Razvoj Fichteova jenskoga sustava transcendentalne filozofije u kontekstu pokantovskih rasprava 9789531641821

Citation preview

Knjiga

149

Izdavači: Hrvatsko filozofsko društvo Filozofski fakultet I.  Lučića 3, HR–10000 Zagreb Tel.: +385-(0)1-6111-808 Fax: +385-(0)1-6117-012 e-mail: [email protected] Izdavački savjet: Sulejman Bosto, Marita Brčić Kuljiš, Thomas Sören Hoffmann, Željko Kaluđerović, Valentina Kaneva, Tomislav Krznar, Borut Ošlaj, Iva Rinčić, Marija Todorovska Glavni i odg. urednik: Ante Čović Zamjenik gl. i odg. urednika: Hrvoje Jurić Izvršni urednik: Luka Perušić Mladi izvršni urednik: Krešimir Babel Za izdavača: Zdravko Radman Recenzenti: Nenad Malović, Gordana Škorić Redaktura i korektura: Kristijan Gradečak Administracija: Mira Matijević Design: Zoran Pavlović Kompjutorski slog i prijelom: Stjepan Ocvirk Naklada: 500 primjeraka Tisak: Grafomark, Zagreb

LJUDEVIT FRAN JEZIC

RAZVOJ FICHTEOVA JENSKOGA SUSTAVA TRANSCENDENTALNE FILOZOFIJE U KONTEKSTU POKANTOVSKIH RASPRAVA

Hrvatsko filozofsko društvo Zagreb, 2016.

Ova je knjiga tiskana uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Zagreb, rujan 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveuči­ lišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000942470. ISBN 978-953-164-182-1

SADRŽAJ     9

Predgovor

  15

Pokrate

  17

1.  Uvod: O pristupu Fichteovoj jenskoj filozofiji u         njenu kontekstu

  25 2.  O Fichteovu jenskome sustavu  transcendentalne         filozofije   25       1.1.  Wissenschaftslehre kao ime Fichteova jenskoga           sustava transcendentalnoga idealizma   35       2.2.  Razvojna narav Fichteove filozofije   38       2.3.  Rani i kasni jenski prikaz znanstvoslovlja   49       2.4.  Predradovi za Fichteov rani jenski prikaz                znanstvoslovlja   57       2.5.  Utemeljenje i grananje Fichteova jenskoga sustava                 transcendentalnoga idealizma   77   77 103 123 141 154 168

3.  Odnos Fichtea spram njegovih neposrednih        filozofijskih prethodnika       3.1.  Immanuel Kant       3.2.  Friedrich Heinrich Jacobi       3.3.  Karl Leonhard Reinhold       3.4.  Gottlob Ernst Schulze       3.5.  Salomon Maimon       3.6.  Kantovci: Carl Christian Erhard Schmid                i Jacob Sigismund Beck

177 177 180

4.  Problemi u razvoju znanstvoslovlja u kontekstu         rasprava Fichteovih neposrednih filozofijskih        prethodnika       4.1.  Stajalište života i stajalište filozofije       4.2.  Transcendentalni idealizam kao stajalište                Kritike čistoga uma i znanstvoslovlja



181         4.2.1.  Prvotni prijam Kritike čistoga uma kao                »sustava višega idealizma« (1782.) 187               4.2.2.  Jacobi: najsnažniji idealizam kao duh                           Kantove filozofije (1787.) 190               4.2.3.  Duh Kantove filozofije u Fichteovu                          idealizmu (1796.–1797.) 206               4.2.4.  Kantov transcendentalni idealizam u oprjeci                           s drugim idealizmima (1781.) 210               4.2.5.  Izvorna razrada Fichteova idealizma u                           raspravi sa Schulzeom (1793.–1794.) 217       4.3.  Zasnivanje filozofije kao znanosti 224       4.4.  Reinholdovo načelo svijesti i njegova kritika u                 Aenesidemu i u Maimonovim pismima 235 235 243

5.  Temelj Fichteova ranoga jenskoga prikaza        znanstvoslovlja       5.1.  Izvedba Fichteovih triju temeljnih postavaka       5.2.  O smislu Fichteova prvoga prikaza znanstvoslovlja                 u cjelini

251

6.  Zaključna razmatranja

259

Popis literature

277 Prilozi 277    Prijevod Fichteovih Aforizama o religiji i deizmu (1790.) 283    Prijevod Fichteove recenzije djela Aenesidemus (1794.) 307

Summary

313

Kazalo imena



Slika 1. Johann Gottlieb Fichte (19. svibnja 1764. – 27. siječnja 1814.),  crtež kredom napravio Friedrich Bury oko 1800. g.

Predgovor

Knjiga pred vama plod je mojega petogodišnjega bavljenja Fichteovom ranom ili jenskom filozofijom u njenu nastanku i razvoju. Tomu su početne pobude dali izazovi studija filo­ zofije na kojem se od studenta očekuje da umije razumjeti i odgovoriti što je novina Fichteova sustava, sam njegov temelj, temeljna postavljanja, samopostavljanje apsolutnoga Jastva i suprotstavljanje Ne-Jastva, ono dakle što Fichte označuje kao »naprosto nepojmljivo«, zadatkom za našu uobrazilju, a nika­ ko za razum. To valjano protumačiti znači prokrčiti si put u teško prohodan Temelj cjelokupnoga znanstvoslovlja (1794.), osnovno i najpoznatije djelo Fichteove jenske filozofije. Za razliku od svih – priznajem, spekulativno primamljivih – pri­ stupa i pokušaja tumačenja toga djela prema kasnijim Fichte­ ovim spisima i kasnijim njemačkim idealističkim sustavima, pošao sam istraživati uvjete u kojima je sustav nastao i razloge zbog kojih je poprimio lik koji iz njegovih spisa poznajemo, dakle izvorni kontekst u pokantovskim raspravama u kojima je Fichte sudjelovao. Na to su me pobudila i sama Fichteova svjedočanstva, zahvale i razračuni s prethodnicima, a posebno potreba da shvatim u kakvoj vezi uopće stoje Kantov transcen­ dentalni kriticizam i Fichteov sustav transcendentalne filozo­ fije, bez unaprijednoga vrjednovanja prijelaza prvoga u drugi bilo kao napredak bilo kao nazadak u povijesti filozofije. Ova monografija izrasla je iz više mojih prethodnih rado­ va, nastajala je i širila se u više navrata tijekom godina, a pri­ je svega u kraćim razdobljima kada sam smogao vremena i snage posve se posvetiti njenoj temi. Takvo postanje odražuje se u nekim nerazmjerima u obradi opsežne građe, u stilu koji nije ujednačen u svim njenim dijelovima te u ponešto ponav­ ljanja. Ipak, ma kako svjestan njenih ograničenja, dajem ju u 

optjecaj kao prvu hrvatsku monografiju o Fichteovoj filozofiji s uvjerenjem da može poslužiti kao pouzdana i široka osnova i poticaj za daljnja istraživanja: kako Fichteove filozofije, njena nastanka, razvoja i smisla, tako i njemačkoga prosvjetiteljstva i kantovstva, idealizma i ranoga romantizma, koje je Fichteova djelatnost na Sveučilištu u Jeni u zadnjem desetljeću 18. sto­ ljeća toliko snažno obilježila da nam je njihovo dublje razu­ mijevanje bitno uvjetovano našim razumijevanjem Fichtea i njegova jenskoga doba. Ocrtavajući i pobliže prateći kontekst Fichteova života i rada, ova monografija u isti mah daje i sliku raznolikoga filo­ zofijskoga života Njemačke 1780ih i 1790ih u krupnijem pla­ nu i s osjetno više sudionika nego što ga je hrvatsko čitateljstvo do sada poznavalo. Zato se znatni dijelovi ove knjige mogu čitati, kako je to profesor Lino Veljak duhovito zamijetio, kao Bildungsroman iliti »kako je Fichte postao filozof Fichte«, što napose vrijedi za treće poglavlje gdje se njegova životna i pro­ fesionalna priča pomoću sačuvanih dokumenata živo oslikava s raznih strana u prikazima razvoja Fichteova odnosa sa svakim od njegovih sedmero filozofijskih prethodnika (Kant, Jacobi, Reinhold, Schulze, Maimon, Schmid i Beck). Taj dio mogao bi zanimati i one koji se ne kane podrobnije i dublje upustiti u istraživanja postanka, razvoja i smisla njemačke ideali­stičke filozofije uopće i Fichteova znanstvoslovlja napose. Drugima će, nadam se, pored toga i ostali dijelovi pružiti novih spozna­ ja i poticaja, uključno s također kontekstualno vezanima, ali više problematski usmjerenim poglavljima 4–6. Općemu pregledu i lakšemu snalaženju u djelu napose slu­ že »Uvod«, »Zaključna razmatranja« i »Kazalo imena«, podije­ ljeno na imena ljudi do Fichtea i njegovih suvremenika te na imena istraživača, prevoditelja i pisaca u kasnije doba. Međunarodna sekundarna literatura o Fichteovoj jenskoj filozofiji i njenu odnosu spram pojedinih onodobnih filozofij­ skih strujanja toliko je narasla da se jedva dade pregledati. U ovoj knjizi trudio sam se navesti reprezentativan izbor iz nje. Po mojem iskustvu, kada se u toj literaturi Fichteova filozofija pobliže promatra u njenu kontekstu, to je redovno ograničeno na neki tematski sklop i na uži skup Fichteovih suvremeni­ 10

ka, primjerice na transcendentalne idealiste Kanta i ponekada Rein­holda, ili na skeptike Schulzea i Maimona, ili na Jacobija, ili na neke kantovce. Nisam našao djelo koje bi pokušalo skup­ no sagledati i prikazati jenskoga Fichtea u odnosu spram svih njegovih bitnih filozofijskih prethodnika. Takav zahtjevan sin­ tetički pothvat, u kojem bi se tek moglo odmjeriti kakav udio komu pripada u razvoju onodobne filozofije, još nije iscrpno izveden. Ova monografija dijelom već jest takva sinteza, a dije­ lom tek pruža okvir i polaže temelje za nju. U Hrvatskoj se do sada malo pisalo o Fichteu i njegovoj filozofiji, a još manje o drugim njemu suvremenim filozofima. Iako treba cijeniti što su središnji Fichteovi jenski spisi dobrim dijelom prevedeni na hrvatski, ipak valja ovdje podsjetiti da mnogi onodobno utjecajni i još danas poticajni spisi nisu još našli svoj put u hrvatski. Po mojem sudu pri prevođenju vrije­ dilo bi misliti na: 1) cjelovit prijevod prvoga jenskoga prikaza znanstvoslovlja; 2) cjelovit prijevod drugoga jenskoga prika­ za znanstvoslovlja, tzv. »znanstvoslovlja nova methodo« (sa­ čuvanoga u trima studentskim zapisima); 3) izvedene dijelo­ ve (filozofske discipline) jenskoga znanstvoslovlja, od kojih su dva cjelovito razrađena: Temelj prirodnoga prava prema principima znanstvoslovlja (barem početni dijelovi ako i ne oba sveska u cijelosti) i osobito Sustav ćudoređa prema prin­  Osnov

cjelokupne nauke o znanosti (1974.), Prvi uvod u nauku o zna­ nosti, Drugi uvod u nauku o znanosti, Pokušaj novoga prikaza nauke o zna­ nosti, Određenje čovjeka (sve prijevodi Viktora Sonnenfelda, potonja četiri u: Fichte, Odabrane filozofske rasprave, 1956.) i O pojmu nauka o zna­nosti (prev. Kiril Miladinov, 1998., no bez obaju predgovora i trećega dijela). Dija­loški uvod u znanstvoslovlje iz 1801. Bjelodani izvještaj široj publici o navlastitom biću najnovije filozofije također je (1998.) u izvatku preveo Miladinov. Na hrvatski su još prevedeni kraći spisi o masonstvu u: Fichte, Filozofija zidarstva (prev. Borislav Mikulić, 2001.). V. popis literature.  On je većim dijelom sasvim upotrjebljivo preveden i novo bi izdanje ugl. trebalo samo novu stručnu redakturu, a manjim, ali ne beznačajnim dije­ lom tek čeka na prijevod: oba predgovora i treći dio O pojmu znanstvoslov­ lja (za studentsku uporabu već su u optjecaju u mojem prijevodu) te Nacrt osobitosti znanstvoslovlja s obzirom na teoretičku moć (srpski prijevod Da­ nila Baste dostupan u: Fihte, 1976., Učenje o nauci, str. 49–105).  Tzv. »Zapis iz Hallea«, »Krauseov zapis« i »Eschenov zapis« (GA IV/2 i IV/3), v. potpogl. 2.2.

11

cipima znanstvoslovlja; a dva prigodno ukratko ocrtana: O raz­ logu naše vjere u Božje upravljanje svijetom (filozofija religi­ je) i O duhu i slovu u filozofiji (estetika); 4) Fichteov prvijenac Pokušaj kritike svake objave i 5) kraće popularne spise koji uvode u znanstvoslovlje, ili u njegovu duhu razrađuju neku temu i sl., kao Nekoliko predavanja o određenju učenjaka iz 1794. Ova monografija ukratko izvješćuje o sadržaju svih tih spisa, a svi navodi kako iz njih tako i iz već prevedenih spisa moji su prijevodi s izvornika. Zasebna je tema izbor i prije­ vod Fichteovih poslijejenskih objavljenih i (većim dijelom) neobjav­ljenih spisa, kao i izbor i prijevod filozofijskih spisa Fichteovih suvremenika. Prevođenje jednako kao i istraživa­ nje Fichteove filozofije u njenu kontekstu, u vlastitu sustavu i u svezi s prethodnim i narednim njemačkim filozofijskim susta­vima zavrjeđuje svakako više pažnje u budućnosti. Zahvalan sam na svim stručnim opaskama, primjedbama, misaonim izazovima i poticajima koje su mi u raznim vreme­ nima tijekom proteklih pet godina rada na ovoj temi dali pro­ fesori i kolege. Profesor Branko Despot pomogao mi je svo­ jim uvijek svježim i poticajnim promišljanjima, Lino Veljak svojim dobrohotnim i dobro odmjerenim stručnim opaskama, Pavo Barišić svojom širokom stručnom upućenošću i istan­ čanim jezičnim savjetima, Borislav Mikulić svojim korisnim kritičkim osvrtima i Igor Mikecin kao moj diplomski i doktor­ ski mentor čija su mi dosadašnja bavljenja srodnim područ­  Od objavljenih spisa zanimljivi bi širemu čitateljstvu prije svega mog­ li biti: Temeljne crte sadašnjega doba (filozofija povijesti, 1806.), Uputa za blaženi život (filozofija religije, 1806.) i čuveni Govori njemačkoj naciji (1808.).  Od djelā za cjelovit prijevod valjalo bi misliti prije svega na Jacobi­ jev David Hume o vjeri (1787.), a potom možda i na njegovo Otvoreno pi­ smo Fichteu (1799.), O pothvatu kriticizma da um privede razumu (1802.) i Predgovor koji je ujedno uvod u auktorove cjelokupne filozofijske spise (1815.). Od opsežnoga Reinholdova i Maimonova djela prevesti bi vrijedilo barem probir utjecajnih i poticajnih dijelova (izvadaka). Neke jasno pove­ zane kraće spise i izvatke iz raznih filozofa valjalo bi okupiti u jednoj zbirci prijevoda, primjerice one u sporu oko panteizma ili one u sporu oko ateiz­ ma. Takav probir za spor oko panteizma (Mendelssohn, Jacobi, Wizenma­ nn, Kant, Rein­hold, Herder) već sam priredio kao čitanku za rad u mojem seminaru.

12

jima njemačke filozofije bila poticaj i mjerilo. Posebno sam zahvalan profesorici Violetti Waibel koja mi je spremnošću da mi bude tutorom na mojoj razmjeni na Sveučilištu u Beču u zadnjem semestru doktorskoga studija omogućila da se u do­ brim radnim uvjetima posve posvetim istraživanju i dovršava­ nju doktorskoga rada. Tu sam također imao vrijednu priliku stručno se savjetovati s profesorom Kurtom Walterom Zeidle­ rom i asistentom Philippom Schallerom. Velika hvala kolega­ ma Damiru Đirliću, Matku Globačniku i Kristijanu Gradečaku na pomnu čitanju, lekturi i komentarima u raznim fazama ovo­ ga rada, a Kristijanu i na korekturi rukopisa za knjigu. Zasluge imaju i moji studenti koji su zainteresirano sa mnom iščitavali, referirali i sadržajno pretresali središnje Kantove, Jacobijeve, Fichteove i rane Schellingove tekstove u nekoliko seminara. Zahvaljujem Hrvatskomu filozofskomu društvu, osobito Hr­ voju Juriću, Miri Matijević i Krešimiru Babelu, na postojanoj potpori u postupku priređivanja i izdavanja ove monografije, kao i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta na financij­ skoj potpori za njeno tiskanje. Posebnu zahvalu dugujem svo­ jim roditeljima koji su mi u životu pružali veliku podršku. Budući da nitko od mojih kolega iz Zagreba i Beča nije ste­ kao toliko cjelovit pregled opsežne primarne i sekundarne li­ terature za ovu temu da bi mogao ispraviti sve moguće stranpu­ tice i provjeriti sve podrobnosti ovoga istraživanja, pogrješke koje su se mogle potkrasti mogu se pripisati samo meni. U Zagrebu, krajem svibnja 2016.

13

Pokrate

Pokrate za sabrana djela AA  (Akademieausgabe)

Kant’s gesammelte Schriften. Herausgegeben von der Königlichen Preußischen Akademie der Wissen­ schaften ili Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Historisch-kri­ tische Ausgabe der Bayerischen Akademie der Wis­ senschaften (ur. W. G. Jacobs et alii)

FW (Fichtes Werke) Johann Gottlieb Fichtes sämmtliche Werke (ur. I. H. Fichte) 1845./1846. (sv. I–VIII) & Johann Gott­ lieb Fichtes nachgelassene Werke. (ur. I. H. Fichte), 1834./1835. (sv. IX–XI) GA  (Gesamtausgabe)

Fichte, Johann Gottlieb, Gesamtausgabe der Baye­ rischen Akademie der Wissenschaften

GSch (Gesammelte  Reinhold, Karl Leonhard, Gesammelte Schriften. Schriften) Kommentierte Ausgabe (ur. M. Bondeli) GW (Gesammelte Werke)

Maimon, Salomon, 2000., Gesammelte Werke (ur. V. Verra), Hildesheim: Georg Olms ili Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1968.–, Gesam­ melte Werke (Rheinlad-Westphälische Akademie der Wissenschaften)

JWA (Jacobi-Werke- Jacobi, Friedrich Heinrich, 1998.–, Werke. Gesamt­ Ausgabe) ausgabe (ur. K. Hammacher, W. Jaeschke) SW (Sämmtliche Werke)

Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph, Sämmtliche Werke (ur. K. F. A. Schelling), odjeljak I: sv. 1–10, odj. II: sv. 1–4, 1856.–1861.

Pokrate za pojedina Fichteova djela BWL

Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre (1794.)

EVBG

Einige Vorlesungen über die Bestimmung des Gelehrten (1794.)

GWL

Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre (1794./1795.)

GEWL

Grundriß des Eigenthümlichen der Wissenschaftslehre in Rücksicht auf das theoretische Vermögen (1795.)

15

GNR

Grundlage des Naturrechts (1796. svezak I, 1797. svezak II)

SSL

System der Sittenlehre (1798.)

VnDWL

Versuch einer neuen Darstellung der Wissenschaftslehre (1797.)

VSchSWL

Vergleichung des vom Hrn Prof. Schmid aufgestellten Systems mit der Wissenschaftslehre (1796.)

WLnm

»Wissenschaftslehre nova methodo« (1796./1799.)

1EWL

Erste Einleitung in die Wissenschaftslehre (1797.)

2EWL

Zweite Einleitung in die Wissenschaftslehre (1797.)

Pokrate za pojedina Kantova djela KrV

Kritik der reinen Vernunft (A 1781., B 21787.)

KpV

Kritik der praktischen Vernunft (1788.)

KU

Kritik der Urteilskraft (1790.)

Pokrate za pojedina Reinholdova djela Versuch

Versuch einer neuen Theorie des menschlichen Vorstellungs­ vermögens (1789.)

Briefe I

Briefe über die Kantische Philosophie (1790.)

Beyträge I

Beyträge zur Berichtigung bisheriger Missverständnisse der Philosophen (1790.)

Fundament­ Ueber das Fundament des philosophischen Wissens (1791.) schrift Briefe II

Briefe über die Kantische Philosophie (1792.)

Beyträge II

Beyträge zur Berichtigung bisheriger Missverständnisse der Philosophen (1794.)

Ostale pokrate Aenesidemus [Schulze, G. E.], Aenesidemus oder über die Fundamente der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Ele­ mentar-Philosophie (1792.) FG 1–6

Fichte im Gespräch (ur. E. Fuchs), sv. 1–6

Rezensionen 1–4

J. G. Fichte in zeitgenössischen Rezensionen (ur. E. Fuchs et alii), sv. 1–4

Streifereien

Salomon Maimon’s Streifereien im Gebiethe der Philosophie (1793.)

GAGS

Zugabe zu den Göttingischen Anzeigen von gelehrten Sa­ chen, 1782., br. 3 (19. siječnja), str. 40–48 (»Göttingenska recenzija«)

16

1.  Uvod: O pristupu Fichteovoj jenskoj         filozofiji u njenu kontekstu

Osebujna Fichteova filozofija, koju je Fichte uobličio u su­ stav za svojega boravka i profesure u Jeni (1794.–1799.), od svojega je prvoga pomola u javnosti nailazila na veliko zani­ manje, ali također i na nerazumijevanje i izravan i oštar ot­ por. Premda je upravo ona dala misaoni polet i snagu mlado­ mu stvaralačkomu naraštaju romantičara (F. Schlegel, F. von Hardenberg), pa i mladima Schellingu i Hegelu, vlasti su ju već 1799. u jeku spora oko njena navodnoga ateizma službeno odagnali s Jenskoga sveučilišta, a oni koji su filozofijski na najplodniji način crpili iz nje, naime Schelling i Hegel, istih su se godina počeli sve izraženije i odlučnije od nje javno ogra­ đivati. Tako je već Hegelov filozofijski prvijenac iz 1801., na­ ime Razlika Fichteova i Schellingova sustava filozofije, trebao pokazati da je oprjeka u koju su dospjeli subjekt i objekt u Fichteovu sustavu »subjektivnoga subjekt-objekta« neprebro­ diva, i da je njegov sustav, za razliku od mlađega Schellingo­ va, neodrživ zbog svojih posljedica koje su neprijateljske kako prema samonikloj prirodi tako i prema slobodnomu društvu. S druge strane, Fichte je idealistički osnaženim sustavom transcendentalne filozofije zatekao Kanta i kantovce, kako one koji su se trsili vjerno nasljedovati Kantovu filozofiju kao kritiku, kao što je bio Schultz, tako i one koji su ju pokušavali znanstveno utemeljiti i uobličiti u sustav, kao Reinhold koji je potom ipak prešao na Fichteov sustav. Nakon poduže diskret­ ne šutnje sam se je Kant u jeku »spora oko ateizma« 1799. u javnome proglasu ogradio od svakoga udjela na Fichteovu su­  Usp.

GW IV, 62–63.

17

stavu, te ga proglasio »neodrživim«. Pod utjecajem Jacobija to je uskoro učinio i Reinhold. Što se pak Fichtea tiče, on se je jasno postavio prema svo­ jim prethodnicima već u »Predgovoru« prvomu spisu svoje­ ga pothvata zasnivanja svega znanja u znanosti o znanstvu ili znanju (znanstvoslovlju, njem. Wissenschaftslehre), naime u spisu O pojmu znanstvoslovlja. Tu je napisao da on, kao ni nitko drugi s konačnim razumom, ne će prodrijeti preko »granice konačnoga znanja« do koje je Kant dopro, no da će ju on, za razliku od Kanta, odrediti i kao zadnju granicu jasno naves­ ti. U nastavku je Fichte priznao i velike zasluge za filozofiju koje je sebi stekao »Reinholdov sustavotvorni duh«, premda je smatrao da će filozofija u svojem napredovanju nužno morati poći i dalje od zaslužne Reinholdove elementarne filozofije. Unatoč ovomu i sličnim izjašnjenjima, dobri su se pozna­ vaoci Kantove filozofije ubrzo složili u suprotnome sudu, i Fichte je već 1797. bio primoran obrazložiti svoju tvrdnju da se njegova filozofija »potpuno slaže s Kantovom« i da nije drugo nego »dobro razumljena Kantova«. Jednako se tako nama danas nameće pitanje kako se Fichteova jenska filozofi­ ja zapravo nadovezuje na Kantovu? Kako se već i iz navedenoga predgovora vidi, veza između Kantovih kritika i Fichteovih jenskih spisa nije neposredna jer je u međuvremenu Fichte svjesno usvojio Reinholdova dostig­ nuća u zasnivanju i sustavnome izvođenju Kantove filozofije, i uopće Reinholdov pothvat izgradnje filozofije kao temeljne znanosti ili »znanosti svih znanosti«, znanosti koja se i sama strogo zasniva na nekoj temeljnoj postavci ili načelu (njem. Grundsatz). Fichte je dapače otišao i dalje od Reinholdovih (pret)postavaka jer je otvoreno prihvatio da su novi skeptici, napose Schulze i Maimon, pokazali da se unatoč »najnovijim naporima oštroumnih muževa« filozofija »još nije uzdigla na razinu evidentne znanosti«. Tako je sklop objašnjen već u pr­  AA XII,

370. i prijevodu naziva za Fichteov sustav posvećeno je potpoglavlje 2.1.  FW I, 30–31; GA I/2, 110.  FW I, 468–469; GA I/4, 221. Tomu svjedoči cio 6. odjeljak Drugoga uvoda u znanstvoslovlje (1797.).  Porijeklu

18

voj rečenici prvoga predgovora Fichteova programskoga spisa O pojmu znanstvoslovlja (1794.): »Čitajući nove skeptike, osobito Aenesidema i izvrsne Maimonove spise, pisac se je ove rasprave posve uvjerio u ono, što mu se je već prije činilo veoma vjerojatnim: da se filozofija još nije uzdigla do ra­ zine evidentne znanosti, čak ni najnovijim nastojanjima oštroumnih muževa. Smatrao je da je našao razlog tomu, te da je otkrio lagan na­ čin da se potpuno zadovolje svi oni upravo veoma utemeljeni zahtjevi skeptika prema kritičkoj filozofiji; i uopće [da je otkrio način] kako tako pomiriti dogmatički i kritički sustav u njihovim sukobljenim tvrdnjama kako su po kritičkoj filozofiji pomirene sukobljene tvrdnje različitih dogmatičkih sustava.«

Iako jasno naznačeni, ovi složeni odnosi sudionika pokan­ tovskih rasprava, preko kojih se Fichte nadovezuje na Kanto­ vu filozofiju, nisu dobili zasebno obrazloženje unutar Fichte­ ova djela. Fichte ih doduše višekrat, pa i nakon dugih stanaka opetovano spominje, no sve što tu kaže, svodi se na usputne napomene, ili čak aluzije, lišene punoga i jasnoga konteksta. Zbog toga su i od Fichteovih suvremenika njegov pothvat bo­ lje i dublje mogli razumjeti samo oni koji su dobro upoznali i uvažili pokantovske rasprave spram kojih je Fichte proble­ matski postavio svoje djelo. Tima je pripadao primjerice mladi Schelling, pa su stoga njegova nastojanja od samoga početka i bila toliko neočekivano bliska Fichteovima, i ujedno dovoljno neovisna da su se mogla dalje razvijati vlastitim putem. Budući da je Fichte napisao detaljnu recenziju tada glaso­ vita Schulzeova djela Aenesidemus, Schelling je, kao i pažlji­ viji među današnjim istraživačima, mogao odatle shvatiti  Usp. Fichteovo pismo Johannu Friedrichu Flattu s kraja 1793. (GA III/2, 18): »Aenesidemus, [spis] koji ubrajam u najznačajnije proizvode našega desetljeća, uvje­ rio me je u ono što sam doduše već prije slutio – da čak i nakon Kantovih i Reinholdo­ vih radova filozofija još nije u stanju [prave] znanosti, uzdrmao me je u mojim teme­ ljima, te me je primorao – budući da se pod otvorenim nebom ne stanuje dobro – da iznova gradim.«  FW I, 29; GA I/2, 109.  V. Breazeale, Daniel, 1981., »Fichte’s ‘Aenesidemus’ Review and the Transfor­ mation of German Idealism«, The Review of Metaphysics 34 (3/1981.), str. 545–568; drugo, dopravljeno izdanje u: Breazeale, Daniel, 2013., Thinking through the Wissen­ schaftslehre. Themes from Fichte’s Early Philosophy, Cambridge, Massachusetts: Oxford University Press.

19

prije­lomne Fichteove rane uvide proizašle iz izgrađenoga stava spram Schulzeova skepticizma i njegova potkapanja Reinhol­ dova pothvata. Već i Schellingu, a naročito kasnijim filozofi­ ma i povjesničarima filozofije, mnogo je skrivenije ostajalo što Fichte duguje Maimonu, kojega je smatrao »jednim od naj­ većih mislilaca našega doba«, tj. onim koji je prodro u dubine transcendentalno-kritičkih istraživanja, uvidio slabosti Kanto­ va i Reinholdova pristupa te u svojim spisima naučavao ključ­ ne točke onoga što će tek u Fichteovu sustavu dobiti uobliče­ nje koje je moglo postati i ostati utjecajno na dugi rok. Da bismo razumjeli ove složene odnose, a onda i izvor­ ni smisao Fichteovih filozofijskih napora, trebali bismo imati nešto što nemamo: povijest filozofije od Kanta do Fichtea na­ pisanu iz Fichteova jenskoga vidokruga. Slijedom okolnosti, glavni je niz povijestī filozofije njemačkoga idealizma pisan u stilu razvoja »od Kanta do Hegela«, po uzoru na Hegelovu povijest filozofije, koja svodi svu »najnoviju njemačku filozo­ fiju« na Kanta, Jacobija, Fichtea i Schellinga. Taj je pristup, više ili manje, vladao od prvih povijesti filozofije istaknutih hegelovaca (Michelet, Chalybäus, Rosenkranz, Erdmann),10 preko novokantovskih povijesti (Fischer, Cassirer),11 sve do klasične i upravo tom krilaticom naslovljene Kronerove novo­ hegelovske povijesti, ili fino odmjerene Hartmannove povijes­ ti (obje iz 1920ih).12 U nas je o Fichteovu značenju za kasniju   FW

I, 227; GA I/2, 368. Carl Ludwig, 1837.–1838., Geschichte der letzten Systeme der Phi­ losophie in Deutschland, Berlin: Duncker und Humblot; Chalybäus, Heinrich Moritz, 41848., Historische Entwicklung der speculativen Philosophie von Kant bis Hegel, Dresden i Leipzig: Arnoldsche Buchhandlung; Rosenkranz, Karl, 1840., Geschichte der kant’schen Philosophie, Leipzig: Leopold Voss; Erdmann, Johann Eduard, 1848., Versuch einer wissenschaftlichen Darstellung der Geschichte der neuern Philoso­ phie. Dritten Bandes erste Abtheilung. Die Entwicklung der deutschen Spekulation seit Kant, Leipzig: F. Ch. W. Vogel. 11 Fischer, Kuno, 21896., Geschichte der neuern Philosophie. V. Band: Fichte und seine Vorgänger, Heidelberg: Carl Winter; Cassirer, Ernst, 1920., Das Erkennt­ nisproblem in der Philosophie und Wissenschaften der neueren Zeit, Berlin: Bruno Cassirer. 12 Kroner, Richard, 1921., 42007., Von Kant bis Hegel, Tübingen: Mohr Siebeck; Hartmann, Nicolai, 1960. (11923. 1. sv., 11929. 2. sv.), Die Philosophie des deutschen Idealismus, Berlin: Walter de Gruyter. 10 Michelet,

20

filozofiju pisao Milan Kangrga.13 U tim se djelima zato rana pokantovska filozofijska stajališta, pa i Reinholdovo i Fichte­ ovo, nisu toliko promatrala po sebi i u svojem kontekstu, koli­ ko im je pogled bježao prema daljnjemu naglu i burnu razvoju (u pravilu do Hegela). Tomu su djelomične iznimke jedino po­ vijesno-filozofijski prikazi Reihnoldova sina Ernsta (1830.) i Fichteova sina Immanuela (1829.).14 Novija istraživanja njemačkoga idealizma utoliko su se preusmjerila. Filozofijska stajališta i sustavi određenoga doba i sredine proučavaju se sve više unutar njihova složena spleta međuodnosa i utjecaja, dakle povezano u njihovu izvornome povijesno-problematskome kontekstu i u nastajanju. Zato se ozbiljno uzimaju u obzir ne samo objavljena i zaokružena fi­ lozofijska djela, nego i recenzije, pisma, filozofijski fragmenti i nacrti, izvještaji o nezapisanim filozofijskim razgovorima i sl. U tome su duhu »istraživanja konstelacija« (Konstellations­ forschung) pisani poznati radovi Dietera Henricha, poglavito posljednji15 o filozofijskoj konstelaciji oko Immanuela Carla Dieza u Tübingenu i oko Karla Leonharda Reinholda u Jeni u ranim 1790-ima. Na tragu je prvoga Henrichova takva djela16 Manfred Frank proveo konstelacijsko istraživanje o filozofiji rane romantike.17 Koristan prikaz razvoja Fichteova mišljenja u njegovoj raspravi s Reinholdom, Schulzeom i Maimonom čine Henrichova harvardska predavanja.18 Od prikaza na en­ 13 Posebno v. Kangrga, Milan, 2010., Spekulacija i filozofija: od Fichtea do Marxa, Beograd: Službeni glasnik. 14 Reinhold, Ernst, 1830., Handbuch der allgemeinen Geschichte der Philoso­ phie. Zweiter Theil. Geschichte der neueren Philosophie. Zweite Hälfte, Gotha: Hen­ nings; Fichte, Immanuel Hermann, 1829., 21841., Beyträge zur Charakteristik der neueren Philosophie, oder kritische Geschichte derselben von Des Cartes und Locke bis auf Hegel, Sulzbach: J. E. von Seidel. 15 Henrich, Dieter, 2004., Grundlegung aus dem Ich: Untersuchungen zur Vor­ geschichte des deutschen Idealismus – Jena 1790–1794, Frankfurt am Main: Suhr­ kamp. 16 Henrich, Dieter, 1991., Konstellationen: Probleme und Debatten am Ursprung der idealistischen Philosophie (1789 – 1795), Stuttgart: Klett-Cotta. 17 Frank, Manfred, 1997., »Unendliche Annäherung«. Die Anfänge der philoso­ phischen Frühromantik, Frankfurt am Main: Suhrkamp. 18 Henrich, D., 2003., Between Kant and Hegel: Lectures on German Idealism, Cam­ bridge, Massachusetts / London, England: Cambridge University Press. – Predava­nja

21

gleskome s time se prije svega može usporediti poznato Beise­ rovo djelo19 o filozofijskim raspravama iz prijelomna doba iz­ među Kanta i Fichtea, kao i razgovijetni Breazealeovi prikazi i promišljanja biranih filozofijskih tema Fichteove jenske filo­ zofije u njenu kontekstu.20 Uvažavajući takva istraživanja, kao i monografske prikaze cjeline Fichteove filozofije,21 u ovome se radu istražuje koliko su i kako točno rasprave drugih filozofa nakon Kantovih kri­ tika dale povoda i pobuda za Fichteovu izgradnju takva vlasti­ toga sustava transcendentalnoga idealizma koji se dijelom po­ klapa s Kantovim kritičkim idealizmom i na njega nadovezuje, »po duhu«, a dijelom od njega udaljuje, »po slovu«, i preobli­ kuje ga u sustav transcendentalnoga idealizma koji je logički i znanstveno strože zaokružen ili zatvoren (sustav »ideal-rea­ lizma«). Knjiga doprinosi našemu razumijevanju Fichteove filozo­ fije u njenu kontekstu u trima međusobno blisko povezanim cjelinama. Prva (poglavlje 2) obrađuje osnovne teme potrebne za tekstualno i kontekstualno smještanje Fichteova jenskoga sustava transcendentalne filozofije, kao i njegovih predradova za taj sustav. Time se Fichteovim objavljenim i u ostavštini sačuvanim tekstovima pridružuje njihov kontekst i određuje sistematsko mjesto unutar Fichteove filozofije. Druga cjelina (poglavlje 3) obrađuje Fichteove osobne i profesionalne od­ nose spram njegovih neposrednih filozofijskih prethodnika i sugovornika bitnih za razvoj Fichteove filozofije. Unutar tih prikaza usputno se ističu i raspravljaju i filozofijske teme koje povezuju Fichtea sa svakim od njih. Treća cjelina (poglavlja 4 i 5) obrađuje probleme koje Fichte u svojim spisima razrađuje na Harvardu Henrich je držao od 1973. do 1984., a David Pacini ih je uredio i objavio tri desetljeća kasnije. 19 Beiser, Frederick C., 1987., The Fate of Reason: German Philosophy from Kant to Fichte, Cambridge, Massachusetts / London, England: Harvard University Press. 20 Breazeale, Daniel, 2013., Thinking through the Wissenschaftslehre. Themes from Fichte’s Early Philosophy, Cambridge, Massachusetts: Oxford University Press. 21 Napose: Baumanns, Peter, 1990., J. G. Fichte: Kritische Gesamtdarstellung seiner Philosophie, Freiburg: Alber; Guéroult, Martial, 1930., L’evolution et la struc­ ture de la doctrine de la science chez Fichte, Paris: Les Belles Lettres.

22

nadovezujući se na svoje filozofijske prethodnike (Kant i Rein­ hold) i raspravljajući s njihovim kritičarima (Jacobi, Schulze i Maimon). Najprvo se razmatra transcendentalni idealizam kao spekulativno stajalište filozofa naprama naravnomu realizmu kao stajalištu života. Zatim se problematski obrađuje razvoj stajališta transcendentalnoga idealizma, preko Göttingenske recenzije Kritike čistoga uma i Jacobijeve kritike, do Fich­ teove argumentacije o istovjetnosti njegova sustava s duhom Kantove kritičke filozofije, pri čem se upire na Jacobijevu kri­ tiku opstojnosti stvari o sebi u Kantovu sustavu. Na koncu se razmatra kako su suvremene rasprave Reinholda, Schulzea i Maimona utjecale na Fichteovo utemeljenje znanstvoslovlja i izlažu se u tome kontekstu tri temeljne postavke na kojima je utemeljio svoj prvi jenski prikaz znanstvoslovlja. Napokon se zaključuje treća cjelina osvrtom na smisao toga prvoga Fich­ teova prikaza znanstvoslovlja u cjelini. U prilogu se nalaze auktorovi neobjavljeni prijevodi Fich­ teova ranoga rukopisa Aforizmi o religiji i deizmu (1790.) te njegove prijelomne recenzije Schulzeova djela Aenesidemus (1794.). Oba se ova spisa mogu razmatrati kao prijelomni do­ kumenti za razumijevanje nastanka i razvoja Fichteove filo­ zofije.

23

2. O Fichteovu jenskome sustavu       transcendentalne filozofije

1.1.  Wissenschaftslehre kao ime Fichteova jenskoga           sustava transcendentalnoga idealizma Sam naziv Wissenschaftslehre koji je Fichte namijenio svo­ jemu budućemu sustavu filozofije ili filozofiji koja se uzdigla na razinu znanosti prvo je kod čega su mogli zastati, zamisliti se pa i zapeti kako Fichteovi suvremenici, neposredni svjedoci izgradnji novoga sustava transcendentalne filozofije u Fichte­ ovim predavanjima i objavljenim spisima, tako i mi i svi istra­ živači koji bi se zadubili u njegove spise objavljene za života ili postumno iz ostavštine. Premda se je moglo nazrijeti kakvo se osebujno predrazumijevanje filozofije i očekivanje od nje krije u njenu novome imenu već iz poznavanja Kantove trans­ cendentalne metodologije Kritike čistoga uma te iz Prolego­ mena za svaku buduću metafiziku, zatim Reinholdovih spisa o elementarnoj filozofiji i naročito Maimonova shvaćanja fi­ lozofije kao »znanosti čiji je predmet forma znanosti uopće«, i premda je sam Fichte javno obrazložio zašto i kako je filo­ zofiji nadjenuo novo ime već u programskome spisu O pojmu znanstvoslovlja ili takozvane filozofije (1794.), mnogi mu nisu shvatili smisao, a na svoj način ono je ostalo sporno do danas, kako svjedoče njegovi različiti prijevodi na druge jezike i tu­ mačenja. Kako su ga shvaćali i koje su teškoće u tome imenu otkrivali Fichteovi najbliži suvremenici, vidimo iz sačuvanih  Naročito iz rasprave O pojmu filozofije (Ueber den Begriff der Philosophie) u njegovim Beyträge zur Berichtigung bisheriger Mißverständnisse der Philosophen« (sv. 1, 1790., str. 1–90).  GW IV, 35; Maimon, Salomon, 1793., Salomon Maimon’s Streifereien im Ge­ biethe der Philosophie, Berlin: W. Vieweg, str. 13.

25

recenzija, pisama i djela koja prate Fichteova djela. U njima se Wissenschaftslehre pokušava protumačiti, smislenije pretuma­ čiti ili čak preimenovati. Tako Jacob Sigismund Beck, Kantov bliski učenik, isprva vjeran i kasnije idealistički originalan tumač, u ranoj i lako prepoznatljivoj recenziji Fichteovih dvaju temeljnih spisa O pojmu znanstvoslovlja i Temelj cjelokupnoga znanstvoslovlja prvi, premda usputno i krajnje pojednostavljeno, jasno ističe što ima naznačiti novo ime, u skladu s Fichteovim vlastitim razmatranjima o pojmu Wissenschaftslehre: »Pa g. Fichte hoće postaviti teoriju svega znanja.«

No Beck nalazi teškoću u tome što je Fichteov pojam, kako sam Fichte kaže, »hipotetički postavljen«, tj. proizvoljan, ne­ ovisan o tome što su drugi prije Fichtea pod filozofijom razu­ mijevali, a ujedno i dan ili određen svojim predmetom, dakle filozofijom, jer po Fichteu bit znanosti ne čini sama njena su­ stavnost, nego narav njena sadržaja i njegov odnos spram ono­ ga za kojega se kaže da zna. Izvjesnost svih nesamoizvjesnih postavaka mora se temeljiti u nekoj samoizvjesnoj temeljnoj postavci (Grundsatz). Kako ova postavka ima izvjesnost po sebi i kako druge po njoj crpe izvjesnost za sebe, pitanja su na koja odgovara Wissenschaftslehre. No Beck misli da bismo sasvim prirodno mogli i daljnje uvjete dovesti u pitanje: odak­ le izvjesnost temeljnoj postavci po kojoj smo odgovorili na gornje pitanje, i odakle izvjesnost temeljnoj znanosti ako ne u nekoj još temeljnijoj znanosti, za što se opet mogu postaviti ista pitanja, i tako dalje u beskraj. Na svoj je način i Immanuel Kant slutio da se već u samo­ me imenu Fichteova sustava krije regressus ad infinitum po mogućnosti jer »-lehre« iz drugoga dijela složenice na koncu će ipak označivati znanost, a ne nesustavnu nauku: »Već sam naslov (nauka o znanosti, Wissenschaftslehre) – tȁ svaka je sustavno izvedena nauka znanost – slabo budi nadu u dobitak jer  Annalen der Philosophie und des philosophischen Geistes, br. 16. (6. veljače) i 17. (9. veljače 1795.), stup. 123 (isto u: J. G. Fichte in zeitgenössischen Rezensionen (1995.) /nadalje: Rezensionen/ 1, 266).  Ibid., stup. 129–132 (Rezensionen 267–269).

