrvatske kontrole, nego je snose i sami politički lideri koji su učinili premalo da bi ga se spriječilo, a previše da bi se on dogodio. Rat, a ne mir, slavljen je danas i na hrvatskoj "ljevici", koja po ovom- ključnom -pitanju uopće ne razvija vlastiti identitet. štoviše, na svakim izborima nastavlja igrati na "tuđem terenu", na terenu na kojem je golove, pravila i suca postavio HDZ, odnosno hrvatski nacionalizam.

9 Oni koji govore o Hrvatskoj koja je bila ujedinjena i jedinstvena 1991. godine, iz cjeline pojma Hrvatska očigledno isključuju Srbe, kao i one koji su bili skeptični prema hrvatskoj nezavisnosti, a kojih nije bio malen broj, sve do početka samog ratnog sukoba u kolovozu I991. godine. Isključivanjem Srba iz cjeline bavim se kasnije u ovoj knjizi. Tvrdnju da je pogrešno interpretirati 1991. kao godinu jedinstva iznosi i Hrvoje Klasić, koji se prisjeća vlastitih iskustava u jedinici u kojoj je bio dragovoljac, i gdje su se vidjeli vrlo različiti motivi i politički ciljevi između različitih zapovjednika. V. http://tris.com.hrl2ols/o9/hrvoje-klasic-povjesnicar-nije-tocno-da-smo-t991·bili-slozni-danasnje-podjele-imali-smo-i-tada/. Pristup: z. travnja 2017.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

199

No činjenica da između HDZ-a i SDP-a nema bitne razlike u pitanju stvaranja mita o Domovinskom ratu, ne znači da ne postoji i jedna sasvim druga Hrvatska. Druga Hrvatska, liberalna i progresivna, pokušava spriječiti petrifikaciju mitovima i inzistira na slobodi interpretacija o svim temama, pa i o ovoj. Dok konzervativna Hrvatska govori o "Svetinji" Domovinskog rata, u koju se ne smije dirati, ova druga Hrvatska smatra da već i sam koncept "svetinja" spada u teologiju i misticizam, a ne u slobodno društvo. 10 Izdvajanje terne Domovinskog rata iz korpusa tema o kojima se može razgovarati i slobodno ih istraživati, zapravo znači reduciranje slobode. Na drugoj strani, zagovornici petrificiranja interpretacije Domovinskog rata i njegovog pretvaranja u mit i svetinju, smatraju da je bitka za interpretaciju prošlosti a naročito Domovinskog rata- sastavni dio samog rata. Kao što je 2.on. rekao jedan od najistaknutijih konzervativnih političara u Hrvatskoj, i sam tvorac mita o Domovinskom ratu, Vladimir Šeks, u Hrvatskoj

roZa vezu između teološkog i nacionalnog, v. u Kalanj (2008.). On analizira retoriku jednog broja teologa, koji smatraju da je domovina "teološko mjesto". Ta je ideja "motivirana nastojanjem da se privrženost domovini ili patriotizam ojača teološkom aurom jer se smatra da obični, svjetovno-empirijski i laičko-teorijski argumenti nisu dostatni. Domovina, prema tome, nije samo puka ovozemaljska činjenica nego transcendentna religijska vrijednost ili vrijednosna realnost višeg reda. Iako je svjetovna tvorevina, njezino je mjesto toliko uzvišeno da mu pripadaju sakralna obilježja"... Iz tog razloga, "nacionalna ideologija postaje predmetom teološke kanonizacije. Domovinsko zajedništvo dobiva svoju najuzvišeniju vrijednost samo kao crkveno zajedništvo jer samo ono osigurava istinski spas" (Kalanj, 2008.: 383). Veza crkve i države, a naročito Domovinskog rata, crkve i države, vidi se, primjerice i u korištenju pojmova kao što su Oltar Domovine, centralno mjesto službenog odavanja počasti Domovini u doba vladavine Franje Tuđmana. Također prilikom konstituiranja prvog višestranačkog Sabora, JO. svibnja 1990., novoj državi su zajednički na Trgu Republike (sada Trgu bana Jelačića) sreću poželjeli šef države Franjo Tuđman i šef Crkve, kardinal Franjo Kuharić. Pojavili su se skoro kao otac i majka novorođene Hrvatske, koja je simbolički predstavljena u kolijevci. Tuđmanovo eksploatiranje vjerskih praznika, npr. Cvjetnice 1990., također ukazuje na tu vezu.

200

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Domovinski rat nije još u potpunosti završio. Završile su dvije njegove faze - bitka za nezavisnost zemlje i za teritorijalno ujedinjenje. Ali završna, treća faza, koja se odnosi na bitku za interpretaciju Domovinskog rata, i dalje se vodi. I nju, kaže Šeks, treba dobiti, jer ako se to ne dogodi, ugrozit će se rezultati prvih dviju faza." Bitka za interpretaciju -a to znači, protiv onoga što mitotvorci smatraju "pokušajem revizije"

službenog narativa o Domovinskom ratu - sastavni je dio bitke za opstanak i sigurnost Hrvatske. Dovođenjem u pitanje dominantne interpretacije, odnosno mita, dovodi se u pitanje- prema mitotvorcima i čuvarima državnog mita- sam opstanak zemlje. Zato se radi o "sigurnosnom pitanju". Svako dovođenje u pitanje bilo kojeg od elemenata samog mita, "udar je na Hrvatsku", odnosno na njene temelje" -jer je temelj Hrvatske: mit, svetinja, službena interpretacija Domovinskog rata. Kad sam u rujnu 2014. objavio esej o referendumu u Škotskoj i usporedio ga s referendumom u Hrvatskoj 1991. (zbog čega sam smijenjen s mjesta glavnog analitičara Predsjednika Republike), protiv mene se koristio upravo takav argument: da udaram na temelje države, zato što sam doveo u pitanje jedan važan element državotvornog mita. Napadi su bili skoro pa sinkronizirani s desnog i lijevog spektra političkog prostora, jer su se i 44 desni" i fflijevi" mitotvorci i poštovatelji Svetinje i njenog Kulta, našli ujedinjeni u upozoravanju na moju "antidržavnu djelatnost". Na drugoj strani, naravno, bili su oni koji su više cijenili ideju slobode od ideje mita i kulta: mnogi pojedinci i neke organizacije civilnog društva koji su vidjeli, baš kao i ja, da su mitovi 11

"Vladimir Šeks je o tome govorio na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora povodom Dana neovisnosti, koja je održana 6.listopada 2011. godine. Prema izvještaju objavljenom u]utarnjem listu, Šeks je rekao: "Domovinski rat, u kojem su Hrvati izborili svoju slobodu, bio je trostruki rat za Hrvatsku! Rat sa srpskim agresorom, s među­ narodnim osporavateljima hrvatske neovisnosti te s domaćim revizionistima i krivotvoriteljima hrvatskog puta u državnost, neovisnost i pobjedu u nametnutom, osloboditeljskom Domovinskom ratu. Prvi se vodio oružjem, drugi diplomacijom, treći promidžbom. Prva dva hrvatski je narod dobio, treći još uvijek traje -rekao je Šeks te odlučno poručio kako je 'na nama da i taj posljednji rat dovršimo isto onako kako smo završili prva dva- pobjedom'." Jutarnji list, 6.listopada 2011.

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

201

i svetinje koji su povezani s interpretacijom Domovinskog rata zapravo jedan lanac, okov koji sputava Hrvatsku i onemogućava joj da se razvija u slobodi. Pokazalo se međutim da čak i više od 25 godina nakon pro-

glašenja nezavisnosti, u Hrvatskoj još uvijek nije moguće o okolnostima tog događaja govoriti i pisati slobodno, čak ni u akademskom kontekstu i čak i ako je autor koji to piše u trenutku kad to pokušava državni

dužnosnik (sa svim potrebnim sigurnosnim certifikatima).

Čak

ni

predsjednik Republike ne usudi se riskirati toliko da stane u zaštitu svog suradnika po tom pitanju. To je smjenjivanje stoga pokazalo dubinu i težinu problema o kojem govori ova knjiga. U Hrvatskoj u 1991. nije bilo dovoljno slobode- a nema je ni sada.

Mitovi ne nastaju ab ovo. Ne može svaka interpretacija postati mit. Da bi bila uspješna i uvjerljiva, ona mora imati elemente istine, a ne samo laži i manipulacije. Mit nije samo konstrukt, samo laž i bajka. On se

temelji na nekim činjenicama, koje se interpretiraju na način koji zvuči i izgleda uvjerljivo, a zapravo je manipulativan. On apelira na vjeru i osjećaje, a ne samo na Ratio. U stvari, vjera u mit je ono što ga čini važnim. Mit se ne propituje - u tome i jest njegova svrha. Ali, da bi

stekao status neupitnosti, on mora imati snažne elemente uvjerljivosti. Mit ne može biti laž, ali nije ni istina- ili barem: nije samo istina, ništa osim istine i cijela istina. Hrvatski državni mit o Domovinskom ratu uspješan je i zbog toga što je

mogao povezati elemente dvaju vrlo snažnih tradicionalnih mitova: mit o pobjedi i mit o žrtvi u ratu. Za razliku od drugih postjugoslavenskih zemalja, Hrvatska je mogla (pa je to i činila) kombinirati elemente tih mitova, jer je, kao što navode Mieczyslaw Boduszynski i Victor Peskin (lOOJ.), Hrvatska doista i bila i pobjednik i žrtva. Tamara Banjeglav (2015.) objašnjava da su godišnja obilježavanja rata u Kninu (5. kolovoza) i Vukovaru (rS. studenog) različita ali visoko kompatibilna upravo po tome što se u Kninu slavi pobjeda a u Vukovaru se komemorira žrtva. Tijek i rezultati rata u Hrvatskoj izdvajaju Hrvatsku kao jedini primjer gdje se takva kombinacija mogla pojaviti. Kosovo je možda

202

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

primjer zemlje koja bi sebe mogla predstaviti kao žrtvu, ali (još) ne i kao pobjednika, jer još nije uspjela osigurati dovoljnu nezavisnost: nije članica Ujedinjenih naroda, nije se teritorijalno integrirala i nije dobila priznanje od svih relevantnih drugih. Osim toga, u kosovskom slučaju, prisustvo stranih aktera- naročito SAD-a i NATO-a toliko je da se ne može govoriti čak ni o smislenoj defacto nezavisnosti. Kosovo je nezavisno u odnosu na Srbiju, ali ne i u odnosu na SAD. U kosovskom slučaju, pobjeda je postignuta uglavnom naporima drugih: zrakoplovstva NATO-a koje je uporno kroz 78 dana, bombardiralo tadašnju SR jugoslaviju (1999.), pa glavna zasluga za nezavisnost Kosova pripada međunarod­ nim jedinicama, kao i političkom odnosu snaga u suvremenoj Europi. U Bosni i Hercegovini također teško da bi se moglo govoriti o pobjedi, iako je žrtvovanje bilo iznimno, veće nego u Hrvatskoj. U Srbiji se djelomično razvija mit o žrtvi, pri čemu se kao elementi tog mita uzimaju: sudbina Srba iz Hrvatske- koji su se masovno doselili u Srbiju 1995., a također i sudbina same Srbije, koja je na proljeće 1999. bila žrtva napada od strane NATO-a. Neki će uzeti i ukupnu sudbinu Srbije nakon raspada Jugoslavije kao "dokaz" teze o žrtvovanju, a ni razne teorije urote neće biti rijetke. Međunarodne sankcije i izolacija u koju je Srbija upala, kao i izrazito negativan imidž koji je stekla, bit će također od koristi mitotvorcima. No o pobjedi se rijetko govori. U Srbiji danas nije moguće uvjerljivo tvrditi da je Srbija pobjednik ratova iz devedesetih godina. Upravo zbog toga ti se ratovi u Srbiji ili u potpunosti prešućuju, ili ih se pripisuje samo i isključivo jednoj osobi Slobodanu Miloševiću- ili "stjecaju okolnosti" na koje Srbija nije mogla utjecati, kao što su, npr. raspad međunarodnog sustava ili zla volja drugih aktera/država/naroda u odnosu na Srbiju i Srbe. Pritom se zaboravlja da Milošević nije bio nikakav "padobranac" u srpskoj politici. On je bio demokratski izabran predsjednik Srbije, koji je na vlast došao na valu iznimne popularnosti krajem osamdesetih. Haaški sud, koji je optužio visoke ali ipak malobrojne državne funkcionere, na neobičan je način "amnestirao" cijelo društvo od odgovornosti za pokretanje

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

203

rata. Svođenjem proratne atmosfere na volju jednog pojedinca ili uskog kruga njegovih suradnika, otvoren je put za današnju situaciju, u kojoj su iskreni zagovornici zločina ili sudionici u njemu ''očišćeni" i proglašeni podobnima za stvaranje mira i stabilnosti, te su se vratili na vlast i postali novi favoriti međunarodne zajednice. Ako su već i sudjelovali u tom ratu, bili su- kako je 14. veljače 2016. godine izjavio predsjednik Tomislav Nikolić- u njemu samo vojnici. Ali, bili vojnici ili ne, malotko će tvrditi da je Srbija iz tog rata izašla kao pobjednica. Oni koji žele istaći srpske pobjede, okreću se prije svega Prvom svjetskom ratu, a također i reinterpretiraju tijek i rezultate Drugog svjetskog rata kako bi pobjednički ishod za tadašnju jugoslavensku partizansku vojsku "prisvojili" kao gotovo isključivo srpsku pobjedu. No jedino se u slučaju Prvog svjetskog rata može nedvojbeno uspostaviti istodobnost pobjede i žrtvovanja u slučaju Srbije, pa će podsjećanje, slavljenje i komemoriranje tog rata biti izvorišna točka srpskih nacionalističkih mitova i u današnje vrijeme- kao što je bilo i u drugoj polovici osamdesetih i tijekom devedesetih. Srpski se mitotvorci vraćaju na Prvi svjetski rat, u kojem je Srbija bila vojnički i politički ujedinjena, i u kojem je bila nedvojbeno na pobjedničkoj strani, za što je platila iznimno visoku cijenu (o kojoj se u drugim krajevima jugoslavije danas zna vrlo malo). Današnja situacija u Hrvatskoj podsjeća u mnogočemu na situaciju u kojoj se Srbija našla nakon Prvog svjetskog rata, kad je za nju bilo vrlo uvredljivo i politički neprihvatljivo dovoditi u pitanje službenu interpretaciju njene uloge u tom ratu. Uostalom, znamo što se dogodilo zastupnicima HSS-a u jugoslavenskoj skupštini kad su (1928.) ironizirali i minimizirali tu pobjedu i te žrtve. Sadašnja vezanost hrvatskog mita o Domovinskom ratu s političkom realnošću još je veća nego što je bila u slučaju Srbije nakon Prvog svjetskog rata jer je Srbija- paradoksalno i neobjašnjivo za taj mit - de iure nestala kao država, utopivši se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ona je time izgubila okosnicu,

204

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

organizatora i promotora državotvornog mita. Umjesto srpskog, na tim temeljima, identifikacijom Srbije s novostvorenom Kraljevinom SHS (kasnije: Jugoslavijom) pokušana je izgradnja jugoslavenskih mitova - o čemu piše Andrew Wachtel u svojoj knjizi Making a Nation- Breaking a Nation (1998.). Za razliku od toga, u Hrvatskoj se dogodilo upravo obrnuto: da je novostvorena država nastala u ratu, te je stoga imala i ima izraziti interes promovirati i poticati stvaranje mita o pobjedi i žrtvovanju u tom ratu. Moglo bi se, štoviše, reći da je u ovih više od 25 godina proizvodnja mita o žrtvi i mita o pobjedi u Domovinskom ratu bila glavna proizvodna grana hrvatske politike. Ni u čemu ona nije pokazala takvu upornost i takvu tvrdoću, niti se u odnosu na bilo što drugo odnosila s tolikim prijezirom i nerazumijevanjem kao što je bio slučaj u odnosu na "obranu" od alternativnih interpretacija rata iz devedesetih. Gdje se stvori takva kombinacija- pobjednik i žrtva- tu je zemlju teško mijenjati iznutra, i to i iz unutarnjopolitičkih i iz vanjskih razloga. Pobjednici se nemaju razloga mijenjati. Sam čin pobjede daje im za pravo i jača uvjerenje da su njihove prethodne akcije bile uspješne, a odluke ispravne. Ratni pobjednici imaju legitimitet via facti, koji često koriste kako bi formirali sasvim novi tip političkog i društvenog uređenja. Taj legitimitet izvire iz rata, pa se oni tom ratu stalno vraćaju. On ne izvire iz demokracije, pa im je demokracija sasvim sekundarna. Zato takve situacije u pravilu usporavaju demokratizaciju zemlje nakon rata. Ratna pobjeda stvara osjećaj ponosa i samopouzdanja, a time često i tvrdoglavosti i odbijanja bilo kakve kritike- koliko god bila dobronamjerna. Ratna pobjeda potom se čisti od svih elemenata koji bi mogli dovesti u pitanje njenu čistoću. Ona je, kao što je prilikom obilježavanja 20. godišnjice akcije Oluja u Kninu, s. kolovoza 2015. rekla predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović "čista kao suza". Nijedna pobjeda, naravno, nije "čista kao suza", ali svaki pobjednik (a naročito država koja je utemeljena na toj pobjedi) želi prikazati pobjedu upravo takvom. Stoga iz stvarnosti "čisti" brisanjem i zaboravom, a ako treba

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

205

i zabranama istraživanja i spominjanja- sve one elemente koji bi mogli dovesti u pitanje tu čistoću. u Zaborav koji mitotvorci nameću u procesu državno-sponzoriranog stvaranja mitova o prošlosti jest tipična metoda "čišćenja" prošlosti od "nepoželjnih". Sjetimo se samo majstorskih retuširanja fotografija u Staljinova doba. Ili: rušenja spomenika svemu što podsjeća na prethodno doba. Mirotvorci su tašti. Nije im dovoljno da budu tek nasljednici jedne duge tradicije, nego - naročito ako imaju revolucionarne i totalitarne ambicije - moraju postati Stvoritelji novog svijeta. Da bi to bilo moguće, treba stvoriti Nultu točku (Die Stunde Null),'' novi početak od kojeg počinje povijest. Sve što je bilo prije te točke, bilo je loše i treba završiti u "ropotarnici povijesti" (u marksističkoj verziji te "pretpovijesti" koja nestaje da bi- s njihovim dolaskom na vlast- oslobodila mjesto "pravoj povijesti"), i treba biti proglašeno "nedemokratskim" ili "totalitarnim" (u verziji novih hrvatskih mirotvoraca, za koje prava hrvatska povijest započinje tek s njima, odnosno s Domovinskim ratom). Mirotvorci se bore za poziciju Stvoritelja. Prije njih nije bilo ničeg vrijednog spominjanja. Hrvati su, doduše, disali "od stoljeća sedmog", ali su u tom svom predživotu bili manje-više "u snu duboku", jer su samo sanjali jedan jedini, tisućljetni san. Sve dok nije došao "princ na

u Za "čišćenje povijesti od nepoželjnih sjećanja" v. Markovininu Povijest poraženih (2015.). Za sličnu analizu - temeljenu na Freudovoj teoriji o totemu i tabuu- v. Blanuša (2017.). Blanušina kategorija tabua u velikoj mjeri odgovara ideji zaborava, posebno kad se radi o prisilnom zaboravljanju, odnosno brisanju iz sjećanja. U ovoj knjizi smo na nekoliko mjesta spomenuli da su neki događaji, činjenice ili ljudi jednostavno "izbrisani", kao da ih nije bilo. To je rezultat procesa namjernog za· boravljanja, čišćenja povijesti od nepoželjnog sjećanja (ili pamćenja) te tabuizacije. Za zaborav u funkciji mita, v. i MUller (2002.). 'l Za ideju nultog dana, odnosno sata, v. Šela Šabić (2003.). Radi se o terminu koji je inicijalno označavao moment početka mira nakon Drugog svjetskog rata, speci· fi č no u Njemačkoj, a simbolizirao je kraj starog i početak novog sistema. Simbolički,

znači

moment prevrata.

206

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

bijelom konju" i poljupcem ih probudio, kao uspavanu Trnoružicu.

Time je Naciju-Trnoružicu pretvorio iz uspavanosti i nesvjesnog u svjesnu i budnu. Sve što se događalo "u snu" postalo je nebitno, jer je bilo nestvarno. Snove brišemo iz sjećanja i odbacujemo čim se probudimo, posebno ako ih interpretiramo kao noćnu moru. 14 Mit je dvodimenzionalan, on je jednostavan poput crteža i skice. Nedostaje mu treća dimenzija: dubina. Često mu nedostaje i sjena, koje nema zbog straha: straha od pomračenja i relativiziranja svjetlosti (čistoće). Nema slobode istraživanja u društvu u kojem vladaju mitovi. Ili, ako je ima, onda oni koji istražuju i pišu moraju pokazati građansku hrabrost da probiju političke barijere - koje u drugim akademskim sredinama uopće ne postoje. Moraju, čak i ako/kad to ne žele, ući u sukob s političkim/društvenim karakterom sistema koji se temelji na mitotvorstvu, jer odatle, zapravo, dolaze prepreke slobodnom znanstvenom istraživanju. Mit i sloboda su dakle suprotstavljeni pojmovi. Bez slobode stvara se mit, a mit potom ograničava slobodu. On živi od ograničavanja slobode, od prijetnji i zabrana, od istjerivanja i isključi­ vanja ljudi i njihovih "nepoćudnih" alternativnih zaključaka.

Pobjeda u ratu iz devedesetih imala je dakle ambivalentni učinak s obzirom na pitanje slobode. Naravno, uništavanje - sa stanovišta slobode i mira - još goreg protivnika (tzv. Republike Srpske Krajine

U svojoj knjizi o sjećanjima na titoizam (20II.) Todor Kuljić govori i o briselizaciji koja je za njega povezana s procesom pretvaranja novih postjugoslavenskih nacionalnih država u liberalno-kapitalističke članice EU-a. Taj proces europeizacije također uključuje "brisanje sjećanja" na prošlost. Iako Kuljić ne ide tako daleko -jer se bavi ipak primarno drugom temom- iz njegove se analize mogu izvući vrlo korisni zaključci o europeizaciji kao procesu kojim se također brišu sjećanja i grade mitovi. Europeizacija je također proces u kojem se ulazak u Europsku uniju smatra novim početkom povijesti, i krajem neke balkanske, autoritarne, nedemokratske pretpovijesti. Zato je i bilo moguće uskladiti narative nacionalističkog mitotvorstva s ovim europskim. O tome više u mom članku "Turning Nationalists into EU Supporters: the Case of Croatia" (20II.b). '4

pamćenja,

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

207

i općenito: projekta koji je personificirao Slobodan Milošević i tadašnja Srbija: autoritarna, neslobodna i za sve Druge, izvan i unutar zemlje, opasna)'' bio je preduvjet za proširenje prostora slobode. Bila je to pobjeda nad ekstremnim i nasilnim nacionalizmom, koji je u sebi nosio i elemente totalitarizma, i koji je bio podjednako -ako ne i još više opasan za slobodu pojedinaca, manjina i neprijatelja. Mirotvorstvo koje se razvilo primjerice u Republici Srpskoj Krajini, o čemu piše Pavlaković (2or6.), uključivala je također zabrane, tabue i dekonstrukciju identiteta nasilnim putem. Pobjeda nad takvim poretkom, koji se temeljio na ideji etničkog homogeniziranja, pa je sa svog teritorija istjerao sve ili gotovo sve Hrvate, a za ideju kompromisa s Hrvatskom nije imao nikakva razumijevanja, mogla je - i morala -biti šansa za povećanje slobode u Hrvatskoj. Pobjeda nad militarističkom Krajinom, koja je u ratovanju vidjela jedini smisao svog postojanja, trebala je značiti i kraj militarizma u Hrvatskoj. Ali, čim je Hrvatska uspješno istisnula tog Drugog, u njoj je razina neslobode povećana, a ne smanjena. Ona je pokazala da nema razumijevanja za etničke Druge, čiji je broj svela na tek jednu trećinu predratnog stanja. No na tome se nije stalo: Franjo Tuđman je već 1995- pokazao da ne želi prihvatiti rezultate izbora u Zagrebu, te je više mjeseci odbijao potvrditi ijednog od predloženih opozicijskih kandidata za poziciju gradonačelnika, tvrdeći da bi gradonačelnik iz opozicije bio prijetnja opstanku zemlje. Za vrijeme te Zagrebačke krize postalo je jasno da ratna pobjeda nije samo korisna za slobodu, nego može čak biti i štetna za slobodu. Franjo Tuđman je to pokazao i u četiri preostale godine svog života, u kojima je bio sve rigidniji, u sve većem sudaru sa slobodoljubivom Hrvatskom i liberalnom Europom, sve više paranoičan u odnosu na potencijalne prijetnje. Uveo je stoga zabranu ikakvog povezivanja s drugim bivšim jugoslavenskim državama u asocijacije koje bi mogle voditi uspostavljanju nove Jugoslavije ili balkanskog saveza u Ustav (u kojem se i danas nalazi), iako je

's o mitovima i reinterpretacijama povijesti u Krajini od 1991. do 1995. v. Pavlaković

(2016.). Za ovu temu u Srbiji, v

Naumović

(2009.).

zos

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

to bilo suprotno slovu referendumskog pitanja, kojim su građani u svibnju 1991. odobrili upravo takvo eventualno povezivanje u okvirima konfederacije." Također Tuđmanova nastojanja da ograniči slobodu medija, ubrzo su dovela do masovnih prosvjeda u Zagrebu (slučaj Radija ror), a to je vodilo do obustavljanja ikakvih postupaka koji bi ubrzali članstvo Hrvatske u NATO~u i Europskoj uniji. Prisluškivanja novinara, govor mržnje koji je eskalirao upravo nakon 1995., intervencije u prostor društvenosti (npr. direktivnom ulogom koju je Tuđman imao prema imenu nogometnog kluba Dinamo), kontrola javne televizije i mnogih drugih medija- sve je to ubrzo dovelo do ozbiljnog demokratskog deficita i nazadovanja u pogledu ljudskih i manjinskih prava, koji je bio glavni razlog zastoja u procesu približavanja Europskoj uniji. Tuđmanova politika postala je, uz to, i antieuropska. Odbacivao je Europsku uniju kao liberalnu i multietničku zajednicu, koju je, uz to, optuživao za moraliziranje u odnosu prema Hrvatskoj kojoj nije pomogla kad je to bilo potrebno (1991.). Tuđmanovi protueuropski stavovi proizlazili su iz njegova uvjerenja da multietnički eksperimenti koji

,r,

Na referendumu 19. svibnja 1991. bila su postavljena dva pitanja: 1) Jeste li za to

da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema

prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ?. i 2) Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ?. Članak 141. Ustava Republike Hrvatske, uveden u Ustav 1997. godine, glasi: "Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojima bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku." Taj članak Ustava je izravno suprotstavljen referendumskom pitanju, koje eksplicitno dopušta takvo povezivanje. Radi se o zanimljivom pravnom i političkom pitanju, koje je međutim tabuizirano u suvremenoj Hrvatskoj. Naime ako je referendumom moguće promijeniti neku ustavnu odredbu, kako to daje ustavna odredba zabranila nešto što je referendumom omogućeno? Pritom se referendum iz svibnja 1991., smatra nekom vrstom "svetinje", neupitnog "nultog sata" nastanka Hrvatske kao države, bez obzira na navedeno referendumsko pitanje.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

suviše liče na jugoslavenski nemaju nikakve historijske perspektive. Prema Europi je bio skeptičan i zbog toga što je ona nakon 1995., počela inzistirati na približavanju država regije koju je 1997.- iz pragmatičkih, ne ideoloških, razloga- nazvala Zapadnim Balkanom. Taj je naziv simbolički trebao približiti Zapad s Balkanom, ali je Tuđmanu bio neprihvatljiv zbog riječi Balkan. Odupirući se takvim "pritiscima" iz Europe, koja je r997., nakon pobjede laburista u Velikoj Britaniji, bila sve više liberalna a sve manje konzervativna- i stoga sve više intervencionistička kad se radilo o ljudskim i manjinskim pravima -Tuđman se okrenuo Sjedinjenim Američkim Državama, nadajući se da će ga one zaštititi pred eventualnim sankcijama iz EU-a. Svakako, njegova je retorika, a i politika, upravo nakon pobjede u Domovinskom ratu, postajala sve autoritarnija i rigidnija, a Hrvatsku je sve više udaljavala od europskih liberalnih trendova. Tuđmanova ratna pobjeda nije stoga vodila povećanju slobode u Hrvatskoj- makar ne u svim aspektima. Slično je bilo i sa Slobodanom Miloševićem, koji je Daytonski sporazum

proglasio svojom velikom diplomatskom pobjedom. Iz ratnog vođe pretvorio se u "mirotvorca" ("garanta mira"), tvrdeći daga Zapad treba kao jamca stabilnosti i poretka u Bosni i Hercegovini.' 7 Ali, njegova interpretacija vlastite uloge nije vodila nikakvom povećanju slobode u Srbiji. Upravo obratno, što je više sebe prikazivao kao ratnog pobjednika i mirotvorca, to je više gušio slobodu i demokraciju u samoj Srbiji. Kao i Tuđman, odbijao je priznati rezultate lokalnih izbora tamo gdje mu oni nisu odgovarali (npr. u Nišu). Lidere opozicije (npr. Zorana Đinđića i Vuka Draškovića) smatrao je agentima neprijateljskih stranih sila. Zahtjeve manjina -npr. kosovskih Albanaca- u potpunosti je ignorirao. U Tuđmanovu modelu "rješavanja" pitanja krajinskih Srba, vidio je uzor koji bi se možda, jednog dana, moglo provesti i na Kosovu,

1u Hrvatskoj i u Srbiji danas se često koristi činjenica da su Tuđman i Milošević bili potpisnici Daytonskog sporazuma, pa su time, navodno, Hrvatska i Srbija postali "jamci" tog sporazuma. Ni Hrvatska ni Srbija nisu jamci, nego potpisnici sporazuma. '7

2!0

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

u odnosu na kosovske Albance. Lideri opozicije- npr. Vuk Drašković -kao i novinari koji su pisali protiv režima (Slavko Ćuruvija) i osobni protivnici (Ivan Stambolić) nisu bili ni izbliza sigurni u Srbiji u kojoj je Milošević tvrdio da je pobjednik. Štoviše, bili su žrtve tog režima. još i više od Hrvatske, koja je ipak imala neku zaštitu u Washingtonu (u tim godinama ne više i u Berlinu) -Srbija je tonula u izolaciju i neslobodu, u autoritarnost i nasilje. Ako je i bilo neke "ratne pobjede" u Miloševićevom mitskom interpretiranju stvarnosti, ona je instrumentalizirana protiv slobode. U atmosferi ratne pobjede, bila ona stvarna ili lažna slika stvarnosti, pobjednik sebe smatra legitimnim donositeljem odluka, onim koji može, ako želi, dezavuirati protivnike, marginalizirati ih ili čak i isključiti iz političkog života. Pobjeda je znak moći, a bit same definicije moći je u tome da onaj tko je moćan ima mogućnost (i to stvarnu, ne tek potencijalnu) da- ako već ne učini ono što hoće -barem ne mora učiniti ono što ne želi. Moć je mogućnost nametanja svoje volje u odnosu na volju drugih, čak i kad je (a naročito kad je) ona suprotna volji drugih. Moćnima se ne diktiraju pravila. Pobjednicima se ne sudi. Pobjednici pišu povijest i ne dopuštaju umanjenje svoje uloge u pobjedi. Mnoge od tih ideja čuli smo, naravno, i u Hrvatskoj neposredno nakon ratne pobjede, koja je bila gotovo neupitna." Bila je gotovo neupitna zbog toga što se moglo - uz pomoć graditelja (konstruktora) novog

'8

Primjerice admiral Davor Domazet-Lošo kaže: "Povijest pišu pobjednici, a mi

znamo tko su pobjednici." S te pozicije, on smatra da povijesna znanost ne postoji, nego da je ona ideologija. Oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, najbolje znaju što se i kako događalo, dok povjesničari često služe suprotnoj ideologiji, onoj koja je poražena u tom ratu. Domazet-Lošo zagovara tezu da je reinterpretacija Domovinskog rata rezultat specijalnog rata protiv Hrvatske. Za Domovinski rat traži da bude spomenut u preambuli Ustava kao jedino mjesto nastanka Hrvatske. Domovinski rat prema njemu je bio "čist kao suza" i najčišći rat u povijesti ratovanja. Svako disonantna gledanje ili zaključivanja o tome jest promocija nekog fiktivnog Memoranduma II, dokumenta koji u stvarnosti ne postoji, ali ga se često spominje u retorici mitotvoraca u Hrvatskoj. V. http://www.index.hr/vijesti/

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

nacionalnog mita- uvjerljivo pokazati da je Hrvatska (tj. hrvatski narod, u etničkom smislu, kako se u Hrvatskoj uvijek i podrazumijevalo kad se koristio ovaj pojam) pobijedila u ratu. Da bi se istakla važnost te pobjede, pa i njen karakter čuda (sastavnog i obaveznog dijela svake ideje o Svetinji), uvećavala se opasnost koja je prijetila ili je bila stvarno in actu u odnosu na Hrvatsku, a posebno na hrvatski etnički narod. Također se uvećavala žrtva - ali opet, samo ona žrtva koja se mogla uklopiti u novi mit: ne svaka. Srpske žrtve, kao i mnoge civilne žrtve, jednostavno su 1'izbrisane", kao da ih nije ni bilo. štoviše, nacionalistički mitotvorci uporno pokušavaju opravdati i promovirati narativ o dobrovoljnom ~~samožrtvovanju" hrvatskih Srba, koji su sami odlučili otići iz Hrvatske, valjda vlastitom voljom. 19 Sami su također odgovorni i za agresiju na Hrvatsku, iako je nejasno kako to da netko tko oduvijek živi u Hrvatskoj može biti agresor na teritoriju na kojem živi. Srbi su, valjda, odgovorni i za razbijanje ćiriličnih ploča na državnim zgradama u Vukovaru, jer su sami provocirati! Uostalom, na tom su tragu i izjave predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović koja je, odgovarajući na pismo koje joj je uputio Milorad Pupovac i kojim ju je upozorio na povećanje broja napada na Srbe u Hrvatskoj te na sve veći val govora mržnje u zemlji, rekla da su za to odgovorni, između ostalih, njeni politički protivnici (tada SDP pod vodstvom Zorana Milanovića), ali i "oni koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju,

clanak/davor-domazet-loso-svasta-izgovorio-na-hrtu-jakovinu-i-klasica-optuzio-da-sire-velikosrpsku-politiku/954793·aspx. Pristup: 4- travnja 2017. 19 Tomu služi interpretacija prema kojoj Srbi iz Krajine nisu morali otići pod silom napada na njih u akciji Oluja, nego su, zapravo, otišli zato što ih je njihovo vojno i političko vodstvo pozvalo na odlazak. Otišli su dakle zato što su sami odlučili, a ne zato što su istjerani. Time se Hrvatska kao država u potpunosti oslobađa ikakve odgovornosti za njihov odlazak. Ta interpretacija je međutim u direktnom protu rječju s glavnim elementom mita o Oluji, za koju taj mit kaže da je bila veličan­ stvena pobjeda nad moćnim neprijateljem. Ako su ljudi sami odlučili otići, onda nije bilo nikoga s kim bi se ratovalo, te se stoga nije radilo ni o kakvoj vojnoj pobjedi nego o ulasku na područje s kojeg je stanovništvo prethodno evakuirano. Na tu kontroverzu između dviju verzija Oluje upozorava Mirić (2002.).

212

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije."20 U nastavku tog pisma, predsjednica Republike naglašava da je dužna čuvati dostojanstvo i zaštititi većinu u Hrvatskoj (dakle: etničke Hrvate) kad se osjećaju poniženima i uvrijedenima onime što pišu Novosti, tjednik srpske zajednice u HrVatskoj. 21 Ta ideja- da manjina, zapravo, ugrožava većinu već samim tim što govori ono što misli i što upozorava na probleme s kojima se svakodnevno suočava, danas se u Hrvatskoj pojavljuje u mnogim varijacijama. U odnosu prema LGET-zajednici on je evidentan u klasičnom stavu: sami su krivi za napade, jer ističu svoj identitetu javnosti- dakle, drugim riječima, zato što postoje i ne prihvaćaju život u samonametnutom zatvoru. Napadi na tu zajednicu uvijek se relativiziraju ili čak implicitno i opravdavaju time što oni, valjda već time što postoje, "provociraju većinu". Ciničan argument- da manjina mora voditi računa gdje živi, ako želi preživjeti- u širokoj je i historijski dugotrajnoj upotrebi. Iz tog stava proizlazi i razumijevanje za koncentracijske logore

' 0 Za cijeli tekst pisma, v. http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/predsjednica-pupovcu-da-porasla-je-nesnosljivost-ali-prije-dolaska-nove-vlade.-bivsi-premijer- je-rekao-ili-mi-ili-oni-a-u-novostima-se-izrugivalo-s-hrv.-himnom/99052/. Pristup: s. ožujka 2017. " Isti argument koristi i tužba koju su koordinacija udruga veterana borbenih postrojbi te koordinacija braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije podnijele u ožujku 2017. protiv tjednika Novosti te Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Milorada Krstulovića. Tužili su ih zato što su u člancima navodno poticali mržnju prema hrvatskom narodu. V. http://www.vecernji.hr/hrvatska/branitelji-kazneno-prijavili-novinare-dezulovica-ivancica-i-krstulovica-ns8I98. 1 željka Markić, voditeljica udruge "U ime obitelji", iznosi sličan argument: u Novostima se vrijeđaju Hrvati. V. https://www. tportal.hr/vijesti/clanak/zeljka-markic-tesko-se-obrusila-na-tjednik-novosti20170213. Pristup: 4. travnja 2017. Međutim problem koji ova udruženja imaju u odnosu na Novosti je prije svega taj što taj tjednik uporno ruši mit o Domovinskom ratu, ukazujući da on nije bio "čist kao suza" (kako je rekla predsjednica Republike) te da ga ne treba tretirati nekritički niti pretvoriti u svetinju.

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

ZIJ

i protjerivanja u okvirima NDH: da su Srbi i komunisti bili mirni, lojalni umjesto što su "provocirali" (ili čak i napadali) većinu, ništa im se ne bi dogodilo. Dakle sami su krivi za to što im se dogodilo. Ne bi im se dogodilo da nisu tražili vidljivost u društvu, da su pristali misliti što žele, ali "u svoja četiri zida". To je tipičan argument svakog nasilnika: nije kriv on, nego onaj tko je provocirao. Da žene ne idu ulicama u "izazovnoj odjeći", u pogrešno doba dana (ili noći), da je njihovo kretanje ograničeno samo na kuću, crkvu, dućan i "pristojna mjesta" (tj. da ne zalaze "gdje ne treba"), da uvijek idu u grad u pratnji muža ili sina- ne bi im se dogodili napadi. Da vode računa "gdje im je mjesto", da prihvaćaju neupitnost autoriteta muževa, sve bi bilo u redu. Da osobe LGET-orijentacije ne postoje na ulicama nego samo u privatnosti svojih domova, dakle- kao kućni zatočenici, posve nevidljivi većini- sve bi bilo u redu. Uostalom, i da oni koji kritiziraju Franju Tuđmana i Gojka Šuška, tuđmanizam a pogotovo Domovinski rat, svoje kritike i ideje izražavaju samo između četiri zida, to bismo mogli podnijeti - ali ne u javnom prostoru. Kao što je eksplicitno objasnio Tomislav Karamarko, tadašnji predsjednik HDZ-a: građani,

Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška." Ideja o tome da su neke žrtve (one koje ne odgovaraju čistoći mita), zapravo žrtve sebe samih, ili da se ne računaju, logična je s obzirom na funkciju mita: on manipulira činjenicama tako da neke uzme u obzir, a druge isključuje. Žrtve drugih, a posebno "druge strane" tabuizirane

"Karamarko je ovo izjavio na Saboru Zajednice branitelja HDZ-a "Gojko Šušak" u svibnju 2014. V. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Karamarko-Svi-cemorati-postivati-doktrinu-dr.-Tudmana-i-djelo-Suska. Pristup: 4· travnja 2017.

214

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

su i ne računaju se. Kao da ih nema. U svijetu u kojem politika proizvodi korisne slike stvarnosti, u kojem se konstruiranje laži smatra vrlinom ili makar neproblematičnom nužnošću ("lagati za domovinu" primjerice)- sve dok uspijeva proizvesti željeni učinak- konstruiranje mitova je unosna politička aktivnost. Uostalom, živimo u svijetu konzumerizma, u kojem je važno postići politički profit. Važno je da zvuči uvjerljivo, bez obzira na to je li istinito. Istina i politika, kao i moral i politika,

osim toga, to su sfere koje su odavno razdvojene. Medutim liberalna politika nije moguća ako ne postoji barem minimum vjere da su ljudi racionalna bića i da ih je stoga moguće uvjeriti u argument koji izriče druga strana u diskusiji. Liberalna politika temelji se na ideji uvjeravanja drugoga. Uvjeravanje je moguće samo pod pretpostavkom racionalnosti toga drugoga i uz uvažavanje njegova/njezina identiteta i prava/slobode izražavanja. Politika je u liberalnom kontekstu jedan veliki javni seminar, u kojem svatko ima pravo predstaviti svoje argumente, u uvjerenju da sugovornici nisu zatvoreni jedni za druge i za argumente druge strane. Narušavanje moći argumentacije i njeno uništavanje kroz propagandu koja se temelji na potpunim lažima i konstrukcijama koje se na njima grade, dovodi do narušavanja same biti liberalne demokracije.

Hrvatski nacionalizam lako je mogao konstruirati i održavati svoje glavne mitove, zato što je on doista ostvario iako ne baš sve svoje ciljeve (nije ostvario primjerice cilj ekspanzije na etnički hrvatske teritorije u Bosni i Hercegovini, iako je dobio legitimitet za političko interveniranje unutar te zemlje, te i dalje iščekuje razvoj događaja u njoj), a onda sasvim sigurno najvažnije. Izdvojit ćemo ovdje tri: međunarodno priznanje zemlje, teritorijalnu reintegraciju (ali ne i reintegraciju ljudi) i ulazak u NATO i EU. Ostvarenje svakog od ovih ciljeva bio je uspjeh za hrvatsku politiku, ali je istovremeno poslužio i za konstruiranje mitova i poticanje specifičnog tipa nacionalnog identiteta. Pobjeda u ratu je omogućila, drugim riječima, autoritarnim liderima i njihovim mitotvorcima, da povećaju moć i time spriječe liberaliziranje Hrvatske.

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

2!5

Ona je bila, a i dalje jest, upotrijebljena ne za ostvarivanje ideala slobode, nego upravo obrnuto: za njihovo potiskivanje i onemogućavanje. Ovi konkretni politički potezi postali su time sredstvo preoblikovanja nacionalnog identiteta.

1. Međunarodno priznanje

Unatoč inicijalnom protivljenju svih relevantnih svjetskih država, Hrvatska je uspjela postići međunarodno priznanje. Njena je suverenost bila uvjet(ova) na i u velikoj mjeri tek malo više nego nominalnasve do ulaska zemlje u EU, 2013. godine. "Uvjetna", zato što je bila izrazito ograničena ne samo time što je na više od četvrtine teritorija bila uspostavljena samoproglašena secesionistička politička jedinica - Republika Srpska Krajina - nego i zato što je Hrvatska prihvatila (kao jedan od uvjeta za međunarodno priznanje) formiranje četiri zaštićene zone Ujedinjenih naroda (UNPA). Hrvatska suverenost bila je značajno ograničena i djelatnošću Međunarodnog tribunala za zločine počinjene u ratu na području nekadašnje jugoslavije (MKS)/ICTY) u Den Haagu, a potom i politikom uvjetovanja koja je prema Hrvatskoj vođena iz same Europske unije. Međunarodno priznanje također bilo je uvjetovano i pristankom na promjene ustava, odnosno donošenje posebnog ustavnog zakona o manjinama, kojim bi se srpskoj manjini jamčila visoka kulturna, pa i teritorijalna autonomija (u kotarevima Glina i Knin). Hrvatska je eksplicitno pristala na taj uvjet u pismima koja su Hrvoje Šarinić i Franjo Tuđman poslali Robertu Badinteru u siječnju 1992., nekoliko dana prije međunarodnog priznanja Hrvatske. Hrvatska je pristala i na mir s JNA (Sarajevski sporazum od 2. siječnja 1992.),' 3 te na dolazak jedinica UN-a u četiri UNPA-zone. No tijek događaja iz I99S-,

'l Taj je mir prešućen da bi se mogao konstituirati mit o petogodišnjem ratu, i kako bi se rat, a ne mir, slavio kao temelj na kojem je postignuto međunarodno priznanje. Zbog tog mirovnog sporazuma, postignutog u okviru Vanceova plana, UNPROFOR

216

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

a prije svega vojno-policijska akcija Oluja, praktički su poništili sve te kompromise i s Hrvatske su skinuli "teret" obećanja koja je dala kako bi dobila međunarodno priznanje. No tek je ulazak u NATO i EU (euroatlantske organizacije) povećao stvarni, tj. de facto suverenitet Hrvatske, čime je okončano relativno dugo razdoblje reducirane suverenosti. Važno je naglasiti da je proces pretvaranja nominalne u sadržajnu suverenost u nekim slučajevima daleko dugotrajniji i može biti ne samo manje uspješan, nego i potpuno neuspješan. Primjeri drugih postjugoslavenskih zemalja (npr. Makedonije, Bosne i Hercegovine, pa i Crne Gore i Srbije -s Kosovom ili bez njega) to pokazuju. U nekim slučaje­ vima, npr. kod samoproglašenih državnosti entiteta koje nitko nije priznao kao države, proces je u potpunosti neuspješan. U procesu raspada Jugoslavije, koji je (kako se danas čini, dakle pod uvjetom da se ne nastavi u budućnosti) trajao od slovenskog referenduma o nezavisnosti 1990. do odluke kosovskog parlamenta o nezavisnosti iz 2008., dakle- skoro 18 godina- čak II entiteta je proglasilo državnu nezavisnost, dok Srbija to nikad nije učinila. Osim pet od šest republika (od kojih je Crna Gora proglasila nezavisnost tek 2006.), i Kosova (koje dvije zemlje bivše Jugoslavije- Srbija i Bosna i Hercegovina- i dalje ne priznaju kao državu), nezavisnost su neuspješno proglasile i novostvorene teritorijalno-političke jedinice kao što su: Republika Srpska, Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna i teritorij Zapadne Bosne (od Bosne i Hercegovine) Republika Srpska Krajina (od Hrvatske) i Ilirida (teritorij većinski nastanjen Albancima, od Makedonije). Sve su te deklaracije nezavisnosti bile jednostrane - osim proglašenja nezavisnosti Crne Gore, za što je postojala suglasnost svih strana koje su bile tangirane tim procesom, te međunarodne zajednice koja je posredovala u procesu. Neke su prihvaćene, druge nisu, pri čemu nije bilo jedinstvenog pravila. U početku je međunarodna zajednica tvrdila da samo republike imaju

je došao u Hrvatsku, i to kao mirovna misija. Mirovne misije su moguće tek kad je uspostavljen mir, a ne usred rata, kako danas izgleda u narativu o petogodišnjem Domovinskom ratu.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

217

pravo na nezavisnost- da bi kasnije neke zemlje to pravo" protegnule i na Kosovo, za koje su tvrdile da se radi o "posebnom slučaju". O kontroverznosti tog stava danas već ima vrlo mnogo akademskih studija, od kojih su neke dostupne i hrvatskoj akademskoj zajednici- npr. članci Brada Rotha i Stephena Tierneyja u posebnom broju Političke misli o samoodređenju naroda, koji je objavljen sredinom 2015. Osim uslučaju Kosova, ostale su deklaracije nezavisnosti entiteta koji nisu bili republike u socijalističkoj Jugoslaviji odbačene. Ali, čak i u slučajevima republika, nezavisnost je prihvaćena samo vrlo uvjetno, bez nekog konkretnog sadržaja. U slučaju Bosne i Hercegovine, suverenost je i dalje samo nominalna. Daytonski sporazum je ujedno i ustav te zemlje, koja je svjesno i- sa stanovišta straha od suvereniteta koji je već jednom proizveo rat -logično formirana kao zemlja "reduciranog suvereniteta". Bosna i Hercegovina nije ni zamišljena kao potpuno suverena država: njoj su postavljena takva ograničenja da ni njen narod, ni njena politička klasa, ne mogu samostalno odlučivati o budućnosti te zemlje. 2 • Ona je pod de facto međunarodnim protektoratom. Ista je stvar i s Kosovom. O statusu protektorata, a ne potpuno suverene zemlje vizualno svjedoče već i izgledi zastava tih dviju zemalja: te su zastave po boji i poruci izravno povezane s bojama Europske unije - plavom i žutom, a ne s tradicionalnim bojama domaćih nacija: crvenom, bijelom, plavom ili zelenom. Zaključak koji iz toga treba izvući je sljedeći: nije jednostavno postići ni nominalnu, a kamoli imalo smislenu, sadržajnu suverenost. Hrvatska je također u lipnju 1991. proglasila nezavisnost u trenutku kad se radilo samo o vlastitoj odluci, dakle o jednostrano proglašenoj nezavisnosti. To je učinila unatoč upozorenjima- uključu­ jući i američka - da joj nezavisnost neće biti priznata. Učinila je to oklijevajući, više zbog toga što je Slovenija krenula putem nezavisnosti, nego zato što bi sama procijenila da je došlo vrijeme za takav potez. Referendumsko pitanje iz svibnja 1991., kao i izjave političkih lidera -koji su u to vrijeme kritizirali Sloveniju zbog jednostranog "guranja" 11

'4

Više o ovoj tvrdnji, v. Jović (2016.).

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

218

Hrvatske u nezavisnost iz ekskluzivno slovenskih interesa -pokazuju da Hrvatska ni sama nije bila sigurna je li proglašenje nezavisnosti racionalna i, uopće, opravdana odluka.

Pa ipak, činjenica da su samo pola godine nakon čvrstih izjava da priznanja neće biti, Europska zajednica, a uskoro i SAD i drugi relevantni

akteri, priznali državnost Hrvatske može se smatrati njenim vanjskopolitičkim

uspjehom. U tom procesu, kao što ćemo vidjeti iz nekih poglavlja ove knjige, rat je imao najvažniju ulogu. Priznanje Hrvatske uslijedilo je iz više razloga, ali bez rata, ono se ne bi dogodilo, odnosno: ako bi se i dogodilo, to ne bi bilo tako "brzo". Hrvatska nije priznata kad je proglasila nezavisnost (zs. lipnja 1991.), pa je proglašenje nezavisnosti (temeljem referenduma koji je u sebi imao i mogućnost da se Hrvatska uključi u konfederalni savez s drugim jugoslavenskim državama) samo jedan od faktora tog procesa. Odnos prema pitanju priznavanja Hrvatske dramatično je promijenjen pod utjecajem dviju okolnosti: a) odluke Predsjedništva SFRJ iz srpnja 1991. da naredi povlačenje svih jedinica JNA iz Slovenije, čime je jugoslavija de facto odustala od svoje suvere-

nosti u Sloveniji, 2 s i b) ratnih razaranja- naročito u Vukovaru, a dijelom i u Dubrovniku- u jesen 1991., čime je postalo jasno da jugoslavija kao država više ne može jamčiti stabilnost i mir na svom teritoriju te da

stoga treba dati šansu nekoj drugoj državi (u ovom slučaju Hrvatskoj) da pokuša ostvariti te ciljeve. jugoslavija je -upravo u ratu - postala problem, a ne rješenje, i zbog toga je de legitimirana kao subjekt među­ narodne politike. Kao što su i sami hrvatski političari napominjali- čak i javno, a još više u privatnim i neslužbenim razgovorima- rat je ubrzao priznavanje Hrvatske i u tom je smislu bio koristan za to priznanje. Hrvatska je, nominalno, htjela izbjeći posljedice rata koliko je to bilo moguće - ali je istodobno, u stvarnosti, znala da joj rat odgovara, jer de legitimira jugoslaviju, a samu Hrvatsku prikazuje kao žrtvu. Prema

•s O tome v. zapisnike sa sjednica Predsjedništva SFRJ, objavljene u Nikolić i Petrović (2012.)-

posebno drugi svezak: rat u Sloveniji.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

219

mitu o Domovinskom ratu, Hrvatska je bila goloruka, žrtva jedne od najvećih vojnih sila u Europi- Jugoslavenske narodne armije. Ali, mit preskače one činjenice koje želi da zaboravimo. )edna od njih je da se JNA nije spremala za rat protiv svojih državljana i da mobilizacija za JNA u Srbiji nije uspjela. Također da je Hrvatska već krajem 1990. uvozila naoružanje i to je sama i priznavala. Ona je, kao što je dokumentirao tajno snimljen film o uvozu oružja u Hrvatsku, pripremala napade na JNA, pa je uskoro i neke od njih izvela time što je okružila kasarne, isključila im struju i pozvala na predaju. Akcije napada na jedinice JNA uključivale su i napad na pojedince, kao što je onaj ispred zgrade Banovine u Splitu, u kojem je poginuo jedan devetnaestogodišnji vojnikuskoro potpuno "zaboravljen" u narativu o Domovinskom ratu kao isključivo obrambenom. Zvao se Sašo Gešovski i bio je iz Kavadaraca. Slike koje su tada emitirane ubrzo su u javnosti bile potisnute, jer je primat dobila sasvim druga slika: napadi jedinica JNA i onih koje su one pomagale, na civilno stanovništvo u Vukovaru. Pad Vukovara, dakle epizoda najgoreg i najbrutalnijeg rata, bio je ona točka u kojoj se i javno mnijenje, a i politička elita u relevantnim zapadnim zemljama, odmakla od ideje očuvanja)ugoslavije i podržala priznavanje Hrvatske. Rat je dakle u procesu dobivanja međunarodnog priznanja imao ključ­ nu, fundamentalnu ulogu. I on je imao, osim obrambenog, i drugu dimenziju: dimenziju napada na jugoslavenske institucije, na etničke Srbe i one koji su bili zagovornici mirnog, a ne ratnog rješenja jugoslavenske krize. No to su one neželjene epizode koje se danas zaboravljaju, a dijelom i tabuiziraju. Istodobno, prešućuje se da je Hrvatska priznata ne samo zbog promjene međunarodnog gledanja na jugoslavensku krizu jednom kad je ona postala ratna kriza, nego i zbog mira na koji je Hrvatska pristala Sarajevskim sporazumom. Rat je bio povod za oduzimanje međunarodnog priznanja Jugoslavije, a mir jedan od uvjeta za priznavanje Hrvatske. Ona je također priznata i zbog kompromisa koji je postigla s međunarodnom zajednicom u okviru Vanceova plana, temeljem kojeg je pristala na raspoređivanje UNPROFOR-a (mirovne misije Ujedinjenih nacija) kako bi se održao mir između Hrvatske i nepriznate separatističke Krajine, koja je de iure tretirana kao dio

220

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Hrvatske, ali je defacto od nje bila odvojena, na način na koji se kasnije (također temeljem mirovnog sporazuma, Kumanovskog) dogodilo i s Kosovom u odnosu na SR Jugoslaviju. Hrvatska je priznata i zbog obećanja koje je dala Srbima u Hrvatskoj, da će poštovati njihovu kulturnu autonomiju, koja je propisana i Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, koji je Hrvatski sabor usvojio usred rata, 4· prosinca 1991., kao uvjet za međunarodno priznanje. U tom Ustavnom zakonu predviđa se osnivanje općina (područja) s posebnim samoupravnim (autonomnim) položajem, a što se odnosilo na one općine u kojima su Srbi bili u većini. Na inzistiranje samog Badintera, Hrvoje Šarinić (tada predstojnik Ureda Predsjednika) a potom i sam Franjo Tuđman, pisano se obvezuju neposredno pred priznavanje Hrvatske da će poštivati teritorijalnu autonomiju za Srbe u Hrvatskoj (za koje je Badinterova komisija jasno smatrala da nemaju pravo na nezavisnost ni odcjepljenje od Hrvatske). Iz tog obećanja potom proizlaze i amandmani na tekst Ustavnog zakona, koje Hrvatski saborusvaja 8. svibnja rggz., u kojem se više ne spominju općine, nego kotarevi s posebnim samoupravnim (autonomnim) statusom, te se određuje formiranje dva takva kotara: Glina i Knin. Ti kotarevi imali bi svoju skupštinu, izvršno vijeće, predsjednika skupštine i kotarski (okružni) sud, a među nadležnostima bile su i one koje su se odnosile na održavanje reda u okviru posebne policijske uprave." U sastav kotara Knin ušle su tadašnje općine: Knin, Obrovac, Benkovac, Gračac, Titova Korenica i Donji Lapac, dok su u kotaru Glina bile: Hrvatska Kostajnica, Dvor na Uni, Vrginmost i Vojnić. Iako je kasniji razvoj događaja poništio sve ove odredbe i mirovni sporazum, i poziciju UNPROFOR-a i UNPA-zona, i stvaranje kotareva u Hrvatskoj - te su činjenice sastavni dio priče o stjecanju nezavisnosti, a te činjenice mitska interpretacija u potpunosti zaobilazi. Isto tako, u mitskoj interpretaciji devedesetih nema mjesta ni za činjenicu da je mišljenje Badinterove komisije o nezavisnosti Hrvatske

Za puni tekst obje verzije Ustavnog zakona, v. Narodne novine br. 65/91 (za prvu), i 27/92 (za drugu), s pročišćenom verzijom objavljenom u 34/92. '6

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

bilo samo uvjetno pozitivno, odnosno da je to priznanje postalo moguće samo ako se uspostavi mir i ako Hrvatska uvjeri međunarodnu zajednicu da će poštivati prava manjina, a posebno Srba u Hrvatskoj. Jedino su Slovenija i Makedonija u potpunosti zadovoljile Badinterove kriterije, a Hrvatska i Bosna i Hercegovina su ih zadovoljile djelomično, odnosno uvjetno. Iz mitske interpretacije devedesetih godina međutim sve te "nekorisne" a time i "nepodobne" činjenice nestaju, kao da ih nije bilo. Iz te interpretacije također nestaje i samo referendumsko pitanje, koje je korišteno da bi se proglasila nezavisnost. Na referendumu koji je održan 19. svibnja 1991. građani Hrvatske odgovarali su na dva pitanja: jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)? 1:

jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ?) Rezultat je bio jasan - možda čak i jasniji od samih referendumskih pitanja.'' u odgovoru na prvo pitanje, 93.24% onih koji su pristupili

Ovako složena pitanja, koja u sebi sadrže i konfederaciju i autonomiju, mogu poslužiti kao dokaz da je čak i u svibnju 1991. Franjo Tuđman bio nesiguran želi li dovoljna većina građana Hrvatske punu nezavisnost. To ne iznenađuje s obzirom na preference građana iz 1990. godine. li

222

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

referendumu (a glasalo je 83.56% onih s pravom glasa), odgovorilo je: "da", a4.15% "ne". U odgovoru na drugo pitanje, za je bilo 5.38%, a protiv 92.18% građana. 28 Građani Hrvatske izjasnili su se nedvojbeno protiv toga da Hrvatska ostane u jugoslaviji. No kad se danas interpretiraju rezultati tog referenduma, ističe se samo da su se pritom građani izjasnili za nezavisnost Hrvatske, za njenu državnu samostalnost. To je točno, ali je isto tako točno i ono što se ne ističe: da su se istom prilikom izjasnili i za mogućnost da Hrvatska s drugim republikama jugoslavije uđe u konfederalne aranžmane, te da će ona jamčiti kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj. Takva selektivnost je tipična za mitove: oni biraju samo ono što je "korisno", a potiskuju sve ostalo.

z. Teritorijalna reintegracija zemlje Hrvatski nacionalizam osigurao je nezavisnost u granicama u kojima je Hrvatska bila u jugoslaviji. Iako on sebe prikazuje kao glavnog protivnika jugoslavije i njenog socijalističkog poretka (koji naziva totalitarnom diktaturom), hrvatski nacionalizam pozivao se na Ustav socijalističke jugoslavije kako bi opravdao "pravo na samoodređenje" i pravo na granice kakve su ustanovljene upravo od komunističkih vlasti, bez ikakvog referenduma ili konzultiranja, a kamoli ozbiljnog uključivanja glasa naroda. štoviše, nacionalisti su u potpunosti prihvatili legitimitet AVNOj-a kad se radilo o federativnom uređenju jugoslavije i o konstitutivnosti naroda jugoslavije, te odluku referenduma o monarhiji ili republici iz studenog 1945., kojom je u cijeloj jugoslaviji uvedeno republikanska uređenje, pa je time i federalna Hrvatska postala Narodna Republika Hrvatska. Zaboravlja se staljinistički karakter AVNOj-a, kao i neliberalni karakter tog referenduma. Djelomično,

V. http://www.izbori.hr/arhiva/pdf/I99I/I99I_Rezultati_Referendum.pdf. Pristup: r. svibnja 2017.

18

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

hrvatski nacionalisti prihvaćaju i odluke ZAVNOH-a, naročito kad se radi o onima koje potvrđuju simboličku državnost- ne i o onima koje se odnose na ravnopravni status Srba u Hrvatskoj. Kao što srno već rekli, uloga Srba u partizanskoj borbi namjerno se umanjuje ili relativizira. Ukinut je, s tom svrhom, i nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja, a radikalna desnica početak ustanka u Srbu smatra "četničkim ustankom", kao što tvrdi da je većina Srba koji su u partizanskim uniformama dočekali kraj rata u partizane ušla iz četničkih redova. Imena Srba partizana su uklonjena manje-više u cijeloj Hrvatskoj iz naziva ulica i trgova (npr. Ulica Rade Končara u Zagrebu), dok se parola hrvatskih partizanskih jedinica o "bratstvu i jedinstvu hrvatskog i srpskog naroda" redovito reducira na "bratstvo i jedinstvo", ako se i to spominje.