26

bi [nauka o znanosti] nagovijestila znanost o znanosti (Wissenschafts­ wissenschaft) i t. d. u beskraj.«

Za razliku od njih, Reinhold je uz mnogo truda s vreme­ nom shvatio i prihvatio Fichteov sustav, stoga i ime koje mu je Fichte dao, kako se vidi po veoma opsežnoj recenziji glav­ nih Fichteovih djela do 1798., gdje je i jezično i pojmovno protumačio Wissenschaftslehre, kako pisac ovih redaka smatra uputnim, kao »die Wissenschaft der Wissenschaft« (»znanost znanosti«), i to pri tumačenju istoga § 1. spisa Ueber den Be­ griff der Wissenschaftslehre kod koje Beck nailazi na spome­ nutu pojmovnu teškoću: »Pitanje: Je li znanost moguća? dijeli se tako na pitanja: ‘Postoje li po sebi samima izvjesne postavke?’ i ‘Postoji li neka nužna povezanost drugih postavaka, koje po sebi nisu nužne, s onom izvjesnom?’ Dok pak pitanje ‘Kako je moguća znanost?’ sadrži pitanja: ‘Odakle izvjes­ nost temeljne postavke?’ i ‘Odakle nužnost povezanosti ostalih posta­ vaka s njom?’ – Nazove li se ono što temeljna postavka u sebi sadrži te ostalim postavkama dijeli, nutarnjim sadržajem znanosti; način pak kako ona to dijeli, nutarnjom formom znanosti, onda potonja pitanja glase ovako: ‘Kako je sadržaj, a kako forma znanosti moguća?’ – Cje­ lina spoznaja, kojima bi se na ovo pitanje odgovorilo, s pravom bi se mogla nazvati znanošću znanosti (die Wissenschaft der Wissenschaft) ili, još primjerenije, znanstvoslovljem (Wissenschaftslehre).«

Ipak se je Reinhold na taj obrat odlučio samo pod cijenu toga da oštro suprotstavi Fichteovo stajalište i sustav »znan­ stveno transcendentalnoga idealizma« (kraće »znanstvenoga idealizma«) Kantovu »kritički transcendentalnomu idealizmu« (kraće »kritičkomu idealizmu«), usprkos Fichteovim izričitim uvjeravanjima da se radi o jednome te istome sustavu: »Jedino što ono slaganje [Kantove kritike s Fichteovim znanstvoslov­ ljem, op. Lj. F. J.] samo na taj način ostaje istinito i dokazivo da se kako kriticizmu tako i znanstvoslovlju ostave njihova osebujna staja­ lišta, po kojima znanstvoslovlje postojano apstrahira od iskustva, a kriticizam reflektira na iskustvo, i po kojima su oboje bitno različiti pogledi na jednu te istu stvar, naime na mogućnost iskustva, i obo­  AA XII,

241 (pismo Tieftrunku 5. travnja 1798.). Literatur-Zeitung br. 5–9 (4.–8. siječnja 1798.), ovdje br. 6 stup. 41 i 42 (Rezensionen 1, 294).  Allgemeine

27

je bitno različiti sustavi, koji se samo u posve oprječnim značenjima mogu zvati filozofijom.«

Upada u oči da ni mladi Schelling nije bio zadovoljan no­ vim Fichteovim imenom za filozofiju, premda je za razliku od mnogih dobro shvatio pojam koji iza njega stoji. Tako se je već u svojem prvijencu O mogućnosti forme filozofije uopće (Ueber die Möglichkeit einer Form der Philosophie überhaupt, objavljenoga krajem 1794.), u čijem uvodu priznaje da je po­ buđen Fichteovim programskim spisom O pojmu znanstvo­ slovlja, Schelling okušao u tome da filozofiji kao temeljnoj znanosti karakterizacije radi nadjene neka druga imena, a ne ime Wissenschaftslehre: »Dakle, ili mora postojati neka znanost uzvišena još i iznad filozofije i svih drugih dosadašnjih znanosti, ili mora filozofija sama sadrža­ vati zadnje uvjete sve druge znanosti. Ona bi znanost stoga mogla biti samo znanost zadnjih uvjeta same filozofije te se utoliko ovdje nalazimo – kod pitanja kako je filozofija uopće moguća – na područ­ ju ove znanosti, koja bi se onda mogla zvati propedeutika filozofije (Philosophia prima), ili radije, s obzirom na to da ujedno treba uvje­ tovati sve druge znanosti, teorija (znanost) sve znanosti (Theorie aller Wissenschaft), praznanost (Urwissenschaft) ili filozofija κατ᾿ ἐξοχήν [– što bismo mi danas, kao i Fichte u svojim züriškim predavanjima, po francuski rekli »filozofija par excellence«, op. Lj. F. J.].«

Godinu dana kasnije, u Filozofijskim pismima o dogmatiz­ mu i kriticizmu (1795.), u podnožnoj bilješci na kraju petoga pisma Schelling se je izrijekom usprotivio preimenovanju fi­ lozofije, pri čem se je podrazumijevalo da se radi o Fichteovu prijedlogu da se preimenuje u Wissenschaftslehre: »Filozofija – izvrsna riječ! Dopusti li se auktoru pravo glasa, on gla­ sa da se zadrži stara riječ. Jer, koliko on uviđa, sve će naše znanje za­uvijek ostati filozofija, tj. zauvijek samo znanje koje napreduje, a čije više ili niže stupnjeve zahvaljujemo samo našoj ljubavi spram mudrosti, tj. našoj slobodi. – Najmanje bi pak želio da se ova riječ istisne nekom filozofijom koja si je uzela u zadatak spasiti slobodu u filozofiranju naprama presezanjima dogmatizma, nekom filozofijom  Ibid.

stup. 58 i d. Usp. stup. 67. 22.  SW I/1, 92.  GA IV/3,

28

[dakle] koja pretpostavlja samoizborenu slobodu duha i koja će stoga za svakoga roba [nekoga] sustava zauvijek ostati nerazumljivom.«10

Naizgled još više nego Fichteovi suvremenici, u nelago­ di su se našli kasniji prevoditelji i tumači Fichteova sustava transcendentalnoga idealizma kada su trebali ujedno prevesti riječ i protumačiti pojam Wissenschaftslehre. Čini se naime da sama riječ po svojem izrazu upućuje na nešto drugo nego na što po svojem smislu upućuje pojam, stoga u sukob dolaze težnja za doslovnim i jezično lagodnim prijevodom te težnja za prijevodom koji će biti vjeran smislu pa i pod cijenu veće jezične zahtjevnosti, a možda i teže prepoznatljivosti na prvi pogled. Po samoj riječi Wissenschaftslehre bi naprosto bila »nauka (Lehre) o znanosti (Wissenschaft)«, kako se je stoga i uvriježi­ lo prevoditi na hrvatski Fichteovo novo ime za transcendental­ nu filozofiju odnosno opće ime za Fichteov sustav filozofije, primjerice u vrijednim prijevodima Viktora Sonnenfelda.11 Po pojmu ili smislu koji Fichte hoće dati riječi, kako to on sam izrijekom izlaže već u svojem upravo tomu pojmu posve­ ćenome programskome spisu Ueber den Begriff der Wissen­ schaftslehre (1794.), ali i u drugim djelima sve do kraja života, Wissenschaftslehre bi bila »znanost o znanosti uopće (znanju)« ili, stisnuto u složenicu, »znanstvoslovlje«. Može se reći da su »nauka o znanosti« i »znanost o znanju« dva načina, dva po­ kušaja da se njemačka složenica razriješi u sintagmu, od kojih drugi dopušta gradnju usporedive složenice u hrvatskome. Fichte sam nije morao prevoditi Wissenschaftslehre na druge jezike, osim u latinskim naslovima svojih najavljenih 10 SW

I/1, 307. Tako Fichteovi Prvi i Drugi uvod u nauku o znanosti u Odabrane filozofske rasprave (1956., Zagreb: Kultura) pod uredništvom Vladimira Filipovića te Osno­ va cjelokupne nauke o znanosti (1974., Zagreb: Naprijed) pod redakturom Milana Kangrge. Za prijevodno rješenje tomu blisko, iako manje jednoznačno utoliko što riječ sugerira i »naukovanje« pri zanatu, naime »nauk o znanosti«, odlučio se je Kiril Miladinov u svojim prijevodima izvadaka iz nekih drugih neprevedenih Fichteovih djela. Tako primjerice O pojmu nauka o znanosti u hrestomatiji Filozofija njemačkog idealizma pod uredništvom Damira Barbarića (Zagreb: Školska knjiga, 1998.). U isto­ vjetno prijevodno rješenje možemo na koncu uračunati i srpsko Danila Baste, naime »učenje o nauci« (Fihte, Johan Gotlib, 1976., Učenje o nauci, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod). 11

29

predavanja gdje bi ona naprosto glasila »philosophia trans­ cendentalis« uz dodatak za pojašnjenje »(vernacule die Wissen­ schaftslehre)«,12 no zato je davao više njemačkih preoblika u sintagme koje idu u prilogu drugomu prijevodu, prijevodu po smislu. Uzmimo četiri primjera iz O pojmu znanstvoslov­ lja: »die Wissenschaft von der Wissenschaft überhaupt«, »die Wissen­schaft der Wissenschaften überhaupt«, »die Wissen­ schaft von einer Wissenschaft überhaupt« i »eine Wissenschaft der Wissenschaft überhaupt«.13 Francuska i engleska prijevodna tradicija u tome su pogle­ du od početka imale oprječna prijevodna rješenja: francuska doslovno – Doctrine de la science – od Grimblotova prije­ voda 1843.,14 što je postalo i opće uvriježenim rješenjem,15 a engleska po smislu – Science of Knowledge – od Krogerova prijevoda 1868.,16 koje se je održalo i u klasičnome prijevodu Fichteovih središnjih jenskih spisa Petera Heatha i Johna La­ chsa.17 Sporadično se uz njega javlja još i doslovni prijevod, blizak francuskomu, doctrine of science, a u posljednje vrije­ me širi se i uporaba neprevedenoga pojma Wissenschaftslehre kao terminus technicus, najprije zbog radova i prijevoda Da­ niela Breazealea, jednoga od današnjih najistaknutijih pozna­ valaca i tumača Fichteovih djela.18 12 V.

npr. GA IV/2, 3. I, 43, 44, 45 i 46; GA I/2, 117–119. 14 Fichte, Johann Gottlieb, 1843., Doctrine de la science. Principes fondamentaux de la science de la connaissance (prev. Paul Grimblot), Paris: Libraire philosophique de Ladrange. 15 Tako Fichte, J. G., 1972., 41999., Les principes de la Doctrine de la science, u: Fichte, J. G. Œuvres choisies de philosophie première (prev. Alexis Philonenko; Paris: Librairie philosophique de Vrin), pa i utjecajna dvosveščana studija Guéroult, Martial, 1930., L’ évolution et la structure de la Doctrine de la science chez Fichte. 16 Fichte, J. G., 1838., The Science of Knowledge (prev. A. E. Kroger), Philadel­ phia: J. B. Lippincott & co. 17 Fichte, J. G., 1983., Science of Knowledge with the First and Second Intro­ ductions (prev. P. Heath i J. Lachs), Cambridge University Press (11970., Meredith Press). 18 Fichte, J. G. Early Philosophical Writings (1988., Ithaca: Cornell University Press), Foundations of Transcendental Philosophy (Wissenschaftslehre) nova met­ hodo (1796/99) (1992., Ithaca, New York: Cornell University Press), The System of Ethics According to the Principles of the Wissenschaftslehre (2005., New York: Cambridge University Press) itd. Breazealeovo kratko izjašnjenje po tome pitanju 13 FW

30

U ovome će se radu kao prijevod za njemački Wissen­ schaftslehre rabiti hrvatska složenica znanstvoslovlje, u skla­ du s time kako mislim da bi se ta riječ jedino mogla povratno prevesti na starogrčki: ἐπιστημολογία (novokovanica koju sta­ ri Grci još nisu rabili). Ovo prijevodno rješenje pretpostavlja dvoje: da je Wissenschaftslehre prvjenstveno znanost (odatle »-slovlje« za »-lehre«) i da je predmet Fichteove znanosti zna­ nost kao znanstvo (»znanstvo-« za »Wissenschaft-«) ili zna­ nje (njem. Wissen, kako je Fichte kasnije često obrazlagao). Ovo rješenje uvažava jednoznačne i opsežne Fichteove izvo­ de, poglavito u spisu O pojmu znanstvoslovlja (1794.), ali i u cije­lome Fichteovu djelu, gdje se vidi da znanstvoslovlje traga za principom sve filozofije (»apsolutnim Jastvom« kao »su­ bjekt-objektom«). Da Fichte Wissenschaftslehre nije smatrao zna­nošću, ne bi se pitao koja je ta temeljna postavka same Wissenschaftslehre koja se u njoj doduše ne dokazuje, ali se u svrhu njene mogućnosti kao znanosti nužno pretpostavlja.19 Ovo prijevodno rješenje također pretpostavlja da je predmet Fichteove znanosti znanstvo sámo ili uopće ili, kako se sam Fichte opsežnije tumači u recenziji djela Aenesidemus, »su­ stav trajnoga načina na koji djeluje ljudski duh« (das System der dauernden Handlungsweise des menschlichen Geistes).20 Kasniji prikazi Wissenschaftslehre također daju na svoj način potvrde da se tu radi o znanosti o znanju, pa tako i posljednji širi prikaz iz 1813., koji je ostao nedovršen zbog izbijanja rata i koji je postumno izdao Fichteov sin Immanuel Hermann: »Ukoliko pak znanstvoslovlje (Wissenschaftslehre) uviđa da može imati samo znanje za svoj objekt, i prema tome je nauka o znanju (Wissenslehre), dok bitak posve od toga izlučuje, te razgovijetno spo­ znaje da ne može biti neke nauke o bitku (Seinslehre) – utoliko je ona ujedno transcendentalni idealizam, tj. apsolutno izlučenje bitka po­ sredstvom sabranosti na samoga sebe. Znanstvoslovlje i transcenden­ u drugome od navedenih djela (»Principles of the Edition and Translation«, str. 54) glasi: »Wissenschaftslehre, koja znači ‘teorija’ ili ‘nauka’ [doctrine] o ‘znanosti’ ili ‘znanstvenome znanju’ [scientific knowledge], i koja se uvriježeno – premda ne baš točno – prevodi kao ‘Science of Knowledge’, ovdje se uzima kao tehnički termin i uopće nije prevedena.« 19 FW I, 47; GA I/2, 120 (BWL). 20 FW I, 20; GA I/2, 62.

31

talni idealizam znače jedno te isto. Tko tu kaže: ne postoji neka nauka o bitku, jedina moguća apsolutna nauka i znanost jest znanost znanja, taj je transcendentalni idealist, jer priznaje da je znanje ono najviše o čem bi se moglo [nešto] znati.«21

Ne treba doduše previdjeti da se Fichte u kasnijim spisima na nekim mjestima poziva na svoju filozofiju kao na Lehre, kao na »nauku«, nego upravo zato razumjeti da Fichteu nije bitno terminološki držati oprjeku znanosti i nauke jer su mu to dva vida jednoga te istoga, uvjetno rečeno, »formalni« i »ma­ terijalni«. On sam tako naknadno tumači ime sustava u pri­ kazu znanstvoslovlja iz 1801. na početku §. 3. pod naslovom »Objašnjenje znanstvoslovlja, kao nekoga znanja o znanju«: »Znanstvoslovlje (Wissenschaftslehre) ima biti, kako sklapanje riječi u složenicu pokazuje, nauka, teorija znanja, koja teorija se nedvojbeno temelji na nekome znanju o znanju, njega proizvodi, ili jednom riječju – jest to [znanje].«22

To nediskriminiranje između znanosti i nauke zapravo je ono što upada u oči već po samome imenu njegova sustava, koje zacijelo i iz jezične lagodnosti ne glasi Wissenschaftswis­ senschaft. Kant je utoliko dobro slutio da ovdje Lehre pretpo­ stavlja Wissenschaft, ako i ne kao ono što ona već jest, onda svakako kao ono što ona mora postati i biti da bi filozofija po njoj konačno dobila svoje znanstveno područje i postigla znanstvenu razinu.23 U tome je duhu pisan zadnji odlomak §. 21 FW X, 4. Izvornik: »Insofern nun die W.-L. einsieht, nur das Wissen zu ihrem Objekte haben zu können, mithin Wissenslehre ist, das Sein durchaus aussondert, und deutlich erkennt, daß es eine Seinslehre nicht geben kann: so ist sie dadurch zugleich transcendentaler Idealismus, d. i. absolute Aussonderung des Seins vermittelst der Besonnheit über sich selbst. W.-L. und tr. Ideal. sind Ein und dasselbe. Wer da sagt: eine Seinslehre giebt es nicht, die einzig mögliche absolute Lehre und Wissenschaft ist Wissenschaft des Wissens, der ist transcendentaler Idealist, indem er bekennt, daß das Wissen das Höchste sei, von dem gewußt werden könnte.« 22 FW II, 7 (GA II/6, 139) Izvornik: »Die Wissenschaftslehre soll, wie die Zusam­ mensetzung des Wortes zeigt, eine Lehre, eine Theorie des Wissens, welche Theorie sich nun ohne Zweifel auf ein Wissen vom Wissen gründet, dasselbe erzeugt, oder mit einem Worte, – es ist.« 23 Slično sudi Hammacher, Klaus, 1996., »Der Begriff des Wissens bei Fichte«, u: Hammacher, Klaus, Transzendentale Theorie und Praxis. Zugänge zu Fichte, Am­ sterdam, Atlanta: Rodopi, str. 1–28, tu str. 2: »Kao nauka o znanju kao znanju znan­ stvoslovlje (nauka o znanosti) mora najprije odgovarati znanosti. Samo tako je ona

32

1. O pojmu znanstvoslovlja koji iznosi prvotni i glavni razlog Fichteova izbora imena Wissenschaftslehre za svoju filozo­fiju. Iz njega se vidi i da se proizvoljnost ne tiče pojma znanstvo­ slovlja, kako gore Beck tumači, nego njegova imenovanja (Benennung), što je u skladu s Fichteovim shvaćanjima o (zna­ kovnoj) naravi i (umskome) porijeklu jezika, koje se uvjetno mogu nazvati njegovom filozofijom jezika.24 Po njoj je jezik »izraz naših misli proizvoljnim znakovima.«25 Spomenuti zad­ nji odlomak §. 1. glasi: »Kako će se takva znanost imenovati, čija je mogućnost do sada samo problematična, proizvoljno je. Ako bi se pak pokazalo da je tlo koje je po svem dosadašnjem iskustvu uporabljivo za sadnju znanostī već zaposjednuto njemu pripadnim [znanostima], i da ima samo još jedan neobrađeni komad zemlje, naime onaj za znanost znanostī uopće; ako bi se nadalje pod jednim poznatim imenom (onim filozofije) našla

sposobna da ozbiljno postane obvezujuća za mišljenje i da se ne ravna nekom pro­ izvoljnom potrebom da si nešto izmisli.« 24 Surber je istaknuo (u članku iz 1794.: Surber, Jere Paul, 1994., »The Histori­ cal and Systematic Place of Fichte’s Reflections on Language«, u: Breazeale, Daniel & Rockmore, Tom (ur.), Historical Contexts/Contemporary Controversies, Atlantic Highlands: Humanities Press, str. 113–127, tu str. 114), a zatim pokušao i kontekstu­ alizirati i opsežno s više strana raspraviti (kako u ostatku članka, tako i 1996. u knjizi Language and German Idealism: Fichte’s Linguistic Philosophy, Atlantic Highlands: Humanities Press), da je Fichteova rasprava O moći služenja jezikom i porijeklu jezika (Von der Sprachfähigkeit und dem Ursprunge der Sprache, 1795.) jedina rasprava u doba i u duhu njemačkoga idealizma koja je sama po sebi i u cijelosti posvećena jezič­ nim pitanjima, izuzev dakako Bernhardijevu dvosveščanu Sprachlehre (1801. i 1803., Berlin: Frölich), za koju se je opet sam Fichte založio kod svojega izdavača i prijatelja Cotte (pismo 25. kolovoza 1801.). Razvidno je da je Fichtea filozofijski zaokupljao jezik i po tome što je do 1799. svake godine dio svojih uvodnih predavanja po Plat­ nerovim Filozofijskim aforizmima posvećivao jezičnim pitanjima, i što su nam povrh toga u njegovoj ostavštini sačuvana dodatna razmatranja o jeziku (GA II/4, 158–181). Po Eschenovu zapisu Fichteovih izlaganja povodom §§ 473.–504. Platnerovih Filo­ zofijskih aforizama, naslovljenih O porijeklu jezika (Über den Ursprung der Sprache, GA IV/3, 115–120), Fichte je jezik transcendentalno deducirao, neposredno kao uvjet mogućnosti intersubjektivnosti, a posredno po njoj kao uvjet mogućnosti Jastva kao individualnoga jastva (GA IV/3, 115–116). Do rezultata da Fichteovo razvijeno shva­ ćanje jezika u njegovu nacrtu pripada već prvomu prikazu znanstvoslovlja, došao je istodobno i Thomas Sören Hoffmann, v. Hoffmann, »Die Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre und das Problem der Sprache bei Fichte«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), 1997., Die Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre von 1794/1795 und der transzendentale Standpunkt (Fichte-Studien, sv. 10), str. 17–33, tu str. 33. 25 FW VIII, 302: »Sprache, im weitesten Sinne des Wortes, ist der Ausdruck un­ serer Gedanken durch willkührliche Zeichen.«

33

ideja znanosti koja ipak hoće također biti ili postati znanošću i koja ne može sa sobom samom izaći na čisto u pogledu na mjesto gdje bi se za­ sadila, onda ne bi bilo ništo neprikladno da joj se pridijeli nađeno pra­ zno mjesto. Da li se je do sada pri riječi filozofija upravo to pomišljalo ili ne, ne mijenja ništo na stvari; i tada bi ta znanost, kada bi samo jed­ nom postala znanošću, s pravom odbacila ime koje je do sada nosila iz nimalo pretjerane skromnosti – ime mnogoznalstva, zaljubljeništva, diletantizma [Name einer Kennerei, einer Liebhaberei, eines Dilettan­ tism]. Nacija koja će iznaći ovu znanost zacijelo bi dovoljno vrijedila da joj poda ime iz svojega jezika; a tada bi se mog­la zvati naprosto zna­ nošću (die Wissenschaft) ili znanstvoslovljem (die Wissenschaftslehre). Do sada takozvana filozofija po tome bi bila znanost o znanosti uopće (die Wissenschaft von einer Wissenschaft überhaupt).«26

Fichteovo predrazumijevanje filozofije, izvorno »mudro­ ljublja« ili »ljubavi spram mudrosti«, nosi pejorativnu konota­ ciju duhovne djelatnosti koja bi rado imala znanje (Liebhabe­ rei), ali ga u diletantskome postupanju ne postiže, nego ostaje zbir slabo shvaćenih i nepovezanih stvari koje tek poznaje (Kennerei). To svakako potvrđuje jedna od prvih posvjedoče­ nih Fichteovih uporaba riječi i pojma Wissenschaftslehre. Nju nalazimo u Fichteovu pismu K. A. Böttingeru 1. ožujka 1794. Dotično mjesto u pismu glasi: »Budući da bi zacijelo moglo potrajati više godina prije nego što bih izdao za publiku pravi udžbenik ‘znanstvoslovlja’ (ne pukoga zaljub­ ljeništva u znanje ili filozofije [nicht der bloßen Liebhaberei des Wis­ sens oder der Philosophie]) (…).«27

U to doba Fichte je pred biranim krugom muževa u Zürichu držao svoja prva i jedina predjenska predavanja. U njima se po prvi put za filozofiju rabi ime Wissenschaftslehre, i stoga ona svjedoče koje je njegovo izvorno značenje, a upotpunjuju kontekst. Fichteov je rukopis izgubljen, no prema pouzdanu Lavaterovu zapisu na prvome predavanju, 24. veljače 1794., Fichte je ovako uveo pojam i riječ Wissenschaftslehre: »Kada bismo imali neku znanost koja bi utemeljila važenje [Gültig­ keit] svih temeljnih postavaka i važenje svih jednačaba [između te­ meljnih postavaka i izvedenih] – te bi takva [znanost] bila filozofija, onda bi njena definicija bila pronađena.« 26 FW

I, 44–45; I/2, GA 117–118. 72.

27 GA III/2,

34

»Filozofija bi bila znanost po sebi [die Wissenschaft an sich], znanost o znanosti uopće [die Wissenschaft von der Wissenschaft überhaupt] – ili znanstvoslovlje [die Wissenschaftslehre].« (…) »Riječ filozofija teško da se može zadržati. Postat će neupotrebljiva [unbrauchbar].« »Nacija koja će otkriti znanost par excellence smjet će ju imenovati. Dakle, filozofija ili ono što tražimo jest znanost par excellence, znan­ stvoslovlje. [Allso, Philosophie, oder das, was wir suchen, ist Wissen­ schaft par excellence, Wissenschaftslehre.]«28

Na koncu, porijeklo i izvorni smisao pojma i izbora rije­ či Wissenschaftslehre najbolje se i najpotpunije razumijeva u kontekstu onodobih pokantovskih rasprava, kojima je u sredi­ štu Reinholdov pokušaj, ne samo da izvede rezultate Kanto­ vih kritika na općeprihvatljiv način, nego i da ih znanstveno utemelji u filozofiji koja bi bila »elementarna« i utoliko »bez pridjevka« (ohne Beinamen). Prateći Reinholdove spise i po­ pratne skeptičke kritike i uopće suprotstavljene stranke, Fichte je svoj programski spis mogao otpočeti riječima: »Da se razjedinjene stranke pomire, najsigurnije je poći od onoga o čem su sve složne. Filozofija je neka znanost (eine Wissenschaft); – o tome se svi opisi filozofije onoliko slažu koliko se razilaze u određenju objekta te zna­ nosti.«29

Filozofija bi mogla biti znanost koja će odgovoriti ne samo na Kantova pitanja iz Prolegomena za svaku buduću metafizi­ ku (1783.): kako su čista matematika, čista fizika i metafizika kao znanost moguće, nego ponajprije i uopće kako su »sadržaj i forma znanosti uopće mogući«, dakle »kako je sama znanost moguća«.30

2.2. Razvojna narav Fichteove filozofije Fichteovo znanstvoslovlje, uzeto kao sustav transcenden­ talne filozofije, nije ni u jednome Fichteovu spisu, pa ni u 28 GA IV/3,

22. I, 38; GA I/2, 112. 30 FW I, 43; GA I/2, 117. 29 FW

35

svima zajedno, izvedeno kao zaokružen sustav. Razlozi za to dijelom se mogu tražiti izvana u burnim i promjenjivim okol­ nostima unutar kojih je Fichte živio, predavao, pisao i objav­ ljivao svoje spise, dijelom iznutra u Fichteovoj nastrojenosti da se uvijek iznova i svježe prihvati pojmovnoga istraživanja i prikazivanja onoga što neposredno duboko osjeća i živi. Za razliku od Kanta, koji je svoju kritičku filozofiju u »Metodologiji« na kraju Kritike čistoga uma svjesno progla­ sio propedeutikom za sustav transcendentalne filozofije koji se po njoj i iz nje tek ima uspostaviti, Fichte je, nasljedujući u tome Reinholda, svoje znanstvoslovlje od početka najavljivao kao znanstveni sustav transcendentalne filozofije utemeljen na apsolutnome i samoizvjesnome prvome načelu. Unatoč tomu, Kantova su djela sustavne i zaokružene cjeline po kojima se i danas može predavati, dok su Fichteova doduše prodorni, rječiti i opsežni, ali ipak nedovršeni nacrti i razrade ili, kako bi on sam rekao, prikazi (Darstellungen) ili, još bolje, poku­ šaji prikaza sustava transcendentalnoga idealizma u njegovu temeljnome ili nekome od izvedenih dijelova. Znanstvoslovlje je Fichte u više navrata isponova zapo­ činjao prikazivati, pri čem bi u svakome narednome navratu mnogo toga ili čak svaki put sve više toga ostajalo neizvedeno i nedorečeno, i prije nego što bi jedan prikaz znanstvoslovlja pravo dovršio, započeo bi pisati novi, novim vanjskim prilika­ ma i nutarnjim potrebama primjereniji. Fichteovu je filozofiju zato nezahvalno ili nemoguće za­ hvatiti kao neku gotovu cjelinu ili sustav jer je ona samo po­ kušaj ili niz pokušaja prikaza sustava duhovnih radnja koje i neovisno o znanstvoslovlju ustrojavaju svaki konačni (ljudski) duh. Ovo je prvi vid po kojem je narav Fichteove filozofije razvojna. Fichte se je toliko puta prihvaćao prikazivanja znanstvo­ slovlja isponova da je nama teško reći koliko je prikaza sve­ ukupno napravio. U prikaze znanstvoslovlja (kao temeljnoga dijela sustava transcendentalne filozofije) svakako ulazi ovih 15 cjelina:31 31 Prikaz po uzoru na tablicu u Breazeale, 2002., »Introduction«, u: Breazeale, D. & Rockmore, Tom (ur.), New essays on Fichte’s later Jena Wissenschaftslehre, Illi­

36

a.  Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre (1794., Wei­ mer: Industrie-Comtoire; 21798., Jena i Leipzig: Gabler; FW I, 27–81; GA I/2, 107–167) + Grundlage der gesam­ mten Wissenschaftslehre (1794.–1795., Jena i Leipzig: Gabler; 21802., Jena i Leipzig: Gabler; FW I, 83–328; GA I/2, 249–451) + Grundriß des Eigenthümlichen der Wissenschaftslehre in Rücksicht auf das theoretische Vermögen (1795., Jena: Gabler; 1802., Jena i Leipzig: Gabler; FW I, 329–411; GA I/3, 141–208). b.  »Wissenschaftslehre (nova methodo)« (1796.–1799.; GA IV/2, 17–267, IV/3, 151–196, 323–525) + Ver­ such einer neuen Darstellung der Wissenschaftslehre (1797.–1798., Philosophisches Journal einer Gesell­ schaft Teutscher Gelehrten, sv. V, str. 1–47 i 319–378, sv. VI, str. 1–40 i sv. VII, str. 1–20; FW I, 417–534; GA 1/7, 183–281). c.  »Neue Bearbeitung der Wissenschaftslehre (Oktober 1800.)« (1800.–1801.; GA II/5, 331–402) + Sonnen­ klarer Bericht über das Wesen der neuesten Philoso­ phie (1801., Berlin: Realschulbuchhandlung; FW II, 323–420; GA I/7, 183–268). d.  »Darstellung der Wissenschaftslehre aus dem Jah­ re 1801.« (1801.–1802.; FW II, 3–163 – uz znatne uredničke zahvate Fichteova sina; GA II/6, 129–324) + [»Zur Ausarbeitung der Wissenschaftslehre«] (1801.; GA II/6, 51–103). e.  »Vorlesungen der W.L. im Winter 1804« (siječanj– ožujak 1804.; GA II/7, 66–235). f.   »Die Wissenschaftslehre (Zweiter Kurs) 1804.«; tra­ vanj–srpanj 1804.; FW X, 89–314; GA II/8, 2–421). nois: Northwestern University Press, str. ix–xviii., tu str. xvii–xviii, samo dopunjeno, gdjegdje dopravljeno i naravno dodnevljeno. Kasnije je Breazeale (2013., Thinking through the Wissenschaftslehre, str. 99) broj prikaza Fichteova sustava na svojem po­ pisu podigao do 17, no dodajući dvije cjeline iz ostavštine koje se u ovoj knjizi ubra­ jaju u pretprikaze ili nacrte za prvi Fichteov prikaz, a ne u samostalne prikaze (Eigne Meditationen / Practische Philosophie i »Züriška predavanja« iz 1794., v. dolje pot­ poglavlje 2.4).

37

g.  »3ter Cours der Wissenschaftslehre 1804« (prosinac– studeni 1804.; GA II/7, 289–368). h.  »4ter Vortrag der Wissenschaftslehre–. Erlangen im Sommer 1805« (srpanj–rujan 1805.; GA II/9, 179–311). i.  »Wissenschaftslehre, Königsberg« (1807.; GA II/10, 111–202). j.   »Wissenschaftslehre 1810« (GA II/11, 287–392). k.  Die Wissenschaftslehre in ihrem allgemeinen Umrisse (ožujak 1810., Berlin: J. E. Hitzig; FW II, 693–709; GA I/10, 321–345). 1.     »Wissenschaftslehre von 1811« (GA II/12, 143–299). m.   »Die Wissenschaftslehre von 1812« (FW X, 315–492; GA II/13, 43–179). n.  »Die Wissenschaftslehre 1813« (veljača 1813.; FW X, 1–86; GA II/15, 133–183). o.  »Wissenschaftslehre aus dem Jahre 1814« (10.–14. siječnja 1814.; GA II/17, 319–340). Od 15 prikaza s ovoga popisa za Fichteova života objav­ ljeni su jedino prvi (1794.–1795.), zatim s dvama uvodima u znanstvoslovlje, ali tek po početnim načelima prikazani drugi (1796.–1799.) i na koncu krajnje kratak jedanaesti (1810.).

2.3.  Rani i kasni jenski prikaz znanstvoslovlja Prvi prikaz znanstvoslovlja (1794.–1795.) povijesno je najutjecajniji, a u publici široj od njegovih studenata utoliko jedini utjecajan prikaz temeljnoga dijela Fichteove filozofije ukoliko je on prvi i jedini koji je Fichte dao u cijelosti objaviti. Poseban položaj među prikazima znanstvoslovlja on zauzima također zato što svi daljnji prikazi polaze od njega dopravlja­ jući ga, a za njega samoga je sačuvano više nacrta ili radova koji ga najavljuju i k tomu složen, no jasan kontekst rasprava koje su dale povoda za razradu prikaza i u općim i u nekim posebnim crtama. Iz svih tih spisa Fichteovih i njegovih su­ vremenika dade se kao kod rijetko kojega po težini i utjecaju usporediva filozofijskoga sustava u velikoj mjeri rekonstrui­ 38

rati kako se je sustav iz prvih klica pod određenim okolnosti­ ma razvijao do svojih složenih i karakterističnih oblika. I to je drugi vid po kojoj narav Fichteove filozofije možemo proma­ trati kao razvojnu. Sam nam Fichte svjedoči da je rano došao do svoje središ­ nje zamisli o zasnivanju sustava transcendentalne filozofije na čistome Jastvu, no da je prikaz njena izvoda polako sazrijevao do razvitoga oblika koji je predavao. Tako u Drugome uvodu u znanstvoslovlje (1797.) svjedoči da je dvorskomu propovjedni­ ku Johannu Schultzu obznanio svoju »još neodređenu ideju da cijelu filozofiju izgradi na čistome Jastvu« »davno prije« nego je on sam »s njom bio na čistu«.32 Schultza je Fichte upoznao u ljeto 1791. u Königsbergu, no ovo mu je valjda ipak priopćio kasnije, no svakako prije prijelomnoga razdoblja u 1793. kada se je posve posvetio studiju Reinholdove filozofije i zatim pažlji­voj recenziji Schulzeova skeptičkoga potkopavanja Rein­ holdova pothvata u djelu Aenesidemus (1792.). U kontekstu ovih i još nekih rasprava Fichte je razradio i napisao svoj prvi prikaz znanstvoslovlja, stoga ono do danas nosi obilježja doba u kojem je nastalo, po kojima se onda potpunije i točnije može razumjeti. Kasnije je Fichtea upravo to svojstvo sadržajne pa i formalne upletenosti prvoga prikaza znanstvoslovlja u splet onodobnih rasprava naročito smetalo jer je drugima otežavalo razumijevanje i uopće pristup njegovoj filozofiji. Odatle biva jasno zašto je drugima za studij znanstvoslovlja radije prepo­ ručivao svoja kasnija djela pa čak i sva Schellingova djela, tim više što su se rano dokazala kao studentima naročito pristupač­ na, nego svoj prvi objavljeni prikaz. Takvu preporuku nalazi­ mo još u Fichteovu pismu Friedrichu Johannsenu 31. siječnja 1801. (dakle malo prije objave Schellingova Prikaza mojega sustava filozofije, spisa kojim je Schelling po prvi put jasno proglasio svoju neovisnost o Fichteu i istaknuo razliku svoje­ ga sustava spram njegova): »Moje tiskano Znanstvoslovlje nosi previše tragova doba u kojem je pisano i načina (manire) filozofiranja koji je tada prevladavao. Shod­ 32 FW I, 473; GA I/4, 225 (»Mein verehrungswürdiger Freund, der Herr Hofprediger Schul[t]z, dem ich meine noch unbestimmte Idee, die gesammte Philosophie auf das reine Ich aufzubauen, bekannt machte, lange zuvor, ehe ich mit ihr im Reinen war, (…)«).

39

no tomu, mnogo je manje jasno nego što bi prikaz transcendentalne filozofije trebao biti. Mnogo više preporučam prve dijelove mojega prirodnoga prava i moje etike (naročito ovo potonje), moje sastavke u Filozofijskome časopisu,33 kao i Schellingove,34 i uopće sve Schellin­ gove spise,35 – nadalje Određenje čovjeka. (…) Povrh toga uskoro ću dati izdati svoj novi prikaz znanstvoslovlja koji već četiri godine stoji u rukopisu i po kojem sam običavao predavati u Jeni.«36

Spomenuti »novi prikaz znanstvoslovlja« drugi je prikaz osnova ili temeljnoga dijela cjelokupnoga znanstvoslovlja s gornjega popisa. Njega možemo u oprjeci s prvim kao ranim jenskim prikazom nazvati drugim ili kasnim jenskim prika­ zom. Po njem je Fichte predavao svoje posljednje tri godi­ ne u Jeni u zimskim semestrima (1796.–1797., 1797.–1798., 1798.–1799.). Iako se je Fichte spremao objaviti novi prikaz čak u dvama navratima – kako prije izbijanja spora oko ateiz­ ma i otpuštanja Fichtea s profesorskoga mjesta u Jeni u prolje­ će 1799., tako i poslije toga po doradi u Berlinu37 – ta preda­ vanja ipak nisu objavljena za Fichteova života. Po Fichteovu naslovu kolegija danas ih objedinjujemo pod nazivom Wissen­ schaftslehre nova methodo (Znanstvoslovlje po novoj metodi, 33 Misli se prije svega na Versuch einer neuen Darstellung der Wissenschaftsleh­ re (Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja), u Philosophisches Journal einer Ge­ sellschaft Teutscher Gelehrten (V/1, VI/1, VII/1), kasnije i nama danas poznatiji kao Prvi i Drugi uvod u znanstvoslovlje te Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja (FW I, 419–534; GA I/4, 183–281). 34 Misli se vjerojatno na Allgemeine Uebersicht der neuesten philosophischen Literatur (Opći pregled najnovije filozofijske literature) u Phil. Jour. (V/1, V/2, V/3 i V/4). 35 Fichte je štoviše od početka pratio pa čak i preporučivao Schellingove spise iz filozofije prirode. Npr. već Ideje za filozofiju prirode u 2EWL (1797.) (FW I, 515). 36 GA III/5, 9–10. Izvornik: »Meine gedruckte Wißenschaftslehre trägt zu viele Spuren des Zeitraumes, in dem sie geschrieben, und der Manier zu philosophieren, der sie der Zeit nach folgte. Sie wird dadurch undeutlicher, als eine Darstellung des transcendentalen Idealismus zu seyn bedarf. Weit mehr sind zu empfehlen die ersten Hauptstücke meines Naturrechts und meiner Sittenlehre (besonders die letztere), mei­ ne Aufsätze im philosophischen Journal, sowie die Schellingischen, und überhaupt alle Schriften Schellings, – ferner die Bestimmung des Menschen. (…) Ueberdies werde ich nächstens meine seit vier Jahren im Manuscript liegende neue Darstellung der Wißenschaftslehre, nach der ich in Jena zu lesen pflegte, erscheinen laßen.« 37 »Neue Bearbeitung der Wissenschaftslehre (Oktober 1800)« (»Nova obrada znanstvoslovlja [listopad 1800.]«) (GA II/6, 331–302), sastavljeno negdje između listo­pada i prosinca 1800.

40

kratica: WLnm), iako bi puni naziv bio Temelji transcenden­ talne filozofije (znanstvoslovlje) po novoj metodi.38 Budući da je i sam Fichteov rukopis tih predavanja izgubljen, Fichteov ih sin Immanuel Hermann nije objavio među »spisima iz ostav­ štine« (Nachgelassene Schriften, 3 sveska, 1834.–1835.), nego su ona objavljena tek duboko u 20. stoljeću, i to u prikazu po zapisima – jednome prvopisu i dvama čistopisima (prijepisima u čisto) – Fichteovih studenata.39 38 Nakon ljetnoga semestra 1795., u kojem Fichte nije držao predavanja, te na­ rednoga zimskoga u kojem nije predavao o znanstvoslovlju, za ljetni semestar 1796. Catalogvs praelectionvm najavio je po prvi put: »IO. GOTTLIEB FICHTE, D. priva­ tim (…) hor. II–IV. fundamenta philosophiae transcendentalis (vernacule die Wissen­ schaftslehre) docebit«, no potpunije za naredni zimski semestar (kada se ciklus pre­ davanja WLnm zapravo po prvi put i održao): »IO. GOTTLIEB FICHTE, D. privatim (…) fundamenta philosophiae transcendentalis (die Wissenschaftslehre) nova metho­ do, et longe expeditiori, secundum dictata adhibitis suis libris exponet.« (GA IV/2, 4; usp. GA II/17, 351 i d.). 39 Prvo je nađen anonimni studentski zapis WLnm u knjižnici Sveučilišta u Halleu (»zapis iz Hallea«, »Hallesche Nachschrift«, kratica »H«), i njega je 1937. u Berlinu objavio Hans Jacob u drugome svesku Fichteovih »Spisa iz ostavštine« (Nachgelasse­ ne Schriften). Bavarska akademija znanosti je u svojem izdanju cjelokup­noga Fichte­ ova djela (GA) četvrti red posvetila studentskim zapisima Fichteovih predavanja (IV. Kollegnachschriften). Drugi svezak toga reda po drugi puta donosi »zapis iz Hallea« (1978.), dok znatno kasnije izašli treći svezak (2000.) donosi još dva naknadno nađe­ na zapisa. Oba je našao Erich Fuchs, urednik Akademijina izdanja Fichteovih djela. On je najprije 1982. našao pouzdan i cjelovit zapis kasnije poznatoga filozofa Kar­ la Christiana Friedricha Krausea (1781.–1832.) (»Krauseov zapis«, »Krause-Nach­ schrift«, kratica »K«), i ubrzo ga iste godine objavio pod nazivom Wissenschaftslehre nova methodo. Kollegnachschrift Chr. Fr. Krause 1798–99 (Hamburg: Felix Meiner; drugo, dopravljeno izdanje izašlo je 1994.). Fuchs je naknadno našao i treći, nepotpu­ ni zapis (prvopis) predavanja WLnm u ostavštini Friedricha Augusta Eschena (1776.– 1800.) i objavio ga kao »Wissenschaftslehre nova methodo. Nachschrift Eschen. Frag­ ment« u GA IV/3, 151–196. U istome trećem svesku objavljen je i Krauseov zapis pod Krauseovim naslovom: »Vorlesungen über die Wissen­schaftslehre, gehalten zu Jena im Winter 1798–1799. Nachschrift Krause« (GA IV/3, 323–525). Urednici dotičnoga trećega sveska smatraju da Eschenov zapis po Fichteovu diktatu potječe iz zimsko­ ga semestra 1796.–1797., samodatirani Krauseov zapis iz zim. sem. 1798.–1799., a nedatirani i anonimni zapis iz Hallea vjerojatno iz zim. sem. 1797.–1798., iako je moguće da potječe i iz zim. sem. 1798.–1799 (GA IV/3, 146, 314 i d.). U svakome je slučaju vjerojatno da su i Krause i sastavljač zapisa iz Hallea napisali svoje čistopise Fichteova WLnm služeći se i zapisima drugih studenata iz prethodnih semestara. Za­ nimljivo je kako je Daniel Breazeale priredio WLnm za prijevod na engleski. Nakon što je sva tri zapisa pažljivo još jednom za sebe proučio, i utvrdio da svaki ima nešto što drugi nema, za engleski ih je prijevod sve kompilirao, tako da je uzeo Krauseov zapis za osnovu koju je zatim nadopunio svime što zapis iz Hallea sadrži više ili drugačije. Zapise K i H datirao je kao i Akademijino izdanje. V. Breazeale, »Editor’s Introduction«, u: Fichte, Johann Gottlieb, Foundations of Transcendental Philosophy

41

Kao što je rečeno, Fichte je namjeravao još za svoje profe­ sure u Jeni objaviti svoj novi prikaz znanstvoslovlja. No nije htio ponoviti pogrješku koju je napravio s prvim prikazom koji je naišao na tako loš prijam kod čitalačke publike. Fichte zato svoj drugi prikaz nije objavio kao prvi – u istoj formi u kojoj bi ga studentima davao u arcima kako bi napredovao iz seme­ stra u semestar (od 14. srpnja 1794. do kraja srpnja ili početka kolovoza 1795.) – nego ga je odlučio još jednom za objavu preraditi i takva postupno objavljivati u Filozofijskome časopi­ su društva njemačkih učenjaka (Philosophisches Journal einer Gesellschaft Teutscher Gelehrten) koji je od 1797., uz dotadaš­ njega urednika Niethammera, Fichte i sâm uređivao. Premda je već prvi dio nosio naslov Pokušaj novoga prikaza znanstvo­ slovlja, ono što je izašlo danas je poznato kao zaokruženi Prvi i Drugi uvod u znanstvoslovlje (Erste i Zweite Einleitung in die Wissenschaftslehre, kratica 1EWL i 2EWL) te krajnje kratak Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja (Versuch einer neuen Darstellung der Wissenschaftslehre, kratica VnDWL) na svega prvih dvadeset stranica sedmoga sveska časopisa (1797., za­ pravo otisnuto u ožujku 1798.) uz nagli prekid i najavu nastav­ ka40 u budućim brojevima časopisa, koji nastavak u njima ipak nikada nije uslijedio. Zanimljivo je uočiti da se Fichte u svojim predavanjima o znanstvoslovlju po novoj metodi na ovaj otis­ nuti prikaz, kako barem svjedoče sačuvani studentski zapisi, uopće nije pozivao, dok se recimo pozivao na svoje otisnuto prirodno pravo (1796.–1797.) i etiku (1798.), iako prvi dio tih predavanja (WLnm) sadržajno prati Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja,41 kako i sam Fichte potvrđuje u jednome pis­ mu (J. E. Ch. Schmidtu u Gießenu 19. ožujka 1799.): »Od prije tri godine radim na novome prikazu [znanstvoslovlja] i pre­ dajem ga s katedre, od čega ono izdano u Časopisu čini prvo poglav­ lje.« 42 (Wissenschaftslehre) nova methodo (1796/99) (ur. i prev. D. Breazeale), Ithaka/Lon­ don: Cornell University Press, str. 1–49, tu str. 49, ali i cio veoma obavijestan uvod do te stranice. 40 »(Die Fortsetzung in den künftigen Heften)«, Phil. Jour. sv. 7, str. 20. 41 Usp. izvještaj urednika GA IV/2, 3. 42 GA III/3, 213.

42

No to nije značilo da se u predavanjima ne služi i prvim, otisnutim prikazom i da se na njega ne poziva, kao što svjedo­ če i latinske najave kolegija za sva tri zimska semestra, i ova sačuvana Fichteova bilješka za katalog predavanja za zimski semestar 1797.–1798.: »Više se je mojih slušača nerado odreklo udobnosti otisnuta udžbe­ nika ovih predavanja. Zato ću, kako bih udovoljio tim željama, ovaj put moje objavljene knjige o znanstvoslovlju (Temelj cjelokupnoga znanstvoslovlja i Nacrt osobitosti [znanstvoslovlja s obzirom na teore­ tičku moć]) više slijediti nego što sam to činio kada sam posljednji put ispredavao znanstvoslovlje, premda ipak ne ću na stranu staviti ono što mogu uslijed daljnjega promišljanja pridonijeti za veću jasnoću ove znanosti.«43

Prvi jenski prikaz Fichte je smatrao formalno višestruko manjkavim, stoga je drugi poduzeo napraviti na sasvim nov način. Ovako je to stanje opisao Reinholdu u pismu 21. ožujka 1797., već sluteći mogućnost i daljnjih prikaza: »O mojem dosadašnjem prikazu sudite odveć ljubazno [gütig]; ili je sadržaj učinio da previdite mane [Mängel] prikaza. Ja ga smatram krajnje nesavršenim. Odatle frcaju iskre duha; to dobro znam; ali to nije jedan plamen. Zimus sam ga [tj. dosadašnji prikaz znanstvoslov­ lja] posve preradio za svoje slušače, koji su brojni, i među kojima sam s vremena na vrijeme zamijetio dobrih glava, od kojih se mnogočemu nadam; tako [sam ga preradio] kao da ga nikada nisam bio izradio [als ob ich sie nie bearbeitet hätte], i kao da o starome ništo ne znam. Tu preradu dajem objaviti u našem Filozofijskome časopisu (razumije se: opet iznova prerađenu iz bilježnica). Koliko ću ga još puta preradi­ ti! Manjak točnosti [Pünktlichkeit] priroda mi je ushtjela nadoknaditi [sposobnošću] da jedno te isto sagledam na mnogo načina i priličnom okretnošću duha.«44

Da Fichte ozbiljno namjerava uskoro nastaviti s novim, drugim javnim prikazom znanstvoslovlja, obznanio je u pred­ govoru (datiranom o sv. Mihovila 1798.) drugoga izdanja svo­ jega spisa O pojmu znanstvoslovlja ovako: »On [pisac, tj. Fichte] naime ne će više ići dalje u sustavnoj izvedbi sustava, nego će pokušati najprije s više strana prikazati ono što je 43 Nav.

prema GA II/2, 5. 57–58.

44 GA III/3,

43

otkriveno te to učiniti savršeno jasnim i svakomu nepristranomu [pro­ matraču] evidentnim. Taj je rad već započet u gore navedenome časo­ pisu,45 i on će se nastaviti, onako kako to dopuste moji preči poslovi akademskoga docenta. Sukladno više izjava koje su do mene doprle, po onim je sastavcima nekima sinulo svjetlo; a ako se stav publike o novoj nauci nije u širim krugovima preugodio, to zacijelo potječe odatle što se čini da onaj časopis nije toliko raširen. U tu ću svrhu, čim mi to vrijeme dopusti, dati nov pokušaj strogo i čisto sustavna prikaza temelja znanstvoslovlja.«46

No, budući da su ga događaji oko spora oko ateizma i nje­ gova otpuštanja s profesorskoga mjesta u Jeni privremeno odvratili od izvršenja toga nauma, Fichte se je tek po dolas­ ku u Berlin opet prihvatio provesti ga, i dao prigodno obja­ viti sadržajno bogatu najavu (Ankündigung) novoga prikaza znanstvoslovlja u Allgemeine Literatur-Zeitung za 24. siječnja 1800. Ovako glasi njen prvi dio kao naknadni pogled na pr­ votni prijam objavljenoga prikaza znanstvoslovlja i kasnijih jenskih spisa: »Već šest godina stoji znanstvoslovlje pred njemačkom publikom. Kod različitih je naišlo na veoma različit prijam – kod velike veći­ ne na ljute i strastvene protivnike, kod nekih nedovoljno upućenih na hvalospjevatelje [Lobredner, panegiričare], kod rijetkih na duhom nadarene pristaše i obrađivače. – Od prije pet godina47 u mojem stolu nalazi se nov prikaz znanstvoslovlja, po kojem sam običavao držati predavanja o ovoj znanosti. Ove zime bio sam zaposlen preradom no­ voga prikaza,48 a nadam se da ću ga otisnuta moći predstaviti publici na proljeće.« »Veoma mi je stalo da mi publika privremeno, tj. dok se ne pojavi mogućnost da se sama uvjeri, prihvati na riječ naredne dvije tvrdnje, i da, imajući ih za pretpostavku, prione čitanju novoga prikaza. Prvu: da je upoznatost učene publike sa znanstvoslovljem, izuzev nekoliko 45 Fichte misli na »Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja« u Filozofijskome časopisu društva njemačkih učenjaka. 46 FW I, 36–37; GA I/2, 163. 47 Čini se da se Fichte ovdje poziva na rukopis s kraja 1795. koji je izgubljen, premda ga je u drugim izjavama datirao u bližu prošlost. Usp. npr. gore navedeno pismo Johannsenu od 31. siječnja 1801. u kojem stoji da novi prikaz stoji u rukopisu već četiri godine, što je vjerojatnije vrijeme za pobliže razrađeni, a ne tek grubo ski­ cirani i tek pripremani prikaz. 48 Usp. »Neue Bearbeitung der Wissenschaftslehre« iz jeseni 1800. (GA II/5, 331 i d.).

44

pojedinaca (i moje neposredne slušače, o kojima ovdje nije riječ), još uvijek jednaka nikakvoj. Drugu: da je ova znanost posve novo otkrive­ na znanost, čija ideja prije nije čak ni postojala, i koja se može crpsti samo iz znanstvoslovlja samoga i samo iz njega prosuditi.« »Što se tiče prvoga: – Temelj [cjelokupnoga] znanstvoslovlja, koji je prije šest godina objavljen kao rukopis za moje studente, nije, koliko mi je poznato, skoro pa uopće razumljen, i nije skoro nikomu, osim mojih neposrednih slušača, bio od koristi. Čini se da [se] on ne može prikladno [razumjeti] bez [moje] usmene pripomoći. U mojem pri­ rodnome pravu i u mojoj etici, bolje mi je, kako vjerujem, uspjelo da razgovijetno prikažem svoje misli čak i o filozofiji uopće; ipak – da li zato što bi se obično uvodi i prvi odlomci tih spisa preskočili ili zato što uopće nije moguće udaljenim izvedenim postavkama mo­ jega susta­va dati, bez njegovih prvih premisa, onu evidenciju koja se veoma lako može podati tim premisama – po svim očitovanjima koja sam našao nakon objave tih knjiga i čak povodom njih čini se da publika ni po njima nije mnogo dalje napredovala u razumijeva­ nju glavne točke. Čini se da su bolje razumljeni samo dva uvoda u znanstvoslovlje, i prvo poglavlje novoga prikaza onoga sustava, koji su otisnuti u filozofijskome časopisu, te da su kod više nepristranih čitatelja [Unbefangenen] pobudili naklonjenija očekivanja u pogledu na znanstvoslovlje. Ali tim se sastavcima može u najbolju ruku steći samo privremen pojam o mojoj nakani; a ni u kojem smislu nije ta nakana u njima doista izvedena i [kroz njih] provedena.« »Koliko je mojemu duhom nadarenomu suradniku, g. prof. Schel­ lingu, u njegovim prirodoslovnim spisima i u njegovu nedavno objav­ ljenu Sustavu transcendentalnoga idealizma, bolje uspjelo priskrbiti pristup transcendentalnomu gledištu, ne ću ovdje istraživati.« »Već sam jednom na jednome drugome mjestu49 izjavio da sam spre­ man, što se mene tiče, preuzeti na samoga sebe svu krivnju gotovo općega nerazumijevanja ako bih time samo mogao pokrenuti publiku da se iznova upusti u ovu [iznova] pokrenutu stvar. Kod posve nova sustava, pronađenoga ne na putu razvoja iz već postojeće znanosti, nego na nekome posve drugome putu, otkrivač će stjeći umješnost da ga iz svojega duha prikaže drugim duhovima tek po dugoj vježbi s najrazličitijim pojedincima.«50 49 V. Pokušaj novoga prikaza znanstvoslovlja (FW I, 420; GA I/4, 184): »Što se potonjega tiče [tj. svjedočanstva da se znanstvoslovlje ne razumije], preuzet ću svu krivnju na sebe dok se čitatelj iz nekoga drugoga izvora ne upozna sa sadržajem mo­ jega sustava i dok ne nađe da on ondje ipak nije tako sasvim nejasno iznesen; ili ću ju preuzeti štoviše posve bezuvjetno i zauvijek kada bi se time čitatelja moglo privoliti da se upusti u sadašnji prikaz, u kojem ću se potruditi postići najveću jasnoću.« 50 GA I/ 7, 153–155 ([Ankündigung:] Seit sechs Jahren).

45

Na koncu nam se prirodno nameće pitanje kako shvatiti odnos prvoga (samo jednom ispredavanoga, no zato dva puta objavljenoga) i drugoga (tri puta ispredavanoga, no ipak ne­ objavljenoga) jenskoga prikaza znanstvoslovlja ili temeljnoga dijela Fichteove filozofije? Od kada je WLnm konačno objavljena u 20. stoljeću o tome je otpočela stručna rasprava koja još uvijek traje. Pritom se radovi posljednjih godina Ficheova boravka u Jeni, okuplje­ ni oko Znanstvoslovlja po novoj metodi, u oprjeci s prvim ili ranim jenskim prikazom znanstvoslovlja nazivaju drugim ili kasnim jenskim znanstvoslovljem. Početak toga drugoga prikaza danas jedni vide već u počet­ nim, dodatnim razradama principā znanstvoslovlja iz Fichteova Temelja prirodnoga prava po načelima znanstvoslovlja (Grund­ lage des Naturrechts nach den Principien der Wissenschafts­ lehre, kratica: GNR), dakle već u 1796., dok drugi ova prva pre­ vrjednovanja interpersonalnosti u uvjet mogućnosti empirijske svijesti ipak ne uzimaju toliko ozbiljno i zato smještaju njegov početak godinu dana kasnije kada Fichte kreće sa svojim Znan­ stvoslovljem po novoj metodi, u kojem interpersonalnost dobiva dodatnu razradu, a zadnje godine u Jeni (1799.) i onda dodat­ no u Određenju čovjeka (1800.) znatnu i samopriznatu preradu. U svakome slučaju vrhunac je toga prikaza postignut 1798. u krunskome djelu Fichteova jenskoga razdoblja – Sustavu ću­ doređa po principima znanstvoslovlja (System der Sittenlehre nach den Principien der Wissenschaftslehre, kratica SSL).51 Iz mnogih je izvora jasno da je Fichteu novim prikazom ponajprije bilo stalo postići da novina znanstvoslovlja i uvid izražen u njem postanu lakše shvatljivima za njegove studente i čitatelje, a time i da neočekivano loš prijam prvoga prikaza ispravi drugim. Pritom se Fichte sada već mogao osloniti na višegodišnje iskustvo prenošenja znanstvoslovlja svojim stu­ dentima. To je dobrim dijelom odraženo već i u formi novoga prikaza utoliko što on predočuje postupak kojim bi Fichte na svojim satovima vodio studente da od dogovorene pomisli na nešto izvan sebe, primjerice na zid, obrate misao na sebe kao 51 Usp. Breazeale, D., 2002., »Introduction«, u: Breazeale, D. & Rockmore, Tom (ur.), New essays on Fichte’s later Jena Wissenschaftslehre, str. ix–xviii, tu str. x.

46

na one koji misle zid i zatim na sebe kao na one koji misle sebe, tj. ono predočuje postupak kojim bi Fichte studente vo­ dio k samospoznaji ili uvidu u apsolutnu samosvijest (nepod­ vojena subjekta i objekta) kao uvjetu svake svijesti (podvojena subjekta i objekta). To načelo vidimo na samome početku Pr­ voga uvoda u znanstvoslovlje: »Pazi na samoga sebe; odvrati pogled od svega, što te okružuje, i upravi ga u svoju nutrinu – prvi je zahtjev što ga filozofija postavlja svojemu naučniku. Nije riječ ni o čem, što je izvan tebe, nego samo o tebi samome.«52

Zatim u samome Pokušaju novoga prikaza znanstvoslovlja (1797.): »Čitatelj s čijim se mišljenjem trebamo uskladiti, neka nam dopusti da ga oslovimo, i da ga s povjerljivim Ti oslovljavamo.« »1)  Bez sumnje možeš misliti: Ja; i dok ti to misliš, nalaziš u sebi da je tvoja svijest na izvjestan način određena; ti misliš samo nešto, upravo ono što obuhvaćaš pod onim pojmom, i toga bivaš svje­ stan; i tada ne misliš nešto drugo što inače također možeš misliti i što si već mislio. (…)« »Mogao si umjesto ovoga što je određeno također misliti nešto drugo, npr. svoj stol, svoje zidove, svoje prozore, i ti zacijelo zbiljski misliš te predmete kada te to zatražim. Činiš to shodno zahtjevu, shodno pojmu o onome što se treba misliti (…).« »2)  Sada trebate napose misliti: Ja. Budući da je to jedna određena misao, ona se ozbiljuje, prema upravo utvrđenim postavkama, nužno po jednome određenome postupku u mišljenju; i moj je zadatak za tebe, čitatelju s razumijevanjem, ovaj: da ti pravo i snažno dođe do svijesti kako postupaš kada misliš: Ja.«53

A vidimo taj postupak i u 1. §. Znanstvoslovlja po novoj metodi (u Krauseovu zapisu) gdje se daje »postulat«: »Predočiti pojam jastva i opaziti kako se pritom postupa.«54 52 FW I, 422; GA I/4, 186. Izvornik: »Merke auf dich selbst: kehre deinen Blick von allem, was dich umgibt, ab, und in dein Inneres – ist die erste Forderung, welche die Philosophie an ihren Lehrling thut. Es ist von nichts, was ausser dir ist, die Rede, sondern lediglich von dir selbst.« 53 FW I, 521–522; GA I/4, 271. 54 GA IV/3, 349. Izvornik: »Den Begriff des Ich zu entwerfen und zu bemerken, wie man dabei verfahre.«

47

Premda novi prikaz nije po tome načelu dovršen i objav­ ljen, to je načelo Fichte dosljedno proveo u Bjelodanome iz­ vještaju široj publici o pravoj biti najnovije filozofije (Sonnen­ klarer Bericht an das größere Publikum über das eigentliche Wesen der neuesten Philosophie) (1801.),55 koji je cio sastav­ ljen iz šest sati poduke (Lehrstunden), a u kojem misao dija­ loški razrađuju »auktor« i »čitatelj«, a na svoj način i u drugoj knjizi spisa Određenje čovjeka (1800.), sastavljenoj u dijalogu između jastva, za koje Fichte u predgovoru kaže da bi želio da to postane sam čitatelj, i duha. Razliku između prvih dvaju prikaza znanstvoslovlja, slič­ no kao u gore navedenome pismu Reinholdu, gdje ističe da je za predavanje dosadašnji prikaz »preradio kao da ga još nika­ da nije bio izradio«, Fichte bi isticao i svojim studentima pri prvome javnome predavanju iz niza Wissenschaftslehre nova methodo, kako čitamo po Krauseovu zapisu: »1)  Istraživanja znanstvoslovlja imaju se iznova uspostaviti, kao da još nikada nisu uspostavljena; obrada će time biti na dobitku, jer su od tada prinicipi dalje razrađivani, a to daje jasniji uvid u njih.56 Docent je također otkrio na čem počiva to da nekima postavke [znanstvoslovlja] još nisu jasne time što je razgovarao o tome s najrazličitijim glavama. Ipak ćemo se osvrtati i na prvi prikaz.« »2)  Prvi prikaz ponešto je otežan time što uvjeti mogućnosti postava­ ka nisu obrađeni u njihovu prirodnome poretku nego u teoretič­ kome i praktičkome dijelu, a time su pak stvari koje neposredno zahvaćaju jedne u druge odveć daleko odvojene jedne od drugih, što više ne treba biti slučaj.«57

U drugome je prikazu dakle dokinuta podjela na teoretički i praktički dio znanstvoslovlja kao na njegov prvi i njegov drugi dio (koji, iako drugi, tek zapravo utemeljuje i čini smislenim prvi). Oni u novome prikazu od početka do kraja stupaju za­ jedno. 55 FW

II, 323–420. smjera na uvodne dijelove Temelja prirodnoga prava prema principima znanstvoslovlja (Jena i Leipzig 1796.–1797.) i uvodne dijelove Sustava ćudoređa pre­ ma principima znanstvoslovlja (Jena i Leipzig 1798.) (GA I/3 i 1/5). 57 GA IV/3, 329. 56 Fichte

48

A zato je novi prikaz mogao početi s izravnim i jednostav­ nim zahtjevom studentu ili čitatelju da misli samoga sebe (po­ jam »Ja«) i opazi kako to čini, dakle s jednim postulatom, za razliku od prvoga prikaza koji je započeo s trima naizgled nepro­ zirnim temeljnim postavkama (tako reći aksiomima) o Jastvu i Ne-Jastvu. Zanimljivo je da je Fichteov sin ovo obilježje prvo­ ga prikaza proglasio nepotrebnom ostavštinom Rein­holdova formalizma, kao što se uostalom i sva terminologija kod Fichtea pokazala tek prolaznim sredstvom, koje je stoga, ma kako u pr­ vome prikazu marljivo nakupljeno, u drugome opet napušteno: »Tako je Fichte čak i formu i terminologiju svojega prvoga u tisku objavljenoga znanstvoslovlja (…) ubrzo nakon toga zauvijek na­pustio. Metoda da cio sustav obradi kao analizu triju temeljnih načela, jedno­ ga kao bezuvjetnoga, obaju drugih kao po sadržaju ili formi uvjeto­ vanih, što je zapravo samo bio preostatak [Ueberbleibsel] tadašnjega, Reinholdom uvedenoga formalizma, gdje se tražilo ‘najviše načelo’ kako bi se iz njega razvila čitava filozofija; isto tako terminologija Ja i Ne-Ja, samo simbolički i stoga neprimjereni izraz udara (Anstoßes) Jastva o Ne-Jastvo – sve je to već u narednim prikazima [1EWL, 2EWL i VnDWL iz 1797.] tako posve iščezlo da se npr. riječ Ne-Jastvo u kasnijim Fichteovim spisima više uopće ne pojavljuje.«58

Ono što pritom Immanuel Fichte naziva preostatkom obi­ lježja Reinholodova formalno-analitičkoga pristupa u Fichte­ ovu ranu prikazu, samo je jedno od obilježja upletenosti Fichte­ ova prvoga prikaza u onodobne pokantovske rasprave. Ona taj prikaz čini posebno složenim i za onoga koji je u njih neupu­ ćen zahtjevnim i neprozirnim. O njihovu nastanku i smislu još više govore Fichteovi rani radovi, većinom objavljeni naknad­ no iz ostavštine, koji neposredno prethode prvomu objavljeno­ mu prikazu znanstvoslovlja.

2.4.  Predradovi za Fichteov rani jenski prikaz          znanstvoslovlja Predradove za Fichteov prvi prikaz znanstvoslovlja, čine ove tri cjeline: Fichteova recenzija i nacrti za recenziju anoni­ 58 Fichte, I. H., 1862., Johann Gottlieb Fichte’s Leben und literarischer Brief­ wechsel, Leipzig: Brockhaus, str. 227–228.

49

mno objavljenoga Schulzeova djela Aenesidemus, dva opsež­ na rukopisa pod naslovima Eigne Meditationen über Elemen­ tarPhilosophie i Practische Philosophie te na koncu Lavaterov zapis i Baggesenov izvadak iz teksta Fichteovih züriških pre­ davanja o znanstvoslovlju. Njihov je kontekst ovaj. Od ljeta 1793. Fichte je boravio u Zürichu jer se je u jesen imao oženiti Zürišankom Marie Johanne Rahn. Vjenčali su se 22. listopada. Mirnije prilike po vjenčanju i jednotjednome bračnome putovanja švicarskim kantonima omogućile su mu da se nakon dužega vremena pre­ dano posveti temeljnim filozofijskim istraživanjima. Poseban mu je povod za to dalo recenziranje djela Aenesidemus, koje je Fichte preuzeo već u svibnju, kako svjedoči pismo 25. svibnja uredniku jenskih Općih književnih novina (A.L.Z.) Schützu, ali kojega se je Fichte po svoj prilici ozbiljnije prihvatio tek po­ četkom studenoga.59 Fichteova recenzija anonimno izašloga djela Aenesidemus ili o temeljima elementarne filozofije koju je u Jeni izložio gospodin profesor Reinhold 60 (1792.) spada među najvažnije dokumente za razumijevanje razvoja Fichteove filozofije i na­ stanka znanstvoslovlja. Po Fichteovim riječima, ta recenzija daje naznake o njegovu planu novoga utemeljenja filozofije kao znanosti.61 Ovo pak djelo, čijega je pisca Fichte prepo­ znao u oštru recenzentu njegova Pokušaja kritike sve obja­ ve (1792.),62 a možda i u svojem bivšem školskome drugu Gottlobu Ernstu Schulzeu,63 trebamo razumjeti kao najsnaž­ niji izraz i sintezu onoga skeptičkoga pravca koji je u novoj filozofiji kritike uma vidio novi dogmatizam koji svojim pre­ 59 V. uredničko izvješće (Reinharda Lautha) za recenziju Aenesidemus u Akade­ mijinu izdanju (GA I/2, 33–40). 60 GA I/2, 41–67. 61 U pismu 15. siječnja 1794. Hufelandu u Jeni (GA III/8, 149): »Više se naznaka [Winke] o mojem planu javlja u pridodanoj recenziji [Aenesidemus], koje doduše ipak svakomu, tko nema potpun pregled nad njim, moraju za sada ostati mutne [dunkel].« 62 GA III/8, 151 (Fichteovo pismo Hufelandu 15. 1. 1794.): »Imam presudne [überwiegende] razloge da vjerujem da je pisac Aenesidema moj i Niethammerov recenzent u N. D. A. B [Neue allgemeine deutsche Bibliothek, sv. 2, br. 1, Heft 1–4, Kiel 1793., str. 3–48].« 63 O tome više u potpoglavlju 3.4.

50

sezanjima izaziva i ugrožava skepticizam,64 odakle i podna­ slov djelu Pored obrane skepticizma pred presezanjima kriti­ ke uma (Nebst einer Verteidigung des Skeptizismus gegen die Anmaßungen der Vernunftkritik). Fichteova recenzija pomno je pripremljena, ona promišljeno odmjerava i podrobno ocje­ njuje pojedine Schulzeove skeptičke prigovore Reinholdovoj elementarnoj filozofiji neposredno, a posredno i Kantovoj kritičkoj filozofiji, te zauzima već jasno razrađen stav prema Reinholdu kao neposrednu Fichteovu prethodniku čije uteme­ ljenje Kantove filozofije Fichte sada po prvi put u ovoj re­ cenziji najavljuje produbiti, odnosno utemeljiti na još dubljim načelima. No treba reći da nije Fichte tek s njom započeo jav­ ni razračun s Reinholdom, nego da ga je neizravno vodio na temu dokazivanja slobode volje već prije ženidbe u čak trima tekstovima, koji se iz današnje perspektive uvjetno mogu pro­ matrati kao tri etape u razvoju Fichteove kritike Reinholdova poimanja slobode kao činjenice empirijske svijesti.65 To su: 1) §. 2. u Pokušaju kritike sve objave (Versuch einer Kritik aller Offenbarung), dakle glava pridodana drugomu izdanju djela (predgovor datiran na četvrtu nedjelju po Uskrsu 1793.), pod naslovom Teorija volje, kao priprema za dedukciju religije uopće (Theorie des Willens, als Vorbereitung einer Deduction der Religion überhaupt),66 2) osvrt u Fichteovoj oštroumnoj i brižno razrađenoj recenziji Creuzerova djela Skeptička raz­ matranja o slobodi volje s obzirom na najnovije teorije o njoj (Skeptische Betrachtungen über die Freyheit des Willens mit Hinsicht auf die neuesten Theorien über dieselbe, objavljenoj 30. listopada 1793. u Allgemeine Literatur-Zeitung)67 i 3) više 64 Bondeli, Martin, 2011., »Einleitung«, u: Reinhold, Karl Leonhard, Ueber das Fundament des philosophischen Wissens nebst einigen Erläuterungen über die The­ orie des Vorstellungsvermögens (ur. M. Bondeli), Basel: Schwabe, str. VII–XC, tu str. XXXIX. 65 Kako uz dosta mara pokušava prikazati Lazzari, Alessandro, 1997., »Fichtes Entwicklung von der zweiten Auflage der Offenbarungskritik bis zur Rezeption von Schulzes Aenesidemus«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 181–196. 66 GA I/1, 135–153. 67 A.L.Z. br. 303, stup. 201–205; isto u FW VIII, 411–417 i GA I/2, 7–14. O njoj više u potpoglavlju 3.6.

51

neizravno, nego izrijekom u Fichtevoj recenziji Gebhardova djela O ćudorednoj dobroti iz bezinteresne dobrohotnosti (Ue­ ber die sittliche Güte aus uninteressirtem Wohlwollen, objav­ ljenoj 31. listopada 1793. također u A.L.Z.).68 Sam izbor djela, a onda i obrada, pokazuju da je Fichte već prije sastavljanja recenzije Aenesidemus duboko zašao u pitanje o slobodi volje s jedne strane i u studij središnjih Reinholdovih djela s druge. Na recenziji je anonimnoga djela Aenesidemus Fichte radio u studenome i prosincu 1793., nju je samu poslao Schützu po Böttingeru 15. siječnja,69 a objavljena je u Allgemeine Litera­ tur-Zeitung 11. i 12. veljače 1794.70 Kao i za gornju recenziju Gebhardova djela, u Fichteovoj ostavštini sačuvani su razra­ đeni nacrti i za ovu recenziju, koji upotpunjuju i gdjegdje sa­ držajno nadilaze objavljenu inačicu.71 Dok je završavao pisanje recenzije, Fichte je na staru vijest od ljeta da je Reinhold prihvatio profesorski poziv u Kiel pri­ mio i novu da je on pozvan na njegovo mjesto u Jenu.72 U isto vrijeme počeo je u dvama rukopisima Vlastite medita­ cije o elementarnoj filozofiji (Eigne Meditationen über Ele­ mentarPhilosophie) i Praktička filozofija (Practische Philo­ sophie) raz­rađivati dva dijela – teoretički i praktički – svoje osebujne filozofije u nadovezivanju ali i razračunu s Reinhol­ dovom elementarnom filozofijom i njenim kritikama. Prem­ da se tu još ne javlja ime Wissenschaftslehre, ovi se rukopisi trebaju shvatiti kao pretprikaz ili naširoko razrađeni nacrt za prvi prikaz znanstvoslovlja,73 po kojem se već razabiru glavne 68 A.L.Z.

br. 304, stup. 209–215; isto u FW VIII, 418–426 i GA I/2, 21–29. potvrđuje pismo 15. 1. 1794. Reinhardu (»Poslao sam recenziju toga [Aene­ sidemus] u A. L. Z.«, GA III/2, 39) i istodobno Böttingeru (v. GA II/3, 15 te na str. 7 podnožnu bilješku br. 19). 70 A.L.Z. br. 47, 48 i 49, stup. 369–374, 377–383, 385–389. Pretisnuto u FW I, 3–25 (upečatljivo na prvome mjestu prvoga sveska Fichteovih sabranih djela izdanih od njegova sina); GA I/2, 41–67. 71 GA II/2, 253–280 (nacrti za recenziju Gebhardova djela) i GA II/2, 287–314 (nacrti za recenziju Aenesidemus). 72 Neposredan Fichteov izvještaj nalazi se u pismu Böttingeru 8. siječnja 1794. (GA III/2, 32–33). Tri dana prije ovoga pisma Fichte je primio prvotnu privremenu vijest od Hufelanda, a istoga dana konačnu od Böttingera. 73 Ipak usp. za opis rukopisā i Baumanns, Peter, 1974., Fichtes Wissenschafts­ lehre. Probleme ihres Anfangs. Mit einem Kommentar zu § 1 der »Grundlage der 69 To

52

crte prvoga objavljenoga prikaza (1794.–1795.), pa i podjela na prvi ili teore­tički i drugi ili (na teoretički se nadovezujući i utemeljujući ga) praktički dio Temelja cjelokupnoga znan­ stvoslovlja. Zato se može reći da je to Wissenschaftslehre in statu nascendi, »dokument pomoću kojega možemo pratiti ge­ nezu znanstvoslovlja.«74 Prema naznakama iz samih rukopisa i pogotovo prema sačuvanoj Fichteovoj prepisci rukopisi se mogu s velikom sigurnošću datirati. Vlastite meditacije o ele­ mentarnoj filozofiji Fichte je počeo pisati usporedno s radom na recenziji djela Aenesidemus početkom studenoga 1793., a završio nešto prije sredine siječnja, jer je rezultate odatle upotrijebio i za recenziju.75 Tada je mogao prijeći na praktič­ ki dio, kako proizlazi iz pisma Reinhardu 15. siječnja 1794. (GA III/2, 38): »Već sam doista na svojoj temeljnoj postavci (Grundsatz) podigao nacrt (Grundriß), i pronašao prijelaz k praktičkoj [filozofiji]. A obraditi potonju mora utoliko lakše poći za rukom što je forma zgrade za nju već dana sa strane teoretičke [filozofije].« Prvo poglavlje Praktičke filozofije u skladu s time nosi naslov »Prijelaz, kao rezultat teoretičkoga istraživanja«.76 Ovaj je drugi rukopis dakle sastavljen između sredine siječnja i početka ili najkasnije sredine veljače, dakle do doba kada se je Fichte posvetio razradi i prvomu prikazu znanstvoslovlja za predavanja u Zürichu. Iako je o rukopisima dao izvještaj i iz njih crpio već Willy Kabitz u svojim Studien zur Entwicklungsgeschichte der Fichteschen Wissenschafts­ lehre aus der Kantischen Philosophie (1902.), rukopisi su prvi gesamten Wissenschaftslehre«, Bonn: Herbert Grundmann, str. 81: »(…) ovdje se radi o svem prije nego o razrađenim izlaganjima [što bi se očekivalo od pravih – još ne­ pronađenih – rukopisā za Fichteova züriška predavanja, op. Lj. F. J.]. Radi se u njiho­ vu slučaju štoviše o pismeno fiksiranim samogovorima [Selbstgespräche], o sirovim nacrtima za neki filozofijski sustav s čestim obnovljenim pokušajima, promašenim umetcima, misaonim skokovima, samoispravljanjima i pukim bilješkama.« 74 Urednički izvještaj R. Lautha, GA II/3, 19. 75 Usp. Fichteovo pismo Reinholdu 1. ožujka 1794.: »Uostalom valjda smijem sam za sebe posvjedočiti da sam uložio primjeren trud da razumijem Vaš sustav; kao što sam onda npr. o Vašem novome prikazu glavnih momenata elementarne filozofije u Prilozima, povodom gornje recenzije [rec. djela Aenesidemus], ispisao više od 12 araka papira.« (GA III/2, 78) Točno takav opseg stranica ima rukopis Vlastite medita­ cije o elementarnoj filozofiji (GA II/3, 3 i 8). 76 GA II/3, 181.

53

put objavljeni 1971. među spisima iz ostavštine u Akademiji­ nu izdanju Fichteovih djela (GA II/3, 21–177 i 181–266). Osim toga, nakon što je dobio poziv za profesorsko mjesto u Jeni, no prije nego je otputovao iz Züricha, Fichte je, kao već poznati kantovski pisac koji je pozvan na ugledno Rein­ holdovo mjesto u Jenu, dobio zamolbu šačice uglednih mu­ ževa Züricha, na čelu sa züriškim župnikom pri Sv. Petru i poznatim pobožnim piscem Johannom Kasparom Lavaterom (1741.–1801.), da im održi predavanja o kritičkoj filozofiji koju su željeli bolje upoznati. Fichte je rado prihvatio prili­ ku da već prije Jene održi svoja prva predavanja o filozofiji, koju je sukladno svojim razradama u gore spomenutim ruko­ pisima već mogao izvesti kao znanstvoslovlje. To je radio u Lavaterovu domu od 24. veljače do 26. travnja 1794. skoro svakoga radnoga dana, stoga je sveukupno održao kojih 38–40 sati predavanja.77 Kada mu je Lavater prije predavanja izrazio dvije želje: da ih održi u razgovijetnu izlaganju i kao zaokru­ ženu cjelinu, Fichte mu je ovako pismeno odgovorio, dajući zapravo već pregled podjele budućega prvoga prikaza znan­ stvoslovlja: »Nužno moram 2 do 3 sata dati prolegomena o pojmu i obilježjima filozofije te o načinu dokazivanja u filozofiji; o odnosu te zna­nosti spram drugih koje se s njom brkaju. Onda ću razviti prva načela (Grundsätze) sve filozofije; onda prva načela teoretičke u cijelosti, i s najvećom jasnoćom koju im mogu dati, kako bih na tome pokazao kako se postupa u teoriji. Preostale njene postavke zatim bih samo pobrojao, i dao opći pregled njih i njihova ulančanja. To bi bilo za prvi mjesec. – U drugome bi se jednako tako razvila najviša načela praktičke filozofije; te bi se na posebnim prvim načelima pokazao na­ čin postupanja u ovome dijelu filozofije; a od ostalih bi se dao samo pregled njihova ulančanja. – Ne vidim drugoga načina da se zadovolje obje želje; jer kada bih samo praktičku filozofiju imao iscrpno ispre­ davati, tomu bi jedva dostajala čitava godina.«78

Od svojih predavanja u Zürichu Fichte je dao objaviti samo govor održan pred nešto širim krugom slušača na njihovu kra­ ju (26. travnja), dakle nakon sustavnih i strogih izvoda, kao 77 V.

urednikov izvještaj u GA IV/3, 6–8. 61 (nav. po GA IV/3, 6).

78 GA III/2,

54

osebujni popularni dodatak u obliku nadahnutoga ili bolje gor­ ljivo zanesenoga govora pod naslovom O dostojanstvu čovje­ ka (Ueber die Würde des Menschen) (1794.)79 i podnaslovom »Pri kraju svojih filozofijskih predavanja izgovorio J. G. Fich­ te«. Posveta izravno objašnjava tu okolnost, a glasi: »Ne kao istraživanje, nego kao izljev čuvstva u zanosu nakon istraži­ vanja, posvećuje ove listove svojim dobrotvorima i prijateljima u spo­ men na blažene sate koje je s njima proživio u zajedničkome teženju za istinom, auktor.«

Na svega nekoliko stranica Fichte ovim govorom navodi temu predavanja – »prikaz izvornoga sustava u čovjeku« na kojem se »može izgraditi znanstveni sustav« – i zatim daje »kratak pregled nad cjelinom«. Zanimljivo je da u njem go­ vornički snažno (popularno i slikovito) veoma smjelo ocrta­ va svoje filozofijsko stajalište, u osnovnim crtama koje će niz narednih godina na široko razrađivati. Tako to da nas »filozo­ fija uči da sve tražimo u Jastvu [im Ich]« i da »tek po Jastvu dolazi red i sklad u mrtvu, bezobličnu [formlose] masu.« I to ne samo po čovjekovu određenju kao »promatrajućoj inteli­ genciji« u teoretičkoj filozofiji, nego i kao »praktičko-djelat­ noj moći« u (općoj) praktičkoj filozofiji, jer čovjek »ne polaže samo nužni poredak u stvari, on im daje i onaj koji si hotimič­ no [willkürlich] odabere«, on »zapovijeda sirovoj materiji da se organizira prema njegovu idealu,« da »mu pruži građu koja mu je potrebna.« I pritom nije riječ o izabranu individualnu čovjeku, nego o svakome koji si može reći »Ja jesam« (Ich bin). Svi takvi jednom objedinjeni gube svoju individualnost jer »su uključeni u Jedno veliko jedinstvo čistoga duha«, pri čem Fichte dodaje u ono doba nezaobilaznu i za kasniji sustav trajno karakterističnu opasku: ne u spinozističkome smislu jer se ovo jedinstvo ima promatrati – ne kao što ozbiljeno ili čak ozbiljivo nego – »kao nedostižni ideal.«80 Fichteov rukopis koji je služio kao predložak za predava­ nja u Zürichu nije sačuvan, no kasno u 20. stoljeću nađen je i objavljen jedan zapis slušača i jedan izvadak iz teksta züriških 79 FW 80 FW

I, 412–416; GA I/2, 83–89. I, 412, 413, 415, 416.

55

predavanja. Zapis pripada samomu Lavateru, a izvadak Fich­ teovu blisku prijatelju, danskomu pjesniku Baggesenu. Prvi je po prvi put objavio Erich Fuchs 1996., i to zasebno,81 a zatim su i prvi i drugi 2000. skupa objavljeni u Akademijinu izda­ nju cjelokupnoga Fichteova djela kao Züricher Vorlesungen über den Begriff der Wissenschaftslehre. Nachschrift Lavater odnosno Exzerpt aus den Züricher Vorlesungen über Wissen­ schaftslehre (GA IV/3, 19–41 i 47–48). Lavaterov zapis prika­ zuje prvih pet Fichteovih predavanja (24.–28. veljače) ili, po gornjoj Fichteovoj najavi, njegova »prolegomena«: o filozofiji kao znanstvoslovlju (I), o određenju filozofije i njena odno­ sa spram logike (II), o pojmu znanstvoslovlja kao znanosti sa samoizvjesnim temeljnim načelom i sustavnom formom (III), o odnosu znanstvoslovlja spram geometrije (IV) i o znanstvo­ slovlju kao prikazu sustava ljudskoga duha koji se refleksijom dovodi do svijesti (V). Kako se već iz tema predavanja vidi, taj dio Fichte je malo kasnije u nešto dorađenoj i pročišće­ noj82 formi javno izložio u svojem programskome, pozivnome spisu (BWL). Razlika je po zapisu, ali i svjedočanstvima, u tome što je Fichte u Zürichu građu obradio u zbijenijoj formi, tako reći u sažetim postavkama i kratkim objašnjenjima. Ali 81 Fichte, Johann Gottlieb, 1996., Züricher Vorlesungen über den Begriff der Wis­ senschaftslehre. Februar 1794. Nachschrift Lavater, Neuried: Ars Una. 82 Radrizzani je u svojem članku »Fichte’s ‘erste’ Wissenschaftslehre« naglasio da skraćivanja nekih dijelova prvih pet sačuvanih züriških predavanja u programsko­ me spisu O pojmu znanstvoslovlja treba objasniti kao Fichteovu »Klugheitsstrategie« kojom izbjegava izravne i jasne sukobe s Reinholdom (isticanje oprjeke njegova poj­ ma filozofije sa svojim, čime počinje prvo predavanje) odnosno Kantom (šira poredba geometrije sa znanstvenom filozofijom koja – suprotno Kantu – također ima demon­ stracije, te uporaba pojma »intelektualno zrenje« u četvrtome predavanju) (Radrizza­ ni, Ives, 1999., »Fichtes ‘erste’ Wissenschaftslehre«, u: H. Girndt & J. Navarro-Pérez (ur.), Zur Einheit der Lehre Fichtes. Die Zeit der Wissenschaftslehre nova methodo (Fichte-Studien 16), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 409–431, tu str. 421, 429–431). Takvu sliku samo svakako treba nadopuniti Fichteovim odnosom prema ostalim filo­ zofijskim suvremenicima, primjerice Maimonu, koji je, kako stoji u Fichteovu četvrtu predavanju, jasno izveo »posljedice protiv filozofije i njena dostojanstva« iz Kantova ustupanja obilježja znanstvenosti samo geometrijskim demonstracijama (GA IV/3, 33). Potpuniju usporedbu po sadržaju između züriških predavanja i BWL daje već Fuchs, Erich, 1996., »Einleitung«, u: Fichte, Johann Gottlieb, Züricher Vorlesungen über den Begriff der Wissenschaftslehre. Februar 1794. Nachschrift Lavater – Bei­ lage aus Jens Baggesens Nachlass. Exzerpt aus der Abschrift von Fichtes Züricher Vorlesungen (ur. E. Fuchs), Neuried: Ars Una, str. 7–51, tu str. 42–51.

56

s današnjega gledišta može se reći da ova predavanja u više pogleda bacaju više svjetla na Fichteov prvi prikaz znanstvo­ slovlja, jer se Fichte ovdje izražuje otvorenije i izravnije nego kasnije u spisima koji su objavljeni. Ovdje se može nazrijeti kako je Fichte došao do nekih upečatljivo svojih misli, koje su kasnije iskazane kao tvrdnje s pomalo umjetno pridodanim dokazima. Jens Baggesen, koji je Lavatera i Fichtea potakao da se nakon svojedobnoga zahlađenja opet sprijatelje i koji je utoliko zaslužan što je uopće došlo do »züriških predavanja«, došao je samo na kraj toga niza predavanja, i čuo samo zadnja tri predavanja (24.–26. travnja).83 Njegov zapis tih predavanja nije sačuvan, no u njegovoj ostavštini pronađen je dvostruki list koji se vjerojatno odnosi na züriška predavanja jer Fich­ te tu još uvijek za središnju duhovnu radnju rabi glagol dar­ stellen pored glagola setzen koji kasnije isključivo rabi.84 To je primije­tio prvi priređivač i objavljivač ovoga fragmenta Hein­ rich Fauteck.85 Ovaj zapis, po svoj prilici izvadak iz teksta züriških predavanja, može se dobro nadopuniti Baggesenovim dnevnikom i pismima, napose Reinholdu, u kojima opisuje i procjenjuje Fichteovo znanstvoslovlje po onome što je u Züri­ chu čuo i raspravio s Fichteom, kao i po posebnome (nesaču­ vanome) prijepisu (rukopisu) züriških predavanja koje mu je Fichte »kao najvrjednijemu« darovao krajem srpnja 1794.86

2.5.  Utemeljenje i grananje Fichteova jenskoga          sustava transcendentalnoga idealizma Uvažavajući podjelu na prvi ili rani i drugi ili kasni jenski prikaz znanstvoslovlja,87 ovdje ćemo se u raspodjeli prikaza znanstvoslovlja po Fichteovim spisima usredotočiti na rani i 83 FG

1, 75. urednikov izvještaj u GA IV/3, 45–46. 85 Prvo izdanje: Fauteck, Heinrich, »Die Beziehungen Jens Baggesens zu Fichte«, u: Orbis litterarum, Kopenhagen 1989., str. 321. 86 FG 1, 117, 144–146 (gdje piše da posjeduje znanstvoslovlje »u rukopisu«), ali već i FG 1, 63, 68 (razgovori s Fichteom prije züriških predavanja) (usp. Radrizzani, »Fichtes ‘erste’ Wissenschaftslehre«, str. 418). 87 V. potpoglavlje 2.3 ove knjige. 84 V.