U sva tri slučaja, treba primijetiti, radi se o odlukama koje su izravan rezultat rata, ili su čak (u slučaju U. zasjedanja AVNOJ-a) i donijete tijekom rata. Rat je bio izvor legitimit~ta za socijalističku Jugoslaviju, a tako isto i za samostalnu Hrvatsku koja je- uz odluke donijete tijekom Domovinskog rata nominalno prihvatila i one odluke koje su joj odgovarale iz prošlog rata. U Hrvatskoj će se stoga uskoro uspostaviti mantra, koja će imati elemente ustavnog mita, da je Hrvatska uspostavljena kako na Domovinskom ratu, tako i na odlukama koje svoje izvorište imaju u antifašističkoj borbi, tj. u Drugom svjetskom ratu. Taj konstrukt - koji u stvarnosti nisu prihvaćali ni partizani iz onog starog, ni branitelji iz ovog novog rata - ima svoju svrhu, makar jednim dijelom, u pravnoj i političkoj utilitarnosti. Teško da bi se moglo inzistirati na

državnosti, konstitutivnosti, pravu na samoodređenje i odcjepljenje (ili: ''do odcjepljenja", ovisno o interpretaciji), te postojećim granicama Hrvatske, ako bi se u potpunosti i u svemu odbacile tekovine Drugog svjetskog rata. Druga stvar koja se, pritom, također zaboravlja jest- da je Badinterova komisija pri određivanju granica prihvatila načelo uti possidetis, a ne samoodređenja naroda, tako da je pozivanje na načelo samoodređenja

224

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

naroda manjkavo i nepotrebno, barem kad se radi o granicama. Da se poštivala načelo samoodređenja naroda, trebalo bi prvo definirati- tko/ što je narod, a to je - kao što smo već pokazali - u jugoslavenskim okolnostima bilo nemoguće bez kontroverzi koje su vodile u sukob. Otvorilo bi se pitanje -postoji li jugoslavenski narod i ima li on pravo na samoodređenje? A u hrvatskim okolnostima, postoji li jedan ili više naroda, i koji su to narodi? Načelo uti possidetis uspjelo je izbjeći ta pitanja, oslanjajući se na to da granice medu novim državama moraju biti iste kao što su bile i u jugoslaviji: pritom ne pitajući za legitimnost tih granica, kao što to pitanje nisu postavljale ni u odnosu na imperijalno nasljeđe granica pri određivanju granica novih nacionalnih država u postimperijalno doba. Umjesto toga, kreatori novog hrvatskog identiteta poslužili su se metodom pick and mix (odaberi i pomiješaj). Iz nasljeđa Drugog svjetskog rata i socijalističke revolucije (a zapravo, iz lenjinistička-staljinističkog nasljeđa koje je u sebi nosio i sam Franjo Tuđman, kao što pišem na drugom mjestu, )ović, 2015.), odabrali su određene elemente- one koji su im koristili, uglavnom povezane sa statusom hrvatskog naroda u jugoslaviji- a odbacili sve ostalo (uključujući ne samo socijalističku ideologiju, ne sasvim i praksu, nego i one mehanizme i jamstva koja su dana Srbima u Hrvatskoj kako bi ostvarili određeni oblik autonomije u odnosu na većinu u Hrvatskoj). Već sam pokazao način stvaranja jugoslavije kroz mit: idealiziranje nekih, a tabuiziranje drugih događaja. 29 No slična se matrica stvaranja nove hrvatske države kroz mit ponovila i devedesetih godina.

Pa ipak, bez obzira na slovo, duh i interpretaciju socijalističkih ustava i ustavnih rješenja- pa i granica- njih ne bi bilo moguće obraniti bez ratnog uspjeha. Današnje granice Hrvatske obranjene su (ili- ponovno

O tome su pisali Nikolić (2015.) i Škrbić Alempijević i Mathiesen Hjemdahl (2006.).

'9

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

uspostavljene) zbog rata i u ratu. U tom smislu, Hrvatska je doista vodila rat za svoje teritorije, za one koje su joj pripadale i koje je izgubila zbog jednostrane secesije. Upotreba vojne sile da bi se osigurala opstojnost zemlje - odnosno da bi se ona teritorijalno reintegrirala nije najbolje rješenje, ali je dopušteno i plauzibilno. To rješenje pokazuje neuspjeh politike i diplomacije, ali za taj neuspjeh obje strane u sukobu uvijek krive onu drugu- nikad sebe. Vojna reintegracija teritorija, koja je bila

obavljena brzo i efikasno, uz žrtve koje nisu izazvale paniku u među­ narodnoj javnosti, pa time ni njenu reakciju, omogućila je Hrvatskoj da ostvari jedan od svojih glavnih vanjskopolitičkih (i unutarnjepoliciljeva.

tičkih)

Druga je stvar to što suvremeni hrvatski mitotvorci ni ne pokušavaju razmisliti o širim implikacijama svog zaključka o tome da svaka država

ima pravo na upotrebu sile kako bi se obranila, odnosno (a u tom ''odnosno" je takoder nova kontroverza) kako bi spriječila secesionizam i vratila u svoj ustavno-politički poredak teritorije koji su jednostrano

proglasili nezavisnost. Pravo na obranu od vanjske agresije ima svaka zemlja, ali "pravo na obranu od secesionizma" daleko je kontroverznije i ni izbliza unisono prihvaćeno. Secesionizam je u mnogim zemljama -naročito u liberalnim demokracijama, npr. u Velikoj Britaniji -legalna

politička

doktrina. Nije protuzakonito biti separatist. Separatističke stranke (npr. Škotska nacionalna stranka) legalno djeluju i čak štoviše -upravljaju Škotskom i odlučuju (nakon parlamentarnih izbora iz 2014. čak i s velikim brojem zastupnika) o britanskim zakonima. Separatizam

-kao i unionizam- dopuštene su doktrine, ali nije dopušteno koristiti nasilje niti separatistima ni unionistima. Nasilje je zabranjeno, ideje nisu. Na nasilje, a ne na ideju, država reagira (najčešće odmah, ne če­ kajući da se stvori rat, ili čak i preventivno) kako bi se izbjegle mnogo gore posljedice. Upravo zato što oko "prava" na upotrebu sile kako bi

se teritorijalno reintegrirala raspadnuta zemlja postoje kontroverze, hrvatski mitotvorci inzistiraju na tome da je rat u Hrvatskoj bio samo međunarodni sukob u

kojem je Srbija (ili SR Jugoslavija) bila agresor i

okupator, a Hrvatska žrtva agresije. Ova druga dimenzija- separatizam

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

226

i secesionizam - u mitovima se nikad ne spominje, da se ne bi ušlo u "sivu zonu" u kojoj bi se moralo objasniti zašto je separatizam valjani razlog za vojno-policijsku intervenciju. Posebno stoga što bi to pitanje, kad bi bilo otvoreno (a nije jeru Hrvatskoj vlada paničan strah od ideje "građanskog rata", spominjanje kojeg u kontekstu Domovinskog rata sudac Ivan Turudić želi proglasiti kaznenim djelom) 30 zapravo imalo ulogu "bumeranga". Naime ako svaka država ima pravo upotrijebiti vojno-policijsku silu kako bi reintegrirala vlastiti teritorij, odnosno spriječila jednostrani separatizam nekog od njenih teritorija- onda se postavlja pitanje: je li to pravo imala i jugoslavija? )e li jugoslavija imala pravo na jednostrano proglašenu nezavisnost Slovenije i Hrvatske, a posebno na prve konkretne akcije napada na karaule i granične prijelaze između jugoslavije (tada još uvijek jedine međunarodno priznate zemlje) i Austrije, reagirati upotrebom vojnih i policijskih snaga? To je teško, preteško pitanje za hrvatske mitotvorce -pa ga jednostavno ignoriraju. Da bi ga mogli ignorirati, oni nikad ne spominju separatizam ili secesionizam, dva pojma koja ustvari najbolje opisuju karakter političkog programa i akcija krajinskih Srba u 1990.-1991. Krajinski Srbi nisu bili nikakvi "agresori" ili 0kupatori", kao što to nisu bili ni istarski Talijani u Drugom svjetskom ratu, ni bosanski Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini, ni Albanci na Kosovu ... Nitko ne može biti okupator u zemlji u kojoj je rođen i čiji je - uostalom - državljanin. Ili, ako se prihvati takva kvalifikacija i ta mogućnost, onda se ona mora odnositi 11

10 Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, sudac Ivan Turudić, predložio je u ožujku 2015. da se u kazneni zakon uvede kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata. Predložio je da se s tri do pet godina zatvora kažnjava iznošenje teza "poput onih da Domovinski rat nije bio obrambeni, da nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišće­ nje". Obrazlažući svoj prijedlog, Turudić je rekao da su "jedna stvar pojedinačni zločini, a sasvim drugo kad se kompletne vojne operacije nazivaju zločinom". Za detalje v. http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/trazim-zatvor-za-sve-koji-kazu-da-je-domovinski-rat-bio-gradanski-a-akcija-oluja-etnicko-ciscenje/488407/. Pristup: 6. ožujka 2017.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

227

i na Hrvatsku, čiji bi napadi na Jugoslaviju (npr. na kasarne JNA u Hrvatskoj) također morali u tom slučaju biti tretirani kao agresija. Možda se radilo o nekoj "unutarnjoj agresivnosti", iako takav pojam ne samo da nije jasan, nego je i neupotrebljiv sa stanovišta međunarodnog prava. No svakako se radilo o separatizmu i težnji za- najprije - očuvanjem Jugoslavije kao države, a potom, kad to više nije bilo moguće- ujedinjenjem po etnonacionalnoj osnovi u novu državu: Srbiju. Balvani se ne postavljaju u aktu agresije ili osvajanja- jer za osvajanje oni samo smetaju. No za odcjepljenje su korisni. Nema dvojbe da je Republika Srpska Krajina, koja nikad nije dobila međunarodno priznanje, čak ni od Srbije, bila secesionistička jedinica. Ali, ona se danas tretira samo kao rezultat okupacije i agresije- u čemu također ima istine, jer bi bez materijalne, vojne i političke podrške tadašnje Srbije ona teško nastala i još se teže održavala. Međutim ključna njena karakteristika - separatizam - ostaje nespomenuta.

To se čini, između ostalog, i zato što je cilj hrvatskog nacionalizma bila reintegracija teritorija, ali ne i reintegracija ljudi (odnosno: Srba) koji žive na tom teritoriju u ustavnopolitički poredak Hrvatske. Hrvatska je uspješno ujedinila teritorije, ali je po pitanju integriranja Srba s tih teritorija ili njihovu povratku ako su s njih izbjegli, učinila malo i uglavnom samo ono što je morala pod međunarodnim pritiskom. Cilj ratnih operacija koje su se vodile u 1995., kao i političkih akcija koje su prethodile i slijedile tim operacijama, bio je između ostalog i smanjenje broja Srba u Hrvatskoj na mjeru koja bi bila dovoljno mala da Srbi, kao što je rekao Franjo Tuđman, praktički nestanu. Dok im nisu zadani "takvi udarci da oni praktički nestanu", ll ni rat ni politika neće mirovati. Rat je u tome imao ključnu ulogu, i bio je - s pozicije hrvatskog etnonacionalizma- iznimno uspješan. Ali, za etnonacionaliste, svaki

Za diskurs Franje Tuđmana koji otkriva njegove namjere pri planiranju i izvoBrionsketranskripte, http://www.index. hr/vijesti/clanak/procitajte-brijunske-transkripte-glavni-dokaz-haskog-sudaIS473IB.aspx. Pristup: 6. ožujka 2017. l'

đenju akcije Oluja u kolovozu r995., v. tzv.

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Srbin u Hrvatskoj je i dalje "agresor", "velikosrbin" i po definiciji an· ti-Hrvat. Svaki Srbin, pa i ovih r86.ooo koliko ih je u Hrvatskoj danas ostalo, predstavlja za etnonacionalističke militariste i totalitariste sigurnosnu prijetnju. Njihov je cilj potpuni, a ne samo "praktički" nestanak Srba iz Hrvatske. Držanje rata u stalnom fokusu kad se radi o srpsko·hrvatskim odnosima ima, između ostalog, i tu svrhu.

3· Etnička homogenost Hrvatske Treći veliki uspjeh

hrvatskog etnonacionalizma u devedesetim godinama odnosi se upravo na politiku i praksu etničkog inženjeringa unutar same Hrvatske. Hrvatska je prije rata (prema popisu iz 1991.) imala 581.663 stanovnika koji su se izjašnjavali kao Srbi ili Srpkinje po narodnosti, da bi na popisu stanovništva iz 2001. taj broj smanjen na 201.631. U sljedećih deset godina- iako nije bilo rata- trend smanjivanja broja Srba u Hrvatskoj se nastavio, pa je na popisu iz 2011. Srba bilo 186.633. Udio pripadnika manjina u Hrvatskoj smanjen je s 22 posto prije rata (1991.) na 7,5 posto nakon rata (2001.). Prema zadnjem popisu stanovništva- iz zon.- od ukupnog broja stanovnika, 90,42 posto su etnički Hrvati. Time je Hrvatska postala jedna od najhomogenijih postjugoslavenskih država: možda samo uz Kosovo. Čak je i u Sloveniji 2002. bilo više "drugih" (u postocima) nego u Hrvatskoj. Prema popisu stanovnika Slovenije, 2002. bilo je 83,r posto etničkih Slovenaca- pet posto manje nego na popisu iz 1991. - što pokazuje da je trend obrnut nego u Hrvatskoj. U Sloveniji je primjerice 1991. bilo 88,3 posto stanovnika koji su za sebe rekli da pripadaju većinskoj grupi, odnosno da su po narodnosti Slovenci, dok je te godine u Hrvatskoj etničkoj većini pripadalo 78,1 posto stanovnika. Od svih postjugoslavenskih država, u Hrvatskoj je proces etničke homogenizacije imao najvećeg uspjeha. Taj uspjeh hrvatskih etnonacionalista može se pripisati samo ratu, u koji uključujemo i napade na Srbe i Srpkinje prije početka vojnih djelovanja, tj. prije kolovoza r991., uključujući i napade na njih u dijelovima Hrvatske koji su bili izvan Krajine. U Vukovaru je tako prije samih

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

vojnih operacija koje su počele u kolovozu 1991., stradao velik broj Srba, koji su bili žrtve nasilja paravojnih formacija P Bez rata, a potom i mjera koje su bile povezane s ratom (asimilacija, odlazak državljana koji su pripadali etničkim manjinama, naročito Srba i dr.), trenda etnohomogenizacije ne bi bilo, ili barem ne u tolikoj mjeri. Posebna, a u okvirima kulture mitotvoračkog falsificiranja uglavnom "zaboravljena", činjenica je "nestanak" Jugoslavena u Hrvatskoj. U 1981., godini kad je jugoslavenski socijalistički patriotizam bio još pod snažnim mobilizirajućim utjecajem smrti Josipa Broza Tita, na popisu stanovništva u Hrvatskoj se 379.057 osoba izjasnilo kao jugoslaveni u smislu nacionalne pripadnosti. To je bilo 8,2 posto ukupnog broja stanovništva u Hrvatskoj - a u jugoslaviji kao cjelini udio jugoslavena bio je 5.4 posto. Dakle u Hrvatskoj je postotak jugoslavena bio veći nego u jugoslaviji kao cjelini i - uz Vojvodinu u kojoj je također bilo 8,2 posto jugoslavena- najveći u cijeloj jugoslaviji.n Partijski i državni vrh tada se zabrinuo zbog tog trenda, jer je socijalistička jugoslavija bila utemeljena na ideji da jugoslavenska nacija ne postoji i da je ne treba konstruirati. štoviše, smatrali su da je ideja jugoslavenstva, naročito u nacionalnom smislu, izraz antisocijalističkih

O nekim slučajevima stradanja civila prije vojnih akcija, v. http://www.h-alter. org/vijesti/vukovar-ljeto-1991. Pristup: 6. ožujka 2017. Prema nekim međunarod­ nim izvještajima, u Gospiću, gdje je također djelovalo nekoliko Merčepovih jedinica, 16.listopada 1991. ubijeno je 150Srba. Izvještaj američke obavještajne agencije CIAgovori da je uništeno 180 srpskih sela, protjerano oko 75 tisuća Srba, a oko tri tisuće da ih je nestalo. V. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/cia-o-ulozi-mercepa-u-zlocinima-nad-srbima.html. Pristup: 6. ožujka 2017. H Postotak Jugoslavena ("u smislu etničke pripadnosti") značajno se razlikovao od republike/pokrajine do republike/pokrajine. Najmanji je bio na Kosovu: o,o2% i u Makedoniji: 0,1%. U Sloveniji se 1,4% stanovništva tako izjasnilo. U "užoj Srbiji" (Srbiji izvan pokrajina): 4,7%, a u Crnoj Gori: 5,3%. Najveći je bio postotak Jugoslavena u Hrvatskoj i Vojvodini (po 8,2%) te Bosni i Hercegovini (7,9%). U Jugoslaviji je bilo 1.219.045 Jugoslavena. Za jugoslavenstvo, v. Matvejević (1984.).

1'

ZJO

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

orijentacija onih koji je zagovaraju- jer je suviše slična ideologiji i praksi Kraljevine SHS (pa i Kraljevine Jugoslavije, makar do sporazuma Cvetković-Maček iz r939.) ili, na drugoj strani, staljinizmu, čija je glavna ideja bila centralizacija (iako je Staljin bio tvorac ideje o "pravu na odcjepljenje", koja je od njega i preuzeta u jugoslavenskom diskursu i u nor-

mativnim dokumentima, pa je ta interpretacija bila kontroverzna). Izražavanje nacionalne pripadnosti na taj način bio je, između ostalog, i protest protiv sistema i njegove ideologije. Jugoslaveni su u socijalističkoj Jugoslaviji bili praktički "izbrisani" ili, u najboljem slučaju,

tolerirani kao "ostali". Tretirani su kao "Bosanci" u današnjoj Bosni i Hercegovini. Sve je bilo podređeno ideji da je Jugoslavija država postojećih malih južnoslavenskih naroda i dvije veće narodnosti (Albanaca i Mađara), te da u njoj treba zaštititi i ojačati te male nacije - a ne ih prisiliti na asimilaciju i nestajanje. Jugoslaveni su međutim bili ne samo oni koji se nisu mogli ili htjeli opredijeliti i za jednu od postojećih nacija -jer, i u tom sustavu, kao i u suvremenoj Hrvatskoj, bilo je dopušteno deklarirati se samo kao pripadnik jedne nacije, ne dviju ili više (za razliku od državljanstva koje je i tada moglo biti dvostruko ili višestruko ... no nacija je bila i ostala važnija od države),.- nego i oni koji su to učinili kao oblik političkog protesta protiv dezintegracije zemlje ili u strahu od toga da bi se ti trendovi mogli pojaviti. Bio je to, naročito u r98r., izraz političke odanosti konceptu Titove Jugoslavije. Iako služ-

bena ideologija nije znala što da radi s takvom "anomalijom", nije zabranjivala slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, pa je dopuštala

Da je nacija važnija od države, a nacionalnost od državljanstva, svjedoči i to što popis stanovništva (dakle službeni akt države) dopušta da se građanin izjasni kao osoba s dvojnim ili višestrukim državljanstvom (što je, uostalom, i česta činjenica), ali ne dopušta se da ima dvije nacionalnosti. Državljanstvo tako može biti "podijeljeno" i "pluralistično", a nacionalnost ne- ona mora ostati "čvrsta" i "nepomućena". U stvarnosti međutim i ta kategorija je fleksibilna, kao što pokazuju primjeri iz Crne Gore (gdje je oko 20 posto stanovništva promijenilo nacionalnost između dva popisa, 1991. i 2003.), kao i primjer promjene imena najveće nacije u Bosni i Hercegovini, koja se 1993. preimenovala iz Muslimani u Bošnjaci.

14

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

2JI

i kategoriju "Jugoslaven", doduše tretirajući jugoslavenstvo ni kao narod ni kao narodnost, nego kao jednu podvrstu kategorije "nisu se nacionalno izjasnili". U toj su kategoriji na popisu iz 1981. bili još i oni koji se "nisu nacionalno izjasnili ni opredijelili prema čl. 170 Ustava SFRJ" te oni koji su se "izjasnili u smislu regionalne pripadnosti". Jugoslavena je u Hrvatskoj na popisu koji je obavljen u toku srpsko-hrvatskih napetosti 1991. još uvijek bilo ro6.041, što je bilo 2,2 posto stanovništva.

Gdje su ti ljudi danas? što se s njima dogodilo? Opcija "Jugoslaven" više ne postoji u rubrikama popisa stanovništva, ali ipak se pod "ostalo" 331 građanin na popisu stanovništva 2011. izjasnio da je Jugoslaven. Zadnji put kad je u popisu stanovništva postojala kategorija "Jugoslaven", zooi., kao Jugoslaveni izjasnilo se 176 građana Hrvatske. Ako je nacionalnost važna kategorija za identitet na ovim prostorima, ako ona, kako etnonacionalisti tvrde, čini bit onoga što smo (i što su oni Drugi), kako to da upravo etnonacionalisti ignoriraju najprije postojanje, a potom i nestanak jedne identitetske grupe koja je prije 40 godina imala dvostruko više pripadnika od današnjeg broja Srba u Hrvatskoj? Hrvatski etnonacionalisti- kao, uostalom, i etnonacionalisti u drugim

postjugoslavenskim

državama~

na Jugoslaviju gledaju kao na na-

metnutu, umjetnu, "neprirodnu", u potpunosti konstruiranu a ne sui generis "tvorevinu", a nacionalno izjašnjavanje Jugoslavena smatraju

izrazom neprijateljstva prema Hrvatskoj (orjunaštvo, unitarizam), prisile (koje u tom smislu nije bilo) ili genetike ("miješani brakovi"). Dakle nestanak te zajednice ignoriraju ili ga pozdravljaju. Međutim nestanak čitave jedne identitetske grupe u Hrvatskoj izravan je rezultat raspada Jugoslavije i rata, koji su dotakli- u slučaju ovih ljudi- osobni identitet, ograničavajući slobodu izbora i izjašnjavanja. Svaki od ovih ljudi, )ugaslavena, doživio je identitetska nasilje kakvo nijedan Srbin ili Hrvat nikada u Jugoslaviji nije doživio. Srbi i Hrvati su preživjeli Jugoslaviju - Jugoslaveni nisu. Nasilje koje im je oduzelo pravo da budu što jesu i što su htjeli ostati, nastavlja se i danas, zs godina nakon proglašenja

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

nezavisnosti. Glavna parola šatoraša i drugih radikalnih etnonacionalista upravo je usmjerena prema njima: "1991. protiv Jugoslavije, zor4./I5. protiv jugoslavena!" Na tome da su jugoslaveni najveća opasnost za Hrvatsku inzistira u svojim javnim istupima i donedavni član Vijeća za domovinsku sigurnost predsjednice Republike, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo. "Problem Hrvatske su jugoslaveni, odnosno nositelji unutarnje agresije", rekao je on 2013., a potom i kasnije.ls Između ostalog, i mene osobno svrstao je u "unutarnje agresore" i Jugoslavene,'' rekavši: "Kod predsjednika josipovića kao savjetnik i glavni analitičar sjedi Dejan )ović, ortodoksni jugoslaven. jugoslaveni su za Hrvatsku opasniji od Velikosrba. jugoslaveni su najveći problem Hrvatske danas." Totalitaristi, pritom, ne dopuštaju nikome da se sam odredi o svom identitetu- uzimaju si za pravo da to učine umjesto pojedinca, svodeći ga stoga na objekt i desubjektivizirajući ga. Samoodređenje pojedinca, za njih, ne postoji, kao ni samoodređenje za druge zajednice - iako se upravo na samoodređenje (kad se radi o njihovom narodu) uvijek pozivaju kao na neotuđivo pravo. To su učinili i s Jugoslavenima, koje su prisilili da nestanu. Nestanak jugoslavena, njihovo brisanje iz popisa stanovnika ali i iz svijesti i sjećanja ljudi koji su se tako osjećali, otvara međutim i pitanje budućnosti Srba u Hrvatskoj. Ako su nestali jugoslaveni, kojih je bilo

15 V. Novi List od 13. svibnja 2013: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Domazet-Loso-na-obiljezavanju-Tudmanovog-rodendana-Problem-Hrvatske-su-Jugoslaveni?articlesrclink=related. Pristup: 4. rujna 2ors. također njegov intervju U Vijencu, br. sr6-17, od 12. prosinca 2013. Dostupno: http://www.matica.hr/vijenac/si6%20·%20517/Jugoslaveni%20Uni%CS%Aitavaju%20hrvatsku%20dr%C5%BEavu/. Pristup: 7. ožujka 2017. Taj intervju objavljen je pod naslovom: "Jugoslaveni uništavaju hrvatsku državu". 16 O tome v. http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/domazet-loso-u-emisiji-markov-trg-najveci-problem-hrvatske-su-politicki·jugoslaveni-132723/. Pristup: 7· ožujka 2017.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

233

379.000, hoće li nestati i Srbi, kojih je danas u Hrvatskoj r86.ooo? Ta dva pojma - Srbi i Jugoslaveni, odnosno Srbija i Jugoslavija - nerazdvojno su povezani u diskursu hrvatskog etnonacionalizma, a također (još uvijek) i u diskursu mnogih Srba u Hrvatskoj, pa i drugdje. U diskursu hrvatskog nacionalizma, srpstvo i jugoslavenstvo u velikoj se mjeri preklapaju, pa se ponekad koriste skoro kao sinonimi. Borba protiv Jugoslavije tako se proglašava borbom protiv Velike Srbije. Jugoslavenska armija je "srbočetnički agresor", a o Jugoslaviji se govori kao o zemlji u kojoj je- i to od njena početka do kraja- postojala srpska dominacija. Jugoslavenstvo i srpstvo povezuju se i kroz - danas manje-više standardnu i uobičajenu - interpretaciju prema kojoj su se brojni rojalisti ("četnici") pridružili partizanima pred kraj rata, te su stoga činili velik dio narodnooslobodilačke ("partizanske") vojske u trenutku oslobođenja, 1945. Time se potom objašnjava njen - za Hrvate "okupatorski"- karakter. Takva interpretacija jugoslavenstva omogućava da se ono konfrontira s hrvatstvom i da mu postane određuj uće i konstituirajuće Drugo. I u odnosu na suvremeni srpski nacionalizam, jugoslavenstvo ima manje-više isti karakter. Za srpske etnonacionaliste, Jugoslavija je od početka do kraja bila velika pogreška, usmjerena na podčinjavanje i sputavanje srpskog naroda i interesa Srbije. Karađorđevići su, prema toj interpretaciji, bili ili naivni ili izdajnici - iako, paradoksalno - ima i onih srpskih nacionalista koji su istodobno i monarhisti. Jugoslavija je, za srpske i hrvatske nacionaliste, bila tamnica naroda iz koje je trebalo što prije izaći. I jedni i drugi tvrde pritom da "mentalno", odnosno identitetski, još uvijek "živimo u Jugoslaviji" te da ona i dalje - čak i 25 godina nakon njene smrti u Hrvatskoj (a rs od kraja zadnje Jugoslavije -Savezne Republike Jugoslavije u Srbiji)- predstavlja glavni razlog neuspjeha u konsolidiranju suvremenih nacionalnih država. Preduvjet prekida s Jugoslavijom jest: nestanak Jugoslavena. Zato oni predstavljaju, kao što kaže, Domazet-Lošo, glavnog neprijatelja. Makar ih bilo manje nego što ih može stati u osrednji sveučilišni amfiteatar, prijetnja koju predstavljaju veća je od bilo koje druge.

234

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Strah od nestanka -i svakako: osjećaj neravnopravnosti, diskriminiranosti i sumnjičenja za agresiju i okupaciju, za neprijateljstvo prema Hrvatima i Hrvatskoj - danas je jedna od glavnih identitetskih osobina Srba u Hrvatskoj. S iskustvom koje imaju i sjećanjem koje nose u sebi (ili im je nametnuto izvana - konstruiranjem i propagiranjem), oni žive u neizvjesnosti za svoju budućnost, ili čak i u iščekivanju svog nestanka, za koji mnogi od njih smatraju da je neizbježan." Na mnogim mjestima nailaze na prepreke - od povratka u Hrvatsku, teškoća pri zapošljavanju, do svakodnevnih situacija koje su izraz ponekad otvorene, a ponekad suptilne diskriminacije. Zaposlenost Srba u javnim službama je daleko ispod prosjeka, a stanje se ne popravlja, unatoč svim zakonskim "rješenjima".'' Stambeni objekti u kojima su Srbi imali

l7 Za to v. Škiljan (2014.). Škiljan navodi iskaze anketiranih Srba iz Hrvatske te zaključuje;

"Nema sumnje da su Srbi u Hrvatskoj pred izumiranjem. Mladi naraštaji u depopuliranim dijelovima Hrvatske (poput Banije, Korduna, Like i dijelova zapadne Slavonije) nemaju nikakve šanse za prosperitet i posao, pa se ionako mali broj mladih seli u veće gradove i u strane zemlje. Populacijski fond Srba u Hrvatskoj otišao je već 1995. godine u Srbiju i drugdje u inozemstvo i ondje pronašao neki drugačiji život od kojeg ne namjerava odustati vraćajući se u srušene kuće, polunapuštena sela i na nesigurnu egzistenciju. Stari ljudi su se vratili zato da bi umrli na svojoj zemlji i u svojoj kući. Asimilacija koja je prisutna od ratnih vremena, posebno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u velikim gradovima, pospješena je nakon rata stigmatizacijom Srba i etnomimikrijom, a ubrzana je i zbog brojnih miješanih brakova. Visok mortalitet srpskog stanovništva koje je u ruralnim zonama uglavnom staro doveo je Srbe u Hrvatskoj u položaj čuvara imena i grobova. Činjenica je da su Srbi u većini krajeva danas brojniji na grobljima nego u naseljima" (Škiljan, 2.014.:1J3). 18 Primjerice u općini Dvor, u kojoj je 6r posto stanovništva srpske nacionalnosti, u javnim službama ima samo z6 posto zaposlenika Srba. U Kninu, u kojem ima zr posto Srba, među zaposlenicima u javnim službama ih je samo osam posto. V. http:// www.vecernji.hr/hrvatska/srbi-se-teze-zaposljavaju-i-trpe-nasilje-Iozo6o8. Pristup: 4· travnja ZOI]. U ZOO]. je u Glini, u kojoj ima z8,7% Srba, u javnim službama radilo samo I,I% (četvoro) Srba. U Petrinji, gdje Srba ima IZ%, u javnom sektoru ih je samo 1,4%, a u Topuskom (z9,6% Srba)- samo 4,6%. V. http://www.jutarnji.hr/ arhiva/srbinu-lakse-postati-doministar-nego-policajac-u-h.-kostajnici/3Z68778/. Pristup: 4· travnja ZOI]. Prema podacima Ministarstva uprave, u veljači zoro. je među svim zaposlenima u tijelima državne uprave (tada ih je bilo 51.426), Srba tek

NAKON RATA: STII'ARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTII'ORSTVA

235

stanarsko pravo prije rata, ne vraćaju im se. Politički nekorektan govor se nastavlja- i sve manje se primjećuje i problematizira. Intenzivira se i govor mržnje - usmjeren uglavnom prema Srbima. Povici na stadionima - uključujući i ''Ubij Srbina!" - postaju pravilo, a ne izuzetak. Pozivi na rehabilitaciju ustaštva i ustaških simbola dolaze sada ne više s margine društva, nego i iz "uglednih" institucija, kao što su Katolička crkva, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatska radiotelevizija. Napadi na glavne političke i društvene vođe Srba, na njihovu intelektualnu i društvenu elitu, postaju sve učestaliji i počinju se događati čak i u mainstream medijima.l9 HDZ, stranka koja je dvijetisućitih bila u koaliciji sa SDSS-om (Samostalnom demokratskom srpskom strankom), u doba Tomislava Karamarka je smatrala da je ta koalicija bila ponižavajuća. 40 O Srbima u Hrvatskoj danas se govori uglavnom u kontekstu "parazita" koji troše novac hrvatskih poreznih obveznika ("od svega hrvatskog, draga im je samo kuna"), a etnonacionalisti traže da se s tim prestane. Podrazumijevaju naime da Srbi ne rade i ne doprinose ništa tom proračunu, nego ga samo troše. Stvorila se široko rasprostranjena interpretacija da su Hrvatskoj Srbi samo teret: da njihovi političari samo ••zanovijetaju", da rade protiv Hrvatske, da su samo zbog "privilegija" posebnih nacionalnih listi i dobili saborske mandate, a u stvari su "izdajnici" koji rade protiv zemlje u kojoj žive. U Vukovaru,

3,9 posto (2.017 zaposlenih). U vladinim uredima- tek 4,6 posto (24 od 527). Plan je bio da se postotak Srba među državnim službenicima i namještenicima poveća do 2014. godine na 5,5 posto. V. http://arhiva.portalnovosti.com/20II/04/lazio-nadzastupljenosti-manjina/. Pristup: 4· travnja 2017. l9 Za najnovije podatke o povećanju intenziteta govora mržnje i broja napada na Srbe u Hrvatskoj, v. Bilten SNV-a: "Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u Hrvatskoj", predstavljen 7· ožujka 2017. U biltenu se navodi da je u 2016. bio čak 331 slučaj nasilja, govora mržnje ili revizionizma koji je za metu imao Srbe u Hrvatskoj, dok je 2014. taj broj bio: 84. V. http://snv.hr/file/bilten/file/ bilten-IO.pdf. Pristup: 7· ožujka 2017. Također v. Čolović i Opačić (2017.). 4o v. izjavu Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a na T-porta/u od 7· svibnja 2012. http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/I92226/Koalicija-sa-SDSS-om-bila-je-ponizavajuca.html. Pristup: 4· rujna 2015.

236

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

gdje je još jedino ostao značajan broj Srba- zahvaljujući Erdutskom sporazumu koji ima karakter međunarodnog sporazuma - agresivno se i bez ikakvog obzira prema Srbima onemogućava provedba zakona o "dvojezičnosti" (a zapravo o upotrebi ćirilice u javnom prostoru). Tihomir Orešković, koji je kratkotrajno bio hrvatski premijer, nije u svom kratkom mandatu formulirao mnogo pamtljivih rečenica, ali jedna se ipak izdvajala: da još nije došlo vrijeme za ćirilicu u Vukovaru, jer su rane u tom gradu još bolne ("svježe"). Ali, premijer Orešković nije objasnio kako to da je u Bosni i Hercegovini, u kojoj je broj smrtno stradalih u ratu pet puta veći nego što je bio u Hrvatskoj, ćirilica u ravnopravnoj javnoj upotrebi i - koliko znamo - nikad nije bilo incidenata kakve smo vidjeli u Vukovaru? I, kad će doći vrijeme za ćirilicu: za godinu, dvije, deset ili dvadeset? Ili, nikad? Proslava Oluje u Kninu u posljednjih je nekoliko godina mjesto natjecanja u tome tko će biti ekstremniji u svom antisrpstvu. U 2015., kako je opisao Sven Milekić, novinar koji je prisustvovao te godine i proslavi u Kninu i komemoraciji u Bleiburgu, državno sponzorirana proslava u Kninu bila je ekstremnija od one u Bleiburgu.'' Završila je koncertom koji je počeo uzvikom "Za dom - spremni!". To se više u Hrvatskoj ne smatra ozbiljnim problemom. Od 2013. Srpsko narodno vijeće (SNV) objavljuje godišnje izvještaje o nasilju i nesnošljivosti prema Srbima. Indikativno je da je upravo u godini kad je Hrvatska ušla u Europsku uniju SNV zabilježilo porast nasilja i povećanje nesnošljivosti te ozbiljne pokušaje da se onemogući provođenje zakona koji se odnose na prava manjina. U izvještaju za 2014. navodi se da je u toj godini na područjima posebne državne skrbi - a to su područja gdje živi najveći broj Srba povratnika - zabilježena 44 događaja koja su imala obilježja međuetničke netrpeljivosti, od čega

4 ' Članak Svena Mile kića: "Od Bleiburga do Knina" na portaluNovosti, 10. kolovoza 2015 : http://www.portalnovosti.com/od·bleiburga-do-knina. Pristup: 4- rujna

2015.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

237

su njih 32 počinjena na štetu Srba." Klub zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru (u sedmom sazivu od zon. do zors.) imao je informaciju

o 82 slučaja etnički motiviranog nasilja, nesnošljivosti i govora mržnje protiv Srba- pri čemu navode da se radi samo o onim slučajevima koje je netko prijavio, dok neprijavljenih ima mnogo više. Izvještaj je pun fotografija antisrpskih grafita, kao što su "Milanoviću- Srbine", "Srbe

na vrbe", "Vukovar nikad neće biti ByKoBap", "Ubij Srbina", "Mamiću, srpsko kopile", "Srbine seli se", "We hate Serbs", "Kolji Srbe", "Za Dom i poglavnika" i sl. Grafiti takvog sadržaja se dugo ili uopće ne uklanjaju,

kao da nikome ne smetaju. Uz sve to, intenzivira se govor mržnje na portalima, a na lokalnim televizijama emitiraju se emisije u kojima se o Srbima govori samo u negativnom smislu ili kontekstu. Umanjuje se ili negira Jasenovac, o Srbima se govori kao o gostima koji nemaju pravo odlučivanja u Hrvatskoj, a radikalne nacionalističke grupe organiziraju se kako bi ometale komemoracije i proslave koje su važne Srbima u Hrvatskoj jer predstavljaju mjesta sjećanja koja su konstitutivna za

njihov identitet, koji se u velikoj mjeri organizira oko ideje žrtve u NDH, ili antifašističkih boraca u NOB-u. Policija ne reagira na takve namjerne opstrukcije. Općinske vlasti u nekim mjestima onemogućuju

manifestacije važne za srpsku kulturu i identitet. U Belom Manastiru je ujesen 2014. kružio letak u kojem se Hrvate pozivalo da ne zapošlja-

vaju Srbe, da izbjegavaju trgovine čiji su vlasnici Srbi, da se ne druže sa Srbima te da djecu i unuke upućuju da se ne druže s njima kako ne bi

dolazilo do "miješanih brakova", jer Srbi "nisu kao svi drugi ljudi". Izvještaj navodi da je u toj godini došlo do povećanja broja evidentiranih slučajeva uništavanja imovine, objekata i groblja. Na pravoslavni Božić, ]. siječnja 2014. u Splitu je na haubi automobila beogradskih registra-

cijskih oznaka nacrtano veliko slovo U, polomljeni su retrovizori i uklonjena tablica. Tjedan dana kasnije isto se dogodilo u Zagrebu. U studenom je oštećen autobus beogradskog autoprijevoznika Lasta.

Ovaj i ostali podaci koje citiramo ovdje navode se u SNV Bulletin br. 3: Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014., autorica Tamara Opačić.

4•

238

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

U Vukovaru je oštećena ploča na sjedištu SDSS-a, a u Splitu su napadnute prostorije SKD Prosvjeta. U Kninu je 8. siječnja iste godine provaljeno u Crkvu Sv. Velikomučenika Georgija, a unutrašnjost crkve je oštećena. U svibnju je ukradeno zvono s nedovršenog hrama Svetog cara Konstantina i carice )elene. Isto se već događalo u drugim pravoslavnim crkvama: 2011. u mjestu Koreničani, a 2012. u manastiru kod Orahovice. U rujnu 20r4. u potpunosti je devastiran spomenik kojim se komemorira 525 žrtava ustaškog terora u Veljunu, a potom je provaljeno u tek obnovljenu pravoslavnu crkvu u tom mjestu. Na fasadi Parohijskog doma SPC u Vinkovcima su S· prosinca 2014. napisani grafiti s ustaškim simbolima i porukama "Ubij Srbina" i "Za dom spremni!". Na zidovima pravoslavnog hrama Sv. Nikolaja u Karlovcu je 3. studenog 2014. napisano: "ZDS- Za dom spremni", i "Kolji Srbe". Na pravoslavnom groblju u Čepinu kod Osijeka je između 3· i S· siječnja zors. razbijena mrtvačnica i oštećeno deset grobova. Sličan incident dogodio se i na mjesnom groblju u Kosijerskom selu u općini Barilović. Nastavlja se i oštećivanje i krađa spomenika koji obilježavaju Narodnooslobodilačku borbu te naročito žrtve fašizma. U Plaškom je ukradeno pet poprsja narodnih heroja NOB-a, a s kosturnice su nestale ploče na kojima su upisana imena 88 poginulih partizana. Kod spomenika antifašizmu u Srbu, u travnju 20r4. buknuo je požar. U kolovozu je u općini Čečavci uklonjena ploča sa spomenika srpskim civilima stradalim u ratu u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Posebno nasilje, piše u ovom izvještaju, događa se u Glini gdje je gradsko vijeće u listopadu 2014. zabranilo komemoriranje žrtava ustaškog pokolja u tom mjestu 1941. godine. Gradsko vijeće smatralo je da takva komemoracija "provocira većinski narod". U tom mjestu se spomen-dom žrtvama tog zločina iz Drugog svjetskog rata i dalje zove "Hrvatski dom". U 2014. godini došlo je do eskalacije nasilja prema svakoj pojavi ćirilice u javnom prostoru. Samo u jednom danu, 23. rujna 2014., - na godišnjicu osnutka 204. Vukovarske brigade Hrvatske vojske - nasilno je skinuto 14 ploča s latiničnim i ćiriličnim pismom na javnim institucijama, a petnaesta je razbijena. Time se onemogućuje provođenje

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

2J9

zakona, a potiče se i strah kod Srba koji žive u tom gradu. Strah se međutim ne stvara samo u Vukovaru, nego i u Zagrebu, i to čak i kad se radi o srednjoškolskoj omladini: nasilje prema učenicima Srpske pravoslavne gimnazije "Kantakuzina Katarina Branković". Opisujući napade na učenike te škole, Mira Bićanić, profesorica te gimnazije upozorila je na kamenovanje, razbijanje ploče s ćiriličnim nazivom gimnazije, te dobacivanja i incidente u autobusu kojim djeca dolaze do škole. Glavni napadači su đaci obližnje srednje strukovne škole. "Nacionalizam, kojim su napadi motivirani, naprosto je ugrađen u obrazovni sustav ove zemlje", kaže ona. "Potpuno i namjerno se forsira negativna percepcija cijele jedne zajednice u javnosti i društvu. S vremena na vrijeme istura se nekakav događaj da bi se potvrdile sve antivrijednosti koje živimo u kontinuitetu od zs godina ... Odanost domovini, naciji, vjeri - to je legitimacija kakvu djeca smatraju najvažnijom."43 "Lijeva" koalicija koja je tada bila na vlasti vodila je uglavnom politiku ignoriranja, u nadi da će se javnost zasititi tog ekstremizma. Ali, to je riskantna politika, koja je makar dijelom uzrokovana oportunizmom, paralizirajućim strahom od neoustaštva, kao i prihvaćanjem da se "igra na tuđem terenu". SDP, koji je inicirao i donio onakvu Deklaraciju o Domovinskom ratu kakvu smo već citirali u ovoj knjizi, ne može se odlijepiti od tuđmanističkog diskursa, nego se natječe s HDZ-om oko toga tko vjernije, odnosno točnije, interpretira Tuđmana. To, uostalom, i nije neobično ako se ima u vidu da je u svojim zadnjim godinama- ako ne već i otprije - Savez komunista u svim jugoslavenskim republikama, pa tako i u Hrvatskoj, osmislio, prihvatio i proveo politiku napuštanja klasnog i ideološkog (internacionalističkog) u korist nacionalnog identiteta. Savez komunista postao je tako generator nacionalizma. Umjesto

4l V. http://www.lupiga.com/intervjui/mira-bicanic-profesorica-pravoslavne-gimnazije-u-zagrebu-djake-nam-kamenuju-zatucani-vrsnjaci, objavljeno]. siječnja 2016. Pristup:]. ožujka 2017.

240

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

da dopusti stvarnu pluralizaciju društva i pokušava u njoj sudjelovati i usmjeravati je, on je od sebe napravio arenu u kojoj su se pojedini njegovi dijelovi (partijske organizacije republika i pokrajina) pretvarali u nacionalne partije, zaštitnice interesa samo svoje republike, a uskoro - s dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije i Milana Kučana na čelo slovenske partije- i svoje nacije. U Hrvatskoj je sličnu ulogu imao Mika Špiljak, pod čijim je vodstvom jedno krilo SKH pripremalo teren za ono što će se kasnije pojaviti kao Hrvatska demokratska zajednica. Danas o tom razdoblju ima dovoljno svjedočanstava koja ukazuju na transformaciju komunista u nacionaliste. Ta je transformacija i omogućila relativno jednostavan prijelaz golemog broja članova SKH, pripadnika sigurnosnog pa i vojnog aparata socijalističke Jugoslavije u HDZ i strukture nove države. Prema istraživanju koje su 2008. objavili Paula Pickering i Mark Baskin (2008.), od 298 tisuća članova koliko ih je SKH imao 1989., njih 46 tisuća ostalo je u SDP-u (koji je kratkotrajno nosio naziv: SKH- Stranka demokratskih promjena), a čak 97 tisuća ih je ušlo u HDZ. SKH je tako postao jedan od glavnih kadrovskih i političkih izvorišta iz kojeg je nastala samostalna Hrvatska. Ne treba stoga čuditi što je i u njenih prvih 25 godina- koliko god njegovi brojni članovi i posebno glasači i simpatizeri- isticali da je njihova stranka (SDP) antinacionalistička, on u svojoj biti ostao duboko povezan s tuđmanističkim diskursom. Uostalom, Tuđman je bio jedan od njihovih starih članova, kao što je bio i dio vojnih struktura socijalističke Jugoslavije. Isto se, naravno, može reći i za njegove neke najbliže suradnike, posebno one koji su omogućavali takav kontinuitet, npr. za Josipa Manolića."

Za nacionalističko "skretanje" SKH osamdesetih godina, v. Mirić (ZOI].). također korisno je vidjeti i pismo koje je Goran Babić uputio Ivici Račanu još 1988. Za tu vezu v. i memoare Josipa Manolića (2015.), kao i knjigu Orhideje Gaure: Tuđman i Perković (2014.). Za detaljnu analizu politike i karaktera SDP-a v. i Ivančić (zms.). 44

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

Prihvaćajući narativ o Domovinskom ratu koji je formirao HDZ, SDP se ne može emancipirati od mitotvorstva, u kojem je već unaprijed osuđen na poziciju gubitnika i potencijalne pete kolone u hrvatskoj politici. Narativ o Domovinskom ratu smišljen je ne samo kako bi se on proglasio nultom točkom postojanja Hrvatske, nego i zato da bi se sve što je njemu prethodilo tretiralo kao neprijateljsko ili bezvrijedno. Taj je narativ osmišljen da bi se onemogućila ikakva opozicija samom HDZ-u, a naročito ako ona dolazi od SDP-a, stranke koja je nasljednica Saveza komunista Hrvatske. SDP je tim narativom- kojemu je i sam značajno doprinio- postavljen u poziciju historijske nelegitimnosti. Domovinski rat kao početak povijesti de legitimira sve ono što je SKH radio u dugom razdoblju svoje vladavine. No umjesto da izazove taj narativ i time omogući slobodnu diskusiju o prošlosti, a za sebe izbori ravnopravnu poziciju u političkoj utakmici, SDP se s HDZ-om natječe oko pitanja na kojem ne može nikad pobijediti. Nacionalističke ambicije SDP-a su stoga samorazarajuće i s pozicije političke racionalnosti potpuno nerazumljive. One su međutim prije svega izraz straha na koji je SDP pristao i kojeg se ne može osloboditi. Straha od statusa nedomoljubne stranke, ili- još gore- od statusa srpske stranke ili stranke nasljednice komunističke partije, koja je, u ovoj novoj interpretaciji, bila glavni uzročnik potlačenosti i neravnopravnosti Hrvatske u Jugoslaviji. Strah od optužbi za antihrvatstvo i nedostatak patriotizma paralizirao je SDP, kojemu je time zarobio imaginaciju. Rezultat je ponavljanje HDZove interpretacije prošlosti, pri čemu se u najboljem slučaju pokušava razblažiti, ali ne i odbaciti i kritički analizirati centralni element te interpretacije, a to je mit o Domovinskom ratu. Mitotvorci su time postigli upravo ono što su željeli: da njihov mit postane jedini dopušteni okvir za djelovanje drugih, a posebno onih nasuprot kojima (a u značajnoj mjeri: i zbog kojih) je taj mit i stvoren. Pristankom na polje koje je u svemu odredio mit o Domovinskom ratu, SDP je sam sebe ograničio visokim zidovima koje su oko tog polja podigli mirotvorci. On se sveo - što sim svojim nacionalističkim skretanjima prije raspada starog sistema, a što zbog straha koji mu je nametnut nakon 1990. - na

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

permanentnog gosta na terenu koji je ipak njima i njihovim biračima a njihovim konkurentima nije. Pritom se politička utakmica igra po pravilima koja određuje domaćin, a gostu preostaje samo da im se prilagodi. To je ključni razlog marginalizacije SDP-a u hrvatskoj politici od 1990. do danas. Kako ne biti marginalan u tim okolnostima? Čak i kratkotrajni periodi vladanja (pod Račanom od 2000. do 2003., pod Milanovićem od 2on. do 2015., odnosno pod Ivom Josipovićem od 2010. do 2015.) bili su periodi u kojima ih je desnica, a naročito mitotvoračka klasa, stalno podsjećala da su nelegitimni, da su na tuđem terenu, da su izdajnici čija je vladavina neprirodna i stoga kratkog vijeka. tuđ,

Mitotvorci su oni koji sebe smatraju legitimnim vladarima. Oni ne prihvaćaju izbornu legitimaciju, nego samo legitimaciju odanosti mitu

koji su stvorili i koji je odlučujuće oblikovao hrvatski politički prostor od 1991. do danas. Čak i kad narod izabere druge vladare, oni ostaju nenarodni jer su po definiciji takvi. Domovinski rat stoga postaje kriterij pripadanja narodu. Taj kriterij u sebi uključuje i etničku pripadnost, ali ne svodi se na nju. On je širi i rigidniji od pukog etnonacionalizma. On jednostavno ne dopušta nikome tko ne prihvaća mit o Domovinskom ratu da bude Hrvat. Čak i onima koji se trude da pokažu da su ga prihvatili, ne dopušta se tek tako ulaz u hrvatstvo. Nije subjekt taj koji određuje tko je, nego je to Drugi, onaj Drugi koji je arbitar u postupcima utvrđivanja državljanske lojalnosti i podobnosti. No čak i u tom kontekstu, pojedini članovi i funkcioneri SDP-a išli su i dalje od ideološke i političke suradnje s HDZ-om, jer strah čini čuda. U Splitu je primjerice gradonačelnik Ivo Baldasar (tada SDP) otkrio spomenik IX. bojni HOS-a "Rafael vitez Boban", i to na Dan pobjede nad fašizmom, g. svibnja 2014.4s Stvar je bila toliko ponižavajuća i za

V. izvještaj u Slobodnoj Dalmaciji od 9· svibnja 2014.: http://slobodnadalmacija. hr/Split/tabid/7z/articleType/ArticleView/articleld/244505/Default.aspx. Pti· stup: I4. rujna 2015.

45

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

243

njega samog da se i sam gradonačelnik tom prilikom "zabunio" pa je rekao da je to dan pobjede nad antifašizmom, što je doista i postao takvom njegovom gestom. Na kritike da je time legalizirao djelatnost HOS-a, formacije hrvatskih ekstremnih nacionalista, Baldasar je odgovorio da se zalaže za pomirenje, te da cijeni ratni put te bojne. Na tom događaju, Marko Skejo, ratni zapovjednik IX. bojne HOS-a pozdravio je sa "Za dom- spremni!", kako je bojna i činila u ratu. 4 6 Ali, status branitelja i sudionika Domovinskog rata opravdava sve, pa i ekstremizam!

Uostalom, zašto ne bi otkrio takav spomenik, kad je i SDP-ova vlast tolerirala pozdrav "Za dom- spremni!" u dokumentima kojima su legalizirane udruge koje ga koriste. Zašto ga nisu zabranili kad su bili na vlasti? Razloga su ponovno dva: strah od braniteljske reakcije i prihvaćanje narativa o Domovinskom ratu kao isključivo pozitivnom, oslobodilačkom i pravednom. Ako se tako definira sam rat, onda su oni koji su se u njemu borili osloboditelji i borci za pravednost i slobodu, bez obzira na simbole koje koriste na uniformama. Oni su Stvoritelji Domovine, a time i legitimirani da o njoj odlučuju. Ne narod i vlada, izabrana od naroda, nego branitelji. U Vukovaru su tako paravojne formacije koje pretendiraju na status Stvoritelja, već 2013. izvele tihi političko-državni udar, demonstrirajući da su Stvoritelj i moćniji od "privremenih obnašatelja vlasti". Prekinuli su pristup koloni u kojoj su bili najviši državni funkcioneri i strani diplomati, kako bi pokazali da za njih nema mjesta među narodom, jer vode "nenarodnu politiku", koja favorizira Jugoslaviju i Srbe. 47 Pritom

Više o Marku Skeji i Devetoj bojni HOS-a može se vidjeti na snimci s proslave 10. travnja (dana osnivanja NDH) 2005. u Splitu. https://www.youtube.com/watch?v=JI8otbKcCf8. Pristup: 4· travnja 2017. 47 Osobno sam bio u toj koloni, u pratnji predsjednika Republike, Ive Josipovića. Probleni.atično nije bilo samo to da je kolona najviših državnih funkcionera i stranih diplomata koji su ih pratili bila zaustavljena, nego i to što je nastala kaotična

46

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

244

su, uz poruku nadmoćnosti i nekog historijsko-mitsko-religijskog istočnog (izvornog) legitimiteta, poslali i drugu poruku: da nisu ni sve žrtve, ni svi ratovi isti. Naše žrtve se komemoriraju i naši ratovi se slave, dok se žrtve drugih ne priznaju, kao da ne postoje. Rat se slavi, a žrtva priznaje samo ako je riječ o Hrvatima - kad se radi o Srbima koji su stradali u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj, takvog razumijevanja nema. Ne vidi se tuđa žrtva. Uopće se ne vidi druga perspektiva, kao da je nema. Nju se briše, da bi se pokazalo tobožnje jedinstvo, a rat proglasio događajem koji je ujedinio cijelu Hrvatsku. Ali, pod tom cijelom Hrvat-

skom ne misli se na one druge, a ti drugi nisu čak ni samo Srbi (kolektivno i individualno, materijalno i u imaginaciji) nego i mnogi Hrvati koji se - zbog svojih stvarnih ili izmišljenih stavova i identiteta- ne mogu uklopiti u mitotvoračke slike o Nama i Drugima. Proširenje pojma Drugi ili Oni i na one koji su

etnički,

zapravo, mi, ali su

politički

oni,

nema kraja ni granica. Mnogi Hrvati su također oni, tj. jugoslaveni, Srbi, ili, u benevolentnijoj verziji- "oni koji nisu željeli Hrvatsku".48 Uostalom, što je nelogično u tome da oni koji smatraju da je Hrvatska nastala tek 1991. i tek na bojnom polju (a prije toga da nije postojala), ne prihvaćaju činjenicu rođenja u hrvatstvu kao relevantnu, nego joj pred-postavljaju sudjelovanje u tom mitskom momentu rađanja/stva­ ranja Hrvatske? Ako Hrvatska nije postojala prije 1991., ako je doista

situacija u kojoj se činilo da je država na 45 minuta potpuno kolabirala. Nepripremljenost, kaos i anarhija kojima sam tada svjedočio iz prve ruke bili su namjerni i trebali su pokazati izabranim državnim čelnicima da nemaju punu kontrolu čak ni nad sigurnosnim organizacijama, u kojima su mnogi imali osjećaj "dvostruke lojalnosti": jedne prema autoritetu šefova države i vlade, odnosno prema državnoj službi, a drugu prema braniteljima, često svojim ratnim kolegama, čiji je legitimitet utemeljen na ideji Stvaranja. U toj su se situaciji neki odlučili biti primarno državni službenici, dok su drugi javno ili skriveno zapravo stali na stranu organizatora protesta protiv državnog vrha. 48 Taj "argument"- da netko nije želio nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije, pa prema tome nije legitimno da odlučuje u Hrvatskoj i o njoj, pretpostavlja da nitko nije smio (ako je želio ostati državljanin sasvim državljanskimpravima) biti protiv nezavisnosti Hrvatske i protiv njena odvajanja od Jugoslavije. Ali, nikad nije bilo

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

245

nastala tek u tom Nultom momentu, u Domovinskom ratu, onda ni to što je netko rođen u hrvatskoj obitelji, u socijalističkoj Hrvatskoj, nije dovoljno da bi ga prihvatili kao Hrvata. Hrvatstvo nastaje, potvrđuje se i priznaje drugima samo kroz sudjelovanje u Domovinskom ratu, i kroz kasnije gloriftciranje tog rata i njegovo pretvaranje u rodno mjesto hrvatske države i nacije. Paradoksalno je, pritom, da u Hrvatskoj danas ima i onih - i sve su glasniji- koji nisu zadovoljni rezultatima tog rata, i kao da očekuju, pa i priželjkuju novi, za koji se spremaju. Činjenica iz mitotvoračkih in· terpretacija: da su u tom ratu stvorene i država i nacija, kao da nije dovoljna - jer su i država i nacija permanentno "ugrožene" iznutra i izvana. Ugrožene su činjenicom da nisu sasvim suverene, a još više time što se, navodno, stalno negira i ignorira karakter i važnost Domovinskog rata. Očekivanja da će oni koji su ratom dobili skoro sve što su htjeli biti zainteresirani prije svega za status quo, pokazala su se neutemeljenima. I ratni pobjednici mogu biti nezadovoljni rezultatima rata, i mogu postati revizionistička snaga u društvu. Posebno se to odnosi na one pobjednike koji imaju totalitarne ideje, jer- totalitarnost podrazumijeva apsolutnu (tj. totalnu) kontrolu nad teritorijem i ljudima, kao i nad idejama i interpretacijama. Budući da je takva totalna kontrola u praksi nemoguća, oni su uvijek nezadovoljni zbog otpora i prisustva neprijatelja. Za i najmanje džepove otpora krive vlastitu naivnost iz ratnog doba- npr. to što "nismo išli do kraja", ili što smo "bili popustljivi", što smo proglasili amnestiju, dopustili da neki neprijatelji ostanu

nezakonito glasati protiv nezavisnosti- to je bilo demokratsko pravo na referendumu. Osim toga, odakle proizlazi obaveza da se u politici nešto želi, odnosno da se želi isto ono što želi i većina? U zemljama kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo separatizam je legalna i sasvim legitimna politička opcija, a činjenica da primjerice Nicola Sturgeon, sadašnja škotska premijerka, ne želi opstanak Ujedinjenog Kraljevstva potpuno je uobičajena i ničim sporna. To je njeno demokratsko pravo- kao što isto pravo imaju i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Uostalom, još 1990. je samo manji broj građana Hrvatske želio nezavisnu Hrvatsku bez obzira na sve.

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

živi ili nekažnjeni. Opasnosti su nastale i iz "preranog" završetka rata te, naročito, iz karaktera dogovora kojim je rat okončan. )edan od takvih sporazuma je i Erdutski. Njime je na miran način i uz suglasnost involviranih strana (pod međunarodnim pokroviteljstvom) dogovorena mirna i potpuna reintegracija istočne Slavonije i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Međutim Erdutski sporazum, koji je simbolizirao politiku reintegracije ljudi i teritorija (za razliku od Oluje koja simbolizira politiku reintegracije teritorija, ali ne i ljudi), ne samo da se ne slavi nego se gotovo i ne spominje. U nekim slučajevima se i izravno negira, primjerice kad se postavlja pitanje statusa Zajedničkog vijeća općina Vukovar, ili pitanje prava Srba u Hrvatskoj. Izostanak Erdutskog sporazuma iz kalendara državnih praznika ili datuma kojih se treba prisjetiti u kolektivnoj memoriji jest poruka da je rat mnogo važniji od mira. To je poruka da je rat bio korisniji od mira, i da su kompromis i mir jedan od razloga kasnijih problema. Oni koji nisu mogli podnijeti politiku koju simbolizira ubijeni načelnik osječke policije, )osip Reihl-Kir, politiku koja je pokušala spriječiti rat i nasilje, ne mogu prihvatiti ni Erdutski sporazum. 49 Istovremeno se i na liberalno-lijevoj strani hrvatskog političkog spektra, također pojavljuju izjave kojima se ponavljaju mitovi i mantre, a ne činjenice. Tako je Vesna Pusić, u doba dok je bila još potpredsjednica Vlade (i to "lijevo-liberalne" koalicije) izjavila da je Olujom Hrvatska

49 Primjerice predsjednik Hrvatske stranke prava za Vukovar, kaže da "Erdutski sporazum treba ukinuti", a također i da aboliciju treba poništiti. V. http://www. hsp.hr/vijesti/vinko-jozic-erdutski-sporazum-treba-ukinuti-zlocince-za-vukovar-kazniti/. Pristup: 17. ožujka 201]. Zdravko Tomac, nekadašnji potpredsjednik SDP-a, a danas glavni intelektualni guru radikalne desnice kaže da je Erdutski sporazum za Hrvatsku bio nepovoljan. V. http://www.matica.hr/kolo/JI6/Pledoaje%wza%20istinu%2.oo%2.odr. %2.0Franji%2.oTu%C4%91manu/. Pristup: 17. ožujka 2.017. Takvih izjava ima mnogo, te su postale više pravilo nego iznimka.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

247

integrirana. so Njena izjava, koja je inače bila smirujuća u kontekstu dominantnog diskursa, zaboravlja međutim da je Hrvatska integrirana tek Erdutskim sporazumom, a ne Olujom. Bez vojnih akcija takav sporazum vjerojatno ne bi bio moguć- kao što nije bio ni plan Z-4, koji su vlasti u Srpskoj Krajini odbacile na svoju štetu. Nije bilo spremnosti na kompromis, sve dok nije postalo prekasno. Ali, rat je ipak okončan sporazumom: i to nekoliko puta. Prvi put je sporazumom iz Sarajeva (2. siječnja 1992.), između JNA i novoformirane Hrvatske vojske, okončan rat iz 1991., 5' a potom je Erdutskim sporazumom završen cijeli taj višeetapni rat iz devedesetih. No sporazum je sporazum- a rat je rat. Rat je temelj Hrvatske, njen izvor i mjesto njena. "stvaranja". Sporazum je pak u Hrvatskoj ipak ostavio jedan broj Srba, koji sad "kompliciraju" bez razloga i time ugrožavaju njen opstanak i prosperitet. Bolje bi možda bilo da ga nije bilo, da se i Vukovar "riješio" na način na koji je

so V. http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/pusic-komentirala-odluku-srbije-daslave-s.-kolovoza-proslava-oluje-nije-slavlje-stradanja-ljudi/398947/. Pristup: 17. ožujka 2017. ''Taj se "detalj" prešućuje, jer negira mit o petogodišnjem Domovinskom ratu. Naime ako je rat završio mirovnim sporazumom s JNA iz Sarajeva, onda je on trajao samo nekoliko mjeseci (od kolovoza 1991. do 2. siječnja 1992.). Ako se za početak rata uzme plitvički napad u kojem je ubijen Josip Jović, kojeg je mit proglasio prvom žrtvom rata- da bi prešutio "nezgodnu" činjenicu da je Goran Alavanja, policajac srpske nacionalnosti, ubijen prije njega-taje opet manje od godine dana. Međutim u tom slučaju ne bi bilo moguće konstruirati mit o četverogodišnjem ratu. O tome odlično piše Jovan Mirić u svojoj knjizi Zločin i kazna. On kaže da je "igra produživanja rata" postala "omiljena narodna igra" (Mirić, 2002.: 27). Mirić podsjeća daje i sam Tuđman "nakon sarajevskog dogovora, izjavio da je rat završen" (ibid.: 28), ali da je u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja (u listopadu 2001.) utvrđeno da je Domovinski rat počeo I. siječnja 1991., a završio 31. prosinca 1995. Prethodni zakon je obuhvaćao i 1990. i 1996. godinu. što je duži taj rat, to je veća žrtva i patnja, a veće je i herojstvo onih koji su u njemu sudjelovali. "Za razliku od klasičnog 'normalnog' rata, domovinskom se ratu ne zna ni početak ni kraj. On nikada ne završava. S jedne strane zato što je mit i svetinja, a s druge zato što nastavlja trajnu borbu protiv unutarnjih neprijatelja koji ga dovode u pitanje.", kaže Mirić (ibid.o>g).