57

jedini cjelovito objavljeni prikaz znanstvoslovlja, nadopunja­ vajući ga samo gdje je potrebno kasnijim djelima. Po objavljenim djelima Fichteovo se znanstvoslovlje teme­ lji na trima spisima: 1)  Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre (1794.) ili O pojmu znanstvoslovlja (kratica: BWL), 2)  Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre (1794.– 1795.) ili Temelj cjelokupnoga znanstvoslovlja (kratica: GWL) i 3)  Grundriß des Eigenthümlichen der Wissenschaftslehre in Rücksicht auf das theoretische Vermögen (1795.) ili Nacrt osobitosti znanstvoslovlja s obzirom na teoretičku moć (kratica: GEWL) Iako se znade, već zbog njegova zavodljiva naslova, skra­ ćeno samo drugi od njih navoditi kao temeljni spis Fichteove filozofije, temelj znanstvoslovlja ili naprosto Fichteovo znan­ stvoslovlje, zapravo tek sva tri spisa zajedno čine cjelinu prvo­ ga prikaza (temeljnoga dijela) znanstvoslovlja. Unutar te cjeline može se onda razlučiti prvi spis kao pro­ gramski dio ili filozofijska rasprava o znanstvoslovlju koje se ima uspostaviti od drugih dvaju kao izvedbenoga dijela ili fi­ lozofirajućega prikaza samoga znanstvoslovlja.88 Od triju spisa jedino je prvi doživio svoje drugo izdanje još za Fichteova jenskoga razdoblja, i to na njegovu vrhuncu (1798.), a u njegovu je predgovoru Fichte filozofijski obraz­ ložio odnos njega i drugih dvaju temeljnih spisa. Po tome naknadnome obrazloženju, budući da se u BWL filozofira o 88 Iako se iz cjeline prvoga prikaza iznutra prirodno nadaje takva dvodioba, češće se treći (GEWL) nego prvi spis (BWL) previđa kao dio prvoga prikaza znanstvoslovlja (čiji je temelj ocrtan u GWL). Tu se treba podsjetiti na Fichteov predgovor prvomu izdanju GWL gdje stoji (FW I, 87; GA I/2, 252): »U ovoj knjizi, ako se skupa s njom uzme Nacrt osobitosti znanstvoslovlja s obzirom na teoretičku moć, vjerujem da sam svoj sustav tako daleko izveo da svaki poznavalac može imat potpuni pregled kako nad njegovim temeljem i opsegom tako i nad načinom kako se na temelju dalje mora graditi.« Ako se hoće, već je izvanjski upadljivo da je GEWL sastavni (integralni) dio prvoga prikaza sustava po drugome izdanju prvoga prikaza znanstvoslovlja (1802.) u kojem je Fichte u jedan svezak stavio GWL i GEWL sa spojenim naslovom obaju spisa.

58

načinu filozofiranja u znanstvoslovlju, on je u filozofijskome smislu kritika za GWL i GEWL, dok ova dva spisa čine meta­ fiziku, samo ne u smislu nauke o stvarima o sebi, nego kao ge­ netički izvod onoga što se zbiva u našoj svijesti. BWL po tome ispituje »mogućnost, pravo značenje i pravila takve znanosti«. On kao kritika onako stoji iznad takve metafizike, kao što ova stoji iznad pogleda zdravoga ili naravnoga razuma. Metafizika objašnjava pogled zdravoga razuma, a sama pak biva objaš­ njena u kritici. Za razliku od ove kritike, Kantova kritika nije čista utoliko što su u njoj primiješana metafizička istraživanja, tj. ona kritizira čas naravno mišljenje čas filozofijsko, i pritom ne upozorava na kojem se području vrši koje istraživanje.89 Jasno, Fichte takvo što može samo naknadno reći, nakon više godina znanstvoslovnoga promišljanja ne samo sustava radnja koje ustrojavaju ljudski duh nego povrh toga i promišljanja nad tim promišljanjem, koje je posebno obrađeno i dovedeno do svijesti u 2EWL kao drugi, viši red refleksije (ponad prvoga reda slobodne refleksije nad nužnim činima ljudskoga jastva). Taj je red Fichte označio kao »kritiku« i unatrag ga povezao ili čak poistovjetio s izvornim »hipotetičkim istraživanjima poj­ ma znanstvoslovlja« koja prethode prvomu cjelovitomu prika­ zu sustava. Gledajući na to pak više povijesnokontekstualno i zatim strukturalno, treba reći da je u toj cjelini prvi spis u svojoj izvornoj svrsi Fichteov pozivni (ili programski) spis (Einla­ dungsschrift tj. »teutsches Programm«)90 njegovim mogućim budućim studentima na njegova prva predavanja u Jeni, kamo je Fichte bio pozvan da u svibnju 1794. zauzme Reinholdovo mjesto profesora filozofije. U takvu su pozivnu spisu studenti trebali steći pojam o predmetu njegovih predavanja (što bi bila Wissenschaftslehre i na čem se zasniva), kako svjedoči pred­ govor prvomu izdanju spisa: »Prva je nakana ovih listova bila ta da mladiće studente visoke škole, na koju je auktor pozvan, dovedu u stanje da mogu prosuditi pouzdaju li se u njegovo vodstvo na putu prve među znanostima, te trebaju li se nadati da je on može toliko rasvijetliti koliko oni trebaju da bi njime 89 FW

I, 32–33; GA I/2, 159. 71.

90 GA III/2,

59

[tj. putom] pošli bez opasna spoticanja; druga [je nakana bila] pribavi­ ti prosudbe svojih dobrotvora i prijatelja o svojem pothvatu.«91

Iz sačuvane prepiske pak znamo da je spis po izvornoj na­ kani trebao obuhvaćati i prva načela nove znanosti svih zna­ nosti,92 ali da zbog vremena koje su mu na koncu predavanja u Zürichu neočekivano uzela, nije stigao i njih obraditi,93 nego samo prolegomena za züriška predavanja, koja su kao pozivni spis O pojmu znanstvoslovlja izašla dva tjedna prije početka predavanja, oko 10. svibnja 1794.94 Drugi i treći spis (GWL i GEWL) također su proizašli iz sklopa Fichteovih prvih predavanja, svakako i pod utjecajem lošega iskustva sa züriškim predavanjima, gdje on nije imao čitanke koja bi se slušačima unaprijed dala da ne moraju za­ pisivati nego da se odmah mogu sabrati na mišljenje. Tomu svjedoči pismo Böttingeru 1. ožujka 1794.: »Sada i sam vidim, a znam to uostalom odavna, kako je neugodno za učitelja i slušače kada se predavanja moraju držati bez čitanke [ohne Lesebuch lesen zu müßen]. Zapisivanje bez razmišljanja, koje bih vo­ lio posve ukinuti barem za svoja predavanja, time se veoma mnogo potiče.«

Ono što si Kant nije do kraja života dopustio, naime da drži predavanja po svojim djelima ili skriptima kao predlošcima, Fichte je odabrao već za svoja prva predavanja. No pritom nije 91 FW I, 30; GA I/2, 110. Među »prijateljima i dobrotvorima« bili su tako suvre­ menici kojih se to neposredno ticalo, kao Kant i Maimon. 92 Tako u odgovoru Böttingeru 1. ožujka 1794. Fichte piše da se slaže s njego­ vim savjetom da unaprijed objavi pozivni spis za predavanja te da za njih već ima materijale (GA III/2, 71): »Dao bih u tu svrhu otisnuti nekoliko predavanja o pojmu filozofije i o njenim prvim načelima koje upravo čitam nekolicini prvih duhovnika i državnika Züricha, s Lavaterom na čelu, i koje ujedno daju pregled nad mojim novim sustavom.« Sedam dana kasnije u pismu Hufelandu daje još potpuniju sliku: »On [tj. programski spis] će pojam filozofije postaviti na posve nov način; i razviti njena na­ čela sve do Reinholdova načela svijesti, za koje će pružiti dokaz; a možda postavi i prva načela posve nove praktičke filozofije. Od prije nekoga vremena držim nekolici prvih državnika i duhovnika Züricha predavanja o cjelokupnoj filozofiji, i stoga sam ove stvari morao već više nego jednom promisliti.« 93 U takvu obradu se ne računaju sporadični spomeni ili najave tih načela u §.§. 4., 6. i 8. 94 Usp. pismo Böttingeru 2. travnja (GA III/2, 89) i Radrizzani, 1999., »Fichtes ‘erste’ Wissenschaftslehre«, str. 414.

60

imao gotovo djelo, nego tek predložak koji izvorno nije kanio objaviti kao knjigu, kako čitamo u nastavku pisma: »Među postojećim Kantovim i Reinholdovim spisima ne mogu ni po kojem držati predavanja. Da pak sâm napišem spis od sada do kraja idućega mjeseca, također ne mogu. Zato sam se dosjetio ove ispomo­ ći: Kako bi bilo kada bih ga tijekom tečaja izdavao u arcima [bogen­ weise] kao rukopis za moje slušače, jer mi za prikaz mojega sustava široj publici još naprosto predstoje godine? Svakako hoću prkositi onima koji bi obično zafrknuli nosom nad tiskanim spisima koji se imaju promatrati kao rukopisi. Nije li to jednako kao da profesor pre­ daje po vlastitim diktatima? Da pokažem da mislim ozbiljno, knjiga ne smije nikako doći u knjižaru, nego se davati po mojem povjereniku samo na moj znak mojim slušačima, i onomu za koga bih inače htio da do nje dođe.«95

Kako znamo, Fichte se toga plana ipak nije držao, lako mo­ guće i iz financijskih razloga,96 stoga su već o sv. Mihovilu (29. rujna) 1794. u Gablerovoj nakladi ponuđeni na prodaju prva dva od triju dijelova GWL (»Načela cjelokupnoga znan­ stvoslovlja« i »Temelj teoretičkoga znanja«), a njih su počet­ kom kolovoza 1795. slijedili treći dio GWL (»Temelj znanosti praktičkoga«) i GEWL. Druga dva od gornjih triju temeljnih spisa (GWL i GEWL) zato su izdana veoma brzo po njihovu dovršetku, i time su postala prvi i jedini cjelovit prikaz znan­ stvoslovlja dostupan široj javnosti, koji tek kao upozorenje i ogradu nosi podnaslov »kao rukopis za njegove slušače« (als Handschrift für seine Zuhörer). Fichteovi suvremenici, pogo­ tovo neblagonakloni, mogli su si dopustiti i dopustili su si da slabo uzimaju u obzir podnaslov, no mi ga danas stalno mora­ mo imati u vidu da bismo primjereno razumjeli i vrjednovali sadržaj i formu tih spisa. Dakle, Fichte je GWL i GEWL na­ pisao kao privremeni predložak za svoja predavanja, da pri­ pomogne svojim studentima pratiti misao predavanja ili, još 95 GA III/2, 71–72. (pismo Böttingeru 1. ožujka 1794.). Fichte je tako primjerice svojim züriškim slušačima od prije pola godine ponudio da naknadno dobiju i napis­ meno Fichteov (dorađen) prikaz onoga što su slušali. 96 Takvi se razlozi još najbolje iščitavaju između redaka Fichteovih pisama supru­ zi Johanni (ovdje usp. pismo 26. 5. i 21.–27. 7. 1794.). Na tome tragu Breazeale misli najlakše naći razlog za brzu objavu prvoga, a možda i drugoga izdanja (1802.) prvoga prikaza znanstvoslovlja – v. Breazeale, 1992., »Editor’s Introduction«, u: Fichte, Jo­ hann Gottlieb, Foundations of Transcendental Philosophy (Wissenschaftslehre) nova methodo (1796/99), str. 6 i 16.

61

bolje, da im omogući misliti ju na licu mjesta skupa s njime, oslobodivši ih potrebe da ju zapisuju.97 Osim toga, treba uva­ žiti da ova djela nisu najbolje uređena cjelina već zato što su se onako postupno dovršavala i objavljivala u arcima kako bi zah­ tijevao tijek samih predavanja. Na početku Fichte nije mogao znati kako će točno sustav izvesti do kraja, a na kraju nije mo­ gao prema ishodu naknadno prepravljati i s krajem usklađivati početak. Zato ih čitatelj koji ih hoće razumjeti mora uzeti kao cjelinu, odnosno strpljivo proći kroz njih od početka do kraja tumačeći svaki dio iz cjeline, a najbolje i iz konteksta.98

Slika 2. Stari samostan i kolegij Sveučilišta u Jeni, dvorišna strana. Na zgradi slijeva pet lijevih prozora prvoga kata pripadalo je predavaoni­ cama Teološkoga fakulteta, u prizemlju prvi slijeva Sveučilišnoj knjiž­ nici, tri nakon vrata predavaonicama Filozofskoga fakulteta, a naredna dva (nešto razmaknutija) najvećoj predavaonici ili dvorani (Auditorium maximum), u kojoj je Fichte držao svoja javna predavanja. Slika je iz arhiva Sveučilišta u Jeni (Bestand W, Abt. V, Nr. 9).

97 Potrebe zapisivanja Fichteovi studenti nisu bili dugo oslobođeni jer već na­ redni niz predavanja o temeljnome dijelu sustava (Wissenschaftslehre nova methodo 1796.–1799.) nije imao objavljeni predložak. 98 Usp. predgovor prvomu izdanju GWL (FW I, 87; GA I/2, 252): »Ja sâm progla­ šavam prikaz u najvišoj mjeri nesavršenim i manjkavim, dijelom zato što se je morao objaviti za moje slušače, gdje sam mogao pripomoći usmenim izlaganjem, u pojedi­ nim arcima, onako kako sam ga trebao za svoja predavanja; dijelom jer sam težio koli­ ko je god moguće izbjeći čvrstu terminologiju (…) do konačnoga dovršenoga prikaza sustava (…). [Čitatelj] će si morati objašnjavati iz sklopa te si priskrbiti pregled nad cjelinom prije nego si oštro odredi i jednu jedinu postavku (…).«

62

Što se tiče ustroja GWL i GEWL, ta se dva spisa trebaju uzeti kao cjelovit postav i izvod, a njihov sadržaj podijeliti na izlaganje triju Fichteovih temeljnih postavaka (»Načela cjelo­ kupnoga znanstvoslovlja« – prvi, opći dio GWL) te triju dije­ lova izvoda iz treće postavke. Naime treća postavka (Jastvo postavlja u sebi Jastvo i Ne-Jastvo kao obostrano međusobno ograničiva / odrediva) u sebi sadrži dvije postavke i zato se dijeli na njih (one se uvjetno mogu nazvati četvrtim i petim načelom): 1. Jastvo postavlja sebe kao ograničeno / određeno Ne-Jastvom i 2. Jastvo postavlja Ne-Jastvo kao ograničeno / određeno Jastvom. Iz prve od tih dviju postavaka slijedi prvi dio izvoda iz treće temeljne postavke kao drugi dio GWL (»Te­ melj teoretičkoga znanja«), iz druge postavke slijedi drugi dio izvoda iz treće temeljne postavke kao treći dio GWL (»Temelj znanosti praktičkoga«), dok treći dio izvoda iz treće temeljne postavke slijedi u zasebnome spisu GEWL (Nacrt osobitosti znanstvoslovlja s obzirom na teoretičku moć), no ne kao na­ stavak na kraj prethodne knjige (drugi, praktički dio izvoda), nego kao nastavak na prvi, teoretički dio izvoda. Taj treći dio treba zaokružiti cijeli prikaz time što na koncu a priori izvodi prostor, vrijeme i mnogostručje zora,99 čime se čitatelj ostav­ lja, kako sâm Fichte na kraju napominje, ondje gdje ga Kant tek može preuzeti, koji to troje u svojoj prvoj kritici nije izveo, nego tek pretpostavio.100 Da upravo to i tek to može zaokružiti i na svoj način dovršava prvi prikaz, shvaća se iz prvotnoga smisla znanstvoslovlja kao dublje zasnovane (čvršće uteme­   99 U sintagmi mnogostručje zora prevodim imenicom mnogostručje njem. (ein) Mannigfaltiges (der Anschauung), jer se u njemačkome radi o poimeničenome pridje­ vu. Kant njega prilično sustavno rabi za ono (što je) mnogostruko dano u zoru (npr. KrV B 143. § 20). Moglo bi se razmišljati o tome da se isto prevede kao poimeničeni pridjev mnogostruko, -a, po uzoru na poimeničeni pridjev dobro, -a (u oprjeci s do­ bro, -oga). Nezahvalnost je takva, inače vjerna prijevoda, u tome što se u genitivu ne razlikuje poimeničeni pridjev tj. imenica od neodređenoga pridjeva, kao što bi bilo u gornjem primjeru: izvođenje mnogostruka zora. Obično bi čitanje upućivalo na to da je na takvu mjestu mnogostruko opisni pridjev uz zor, a ne imenica u genitivu koju sli­ jedi još jedna imenica u genitivu. Možda bi se moglo ići tako daleko da se razmišlja o sustavnome prevođenju njem. Mannigfaltiges der Anschauung kao hrv. mnogostruč­ je u zoru, što bi doprinijelo jasnoći u pogledu toga da mnogostručje tu ne označuje svojstvo zora (mnogostrukost), a ne bi se, koliko vidim, protivilo porabi toga Kantova nazivka. Naime, »mnogostruko« je ipak u zoru (usp. npr. B 143 i 144). 100 FW I, 411; GA I/3, 208 (Schluss – Anmerkung).

63

ljene) elementarne filozofije koja treba početne postavke Kan­ tove filozofije, nededucirane i stoga s raznih strana napadane, osigurati novim transcendentalno-deduktivnim utemeljenjem. U stanovitome smislu prvomu prikazu znanstvoslovlja pri­ pada i Nekoliko predavanja o određenju učenjaka (Einige Vor­ lesungen über die Bestimmung des Gelehrten, kratica: EVBM) objavljenih također o sv. Mihovilu (29. rujna) 1794.101 Ona su dio niza Fichteovih prvih javnih jenskih predavanja »de offi­ ciis eruditorum«102 iz ljetnoga semestra 1794. (nastavljenih i u narednome semestru), koja predstavljaju svojevrsnu popu­ larnu propedeutiku u znanstvoslovlje, i usporedno s kojima je Fichte izvodio znanstvoslovlje sámo u svojim privatnim pre­ davanjima (po GWL i GEWL).103 Ovim predavanjima je Fi­ chte kao učenjak trebao studentima kao budućim učenjacima osvijestiti što znači njihovo određenje ili poziv (Bestimmung) kao učenjaka (4. predavanje), no prethodno odgovoriti i na pretpostavljena viša pitanja, od kojih je prvo uopće najviše i krajnje u filozofijskome nastojanju: koje je određenje čovjeka po sebi, ili u oprjeci s drugim bićima, i kojim se sredstvima može postići (1. pred.), a za njim još slijede: koje je određenje čovjeka u društvu (2. pred.) i koja je razlika među staležima (3. pred.). Budući da se ova predavanja mogu strogo obraditi samo u znanstvoslovlju, ovdje se izvodi podupiru o osjetilo za istinu i zadovoljavaju naznakama (Andeutungen). Tako Fich­ te središnju misao vodilju znanstvoslovlja popularno ocrtava 101 FW

VI, 293–346; GA I/3, 25–68. predloška ovoga niza predavanja Fichte je još objavio O poticanju i uzdiza­ nju čistoga interesa za istinu (Ueber Belebung und Erhöhung des reinen Interesse für Wahrheit, FW VI, 342–352; GA I/3, 83–90) 1795. u siječanjskome broju Schillerova časopisa Die Horen, i naknadno 1800. O duhu i slovu u filozofiji (Ueber Geist und Buchstab in der Philosophie) u Filozofijskome časopisu društva njemačkih učenjaka (FW VI, 270–300). Razlog da Fichte objavi Nekoliko predavanja o određenju učenja­ ka bio je izvanjski: konzistorijalni tajnik Krüger i jenski gradonačelnik Vogel širili su u Weimaru glasinu da je Fichte, po javnoj tajni pisac anonimnih Priloga za ispravlja­ nje sudova publike o francuskoj revoluciji, gadan jakobinac koji u svojem javnome kolegiju govori da za »20 do 30 godina više ne će biti kraljeva ni kneževa.« Da to opovrgne, Fichte je naprosto dao otisnuti svojih pet predavanja do 27. lipnja (v. pismo Goetheu 24. 6. 1794., GA III/2, 146–149). 103 Javna predavanja otpočela su 23. svibnja (petak) 1794. nakon što je Fichteu dodijeljena titula doktora, a privatna 26. svibnja (od 6 do 7 sati ujutro, ispočetka 35 slušača). V. FG 5, 240. 102 Iz

64

riječima: »Kako je izvjesno da čovjek ima um, tako je [izvjes­ no] da je on svoja vlastita svrha, tj. on nije nešto jer nešto drugo treba biti, – nego on naprosto jest jer On treba biti.« od­ nosno »Čovjek treba biti što on jest, naprosto zato jer on jest, tj. sve što on jest treba stajati u odnosu spram njegova čistoga Jastva, njegove jastvenosti same.«104 Time je određena kraj­ nja svrha čovječanstva: »Potpuno slaganje (die vollkommene Übereinstimmung) čovjeka sa sobom samim, i – da bi se mo­ gao sa sobom slagati – slaganje svih stvari izvan njega s nje­ govim nužnim praktičkim pojmovima o njima – pojmovima koji određuju kakve one trebaju biti –, to je krajnje odredište čovjeka.«105 Budući da je staležu učenjaka povjerena zadaća da pazi na napredak i razvoj svih predispozicija i potreba čo­ vječanstva prema njegovu određenju, na kraju (5. predava­ nje) Fichte pridodaje ispitivanje (zapravo pobijanje) suprotnih Rous­seauovih tvrdnja o učinku umjetnosti i znanosti na do­ brobit čovječanstva u njegovu poznatome spisu iz 1750. koji je nagradila Akademija u Dijonu.106 U ovoj se knjizi ne ćemo na Fichteovu prvome prikazu znanstvoslovlja strogo držati Fichteova redoslijeda tema u GWL i GEWL, odnosno dugih i često teško preglednih izvo­ da u lancu problema i rješenja koja u sebi kriju nove proble­ me, nego ćemo slobodnije i samostalnije prolaziti kroz glavne točke njegove transcendentalne filozofije, kako je uostalom i glasila preporuka Reinholdu kada se je on previše iscrpljivao pojedinostima izvoda prvoga prikaza: »Rado bih da ne stavljate toliku vrijednost na moju obradu znanstvo­ slovlja i da toliko vremena posvećujete studiju njegovu. Što se tiče glavne stvari, znam i sam [da mora tako biti]; ali jednom kada se njo­ me ovlada, onda si puno bolje svatko može pomoći oslanjajući se na samoga sebe nego na ovaj veoma nezreo prikaz. Koliko li sada ja­ snije gledam u ovoj znanosti! Moje je ‘prirodno pravo’ bez sumnje bolje.«107 104 FW

VI, 295–295; GA I/3, 29. VI, 299; GA I/3, 31. Rasprava o znanostima i umjetnostima (Discours sur les Sciences et les

105 FW 106

Arts).

107 GA III/3,

69 (Pismo Reinholdu 4. srpnja 1797.).

65

Sustav je u ono doba, u Fichtea jednako kao u Reinholda, shvaćen i metaforički predočen kao zgrada u kojem obitava nauka (Lehrgebäude, »naučna zgrada«).108 Ona ima svoj te­ melj (fundament) i čvrstu povezanost dijelova (sustavnu for­ mu), kojom su njeni drugi dijelovi osigurani u temelju ili do­ bro utemeljeni. Prema tome se i Fichteov rani jenski prikaz znanstvoslovlja, uzet kao njegov jenski filozofijski sustav, dije­ li na temeljni ili utemeljujući dio, tj. znanstvoslovlje u užem, ili bolje, pravome smislu riječi, i na njegove izvedene dijelove »po načelima znanstvoslovlja« (nach den Principien der Wis­ senschaftslehre). Pitanje je koji su to izvedeni dijelovi i kakva je podjela izvedenih dijelova sustava. Prva Fichteova objavljena razdioba njegova sustava nalazi se u trećem dijelu programskoga spisa BWL koji nosi naslov »Hipotetička razdioba znanstvoslovlja«. Vjerojatno i pod utje­ cajem kritika, kao što je čak i Reinholdova u njegovoj fichteov­ skoj fazi,109 taj je dio Fichte izostavio već u drugome izdanju spisa (1798.) s napomenom da je imao samo »privremenu svr­ hu« i da je »njegov sadržaj od tada iscrpnije i jasnije izložen« u GWL,110 a zatim je on izostavljen i u Fichteovim sabranim djelima koje je priredio njegov sin Immanuel Hermann Fichte (SW).111 Taj je dio nanovo izdan tek u Akademijinu izdanju (GA) Fichteova BWL (1964.). Ovaj kratak tekst ipak nam je dragocjen kao sažet i vjeran prikaz izvornoga Fichteova pla­ na za svoj sustav, plana koji je Fichte objavio prije nego što je javno izveo sam sustav, tj. s katedre u Jeni ispredavao i u popratnim spisima izložio, i koji je stoga u skladu s prvotnim neobjavljenim izvodima u Vlastitim meditacijama o elemen­ 108 Wolffov je nazivak za sustav (grč. σύστημα) glasio Lehrbegriff (systema doc­ trinarum), dakle sabiranje naukā u jednu (sustavnu, povezanu) cjelinu. 109 U poznatoj skupnoj recenziji Fichteovih temeljnih djela do kraja 1797. Rein­ hold piše: »Hipotetička razdioba znanstvoslovlja u njen teoretički i praktički dio nije podobna da se iz nje napravi izvadak [za recenziju]. Ona je recenzentu postala razum­ ljiva tek studijem samoga znanstvoslovlja; i on smatra da je ona njegovo razumijeva­ nje kod mnogih prije otežala nego potpomogla.« (A.L.Z. 1798. br. 6 stup. 45). 110 FW I, 34; GA I/2 160–161 (Predgovor drugomu izdanju). 111 FW I, 81. Druga (i starija) kratica za Fichte’s sämmtliche Werke je SW (no pod njom se, za razliku od kratice FW, obično ne razumijevaju i tri sveska Fichteovih spisa iz ostavštine koje je njegov sin izdao desetljeće ranije, a koje u pretisku tih sabranih Fichteovih djela u 20. stoljeću /Walter de Gruyter/ dolaze kao svesci FW IX–XI).

66

tarnoj filozofiji i Praktičkoj filozofiji. U tome se trećem dije­ lu BWL znanstvoslovlje dijeli, nakon apsolutno-prvoga načela koje utemeljuje sve ljudsko znanje i stoga je zajedničko cije­ lomu znanstvoslovlju, na teoretički dio koji se bavi Jastvom kao inteligencijom, ovisnim o Ne-Jastvu koje ga određuje po kvantiteti, te na praktički dio koji se temelji na težnji kao ne­ predočivu apsolutnome kauzalitetu Jastva s obzirom na NeJastvo. Na ovome se drugome dijelu pak temelje ostale grane filozofije: »U tome [praktičkome] dijelu se utemeljuje potpuno određena [1] teo­ rija o ugodnu, [2] o lijepu i uzvišenu, [3] o zakonitosti prirode u njenoj slobodi, [4] [teorija] bogoslovlja, [5] [teorija] o takozvanome općem razumu ili naravnome osjetilu za istinu, i na koncu [6] prirodno pravo i [7] etika,112 čiji zakoni nisu tek formalni već materijalni.«113

Ova se podjela ne čini samo privremenom i hipotetičkom, nego i nesustavnom ako se ne shvati da je utemeljena na ra­ nijim, no neobjavljenim izvodima u (pred)nacrtima za sustav transcendentalne filozofije pod imenom elementarne filozofije, gdje se sve navedeno (i tim redom) temelji na drugome, prak­ tičkome dijelu filozofije.114 Jer što Fichte najprije spominje, tomu se kasnije najmanje posvetio ili to uopće nije obradio, a što se pak približavamo kraju popisa, to je navedeno dobivalo sve opširniju obradu. Prirodno pravo i etika su najprije obra­ đeni i prikazani u opsežnim zasebnim djelima (1796.–1797. odnosno 1798.), teorija o općem razumu (gemeiner Verstand) nije dobila zasebnu obradu, ali je ipak uključena u sve prika­ ze znanstvoslovlja ukoliko oni na koncu izvode pretpostavke predrefleksivnoga realističkoga stajališta općega razuma. Prve tri teorije Fichte postavlja ravnajući se prema trećoj Kantovoj kritici, Kritici rasudne snage, koja se dijeli na estetiku [1–2] i teleologiju [3]. Četvrta teorija odgovara Kantovoj »četvrtoj kritici«, Religiji unutar granica samoga uma (1793.). 112 Izvornik: »Theorie des Angenehmen, des Schönen, und Erhabenen, der Ge­ setzmäßigkeit der Natur in ihrer Freiheit, der Gotteslehre, des sogennanten gemeinen Menschenverstandes, oder des natürlichen Wahrheitssinnes, und endlich ein Natur­ recht, und eine Sittenlehre«. 113 GA I/2, 151. 114 Practische Philosophie (v. GA II/3, 184 i d.).

67

Sustavniji i svakako zreliji prikaz podjele jenskoga znan­ stvoslovlja nalazimo na kraju studentskih zapisa Fichteova znanstvoslovlja nova methodo (duže u zapisu iz Hallea i kra­ će u Krauseovu zapisu). Ona ovdje nosi naslov Dedukcija raz­ diobe znanstvoslovlja.115 Prema WLnm znanstvoslovlje se ima dijeliti na jedan opći i četiri posebna dijela: 1) temeljni ili utemeljujući dio cijelo­ ga sustava (sama WLnm kao zamjena za GWL), 2) posebna teoretička filozofija, 3) posebna praktička filozofija i 4) »fi­ lozofija postulata« koja se u sebi dijeli na 4a) filozofiju prava i 4b) filozofiju religije, i na koncu 5) estetika koja, Fichte ističe, stoji izvan cijele podjele kao jedina filozofija koja nije realna. Posebna teoretička filozofija ili svjetoslovlje (Weltlehre) naučava kakav svijet jest i kakav mora biti, kakav nam on biva dan. Zbog toga joj je rezultat iskustvo, tj. što iskustvo nužno jest i što ono može biti. Posebna praktička filozofija ili etika naučava kakav svijet umska bića trebaju načiniti. Zbog toga joj je »rezultat« ideal (naime rezultat se tu kao ideal zapravo ne može pojmiti). Filozofija prirodnoga prava (Rechtslehre, Naturrecht) na­ učava kako se opći um iz etike utjelovljuje među mnogim in­ dividuama koje se u svijetu ukrštaju i koje stoga moraju svoju slobodu ograničiti da se ne bi međusobno ometale u svrhama za kojima idu. Karakteristično je za Fichtea da pravni svijet (juridische Welt) ipak mora prethoditi moralnomu. Kao što je filozofija prava filozofija postulata koji se po­ stavljaju slobodi, tako je filozofija religije filozofija postula­ ta praktičke filozofije teoretičkoj filozofiji ili prirodi koja se sada po nadosjetilnome zakonu treba prilagoditi (accomodi­ ren) svrsi moralnosti. Estetika na koncu svjesno stoji izvan cijele podjele i čini srednji član između općega (zdravorazumskoga) gledišta ko­ jemu se svijet pojavljuje kao dan, i transcendentalnoga na ko­ jem se pojavljuje kao da smo ga mi načinili (»sve je u meni«). Naime, na estetičkome gledištu svijet se pojavljuje dan kao 115 GA IV/2,

68

262–266 i GA IV/3, 520–523.

da smo ga mi sami načinili i kakvim bismo ga mi sami nači­ nili.116 Jednim dijelom vanjske okolnosti, ali još više Fichteova narav i sklonost odrazile su se na to koje je filozofijske dis­ cipline Fichte nakon prvoga prikaza temelja znanstvoslovlja doista razvio prema načelima znanstvoslovlja. Sukladno nje­ govu postojanu uvjerenju da je čovjekova bit u njegovu dje­ lovanju i da je svatko od nas tek ono što je sam od sebe na­ pravio, Fichte se je najprije latio opsežne razrade praktičkih filozofijskih disciplina. Tako je 1796. izašao prvi ili temelj­ ni odnosno 1797. drugi ili primijenjeni dio njegova Temelja prirodnoga prava prema načelima znanstvoslovlja, a 1798. njegov Sustav etike prema načelima znanstvoslovlja. Ta djela, a naročito prirodno pravo, u Fichteovo doba bila su možda najbolje prihvaćena djela.117 Presudno je također bilo prvo 116 Usp. Breazeale & Zöller, 2005., »Introduction«, u: Fichte, The System of Ethics, str. XV. Može se na ovoj podjeli zapaziti koliko je Fichteova filozofija sve do kraja jenskoga razdoblja uređena po Kantovim odrednicama, koje su tek proširene pothva­ tom da im se dade temelj i sustavnost, koji je Fichte od Reinholda naslijedio. Središnji je dio (2, 3, i 5) Kantov, i ugrubo odgovara Kantovim trima kritikama (teoretička fi­ lozofija odgovara KrV i Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft, prak­ tička KpV i kasnije »Tugendlehre« u Metafizici ćudoređa, estetika prvomu od dvaju dijelova KU). Čak je i 4 tj. »filozofija postulata« sa svojom potpodjelom posve u skladu s Kantovim izvođenjem slobode volje, odnosno dvaju članaka vjere, naime op­ stojnosti Boga i besmrtnosti duše, po moralnome zakonu (kao njegovu uvjetu odnos­ no uvjetu realizacije najvišega dobra kao njegove svrhe), kako je najprije izvedeno u »Kanonu čistoga uma« u KrV, a zatim pod imenom postulata u Što znači: orijentirati se u mišljenju? (1785.) i u dijalektici KpV. Na postulatu slobode temelji se prirodno pravo (koje odgovara »Rechtslehre« u Kantovoj Metafizici ćudoređa), a na postula­ tima opstojnosti Boga i besmrtnosti duše moralna ili umska vjera i uopće filozofija religije (Kantova Religija unutar granica samoga uma – koja, uzgred neka je rečeno, po Kantovu pismu 4. svibnja 1793. profesoru Stäudlinu u Göttingenu odgovara na treće od četiriju glavnih Kantovih pitanja, naime Čemu se smijem nadati?). No ovdje su kod Fichtea ti (temeljni) dijelovi Kantove filozofije pretumačeni kao posebni dije­ lovi utemeljeni na općem dijelu, temeljnoj (elementarnoj) filozofiji, kako bi Reinhold rekao, odnosno znanstvoslovlju, kako bi ju Fichte preimenovao. Znanstvoslovlje je u užem smislu ime samo za temeljni ili opći dio sustava po kojem drugi tek dobivaju svoje principe. Drugim riječima, pretpostavke Kantova kriticizma u svim njegovim dijelovima transcendentalno izvodi tek znanstvoslovlje! 117 Usp. Reinholdovu ocjenu u pismu Niethammeru (26. 3. 1797.) gdje ga vrjed­ nuje iznad Kantove Metafizike ćudoređa: »Fichteovo Prirodno pravo mi je ispravilo mišljenje oko mnogo – mnogo čega. Čitam ga sada po četvrti put – i ne nalazim više ništa nejasna, ali zato sve više iznenađujuće nova i svijetla u tome. Taj je prvi pokušaj primjene znanstvoslovlja uspio nadasve sretno. (…) Kantova nauka o pravu, unatoč

69

izvesti ove dijelove sustava jer se je tek po interpersonalnosti, koja se u njima obrađuje, mogla konačno dovršiti dedukci­ ja individualnoga jastva iz apsolutnoga. Ni filozofija prirode (Naturlehre), kao glavni dio teoretičke filozofije, ni filozofija religije (Religionslehre) ni estetika nisu dobile nikakve tomu usporedive zasebne obrade u Fichteovu opusu. Ipak, velika je razlika među njima s obzirom na ulogu koju imaju u Fichte­ ovoj filozofiji i životu. Prva nakon praktičkih disciplina kod Fichtea nedvojbeno stupa filozofija religije. Ona je utjelovljena u dvama djelima, od kojih je prvo Fichteu omogućilo da bude pozvan u Jenu na mjesto profesora, a drugo onemogućilo da se na njemu održi i da uopće ostane u Jeni. Prvo od njih, Pokušaj kritike sva­ ke objave (Versuch einer Kritik aller Offenbarung) (1792., 21793.), nije pisano u razvijenome duhu osebujno Fichteove transcendentalne filozofije niti s namjerom izgradnje znan­ stvoslovlja kao sustava,118 nego stoji zasebno, kao svojevrstan pokušaj pisanja »četvrte kritike« u Kantovu duhu, no na po­ dručju na kojem se Kant tada još nije okušao.119 To naravno ne znači da se već na njem ne ogleda osebujan Fichteov dar za filozofiranje, i da to djelo ne sadrži više naznaka daljnjega razvitka, osobito u svojem »drugome, proširenome i pobolj­ šanome« izdanju (predgovor datiran na sajam treće nedjelje mnogim divnim i genijalnim uputama, dosjetkama i zadaćama za mislioca – ne može se u znanstvenome pogledu s ovim mjeriti [darf sich in wissenschaftlicher Rücksicht daneben nicht sehen lassen].« (FG 1, 415–416). 118 To je stajalište Fichte stekao tek u jesen 1793. povodom studiranja Reinhol­ da i Schulzea i razračuna s Reinholdovom elementarnom filozofijom i Schulzeovom skeptičkom kritikom. 119 Kant je doduše upravo tada pisao i naredne godine objavio tematski blisku Re­ ligiju unutar granica samoga uma (1793.). Premda nema zasebne kritike objave kao religijske pojave, Kant je, uvučen u tzv. spor oko panteizma između Jacobija i Men­ delssohna, već 1785. u kratkoj raspravi Što znači: orijentirati se u mišljenju? (Was heißt: sich im Denken orientiren?) iznio, između ostaloga, svoj stav o uvjetovanosti religije čistim umskim pojmom o Bogu i umskim uvjerenjem o njegovoj opstojnosti. Povod za to dali su mu Friedrich Heinrich Jacobi svojim obrazloženim uzdizanjem pojma vjere do uvjeta umskih zaključaka, s jedne strane, i Thomas Wizenmann, mladi pijetist na strani Jacobija, svojim pokušajem historijskoga utemeljenja vjere u Božju opstojnost, s druge strane. Poseb. v. AA VIII, 142, a prijevod toga dijela Kantove ra­ sprave i popratni komentar u Ježić, Lj. F., 2013., »O umskoj potrebi za vjerom u božju opstojnost po raspravi Wizenmanna i Kanta«, Logos. Časopis za filozofiju i religiju, sv. 1, br. 2 (juli 2013.), str. 89 i d.

70

po Uskrsu 1793.). Njemu je na početak pridodana »Teorija volje kao priprema dedukcije religije uopće«, vjerojatno pod utjecajem tadašnjega Fichteova podrobna studija Reinholdove elementarne filozofije uopće, i njegovih »Temeljnih crta teo­ rije moći žuđenja« napose.120 Treba reći da je Fichte veoma rano iskazivao, suprotno općoj hvali, loše mišljenje o svojem prvijen­cu, i od njega se tako reći ogradio.121 Prije nego u Fichteovu prvijencu nacrt se za njegovu nika­ da izvedenu sustavno-znanstvoslovnu filozofiju religije može tražiti u njegovoj kratkoj raspravi O razlogu naše vjere u Božje upravljanje svijetom (Ueber den Grund unsers Glaubens an eine göttliche Weltregierung). Nju je napisao i objavio 1798. u Filozofijskome časopisu društva njemačkih učenjaka kao od­ govor osjetljivoj Forbergovoj raspravi o religiji koju su obja­ vili u istome broju časopisa. Budući da je u toj raspravi Fichte Boga izveo kao »moralni poredak u svijetu« u koji vjerujemo kao umska bića, ona ga je uvukla u tzv. spor oko ateizma tj. bezboštva (Atheismusstreit), u kojem je Fichte, nepopustljivo braneći svoj stav pred vlastima protiv optužbe ateizma, im­ pulzivnom i nepromišljenom gestom ponudio svoju ostavku, samouvjereno misleći da će ga kolege u Jeni u tome slijediti, 120 To je zadnji dio Reinholdova Pokušaja nove teorije ljudske moći predočavanja (1789.), a utjecaj je pri pažljivu čitanju otkrio Breazeale. V. Breazeale, Daniel, 1982., »Between Kant and Fichte: Karl Leonhard Reinhold’s ‘Elementary Philosophy’«, The Review of Metaphysics 35 (4/1982), str. 785–821, tu str. 806. 121 Tako povjerljivo piše u pismu svojemu školskomu prijatelju Weißhuhnu (u srpnju 1794., GA III/2, 181): »U posljednjem pismu kažete da je moja kritika obja­ ve nadmašila Vaša očekivanje od mene. Onda niste imali neka velika očekivanja od mene. Kažem Vam za sada među nama – dok to ne ću moći reći cijelomu svijetu, – da mi se kritika objave činila veoma prosječnom kada sam ju napisao, i da je doista bio potreban Kantov nagovor i moj nedostatak novca da me uzmognu pokrenuti da ju dam u tisak. Vjerujem da sam od tada mnogo dalje došao. Sudite kako mi se sada pokazuje. Da je sretno prošla, dobro je za mene; ali ja ju ne bih hvalio kako je bila hvaljena.« Usp. i drugi predložak pisma kantovcu (!) L. H. Jakobu u Halleu (4. ožujka 1800., GA III/3, 207 i 204): »Pod utjecajem silovitoga duha sjevera [prvi predložak pisma: pod utjecajem silovitoga mislioca iz Königsberga] mnogi su pogriješili. Nisam li i ja napisao moju kritiku objave? Da ju ne obaspem takvim i još grubljim predika­ tima, odvratila me je samo [želja] da poštedim nekoliko zaslužnih muževa koji su ju pohvalili [posebno G. Hufeland i I. Niethammer]. Samo što sam ja znao njeno znače­ nje veoma dobro već kada se je tiskala, i predao sam ju Kantu skupa s bespoštednom samorecenzijom, i uz to sam se, kako vjerujem, nakon svoje tridesete godine popravio [gebessert].«

71

no nakon što su vlasti to prihvatile, Fichte je morao napustiti Jenu, i nitko ga nije pratio. Ironično je da je on prvi put naja­ vio predavanja o religiji za ljetni semestar 1799. kada je već morao napustiti Sveučilište. Zato je dotičnom raspravicom o religiji, koja je popraćena sadržajno povezanom Apelacijom na publiku (1799.) i još nekim pamfletima,122 izvanjski okon­ čano jensko razdoblje Fichteove filozofije, koje se narednomu razdoblju do kraja života može ugrubo suprotstaviti kao »etič­ ki idealizam« (ili čak »etički panteizam«) »religioznomu ide­ alizmu«.123 Fichteove poslijejenske objavljene i neobjavljene spise obilježava u odnosu na jenske spise naglašena i produb­ ljena filozofijsko-religijska strana, no nijedan od njih nije su­ stavno izveden spis iz filozofije religije. Uputa za blaženi ži­ vot iliti nauka o religiji (Die Anweisung zum seligen Leben oder auch die Religionslehre) iz 1806. predstavlja doduše rje­ čitu, ali popularnu raspravu koja uostalom hoće širemu krugu pokazati kršćansku »pravovjernost« znanstvoslovlja, osobito vezu s Ivanovim evanđeljem, donekle kao što će pomirljivost svoje filozofije sa svojevrsnim kršćanskim teizmom tri godine kasnije Schelling nastojati pokazati u svojem zadnjem za ži­ vota objavljenome originalnome spisu O biti ljudske slobode (1809.). Jenskoj Fichteovoj filozofiji religije, pored spisa O razlogu naše vjere u Božje upravljanje svijetom, popratne Apelacija na publiku i drugih polemičkih sastavaka, trebamo također pri­ brojiti tomu srodne dijelove njegove recenzije djela Aeneside­ mus (1794.) i pripadne zadnje dijelove predavanja uz Platne­ rove Filozofijske aforizme, sačuvane u ostavštini u Fichteovu 122 Appellation an das Publikum über die durch Churf. Sächs. Confiscationsre­ script ihm beigemessenen atheistischen Aeußerungen. Eine Schrift, die man zu lesen bittet, ehe man sie confiscirt (1799.). 123 Tako barem gornja dva oblika njemačkoga idealizma Windelband karakterizi­ ra, naime Fichteovom filozofijom u dvama spomenutim razdobljima, u drugome sve­ sku svojega djela Die Geschichte der neueren Philosophie. Von Kant bis Hegel und Herbart (1880., Leipzig: Breitkopf & Härtel; v. str. 202, 226, 283 i d.). Windelband je Fichteovu promjenu gledišta, zbog kojega Fichte nakon 1800. preugođuje svoju jen­ sku filozofiju, objasnio kao povratni učinak »apsolutnoga idealizma« koji je čitavim pokretom logički izveden – i protiv Fichteove volje – iz njegova vlastitoga jenskoga sustava. U »religiozni idealizam« Windelband uz kasnoga Fichtea svrstava dakako i Schleiermachera.