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

to bio slučaj s Kninom. )edan od vođa vukovarskih "stvoritelja"- koji je formirao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i organizirao blokadu pristupa državnog vrha groblju u Vukovaru zor J. - uostalom to je i rekao sasvim izravno: "Vukovar bi bio sretniji grad da ga se vojno oslobađalo."s 2 Rat donosi sreću života u etnički homogeniziranom gradu, a sporazum - nesreću suživota sa Srbima. Strah od postajanja manjinom- koji je bio u samoj jezgri srpske reakcije na demokraciju, naročito tamo gdje su Srbi bili u manjini -sad je zamijenio strah od nestanka. Taj strah nije nerazuman: trendovi smanjenja broja Srba, koji se nastavljaju i nakon rata, čine ga razumljivim, pa i opravdanim. Na popisu stanovništva Hrvatske provedenom zon. Srba je bilo oko rs tisuća manje nego deset godina ranije, zoor. - i to u desetljeću relativno mirnog razvoja, u kojem međutim politika stalnog perpetuiranja mitova i službenog pamćenja rata nije prestala nego se intenzivirala. Politika izravnog nasilja u odnosu na Srbe sada se pretvorila u suptilno nasilje, odnosno u politiku asimiliranja i ignoriranja. U strahu za njihovu budućnost, roditelji Srbi sve češće djeci daju internacionalna, etnički neutralna, imena, izbjegavajući tradicionalna srpska. To nije zato što su danas manje konzervativni i nacionalni, a više anacionalni ili internacionalni nego što su bili u doba vlastitog djetinjstva. I među Srbima, kao i među Hrvatima, dogodio se obrat u smjeru konzervativizma i nacionalizma. Ali, strah od posljedica- od diskriminacije, od nasilja, od ignoriranja, strah od statusa iznimke, drugog i drukčijeg - u mnogim je slučajevima jači od želje da se očuva vlastiti identitet. O tome svjedoči Ivan Šiber, profesor emeritus na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji kaže:

5' Izjava TomislavaJosića u televizijskoj emisiji "Nedjeljom u dva", 18. svibnja2014. V. http://www.vecernji.hr/hrvatska/josic-ako-je-normalno-da-imamo-popis-bianitelja-zasto-se-ne-bi-napravio-spisak-udbasa-939413/komentari?page=4· Pristup: 4· rujna 2015.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

249

Imao sam prilike u posljednjih dvadesetak godina kao profesor na fakultetu vidjeti kako se studenti u indeksu, dok je to bilo obavezno, nacionalno deklariraju. Karikirat ću: majka se zove Jovanka, otac Jovan, kći studentica Jovana, a po nacionalnosti je Hrvatica! U našoj kulturi, u kulturi naroda s ovog jugoistočnog područja, mi identitet prvenstveno preuzimamo od roditelja, a onda su tu druge ustanove i institucije, uključujući i školu. Medutim ovo ne funkcionira zbog događaja iz prošlosti i generalizacije krivnje, što je s onu stranu pameti, a to je kod nas, nažalost, opća pojava.s1 ]oš je dramatičnije bilo - ranih devedesetih vrlo često - mijenjanje

vlastitog imena i (ili) prezimena. Istraživanje koje je proveo Slobodan Uzelac pokazalo je da su u Hrvatskoj r990. nadležnim institucijama podnijeta 4·75Z zahtjeva za promjenom osobnog imena. U r991. taj se broj povećao na 6.4r8, a odr. siječnja do 30.listopada r99Z. čak je r4.6r6 osoba zatražilo promjenu imena ili prezimena (ili i imena i prezimena). Uzelac s pravom zaključuje da takvo povećanje broja zahtjeva ukazuje na izrazito velike pritiske kojima su građani s "nepoćudnim" (srpskim) imenima bili izloženi. Promjena imena, prezimena ili nacionalnosti u okolnostima rata, prijetnji i nasilja, nikako ne može biti sasvim dobrovoljna." Taj strah danas predstavlja ozbiljnu prepreku, kočnicu, razvoju srpskog identiteta u Hrvatskoj. On negira slobodu jednom dijelu hrvatskog stanovništva i prisiljava ga (ili barem potiče) na odustajanje od vlastitog identiteta. Asimilacija, koja se događa već dugo, dovodi u pitanje opstanak i budućnost srpske zajednice u Hrvatskoj. O tom trendu pisao

sJ Objavljeno u članku na portalu H-Alter, 2.lipnja 2009.: http://www.h-alter.org/ vijesti/perfi.dna-igra-oko-zaposljavanja-pripadnika-manjina. Pristup: 4· rujna 2015. s• v. Uzelac (1996.).

250

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

je Filip Škiljan u svom članku "Identitet Srba u Hrvatskoj", objavljenom u časopisu Politička misao (2014.). Škiljan otkriva ambivalentne trendove u razvoju srpske zajednice u suvremenoj Hrvatskoj: s jedne strane, ona se također okreće konzervativizmu (uz veći značaj tradicije, crkve, pisma, jezika i identiteta za mnoge Srbe), a s druge se suočava s vanjskim pritiscima koji postaju toliko veliki da je nestanak srpske zajednice sasvim moguć. Izdvajamo glavni zaključak Škiljanova istraživanja: Kazivači su uglavnom pesimistični kad je riječ o budućnosti

Srba u Hrvatskoj. Boje se izumiranja, asimilacije, etnomimi· krije, a prema njihovim iskazima, za to imaju i opravdanje. Kako kazuje kazivačica iz Garešnice (rođena r981.), od "srpskog identiteta ostat će uskoro samo folklor i srpska slava". Većina srpskih sela u Hrvatskoj danas je pusta, a značajan broj Srba u gradovima ne izjašnjavaju se više kao Srbi. U Lici, na Baniji i Kordunu, u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji uglavnom živi staro stanovništvo, te su ta područja osuđena na izumiranje. Slikovito to objašnjava jedna kazivačica iz Vrhovina (r950.): "U Vrhovine i okolicu su se vratili ljudi starije i srednje dobi. Sela oko Vrhovina skoro su pusta. Bosanci koji su doselili neće obrađivati zemlju. Svi hoće posao ili humanitarnu pomoć. Nema više ličkog govora. Oni će asimilirati nas, a ne mi njih. Sva ta djeca, iako su rođena u Vrho· vinama, su mali Bosanci." Jedino mlado stanovništvo živi u reintegriranim područjima istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Međutim prema iskazima kazivača, čak i na tome području situacija nije mnogo bolja kad je riječ o čuvanju tradicije i identiteta. Kazivačica iz Osijeka (1957.) veli: "U našim selima mnogi mladi ljudi su napustili svoje kuće. Otišli su negdje tražeći bolji život." Ostala je samo stara generacija, a ona nema na koga prenositi stare običaje. jedini su spas pojedinačne organizacije koje pokušavaju prikupljati materijale i običaje da se otmu zaboravu. Vjerojatno

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

251

je i nedostatak sredstava kriv za to neočuvanje tradicije.'' I mladić iz Čukovca (1985.) smatra da Srbi u H1vatskoj nestaju: "Znat će se po pričama da su postojali Srbi, ali bit će ih jako malo. Kad roditeljska generacija umre, neće više biti izvora priča, pa mladima više nitko neće moći reći o vjeri, identitetu i slično. Kod nas je situacija krizna. Ako se ugasi odlazak pravoslavaca u crkve, gotovo je, jer je to kod nas jedina poveznica Srba s vlastitim identitetom." Kazivač iz Daruvara (1947-) daje konačan zaključak koji sumira sva razmišljanja kazivača: "Mladi ljudi uglavnom taje nacionalnost jer ju je kontraproduktivno isticati, stari se manje boje jer imaju ma-

nje toga izgubiti. Ljudi ne žele imati problema u zemlji u kojoj se skandira 'Ubij Srbina'. Nije poželjno biti Srbin u Hrvatskoj, o tome ne treba biti nimalo sumnje." Nema sumnje da su Srbi u Hrvatskoj pred izumiranjem. Mladi naraštaji u depopuliranim dijelovima Hrvatske (poput Banije, Korduna, Like i dijelova zapadne Slavonije) nemaju nikakve šanse za prosperitet i posao, pa se ionako mali broj mladih seli u veće gradove i u strane zemlje. Populacijski fond Srba u Hrvatskoj otišao je već 1995. godine u Srbiju i drugdje u inozemstvo i ondje pronašao neki drugačiji život od kojeg ne namjerava odustati vraćajući se u srušene kuće, polunapuštena sela i na nesigurnu egzistenciju. Stari ljudi su se vratili zato da bi umrli na svojoj zemlji i u svojoj kući. Asimilacija koja je prisutna od ratnih vremena, posebno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u velikim gradovima, pospješena je nakon rata stigmatizacijom Srba i etnomimikrijom, a ubrzana je i zbog brojnih miješanih brakova. Visok mortalitet srpskog stanovništva koje je u ruralnim zonama uglavnom staro dovelo je Srbe u Hrvatskoj u stadij čuvara imena i grobova. činjenica je da su Srbi u većini krajeva danas brojniji na grobljima nego u naseljima. Kao upozorenje na moguću prijetnju izumiranja, pa i kao politički stav, krajnje pesimistična

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

252

tvrdnja kazivača navedena u posljednjem odlomku može biti prihvatljiva. Međutim ona ne stoji kao znanstvena spoznaja. Naprotiv, pesimizam u iskazima kazivača ističe njihovu zabrinutost zbog mogućeg gubitka osjećaja identiteta. Ipak, stvarni gubitak identiteta u nekoj populaciji počinje tek onda kada se u njezinom znatnom dijelu konstatira indiferentnost prema tom gubitku (Škiljan, 2014.: 132-3). Ovaj članak Filipa Škiljana izazvao je priličnu pažnju u stručnoj i političkoj javnosti, pa su ga komentirali i istaknuti predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj. Zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća, Saša Milošević, kaže da se zaključci ovog istraživanja podudaraju s podacima koje ima SNV. "Od konstitutivnog- no još važnije- sasvim integriranog naroda, Srbi su postali manjina. Postali su uz to apsolutni krivci za rat, uvijek sumnjivi, kojima se oduzimaju brojna temeljna prava."ss Milošević upozorava i da nema obnove, povratak izbjeglih je slab, nema "iole pristojnijeg života u prostorima gdje su Srbi tradicionalno bili gusto naseljeni, ponegdje nedostaje osnovne infrastrukture koja je postojala prije rata, problemi su sigurnost i povratak imovine", a "etnomimikrija je posebno pitanje".

"Mimikrija je jedan od načina da se preživi u relativnom miru, pridruži se puku hrvatskome. To je sasvim očekivana pojava i nije za osuđivati. Osuditi treba sistem i društvo, državu koja sili ljude na takva odricanja", kaže Milošević. Milošević

kaže da su procjene o budućnosti Srba u Hrvatskoj tmurne, jer je "raširena nelagoda i osjećaj diskriminiranosti i besperspektivnosti". Na slične trendove upozorava i Čedomir Višnjić, nekadašnji

ss V. http://balkans.aljazeera.net/vijestilnestaju-li-đoista-srbi-u-hrvatskoj. Pristup:

s. travnja 2017.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

253

predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i tadašnji pomoćnik ministra kulture." Višnjić kaže da je na djelu trend "poludobrovoljne asimilacije", posebno izražene kod mladih generacija.

Roditelji su zadržali element identiteta, ali ne pritišću djecu u tom smjeru. Radi se o utjecaju okoline, društvenim i obrazovnim okolnostima, ne više toliko o oblicima otvorene nasilne asimilacije. No, na to smo se navikli pa se o tome ni u srpskoj zajednici više ne raspravlja onako alarmantno kao prije. Asimilacija je sociološki normalan proces. Bila je prisutna i u vrijeme Jugoslavije, mada se o tome tada nije puno govorilo. Ali, sada se radi o poludobrovoljnoj asimilaciji, kojoj je korijen u difamaciji srpskog imena i identiteta. Višnjić

ilustrira taj trend sljedećim primjerom: Kad imamo neku svečanost, onda nam (Prosvjeti) nije teško pozvati kao sudionika nekog deklariranog Hrvata, no ... izbjegavali smo pozvati poznate ljude s javne scene koji su Srbi ili srpskog podrijetla, upravo zato da i nas i njih ne dovedemo u neugodnu situaciju, pa možda i onu najapsurdniju da se oni osjete pozvanim da '"demantiraju"' svoje srpstvo. )avno iskazivanje svog podrijetla, mada se ono u javnosti uglavnom prešutno zna, za neke bi od njih značilo i primjetan pad prihoda, a time i ugroženu egzistenciju ili položaj na javnoj sceni. Ne znam što bismo dobili s tim da inzistiramo na tome da se netko ne zove Dado nego Miladin, ili da je nečiji otac )ovan, a ne )ole.

56 U intervjuu Jutarnjem listu, 27. srpnja zoo6, koji je dostupan na web-adresi: http:// www.jutarnji.hr/arhiva/cedomir-visnjic-u-biljanima-vjeruju-u-hrvatsku-a-ne-gradansku-drzavu/3356363/. Pristup: 17. ožujka 2017.

254

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Višnjićevi

primjeri se odnose na Srbe koji pripadaju višim slojevima društva: estradi, sportskoj eliti, i sličnim kategorijama stanovništva. Ako je takva situacija u toj - ipak po mnogočemu zaštićenoj i privilegiranoj grupi- kakva je ona u nižim slojevima populacije, među srpskim pučanstvom kako je Srbe iz Hrvatske nazivao Franjo Tuđman?

I istraživanja koja sam osobno proveo razgovarajući s brojnim- naročito mlađim - Srbima, polaznicima Akademije Srpskog narodnog vijeća, potvrđuju golemu zabrinutost čak i mlade generacije za budućnost i opstanak srpske zajednice u Hrvatskoj. Ti mladi aktivisti srpske zajednice u Hrvatskoj upozoravaju na nerazvijenost krajeva u kojima žive. Nema posla, a i oni poslovi koji su tradicionalno bili dostupni članovima srpske zajednice- npr. u državnoj službi, u Hrvatskim šumama (npr. u Donjem Lapcu) ili u policiji i administraciji, pa i u školama- danas su mnogo dostupniji Hrvatima (naročito braniteljima) nego njima. Državni poslovi su im nedostupni zbog stvorene percepcije - koja je

posljedica ili službenog narativa o krivici Srba za rat, ili zbog toleriranja ekstremno desnih i prema njima otvoreno neprijateljskih diskursa- da su "sigurnosno sumnjivi". Manjinsko pitanje kod nas se još uvijek smješta u sigurnosni kontekst. Ono je, prije svega, tretirano kao sigurnosno pitanje. To je izravna posljedica narativa koji Srbe tretira kao agresore i okupatore, kao neprijatelje. Povrh toga, oni se više ne mogu oslanjati na neformalne društvene veze i poznanstva, jer "njihovih ljudi" više nema. Stoga je nestao i tradicionalni način zapošljavanja - "nasljeđi­ vanjem" posla u tvrtkama i ustanovama u kojima su im radili roditelji, ili pomoću "veza" i "preporuka" kumova, rodbine i susjeda. Ti tradicionalni oblici dobivanja posla danas se smatraju korupcijom, iako se, zapravo, najčešće radi o dugotrajnoj praksi koja svoje korijene vuče još iz doba imperija, prije formiranja birokratskih i {polu)uređenih nacionalnih država u našim krajevima. Stabilnost imperija temeljila se upravo na lojalnosti, a političko-društvena organizacija (naročito u otomanskim krajevima) bila je cijela sagrađena na lojalnosti lokalnom "!ideru" te na pripadništvu klanu, obitelji, vjerskoj zajednici i neformalnim strukturama koje su vodile od najnižeg podanika do samog

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

255

vladara. Čak je i u socijalizmu- koji je deklarativno želio pokidati sve veze s takvom prošlošću- ta neformalna obiteljsko-zavičajno-rođačka veza, kao i ona veza koja ide po liniji političke i ideološke lojalnosti (članstva u Partiji, pripadništvo -makar deklaratornoga- partizanskoj tradiciji) opstala. Kao i u imperijima, neformalna mreža veza i poznaostava imala je i vrlo pozitivnu ulogu kad se radilo o socijalnoj sigurnosti, o zaštiti pred ponekad brutalnim državnim zakonima, te o stvaranju društvenih mreža. Neformalne, ali izrazito snažne, mreže veza i poznanstava, doprinosile su stabilnosti poretka i njegovom opstanku. Svatko je znao da mu te veze i poznanstvu mogu pomoći kad se i ako se pojavi problem s državom i državnim službenicima. U državi koja je odumirala, i koja je često bila nefunkcionirajuća i neefikasna, na taj se način stvorila paralelna stvarnost: nedopuštena ali tolerirana, verbalno napadana ali u stvarnosti korisna za sam poredak. Iz te paralelne stvarnosti stvorena je u kosovskom slučaju "paralelna država" koja je, kao što opisuje Denisa Kostovicova (2000.) - funkcionirala istovremeno kad i "službena država" tijekom devedesetih godina. Paralelna stvarnost pomogla je i izbjeglim Hrvatima i izbjeglim Srbima da se snađu u novim okolnostima, u kojima im država nije mogla dati svu zaštitu koju su trebali. Paralelne strukture imale su, naročito u kriznim situacijama u kojima je država bila agresor na manjine i pojedince koji su im pripadali, zaštitnu i korisnu funkciju. One su spriječile totalni sigurnosni kolaps cijelih manjinskih zajednica, do kojeg bi došlo kad bi se one oslanjale samo i isključivo na državu. Taj argument -da su paralelne kvazidržavne strukture bile korisne i nužne za zaštitu Hrvata u Bosni i Hercegovini i danas koriste glavni intelektualni i politički prvaci Hrvata iz Hercegovine, te njime opravdavaju stvaranje Herceg-Bosne kao autonomne jedinice unutar tadašnje Bosne i Hercegovine. Ali, istodobno, ne prihvaćaju to isto objašnjenje- o potrebi zaštite Srba u Hrvatskoj -u slučaju stvaranja Republike Srpske Krajine. Ono što naši smiju i moraju, to njihovi ne smiju.

Politika neformalnih veza nastavila se i u novim okolnostima, ali je promjena društvenih okolnosti devedesetih razbila mnoge takve

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

mreže poznanstava, i to prije svega one koje su štitile i pomagale manjinama. Masovna otpuštanja Srba iz državne službe početkom devedesetih te propadanje poduzeća u društvenom vlasništvu (a takva su bila mnoga, i mnoga su održavala stabilnost multietničkih područja)," razorila su socijalni kapital na koji su se mnogi Srbi oslanjali. Time je značajno doprinijela stvaranju osjećaja straha za egzistenciju. Stranačke veze koje su nekoć postojale za one koji su bili članovi SKH,

ili su im to bili roditelji, nestale su nakon 1990., a nove nisu stvorene. Takve veze koje bi mladi Srbi mogli imati također su "tanke" u odnosu na HDZ-ovske i SDP-ovske, a u nekim krajevima i veze drugih, manjih stranaka: HNS-a, HDSSB-a i IDS-a. Iako postoji zakonska odredba prema kojoj pripadnici manjina imaju prednost ako se pojave u konkurenciji s kandidatom koji ima iste kvalifikacije, taj se članak zakona (članak 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina) u praksi ne poštuje, jer je uvijek moguće nekom kandidatu dati bod ili dva više prilikom intervjuiranja kako bi bio bolji, a ne isti kao i kandidat koji dolazi iz manjinskog naroda. A zbog straha od diskriminacije, većina prijavljenih koji su "manjinci" uopće se i ne pozivaju na taj članak - koji

i tako vrijedi samo kod prijema u državnu službu. Kad se i pozovu, to često nema nikakva učinka, kao što pokazuje slučaj Milke Savić, zagrebačke odvjetnice koja se triput kandidirala za sutkinju Ustavnog suda (nakon što je imala 3r godinu odvjetničkog iskustva) i pritom se

uvijek pozivala na članak 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina: bez uspjeha.ss Zakoni su tu, ali u stvarnosti je situacija sve lošija. Hrvatski etnonacionalizam je početkom devedesetih koristio podatke- stvarne, istinite, ili izmanipulirane (a bilo je i jednog i drugog)

s7 Za tov. primjer tvornice Borovo koji opisuju Cvek, Ivčić i Račić (Cvek i dr., 2015.). ss V. u članku objavljenom na portalu H·Alter 2.1ipnja 2009.: http://www.h-alter. org/vijesti/perfidna-igra-oko-zaposljavanja-pripadnika-manjina. Pristup: 4· rujna 20IS.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

257

-o podzastupljenosti Hrvata u državnim službama, a naročito u organima reda i represije. U hrvatskoj policiji bilo je srazmjerno više Srba i Jugoslavena nego što ih je bilo u ukupnom stanovništvu, pa se to koristilo kao snažan dokaz da su Hrvati zapostavljeni i neravnopravni. Ali, danas, kad se to događa još u većoj mjeri i na još drastičniji način

Srbima u Hrvatskoj- kao da to nikog ne zabrinjava. I ništa se ne može učiniti.

Zbog toga su neka mjesta, kao što je Donji Lapac, danas prak·

tički bez ikakve stvarne perspektive za mlade Srbe, te oni iz njih odlaze

s namjerom da se nikad više ne vrate. No dok se odlazak Hrvata široko problematizira kao jedan od najvećih aktualnih i dugoročnih problema Hrvatske koji prijeti njenom opstanku, odlazak Srba iz Hrvatske rijetko se spominje: kao da se ne primjećuje. Vlada Andreja Plenkovića formi· rala je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koje bi se trebalo baviti povratkom Hrvata iz dijaspore ili radnog bo· ravka u inozemstvu. Ali, o Srbima koji su otišli iz Hrvatske 1995. (i prije, kao i nakon toga) neće biti mnogo riječi. Oni se, ponovno, jedno·

stavno ne računaju. To se ministarstvo brine o natalitetu Hrvata. No u nacionalističkom diskursu nema mjesta za otvaranje zemlje za useljenike, odnosno imigrante. Tako se, istodobno s panikom koja je uzro· kovana velikim odlaskom ljudi iz Hrvatske, pojavljuje i panika od povratka Srba i panika od ulaska imigranata (npr. Sirijaca, Afganista· naca i drugih) u zemlju. Ta panika od imigranata povezana je s tipičnim

konzervativnih strahom od "razvodnjavanja" našeg identiteta i naše kulture, a u nekim verzijama i sa strahom od posljedica višeg nataliteta od našeg. Tipična je, u tom smislu, izjava Ladislava Ilčića, člana vladajuće koalicije u doba vlade Tihomira Oreškovića, a kasnije (kratkotrajno) i posebnog savjetnika ministra vanjskih i europskih poslova (Davora Ive Stiera), koji je rekao da su doseljenici iz Afrike i Azije "biološki jači od Europljana" te da se treba zapitati želimo li u našem društvu musli·

mane, koji će promijeniti našu kulturu. Slični stavovi dolaze i s "ljevice": Boris Lalovac, tadašnji ministar finan~ija u vladi Zorana Milanovića, izjavio je primjerice da "ne bismo htjeli da nam jednog dana iz Bugarske i Rumunjske dolaze liječnici liječiti u Hrvatsku samo zato što mi nismo

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

bili dovoljno stimulativni da naši liječnici i znanstvenici ostaju u Hrvatskoj".s9 Ti strahovi- povezani s različitim natalitetnim stopamaveć su svojedobno, osamdesetih godina, poslužili za mobiliziranje nacionalizma: u Srbiji i među Srbima u odnosu na Albance na Kosovu, i u Sloveniji, s obzirom na "Južnjake", naročito Bosance i Hercegovce koji su se doselili u Sloveniju i koje su mnogi Slovenci doživljavali kao ekonomske migrante, a ne kao sudržavljane iz iste zemlje. S novim valom izbjeglica iz zemalja zahvaćenih ratnim sukobima (Bliski istok, Afganistan i Irak), antimigrantska retorika postaje popularna i veže se s antiislamskom u mnogim zemljama Europe. Kad se radi o odnosu prema Srbima povratnicima, u najboljem se slučaju može reći da se ne čini ništa posebno da bi ih se potaklo da se vrate u Hrvatsku, iako su područja koja su oni napustili uglavnom ostala nenaseljena i prazna. Štoviše, za nacionalističke mitotvorce oni su i dalje tek agresori i neprijatelji, okupatori koji, uglavnom, nisu kažnjeni za zlodjela koja su počinili. Kako se misli prevladati loše odnose između Srba i Hrvata uz retoriku koja Srbe označava kao agresore i okupatore, nitko ni ne pokušava objasniti. Retorika koja je nastala na ovoj interpretaciji devedesetih čini sve da i preostale Srbe otjera iz Hrvatske, a ništa da one koji su otišli u nju vrati.

59 V. https://www.vecernji.hr/vijesti/lalovac·o·porezu-na-dohodak-moramo-sprijeciti-da-nas-lijece-lijecnici-iz-rumunjske-94952J. Pristup: I. svibnja 2017. Lalovac je ovo izjavio godinu dana nakon što je Hrvatska bila u Europskoj uniji, kad je već morala biti potpuno otvorena za zapošljavanje državljana drugih zemalja članica Europske unije. Očigledno je da ni na samom vrhu države nije bilo svijesti o tome što znači članstvo u Europskoj uniji za migracijske trendove. Istodobno, nitko se ne pita: a kako to da su hrvatski državljani desetljećima (još u doba Jugoslavije) mogli pronaći posao- i to kao stranci- u drugim europskim zemljama? Gdje bi oni radili da je i tamo vladala ovakva ksenofobična politika, koja na strance, čak i kad su državljani EU, gleda s nepovjerenjem?

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

259

Srbi i zbog toga imaju osjećaj da nisu dobrodošli u Hrvatskoj, čak ni kad je smatraju svojom domovinom. Čak i kad ih se- ponekad ponižavajuće

- pita "Volite li Hrvatsku?", imali bi puno razloga da uzvrate protupitanjem: "Voli li Hrvatska nas?" Imaju pritom

osjećaj

nepravde

i nejednakosti, neslobode i diskriminiranosti, kao što je u kratkom dokumentarnom filmu o životu u Donjem Lapcu pokazao Miloš Vlaisavljević.

U filmu se prikazuje stanje u općini sa srpskom većinom,

u kojoj je prije 1990. bilo pet tvrtki od kojih je svaka zapošljavala između 300 i soo radnika. Nije bilo nezaposlenog čovjeka. Sva su ta poduzeća propala, pa je danas zapošljavanje moguće jedino u državnim tvrtkama i institucijama- a tamo ne primaju Srbe. U policiji rade trojica, a u šumariji samo dvojica. Čak i posao spremačice u osnovnoj školi, u kojoj direktor "ne zna" koliko radi Srba a koliko Hrvata, nije dostupan kandidatkinji koja je Srpkinja. Zabrana zapošljavanja u državnoj službi nije nimalo pomogla da se zaposle pripadnici manjina. Postojeća struktura

dakle ostaje "zacementirana", a time se i diskriminacija reproducira i (p)ostaje trajno stanje. Zbog toga nema reintegriranja ni onih koji su uvijek živjeli u Donjem Lapcu, a kamoli povratnika. Srbi tamo imaju osjećaj

da su "hrvatski crnci". 60 Takvo je stanje i u drugim općinama u

kojima žive Srbi u Hrvatskoj." To su i prije bili najnerazvijeniji krajevi Hrvatske, a sada se to stanje samo pogoršava. Zato Srbi odlaze- upravo onako kako hrvatski etnonacionalisti i žele. O diskriminaciji pri zapošljavanju u javnom i privatnom sektoru svjedoči i istraživanje koje su proveli Anton Vukelić i Darja Maslić-Seršić (2012.). Oni su utvrdili da su Srbi čak i u Zagrebu, koji je najkozmopolitskiji grad u Hrvatskoj, u zs posto slučajeva češće žrtve diskriminacije

6

° Film je dostupan na Youtubeu: https://www.youtube.com/watch?v=IfaEL-

G]XB88. Pristup: 4· rujna 2015. 61 Za teškoće pri integraciji današnjih multietničkih općina u Hrvatskoj i Srbiji, v. čermak (zOI6.).

260

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

pri zapošljavanju od ostalih. U svom su istraživanju proveli zanimljiv eksperiment. Prijavljivali su se na natječaje za oglašene poslove u privatnom sektoru, i to kao kandidati i kandidatkinje s "tipično" hrvatskim i "tipično" srpskim imenima. Fiktivni kandidati Srbi (Vojislav Trifunović i Jovanka Trifunović) natjecali su se s radnim biografijama potpuno identičnih kvalifikacija kao i kandidati Hrvati (Tomislav Lučić i Marina Lučić) da bi vidjeli koji će od kandidata uopće biti pozvan na intervju za posao. Pritom nisu isticali nacionalnost, jer se to nije tražilo, ali su namjerno odabrali imena koja zvuče srpski, odnosno hrvatski. Istraživanje je pokazalo da su Vojislav i Jovanka imali jednu četvrtinu (25 posto) manje šansi da ih se pozove na intervju od Tomislava i Marine. Provedeno na uzorku od 173 natječaja na posao, isključivo u privatnom sektoru u Zagrebu,62 ovo istraživanje pokazalo je stvarno stanje kad se radi o diskriminaciji Srba. U općenitim istraživanjima o socijalnoj distanci naime politički je nekorektno zagovarati diskriminaciju Srba, pa se takvi stavovi i ne iskazuju. Ali u konkretnim slučajevima ona postoji- i to značajna.

Moji sugovornici iz redova mladih Srba u Hrvatskoj ukazuju da se to stanje ne mijenja čak ni u slučajevima kad je potencijalni poslodavac neka tvrtka koja investira u Hrvatsku, a ima sjedište u Srbiji. Srpske tvrtke, kojih i onako ima vrlo malo, također kalkuliraju kad se radi o zapošljavanju hrvatskih Srba, jer smatraju da bi njihovim zapošljavanjem smanjile svoj poslovni uspjeh na hrvatskom tržištu. Ne žele biti viđene kao srpske tvrtke, te ponekad namjerno izbjegavaju zaposliti lokalne Srbe. Radije zapošljavaju Hrvate da bi izbjegli prigovore hrvatskih kupaca i klijenata. To je posljedica atmosfere koja je stvorena u Hrvatskoj, u kojoj se i dalje smatra da su Srbi potencijalni neprijatelji.

Detalji o ovom istraživanju objavljeni su u Jutarnjem listu od 9· ožujka zo13: http:// www.jutarnji.hr/vijesti/magazin/znanstvenici-utvrdili---srbi-u-zagrebu-imaju-zs-posto-manje-sansi-od-hrvata-da-dobiju-posao/I089693/. Pristup 4· rujna ZOIS. Cjelovito istraživanje je objavljeno u Reviji za sociologiju (Maslić-Serić i Vu· 6'

kelić, ZOIZ.).

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

26!

Dakle čak ni tamo gdje bi se očekivalo da diskriminacije nema, ona se događa na štetu Srba.

Kad se radi o zapošljavanju dakle, Srbi su najčešće prepušteni sami sebi. Ali, i tu postoje značajni problemi i prepreke koje ne postoje u slučaju Hrvata. Prije svega, radi se o najsiromašnijim krajevima Hrvatske, u kojima je teško pokrenuti posao vlastitim sredstvima, jer tih sredstava jednostavno nema. Poduzetnički duh nije ništa veći kod Srba nego što je kod Hrvata, a to znači da je slab. Da bi se pokrenula vlastita tvrtka ili agencija, potrebno je razumijevanje i podrška lokalnih vlasti -uključujući županijskih i državnih - a toga nema. Moji sugovornici ukazuju na primjere blokade koju županijska tijela postavljaju pred razvoj infrastrukture- npr. lokalnih cesta- potrebnih za razvoj poduzetništva u srpskim krajevima. Takoder potrebne su dozvole, a administracija koja ih izdaje često je također nesklona pomoći Srbima. Povrh toga, u Hrvatskoj je riječ "etnobiznis" postala jedna vrsta političke kvalifikacije, koja se koristi samo u slučaju kad se radi o Srbima. Bivši predsjednik Republike, Ivo josipović, u svojoj polemici s liderom hrvatskih Srba, Miloradom Pupovcem, u ljeto 2012. optužio ga je da je etnobiznismen/>3 i time je pokazao da se zapošljavanje i poduzetništvo -a ne samo politika- koja bi se temeljila na etničkom identitetu ili bi ga koristila za biznis, smatraju nepoželjnim, barem kad je riječ o Srbima. O Hrvatima- etnobiznismenima nije bilo riječi. što dakle Srbima preostaje? Ništa. Odlazak. Zapošljavanje nije jedino područje na kojem se vidi namjera da se dodatno smanji broj Srba u Hrvatskoj, iako ih je danas ostalo tek 40 posto

6) V. http:/lwww.vecernji.hr/hrvatska/josipovic-kontra-pupovca-vasa-je-politika-etnobiznis-442625. Pristup 14- rujna 2015. Postavlja se pitanje: a zašto bi bilo nelegitimno i neprihvatljivo kOiistiti povjerenje uspostavljeno između pripadnika iste nacije kako bi se razvio biznis? Posebno ima mjesta za pitanje: kako to da isti oni koji već 25 godina pozivaju etničke Hrvate iz dijaspOie da razviju biznis u Hrvatskoj sad prigovaraju etničkim Srbima na nekom etno biznisu?

z6z

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

- ako i toliko - od njihovog nekadašnjeg broja. Politika priznavanja i dodjele državljanstva također je bila (i ostala) u značajnoj mjeri diskriminirajuća prema Srbima. Način dobivanja hrvatskog državljanstva, piše Igor štiks u svom članku "Uključeni, isključeni, pozvani: politike državljanstva u postsocijalističkoj Europi i Hrvatskoj" (zow)., dijelio je građane na upravo te tri kategorije. Isključivanje se odnosi na dvije kategorije, koje obje pogađaju više Srbe nego ostale. U prvoj su oni građani koji su se u trenutku stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu našli u poziciji "rezidenata" s državljanstvom neke druge jugoslavenske republike -a drugo su oni koji su se "sami" odlučili isključiti kroz separatizam Krajine u odnosu na Hrvatsku. Postupak naturalizacije, piše Štiks, bio je bolan i uključivao je iskazivanje lojalnosti, boravak od najmanje pet godina, poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma, te kompliciranu - i u mnogo slučajeva arbitrarnu -procjenu i zaključak o nečijoj aplikaciji, koje su prepuštene ministarstvu unutarnjih poslova. U uvjetima rata, onim Srbima koji su otišli u Srbiju je - makar inicijalno - masovno uskraćivane državljanstvo Hrvatske, dijelom i stoga što nisu mogli dokazati da su prethodno napustili državljanstvo Srbije. Da bi se donijela potvrda o tome da je netko napustio državljanstvo Srbije (koja je tada sebe doživljavala kao sastavni dio ili SFRJ ili SRJ, a ne kao samostalnu državu, pa bi svoje državljane tretirala prije svega kao jugoslavenske, a ne srpske državljane) trebalo je putovati u Srbiju. Vratiti se iz nje bez hrvatske putovnice nije bilo lako, ili čak ni moguće. Dakle čitav niz konkretnih prepreka doveo je do toga da su mnogi Srbi- kao i državljani većine drugih postjugoslavenskih država - postali ili stranci ili osobe bez državljanstva, te je njihov pravni status degradiran s obzirom na prethodno stanje. Tek nakon žalbi, neki su od njih dobili hrvatsko državljanstvo. Hrvatskim Srbima međutim državljanstvo je pripadalo po automatizmu. Ali, ni taj automatizam propisan zakonom nije značio da je put do domovnice, a kasnije i putovnice, bio lak i bez prepreka. što zbog prepreka koje su postavljalo krajinske, a što hrvatske vlasti, mnogi su dugo čekali da ostvare svoja osnovna prava, koja im pripadaju po činjenici državljanstva. A potom se stvorila formalno nevidljiva, ali u stvarnosti

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

sveprisutna podjela između pravih i tekformalnih državljana. Pravi su morali biti Hrvati, a često i više od toga: branitelji, katolici, HDZ-ovci, a nadasve poštovatelji mita o Domovinskom ratu. Formalni su bili svi ostali - oni koji su, eto, imali putovnicu, ali je, zapravo, da budemo iskreni, nisu, je li, zaslužili.

Za razliku od toga, etnički Hrvati, pa i oni koji nisu ni dana živjeli u Hrvatskoj, bili su pozvani u državljanstvo, te nije bilo nikakvih pro· blema, a često ni stvarnih prepreka da ga dobiju. Iako je inicijalno postojao uvjet dužine boravka u Hrvatskoj, on je kasnije izbrisan, te je bilo dovoljno nekim dokumentom (uključujući i krsni list Rimokatoličke crkve) "dokazati" hrvatsku narodnost. Radi se o tipičnom primjeru etničkog inženjeringa, kaže Štiks. Svrha je bila: smanjiti broj Srba, i povećati broj Hrvata u Hrvatskoj. Uostalom, to je bio i pravi i najvažniji cilj Domovinskog rata, cilj koji su hrvatski političari više puta najavljivali i obećavali i prije 1995-'4 Iako su administrativne prepreke uklonjene nakon što je 2000. vlast preuzela koalicija predvođenja SDP-om, državljanska politika ostala je etnocentrična. No, za razliku od Tuđmanova sustava, kojemu štiks osporava karakteristiku demokratičnosti, Hrvatska je nakon 2000. postala "etnička demokracija". Hrvatska je demokratizirana, možda i liberalizirana, ali nije deetnicizirana. I dalje je etničko načelo važnije od demokratskog. Etnička demokracija je pojam koji štiks preuzima od Sammyja Smoohe, koji ga definira kao:

64 Vrlo mnogo citata koji svjedoče o tome može se naći u Mirić (2002.). Također Ivo

Banac kaže da "etničko čišćenje i stvaranje nacionalno homogenih država nisu bile posljedice, nego cilj rata. Možda sve strane na početku rata toga nisu bile svjesne, no taj im je cilj u toku sukoba svima postao zajednički. Čelnici Srba, Hrvata, Bošnjaka, kosovskih Albanaca i drugih nacionalnih zajednica očito su, premda ne svi u istoj mjeri, vjerovali da samo nacionalna homogenost - to jest, država bez manjina- donosi političku stabilnost i nudi jedinu pravu priliku za mir" (Banac, 2001., prema Mirić, 2002.: 94).

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

... demokratski politički sustav koji kombinira proširenje i društvenih prava na trajne rezidente koji žele postati državljani, uz istodobno zadržavanje favoriziranog statusa većinske grupe. To je demokracija koja sadrži nedemokratsku institucionalizaciju dominacije jedne etničke grupe. Temeljno pravilo na kojem se uspostavlja taj poredak jest da postoji ugrađena kontradikcija između dvaju načela: građanskih i društvenih prava za sve i strukturalne podređenosti manjine većini. "Demokratsko načelo" osigurava jednakost svih državljana i članova društva, dok "etničko načelo" uspostavlja eksplicitnu etničku nejednakost, privilegirani status i dominaciju (Smooha, zoo s.: zr, prema Štiks, političkih

2010.:

93-94)-

Dakle navodi dalje štiks:

Neke su osobine etničke demokracije: važnost etniciteta, percepcija ugroženosti i reducirana demokracija. Jedini razlog zbog kojeg se uopće poštuje demokracija u takvim društvima, tvrdi Smooha, jest taj što je ona u interesu etnonacionalista i u njihovu uvjerenju da su demokratske vrijednosti, politički obziri u domaćoj i međunarodnoj politici, kao i zahtjev za pokazivanjem legitimnosti najbolji način da se ostvare njihovi interesi. Radi se o kalkulaciji o korisnosti demokracije. Snažna država, stabilna brojčana i politička većina te postojanje male i zanemarive manjine osiguravaju opstojnost etničke demokracije. Za njezinu je opstojnost od ključnog značaja da većina i dalje nastavlja vjerovati u postojanje prijetnji te da nema intervencije niti od strane vanjske domovine manjine niti od strane međunarodne zajednice. Etnička demokracija zadržava privilegiranu poziciju za svoju etničku većinu. Ta većina koristi privilegije nastale demokracijom, a samu državu koristi da bi osigurala političku,

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

društvenu, ekonomsku i kulturalnu korist za sebe. Međutim da bi se neka zemlja mogla kvalificirati kao etnička demokracija, upozorava Smooha, ona ipak mora jamčiti minimalna manjinska prava, kao i očuvati pravnu državu. (2010.: 95). U svom opisu promjena koje su uslijedile 2000. godine, štiks s pravom zaključuje da etnocentrizam u Hrvatskoj ni tada nije doveden u pitanje. U tom smislu, Račanova je vlada također nastavila slijediti Tuđmanov model iako ga je učinila daleko demokratičnijim. Bila je manje fobična, manje u strahu od neprijatelja, i više odana demokraciji. Za razliku od Jugoslavije, u kojoj su svi, pa i Hrvati, smatrali da bi demokracija favorizirala one koji su od njih veći (u ovom slučaju Srbe), u Hrvatskoj se Hrvati više nisu imali čega plašiti. Demokracija je bila dovoljno jamstvo etničke hegemonije većine nad manjinom. To je za Račana bilo sasvim dovoljno. Demokracija je mogla nastupiti, ali tek onda i tek kad su postignuti svi ciljevi autoritarnog poretka: nezavisnost, reintegracija teritorija ali ne i ljudi, te etnička homogenizacija, koja se nastavlja i u demokraciji, time što je u njoj hegemonija većine osigurana samim demokratskim mehanizmima. Štiksova karakterizacija Hrvatske kao etničke demokracije zanimljiva je i korisna i zbog još jednog razloga. Ona naime objašnjava poziciju na kojoj su i danas hrvatski socijaldemokrati (SDP) i njihovi donedavni koalicijski partneri "narodnjaci" (koji za sebe vole reći da su liberalni demokrati) u HNS-u. Ta pozicija promovira građanski model integracije, smatrajući da je jedini problem koji danas postoji u hrvatsko-srpskim odnosima: nedovoljna integriranost Srba u hrvatsko društvo. "Lijevo-liberalna" Hrvatska danas zagovara integrirane škole, integrirane političke stranke, integrirani, građanski identitet koji bi, praktički, stvorio hrvatski politički narod na liberalno-demokratskim temeljima, ili barem temeljima koje oni smatraju jedinim modelom liberalno-demokratskog "rješavanja" nacionalnog pitanja. Lijevo-liberalna Hrvatska s čuđenjem gleda na etničke stranke, pa i na ideju da one budu zastupljene u politici

266

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

kroz posebne liste i u posebnoj izbornoj jedinici. Smatraju, kao što je svojedobno izjavila Milanka Opačić, potpredsjednica Vlade koja je i sama u politiku ušla po "nacionalnom ključu", kad je 1992. postala zastupnica zato što je jedan broj mandata morao pripasti etničkim Srbima - da se radi o "toru", a budući da ne žele "u tor", odbijaju se u politici deklarirati kao Srbi. štoviše, stječe se dojam da bježe od specifično srpskih tema, možda upravo zbog toga da ih se ne bi "reduciralo" i identificirala kao "srpske političare". Oni smatraju da je za Srbe u Hrvatskoj korisnije stvaranje građanske i liberalne Hrvatske, u kojoj ne bi bilo razlika između Hrvata i Srba, i u kojoj bi svi bili jednaki kao hrvatski državljani. Konstituiranje hrvatskog političkog (za razliku od etničkog) naroda je ključ rješenja "nacionalnog pitanja", koje je i tako "pitanje devetnaestog stoljeća", a ne dvadesetiprvog. Takvi političari dovodit će u pitanje smislenost političkog predstavljanja temeljem etniciteta, pa će ili tražiti potpuno ukidanje ili- najčešće - limitiranje ovlasti zastupnika manjina u Hrvatskom saboru. U tome se ističu liberali HSLS-a, čiji je predsjednik Darinko Kosor 17. studenog 2015., usred dramatičnih postupaka kojima su obje tadašnje koalicije (i "Hrvatska raste" i "Domoljubna koalicija") pokušale sastaviti vladu, opomenuo zastupnike manjina da nije na njima da o tome odlučuju.

"Zastupnici nacionalnih manjina ničim ne bi trebali utjecati na stvaranje nove saborske većine, već bi trebali pričekati završetak pregovora Mosta s Domoljubnom koalicijom, odnosno koalicijom Hrvatska raste. Radi ostvarenja svih svojih

prava, ali i radi načina biranja prema Zakonu o izborima zastupnika, zastupnici nacionalnih manjina trebali bi biti dio svake saborske većine koja se postigne dogovorom glavnih

nacionalnih koalicija: ili lista. Svaki drugi angažman nacionalnih manjina bio bi na štetu samih manjina, njihovih prava te na štetu stvaranja društva pune tolerancije i razumijevanja

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

među svim hrvatskim građanima neovisno o njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti", napisao je tada Kosor. 6 s

Kosor je, pritom, na izborima za zastupnike Hrvatskog sabora koji su održani u rujnu 2016. dobio samo 497 preferencijalnih (osobnih) glasova od 62.313 birača koji su u njegovoj izbornoj jedinici glasali za HDZ." Predsjednik Hrvatskog sabora, Željko Reiner, dobio je u istoj toj jedinici r.672 preferencijalna glasa. Istodobno, Milorad Pupovac dobio je r6.166 glasova (od r9.56r koji su glasali za nacionalne liste, tj. u posebnoj izbornoj jedinici za pripadnike manjina), Mile Horvat- 12.175, a Boris Milošević- rr.479 glasova. Sistem glasovanja je različit, pa pripadnici manjina mogu glasati za tri kandidata, dok ostali mogu samo za jednoga (a i ne moraju ni za koga, nego za stranku), ali čak i kad se to uzme u obzir bilo bi vrlo teško tvrditi da je legitimitet koji ima Darinko Kosor veći od onog koji imaju Milorad Pupovac, Mile Horvat i Boris Milošević. U prvoj izbornoj jedinici- u kojoj je Kosor izabranHDZ je sa svojim partnerima dobio 62.313 glasova i osvojio je pet mandata. To znači da je prosječna "težina" jednog mandata: 12.462 glasa. Milorad Pupovac ima čak i po tim kriterijima veću "težinu"- a ni ostala dvojica izabranih zastupnika ne zaostaju mnogo. U tom svjetlu, prijedlozi za ukidanjem ravnopravnosti zastupnika manjina, a posebno ukidanjem prava da se izjašnjavaju o najvažnijim pitanjima, ne samo da imaju sasvim određenu političku poruku nego su i antidemokratski. Slični su se prijedlozi čuli i od drugih partnera u toj, dosad vjerojatno najradikalnije desnoj hrvatskoj vladi. Krešimir Planinić, pravni

V. http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Otvorena-prijetnja-Kosor-porucio-manjinama-da-se-ne-petljaju-u-slaganje-Vlade-ako-zele-ostvarivati-svoja-

6S

prava. Pristup: rS. ožujka 2017. v. službene rezultate izbora iz rujna 2016., na: http://www.izbori.hr/izbori/ ws.nsf/g61C6C81IDCA99A4C125803A002E06D7/$FILE/Sluzbeni_rezultati_Sabor_2016.pdf. Pristup: S· travnja 2017. 66

268

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

savjetnik Katoličkoj crkvi bliske udruge "U ime obitelji", predlagao je reformu izbornog zakonodavstva čiji bi sastavni dio bilo i smanjenje broja ili čak i potpuno ukidanje manjinskih zastupnika." Taj je prijedlog iznio i tadašnji čelnik Hrvatske stranke prava "Ante Starčević"- Ivan Tepeš (r.sss osvojenih preferencijalnih glasova u četvrtoj izbornoj jedinici na izborima za Hrvatski saboru studenom 2015.), kratkotrajno (u mandatu Željka Reinera) potpredsjednik Hrvatskog sabora." Ove izjave bile su, zapravo, poruke upozorenja, pa i prijetnje manjinskim zastupnicima, jer su kao uvjet za ostvarivanje svih prava manjina tražile od manjinskih zastupnika da praktički odustanu od političkog djelovanja. Poruka je bila jasna: ako želite svoja prava, morate odustati od toga da budete ravnopravni većini. Kosorova poruka je u tom smislu posebno značajna, jer pokazuje da se od manjina očekuje da budu neuključene u politiku (ili: da budu isključene iz politike), te da pasivno prihvate rezultate dogovora hrvatskih političkih stranaka. Ta pasivizacija, taj zahtjev za desubjektiviranjem manjina, još je jedan indikator politike prema kojoj se prema njima ponaša kao da ne postoje. U stvarnosti, stranke desnice se u praksi često tako i ponašaju prema zastupnicima manjina. U dva slučaja formiranja vlade nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju- Oreškovićeve (2or5.) i Plenkovićeve (2or6.), s manjinskim zastupnicima se razgovaralo tek kad je vlada već bila sastavljena. Prilikom smjenjivanja trojice ministara u svojoj vladi 27. travnja 2017., Andrej Plenković nije čak ni obavijestio manjinske zastupnike, tako da se jedan od njih, Furio Radin, požalio da "zna manje od portira" o tom slučaju. To ignoriranje je poruka: trpimo vas, toleriramo, ali vas ne smatramo političkim faktorom. 69

~ 7 V.

http://uimeobitelji.net/planinic-most-se-treba-zapitati-i-o-svrhovitosti-manjinskih-zastupnika-i-jacanju-prava-dijaspore/. Pristup: IS. ožujka 20I7. ~ 8 V. https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nova-vlast-zeli-smanjiti-broj-zastupnika-nacionalnih-manjina-zoi60IZ4. Pristup: IS. ožujka 2017. ~ 9 Na pitanje- je li razgovarao s predstavnicima manjina o eventualnom zajednič­ kom djelovanju kako bi se srušila Plenkovićeva i sastavila vlada pod vodstvom SDP-a, lider te stranke Davor Bernardić rekao je u televizijskom intervjuu za NI

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

Nije, naravno, slučajno da se upravo desne političke stranke, čuvarice mita o Domovinskom ratu, najviše zalažu za takva rješenja. Za njih će srpsko pitanje biti riješeno tek onda kad više ne bude Srba, kako je u svojim člancima navodio Jovan Mirić (20IJ.). Pritom se nitko ne pita: a zašto je uopće potrebno da se na poseban način, posebnim pravilima i u posebnoj izbornoj jedinici, jamči predstavljanje manjina u hrvatskom parlamentu? Zašto je bilo nužno da se to pitanje postavi kao uvjet međunarodnog priznavanja Hrvatske? Zašto nijedna od etničkih manjina u Hrvatskoj - u zemlji u kojoj su zajedno činile oko zz posto još 1991. godine -danas nema dovoljno birača da bi mogli preskočiti izborni prag od pet posto, koliko propisuju izborni zakoni za svaku od "građan­ skih" izbornih jedinica? Zaboravlja se dakle da je broj Talijana u Hrvatskoj danas tako mali ne zato što su Talijani dobrovoljno iz nje otišli, nego zato što su nakon Drugog svjetskog rata iz nje bili istjerani, kao što je najveći broj Srba bio iz Hrvatske istjeran i to upravo u Domovinskom ratu, koji danas predstavlja temelj političkog identiteta Hrvatske. Zaboravlja se da je broj Srba u Hrvatskoj danas ispod pet posto i zbog rasnih zakona koje je NDH primjenjivala na svoje manjine: Židove, Rome i Srbe. Hrvatska posebnim pravima ispravlja neke od nepravdi i zločina koji su počinjeni na njenom tlu i u njeno ime prema njenim manjinama. To je njen dug prema vlastitoj prošlosti, a ne "milost" koju udjeljuje prema "privilegiranim" manjinama. Osim toga, ako netko misli da su manjine u Hrvatskoj privilegirane, ima načina da se- izjašnjavanjem kao primjerice Srbin- i sam postavi u privilegirani položaj. No dosad još nismo čuli da je to itko učinio zbog privilegija koje bi time dobio. No i s lijeve i liberalne strane političkog i intelektualnog spektra ponekad se čuju zahtjevi za ukidanjem manjinskih zastupnika ili za limitiranjem njihove uloge. To se čini zbog toga što postoji osjećaj da

30. travnja 2017. da nije razgovarao s njima. Dakle čak i u situaciji u kojoj je svaki glas važan, zastupnike manjina tretira se kao da ih nema.

270

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

postojanje posebnih manjinskih zastupnika umanjuje, umjesto da jednakost, ravnopravnost i integriranost manjina u cjelinu društva. štoviše, moglo bi se tvrditi i da postojanje posebnih, manjinskih, zastupnika, sve ostale zastupnike u Hrvatskom saboru pretvara u većinske odnosno u zastupnike etničke većine. Posljedice toga doista mogu biti negativne i za samu manjinu -jer se u situaciji u kojoj su povećava,

samo neki zastupnici fokusirani na prava manjina, dok su drugi "amnestirani" od takve skrbi, ne mogu ostvariti njihovi glavni interesi.7° Želi li se istinska ravnopravnost, koja podrazumijeva i tretiranje svih građana kao subjekata- a ne objekata- politike, moraju se postići jednake startne pozicije. Pozitivna diskriminacija je, naglašava se, također diskriminacija. Takva je pozicija, načelno gledano, sasvim legitimna, i nije u neskladu s liberalnim- a još više republikanskim- načelima građanske jednakosti i ravnopravnosti. U liberalnoj teoriji postoji dubok spor između dva načela: republikanskog građanstva (koje zagovara primjerice Brian Barry, npr. u knjizi: "Kultura i jednakost", 2006.}, i načela multikultu· ralizma (zagovornik je Will Kymlicka: "Multikulturalno građanstvo",

Za taj argument, v. moj članak: " Za novu definiciju naroda", Ljetopis SKD Prosvjeta (zoo3.a). U tom članku zalažem se za novu definiciju pojma narod te za odvajanje naroda kao kulturalne od naroda kao političke kategorije. Pišući taj članak, smatrao sam da je potrebno radikalno redefinirati pojmove i to tako da se etničkom narodu ostavi puna autonomija kad se radi o brizi za identitet, ali da se etnicitet ne pojav· ljuje kao faktor u političkoj sferi. Moj je argument bio, u biti, daleko bliži Barryjevom nego Kymlickinom. Nažalost, taj prijedlog je naišao na zid šutnje te se i danas smatra da je čak i otvaranje rasprave o tim pitanjima isuviše rizično i problematično. Moglo bi se reći da smo u politici nacionalnog pitanja i dalje zarobljenici socijalističkog mitotvorstva i imperijalnog nasljeđa, koje naciju smatra prije svega kul· turnom zajednicom, a ne političkom, ali joj istodobno - što je dodatak koji je na socijalističke modele nadodala nacionalistička praksa iz devedesetih godina i nadalje- daje pravo javnosti u političkoj sferi. Time smo dobili kombinaciju dviju mitotvoračkih politika, što je dvostruka opasnost. Potrebno je stoga dovesti u pitanje obje dogme: i socijalističku i nacionalističku, kako bismo se oslobodili tabua koji perpetuiraju probleme.

70

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

271

2003.). Postoje dakle dva pristupa- a ne jedan- unutar liberalnih teorija državljanstva i nacije. Jedan, Barryjev, inzistira na tome da politika mora predstavljati ljude kao državljane, dakle bez obzira na njihove kulturalne i identitetske sličnosti i razlike. Identitet je stvar privatne, a ne javne sfere. Tek kad svi državljani budu tretirani jednako - kao državljani - bit će moguća jednakost, a time i ravnopravnost unutar društva. Integracija se ne može postići u društvu u kojem se ljudi u političkoj sferi dijele na pripadnike većinske i pripadnike manjinske nacije- u našem slučaju: na Srbe i Hrvate. Liberalno načelo, tvrde zagovornici načela liberalnog građanstva, jest: sloboda pojedinca. Pojedinac ima prava (ljudska prava) i ta prava moraju biti jednaka za sve pojedince. Državljanstvo izjednačava pojedince prema pravima i dužnostima. Nikakve iznimke- pa ni pozitivna diskriminacija"- nisu opravdane kad se radi o temeljnoj građanskoj jednakosti. Ako se dopusti "pozitivna diskriminacija" za manjine, time će ih se privilegirati u odnosu na većinu, a to će narušiti jednakost pojedinaca. Liberalni pristup, kažu njegovi zagovornici, ne smije grupnim identitetima (npr. nacionalnim) dati prednost u odnosu na pojedinačni - a kad bi neki imali posebna prava kao pripadnici grupe, time bi se diskriminiralo one koji odluče ne pripadati nijednoj grupi. Integracija je u liberalnoj zajednici moguća samo ako se uklone sve prepreke koje se u političkoj sferi- a naročito po nekom genetskom i u biti konzervativnom kriteriju- postavljaju pred načelo građanske jednakosti. 11

Drugi se koncept naziva multikulturalnim, a zastupa ga u svojoj liberalnoj varijanti Will Kymlicka. On smatra da je jedno od temeljnih načela liberalizma- pravo svakoga da u slobodi izrazi svoj identitet, i da politički djeluje onako kako želi. To podrazumijeva i pravo da razvija, izražava i štiti i svoj nacionalni identitet. Ako pojedinci ili čitave grupe smatraju da su im sloboda, prava i jednakost uskraćeni zato što su pripadnici neke grupe, i da će najbolje biti zaštićeni kolektivnim djelovanjem u političkom prostoru (a ne u privatnom), onda to djelovanje mora moći biti dopušteno. Bilo bi protivno načelima slobode, a time i građanske jednakosti, nekome uskratiti pravo da se organizira po etničkoj

Z] Z

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

odnosno nacionalnoj osnovi. U društvima u kojima se politika trajno etnificira, i u kojima je nacionalna pitanje bitno političko pitanje, nametnuti neku nepostojeću građansku opciju, koja ne predstavlja nikoga, bilo bi pogrešno i štetno za demokraciju. Posebno je štetno ako se to čini u odnosu prema nacionalnim manjinama. Većina u nekom društvu

može govoriti liberalno, građanski, a djelovati etnički i supremacistički. Demokracija- koja se temelji na odlučivanju većine- može izgledati

kao da nema veze s etničkom supremacijom, a zapravo se može iskoristiti kao sredstvo negiranja slobode, razvoja i identiteta manjinaP ništa ne stoji da se proglasi "građanskom" - ali manjine koje nemaju dovoljno prostora za izražavanje svojih političkih interesa, ili kojima je ograničena sloboda organiziranja na onoj osnovi na kojoj se

Većinu

smatraju ugroženima, mogu u takvim okolnostima nestati.

Načelo

slobode i pluralizma zahtijeva da se etnički složena društva organiziraju vodeći računa o multikulturalnosti, naročito ako postoji etnička diskriminacija. Ako je netko neravnopravan zato što pripada manjini, onda je već time njegov identitet postao politička činjenica. Ako se ljudi osjećaju neravnopravnima iz nekog konkretnog razloga, logično je da se organiziraju upravo po kriterijima koji uključuju i taj razlog, npr. etničku pripadnost. To se može postići federalizacijom, autonomijama raznih vrsta, podjelom stvarne moći na horizontalnoj ili vertikalnoj osnovi, oblikovanjem izbornog sustava tako da jamči pred· stavljenost manjina, pozitivnim diskriminiranjem tamo gdje su historijski oštećene i sl. Ništa od toga neće negirati načelo jednakosti

Rade Kalanj sažima Kymlickinu tezu naglašavajući da on "drži da je multikulturalizam jedina opravdana liberalna politika". "Prava građana u zapadnim društvima oslanjaju se na liberalnu tradiciju, što znači da je društvo neutralno u odnosu na kulturne identitete, koji su relevantni samo u privatnoj sferi. No neutralnost u toj tematici nije moguća jer je navodna univerzalnost prava, pa dakle i prava različitih manjina, fasada za dominaciju jedne kulturne grupe nad ostalima. Stoga on smatra da u ime slobode pojedinca kulturne razlike treba ne samo podržavati nego i štititi" (Kalanj, 2008.: 341).

7'

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

273

i slobode. Upravo obrnuto, negiranje ili čak i zabranjivanje političkog djelovanja na etničkom principu ugrožava i jednakost i slobodu. U našim okolnostima, u kojima se načelo multikulturalnosti poštivala čak i u nedemokratskim autoritarnim režimima, npr. u Austro-Ugar-

skoj, u Otomanskom carstvu, u Kraljevini SHS i Jugoslaviji, te u socijalističkoj Jugoslaviji, danas je vrlo teško - a možda i nemoguće - primijeniti Barryjev model bez otpora manjina. Zamislimo samo koliki bi otpori bili u Jugoslaviji da se pokušalo stvoriti jugoslavensko građanstvo time što bi se negirala politička dimenzija etniciteta. Odgovor na to bi bio - separatizam i nasilje. Ili u suvremenoj Bosni i Hercegovini -u kojoj nijedna od tri etničke grupe ne pristaje na načelo liberalnog građanstva. Čak je i najveća- bošnjačka- za vrijeme zadnjeg popisa stanovništva lobirala protiv pojma Bosanac, smatrajući da on ugrožava identitet Bošnjaka čak u tolikoj mjeri da ga se izjednačilo s genocidom (više u Jović, 2013.). No zanimljivo je da se oni koji se u Bosni i Hercegovini eksplicitno protive bilo kakvom bosanskom iden· titetu, a time i načelu liberalnog građanstva u toj zemlji, u Hrvatskoj zalažu za upravo taj princip, zagovarajući ideju o potrebi veće integriranosti, te spominjući koncept hrvatskog političkog naroda. Oni koji su istodobno zagovornici veće integriranosti školstva u Vukovaru, često su istodobno i zagovornici i veće dezintegracije školstva (i cijelog kulturnog prostora) u Bosni i Hercegovini, za koju smatraju da nije osigurala dovoljne pretpostavke za slobodan razvoj Hrvata. Dakle u Hrvatskoj zagovaraju jedan model, a u Bosni i Hercegovini drugi. Oni koji o Bosni i Hercegovini govore kao o podijeljenom društvu ne vide ili ne žele vidjeti da su sva društva kulturalno podijeljena. Hrvatska se nije znala nositi sa svojom podijeljenošću, a nije uspjela ni razriješiti "delikatna pitanja" proizašla iz multikulturalnosti, primjerice pitanje ćirilice u Vukovaru. Paradoksalno je da zemlja koja ima problem s ćiri· licom u javnom prostoru, istodobno inzistira na multikulturalnosti u Bosni i Hercegovini, gdje je ćirilica u javnoj i ravnopravnoj upotrebi bez obzira na činjenicu da je rat u toj zemlji rezultirao peterostruke

274

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

većim

brojem smrtno stradalih od onog u Hrvatskoj, koja je po broju stanovnika devedesetih godina bila zemlja podjednake veličine. Još je veći paradoks da Hrvatska -u mandatu Andreja Plenkovića- predlaže svoj model reintegracije i prava manjina - drugima koji imaju slične probleme s međuetničkim odnosima u svojim zemljama. Primjerice premijer Plenković jeu posjetu Ukrajini početkom svog mandata isticao upravo uspješnost integracijskog modela u Hrvatskoj kao primjer koji bi mogla slijediti i ta zemlja, jednom kad (i ako) joj se vrate danas od-

cijepljene regije na istoku.72 Paradoksima i dvostrukim, odnosno arbitrarnim mjerilima koja zavise od diskrecijske odluke onih na vlasti ili većine (jednima za Nas, a drugima za Njih) nema kraja. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nekoliko puta istakla da su u Hrvatskoj svi njeni državljani zapravo Hrvati, što je izjava koja ukazuje na državljansko, tj. politič­ ko-pravno razumijevanje pojma narod, istovremeno (čak u istoj izjavi) naglašava važnost očuvanja identiteta i povećanja prava Hrvata u Vojvodini. Hrvata koji, kad bi se načelo liberalnog građanstva dosljedno primijenilo i na taj slučaj- kao što ga predlaže za Hrvatsku- ne bi više bili Hrvati, nego Srbi (odnosno, kako se u Hrvatskoj voli reći da bi se razlikovalo između Srba iz Srbije i Srba prečana: Srbijanci). Ista je politika dvostrukih pravila (ili aršina) vidljiva i u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Tamo se federalizacija vidi kao rješenje za interetničke odnose, a u Hrvatskoj se o tome nikad ne razmišlja. O konfuznosti takvog pristupa, kao i o negativnim posljedicama inzistiranja na tome da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini "tri konstitutivna naroda", dok bosanski narod ne postoji niti ga treba stvoriti, mogao sam svjedočiti i kao sudionik razgovora koje su hrvatski političari na najvišim razinama imali s, primjerice američkim, funkcionerima.

7 ' V. http://vijesti.hrt.hr/361478/plenkovic-stigao-u-sluzbeni-posjet-ukrajini. Pristup: I. svibnja 2017.

NAKON RATA: STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

275

U tim razgovorima su Amerikanci morali zaključiti da su svi oni, zapravo, separatisti koji žele podjelu Bosne i Hercegovine. Jer, iz američke perspektive- koja pojam narod razumije u državljanskom smislu, a ne kao etničnost (pojam etničnosti rezerviran je za one koji su druge rase, što nije slučaj sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, ili za manjine, što i Srbi i Hrvati i Bošnjaci odbijaju biti)- govoriti o tri naroda znači zapravo zalagati se za tri države. Negirati pak postojanje bosansko-hercegovačkog naroda, kao što rade u Bosni i Hercegovini vodeći političari sva tri naroda, znači negirati pravo na državnost ovakve Bosne i Hercegovine. Razlike u razumijevanju pojma narod imale su već vrlo teške posljedice ne samo za Balkan, nego i cijelu Europu, koja je američko načelo self-determination of the peoples, prevela kao samoodređenje naroda, a potom je narod prevela ne kao people (građanstvo, narod kao državljani ili kao socijalna kategorija, odnosno puk/pučanstvo) nego kao ethnic groups (konstitutivne nacije u etničkom smislu), o čemu je u ovoj knjizi već bilo riječi. I načelo republikanskog građanstva i načelo multikulturalizma su dakle potencijalno liberalna načela, kao što su oba potencijalno i nacionalistička, iliberalna i supremacijska. Ovisno o kontekstu i načinu primjene, oba mogu povećati i smanjiti slobodu. Načelo liberalnog građanstva može voditi u asimilaciju manjina, negiranje njihova identiteta i ograničavanje njihove slobode. Primijenjene u okviru radikalno republikanskih država, ono se nije pokazalo prijateljskim prema manjinskim pravima, a time i nije doprinijelo njihovoj integraciji. Primjer takvog relativnog neuspjeha integracije putem republikanskog tipa poretka utemeljenog na načelu republikanskog građanstva je Francuska. U njoj manjine nisu priznate kao političke jedinice, i ne postoje stranke koje bi zastupale samo pripadnike neke etničke zajednice. Ali, opravdano je upitati se i je li Francuska danas uzor po pitanju integracije? )e li to ikada bila? Ili- Grčka, u kojoj se načelo građanske jednakosti pretvorilo u izrazitu supremaciju helenskog identiteta nad svim ostalim u Grčkoj - do stupnja na kojem možemo govoriti o isključivanju svih ostalih iz

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

ravnopravnog državljanstva? Ili Turska, u kojoj je radikalni republikanizam kemalističkog tipa bio temelj suspenzije liberalizma i pluralizma, i to i u političkom i u etničkom smislu. Taj je republikanizam negirao (i dalje negira) identitet Kurda, koje nije priznavao kao poseban narod, bez obzira na njihovu veličinu i značaj za samu Tursku. Tursku je naciju pak gradio nasuprot starom, otomanskom imperijalnom modelu multikulturalnosti, ali je pritom također koristio izrazitu silu da bi onemogućio opoziciju, prije svega onu okupljenu oko vjerskog identiteta. Asimilacija svih muslimana u Turke, pa i onih koji su se uselili s početkom novog poretka iz Europe nacionalnih država i kroz politike dobrovoljnih preseljavanja stanovništva - uspjela je u svojoj temeljnoj namjeri: da se stvori nova turska nacija, u koju bi ulazak mogao biti putem vjerskog identiteta, ali bi njena glavna karakteristika bila u sekularizmu, ne u vjerskom identitetu. Ali, jesu li time smanjene- ili su čak možda i povećane - duboke podjele na dvije Turske: kemalističku i protukemalističku, sekularnu i vjersku, modernističku i tradicionalističku? Jedan od glavnih razloga relativnog neuspjeha integracijske politike u Turskoj odnosi se upravo na status Kurda, kao i na status priznatih manjina u Turskoj. Bilo je to možda najvidljivije na primjeru tzv. Istanbulskog pogroma iz r955. godine, u kojem je u nekoliko dana antigrčkih i antiarmenskih nasilnih akcija stradala preostala zajednica Grka i Armenaca u tom gradu. Od tadašnjih oko roa tisuća Grka, koliko ih je ostalo u Istanbulu, danas u tom gradu živi njih samo oko zsoo (De Zayas, ZOOJ.). Te duboke podjele bilo je moguće- u doba autoritarnih i totalitarnih režima- zanemariti samo diktaturom, a kemalistička je Turska u jednom trenutku čak počela ličiti i na fašističke sisteme, a svakako je bila korporativistička zemlja." Ali, otvaranje Turske demokraciji i pluralizmu sredinom devedesetih godina ubrzo je pokazalo

73 Za turski model, naročito pod AtatUrkom, v. Jović (2016.). Za korporativističke elemente u Atatiirkovoj ideologiji, v. KOsebalaban (2on.: 53), Parla i Davison (2004.) i Ciddi (lOlO.: 9).

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

277

da ni nakon skoro 70 godina od formiranja turske republike te podjele nisu nestale.J4

Istodobno, ni nacionalno pitanje nije skinuto s dnevnog reda. Kurdska pitanje je i dalje otvoreno, kao što je otvoreno i pitanje ciparski h Turaka. Priznate manjine u Turskoj- Grci, Armenci i Židovi- danas čine zanemariv dio turske populacije: samo dva posto. To je rezultat procesa nasilnog preseljavanja stanovništva dvadesetih i pedesetih godina, ali i dugotrajne asimilacijske politike koju je provodio jedan republikanski sistem, koji nije prizilavao posebnost identiteta, a time ni multietnič­ nost. Time je on postao, zapravo, republikanski apsolutizam. Nedostajala mu je liberalna dimenzija. Republikanizam dakle bez liberalne dimenzije nije dosad ponudio ključ ni za nacionalno pitanje ni za odnos prema identitetskim podjelama koje perpetuiraju političke i društvene rascjepe i prenose ih iz jedne na drugu generaciju. Međutim može li liberalni republikanizam, dakle- spoj republikanizma i liberalizma (ako je tako nešto uopće moguće, ako nije tek drveno željezo), ponuditi rješenje? Mislimo primjerice na sustav u kojem bi se poštivala unitaristička struktura države (kroz republikanizam), ali bi bila dopuštena individualna autonomija i sloboda udruživanja, koja bi potom možda mogla dodatno štititi manjine pred nestankom ili čak i poticati njihov razvoj i opstanak u identitetskom smislu.

U Hrvatskoj je liberalni republikanizam možda najviše na djelu u Istri, u kojoj su i osjećaj za istarsko jedinstvo i za liberalne političke vrijednosti

74

ovdje treba primijetiti i da je Turska po nacionalnom pitanju primjenjivala ta-

kođer dvostruke kriterije. U svojoj zemlji držala se politike radikalnog republikanizma i asimilacije, dok je u slučaju Cipra bila protivnik tog istog kriterija, koji bi

- dosljedno izveden- od Ciprana turskog porijekla učinilo prije svega članove jedne, ciparske nacije. U jednom slučaju primijenila je politiku nacionalnog jedinstva, a u drugom - multikulturalizma, kako joj je gdje odgovaralo.

278

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

najrazvijeniji. U optimističkom smislu, za liberale je Istra model koji bi- kad bi se primijenio na cijelu Hrvatsku- učinio liberalnu Hrvatsku mogućom. Možda je Istra budućnost Hrvatske, dobra kombinacija komunitarističkog i liberalnog modela, kojem bi trebalo težiti u ostatku zemlje. Međutim moji sugovornici među mladim liderima Srba iz Istre upozoravaju na situaciju koja je na prvi pogled- ali ne i na drugi- paradoksalna. Istra je najliberalnija regija u Hrvatskoj. Pa ipak, mnogi Srbi koji u njoj žive imaju osjećaj da u njoj nestaje specifičan srpski etnički identitet. To se čini ne toliko direktnim "pretvaranjem" Srba u Hrvate -jer taj tip hrvatskog etničkog nacionalizma u Istri nije nikad bio jak. No liberalni identitet, kao i regionalno-teritorijalni u Istri se očituje i kroz stvaranje posebnog identiteta: "Istrijana". Taj "istrijanski" (istarski) identitet atraktivan je- možda čak i prije svega- manjinama, koje se ne žele i ne mogu identificirati s etničkim hrvatstvom, pa stoga ni s nepostojećim liberalnim konceptom političkog hrvatstva kojim etničko hrvatstvo dominira - a istodobno ne žele biti tretirani kao manjine. Mladi Srbi s kojima sam razgovarao stoga imaju osjećaj da je u Vukovaru srpski etnički identitet zaštićen daleko bolje nego u Istri- iako je život Srba daleko bolji u Istri, a atmosfera za liberalne vrijednosti povoljnija. Istarska situacija pokazuje, na prilično izravan način, "opasnosti" (s navodnicima ili bez njih) koje "prijete" daljnjem opstanku manjinskog -u ovom slučaju, primarno, srpskog- identiteta u Hrvatskoj, čak i ako se ona liberalizira, a možda upravo onda kad se (ako se) liberalizira. Krene li liberalnim putem, Hrvatska će cijela jednog dana postati Istra. Kakva će biti sudbina manjinskih zajednica u njoj? Govoreći o Istri ne smijemo zaboraviti ni njenu povijest. Ona je sve donedavno bila područje koje je prošlo kroz više krugova etničkih sukoba i totalitarizama koji su mijenjali njen politički, ideološki, ekonomski i identitetski karakter. Etnički inženjering provodili su i Talijani (do 1943.) i Slaveni (u deceniji nakon što je Istra pripala Jugoslaviji, pa i duže od toga). Područje je bilo među siromašnijima u Hrvatskoj, ali i jedno od najmilitariziranijih u Jugoslaviji. Multikulturalnost stoga nije u njoj nova pojava: Istra je uvijek bila multietnička, i to više nego što je sada. Nova je tek liberalna orijentacija, koja je pitanje multikulturalnosti smjestila

NAKON RATA: STVARANJE MITA l POSLJEDICE MITOTVORSTVA

279

u sasvim drugi kontekst. Ali, istodobno s demilitarizacijom i liberalizacijom Istre, pojavljuje se ponovno pitanje njene dugoročne multikulturalnosti. Neke odgovore na ta pitanja, ponudila je još jugoslavija kroz svoju politiku dvojezičnosti u javnom prostoru u Istri, nakon što su Osimskim sporazumima- granice s Italijom definirane, a odnosi s njom izrazito popravljeni. Dvojezičnost je pomogla opstanku posebnog talijanskog identiteta, za što je zaslužna i sama talijanska država, kao i činjenica da mnogi uče taj manjinski jezik iz pragmatičnih razloga: pronalaženja posla ili studiranja u Italiji. No, što je sa srpskim i drugim identitetima, koji nisu zaštićeni na isti način? Hoće li opstati u liberalnoj Istri ili će nestati? To se isto pitanje može postaviti za Hrvatsku kao cjelinu. Na drugoj strani, multikulturalizam također ne mora biti uspješan i može voditi dezintegraciji, a ne integraciji neke zemlje. Kad se pojavi u radikalnom obliku, on petrificira postojeće podjele i sprječava integraciju. Može li opstati država u kojoj ima više od jednog naroda? jesu li međunacionalne tenzije u takvoj državi neizbježne? je li moguće održati zajednicu koja u svom temelju ili u svojoj jezgri nema jedan demos? Ili je raspad takvih država nezaustavljiv- i dogodit će se, prije ili poslije? jugoslavensko iskustvo pokazuje da je radikalni multikulturalizam koji nije bio liberalan i koji je ostao na etničkoj razini, bez razvijanja dovoljnog političkog (demokratskog) pluralizma - bio sigurno jedan od razloga nestabilnosti zemlje. je li doveo do njena sloma, to je drugo -i daleko složenije -pitanje. Bilo je primjera multikulturalnih ili višenacionalnih država koje ne samo da se nisu raspale, nego su prosperirale i predstavljaju primjer stabilnosti: npr. Švicarska i Velika Britanija. Ali, razlika između jugoslavije i Čehoslovačke na jednoj, i tih dviju zemalja na drugoj strani, nije toliko u pitanjima etničkog sastava stanovništva, nego u razini liberalnosti koja se potiče, štiti i dopušta unutar poretka ili se unutar njega negira i potiskuje. Etnički multikulturalizam, koji se u gotovo svim zemljama suvremene Europe

280

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

pojavljuje sve intenzivnije zbog procesa globalizacije, europeizacije i zbog migracija, ne čini te zemlje ni gospodarski ni politički slabijima, nego jačima. Zemlje koje su najzatvorenije po pitanju imigracija i pluralizacije, danas su siromašnije i nestabilnije. Najrazvijenije europske države - kao što su, primjerice švicarska i Velika Britanija -ujedno imaju i najveći broj imigranata, a i među najheterogenijima su po svom etničkom i kulturalnom sastavu. Ali, taj trend sa sobom nosi nove izazove i služi za stvaranje novih strahova, a novi strahovi iniciraju nove, konzervativne i antiliberalne politike. Globalizacija i europeizacija tako proizvode svoje glavne protivnike: nacionalizam, antiliberalni konzervativizam i politiku sekuritizacije. Kad pak te alternative globalizaciji prevladaju, javlja se otpor prema njima, pa se vraćamo u doba liberalizma i globalizacije. Time se stvara začarani krugu kojem postoje liberalne i antiliberalne faze. Poput klackalice, nacionalizam i globalizacija se izmjenjuju u pozicijama, ali nikad ne nestaju. Iluzija je da će ijedna od njih nestati i u budućnosti. Integracija u građansku naciju, u političko hrvatstvo bila bi daleko privlačnija kao opcija, kad bi manjine -a naročito srpska- bile uvjerene da se radi o iskrenim namjerama nadvladavanja etničkih ekskluzivizama. Da bi ih se u to uvjerilo, trebalo bi pokazati da nisu samo Srbi ti od kojih se traži da se odreknu političke dimenzije svog nacionalnog identiteta, nego da se to traži i od Hrvata. U društvu u kojem se zagovara depolitizacija etničkog, mora se početi od većine, a ne od manjina. Medutim počinje se od manjina, bez ikakve garancije da će i većina odustati od nametanja svog etničkog identiteta drugima, i to tako što će ga proglasiti općim. Ta politika kao da pojam etničkog atribuira samo manjinama, a ne i većini. Kao što Malešević upozorava (2009.: 107), "tradicija asimilacije podrazumeva da su samo manjine percipirane kao etničke, a da većina čini suštinu društva: Afroamerikanci i Indijanci su etničke grupe, a oni koji spadaju u kategoriju WASP-a (belih protestanata anglosaksonskog porekla) jesu Amerikanci." Taj pristup deetnizira većinu, a problem integracije prebacuje na manjine same: one su krive što ostaju etničke i "ne žele" se integrirati "u društvo", kao da

NAKON RATA; STVARANJE MITA I POSLJEDICE MITOTVORSTVA

28!

je to društvo neutralno u odnosu na etnicitete. U stvarnosti je međutim situacija sasvim drukčija, naročito iz perspektive manjina, koje upravo etnički karakter države - koji ona oblikuje uzdizanjem većinskog na razinu općeg (na razinu koja većinskom ne pripada)- smatraju glavnim razlogom problema s kojima se suočavaju u procesu integriranja. Kad funkcionalisti kažu da "države koje nisu u stanju da odvoje javnu i privatnu sferu od etničkih i drugih veza i interesa vezanih za zajednicu same sebi kopaju grob, da upotrebimo Marksov izraz: dajući prednost jednom segmentu društva nad drugim, one ruše blokove od kojih je normativni poredak države sagrađen" (Malešević, 2009.: 101), tada se ne misli- kao što većine često misle- samo na manjine, nego i na njih. I njihovi se etnički identiteti moraju, ako se uopće mogu, odvojiti od općosti, od države, a ne da polaze od pretpostavke da se samo manjine moraju integrirati u društvo. Na drugoj strani, multikulturalizam je možda atraktivnija, i u tom smislu, prihvatljivija opcija u zemlji u kojoj dolazi do rekonzervatizacije, te se i većina i manjine okreću svom specifičnom etničkom identitetu, u strahu da je on pred nestankom. To se događa u suvremenoj Hrvatskoj u kojoj je konzervativizam daleko snažniji od liberalizma. Koalicije kao što su ona između HDZ-a i SDSS-a nisu samo neke pragmatične ili neprincipijelne alijanse: one su, između ostalog, i koalicije dviju identitetskih politika, politika dviju stranaka koje odbacuju načelo republikanskog građanstva jer ga smatraju opasnim za opstanak i hrvatskog i srpskog identiteta u Hrvatskoj. Unutar srpske zajednice događa se istodobno podjela na republikance/liberale koji glasaju za SDP i zagovaraju načelo republikanskog/liberalnog građanstva i identitetske Srbe koji su skloniji konzervativnim vrijednostima i vide SDP kao glavnu opasnost, a HDZ - ako je umjeren i kooperativan - kao potencijalno bližeg saveznika.

ČETVRTO POGLAVLjE

Etnototalitarizam i etnototalitarizam svakodnevice

Kao što smo pokazali u prethodnom poglavlju, Hrvatska je nakon ratnog sukoba iz devedesetih postala etnički homogena zemlja, u kojoj je 90 posto stanovnika istog, etnički hrvatskog porijekla. U tom smislu ona ne slijedi trendove u suvremenoj Europi. Strah od multikulturalizma u njoj gotovo da uopće nema smisla, jer je broj drugih u njoj sve manji, a ne sve veći. Pa ipak, takav strah i dalje postoji. Hrvatski nacionalisti ga uspijevaju razbuktati pred svake izbore, ali to nije samo stvar predizbornih kampanja, nego je stalnost u konstrukciji novog hrvatskog nacionalnog identiteta. Od čega, zapravo, hrvatski nacionalisti strahuju? Koji je njihov cilj? Zar nije dovoljno što etnički Hrvati već čine 90 posto građana Hrvatske?

U odgovoru na ta pitanja, oslonit ćemo se na pojam totalitarizma, kao ideologiju, doktrinu i praksu kojom se nastoji u potpunosti (tj. totalno) ovladati cjelinom društvenih i političkih tokova, te ih staviti pod čvrsti nadzor i upravljačku kontrolu vladara, bio on demokratski izabran ili samoproglašen, te bez obzira na to bio individualan ili "kolektivan". Totalitarizam je doktrina koja nastaje na konceptu totalne države, a taj pojam ima svoje izvorište u fašističkoj ideologiji i pojavljuje se u njoj kao lo stato totale: naročito u djelima Giovannija Gentilea (ideologa

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

talijanskog fašizma) i Benita Mussolinija.' "Totalna država" je ona država koja traži totalnu kontrolu nad svim pojedincima i nad cijelim društvom koje pretvara u zajednicu. Zajednica je organska jedinica kojoj je svrha ujedinjenje, tvorenje jednog. Društvo je, nasuprot zajednici mjesto interesne interakcije grupa i pojedinaca- kojemu cilj nije ujedinjavanje: ono upravo štiti autonomiju, identitet i subjektivnost svih aktera kao članova društva, koji se povezuju radi ostvarenja svojih (autonomno određenih) interesa. z Totalna država ne dopušta individualne- od zajednice odvojene- identitete, a svakoga tko ne prihvaća njeno načelo- "sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države"3 - smatra neprijateljem protiv kojeg je legitimno djelovati svim sredstvima, a naročito policijskom i državnom represijom. Smisao totalitarizma je postizanje "apsolutnog jedinstva" nad kojim bdije apsolutna moć onog (ili onih) koji utjelovljuju to jedinstvo: totalitarnog vođe. Između vođe i "nacije" (u nacističkom konceptu) odnosno "države" (u konceptu talijanskog fašizma) nema razlike: vođa je nacija/država.

' Za odlične analize koncepta lo stato totale i općenito ideologiju i političku teoriju talijanskog fašizma, v. Ruth Ben-Ghiat (2001.), Kallis (2003.), Berezin (1997.), a za Mussolinija biografiju Alana Axelroda (2002.). Za pojam totalitarizma v. također Paić (2015.) i Lefort (2on.). Klasično djelo iz ovog područja je, naravno, Arendt (1949./Z015.). 'Objašnjavajući

TOnniesovu definiciju ovih dvaju pojmova, Rade Kalanj piše: "Zajednicu, prema TOnniesu, odlikuje prirodnost i životnost, a društvo mehanički i artificijelni odnosi... Zajednica tvori istinski i trajni zajednički život, a društvo je tek prolazno i prividno. Zajednica je živi organizam, a društvo je mehanički i artificijelni agregat. Zajednica odražava izvorno društveno stanje u kojem prevladavaju solidarnosti zasnovane na krvnim vezama, mjesnom zajedništvu i jedinstvu ljudskih volja, a društvo je grupa ljudi koji, živeći jedni pokraj drugih na miran način, nisu organski povezani, već su organski odvojeni. Dok u zajednici ljudi ostaju povezani usprkos svakom podvaj~nju, oni su u društvu odvojeni usprkos svakoj povezanosti. U društvu, za razliku od zajednice, zajednički je život reguliran ugovorom kao rezultatom suglasja sviju volja u određenom vremenu i o određenom problemu" (Kalanj, 2008.: 342). J Ovaj slogan podsjeća na najpoznatiju Tuđmanovu rečenicu, koja je uklesana i na njegovom grobu: "Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što."

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

Zakletva vođi je zakletva na vjernost naciji/državi. Vlast je izraz vođine volje. Legitimnost proizlazi iz organskog jedinstva postignutog unutar države kao apsolutne, totalne zajednice. U tom kontekstu suverenitet se razumije kao apsolutna, a ne samo najviša moć, o čemu će u ovom poglavlju još biti riječi. Totalitarizam je antiliberalan, antipluralističan i antipolitičan. Antiliberalan je zato što ne dopušta individualnu autonomiju, a slobodu smatra opasnom za jedinstvo zajednice. Individualizam je štetan: tek ujedinjeni ufascio (svežanj, snop pruća sa sjekirom, simbol fašizma) pojedinci mogu postići smisao života. Fašizam se protivi i slobodi djelovanja i slobodi kao privatnosti, te ih obje suspendira i eliminira. Država je sve, pojedinac izvan države je ništa. Pojedinca se smatra korisnim tek onda kad je povezan s državom, na način da obavlja svoju dužnost u okviru klase i statusa koji mu je namijenjen. Totalitarizam je organicistička ideologija, koja na pojedince gleda kao na dijelove istog organizma.4 Kao što se ruka ne može odvojiti od tijela, tako se ni pojedinac ne može odvojiti od države. Ako se odvoji, to je njegova smrt, jer samostalnog individualnog života odvojenog od države nema. Javnost u totalitarizmu najprije je prijetnja, a potom ne postoji ni kao sfera interakcije slobodnih pojedinaca, ni kao sfera dvostrane komunikacije između pojedinca i vlasti, nego samo kao sfera jednostranog i jednosmjernog komuniciranja. Javnost je sfera u kojoj vlast čita svoje poslanice i u kojoj objavljuje svoje odluke, za koje očekuje da ih se izvrši bez suvišnih pitanja i bez otpora. To je također i sfera u kojoj vlast predstavlja svoje mitove, izvodeći, zapravo, performans. Zato komuniciranje u takvim sistemima nalikuje na klasičan teatar, u kojem su striktno podijeljene uloge igrača (aktera, tj. onih koji su na pozornici i s nje se obraćaju ostalima) i publike, koja je tu da sluša, promatra

4

za korporativističke teorije (organicističke) i razliku između njih i liberalizma,

v. Lukšič (1994·>·

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

286

i prihvaća. Teatralnost je neizostavni dio totalitarnih i izrazito autoritarnih poredaka i iskazuje se gotovo svakodnevno: od sjajnih vođinih uniformi, do masovnih mitinga na kojima se kliče vođi, preko parada i sletova, do teatralnih i performativnih sprovoda. Nakon smrti takvog vođe teatralno sjećanje na njegov život se nastavlja. Publika se pretvara da nije primijetila njegovu smrt te da se sve nastavlja po starom. Ona glumi da je vođa živ, da nije umro. Održavanje kulta umrlog vođe cen· tralno je mjesto održavanja i obnavljanja režima, a time i konzerviranja statusa quo. Radi se o praksi koju Catherine Verdery naziva vladavinom mrtvih (Verdery, 1999.).5 Primjer za takvo stvaranje kulta koji je trebao preživjeti i nakon smrti vođe nalazimo upravo u jugoslavenskom slučaju, s kultom]osipa Broza Tita. Da bi se omogućilo ignoriranje fizičke smrti, ustavna formulacija iz članka 333· Ustava SFRJ iz 1974. godine kojom je Josipu Brozu Titu omogućeno da postane iznimka glasila je: Polazeći

od povijesne uloge ]osipa Broza Tita u narodno· ratu i socijalističkoj revoluciji, stvaranju i razvijanju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, razvoju jugoslavenskoga socijalističkoga samoupravnog dru· štva, ostvarivanju bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije, učvršćenju nezavisnosti zemlje i njezina položaja u međunarodnim odnosima te u borbi za mir u svijetu, a u skladu sa izraženom voljom radnih ljudi i građana, naroda i narodnosti Jugoslavije- Skupština SFRJ može, na prijedlog skupština republika i skupština autonomnih pokrajina, izabrati ]osipa Broza Tita za Predsjednika Republike bez ograničenja trajanja mandata. oslobodilačkom

Takva formulacija, zapravo, nije omogućila Josipu Brozu Titu da bude samo doživotni predsjednik (pod uvjetom- o kojem je morao pregovarati s drugim moćnicima u zemlji- da mu to politička elita omogući), nego je njegov mandat proširila i nakon njegove smrti, frazom bez

s Za pitanja smrti i vezu smrti i politike, v. Kuljićevu knjigu Tanatopolitika (2014.).

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

ograničenja trajanja mandata. Ta formulacija našla se u ustavu zato da bi se izbjeglo spominjanje smrti, budući da na slovenskom jeziku (koji je bio jedan od službenih u Jugoslaviji, pa je Ustav objavljen i na njemu), riječ doživotni ne postoji u drugom obliku nego kao dosmrtni. Spomenuti Tita i smrt u istoj rečenici nije bilo politički korektno, pa je izbjegnuto time što je korištena formulacija "bez ograničenja trajanja mandata". Ali, izbjegavanje upotrebe te riječi ima dublje značenje: tim izbjegavanjem ignorirana je smrt, a Titov kult i njegova simbolička moć transcendirana je i na razdoblje nakon smrti. 6 Uostalom, zato je Ustav i ukinuo sve njegove funkcije: više nitko nije bio dostojan da bude Predsjednik Republike, niti da postane Maršal Jugoslavije jer smrt ne znači kraj, pa su te funkcije i dalje "zauzete". I dok se u stvarnoj političkoj sferi vodila stvarna politička bitka za moć- uglavnom na načelu: "Poslije Tita -Tito? Ne, hvala, nikad više", u simboličkom polju je Titov kult nastavljen kao da se ništa nije dogodilo. štafeta mladosti je u tom smislu tipičan primjer za ignoriranje smrti, kao i za performans kojim je sistem pokušavao održati stabilnost i održati tradicionalno-karizmatsku legitimaciju. štoviše, alternativa tim tipovima legitimacije birokratska legitimacija - smatrana je opasnom i neprijateljskom. Odatle, uostalom, i ideja antibirokratske revolucije: modela vladanja u kojoj se vrhovni autoritet (Tito, a potom i onaj tko je bio najambiciozniji kandidat za novog Tita: Slobodan Milošević) direktno povezuje s pukom, kako bi pritisnuo s obje strane (odozgo i odozdo) sam sistem. Antibirokratskom revolucijom sistem se negira i onemogućuje: njega se smatra opasnošću te ga se drži pod stalnom kontrolom tog populističkog sendviča

koji čine Vođa i Narod.

Međutim Titov kult nije bio ni izbliza dugovječan, pa ni uspješan kao kult Ataturka u Turskoj. Performativne karakteristike tog kulta uključuju obaveznu sliku bivšeg (i sad već davno umrlog) predsjednika

Istoj toj funkciji služi i upotreba pojma vječnost, koji nalazimo primjerice na grobu Franje Tuđmana, u njegovoj rečenici, uklesanoj u taj grob: "Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu vječnu i jedinu Hrvatsku ni za što."

6

288

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

u svakoj javnoj prostoriji, njegove spomenike i imenovanje ulica nje· govim imenom u skoro svakom turskom gradu i manjem mjestu. Strani šefovi država koji službeno posjećuju Ankaru imaju protokolarnu obavezu da se prije sastanka sa živim i aktualnim predsjednikom Turske, poklone uspomeni na Ataturka, u mauzoleju Amtkabir. Taj mauzolej u potpunosti izražava božanski status koji je zamišljen za Ataturka u turskoj republikanskoj imaginaciji. Za razliku od Titovog groba, koji je izdignut od zemlje ali ipak tako da osoba koja stoji ispred njega ima višu poziciju, tj. gleda na grob tako da pogled upućuje prema dolje, Atatiirkovom se sarkofagu ne može prići, niti se na njega može gledati odozgo. Može se samo u podnožju sarkofaga ostaviti vijenac, ne na samom sarkofagu, jer je Vođa i nakon smrti nedodirljiv, i ostaje iznad nas - a ne mi iznad njega. Simbolička uloga koju Ataturk i dalje ima u suvremenoj Turskoj, predstavlja danas možda zadnji problem u am· bicijama predsjednika Erdogana da u potpunosti zamijeni kult Ataturka svojim kultom. Zasad je Erdogan uspio postići to da se njegove (Erdoga· nove) fotografije u javnom prostoru pojavljuju uz Ataturkove, nadajući se da će time javnost izjednačiti njegovu povijesnu ulogu i važnost s onom kultnog predsjednika, osnivača moderne Turske. Međutim izjednačavanje i povezivanje također je i izražavanje ambicije da se stvori novi kult te da se time iskoristi već postojeći, tradicionalni okvir u koji bi se samo ugradila nova slika, slika novog vođe. Taj je pokušaj u jugoslavenskim prilikama viđen sredinom osamdesetih, kad su predvodnici antibirokratske revolucije najprije nosili Titove slike, potom Titove i Miloševićeve, da bi na kraju odbacili Titove. U hrvatskoj verziji veza između Tuđmana i Tita uspostavljena je također i na simboličkoj razini: kroz zaposjedanje istih prostora (Pantovčaka, Brijuna), kroz činjenicu da su obojica rođeni u Hrvatskom zagorju, kroz Tuđmanovo korištenje bijele uniforme te kroz njegovo protivljenje uklanjanju naziva gradskih trgova i ulica koje nose Titovo ime (npr. Trga maršala Tita u Zagrebu). Tuđmanu je održavanje Titova kulta bilo korisno jer je "opravdavalo" njegov (Tuđmanov) kult. Nije morao nametati novu praksu, nego koristiti staru. Pritom su i njegovi performansi bili neodvojivo povezani s Titovima iako su u novim okolnostima izgledali

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

farsično. U tom kontinuitetu i imitiranju prethodnika te potrebi za

održanjem njegovog modela stvaranja kulta, nalazi se i jedan od glavnih razloga selektivnoga (a ne potpunog) odbacivanja, odnosno prihvaćanja pojedinih elemenata prethodnih mitova i službenih interpretacija. Zbog potrebe da se zadrži ali reinterpretira Titov kult u Hrvatskoj, Tuđman je isto učinio i s poviješću: zadržao je neke važne elemente, ali ih je reinterpretirao na način koji odgovara potrebi za upućivanjem novih poruka. Tako je primjerice zadržao gotovo cijelu interpretaciju karaktera međuratnog (I9I8.-1941.) razdoblja jugoslavenske povijesti, jer mu je sasvim odgovarala. A partizanski je pokret, kao i samog Tita, kroatizirao, uklanjajući iz njega sve elemente jugoslavenstva, dok je Srbe u NOB· u ili marginalizirao ili reinterpretirao kao naknadno pri· ključene četnike, o čemu je već bilo govora u ovoj knjizi. U totalitarnim sistemima javnost je svedena na publiku od koje se očekuje da bude kulisa i uho, a ne aktivni govornik, glumac (igrač, akter) ili autor predstave. Ona je tu da bude upotrijebljena, kako bi se pokazala podrška vođi i njegovim suradnicima. Javnost je tu da bi se involviralo slušatelje, čiji se aktivizam svodi na dolaženje, praćenje predstave i pljeskanje, odnosno aklamaciju. Čak i kad su u takvom sustavu orga· nizirani izbori (kao što su bili u socijalističkom razdoblju u jugoslaviji), ti su izbori bez izbora: oni su performativni akt kojim se iskazuje podrška onima čiji je izvor legitimnosti negdje drugdje, ne u samim izborima. U socijalističkom razdoblju to je bila KPJ/SKJ (odnosno: KPH/ SKH), čija se legitimnost zasnivala na ulozi Stvoritelja socijalističke Jugoslavije (kroz narodnooslobodilačku borbu i revoluciju) te na ulozi avangarde koja je bila povezana s interpretacijom da je marksizam, zapravo, znanstveni pogled na svijet kojemu (marksizmu) je smisao u stalnoj promjeni svijeta, ne samo u njegovoj interpretaciji. No interpretacija je bila preduvjet promjene. Partija je bila jedina kojoj je bila dopuštena službena interpretacija svijeta, a također i njegovo mijenjanje. Međutim te iste tendencije postoje i u postsocijalističkom razdoblju. I u njima ima onih- branitelja- koji koriste iste "argumente": da su oni stvorili Hrvatsku, da su stoga pokazali viziju i dokazali

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

sposobnost da vide unaprijed (kad je većina drugih bila pasivna ili se čak protivila toj viziji), te da stoga imaju ekskluzivno pravo na interpretaciju stvarnosti i isključivo pravo na mijenjanje. Izborni legitimitet za njih je drugorazredan. Vlast je izabrana od naroda, ali svejedno može biti nenarodna. Činjenica izabranosti u demokratskoj proceduri ne daje prednost u odnosu na činjenicu stvaranja države. Taj tip interpretacije, koji je u svojoj biti antidemokratski, istodobno je i revolucionaran: on želi nametnuti ispravnu interpretaciju prošlosti, sadašnjosti i buduć­ nosti onima koji je ne razumiju. Nametanje, zabrana i sprječavanje- to su glavni instrumenti kojima se služe i ovi totalitaristi. Totalitarizam je samo nominalno sveobuhvatan. On tek u samoopisu uključuje sve, odnosno tvori zajednicu povezujući razne grupe i pojedince u jednu cjelinu, u totalitet. U stvarnosti, uključivanje je poželjno samo dok su svi koji su uključeni doista Naši, a ne ni svoji ni (posebno) Njihovi. One koji nisu naši nego njihovi ili svoji, totalitarizam isključuje iz javnosti, a onemogućava im i privatnost. On sve koji su svoji tretira kao da su zapravo njihovi. Nezavisnost i individualnost, autonomija pojedinca, nije moguća, nego je izraz otpadništva i otpora, a time i savezništva s Neprijateljem. Izdvajanje iz kolektivnog Mi nikad nije neutralno, nego može biti samo svjesno ili nesvjesno neprijateljsko.

Javnost im nije dopuštena, a privatnost im nije omogućena. Za njih nema ni slobode za ni slobode od. U najboljem ih se slučaju ignorira- kao da ih nema -a u najdrastičnijima se učini sve što se može da ih doista i ne bude. Totalitarni poredak neće odustati dok se ne postigne totalna zajednica. Budući da je taj cilj utopijski, da to nikad nije moguće (čak ni u totalitarnim sistemima kao što je bio nacizam), totalitarni je poredak u stalnom ratu, u permanentnom izvanrednom stanju protiv pojedinaca/ neprijatelja. To izvanredno stanje time prestaje biti izvanredno i postaje uobičajeno, svakodnevno stanje. Rat s unutarnjim i izvanjskim Neprijateljima koristi se kako bi se suspendirati sloboda i pluralizam. Rat je koristan, bez njega se ne mogu postići ciljevi totalitarnih ideologija. U totalitarnim porecima rat zamjenjuje politiku. Rat je stvarnost, a politika performans. Zato su ratnici važniji od političara, od građana,

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

Z9l

od svakoga tko tu živi. Oni koji sudjeluju u ratu postaju uzor svima, a tko u njemu ne sudjeluje sam se isključuje iz zajednice. Onaj tko se "sam" isključio, nema nikakvih prava, jer pravo proizlazi iz sudjelovanja u ratu, ne iz činjenice rođenja (kao ljudsko pravo) ili državljanstva. Pravi su državljani samo ratnici: drugi ne mogu računati na zaštitu, na slobodu, ni na pravo. Rat tako postaje mjera svim pravima. On je izvor statusa- ne samo dok traje, nego i nakon toga- u poretku koji je stvoren ratom i u kojem je politika moguća samo kao produženje rata "drugim sredstvima". Favoriziranje rata nad politikom, opravdanje isključivanja onih koji su se "sami isključili" odlaskom iz zemlje za vrijeme rata, stvaranje neprijatelja i proizvodnja ratne atmosfere, produživanje života ratu i sprječa· vanje nastupanja pravog mira, držanje zemlje u stalnom izvanrednom stanju i pretvaranje tog stanja u redovno, određivanje statusa prema ratnim biografijama, opravdavanje diskriminacije ne samo po etničkoj nego prije svega po ratničkoj liniji u suvremenoj Hrvatskoj ne može se objasniti izvan ovog okvira. Suvremena se Hrvatska bori s demonom totalitarnosti koji je nastao u njenoj utrobi i kojeg se, zbog okolnosti u kojima je nastala, teško može osloboditi. Ona nije totalitarna država. Ali, u njoj postoje i oni koji su nezadovoljni pluralizmom, individualizmom i slobodom, kao i oni koji smatraju da rat nije i ne smije biti dovršen jer prava suverenost još nije postignuta, a rješenje vide u totalitarnim modelima. Izvorišno mjesto tih ideja jest u stvaranju mita o Domovinskom ratu, čak i više nego u samom tom ratu. Rat je bio i završio je. No mitje tu da ga produži i iskoristi kako bi se suspendirala sloboda i pluralizam. Sve dok se Hrvatska ne oslobodi tog demona, sloboda će u njoj biti u opasnosti. Totalitarizam je već po definiciji antipluralističan zato što ne dopušta nikakvu pluralnost pozicija u odnosu na bilo koje državno, tj. nacionalno pitanje - a u njemu su sva pitanja (pa i intimna, obiteljska, osobna) državna. Kao što pojedinac ne može biti odvojen od države, ni ona ne smije biti odvojena od pojedinca: ona ima pravo zavirivanja

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

292

u privatnost, pa i dublje od toga: u psihu svakog pojedinca jer je pojedinac samo dio jednog cjelovitog organizma- države. Nema sfere koja je izuzeta iz te sveobuhvatne i potpune (totalne) kontrole. Konačno, totalitarizam je antipolitički jer prezire politiku i smatra je štetnom za jedinstvo države/nacije. Politika je djelatnost slobodnih pojedinaca i grupa koje se u njoj (tj. u njenom, političkom polju) natječu za moć. Moć medutim nije dostupna ni pojedincima ni grupama, nego samo "državi" koja sebe čini svemoćnom, a druge nemoćnima. A u stvarnosti država nije opća, demokratska, nego pripada onima koji su ratnici, koji su je stvorili. Politika je, osim toga, suprotnost ratu- a u toj suprotnosti totalitarne ideologije su uvijek na strani rata. U njima rat zamjenjuje politiku, a sve ljude od zoon politikona pretvara u vojnike. Spremnost za stalno ratovanje postiže se njegovanjem kulta snažnog i zdravog tijela, neprekidnim vježbanjem, pa svi oni koji se ne mogu prilagoditi tome (jer su bolesni, slabi, jer imaju neku manu ili su jednostavno drukčiji, neskloni ratovanju) trebaju biti kažnjeni i eliminirani.' Totalitarne ideologije su militarističke jer drže da je rat ne samo neizbježan, nego i koristan. On, prema njima, doprinosi "pročišćavanju" narodnog organizma, time što omogućava pobjedu najspremnijih nad ostalima. Međunarodni

a to

znači

ratovi služe kako bi osigurali opstanak najsposobnijih,

najsnažnijih. 8 Male države, mali narodi, manjine, slabi po-

jedinci i grupe -trebaju nestati: ili kroz asimilaciju (koju se u talijanskom fašizmu provodi kroz akcije civiliziranja, prilagođavanja talijanskoj

U tom kontekstu, indikativna je izjava saborskog zastupnika Željka Glasnovića koji je svoju podršku ponovnom uvođenju vojnog roka objasnio navodnom feminiziranošću suvremenih mladića u Hrvatskoj. Oni nisu dovoljno čvrsti, snažni, spremni da se bore protiv neprijatelja, kojih ima mnogo i koji nisu nestali. Predsjednica Republike Kol inda Grabar-Kitarović zagovornica je obaveznog vojnog roka i često se pojavljuje u uniformi ili je u kontaktu s osobama u uniformi. Za Glasnovićevu izjavu, v. http://www.vecernji.hr/hrvatska/glasnovic-protiv-vojnog-roka-samo-su-ostaci-jugorezima-mladi-muskarci-su-feminizirani-treba-imborbena-spremnost·II48944· Pristup: 19. ožujka 2017. 8 Hannah Arendt ukazuje na darvinističke izvore nekih od nacističkih praksi u svojoj knjizi Izvori totalitarizma. O tome više u Beatty (2001.). 7

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

293

civilizaciji, superiornoj u svemu svima drugima) ili kroz etničko čišće­ nje i genocid. Getoiziranje takvih grupa i zatvaranje pojedinaca samo su privremene mjere, privremena postaja na putu ka nestajanju. Sve dok traje ta borba za opstanak, koja je utemeljena u prirodnom poretku i volji za moć- a ne u natjecanju političkih opcija za vlast kako bi se zadovoljili specifični interesi neke grupe- politika je štetna, jer unosi "nered" time što favorizira "podjele u društvu". Političko je djelovanje, smatraju zagovornici militarizma, štetno za državne interese jer umjesto homogeniziranja u zajednicu potiče očuvanje ili stvaranje podijeljenog društva. Budući da podjele vode u propast i slabe državu/naciju, političko djelovanje je nepatriotsko, a oni koji ga poduzimaju su izdajnici. Njih je legitimno eliminirati. Logori, etnička čišćenja i egzekucije samo su "logična" posljedica totalitarne antipolitike. Odatle izvire i revizija odnosa prema totalitarnoj praksi fašizma, nacizma, a u hrvatskom slučaju- ustaštva, koje totalitaristi, zapravo, opravdavaju. Ako je u ime nacije-države i njenih svetih i uzvišenih ciljeva koje je moguće postići samo jedinstvom potrebno eliminirati njene protivnike, to nije nikakav zločin, nego samoobrambena, pravedna i oslobodilačka akcija. Svaka država ima pravo na opstanak, a oni koji ugrožavaju opstanak nisu ni zaslužili bolje.' Interpretacije koje Jasenovac tretiraju kao sabirni centar za one koji su se pobunili protiv Hrvatske, zapravo, nastoje opravdati njegovu svrhu, kao što se ona opravdava i interpretacijom po kojoj se Hrvatska u ratu morala braniti od komunističke ili srpske/jugoslavenske opasnosti s istoka i od "unutarnje pobune" Srba u Hrvatskoj.

9 U tom je kontekstu nastala i ideja o "registru izdajnika" koju je promovirao krat· kotrajni ministar branitelja u Vladi Tihomira Oreškovića. Koliko god na prvi pogled izgledala bizarno, ideja je dolazila od člana Vlade, koji je doduše vrlo brzo morao odstupiti iz razloga koji nisu povezani s tom idejom. U svijetu u kojem se status izravno povezuje s ratnom biografijom takva ideja nije ni neočekivana, ni nelogična. za više o toj ideji, v. http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/objavit-cemo-registar-izdajnika-hrvatske-otkrivamo-detalje-neobicnog-programa-glavnog· kandidata-za-novog-ministra-branitelja/88489/. Pristup: IS. srpnja 2017.

294

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Ideja totaliteta i jedinstva podrazumijeva eliminiranje svih Drugih, svih

manjina. čak i kad njeni zagovaratelji nemaju totalitarističkih ambicija, ideja jedinstva može biti upotrijebljena za eliminiranje drugih, različitih. Zapravo, u njenoj je biti, u njenom srcu, ideja marginaliziranja i eliminiranja razlika. Navest ćemo ovdje primjer za takvo ignoriranje i eliminiranje drukčijih mišljenja koje nije bilo- barem ne na svjestan način- inspirirano totalitarističkim tendencijama, ali je ipak bilo neprijateljsko prema pluralizmu, u slučaju hrvatske vanjske politike od 1991. do 2013. U tom razdoblju hrvatska je vanjska politika imala tri faze, a u svakoj od njih imala je po jedan veliki nacionalni cilj.'0 U prvoj fazi to je bila nezavisnost, u drugoj teritorijalna reintegracija a u trećoj - ulazak zemlje u euroatlantske integracije (NATO i EU). U sve te tri faze uspostavio se isti model, po kojem je bilo važno postići jedinstvo političke/medijske/javnomnijenjske elite na jednoj strani, ali i isključivanje onih koji su bili protiv tih ciljeva na drugoj. Tako su svi u političkoj sferi bili "jedinstveni", ali su iz samog korpusa relevantnih isključ ivali one koji nisu htjeli nezavisnost, teritorijalnu reintegraciju i članstvo u NATO-u i EU. "Jedinstvo" je podrazumijevalo jedinstvo među Nama, dakle među istomišljenicima, ljudima istog ili sličnog identiteta. Druge se nije uopće uzimalo u obzir- pa se njihovo uključivanje nije tražilo, a samu činjenicu da postoje jednostavno se ignoriralo. U zadnjoj od ovih triju faza, to je postalo izrazito očigledno. Iako su svi zastupnici u Hrvatskom saboru (osim jedne, Ruže Tomašić) bili zagovornici ulaska zemlje u NATO i EU, na referendumu o članstvu u Europskoj uniji samo je 28 posto ukupnog elektorata glasalo za to članstvo. Protiv je bilo r4 posto elektorata, dok je dominantan osjećaj i stav bio euroravnodušnost. 11 Najveći broj birača, njih 58 posto, uopće nije izašao na referendum. Politička elita je jednostavno ignorirala većinu. Ona je bila spremna promijeniti ustav, kako bi se omogućila

•o Za više o hrvatskoj vanjskoj politici i njenoj jednociljnosti u tri koraka odnosno

u tri faze, v. Jović (2on.a). "Za pojam euroravnodušnosti, v. Jović (2012.). Za analizu rezultata referenduma o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji: Jović (20I2.a).

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

295

pobjeda manjine nad većinom. To je bilo nasilje nad većinom, a ne samo manjinom. Ako je moguće ignorirati većinu, kako ne bi bilo moguće ignorirati manjinu? Naravno, ovdje se ne radi o fašizmu ili nekom drugom obliku brutalnog totalitarizma. No radi se o situaciji u kojoj vlast prisvaja cjelinu i predstavlja se kao predstavnik cjeline, i to isključivanjem svih drugih. Radi se o interpretaciji, o mitu, koji ignorira sve one koji nisu dio Nas- kao da ih nema. Ona ih briše, tako da postaju izbrisani. Zaborav je njihova sudbina- nestanak iz dominantnog, kolektivnog pamćenja, kao da nikad nisu ni bili tu. Radi se o tendencijama stvaranja totaliteta uz isključivanje svih onih (pa makar bili i većina) koji se ne slažu s onim što avangarda, elita, smatra ne samo najboljim nego i jedinim mogućim. Radi se o tendencijama kojima je cilj promoviranje "jedinstva" unutar samo jedne od opcija, na štetu svih drugih. Recentna literatura o fašizmu (npr. Lalović, 2015.) naglašava potrebu za razlikovanjem između fašizma kao ideologije "totalne države" i nacionalsocijalizma (nacizma) kao ideologije koja se temelji na ideji superiornosti jedne rase i nacije (i to etničke nacije) u odnosu na druge. Nacizam i nacionalsocijalizam temeljito su poraženi, ali -upozorava Lalović- fašizam nije. Sve dok postoje države, postojat će i ideja "totalnih država", odnosno totalitarizma koji se gradi oko "nacionalne države". Totalitarizam je, povrh toga, povezan s klasičnim konceptom suverenosti, koji također inzistira na jedinstvu i sveobuhvatnosti moći države u odnosu prema svim drugim akterima i subjektima društvene i političke interakcije. Na neki način, klasična ideja suverenosti (tj. suverenosti kao apsolutne moći) podrazumijeva mnoge elemente koji su kasnije samo potvrđeni i razvijeni do svoje radikalne varijante u fašizmu. Zato je poraz fašizma u Drugom svjetskom ratu istodobno značio (ili je trebao značiti) i poraz ideje suverenosti kao apsolutne moći. Od tada govorimo o suverenosti kao najvišoj (ali ne i apsolutnoj) moći. Modeli trodiobe vlasti, kao ifederalizma, konsocijacijskedemokracije, član­ stva u međunarodnim organizacijama, individualnih prava i vladavine

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

prava, te stvaranje Europske unije kao alternative suverenosti kao apsolutnoj moći razvijeni su upravo kako bi se spriječio povratak na apsolutni suverenizam koji bi- manje ili više nužno- vodio prema totalitarizmu, kao novom fašizmu. Reverzibilno, može se reći da je u suvremenoj Europi i dalje živa bitka između koncepta relativiziranja suverenosti (kroz modele i forme koje smo upravo spomenuli) i koncepta totalitarnosti, suverenizma i neofašizma. Totalitarni pored su i dalje atraktivni kao alternativa liberalnoj demokraciji. Pojavljivanje i rast popularnosti neofašističkih i antiliberalnih pokreta i ideologija u suvremenoj Europi izravan je rezultat krize Europske unije i liberalizma. Totalitarizam nije nikakva prošlost. )e li budućnost, tek ostaje da vidimo. Ideologije i doktrine rijetko kad umiru. One su ponekad marginalizirane i poražene, ali imaju sposobnost oživljavanja i samoobnavljanja - naročito u društvima koja svoj identitet grade na interpretaciji prošlosti i koja se ne mogu od nje odmaknuti. U hrvatskom kontekstu ideja suverenosti kao apsolutne moći pojavila se sa samim trenutkom formiranja države. To je česta pojava u novoformiranim državama. Ako i ne nastaju na "višku nacionalizma" odnosno suverenizma, njihove političke i ideološke elite smatraju da im je dužnost promovirati suverenizam kako bi ojačale novu nacionalnu državu. No nije svejedno koji se tip suverenizma promovira. Suverenizam koji je utemeljen na liberalnim načelima inzistirat će na ideji slobode, pa će i stvaranje države interpretirati iz te ideje i oko nje. Također pod samoodređenjem neće smatrati samo odcjepljenje od drugih- nego, prije svega, pravo na unutarnju suverenost, a to znači pravo svakoga da odlučuje o sebi, bez nekog apsolutnog "višeg" autoriteta. Pravo na samoodređe­ nje nije samo pravo na nezavisnost, nego je i pravo na odlučivanje. Kao što sam već objasnio u ovoj knjizi, samoodređenje je pojam koji je Woodrow Wilson koristio kao sinonim za demokraciju, nasuprot Lenjinu i Staljinu koji su ga koristili prije svega u kontekstu razgraničenja i odcjepljenja malih ("potlačenih"/"ugnjetenih"/"eksploatiranih") naroda, njihovim izdvajanjem iz multikulturalnih država u kojima su dominirali veliki narodi ("vladajuće nacije"). Vilsonijanski koncept

E.TNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

297

samoodređenja inzistira međutim na tome da iznad naroda nema nijedne legitimne više vlasti: ni carske, ni svete, ni diktatorske - nego da je narod suveren samo onda kad sam odlučuje o sebi. Pojam samoodređenja ne mora imati nikakav totalitarni karakter, jer načini na koje narodi odlučuju mogu biti različiti- u SAD-u su, uostalom, bili federalistički i utemeljeni na ideji o diobi vlasti, iako je formiranje jednog političkog naroda također bio dio tog programa. No horizontalna i vertikalna podjela nadležnosti bila je brana "apsolutnoj suverenosti" baš zato da bi se spriječila i diktatura pojedinca (individualnog diktatora) i diktatura većine ("tiranija većine"). To je bit liberalne, vilsonijanske - ali ne i lenjinistička-staljinističke - interpretacije pojma samoodređenja

naroda.

Nacionalizam koji je trijumfirao u ratu devedesetih godina u Hrvatskoj međutim bio je antiliberalan po svom karakteru. Protivio se ideji autonomije, bio je protiv federalizacije Hrvatske, protiv konsocijacijskih modela kad se radilo o odnosu Hrvata i Srba, a ni antieuropske i antiliberalne izjave nisu bile rijetkost- naročito u razdoblju od 1996. do 1999. Taj je nacionalizam inzistirao na konceptu jedinstva i zajedništva, pa je vladajuća stranka, HDZ, u svoje ime uključila pojam zajednice, a ne primjerice stranke ili partije. To nije bilo slučajno: stranka i partija su pojmovi koji ukazuju na pluralizam i internu heterogenost. Etimologija je u ovom slučaju dovoljna: partija dolazi od pars (dio), a stranka od strana. Nema ni dijela ni strane koji/koja bi bili/bila izvan odnosa s drugim dijelovima ili stranama. Za razliku od toga, riječ zajednica izvire iz ideje o tome da svi trebaju biti za jedno: za jedan cilj, jednu ideju, jednog lidera, jednu zajednicu." Smisao pojma partija i stranka je održanje i razvijanje pluralizma. Smisao je pojma zajednica- a još više zbor, kako je Franjo Tuđman inicijalno želio da se nazove organizacija koju

Iz Za razliku između zajednice i društva, v. klasično djelo Ferdinanda TOnniesa: Gemeinschaft und Gesellschaft, prvi put objavljeno 1887. O toj temi se u hrvatskoj politologiji raspravljalo osamdesetih i devedesetih godina.

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

je formirao- u ukidanju pluralizma u korist jedinstva, jednog, zajedničkog. U tom je smislu HDZ već od početka bio u "kliještama" povijesnog trenutka. SDP je bio taj koji je promovirao politički pluralizam kako bi spriječio nacionalnu homogenizaciju, a HDZ je koristio taj politički pluralizam kako bi došao na vlast i potom homogenizirao Hrvatsku. Politički je pluralizam za HDZ bio od drugorazrednog značaja -on mu je bio više sredstvo nego cilj, više nužnost nego poželjna okolnost. Pluralizam je simuliran, ali nije potican. On je toleriran, ali nije (bio) poželjan. Ista se stvar dogodila i s obzirom na pitanje etničke heterogenosti Hrvatske. I nju je HDZ vidio kao smetnju te ju je htio- a potom i (ratom) u najvećoj mjeri uspio poništiti- stvorivši na kraju devedesetih Hrvatsku koja je daleko homogenija i daleko manje pluralistička nego što je bila u socijalističkoj Jugoslaviji ili ranije u povijesti. Ta dva cilja: politička i etnička homogenizacija Hrvatske, sasvim su se dobro uklapala u glavni zadatak HDZ-a: homogenizaciju Hrvatske, njeno konstruiranje kao zajednice, a ne kao pluralističkog društva. HDZ je u mnogočemu nastavio politiku SKH, koji se u svoje vrijeme također protivio politič­ koj i ideološkoj pluralizaciji Hrvatske, smatrajući da bi je to oslabilo u odnosu prema drugima u Jugoslaviji, kao što bi takva pluralizacija Jugoslaviju oslabila prema drugim zemljama. Razlozi tom protivljenju bili su povezani i sa željom za trajnim vladanjem. Sijanje straha uključujući i njegovo konstruiranje tamo gdje je bilo potrebno- imalo je tu svrhu. HDZ je sada ponovio taj model, iako je morao "simulirati" da je okrenut prema političkom pluralizmu, jer u novim okolnostima (nakon 1989.) u Europi nije bilo moguće ostati otvorenim protivnikom političkog pluralizma. Ali, glavna bitka- a time i glavni uspjeh- HDZ-a vodila se na bojnom polju etničke politike (etnopolitike) u Hrvatskoj. Hrvatski etnonacionalizam, koji je u toj stranci našao svoj dom, usmjerio se prema etnič­ kom homogeniziranju Hrvatske i to i kroz politiku "otvorenih vrata" kad se radi o Hrvatima iz dijaspore i bližeg (novog) inozemstva, i kad

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

299

se radilo o politici negiranja slobode izražavanja identiteta Jugoslavena unutar Hrvatske, i kad se radilo o reduciranju broja Srba u Hrvatskoj -ratom, asimilacijom, etničkim inženjeringom i stvaranjem atmosfere u kojoj slobodno nacionalno izjašnjavanje Srba postaje izvor egzistencijalne nesigurnosti. U prvoj fazi svog djelovanja, hrvatski je nacionalizam mogao djelovati revolucionarno, a u ratnim okolnostima mogao je koristiti i otvoreno nasilje. On je to i činio. No, nakon svršetka rata, trebalo je konsolidirati njegove rezultate. Iz revolucionarne faze moglo se prijeći u konzervativnu: u fazu u kojoj se održava zatečeno ili proizvedeno stanje, primjerice time što će se opstruirati povratak Srba izbjeglica u Hrvatsku i što će se održavati politika diskriminacije. No jedno krilo hrvatskog nacionalizma nije bilo zadovoljno onim što je postignuto tijekom i zbog rata, te je smatralo da se politika etničkog homogeniziranja mora nastaviti i u mirnodopskim uvjetima. To je krilo -totalitarističko. Ono je inspirirano totalitarističkom idejom, prema kojoj nijedna država nije u potpunosti sigurna- jer nije u potpunosti suverena- ako u njoj žive sustanari s kojima treba dijeliti suverenost. Definirajući suverenost kao apsolutnu moć odlučivanja i govoreći u ime hrvatske etničke nacije, hrvatski etnototalitaristi smatraju da je ne samo devet posto "ostalih" (ne-Hrvata) koji danas u Hrvatskoj žive, nego i devet takvih ljudi, previše.! jedan je previše. Njihova vizija domovine proizlazi iz ideje doma, a ideja legitimne vlasti- iz ideje vlasništva. Za njih je država dom nad kojim Mi i jedino Mi imamo pravo vlasništva. U jednom broju slavenskih jezika - npr. u češkom- riječ vlast označava upravo to, domovinu. Domovina je riječ koja se u hrvatskom nacionalističkom diskursu rado koristi, češće od države ("Lijepa naša domovino!", stoji u hrvatskoj himni), dijelom i zato što ima dublje emotivno značenje. Ali, hrvatski totalitaristi - kojima je i riječ Dom draga ("Za dom- spremni!" je glavni pozdrav ustaškog pokreta, koji je po svom karakteru totalitaran) smatraju da je domovina dom za narod (ne nužno i dom naroda). Oni poistovjećuju državu s intimom doma i obitelji, kao

300

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

što i narod izvode iz ideje obiteljskog srodstva okupljenog u domu. I kao što u vlastitim domu imamo punu kontrolu i on je potpuno naš i samo naš tek onda kad smo mu totalni (stopostotni) vlasnici, tako je i u domovini: ako nemamo stopostotno vlasništvo nad njom, u njoj nismo suvereni. Domovina se ne može dijeliti s Drugima, jer ti Drugi nisu prijateljski sustanari, nego neprijateljski "okupatori", "agresori" ili- u boljem slučaju "gosti" (kao što je o Srbima izjavila Ruža Tomašić, koja je upravo zbog te izjave na trenutak postala relativno popularna osoba u hrvatskoj politici). 13 Domovina u kojoj smo samo "posjednici", a ne i vlasnici - ili ona u kojoj imamo devedesetpostotno vlasništvo, ali ne i stopostotno -jednostavno nije dovoljno naša i nije suverena, nego nedovršena. Sve dok je u njoj i jedan jedini suvlasnik, tog suvlasnika će totalitaristi tretirati kao smetnju, kao neprijatelja, kao agresora u našem domu: kao nekoga tko onemogućava našu suverenost, naše vlasništvo.

Za totalitariste, suverenitet je apsolutan i nedjeljiv, on je totalan- ili nije suverenitet. Tako je i u Ustavu Republike Hrvatske suverenitet (i to Republike Hrvatske, ne naroda) definiran kao "neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv" (u članku 2. Ustava). To pokazuje da hrvatska ustavnopravna teorija i praksa nemaju mnogo razumijevanja za liberalne interpretacije pojma suverenost, koji -u skladu s postvestfalskim promjenama u suvremenom, globaliziranom svijetu- više nije moguće razumjeti na stari, vestfalski način, kao apsolutnu (dakle: totalnu, uopće

Nakon što je izjavila da su Srbi u Hrvatskoj gosti, a Hrvatska da je "za Hrvate", Ruža Tomašić je na izborima za članove Europskog parlamenta održanim 25. svibnja 2014. godine dobila 107 .zo6 preferencijalnih glasova- od 381.844 glasa koliko ih je ukupno dobila lista HDZ-a i njegovih partnera. Dobila je više preferencijalnih glasova od prvog na listi, kasnijeg premijera Andreja Plenkovića, koji je dobio 71.072 glasa i četiri puta više glasova od kasnijeg potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih i europskih poslova, Davora Ive Stiera, koji je na tim izborima dobio 26.432 preferencijalna glasa. '1

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

301

nedjeljivu, neprenosivu i neotuđivu) moć. 1 4 Tako definiran suverenitet više ne postoji: i to s razlogom. Suverenitet kao apsolutna moć pokazao se iznimno opasnim za slobodu i opstojnost mnogih ljudi, manjina i manjih zajednica - primjerice u Drugom svjetskom ratu, kroz nacističke i fašističke prakse. Poraz nacizma i fašizma bio je, ujedno, i poraz ideje o suverenitetu kao apsolutnoj, odnosno totalnoj moći: ili je barem to trebao biti. Umjesto toga, suverenitet je definiran kao najviša (ali ne i totalna) moć: ona koja u svakom momentu može spriječiti bilo koga drugoga da stvara pravila po kojima se odvija politička utakmica i/ili da definira njen rezultat. Ali, već i samo postojanje Europske unije, kao i uključenost država u međunarodne organizacije i u međunarodni sustav država, dovodi u pitanje ideju o apsolutnosti suvereniteta. Države koje svoj suverenitet shvaćaju kao apsolutan predstavljale su u povijesnom kontekstu veliku opasnost za svjetski mir, a još više - za svoje građane.

Iz perspektive shvaćanja suvereniteta kao apsolutne/totalne moći je razumljivo da totalitaristi rade na tome da "gostiju" i "sustanara" bude što manje, ali za njih pitanje - koliko je Drugih u našem domu - nije presudno. I jedan je problem. Taj jedan će i dalje mobilizirati mržnju i agresivnost, kao da ih je 40 ili 49 posto. A s obzirom na to da totalitaristi koriste mržnju prema drugome i strah od drugoga kao sredstva nacionalne homogenizacije i mobilizacije, kao sredstva pri pripremanju za neizbježni rat, proizvodit će Neprijateijei Druge čak i onda kad ih više u stvarnosti nema. Proizvodnja neprijatelja je najproduktivnija

14 Pojam nedjeljivosti nalazi se međutim i u nekim drugim ustavima- npr. u fran· cuskom, talijanskom i portugalskom, s različitim značenjem. Nedjeljivost se u tim ustavima odnosi na narod ili državu, i proizlazi iz republikanske tradicije. Republikanizam ima tendenciju suprotstavljanja pluralizmu u korist ideje jedinstva. on u sebi često sadrži i klicu potencijalnog antiliberalnog i antipluralističkog poretka. Tendencije stvaranja totalne države nisu dakle samo vidljive u hrvatskom

slučaju, nego i drugdje.