72

rukopisu i zapisima studenata.124 Iako napisano po Fichtevu preseljenju u Berlin, po svojem trećem dijelu (naslovljenom »Vjera«) ovamo spada i Određenje čovjeka (1800.). Što se tiče filozofije prirode i estetike, treba otvoreno reći da je Fichte slabo, a pogotovo za jenskoga razdoblja, osjećao potrebu da ih samostalno razvije, premda je u sustavu predvi­ dio mjesto za njih i premda su upravo one mogle dati odlučna poticaja da se sustav oživi i približi širemu krugu čitateljstva. To se tim zornije može vidjeti što se više uoči u kojoj će mjeri i s kojim uspjehom upravo filozofiju prirode (Naturphiloso­ phie) i umjetnosti Schelling razviti, uvelike slijedeći Fichte­ ove transcendentalne zasade, ali ne i smjer koji im je on u Jeni zadao, i svakako protiv njegove sklonosti i volje. Sveza bi se mogla ovako ukratko iskazati prema riječima Fichteova sina Immanuela: »Ovu jednostavnu misao, temeljni uvid Fichteove nauke da je Jastvo već moralo proći cio red predsvjesnih radnja prije nego se je probilo do svijesti (…), ovu jednostavnu misao dublje je učinio plodnom ge­ nijalni Schellingov duh te ju tako reći razvio u nedogled [ins Unge­ heuere], s jedne strane u filozofiju prirode i objašnjenja stupnjevitoga slijeda svijeta iz onih nesvjesnih čina proizvodnje apsolutnoga uma, s druge strane u filozofiju umjetnosti, tako da je umjetnička proizvodnja ponovila ono što smo vidjeli da je opći um prirode nesvjesno izvršio, samo na višem stupnju, u svijesti umjetnika.«125 124 Cio osmi svezak Fichte-Studien posvećen je Fichteovoj filozofiji religije. U njem Verweyen (Verweyen, Hansjürgen, 1995., »Fichtes Religionsphilosophie. Ver­ such eines Gesamtüberblicks«, Fichte-Studien 8, Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 193–224.) nudi kratak, ali cjelovit pregled Fichteove filozofije religije, dok Wittekind (Wittekind, Folkart, 1995., »Fichtes Verständnis der Religion und ihrer Formen nach den Jenaer Platner-Vorlesungen«, Fichte-Studien 8, Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 225–242.) posebno prikazuje Fichteovo razumijevanje religije u njegovim predava­ njima po Platnerovim Filozofijskim aforizmima (gdje bi ono zadnje došlo na red, a Platner ga obrađuje od §. 920. nadalje). 125 I. Fichte, 1862., Fichtes Leben, str. 231. Fichteov se sin ovdje svakako pokazao liberalniji i manje strog fichteovac nego što se kasnije pokazao priređivač Akademijina izdanja Fichteova djela i dugogodišnji proučavatelj Fichteove filozofije Reinhard Lauth, koji je prema starim i novim izvorima (iz ostavštine) »nekoliko godina istraživanja« posvetio Fichteovoj filozofiji prirode da napravi djelo na koje se ni Fichte ni nikoji fichte­ovac nije odvažio: Die transzendentale Naturlehre Fichtes nach den Prinzipien der Wissenschaftslehre (1984., Hamburg: Meiner). Lauth u njem hoće pokazati da se može prikazati posebna, od svih drugih odjeljiva Fichteova filozofija prirode, koju Schelling i Hegel nisu razumjeli, iako su svoje izgradili pošavši od nje, i da je Fichteova i danas

73

Osnovne crte ili pojmove (transcendentalne) filozofije prirode, s obzirom da njoj pripadaju prostor, vrijeme i mnogo­ stručje zora, mogu se naći ukratko razvite u trećem od triju temeljnih znanstvoslovnih jenskih spisa, naime u Fichteovu GEWL (Nacrt osobitosti znanstvoslovlja s obzirom na teo­ retičku moć). No, iako ono svjesno predstavlja ne više opće teoretičko nego već posebno teoretičko znanstvoslovlje,126 to nije potpuna zasebna razrada filozofije prirode, nego njen »frag­ment«.127 Razradu Fichte nije napisao, a do Die trans­ zendentale Naturlehre Fichtes nach den Prinzipien der Wissen­ schaftslehre (1984.) Reinharda Lautha nijedan fichteovac nije ni pokušao napisati. Fichteova se je nesklonost spram njene posebnije razrade očitovala u pismenome odgovoru filozofu Johannu Erichu von Berger 4. svibnja 1810. kada mu je ovaj dao na prosudbu svoju raspravu iz filozofije prirode: »(…) o Vašoj Darstellung der Harmonie des Weltall (…) ne donosim svoj sud jer se moja spekulacija radije zadržava pri najvišim i općim principima ili ima napose ključnu sklonost [Vorliebe] za religiju i mo­ ral, dok primjenu na prirodu radije drugima prepušta (no ne iz nepo­ štovanja spram toga područja, nego jer vjerujem da to ni izdaleka nije ono što je čovječanstvu prijeko potrebno, i jer ne mogu svi činiti sve, niti to trebaju) (…).«128 održiva jer je imanentna, drži se unutar transcendentalno-filozofijskih granica, dok to ni Schellingova ni Hegelova – kao »spekulativni dogmatizmi« – nisu. Da se i kako se Schellingova i Fichteova filozofija prirode bitno razlikuju, Lauth jasno pokazuje i u članku »Der Unterschied zwischen der Naturphilosophie der Wissenschaftslehre und der Schellings von zwei charakteristischen Ansatzpunkten des letzteren aus erläutert«, u: Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, 1989., Hamburg: Felix Meiner, str. 248–265. 126 Usp. §. 1. GEWL s naslovom »Pojam posebnoga teoretičkoga znanstvoslov­ lja«, napose ovo (FW I, 332; GA I/3, 144): »Kako Jastvo općenito postavlja onu či­ njenicu [koja odgovara postavci da Jastvo sebe postavlja kao određeno Ne-Jastvom] u sebe, već smo ukratko naznačili [u §. 4. GWL] u dedukciji predodžbe uopće. Ondje je bilo riječi o objašnjenju ove činjenice uopće, i posve smo apstrahirali od objašnjenaja bilo koje posebne činjenice koja pripada tomu pojmu, kao posebne činjenice. Do toga je došlo samo zato što nismo ušli u sve momente toga objašnjenja, niti smo to mogli. Inače bismo našli da se nijedna takva činjenica ne može objasniti kao činjenica uopće, da je ona posve odrediva samo kao posebna činjenica, i da ona svaki put jest i mora biti određena nekom drugom činjenicom te vrste. Prema tome nije moguće potpuno teoretičko znanstvoslovlje, a da nije neko posebno (…)«. 127 Tako Fichte piše Reinholdu u pismu 2. srpnja 1795., po kojem GEWL »jest fragment, i ide samo do dedukcije vremena i prostora.« (GA III/2, 347). 128 GA III/6, 332.

74

Estetika je u Fichteovu opusu također dobila prije usput­ ne spomene i kratke razrade nego zasebnu i sustavnu obra­ du. Iz jenskoga razdoblja se kao zasebno estetičko djelo129 može navesti samo O duhu i slovu u filozofiji (Ueber Geist und Buchstab in der Philosophie) (1800.), nedovršeno djelce u formi triju pisama osebujne i složene povijesti i čak pretpo­ vijesti.130 Pod istim naslovom Fichte je držao predavanja u Jeni subotom u ljetnome semestru 1794. i nedjeljom u zimskome 1794.–1795., koja tek dva ili više predavanja131 krajem srpnja dijele od već 1794. objavljenih i gore spomenutih Nekoliko predavanja o određenju učenjaka (Einige Vorlesungen über die Bestimmung des Gelehrten).132 Sačuvani nacrti za preda­ vanja o duhu i slovu objavljeni su tek 1971. u Akademijinu izdanju Fichteovih djela.133 No građu za objavljivanje pod istim imenom Fichte je počeo priređivati tek kada je Fried­ rich Schiller od njega zamolio prilog za njegov novi časopis Die Horen. Predviđeni je prvi dio pisama (njih tri) Fichte po­ slao Schilleru 21. srpnja 1795., no Schiller je uskoro ljubazno, ali povrijeđeno Fichteu vratio rukopis odbivši ga objaviti. U Fichteovu rukopisu Schillera je odbio i sadržaj i način obra­ de teme koji se je protivno dogovoru (da piše o duhu i slovu u filozofiji, ne u umjetnosti), a tematski se je poklapao i čak mjestimično izravno kosio s njegovim vlastitim izvodima koje je iste 1795. počeo objavljivati u svojem časopisu (pisma O estetskome odgoju čovjeka / Ueber die ästhetische Erziehung des Menschen). Fichte je dakako bio drugoga mišljenja, da Schiller »čitavu ideju uopće nije shvatio« i da je donio preura­ njen sud previdjevši da su duh u filozofiji i duh u umjetnosti povezani kao »dvije podvrste iste vrste«.134 Zbog toga sukoba Fichteov je rukopis isprva ostao ne samo neobjavljen, nego 129 »Za estetiku napose znatan sastavak!« – kako ga je konačno 1800. objavljena prosudio recenzent u Allgemeine Literatur-Zeitung CXXXIV, sv. 11 (studeni 1800.), stup. 911. 130 FW VIII, 270–299; GA I/6, 333–361. 131 To je procjena urednika Fichteovih nacrta za njih iz ostavštine (GA II/3, 291). 132 FW VI, 291–346; GA I/3, 25–68. 133 GA II/3, 295–342. Predlošci za tri predavanja nose naslove: »O duhu i tijelu uopće«, »O razlici duha od slova« i »O razlici duha i slova u filozofiji«. 134 Za cio spor v. urednikov prikaz i prijepis sačuvanih pisama i predložaka pisa­ ma između Fichtea i Schillera u GA I/6 315–331.

75

i nedovršen. Djelce je izdano – u lagano skraćenoj i doprav­ ljenoj formi – tek početkom 1800. u Filozofijskome časopisu društva njemačkih učenjaka135 kada ga je Fichte na Nietham­ merovu zamolbu izvukao iz ladice zbog kritičnoga nedostatka materijala za objavljivanje u časopisu. Spomenuta su tri pisma objavljena, i nastavak je pritom najavljen, no on se nije poja­ vio, vjerojatno silom burnih vanjskih prilika u kojima se Fi­ chte našao. Prema Pichéovoj rekonstrukciji, namjera je djelca bila »prikazati ulogu stvaralačkoga duha u filozofiji na teme­ lju analogije s umjetnosti.«136 Obje naime svoj stvaralački duh crpe iz istoga izvora produktivne uobrazilje, i utoliko umjet­ nost čak može biti od pomoći filozofiji da pojmi svoj duh. Osim toga, Fichteu umjetnost služi, i u tome se zapravo slaže sa Schillerom, i moralnomu uzdizanju čovjeka. Ona ga naime oslobađa od neposredne, osjetilno dane prirode: »Gdje je svijet lijepoga duha? Iznutra u čovječanstvu, i nigdje drug­ dje. Dakle, lijepa umjetnost uvodi čovjeka u njega samoga, i ondje ga udomaćuje. Ona ga oslobađa od prirode, i postavlja ga samostalna i samoga za sebe. Tȁ samostalnost uma naša je konačna svrha.« »Estetički osjet nije vrlina, jer ćudoredni zakon zahtijeva samostal­ nost na temelju pojmova, dok prvi [naprotiv] stupa bez svih pojmova sam od sebe. Ipak, on je priprema za vrlinu i njoj pripravlja tlo, [tako da] kada moralnost nastupi, ona nalazi da je pola posla – oslobođenja iz okova osjetilnosti – već obavljeno.«137 135 Philosophische Journal einer Gesellschaft Teutscher Gelehrten, Band IX, Heft 3 i 4 (pretisnuto u: FW VIII, 270–300; GA I/6, str. 313–361). 136 Claude Piché u članku »The Place of Aesthetics in Fichte’s Early System« (u: Breazeale, Daniel & Rockmore, Tom /ur./, 2002., New essays on Fichte’s later Jena Wissenschaftslehre, str. 299–316) pokušava rekonustruirati Fichteovu nenapisanu estetiku, prvjenstveno prema spomenutome djelcu, ali također i usputnim izvodima u drugim objavljenim (»O dužnostima estetičkoga umjetnika« u Sustavu ćudoređa) i neobjavljenim djelima (Praktička filozofija, 1794.). Navod je uzet sa str. 312. 137 FW IV, 354–355; GA I/5, 308 (»O dužnostima estetičkoga umjetnika« u Susta­ vu ćudoređa). Izvornik:

»Wo ist denn die Welt des schönen Geistes? Innerlich in der Menscheit, und sonst nirgends. Also: die schöne Kunst führt den Menschen in sich selbst hinein, und macht ihn da einhei­ misch. Sie reisst ihn los von der gegebenen Natur, und stellt ihn selbstständig und für sich allein hin. Nun ist ja Selbstständigkeit der Vernunft unser letzter Zweck. Aesthetischer Sinn ist nicht Tugend: denn das Sittengesetz fordert Selbstständigkeit nach Begriffen, der erstere aber kommt ohne alle Begriffe von selbst. Aber er ist Vorbereitung zur Tugend, er bereitet ihr den Boden, und wenn die Moralität eintritt, so findet sie die halbe Arbeit, die Befreiung aus den Banden der Sinnlichkeit, schon vollendet.«

76

3.  Odnos Fichtea spram njegovih         neposrednih filozofijskih prethodnika

3.1. Immanuel Kant Makar je odnos Fichteove filozofije prema Kantovoj u Fichteovim jenskim spisima, kao što ova knjiga ima pokaza­ ti, bitno posredovan pa i na svoj način najavljen i usmjeren brojnim i raznolikim njemačkim raspravama koje su okružile Kantovo djelo u posljednjim dvama desetljećima 18. stoljeća, ono što nam Fichte predstavlja u filozofiji nezamislivo je bez Kanta kao njegova duhovnoga i moralnoga otca pa i susretlji­ va prijatelja. Možemo to ukratko ovdje oslikati na Fichteovu životu te okolnostima nastanka i prijmu njegovih prvih spisa. Fichte je rođen 1762. u selu Rammenau u saskoj Gornoj Lužici (Oberlausitz) kao sin tkalca vrpca (Bandweber). Kao dijete u seljačkoj obitelji osnovnu je poduku primao od otca i župnika, a svojima je pomagao kao guščar sve dok ga sretnom zgodom vlastelin Haubold von Miltitz nije uočio kao nadarena dječaka koji mu umije iz glave po smislu ponoviti propušte­ nu nedjeljnu propovijed. Uzevši ga pod svoje okrilje, vlaste­ lin mu je omogućio školovanje u čuvenoj kneževskoj školi Schulpforta kod Naumberga (1774.–1780.), a potom i da stu­ dira teologiju u Jeni i Leipzigu. Uz ovaj studij Fichte nije prio­ nuo sa srcem, i nedovršena ga je 1784. prekinuo, zbog čega je valjda prestao dobivati novčanu potporu. Do osobnoga upoznavanja Kanta Fichte je tijekom 1780ih i ranih 1790ih u Leipzigu i Zürichu zarađivao za svoj život kao kućni učitelj, a do nešto ranijega upoznavanja Kantovih  V. GA III/1, 47. Grof von Miltitz umro je već 6. 3. 1774., pa je brigu za Fichtea preuzela njegova žena Henriette Luise. Nisu poznati pobliži razlozi zašto je prestala podupirati Fichtea za vrijeme njegovih studija.

77

spisa gajio je, koliko iz Aforizama o religiji i deizmu (1790.) – kao jedinoga filozofijskoga izvoda ovoga nazora iz Fichte­ ove ostavštine – možemo prosuditi, determinističko-deistički nazor na život. Da se ne radi o spinozizmu, kako ga je Jaco­ bi sredinom 1780ih u sporu s Mendelssohnom nanovo i ono­ dobno veoma utjecajno prikazao, nego prije o determinizmu leibnizovsko-wolffovske škole, zaključuje se iz toga što nije potvrđeno da se Fichte do jeseni 1793. uopće bavio Spino­ zom, čiji će sustav u GWL (1794.) suprotstaviti svojemu kao jedini dosljedni sustav dogmatizma. Ovakvim je slijedom mi­ sli rani Fichteov determinizam leibnizovsko-wolffovskoj školi pripisao i Reinhard Lauth, jedan od najistaknutijih istraživača Fichte­ove filozofije i urednik Akademijina izdanja Fichteovih djela. Ipak, Wildfeuer je uvjerljivo pokazao da leibnizovskowolffovski »poludeterminizam« ne odgovara beskompromi­ snomu determinizmu sačuvanih Fichteovih aforizama, nego da bi se njegov uzor trebao tražiti među teoretičarima prirod­ noga i kaznenoga prava 18. stoljeća, tim više što je poznato da se Fichte teorijom prirodnoga prava, koja je na Sveučilištu u  FW V, 1–8; GA II/1 283–293. Kao prvi prilog u ovoj knjizi dajem prvi hrvatski prijevod ove rasprave.  O mogućem utjecaju Jacobijeva Ueber die Lehre des Spinoza in den Briefen an Herrn Moses Mendelssohn (1785., 21789.) na Fichtea i filozofiju religije idealizma uopće v. Timm, Hermann, 1974., Gott und die Freiheit. Studien zur Religionsphilo­ sophie der Goethezeit. Bd. 1: Die Spinozarenaissance, Frankfurt am Main: Vittorio Klostermann, str. 35–84.  Usp. Lauth, R., 1989., »Fichtes Sicht der Philosophie Spinozas«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 24–43, tu str. 25: »Fichteov determinizam u osamdesetim godinama bijaše onaj leibnizovo-wolffovske škole u Njemačkoj, koju je Willy Ka­ bitz, najprvi koji je pobio pretpostavku utjecaja Spinoze na studenta Fichtea, prikazao u svojim ‘Studien zur Entwicklungsgeschichte der Fichteschen Wissenschaftslehre’ [Kant-Studien 6, Berlin 1901., str. 134]. Fichte se je pozabavio Spinozinom filozo­ fijom u njegovoj ‘Etici’ tek povodom revizije svoje vlastite kriticističke filozofijske pozicije u jesen 1793. u Zürichu.«  Wildfeuer, Armin G., 1999., Praktische Vernunft und System. Entwicklungsge­ schichtliche Untersuchungen zur ursprünglichen Kant-Rezeption Johann Gottlieb Fichtes, Stuttgart, Bad Cannstatt: Frommann-Holzboog, str. 192 i d. Osim iscrpnih izlaganja u ovoj velikoj studiji Wildfeuer je rezultate svojih istraživanja za doktorski rad sabrao i u članku »Vernunft als Epiphänomen der Naturkausalität. Zu Herkunft und Bedeutung des ursprünglichen Determinismus J. G. Fichtes«, u: Schrader, Wolf­ gang H. (ur.), 1997., Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissen­ schaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 61–82.

78

Leipzigu imala znatnu tradiciju još od Christiana Thomasiusa, već u studijsko doba dosta bavio, u nekom pogledu više nego teologijom. Budući da Fichteovi aforizmi ne poznaju slobo­ du volje (od predočaba razuma), uzor se za njih ne može naći među voluntarističkim teoretičarima prirodnoga prava 18. stoljeća (Christian Thomasius, Johann Jacob Schmauss). On se, prema Wildfeueru, može naći u djelima Karla Ferdinanda Hommela (1722.–1781.), intelektualističkoga teoretičara pri­ rodnoga i kaznenoga prava i ujedno tadašnjega profesora na Sveučilištu u Leipzigu, i to prije svega u njegovu onodob­ no kratkoročno ali veoma utjecajnome i dvaput pod pseudo­ nimom Alexander von Joch izdanome djelu Über Belohnung und Strafe nach türckischen Gesetzen (1770., 21772.). Naslov djela ne treba navesti na pomisao da je glavna tema pozitivno zakonodavstvo, nego pomirljivost determinističkoga (»tursko­ ga«, tj. »muslimanskoga«) nazora s pretpostavkama kazneno­ ga prava. U djelu se radi o »usudu i slobodi ljudske volje« (§. 3.) ili, još određenije, a za Fichtea do konca života središnje, o usklađivanju općega i subjektivno neotklonjivoga osjećanja ljudske slobode sa sveobuhvatnim znanstveno-deterministič­ kim nazorom. I doista, pogledamo li pažljivije Fichteove spi­ se, kako objavljene tako i sačuvane u ostavštini, vidimo da se  GA III/1,

18. je Hommel do kraja života (16. 5. 1781.) predavao na Sveučilištu u Leip­ zigu, Fichte ga vjerojatno nije osobno čuo jer je svoju prvu godinu studija (1780.) studirao u Jeni i tek koji mjesec prije Hommelove smrti stigao u Leipzig. No poticaj za bavljenje Hommelovim djelom mogao mu je dati i Hommelov učenik i nasljednik na katedri Gottfried von Winkler, koji je »djelovao posve u Hommelovu duhu « (Wild­ feuer, 1999., Praktische Vernunft und System, str. 208).  Wildfeuer, 1999., Praktische Vernunft und System, str. 203 i d.  Tako §. 1. drugoga, znatno proširenoga izdanja Hommelova djela glasi:  Iako

»Opći prigovor koji se nebrojeno puta ponavlja protiv toga da se sve što se događa mora do­ gađati, sastoji se u tome što se čini da čovjek ima osjet za svoju slobodu te ju osjeća, i da bi sve nagrade i kazne bile nepravedne kada bi svi naši čini bili određeni nekom neminovnom sudbinom. Turci mogu najbolje pobiti potonji prigovor, jer njihovo mnjenje o božanskome usudu [vom göttlichen Verhängnisse] nadmašuje čak i željeznu sudbinu stoika, a opet vidi­ mo kod njih kazne, zakone i nagrade. Predmet moje rasprave ima stoga postati ovaj: [da] se nužni slijed svih stvari i nevidljiva prisila naše volje mogu dobro podnositi [wohl bestehen] s ćudoređem, religijom, nagradama i kaznama, a posebno s osjetima [Empfindungen] onih osjetila koje se tomu protive i s takozvanim osjećajem samoga sebe [Selbstgefühl], po kojem se čini da svaki čovjek osjeća svoju slobodu te ju tako reći hvata rukama.« ([Hommel, Karl Ferdinand,] 1772., Alexander von Joch über Belohnung und Strafe nach türckischen Geset­ zen, Bayreuth i Leipzig: J. A. Lübeck, str. 1).

79

ne samo Spinoza, nego i Hommel javlja kao »pravi dogmati­ čar«, dakle kontrapol transcendentalnomu idealistu. Štoviše, prije poznatoga kontrastiranja svojega sustava sa Spinozinim u GWL i poslovično postalim (iako prividnim) u 1EWL, Fichte se u svojem prvijencu, kritici objave, usputno razračunava i s Hommelovim determinizmom,10 a i kasnije u WLnm gdje se za objašnjenje predočaba popraćenih osjećajem nužnosti (tj. iskustva), dakle za središnju temu transcendentalne filozofije, navodi, pored njihova objašnjenja kao proizvoda samodjelat­ nosti, objašnjenje da je ta nužna radnja ljudskoga duha zapra­ vo trpnja, uz napomenu: »Pravi dogmatičar, koji ujedno mora biti fatalist, ne može zanijekati svijest o slobodi, nego ju objašnjava kao obmanu, radnja slijedi kao posljedica izvanjskoga utjecaja. vide Alexander von Joch (Hommel) über Belohnungen und Strafen nach türckischen Gesetzen.«11

Slično je i u 1EWL, u kojem bi se očekivalo pozivanje na Spinozu jer se cijela građa spisa izlaže u suprotstavljanju dogmatizma i idealizma, i jer Fichte implicite raspravlja sa Schellingovim Pismima o dogmatizmu i kriticizmu (1795.), u kojima se pod dogmatizmom i idealizmom suprotstavljaju Spinozin i Fichteov sustav. No u 1EWL, ako se pažljivo čita, nema zapravo spomena Spinoze, a na kraju šestoga odjeljka (upravljenoga protiv dogmatizma), gdje bismo očekivali Spi­ nozine riječi, Fichte parafrazira što bi rekao »Alexander von Joch«: »Sve stvari su određene prirodnom nužnošću, naše pak predodžbe ovise o kakvoći stvarī, i naša volja o predodžbama, stoga je sve naše htijenje određeno prirodnom nužnošću, a naše je mnjenje o slobodi naše volje obmana.«12

Sam Fichteov zapis Aforizmi o religiji i deizmu najbolje nam svjedoči kakav je bio Fichteov nazor prije susreta s Kan­ tom. Zapis je sastavljen iz 18 aforizama koji na svoj način čine cjelinu, iako ga je Fichteov sin, i po njem izdavači Aka­ demijina izdanja Fichteovih djela, označio kao »fragment«. U 10 FW

V, 22; GA 1/1, 139 (također GA II/2, 64). 337 (Krauseov zapis za zim. sem. 1798.–1799.). 12 FW I, 439–440; GA I/4, 199. 11 GA IV/3,

80

15. aforizmu Fichte prikazuje kamo ga vodi čisti razum bez osvrtanja za objavom kršćanske religije ili općeljudskom po­ trebom srca: »Ide li čovjek u svojem promišljanju ravno naprijed, bez osvrtanja lije­ vo ili desno, i bez brige kamo će stići, onda zacijelo dolazi, kako mi se čini, do ovih rezultata: a)  Postoji vječno biće, čiji su egzistencija i način egzistiranja nužni; b)  Prema vječnoj i nužnoj misli toga bića i kroz nju nastao je svijet. c)  Svaka promjena u ovome svijetu nužno biva tako određena nekim dostatnim uzrokom kako jest [određena]. – Prvi uzrok svake pro­ mjene je pra-misao božanstva. d)  Svako misleće i osjećajuće biće mora dakle također nužno tako egzistirati kako egzistira. – Niti njegovo djelovanje niti njegova trpnja ne mogu bez proturječja biti drugačiji nego što jesu. e)  Što opći ljudski osjećaj naziva grijesima, to nastaje iz nužne, veće ili manje, ograničenosti konačnih bića. To ima nužne posljedice na stanje tih bića, koje su jednako tako nužne kao egzistencija božan­ stva, i stoga neotklonjive [unvertilgbar].«13

Fichte je do ljeta 1790. već promijenio više mjesta kućnoga učitelja i na koncu dospio u takvu krajnju neimaštinu u kojoj je i odjeću morao založiti. U međuvremenu se je Kantova fi­ lozofija u Njemačkoj toliko potvrdila i proširila da se je i u Leipzigu počela predavati od zimskoga semestra 1786. Tu ju je uveo Friedrich Gottlob Born, kasnije poznat i kao prevodi­ telj Kantovih središnjih spisa na latinski,14 a od 1790. uspješ­ nije među studentima proširio onodobno poznati Carl Hein­ rich Heydenreich.15 Zahvaljujući tomu Fichtea je kao kućnoga učitelja stanovit student zatražio privatnu poduku iz Kritike 13 FW V, 6–7; GA II/1, 289–290. Moj prijevod cijele rasprave dajem u prvome prilogu ovoj knjizi. 14 Opera ad philosophiam criticam u četiri sveska (1796.–1798., Leipzig: Schwickert), od kojih je u prvome Critica rationis purae, a u trećem Critica rationis practicae i Critica facultatis iudicandi. Born je za Reinholda preveo i njegovo te­ meljno djelo: Periculum novae theoriae facultatis repraesentativae humanae (1797., Leipzig: Schwickert). 15 Usp. Lindner, Konrad, 1997., »’Vom Begriff der Freiheit’. Fichtes Leipziger Kant-Studien (1790)«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 19–26, tu str. 21 i pisma na koja on upućuje: Bornovo Kantu 9. 5. 1788. (AA X, 509) te Fichteovo Weißhuhnu 27. 7. 1790. (GA III/1, 175).

81

čistoga uma, i Fichte se sudbonosno »sav bacio u Kantovu fi­ lozofiju«, koju su »između ostalih mjesta i u Zürichu smatrali posve nerazumljivom«.16 Ipak, Kantova Kritka čistoga uma (u trećem izdanju)17 nije Fichtea odvratila od njegova dotadašnjega nazora, a to vidi­ mo po tome što se njene antinomije o slobodi već spominju u gornjim aforizmima, u bilješci ispred navedenih postavaka.18 Ovdje Fichte u obranu iznesenih postavaka odvraća moguć­ nost da drugi dođu na druge postavke i njih jednako oštro do­ kažu time da su ti ipak morali u svojem redu dokaza od prvih načela ljudske spoznaje negdje zastati, i započeti novi red s drugim principima. Fichteov je primjer »najoštroumniji brani­ telj slobode koji je ikada postojao« u Kantovoj trećoj antino­ miji. Ma kako uspješan bio, i njemu je po Fichteu pojam slo­ bode ipak najprije odnekud bio dan (i pretpostavlja: iz osjeta), a onda ga u svojem dokazu samo ispravlja i objašnjava. No da nije prekinuo prvi red zaključaka, nego ga se držao, ne bi do pojma slobode nikada došao. Što nije uspjela Kritika čistoga uma, polučila je, dodu­ še »bez studija Kritike čistoga uma nerazumljiva«,19 Kritika praktičkoga uma. Ona je prva stubokom izmijenila Fichteov deterministički životni nazor i ujedno dala nov smjer i pod­ strjek njegovim filozofijskim naporima. »Živim u nekome drugome svijetu od kada sam pročitao Kritiku prak­ tičkoga uma. Postavke, za koje sam vjerovao da su neoborive, sada su mi oborene; stvari, za koje sam vjerovao da mi nikada ne će moći biti 16 GA III/1, 166 (Fichteovo pismo svojoj zaručnici Johanni Rahn 14. kolovoza 1790.). 17 Treće je izdanje (1790.) tek pretisak drugoga izdanja (1787., B), koje pak neke dijelove prvoga izdanja (1781., A) izostavlja (kao uvod prvomu izdanju ili paralo­ gizam idealiteta) ili posve iznova obrađuje (kao transcendentalnu dedukciju katego­ rija). Toga je potrebno biti svjestan u vezi s Fichteovom i širom recepcijom Kantove prve kritike. Osjetljivi izostavljeni ili izmijenjeni dijelovi prvoga izdanja ipak su bili prisutni u onoj mjeri u kojoj su bila prisutna djela koja odatle citiraju, kao utjecajna Jacobijeva rasprava David Hume o vjeri (1787.). 18 FW V, 6. 19 Fichteove vlastite riječi (GA III/1, 193): »Utjecaj koji ova filozofija ima, napo­ se njen moralni dio, koji pak bez studija Kr. d. r. Vft. nije razumljiv, na čitav čovjekov sustav mišljenja, revolucija, koja je napose u mojem cijelome nazoru (Denkungsart) nastala, nepojmljiva je.«

82

dokazane, npr. pojam neke apsolutne slobode, dužnosti itd., sada su mi dokazane, a ja se sâm osjećam zbog toga još vedrije. Nevjerojatno je kakvo poštovanje za čovječanstvo, kakvu snagu ovaj sustav daje! (…) ne uvjeravam se [ich überrede mich nicht] da prije Kantove kriti­ ke nitko, tko se znao samostalno služiti svojim razumom, nije mislio drugačije nego ja, i sjećam se da nisam nikoga našao tko bi imao što temeljito prigovoriti mojemu sustavu. Čestitih sam ljudi dovoljno na­ šao, koji su drugačije, ne mislili – to uopće nisu mogli –, nego osjeća­ li. Tako sam se obmanjivao prividnom dosljednošću, i tako se možda obmanjuju još tisuće drugih.«20

Kantova filozofija se je toliko izravno odrazila na Fichteov život da je svojoj zaručnici 5. rujna 1790. ovako pisao: »Reci svojemu dragomu otcu [tj. Johannu Hartmannu Rahnu], kojega volim kao svojega, da smo se pri našim istraživanjima o nužnosti svih ljudskih radnja, ma kako da smo ispravo zaključivali, ipak prevarili jer smo iz kriva principa disputirali. Sada sam posve uvjeren da je ljud­ ska volja slobodna i da nije blaženstvo (Glückseligkeit) svrha našega opstanka nego dostojnost da budemo blaženima (Glückswürdigkeit). – A Tebe molim da mi oprostiš što sam Te često takvim tvrdnjama dovodio u zabludu. (…) Samo dalje vjeruj u svoj osjećaj; makar umo­ vatelje po ovoj točci ne mogla pobiti; oni trebaju biti pobijeni, i to već jesu; samo što doduše još ne razumiju kako su pobijeni!«21

U istome pismu Fichte je već jasno istakao kakvu teško­ ću predstavljaju temelji na kojima počivaju preznatni rezultati Kantove filozofije, sluteći već da se u prikazu njenih rezultata na novome putu krije njegova nova zadaća: »Njene su temeljne postavke [tj. postavke Kantove filozofije] doduše teško pojmljive spekulacije [kopfbrechende Spekulationen] i nema­ ju neposredan utjecaj na ljudski život; ali njene posljedice su krajnje važne za doba čiji je moral do korijena izopačen; a te posljedice svi­ jetu prikazati u jasnome svjetlu, značilo bi, kako smatram, steći kod njega zaslugu.«22

No prvo što je Fichte pokušao napisati i objaviti u vezi s Kantovom filozofijom bili su interpretacijski komentari koji 20 Iz sačuvanoga fragmenta Fichteova pisma Weißhuhnu (iz kolovoza ili rujna 1790.) (GA III/1, 167). 21 GA III/1, 171. 22 GA III/1, 171.

83

su red u Kantovim djelima strogo slijedili i čak ga izrazom vjerno tumačili: jedan za transcendentalnu logiku Kritike čisto­ ga uma,23 a drugi za posebno znatan, ali i teško razumljiv uvodni dio Kritike rasudne snage.24 Na potonjem je Fichte ra­ dio od rujna 1790. do početka 1791. te ga namijenio za tisak, kako opaska na samome rukopisu svjedoči.25 Od toga je ipak odustao, dijelom zbog teškoće s pronalaskom izdavača koji bi ga primjereno platio, dijelom vjerojatno i zato što su takav pregled već drugi dobro izveli i objavili,26 na koncu svakako jer sa spisom nije bio zadovoljan niti ga je dovršio.27 Kao svje­ dočanstvo toga vremena i pothvata u ostavštini su nam ostala dva Fichteova rukopisa, od kojih je drugi posebno zanimljiv (Versuch eines erklärenden Auszugs aus Kants Kritik der Ur­ teilskraft) jer je Fichtea nakon za njegov život prijelomna čita­ nja Kritike praktičkoga uma posebno zaokupila Kantova treća kritika, »razgovjetnije i bolje napisana« od dotadašnjih Kanto­ vih djela, u kojoj je – po Fichteovu BWL – Kant dopro do ne­ prekoračive granice ljudskoga razuma, premda ju nije odredio 23 GA II/1,

299–318 (ujedno prvo izdanje, 1962.). 325–373 (ujedno prvo izdanje, 1962.). 25 GA II/1, 325. 26 Usp. GA III/1, 168 (pismo Weißhuhnu): »Stanovit Peuker u Šleskoj napisao je prikaz Kritike čistoga uma, pored kratka obaranja prigovora koji su izneseni protiv nje; to je najvećim dijelom izvadak, no on mi se ipak čini izvrsnim (trefflich); što me zapravo ne raduje jer sam napola sam namjeravao napraviti nešto slično. Jedan od glavnih uzroka nerazumljivosti Kritike činila su mi se česta ponavljanja i digresije koje prekidaju red misli; a vjerujem da bi [Kritika] bila lakša kada bi bila upola ma­ nje debela.« Riječ je o djelu: Peucker, Johann [Georg] Gottlieb, 1790., Darstellung des Kantischen Systems nach seinen Hauptmomenten zufolge der Vernunftcritik, und Beantwortung der dagegen gemachten Einwürfe. Besonders zum Gebrauch acade­ mischer Vorlesungen (Prikaz Kantova sustava u njegovim glavnim momentima prema Kritici uma, i odgovor na pristigle prigovore na nj. Napose za uporabu u akademskim predavanjima), Gottkrau i Leipzig: Schulbuchhandlung. 27 Pismo Achelisu u Bremenu u studenome 1790. (GA III/1, 188): »Nevjerojatno je koliko me rada košta izvesti nešto sa čim sam samo napola zadovoljan. Što više pišem, to mi postaje sve teže. Vidim da mi nedostaje žara. Radim od nekoga vremena na objasnidbenome izvatku iz Kantove Kritike rasudne snage. Ali zacijelo ću ga mo­ rati, ako uopće ikada izađe, prije nego mi stotinu fabrikata stane na put, napola sirova baciti u publiku.« Pismo bratu Samuelu Gotthelfu 5. ožujka 1791. (GA III/1, 222): »Započeo sam spis o toj filozofiji koji vjerojatno ne će izaći, jer ga nisam dovršio; ali kojemu ipak zahvaljujem sretne dane i veoma probitačnu revoluciju u mojoj glavi, i srcu.« 24 GA II/1,

84

i kao »zadnju granicu konačnoga znanja« naveo.28 Sadržaj­ no je ta kritika Fichteu bila ključ ili ključni poticaj da pokuša prevladati oprjeku dviju odvojenih uporaba uma – teoretičke i praktičke – i po njoj oprjeku dvaju nazora – determinističkofatalističkoga po neumoljivu načelu dostatnoga razloga (lanca uzroka i učinka) i slobodarskoga po moralnome zakonu. U pi­ smu Kantu 17. srpnja 1794. Fichte svjedoči da je u njoj »otkrio sklad sa svojim posebnim uvjerenjima o praktičkome dijelu filozofije«,29 a u kasnijem pismu Reinholdu Fichte svjedoči da je u njenu uvodu također našao Kantov odgovor na pitanje o porijeklu izvanjskoga osjeta.30 Vjerojatno je da je treću kritiku Fichteu odlučno nadopu­ nio, i vratio ga pritom na prvu, Kantov spis protiv presezanja wolffovca Eberharda na sadržanost njegove (Kantove) kriti­ ke u navodnoj Leibnizovoj kritici (tj. u Nouveaux essais sur l’entendement humain).31 Manje obrazlažući, a više primjenjujući Kantovu filozofi­ ju na posebno područje i nadograđujući ju, poduzeo je Fich­ te svoj naredni pothvat kojim se je po dolasku u Königsberg Kantu najprije predstavio, i koji je na Kantov poticaj prerastao u njegov filozofijski prvijenac Pokušaj kritike svake objave (Versuch einer Kritik aller Offenbarung). S prvotnim nacrtom djela Fichte je osobno posjetio Kanta u Königsbergu i zamo­ lio ga da mu ispita vrijednost djelca koje se spletom okolnos­ ti bavilo istom temom koju je tada Kant obrađivao za svoju Religiju unutar granica samoga uma (1793.). Bacivši pogled 28 Pismo Weißhuhnu u rujnu 1790. (GA III/1, 168): »Jeste li već pročitali Kantovu Kritiku rasudne snage? (…) evidentna, kao sve [što potječe] od Kanta, razgovjetnije i bolje napisana, kako mi se čini, nego njegova prethodna djela, i – bolje otisnuta!« Za predgovor u BWL v. FW I, 30. 29 GA III/2, 138. 30 »Da si pitanje o porijeklu izvanjskoga osjeta [Kant] nije pravo postavio, može biti – premda sam ja u svakome slučaju, napose u uvodu Kritici rasudne snage, vjero­ vao da mogu pokazati odgovor na njega.« (pismo Reinholdu 4. srpnja 1797., GA III/3, 70; urednici Akademijina izdanja upućuju na VII. poglavlje uvoda KU »O estetičkoj predodžbi svrhovitosti prirode«). 31 Pismo Weißhuhnu u rujnu 1790. (GA III/1, 168): »Jeste li čitali njegov spis pro­ tiv Eberhardta? On baca mnogo svjetla na Kritiku čistoga uma i još više na izvrtanja i podmukle poteze Eberhardta, te je ovdje-ondje napisana s više duha [Witz] nego što bi se od Kanta očekivalo.«

85

na nacrt,32 Kant je Fichtea podupro u njegovu pothvatu, i to ne samo riječju nego i djelom. Za to je dobio posebnu priliku kada se je Fichte našao u takvoj krajnjoj novčanoj neimaštini da je bio spreman Kanta zamoliti za posudbu novca. Tu uslu­ gu koja bi Fichtea samo privremeno podmirila i to pod cijenu da ga učini ovisnim o Kantu, Kant je odbio učinivši mu nena­ plativu i mnogo trajniju uslugu. Osovio je Fichtea na vlasti­ te noge i novčano i po filozofijskome ugledu. S jedne strane mu je preporukom omogućio da dobije posao kućnoga uči­ telja kod grofa Heinricha Joachima Reinholda von Krockow u Danzigu,33 a s druge se je strane zauzeo da preko župnika Borowskoga Fichte može prodati rukopis svojega prvijenca i tako djelo objaviti kod Kantova königsberškoga nakladni­ ka Hartunga. Budući da je nerazjašnjenim spletom okolnosti (službeno) ili nakladnikovom računicom (neslužbeno, ali vje­ rojatno) djelo posvuda osim u Königsbergu i njegovoj okolici izašlo bez naznake imena njena auktora i njegova predgovora, mnogi su ga popratili velikim oduševljenjem i pohvalama, u zabludi ga smatrajući Kantovim novim djelom, a tako i središ­ nje kantovsko glasilo Allgemeine Literatur-Zeitung.34 Kada je jednom Kant javno oglasio da je Fichte pravi auktor djela,35 Fichte je preko noći stekao velik ugled i od tada su ga njemač­ ki filozofijski krugovi dobro poznavali i pratili. Prvijenac mu je već naredne 1793. dobio svoje drugo izdanje, a 1794. pri­ skrbio utjecajno profesorsko mjesto na Jenskome sveuči­lištu, 32 Prema Fichteovu svjedočanstvu u pismu Weißhuhnu (GA I/1, 36), Kant je pro­ čitao djelo »otprilike do §. 3.« 33 Gdje je Fichte radio od kraja listopada 1791. do otprilike kraja 1792. 34 Među uvjerenima u Kantovo auktorstvo djela bili su i K. L. Reinhold, Johann Benjamin Erhard i Gottlieb Hufeland. Potonji je na koncu u Intelligenzblatt der Allge­ meine Literatur-Zeitung 30. lipnja 1792. dao da se takvo uvjerenje i objavi (v. FG 1, 37–38, usp. FG 1, 35–38, i dalje u ovoj knjizi potpoglavlje 2.4. o Schulzeu). 35 »Pisac Pokušaja kritike svake objave jest proteklu godinu na kratko vrijeme u Königsberg pridošli, u Lužici rođeni, sada kao kućni učitelj kod g. grofa von Kro­ ckow, u Krockowu u zapadnoj Pruskoj, zaposleni kandidat teologije g. Fichte; kako se svatko vlastitim očima može uvjeriti iz ovogodišnjega kataloga Uskrsnoga sajma, izdanoga u Königsbergu, g. Hartunga, njegova nakladnika. Osim toga ja nemam ni pismeno ni usmeno ni najmanji udio na tome radu vještoga muža, kako na to aludira Intelligenzblatt der A. L. Z. br. 82, i stoga smatram svojom dužnošću ovime njegovu čast neokrnjenu prepustiti onomu kojemu pripada.« (31. srpanj 1792., objavljeno u Intelligenzblatt der ALZ, br. 102, 22. kolovoza 1792.; nav. po FG 1, 38–39).