JOZ

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

"industrijska" grana totalitarnih politbiznismena. Politika bez Neprijatelja za njih nema smisla. Uvijek ima "izdajnika", "nenarodnih vlasti", "jugoslavena" (ovdje namjerno napisanih malim slovom), 11 imigranata", "komunista", "liberala", "soroševaca", "crvenih fašista", "pete kolone", "onih koji narušavaju obiteljske vrijednosti" (najčešće zbog slobodnog

i javnog iskazivanja svoje seksualne orijentacije), "sigurnosnih opasnosti", "stranih špijuna", "onih koji nisu željeli Hrvatsku", "onih koji rade za Druge", kao što uvijek ima i zavjera, planiranih akcija protiv Hrvatske i Hrvata i tako dalje i tome slično. Totalitaristima je potpuno nepoželjan Srbin koji bi bio prijatelj Hrvatima i Hrvatskoj. Takav bi "dokazivao" da je moguće biti prijateljski Drugi, te bi time rušio glavnu ideju totalitarizma: da država nije sigurna sve dok unutar nje ima ijedan Drugi, budući da taj Drugi narušava suverenost, a suverenost je uvjet sigurnosti. Svaki Drugi je sigurnosna prijetnja. Svaki Drugi je neprijatelj. Prijateljski Drugi ne postoji - on se samo pretvara da je prijatelj. U genima svakog Drugog je mržnja prema nama. Svakog Drugog se stoga sekuritizira, već zbog toga što je drukčiji od Nas.'' Na pitanje manjina- bilo kojih, a naročito etničkih- gleda se iz vizure sekuritizacije, a sekuritizacija je pretvaranje političkog pitanja u sigurnosno. Pripadnici manjina, tvrde totalitaristi, nikad ne bi smjeli dobiti sigurnosnu potvrdu, jer nema te sigurnosne provjere koju bi neki pripadnik manjine mogao zadovoljiti. Kao što je u mom slučaju rekao Ivo Banac, sigurnosna provjera koja je nekom takvom kao što sam ja omogućila

•s Desubjektiviziranje je česta i ključna karakteristika totalitarističkih praksi. nije važno kakav je Drugi kao čovjek, jer ga se ne promatra kao pojedinca, nego kao sastavnu "jedinicu" šire- organicistički definirane- zajednice. To što su on ili ona kao pojedinci jest irelevantno- oni su samo Drugi, neprijatelji. Njihovo djelovanje protiv Nas nije čak niti stvar njihove volje ili odluke- to je stvar gena, odnosno nasljeđa i činjenice da su rođeni kao Drugi. U fašističkim i nacističkim je ideologijama i praksama upravo ovakav pristup, te proces desubjektiviziranja koji je iz njega logički proizašao, bio temelj za politiku masovnog uništavanja Drugih. Pri uništavanju njih se tretiralo ne kao ljude s imenima i prezimenima, profesijama, osobnim karakteristikama i mišljenjima, nego kao brojeve, kao sastavni dio neprijateljskog tijela koje je i bilo glavna meta fašizma. Uopće

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

JOJ

uvid u dokumente koji nose oznaku "vrlo tajno" jednostavno "nije bila dovoljno rigorozna". 16 Svaki je Srbin- već po tome što jest- velikosrbin i nema tako malog Srbina koji bi mogao izbjeći tu etiketu. Tu se jednostavno ne može ništa napraviti: nikakav dokaz lojalnosti nije dovoljan i nikakva asimilacija nije moguća. Totalitaristi u odnosu na pokušaje asimilacije reagiraju na način koji je odlično prikazan u filmu Sonnenschein (na hrvatskom preveden kao: Stoljeće ljubavi i mržnje) Istvana Szabća- čovjeka koji je duboko razumio prirodu i izvore srednjoeuropskog fašizma. U tom filmu glavni junak, u strahu od antisemitizma koji se razvija u cijeloj srednjoj Europi u međuratnom razdoblju, prelazi na katoličanstvo i mijenja prezime iz židovskog (Sonnenschein) u mađarsko (Sors). Svoj patriotizam dokazuje, između ostalog, medaljom koju je za Mađarsku osvojio na Olimpijskim igrama u mačevanju. No dolaskom fašizma dolazi do politike desimilacije- poništavanja asimilacijskih trendova i pokušaja - koja sobom u mnogim slučajevima (o čemu piše Hannah Arendt u svom dugom eseju/izvještaju: Eichmann u Jeruzalemu) dovodi do oduzimanja

' 6 V. izjavu Ive Banca od S- ožujka 2014., objavljenu na: http://narod.hr/hrvatska/ banac-ako-je-josipovicev-savjetnik-jovic-prosao-sigurnosnu-provjeru-nije-bila-posebno-rigorozna. Pristup: 22. ožujka 2017. Banac izjavom da sigurnosna provjera koju je u mom slučaju, prilikom stupanja na dužnost glavnog analitičara Predsjednika Republike, obavila nadležna sigurnosna služba nije bila "posebno rigorozna" sugerira da bi ona a) trebala biti posebno rigorozna u mom slučaju (a zašto?), ili b) da nije moguće da jedan Drugi, tj. takav (a implicitno: Srbin) dobije sigurnosni certifikat koji mu omogućava pristup tajnim dokumentima, kao što je bio slučaj ovdje. S obzirom na to da Banac nije mogao (ili, svakako, nije smio) imati uvid u sam "spis", odnosno u rezultate te sigurnosne provjere, njegovo zaključivanje proizlazi iz pretpostavljenog"znanja", odnosno "općeg znanja" (mnijenja), da Takvi ne mogu, zapravo, biti sigurnosno pouzdani jer nisu dio Nas. Takvima se ne mogu povjeriti one dužnosti u Našoj državi, koje su dostupne Nama, jer to predstavlja sigurnosni rizik. Bančevo sekuritiziranje temelji se na analizi mojih akademskih radova, što je posebno neprimjereno za kolegu, sveučilišnog profesora. Sekuritizacija koja se temelji na analizi akademskih radova narušava autonomiju Sveuči­ lišta i ustavno pravo na slobodu znanstvenog istraživanja.

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

državljanstva, potom imovine i napokon- prava na život. Totalitaristi naime ne priznaju individualno pravo na samoodređenje. Za njih su, općenito, individualna prava nepoznata kategorija. Ništa izvan države, ništa protiv države! Država je dakle ta koja određuje osobni identitet. Ona ima sva prava, a pojedinac- nikakva. Ona može dehumanizirati, može desubjektivirati, može preimenovati, može zabraniti korištenje imena i prezimena i umjesto toga pretvoriti čovjeka u broj. Ili, u manje od toga, u- ništa. Pretvaranje upravo u to- u ništa- dakle: uništavanje svakog Drugog i svih Drugih je smisao totalitarne ideologije. Tek kad su Drugi ništa, Mi smo sve. Tek smo tada suvereni, svoji na svome, tek tada imamo državu! Mi, (pravi) Hrvati! 17 Jedan tip totalitarne politike - nacizam, koji je opisan u Szab6vom filmu- je, srećom, poražen u Drugom svjetskom ratu. Ali, nacizam nije jedini oblik totalitarizma. Totalitarizam nije ni izdaleka iskorijenjen, nego je i dalje, nažalost, atraktivan i živ- i to, za neke iznenađujuće­ čak i u konsolidiranim i dugotrajnim demokracijama. Totalitarne tendencije postoje svugdje, one se mogu pojaviti i u obliku koji Talmon (1952.) naziva totalitarna demokracija. Demokracija- ako nije liberalna -može imati snažne totalitarne elemente. A nelžberalna (ili, kako je to i u našem jeziku, pomalo nezgrapno, uobičajeno reći: iliberalna) demokracija je upravo adekvatan okvir u kojem totalitarne ideje postaju popularne i dobivaju institucionalnu zaštitu. Vidimo to možda upravo najizravnije u suvremenoj Mađarskoj, u kojoj

Jobbik promovira mnoge elemente totalitarističke ideologije, uključu­ jući i antisemitizam, ksenofobiju, militarizam i ideju povijesne revizije Horthyjeva razdoblja. No Mađarska nije daleko, niti je tako mnogo od Hrvatske. I nije jedina u kojoj se obnavlja želja i nostalgija

različita

17 Koncept pravog Hrvata podsjeća na nekadašnji naziv finske ultranacionalističke stranke Pravi Finci, koja ga je promijenila na engleskom jeziku, pa se sad naziva Finska partija. Ne treba posebno naglašavati da se radi o partiji koja dijeli finske državljane naprave i nominalne, sasvim u skladu s ideologijom koju zastupa.

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

305

za vremenima totalitarizma, autoritarizma i drugih oblika antiliberalizma. Liberalizam postaje neka vrsta diskreditacije i "uvrede" posvuda u Europi, u kojoj jačaju neofašističke grupe. U Rusiji i Kini političari izjavljuju da "liberalna demokracija" nije dobar model za njih. Teško je zamisliti obnovu nacizma, ali totalitarne tendencije postoje posvuda, a nacionalizam i politika neslobode su i danas sasvim plauzibilna alternativa. Tako je čak i u tradicionalno liberalnim društvima, u kojima se pojavljuju prakse nadziranja, kontroliranja i sekuritiziranja koje nisu spojive s liberalnom idejom. Ni liberalna društva dakle nisu u pot· punosti zaštićena od elemenata totalitarizma- iako su ih dosad uspješnije marginalizirala i efikasnije im se suprotstavljala od drugih. U ovih 25 godina u Hrvatskoj su stranke koje bi otvoreno zagovarale fašizam i ustaštvo bile relativno neuspješne na izborima. Neki to uzimaju kao dokaz da su totalitarističke tendencije u Hrvatskoj slabe, možda i slabije nego u drugim zemljama. No ta je interpretacija po· grešna i pomalo naivna. Ona naime ne uzima u obzir da je HDZ, u svojoj samodeklariranoj biti o kojoj smo ovdje već pisali, zapravo zajednica. Njegovi istaknuti političari dobivaju izbore koristeći slogan zajedništva. Ona je otvorena nasljednicima i političkim apologetima totalitarnih poredaka. štoviše, jedna od temeljnih ideja njenog osnivača, Franje Tuđmana, bila je ideja pomirenja zagovornika ili čak i sudionika dvaju - po mnogočemu ekstremnih, revolucionarnih - ideologija: ustaša i partizana, odnosno: ekstremnih nacionalista i antiliberalnih komunista. Cijeli Tuđmanov politički projekt temeljio se upravo na toj ideji. On je rane pokušaje takvog pomirenja (koji su se događali početkom tridesetih godina) smatrao uzorom za svoj politički program iz deve· desetih (Jović, wrs.).'' HDZ je dakle u svoj program, ali i među svoje

1s Primjer za takvo nacionalno pomirenje Tuđman je našao u organizaciji koja se zvala Hrvatski nacionalni revolucionarni pokret, koju su 1932. formirali hrvatski komunisti, kao odgovor na političke prilike (diktaturu) u tadašnjoj Jugoslaviji. HNRP je djelovao do 1935. godine. Prema uputama za djelovanje, koje su napisane 1933. godine, cilj te organizacije bila je potpuna samostalnost Hrvatske, odnosno

306

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

članove, primio zagovornike i aktere totalitarističkih tendencija, dok je liberale smatrao "žutim vragovima". 19 HDZ je u sebe inkorporirao totalitariste. Iako je odnos primjerice s HSP-om (i njegovom vojnom organizacijom: HOS-om) bio pun tenzija, HDZ je uspio "pripitomiti" tu stranku već početkom devedesetih (dolaskom Ante Đapića na njeno čelo), a potom je dopustio i "legalizaciju" H OS-a, njegovim uključiva­ njem u strukture HV-a. zo Totalitarističke

politike i ideje smjestile su se u Hrvatskoj i u nekim

mainstream strankama, a naročito u HDZ-u. Ustaški simboli ("ušato U", odnosno U sa serifima), pozdravi, ali i ideje- a prije svega antisrpstvo ("Ubij Srbina!") -široko su tolerirani i nisu ograničeni samo na marginalne neoustaške grupe i stranke. Vojnici NDH- uključujući i ustaše - danas su tretirani kao "pripadnici domovinske vojske", a o NDH se u javnom diskursu sve više govori kao o posljedici tipa vlasti koji je uspostavljen u Kraljevini Jugoslaviji, a ne kao o pokretu koji je bio povezan s nacizmom i fašizmom, te ima svoje autohtone korijene

da predvodi "ustašku borbu, koja niče iz nezadovoljstva i otpornosti širih slojeva narodnih", i to objedinjavanjem svih snaga koje se protive "jugoslaveniziranju, posrbljivanju i fašiziranju hrvatskih ustanova i škola". O toj organizaciji je Tuđman pisao u svom izlaganju na kongresu povjesničara u Ljubljani 1966. te piše u knjizi Velike ideje i mali narodi: rasprave i ogledi, objavljenoj prvi put 1969. godine. (Tuđman: 1969.)-

Indikativno je, pritom, da je u svom znamenitom govoru održanom po slijetanju na zagrebačku zračnu luku po povratku iz SAD-a 23. studenog r996., Franjo Tuđ­ man govorio o "zelenim, žutim i crnim vragovima", ali ne i o crvenim. "Crvenu opasnost" usput je spomenuo kroz frazu "ostaci jugokomunističkog sustava", ali bilo je očigledno (iako se danas uglavnom zaboravlja, pa se i sama njegova izjava pogrešno navodi) da je smatrao liberalnu opasnost većom od socijalističke. To je bilo i razumljivo u okolnostima u kojima je ipak postigao odlučujuće uspjehe u borbi protiv Jugoslavije i socijalizma, a bio je suočen s opozicijom, u kojoj je HSLS (liberalno-nacionalistička stranka) bila najsnažnija. Također u 1996. već je bio izložen pritiscima liberalnih zapadnih demokracija i to u doba prevlasti liberalizma u međunarodnoj politici. V. https://www.youtube.com/watch?v=jlppnU2nKBc. Pristup: 22. ožujka 2017. 0 ' Više o tom procesu v. u Veselinović (2014.) i Veselinović (2016.). '9

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

307

u ideologiji totalitarizma. Na tragu Tuđmanovog relativiziranja geneze i karaktera NDH, koja se prvi put mogla u javnosti čuti na prvom Općem saboru HDZ-a 1990. godine, čak i kad se nedvojbeno priznaje zločinački karakter ustaškog pokreta, za njega se nađu neka "opravdanja" ili "razumijevanja". Istodobno, oni svako upozoravanje na neoustaštvo proglašavaju "specijalnim ratom protiv Hrvatske", kojemu je- tobože -cilj "kompromitacija Hrvatske u svijetu". O zločinima NDH i u NDH, oni uvijek govore tako da unose "sumnje" i "dileme", te time stvaraju "kontroverze" tamo gdje ih zapravo nema. Neoustaše gledaju na ustaški pokret kao na "antikomunistički", te ga time smještaju u kontekst suvremenog antikomunizma. Ako je bio samo ili primarno "antikomunistički", onda je bio opravdan. Istodobno, oni NOB tretiraju kao "komunističko (ili četničke) nasilje", te ga time "diskvalificiraju". Neoustaše slave Jasenovac i Staru Gradišku, dva najstrašnija logora smrti u NDH, te o njima pjevaju pjesme, koje se često izvode na svadbama i privatnim zabavama. Kad su u kolovozu 2015. objavljene snimke na kojima se vidi da zamjenik gradonačelnika Vukovara Marijan Pavliček (Hrvatska konzervativna stranka) i predsjednik Gradskog vijeća tog grada Igor Gavrić (HDZ) na jednoj svadbi pjevaju pjesmu "Evo zore, evo dana" - koja slavi ne samo ustaštvo nego i ustaške logore -jedan od njih izjavio je da ne vidi ništa sporno u tome, jer da je teško pronaći nekoga tko na zabavama i svadbama ne pjeva tu pjesmu! 2 ' U tome je, vjerojatno, u pravu - ustaške pjesme su široko tolerirane, kao što su i ustaški simboli na fasadama i ustaški pozdravi ("Za dom- spremni!") na stadionima. čemu posebna stranka radikalne desnice, kad se taj proces odvija sasvim solidno u okviru i pod nadzorom HDZ-a i SDP-a? Totalitaristički dio hrvatske politike dakle sasvim se udobno smjestio

u glavnoj stranci desnice od njena osnivanja. Kasnije je (privremeno?)

''v. o tome na portalu Lupiga, http://lupiga.com/vijesti/celnici-vukovara-snimljeni-kako-slave-ustastvo-na-dogradonacelnikovoj-svadbi-otkidali-na-juru-i-bobana. Pristup: rs. rujna 2015.

308

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

marginaliziran za vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor, ali su potom -u doba Tomislava Karamarka- ponovno uspostavili čvrste (koalicijske) veze s grupama i strankama koje su otvoreni zastupnici te politike: Hrvatskom strankom prava i Hrvatskom čistom strankom prava. Obje su podržale Kolindu Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2014. Otkako je predsjednica, ona zapravo predvodi ovaj trend. Izjavom da ne vidi nikakvo skretanje Hrvatske prema ustaštvu, odabirom gostiju na svojoj inauguraciji (npr. Tomislava Merčepa), pismom kojim je srpsku manjinu proglasila suodgovornom za napade na koje su joj se njeni predstavnici požalili kao predsjednici Republike, uvođenjem diskursa o "dva totalitarizma" čime se stvaraju pretpostavke za negiranje posebnog i ni s čim usporedivog nacističko-fašističkog karaktera

režima Nezavisne Države Hrvatske, opravdavanjem isticanja hrvatskog grba s prvim bijelim poljem, propuštanjem da promptno reagira na uvredljive i ekstremističke uzvike na stadionima te nastavkom politike stvaranja neprijatelja i pojma izvanredno stanje, dakle promoviranjem sekuritizacije i militarizacije, kao i nekritičkim korištenjem pojma zajedništvo- uz istovremeno eksplicitno isključivanje mnogih Drugih iz tako zamišljene zajednice- ona otvara vrata javnog prostora trendovima koji su potencijalno ili čak in actu opasni po pluralistički, liberalni, pa i demokratski karakter Hrvatske. Institucionalna opozicija, koliko god mnogi u njoj privatno oštro suprotstavljeni vladajućoj etnopolitici, kao da nije u stanju formulirati alternativni pristup, fundamentalno različit od onog koji se usidrio u HDZ-u. Kao da se plaše suprotstaviti se odlučnije ovim trendovima - možda i zato što i sami primjećuju koliko su ti trendovi daleko odmakli i koliko su, zapravo, uspješni. 22

u Možda je moguće naći i još neke druge razloge za takvu relativnu šutljivost SDP-a. Prvi bi mogao biti u historijskim okolnostima, koje i dalje pritišću kolektivnu svijest te stranke. Govoriti protiv izjednačavanja dvaju totalitarizama znači preuzeti rizik da ih protivnici označe kao nekoga tko govori pro domo sua. Drugi je razlog u tome što ljevica nije sigurna kako tretirati liberalizam. Pod utjecajem globalistič­ kih trendova, ljevica u zemljama Zapadnog Balkana preuzela je zapadni ljevičarski diskurs koji se fokusira na kritiku neoliberalizma. Ali, pritom su zaboravili da

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

309

Uostalom, ne radi se "samo" o pjevanju pjesama i crtanju ustaških simbola na fasadama. Program etničke homogenizacije Hrvatske sasvim se uspješno ostvaruje. Ni u jednoj drugoj zemlji u Europi nije se dogodila takva etnička homogenizacija kao u Hrvatskoj devedesetih godina. Kao što je već rečeno, hrvatski nacionalizam je iz rata izašao kao pobjednik i nije ničim sankcioniran niti obeshrabren. Ali, politika homogenizacije nastavlja se i nakon rata, i to kroz praksu koja se može nazvati etnototalitarizam svakodnevice.

Etnototalitarizam svakodnevice Etnototalitarizam je ideologija i doktrina koja ima za cilj stvaranje etnički čiste, totalno naše, suverene - apsolutno suverene - države, kao i tretiranje etniciteta kao homogene zajednice, a time i in spe političke jedinice bez obzira na državne granice. Riječ svakodnevni ukazuje na to da smo se na tu ideologiju i doktrinu, kao i praksu, već navikli do te mjere da je više skoro ni ne primjećujemo. Mogao sam umjesto riječi svakodnevni koristiti i riječ banalan (kao što i jesam u jednom svom ranije objavljenom članku i u jednom intervjuu koje sam objavio u kolovozu i rujnu 2015.), z1 ali je riječ svakodnevni preciznija. Riječ banalan u našem jeziku više označava nešto što je nebitno, obično

u našim okolnostima, nikad nije bilo dovoljno liberalizma, pa tako ni neoliberalizma. Naše su okolnosti u bitnom određene socijalističkim i nacionalističkim razdobljem, dakle- marksističkim i konzervativnim ideologijama. Liberalizam u našim okolnostima nije nikakva prijetnja, pa je antiliberalni diskurs neprimjeren. Osim toga, ne smije se zaboraviti da su liberalizam i socijalizam bratske ideologije: obje imaju utemeljenje i izvorišno mjesto u prosvjetiteljstvu. Konzervativizam i nacionalizam, a posebno fašizam i nacizam (unatoč njihovu ranom povezivanju sa socijalizmom) nemaju, jer su to u bitnome protuprosvjetiteljske ideologije i doktrine. z1 V. Banalni totalitarizam na HTV-u, dostupan na: http://www.autograf.hr/ba· nalni-totalitarizam-na-htv-u/. Pristup: S· travnja 2017. Također: "Sloboda ili tota· litarizam", dostupan na: http://www.portalnovosti.com/sloboda-ili-totalitarizam. Pristup: S· travnja 2017.

3!0

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

i trivijalno, nešto na što ne treba obraćati pozornost. Iako sam se odlučio za svakodnevni, radi se, zapravo o pojmu koji svoje izvorište ima u djelima Hannah Arendt (o "banalnosti zla") i Michaela Billiga (Banalni nacionalizam). Oboje ukazuju na istu stvar - na to da totalitarizam i nacionalizam nisu uvijek samo neke nasilne, s ratom povezane ideologije koje se provode "odozgo nadolje", diktaturom s vrha. Ne, one imaju i svoju "mirnodopsku" povijest, sadašnjost i budućnost. Totalitarizam može biti uspješan i kad djeluje na suptilan način, kad provodi nasilje bez oružja, "samo" riječima i postupcima. Totalitarizam može biti uspješan i kad je politika (i to i u smislu politics i u smislu policy): on ne mora prerasti u rat da bi postigao svoje ciljeve. Nakon pobjedonosnog rata - kao što je bio slučaj u Hrvatskoj - etnototalitarizam svakodnevice može "dovršiti posao". Može postići "konačnu pobjedu", ostvariti onaj cilj koji je u bitnom- ali ne u potpunosti, ne u totalnosti -ostvaren ratom. Etnototalitarizam svakodnevice u suvremenoj se Hrvatskoj očituje u potpunom ignoriranju bilo kojeg osim dominantnog, etnički hrvatskog identiteta, pri čemu se sam pojam "hrvatski" reducira na "prave Hrvate", "Hrvate domoljube", a iz njega se isključuju svi drugi Hrvati: antitotalitaristi, antinacionalisti, liberali, progresivisti i dr. Isključuju se i ignoriraju svi koji ne dijele hegemonijski, državni ili većinski narativ kad se radi o ključnoj nacionalnoj ''svetinji": "Domovinskom ratu". Totalitarizam svakodnevice očituje se također u svakodnevnoj komunikaciji - privatnoj i javnoj, u ignoriranju postojanja Srba i bilo kojih Drugih (u etničkom smislu). Očituje se u potpunom eliminiranju osjećaja za drugi, drukčiji pogled na one teme koje su hegemonijskoj poziciji bitne i koje simboliziraju i označuju identitet "pravih Hrvata". Pravi Hrvati su pritom prije svega definirani time što ne samo da nisu Srbi ili Jugoslaveni, nego s njima nemaju nikakve veze i- ako je moguće­ mrze ih. Definira ih Drugo, koje je Neprijateljsko Drugo.'• To su oni koji

,,. Za teoriju "upotrebe drugog" u konstituiranju kolektivnih identiteta, v. Neumann (Noj man, 2011.). Iver Neumann tvrdi da se "kolektivni identiteti sastoje ne

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

311

drže da Hrvatska neće biti ni sigurna ni slobodna sve dok u njoj živi ijedan Srbin i/ili Jugoslaven, ili dok postoji itko tko ne dijeli mit o Domovinskom ratu, jer je vjera u taj mit kriterij hrvatstva. "Pravi Hrvati" smatraju da će Hrvatska postati hrvatskom tek onda kad u njoj više ne bude nijednog Srbina. U tom smislu svaki Srbin je smetnja- a smetnja su i '•loši Hrvati" koji, po njima, uopće nisu Hrvati. I ti Hrvati su, zapravo, Srbi. Tako je lako postati Srbinom, jer proizvodnja Srba je, zapravo, proizvodnja Neprijatelja, a Neprijatelj je nužna pretpostavka održanja izvanrednog stanja. Ideja "brisanja" ignoriranjem i zastrašivanjem svih Srba i "Srba" (onih koji "nisu domoljubi" iako su - nominalno - možda Hrvati), u biti je koncepta svakog totalitarizma. Totalitarizam svakodnevice međutim koristi suptilne, na prvi pogled nenasilne metode kako bi to ostvario. Kao rezultat dugotrajne indoktrinacije koja traje od 1991., u našem se javnom diskursu inzistira na izjednačavanju većine s cjelinom- a manjine se ili smještaju u neki "geto" (prostor koji je određen samo za njih, i iz kojeg se one ne bi smjele izdvojiti, niti pojaviti kao subjekti komunikacije u cjelini društva), ili ih se jednostavno isključuje, kao da ne postoje. Najsnažniji i najizravniji primjer pretvaranja "većinskog" u "opće" može se naći upravo u nametanju "većinske" (a zapravo: jednostrane

samo od tog imaginarnog koji ih čini nego i od onoga što je izvan tog imaginarnog a s čime se ono na posredni način poredi". "Konstituente kolektivnih identiteta čini i ono što je izvan njih. Čitav niz drugih definiše kolektivne identitete. Iz ovoga sledi da ne postoji bilo kakav neisključiv kolektivni identitet. Kolektivni identiteti žive od izdvajanja određenih ljudi od drugih ljudi posredstvom određenih markera." (ibid.: 11-12). Iako u svojoj utjecajnoj knjizi Neumann analizira specifičnu upotrebu pojma "Istok" u formiranju europskog identiteta, ona ostaje metodološki korisna i za analizu drugih identiteta, pa i ovog kojim se bavimo u ovoj knjizi. Naime ona nam objašnjava zašto su autori kao što je Malešević skeptični prema upotrebi pojma identitet, i zašto smatraju da on uvijek ukazuje na isključivanje, a time i na moguću totalitarističku zloupotrebu.

312

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

i hegemonijske, konstruirane i odozgo nametnute) interpretacije Domovinskog rata kao opće, neupitne, obavezne za sve. Nacionalistička interpretacija je plauzibilna i legitimna- ali u slobodnom društvu ona ne može biti jedina dopuštena. U slobodnom društvu nema- niti može biti- samo jedne interpretacije. Upravo obrnuto, u slobodnom društvu nema i ne smije biti monopolske interpretacije, zs niti teme o kojoj se ne bi smjelo raspravljati jer se radi o "svetinji". Slobodno društvo ne poznaje takve tabue. U svakodnevici međutim vidi se da je taj jedan, nacionalistički, selek· tivan i mitski narativ prilično uspješno osvojio cijeli prostor, pa se nametnuo kao "jedini" u tolikoj mjeri da su ljudi u strahu ne samo od slobodnog zaključivanja i govorenja o toj temi, nego i od vlastitih sjećanja. Totalitaristički karakter ove svetinje sprječava slobodu izražavanja. A sada se čak prijeti i zakonskim sankcijama svakome tko bi svetinju doveo u pitanje. Istodobno s marginaliziranjem bilo kakvog alternativnog ili disonantnog pogleda na Domovinski rat, došlo je do namjerne akcije na pretvaranju jednog posebnog diskursa (nacionalističkog) u tobože opći. Totalitaristi nikad nisu zadovoljni statusom većine. Oni traže legitimitet koji je trajan i poziciju koja je izvan političkog polja- neupitna i jamčena za vijeke vjekova. Oni traže poziciju nadpolitičkog, odnosno državnog ili suverenog. Nije dovoljno biti većina, jer većina je podložna natjecanju s drugima, te svoju legitimnost izvodi iz činjenice brojnosti ili popularnosti. No tek nadpolitička pozicija, pozicija općeg jamči trajnost i neupitnost. Jamac te trajnosti i neupitnosti jest tzv. "politički konsenzus" o "temeljnim vrijednostima", a u političkopravnoj sferi taj se konsenzus kodificira i izražava u Ustavu: najčešće u njegovoj

•s Više o tome u mom članku "Official Memories in Post-Authoritarianism: an Analytical Framework", objavljenom u journal ofSouthern Europe and the Balkans, 2004.

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

JIJ

preambuli. Ideja "konsenzusa" (odnosno, kako se u zadnjih godinudvije u nas čuje: "zajedništva") često se koristi kako bi se eliminirao pluralizam, a time i sloboda. Sloboda je, podsjetimo, stvarna mogućnost izbora između dviju ili više opcija. Eliminiranjem svake druge opcije pod izgovorom "konsenzusa" i "zajedništva", ograničava se sloboda. To se čini zato da bi se, navodno, zaštitio "nacionalni interes"- pri čemu se, naravno, pretpostavlja da postoji "nacionalni interes" koji je iznad slobode, pa stoga opravdava ograničavanje ili eliminiranje slobode. Pozicija je, naravno, potpuno antiliberalna, pa stoga i ne iznenađuje što slobodu podčinjava drugim vrijednostima. Nacionalistički totalitaristi, prirodno, drže da je stvaranje i osiguravanje nacionalnog identiteta iznad svake posebnosti, pa prema tome i iznad pozicije većine. Pretvaranje većinskog u opće događa se u mnogim područjima, s više ili manje uspjeha. Najuspješnije je kad se događa na suptilan način, na način koji - u slučaju pretvaranja većinskog u opće- u svojoj knjizi Banalni nacionalizam objašnjava Michael Billig (I995./zoo9.). Billig pokazuje da većinske zajednice u okviru etnički složenog društva često ni ne primjećuju da njihove vrijednosti, njihovi interesi i njihovi identiteti nisu tek jedan od postojećih identiteta- iako većinski - te da bi ih stoga trebalo tretirati kao posebnost. Umjesto toga, one često vide svoje ("naše") kao opće ("zajedničko"). Manjinski identiteti i manjinske zajednice međutim gotovo uvijek vide razliku između većinskog- koje nikad ne može biti njihovo- i općeg, u kojem mogu participirati. Ili, bolje rečeno: u kojem bi mogle participirati, pod uvjetom da se većinsko ne proširi tako da osvoji i prisvoji opće. Ako se to dogodi (ili, bolje rečeno, kad se to dogodi, jer se događa često}, manjine više nemaju pristup općem. One su, praktički isključene, istisnute. Njima u najboljem slučaju ostaje samo sfera simbola, samo zastava ili ime -bez sadržaja, bez značenja i bez svrhe. Iako -kao što vidimo na hrvatskom slučaju- čak i to je "iritantno" za totalitariste. Isticanje zastava i simbola manjine oni vide kao neprijateljsku provokaciju, kao neprijateljski akt. Nedavno je bivša potpredsjednica vlade, Milanka Opačić, bila izložena prijetnjama zbog toga što je jedan portal

314

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

objavio lažnu, montiranu "fotografiju" na kojoj je ona nosila majicu sa srpskim nacionalnim simbolima. Potpredsjednica je dobila zaštitu, ali nitko se nije pitao: a zašto građanka Republike Hrvatske (posebno ako je Srpkinja) ne bi nosila takvu majicu? što je sporno u isticanju manjinskih nacionalnih simbola, a nije sporno u isticanju većinskih? To što takvo pitanje uopće nije postavljeno, pokazuje da smo se navikli na situaciju u kojoj se podrazumijeva da nema onih drugih, manjina, ili -da je njihovo javno postojanje ravno skandalu i "provokaciji". Dok je razbijanje ploča napisanih ćirilicom u javnom prostoru izraz etnototalitarističke svijesti, slučaj montirane fotografije Milanke Opačić je dobar primjer etnototalitarizma svakodnevice. Sličan je slučaj primjerice s religijskim većinama i manjinama. U društvima koja su dominantno kršćanska, kršćani su uspjeli od jednog blagdana koji slavi većina - Božića - stvoriti navodno opći, narodni, državni praznik. U tome najčešće ne vide ništa sporno, jer naše je opće. To što u društvu međutim postoje i manjine kojima je Božić stran kao tradicija- ili im je čak i izravno neprihvatljiv iz razloga koje kao autonomna zajednica ne bi morali objašnjavati drugima, ako to ne žele- to se uopće ne vidi. Čak i kad se radi o potpuno benevolentnom činu prisvajanja općosti, taj benevolentni ("prijateljski") čin ima za posljedicu ignoriranje, odnosno isključivanje drugog, manjinskog. Pritom se, doista, i događa da se sam karakter Božića mijenja: on prestaje biti primarno vjerski, i postaje primjerice komercijalni praznik. Iz smislenog vjerskog praznika postaje ritual, bez posebnog značaja i bez specifične poruke. Time doista postaje dostupan i manjinama, odnosno svima.

Pa ipak- prihvaćajući ga, manjine pristaju na pretvaranje većinskog u opće, a time i na samomarginaliziranje ili čak i na nestanak svog identiteta. Od jednakih građana, ateisti, muslimani, budisti i dr. na Božić postaju "slučaj", "problem", "remetilački faktor". Uzdizanje većinskog na razinu općeg služi da bi im se dalo do znanja da su manjina, da su "gosti" u kući koja pripada, ipak, nekom drugom. Možda su, pritom,

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

315

sasvim dobrodošli gosti, prema kojima se domaćini odnose s pažnjom i poštovanjem - ali su: gosti. U kući koju su smatrali svojom. Banalnost se - ili svakodnevnost- sastoji u tome da se cijeli proces smatra nenasilnim, ili ga se čak i predstavlja kao rezultat liberalizacije, sekularizacije i "ustupka" manjinama - budući da većina navodno odustaje od svog vjerskog blagdana da bi ga učinila "općim", a time i dostupnim drugima. Većina sebe predstavlja kao "dobrog domaćina": poziva manjinu na svoj praznik, gosti je. No tko ju je silio da to čini? Ona je to učinila da bi istisnula druge, da bi svoj specifičan praznik učinila općim, a time i da bi od većine postala cjelina. Time je u potpunosti prisvojila cijeli prostor, koji je prije bila prisiljena "dijeliti" s drugima. Sve dok ga je morala dijeliti, nije osjećala- barem u totalitarističkoj interpretaciji identitetske politike- da je cjelina njena. Istiskivanje manjina je, u totalitarističkom konceptu prisvajanja države (općosti) za sebe (posebnost), glavna politička i nacionalna, povijesna zadaća. "Naša" zemlja bit će naša samo kad u njoj budemo živjeli samo Mi, samo kad bude "totalno" (roa posto!) naša, tj. hrvatska. U tome je smisao- makar jedan, inače dvosmislene- parole "rao posto za Hrvatsku", koja se sasvim dobro slaže- bili toga svjesni oni koji su je promovirali ili ne- s idejom "1991. protiv Jugoslavije, 2014. (ili 2015.) protiv Jugoslavena". Pitanje: "Tko su Jugoslaveni, i koliko ih ima?" za totalitariste je irelevantno. Ono je onoliko irelevantno koliko je za antisemitizam irelevantno pitanje: koliko, zapravo, ima Židova/židova. Tko su Jugoslaveni (kao i tko su Hrvati) ne određuje čovjek sam za sebe (recimo, na popisu stanovništva), nego oni koji su "Hrvatsku stvorili". Kao Stvoritelj i, oni kontroliraju Stvoreno onako kako svaki stvoritelj kontrolira ono što je stvorio. Kao što je obućar vlasnik cipela, jer ih je stvorio, tako su i Branitelji kao Stvoritelji vlasnici Hrvatske. Na nju imaju, u njihovoj interpretaciji, isti tip vlasničkih prava kao i taj postolar na cipele. Oni su Suvereni Hrvatske, a Suveren odlučuje tko je državljanin, a tko nije. Pritom, čak i formalne državljane dijeli na "prave"

316

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

("koji su htjeli Hrvatsku", "koji su se za nju borili", "koji bi se za nju borili" i sl.) i "formalne"- koje ne tretiraju kao državljane. Taj proces prisvajanja cjeline događa se u Hrvatskoj uporno od njena osnivanja. Nacionalistička Hrvatska započela je s parolom "Imamo Hrvatsku". Taj je slogan od dvije riječi vrlo rječit, ne toliko zbog dviju riječi od kojih se sastoji, nego još više zbog one koje nema, a to je Mi. Tko smo to Mi? Odgovor je jasan: "Mi, Hrvati!" Taj poklič, koji je sastavni dio svakog navijanja na utakmicama - govori sve. Mi Hrvati imamo Hrvatsku. A tko su Hrvati? To su oni koje Mi smatramo Hrvatima. (Naši politički protivnici nisu Hrvati, nego su izdajnici", 'izrodi" ili "antinarodna vlast"). Na koji je način imamo? Imamo je kao posjednici, ali je stvar u tome da je učinimo našim vlasništvom. Tek kad imamo promijeni značenje od "posjedujemo", odnosno "imamo pod kontrolom", u "posjedujemo kao vlasnici" i to kao "jedini, totalni, suvereni vlasnici", tek tada pojam imamo dobiva smisao. Naš narativ nije samo jedan od narativa, nego je i jedini. Naši običaji nisu samo većinski (dakle samo naši) nego su opći- postaju zakon, norma i regula za sve. Postaju obavezni, neupitni, postaju "svetinje" (pojam koji se također koristi u ovom kontekstu), a dovođenje "svetinje" u pitanje jest- bogohuljenje, blasfemija. Za nju slijedi kazna- ne samo u "ovom", nego i u "vječnom" životu. Da bi se to postiglo, nije dovoljno samo postići lojalnost onih drugih- treba ih u potpunosti istisnuti. Drugi nikad ne mogu biti dovoljno lojalni da bi im se vjerovalo. Nije stvar u lojalnosti, jer ona nije dovoljna. U totalitarističkom konceptu poopćavanja (prisvajanja cjeline), postojanje Drugog je problem - čak i kad je taj Drugi lojalan, najlojalniji na svijetu. Da bi ih se moglo tolerirati, oni zapravo moraju prestati postojati. Jer, samo njihovo postojanje je prepreka promjeni značenja koncepta imamo. 11

1

Od svog osnivanja Hrvatska je pod snažnim (a povremeno i dominantnim, odnosno čak i hegemonijskim) utjecajem totalitarističke koncepcije pretvaranja posebnog, tj. nacionalnog identiteta u opći. Prije toga, i sam je "nacionalni identitet" fundamentalno redefiniran i to

ETNOTOTALITARIZAM l ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

317

istiskivanjem svega što se nije moglo uklopiti u novu interpretaciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Istisnuti su službeni narativi socijalizma (selektivno, doduše, i ne svi: neki su samo prigodno zamijenjeni, npr. "jedinstvo .. sa "zajedništvo", "samoupravni dogovor" sa "konsenzus" i sl.), a reinterpretirana je prošlost, kako bi je se dovelo u red s idejom o budućnosti. Privatne uspomene su potiskivane- kako bismo povjerovali u "službena sjećanja... To se događalo na svim razinama: od toga da su ljudi skrivali vlastite životopise, do onoga što Ante Lešaja (2012.) opisuje u svojoj knjizi kao "knjigocid", i onoga što Snježana Kordić (2010.) opisuje u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam kao lingvistički purizam u Hrvatskoj. U toj knjizi Kordić uvjerljivo dovodi u

vezu jezični purizam i totalitarizam. Čišćenje jezika od riječi i rečenica, od jezičnih konstrukcija koje mu "ne pripadaju" znak je nastojanja da

se jezik pretvori iz sredstva slobodne komunikacije u sredstvo nametanja usko definiranog nacionalnog identiteta. Upotreba "pogrešnih" ili "netočnih" riječi (a kriterij je prije svega etnički) zabranjuje se i može biti čak i opasna, jer nas može identificirati s Neprijateljem. Pritom građanin

više nema slobodu da se izrazi kako želi, nego mu se

nameću

ograničenja i tabui. Čišćenje jezika od tuđica, a posebno kad su motivi

potpuno politički, prvi je korak prema reduciranju pojma Mi samo na one koji prihvaćaju nove označitelje Našeg. Iz tog sustava mi ne samo da nismo izašli, nego nam se sad najavljuje (a dijelom i ostvaruje) još dublje potonuće u njega. Možda su takve bile i druge zemlje neposredno nakon svog nastanka,

a naročito one u kojima se nije moglo sa sigurnošću ustanoviti želi li većina stanovnika da ta nova država uopće nastane. Austrija i Mađarska nakon raspada Austro-Ugarske, Grčka i Turska nakon raspada Otomanskog imperija, da spomenemo samo neke zemlje koje su nastale zbog raspada imperija, a ne toliko zbog volje vlastitog stanovništva da imaju svoju nacionalnu državu (osim možda u slučaju Grčke), dobri su primjeri iz relativne blizine. Ni u jednoj od tih zemalja manjine nisu tolerirane. )oš jedan primjer multietničke zemlje koja je postala vrlo netolerantno prema svojim manjinama je međuratna Poljska. Štoviše, iako se radilo

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

318

o izrazito multikulturalnim društvima, država je smatrala svojom glavnom zadaćom da većinski identitet (austrijski, grčki, mađarski, poljski ili turski) proglasi općim. Manjinskim identitetima ostalo je da

se "prilagode" na način da nestanu. U nekim je slučajevima taj nestanak postignut kroz nametanje odlaska (politikom "dobrovoljnog preseljavanja"), u drugima kroz asimilaciju (promjenom imena i prezimena, vjere, nacionalnog identiteta), a u

trećima

je nestanak uključivao

iz~

ravno nasilje (genocid nadArmencima, rušenje džamija u pravoslavnim zemljama koje su naslijedile Otomanski imperij itd.) No čak i kad se tim postupcima broj pripadnika manjina radikalno smanjio- ni to nije bilo dovoljno. Totalitaristički karakter države tražio je potpuno isključivanje svakoga tko je ostao manjina. Naravno, posljedica toga je nacizam, koji barem neke svoje korijene (preko samog Adolfa Hitlera) vuče upravo iz Austrije, koja je bila pod snažnim utjecajem istih dilema i trendova koje ovdje opisujemo. U procesu konstruiranja svoje države, većini nije dovoljno da je većina, i nema tako male manjine koja bi joj bila prihvatljiva. Tek s porazom totalitarizma i s idejom power-sharinga i konsocijativnosti, s idejom federalizma i podjele vlasti- dakle s idejama koje relativiziraju pojam suverenosti kao ne samo nemoguć nego i nepoželjan za mir, slobodu i prosperitet- tek dakle s krajem Drugog svjetskog rata- većina je prisiljena da se suzdrži od ideje i prakse eliminiranja manjina. Do toga nije došlo tek tako: Holokaust, genocid protiv manjinskih grupa i totalitarni karakter fašizma doveli su do ovog preokreta. Poraz nacizma značio je poraz totalitarnog koncepta u praksi - ali ne i totalitarizma kao ideologije. Ili barem: ne svih oblika totalitarizama, nego samo nacizma i klasičnog fašizma. On se, pokazat će se i tijekom samog Hladnog rata, a i nakon njega, pojavljuje svako malo, opet i iznova: čas iza "maske" komunizma (u staljinizmu), čas iza "krinke" antiliberalnog kapitalizma (kao primjerice kod diktatura koje fetišiziraju tržište), ponekad kao vojna diktatura i militarizam, a čas bez maske i krinke, kao ekstremni nacionalizam i suverenizam. Kao posljedica poraza u Drugom svjetskom ratu, suverenost europskih država počela se smatrati opasnom, a svatko razuman je mogao zaključiti da europskim državama treba vanjski tutor, i da im se više nikad ne

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

319

smije dopustiti da ostanu suverene ili da pokušaju ostvariti svoje totalitarne ideje. Zato je svako relativiziranje rezultata Drugog svjetskog rata zapravo pokušaj da se vratimo na praksu totalitarizma, na politiku suverenizma- a to znači i na politiku koja želi ostvariti potpunu eliminaciju manjina. Odatle dakle i u postjugoslavenskom prostoru kraj Hladnog rata otvara vrata obnovi ne samo retorike nego i prakse povezane s Drugim svjetskim ratom. Oživljavaju simboli, na scenu dolaze "četnici" i "ustaše", vode se stare bitke iz r941. ili r945., obnavlja se praksa genocida, otvaraju se logori, događa se etničko čišćenje i pogromi manjinskog stanovništva, gdje god i tko god se zatekao u toj situaciji. Odatle, zapravo, slike koje dolaze iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske između r991. i r995. izgledaju kao da su izmještene iz stvarnog vremena i kao da su snimljene pedeset godina ranije. U tom je smislu, r941., kao godina kataklizme koja je nastupila nakon kolapsa poretka, doista godina koja se vraća: najprije u imaginariju i interpretaciji, u konstruktu, a potom i u stvarnosti, u svakodnevnom životu. Iz literature, apokalipsa se pojavila u stvarnosti, a iz literature o prethodnim zločinima ušla je u svakodnevicu. Strahovi razvijeni u vezi s prethodnim ratovima, bili su povod, motivator i nužni element korišten u stvaranju novih ratova. Problem je u tome što se taj krug u kojem smo se vrtjeli tada ne prekida: danas se vrtimo u krugu ovog zadnjeg, najnovijeg- kao i onih prethodnih- ratova. Zbog stalnog povratka istog i oživljavanja prethodnog, nijedan rat nije potisnut samom činjenicom nastanka novog rata, nego svi žive paralelno, uvijek dostupni, uvijek otvoreni, uvijek živi. Odatle, uostalom, dolazi i ideja i praksa političke revizije povijesti. Taj trend zahvatio je mnoge zemlje nekadašnje Istočne Europe, ne samo Hrvatsku. Ne mislim ovdje na potrebu (i nužnost) da se povijest interpretira uvijek iznova, uvijek inovativno, uvijek različito. Upravo obratno, takvo stalno kritičko preispitivanje, interpretiranje i reinterpretiranje je nužno i vrlo poželjno. Ono je izraz razvoja ne samo povijesnih znanosti, nego i povećanja slobode društva, odnosno njegove

320

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

pluralnosti. Potrebno je da bi se dovelo u pitanje mitove, dogme, službene i jedine interpretacije. Posebno je to slučaj u zemljama u kojima smo imali suviše duga razdoblja monologiziranja i monopoliziranja u svrhu stvaranja službenih diskursa. Posljedice toga za samu su historiografiju pogubne. Broj ozbiljnih akademskih knjiga, primjerice o temi Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i dalje je malen, a broj pitanja koja ostaju otvorena je velik. To otvara prostor amaterima, političkim propagandistima i mitotvorcima da nameću svoje verzije povijesti. Dakle takvih istraživanja treba biti još i mnogo više nego što je slučaj danas. Međutim upravo to što ozbiljni povjesničari, nažalost, uglavnom ignoriraju teme o kojima ne mogu još uvijek pisati bez rizika i slobodno, pokazuje stanje u kojem se nalazimo. Oni koji se na to odvaže doživljavaju političke napade i uvrede. Umjesto ozbiljnih i na dokumentima zasnovanih diskusija, pojavljuju se politički rehabilitatori totalitarizma, koji uopće ne koriste dokumente niti mare za činjenice. Ta industrija političkog revizionizma ima mnogo dimenzija, a neke od njih su: prikazivanje ustaštva isključivo kao posljedice navodnog stanja u Kraljevini Jugoslaviji, a Jugoslavije kao isključivo velikosrpske tvorevine u kojoj su Hrvati bili porobljeni i neravnopravni; minimiziranje ustaških zločina i njihovo opravdavanje; negiranje fašističkog karaktera ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske; dovođenje ekskluzivno ustaških simbola (npr. pozdrava "Za dom- spremni!") u navodnu (nepostojeću) vezu s tradicijom, koju treba ~~rehabilitirati", te- naročito -izjednačavanje ustaštva s ~~drugim totalitarizmom", odnosno "komunizmom". Prava svrha takvih reinterpretacija nije uklanjanje monopolizma i stvaranje prostora slobode kako bi se omogućila ozbiljna akademska istraživanja. Njihova je prava svrha politička rehabilitacija NDH, dakle opravdavanje i nametanje novog etnototalitarizma. Smisao je zabranjivanje, ukidanje, eliminiranje, kažnjavanje, istiskivanje, uništavanje svega što podsjeća na prethodni narativ. I dok nemam ništa protiv da se svaki monopolistički narativ dovede u pitanje i u krajnjoj liniji uništi, pitanje je radi li se to zato da bi se povećao prostor slobode ili da bi se on još više smanjio - čak i u odnosu na zadnje desetljeće

E!NOTOTALITARIZAM I E!NOTOTALITARlZAM SVAKODNEVICE

321

socijalističkog razdoblja, kad su alternativne interpretacije bile tolerirane, iako ne i službeno dozvoljene ili poticane. Hoćemo li dakle ići unazad prema starom totalitarizmu ili ćemo se odmicati od svih "službenih interpretacija", svih mitova i svih "državnih istina"?

U najvećem dijelu svoje dosadašnje moderne povijesti kao samostalne države Hrvatska je slijedila ideju stvaranja suverene države, koja bi bila u potpunosti hrvatska. Taj pojam je, istodobno, uglavnom vezan za etnicitet, a ne za političko-pravni državljanski status. Etničnost je bila važnija od državljanstva: ona je proizvodila državljanstvo, a u mnogim situacijama bila je i uvjet za državljanstvo. Čak i kad to nije izravno izgovoreno (uglavnom zbog bojazni od vanjskih pritisaka, dakle iz razloga političke oportunosti), tako je mišljeno. Takva je bila i stvarnost. Formalno državljanstvo nije štitilo sve državljane jednako. Čak i navodno liberalne i navodno antinacionalističke stranke i mnogi pojedinci u Hrvatskoj koji za sebe kažu da pripadaju toj opciji, često dijele tu praksu, bez obzira na to čine li to svjesno ili ne. Bit totalitarističkog ponašanja je u tome da je za neke - koji formuliraju sam obrazac - ono svjesno, ali za mnoge (većinu) ono je samorazumljivo, odnosno rutinsko, ritualno. Te, navodno liberalne politike, predlažu "integraciju" i protive se isticanju i razvoju posebnog etničkog identiteta- ali samo onda kad se radi o manjinama. Ali, čineći to, one kao da ne vide da taj tzv. "građanski", tj. "opći", "zajednički" identitet nije nikakav opći ni zajednički, nego je upravo većinski koji je u totalitarističkom konstruktu nametnut kao "opći". Tako će nekadašnji predsjednik Republike, Ivo Josipović, biti zagovornik ideje da će u Hrvatskoj međuetnički odnosi biti dobri tek onda kad svi počnu navijati za hrvatske sportske reprezentacije. Na prvi pogled, nema ništa sporno u tome. Već na drugi pogled: u sadašnjim, konkretnim okolnostima, sve je u tom prijedlogu sporno za zagovornike politike slobode i pripadnike manjina. I za njih, kao i za većinu, sport je važan dio nacionalnog identiteta, te je poziv na odustajanje od navijanja za tim za koji su se svojim odabirom (racionalnim ili emotivnim) sami opredijelili- zapravo poziv na ukidanje vlastitog identiteta, a time i poziv na nestanak. To je poziv

322

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

na odustajanje od vlastitog identiteta, kako bi se prihvatio navodno "opći". A taj "opći" u postojećim okolnostima uznapredovalog totalitarizma ni za koga- ni za pripadnike većinskog naroda ni za pripadnike manjina - nije opći, nego sasvim specifično većinski: za Hrvate "naš, hrvatski", a za Srbe "njihov, hrvatski".

Povrh toga, povezivati ideju normalnosti i stabilnosti s privatnom odlukom o tome koji će se sportski tim podržavati jest i narušavanje ideje autonomnosti, odnosno slobode izbora. Sloboda je bit liberalne ideje -a nje nema bez mogućnosti izbora između dviju ili više opcija. Ako se druga opcija istiskuje, zabranjuje ili onemogućava kako bi se postiglo jedinstvo, sloboda nije moguća. Zato je taj poziv duboko antiliberalan. Hrvatska neće biti "normalna zemlja"- a pod "normalnom" ovdje podrazumijevamo "slobodna zemlja"- kad svi budu navijali za istu reprezentaciju, nego kad svi budu mogli bez opravdanog straha od posljedica navijati za koga žele. Navijanje za nekog drugog je stoga doprinos slobodi, a time i "normalizaciji" Hrvatske. Tek kad svatko bude mogao u slobodi izraziti svoje emocije, stavove i vjerovanja, tek ćemo tada moći reći da živimo u slobodnoj Hrvatskoj. Kad u Hrvatskoj navijač Srbije, ili Partizana ili Crvene zvezde bude mogao bez straha od nasilja -i to u dresu tima za koji navija- slobodno ući u autobus ili u tramvaj, objavljujući time svoj identitet, a ne skrivajući ga samo u četiri zida, ako to ne želi, tad će i navijač Hajduka to moći u Zagrebu, a navijač Dinama u Splitu. Radi se o istom problemu: problemu slobode i prava svakoga, a naročito onih koji su manjina u određenom društvenom kontekstu (dinamovci u Splitu, hajdukovci u Zagrebu) da slobodno izraze svoj identitet i da budu tretirani kao ravnopravni ljudi: ne samo u zakonu, nego i u stvarnom životu. Koliko smo daleko od toga? Koliko smo daleko od slobode? Je li zamisliva takva Hrvatska? Nametanje većinskog kao općeg, naravno, nije samo stvar sporta, nego je bit politike moći koja se temelji na "pobjedi" nad tim Drugim- i to na totalnoj pobjedi: pobjedi istiskivanjem i negiranjem da ikakav Drugi uopće postoji. Politika moći koja ima ekspanzionistički karakter teži

ETNOTOTALITARIZAM I ETNOTOTALITARIZAM SVAKODNEVICE

apsolutnosti. Ona je ofenzivna, jer smatra da nema granica legitimnom širenju vlastite supremacije nad svima drugima. Moć se, za totalitariste, širi neograničeno. Sigurnost "našeg" identiteta postiže se potpunim uništenjem svakog drugog. U svijetu izvan sporta, takva politika nameće "naše" standarde, "naše" vrijednosti i naš identitet svima. Američki ekspanzionizam- također predstavljan kao "liberalan"- temelji se na ideji da nije legitimno ostati svoj, ako taj "svoj" podrazumijeva različitost u odnosu na "naše vrijednosti". Ne radi se tu o imperijalizmu, jer je imperijalizam dopuštao postojanje manjinskih identiteta: nitko nije od Indijaca očekivao da postanu Englezi. Radi se o mnogo opasnijim- i povijesno, u Drugom svjetskom ratu, poraženim- ideologijama koje koriste silu i propagandu, zakone i (ako treba) oružje kako bi sve nas učinile pripadnicima ili makar šutljivim, nepostojećim podanicima dominantnog diskursa. Revizija povijesti - koja se i kod nas događa na način koji odbacuje glavne rezultate Drugog svjetskog rata - služi, između ostalog, i toj svrsi. Ona ima za cilj isto ono što je bio cilj poraženima u tom ratu: negiranje slobode, autonomije i prava svakog pojedinca i svake etnije (ili čak i nacije) da opstane i da se razvija onako kako želi- bez nametanja tuđeg identiteta, pa makar on bio proglašen "općim". Uostalom i metode kojima se taj novi pokušaj dominacije služi su slične: ignoriranje, neprimjećivanje, asimilacija, istjerivanje, brisanje, rat i nasilje. Posljedica je- nestajanje svih drugih identiteta- a time i svih drugih zajednica- koje se nađu na putu onoj koja je dovoljno moćna i dovoljno velika da ih istisne. Bez obzira na "liberalnu" retoriku takvih politika, one su prijetnja glavnoj ideji liberalizma - a to je sloboda. Zalaganje za opstanak manjinskih i individualnih identiteta je stoga danas glavna zadaća svake politike kojoj je stvarno stalo do slobode. Ima li u Hrvatskoj političkih i društvenih snaga koje to vide? Ili ćemo nastaviti živjeti u zajednici (ne u društvu, nego baš u zajednici) koja je zs godina od proglašenja državne suverenosti sve manje, a ne sve više, slobodna?

PETO POGLAVLJE

Zaključak:

teorijska razmatranja

Činjenica da su sva tri ključna cilja- nezavisnost zemlje, teritorijalnu reintegraciju i etničko homogeniziranje- hrvatski nacionalisti i suverenisti postigli upravo zbog rata i koristeći rat, objašnjava i zašto je rat toliko važan za njih. Rat je izvor svih njihovih uspjeha. Nacionalizam

i rat su pojmovi i prakse koje su se u ovom slučaju pokazale kao povezane posude: nacionalizam je vodio u rat, a rat je potom povećavao nacionalizam. Taj rat, koji se vodio prije svega protiv manjina, i u kojem su glavne žrtve bile konkretne manjine tamo gdje su se zatekle (Hrvati u krajevima gdje su Srbi činili većinu, a Srbi i naročito Jugoslaveni tamo gdje su bili u manjini u odnosu na Hrvate) konstruirao je novu Hrvatsku, Hrvatsku u kojoj je zavladao duh, zakon i praksa etnonacionalizma. Iz tog razloga, između ostalog, uspješni etnonacionalisti (etnonacionalisti pobjednici) drže rat stalno živim. Oni ne dopuštaju da se odmaknemo od Domovinskog rata, jer je taj rat stvorio Hrvatsku onakvom kakvom su je željeli. Rat je stalna tema, o kojoj se u Hrvatskoj neprekidno govori. Svakodnevno smo suočeni s proslavama i komemoriranjima događaja iz tog rata, a time nas se i podsjeća na nJegovu fundamentalnu važnost za novi hrvatski nacionalni i politički identitet. Kad "slučajno" ponestane povoda vezanih uz Domovinski rat, prelazi se na govor o Drugom svjetskom ratu, u kojem nacionalističke grupacije pronalaze izvorište za mit o žrtvi, a njihovi protivnici (ili

326

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

zagovornici teze o istovjetnosti ili povijesnom kontinuitetu između partizana i branitelja) pronalaze izvorište za mit o pobjedi. Kad se i to iscrpi,

prelazi se na druge bitke: na bitke protiv Turaka (Sinjska alka) ili u slučaju srpskih nacionalističkih mitova: na Prvi svjetski rat i Kosov-

sku bitku. No cilj je nacionalističkih konstruktora novog hrvatskog identiteta da sve te druge bitke i povijesne događaje reinterpretiraju polazeći od Domovinskog rata. Ponašanje JNA u tom ratu automatski se transponira na interpretaciju i karakterizaciju partizana iz Drugog svjetskog rata. Bitka protiv Otomanskog imperija i njegove čete koja je ratovala u Sinju prije 300 godina- kao što uvjerljivo pokazuje Nataša Zambelli (zoro.)- reinterpretira se, kako bi se umjesto "Turaka" pojavili

moderni Neprijateljski Drugi: Srbi. Povijest se reinterpretira (u duhu selektivnog revizionizma) kako bi se dovela u red s Domovinskim ratom. Cijelo se zo. stoljeće, kao što je rekao Hrvoje Klasić, tumači iz vizure devedesetih.' Uostalom, za konzervativne politike i duh konzerva-

tivizma karakteristično je da ne postoji granica između prošlosti, sa· dašnjosti i budućnosti, nego postoji trajni i nepomućeni kontinuitet. Da bi se taj kontinuitet ''objasnio" i da bi se u njega unijelo "reda", mora postojati neka nulta točka iz koje će se reinterpretirati prošlost, sadašnjost i budućnost- a ta nulta točka, to mjesto stvaranja jest rat iz devedesetih godina. Za ovaj tip mitotvorenja, vrijeme teče unazad, jer se 1990. interpretira kao početak. Budućnost je "povratak" u selektivno interpretiranu i često lažiranu ("izmišljenu") prošlost, u prošlost iz koje se koriste samo oni sadržaji- i samo na onaj način- koji su korisni i upotrebljivi za konstrukciju mita. Prošlost je proizvod sadašnjosti: nju se fabricira i proizvodi svakodnevno i to isključivo na način koji odgovara

'O tome Hrvoje Klasić govori u intervjuu objavljenom na portalu Tris, 6. rujna 2015. http://tris.eom.hr/20ISf09/hrvoje-klasic-povjesnicar-nije-tocno-da-smo· I99I-bili-slozni-danasnje-podjele-imali-smo-i-tada/. Pristup: 15. rujna 2015.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

327

sadašnjosti. Čitanje prošlosti iz perspektive sadašnjosti predstavlja jednu od najtežih metodoloških pogrešaka, jer ne samo da događaje i procese izvlači iz njihova stvarnog konteksta, nego im nameće drugi kontekst, koji nije bio poznat u trenutku događanja, pa zbog toga nije mogao biti ni sutvorački kad su se događaji doista i dogodili. Prošlost se uvijek ''čita" unazad, iz pozicije poznatog ishoda: ali ne može se razumjeti, a naročito ne pošteno kritički evaluirati, bez uzimanja u obzir konteksta u kojem se dogodila.

Proces selektivnog i tendencioznog - ahistorijskog - interpretiranja primjerice Drugog svjetskog rata, ili stvaranja zajedničke jugoslavenske države, još se donekle može i razumjeti, iako ne i opravdati. Nema više mnogo živih svjedoka, a kraj Hladnog rata otvorio je mogućnost za reinterpretacije Drugog svjetskog rata. Međutim u našem slučaju selektivno i tendenciozno se interpretiraju i događaji za koje postoje mnogi živi svjedoci- oni iz devedesetih godina. Da bi takve reinterpretacije uspjele i da bi se na njima mogao stvarati mit, potrebno je nasilje nad sjećanjem živih ljudi, svjedoka. Potrebno ih je ili u potpunosti izbrisati i isključiti, te ograničiti na prostor "unutar četiri zida" ili ih uvjeriti da se ne sjećaju dobro, da nije bilo onako kako se sjećaju. Zato službene interpretacije ne trpe osobno sjećanje, niti žele povratak na dokumente i zapise iz samog vremena o kojem govore. Zato se, uostalom, i sprječava otvaranje arhiva: čuvari socijalističkih mitova ne žele da se otvore arhivi iz socijalističkog, a čuvari nacionalističkih mitova- iz nacionalističkog razdoblja. Suočavanje s prošlošću jest, za njih, samo suočavanje drugih s njihovom prošlošću, a nikad suočavanje nas s našom prošlošću. To nije nikakva slučajna pogreška, nego namjerno iskonstruirana situacija. Ne samo da se iz sadašnjosti interpretira prošlost - izvučena dakle iz njenog stvarnog konteksta, nego se ta interpretacija događa ne iz osobnih sjećanja (dakle stvarnih), nego iz kolektivnog mita koji se predstavlja kao "kolektivno pamćenje". A to je "pamćenje", zapravo,

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

]28

često lažno. Tamo gdje je ono različito od osobnih sjećanja- tamo se od osobnih sjećanja očekuje da se uklone. Ako to ne učine, tretira ih se kao nepouzdana, ili čak i neprijateljska.