86

na kojem je do tada, od 1789. do proljeća 1794., Reinhold pre­ davao »Kantovu filozofiju«.36 Fichte je i nadalje nastojao dobiti savjet37 i podršku ili čak postići i održati blisku suradnju s Kantom,38 stoga mu je re­ dovno slao svoja nova djela i prigodna pisma.39 No Kant nije stigao posvetiti veću pažnju Fichteovim djelima, pa se izrav­ nim pismom dugo vremena nije ni zahvalio na njima.40 Iz sve­ ga nekoliko razmijenjenih pisama iščitavamo kako se je nji­ hov odnos na daljini razvijao suprotno nego što se je Fichte nadao, iako je još zadržavao uzajamno poštovanje i prijatelj­ sku brigu do trena dok Kant, javno zatražen, nije dao jasno obznaniti da ne pristaje uz Fichteov pothvat unaprjeđenja kri­ ticizma u znanstvoslovlje. Godinu dana prije nego što je to javno iskazao, Kant je Fichteu dao naslutiti koliko su mu već svojim izrazom neprohodni bili temeljni rani Fichteovi spisi kada je u pismu otprilike iz prosinca 1797. pohvalio (izgleda 36 Treba doduše dodati da je Fichte tu bio, kao i Reinhold, tek »professor ordina­ rius supernumerarius«. 37 Tako pri slanju prvih dvaju dijelova GWL Fichte piše 6. listopada 1794. Kantu: »Smijem li prekinuti Vaše vrijeme za odmor, visoko poštovani mužu, molbom da, ako to Vaši poslovi ikako dozvoljavaju, pročitate priloženi malen dio prvoga pokušaja da izvedem plan najavljen u mojem spisu ‘O pojmu znanstvoslovlja’, i da mi o tome kažete svoj sud? Ne uračunavši [čak] da uputa učitelja [Wink des Meisters] sljedbe­ niku [dem Nachfolger] mora biti beskrajno važna, i da će Vaš sud voditi, ispravljati i ubrzati moje korake, ne bi možda bilo nevažno ni za napredak same znanosti kada bi se to znalo.« (GA III/2, 205). 38 Tako je Fichte pokušao, nakon što je Kanta sam Schiller na to pozvao, pridobiti Kanta da svojim prilogom u Schillerovu časopisu Die Horen svojim imenom podrži ili čak »autorizira« njihov pothvat, koji smjera na to da protegne njegov duh »preko više područja i više osoba«. (GA III/2, 138). 39 Najprije je poslao, ili je barem kanio poslati (v. pismo Kantu 20. rujna 1793., GA III/1, 432), anonimno objavljene Priloge za ispravljanje sudova publike o fran­ cuskoj revoluciji; zatim »pozivni spis« na svoja prva predavanja u Jeni (BWL) preko zajedničkoga nakladnika Hartunga (v. pismo 17. srpnja 1794., GA III/2, 138); i prva dva dijela GWL te (premda opisana kao »iznuđena«, i »posve beznačajna, barem za publiku«) Nekoliko predavanja o određenju učenjaka priložena pismu već 6. listopa­ da 1794.; na koncu i GNR, u čijem je uvodu istakao slaganje svoje i Kantove teorije prava (GA I/3, 323 i d.). 40 Kantovo pismo Schilleru (30. ožujka 1795., AA XII, 12): »Molim da gospodinu prof. Fichteu proslijedite moj odani pozdrav i zahvalu za različita poslana mi njegova djela. Učinio bih to ja sam da me ne tišti, pri brojnosti radova koji još na mene čekaju, neprilika starenja, koja ipak ne treba opravdati ništo više nego moju odgodu.«

87

prema 2EWL)41 njegov daljnji razvoj »odlična talenta živa i s popularnošću spojena prikazivanja« uz popratni savjet da se sada ne mora više vraćati na »trnovite puteve skolastike« koje je »proputovao« (misleći na cjelinu BWL, GWL i GEWL).42 A osim toga i da »suptilnost teoretičke spekulacije«, naročito što se tiče Fichteovih »novih, krajnje zaoštrenih apices«,43 »rado drugima prepušta«.44 Mada je znao da je Fichteu ostao dužan dati izravan odgovor, koji je ovaj gotovo tjeskobno iščekivao, Kant mu ga pismeno nije dao, no ipak je usmeno za Fichtea re­ kao kada ga je Johann Friedrich Abegg posjetio 1. srpnja 1798. (uz Fichteovu preporuku i kraći dopis), kako Abegg svjedoči: »(…) uvijek piše ljubazno [höflich], no potkrada se neka ogorčenost što se ne izjašnjavam o njem ili čak za njega; i ništo ne će postići time da se svemu tako lijepo domisli; ne čitam sve njegove spise [ich lese seine Schriften nicht alle], ali nedavno sam pročitao recenziju njegovih spisa u jenskim Općim književnim novinama (Allgemeine Literatur­zeitung);45 na prvu nisam pravo znao što je htio [reći], proči­ tao sam ju po drugi put i pomislio, sada ću nešto moći razumjeti, ali ništo od toga. On drži jabuku pred ustima, ali ne pušta da ju se kuša. Sve izlazi na pitanje: mundus ex aqua? Stalno ostaje u općenitome, ali ne daje primjer i, što je još gore, ne može ga ni dati, jer ono što bi odgovaralo njegovim općim pojmovima ne postoji.«46

Ocrtajmo još do kraja poglavlja kontekst u kojem je Kant razradio i zatim javno iskazao svoj sud o Fichteovoj filozofiji. Isprva su do Fichtea mogle doprijeti glasine o Kantovu sudu koji ne odobrava Fichteov pothvat, kako svjedoči već 41 Tako

je to i Fichte shvatio (v. AA XIII, 548). 222 (Pismo 4. travnja 1998.). 43 Ako »äußerst zugespitzten apices« ljubazno aludira na »Spitzfindigkeiten«, kako to sam Kant na koncu tumači u Erklärung in Bezug auf Fichtes Wissenschafts­ lehre (AA XII, 170), onda bi značenje otprilike bilo »dovitljivačkih ili sofističkih dosjetaka«. 44 AA XII, 222. 45 Radi se o blagonaklonoj Reinholdovoj skupnoj recenziji Fichteovih BWL, GWL, GEWL i Fichteova Pokušaja novoga prikaza znanstvoslovlja koliko je od njega izašlo do 4. siječnja 1798. (1EWL i prvih šest poglavlja 2EWL). 46 Iz Abeggova Putovanja njemačkim pjesnicima i učenjacima godine 1798. (Reise zu deutschen Dichtern und Gelehrten im Jahre 1798, str. 741), nav. prema AA XIII, 482. 42 AA XII,

88

Fich­teovo pismo Reinholdu 28. travnja 1795.,47 no u jesen 1796. svi su mogli pročitati Forbergovo svjedočanstvo »iz najbolje­ ga izvora« da Kant ne dijeli Fichteovo mišljenje da njegov su­ stav nije drugi nego Kantov.48 Fichte se je upravo na to mjesto osvrnuo u šestome poglavlju Drugoga uvoda u znanstvoslov­ lje, znamenitome kao prvome i glavnome Fichteovu opravda­ nju za tvrdnju o istovjetnosti Kantova i njegova sustava, kako bi potkrijepio mogućnost da ne samo dobri poznavaoci Kanto­ ve filozofije nego i sam Kant misli drugačije nego on: »Gospodin Forberg, kojega A. L. Z., salzburška L. Z. i dr. nazivaju auktorom ‘Ulomaka iz mojih papira’ (‘Fragmente aus meinen Papie­ ren’) (Jena 1796.), može (str. 77) ‘iz najboljega izvora’ (vjerojatno iz nekoga Kantova pisma njemu) ‘jamčiti da je Kant drugoga mišlje­ nja, moj sustav je posve drugi nego Kantov.’ Meni je doduše do sada ostalo nemoguće da doznam Kantovo mišljenje o znanstvoslovlju iz najboljega ili bilo kakva izvora; a i daleka mi je pomisao da od časno­ ga starca, koji je za svoje [zasluženo] mjesto doista platio, očekujem da se [duhom] prenese u sasvim nov, njemu posve stran i od njegove manire posve odstupajući idejni hod, samo zato da bi donio sud koji će nedvojbeno vrijeme već i bez njega donijeti; – a i predobro mi je poznato da Kant ne običava suditi o onome što nije pročitao. Ipak, pošteno je da gospodinu Forbergu toliko dugo vjerujem dok ne mogu dokazati suprotno. Moguće je dakle da je Kant izrazio takvo mišljenje. No onda je pitanje da li je govorio o doista pročitanome i doista shva­ ćenome znanstvoslovlju, ili možda o pustolovnim nakazama za koje se naučavatelju stajališta (Standpunktlehrer) dopalo da čitateljima ‘Ana­ la’ prikaže pod imenom znanstvoslovlja, analā koji, kako sam njihov izdavač zna, hoće svratiti pažnju na slabosti znanstvoslovlja.«49

Ma kako Fichte imao snažan poriv da dobije Kantovu pot­ poru, ipak je njegov sud o Kantovu poznavanju njegove filo­ zofije zreo i odmjeren. Kant je možda letimično prošao posla­ 47 »Govori se npr. da se Kant izjasnio protiv mene, kao i protiv Vas. To me ni najmanje ne dira, jer ja dijelom znam da Kant nije prostudirao moj sustav, da sasvim krivo gleda na njega.« (GA III/2, 310). 48 Forberg, Friedrich Karl, 1796., Fragmente aus meinen Papieren, Jena, J. G. Voigt, str. 77 gdje već u jednome Forbergovu pismu iz veljače 1795. stoji: »Fichte doduše opetovano jamči [versichert] da njegov sustav nije drugi nego Kantov. Ja Vam pak mogu iz najboljega izvora zajamčiti da je drugoga mišljenja sam tvorac potonje­ ga. No to Vas ne treba zbuniti; jer se filozofima često događa da ih drugi bolje razu­ miju nego što su oni sami sebe razumjeli.« (nav. prema FG 1, 240). 49 FW I, 469; GA I/4, 222.

89

na mu Fichteova djela, ali je bez vremena i snage da se u njih umisli ostao upućen na prikaze i sudove drugih. Fichte je, kao u gornjem navodu, prije svega slutio da su na Kanta loš dojam morale ostaviti neblagonaklone recenzije njegovih temeljnih djela (BWL, GWL, EVBM, GNR)50 u Analima filozofije i fi­ lozofijskoga duha (Annalen der Philosophie und des philo­ sophischen Geistes) koje je uređivao Ludwig Heinrich Jakob, kantovac i profesor na Sveučilištu u Halleu. Auktora je prve od tih recenzija (za BWL i GWL) lako bilo prepoznati u Jacobu Sigismundu Becku, Kantovu isprva blisku i vjernu učeniku i tumaču, kojega je sam Kant neko vrijeme pismeno savjetovao pri sastavljanju djelā i zatim javno podržavao njihovo izdava­ nje, a koji je kasnije, u djelu Jedino moguće stajalište s koje­ ga se kritička filozofija mora prosuđivati (Einzig-möglicher Standpunkt, aus welchem die critische Philosophie beurtheilt werden muß, 1796.), Kanta na svoj osebujan način ipak idea­ listički pretumačio, i kojega su od tada prema naslovu ovoga djela naprosto zvali »Standpunktlehrer«.51 I doista imamo potvrdu da je negdašnji Kantov suradnik u kritičkoj prosudbi Mendelssohnovih Časova jutarnje pouke ili predavanja o Božjoj opstojnosti (Morgenstunden oder Vorle­ sungen über das Daseyn Gottes, 1785.), a tadašnji nakladnik 50 V.

djela.

popis literature za točan navod svih mogućih Beckovih recenzija Fichteovih

51 Usp. naknadan Fichteov osvrt na Anale u pismu njihovu nakladniku Jakobu 4. ožujka 1799. (GA III/3, 205–206):

»Kako su se pisci Anala [Annalisten] prema meni ponijeli, jest i ostaje neopravdano, i zau­ vijek će ostati mrlja u našoj povijesti filozofije, ma kako inače cijenio npr. profesora Becka, kojega prepoznajem kao recenzenta Znanstvoslovlja. Da netko moje Znanstvoslovlje nije razumio, da ga i dalje, ako smatra da sada naučavam druge postavke, ne razumije, to doduše vjerujem. Da krivnja u tome spisu namijenjenome ne za publiku nego za moje slušače i pre­ davanja, ako se nije razumio, bijaše na mojem izlaganju, to može biti. Ali da mi netko uopće nikakvo povjerenje nije udijelio, da me držao za kak­vo blebetalo, čije bi upletanje u prilike u filozofiji moglo biti na štetu znanosti, i da je odatle izvodio zaključke; da sustav, o kojem net­ ko zna da ga nije razumio, može doista ništo ne valjati, to dobro znam i mogu si objasniti; ne može se od svakoga učenjaka očekivati da je sve razumio, ali se ipak barem može očekivati da zna da li je što razumio, i od svakoga se časnoga čovjeka može očekivati da ne sudi prije nego je siguran u svoje razumijevanje. Zašto se je nadalje nastupalo s tom gorčinom (pomi­ slite samo na prvu recenziju mojih [Nekoliko] predavanja o određenju učenjaka [EVBG], koja je u svakome slučaju paskvil), zašto me se na sve strane razvlačilo?« Kao paskvil Fichte (s pravom) ocjenjuje recenziju objavljenu u: Annalen der Philosophie und des philosophischen Geistes, 1795., br. 37 (27. ožujka), stup. 289–296. Nju je izgleda pokušala ublažiti naredna recenzija istoga djela (br. 46 [17. travnja], stup. 361–368 i br. 47 [20. 4.], stup. 369–374). Ovu drugu je vjerojatno napisao Beck.

90

tek pokrenutih i kratkovjekih Anala – Ludwig Heinrich Jakob – poslao Kantu već 22. lipnja 1795. prve brojeve časopisa s napomenom da je u njima Beck recenzent Fichteovih djela: »U recenzijama spekulativnoga sadržaja o Reinholdu, Fichteu, Abich­ tu itd. lako ćete prepoznati g. mag. Becka. Ja skupa s njim smatram da način filozofiranja koji ovi muževi hoće uvesti potpuno odstupa od kritičke metode, za koju ste Vi dali tako savršen primjer. (…) Gospo­ din Beck žarko želi saznati da li ste Vi s njegovim opaskama zadovolj­ ni i da li mislite da će on na ovome putu pospješiti istinito razumije­ vanje filozofije, a obojici bi nam bila posebna radost ako biste nam u nekoliko redaka htjeli obznaniti Vaše misli o tome.«52

Slika 3. Immanuel Kant (1724.–1804.), Johann Leonhard Raab  prema slici Gottlieba Döblera iz 1791. g.

Kasnije je Kantova pažnja u ovome smjeru morala biti još više zaoštrena, kada mu je njegov bliski suradnik i sugrađa­ nin Schultz ozlovoljeno istakao novine i nesklapnosti Beckove nove »Standpunktlehre«, a Beck mu pismom 24. srpnja 1797. zajamčio da on ne dijeli Fichteovo gledište (da npr. razum pro­ izvodi stvari), iako se tako može činiti, i iako ga je sam Fichte pokušao pridobiti na svoju stranu: »Vi naime navodite povod za Vaše pismo riječima: da se tiče brzoga i javnoga izglađivanja nesuglasja [Misshelligkeit] oko kritičkih prin­ 52 AA XII,

26.

91

cipa najviše razine. Iz toga, i iz opazaka gospodina dvorskoga pro­ povjednika [Schultza], kada npr. daje da kažem: ‘Realitet je izvorna sinteza onoga što je istovrsno u osjetu, koja ide od cjeline k dijelovima (pri čem ste vjerojatno Vi onaj koji me pita, i to sa svakim pravom, »Što ovdje znači osjet ako nema osjetilnosti, doista ne uviđam.« Za­ cijelo, vrli čovječe, da mi je ikada takvo što palo na pamet, morao bih zbog te besmislice samoga sebe napasti); da razum proizvodi objekte [daß der Verstand die Objecte erzeugt]’, [iz toga dakle] zaključujem da mora da ste se Vi i gospodin Schultz pozabavili neobičnim proizvo­ dom gospodina Fichtea, jer mi ovi izrazi zvuče sasvim u duhu Fichtea [Fichtisch]. (…) Uvjeravam Vas, tako mi moje čestitosti, beskrajno sam daleko od ove Fichteove besmislice. (…) Ali znam da gospodin Fichte, koji, kako se čini, traži pristaše, o meni kaže53 da se s njim na­ lazim na istovjetnome putu, iako sam veoma jasno iskazao suprotno u jednoj recenziji u Analima gospodina Jakoba, pa i u mojem [Jedinome mogućem] stajalištu [1796.]. Kada sam ga za prošlih uskrsnih prazni­ ka posjetio u Jeni, htio me je doista na taj način nasamariti [berücken]. Jednom je razgovor zaista ovako otpočeo: ‘Znam ja, Vi ste mojega mišljenja da razum pravi stvar [daß der Verstand Ding macht].’ – Ka­ zao mi je neke budalaste stvari i vjerojatno ga još uvijek, s obzirom na to da sam ga ubrzo prozreo, nitko ne može prijateljskim odgovorima dovesti u takvu nelagodu kao ja. Ovo je što još hoću reći. Fichte mi je rekao da u svojem novome časopisu, u kojem je nanovo obradio znanstvoslovlje, i u kojem, između ostaloga, pretpostavlja samo jednu filozofiju i ne pravi razlike između teoretičke i moralne filozofije, jer svagdje razum postavlja stvari svojom apsolutnom slobodom, (…) da [dakle] u njem mnogo govori o mojem stajalištu (Standpunkt). Ja do­ duše još nisam imao te stvari u rukama, ali unaprijed sam uvjeren da odatle mogu sasvim lako izvući povod da se izjasnim recimo u Jakob­ ljevim Analima: kao prvo, da se moje mišljenje ne slaže s njegovim; kao drugo, da smatram da sam ispravno izložio Kritiku, i da stoga ne smatram da sam odstupio od njena smisla, jer mi ni do čega nije toliko stalo koliko da osjetilnost (podobnost da se bude aficiran predmetima) razlikujem od razuma (moći da se predmeti misle, da se to subjektivno stavi u odnos s objektivnim), ali da, kao treće, ovim drugim ne smje­ ram ni u čem kompromitirati tvorca kritičke filozofije, jer je Stand­ punkt u cijelosti moja vlastita ideja, i da, s obzirom na to da su Vaša 53 Usp. FW I, 444 (najavljeno već u predgovoru, str. 420) gdje Fichte odaje pri­ znanje Becku što jedini od svih kantovaca ne naučava dogmatizam nego transcen­ dentalni idealizam, po kojem objekt ne biva ni posve ni napola dan (gegeben), nego napravljen (gemacht). Fichte tu ujedno preporuča Beckovo djelo Jedino moguće sta­ jalište s kojega se kritička filozofija mora prosuđivati (1796.) kao »najbolju pripre­ mu« za one koji hoće studirati znanstvoslovlje iz njegovih spisa.

92

djela objavljena, svatko može vlastitim očima napraviti usporedbu i imati vlastiti sud. Samoga Fichtea doista ne želim imati za vratom, i zato ću govoriti, što se njega tiče, sasvim blago [glimpflich].«54

Ovakve neugodne prilike Kanta su morale potaći da više pažnje usmjeri na shvaćanje odnosa u kojem Fichteova filo­ zofija stoji spram njegove. Vjerojatno je, po Kantovu pismu Fichteu s kraja 1797., da je Kant pročitao Fichteovo opravda­ nje da je njegov sustav »dobro shvaćen Kantov« u šestoj glavi Drugoga uvoda u znanstvoslovlje.55 No izvjesno je iz Kantova pisma Tieftrunku 5. travnja 1798. da Kant do tada, a vjerojat­ no ni kasnije, nije našao vremena i snage da se sam umisli u temeljno Fichteovo djelo (GWL), nego se je oslanjao na recen­ zije i prosudbe drugih (npr. Tieftrunka). Tako je doduše prvi prikaz temeljnoga dijela znanstvoslovlja Kant poznavao po opširnoj i više nego blagonaklonoj Reinholdovoj recenziji, no koliko i kako – nazire se iz samoga pisma: »Što smatrate o općoj nauci o znanosti [allgemeine Wissenschafts­ lehre] gospodina Fichtea? – knjizi koju mi je on odavno poslao, no koju [nisam stigao] pročitati, jer sam vidio da je [odveć] opsežna i da bi previše prekidala moj rad, pa sam ju odložio na stranu i [stoga ju] sada poznajem samo iz recenzije u A.L.Z.? Za sada nemam slo­ bodnoga vremena da ju uzmem u ruku; ali recenzija za Fichtea (koja je sastavljena s mnogo naklonosti [mit vieler Vorliebe] recenzenta [spram Fichtea]) izgleda mi kao kakva sablast, za koju vrijedi: kada čovjek povjeruje da ju je uhvatio, ne nalazi nikakav predmet pred sobom, nego uvijek samo sebe samoga i to samo svoju ruku koja je posegnula za sablašću. – Puka samosvijest i to samo prema misaonoj formi, bez materije, dakle i bez toga da refleksija ima povrh nje ne­ što pred sobom na što bi se ona [samosvijest] mogla primijeniti i [po čem bi] sama [refleksija] pošla dalje od logike, ostavlja čudan utisak na čitatelja. Već sam naslov (nauka o znanosti [Wissenschaftslehre]) – tȁ svaka je sustavno izvedena nauka znanost – slabo budi nadu u dobitak jer bi [nauka o znanosti] nagovijestila znanost o znanosti [Wissenschaftswissenschaft] i t. d. u beskraj. – Vaš sud o njoj, a ta­ kođer i kakav je učinak ostavila na ostale iz Vašega kraja, doista bih rado čuo.«56

54 AA XII,

173–176. 222. 56 AA XII, 241. 55 AA XII,

93

Istodobno je Kant s više strana dobivao molbe da se izjasni u pogledu na one koji odstupaju od slova kritičke filozofije tvrdeći da ju unaprjeđuju, a posebno u pogledu na Fichtea.57 Prvi povod da se o njima općenito javno izjasni dao mu je Johann August Schlettwein ekscentričnim i neukusnim pi­ smenim »literarnim izazovom«, koji je onda Biester i otisnuo u Berlinskim listovima (Berlinische Blätter) 13. rujna 1797. (str. 329–349) skupa sa svojom uvodnom napomenom (str. 321–329) i Kantovim odgovorom (str. 350–352).58 U njem je Schlettwein, između ostaloga, Kanta pozvao (str. 336; AA XII, 364) da »javno istupi i točno kaže tko je od ovih pisaca [koji sebe po Kantu nazivaju kritičkim filozofima] doista pogodio smisao [i duh Kantovih spisa], a tko nije: da li Reinhold, da li Fichte, da li Beck, ili tko je već taj.« Za njihove beskrajne razmirice odgovornost navodno počiva na Kantu: »Ako to ne učinite, onda podižete u svojoj kritičkoj filozofiji nov babi­ lonski toranj, po kojem će beskonačni sudac svijeta pobrkati ne samo jezik nego posvema i duh Vaših suradnika na nesreću ljudskoga društva – kakva odgovornost na Vama! – te ih učini­ ti nesposobnima za pravu mudrost, kako na žalost već početak pokazuje.« Kantov je odgovor toliko indikativan i već antipicira kasni­ je objašnjenje u pogledu na znanstvoslovlje da mu pripadni zadnji dio prenosim u cijelosti: »[… g. Schlettwein] oprezno pita: ‘koji je među onima u sporu do­ ista razumio moje spise, barem njihove glavne točke, kako ja hoću da se razumiju’ – Odgovaram na to bez premišljanja: to je vrijedan dvorski propovjednik i ovdašnji [tj. königsberški] redovni profesor matematike, g. Schul[t]z; za čijim spisima o kritičkome sustavu, pod naslovom: Ispitivanje itd.59 g. Schlettwein samo treba u ovome pogle­ du posegnuti.« 57 Usp.

Garveovo pismo iz sredine srpnja 1798. (AA XII, 225). je odgovor objavljen i u Intelligenzblatt der Allgemeinen Literaturzei­ tung (br. 74, 14. srpnja 1797, stup. 616), a opet otisnut kao peto Kantovo izjašnjenje u AA XII, 362–370 skupa sa Schlettweinovim Literarnim izazovom i drugim pismom Kantu (nakon izjašnjenja). 59 Kant misli na djelo: Schultz, Johann, Prüfung der Kantischen Critik der reinen Vernunft (prvi dio: 1789., Königsberg: Hartung, 21791., Frankfurt i Leipzig; drugi dio: 1793., Königsberg: Nicolovius). 58 Kantov

94

»Samo pritom postavljam kao uvjet da se prihvati: da ja uzimam nje­ gove (g. dvorskoga propovjednika) riječi prema slovu, a ne prema ne­ kome navodno u njima počivajućem duhu (jer tada svatko može u njih unijeti što mu se svidi). Kakve su pojmove drugi mogli naći priklad­ nima da povežu s tim istim izrazima, to se ne tiče ni mene ni učenoga muža, za kojega sujamčim [auf den ich kompromittiere]; a smisao koji dotični s njima povezuje ne može se promašiti iz njihove uporabe u sklopu knjige. – A sada razmirica, kod koje napadaču ne može ne­ dostajati protivnikā, može bilo kada započeti.« 60

Kant je dakle veoma vješto izbjegao dati prednost ijedno­ mu od unaprjeđivača kritičke filozofije, i pozvao se na njemu vjernoga suradnika i tumača Schultza. No nakon toga se je pojavio još jedan poziv, dijelom ponukan i gornjim Kantovim izjašnjenjem, da se Kant posebno izjasni u pogledu na znan­ stvoslovlje. U razlici spram prošloga ovaj je poziv bio ljuba­ zan i svečano oglašen u ime mnogih koji su zainteresirani za ovaj Kantov sud pa i u ime same znanosti, ali on je ujedno bio neodmjeren i izazovan u načinu na koji je Kanta pozvao da iskaže sud o sustavu transcendentalnoga idealizma, ne kao Kantovu proizvodu, nego kao proizvodu njegova »najboljega učenika«, koji bi po tome u duhu pravoga kriticizma uznapre­ dovao dalje od Kanta i svih kantovaca koji učiteljeve riječi (napose o osjetilnosti) uzimaju doslovno. Po recenzentu je to očigledno stanje stvari, no pita se zašto onda Kant u nedav­ nim izjavama daje naslutiti suprotno? Takav konfliktan poziv umetnuo je u svoju recenziju anonimni recenzent Buhleova djela Nacrt transcendentalne filozofije (Entwurf der Transcen­ dental-Philosophie, 1798.) u erlangenskim Literatur-Zeitung 11. siječnja 1799. (br. 8, stup. 61 i d.) ovim riječima: »Kant je prvi učitelj [Lehrer] transcendentalne filozofije, ali prvi trans­ cendentalni filozof sâm jest neosporno Fichte. Fichte je plan ocrtan u Kritici realizirao te transcendentalni idealizam, koji je Kant najavio, sustavno izveo. Kako li je stoga prirodna želja publike da se tvorac Kritike javno izjasni o pothvatu njegova najvrjednijega učenika, o tvorcu transcendentalne filozofije! Kako li je samo ova čežnja [još] veoma podgrijana time što je Kant sâm (npr. u Intelligenzblatt der A. L. Zeitung i u nekoliko svojih najnovijih spisa) dao naznake ne­ odobravanja u pogledu na duh Fichteove filozofije kao i time što se 60 AA XII,

367–368.

95

je više – od svojega učitelja priznatih i hvaljenih – kantovaca (npr. u Jakobljevim Analima na nav. mj.) ponijelo na veoma nepriličan način spram Fichteovih spisa i metode! Rec. zato smatra da bi se smio u ime veoma velikoga i poštovanja dostojnoga dijela publike odvažiti na molbu da učitelj transcendentalne filozofije saopći svoj za zna­ nost tako interesantan sud o znanstvoslovlju. (…) Ako pak mir svoje [staračke] dobi ne bi htio prekidati raspravama bilo koje vrste, onda je upravo on sam već proglasio jednoga od svojih kolega za svojega predstavnika61 i mogao bi ovomu dati u zadatak da u njegovo ime go­ vori pred publikom o ovoj znatnoj stvari.« »Što se recenzenta tiče, on je uvjeren da su Fichteovi filozofemi (a ne oni strogih kantovaca) smišljeni u duhu pravoga kriticizma (…)«62

Takav je poziv konačno okupio dovoljno izazovne građe da od Kanta na najmanji daljnji podražaj već razdraženih živaca u javnost izmami sud kakav mu je do tada sazreo. Prema svje­ dočanstvu koje nam pruža Rinkovo pismo Villersu 18. trav­ nja 1801., dakle pismo upućena Kantova suradnika i profesora teologije u Königsbergu, djelovanje je Fichetovih pogrda na kantovce »doslovčare« odvraćalo Schultza da se prihvati pi­ sanja nastavka svojega Ispitivanja Kantove filozofije (Prüfung der Kantischen Philosophie, sv. 1 1788. i sv. 2 1790.), a to je pak bila kap koja je prelila čašu Kantova strpljenja i suzdrža­ vanja od javnoga iskazivanja suda o Fichteu: »Schul[t]z sada doista radi na nastavku svojih Istraživanja, ali [starač­ ka] dob, slabo zdravlje i razni poslovi u službi stvaraju mu mnoge pre­ preke. Dugo vremena nije više uopće htio pristati [ili odlučiti se]63 na takav nastavak, jer nije htio prihvatiti pogrdni naziv doslovčara koji je Fichte uveo u modu, i ta je okolnost postala najbliži povod [nächste Veranlassung] za ono poznato Kantovo izjašnjenje o Fichteu. Od toga se je vremena opet prihvatio pera.«64

To biva tim vjerojatnije ako se prisjetimo da je Fichte pri pobijanju i izrugivanju realističkoga tumačenja kantovaca u 2EWL izravno i izrijekom uključio u kritiku i Schultza kao 61 Tj.

Johanna Schultza sukladno prethodnomu navodu Kantova izjašnjenja. prema FG 2, 37–38 (nešto kraće pretisnuto je i u AA XIII, 542–543). 63 Njem. »Geraume Zeit wollte er sich gar nicht mehr zu einer solchen Fortset­ zung verstehen, (…)«. 64 Rinkovo pismo Villersu 18. travnja 1801. nav. po FG 3, 29 (pretisnuto također u AA XIII, 544). 62 Nav.

96

onoga kojega je sam Kant »nedavno potvrdio svojim izlaga­ čem«, no koji je još 1790. kao i drugi kantovci tvrdio (u sporu protiv Eberharda) da »objektivni razlog pojava leži u nečem što je stvar o sebi«, čime su »phaenomena bene fundata«.65 Unatoč tomu, iz sadašnje oštre pokude kantovaca Fichte je is­ ključio osim Reinholda izrijekom i Schultza: »(…) jer on od izvjesnoga vremena, napose od novijih istraživanja, nije dao svoj glas u filozofiji, zbog čega se opravdano može pretpo­ staviti da je počeo sumnjati u svoj prijašnji sustav.«66

U takvim je okolnostima Kant konačno prihvatio gornju molbu i pola godine nakon njene objave dao svoje javno Izjaš­ njenje u odnosu na Fichteovo znanstvoslovlje (Erklärung in Bezug auf Fichtes Wissenschaftslehre). Taj važan dokument Kant je sastavio u svojoj sedamdesetišestoj godini 7. kolo­ voza 1799., a on je objavljen 28. kolovoza u Intelligenzblatt der Allgemeinen Literatur-Zeitung (Br. 109.).67 Pozivajući se na »svečan zahtjev u ime publike« iz gornje recenzije, Kant je već prvom rečenicom kratko i jasno obznanio da smatra Fich­teovo znanstvoslovlje »potpuno neodrživim sustavom.« Objašnjenje glasi: »Jer čisto znanstvoslovlje nije ni više ni manje nego puka logika, koja se sa svojim principima ne uzdiže do materijalna [tj. materijalnoga dijela] spoznaje, nego kao čista logika apstrahira od svojega sadržaja. Iz ove [pak] izvući [herausklauben] realan objekt uzaludan je i stoga također nikada pokušan posao. Tu se, ako transcendentalna filozofija [ima] važi[ti], mora prije svega prekoračiti u metafiziku. A što se me­ tafizike po Fichteovim principima tiče, toliko sam malo raspoložen da uzmem udjela na njoj da sam mu u jednome odgovoru savjetovao da umjesto besplodnih dovitljivačkih domišljanja (apices)68 kultivira svoju finu nadarenost za prikazivanje [gute Darstellungsgabe], kako se ona može u Crit. d. r. V. korisno primijeniti. Od njega sam ipak pri­ stojno odbijen izjašnjenjem da ‘on ipak ne će skolastičko [das Scho­ lastische] ispustiti iz vida.’ Dakle pitanje: da li ja smatram duh Fich­ teove filozofije pravim kriticizmom, odgovorio je on sam, i nije mi potrebno izreći [sud] o njenoj vrijednosti ili bezvrijednosti; tȁ ovdje 65 FW

I, 480–481; GA I/4, 234. I, 484; GA I/4, 237. 67 Pretisnuto u AA XII, 370–371. 68 Njem. »fruchtlosen Spitzfindigkeiten (apices)«. 66 FW

97

nije riječ o objektu koji se prosuđuje, nego o prosuđujućem subjektu; gdje je dovoljno da se odreknem svakoga udjela na onoj filozofiji.«

Ali Kant je ipak iskazao svoj sud »o neodrživosti Fichteova sustava«, koji – uzimajući u obzir gornje pismo Tieftrunku (5. 4. 1798.) – vjerojatno ne počiva toliko na osobnome pozna­ vanju Fichteova »općega znanstvoslovlja« koliko na njegovu prikazu u recenzijama. Mada se ne može više točno ustanoviti što je potaklo Kanta na ovakvu izjavu,69 vjerojatno je da je po­ ticaje dobio i od svojih bližih suradnika, a neposredna pobuda da mu je bila jedinomu uspješnu i u svakome pogledu vjernu tumaču Schultzu, kojega je i Fichte cijenio i slao mu svoja djela,70 vratiti dostojanstvo i pravo na takvo tumačenje i ispi­ tivanje Kantova sustava koje je vjernije izvornomu Kantovu izrazu transcendentalne filozofije. Fichte je mirno i dostojanstveno primio Kantovo izjašnje­ nje protiv znanstvoslovlja, znajući pod kakvim je prilikama, u kakvoj staračkoj slabosti71 i na osnovi kakva nepoznavanja njegova djela Kant morao iskazati taj sud.72 U tome duhu dao je da se preko Schellinga i u formi pisma Schellingu objavi 69 Fichte i Schelling su si Kantovo izjašnjenje protumačili time da se Kant bez vlastita poznavanja Fichteova djela želio ograditi od Fichtea naprosto zato da one­ mogući da se i na koji način njega poveže s tzv. sporom oko bezboštva (njem. Atheis­ musstreit), u koji su zapali Forberg i Fichte spisom iz prosinca 1798., te zbog kojega je Fichte na koncu otpušten s profesorskoga mjesta u Jeni (v. I. H. Fichte & K. F. A. Schelling (ur.), 1856., Fichtes und Schellings philosophischer Briefwechsel aus dem Nachlasse Beider, Stuttgart i Augsburg: Cotta str. 9–20, gdje je na str. 14–17 otisnuto Fichteovo pismo Schellingu koje je na prethodan Schellingov prijedlog Fichte na­ pisao i dao objaviti u Allgemeine Literaturzeitung kao uljudan odgovor na Kantovo izjašnjenje). 70 Tako mu uz pismo 6. listopada 1794. (isti dan kada i Kantu) šalje prva dva dije­ la temeljnoga djela (GWL) te pet otisnutih predavanja (EVBG) (GA III/2, 204). 71 Usp. Fichteovo pismo J. Ch. E. Schmidtu u Gießenu 17. ožujka 1799.: »Isti sud, koji Vi donosite o Kantovim najnovijim spisima, donosi se, koliko mogu uokolo čuti, posvuda [allgemein]. Ipak je lijep znak humanosti našega doba da se iz respekta prema zaslužnomu starcu ti sudovi ipak ne iskazuju sasvim javno. Pa ovi su spisi ipak tako očigledno slabi [sichtbar schwach] da ništo ne bi ni mogli pokvariti. Dva kantov­ ca, koja još postoje, prave od sebe ponavljanjem [Nachbeten] čak ovih neprobavljivo­ sti [Cruditäten] samo još smješnije pojave.« 72 Tako povodom Kantova izjašnjenja u pismu Schellingu 20. rujna 1799. piše da Kant o njegovoj filozofiji »zasigurno ne zna ništo doli ono čega se je u proletu dohva­ tio iz jednostranih recenzija [von der meinigen – weiß er sicherlich nichts, als was er aus einseitigen Recensionen im Fluge erwischt hat]« (GA III/4, 85).

98

uljudan odgovor u njegovo ime, koji samo utvrđuje potpunijim navodom iz dotičnih pisama između Kanta i Fichtea što je dois­ ta kazano, te pridodaje da po »njegovoj uporabi jezika« znan­ stvoslovlje »ne označava logiku nego transcendentalnu filozo­ fiju ili samu metafiziku«.73 No, Kantovo izjašnjenje u odnosu na znanstvoslovlje nije na tome stalo. Kao što je u gornjem izjašnjenju povodom Schlettweinova izazova Kant od općenitoga izjašnjenja o svo­ jim »hiperkritičkim« unaprjeđivačima,74 koje je zaobišao, pre­ šao na posebnu kritiku postupka uzimanja njegovih ili Schul­ tzovih riječi po navodnome duhu u njima umjesto po slovu i kontekstu, tako je ovdje obrnuto od posebnoga izjašnjenja o znanstvoslovlju i popratne kritike dviju izjava recenzenta Buhleova djela prešao na opće izjašnjenje o »hiperkritičkim« unaprjeđivačima njegove filozofije. Prvom izjavom, sasvim u skladu s Reinholdovim i Fich­ teovim shvaćanjem, recenzent se je začudio da Buhle, »kao i većina kantovaca«, ne vjeruje Kantu kada kaže da je pružio »propedeutiku za transcendentalnu filozofiju, a ne sam njen sustav.« Drugom je izjavom prigovorio Buhleu da »predoču­ je transcendentalne principe spoznaje kao spremnike (forme) koji ništo ne sadrže, koji se tek moraju ispuniti nekom izvana danom građom ako imaju poprimiti realitet.« No tomu – po recenzentu – treba stati na kraj: 73 AA XIII, 549 (ovdje na str. 548–549 nalazi se pretisak Fichteova odgovora u Intelligenzblatt der A. L. Z. br. 122, 28. 9. 1799., stup. 990–992). Kasnije, u najavi (Ankündigung) novoga prikaza znanstvoslovlja u Allgemeine Literatur-Zeitung 24. siječnja 1800. Fichte će se odlučnije suprotstaviti Kantovoj ocjeni znanstvoslovlja kao »puke logike«: »Samo neka čitatelj ne odbaci ovu ideju umah i neprovjereno [un­ besehens] čim čuje (…) znanstvoslovlje (…) na način Kanta, koji je nedavno ljudima upravo njihove izraze tako objasnio da ovi moraju biti u krivu, kako god se ponijeli (…) Znanstvoslovlje mi ni u kojem smislu nije logika; štoviše ja čistu logiku sasvim izgonim iz okružja filozofije.« (GA I/7, 159–160). 74 »Hiperkriticizam« ili »transcendentizam«, koje Fichte već 1796. (GA I/3, 252) spominje i međusobno izjednačava kao prigovore filozofiranju koje prelazi granice mogućega iskustva (činjenicā svijesti), Niethammer je u najavi svojega Filozofijskoga časopisa uporabio, govoreći protiv filozofije iz jednoga načela, i o stanovitim branite­ ljima kritičke filozofije, koji »dijelom transcendentizmom dijelom hiperkriticizmom prelaze u stari dogmatizam«. U pismu Reinholdu (12. siječnja 1795.) Niethammer piše da su se i Schmid i Fichte tom napomenom osjećali pogođeni te to »nemilosrdno« dali do znanja. V. Frank, 1997., »Unendliche Annäherung«, str. 456.

99

»Publiku i studentsku mladež dovoljno se je dugo mučilo egzegezom Kantovih spisa, a kantovci su dovoljno dugo bili repetenti Kritike i dostatno su dokazali da Kantovo slovo, jednako kao i Aristotelovo, umrtvljuje duh. Konačno je došlo vrijeme da damo priznanje geniju samostalnoga mišljenja, poglavito probuđenoga Fichteom i Reinhol­ dom, rastrgamo okove formularske filozofije i privedemo slobodni duh realnomu mišljenju.«75

Kant se je sada osjećao primoran odvratiti – suprotno svo­ jim vlastitim riječima iz »Uvoda« i »Transcendentalne meto­ dologije« Kritike čistoga uma76 – da »mu nikada nije palo na pamet« da pruža samo propedeutiku, a ne sustav transcenden­ talne filozofije, tim više što je čak hvalio »dovršenu cjelinu čiste filozofije u Crit. d. r. V.« kao »najbolje obilježje njene istine«. Po načinu pak na koji je Kant oblikovao drugu, tj. za­ dnju napomenu uzimajući više mjesta iz recenzije i blago ih modificirajući, čini se da je Kant svjesno uhvatio priliku da odvrati ili čak diskvalificira sva ona nastojanja koja su, naro­ čito povodom Jacobijeva spisa David Hume o vjeri (1787.), pokušala podvesti zdravorazumsko realističko stajalište na po­ četku transcendentalne estetike Kritike čistoga uma (po kojem predmeti aficiraju našu osjetilnost) pod transcendentalno-ide­ alističko stajalište razvijeno u njenoj transcendentalnoj logici (po kojem je kategorija kauzaliteta, koju aficiranje pretpostav­ lja, valjano uporabljiva samo na predmete nama mogućega iskustva, a ne i na stvar o sebi). Napomena glasi: »Budući da recenzent na koncu tvrdi da se Kritika u pogledu na ono što o osjetilnosti izrijekom [wörtlich] naučava ne treba uzeti doslov­ no [buchstäblich], nego da svatko, tko hoće razumjeti kritiku, naj­ prije svakako mora ovladati pripadnim (Beckovim ili Fichteovim) stajalištem [Standpunkt], jer Kantovo slovo jednako kao Aristotelovo umrtvljuje duh; zbog toga se ovdje još jednom izjašnjavam: Kritika se svakako treba razumjeti prema slovu te promatrati samo [bloß] sa stajališta općega razuma [Standpunkt des gemeinen Verstandes], koji je samo dostatno kultiviran za takva apstraktna istraživanja.«

Kant ovdje dakle prelazi s posebnoga izjašnjenja o znan­ stvoslovlju na općenitije o unaprjeđivačima njegove filozofije, 75 Nav.

po AA XIII, 546–547. / B 25 te A 841 / B 869.