Stvaranje suvremene Hrvatske, u nacionalističkim se mitovima interpretira kroz dvije, na prvi pogled međusobno suprotstavljene ideje. Prva je ideja o povijesnom kontinuitetu želje za samostalnošću i državnošću. Druga je ideja o jedinstvenosti i ekskluzivnosti Domovinskog rata, njegovoj iznimnosti u odnosu na bilo što - što mu je prethodilo. Po prvoj od te dvije ideje, Hrvati su neprekidno, tj. "od stoljeća sedmog" otkako "dišu" na ovim prostorima, sanjali jedan jedini, tisućljetni san: san o vlastitoj državi. To što taj san nisu mogli pretvoriti u stvarnost nije bio rezultat toga što takvog sna nije bilo, nego ili međunarodnih okolnosti (jer su im drugi branili da stvore državu) ili vlastite neodluč­ nosti (dakle kolebanja vlastitog političkog vodstva ili "nedostatka zajedništva", unutarnje nesloge i sl.). Ideja o želji za državnošću prikazuje se kao temeljna karakteristika hrvatskog duha, izvanvremenskog l vječnog l svevremenskog l apsolutnog, a time i identiteta Hrvata, koji su -unatoč nepovoljnim okolnostima - upravo zbog te vjere, tog sna opstali kao Hrvati. San o državi, tisućljetni san, kao i neprekinutost ideje o hrvatskom državnom pravu, pojavljuje se kao snažan i neizostavan element novih nacionalnih mitova. Vidimo ga najjasnije u izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, njegovu uvodnom dijelu, koji glasi: Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

-u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću; -u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću; -u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

ZAKLJUĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

329

-u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; - u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije; - u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.; -u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda; -u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.; -u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije; - u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (r. prosinca 1918. godine), poslije (3.listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao; -u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji; - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943 .), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

330

(r963--r990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja kosustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine r990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju munističkog

tisućgodišnju

državnu samobitnost; - u novom Ustavu Republike Hrvatske (r990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (r991.-r995-) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odluč­ nost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihva­ ćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i

nedjeljivo-

sti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta. Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu, volju hrvatskoga naroda i svih građana Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

331

Izvorišne osnove Ustava dakle naglašavaju i tisućljetnost i kontinuitet državotvornih nastojanja Hrvata, kao i ulogu Domovinskog rata, koji definiraju na način o kojem smo već govorili u ovoj knjizi. Na drugoj strani, mit o Domovinskom ratu ističe da je -za razliku od prethodnih pokušaja- ovaj iz devedesetih godina uspio zahvaljujući određenom diskontinuitetu u ponašanju političkih lidera i naroda, zbog jedinstva i odlučnosti hrvatskog naroda, koji je predvodio Franjo Tuđ­ man, vizionar kakvog Hrvatska prije nije imala. Uloga samog Franje Tuđmana u Hrvatskoj danas se pojavljuje kao jedan od totema, svetinja, "neupitnih" elemenata, za koji nacionalisti traže da se zaštiti zakonom, a možda i Ustavom, kako bi ostala izvan dosega političkih, pa i akademskih, odnosno općenito: javnih propitivanja. Kult Tuđmana kao stvaratelja hrvatske države dobiva u zadnjih nekoliko godina i svoje fizičko obličje, posredstvom brojnih spomenika koji mu se podižu, imenovanjem ulica, trgova, škola, mostova i novog zagrebačkog aerodroma (i to na prijedlog Zorana Milanovića, nekadašnjeg lidera SDP-a). No možda je još važnije da se istodobno pokušava petrificirati njegovu poziciju unutar hrvatskog pravnog, političkog i "vrijednosnog" (normativnog) sustava, kako bi se tuđmanizam pretvorio u nadpolitičku, dakle državnu i (još više) nacionalnu "svetinju", o kojoj je, navodno, postignut konsenzus i koja se stoga ne smije kritizirati, niti se smije ignorirati. Prijedlog donedavnog predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, kojim bi se tuđmanizam uveo u ustav kao pojam koji označava samu bit hrvatskog identiteta, budući da se radi o ideologiji/doktrini koja je stvorila Hrvatsku, ukazuje na trend koji bi se najbliže moglo usporediti s kemalizmom u doba stvaranja moderne Turske. Time je mit o Tuđmanu, odnosno kult Tuđmana postao također jedan od fundamentaJnih elemenata novog nacionalističkog diskursa u suvremenoj Hrvatskoj. Danas se ljevica i desnica nadmeću o tome čiji je bio Tuđman, a ne o tome kakav je bio. Ljevica ga prisvaja temeljem njegovog sudjelovanja u Narodnooslobodilačkoj borbi, članstva u Komunističkoj partiji, i političkog programa koji je - u svojoj biti - oblikovan na

332

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

marksističkim (uključujući i lenjinističkim, staljinističkim i titoistič­

kim) temeljima. Desnica - temeljem njegova nacionalizma, suverenizma i etnototalitarizma. No kao da se uspostavlja konsenzus tih dviju

mainstream pozicija o tom pitanju. Isto je i s pozicijom i statusom branitelja Domovinskog rata, koju ni lijeva ni desna vlast ne dovode u pitanje, čak ni kad branitelji organiziraju nelegalne prosvjede na kojima se poziva na nasilje prema najvišim i demokratski izabranim državnim dužnosnicima. z Sve to pokazuje dubinu problema u suvremenoj Hrvatskoj, zs godina nakon rata. Zbog rata, zbog njegova rezultata i interpretacije koja je postala državni mit, zbog ideje da je Hrvatska stvorena u tom ratu, zbog konstrukcija koje su povezane s njime kako bi se prikrile činjenice, a favorizirale fabrikacije- danas imamo situaciju u kojoj su antidemokratski zahtjevi, zahtjevi za gušenjem slobode, s margina društva preseljeni u njegovu jezgru, u njegov mainstream. Donedavno marginalne organizacije i pojedinci sad uspijevaju u svoj šator dovesti novoizabranu predsjednicu Republike u noći njene izborne pobjede, a ona ih, potom, poziva na svoju inauguraciju. Ali, sa stanovišta obrane slobode još više zabrinjava da su uspjeli u taj šator (koji je podignut bez odgovarajućih dozvola, dakle kršenjem zakona) dovesti i navodno "lijevog", "progresivnog" predsjednika Ivu josipovića. To znači da ni na "ljevici" ni na "desnici" danas nema dovoljno snage da se stane na stranu demokracije i slobode - nego se na obje strane povlađuje radikalnoj desnici koja traži

Primjerice parola "Oba su pala, oba će pasti" postavljena uz fotografije tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića na šatoraškom prosvjedu branitelja, povezivala je sudbinu te dvojice demokratski izabranih dužnosnika sa sudbinom neprijateljskih zrakoplova koji su srušeni tijekom Domovinskog rata. Ti su zrakoplovi srušeni oružjem. Dakle poruka koja je poslana s tog dugotrajnog prosvjeda bila je, zapravo, poziv na nasilje jer je povezivala nasilno rušenje dvaju zrakoplova s budućnošću dvojice dužnosnika. 2

ZAKLJUĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

333

ukidanje slobode, koja promovira "svetinje" (između ostalih i noseći majice s velikim križevima pri paradiranju kroz Zagreb), i poziva na represiju u odnosu na volju građana i svih onih koji odbacuju ili propituju njihov mit. Uz to, u Hrvatskoj se- naročito od zo13.- povećava sklonost militarizmu. Na stranu vojna parada iz zo14., koju bi se još nekako moglo i razumjeti, odnosno prihvatiti, budući da na taj način i mnoge druge zemlje proslavljaju svoje pobjede. Na stranu čak i prijedlog iz kampanje tadašnje kandidatkinje za predsjednicu Republike, Kolinde Grabar-Kitarović, da će tijekom svog mandata predložiti ponovno uvođenje vojne obveze u Hrvatskoj: doduše, nije specificirala odnosi li se to i na žene, ili samo na muškarce. To su sve legitimni zahtjevi, na koje političari imaju pravo. U Hrvatskoj, koliko vidimo, nema ni opasnosti od vojnog udara. Vojska je u Hrvatskoj - prije svega zahvaljujući nekadašnjem predsjedniku Republike, Stjepanu Mesiću- prihvatila model civilnog upravljanja nad njom i čvrsto ga se drži. Kadrovska politika koju su vodili Stjepan Mesić i Ivo Josipović onemogućila je veće zloupotrebe vojske, a naročito u svrhu nekog udara na demokraciju, čak i kad bi nova predsjednica tako nešto poželjela. Ne vidimo da od toga prijeti stvarna opasnost. Ali, militarizam se ne očituje u vojnom udaru na demokraciju. On se može pojaviti i u okviru civilnih vlasti, demokratski izabranih, ako u društvu postoji raspoloženje za militarizmom. štoviše, vojska mu se može suprotstavljati - uspješnije ili neuspješnije. Militarizam se ne svodi na vojno upravljanje državom- niti je ono nužno da bismo imali militarizirana društvo. Militarizam je ideologija i politička doktrina koja smatra da je idealan (a to znači "jedini pravi") državljanin onaj tko je bio, jest ili će biti vojnik- ili, makar, tko je spreman to postati. Oni koji nisu bili, niti su, niti će biti- a nisu ni spremni biti- vojnici, zapravo nisu ni stvarno (de facto) državljani, nego su samo formalno državljani. Državom trebaju upravljati oni koji su (bili) vojnici, a politička klasa

334

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

treba promovirati takve vrijednosti koje poštuju i unaprjeđuju duh vojništva. O tome se radi u militarizmu, koji je takoder i ideologija l doktrina l praksa koja promovira vojništvo kao ideal društvenosti. U hrvatskome društvu je ta ideja usko povezana sa stalnim glorificiranjem rata, ali i s nizom zakonskih mjera, ideoloških postulata i politič­ kih odluka koje branitelje Domovinskog rata uzdižu iznad razine običnih gradana: bilo da ih posebno štite (npr. od reduciranja prihoda i sl.) ili da ih izravno favoriziraju, omogućujući im pristup dobrima i statusu kojima drugi državljani nemaju pristup. Time se u Hrvatskoj branitelji pretvaraju u avangardu, u neku povlaštenu i privilegiranu klasu koja ima posebna prava zato što je stvorila Hrvatsku. Imaju status suverena. Za njih zakoni kao da ne vrijede. Svi drugi moraju tražiti i dobiti dozvolu za demonstracije i prosvjede, osim njih. I kad se tadašnjeg lidera HDZ-a, Tomislava Karamarka, pitalo što misli o kršenju zakona kad se radi o slučaju braniteljskih prosvjeda, on odgovara- sasvim u skladu s militarističkom pozicijom- "Ma, kakav zakon? Pa to su branitelji?"J Oni su stvarali Hrvatsku. Kao što kršćani misle da je Bog stvorio svijet, pa je zbog toga on izvan svakog zakona, a mi smo pod njegovim zakonom -ili kao što u monarhijama vjeruju da je kralj iznad zakona te se zakoni donose u njegovo ime i obvezuju sve osim njega (zato se i zove suveren) -tako se i u ovom slučaju implicira da su Stvoritelj i iznad zakona koje donosi država koju su stvorili. Stvoreno ne može odlučivati o Stvo· ritelju, nego samo obratno. U pokušaju da se jedna kategorija građana - branitelji - izdigne iznad svih drugih građana, i da je se izuzme iz zakona, vidim prijetnju jednakosti, slobodi i demokraciji u Hrvatskoj. U tome također vidim i prijetnju državi, koja mora biti- ako želi imati smisla i ako traži lojalnost građana - sila jača od svih. Izdizanje izvan

J V. http://www.jutarnji.hr/karamarko-o-prosvjedu-branitelja--kako-da-dodemtamo--i-da-se-pojavim-rekli-bi--evo-ga--dosao-je-organizator--/I35759SI. Pristup:

7· rujna 2015.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

335

i iznad države i tretiranje države kao stvorene od stvoritelja, znači reduciranje i onemogućavanje njene uloge. Država koja nije jača od svih, nije država- to je samo jedna od institucija/grupa koja se stalno bori za prevlast s drugima. Ako nije jača od svih, država je politički subjekt- jer, politički subjekti su oni koji se stalno bore za vlast. Slično kao što je

HDZ devedesetih godina s jedne strane stvarao, a s druge onemogućavao nastanak Hrvatske kao države, tako to sada pokušavaju ovi stvoritelji, čiji je HDZ trajni saveznik i zaštitnik. U tome je bilo- i ostalo -izvorište proturječja koje sprječava formiranje Hrvatske kao pravne države. Kao što su KPJ/SKJ i JNA u Jugoslaviji godinama sprječavali konstituiranje

Jugoslavije kao države, jer su se izdizali iznad političkog sistema, vidjevši se prije svega kao stvaratelji nove socijalističke Jugoslavije.' Isto to- prijetnju slobodi, ali potencijalno i samoj državi kao sili većoj

od svakoga na njenom teritoriju - vidim i u mitu o Domovinskom ratu koji totalitaristi danas pretvaraju u svetinju, predlažući da se o njemu ne raspravlja jer bi svaka rasprava bila "udar na temelje hrvatske države". U slobodnoj Hrvatskoj, nijedna tema- pa ni ova- ne smije biti

zabranjena. Tu se ne radi o većinama i manjinama, nego o pitanju slobode. Sakralizacija rata i dominantne interpretacije rata- koju totalitaristi provode od samog trenutka kad se on dogodio- danas je glavni razlog što Hrvatska nije uspjela izaći iz "začaranog kruga" neprekidnog govorenja o prošlosti- i to o ratnoj prošlosti, umjesto o budućnosti. To je razlog zbog kojeg je Hrvatska i dalje u okovima koje joj je nametnula

4 o tome više u Lalović (2008.). Zanimljivo je da se povodom dugotrajnog šatoraškog prosvjeda (trajao je od 20. listopada 2014. do 27. travnja 2016., dakle SSS dana) pojavila usporedba braniteljskih udruga sa SUBNOR-om (Savezom udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata). U oba slučaja međutim na državi je bi!o da se izbori za svoju suverenost u odnosu na boračke/braniteljske organizacije, a ne da dopusti da je stvoritelj marginalizira ili čak i onemogući. O stalnoj bitki između partije i države u Jugoslaviji, v. moju knjigu (Jović, 2003 .) -naročito citirani intervju Milke Planinc i poglavlje o ekonomskim pitanjima.

336

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

konzervativna i totalitaristička politička skupina. Ne samo da u njoj nije dovršena tranzicija iz rata u mir, nego su i ostala četiri elementa komplicirane hrvatske postsocijalističke tranzicije bila usporena i ostala nedovršena.

Postavit ćeu sada, na kraju ove knjige, tri vrste pitanja: je li hrvatska politika identiteta- iznimka ili pravilo u odnosu na druge zemlje? Prije svega se osvrćemo na zemlje nastale raspadom Jugoslavije, jer su sve one prošle kroz sličan ili isti niz događaja u 20. stoljeću. Je li Hrvatska drukčija od njih ili su trendovi isti, odnosno slični u svima njima? Drugo: zašto je sve ovo moguće? Gdje su dublji izvori ovakvog instrumentaliziranja rata? Treće:

što nam ova analiza hrvatske politike identiteta govori kad se radi o analizama drugih slučajeva i, naročito, za validaciju teorija identiteta, teorija o mitovima i teorija o nacijama i nacionalizmima? Te tri teme- identitet, mitovi, i nacije/nacionalizmi- bile su u fokusu ove knjige, pa treba vidjeti postoji li mogućnost poopćavanja iz ovog slučaja, kako bi se postojeće teorije sagledale u kritičkom svjetlu i eventualno dovele u pitanje. Ili pak hrvatski slučaj potvrđuje neke od teorija i zaključaka koji su dobili karakter općosti. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, odgovor je ambivalentan. Da, ima elemenata za tezu o hrvatskoj iznimnosti jer su neki trendovi koje smo ovdje opisali različiti od trendova u drugim postjugoslavenskim zemljama. U Bosni i Hercegovini, koja je imala rat s daleko većim brojem žrtava, o ratu se ne govori ni izbliza toliko koliko u Hrvatskoj. Diskurs o jednom narodu kao agresorskom, a drugom kao o žrtvi- koji se duboko ukorijenio u hrvatskom mitu o Domovinskom ratu- u Bosni i Hercegovini se smatra politički nekorektnim i opasnim za stabilnost i opstanak zemlje. ćirilica u toj zemlji nije nikakvo "osjetljivo pitanje", pa su čak i u krajevima gdje su sukobi bili vrlo intenzivni u javnoj

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

337

upotrebi oba pisma: latinično i ćirilično.s Branitelji i općenito visoki vojni funkcioneri, kao ni političari koji su predvodili Bosnu i Hercegovinu i Srbiju nemaju (uz djelomičnu iznimku Alije Izetbegovića u bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine, te Franje Tuđmana i Gojka Šuška u hrvatskom dijelu Hercegovine) takav status da bi se po njima nazivale ulice, trgovi ili aerodromi. Čak ni u sadašnjoj Srbiji -u kojoj su na vlasti njegovi suradnici i nekadašnji koalicijski partneri (Aleksandar Vučić i Ivica Dačić), Slobodan Milošević nema takav status u javnom prostoru, niti se za njega traži kodificirana zaštita u ustavu i zakonima, kakva se za Tuđmana i tuđmanizam traži u Hrvatskoj. Možda je ta praksa usporediva s Turskom, ali ne sa zemljama u neposrednom susjedstvu. Ni u jednoj od bivših jugoslavenskih republika o prethodnom se ratu (onom iz devedesetih) ne govori u medijima toliko koliko u Hrvatskoj o Domovinskom ratu. Nigdje- pa ni na Kosovu - ratna zbivanja ne čine tako značajan dio novog nacionalnog i političkog identiteta. izvana, Hrvatska svih ovih zs godina izgleda kao posebno zemlja. To je bilo još donekle i razumljivo u ratnim godinama i neposrednom poraću. Ali, zašto je taj dojam ostao i zs godina nakon svršetka rata? Gledajući

nacionalistička

Interpretacije koje Hrvatsku tretiraju kao iznimku zbog nekog "urođenog" nacionalizma, zbog neke gotovo nepopravljive malformacije na koju se ne može utjecati, naravno, nisu točne. Takve interpretacije

s Treba međutim ipak reći da je u nekim krajevima Bosne i Hercegovine- npr. u zapadnoj Hercegovini- ćirilicom napisan naziv mjesta često precrtan, pre lijepljen ili oštećen. Za situaciju u širokom Brijegu, v. http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ siroki-brijeg-cirilica-ovdje-nece-prezivjeti-noc. Takvih slučajeva ima i u Republici Srpskoj, kad se radi o latinici. v. http://hr.minfo.com/a6]862/Svijet/Regija/ Rat-vandala-Unistavanje-ploca-i-na-latinici-i-na-cirilici.html. Pristup: 26. srpnja 201].

338

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

u sebi često imaju elemente orijentalizma i balkanizma. Ideja o Hrvatima kao "nepopravljivim nacionalistima", fašistima i ustašama je ne samo vrlo uvredljiva za mnoge Hrvate koji su odvažno i uporno suprotstavljaju ekstremizmu, totalitarizmu i ustaštvu, nego je i fundamentalno promašena, jer ni ne pokušava ući u dublju analizu razloga dugotrajnog

vala nacionalizma u javnom prostoru. Ta je ocjena međutim široko prisutna u javnom mnijenju, u medijima, pa ponekad i u političkim diskursima razvijenim u susjednim zemljama: najviše u Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini. Paradoksalno je da ta ideja, zapravo, amnestira političke aktere od njihove odgovornosti za karakter sadašnje Hrvatske: ako je Hrvatska "genetski" i "nepopravljivo" ustaška zemlja, onda se ništa ne može učiniti po tom pitanju, pa ni njeni politički lideri- prošli kao i sadašnji- nisu zapravo odgovorni za politike koje vode, uključu­ jući i za politiku identiteta. O Hrvatskoj često govore oni koji je ne poznaju, koji "sve znaju" o Hrvatima, a nikad nisu ni posjetili Hrvatsku, a kamoli živjeli u njoj. Ima i takvih koji o Hrvatima "sve znaju", a da nikada nisu ni sreli Hrvata. Naravno, takvih ima i na hrvatskoj strani kad se radi o Srbiji i Srbima. Prekinuti osobni kontakti, strah od prelaska granice i propaganda koja onog s druge strane granice prikazuje kao trajnog l nepopravljivog l nerazumnog, krvoločnog neprijatelja, stvorili su posljedice. Ne može se o nekome za koga se već zs godina govori da je agresor i zločinac, misliti dobro. Sve dok u hrvatskoj politici identiteta centralno mjesto bude pripadalo mitu o Domovinskom ratu, malo je vjerojatno da će se značajno popraviti bilateralni odnosi između Srbije i Hrvatske. Ako se na druge gleda iz vizure devedesetih, koja je zamrznuta da bi joj se produžio vijek trajanja - to će biti, kao i dosad, nepremostiva prepreka za poboljšanje međudržavnih odnosa, ali i odnosa između gradana. Srbi i Hrvati se sve manje poznaju, pa o drugima često govore iz vlastitih stereotipa i predrasuda. Tome nimalo ne doprinose "službene verzije" koje su razvijene i dosljedno izvedene u školskim programima, u standardima koji određuju što je politički korektno

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

339

a što nekorektno, kao i u pretpostavljanju da se popularnost može steći napadanjem onog drugog. Te predrasude i ti stereotipi namjerno su proizvedeni u dugom razdoblju, koje- kad se radi o Srbima i Hrvatima- traje više od zs godina. Proizvodnja drugosti, razlika kako bi se stvorila jasna i čvrsta granica i rang između dvaju identiteta, unosna je "industrija" od koje profitiraju ne samo mediji nego i političari. Ako susjedi nisu toliko različiti da bi granica između njih bila samorazumljiva i neupitna, a posebno ako granice u dugom razdoblju koje je prethodilo stvaranju države nije ni bilo, taj proces stvaranja identiteta često uključuje sotoniziranje drugoga, kojeg iz susjeda treba pretvoriti u neprijatelja. Od stvaranja čvrstih, ideološki, etnički i identitetski što homogenijih nacija koristi imaju nacionalistički političari s obje strane granice. Ponekad oni iz interesa djeluju ako ne već koordinirano, a onda sinkronizirano. Ako sami i ne radikaliziraju, svakako imaju koristi od radikalizacije na drugoj strani. Ako druga strana od Nas stvara neprijatelja, manje je vjerojatno da će na našoj strani mnogi misliti o Njima kao prijateljima. Hrvatski mit o Domovinskom ratu stoga izravno koristi i srpskim nacionalističkim mitotvorcima, kojima je glavni cilj: uvjeriti Srbe da su oni (tj. Srbi) prije svega- ili, još bolje: samo - Srbi, a ne nikakvi Jugoslaveni, prijatelji Hrvata. Napadi koji dolaze s one druge, hrvatske, strane savršeno odgovaraju ciljevima srpske nacionalističke politike. "Nikad nisam bio popularniji nego kad su me Hrvati napadali", rekao mi je osobno jedan visoki srpski funkcioner. "Naročito mi je pomoglo kad je Milanović zatvorio granice za naše građane, kamione i autobuse." Tako, ili slično, danas razmišljaju na obje strane granice. Proizvodnja neprijatelja se nastavlja, iz razloga koje sam objasnio u ovoj knjizi. Tome služe posebni "ministri za Hrvatsku", koji žive od slanja nota hrvatskim veleposlanicima. Zbog takve retorike i tog kruga proizvođenja neprijatelja, nacionalističke stranke, kao što je HDZ, opstaju na vlasti tako

340

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

dugo. Au njihovom se krugu, ili u vezi s njima, stvaraju i još radikalnije, desnije, nacionalističkije opcije. Kao što je hrvatskim suverenistima i nacionalistima odgovarala retorika Slobodana Miloševića, koja je mnoge Hrvate udaljila od Srba, tako je i današnja hrvatska retorika produženog ratovanja korisna onima u Srbiji koji grade svoj status i moć na zatvaranju u sebe i na nacionalističkom antagoniziraoju drugih. Ona je korisna onima koji vjeruju u "strategiju ježa": u situaciju u kojoj će se zbog napada sa strane nacionalno biće "skupiti" i prema drugome pokazati "bodlje". Moglo bi se stoga reći da je industrija reinterpretiranja prošlosti kako bi se stvorio mit- zapravo proizvod racionalne procjene onih dijelova političke elite koji na taj način maksimiziraju profit i povećavaju popularnost, uz pomoć medija koji ih prate ili su pod njihovom izravnom kontrolom - a ne rezultat neke posebne iracionalnosti, ni posebnih urođenih kulturnih karakteristika. Ako stalno plašenje neprijateljem povećava broj glasova, sasvim je razumno očekivati od onoga tko brine o pobjedi na izborima da koristi i taj način pridobivanja glasova. To je, svakako, jedan od razloga zbog kojeg se ratu nikako ne dopušta da završi, odnosno da ga se zaboravi. Uz to, postoje još i drugi razlozi, svi povezani sa strahom od raspada i nestanka, o čemu sam u ovoj knjizi pisao u njenom prvom dijelu. Prvo, Hrvatska je doista imala dramatičnu prošlost (posebno u 20. stoljeću) i ima neobičnu geografiju. Ona je kulturalno izrazito heterogena zemlja- s tri glavna dijalekta: štokavskim, kajkavskim i čakav­ skim, koje je trebalo standardizirati u jedan jezik. Dvadeseto je stoljeće u njoj stvorilo ozbiljne ideološke i političke podjele, koje se prenose s generacije na generaciju i postaju razlog za procjep između identiteta. Podjela na ustaše i partizane, na sekulariste i klerikalce, na političke jugoslavene i nacionaliste, živa je i danas, jer obuhvaća i obiteljski kao i osobni

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

341

identitet mnogih obitelji i mnogih ljudi. Sve je to stvorilo strah od raspada Hrvatske. Taj strah je dodatno potenciran činjenicom da je u geografskom smislu, Hrvatska "razvučena" na teritoriju koji nije kompaktan, i koji uključuje i više od rzoo otoka. Povrh toga, Hrvatska jedina u ovoj regiji ima eksklavu. To je područje oko Dubrovnika, na njenom krajnjem jugu, od kojeg je glavni dio Hrvatske teritorijalno odvojen jer se između nalazi teritorij Bosne i Hercegovine. Taj prekid teritorijalnog kontinuiteta pojavljuje se nakon raspada Jugoslavije kao sve ozbiljniji problem, koji se samo povećava ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Raspadom Jugoslavije stvorena je državna granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ona postaje ujedno i granica između Europske unije i Bosne i Hercegovine. Sobzirom na to da vanjske granice postaju sve "tvrđe", stanovnici krajnjeg juga Hrvatske imaju sve više teškoća pri putovanjima u druge dijelove Hrvatske. Povrh toga, granica kod Neuma dijeli bosansko-hercegovačke Hrvate od Hrvatske, i to na način kako to nije bio slučaj u jugoslavenskim državama. Hrvatska je i u socijalističkoj Jugoslaviji imala eksklavu, ali između nje i ostatka Hrvatske nije bilo međuna­ rodne granice, a granice između republika nisu bile mjesta zaustavljanja prometa i provjere dokumenata, kao što je postao slučaj nakon 1991. Jugoslavenske su republike imale svoje granice, ali na njima nije bilo nikakve posebne kontrole, pa su ličile na one iz "zlatnog doba" unutaršengenskog "bezgraničnog" prometa. Ratna situacija - napad na Dubrovnik i ratovanje u dubrovačkom zaleđu- samo je dodatno otežala život u tom dijelu Hrvatske i povećala je neizvjesnost i strah. Teritorijalni oblik Hrvatske značajno je doprinio razvijanju straha od drugih. Činjenica da zemlja od 4,3 milijuna ljudi ima oko 2.300 kilometara dugu kopnenu granicu- a od toga gotovo pola s Bosnom i Hercegovinom - potencira bojazan za opstanak. Ta je bojazan dodatno osnažena činjenicom da su zemlje u kojima je Hrvatska bila u 20. stoljeću doista i nestale, odnosno da su se raspale, a bile su veće i moćnije od nje same. Svatko tko danas živi u Hrvatskoj, a stariji je od 30 godina,

342

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

sjeća se da se zemlja u kojoj se rodio raspala, te je stoga i iz vlastita iskustva u stanju projicirati na suvremenu Hrvatsku pitanje o njenoj trajnosti i održivosti. Ide li se dalje u prošlost, u generaciju mojih djedova i baka- rođenih dvadesetih godina- njihovo je iskustvo još dramatičnije. Oni su u svom životu bili državljani triju ili četiriju država (ovisno o tome kako definiramo pojam država), čak i ako se uopće nijednom nisu preselili u neko drugo mjesto iz onog u kojem su rođeni. To su bile: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929.: Kraljevina Jugoslavija), Nezavisna država Hrvatska (ako ju se može tretirati kao državu, od I94L-I94S-), socijalistička jugoslavija (I94S--I99L), paRepublika Hrvatska (od 1991.). Te države nisu bile prirodne nasljednice jedna drugoj. Svaka je nastala u ratu i negacijom one prethodne. Svaka je nastala u ratu protiv prethodne. Biti dobar državljanin je, pritom, bilo opasno: jer dobri državljani one prethodne države, stradavali su u onoj koja ju je naslijedila.

Iz takvog životnog iskustva proizlazi i logičan zaključak: da države dolaze i prolaze, da nisu trajne nego vrlo ranjive, i da se u njih ne treba pouzdati niti se na njih osloniti. U ključnom trenutku, kad nam najviše treba, država ne samo da nam neće pomoći, nego bismo mogli biti zadovoljni ako se i sama ne okrene protiv nas. Države mnogo moćnije i veće od sadašnje Hrvatske nestale su i raspale su se, dakle: opravdano je stalno strahovati da će i Hrvatska poći tim putem. Kako se to može spriječiti? Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba se osloniti na "lekcije" koje je državni mit proizveo kako bi objasnio razloge raspada prethodnih država. Između ostalog, isticalo se da se to dogodilo zbog prevelike etničke heterogenosti, kao i nedostatka jedinstva unutar države i oslabljene ili nedovoljne nacionalne svijesti. Drugi razlog pronalazi se u postojanju neprijatelja unutar zemlje i izvan nje. Iz toga su mitotvorci preuzeli narativ o stalnim opasnostima koje našoj zemlji prijete od neprijatelja. Etnička heterogenost je, pritom, viđena kao problem a nacionalizam, stvaranje nacije i njena homogenost - kao rješenje. Taj zaključak bio je - i ostao je - sasvim usklađen sa suvremenim

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

343

trendovima u drugim europskim zemljama. 6 U doba nacija i nacionalizama, u postimperijalno doba, sve su one, prije ili poslije i manje ili više, došle do sličnog zaključka. Bez stvaranja nacije kao visoko kompaktne zajednice, bez smanjenja heterogenosti stanovništva, bez odvajanja od imperijalnih standarda preklapajućih i "mekih" identiteta, neće biti moguće stvoriti održivu nacionalnu državu. U homogenizaciji stanovništva i njegovom oblikovanju kao zajednice (nacije) svi su europski nacionalizmi vidjeli rješenje za pitanja neizvjesnosti i nesigurnosti. I u suvremenim okolnostima, u kojima je liberalni projekt u krizi, nacionalizam se vraća kao snažna alternativa. Krizu liberalnog projekta u Europi najbolje možemo vidjeti kroz krizu Europske unije. Ona je bila i jest, kao što smo objasnili, prije svega antiratni projekt, projekt utemeljen na ideji liberalnog mira koji je trebao predstavljati alternativu europskoj povijesti ideološki i etnički inspiriranih sukobljavanja. Ali, kriza liberalne ideje kojoj u središtu nije suverenitet država nego prava pojedinaca, otvorila je prostor za povratak nacionalizma u Europu. Naročito je to slučaj u perifernim dijelovima Europe, u zemljama koje su se- kao i Hrvatska- pridružile Europskoj uniji ne iz razloga vlastite

Danas se često čuje da su Bosna i Hercegovina i Makedonija dva najveća problema na Zapadnom Balkanu. Međutim taj diskurs zapravo priziva zaključak: da je pro· blem Zapadnog Balkana zapravo multietničnost, budući da su te dvije zemlje (uz Crnu Goru) najheterogenije po svom etničkom sastavu. One su, po mnogočemu, jedini preostali "Balkan" na Balkanu, jer su u njima opstale one karakteristike multikulturalnosti koje su bile svojstvene cijelom Balkanu dok je on bio pod imperijalnom upravom Otomanskog carstva. S druge strane, izgleda kao da Zapad ne obraća pozornost na etničke probleme manjina u visoko homogeniziranim ze· mljama, kao što su Slovenija i Hrvatska. One su ušle u Europsku uniju i NATO iako nisu riješile neke od temeljnih problema svojih manjina kao što su npr. pitanja statusa "izbrisanih" (u Sloveniji) i pitanje povratka izbjeglica (u Hrvatskoj). Kao da Zapad preferira monoetničke zemlje na Balkanu, smatrajući stabilnost važnijom od prava manjina i multietničnosti.

6

344

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

liberalnosti, nego zato što su smatrale da se na taj način povećava, a ne smanjuje, njihova stvarna moć. Kad se radi o motivima za pridruženje Europskoj uniji, u Hrvatskoj nije bilo suglasnosti. Liberalno-progresivistička Hrvatska htjela je članstvo u Europskoj uniji kako bi povećala liberalne kapacitete zemlje koja je od proglašenja nezavisnosti do danas bila čvrsto u rukama konzervativaca. Ali, nacionalisti su također postali zagovornici članstva u EU, zato što su smatrali da to članstvo znači, prije svega, "povratak Europi" i udaljavanje od Balkana. Istodobno, članstvo u Europskoj uniji za nacionaliste je značilo i kraj neželjenih interveniranja u hrvatsku unutarnju politiku. Hrvatska je bila nominalno priznata kao nezavisna država u siječnju 1992., ali samo pod uvjetima koji su uključivali direktnu intervenciju mirovnih snaga Ujedinjenih nacija (stvaranjem UNPA-područja i dolaskom UNPROFOR-a), a potom su doveli i do obaveze suradnje s Haaškim sudom, što je također bilo viđeno kao neželjena intervencija koja dovodi u pitanje suverenitet Hrvatske. Ulaskom u EU prestat će mogućnost takvih nepoželjnih intervencija. Hrvatska će tek kao članica Europske unije moći odbaciti ono što ne želi, a istodobno će moći provoditi ono što želi. Za nacionaliste na vlasti, ZOIJ. je stoga označila početak jedne nove situacije, one u kojoj Hrvatska više nije samo nominalno suverena zemlja, nego je njen suverenitet postao, konačno, stvaran. Obnova nacionalizma u Hrvatskoj nakon 2013. pokazuje da je motiv za pristupanje Europskoj uniji za nacionaliste bio prije svega nacionalistički. Njegov sastavni dio bila je i želja da se stvori tvrda/neprobojna "granica civilizacija" koja bi dijelila Europu (kojoj pripada Hrvatska) i Balkan (kojem pripada Srbija). Time bi davne podjele na zapad i istok- povezane s crkvenim raskolom- bile učvršćene i produžene. Bosna i Hercegovina bi, ako stvari krenu povoljno, bila dio zapada, jer bi je Hrvati u njoj "europeizirati". Ona bi tako ponovno "pripala" i Hrvatskoj- i to cijela, a ne samo neki njen dio. )edan dio u Hrvatskoj danas popularnih ideja o Hrvatima kao "faktoru europeizacije" Bosne i Hercegovine, kao i o poticanju Bosne i Hercegovine da postane "poseban slučaj" i jedina izdvojena od ostalih zapadno-balkanskih zemalja- "preskoči red" i uđe

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

345

u EU što prije, ali sama, bez Srbije i ostalih zemalja Zapadnog Balkana, ima izvor u takvom, nacionalističkom, prisvajanju te zemlje. Sve se to događalo ili se događa i u nekim drugim zemljama europske unutarnje periferije, ali iz specifičnih razloga svoje geografije i povijesti, uključujući i one vrlo nedavne, Hrvatska je više od drugih zemalja u regiji izložena procesu homogenizacije i mitotvorstva. Zbog rata iz devedesetih, kao i zbog specifičnog geografskog razloga, u njoj je lakše nego u drugim zemljama uvjeriti mnoge da postoje stalne opasnosti, a ako postoje stalne opasnosti - mora postojati i stalna spremnost da se na njih odgovori. Fundamentalni dokaz koji je nedostajao kad se radilo o opravdanju produciranja strahova i pozivima na opreznost, kad se radi o drugima, pronađen je upravo u ratu iz devedesetih godina. Rat u Hrvatskoj pokazao je da je raspad Hrvatske (koja je u prvih pet godina tog desetljeća de facto izgubila Krajinu) sasvim moguć. Razaranje Vukovara i granatiranje Dubrovnika omogućili su da narativ o neprijateljima iznutra i izvana (Srbima i Jugoslavenima) zvuči daleko uvjerljivije nego što bi bio slučaj da se dogodio miran rasplet jugoslavenske krize. Rat sa Srbima i protiv Srbije, kao i navodni rat s Jugoslavenima i protiv Jugoslavije, omogućio je stvaranje čvrste granice između Nas i Njih, a time i razdva· janje inače bliskih i sličnih identiteta. Umjesto malih razlika, nastale su velike. Umjesto tolerantnog suživota u miru (ne mitskog bratstva i jedinstva niti neke mitske "velike ljubavi" između Srba i Hrvata) nastala je mržnja, koja nije uzrokovala rat, nego je tim ratom stvorena, a interpretacijom rata se namjerno produbljuje. Zato je rat tako važan za novi hrvatski identitet: on ga je odvojio od srpskog i jugoslavenskog i učvrstio mu je homogenost. Ta se homogenost i razlikovnost ne može stvoriti ni na jezičnoj homogenosti hrvatskog jezika (koje nema), ni na razlikovnosti u jeziku, kulturi i običajima u odnosu na Srbe i Bošnjake (kojih ima, ali su male). Mit o ratu je glavni generator razlika i glavni generator mržnje. I to ostaje i dalje- zs godina nakon rata. Za

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

nacionaliste, on i dalje ima svoju svrhu. On je sastavni dio tog rata, jer osigurava da se ratni uspjesi ne pretvore u neuspjehe- da Hrvatska ne bude pobjednica u ratu, agubitnica u miru. No taj mit gura cijelu Hrvatsku u stalno ratno stanje, u neprekidnu mržnju prema drugima. Mir se ne može uspostaviti bez povjerenja i normalizacije odnosa, a njih ne može biti ako se svakodnevno govori o prošlim ratovima i prijeti novim. Ako se želi mir, mora se spremati za mir- a ne za rat, kako "podučava" militaristička poslovica. Strah od raspada nacije i nestajanja identiteta proizlazi i iz iskustva nekih naroda u blizini, ili čak i u samoj Hrvatskoj. Devedesetih godina neki su narodi promijenili ime (npr. Muslimani su 1993. postali Bošnjaci), drugi su nestali (npr. Jugoslaveni), trećima se i dalje osporava pravo na ime (npr. Makedoncima), dok su u nekim slučajevima (npr. crnogorskom) mnogi ljudi (oko 20 posto) u samo desetak godina promijenili nacionalni identitet iz crnogorskog u srpski. Srbi u Hrvatskoj, kao što sam pokazao u ovoj knjizi, strahuju od asimilacije i nestanka. Ima ih sve manje, a njihov je identitet- kao i identiteti mnogih drugih manjih naroda i manjina - pod pritiskom i zbog nacionalizma u većin­ skom narodu, i zbog globalizacijskih i liberalnih trendova koji relativiziraju važnost nacije (većinske i manjinskih) i drže da je rješenje moguće pronaći na nadnacionalnoj i na individualnoj razini, a ne na državnoj i nacionalnoj. Sve je to poslalo signal i Hrvatima - da narodi mogu nestati, da mogu izgubiti bitna svojstva vlastitog identiteta, da mogu postati "nešto drugo". U Hrvatskoj se takav strah razvio prije svega u vezi s Hrvatima u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. U oba slučaja Hrvatska inzistira na zaštiti hrvatskog nacionalnog identiteta, jer ga smatra ugroženim u tim zemljama. Inzistiranje na tom pitanju bit će među glavnim uzrocima napetosti u bilateralnim odnosima sa te dvije susjedne zemlje. Strah od nestanka, od asimiliranja sa Srbima (kroz neke unitarističke politike i prakse) u Jugoslavene, tj. od "utapanja" u jugoslavenski identitet, bio je jedan od glavnih elemenata hrvatske politike prema Jugoslaviji

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

347

i u Jugoslaviji. On je poticao većinu hrvatskih stranaka i političara da stalno inzistiraju na što većoj autonomiji i zaštiti u odnosu na vertikalne (jugoslavenske) ili horizontalne (srpske i druge) prijetnje (i "prijetnje": stvarne ili sasvim imaginarne) opstanku hrvatskog identiteta. Taj je strah od nestanka povezivao i- u bez toga teško razumljivu vezu -hrvatske komuniste s hrvatskim nacionalistima, jer su i jedni i drugi, kad su bili dominantna snaga u hrvatskom društvu, provodili antiunitarističku politiku, protiveći se čvršćem povezivanju Jugoslavena, a naročito pokušaju da jugoslavenska država stvori jugoslavensku naciju. Čak je i ]osip Broz Tito, koji je svakako bio i Jugoslaven, u svom političkom djelovanju polazio i od specifično hrvatskih identitetskih pozicija- što mu je priznavao i Franjo Tuđman, čak i onda kad je bilo nepopularno. Bez toga nije moguće razumjeti vezu između tekovina socijalističkog razdoblja (npr. ZAVNOH-a, granica, republikanizma, "prava na samoodređenje", Ustava iz 1974. i dr.) i politike koja je nastavljena u samostalnoj Hrvatskoj. Nije također moguće razumjeti ni zašto je i danas tako teško do kraja demontirati neke od ključnih mitova socijalističkog razdoblja. Njihovim demontiranjem otkrile bi se činje­ nice koje bi dovodile u pitanje i neke nacionalističke mitove- primjerice pokazalo bi se da su neke odluke na koje se pozivaju nacionalisti (o granicama, o pravu naroda na samoodređenje do odcjepljenja, tretiranje Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske kao republike-države) zapravo nastale na lenjinističkim i staljinističkim temeljima, i da nemaju demokratski legitimitet na način na koji se u sadašnjici gleda na pitanje legitimiteta. Bez razumijevanja veze između socijalističkog i nacionalističkog razdoblja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, nije moguće razumjeti ni zašto je upravo etnototalitarizam toliko važan za hrvatski nacionalizam. Strah od pretvaranja Hrvatske u "novu Jugoslaviju" - priznavanjem statusa "konstitutivnog naroda" i Srbima u Hrvatskoj, ili stvaranjem autonomije za Srbe u Hrvatskoj - u temelju je svakog hrvatskog nacionalizma. Iskustvo raspada socijalističke Jugoslavije učinilo je koncept autonomije, kao i sukonstitutivnosti naroda krajnje nepopularnim

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

svugdje gdje je većinski narod mogao sam odlučivati o karakteru svoje države. Samo je u Bosni i Hercegovini zadržana stara struktura, dok su neki modeli autonomije primijenjeni i u Makedoniji nakon zoor., tj. Ohridskim sporazumom. Međutim u oba se slučaja ipak primarno radi o volji medunarodnih aktera, a ne o odluci domaćih. Isto je i s obeća­ njima koja je Hrvatska dala- kao preduvjet njena priznanja- međuna­ rodnoj zajednici u vezi s autonomijom za Srbe u Hrvatskoj, kao i u vezi s mirom. Budući da su ta obećanja bila iznuđena, Hrvatska ih je povukla onog trenutka kad je to bilo moguće. I u oba slučaja većinski narodi smatraju da je takva kvazifederalizacija i visoka autonomija opasna za opstanak države. Iako na prvi pogled izgleda paradoksalno i svakako nije principijelne, nacionalizmi svih naroda u Jugoslaviji naučili su lekciju na vlastitu iskustvu i od sebe samih, pa su u svojim nacionalnim državama- u kojima su njihove nacije većinske- temeljito sprječavali upravo sve one modele autonomije i federalizma (a naročito konfederalizma) za koje su se zalagali dok su bili u Jugoslaviji. Danas se Srbi u Bosni i Hercegovini ponašaju upravo onako kako su se Hrvati ponašali u Jugoslaviji (naročito u monarhističkoj), pa Republika Srpska sliči na Banovinu Hrvatsku? A Hrvati u Bosni i Hercegovini traže autonomiju i status konstitutivnog naroda, koji Hrvati u Hrvatskoj nisu spremni dati Srbima u Hrvatskoj- štoviše, bili su spremni s njima zaratiti samo da im takva prava ne daju. Tamo gdje su manjina strahuju za svoj opstanak, a tamo gdje su većina žele spriječiti svaku mogućnost ponavljanja jugoslavenskog iskustva, pa sprječavaju opstanak i slobodu manjina. Strah od nestanka se u riovim okolnostima potencira i posredstvom isticanja demografskih prijetnji opstanku - zbog intenziviranog iseljavanja Hrvata, i zbog smanjenja nataliteta. Hrvatski političari s desnice, a naročito radikalno desni demografi, te trendove proglašavaju

7

Karlo Basta (2015.) uspoređuje ponašanje najvećih i drugih najvećih nacija u so-

cijalističkoj Jugoslaviji i poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, razvijajući zanimljive

i korisne argumente koji se temelje na analizi frustracija najvećih i drugih najvećih nacija u postkonfliktnom procesu stvaranja kompromisa.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

349

alarmantnim i traže "izvanredne mjere za izvanredno stanje". 8 Istodobno s dramatiziranjem u vezi s iseljavanjem Hrvata međutim nema nove politike poticanja useljavanja, a naročito povratka Srba koji su devedesetih godina izbjegli iz Hrvatske. Upravo obrnuto: nastavljaju se animoziteti prema Srbima, a azilante i imigrante tolerira se samo ako su ''daleko od očiju", dakle: nevidljivi, i ako su na našem tlu privremeno. Jednom kad (i ako ikad) rat izgubi svoju snagu kao fundamentalni element, odnosno jezgra hrvatskog nacionalnog identiteta, Hrvatska će krenuti putem drugih zemalja članica EU -a, čiji su strahovi od nestanka također povezani s nepovoljnim demografskim trendovima i s imigracijama. Strah od nestanka povezan je i s iskustvom promjenjivosti političke volje građana. Ta promjenjivostje međutim prirodna posljedica demokracije.

Kad ne bi bilo mogućnosti da građani promijene svoju volju, uvjeravanje ne bi imalo smisla- a time ni demokracija. Mnoge ideologije su skeptične prema demokraciji. Liberalizam smatra da je ona potencijalno opasna, jer ne vodi računa o pravima pojedinca i o individualnoj autonomiji. Marksizam nije protivnik demokracije, ali smatra da ona nije moguća ako se zadrži samo na političkoj razini, bez prodiranja u ekonomsku sferu. Ali, i on smatra da elektoralna demokracija može samo predstaviti postojeće stanje, a ne i radikalno ga promijeniti. Postojeće je stanje međutim ne samo nepravedno, nego i neodrživo, jer je utemeljeno na nepravdi i eksploataciji, koja je dovela do nejednakosti. Ta nejednakost ne može se izmijeniti predstavljanjem i osnaživanjem postojećeg, nego samo promjenom postojećeg. U tom su smislu, i marksisti skeptični prema predstavničkoj demokraciji, smatrajući da je jedina prava, istinska demokracija ona koja omogućava većini da odlučuje, a ne ona koja joj omogućava da bira. Prava demokracija za njih

8 v. govor predsjednice Republike, Kolinde Grabar-Kitarović na konferenciji "Hrvatska kakvu želimo", 20. ožujka 2017. http://www.vecernji.hr/hrvatskakakvu-trebamo/predsjednica-grabar-kitarovic-demografska-obnova-je-nasazadaca-svih-zadaca-1157403. Pristup: 7· travnja 2017.

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

350

je samo ona u kojoj

radnička većina odlučuje

o raspodjeli dobiti, raz-

vlašćujući time vladajuću manjinu. Teokratske ideologije su skeptične

prema demokraciji jer je smatraju blasfemičnom. Nesavršeni ljudi, smatraju teokratisti, ne mogu proizvesti savršene zakone - stoga bi bilo mudro da slijede Božje zakone, umjesto da u svoje ruke uzimaju pravo koje im ne pripada. Ali i nacionalizam- koji vodi ideja konstruiranja nacije i očuvanja države- zna biti protivnik demokracije. Podjele i razlike, pluralizam i različitost - sve potencijalni neprijatelji ideje nacionalnog jedinstva i zajedništva - izražavaju se u javnosti samo u demokracijama. Zato se nacionalistima često čini da demokracija, zapravo, ugrožava jedinstvo nacije, a time i njene interese i ciljeve. Posebno je to slučaj s liberalnom demokracijom, koja uz odlučivanje većinom ima i moćne instrumente zaštite manjina i pojedinaca, čiji je identitet jednakovrijedan, kad se radi o slobodi i sigurnosti, kao i identitet većine. Liberalna demokracija, pritom, za razliku od konzervativne stavlja naglasak na univerzalne vrijednosti ideje slobode, a sloboda je -vidjeli smo- ozbiljan protivnik mitova, totema i tabua. Ona je protivnica izmišljene, konstruirane "tradicije" koja isključuje mnoge ljude i događaje, interpretacije i identitete, jer ideju cjeline svodi samo na one koji slijede nacionalne mitove. Iz tog straha od demokracije potom se rađa - u hrvatskom slučaju i prijezir prema ishodu demokratskih procesa, ako oni nisu u skladu s konstruiranom idejom nacionalnog interesa. Nacionalisti-mitotvorci smatraju da demokratski izabrani lideri koji nisu nacionalisti, nemaju legitimitet i da su potencijalna opasnost za opstanak i karakter države. U tome je bit njihova zaključka da onaj tko nije želio Hrvatsku ne može je ni voditi. Za razliku od toga, neizabrani predstavnici historijskog razloga, kao što su primjerice branitelji, imaju legitimitet. Taj legitimitet proizlazi više iz statusa svetinje, dakle iz teokratskog, nego iz izborne popularnosti, tj. demokracije. Uostalom, vidjeli smo da najglasniji branitelji, oni koji se predstavljaju kao savjest nacije, uopće nisu u stanju pobijediti na izborima, jer je broj glasova koji dobivaju toliko malen da bi ih ostavljao na marginama po utjecaju, kad bi se utjecaj stjecao

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

351

izborima. Možda upravo stoga oni napuštaju ideju o demokratskom legitimitetu- koji nemaju- i zastupaju ideju teokratsko-ideologijskog legitimiteta, koji su "stekli" kao stvoritelji države. Njihov bijeg od demokracije u teokraciju i ideologizaciju predstavlja, zapravo, prijetnju demokratskom- a ne samo liberalnom- poretku u Hrvatskoj. Strah od promjene političke volje jedan je od razloga zbog kojeg se tako čvrsto inzistira na pravu javnosti samo za mitsku, jednu jedinu inter· pretaciju. Svaka alternativna interpretacija, a posebno ona koja dovodi u pitanje mit, potencijalno je opasna jer može skrenuti volju građana na neku drugu stranu. Zato se toliko inzistira na kontroli obrazovnog i medijskog sustava, ali i na kontroli u sferi kulture, umjetnosti i zna· nosti. Tu se proizvode ideje, a ideje su opasna i potencijalno subverzivna stvar. Uostalom, nacionalisti dobro znaju da je raspad Jugoslavije bio, u najvećoj mjeri, rezultat slabljenja socijalističke/samoupravne ideologije, slabljenja kohezivne funkcije koju je ideologija imala u tadašnjem, ideokratskom sustavu. Gubitak vjere i uvjerenja značio je kraj sustava koji je u svom središtu imao ideju vjere i uvjerenja. Ali, nacionalisti i na novi sistem, na svoju nacionalnu državu, takoder gledaju kao na ideokraciju. Ona je izraz pobjede ideje nacionalizma i nacionalne države nad svim alternativama. Ako se izgubi vjera u tu ideju, nacionalna država je na putu propasti. Iskustvo Jugoslavije ponovno je instruktivne i sukonstitutivno.9

9 Pri tome se događa (ponovno, tj. i u ovom slučaju) problem selektivnog "čitanja" stvarnosti. Jugoslavenski socijalistički projekt nije propao samo zbog slabljenja "magneta" koji je u doba Hladnog rata predstavljala jugoslavenska ideologija ne· svrstanosti, bratstva i jedinstva, te socijalističkog samoupravljanja, nego i zbog toga što je ta ideologija bila u svojoj dubini antidržavna. Jugoslaviju se nije moglo konstituirati kao državu, zato što joj je sama KPJ/SKJ to onemogućavala (pri čemu joj je JNA pomagala), i to ne samo svojom nadsistemskom pozicijom de facto suve· rena, nego i svojom ideologijom koja je promovirala ideju "odumiranja države". Iz toga bi i branitelji mogli izvući korisne pouke: da sprječavanje konstituiranja države kao sile jače od svih predstavlja glavnu prijetnju opstanku države. Komunisti su na riječima stvarali jugoslavensku državu, ali su je u stvarnosti istodobno

352

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Strah od slabljenja mita o Domovinskom ratu posljedica je i činjenice da je u međuvremenu stasala jedna nova generacija, čiji se pripadnici (rođeni, recimo, r995. ili r996.) ne sjećaju tog vremena. U konzervativnim doktrinama, nove generacije čine cjelinu sa svojim precima, s prethodnim generacijama - i imaju također dužnost da nastave taj kontinuitet na način da stvore svoje nasljednike i povežu ih, kroz tradiciju, s tim jednim, svevremenskim i kontinuiranim identitetom. Opstanak nacije i njena identiteta ovisi o sposobnosti prenošenja mita s jedne generacije na drugu. Ali, taj prijenos nije jednostavan i ničim nije jamčen. Nova generacija tek treba biti uvjerena u validnost mita koji joj se nudi. Hoće li ga prihvatiti, zavisi od niza okolnosti, a prije svega o tome koliko joj se mit čini uvjerljivim i postoje li alternativna objašnjenja za događaje koji su se dogodili prije njihova rođenja, a čije se posljedice protežu i na njihovu generaciju. Današnja se generacija mladih u Hrvatskoj približava onoj životnoj dobi u kojoj su r968. bili mladi rođeni r945. U stvari, zor8. godine, na pedesetogodišnjicu r968., oni rođeni r995. imat će točno toliko godina: dvadeset i tri. Europska r968. bila je, uz ostalo, inspirirana i željom nove generacije da otkrije što se stvarno događalo u ratu u kojem su sudjelovali njihovi roditelji. Zašto se taj rat dogodio, i što su njihovi očevi i djedovi u tom ratu radili? Ovo prvo pitanje izazvalo je želju za detabuizacijom, za slobodnijim govorenjem o zabludama, greškama i propustima generacije koja je umjesto mira izazvala (ako ne već i izravno odabrala) rat. Djela Karla Jaspersa i Hannah Arendt- koja su kad su objavljena mnogima izgledala blasfemičnima jer su dovodila u pitanje mitove- promijenila su paradigmu. Ne treba međutim pretjerivati: r968. je bila samo djelomičan uspjeh, jer je hladnoratovska struktura Europe obeshrabrivala kritičko samoevaluiranje nacija,

i sprječavali i razgrađivati. To se isto sad događa s braniteljima. Izuzimanjem sebe samih iz zakona te postavljanjem sebe u poziciju kontrolora države, oni sprječavaju konstituiranje države, a time i ugrožavaju njen opstanak.

ZAK.LJUĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

353

a naročito njemačke. Nije bilo dovoljno slobode da bi se u potpunosti podigao sag pod kojim su skrivane neugodne istine i neugodna pitanja. Ali, mnogi su tabui tada napušteni, a mnogi mitovi dovedeni u pitanje. Sadašnje generacije lidera u Hrvatskoj i drugim zemljama koje su devedesetih prolazile kroz ratove plaše se međutim tog scenarija. One se plaše otvaranja neugodnih pitanja, koja bi relativizirala naraciju koja je postala temelj nacije.! zato paničare i prijete zabranama, ili naglašavaju da se Domovinski rat i dalje vodi kroz bitku za njegovu interpretaciju. Neuspješno preuzimanje mitova prethodne generacije bilo je jedan od glavnih razloga sloma socijalizma u Istočnoj Europi, SSSR-u i Jugoslaviji. U Sovjetskom je Savezu prva međugeneracijska tranzicija - ona između pripadnika generacije revolucionara koji su izveli revoluciju 1917. i onih koji su rođeni nakon 1917. (a vladali su nakon Staljina)- bila dramatična, ali ipak u biti uspješna. Prebacivanje socijalističkog mita s te druge na treću (Gorbačovljevu) generaciju međutim nije uspjelo. Nove generacije, jednostavno, žele slobodu da bi same formirale svoj identitet. Zato stare ratove treba uvijek iznova obnavljati, kako bi oni postali sastavni dio života i nove generacije. Ako je moguće- bez posrednika, kao što je i predloženo izravnim angažiranjem glavnih mitotvoraca, ujedno i sudionika, u nastavnom procesu. Starija generacija mitotvoraca, ona čiji je identitet primarno obilježen upravo ratom, nastoji osigurati uspješnu tranziciju mita o ratu, i to često svim sredstvima, pa i stalnim oživljavanjem rata, kao da i dalje traje. Oni produciraju atmosferu koja izgleda kao da rat nikad nije prestao, upravo da bi osigurali da i nova generacija ostane čvrsto na njihovu putu.

u Hrvatskoj svjedočimo upravo tim trendovima. S jedne strane, nova generacija postaje nezainteresirana za prethodne ratove, a mit o ratu prima ili kao ritual bez posebnog značenja ili ga ignorira, umorna od priča o prošlosti. s druge strane, strah od gubitka vjere u mit potiče glavne mitotvorce na smišljanje novih zabrana i na nove pokušaje da taj mit održe živim. Vidjet ćemo kako će završiti ta bitka za novu generaciju. S jedne strane, ona je već sad oblikovana pod snažnim utjecajem mita,

354

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

koji je postao sastavni dio školskog programa, a ušao je i duboko u medijski prostor. S druge, ona također traži oslobođenje: slobodu zaključivanja, slobodu govora, slobodu istraživanja. Prevelika agresivnost mitotvoraca može imati učinak bumeranga i vratiti se nazad u lice onima koji su htjeli uništiti alternative.

u ovoj smo knjizi objasnili koliku je važnost- centralnu- imao rat za stvaranje Hrvatske, kao i za njen dosadašnji razvoj. Zbog rata je Hrvat· ska postala država -bez njega ona to vjerojatno ne bi bila. Sam referendum nije bio dovoljan, a političkog dogovora- poput onog koji su postigli česi i Slovaci, ili Rusi s većinom ostalih sovjetskih republika -nije bilo. Nije bilo ni volje velikih sila svijeta da Jugoslavija nestane. Za njih, Jugoslavija nije bila Istočna Njemačka, iako je za naše nacionaliste- kao i mnoge druge u istočnoj Europi- nestanak Istočne Njemačke otvorio vrata nestanku Jugoslavije. Medutim rat je i razlog zbog kojeg možemo govoriti o hrvatskoj izni-

mnosti, odnosno specifičnosti u odnosu na sve druge postjugoslavenske zemlje, barem kad se radi o procesu stvaranja političkog i nacionalnog identiteta. Već smo prije rekli da je jedino u Hrvatskoj nacionalizam - kroz rat - postigao sve svoje ciljeve: nezavisnost, reintegraciju te-

ritorija (ali ne i ljudi) te etničku homogenizaciju. Nacionalistička Hrvatska nije bila kažnjena, nego nagrađena - primjerice članstvom u NATO-u i Europskoj uniji. Vidjeli smo također i da je jedino u Hrvatskoj bilo moguće uvjerljivo konstruirati sliku žrtve i pobjednika istodobno. Ni u jednoj drugoj postjugoslavenskoj republici nije bilo realnog temelja da se istodobno pojavi slika žrtve i slika pobjednika. No, ono što najviše razlikuje Hrvatsku od drugih postjugoslavenskih zemalja i što opravdava njenu iznimnost jest činjenica da je jedino ona nastala u ratu koji se vodio na njenom tlu- dok su druge zemlje nastale ili bez obzira na rat (npr. Srbija i Crna Gora: međusobnim dogovorom i mirnim razdvajanjem) ili su nastale kao posljedica rata u Hrvatskoj. Rat u Hrvatskoj bio je onaj ključni razlog ne samo za priznavanje

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

355

Hrvatske, nego i Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Da nije bilo rata u Hrvatskoj, međunarodna zajednica bi ostala dosljedno odana načelu održanja demokratske i jedinstvene Jugoslavije. Nitko nije priznao Sloveniju, kao ni Hrvatsku odmah nakon njihova referenduma- nego tek kao posljedicu rata u Hrvatskoj. Da nije bilo rata u Hrvatskoj, pitanje je bi li bilo Badinterovih kriterija, i bi li zaključak Europske unije bio takav kakav je bio. S obzirom na to da su se događaji u SSSR-u i Čeho­ slovačkoj odvijali također i kao posljedica stanja u Jugoslaviji- te straha od raspada i rata koji je započeo u Jugoslaviji prije nego što se raspao SSSR, i prije nego što se Čehoslovačka podijelila na dvije države- eventualni uspjeh u transformaciji Jugoslavije u koliko-toliko demokratsku zemlju mogao je pomoći opstanku i te druge dvije nekadašnje socijalističke federacije, unatoč njemačkom slučaju, koji je duboko uznemirio međunarodni poredak u Europi. Rat u Hrvatskoj imao je stoga posljedice i za zemlje izvan same nekadašnje Jugoslavije. To Hrvatsku čini drukčijom od ostalih postjugoslavenskih zemalja, a njen mit o Domovinskom ratu stavlja u sasvim drugu kategoriju od svih drugih mitova o nastanku (drugih) država. Donekle joj omogućava i da obnavlja jugoslavenski narativ o žrtvi i pobjednici, a posebno onaj dio koji se odnosi na čudo, na nešto što se dogodilo neočekivano i nasuprot, odnosno unatoč, želji moćnih svjetskih sila.

Hrvatska posebnost, odnosno iznimnost, ne može se objasniti bez ozbiljnog tretiranja te činjenice. Zato što je nastala u ratu, Hrvatska slavi, a ne samo komemorira, rat. Zbog toga što je on u samom temelju njena suvremena postojanja, ona se od tog rata ne može odvojiti. Ako drugi ne vide uzroke tolike opsjednutosti ratom u Hrvatskoj, onda je to- između ostalog- i zato što podcjenjuju važnost rata iz devedesetih za sam nastanak Hrvatske. Na kraju, ostaje pitanje: što nam ova knjiga govori o temama koje sam naznačio kao ključne već u samom njenom naslovu i podnaslovu.

356

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

U odnosu na ratove, ona nam potvrđuje da su ratovi od fundamentalne važnosti za identitete. Ratovi samo uvjetno završavaju sklapanjem primirja ili uspostavom mira, jer oni nemaju samo oružanu dimenziju nego i političku i- što je najvažnije za ovu knjigu- identitetska. Ratovi nikad ne nestaju iz kolektivnog pamćenja naroda i osobnog sjećanja mnogih gradana. Čak i kad su potisnuti ili tabuizirani, oni ostaju na raspolaganju za potencijalne manipulacije u nekoj novoj, budućoj generaciji. Onda kad su ratovi rodna mjesta, izvorišta nastanka država, postaju ključni temelj njihova identiteta. Nesretno 20. stoljeće ostavilo je iza sebe najmanje tri rata na prostoru suvremene Hrvatske, koji nikad neće nestati: Prvi svjetski rat (u kojem se raspala Austro-Ugarska i stvorena je jugoslavenska država), Drugi svjetski rat (posebno važan za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju), te rat iz devedesetih, važan za sve postjugoslavenske države. Države koje mogu iz tih ratova konstruirati mitove- a naročito mit o nepobjedivosti, o žrtvovanju, o junaštvu i čudu- to će i činiti. Glorifi.ciranje rata, kao i njegovo korištenje za naglašavanje tragedije- posebno u vezi s idejom o bedemu ilipredzidu koje je čuvalo ne samo one neposredno iza tog predziđa, nego i druge u Europi- pri tom će perpetuirati važnost rata i stvarati, ako se njime pažljivo ne rukuje, pretpostavke za neke nove ratove. Ako je poruka mitova koji se stva~aju oko ratova- da se nasilje isplati, da bez nasilja nema rezultata, da je nasilje časno, da je ono neizbježno (u formi neke revolucije koja ima dublju historijsku logiku, ili rata do kojeg mora doći zbog neprijatelja izvan ili unutar granica), rezultat toga će biti: spremanje za novi rat. Stari ratovi siju sjeme novih. Umjesto mira, u tom slučaju, živimo u stalnom primirju: primirju koje se svakodnevno osvrće unazad (gledajući stari rat), i koje se stalno sprema za novi rat- koji će biti nastavak onog starog: s istim akterima, s istim ciljevima i istim pozicijama. Takva glorifikacija rata perpetuira nasilje i prenosi ga s jedne generacije na drugu. Ova knjiga govori o mitovima i argumentira da je jedan od njih -mit o Domovinskom ratu - posebno važan jer je centralan za suvremeni hrvatski nacionalni identitet i jer se bez njega on ne može razumjeti.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

357

Bez analize tog mita, ne možemo objasniti zašto nismo značajno na· predavali po pitanju slobode. No ostaje pitanje: znači li to da je samo taj konkretan mit problem za slobodu, ili je to svaki mit? I ako je svaki mit problem, je li uopće moguće konstruirati zajednicu, odnosno narod, bez osnivačkog mita? Tihomir Cipek (2012.) primjerice tvrdi da su mitovi neizbježni i da mogu biti korisni za opstanak zajednice ako potiču demokraciju i osjećaj solidarnosti odnosno zajedništva. Politički mi· tovi, kaže Cipek, "imaju nezaobilaznu funkciju za formiranje političke zajednice i demokratskog političkog poretka", štoviše, "nije moguće uspostaviti ni demokratski poredak ako nije utemeljen na nekom političkom mitu" (2012.: 7). Utemeljiteljski mit, kaže on, služi da bi se oblikovao konsenzus o temeljnim vrijednostima političke zajednice. Mitje tu da bi se mogli ''barem prividno sakriti suprotstavljeni interesi koji postoje u svakom društvu te naposljetku pokazati da je unatoč tome među građanima moguće postići suglasnost o temeljnim demokratskim vrijednostima" (2012.: 8). U tom smislu, zadaća je političkih mitova "da omoguće društvenu integraciju i solidarnost unutar poli· tičke zajednice" (2012.: 8). S obzirom na to da se integracija ne može utemeljiti samo na racionalnom- jer ljudi nisu samo racionalna bića, nego emotivna - mit ima pozitivnu ulogu u legitimaciji političkog poretka. Na tom tragu su funkcionalisti, koji smatraju da su mitovi neizbježni i da su korisni za rekonstruiranje i održavanje nacije. Na drugoj su strani "prosvjetitelji", koji smatraju da je dužnost povjesničara (i drugih) da dovode u pitanje mitove, jer oni stoje na putu istini, a time i svakom znanstvenom, odnosno akademskom analiziranju stvarnosti. Moj argument u ovoj knjizi je više na strani prosvjetitelja nego funkcionalista. Ali, možda je to stoga što se u ovoj knjizi bavim onim mitom koji je centralan za objašnjenje suvremene Hrvatske, a to je mit o Domovinskom ratu. Mit o ratu koji se dogodio unutar jedne zemlje i u kojem su bili - na različitim stranama - involvirani njeni građani, rijetko kad može biti koristan za formiranje nacije, jer svaki rat - a posebno onaj koji se odvija između stanovnika iste zemlje- nužno dijeli, a ne

358

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

ujedinjuje ljude. Možda zbog toga vlada toliki animozitet prema ideji o građanskom ratu kad se radi o opisu karaktera rata u Hrvatskoj devedesetih. Svaki je rat vrijedan žalovanja, a mit koji ga slavi (temeljem ideje o ratnoj pobjedi i o fundamentalnom preokretu koji je on donio u odnosu na prethodnu povijest) to ne radi. Svaki nas rat upozorava koliko nam treba mira, a stvaranjem mita o ratu udaljavamo se od mira. Možda je moguće o oslobodilačkim i pravednim ratovima govoriti kao

o ratovima za mir, ali u slučaju rata za državu teško da je moguće pomiriti ideju rata s idejom mira. Moja je pozicija, u tom smislu, kritična prema mitovima o ratu, a posebno prema ovom konkretnom mitu. Legitimitet koji se gradi na mitu u svojoj je biti suprotstavljen demokratskom legitimitetu. To smo, uostalom, vidjeli i u nekadašnjoj Jugoslaviji i u suvremenoj Hrvatskoj, u kojoj zagovornici i tvorci mita osporavaju demokratski legitimitet onima koji pokušavaju dovesti u pitanje taj mit, čak i kad se radi o demokratski izabranim političarima. Kad se radi o drugim mitovima, mogu vidjeti njihovu korisnost za izgradnju zajednice i postizanje njena jedinstva, ali samu zajednicu kao i ideju jedinstva smatram potencijalnom (a u ovom konkretnom slučaju i stvarnom) opasnošću za slobodu i pluralizam. Mit je stoga uvijek opasnost za slobodu- iako je, možda, koristan za stvaranje i održanje zajednice koja u sebi nema kao središte ideju slobode nego ideju jedinstva. Za mene, sloboda je važnija od jedinstva, pa i na mitove gledam kao na instrumente ograničavanja slobode u ime jedinstva. Zajedništvo bez slobode, za mene, nema opravdanja. O mitovima se mnogo pisalo, tako da je moguće vidjeti da se oni pojavljuju gotovo u svakom narodu. Pal Kelsto (zoos.) primjerice navodi četiri vrste mitova koje nalazimo manje-više u svim balkanskim narodima, a i u mnogim istočnoeuropskim: mit o jedinstvenosti (sui generis), mit o bedemu ili predziđu (antemurale ili bullwark), mit o žrtvovanju (martyrium myth) i mit o tome da smo neki teritorij zaposjeli prije drugih (antiquitas myth). Svi su ti mitovi prisutni i u hrvatskom nacio-

nalnom mitotvorstvu. Mit o jedinstvenosti inzistira na iznimnosti

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

359

i identitetu Hrvata u odnosu na druge, a naročito slične i susjedne narode. Hrvati nisu nikakav usputni proizvod razvoja nekog drugog naroda, niti su nastali ikakvim pokatoličenjem Srba ili sličnim događa­ jima, nego su narod za sebe. Mit o predziđu kršćanstva pojavljuje se u hrvatskom nacionalnom narativu kao veza između hrvatstva i katoli· čanstva. U novoj verziji, Hrvatska se tretira kao bedem obrane "europ· skih vrijednosti" pred "Balkanom" ili "barbarizmom". Mit o žrtvovanju već sam objasnio u ovoj knjizi. On se u hrvatskoj verziji pojavljuje na više načina: kao žrtvovanje u Austro-Ugarskoj i u Jugoslaviji, kao žrtvovanje na Bleiburgu, kao žrtvovanje ideologijama (totalitarizmima), i kao žrtvovanje u Domovinskom ratu. Žrtvovanje sa sobom nosi za· htjev za moralnim priznanjem, zahtjev koji se može isporučiti onima koji su skrivili žrtvovanje ili ga dopustili činjenjem ili nečinjenjem. U tom se smislu i u Hrvatskoj pojavljuju kritike Zapada, a posebno Europske unije, koja ne samo da nije pomogla u momentu kad se to od nje očekivalo (r991.), nego je poslije i pokušavala kazniti Hrvatsku koja se samo branila (npr. blokiranjem početka pregovora o članstvu u Europskoj uniji zbog nedovoljne suradnje s Haaškim sudom. Mit o dugovječnosti pojavljuje se u inzistiranju na kontinuitetu hrvatskog sna (koji je, u mitu, tisućljetan), u naglašavanju kontinuiteta državnosti (odnosno ideje prava na državu, državnog prava), te u svim onim materijalnim i drugim dokazima postojanja identiteta još od davnina. Uz to, u većini naroda, pa i u hrvatskom, nalazimo i ideju o zlatnom dobu, o kojoj piše, kao o jednom od važnih mitova, Anthony Smith.

Radi se o identificiranju nekog prethodnog razdoblja, za koje bi se moglo tvrditi da je bilo doba moći i uspjeha, slave i ponosa. Za to razdoblje se potom tvrdi da mu se treba vratiti kao izvorištu, a dijelom i kao uzoru za sadašnjost i budućnost. Ideja "povratka u Europu" jedna je takva ideja. Ona naglašava da je Hrvatska jednom davno (u svoje "zlatno doba") zapravo pripadala Europi, ali joj se potom dogodila "zla sudbina" ulaska u Jugoslaviju, te je- samo privremeno -od nje udaljena. Vrijeme je da se vrati u svoje "zlatno doba". Ulazak u Europsku uniju je stoga istodobno i "povratak u Europu".

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

Raoul Girardet u svojoj knjizi "Politički mitovi i mitologije" (2000.) također govori o mitu o zlatnom dobu, povezujući ga s konzervativnim razumijevanjem nastanka nacije. Prilikom stvaranja nacije, kaže Girardet, mitotvorci uzdižu "njenu pređašnju veličinu koja se sada slavi i uznosi", kako bi ona opravdala ideju povratka u "svetliju prošlost, srećniju i lepšu" (2000.: II9). On uvjerljivo pokazuje i vezu između konzervativne ideje protivljenja modernitetu i mita o "zlatnom dobu". Modernost je označena kao doba u kojem su "veštački nametnute potrebe" dovele u pitanje zdravi duh nacije. U tom smislu, povratak u prošlost je povezan s idejom "ostanka na zemlji ili povratka na selo", čime se ujedno veličaju i vrijednosti zajedništva i solidarnosti (zooo.: 137). Ideja zajedništva, okupljenosti oko crkve i doma, čini temelj sloge kakva bi trebala vladati unutar nacije. Podjele i razdvajanja trebaju nestati i ustupiti mjesto organskom zajedništvu, kako bi se zajednica obranila od opasnosti koje donose prijetnje, ali i usamljenost pojedinaca. ''Mitska zajednica je oličenje druželjubivosti, zaštićenosti, utočišta, skloništa, toplog ognjišta" (2000.: 145). Girardetova teorija o mitovima uočava i iznimno važno mjesto ideje jedinstva u njima. Mirotvorci koji konstruiraju ove mitove dokazuju da sve zlo potječe od podijeljenosti i nejedinstva, dok je dobro moguće samo ako smo jedinstveni. Na jednoj strani su oni koji teže okupljanju, povezivanju i stapanju, a na drugoj oni "što vode raskolima, podvajanjima i rascepkanosti" (2000.: 182). Girardet identificira četiri velike "mitološke strukture": mit o zavjeri, o zlatnom dobu, o Spasitelju i o Jedinstvu (2000.: n). Na tragu prosvjetiteljskog pristupa analizi mitova, Girardet za mit kaže da je "izmaštana nadogradnja, iskrivljeno ili neobjektivno, nepouzdano, sporno objašnjenje stvarnosti". Ali, "kao legendarna pripovest, nesumnjivo je da on ipak ima svoju eksplanatornu vrednost, da pruža nekakav ključ za razumevanje sadašnjosti, da je sredstvo pomoću koga kao da se pravilno sagledava, a samim tim i uređuje, zbunjujuća gomila činjenica i događaja. Izvesno je također da mit, uz navedenu eksplikativnu ulogu, ima

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

i pokretačku funkciju: prenoseći podsticajne, proročanske poruke, on stvara naboj za krstaške ratove i revolucije" (2000.: 13). On je dakle "sredstvo da se povrati poremećeni identitet" (2000.: 208), jer "preustrojava grupu i jača njen identitet, dok s druge strane 'anomičnog' pojedinca opet uključuje u društvenu zajednicu" (2000.: 209). Smisao mitova je u tome što "premošćuju jaz između individualnog i kolektivnog" (2ooo.: 209). Zato su oni tako popularni i imaju odjeka u svakome od nas.

Girardet također upozorava na manipulacije u mitskim konstrukcijama, zbog kojih se o mitovima ne može govoriti kao o povijesti, iako mitovi često sebe predstavljaju kao povijest. Njegova klasifikacija mitoloških struktura posebno je korisna za naš slučaj, jer sva četiri elementa možemo prepoznati i u mitu o Domovinskom ratu. On je nastao kao rezultat zavjereničkog djelovanja saveznih vlasti i institucija i lokalnih Srba u Hrvatskoj, ili kao urota skovana na relaciji BeogradKnin. Branitelji imaju ulogu Spasitelja, koju se ponekad pripisuje i samom Tuđmanu. Girardet razrađuje mit o Spasitelju na četiri podkategorije: u prvoj se nalazi mudar starac koji se prije istakao u ratovima ili u uspostavljanju mira, u drugom mladi odvažni vojnik, u trećoj otac Nacije koji je zakonodavac ili dobar kralj, a u četvrtoj je propovjednik, vidovnjak ili prorok- poput Mojsija. Sve se četiri kategorije pojavljuju u mitu o Domovinskom ratu: i Tuđman (poput nekad Tita) kao mudar starac, otac nacije i vidovnjak, i branitelji kao odvažni vojnici. Girardetov mit o jedinstvu i slozi sasvim odgovara strukturi mita o Domovinskom ratu, koji se također interpretira kao doba jedinstva i zajedništva, nasuprot neslozi naše političke l stranačke l pluralističke sadašnjice. Na taj način Domovinski rat postaje zlatno doba, pa nam se stalno nudi kao mjesto na koje se treba vratiti kako bi se iz njega naučile fundamentalne vrijednosti kao što su zajedništvo, odvažnost i domoljublje. Po većini karakteristika svojih mitova, Hrvatska se ne razlikuje značajno od mnogih drugih nacija: od Poljaka, Grka, Srba i Rumunja, kao

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

i mnogih drugih. Međutim ono što njen slučaj čini jedinstvenim jest upotreba novije povijesti- one povezane s Domovinskim ratom- kako bi se na jednom mjestu povezali svi ovi drugi mitovi, i kako bi u njemu našli svoj fokus. Tako se Domovinski rat interpretira kao bitka za opstanak samosvojnosti (statusasuigenerisnacije), kao bitka za "europske vrijednosti" (antemurale Europe), kao izraz žrtvovanja (martyrium) i kao borba za očuvanjem zemlje koja je "od davnina" naša, i s koje su nas neprijatelji htjeli otjerati, a potom na toj zemlji uništiti materijalnu i duhovnu baštinu kako bi tvrdili da tu nismo nikad ni bili. Stvaranje države pak jest povratak na početak, u zlatno doba hrvatskih kraljeva, u doba nezavisnosti koja je izgubljena ulaskom u imperije pa u višenacionalne federacije, iz kojih se Hrvatska jedva izbavila. Ali, istodobno, zamišljanjem Domovinskog rata kao zlatnog doba i nulte točke hrvatske povijesti, taj se rat uzdiže na razinu koja je jedinstvena. Mit o Domovinskom ratu tako postaje ključna poveznica inače po mnogočemu različitih i međusobno suprotstavljenih dijelova hrvatske povijesti. Time on postaje temelj nacionalnog pomirenja, a to je pretpostavka jedinstva. Na taj se način anuliraju potencijalno opasne dimenzije tog rata kao unutarnjeg sukoba, da ne koristimo u Hrvatskoj nepopularan pojam "građanskog rata". Zato je, osim toga, taj pojam tako neprihvatljiv mitotvorcima i njihovim sljedbenicima. Interpretacija Domovinskog rata kao mjesta ujedinjenja i pomirenja, žrtvovanja i pobjede ima svoju svrhu: da se osiguraju temelji jedinstva i opstanka. Zato se svako dovođenje u pitanje te interpretacije smatra sigurnosnim pitanjem, te se stoga sekuritizira. Sekuritizacija je način da se politička pitanja, ali i druga društvena pitanja koja u liberalnom društvu imaju pravo na autonomiju, podrede sigurnosnom aspektu, te da se na taj način sloboda suspendira u korist permanentnog izvanrednog stanja. Na kraju, treba ponešto reći i o zaključcima ove knjige kad se radi o identitetima i - specifično - nacionalnim identitetima i nacionalizmu. Moj pristup je ovdje bio konstruktivistički. Nacije nisu samo naracije, ali se bez naracije ne može formirati nacija. Iako mitotvorci konstruiraju mit o trajnosti i nepromjenjivosti nacije, o njenoj jednoj

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

i svevremenskoj volji, nacionalni identiteti su fleksibilni i promjenjivi, a ta promjenjivost ovisi prije svega o načinima na koji je stvarnost prošlost, sadašnjost i budućnost - interpretirana. Oblikovanje nacije jest, prije svega, stvar organizirane namjere elite (države) da formira sasvim specifičan tip narativa (službenog diskursa) koji potom štiti od alternativnih narativa i kontranarativa. Država je vreteno oko kojeg se pletu niti tog službenog diskursa, kako bi se oko njega ujedinila nacija. Smisao stvaranja mitova jest da omoguće koliko-toliko koherentnu i atraktivnu osnovu za takvo ujedinjenje nacije. Mitovi su priča koju nacija želi čuti kako bi se osjećala ponosno gdje treba biti ponosna, ožalošćeno gdje treba biti žalosna i borbeno gdje je to potrebno. Mitovi su, naravno, sasvim neizbježni: oni imaju svoju privlačnost, a svijet bi bez njih bio manje zanimljiv. Problem međutim nastaje kad se tako stvorena story koja je oblikovana s ciljem stvaranja nacije prezentira kao history. Konflikt između mitova i autonomnih sfera koje on svojim postojanjem nastoji onemogućiti i osvojiti- a time i pokoriti -tada je neizbježan. Centralnu ulogu u konstruiranju mitova ima država, u suradnji s mirotvorcima, dijelovima političke, intelektualne, medijske i društvene elite koji imaju izravnog interesa da stvore i održavaju mit, jer im on omogućuje dugotrajan opstanak na vlasti, status i privilegije. Međutim uzdizanjem većinskog na razinu općeg i većinu se pretvara u elitu. Zato je većini, koja bi inače u klasičnim teorijama elita bila tretirana kao "masa" ili "gomila", također ugodno ali i oportuno prihvatiti mitove koji je simbolički i normativno pretvaraju u elitu, u povlašten, privilegiran sloj, u one koji, navodno, odlučuju o državi. Transformacija dominantne nacije u "pobjednika" i "žrtvu", u "odabrani narod" ili u narod koji je preživio unatoč stalnim osporavanjima, napadima, genocidima i žrtvovanjima, jest istodobno i pretvaranje mase u elitu. U tome je ključna spona između mitotvoračkog djelovanja elita i podrške koju za takvo djelovanje imaju u najvećem dijelu dominantnog naroda kojemu elite - kroz formirane diskurse - omogućavaju status elite, a i

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

osjećaj da jest elita. Taj proces elitiziranja većine zahtijeva međutim da se stvaraju i oni u odnosu na koje je većina - elita, a to su manjine. Manjine moraju biti podređene da bi većina postala elita. Na njih se odnose pojmovi kao što su- "neintegriranost" ili "zaštita", upravo stoga što se podrazumijeva (pogrešno, naravno) da je većina već integrirana u cjelinu, a zapravo je ona otela i prisvojila cjelinu. Manjina je "problem" da bi većina mogla sekuritizirati proces preoblikovanja identiteta. Potom je većina toj cjelini, tom općem utisnula svoj etnički karakter koji je proglasila neutralnim i općim. Istodobno je "podređena grupa rastrzana izmedu asimilacionizma (prilagođavanja postojećem društvenom poretku) i separatizma (razvijanja sopstvene institucionalne strukture)" (Malešević, 2009.: I28). Za razliku od toga, "dominantna grupa može se polarizovati oko pitanja očuvanja statusa quo (ekskluzionizma) i dozvoljavanja veće jednakosti izmedu grupa ('opredeljenosti za otvaranje vrata')" (Malešević, ibid.). Smisao politike većine, odnosno njene elite, jest u čuvanju vlastite hegemonije i "održanju statusa quo koji omogućava dominaciju u odnosu na podređenu grupu" (Malešević, ibid: 125). Te procese primjećujemo i u Hrvatskoj. Ni Hrvati ni Srbi nisu u njoj homogeni, jedinstveni, blokovi. Interetničke podjele, koje su karakterizirale i prošlost (uključujući i socijalističko razdoblje), nastavile su se i danas. To je, uostalom, bit politike, koje nema ako ne postoje razlike, uvjetovane ne samo interesima nego i identitetima. Politika nije samo borba za ostvarenje interesa, nego i borba za hegemoniju, za prevlast, za dominaciju jednog identiteta nad drugima. Moć se ne zadržava samo na materijalnom, nego se širi i na pitanja identiteta.

Na važnost elita u procesu oblikovanja etniciteta, kao i na relativno mali broj radova koji se danas bave teorijama elita, ukazuje Siniša Malešević u svojoj knjizi Sociologija etniciteta (2009.), u kojoj prikazuje osam glavnih grupa socioloških teorija o etnijama i nacijama. Kao i Maleševićeva knjiga, i ova (kao i moja prethodna,Jović, 2003.) smatra da je proces razaranja država (npr. Jugoslavije) i stvaranja novih (npr. Hrvatske) usko povezan s djelovanjem elita. Elite - ili, da budemo

ZAKLJUĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

vrijednosno neutralniji: politička klasa, te s njom povezana kulturno-vjerska elita- glavni su agensi (djelujući akteri) koji oblikuju naraciju, a naracija je u samoj biti nacije. Nacija je zamišljena zajednica, zajednica koja uspostavlja, kao što je rekao Max Weber "zajedničkost", vjeru u zajedničko porijeklo, "tako da vera postaje značajna za propagiranje formiranja zajednice" (Weber, 1976.: 327, prema Malešević, 2009.: 82). Vjerovanje je važan, esencijalan, uvjet postojanja nacije, kao i drugih identiteta koji uspostavljaju zajednicu. Kao što sam pokazao u ovoj knjizi, način na koji se u Hrvatskoj uspostavlja zajedničkost potvrđuje značaj vjerovanja, koji se vidi i u korištenju riječi kao što su svetinja (za Domovinski rat, za interpretaciju o njegovu karakteru, izraženu kroz saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu i dr.) i blasfemija, kojima se želi označiti protivnike te mitske, svete interpretacije.

Bilo bi, naravno, netočno reći da elite mogu formirati narativ kakav žele, bez obzira na kontekst i postojeću realnost. Strukturalisti su u pravu kad kažu da akteri najčešće djeluju u okviru postojećih okolnosti, koje su određene postojećim strukturama. Oni ne čine ono što žele, nego ono što mogu, u okolnostima u kojima se zateknu. Ali, istodobno je točno i to da je Hrvatska devedesetih prošla kroz kratki moment anarhije i kaosa, u kojem je prethodna struktura međunarodnog poretka nestala, a nova nije još bila stvorena. Zbog toga su akteri imali veću slobodu oblikovanja novog nego što bi bio slučaj da je postojala stabilna i ograničavajuća struktura. Ali, način na koji akteri interpretiraju zatečeno, tj. kako iz postojećeg stvaraju naraciju, jest autonoman -ne i u potpunosti odvojen- od realnosti. To je tako bilo i u socijalistič­ kom mirotvorstvu, kao i u ovom kasnijem, nacionalističkom. Oba su bila teleokratska, i u oba je interpretacija stvarnosti bila oblikovana pod jakim utjecajem ideologija. Stvarnost- sadašnjost, prošlost i budućnost - interpretiran• je fundamentalistički i deterministički: iz ideje da postoji čvrsta i jednoznačna povijesna nužnost, koja je temeljna pokretačka snaga društvenih tokova. U socijalizmu je ta nužnost bila povezana s idejom napuštanja klasnog društva i stvaranja novog,

J66

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

revolucionarnog, radikalno drukčijeg od svih prethodnih. U nacionalizmu je ona bila povezana s idejom stvaranja nacionalne države, te njenog etničkog i političkog homogeniziranja. Pritom su te dvije interpretacije bile zapravo i metodički i sadržajno slične. Vezanost za strukture ovdje se ne odnosi na zakone države i lojalnost državi, nego na djelovanje iz naučene i naslijeđene matrice mitotvorenja. Franjo Tuđ­ man je u tom smislu personificirao kontinuitet u metodi, iako je takoder bio i akter diskontinuiteta u odnosu na državnost. Prestao je biti Jugoslaven, ali je ostao vjeran ideji "kraja povijesti", konstruiranja identiteta i mitotvoračkog kreiranja jedinstva kroz isključivanje. U slobodnom svijetu prethodni se ratovi mogu interpretirati kao izvorište zaključka kao što je nikad više rata i kao izvor pouke kao što je ona da ne treba činiti isto, kako se ne bi ponovila tragična prošlost. A mogu se koristiti i da bi se promovirao narativ o historijskoj nepravdi, koja prije ili poslije mora biti ispravljena, što je moguće jedino u nekom novom ratu. U oba slučaja bitka za interpretaciju povezana je s odnosima moći. Onaj tko ima mogućnost nametnuti svoju i istisnuti sve druge interpretacije, time pokazuje svoju moć. Moć i jest mogućnost provođenja svoje volje unatoč svim otporima. Politika povijesti, kao i politika identiteta jest - u stvari - i dalje politika, a politika je borba za moć. Simboli su, u tom smislu, kao što kaže Malešević, "integralni deo odnosa moći", a veza između simbolizma i odnosa moći "najjasnije je izražena u kolektivnim ritualima i drugim društvenim aktivnostima čiji je cilj mobilizacija grupe" (Malešević, 2009.: 209). U našem slučaju prikazali smo neke od tih simbola. Primjerice simbol koji sa sobom donosi ime i prezime. U istraživanju o diskriminaciji pri zapošljavanju, koje smo spomenuli u ovoj knjizi, za posao su se kandidirale osobe koje su imale iste kvalifikacije, ali su njihova imena simbolizirala sasvim različite pozicije u odnosu moći između etničkih grupa. Vlastito ime je, pokazalo se, u jednoj četvrtini slučajeva bio dovoljan simbol da bi neki dobili posao, dok je drugima to bilo onemogućeno. Promjena osobnih imena - masovna pojava devedesetih godina, pa i nadalje - ima izravne veze s odnosom moći kroz simbole. Rat u bivšoj Jugoslaviji bio

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

je također rat oko simbola: šahovnice, zvijezde, statusa naroda (i manjine), zastava i dr. Identiteti (pojam prema kojem je Malešević opravdano oprezan)" su, kaže Brass (1993.: III prema Malešević, 2009.: 214) "tvorevine elita koje koriste, izopačavaju i ponekad fabrikuju kulturnu građu grupa čiji predstavnici žele da budu, a to čine da bi zaštitile svoje blagostanje ili egzistenciju, da bi stekle političku i ekonomsku prednost za svoje grupe i sebe". Stvaranje jakog osjećaja identiteta jest preduvjet snažne mobilizacije u odnosu prema drugome. A za stvaranje snažnog identiteta potrebno je ne samo vjerovanje, nego i zajedničko djelovanje- posebno diskurzivno djelovanje u različitim oblicima diskurzivne prakse koji zaposjedaju prostor javnog jezika i njegova djelovanja. Potrebno je također djelovanje posredstvom ritualnih praksi i uspostavljanje simboličkog poretka. Ova knjiga polazi od te pretpostavke kad objašnjava važnost rata za stvaranje i rekonstruiranje nacionalnog identiteta u Hrvatskoj. Rat je omogućio i djelovanje i vjerovanje. On je spojio ta dva bitna elementa u jedno, a potom je omogućio elitama, mitotvorcima, da ga interpretiraju na način koji im je odgovarao kako bi povećali interese sebe samih, ali i nove elite: hrvatskog naroda. Ideja žrtve i pobjede, ideja iznimnosti (za koju je temelj pronađen također u funkciji koju je rat imao ne samo za hrvatsku nezavisnost, nego i za nezavisnost drugih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije), kao i uspjeh koji je postao

10 Malešević kritizira pojam identitet na sljedeći način: "Korišćenjem pojma iden· titet često se zamagljuje i ometa prikladno objašnjenje jer "identitet" u mnogim slučajevima služi kao termin-kišobran koji pokriva razne događaje i oblike druš· tvenog delanja ... Pojam je ne samo suviše nejasan i ambivalentan ili previše krut za sociološka istraživanja nego je i, budući prihvaćen u pseudonaučnim krugovima, postao popularan u političkom i aktivističkom diskursu pa tako nastavlja da ima pogubne posledice u vremenima kad su pojedinci i grupe podstaknuti da ubijaju ili umru u ime "očuvanja identiteta"... Otuda "identitet" pati od akutnih pojmovnih slabosti: on se koristi ili na ograničen i esencijalistički ili na sveobuhvatan i nejasan način, što ga čini nevažnim i u velikoj meri redundantnim kategorijskim aparatom sociološke analize" (Malešević, 2009.: 283-4).

J68

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

vidljiv u svim aspektima politike, omogućio je mitotvorcima da grade svoju interpretaciju na onome što je najbolje povezati s mitom o odabranom narodu. Malešević s pravom upozorava da elite ne mogu tek tako manipulirati narodom. Ljudi nisu skloni svakoj manipulaciji, nego samo onoj koja im se čini uvjerljivom. Da bi bila uvjerljiva, mitska interpretacija mora iskoristiti elemente koji zvuče uvjerljivo i koji su sastavni dio sjećanja ljudi. Potom mora eliminirati sve druge, nepoželjne, elemente, kako bi sastavila cjelovitu priču. Zato je i u hrvatskom slučaju, kao što smo pokazali, korištena priča iz socijalističke Jugoslavije tamo gdje je to bilo moguće, odnosno gdje ju je bilo moguće bez većih problema ''uklopiti" u novu priču. Elite naime "ne mogu stvarati ex nihilo" (Malešević, 2009.: 225), nego grade na onome što može biti uvjerljivo.

I u ovoj sam knjizi pokazao da je "proučavanje mitova, ponašanja i interakcije elita ključni aspekt za razumevanje etničkih odnosa" (Malešević, 2009.: 227). Također su i neki drugi pristupi analizi etniciteta i identiteta dobili svoju potvrdu, ili barem pokazali relevantnost za slučaj kojim sam se bavio. Tako je primjerice sociološki pristup koji polazi od ideje o socijalnoj biologiji koristan za razumijevanje percepcije o narodu kao o proširenoj obitelji, o čemu je bilo riječi i u ovoj knjizi. Ideja o Ocu nacije, Majci domovini, o sinovima i kćerima koji su spremni poginuti za nju, o krvi i povezanosti krvnim srodstvom, o genima koji postaju element zajedničkosti u okviru nacije- sve su to elementi koji pripadaju, u biti, socijalnoj biologiji. Nacionalizmi koji se približavaju nacizmu, koriste genetiku da bi pokazali zajedničko porijeklo nacije, ali i da bi utjecali na njenu "čistoću". I u hrvatskom nacionalizmu su se pojavile ideje o Srbima koji imaju drukčiji oblik glave ("šiljati") od Hrvata (npr. šime Đodan), a "brojanje krvnih zrnaca" kako bi se pokazalo "bizantinska porijeklo" ili kako bi se pronašli razlozi za "antihrvatsko" djelovanje bili su česta, a ne tek sporadična, praksa. Novinarima i aktivistima, znanstvenicima i drugim javnim ličnostima koji su kritizirali politiku

ZAKLJUCAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

]69

i praksu etnototalitarizma odgovaralo se upravo s te pozicije: to su, rečeno je, djeca miješanih brakova, sinovi i kćeri ne-Hrvata, ili nedovoljno dobrih Hrvata. Jednako je drastično bilo (i dalje jest) korištenje pojma parazitiranje, koji ima svoje korijene ne samo u socijalnoj biologiji nego i u nacističkom diskursu. Koliko smo puta čuli da oni koji kritiziraju mit o Domovinskom ratu, zapravo, parazitiraju na javnom proračunu: da rade protiv države koja ih hrani i koja im je omogućila život (bilo svojom milošću ili stoga što bez Hrvatske nitko ne bi ostao živ)? Simbolički interakcionizam nam također može pomoći da bolje razumijemo neke od ključnih teza razvijenih u ovoj knjizi. Za simboličke interakcioniste akteri su važniji od same strukture društvenih odnosa. Time su i ideologije dobile svoje mjesto u samom centru, a ne na marginama, društvene i političke realnosti. Ova knjiga polazi od jedne od glavnih ideja simboličkog interakcionizma- da su "etnički identiteti fluidni, fleksibilni, promenljivi i stvar saglasnosti", te da "etničke grupe postoje dokle god je članstvo voljno i svesno" (Malešević, 2009.: 129). Već sam na njenim prvim stranicama pokazao duboke promjene kad se radi o etničkom (odnosno, u našem kontekstu, nacionalnom) samodefiniranju kroz popise stanovništva. Pokazao sam da je u Crnoj Gori primjerice 20 posto stanovnika obuhvaćenih popisima stanovništva u 1991. i 2003. promijenilo svoju nacionalnu "pripadnost": umjesto Crnogorci, izjasnili su se kao Srbi. Neki su narodi promijenili ime (Muslimani - Bošnjaci), dok su neki nestali (Jugoslaveni). Upravo su "interakcionisti temeljito dokumentovali slučajeve u kojima su se kolektivne definicije etničke stvarnosti dramatično menjale u promenljivim okolnostima" (ibid.: 132). Iako se u ovoj knjizi nisam detaljnije bavio stvaranjem, zamišljanjem i očuvanjem novih (kvazi) nacionalnih identiteta (npr. Istrana, Bunjevaca i sl.), korisno je podsjetiti se da je država kao akter - naročito ako je ne liberalna - u stanju i stvoriti i razoriti nacije. U Sovjetskom Savezu je nastalo više od sto "novih" nacija, a u socijalističkoj Jugoslaviji po prvi su put kao nacija priznati Makedonci i Muslimani (poslije Bošnjaci), dok je politika stvaranja jugoslavenske nacije zaustavljena i sasvim preokrenuta u drugom

370

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

smjeru. Tako su se ponovno pojavile hrvatska, srpska i slovenska te crnogorska nacija, oko koje i danas, kao što vidimo iz popisa stanovništva u Crnoj Gori, postoje dileme unutar nje same. Ali, fleksibilnost, odnosno fluidnost identiteta nije apsolutna, nego samo relativna. On se može oblikovati samo do odredene granice, ovisno o okolnostima u kojima se to događa. Točno je ono što Malešević kaže u kritici ovog pristupa: da "etnicitet ima malo veze s individualnom voljom, a više s djelovanjem države" (2009.: 139). U tom smislu, nacija ne može nastati tek iz zamišljanja, niti može nestati na taj način. Koliko god uloga nacionalnih preporoditelja i intelektualaca bitna za oblikovanje nacije, potrebno je stvoriti strukturalne pretpostavke kako bi se postojeće razorila, a novo stvorilo. Ljudsko djelovanje, kao što pokazuje veberijanska tradicija u sociologiji etniciteta, jest stvar okolnosti koje predstavljaju "strukturalnu prinudu koja ograničava pravac individualnog delanja" (Malešević, zoo9.: 324). Rekao bih da ta strukturalna prinuda ne dolazi samo od aktera koji djeluju unutar nekog društva, nego i od izvanjskih aktera. Uostalom, neorealistička teorija međunarodnih odnosa naglašava važnost međunarodnog sistema koji stvara upravo tu "strukturalnu prinudu" i time usmjerava države u njihovu djelovanju. Ni države u međunarodnom sistemu, ni pojedinci u unutardržavnom sistemu, ne mogu sve što žele: nego ono što je moguće u postojećim sistemskim okolnostima. Te okolnosti nastale su, u slučaju koji sam analizirao, nestankom statusa quo i otvaranjem vrata revizionizmu nakon kraja Hladnog rata. U tim okolnostima, ono što je prije bilo nemoguće, postalo je neizbježno- barem su tako sad tvrdili glavni kreatori novih okolnosti. Treba naglasiti- kao što to čini Gagnon (zoo4.) -da su se izvanjski i unutarnji akteri često skladno nadopunjavali u ostvarenju istih ciljeva. Tako su radi.kalni zagovornici revizionističkih politika djelovali sinkronizirano, potičući jedni druge i nudeći jedni drugima izgovor za radikalizam. Milošević i Tuđman su odličan primjer za to: čak i ako među njima nije bilo dogovora, jedan je koristio drugoga da bi opravdao izvanredno stanje koje je možda želio uvesti iz sasvim drugih motiva i razloga. Isto je tako nestanak Istočne Njemačke dobro poslužio da bi se dogodio i nestanak Jugoslavije, o čemu sam pisao

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

371

prethodno u ovoj knjizi. A raspad jugoslavije i rat koji je slijedio potom je utjecao na stanje u SSSR-u i u Čehoslovačkoj, kao i na politike EU-a i SAD-a, te Rusije. jugoslavensko iskustvo postalo je sukonstitutivno za daljnje događaje u tim zemljama: za raspad SSSR-a i Čehoslovačke, za veće integriranje Europske unije te (naročito tijekom rata oko Kosova) za promjenu politike Rusije: od jeljcina ka Putinu. Taj događaj nije bio samo pod utjecajem inozemnih okolnosti, nego ih je i sam oblikovao u interakciji i međuovisnosti.

To nas dovodi do još jedne teorije etniciteta, a to je teorija racionalnog izbora. Ona je također višestruko korisna za našu analizu. Primijenjena na teorije etniciteta, ona polazi od zaključka da "etnicitet, poput svakog drugog oblika članstva u kolektivu, funkcioniše pre svega kao izvor dobiti koji nagoni ljude da učestvuju u kolektivnom delanju". Individualni motivi ostaju presudni za takvo djelovanje, a "etnicitet nije ništa drugo do društveni resurs koji može biti mobilisan i kojim se može manipulisati zarad individualne dobiti" (Malešević, 2009.: 178). Ulazak u elitu, kontrola države kao da je samo naša, podčinjavanje Drugih (a naročito Neprijatelja) kroz ratna i poslijeratna zajednička djelovanja, statusne i materijalne koristi koje proizlaze iz članstva u dominantnom narodu, stvaranje posebne klase koja tvrdi da ima funkciju Stvoritelja iz koje proizlazi i nedemokratski legitimitet, sve su to sasvim konkretni privilegiji koje donosi etnopolitika. Mitotvorstvo stoga nije samo stvar ideologije i potrebe za objašnjenjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na način koji uzdiže neke elemente na razinu svetinje, a druge briše iz pamćenja. To je i interesno, odnosno racionalno osmišljeno djelovanje koje je usmjereno na stjecanje i očuvanje privilegija, odnosno političkog profita. Ono je posljedica "individualnih proračuna cena i dobiti" (ibid.: 181). U praksi, s tim se motivima susrećemo u mnogim situacijama opisanim u ovoj knjizi. U Hrvatskoj je 30. travnja 2016. čak 505.221 osoba bila registrirana kao branitelj iz Domovinskog rata (1996. ih je bilo 336 tisuća). Racionalno je biti branitelj, ili barem biti registriran kao branitelj,

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

372

jer je prosječna braniteljska mirovina u Hrvatskoj 5.085 kuna, a prosječna radnička mirovina 2.245 kuna. Najniža braniteljska mirovina je veća od prosječne radničke: iznosi 2.466 kuna. n Za one koji imaju takav privilegirani status je sasvim racionalno željeti da se održi status quo, tj. da se ničim i nikad ne dovede u pitanje opravdanost tog privi-

legiranog statusa. Rat je nekima sve odnio, a nekima mnogo toga donio. Oni koji bi bez njega bili ništa, a sad su sve, ne žele da on ikad stane, niti žele da ga se kritički preispituje. Za političare koji na ratnoj retorici dobivaju izbore, a na sijanju straha od "trajnih" ili "neposrednih" prijetnji iz susjedstva ili iz imaginarne "međunarodne

zajednice" profitiraju,

također

ima smisla održavati

napetosti koje im očigledno koriste. Proizvodnja straha i prijetnji korisna je za sve one koji se žele prikazati kao nužni zaštitnici nacije. Oni koji strahuju jer su u poziciji vidljive manjine, možda doista racionalno zaključuju kad prihvaćaju asimilaciju. Ako će ona povećati šanse da se netko zaposli, i smanjiti rizike koje sa sobom nosi "neprijateljsko" ime i prezime, takva odluka može biti sasvim racionalna. Isto tako i etnobiznis može biti rezultat racionalne odluke. Racionalna može biti i odluka nacije da se drukčije imenuje. Bosanski Muslimani odlučili su usred rata - a vjerojatno i pod utjecajem tog rata - da će lakše steći prijateljstva i nužno potrebna savezništva sa zapadnim zemljama ako promijene ime tako da napuste svaku povezanost s islamom kao reli· gijom. Bio je to akt racionalne procjene odnosa između cijene i koristi

(cost and benefit) za same Bošnjake. Kad države procjenjuju je li im više u interesu jedna velika ili dvije manje države u kojima njihov narod čini većinu (npr. u slučaju Albanije i Kosova), one se ne vode samo ideološkim razlozima, nego često i racionalnim kalkulacijama. Isto je tako i sa željom da se u potpunosti, sasvim, totalno, kontroliraju

"V. za ove podatke: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/broj-branitelja-u-registru-stalno-raste-i-sad-ih-je-sos·tisuca-zor6osos. Dostupno: 17. travnja 2017.

ZAKL]UĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

373

odnosi u vlastitoj zemlji- ako se to može, bez velike kazne i bez prevelikih rizika. Paradoksalno je i moralno upitno, ali ne manje točno da je genocid ponekad rezultat upravo takve kalkulacije. Ako nema nikakvih rizika i kazni, zašto ga dominantna većina koja sebe predstavlja kao totalitet, i kojoj "smeta" svatko tko dovodi u pitanje taj totalitet (a time i suverenost) ne bi provela? Ako je cijena genocida nula, ili- još više- ako iza genocida slijedi nagrada za njega, on postaje sasvim racionalan izbor. Moralnost ili apel na ljudsku savjest ili dobrotu, nažalost, neće imati značajnijeg učinka da ga spriječi. Apel na te vrijednosti se, nažalost, i devedesetih godina pokazao nedovoljnim. U tom smislu, realisti su u pravu kad smatraju da liberali (a i marksisti) polaze od suviše optimističkog stava o ljudskoj prirodi. Nakon svakog rata, pa i ovog, imamo razloga biti pesimistički u vezi s tim pitanjem. Važnost pristupa koji on sam ne zove racionalnim izborom, ali je u stvarnosti upravo to za objašnjenje nastanka rata u Hrvatskoj, vidljiv je i u odličnoj analizi uzroka i toka tog rata, koju je ponudio V. P. Gagnon u svojoj (u nas neprevedenoj) knjizi: The Myth ofEthnic War: Serbia and Croatia in the rggos. (Gagnon, 2004.)." Iako između analize koja je predstavljena u ovoj knjizi i Gagnonovih zaključaka ima značajnih razlika, Gagnonovo odbijanje mita o tome da je taj rat bio rezultat neke vječne etničke mržnje i u tom smislu da je taj rat bio primarno medunaciona/an za moju je analizu vrlo relevantno. O tome zbog čega je teza o etničkoj mržnji jedina od svih koje su se pojavile u objašnjenju razloga raspada jugoslavije koju je trebalo odmah odbaciti, pisao sam i u svojoj knjizi o toj temi (Jović, 2003.). Gagnonovo spominjanje mita povezuje moje istraživanje s njegovim i na toj razini. No njegova analiza završava optimistički, jer on ne analizira događaje koji su se dogodili nakon 2000. godine, smatrajući da je s odlaskom Tuđmana i Miloševića s vlasti završeno razdoblje koje se više neće ponoviti niti će se nastaviti. Međutim događaji iz dvijetisućitih, a naročito iz dvijetisućeidesetih ga,

u

Mit o etničkom ratu: Srbija i Hrvatska devedesetih godina.

374

DEJAN JOVIĆ, RAT l MIT

zapravo, u tom optimističkom zaključku opovrgavaju. Mit je živi nikad nije bio življi nego sada. On nije samo rezultat djelovanja dvaju aktera, nego izraz dubljih procesa. Ni Tuđman ni Milošević nisu padobranci, nego su njihovi narativi prodrli dublje i zahvatili su - iz razloga koje sam objasnio- velik broj ljudi. Oni su bili i izraz, a ne samo kreatori,

situacija i struktura koje su ih stvorile i omogućile. Događaji koje Gagnon opisuje u svojoj knjizi, a posebno ispitivanja javnog mnijenja iz devedesetih koje navodi, danas onima koji su bili izloženi dugotrajnom i upornom razdoblju mitotvorstva izgledaju nestvarnima, kao da su falsifikat, kao da se nisu dogodili. Činjenice su šokantne, zato što živimo u kulturi laži i mitova. 13 Kako, inače, objasniti rezultate ispitivanja javnog mnijenja koje sam citirao i u ovoj knjizi, a prema kojima je nekoliko tjedana prije izbora tek ro,66 posto građana Hrvatske bilo za bezuvjetnu nezavisnost Hrvatske, dok je sr,66 posto bilo za konfederaciju? Kako objasniti samo referendumsko pitanje, koje nezavisnost

13 U ovom kontekstu, treba spomenuti i još neke "šokantne" činjenice, koje su šokantne zato što se ne držimo činjenica, nego mitova. Primjerice Tuđmanovu izjavu iz intervjua koji je dao Poletu i koji je objavljen u dva broja: od 27.listopada i 10. studenog 1989. (autori Mate Bašić i Ivica Buljan). U tom intervjuu on za sebe kaže: "Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar... " Kako to objasniti danas, kad se svako citiranje te izjave smatra pokušajem da se ugrozi mit o Tuđmanu? Ili, njegovu izjavu iz istog tog intervjua, da je "do dana današnjeg" slijedio put onih hrvatskih marksista koji su 1941. svjesno krenuli u smrt u ustaškom zatvoru u Zagrebu, uzvikujući parole: "Umiremo za pravednu stvar! živjela sovjetska Hrvatska"... "U njihovoj poruci, ako hoćete, sadržani su i moji ideali: pravedna stvar radnog naroda, ostvarenje besklasnog društva, i poruka: 'Živjela sovjetska Hrvatska', dakle 'Živjela socijalistička Hrvatska. To nije bilo klicanje staljinističkoj ideji, nego klicanje slobodnoj suverenoj Hrvatskoj" (Tuđman u Baletić, 1990.: 217 i 191). Također je danas Tuđmanova ocjena Tita i partizana na jednoj, a ustaša na drugoj strani, potpuno neobjašnjiva, jer je u suprotnosti s novom, revizionističkom interpretacijom hrvatske povijesti 20. stoljeća. Takvih "šokantnih" događaja i stavova ima vrlo mnogo: ovdje sam naveo samo neke od njih, da bih ilustrirao glavnu tezu, da se u Hrvatskoj stvorio mit koji namjerno ''briše" i istiskuje činjenice.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

375

povezuje s konfederalizmom i kulturnom autonomijom za Srbe? Kako iz stvorenog mita objasniti da je čak među onima koji su glasali za HDZ na izborima 1990., tek 30 posto bilo za bezuvjetnu nezavisnost, kao što navodi u svojim istraživanjima Ivan Šiber, a citira Gagnon (2004.: r35)? Kako iz narativa o hrvatskim Srbima kao nepopravljivim protivnicima Hrvatske objasniti da je samo r3,5 posto Srba iz Hrvatske glasalo za Srpsku demokratsku stranku na izborima r990.? Većina ostalih glasova Srba otišla je SDP-u (tada SKH-SDP-u): 46 posto. Od svih glasova koje je SDP dobio, 28 posto je dobio od Srba (Gagnon, 2004.: r39). U Lici, u kojoj su Hrvati te r990. činili 46 posto stanovništva, HDZ je dobio na prvim izborima tek 17,8 posto glasova. A Srbi (tada 49,5 posto stanovništva) su u Lici na lokalnim izborima te godine glasali tako da su 34,2 posto glasova dali SKH-SDP-u, a SDS je dobio 24,8 posto (ibid.: r39)Kako se u mit o jedinstvenoj i plebiscitarnoj podršci nezavisnosti, a posebno o jedinstvu oko HDZ-a, uklapaju podaci na koje nas Gagnon podsjeća- da je na izborima r990. HDZ dobio ipak samo 41.8 posto glasova, odnosno 34 posto svih registriranih birača? Na izborima r992. godine HDZ je dobio 37 posto glasova onih koji su glasali, a 28 posto svih registriranih birača (ibid.: r56). Ali, sa stanovišta izgradnje mita o Domovinskom ratu, još je šokantnija" činjenica da je podrška HDZ-u nakon Oluje (u kolovozu r995.) trajala vrlo kratko. Zapravo, na izborima održanim u rujnu r995.- dakle neposredno nakon Oluje, na valu nacionalnog oduševljenja kad je Tuđman uspio oslabiti opozicijske stranke kojima je uzimao zastupnike i istaknute čelnike - HDZ također nije dobio nikakvu plebiscitarnu podršku. Osvojio je čak i tada samo 45 posto glasova. Međutim istodobno je izgubio sve veće gradove, uključujući i Zagreb, zbog čega je i nastala zagrebačka kriza. Tijekom te r995., ankete su pokazivale da 65 posto Zagrepčana misli da opozicija treba imenovati gradonačelnika, dakle nisu se slagali s Tuđmanovim izravnim interveniranjem u to pitanje (ibid.: r73). A potom je, u studenom r996., Tuđmanov režim doživio demonstracije preko roo tisuća građana 11

376

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

na glavnom zagrebačkom gradskom trgu, povodom njegove želje da dodatno marginalizira opoziciju, udarom na popularni Radio ror. Sve je to završilo, barem se tako Gagnon nadao, pobjedom koalicije HSLS-a i SDP-a. Ta pobjeda, podsjeća nas Gagnon, bila je veća od bilo koje pobjede HDZ-a, jer je za koaliciju tada glasalo čak sr posto onih koji su glasali. Nikad HDZ nije osvojio tako velik postotak glasova, ni prije ni poslije. Utoliko je veće razočaranje nad onim što je SDP- u toj koaliciji, u godinama velike nepopularnosti HDZ-a, i sa Stjepanom Mesićem kao predsjednikom Republike - učinio i s onim što je propustio učiniti. Deklaracija o Domovinskom ratu bila je ključan korak u pogrešnom smjeru, iz kojeg SDP ni danas nije u potpunosti u stanju učiniti zaokret. Pristajući na lažnu interpretaciju radikalnih nacionalista i radikalnih Stvoritelja o ratu koji je ujedinio Hrvatsku i koji stoga mora predstavljati njen osnivački mit, njen kamen temeljac, SDP je uskratio Hrvatskoj korist koju bi imala od snažne antiratne, antinacionalističke i antimitotvoračke politike. Nitko se stoga ne bi trebao iznenaditi da su rezultati istraživanja javnog mnijenja o pitanjima, recimo, odnosa prema NDH, zs godina nakon raspada jugoslavije daleko porazniji za liberalno lijevu građansku Hrvatsku, nego što su bili I99Z- ili I99S· Dok je 199Z. za zabranu ustaških simbola bilo čak 70,2 posto građana, a 18,2 posto je bilo protiv, zs godina nakon toga je protiv zabrane ustaških simbola oko 4S posto, a za zabranu komunističkih simbola oko 70 posto stanovnika.14 Gagnon nas podsjeća na istraživanje javnog mnijenja iz travnja I99S-, u kojem je 70,1 posto ispitanika reklo da Republika Hrvatska nije nasljednica NDH, a 66,3 posto imalo je o njoj negativno mišljenje (ibid.: ISS). A danas? Danas je ploča u jasenovcu, na kojoj piše:

' 4 Za podatke iz 1992. v. Globus od 3. ožujka 1992., citirano prema Senjković (2002.: 28). Za podatke iz 2017., v. http://www.globalcir.comf2oi7/04/03/istrazivanjazagrebackog-fpn-a-za-zabranu-komunistickih-simbola-70-hrvata-dok-bi-za-domspremni-ukinulo-njih-45/. Dostupno: 17. travnja 2017.

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

377

"Za dom- spremni!" za premijera "delikatno" pitanje zbog kojeg je potrebno formirati posebno povjerenstvo. Gagnonovo objašnjenje nastanka rata u Hrvatskoj bilo bi, da za njega znaju, izrazito problematično mitotvorcima. On naime drži da je "na· silje u jugoslavenskim ratovima devedesetih godina dio šire strategije u kojoj su imagei (slike, predodžbe) o neprijateljima koji prijete i nasilje korišteni od strane konzervativnih elita u Srbiji i Hrvatskoj: ne zato da bi se ljude mobiliziralo, nego prije svega kao način da se demobiliziraju oni koji su htjeli promjene kad se radi o strukturi ekonomske i političke moći koje bi na negativan način utjecale na vrijednosni sustav i interese tih elita." (ibid.: xv). Cilj te strategije bio je da ušutka, marginalizira i demobilizira i njihove podržavatelje, kako bi stvorila političku homogenost u vlastitim zemljama. Kao posljedicu, to je omo· gućilo konzervativcima da zadrže kontrolu postojećih struk· tura moći, kao i da sebe iznova pozicioniraju u procesu pretvaranja državnog vlasništva u privatno bogatstvo, koje je postalo temelj novog sistema u okvirima liberalne ekono· mije. Rat i nasilje koje smo vidjeli devedesetih nisu dakle bili izraz nekog duboko ukorijenjenog osjećaja koji se razvio tamo gdje je nastao sukob. Oni su također daleko od toga da bi bili demokratski izraz političkih i kulturalnih preferenci u široj populaciji. Upravo obrnuto, nasilje je nametnuto pluralistič· kim zajednicama izvana, i to djelovanjem političkih i vojnih struktura u Srbiji i u Hrvatskoj, što je bio dio šire strategije ovakve demobilizacije" (ibid.: xv). izazivače

Gagnon smatra da su elite odlučile koristiti nasilje kako bi postigle svoje ciljeve, "upravo stoga što nije bilo lako etničko identificiranje koristiti kao sredstvo za mobilizaciju ili za nasilje" (ibid.: xvi). Kao što tvrdim i u ovoj knjizi, nasilje je stvoreno baš zato što se htjelo pokazati da ono što je ljudima bilo normalno- da žive u miru i kao dobri susjedi

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

- ne samo da nije normalno, nego više nije ni moguće. Elite su stoga namjerno stvorile nasilje i sukob. Mogle su postupiti drukčije, ali nisu, jer im je rat odgovarao više od mira. Postojeći identiteti,

kao i značenje tih identiteta, u ovim su a ne sredstvo pomoću kojih su elite ostvarivale svoje ciljeve. Kao odgovor na tu činjenicu, elite su poticale i provocirale sukobe koji su predstavile kao etničke, kako bi promijenile značenje etničkim identitetima i kako bi promijenile prirodu etničke zajednič· kosti, to jest, prirodu odnosa među ljudima koji se identifici· raju kao pripadnici neke etničke grupe. Nasilje je iskorišteno kako bi se ljude natjeralo da promijene način vlastita identificiranja i sadržaj tog identificiranja (ibid.: xvii). slučajevima postali prepreka elitama,

To su, prema Gagnonu, činile kako bi ostvarile sasvim konkretne materijalne interese: da ostanu na vlasti i da je iskoriste za gomilanje bogatstva u uvjetima egzistencijalne nesigurnosti, kad je bilo važno da imaju punu kontrolu nad procesom privatizacije. Nasuprot zaključku koji je postao sastavni dio mitova, da su etničke grupe bile ujedinjene devedesetih godina, Gagnon pokazuje- na nizu primjera i koristeći pažljivu analizu diskursa- da je nacija bila izrazito podijeljena. Već smo to pokazali, prisjećanjem na danas duboko "skrivene" i namjerno ("brisanjem") zaboravljene izborne podatke. Međutim Gagnon ide i korak dalje, pokazujući da je u samom HDZ-u devedesetih godina (upravo dakle u doba za koje se danas tvrdi da je bilo doba jedinstva i koje nam se stoga predstavlja kao uzor i model za sadašnje ujedinjenje) postojala izrazita podijeljenost na pripadnike umjerene i pripadnike radikalne (ekstremističke) struje. Gagnon nas prisjeća podjela na zagovornike dijaloga i kompromisa (kao što su bili Stjepan Mesić i )osip Manolić, ali i mnogi premijeri koji su dolazili iz HDZ-a: Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Hrvoje šarinić i dr.) na jednoj, i ekstremista koji su bili zainteresirani za rat i sukobe- bilo u Hrvatskoj

ZAKL]UĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

379

ili u Bosni i Hercegovini (kao što je bio Gojko Šušak, i njegova grupacija unutar HDZ-a). On, pritom, ne zaboravlja da je ista takva podjela postojala i kod Srba: i to i kod Srba iz Srbije i kod Srba iz Hrvatske. Ne samo da srpsko etničko i političko tijelo nije bilo jedinstveno kad se radi o Srbima iz Zagreba (tj. izvan Krajine), koje je predvodio Milorad Pupovac, nego su se podjele na umjerenu i radikalnu struju dogodile i unutar SDS-a (npr. )ovan Rašković nasuprot Milanu Babiću i Mili Martiću), pri čemu su neki od umjerenjaka (npr. Dmitar Obradović iz Vrginmosta) platili svoju politiku kompromisa životom. Kao što su istu tu politiku životom platili i neki umjerenjaci na hrvatskoj strani- npr. )osip Reihl-Kir.'' Nasilje u Hrvatskoj i u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su naseljeni Hrvatima (u tzv. Herceg-Bosni) nije bilo rezultat neke etničke solidarnosti ili mržnje, drevne ili aktualne. To su bili ratovi koje su namjerno svojim politikama proizveli dijelovi elite, tj. konzervativci u vladajućoj partiji u Srbiji koji su podržavali ekstremističku manjinu unutar Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj te utjecajni desni ekstremisti unutar HDZ-a, koja je od 1990. do 2000. bila vladajuća stranka u Hrvatskoj, a koje je (ekstremiste) štitio i podržavao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Obje ove grupe osjetile su se ugroženima zbog prevladavajućeg raspoloženja u korist liberalizacije i demokratizacije. Obje su na to raspoloženje javnosti odgovorile koristeći strategije nasilja kao način da demobiliziraju stanovništvo (ibid.: 131).

's o podjelama na te dvije struje, i izrazitoj pluralnosti srpske politike u Krajini, piše Harry Hayball u svom neobjavljenom doktoratu o odnosu Srbije i Srba iz Krajine. Hayball odbacuje tezu o potpunoj kontroli Beograda nad krajinskim liderima, i pokazuje da su oni manipulirali Beogradom najmanje onoliko koliko je Beograd manipulirao njima. Hayballova teza unosi značajne i važne elemente u objašnjenje uzroka rata. (Hayball, 2015 .).

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

380

Te su strategije uključivale izravnu prijetnju nasiljem ili čak i organiziranje nasilja kako bi se interveniralo u inače mirne sredine u kojima su zajedno živjeli Hrvati i Srbi, ili -u slučaju Bosne i Hercegovine i s njima Bošnjaci. Iako su umjerenjaci i na srpskoj i na hrvatskoj strani radili na dogovoru (primjerice u razgovoru između Tuđmana i Raškovića početkom jeseni 1990. godine), ta je politika potkopana, kaže Gagnon, već u listopadu te godine, kad su ekstremisti iz SDS-a, koje su sponzorirali ekstremisti iz Beograda, smijenili ]ovana Raškovića. Ekstremistička politika, navodi u svojoj analizi Hayball (zors.) dobila je dodatni vjetar u leđa u prosincu 1990. i siječnju 1991. kad je javnosti objavljena snimka na kojoj Martin Špegelj dogovara ilegalan uvoz oružja u Hrvatsku, i izravno govori o napadu na JNA i na članove obitelji pripadnika JNA. Kad je postalo jasno da se Hrvatska neće razoružati samo zato što je objavljena ta snimka, a da JNA neće samostalno intervenirati protiv nje bez odluke Predsjedništva SFRJ, koje se podijelilo po pitanju dozvole za intervenciju i stoga ju je praktički spriječilo radikalni Srbi u Krajini su se počeli okretati sami sebi, odnosno neformalnim i paravojnim formacijama. Hayball pokazuje da su prvi napadi na hrvatske policajce, kao što je onaj na Plitvicama 1991., izravna posljedica zaključka separatističkih Srba i njihovih ekstremističkih lidera, da više ne mogu očekivati pomoć od JNA, nego se moraju "okrenuti sebi". Od tada nadalje počinje se ostvarivati plan ekstremista - da se izazove rat. Istovremeno, kao što navodi Gagnon, i Hrvatska djeluje kao da joj je stalo da se stvori rat, a ne mir. Oslobađanje Željka Ražnatovića Arkana, koji je nakratko uhapšen u studenom rggo., kaže Gagnon, jedan je od pokazatelja prevladavanja ekstremističke struje unutar samog HDZ-a. Drugi primjer je ispaljivanje projektila na Borovo Selo u travnju 1991., za što Gagnon izravno tereti Gojka Šuška (Gagnon, 2004.: ISO).

Konzervativci unutar HDZ-a su radili na tome da potkapaju politiku koju je promovirala vodstvo HDZ-a, te su stoga u mnogočemu doprinijeli da se stvore i da stalno jačaju strahovi koje je SDS pokušao i sam stvoriti sa svoje umjerenjačku

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

]Bl

strane. Najčešća strategija lokalnih konzervativaca iz HDZ-a bila je da nametnu politike koje su ili suptilno ili otvoreno antisrpske: da Srbe otpuštaju s posla, da traže davanje izjave lojalnosti hrvatskoj državi, da slabo trenirane novoregrutirane policajce šalju u patrole po mjestima u kojima Srbi čine većinu, da zahtijevaju od srpskih policajaca da nose šahovnice, koje su bile stari hrvatski simbol ali koji je izrazito korišten od strane ustaša tokom Drugog svjetskog rata, a sad ga je HDZ vratio na njihove kape ... Radikali iz HDZ-a su istovremeno provocirati nasilje i sukobe, te su stoga išli naruku tvrdolinijašima iz SDS-a, koji su koristili tu HDZ-ovsku politiku da bi stvorili strah među srpskom populacijom u Dalmaciji, Lici, Baniji i Kordunu. (ibid.: 146·147). Gagnonov argument pokazuje da u tom ratu dakle nije samo jedna strana bila agresor, a druga žrtva, a to je temeljna ideja sadašnje mitske interpretacije Domovinskog rata. Obje su strane imale u svojim redovima i umjerenjake i ekstremiste. Ekstremisti su jedni druge pomagali jer su im ciljevi bili zajednički: podjela na naše i njihove, antagoniziranje i homogeniziranje jedne nacije nasuprot drugoj. I jedni i drugi su trebali rat, a da bi se rat dogodio nije potrebno da ga podržava većina stanovništva. Dovoljno je da nema nikoga tko bi mogao- autoritetom države -spriječiti nasilje. U situaciji u kojoj je jedna država (Jugoslavija) izgubila sposobnost, a djelomice i volju, da spriječi nasilje, a druga država (Hrvatska) nije još bila formirana, te ili nije mogla ili nije željela- jer joj je rat odgovarao- spriječiti nasilje, ono je postalo moguće, čak i kad su ga inicirale manjinske, ali naoružane i fanatiziranom voljom motivirane grupe.