76 KrV A 11

100

spominjući pored Fichtea poimence Becka. Oboma naknadno razvijenim stajalištima Kant suprotstavlja stajalište općega, no kritički kultiviranoga razuma, s kojega se jedino ili naprosto (njem. bloß) treba promatrati njegova Kritika, dakle i po spor­ nome pitanju osjetilnosti. Takvo se stajalište šutke pripisuje dvorskomu propovjedniku Schultzu, a potencijalno valjda i užemu krugu biranih kantovaca. No, dok se je dvije godine ranije u pismu Tieftrunku, pri­ godom Tieftrunkove najave (iako neispunjene) da će napraviti objasnidbeni izvadak iz Kantovih kritičkih spisa, Kant založio za svoje »hiperkritičke prijatelje« Reinholda i Fichtea, neka ih Tieftrunk »spominje s pažnjom (mit Behutsamkeit) koju su njihove zasluge za znanost svakako zavrijedile,«77 dotle se je sada u svojem izjašnjenju Kant osjećao primoran oštro se javno ograditi od takvih prijatelja. U tu svrhu posegnuo je za zvučnom talijanskom uzrečicom: »Dagli amici mi guardi Dio, che dai nemici mi gaurderò io«, prenoseći ju po smislu: »Bože, očuvaj nas tek od naših prijatelja, od naših neprijatelja ćemo se već sami zaštititi.«78 Nju je potom ovako objasnio: 77 Pismo 13. listopada 1797. (AA XII, 207): »Ihre Verhandlungen mit Herrn Beck (den ich hiermit meiner Hochachtung zu versichern bitte) deren Ausschlag hoffentlich beiderseitige Einhelligkeit in der Absicht sein wird, habe [ich] mit Vergnügen vernom­ men. Ebenso auch Ihren Vorsatz eines erläuternden Auszugs aus meinen critischen Schriften; imgleichen daß Sie mir die Mitwirkung dazu erlassen wollen, nehme ich dankbar an. – Bei dieser Gelegenheit bitte ich zugleich meiner hypercritischen Freunde Fichte u. Reinhold mit der Behutsamkeit zu gedenken, deren ihre Verdienste um die Wissenschaft vollkommen werth sind.« Iako po samome ovome pismu nije lako jednoznačno protumačiti namjeru Kantove zadnje rečenice, pa primjerice Brea­ zeale (1982., str. 792) sluti da bi napomena mogla biti ironična, ipak nam ovaj saču­ vani predložak za to pismo osvjetljava Kantov stav (AA XIII, 463): »Vaš objasnidbeni izvadak iz mojih kritičkih spisa. Molim da se moji hiperkritički prijatelji ovdje ipak i prijateljski nanovo privedu u nekoć uhodani put.« (»Meine hyperkritische Freunde bitte ich hier doch auch freundschaftlich auf die einmal gemachte Bahn wiederum einzuleiten«). U njem se (ibid.) vidi i da je Kant bio zadovoljan s time da Beck ne najavi svoje stajalište kao Kantovo nego kao svoje vlastito, i da bi rado nesporazum s njime riješio ne samo na prijateljski način nego čak i sa suglasnošću (Einhelligkeit) u mišljenju. 78 »Gott bewahre uns nur von unsern Freunden, vor unsern Feinden wollen wir uns wohl selbst in Acht nehmen.« (AA XII, 371; usp. AA XIII, 547–548). Uporaba te izrečice protiv neke filozofske skupine u 1790ima imala je već dva upečatljiva slučaja. Najprije ju je Kantu 1790. na kraju spisa protiv Eberharda (AA VIII, 247) upotrijebio protiv Leibnizovih »navodnih pristaša i tumača« (iz wolffovske škole), koji su jednako kao Leibnizovi protivnici izopačili tri osebujne crte njegove metafizi­

101

»Naime ima takozvanih prijatelja koji su dobroćudni, i prema nama dobronamjerni, ali koji se pritom u izboru sredstava da podupru naše nakane ponašaju naopako (nezgrapno),79 a koji su također ponekada varljivi, neiskreni, na našu propast razmišljaju, a pritom ipak govore jezikom dobrohotnosti (aliquid lingua promptum, aliud pectore inclu­ sum gerere) – pred kakvim takozvanim prijateljima i njihovim klop­ kama ne možeš dovoljno biti na oprezu.«80

Nakon takvih riječi i uopće izjašnjenja Fichte i Kant nisu više pokušali doći u kontakt, što ipak ne znači da se nisu više osvrtali jedan na drugoga, Kant u svojim bilješkama (kako svjedoči opus postumum), a Fichte na brojnim mjestima u no­ vim prikazima znanstvoslovlja. To ništo ne mijenja na tome da je Fichte sustav transcen­ dentalnoga idealizma gradio s uvjerenjem da je on istovjetan Kantovu, makar ga Kant nikada nije tako izrazio jer ga nije jasno htio dovesti do svijesti drugih ili pak znao jasno dovesti do svoje svijesti, kako svjedoče njegova pisma slana netom prije nego je počeo predavati u Jeni: »Preko Kantova duha [Ueber Kants Geist hinaus] nema više prostora za istraživanje – posve sam uvjeren da je on načela, koja ja kanim postaviti razgovijetno i određeno, položio svojim istraživanjima u te­ melj; ali nad njegovo slovo nadam se da se mogu uzdići; i čini mi se da sam pritom postigao takvu razgovijetnost da su me Zürišani baš veoma dobro shvatili. – Smatram da to nešto kaže.«81

To je uvjerenje u Fichteu bilo toliko čvrsto da ga je zadr­ žao i nakon Kantova izjašnjenja u odnosu na znanstvoslovlje, jer Kantova izjava, koja nije dokaz »iz objektivnih razloga«, ke (načelo dovoljnoga razloga, monadologiju i prestabiliranu harmoniju). A potom je izrečicu Schelling naveo na kraju prvoga od deset Filozofijskih pisama o dogmatizmu i kriticizmu (SW I, 290–291), no sada u primjeni na kantovce, ili točnije, »kantiziraju­ će teologe« u Tübingenu, kojima Schelling zamjera što pozivajući se na Kanta izvode Boga u svrhu moralnosti kao biće koje nagrađuje vrle i kažnjava opake. Na koncu Kant u izjašnjenju o znanstvoslovlju uzrečicu »vraća« na svoje »hiperkritičke« tuma­ če, poimence Becka i Fichtea, ali implicite i Reinholda, pa i Schellinga i dr. 79 »Nezgrapno« stoji za njem. tölpisch (Tölpel dolazi od srednjevisokonjemačko­ ga dorpaere »seljak, seljački sirov i dvorski neodgojen čovjek«). 80 AA XII, 371. 81 GA III/2, 93 (pismo Hufelandu 2. 4. 1794.). Usp. GA III/2, 28 (pismo Stepha­ niju u prosincu 1794.).

102

navodno pokazuje samo da je Kant izgubio uvid u svoj sustav, sačuvan u Fichtea i Schellinga: »Svakako sam posve uvjeren da je Kantova filozofija, ako se ne ima uzeti kako smo ju mi [ – Fichte i Schelling – , op Lj. F. J.] uzeli, pot­ puna besmislica. Ali mislim da Kanta može ispričati to što on sam sebi čini krivo i što svoju vlastitu filozofiju, u kojoj se nikada nije naročito udomaćio, sada više niti zna niti razumije (…).«82

Tako se i nakon izričita razlaza između Kanta i Fichtea, Fichte i dalje osjećao obavezan, ako ne više Kantovoj osobi, onda svakako Kantovoj filozofiji.

3.2. Friedrich Heinrich Jacobi »U svezi s Kantom moramo ovdje prethodno još govoriti o Jacobiju; Jacobijeva filozofija je istodobna s Kantovom. Rezultat je u cjelini isti, samo je dijelom polazište, dijelom hod drugačiji. Izvanjsko pola­ zište kod Jacobija više je francuska filozofija (i njemačka mistika), on je njome pobuđen; Kant je više počeo s engleske strane, od Humeova skepticizma.«83

Te Hegelove riječi iz odsjeka Najnovija njemačka filozo­ fija84 iz Predavanja o povijesti filozofije dočaravaju nam ka­ kav je položaj Jacobijeva filozofija imala za najistaknutije nje­ mačke pokantovske usustavljivače transcendentalne filozofije – naime položaj tik uz bok Kantovoj, kao da s njome stoji u djelomičnome preklapanju. Jacobi se je sredinom 1780ih istakao kao kontroverzistički filozofijski pisac sa snažnim vjerskim i životnim uvjerenjem, spreman da se po potrebi suprotstavi cijelomu skupu prosvje­ titelja u Berlinu, na čelu s Mosesom Mendelssohnom, a nešto ranije istakao se, premda s manjim uspjehom, kao prozni pi­ sac u stilu nove snažne osjećajnosti, kakvu su karakterizirala djela pokreta Sturm und Drang. Njegova su djela zbog svoje osebujne misaone, ali i osjećajne i stilske razrade, te burne 82 AA XIII,

550 (Fichteovo pismo Schellingu 20. rujna 1799.). Hegel, G. W. F., 1791., Werke in zwanzig Bänden (ur. E. Moldhauer i K. M. Michel), Frankfurt am Main: Suhrkamp, sv. 20, str. 315 (Vorlesungen über die Ge­ schichte der Philosophie III). 84 Taj odsjek ima zasebna poglavlja jedino o Jacobiju, Kantu, Fichteu i Schellingu! 83

103

polemike koju su izazivala bila dobro poznata u filozofijskim krugovima Njemačke, a s njime su, braneći pravo kritičkoga uma u pitanjima vjere, raspravljali već Kant i Reinhold. Fichte je pak prvi transcendentalni filozof koji je stupio s Jacobijem u prepisku i ujedno pokušao u zajedničkim filozofijskim inte­ resima ostvariti suradnju. Slično kako je Fichte Kantu slao svoje spise, tako ih je slao i Jacobiju, samo što se stupanj entuzijazma i nade za potpo­ rom u pismima Jacobiju čini neusporedivo veći. Tako netom po otisku prvih dvaju dijelova njegove GWL (29. rujna 1794.) Fichte ih šalje (po Humboldtu) Jacobiju, a u popratnome mu pismu (prvome koje je uopće poslao Jacobiju) piše: »Ima li ijednoga mislioca u Njemačkoj, s kojim bih želio i nadao se da se slažem u mojim posebnim uvjerenjima, onda ste to Vi, moj cije­ njeni gospodine: – ja, koji od većine slavnih filozofijskih pisaca ne očekujem ništo doli protivljenje [Widerspruch] i u vezi s čime baš ne osjećam naročit sram.«85

Iako ne dobiva odgovor, Fichte skoro godinu dana kasni­ je, 30. kolovoza 1795., nanovo šalje Jacobiju prijateljsko pi­ smo, ovaj put sa zadnjim, trećim dijelom GWL te GEWL, i još više ojačanim uvjerenjem o »upadljivoj jednolikosti (Gleich­ förmligkeit)« njihovih »filozofijskih uvjerenja«. Ono je sada ojačano Fichteovim opetovanim čitanjem Jacobijevih spisa za ljetne dokolice, naročito Allwilla, i Fichte je spreman ovaj put svoj stav i obrazložiti. Iako je Jacobi jasno očitovani realist, a Fichte transcendentalni idealist, i to »tvrđi nego što je bio Kant« jer je u njegovoj filozofiji mnogostručje, kod Kanta na neobjašnjen način »dano«, »proizvedeno stvaralačkom moći«, Fichte objašnjava da ipak on može Jacobiju ponuditi što traži: »potpuno izmirenje filozofije sa zdravim razumom«. Fichte to postiže time da sa spekulativnoga stajališta deducira i time (znanstveno) potvrdi i osigura realizam koji vlada u empirij­ skoj praksi. On traži i vjeruje da može očekivati savezništvo (Bündniß)86 s Jacobijem, jer njegova spekulacija nije sama 85 GA III/2,

202. je pisano veoma birano i aluzivno. Ovo mjesto priziva u sjećanje raspra­ vu iz Jacobijeva romana Allwill, koja se odvija između Cläre i Allwilla s jedne strane i Clerdona s druge. Clerdon tvrdi u Kantovu duhu da osjećamo samo naše osjete 86 Pismo

104

sebi svrha, nego stoji, kao i Jacobijeva djela, napose filozo­ fijski romani (Allwill i Woldemar), posve u službi života, čiji realizam tek na svoj osebujan način spekulativno utemeljuje u onoj točci gdje se »praktičko i spekulativno stajalište pojavlju­ ju ujedinjeni«.87 Fichte zna da će mu publika »teško povjerovati« u tu jedno­ likost spekulativnoga znanstvoslovlja i Jacobijeva naravnoga realizma, pa i da to možda ni Jacobiju ne će baš biti očito, ali ipak daje svoj najbolji pokušaj da to razjasni. Prvi rezultat je gornje pismo, jedno od Fichteovih filozofijski najsadržajnijih i najvrjednijih pisama. Njega u prikazu skladnoga odnosa spe­ kulativnoga idealizma i zdravorazumskoga realizma u prvome redu prate Fichteovi jenski uvodi u znanstvoslovlje (1797.), a zatim i ono što se s Oesterreichom može nazvati Fichteovom berlinskom »primijenjenom filozofijom«.88 Jacobi je na oba pisma odgovorio tek na Badnjak 1795. Ispričavajući se na kasnu odgovoru zbog složena spleta okol­ nosti i bolesti, Jacobi mu samo javlja da još nije stigao proučiti poslane mu Fichteove spise, ali da uskoro kani proći i stare i nove te da će onda »nešto određenije reći« o svojem »osjećaju sklada« između njihovih stajališta, i dodaje: i da spoznajno ne prodiremo ni do samih sebe ni do stvari o sebi. Allwill naprotiv potkrjepljuje Cläreino zdravo realističko stajalište i izvodi da je Clerdonova oprjeka neutemeljena jer on u skladu s vlastitim sustavom ne smije pridati nikakvo određeno značenje stvari o sebi. Zato bi morao napustiti misao da za čovjeka postoji nešto izvan predočaba (»Nichtsdahitner für den Menschen«). A ako to prizna, ako samo svoje granice utvrdi i uzvoli ih sve više učvrstiti, onda, kaže Allwill, »možemo sklopiti neko primirje, neku vrstu saveza i iz neprijatelja postati prijatelji«. (JWA 6/1, 163; JW I, 124). U gornjem pismu Jacobiju Fichte tako reći nastupa namjesto kantovca Clerdo­ na, te za razliku od lika u romanu pristaje na Allwillov uvjet, za koji vjeruje da ga je »već ispunio«. »Ako pak još povrh toga iz zemlje koju se smatra neprijateljskom do­ ista garantiram i utvrđujem čak realizmu njegovo područje, onda bih prema pravima imao računati ne samo na neku vrst saveza [eine Art von Bündniß] nego na savez u svakome pogledu [in aller Art].« (GA III/2, 393). 87 GA III/2, 391–393. 88 Oesterreich, Peter L., 1998., »Was geht auf dem langen Wege vom Geist zum System nicht alles verloren! Jacobi und die Angewandte Philosophie Fichtes«, u: Ham­ macher, Klaus (ur.), Fichte und Jacobi (Fichte-Studien 14), Amsterdam, Atlanta: Ro­ dopi, str. 153–169, tu str. 154 i d. Od stranice 159 auktor izlaže tri središnja djela primijenjene filozofije u kojima je »retoričko posredovanje« ono nešto između spe­ kulacije i života: Temeljne crte sadašnjega doba (Grundzüge des gegenwärtigen Zeit­ alters, 1806.), Upućivanje u blaženi život (Anweisung zum seligen Leben, 1806.) i Govori njemačkoj naciji (Reden an die deutsche Nation, 1808.).

105

»Kako mi je draga bila Vaša pojava od početka, znaju Humboldt i Goethe. Radujem Vam se sve više i više, i htio bih Vam biti onako blizu kako se nadam postati. Ovaj put samo ponavljam svoju zahvalu, koju niti mogu prešutjeti niti do kraja izreći. Ostajte mi skloni, naj­ draži Fichte, i predosjećajte tihi usklik, kojim muža, kojemu se divim, prisnije zovem svojim.« 89

Obodren ili dapače ganut takvim odgovorom, Fichte je malo pričekao da mu se otisne prvi svezak njegove GNR, i onda ga poslao 26. travnja 1796. skupa sa srdačnim pismom. U njem se zahvaljuje na novome izdanju Jacobijeva romana Woldemar (1794.), koji ga se je u ovome dopravljenome izda­ nju dojmio još snažnije nego u prvome (1779.), te još jednom Jacobiju potvrđuje: »Da, vrijedni, plemeniti mužu, posve se slažemo [wir stimmen ganz überein]; i to mi slaganje s Vama dokazuje više nego bilo što [drugo] da sam na pravome putu.«90

Jacobi se je samo još po Goetheu lijepo zahvalio i poručio Fichteu da će još zbog njega »doživjeti radost bude li samo imao strpljenja«,91 a onda je dopisivanje prestalo na dvije go­ dine, do spora oko ateizma. Tada, kao i ubuduće, Fichte je zadržao najviše poštovanje prema Jacobiju, koji je za njega bio »muž nadmoćne duhovne snage«, »najljepša slika čistoga čovještva u našem dobu«, »je­ dan od malobrojnih članaka u lancu prijenosa prave temeljitos­ ti«, pa i »nedvojbeno jedan od najvećih stilista našega doba«.92 A iz takvih izjava, kao i iz mjesta u Fichteovim filozofijskim djelima gdje Fichte svoje izvode izrijekom povezuje s Jacobi­ jevim, Reinhard Lauth je prosudio da je opravdano ustvrditi: »(…) da znanstvoslovlje od početka [!] prikazuje sintezu Kantovih i Jacobijevih koncepcija i da se Fichteovi sudovi o Jacobijevu znače­ 89 GA III/2,

436. 17–18. 91 GA III/3, 18 ili FG 1, 361 (pismo Goetheu 7. srpnja 1796.). 92 GA I/4, 238; GA III/3, 17; GA II/7, 402; GA I/7, 402 (kako sabire Lauth, Rein­ hard, 1989. »Fichtes Verhältnis zu Jacobi unter besonderer Berücksichtigung der Rolle Friedrich Schlegels in dieser Sache«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwick­ lungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 266–296, tu str. 268). 90 GA III/3,

106

nju ne trebaju gledati kao pretjerivanja, nego da su dobro utemeljeni. Također se razumije zašto je Fichte vjerovao da se znanstvoslovlje (u oprjeci s Kantom) po onome što mu je osebujno upravo slaže s Jaco­ bijem. On zna da je proveo njegove najdublje spoznaje, i nada se da će ga Jacobi ondje, gdje u utemeljenju ide još povrh njega, sa svoje strane slijediti sa svojim uvidom.«93

Iako je jako primamljivo prihvatiti takav sud, kao što su ga mnogi prihvatili, on u svojem punome opsegu ipak nije dobro utemeljen, i treba ga istini za volju olabaviti i dopu­ niti. Ono što se i inače u sekundarnoj literaturi slabo uoča­ va, a onda ni ne vrjednuje primjereno, jest da nemamo jasne potvrde da se je Fichte od početka razrade znanstvoslovlja iz elementarne filozofije, dakle već u kasnu jesen i zimu s 1793. na 1794., ne samo svjesno i aktivno, nego uopće služio Jaco­ bijevim spisima u svrhu izgradnje svojega sustava. Fichte se, recimo, poziva na Aenesidema i Maimona kao uvjerljive skep­ tičke kritičare transcendentalne filozofije u prvoj rečenici pr­ voga predgovora svojemu programskomu spisu BWL, u ko­ jem također granice svoje filozofije ograničava na Kantove, i priznaje zasluge »sustavotvornomu Reinholdovu duhu«. Ali niti u tome predgovoru niti igdje u prvome prikazu Fichteova znanstvoslovlja (BWG, GWL i GEWL), uključno sa »predra­ dovima« za prvi prikaz (recenzija Aenesidemus, Vlastite me­ ditacije o elementarnoj filozofiji, Praktička filozofija, Züriška predavanja) i cijeloj Fichteovoj prepisci do prvoga Fichteova pisma Jacobiju (29. rujna 1794.) nema ni spomena Jacobija! A što se toga prvoga pisma tiče, treba osim njegova sadrža­ ja uzeti u obzir i okolnosti u kojima je pisano i poslano. Kao što je u rujnu 1793. Baggesenova vijest o Reinholdovu po­ voljnu sudu o njegovu spisu o francuskoj revoluciji potakla Fichtea da se pismom predstavi Reinholdu, tako je zacijelo u rujnu 1794. vijest Wilhelma von Humboldt o Jacobijevu po­ voljnu sudu o njegovu programu BWL potakla Fichtea da se pismom predstavi Jacobiju, pri čem je prigodno priložio svoja netom otisnuta prva dva dijela GWL. To je tim vjerojatnije što je Jacobi Humboldtu u pismu 2. rujna otkrio da je njegovo prvotno oduševljenje Fichteovim BWL (koji mu je netom po 93 Lauth,

R., 1989., »Fichtes Verhältnis zu Jacobi«, str. 274.

107

tisku u proljeće poslao Goethe) bilo takvo da mu se je »više dana« vrzla po glavi misao da izravno piše Fichteu i kaže mu koliko mu je »njegova pojava draga«.94 Zato je Fichte svoje prvo, veoma kratko pismo poslao kao dodatak Humboldto­ vu pismu, a u njem napisao da je »gospodin von Humboldt« na njegovu molbu bio tako dobar da ga uvede kod Jacobi­ ja »kako bi se mojemu srcu pružilo zadovoljstvo da i prema Vama iskažem svoje visoko poštovanje, koje sam već odavno odao Vašemu premoćnomu filozofijskomu duhu.« Kao »do­ kaz onoga visokoga poštovanja« Fichte mu šalje »do sada zgotovljeni početak jednoga udžbenika koji ima biti gotov za par mjeseci«.95 Možda potaknut i ovim uvodom kod Jaco­ bija, a svakako većim mirom u Oßmannstedtu, kamo se je, oslobođen nastave, povukao na ljetni semestar 1795.96 nakon fizičke ugroze od studentskih redova koje je htio raspustiti,97 Fichte je po ljeti (pri dovršavanju ili po dovršetku svojega prvoga prikaza znanstvoslovlja) uzeo čitati Jacobijeva djela. Pritom se je izgleda zapanjio kako svoja uvjerenja sada po­ vratno može naći potkrijepljena Jacobijevim spisima. Tomu svjedoči njegovo drugo pismo Jacobiju 30. kolovoza 1795., koje je zacijelo upravo zato napisano tako vedro, puno nade za suradnjom i filozofijski bogato sadržajem: »Ovo sam ljeto u dokolici na dražesnu ladanju Vaše spise nanovo pročitao i opet pročitao i još jednom pročitao, i bio sam posvuda, naročito u Allwillu, zapanjen nad upadljivom jednolikošću naših filo­ zofijskih uvjerenja. Publika će teško povjerovati u ovu jednolikost; možda ni Vi sami, oštroumni mužu, od kojega bi se ipak očekivalo da iz nesigurnih osnovnih crta početka jednoga sustava može izvesti cio sustav.«98 94 Roth, Friedrich (ur.), Jacobi’s auserlesener Briefwechsel, sv. 2 (1827.), Leip­ zig: G. Fleischer, str. 181. 95 GA III/2, 202. Usp. Ahlers, Rolf, 2003., »Fichte, Jacobi und Reinhold über Spekulation und Leben«, Fichte-Studien 21, Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 1–25 i 229–235, tu str. 6. 96 Fichte stanuje u Oßmannstedtu od 8. svibnja do pogreba svojega tasta Johanna Hartmanna Rahna 2. listopada (FG 5, 251–255). 97 9. travnja u noći (kada je kamen razbio prozor i proletio tik pored glave Fich­ teova tasta). 98 GA III/2, 391.

108

Slika 4. Friedrich Heinrich Jacobi (1743.–1819.).  Portret iz 1780. naslikao Johann Friedrich Eich.

I tek se je od tada, ili točnije od Jacobijeva prvoga i do 1799. jedinoga, ali obećavajućega pisma njemu (24. 12. 1795.), Fich­ te počeo pozivati na Jacobija i u svojim spisima. Tako se već u prvome dijelu GNR (ožujak 1796.), koji je poslao i Jacobiju, poziva na Jacobijev »Razgovor o idealizmu i realizmu« (kako Fichte po drugome imenu i dijelu spisa redovno zove Jaco­bijev David Hume o vjeri) kao na izvor gdje se može naći dodatna potkrjepa za njegovu dedukciju predodžbe vremena,99 dok u Usporedbi Schmidova sustava sa znanstvoslovljem (uskrsni sajam krajem travnja 1796.) Fichte po prvi put u sporu pro­ tiv kantovaca oko stvari o sebi spominje »izvrsnoga Jacobija, čija je opomena [Rüge] da se neispravno postupa s kritičkim idealizmom slabo uzeta u obzir.«100 Na opomenu kantovcima u raspravici »O transcendentalnome idealizmu« Fichte će se, kako je dobro poznato, naglašeno i opširno pozvati u šestome odjeljku 2EWL (1797.), posvećenome najiscrpnijemu Fichte­ ovu dokazu za tvrdnju da njegov sustav nije drugo nego do­   99 FW III, 28–29; GA I/3, 338–339. Mjesto se u David Hume nalazi na JWA 2/1, 51 i 53 (JW II, 196 i 200 itd.). 100 FW II, 445; GA I/3, 256.

109

bro razumljen Kantov.101 Fichte se je od tada također počeo osvrtati na Jacobija i u svojim predavanjima, primjerice u pr­ vome nizu predavanja iz WLnm u zim. sem. 1796.–1797.102 Nije poznato da bi bilo razloga da se Fichte u svojim spisima prije ovih iz 1796. ne pozove na Jacobija kada bi ih doista tako dobro poznavao prije ljeta 1795. da bi svjesno radio »sintezu Jacobijevih i Kantovih koncepcija« (Lauth). Po tome što je u pismu Reinholdu 8. siječnja 1800. Fichte izjavio da je Jacobi za njega postao »najdublji mislilac« njihova doba koji je »da­ leko iznad Kanta« od kada ga »cijeloga poznaje«,103 može se reći da je Fichte Jacobija počeo pretpostavljati Kantu od kada je pročitao njegove romane u filozofijski dopravljenim drugim izdanjima, možda već Allwilla, a svakako Woldemara, u ko­ jem glavni lik ne rese više Goetheove crte kao u Allwillu, nego Jacobijeve, dakle krajem 1795. ili početkom 1796. Iako nemamo pozitivne potvrde do pisma iz travnja 1796.,104 Fichte se je po svoj prilici ipak do neke mjere rano upoznao s prvim Jacobijevim djelom Ueber die Lehre des Spino­za in den Briefen an Herrn Moses Mendelssohn (1785.) (na hrvat­ ski prevedeno kao O Spinozinoj nauci u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu),105 i to vjerojatno u njegovu drugo­ me izdanju (1789.), proširenome čak devetorim prilozima kao zasebnim raspravicama koje nadopunjuju i dalje izvode neke Jacobijeve nabačene ili ukratko skicirane misli i stavove iz glavnoga teksta. Taj je spis otvorio tzv. spor oko panteizma tj. sveboštva (Pantheismusstreit) ili spor oko Spinoze (Spinoza­ streit) između Jacobija i Mendelssohna, u koji su se potom svojim prilozima uključili i mladi pietist i magistar filozofije Thomas Wizenmann na Jacobijevoj strani, Immanuel Kant na 101 Tomu ćemo se ključnomu Fichteovu pozivanju na Jacobija pri »odstupanju od slova« Kantove filozofije vratiti opširnije u četvrtome poglavlju knjige. 102 GA IV/3, 170 (Eschenov zapis). 103 GA III/4, 180. 104 GA III/3, 18 (Fichteovo pismo Jacobiju): »Bilo bi dakle moguće da svatko drugi, osim Vas, moje slaganje s Vama ne zamijeti upravo onako kako je meni samo­ mu jasno. – Svatko drugi osim Vas, kažem, jer Vi ste pokazali na Spinozi da umijete razodjenuti sustav od njegova umjetnoga aparata i čisto postaviti [njegov] duh, da umijete iz dijelova zaključiti cjelinu kojoj oni pripadaju.« 105 2013., Zagreb: Demetra (prev. Darija Domić).

110

Mendelssohnovoj106 (u smislu obrane prava uma da bude zad­ nji sudac) i Johann Gottfried Herder »na Spinozinoj«.107 Sude­ ći po interesu i žaru s kojim je još za školovanja (Schulpforta) Fichte gutao Lessingove polemičke teološke spise protiv Göt­ zea u tzv. sporu oko fragmenata,108 očekivalo bi se da ga je morao zanimati spor koji je buknuo povodom Jacobijeva svje­ dočanstva da je Lessing, jedan od najvećih njemačkih prosvje­ titelja i teologa, pod stare dane posve odustao od ortodoksnih teističkih predočaba i postao uvjereni panteist, tj. »spinozist«. Kao Hölderlin, Hegel i Schelling, vjerojatno se je i Fichte po­ bliže upoznao sa Spinozinom filozofijom tek po njenu prikazu u ovome Jacobijevu djelu. Iako pun poštovanja kako prema Spinozi kao čovjeku životno posvećenomu istraživanju istine 106 Iako je imao vlastiti stav i rješenje koje proizlazi iz njegovih kritika, Kant je ipak stao na Mendelssohnovu stranu utoliko što je Mendelssohn, kako sam piše, »ustrajno i s opravdanom revnošću tvrdio« da je »samo pravi čisti ljudski um« »ono po čem je nužno orientirati se«, a ne »navodni skriveni osjet za istinu ni prenabujali zor pod imenom vjere, na koji bi se mogla ucijepiti tradicija ili objava i bez pristanka uma« (AA VIII, 133–134 ili Ježić, 2013., »O umskoj potrebi za vjerom u božju op­ stojnost po raspravi Wizenmanna i Kanta«, str. 86). 107 Osnovna četiri spisa u sporu, dva Jacobijeva i dva Mendelssohnova, uredio je, popratio uvodom koji daje pregled nad svim sudionicima u sporu i objavio 1916. Scholz, Heinrich kao Die Hauptschriften zum Pantheismusstreit zwischen Jacobi und Mendelssohn (Berlin: Reuther & Reichard). Jacobijevi su spisi u sporu objedinjeni u JWA u prvome svesku (Schriften zum Spinozastreit, 1998.). Podrobniji i opsežniji prikaz spora na engleskome v. Beiser, 1987., The Fate of Reason, str. 44–113. Ukratko o sporu na hrvatskome v. Ježić, Lj. F., 2013., »O umskoj potrebi za vjerom u božju opstojnost po raspravi Wizenmanna i Kanta«, str. 82 i d. 108 Fichtea je veoma rano zaokupio duhovit i filozofijski duboko utjecajan nje­ mački teolog i pisac Gotthold Ephraim Lessing, još u Schulpforti, gdje se je, suprotno kasnijemu shvaćanju, ipak i nova literatura čitala ili rabila u nastavi, pa tako i Lessing (v. Jacobs, Wilhelm G., 2012., Johann Gottlieb Fichte. Eine Biographie, Berlin: In­ sel, str. 17 i 19). Fichtea su napose oduševili Lessingovi spisi iz čuvenoga »spora oko fragmenata« (njem. Fragmentenstreit) napisani protiv hamburškoga pastora Götzea, kako svjedoči u životopisu svojega otca Fichteov sin Immanuel Hermann: »Ipak je Fichteu pošlo za rukom da dobije od nekoga mlađega profesora Lessingove spise u sporu s Götzeom; (…) ‘Anti-Götze’ [1778.], čiji su brojevi izlazili u arcima u kratkim vremenskim razmacima, Fichte je nestrpljivo iščekivao te tako često isponova čitao da je neka mjesta zadržao u pamćenju. (…) Već je tada Lessing bio Fichteu predmet takva poštovanja da je htio napustiti što mu je bilo prvo, otići od sveučilišta k njemu, kako bi se obradovao njegovoj osobnoj riječi, baš kao što je kasnije potražio Kanta. Ovaj je plan na žalost ostao neispunjen zbog nedostatka novca, i jer je ubrzo nakon što se je Fichte upisao na sveučilište rana smrt [15. 2. 1781.] izvrsnika oduzela do­ movini.« (I. Fichte, 1862., Fichte’s Leben und literarischer Briefwechsel, str. 16–17; isto u FG 1, 17).

111

tako i prema dosljednosti njegove filozofije, Jacobi tu filozofi­ ju ipak proglašava ateizmom i fatalizmom jednako kao i Chris­ tian Wolff u svojoj Naravnoj teologiji.109 Razlika je dakako što Jacobi iz takva suda izvlači posljedice suprotne od onih racionalističkoga »učitelja Njemačke«, jer Jacobiju je spinozi­ zam ujedno najdosljedniji sustav izveden na putu (razumske) demonstracije, na koji se stoga, dosljedno provedena, svodi i sama (navodno teistička) leibnizovsko-wolffovska filozofija. U ovome se spisu nedvojbeno također treba tražiti izvor naj­ prije Schellingovu, a zatim i dugo vremena općemu shvaćanju i tumačenju po kojem je Fichteovo poznato suprotstavljanje sustava dosljednoga dogmatizma njegovu sustavu transcen­ dentalnoga idealizma (tako u 1EWL) isključivo suprotstavlja­ nje Spinozina sustava Fichteovu, kako se to tumači prema jed­ nome mjestu u GWL.110 Da to nije tako jednostavno, nego da je najprije ili barem povrh toga Hommelov fatalizam oprjeka njegovu »sustavu slobode«, vidjeli smo u gornjem potpoglav­ lju o Kantu. Povrh Jacobijeva prikaza spinozizma i protupro­ svjetiteljski nabijene rasprave s Mendelssohnom i berlinskim krugom racionalističkih prosvjetitelja, Fichte je u djelu (u pro­ širenome izdanju iz 1789.) mogao crpiti iz bogatih Jacobijevih izvoda u raspravama u prilozima. Za postanak i razvoj znan­ stvoslovlja osobito su mogli biti poticajni »prilog IX« o slobo­ di volje (unutar predgovora drugomu izdanju) i »prilog VII« kao »prirodna povijest spekulativne filozofije«. Još je više Jacobijev naredni spis David Hume o vjeri ili idealizam i realizam (David Hume über den Glauben oder Idealismus und Realismus, 1787.), napose njegov dodatak »O transcendentalnome idealizmu« (»Ueber den transcendenta­ 109 V. Wolff, Ch., 21741., Philosophia naturalis, sv. 2, Frankfurt & Leipzig: Offi­ cina libraria Rengeriana, §§. 671.–716., ovdje zaključak u §. 716. po kojem je spi­ nozizam štetniji za moralnu činidbu od ateizma jer mu ne samo po pripatku nego po biti pripada i »sveopći fatalizam«. (str. 730: »(…) praxi moralis magis obstat Spino­ sismus, quam Atheismus in se spectatus, cui quippe nonnisi per accidens fatalismus universalis accedit. (…) evidens omnino est, Spinosismum certo respectu magis noxi­ um esse, quam atheismum.«) 110 FW I, 100–101 (GW I/2, 263–264) i poseb. 120 (GW I/2, 280) (GWL) gdje Fichte piše: »Ako dogmatizam može biti dosljedan, onda je spinozizam njegov naj­ dosljedniji proizvod.«

112

len Idealismus«),111 mogao biti poticajan svim pokantovskim susta­votvorcima iz jednoga principa, počev od Reinholda. Osim što se u ovome djelu Jacobi uvodno brani pred napadi­ ma na njegov pojam vjere (Glaube kao »element sve izvjesnos­ ti i djelotvornosti [Wirksamkeit]«)112 pozivajući se na sličnu uporabu pojma belief opće poštovanoga škotskoga prosvjeti­ telja Humea, Jacobi u nastavku u navratima iznosi svoje razu­ mijevanje Kantova transcendentalnoga idealizma i zapravo ga suptilno potkapa umjetno zaoštravajući njegov subjektivizam, po kojem se navodno svi objekti, pa i sam subjekt, rasplinjuju u predodžbama koje jedine opstoje.113 No, osim tih usputnih izvoda unutar samoga spisa David Hume, Jacobi je na kraj do­ dao zasebnu raspravicu koja izaziva i izravno poziva kantovce na »najsnažniji idealizam« jer se kritički sustav ne može odr­ žati s nespoznatljivom, a ipak opstojećom i našu osjetilnost aficirajućom »stvari o sebi«. Da su ga doista prešućivanja ide­ alističke crte kriticizma navele da javno tumači što je po njem zapravo Kantov transcendentalni idealizam, svjedoči nam Jaco­bijevo pismo Hamannu pri sastavljanju djela: »Ljuti me kod njenih [tj. Kantove filozofije] izlagatelja hotimično prikrivanje idealizma [das geflißentliche Verstecken des Idealismus], koji je ipak duša sustava.«114

No Jacobi je spisom išao izravno i protiv Kanta koji nije pristao na njegovu stranu u sporu s Mendelssohnom, nego čak njegove izvode žigosao kao zanesenjaštvo koje svrgava um­ sku vjeru i namjesto nje postavlja onu koju si svatko bira po svojem prohtjevu.115 Već pri prvome planu djela, dok je još 111 Taj dodatak jedini je dio ovoga utjecajnoga Jacobijeva djela koji je preveden na hrvatski: Jacobi, F. H., O transcendentalnome idealizmu (prev. K. Miladinov), u: Barbarić, Damir (ur.), Filozofija njemačkog idealizma, Zagreb: Školska knjiga, 1998., str. 193–203. 112 Scholz, H. (ur.), 1916., Die Hauptschriften zum Pantheismusstreit, str. 180; JW IV/1, 223. 113 S time treba usporediti Jacobijev rukopis Meine Vorstellungen (1782.) kao zapis i literarnu obradu najranijega Jacobijeva dojma – pri čitanju Kritike čistoga uma (1781.) ili njene Göttingenske recenzije – da je transcendentalni idealizam nihilistički subjektivizam. V. dolje potpoglavlje 4.2. 114 Nav. po JWA 2/2, 447 (Pismo 14. studenoga 1786.). 115 U spisu Was heißt: sich im Denken orientiren? (AA VIII, 134 i 143).

113

trebalo biti dodatak drugomu izdanju pisama o Spinozi, Jacobi piše Lavateru da njegov drugi dio treba biti posvećen sučelja­ vanju s Kantom: »U iscrpnoj raspravi, koju ću staviti na čelo toga djela, treba se oprav­ dati kako sam uporabio riječ vjera116 te moja filozofija navlas točno odijeliti od Kantove.«117

Možemo reći s Bowmanom, doduše ne da su za »razumije­ vanje porijekla znanstvoslovlja« u doslovnome smislu, ali ba­ rem za lakši problemski ulazak u njega i za uočavanje sličnosti i razlike Jacobijeve i Fichteove filozofije s obzirom na sam princip Fichteove filozofije (apsolutno Jastvo), osobito dvije kraće rasprave iz gornjih dvaju spisa ključne: 1) Jacobijeva kritika Kantove stvari o sebi u raspravici »O transcendentalno­ me idealizmu« (dodatak spisu David Hume o vjeri) i 2) Jaco­ bijevo oštro lučenje svega uvjetovana od (Boga kao) neuvje­ tovana, do kojega se ne može doći nikojom demonstracijom (načinom spoznaje po uvjetima), u »Prilogu VII« drugoga iz­ danja O Spinozinoj nauci.118 Iz drugoga se unaprijed može nazrijeti da je Fichteu Jastvo onako neuvjetovano i apsolutno kako je to Jacobiju samo Bog. I da će ta točka neslaganja onemogućiti njihovu udruženu fi­ lozofijsku suradnju. Kako smo vidjeli, Jacobijev spis izvorno zamišljen kao epi­ stolarni roman Eduard Allwills Papiere (1776.), a napisan pod snažnim dojmom osobna poznanstva s Goetheom (»Allwil­ lom«),119 u svojem proširenome i »filozofijski zaokruženome« 116 O Jacobijevoj uporabi pojma »vjere« naspram Kantove i Fichteove usp. Zöller, Günter, 2012., »’Element sve izvjesnosti’. Jacobi, Kant i Fichte o vjeri«, u: Zöller, G., Kritički duh (prev. M. Mišković), Zagreb: Matica hrvatska, str. 85–110. 117 Nav. po JWA 2/2, 446 (»soll (…) meine Philosophie von der Kantischen auf das Bestimmteste geschieden werden«). 118 Bowman, Curtis, 2001., »Jacobi’s Philosophy of Faith and Fichte’s Wissen­ schaftslehre 1794–95«, u: Breazeale, D., Rockmore, T. (ur.), New Essays in Fichte’s Foundation of the Entire Doctrine of Scientific Knowledge, New York: Humanity Books, str. 210–226, tu str. 213. 119 Ni Jacobijev züriški profesor i prijatelj Georges-Louis Le Sage, ni Martin Wie­ land nisu uspjeli Jacobija potaći da se upusti u književno stvaralaštvo, za koje su u Jacobiju vidjeli dara. To je uspio tek Goethe, s kojim se je Jacobi upoznao pri Goethe­ ovu posjetu Düsseldorfu u ljeto (21. srpnja) 1774. Nekoliko narednih tjedana proveli

114

drugome izdanju Eduard Allwills Briefsammlung (1792.) na­ ročito je uvjerio Fichtea u »jednolikost« njegovih i Jacobijevih »filozofijskih uvjerenja«.120 Po Jacobijevu kasnijem javnome svjedočanstvu dodatak tomu spisu svakomu otkriva razlog bli­ skosti i opet različitosti njihovih uvjerenja: »Tajna identiteta i različitosti između Fichtea i mene, naše filozofijske simpatije i antipatije, morala bi, smatram, postati očigledna svakomu tko izvoli dati si truda da tek ono jedino pismo Erhardu O., iza Allwil­ love zbirke pisama, pravo pročita i posve razumije.«121

Jacobijeve simpatije za Fichteovu filozofiju počele su pri­ je nego mu je Fichte poslao svoja prva prijateljska pisma sa GWL i GEWL nadajući se suradnji. Kako proizlazi iz Jacobije­ va pisma Goetheu 7. srpnja 1794., koji mu je prethodno poslao Fichteov BWL, Jacobi je već u ljeto 1794. bio dobro upoznat i zadovoljan Fichteovim programskim spisom. On ga je »obra­ dovao«, vjerovao je da je u njem prepoznao svoj utjecaj, te se spremio pročitati Fichteov spis o francuskoj revoluciji, kao i njegovu kritiku objave: »Čini mi se da je Fichte više nego njegovi prethodnici u propovijedi novoga svjetla koje je došlo u svijet122 zadržao otvorenim i još jedno su skupa, pri čem mu je Goethe pripovijedao o svojem upravo dovršenome epistolar­ nome romanu Patnje mladoga Werthera, a možda mu i čitao iz njega. Kako god bilo, to je Jacobija potaklo da već u kolovozu sam počne razrađivati svoj roman u pismima, »Allwill«, na što ga je i Goethe bodrio. Njegovih je prvih pet pisama objavljeno ano­ nimno u časopisu Iris (sv. 4, 1775., str. 193–236) Jacobijeva brata Georga, premda je Goethe poželio da se ne objavi, vjerojatno jer glavni lik nosi previše njegovih crta. Skupa s prvih pet, narednih sedam pisama – koja nisu više bila »prikladan prilog za časopis za žene« – Jacobi je objavio u tri broja Wielandova književnoga časopisa Der teutsche Merkur (travanj, srpanj, prosinac 1776.). Od nastavka je Jacobi odustao, dije­ lom zbog nekih glasina i pjesme rugalice, dijelom iz nutarnje nemoći da nastavi (v. Schwarz, Hans, 1911., Friedrich Heinrich Jacobis »Allwill«, Halle: Erhardt Karras, str. 6 i d.). Dvanaest je pisama Jacobi ipak nanovo objavio 1781. u svojim Vermischte Schriften (Breslau: Löwe) s napomenom (str. 5) za njihove oštre kritičare da su ona ipak skrenula Lessingovu pažnju na njega i priskrbila mu njegovo prijateljstvo. Već je ovdje najavio da će ih jednom preurediti te »zaokružiti«, no ne »pjesnički« nego »filozofijski«, što je i proveo u izdanju 1792., uvelike prerađenome i proširenome s devet novih pisama, predgovorom i dodatkom »posve filozofijskoga sadržaja« (JWA 6/1, 92) – »Pisma Erhardu O**«. 120 Već gore spomenuto, u Fichteovu pismu Jacobiju 30. kolovoza 1795. 121 JWA 2/1, 200 (Jacobi an Fichte, 1799.). 122 Jacobi valjda aludira na Reinholdovo prozivanje kritičke filozofije novim »evanđeljem čistoga uma«.