Rat u Bosni i Hercegovini je, prema Gagnonu, nastao iz istog razloga i na vrlo sličan način. On podsjeća na pad popularnosti HDZ-a u Hrvatskoj, kao i na unutarnje frakcijske sukobe u HDZ-u, upravo između umjerenjaka i ekstremista, i upravo po pitanju Bosne i Hercegovine. Da bi Hrvatsku uvukla u rat za teritorije i u situaciji u kojoj se nije

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

očekivao opstanak Bosne i Hercegovine, te kako ne bi zaostala u trci za osvajanjem bosansko-hercegovačkog teritorija, radikalna frakcija u HDZ-u započela je rat s Bošnjacima. Znala je da je Franjo Tuđman bio izrazito skeptičan kad se radilo o mogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine, pa je vjerojatno time htjela dobiti i njegovu podršku. Zato su konstruirali prijetnju, i započeli "politiku nasilja" (ibid.: 158). Za tu politiku Gagnon izravno tereti HVO, koji je "započeo provocirati nasilje i konflikte, napadajući muslimanska sela i građane", već u drugoj polovici 1992., tj. nakon što su serijom unutarnjih "udara" s čelnih pozicija u HDZ-u u Bosni i Hercegovini uklonjeni umjereni lideri, npr. Stjepan Kljujić (ibid.: r6z). Gagnon smatra da je i ubojstvo Blaža Kraljevića bilo motivirano idejom da se pokaže da Hrvati i Bošnjaci ne mogu ratovati u istim jedinicama, kao što je bio slučaj u HOS-u, čiji je on bio zapovjednik. U ožujku 1993. došlo je do uskršnjeg napada na Bošnjake u Lašvanskoj dolini, a potom i do ratnog sukoba koji je imao za cilj ne samo osvajanje dijelova Bosne i Hercegovine, nego i enormno bogaćenje glavnih aktera tog poduhvata.

U stvari, Gagnon navodi da su se sve ekstremističke grupacije obogatile u privatizaciji koja se događala paralelno s ratom. Rat je bio, kaže Gagnon, jedini način da sakriju sasvim konkretne, materijalne interese koje su imali u odnosu na transformaciju vlasništva. Moja analiza u ovoj knjizi također pokazuje da je rat stvoren kako bi se postigli određeni ciljevi, iako ja ne svodim sve te ciljeve na bogaćenje i privatizaciju. Barem za neke sudionike- a pritom mislim za neke od glavnih sudionika, kao što je bio Franjo Tuđman- bogaćenje vjerojatno nije bilo glavni, nego usputni, cilj. On je mogao, da je htio, i bez rata ostvariti ove druge, sporedne ciljeve. Ali, ne i glavni, a njegov je glavni cilj bio etnopolitički i ideološki: nezavisnost Hrvatske, njen monoetnički karakter i njegova trajna autokratska pozicija u njoj. Imao je, u biti točnu, procjenu da nijedan od tih ciljeva nije moguće postići bez rata. Bit njegove odluke sadržana je u govoru koji je održao u Zagrebu nakon povratka sa sjednice Opće skupštine Ujedinjenih naroda, kad je

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

rekao da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije htjela, ali bi u tom slučaju morala odustati od suverenosti. A njegova politika etnototalitarizma stvorila je Hrvatsku u kojoj je preostalo manje od 40 posto manjinskog stanovništva u odnosu na udio manjina iz razdoblja socijalizma. Uz Gagnonovu knjigu o ratu u Hrvatskoj, ističemo i vrijednost knjige Franke Wilmer: The Social Construction ofMan, the State and War (2002.), čiji argument također po mnogočemu, korespondira sa zaključcima ove knjige. Više od Gagnona, Wilmerova se osvrće na psihologijske teorije kao i teorije međunarodnih odnosa, pa je i naslov knjige namjerno odabran tako da podsjeća na jednu od glavnih knjiga neorealističke teorije međunarodnih odnosa, Waltzovu čovjek, država i rat (1959., kod nas prevedena i objavljena 1998.). Wilmerova analizira rat u bivšoj Jugoslaviji, postavljajući pitanje- zašto se on dogodio onda kad se dogodio, i kako to da su mnogi prihvatili (iako, mnogi i nisu: ona navodi da je oko 700 tisuća mladih napustilo zemlju da ne bi sudjelovalo u tom ratu) narative političkih elita." Da bi odgovorila na ta pitanja, Wilmerova je intervjuirala mnogo ljudi, i dala im mogućnost da sami prezentiraju svoja sjećanja na predratno razdoblje i na sam rat. U tom

Wilmerova kaže: "Obični Jugoslaveni: Bosanci, Srbi i Hrvati, nisu htjeli ratovati. Rat je trebalo stvoriti. Ljudi su morali biti mobilizirani, bili oni voljni ili ne da idu u rat ... Mnogi su ljudi, posebno mladi, napustili Jugoslaviju kako bi izbjegli taj rat" (2002.: 163). Na istu činjenicu, kao i na snagu otpora ratu u Srbiji i Hrvatskoj, upozorava odlična knjiga Stefa Jansena: Antinacionalizam (2005.). Jansen pokazuje koliko je pogrešno tvrditi da je rat bio rezultat neke "etničke mržnje" među ljudima, ili- još gore- da je bio "neizbježan". Rat je bio nametnut i namjerno stvoren kako bi se ostvarili ciljevi nacionalističke elite. Mnogi- najbolji iz tih zemalja- odbili su sudjelovati u tom nametnutom ratu, pa su se trajno iselili iz Srbije i Hrvatske. Drugi su ostali i hrabro se odupirali elitama koje su stvarale strah i proizvod ile rat. Kao i Jansen, i Wilmerova upozorava na štetnost teze o "drevnoj etničkoj mržnji". Na to smo upozoravali prije i Gagnon u svojoj- ovdje citiranoj knjizi- i ja u svojoj (2003.). Ideja o "drevnoj etničkoj mržnji" kao uzroku rata je namjerno proizvedena kako bi se taj rat opravdao. Mržnja je nastala kao posljedica rata i ratnog huškanja -i to namjerno. Reći da je ona bila uzrok rata, to znači amnestirati one koji su je zapravo namjerno proizveli. 16

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

smislu, njezina je metoda slična onoj koju je Tone Bringa primijenila u knjizi o ratu u Bosni i Hercegovini (Bringa, 1995.), iako Wilmerova nije antropolog. Za Wilmerovu, "priče su važne", jer "ljudi razumiju sebe same, svoje identitete i kategorije u koje smještaju druge ljude unutar okvira vlastitih priča i narativa" (2002.: 15). I Wilmerova, kao i Gagnon, drži da su elite najodgovornije za nastanak rata, koji se dogodio zbog duboke neizvjesnosti koja se pojavila raspadom starog sistema, događaja koji nitko nije očekivao i koji je toliko uznemirio sve da su se ubrzo tražili jasni i nedvosmisleni odgovori. U potpunosti se slažem s tim zaključkom. Pozivajući se na psihoanalitičku teoriju o identitetu i konfliktu, Wilmerova kaže da se u situaciji traume, kao što je slom sistema, egzistencijalna nesigurnost i nestanak dotadašnjeg poretka vrijednosti, pojavila mogućnost manipulacija, slična onoj koja se dogodila u Njemačkoj tridesetih godina.'7 Radi se o svijetu s jednostavnim pitanjima i lakim odgovorima. To je svijet apsoluta. Svijet izvjesnosti, koliko god pogrešne i kratkovidne. To je svijet u kojem su stvari ili ovakve ili onakve - ne mogu biti i ovakve i onakve. Svijet u kojem postoji ispravno i neispravno, dobro i zlo, neprijatelj

Wilmerova uspoređuje pretvaranje građana u "počinitelje zločina" u slučaju i država bivše Jugoslavije, navodeći da su u oba slučaja političke elite igrale na kartu egzistencijalne neizvjesnosti, raspada dotadašnjeg sistema vrijednosti, kao i radikalno promijenjenih međunarodnih okolnosti, kako bi stvorile naraciju o povijesnoj nepravdi i jedinstvenoj prilici da se ona izmijeni -kroz opću mobilizaciju protiv neprijatelja. U oba slučaja radilo se o "stvaranju države". U oba slučaja, kaže Wilmerova, bili su involvirani mediji koji su koristili elitama kako bi stvorili "patologiju nasilja" i "emotivno ranjivo stanovništvo" usmjerili putem nacionalizma, etničkih predrasuda i mržnje prema drugome. (Wilmer, 2002.: 177). Wilmerova, inače, ne zagovara tezu da su svi jednako odgovorni za rat, ali smatra da postoji velika razlika između "svi su odgovorni" i "svi su jednako odgovorni", odnosno između "užasne stvari počinjene su na svim stranama" i "jednako užasne stvari počinjene su na svim stranama" (ibid.: 26). '7

nacističke Njemačke

ZAKLJUĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

i saveznik. Svijet poznatog, svijet muškog i ženskog i samo muškog i ženskog. Svijet u kojem postoji razlika i jasnoća (Wilmer, 2002.: 73). Raspad starog sustava dakle, a posebno način na koji se on dogodio, omogućio je veliku slobodu mitotvorstvu. Kako bi se stvorile nove države, bilo je potrebno stvoriti nove narative i uspostaviti novi pare· dak u kojem većine dominiraju, a manjine nestaju. Proces stvaranja države bio je usko povezan s bitkom za prevlast narativa. "Državotvorenje" je uvijek bio nasilan proces koji je u sebi sadržavao i izravnu i strukturalnu dominaciju, što je, isto· dobno, dovelo do bitke među grupama kako bi se postigla ili onemogućila kulturna hegemonija. Ne radi se samo o tome da se utvrdi, pa makar i koristeći nasilna sredstva, čiji jezik će biti službeni, čija verzija povijesti će predstavljati službenu povijest, i čiji će kulturni obrasci i identiteti tvoriti temelj za (mitologizirani) "nacionalni" identitet na kojem će se temeljiti legitimitet nacionalne države. Neki identitet postiže svoju dominaciju u procesu državotvorenja kroz uništavanje (asimiliranjem, marginaliziranjem) "ostalih" kultura, jezika, povijesti i identiteta (ibid.: 142). Uništavanje drugog, istiskivanje manjinskog jest dakle sastavni dio projekta stvaranja nove države. U tom okviru Wilmerova gleda i na stvaranje povijesnih naracija i mitova.

Historijski narativi ne sastoje se od istine, niti mogu ponuditi neko sveobuhvatno, potpuno znanje. Oni pokušavaju rasplesti različite istine koje se međusobno natječu, kako bi u skladu s ishodom borbe za moć i službenu interpretaciju - proizvele legitimirajući narativ (npr. američku povijest, francusku povijest, britansku povijest, irsku povijest, rusku povijest i tako dalje). U stvarnosti međutim one ne mogu

386

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

postići više nego da daju neki privremeni odgovor, koji je uvijek povezan sa strukturom moći koja određuje složene odnose (uključujući i odnos dominacije i subordinacije) između pojedinih aktera. Historijski narativi su neka vrsta spremišta u nikad dovršenom procesu interpretiranja kolektivnog iskustva. Karakteri i identiteti se konstruiraju kroz historijske interpretacije- međutim ni karakteri ni identiteti nisu tu zauvijek niti su fiksni (ibid.: 143).

Drugim riječima, bitka za moć nikada ne staje, a time niti pokušaji reinterpretacije prošlosti. Tek kad se uspostavi liberalno-demokratski poredak, moći ćemo prihvatiti istovremene interpretacije, odnosno pluralizam povijesti. Naša sposobnost suosjećanja s drugima, kao i sposobnost da mislimo kritički ovise o konstruiranju sebstva i svijeta na jedan daleko složeniji način nego što ga nudi dihotomno i binarno zaključivanje: od toga da naučimo tolerirati dvosmislenost i kontradikcije i da sebe naučimo brinuti za druge i ne činiti im zlo (ibid.: 73). To znači, da odustanemo od ideje i prakse stvaranja mita, tako popularnih i tako jednostavnih, historijski oprobanih i dosad vrlo uspješnih kad se radi o procesu stvaranja država. Stvaranje mnogih država bilo je proizvod rata, a sile nezadovoljne postojećim stanjem, zagovornice revizionizma, nisu smislile neke efikasnije, kraće i za njih (ali ne i za narod) relativno bezbolne načine da ostvare svoje ciljeve. Racionalno je- kaže Wilmerova- da su politički vođe koji su htjeli postati državatvorci ili zavladati što većim teritorijem, posegnuti za ratom. Ali, da bi u njega mogli uključiti što više građana, morali su ih uvjeriti da je to jedino rješenje: da su njihovi životi ugroženi ako ne uzmu oružje u ruke. Stvaranje ratne psihoze, straha i prijetnji bili su izraz racionalnog izbora političkih lidera koji su isprovocirali rat. A autoritarni

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

karakter vlasti bio je tu da ponudi jasne i jednostavne odgovore. Rat i autoritarnost bili su stoga instrumenti ostaj anja na vlasti. Ali, slavljenje rata u suvremenoj Hrvatskoj, kao što sam pokazao u ovoj knjizi, također ima svoju svrhu i korisno je političkim liderima, braniteljima i drugim mitotvorcima - jer ih održava na vlasti i jamči "stabilnost poretka". Ako se nastavi s naracijom kakvu smo imali u zadnjih zs godina, proći će mnogo vremena da iz autoritarnog poretka prošlosti zakoračimo u liberalni poredak koji Wilmerova smatra preduvjetom stvarne stabilnosti i demokracije. Naime činjenica da je jedan tip autoritarnog poretka propao, ne znači da je nestao svaki tip autoritarnog poretka (ibid.: 129)." U slučaju tranzicije iz Jugoslavije u Hrvatsku, jedan je autoritarni poredak zamijenio drugi- barem u inicijalnoj fazi u kojoj je socijalizam zamijenjen autoritarnim nacionalizmom i ratom.

'' Wilmerova je, pritom, realistična. Ona smatra da je liberalni poredak ključ za postizanje stabilnosti i mira, jer omogućava paralelno postojanje narativa o prošlosti, istovremeno navikavajući ljude da su moguće različite interpretacije istih događaja iz prošlosti. Time ih i podučava o vrijednostima suosjećanja s drugima, a posebno s onima čiji su narativi manjinski. Međutim istovremeno se i pita: "Zašto pretpostavljamo da demokracija također nije opterećena idejom da 'povijest pišu pobjednici'... Zašto smatramo da u liberalno-demokratskom društvu neće biti ili da nije vjerojatno da će biti političkog prisvajanja povijesti, makar i u nekom benignijem, blažem imanje opasnom obliku?" (Wilmer, 2002.: 129). Doista, to pitanje ostaje otvorenim. Smatram međutim da je u liberalno-demokratskom poretku takvo prisvajanje moguće slobodno kritički evaluirati i da je snaga nametanja službenog diskursa daleko manja jer se država, u pravilu (iako ne u potpunosti) "izvlači" iz diskusija na te teme, ostavljajući polje "praznim"- ako ne apsolutno, a onda u daleko većoj mjeri nego u autoritarnim i totalitarnim porecima. Ali, pitanje je na mjestu: i sam sam identificirao ograničenja koja su relativno demokratske države Zapadne Europe (a naročito zemlje koje su izgubile Drugi svjetski rat, kao što su Njemačka i Italija) imale sve do kraja Hladnog rata. Neka pitanja i u njima ostaju tabuizirana, ali- na drugoj strani- malo ih je totemiziranih.

]88

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Na to upozorava i Dragutin Lalović, u svojoj knjizi Države na kušnji, odnosno u nizu članaka od kojih su mnogi objavljeni u toj knjizi. Ta je analiza relevantna i za ovu knjigu zato što se dotiče pojmova kao što su totalitarizam,pluralizam i demokracija, kojima sam se i ja ovdje bavio. Lalović period od 1990. do 2000. godine naziva Drugom Republikom, priznajući- što drugi ne čine, pa ni u opoziciji, s kojom Lalović polemizira već samim korištenjem tih pojmova- da je Prva republika bila ona formirana r945. kao Narodna, a koja je poslije (r963.) preimenovana u Socijalističku Republiku Hrvatsku. Već tim pojmom, Lalović negira jedan od temeljnih elemenata mitova o Domovinskom ratu, a to je mit o stvaranju Hrvatske tek 1990., ili r991., ili 1992. godine. Stvorena je druga republika- i to možda- a ne i sama republika kao takva. Štoviše, usporedbom dviju republika u njihovom momentu dodira (na prijelazu iz osamdesetih pa do prve polovice devedesetih godina), Lalović zaključuje da je odlazeća SR Hrvatska u svojim zadnjim godinama bila "demokratski izglednija" zemlja (Lalović: 2008.:r47). Uspoređujemo li Prvu hrvatsku republiku s Drugom, pogotovo ako demokratski karakter Prve republike prosuđujemo prema njezinim posljednjim godinama (s vrhuncem u Markovićevu razdoblju, dakle do travnja 1990.), a demokratski karakter Druge republike prema njezinim prvim godinama (1990.-1995.), u razdoblju rascjepa i rata, čini se da je prvo razdoblje bilo demokratski izglednije. Drukčije rečeno, izgleda nedvojbeno kako je dolazak HDZ-a na vlast prije bio prekid s dotadašnjim demokratskim promjenama negoli njihov dosljedan nastavak. I gle čuda, kao da je stupanj slobode

bio veći u formalno totalitarnom sustavu (jednostranački

sustav, ne kompetitivni izbori) negoli u formalno demokratskome (višestranačje, kompetitivni ili barem semikompetitivni izbori). Kao da je zapravo riječ o obrnutom procesu: padu iz demokratskog stanja (stanja s prevladavajućim demokratskim tendencijama) u totalitarno stanje (stanje s prevladavajućim desnototalitarnim tendencijama).

ZAKLJUĆAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

Lalović, slično Gagnonu, ipak drži da trend nije jednoznačno negativan, jer unutar samog HDZ-a, a posebno unutar hrvatskog društva, paralelno s totalitarnim tendencijama postoje- i to ne slabe- snage koje se doista zalažu za stvaranje pravne, a ne samo nove, partijne države. 44 HDZ je učinio", kaže Lalović, "sve što je mogao da postane državnom partijom, a da državu preinači u partijnu državu, ali u tome nije uspio" (ibid.: 151). Nije uspio do 1995., a poslije, kaže on, nije više imao šanse. Do kraja r999. hrvatska je država i dalje ostala autoritarna država, "ali su u njoj totalitarne značajke stalno bile izrazitije i jače od demokratskih značajki" (ibid.: r52). To ilustrira upravo na primjeru Bosne i Hercegovine, smatrajući da se o Bosni treba razmišljati i pisati "jer je upravo Bosna ključ za razumijevanje i rješavanje suverenosti hrvatske države (a ne hrvatske nacije). Oblikovanje BiH kao države, paralelno s oblikovanjem hrvatske države, stoga dokida HDZ kao naddržavnu političku formaciju, posljednju takve vrste u našoj političkoj povijesti" (ibid.: r57).

Prema tome, ustaštvo je bilo element koji je služio instrumentalizaciji HDZ-ova i Tuđmanova političkog projekta, dijelom mobilizaciji protiv Zla, dijelom mobilizaciji Zlom. Kad ga primjerice Manolić kritizira (tobože kritizirajući Šuška) zbog pogubne politike u Bosni, Tuđman sasvim otvoreno kaže: kritika je neumjesna, to je bila jedina moguća politika. Nismo mogli obraniti cijelu Bosnu, obranili smo najviše što smo mogli: da nismo vodili takvu politiku, "cijela bi nam Hercegovina otišla u HOS". Prevedeno- da ondje nismo vodili ustašku politiku, pregazili bi nas ustaše. Da se takvom politikom održao na vlasti, znano je, ali su poznati i katastrofalni rezultati takve zaštite Hrvata u BiH (ibid.: 157). Ali, tu je politiku Tuđman provodio i u Hrvatskoj, u kojoj je eliminirao ekstremno desne i radikalne stranke, time što je provodio ekstremno desnu politiku. Ta formula se, zapravo, nastavila do danas. Politika etnototalitarizma, o kojoj sam pisao u ovoj knjizi, predstavlja se kao jedina moguća, jer bi se - kad bi se Srbima dopustio povratak - HDZ

390

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

morao ukloniti radikalno desnim strankama. Mit o Domovinskom ratu je "jedino moguć" jer- kad bi ga se otvoreno dovelo u pitanje- na vlast bi došli ekstremisti, oni isti koji tvrde da su oni (a ne nikakav ZAVNOH, pa ni Stjepan Mesić i josip Manolić, možda čak ni sam Tuđman) stvorili Hrvatsku, te da stoga imaju i pravo o njoj u potpunosti suvereno odlučivati, s pozicije nevidljivog pokretača i suverenog Stvoritelja. Za strah od ekstremizacije, tvrde i Gagnon i Lalović, nema utemeljenja u javnom mnijenju, nego se javno mnijenje ekstremizira takvom politikom države, koja tolerira, a onda i promovira, mitove i ekstremizam. I Lalović zaključuje da je "takvim ideologijskim projektom HDZ gotovo onemogućio

konstituiranje Hrvatske kao suverene (pravne) države,

kao demokratske zajednice" (ibid., 1z8). U mojoj verziji tog zaključka, ne radi se toliko o HDZ-u, koliko o onim braniteljskim organizacijama

i pojedincima koji tvrde da imaju izvandemokratski legitimitet, i da država pripada njima, po pravu čina rođenja kao njihova djeteta. Suverena država je nemoguća ako je ičije dijete: ona mora odrasti da bi postala suverena, i mora se ponašati kao "osoba bez tutora". Lalović detektira i elemente totalitarizma u hrvatskom političkom poretku i društvu, iako ne govori o etnototalitarizmu, koji je pojam prvi put predstavljen u ovoj knjizi. Kao i Gagnon, i on vidi da je u Hrvatskoj oblikovana "neka vrst feudalno-staleškog poretka, čije se značajke mogu uočiti u zloćudnom amalgamu političke moći i ekonomijskog gospodstva, militarizaciji socijalnog polja i mitologizaciji 'ideologijskog sektora', statičnom gospodarstvu ('stabilna kuna') umjesto dinamične tržišne privrede, bespravlju Behemota umjesto vladavine prava" (ibid., 143-) Izlaz iz toga stanja jest u uspostavi liberalno-demokratskog poretka. Rekao bih- u povratku na početak, na ono obećanje koje je bilo dano 1989. svima u nekadašnjoj Istočnoj Europi, ali nije ostvareno ni posvuda u toj nekadašnjoj Istočnoj Europi, a kamoli ovdje, u Hrvatskoj. Izlaz iz etnototalitarizma je u poticanju liberalnog društva, u rušenju mitova, oslobođenju javnog prostora, osiguranju autonomije privatnog

ZAKLJUČAK: TEORIJSKA RAZMATRANJA

391

prostora, i u korištenju slobode. Izlaz možda nije u povratku na 1989., jer te 1989. kod nas nije ni bilo. Ali jest u stalnom inzistiranju na vrijednosti slobode, i to slobode za sve. I 25 godina nakon navodnog oslobođenja od totalitarizma, te 22 godine od navodnog oslobođenja od rata, mi i dalje osjećamo da nemamo dovoljno slobode. Slobode nikad nema dovoljno. Ali, pitanje je možemo li što učiniti da bismo se oslobodili od mitova, od zabrana i nasilnog zaborava, od rituala koji su utemeljeni na lažima i konstruktima, od pokušaja da se naša slobodna misao ograniči zbog navodno državnog interesa, koji zapravo nije državni, nego je interes sasvim određenih društvenih grupa koje su otele i zaposjele državu, isključujući iz nje mnoge, sve koji se usude proturječiti.

U toj se situaciji nalazimo sada, kad osjećamo da nam mitovi oduzimaju slobodu. Odgovor, naravno, može biti u pasivnosti, pristajanju na mit, ritualnom prihvaćanju zbog konformizma, straha ili nezainteresiranosti. Ali, sloboda ne dolazi sama i ničim nije jamčena. Ona je moguća samo ako uklonimo prepreke koje nam predstavnici onih koji vladaju i tumači njihove istine namjerno postavljaju da bi nas zauvijek kontrolirali i držali u okovima.

Literatura Abazović,

Dino. 2012. Bosanskohercegovački muslimani izmedu sekularizacije i đese­

kularizacije. Zagreb i Sarajevo: Synopsis. Adamson, Kevin i Dejan Jović. 2004. "The Macedonian-Albanian Political Frontier: the re-Articulation of Post-Yugoslav Political Identities" u Nations and Natio-

nalism, ro (3): 293-311. Arendt, Hannah. 1949./Zors. Izvori totalitarizma. Zagreb: Disput.

Arendt, Hannah. 2002. Eichmann u Jeruzalemu. Zagreb: Politička kultura. Axelrod, Alan. zooz. Benito Mussolini. Indianapolis: Alpha. Baletić, Milovan. 1990. Ljudi iz I97I-: prekinuta šutnja. Zagreb: Vjesnik. Ballinger, Parnella. 2003. History in Exile: Memory and Identity at the Borders ofthe Balkans. Princeton: Princeton University Press. Banac, Ivo. 1988. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Zagreb: Globus. Banac, Ivo. 2001. Raspad Jugoslavije. Zagreb: Durieux. Banjeglav, Tamara. 2015. "Negotiated Memory. (Re)MemberingVictims and (De) Constructing Narratives of the 'Homeland War' in Post-War Croatia". Neobjavljena doktorska disertacija. Graz: University of Graz. Barry, Brian. 2006. Kultura i jednakost. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Basta, Karlo. 2015. "Bosna (ni)je poput Jugoslavije: struktura frustracija i dinamika samoodređenja u multinacionalnim državama" u Politička misao, 52 (r): 164-190. Basta, Milan. 1976. Rat je završen sedam dana kasnije. Zagreb: Globus. Beatty, John. 2001. "Hannah Arendt and Karl Poppper: Darwinism, Historical Determinsm and Totalitarianism", str. 62-77, u: Rama S. Singh i dr. (ur.): Thinking About Evolution: Historical, Philosophical and Political Perspectives. Cambridge: Cambridge University Press. Ben-Ghiat, Ruth. 2001. Fascist Modernities: Italy, 1922-1945. Berkeley, Los Angeles i London: University of California Press.

394

LITERATURA

Berezin, Mabel. 1997. Making the Fascist Self: The Political Culture ofinterwar Italy. Ithaca i London: Cornell University Press. Beskromni, I. 1946. Priče iz Domovinskog rata. Zagreb: Glas rada. Billig, Michael (Majki Bilig). 2009. Banalni nacionalizam. Beograd: Biblioteka XX

vek. Blanuša, Nebojša. 2017. "Trauma and Taboo: Forbidden Political Questions in Croatia" u Politička misao, 54 (r): 170-I96. Boduszyilski, Mieczyslaw i Victor Peskin. 2003. "International Justice and Domestic Politics: Post-Tudjman Croatia and the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia" u Europe-Asia Studies, 55 (7): III7-1142.

Boduszyilski, Mieczyslav. zoro. The Regime Change in Yugoslav Successor States: Divergent Path s towards a New Europe. Baltimore: The Johns Hopkins University Press. mentalne zamke staljinizma. Zagreb: August Cesarec. Bougarel, Xavier. 2004- Bosna- anatomija rata. Beograd: Fabrika knjiga. Bringa, Tone. 1995. Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village. Princeton: Princeton University Press. Ciddi, Sinan. 2010. Kemalism in Turkish Politics: The Republican People's Party, Secularism and Nationalism. London: Routledge. Cipek, Tihomir. 2012. "Funkcija političkog mita. O koristi mitskog za demokraciju" u Anali Hrvatskogpolitološkogdruštva, 9 (I): 7-19. Cipek, Tihomir. 2017. "The Spectre ofCommunism is Haunting Croatia: The Croatian Right's Image of the Enemy" u Politička misao, 54 (r): 150-169. Connerton, Paul. 2010. How Societies Remeber. Cambridge: Cambridge University Press. Cvek, Sven i dr. 2015. "Jugoslavensko radništvo u tranziciji: Borovo 1989." u Politička misao, 52 (2): 7-34. Čermik, Petr. 2016. "Reintegration of Local Communities Divied by Ethnic Conflict: Ethnically Mixed Municipalities in the Western Balkans" u Politička misao, 53 (4): 191-229. Čolović, Nina i Tamara Opačić. 2017. Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama. Zagreb: SNV. De Zayas, Alfred. 2007. "The Istanbul Pogrom of6-7 September 1955 in the Light oflnternational Law" u Genocide Studies and Prevention, 2 (2): 137-154. Dedijer, Vladimir. 1981. Dnevnik 194I-I945: I-III, Rijeka: Liburnija. Dragović-Soso, Jasna. 2002. Saviours ofthe Nation, London: Hurst. Dujzings, Ger. 2001. Religion and the Politics of Identity in Kosovo. London: Hurst and Comp. Đilas, Aleksa. 1993. Razgovori za Jugoslaviju. Beograd: Prometej. Đokić, Dejan. 2010. Nedostižni kompromis: srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji. Beograd: Fabrika knjiga. Bogdanović, Bogdan. 1988. Mrtvouzice:

UTERATURA

395

Đuretić, Veselin. 1985. Saveznici i jugoslovenska

ratna drama. Beograd: Balkanološki institut SANU. Džankić, Jelena. 2015. "Biti Crnogorac l Crnogorka- rekonstrukcija značenja" u Politička misao, 52 (3): 130-160. Filandra, Šaćir. 2012. Bošnjaci nakon socijalizma: o bošnjačkom identitetu u postjugoslavenskom dobu.. Sarajevo: Synopsis i Bošnjačka zajednica kulture Preporod. Fiš, Jerg (JOrg Fish). 2013. Pravo naroda na samoopredelenje: obuzdavanje jedne iluzije. Beograd: Albatros. Fromm, Erich. 1984. Bekstvo od slobode. Zagreb i Beograd: Naprijed, Nolit i August Cesarec. Gagnon, V. P. Jr. (Valere Philip). 2004. The Myth ofEthnic War: Serbia and Croatia in the rggos. Ithaca, New York: Cornell University Press. Gaura Hodak, Orhidea. 2014. Tuđman i Perković. Zagreb: Profil. Girardet, Raoul (Raul Žirarde). 1986/2ooo. Politički mitovi i mitologije. Beograd: Biblioteka XX vek. Goldstein, Slavko. 2007. 1941.:godina koja se vraća. Zagreb: Novi Liber. Goldstein, Slavko i Ivo Goldstein. 20r5. Tito. Zagreb: Profil. Gordy, Eric. 1999. The Culture ofPower in Serbia. University Park (Pennsylvania): Penn State University Press. Grdešić, Ivani dr. (Mirjana Kasapović, Ivan šiberiNenadZakošek). 1991. Hrvatska u izborima 'go. Zagreb. Naprijed. Havel, Vaclav. 1978. "The Power of the Powerless", u Vaclav Havel. 199I. Open Letters: Selected Prose 1966-1990. London i Boston: Faber and Faber, 125-214. Hayball, Harry. 2015. Serbia and the Serbian Rebellion in Croatia. Neobjavljena doktorska disertacija, London: Goldsmiths, University of London. Hill, Christopher. 2003. "What Is to Be Done? Foreign Policy as a Site for Political Action" u International Affairs, 79 (2): 233-255. Hribar, Tine. 1987. "Slovenska državnost" u Nova revija, 57: 3-29. Ivančić, Viktor. 2015. Sviranje srednjem kursu: o bijedi hrvatske socijaldemokracije. Beograd: Fabrika knjiga. Jansen, Stef. 2005. Antinacionalizam. Beograd: Biblioteka XX vek. Jović, Borisav. 1995. Poslednji dani SFRJ: izvodi iz dnevnika. Beograd: Politika. Jović, Dejan. 2002. "Strah od postajanja manjinom i sukob u prethodnoj Jugoslaviji" u Reč, 65/II: 113-130 Jović, Dejan. 2003. Jugoslavija: država koja je odumrla: kriza, uspon i pad Brionske Jugoslavije. Prometej: Zagreb. Jović, Dejan. 2003. a. "Za novu definiciju naroda"u Ljetopis SKD Prosvjeta. 8 (2003): 445-455· Jović,

Dejan. 2004. "Official Memories" in Post-Authoritarianism: an Analytical Framework" u Journal ofBalkan and Near Eastern Studies, 6 (2):97-108. Jović, Dejan. 2007. "Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji" u Reč, 75/21: 61-98. Jović, Dejan. 2008. "Slovenian-Croatian Confederation Proposal in 1991: A Tactical

LITERATURA

Move or an Ultimate Solution?", u Lenard Cohen i Jasna Dragović-Sasa (ur.):

State Collapse in South-Eastern Europe: New Perspectives on Yugoslavia's Disintegration. West Lafayette: Purdue University Press, str. 249-280. Jović,

Dejan. 2010. "Problems of Early Post-Communist Transition Theory: From Transition from to Transition to" u Politička misao, 47 (5): 44-68. Jović, Dejan. 2011. "Popis stanovništva: bitka za etnički status u postjugoslavenskim državama" u Političke analize, 2 (5): 36-45. Jović, Dejan. 2011. a. "Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Europskoj uniji" u Politička misao, 48 (2): 7-36. Jović, Dejan. 2011. b. "TurningNationalists into EUSupporters: the Case ofCroatia". u: Jacques Rupnik (ur.): The Western Balkans and the EU: 'The Hour of Europe'. Chaillot Papers 126: Paris: European Union Institute for Security Studies, 33-45Dejan. 2012. "Euroravnodušna Hrvatska" u Političke analize, 9 (2012.): 63-Gs. Jović, Dejan. 2012. a. "Hrvatski referendum o članstvu u EU i njegove posljedice za Smanjeni Zapadni Balkan" u Anali HPD, 9 (2012.): 163-182. Jović, Dejan. 2013. "Identitet Bošnjaka l Muslimana" u Politička misao. so (4): 132-159· Jović, Dejan. 2015. "Lenjinistički i staljinistički izvori Tuđmanove politike samoodređenja i odcjepljenja" u Politička misao, 52 (1): 15-47. Jović, Dejan. 2016. "Bosna i Hercegovina i međunarodni sistem u kontekstu 20-godišnjice Dejtonskog sporazuma", u: Dragan Živojinović, Stevan Nedeljković i Milan Krstić (ur.): Dvadeset godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma - trajni mirili trajni izazovi?, Beograd, FPN: 33-52. Kalanj, Rade. 2008. Modernizacija i identitet. Zagreb: Politička kultura. Kallis, Aristotle A. 2003. The Fascism Reader. London i New York: Routledge. Kaseze, Antonio (Antonio Cassese). 2011. Samoodređenje naroda. Beograd: Službeni glasnik. Jović,

Katunarić, Vjeran. 2013. Rajska zajednica i društveni pakao- sociološka razmatranja.

Zagreb: Disput, Biblioteka Luča. Kočović, Vladimir. 1990. Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Sarajevo:

Svjetlost. Kordić, Snježana. 2010. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux. Kostovicova, Denisa. 2000. "Kosovo's Parallel Society: the Successes and Failures ofNonviolence", 142-148, u: William Joseph Buckley (ur): Kosovo: Contending Voices oj Balkan Interventions. Grand Rapids (Michigan): Wm. B. Eerdmans Publishing Co. K0lsto, P:H (ur.). 2005. Myths and Boundaries in South-Eastern Europe. London: Hurst and Company. K6sebalaban, Hasan. 2011. Turkish Foreign Policy: Islam, Nationalism and Globalisation. New York: Palgrave Macmillan US.

UTERATURA

397

Kuljić, Todor. 2007. "Was Tito the Last Habsburg? Reflections on Tito's Role in the

History of the Balkans" u Balkanistica, 20/2007: Ss-roa. Todor. 2011. Sećanje na titoizam: izmedu diktata i otpora. Beograd: čigoja štampa. Kuljić, Todor. 2014. Tanatopolitika: sociološkoistorijska analiza političke upotrebe smrti. Beograd: Čigoja štampa. Kymlicka, Will. 2003. Multikulturalno građanstvo. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Lalović, Dragutin. 2008. Države na kušnji. Zagreb: Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Disput. Lalović, Dragutin. 201s. "Fašistička lijepa država. Mussolinijev izum revolucionarne desnice", u: Tomislav Badovina i Dragutin Lalović (ur.): Neofašizamkorijeni, oblici, sadržaji. Zagreb: Društvo "Povijest izvan mitova", 17-48. Lefort, Claude. 2011. "Pojam totalitarizma" u Politička misao 48 (3): 210-229. Lešaja, Ante. 2012. Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih. Zagreb: Profil Linz, Juan i Alfred Stepan. 1996. Problems ofDemocratic Transition and Consolidation: Southern Europe, South America and Post-Communist Europe. Baltimore: Johns Hopkins University Press. Lipovec Čebron, Uršula. 2011. "Neslovenci, 'tujci', 'žrtve', ali kako vidimo izbrisane prebivalce Slovenije" u Glasnik Slovenskega etnološkega društva, SI: 33-43. Lučić, Ivica. 2008. "Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja" u časopis za suvremenu povijest, 40 (1): 107-140. Lukšič, Igor. 1994. Liberalizem versus korporativizem. Ljubljana: Znanstveno in Kuljić,

publicistično središče.

Luša, Đana i Petra Mijić. 2012. "Vanjska politika malih država- normativna moć kao faktor utjecaja u međunarodnim odnosima" u Političke perspektive 2 (3): 39-65. Malešević, Siniša. 2009. Sociologija etniciteta. Beograd: Fabrika knjiga. Mamula, Branko. 2014. Slučaj Jugoslavija. Podgorica: Dan Graf Mann, Michael. 2004. The Dark Side of Democracy: Explaining Ethnic Cleansing. Cambridge: Cambridge University Press. Manolić, Josip. 2015. Politika i domovina. Zagreb: Golden Marketing, Tehnička knjiga. Markovina, Dragan. 2015. Povijest poraženih. Zagreb: Jesenski i Turk. Matvejević, Predrag. 1984. Jugoslavenstvo danas. Beograd: BIGZ. Mazower, Mark. 2004. Mračni kontinent. Zagreb: Prometej. Miller, Nick. 2008. The Nonconformists: Culture, Politics and Nationalism in a Serbian Intellectual Circle, 1944-1991. Budimpešta: CEU Press. Mirić, Jovan. 2002. Zločin i kazna: politološko-pravni ogledi o ratu, zločinu, krivnji i oprostu. Zagreb: Prosvjeta. Mirić, Jovan. 2017. (u tisku). Sve se mijenja, kriza ostaje. Zagreb: SNV i Plejada. Morrison, Kenneth. 2009. Montenegro: A Modern History. London: I. B. Tauris. Moxnes, Paul. 2ors. šta je strah. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu.

LITERATURA

MUller, }an·Werner (ur.). 2002. Memory and Po wer in Post-War Europe: Studies in the Presenceofthe Past. Cambridge: Cambridge University Press. Naumović, Slobodan. 2009. Upotreba tradicije. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju i IF Filip Višnjić. Nikolić, Kosta. 2015. Mit o partizanskom jugoslovenswu. Beograd: Zavod za udžbenike. Nikolić, Kosta i Vladimir Petrović. 2012. Od mira do rata: dokumenta Predsedništva SFRJ (I-II). Beograd: Institut za savremenu istoriju. Nojman, Iver B. (Neumann, Iver B.). zon. Upotrebe drugog: "Istok" u formiranju europskog identiteta. Beograd: Službeni glasnik i Beogradski centar za bezbednosnu politiku. O'Donnell, Guillerma i Philippe Schmitter. 1986. TransitionsfromAuthoritarian Rule: Tentative Conclusions about Uncertain Democracies. Baltimore: The Johns Hopkins University Press. Obradović, Marija. 1996. "Vladajuća stranka: ideologija i tehnologija dominacije", u: Nebojša Popov (ur.): Srpska strana rata. Beograd: Republika. Ognjenović, Gorana i }asna }ozelić (ur.). 2016. Titoism, Self-Determination, Nationalism, Cultural Memory. Basingstoke: Palgrave Macmillan. Paić, žarko. 2015. Totalitarizam?. Zagreb: Meandarmedija. Parla, Taha i Davison, Andrew. 2004. Corporatist Ideology in Kemalist Turkey: Progress or Order? New York: Syracuse University Press. Pavković, Aleksandar. 1998. "From Yugoslavism to Serbism. The Serb National Idea 1986-1998" u Nations and Nationalism, 4: sn-szs. Pavlaković, Vjeran. 2016. "Simboli i kultura sjećanja u Republici Srpskoj Krajini" u Politička misao, 53 (3): 26·49. Pavlović, Stevan. 2009. Hitlerov novi antiporedak: Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Beograd: Clio. Pickering, Paula M. i Mark Baskin. zoo8. "What Is To Be Done? Succession From the League ofCommunists of Croatia" u Communist and Post-Communist Studies, 41 (4): 521-540. Pirjevec, }ože. zon. Tito in tovariši. Ljubljana: Cankarjeva založba. Podunavac, Milan i dr. 2008. Politika i strah. Zagreb: Politička kultura. Poulton, Hugh. 2000. Who Are the Macedonians?. Bloomington: Indiana University Press. Pula, Besnik. 2004. "The Emergence of the Kosovo 'Parallel State', 1988-1992." u Nationalities Papers, 32: 797-826. Ramet, Pedro. 1985. Yugoslavia in the 198os. Boulder (Colorado): Westview Press. Roberts, Elizabeth. 2007. Realm oj the Black Mountain. A History oj Montenegro. London: Hurst. Roth, Brad. 2015. "Ne-konsensualna disolucija država u međunarodnom pravu: inovacija Badinterove komisije u retrospektivi" u Politička misao sz (1): 48·]8.

UTERATURA

399

Rusinow, Dennison. 1978. The Yugoslav Experiment, 1948-1974· Los Angeles: University of California P1ess. Sarač- Rujanac, Dženita. 2012. Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine. Sarajevo: Institut za istoriju. Smooha, Sammy. zoos. "The Model of Ethnic Democracy", u: Sammy Smooha i Pritt Jarve (ur.): The Fate of Ethnic Democracy in Post-Communist Europe. Budimpešta: Open Society Institute, 13-60. šarinić, Hrvoje. 1999. Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993-95 (98). Zagreb: Globus.

Šelo Šabić, Senada. 2003. "'Die Stunde Null'pedesetgodina kasnije" u Reč, 72 (18): 75·90. Škiljan, Filip. 2014. "Identitet Srba u Hrvatskoj" u Politička misao, SI (z): 111-134· Škrbić Alempijević, Nevena i Kirsti Mathiesen Hjemdahl (ur.) zoo6. O Titu kao mitu: proslava Dana mladosti u Kumrovcu. Zagreb: Srednja Europa. Štiks, Igor. 2010. "Uključeni, isključeni, pozvani: politike državljanstva u postsocijalističkoj Europi i Hrvatskoj" u Politička misao, 47 (1). 77·100. Talmon, J. L. 1952/1970. The Origins ofTotalitarian Democracy. New York: W. W. Norton and Comp. Tenca Montini, Federico. 2016. "Politika sjećanja za postideološka vremena" u Politička misao, 53 (3): 7-25. Thierney, Stephen. 2015. "Je li Pandorina kutija konačno otvorena? Kosovo i neobična sudbina teze o dekolonizaciji u međunarodnom pravu samoodređenja" u Politička misao, sz (1): 79-110. Timotijević, Miloš. zors. Zvonko Vučković: Ratna biografija (194I-I944). Beograd: Službeni glasnik. Toš, Niko (ur.) 1989. Slovensko javno mnenje rgBB-1989. Ljubljana: Delavska Enotnost. Tuđman, Franjo. 1969. Velike ideje i mali narodi: rasprave i ogledi. Zagreb: Matica hrvatska. Tuđman, Franjo. 1995. Zna se. Zagreb: HDZ. Uzelac, Slobodan. 1996. "Suvremene tendencije u promjenama nacionalnog, vjerskog i osobnog identiteta u Republici Hrvatskoj" u Ljetopis SKD Prosvjeta, 1 (1996): 300-308. Verdery, Catherine. 1999· Political Lives oj Dead Bodies: Reburial and Post-Socialist Change. New York: Columbia University Press. Veselinović, Velimir. 2014. "Obnavljanje i djelovanje Hrvatske stranke prava, 1990-1992" u Politička misao, 51 (z): SS-87. Veselinović, Velimir. zor6. "Franjo Tuđman i pravaši" u Politička misao 53 (I): 71·102. Višnjić, Čedomir. 1997. Kordunaški proces: fragment iz historije nestajanja. Zagreb: SKD Prosvjeta.

LITERATURA

400

Višnjić, čedomir.

zoo3. Partizansko ljetovanje: Hrvatska i Srbi I94s-rgso. Zagreb:

SKD Prosvjeta. Vukelić, Anton i Darja Maslić-Seršić. 2012. "Vojislav Trifunović ili Tomislav Lučić:

tko će se lakše zaposliti u Zagrebu? Testiranje diskriminacije po nacionalnoj i dobnoj osnovi metodom prirodnog eksperimenta" u Revija za sociologiju, 42 (I): 31-59·

Zambelli, Nataša. 2010. "Između Balkana i Zapada: problem hrvatskog identiteta nakon Tuđmana i diskurzivna rekonstrukcija regije" u Politička misao 47 (I):

ss-76. Zgurić,

Borna. 2015. "Stranke radikalne desnice: mađarski Jobbik i nizozemska Slobodarska stranka" u Politička misao, 51 (4): go-II J. Zorn, Jelka. 2004. "Politika isključivanja u stvaranju slovenske države. Slučaj izbrisanih" u Revija za sociologiju, 35: 61-72. Žerjavić, Vladimir. 1989. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. Zagreb: Jugoslavensko viktimološko društvo. žunec, Ozren i dr. 2013. Oficir i časnik. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Županov, Josip. 1995. Poslije potopa. Zagreb: Globus. Wachtel, Andrew. 1998. Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia. Stanford: Stanford University Press. Walker, Christopher. 2016. "The Authoritarian Threat: The Hijacking of'Soft Power"' u Journal ofDemocracy, 27 (1): 49-63. West, Richard. 1994- Tito and the Rise and Fall ofYugoslavia. London: Sinclair-Stevenson. Wilmer, Franke. 2002. The Social Construction ofMan, the State and the War: Identity, Conflict and Violence in the Former Yugoslavia. New York i London: Routledge.

Kazalo imena A Abazović,

Dino 68 Fikret 68 Arendt, Hannah 303, 310, 352 Artuković, Andrija 146 AtatUrk, Mustafa Kemal 288 Abdić,

B Babić, Jasna 99, 102 Babić, Milan 379 Badinter, Robert 159, 215, 220-221, 223,355 Baker, James 182 Baldasar, Ivo 242-243 Baltić, Milutin 97

Banac, Ivo no, 302 Banjeglav, Tamara 201 Barry, Brian 273 Bašić, Ivica 191

Baskin, Mark 240 Basta, Milan 152 Berlusconi, Silvio 141 Bićanić, Mira 239 Billig, Michael 310, 313 Boduszyilski, Mieczyslaw 121, 127, 201

Boljkovac, Josip 17, 178

Brass, Paul 367 Bringa, Tone 76, 93, 384 Bush, George H. W. 167

e Cipek, Tihomir 195, 357 Connerton, Paul 92, 120 Cvetković, Dragiša 230 ć ćosić, Dobrica 28, ćuruvija, Slavko

so-sr

210

D Dabčević-Kučar,

Savka 101 Ivica 337 Domazet-Lošo, Davor 232-233 Doyle, Michael I]O Dragosavac, Dušan 97 Dragović-Soso, Jasna so Drašković, Vuk 53, 209-210 Drobnjak, Vladimir 167 Duijzings, Ger 76 Dačić,

Đ

Đapić,

Ante 306 Zoran 209

Đinđić,

KAZALO IMENA

402

Đodan, šime 368 Đokić,

Jakovljević,

Dejan no

}ovan 179

Jaspers, Karl 352 E Erdogan, Recep Tayyip z88

Filandra, Šaćir 68 Fromm, Erich 125, 132

Jelačić, }osip 181 Jeljcin, Boris 37I Jokić, Milena I68 Josipović, Ivo 3I, I9I, I97, 232, 242, 261, 32I, 332-333 Jović, Borisav so, ISo Jović, Dejan 232

G

Gagnon, Valere Philip 74, 370, 384, 390 Gavrić,

Igor 307

Gen tile, Giovanni 283 Gešovski, Sašo 219

Girardet, Raoul 361 Glavaš, Branimir 177 Goldstein, Slavko 83, III Gorbačov,

Mihail 353

Gortan, Vladimir 192 Grabar·Kitarović,

Kolinda 31, 192,

204, zn, 274, 308, 333 Grabčanović, Hasan 70 Gregurić, Franjo 378 Gubec, Matija 33

H

Hafner, Vinko 47 Havel, V3.clav 35

Hayball, Harry 97, 380 Hitler, Adolf 150, 318 Hobbes, Thomas 126

Horthy, Mikl6s 304 Horvat, Mile 267

Ilčić,

Ladislav 257

Inić,

Stevan 179

Ivančić, Viktor 175

Izetbegović, Alija 25, 89, 176, 182, 337

K

Kablar, Jovo 101 Kant, Immanuel 170 Karađorđević, Aleksandar l. IS4. 160 Karadžić, Radovan r82 Karamarko, Tomislav 28, 30, H4, r74, 193, 2I3, 235, 308, 33r, 334 Kardelj, Edvard 47, 160 Katunarić, Vjeran 74, BI, I06 Keane, John 126 Klasić, Hrvoje 326 Kljujić, Stjepan 382 K111lsto, P3.l 358 Kordić, Snježana I94. 3I7 Kosor, Darinko 267 Kosor, Jadranka 173, 308 Kostovicova, Denisa 53, 255 Kraljević, Blaž 382 Krušelj, Željko rro Kučan, Milan 44-45, 47, r76, 240 Kymlicka, Will 271 L

Lalovac, Boris 257 Lalović, Dragutin 82, 106, 295, 390 Latin, Ivo 101 Lenjin, Vladimir Iljič 163, 296 Lešaja, Ante 317 Lisica, Franko 178 Lovrić, Jelena 45

KAZALO IMENA M Maček,

Vladko ISI, 230 Malada, Boris IOI Malešević, Siniša 63, 280, 368, 370 Mamić, Zdravko 237 Mamula, Branko ISo Mann, Michael I70 Manolić, Josip 24, 240, 378, 390 Marinković, Gojko IOI Markač, Mladen 174 Marković, Ante 56, S2, 97, 3S8 Marković, Mirjana 153 Martić, Milan 379 Marx, Karl 281 Maslić-Seršić, Darja 259 Mazower, Mark 136 Merčep, Tomislav 17S-179, 308 Mesić, Stjepan 184, 333, 376, 378, 390 Mihailović, Dragoljub rsr Milanović, Zoran 29, 211, 237, 242, 257. 331, 339 Sven 236 Miller, Nick So Milošević, Boris 267 Milošević, Saša 252 Milošević, Slobodan 24, so, S3, SS-89, 98, 102, 114, 127, IS3. 176-177, I84, I86, 202, 207, 210, 240, 288, 337. 340, 370,

403 Orban, Viktor 122 Orešković, Tihomir 236, 257, 268

Pavelić, Ante

ISO Vjeran 207 Pavliček, Marijan 307 Pavlović, Stevan K. I43 Perković, Josip 24 Peskin, Victor 20I Pickering, Paula 240 Planinić, Krešimir 267 Plenković, Andrej 257, 268, 274 Podunavac, Milan I26, 131 Poos, Jacques 138 Poulton, Hugh 64 Pučnik, Jože 44, 47 Pula, Besnik 53 Pupovac, Milorad 211, 261, 267, 379 Pusić, Vesna 246 Putin, Vladimir 134, 371 Pavlaković,

Milekić,

373-374 I8S, 269 MUller, Jan-Werner 152 Mussolini, Benito ISO, 284 Mirić, Jovan

R Račan, Ivica ror, 197, 242, 265 Radin, Furio 26S Ramet, Sabrina P. 131 Ranković, Aleksandar sz Rašković, Jovan 89, 97, 176, 379, 380 Ražnatović, Željko 380 Reihl-Kir, Josip 177, 246, 379 Reiner, željko 267-268 Roth, Brad 217 Rugova, Ibrahim rS o

N Nađ,

Miodrag 179 Nametak, Alija 71 Nikolić, Tomislav 203

o Obradović, Opačić,

Dmitar 379 Milanka 266, 313-314

Sanader, Ivo 173, 308 Sarač-Rujanac, Dženita 70 Sardelić, Celestin 94 Savić, Milka 256 Shaw, Jo 6o Skejo, Marko 243 Smerdel, Branko ror

KAZALO IMENA

Smith, Anthony 138, 158, 359 Smole, Jože 47 Smooha, Sammy 265 Sokol, Smiljko 101 Sparks, Chris 126 Staljin, JosifVisarionovič 149, 152, 164, 193. 205, 230, 296, 353 Stambolić, Ivan 210 Stier, Davor Ivo 257 Stojanović, Nikola 168 Stojić, Mile 113 Szabć, Istvan 303-304

Šarinić, Hrvoje 215, 220, 378 Šeks, Vladimir 28, 177, 199, 200 Šešelj, Vojislav 113 Šiber, Ivan 248, 375 Škiljan, Filip 250, 252 špegelj, Martin 380 Špiljak, Mika 24, 240 štiks, Igor 61, 265 Šušak, Gojko 177, 213, 337, 379-380, 389 šuvar, Stipe 24, 56

215, 220, 224, 227, 240, 254. 265, 288-289, 297. 307, 331, 337, 347, 361, 366, 370, 375, 379·380, 38Z, 390 Turudić, Ivan 226

u Uzelac, Slobodan 249

v Valentić, Nikica 378 Vance, Cyrus 219 Verdery, Catherine 286 Vidić Bili, Marin 179 Vidović, Franko 196 Višnjić, Čedomir 152, 254 Vlaisavljević, Miloš 259 Vučić, Aleksandar 337 Vukelić, Anton 259 Vukojević, Vice 177

w Wachtel, Andrew 204 Waltz, Kenneth 171, 383 Weber, Max 365 Wilmer, Franke 387 Wilson, Woodrow 163, 296

T

Talmon, Jacob 170, 304 Tepeš, Ivan 268 Tierney, Stephen 217 Tito, Josip Broz 35, 52, 56, 76-77, 92, III, 149, 155, 160, 186, 192; 197, 230, 289, 347, 361 Tomašić, Ruža 294, 300 Tripalo, Miko 101 Tuđman, Franjo 21, 26, 49, 91, 95, 101, 127, 128, 141, 164, 174. 177. 181, 185·I86,191, 193, 197, 209, 213,

z Zafranović, Lordan 146 Zambelli, Nataša 326 Zanić-Nardini, Jasna 168

ž Županov, Josip 83

O autoru Dejan Jović (Samobor, 1968.) redovni je profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Diplomirao je političke znanosti u Zagrebu (1990.), a na istom je fakultetu od 1991. do 1994. bio pripravnik. Magistrirao je u Ljubljani (1994.) i Manchesteru (1995.), a doktorirao (1999.) na London School of Economics and Political Science. Bio je Jean Monnet Fellow na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci i docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (2000.-zoro.). Nakon šesnaest godina boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu zoro. vratio se u Zagreb, gdje je postao najprije izvanredni, a potom redovni profesor. Od zor s. je i gostujući profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka. U ZOI7./I8. je i gostujući istraživač na Goldsmiths koledžu, koji je u sastavu Sveuči­ lišta u Londonu. Autor je knjige Jugoslavija: država koja je odumrla, objavljene u Zagrebu i Beogradu (2003.) i u SAD-u (2009.). Urednik je triju zbornika iz područja teorije međunarodnih odnosa (Realizam, Liberalne teorije međunarodnih odnosa i Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa) te zbornika o usponu Slobodana Miloševića na vlast (zoo8.). Od 2013. je glavni i odgovorni urednik politološkog časopisa Politička misao. Objavljivao je u međunarodnim politološkim časopisima Nations and

Nationalism, European Journal ofSocial Theory, Europe-Asia Studies, Politica! Studies, Balkanologie, Journal ofBalkan and Middle Eastern Studies, West European Politics, Contemporary Sociology, German Politics, European

406

DEJAN JOVIĆ, RAT I MIT

Foreign Affairs Review, Slavonic and East European Review i dr. Na fakultetima u Zagrebu i Beogradu predaje predmete iz područja međuna­ rodnih odnosa (Uvod u studij međunarodnih odnosa), vanjske politike (Analiza vanjskih politika i Hrvatska vanjska politika), teorija međunarodnih odnosa, balkanskih studija (Suvremeni balkanski odnosi te Politika i društvo u Jugoistočnoj Europi) i iz sigurnosnih studija (Uvod u studij sigurnosti). Bio je voditelj Odsjeka za međunarodnu politiku i diplomaciju na zagrebačkom FPZG-u u dva mandata (2012.-2016.) te predsjednik Upravnog vijeća Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu (2014.-2016.). Od 2004. do 2006. bio je posebni savjetnik hrvatskim ministrima vanjskih poslova, a od 2010. do 2or4. glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mario Aničić Izrada kazala imena Srđan Grbić Godina izdanja 2017., studeni Tisak Feroproms, Zagreb

ISBN 978-953-266-876-6

Biblioteka Platforma, knjiga Go Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:ZOIS www.fraktura.hr [email protected] T: +385 I 335 78 63 F: +385 I 335 83 za

ČITAJTE JOŠ U IZDANJU FRAKTURE

lan Kershaw Do pakla i natrag Europa 1914.-1949· s engleskog preveo Vuk Perišić

Srećko

Horvat

Radikalnost ljubavi

s engleskog prevela Dragana Budanko

Vladimir Velebit

Moj život

Hubert Butler

Balkanski eseji s engleskog preveli Hana Dvornik, Srđan Dvornik

Karl-Markus GauS

Ušumi prijestolnica s njemačkog preveo Milan Soklić

Claudio Magris Al' povijesti nije kraj Etika, politika, svjetovnost

s talijanskog prevela Ljiljana Avirović

Slavko Goldstein

Jasenovac- tragika, mitomanija, istina

Giacomo D'Alisa, Federico Demaria, Giorgos Kallis

Od rast Pojmovnik za novu eru s engleskog prevela Mirta Jambrović

Igor štiks

Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj s engleskog preveli Hana Dvornik i Srđan Dvornik

Robert M. Edsel

Spas Italije s engleskog preveo Saša Drach

Goran Ferčec Priručnik

za jučer

Vuk Perišić

Od Weimara do Vardara

Igor Štiks, Srećko Horvat

Dobro došli u pustinju postsocijalizma s engleskog preveo Damir Biličić

Fania Oz·Salzberger i Amos Oz Židovi i riječi s engleskog preveo Marko Gregorić

Philipp Slom

Vrtoglave godine s engleskog preveo Goran Schmidt

Paul Schreiner

Spašeni iz Zagreba s talijanskog prevela Suzana Glavaš

S6nke Neitzel i Harald Welzer

Vojnici s njemačkog preveo Milan Soklić

David Stevenson 1914.-IgiB., Povijest Prvog svjetskog rata

s engleskog preveo Vuk Perišić

David Graeber

Dug: sooo godina s engleskog preveo Damir Biličić

Dan Diner

Razumjeti stoljeće s njemačkog preveo Sead Muhamedagić

Slavoj Žižek

Godina opasnog sanjanja s engleskog preveo Damir Biličić

Tvrtko Jakovina

Trenuci katarze

Branimir Donat

Prakseologija hrvatske književnosti

Robert M. Edsel

Odred za baštinu s engleskog preveli Saša Drach i Antonija Handabaka

GOtzAly

Hitlerova socijalna država s njemačkog prevela Daniela Tkalec

Fareed Zakaria Budućnost slobode

s engleskog preveo Srđan Dvornik

Michael Burleigh Treći

Reich

s engleskog preveo Vuk Perišić

Raj Patel

Vrijednost ničega s engleskog preveo Damir Biličić

Đurđa Knežević

Feminizam i kako ga steći

Slavoj Žižek

Živjeti na kraju vremena s engleskog preveo Srećko Horvat

Renata Salecl

Tiranija izbora s engleskog preveo Tonči Valentić

Branimir Donat

Prakseologija hrvatske književnosti

Sibila Petlevski

Space s ofldentity in the Performing Sphere

Branimir Donat

Prakseologija hrvatske književnosti

Eva Gabrielsson

Millennium, Stieg i ja s francuskog prevele Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević

Branko Kostelnik

Eros, laži i pop rock-pjesme

Branko Kostelnik Popkalčr

Gayatri Chakravorty Spivak Nacionalizam i imaginacija s engleskog preveli Snježan Hasnaš i Damir Biličić

Grupa autora Značenje

Magreba

TimWeiner Nasljeđe pepela

s engleskog preveo Srđan Dvornik

Martin Bojowald

što je bilo prije velikog praska? s njemačkog preveo Goran Schmidt

Nada Beroš Kroćenje tame

Tvrtko Jakovina Treća

strana Hladnog rata

Stephen Greenblatt Will u vremenu

s engleskog preveo Dinko Telećan

Karl-Markus Gaufi. Europljani u izumiranju

s njemačkog preveo Boris Perić

Felipe Fern:indez-Armesto Tragači

s engleskog prevela Ivana šojat-Kuči

Daniel Kehlmann Izmišljeni dvorci

s njemačkog preveo Boris Perić

Dubravka Ugrešić Napad na minibar

Andrew Keen Kult amatera

s engleskog prevela Ivana Krencer

Bruno Ballardini Isus pere bjelje

s talijanskog prevela Mirna Čubranić

Delimir Rešicki Demoni u tranzicijskoj špilji

Igor štiks i Srećko Horvat Pravo na pobunu

Slavoj Žižek Druga smrt neoliberalizma

s engleskog preveo Srećko Horvat

Mihail Riklin Komunizam kao religija

sa ruskog preveo Ivo Alebić

Srđan Dvornik

Akteri bez društva

Zdravko Zima Bordel u plamenu

Vojislav Mataga Posustajanje kulture

Fareed Zakaria Svijet nakon Amerike

s engleskog preveoa Srđan Dvornik

Daniel Tammet Rode n jednog plavog dana

s engleskog prevela Mirna ćubranić

Valerij Panjuškin i Mihail Zigar Gazprom

s ruskog preveo Fikret Cacan

JuliaJuzik Alahove nevjeste

s ruskog preveo Fikret Cacan

Jurij Andruhovič i Andrzej Stasiuk

Moja Europa s ukrajinskog prevao Damir Pešorda

Branimir Donat

Središte na rubu

Amos az

Kako izliječitifanatika s engleskog prevela Andrea Weiss Sadeh

Cees Nooteboom

Kako biti Europljanin? s nizozemskog preveli Anita Bračun i Johannes Hendrik Verschoor

Zdravko Zima

Gondolijer na Vltavi

Branko Kostelnik

Moj život je novi val

Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr +385 I 335 78 63, prodaja®fraktura.hr