115

oko – hoću reći: barem jedno oko – za svjetlo stvoreno na prvi dan. Sigurno mi se smiješ kada ti kažem da je i ovaj novi profesor orao mojim teletom, dapače svom mojom teladi, i to ne na dosadu.123 To me je kod Reinholda malo zasmetalo. Ovdje mi je to bilo ugodno. Sada moramo pričekati što će dalje iznijeti na svjetlo dana iz još neotvore­ noga okna svojih triju apsoluta. Ovaj pozivni spis prvo je Fichteovo što sam pročitao.«124

Naknadno je u pismu Humboltu (2. runja 1794.) Jacobi ot­ krio da je njegov prvi dojam programskoga spisa bio pravo oduševljenje: »Fichteov program mi je odmah po njegovoj objavi Goethe poslao. Odgovorio sam kako slijedi: ‘(…).’ Zapravo je moja radost Fich­ teovim programom bila tako velika i toliko življa nego što sam se povjerio Götheu da mi se je više dana motala po glavi misao da [izravno] pišem Fichteu i kažem mu koliko mi je njegova pojava draga.«125 123 Izvornik: »Du lachst mir wohl aus, wenn ich dir sage, daß dieser neue Profeßor mit meinem Kalbe, ja mit allen meinen Kälbern, und nicht für die lange Weile, ge­ pflügt hat.« Vjerojatno je da se Jacobi ovdje služi biblijskom aluzijom iz Sudaca (14, 18), kako sudi i Klaus Hammacher (1993., »Jacobis Brief ‘An Fichte’«, u: Jaeschke, Walter (ur.), Transzendentalphilosophie und Spekulation. Der Streit um die Gestalt einer Ersten Philosophie (1799–1807), Hamburg: Felix Meiner, str. 72–84, tu str. 74), gdje Samson spočitava svojim gostima što su na koncu odgonetnuli njegovu zagonet­ ku samo zato što su »orali njegovom junicom«, tj. samo zato što im je odgovor otkrila njegova žena nakon što ga je sedmodnevnim plačem iz njega izmamila. Aluzija ima dakako smisla samo u (Lutherovu) njemačkome prijevodu gdje umjesto »junica« stoji »tele«: »Wenn ihr nicht hättet mit meinem Kalbe gepflüget, ihr hättet mein Rätsel nicht getroffen.« Jacobiju je zagonetka vjerojatno ona izložena u raspravici »O trans­ cendentalnome idealizmu«: da se bez stvari o sebi u Kantov sustav ne može ući, a s njom se u njem ne može održati, dok bi junica bila njegovo rješenje u spisu David Hume da se stvar o sebi osjeća, slično kao što i Fichte piše u prvoj podnožnici pred­ govora prvomu izdanju BWL: »Pravi spor [između dogmatika i kritika] (…) zacijelo bi bio onaj o svezi naše spoznaje sa stvari o sebi; a spor bi se imao budućim znanstvo­ slovljem tako razriješiti da naša spoznaja doduše nije povezana sa stvari o sebi nepo­ sredno predodžbom, ali jest posredno osjećajem; da se stvari svakako predočuju samo kao pojave, ali da se osjećaju kao stvari o sebi; da bez osjećaja nijedna predodžba ne bi bila moguća; no da se stvari o sebi spoznaju samo subjektivno, tj. samo ukoliko djeluju na naš osjećaj.« (FW I, 29) Da Jacobi govori o »svoj teladi«, možda znači da smatra da se Fichte služi svim njegovim uvidima ili pak obama spisima (O Spinozinoj nauci i David Hume). 124 Nav. po FG 1, 115. O »trima apsolutima« Fichte piše u 8. §. BWL. Ta je glava prvoga izdanja BWL (1794.) izostavljena u drugome izdanju (1798.), a onda i u izda­ nju Fichteova sina (FW). 125 Nav. po FG 1, 141.

116

Potvrđeno je da su mu se nekoliko mjeseci potom ipak po­ čele javljati sumnje u to da će se »mnogo više« slagati s Fich­ teom nego s Reinholdom.126 Izgleda da je njih na neko vrijeme Fichte oslabio svojim drugim i trećim prijateljskim pismom tvrdeći suprotno, no s vremenom je Jacobi ipak sve više osje­ ćao i uviđao razlike. Također je poznato da se je Jacobi, u doba kada je do njega dopro glas da će Reinhold u svojem budućem djelu nastupiti kao fichteovac, dobro upoznao s cijelim kontekstom pokan­ tovskih rasprava u koje je Fichteov prvi prikaz znanstvoslovlja upleten. Tomu svjedoči njegovo pismo Reinholdu 22. veljače 1797.: »Ako je i to istinito, još ću se više radovati. Ako Vam ne pričinja pre­ više napora, najbolji moj, onda mi dajte više svjetla o svem ovome. Ako ste se u filozofiranju približili Fichteu, onda ste se i meni približi­ li; približite opet mene Fichteu, i iz svega bi moglo, čini mi se, [nešto] dobro izaći. Premda sam mnogo i teško obolijevao, ipak nisam ove zime bio besposlen [müßig]; Vi i Fichte i Maimon ste me zaposlili; i tako sam konačno i Aenesidema pročitao, do čega na svojem putova­ nju nisam mogao doći. Svime tim sam ja sam sebi postao jasniji i raz­ govjetniji, uzmogao se ovdje učvrstiti, ondje bolje utaboriti, posvuda svoje pojmove više ispraviti i sabrati.«127

Ipak još 21. listopada 1797., kako piše Baggesenu, Jacobi još nije »na čistu« s Fichteovim sustavom, kao što zna da to nije ni Reinhold, no prilike ga sile da si ga izvede na čisto: »Fichte i Schelling pozivaju se sve češće, upečatljivije i iscrpnije na moje spise. (…) Sada ipak moram pokušati prodrijeti do pozadine toga nisu li me možda ovi muževi bolje razumjeli nego ja sam sebe, i mogu li po njima – kao oni – od sebe naučiti nešto bolje nego što sam vjerovao da poučavam, što nikako ne bi bilo nemoguće.«128

Prvi izvještaj rezultata, doduše u sasvim neozbiljnu tonu, ali u kojem se nazire buduća nepomirljivost Jacobija kao te­ 126 Pismo Goetheu 1. ožujka 1795.: »Gotovo pa sumnjam da bih se s Fichteom mnogo bolje podnosio nego s Reinholdom. Ovi momci zajedno nisu nakon izvjesne točke pravo pri zdravoj pameti [nicht recht bey Trost]. – I Schiller je nešto od toga preuzeo.« 127 FG 1, 408. 128 FG 1, 463.

117

ista s Fichteovom filozofijom, kao i neizbježnost spora sa Schellingovim panteizmom, nalazi se u Jacobijevu pismu pru­ skomu veleposlaniku i njegovu prijatelju Christanu Konradu Wilhelmu von Dohm 13. prosinca 1797., u kojem Jacobi jedva vjeruje da bi on imao biti otkrivač Fichteova i Schellingova sustava: »Velik bi mi užitak bio pripovijedati Ti o napretku filozofije u našim danima, ali Ti me ne bi saslušao. Nešto si ipak zacijelo već o tome saznao da mi sada sve Jastvom [Ich] koje, snagom svoje jastvenosti [Ichheit], sebe suprotstavlja sebi samomu, i ne može drugačije jer je ujedno objekt i subjekt, i koje sebe samoga ne bi moglo postaviti da iz vlastite snage ujedno ne supostavlja neko Ne-Jastvo (neko Ti) – da time mi sada sve osporavamo i rješavamo, nebo i zemlju i sve što je na njoj, a staroga Gospoda Boga, koji mi doista ne bismo rado bili, moćno ismijavamo. I pomisli: ovaj sam sustav navodno ja zapravo otkrio, a u djelu o Spinozi, poglavito pak u razgovoru o idealizmu, ponajprije utemeljio. Ovi muževi imaju utoliko pravo što sam ja po­ kazao da Kantova filozofija, da postane dosljedna, mora pohrliti k ovomu odredištu. Puštam u miru da me hvale i šutim; u međuvremenu je Reinhold, kojega su teško izgrdili, javno prešao k njima.«129

Kako u pismu kaže, tako je Jacobi doista i šutio do prigode u kojoj je morao progovoriti. Kada su vlasti Izborne Kneže­ vine Saske konfiscirale broj Filozofijskoga časopisa društva njemačkih učenjaka u kojem Fichte navodno otvoreno daje »ateističke izjave« (rasprava O razlogu naše vjere u božansko upravljanje svijetom poistovjećuje Boga s moralnim poretkom u svijetu), Fichte se je u obrani Apelacija na publiku (1799.) uostalom pozvao na Spaldinga i Reinharda među teolozima i na Jacobija među filozofima: »I među filozofima ti, plemeniti Jacobi, čiju ruku povjerljivije hva­ tam; ma kako različito mogli misliti o samoj teoriji, ono što je tu na stvari ti si već odavno, upravo onako kao što ja mislim, rekao snagom i toplinom kojom ja to nikada ne ću moći reći,130 učinio si to du­ 129 FG

1, 471–472. Napose: Pisma o Spinozinoj nauci, str. 234 itd. 2. izdanja [1789.], u svojoj obrani protiv Mendelssohna [tj. u Wider Mendelssohns Beschuldigungen in dessen Schreiben an die Freunde Lessings, 1786.]; a tako i u svim svojim spisima. (op. J. G. F.). 130

118

šom svojega filozofiranja: ‘božanskim životom čovjek postaje svjestan Boga’.«131

Primjerak Apelacije s popratnim pismom Fichte je k tomu izravno poslao Jacobiju uz ručno pridodanu napomenu: »Ako sam pri sastavljanju ovoga spisa i na koga često i živo pomi­ šljao, ako sam želio da se nekomu dopadne, onda ste to Vi, poštovani. Od Vas tražim (…) prijateljstvo.«132 Nakon duge šutnje Jacobiju je sada bilo nemoguće ne odgovoriti, stoga se u ožujku 1799. prihvatio pera da pismeno konačno objasni svoj stav Fichteu. To je pismo, pisano barem u trima navra­ tima,133 potom po Fichteovoj privoli objavljeno u jesen 1799. kao Jacobijevo otvoreno pismo Fichteu (An Fichte ili Jacobi an Fichte).134 U pismu Jacobi prilike u filozofiji i svoj stav u njima naj­ prije zaodijeva u biblijsku alegoriju, koja dijelom laska Fich­ teu, dijelom ga osuđuje. Po njoj je za Jacobija Fichte »istiniti mesija spekulativnoga uma« i »pravi sin obećanja posve čiste, u sebi i po sebi opstojeće filozofije«.135 Slično kao što su prije 18 stoljeća Židovi u Palestini odbacili Mesiju jer im nije donio znak po kojem su ga htjeli prepoznati, tako su sada postupili s Fichteom oni koje Jacobi stoga zove »Židovima spekulativ­ noga uma«. No zato ga Jacobi među njima glasno proglašava za njihova »kralja«, i prijeti se »tvrdoglavcu« (kantovcu sta­ roga kova?) da ga i on mora takvim priznati, a »königsberško­ ga krsti­telja« prihvatiti tek kao Fichteova »prethodnika«.136 Pritom valja pripomenuti da će pri objavi pisma Jacobi to u predgovoru ublažiti time što se izjava navodno treba shvatiti iz sklopa i tona konteksta, jer je tu »prethodnik« očigledno »onaj koji je odličniji« (der Vornehmere).137 Po pismu je Fichteov znak da ga se prepozna kao mesiju »ujedinjenje materijalizma 131 FW

V, 232; GA I/5, 447–448. 176. 133 Pismo je isprekidano brojnim pauzama, a na trima mjestima zabilježen je i nadnevak (na početku 3. 3., pri sredini 6. 3. i na kraju 21. 3. 1799.). 134 JWA 2/1, 187–258; JW III. 135 JWA 2/1, 194; JW III, 9–10. 136 JWA 2/1, 196; JW III, 13–14. 137 JWA 2/1, 192; JW III, 4–5. 132 GA III/3,

119

i idealizma u jedno nedjeljivo biće«, pri čem Jacobi dodaje »znak ne bez svake sličnosti s onim proroka Jone«.138 Rein­ hold mu je Nathanael, »Izraelac u kojem nema prijevare«,139 jer se jedini »javno i čestito« priznao fichteovcem, zbog čega ga Jacobi kao čovjeka i prijatelja posebno cijeni. Sebe samoga pak Jacobi naziva »Nathanaelom među poganima«, jer kao što nije pripadao »staromu savezu« (kantovstvu), nego je ostao »neobrezan«, tako se »iz iste nesposobnosti ili otvrdnuća [Ver­ stockung]« mora uzdržati od pristupa novomu savezu (fichte­ ovstvu). Ostatak spisa služi da tu okolnost objasni izvan biblijske alegorije. Da Jacobi kao razlog najprije navodi svoj »nedo­ statak čisto logičkoga entuzijazma« koji mu je Friedrich Schle­ gel spočitao u recenziji Woldemara, daje naslutiti, kako Lauth opširno izvodi,140 da je Jacobija od Fichtea najprije udaljio Schlegel kao svojedobno mlad i obijestan fichteovac koji je Jacobijevu filozofiju objašnjavao iz njegova života i osobno­ sti, a osobnost obrnuto iz njegove filozofije. No pravi je raz­ log dublji. Jacobi ga na razne načine osvjetljava, ali po svo­ jem običaju bez ikakva reda i sustavnosti. Prije svega, bit je Fichteove filozofije u znanju, a Jacobijeve »nefilozofije« u »ne-znanju«.141 U Fichteovoj filozofiji Jacobi nalazi utjelov­ ljenim načelo prave znanosti, koje je po kasnijem Jacobijevu izvodu142 već »jezgra Kantove filozofije« te još prije njega Vicov i Pascalov uvid. Po tome načelu prava znanost kao pra­ va spoznaja nekoga predmeta samo je ona koja svoj predmet može u mislima proizvesti. Geometrija je takva znanost jer može konstruirati svoje likove. Fichteova pak filozofija kao »znanost znanja« otkriva nužni način nutarnjega u sebi slo­ bodna djelovanja ljudskoga duha. Skupa s Kantom, ali prvi »iz temelja«, Fichte je otkrio »višu mehaniku ljudskoga duha«, 138 Aluzija na Mt 12,39–41 i Lk 11,29–32. Po Mateju je Isus time htio reći da će biti tri dana i tri noći u grobu kao što je Jona bio tri dana i tri noći u kitovoj utrobi. No Jacobi valjda hoće reći da je Fichte svojim načelom »ideal-realizma« i »real-idealiz­ ma« progutao sve sustave kao što je kit progutao Jonu (usp. JWA 2/2, 654). 139 Aluzija na Iv 1,47–59. 140 Lauth, 1989., »Fichtes Verhältnis zu Jacobi«, str. 274 i d. 141 JWA 2/1, 194; JW III, 9. 142 JW III, 351–353 (Von den göttlichen Dingen und ihrer Offenbarung, 1811.).

120

čime je stekao zaslugu usporedivu onoj Huygensa i Newto­ na u fizici.143 No razlažući sve izvan Jastva u njegove rad­ nje i postavljajući Jastvo za princip svih znanosti, Fichte je od svega što nije Jastvo napravio »caput mortuum – Ne-Jastvo«. Ono što su za zdravi razum stvari, to transcendentalni idea­ lizam razlaže u oblike uma ili proizvode vlastite slobodne i na stanovit način ograničene uobrazilje, čime on po Jacobiju »od stvari čini ništo«. Jacobi svoj prigovor sabire u (po prvi put i posebno za to skovan) pojam nihilizma, kojemu ideali­ zam po njem nužno vodi.144 No više nego neopstojnost svijeta (akozmizam) Jacobija odbija nemogućnost da po Fichteovoj filozofiji više nađe opstojećega osobnoga Boga (ateizam). Za Jacobija Bog mora biti »izvan mene, prije mene, iznad mene« kao »živo, za sebe opstojeće biće«,145 koje ne postavljam (u konstrukciji), nego nalazim (u vjeri, »ne-znanju«), inače »JA jesam Bog«. Jacobi ne dopušta treću mogućnost.146 No iako je Fichteova filozofija za Jacobija ateistička u smislu u kojem za »naravni um« Bog koji nije osobni »ne postoji«, on izrije­ kom ne želi Fichtea osobno smatrati »bezbožnikom«, kao što to u pismima O Spinozinoj nauci nije htio učiniti za Spinozu, jer je njegov grijeh »nezgrapnost umjetnika pojmova i riječi«, »prijestup mudrijaša, a ne čovjeka«.147 Jacobi sam svjedoči da je »svoj ulaz u znanstvoslovlje« najprije našao »predodžbom obrnutoga spinozizma«,148 odakle je jasno zašto je Fichteova 143 JWA 2/1,

207–208; JW III, 31. JWA 2/1, 215; JW III, 44 (izrijekom kao riječ, šutke kao pojam već na pret­ hodnim stranicama). 145 Valja napomenuti da je »ein vor [für] sich bestehendes Ding« izabrao kao pri­ jevod za lat. substantia Christian Wolff, »otac njemačkoga filozofijskoga nazivlja«, i to već u svojoj utjecajnoj njemačkoj metafizici (1720.). 146 JWA 2/1, 220; JW III, 49. 147 JWA 2/1, 216; JW III, 45–46. 148 JWA 2/1, 195; JW II, 12. Sliku Fichteove filozofije kao obrnutoga spinoziz­ ma Jacobi je preuzeo od danskoga pjesnika Jensa Baggesena, koji mu 21. srpnja 1797. piše (FG 1, 455–457): »Postoje, smatram, samo dva metafizička sustava, koja zavrjeđuju pažnju onoga tko poznaje filozofiju i njenu povijest, jer oba sadrže ono što je u ostalima valjano [bündig] i jer su to savršeno povezali u jednu cjelinu; mislim na oba sve-jedina sustava Spinozin i Fichteov. Oni su si međusobno beskonačno slični i beskonačno neslični, dva jednaka trokuta, s tom razlikom da je vrh jednoga osnovica drugoga, (…). Nazivam ih sve-jedinima [»die Alleinige« – igra riječi po njenoj tvorbi: sve »all-« i jedno »ein-«], ne samo zato što ne poznam treći (skepticizam doveden u 144

121

filozofija u Jacobijevu pismu Fichteu tako reći dobila i sve pohvale i sve pokude (tj. osude: ateizam, čak fatalizam) koje je sredinom 1780ih dobila Spinozina u Jacobijevim pismima Mendelssohnu. Iako su mnogi Jacobiju već u njegovo doba priznali poseb­ no »dubokoumlje« (Tiefsinn), ovdje se pored njega radi i o pri­ ličnome nesporazumu. Fichte ga je već svojim drugim pismom Jacobiju (30. kolovoza 1795.) trebao dokinuti, jer ondje piše da njegovo »apsolutno Jastvo očito nije individua«, kako tvrde oni koji mu hoće pripisati »štetnu nauku praktičkoga egoiz­ ma«, i to takvo koje ni na »praktičkome stajalištu refleksije«, tj. »u životu« ne nestaje, nego ovdje »biva izvan nas postav­ ljeno, i zove se Bog«.149 A u spornome spisu O razlogu naše vjere u Božje upravljanje svijetom, kako sam naslov sugerira, Fichte ne traži dokaz niti uvjerava da Bog bilo postoji bilo ne postoji, da je ovakav ili onakav, nego traži transcendentalno objašnjenje porijekla naše vjere (u Boga kao upravitelja svije­ ta) koju u sebi nalazimo ili pretpostavljamo kao činjenicu.150 sustav jest proturječje), nego zato što je staro ἓν καὶ πᾶν njima zajedničko, u čijem se bezdanu bez temelja svaki spekulirajući um mora izgubiti ako traži kamen mudraca po sebi samom, iz sebe samoga, za sebe samoga. U tome bezdanu, i iz njegove (lo­ gičke) ‘sjene od materije’ [Schattenstoff] (puke forme) oba su konstruirani, jedan na nozi, drugi na glavi. Po Spinozi je πᾶν majka od ἕν, po Fichteu ἕν otac od πᾶν. (…) Od muke sam otišao od stajališta na kojem sam dugo s Reinholdom, Tobom i Fichteom sufilozofirao i disputirao; ništo me zemaljsko više ne veže; (…) odbacio sam naočale, koje mi ničemu više nisu služile, i ništo mi nije ostalo doli nakana: da istinu ne tražim istine radi, nego Boga i njegove pravednosti radi.« (usp. Hammacher, 1993., »Jacobis Brief ‘An Fichte’«, str. 76 i d.). 149 GA III/2, 392. 150 Fichte bi taj svoj postupak jasno izložio u svojim jenskim predavanjima o lo­ gici i metafizici: »Nije namjera filozofije da nešto dokaže ili da nekoga dovede dotle da nešto prihvati. Ona ne može ništo proizvesti, ne, ona ne producira, ona samo de­ ducira. Ona jednako malo hoće čovjeka dovesti do toga da prihvati [opstojnost] Boga kao što hoće dovesti do toga da misli predmete npr. u prostoru. Nešto se pretpostavi kao činjenica, naime: u čovjeku postoje religiozni nastroji [ili nastrojenja, sklonosti: es giebt in den Menschen religiöse Gesinnungen]; pitanje koje se ima odgovoriti jest: Koji razlog ovi nastroji imaju u umu? To se objašnjava. Filozofija uopće ne dovodi u čovjeka uvjerenja i nazore koji nisu već u njem. U filozofiji se samo odgovara na pitanje: Kako čovjek dolazi do toga da ovo ili ono prihvati.« Nav. po GA IV/1, 400 (Vorlesungen über Logik und Metaphysik SS 1797.). Fichte je planirao napisati i objaviti odgovor na Jacobijevo pismo, no to ipak nije napravio. Neizravan odgovor, naime s obzirom na točke nesporazuma, ipak je sadržan u spisu Bjelodani izvještaj o biti najnovije filozofije (Sonnenklarer Bericht über das

122

Po odlasku iz Jene u Berlin, pa sve do kraja života, Fichte je i dalje nastavio potajno raspravljati s Jacobijem i prema tome čak osjetno preoblikovati svoju sve više religioznu filozofiju. U pismu Reinholdu 8. siječnja 1800., koje sadrži i Fichteovu obranu protiv Jacobijeva zahtjeva za osobnim, a opet besko­ načnim Bogom, Fichte je Jacobija ipak nazvao »najdubljim misliocem« njihova doba, uz opasku: »to mi je bio, daleko iznad Kanta, od kada ga cijeloga poznajem, i to će mi zauvijek ostati«.151 Zbog Fichteove iznenadne smrti od bolesti 1814., Jacobi je Fichtea i nadživio.

3.3. Karl Leonhard Reinhold Da Fichte nije mogao zaobići Reinholda u produbljivanju i usustavljivanju Kantove filozofije, nego da je njegovim dje­ lom upravo bio potaknut na takav pothvat, lako je vidljivo iz konteksta pokantovskih rasprava 1790ih, a tko poznaje njego­ ve temeljne jenske spise i neposredno prethodne Reinholdove, znat će i koliko ih je Fichte sredinom 1790ih visoko cijenio i koliko im mnogo duguje. Ali vrijedi i obrnuto, Fichte je na Reinholda već prije prvih razmijenjenih pisama ostavio dubok dojam svojim djelima Po­ kušaj kritike svake objave152 i Prilozi za ispravljanje sudova Wesen der neuesten Philosophie, 1801.), kako nam sâm Fichte svjedoči u sačuvanoj bilješci iz ostavštine uz Jacobi an Fichte, bilješci koja je ujedno nacrt odgovora na Jacobijeve prigovore (FW XI, 390–394 , tu 391). 151 GA III/4, 180. 152 Usp. Reinholdovo potpuno oduševljenje njime u pismu Baggesenu 22. srpnja 1792., dok je još bio uvjeren da je Kantovo: »Uopće je ovaj tjedan bio za mene jedan od najblaženijih. Znaš da mi je Kant Kritikom praktičkoga uma religiju – koja mi je bila, doduše zaposjednuta grubim i finim praznovjerjem, prva stvar u životu, i koju sam izgubio onime što sam inače smatrao filozofijom – pročistio i zauvijek vratio. (…) Sada znam da sam [po tome] posjedovao samo polovicu religioznoga uvjerenja koju pruža naša filozofijska moralna teologija; znam da je moje srce bilo u pravu kada se nije našlo posve zadovoljenim tom polovicom; sada znam da je objava moguća, i ukoliko je moguća, pojmim tu mogućnost iz naravi praktičkoga uma i vjerujem u božanskost kršćanstva u najvlastitijem smislu. To čudo polučila je u meni ovaj tjedan knjiga Pokušaj kritike svake objave.« (nav. po FG 1, 35). Ali zato je drugo izdanje – sada poznatoga Fichteova djela – naišlo na razočaranje, a po svojim dodatcima čak i na odbojnost. V. pismo Erhardu 12. 8. 1793.: »Kantova Religija unutar [granica sa­ moga uma] pružila mi je neopisivu utjehu da se s dobrom savješću glasno i otvoreno mogu zvati kršćaninom. Ali sam s Fichteovom kritikom objave, od kada čitam drugo izdanje, neusporedivo manje zadovoljan. Prva me je lektira iznenadila. Njegova izvje­

123

publike o francuskoj revoluciji (Beiträge zur Berichtigung der Urteile des Publikums über die französische Revolution).153 Posebno je ovo potonje, jedna od dviju Fichteovih anonimno izdanih popularnofilozofijskih i demokratsko-slobodarskih ras­ prava iz 1793.,154 privuklo Reinholdovu pažnju, i o njem je kao o pretpostavljenome Fichteovu djelu iskazao povoljan sud njihovu zajedničkomu poznaniku, Jensu Baggesenu.155 Kada je Baggesen to priopćio Fichteu, Fichte je prihvatio priliku da započne pismenu prepisku s Reinholdom potvrđujući sebe kao pisca gornjega spisa o neotuđivu pravu naroda na promjenu političkoga sustava.156 Spomenuti je Reinholodov snažan do­ jam sačuvan u njegovu odgovoru Fichteu: »Što češće čitajući i razmišljajući prolazim Vaše Priloge, to se sve više učvršćuje moje uvjerenje da ću Baggesenu ovu uslugu teško ika­ da moći uzvratiti nekom njoj jednakom. Osim Kritike praktičkoga uma nisam ovaj um u njegovu utjecaju na nazor (Denkart), ili štoviše kroz njega nigdje našao tako živa, tako jasna, tako postojano prikaza­ na kao u Vašim Prilozima koji su postali jedna od onih mojih omilje­ nih knjiga od kojih se čitav život ne odvajam.«157

Između Fichtea i Reinholda nakon tih prvih dvaju razmije­ njenih pisama (13. rujna 1793. i 12. siječnja 1794.) razvila se je doživotna obilna, ljudski složena, ali i filozofijski sadržajno bogata prepiska, koju iz Fichteove ostavštine filozofijski pre­ tječe jedino prepiska sa Schellingom.158 Budući da je Fichte štačenost, mudrovanje i piskaranje o volji [§. 2. drugoga izdanja] izbavilo me je iz sna o njenoj izvrsnosti.« (FG 1, 54). Izjavu treba razumjeti i iz konteksta. §. 2. implicite se protivi izvodima o empirijski ustanovljivoj slobodi volje po drugome svesku Rein­ holdovih Pisama o Kantovoj filozofiji (1792.). 153 Reinhold je uostalom prepoznao Fichtea i u recenzentu Creuzerova i Gebhar­ dova djela: »Pronašao sam Vas i u Vašim poučnim recenzijama u A. L. Z., a da mi urednici [tj. G. Hufeland i Ch. G. Schütz] za to nisu dali ni naznaku.« (pismo 12. 1. 1794., GA III/2, 36). 154 Drugo djelo je Zahtjev kneževima Europe da vrate slobodu mišljenja, koju su do sada suzbijali (Zurückforderung der Denkfreiheit von den Fürsten Europens, die sie bisher unterdrückten). 155 FG 1, 55 (pismo iz rujna 1793.). 156 GA III/2, 12 (13. rujna 1793.). 157 GA III/2, 35. 158 Prvi put su ju skupno izdali Fichteov i Schellingov sin: Fichte, I. H. (ur.) & K. F. A. Schelling (ur.), 1856., Fichtes und Schellings philosophischer Briefwechsel aus dem Nachlasse Beider, Stuttgart i Augsburg: Cotta. A njoj je 2003. posvećena i konfe­

124

svakako htio ostati u dobru, dapače prijateljski i suradnički veoma blisku odnosu s Reinholdom159 te se je nadao pridobi­ ti ga za svoj pothvat utemeljenja transcendentalne filozofije, najranija sačuvana prepiska među njima (1794.–1796.) sadrži vrijedne Fichteove upute za uočavanje razlika znanstvoslovlja spram elementarne filozofije i pravljenje prijelaza od druge k prvomu. Ova pisma sadržavaju neke od najboljih naznaka za razumijevanje Fichteova prvoga prikaza znanstvoslovlja, kao i poseban uvod u njegov sustav.

Slika 5. Karl Leonhard Reinhold. Sliku potpisuju Copmann  (pinxit 1820.) i C. Ermer (sculpsit 1825.). rencija u Leonbergu, čiji su prilozi sabrani u Fichte-Studien 25 (Jantzen, J., Th. Kisser i H. Traub (ur.), 2005.). Prepiske koje je Fichte vodio s pojedinim muževima (Kant, Jacobi, Reinhold, Schelling i Schiller na prvome mjestu, onda i Reinhard, Weißhuhn, Niethammer, Maimon itd.) najlakše se prate u njihovu izdanju kod Fichteova sina (Fichte, Immanuel Hermann, 21862., Fichte’s Leben und literarischer Briefwechsel, sv. 2) gdje su poredani najprije po osobama, zatim i kronološki. 159 Usp. već drugo pismo 15. siječnja 1794. (GA III/2, 52): »(…) molim Vas za Vaše prijateljstvo, Vašu ljubav, Vaše povjerenje, i jamčim Vam, ako udovoljite ovoj mojoj molbi, najneograničenije poštovanje, privrženost i povjerenje s moje strane. (…) Filozofija mora platiti velike dugove čovječanstvu; pogotovo treba učenomu svije­tu dati primjer dvojice muževa koji su se, pored sve različitosti njihovih posebnih puteva, ujedinili u svrsi njihova rada, koji su se međusobno mogli srdačno voljeti i poštovati, bez obzira na to što ne mislili o svem jednako, koje napor, koji su ih njihovi vlastiti radovi koštali, nije odvratio da prikladno vrjednuju vrijednost drugoga. Osje­ ćam se podobnim da budem jedan od ovih muževa, a Reinhold je zacijelo podoban za sve što je dobro i veliko.« Reinhold je želji prijateljstva i suradnje odmah udovoljio, upitavši sa zanimanjem što je Fichte još objavio: »Nijedan redak koji ste Vi napisali ne bih htio propustiti pročitati.« (GA III/2, 62–63).

125

Reinhold je svoje zadnje predavanje u Jeni održao 28. ožuj­ ka 1794., i već narednoga dana, ispraćen velikim brojem stu­ denata, pošao za Kiel na bolje plaćeno mjesto (koje je do 1789. zauzimao »njemački Hume« Johann Nicolas Tetens). Fichte je tek koji mjesec kasnije došao u Jenu, i prvo predavanje održao 23. svibnja, tako da se dvojica prvih istaknutih pokantovskih profesora filozofije u Jeni nisu ni tada ni ikada poslije uživo sreli, ali su se redovito dopisivali. Ne trebaju nas pritom zbuniti kasnije oštre, pa i obijesne Schellingove i Hegelove kritike i omalovažavanja Reinhol­ da i njegove filozofije. Ma kako kasnije Fichteov i Reinhol­ dov odnos bio složen, i ma kako su Reinholda mnogi (ali ne i Fichte) zbog promjene stajališta od Kanta Fichteu i od Fichtea Bardiliju omalovažavali, Fichte je isprva visoko cijenio Rein­ holda i primio mnogo poticaja od njegova djela. Naknadno je 8. srpnja 1794. bistar danski pjesnik i bliski Fichteov prijatelj Baggesen Reinholdu mogao tako ovo posvjedočiti iz njegova prvoga filozofijskoga razgovora s Fichteom u Bernu krajem listopada 1793.: »Poznanstvo s njim [tj. Fichteom] ubrzo mi je prešlo u prijateljstvo. (…) Sreli smo se na stepenicama i ostali ondje stajati gotovo sat vre­ mena u razgovoru o načelu svijesti, o kojem sam ja tvrdio da mu nema višega za filozofiju, a on suprotno, ali tada samo kao moguće. Rezul­ tat rasprave ili filozofije na stepenicama [Treppenphilosophie] bila je s moje strane tvrdnja da je moguće spustiti se od Tvoje prve postavke stepenicu niže [samo] do čistoga egoizma. Budući da mi ništo nije rekao o svojem prvome principu, to ga je vidljivo pogodilo. On mi je sa svoje strane priznao da Tebi ima zahvaliti sve što on, kao filozof, jest ili će postati, da je neizrecivo koliko Te poštuje, da se u točkama, u kojima od Tebe odstupa, ujedno udaljuje i od Kanta.«160

Da to Fichte nije samo proračunato govorio Reinholdovu prijatelju, nego da mu je Reinhold doista predstavljao i mjerilo uspjeha, vidimo iz njegovih prvih pisama iz Jene upućenih su­ pruzi Johanni. Reinholdov je prag popularnosti među studenti­ ma i kolegama Fichte htio prijeći i ujedno ga kao prethodnika nepovratno zamijeniti. Da Reinholda ugledom u Jeni pretekne, 160 Nav.

126

po FG 1, 59.

Fichteu je doduše malo vremena trebalo, kako supruzi izvješta­ va već 26. svibnja 1974.: »Ljudi me poprilično općenito (ovo Ti kažem u povjerenju, ne iznosi to u Zürichu) već sada vrjednuju više nego Reinholda. Težio sam za time dakako, ali nisam se nadao da ću to ovako brzo postići.«161

Isprva i zbog prijma i zbog prihoda zabrinut malenim bro­ jem predbilježenih studenata za plaćena privatna izlaganja (do 26. svibnja bilo ih je 26), nakon četiri tjedna mogao je supruzi javiti da na javnim predavanjima ima slušateljstvo preveliko i za najveću dvoranu u Jeni, i da to jamči, što je financijski bilo važno, da će studenata i na privatnima biti sve više: »Nisam isprva znao, kako je došlo do toga da imam doduše uvijek onoliko slušača koliko i drugi, ali ipak ni polovinu onoga što je imao moj prethodnik Reinhold. Počinjao sam već sumnjati hoću li se probi­ ti. Ali gle sada, već sam se probio, i to u četiri tjedna. Moja javna pre­ davanja držim u najvećoj dvorani koja postoji u Jeni, a opet još uvijek stoji mnoštvo ljudi ispred vrata; jučer navečer mi je pola Sveučilišta izvelo svečanu muziku i vivat, i čini mi se vjerojatnim da sam trenutno doista jedan od najomiljenijih profesora i da me već danas ne bi [više] mijenjali za Reinholda. Prema tome, ubuduće će i moja privatna pre­ davanja biti veoma posjećena.«162

Ono po čem je Reinhold stekao takvu slavu i položaj bilo je njegovo izvanredno umijeće da se marljivim radom zadubi i uživi u filozofijsko stajalište i sustav nekoga drugoga, a za­ tim da ga dalje samostalno prikazuje i razrađuje u skladu sa svojim životnim (prosvjetiteljskim i kršćanskim) nazorom. U dobu u kojem je svjetovno prosvjetiteljstvo odlučno kročilo preko crkvene nauke te skupa s njom rušilo ugled kršćanskoj religiji, kako je tom naukom istumačena, a stoga i umanjivalo religijski utjecaj na moralnu izgradnju ljudi, Reinhold je kao religijski osjetljiv prosvjetitelj u Kantovoj filozofiji ugledao najprije rješenje pitanja o opstojnosti Boga i besmrtnosti duše u sporu oko panteizma (1785.–1786.), a zatim i rješenje za vraćanje putokaza u vjeri, kakav je nakon raznih osobnih pre­ 161 Nav. prema I. H. Fichte, 21862., Johann Gottlieb Fichte’s Leben und literari­ scher Briefwechsel, str. 212. 162 Ibid., str. 214–215.

127

viranja konačno našao za sebe u Kantovoj filozofiji. Kao što je prvi Immanuel (Isus) povratio izgubljeni moral zasnovavši ga na religiji, tako je, za Reinholda, drugi Immanuel (Kant) znao izgubljenu religiju (zapravo vjeru u opstojnost Boga i besmrtnost duše) zasnovati na (umskome) moralu, objavivši time evanđelje čistoga uma.163 Tako je to Reinhold živo pri­ kazao već u svojih izvornih osam anonimnih Pisama o Kan­ tovoj filozofiji (Briefe über die Kantische Philosophie) u ča­ sopisu svojega tasta Martina Wielanda Der Teutsche Merkur (kolovoz 1786. – rujan 1787.). Već su prije neki stekli zaslu­ ge za širenje Kantove isprva uglavnom bojažljivo recenzirane i izbjegavane nove kritičke filozofije, prije svega Kantov su­ građanin Johann Schultz164 (na Kantov poticaj) te samonikli vrijedan krug Kantovih pristaša u Jeni na čelu s Christianom Gottfriedom Schützom, urednikom jenskih Općih književnih novina – Allgemeine Literatur-Zeitung (1785.–).165 No tek su Reinholdo­va pisma o Kantovoj filozofiji proširila Kantovu fi­ 163 Usp. GSch 2/1, 119–129; Briefe I 182–183: »Evanđelje čistoga srca u ona je [Isusova] vremena ujedinilo moral s religijom utvrđivanjem jedinoga srednjega pojma koji vodi od religije k moralu putem srca. U sadašnje doba, budući da bijedno stanje religije – onakve kako su ju ponizili filozofi do metafizičke umišljevine [Ge­ dankending], a zanesenjaci do mističke besmislice – ostavlja prostor samo za strah od opće nevjere; u sadašnje doba primili smo evanđelje čistoga uma koje spašava religi­ ju ujedinjenjem s moralom, jer ono utvrđuje jedini razlog spoznaje [Erkenntnißgrund] koji vodi od morala k religiji putem uma; jedini [razlog spoznaje] koji uzdiže Božju opstojnost iznad svih prigovora kojima su bili izloženi dosadašnji historijski i meta­ fizički dokazi; jedini [r. s.] koji sve religijske tradicije ispravlja i osigurava, svim me­ tafizičkim pojmovima o božanstvu daje povezanost i održivost te [povrh toga] interes koji je jednako znatan za glavu i srce; na koncu jedini [r. s.] koji čistoj religiji uma, koju zasniva na nerazrušivim temeljima, osigurava jedinstvo sustava, te joj obećava – budući da je napravljen za sve ljude, za najprostiji kao i za najprosvjećeniji razum – upravo onu raširenost koju je čisti naučni sustav [Lehrbegriff] kršćanstva priskrbio moralu.« »Doba novoga vječnoga evanđelja«, u kojem će čovjek »činiti dobro zato što je dobro«, a ne zato što »proizvoljne nagrade« objavljene religije slijede, najavio je Lessing u svojem zadnjem spisu Odgoj ljudskoga roda (1780., Die Erziehung des Menschengeschlechts, Berlin: Ch. F. Voß und Sohn, §. 85.–86.) 164 Erläuterung über des Herrn Professor Kants Critik der reinen Vernunft (1784., Königsberg: Dengel). 165 V. Pietsch, Lutz-Henning, 2010., Topik der Kritik. Die Auseinandersetzung um die Kantische Philosophie (1781–1788) und ihre Metaphern, Berlin / New York: Walter de Gruyter, str. 48 i d., 67 i d.; na hrv. usp. Ježić, Lj. F., »Suočenje zdravoga razuma i kritičkoga uma po Göttingenskoj recenziji Kritike čistoga uma«, Filozofska istraživanja 33 (2013), br. 2, str. 299–316, tu str. 299–302.

128

lozofiju u sve pore društva jer su ju uvela (svjesno zaobišav­ ši nepopularna i misaono mukotrpna tumačenja njenih osno­ va) preko njenih blagodatnih rezultata za religiju. Na njeno osnovno pitanje o opstojnosti Boga tada je sva pažnja javno­ sti bila usmjerena zbog spora oko panteizma u kojem se mo­ glo činiti da su prosvjetitelji racionalističke prirodne religije (Mendels­sohn i berlinski krug) i »protuprosvjetitelji« osje­ ćajne odnosno tradicionalne vjere (Jacobi odnosno Wizenma­ nn) u međusobnim javnim razmiricama poništili sve osnove za vjeru u Boga (deistič­ki racionalizam dosljedno vodi preko determinizma u »nevjeru« ili »ateizam«, osjećajni iracionali­ zam u »praznovjerje«, »zanesenjaštvo« ili čak »fanatizam«). Reinhold je pokazao kako kriticizam nadvladava i pomiruje čak četiri sukobljena stajališta po tome pitanju, zadržavajući i u sebi utjelovljujući poglavitu vrijednost svakoga.166 Kada se je Reinhold Kantu očitovao kao pisac Pisama i zamolio ga da javno potvrdi slažu li se njegove misli s Kantovima,167 Kant mu je kao suuredniku Wielandova časopisa Der Teutsche Mer­ kur uz prvo pismo168 popratno poslao raspravu protiv Georga Forstera O uporabi teleologijskih načela u prirodi (Ueber den Gebrauch teleologischer Principien in der Natur, 1788.) na 166 Reinhold dijeli dotadašnje pokušaje odgovora na pitanje o Božjoj opstojnosti u četiri stranke (Parteyen), čija će imena kasnije zadržati i za podjelu na četiri pretkri­ tička metafizička sustava: 1) Dogmatički skepticizam (»pitanje o Božjoj opstojnosti naprosto se ne može odgovoriti«, npr. Hume), 2) supernaturalizam (»ono se može odgovoriti samo objavom«, npr. Jacobi, Wizenmann, Lavater), 3) ateizam (»ono se iz objektivnih umskih razloga mora odgovoriti niječno«, npr. francuski materijalisti) i 4) dogmatički teizam (»ono se iz objektivnih umskih razloga mora odgovoriti je­ sno«, npr. Leibniz, Wolff i Mendelssohn). Budući da si sve međusobno proturječe, sve moraju biti u krivu, ali se iz onoga u čem se slažu može iskazati rezultat dosadašnje filozofije po ovome pitanju. Uzme li se uvijek negativna odluka triju stranaka protiv jedne, dobivaju se ova četiri odgovora, gornjim redom: 1) Pitanje o Božjoj opstojnosti može se odgovoriti na način koji zadovoljava; 2) Ono se ne može odgovoriti obja­ vom; 3) Ono se po objektivnim razlozima ne može odgovoriti niječno; 4) Ono se po objektivnim razlozima ne može odgovoriti jesno. No te postavke čine upravo ono što je Kant u Kritici čistoga uma pozitivno izveo »iz jednoga principa« na sasvim dru­ gome putu, naime »raščlambom same spoznajne moći«. V. GSch 2/1, 87–88; Briefe I 133–134 (podjelu na četiri stranke Reinhold prvi put spominje u pismu Kantu 19. 1. 1788., i onda u dorađenoj inačici pisama objedinjenih sada u jednoj knjizi u prošire­ nome izdanju iz 1790.). 167 Reinholdovo prvo pismo Kantu (12. 10. 1787.) u AA X, 497–500. 168 28. prosinca 1787. (AA X, 513–515).

129

čijem je kraju odao puno priznanje i iskazao javnu zahvalu piscu Pisama.169 Ta su pisma Reinholdu 1789. priskrbila profesorsko mjesto na Sveučilištu u Jeni, koje je već od prije bilo rastuće njemač­ ko sjedište kantovstva, a koje je od Reinholdova profesorstva postalo središte filozofijskoga života Njemačke uopće sve do duboko u prvo desetljeće 19. stoljeća. Reinhold je imao do tada nenadmašan uspjeh među studentima u širenju Kantove filozofije, osobitu ulogu u posredovanju te filozofije istaknu­ tim suvremenicma,170 ali i znatnih zasluga u daljnju usustav­ ljenju i znanstvenome utemeljenju u starome cartesijevskome duhu.171 U Jeni je Reinhold objavio dva prikaza sustava transcen­ dentalne filozofije kao elementarne filozofije (Elementar-Phi­ losophie ili filozofije bez pridjevka, Philosophie ohne Bei­ namen), koji se mogu gledati kao prva dva prikaza sustava transcendentalne filozofije uopće, na koje se onda 1794. kao 169 Rasprava je izašla u časopisu u siječnju i veljači 1788. Osvrt na Reinholda v. u AA VIII, 183. Ondje, između ostaloga, stoji: »Talent bistra, dapače dražesna prikaza suhih apstraktnih nauka bez gubitka njihove temeljitosti tako je rijedak (…) i ujedno tako koristan [dar], ne ću reći samo za preporuku [nekoga djela], nego čak i za jasnoću uvida, razumljivost i s time skopčano uvjerenje, – da se smatram dužnim javno iska­ zati zahvalu onomu mužu koji je moje radove, kojima ja to olakšanje nisam mogao pribaviti, na takav način dopunio.« 170 Usp. npr. Schaller, Philipp, 2015., »Reinhold als Vermittler der Kantischen Philosophie«, u: Waibel, Violetta (ur.), Umwege. Annäherungen an Immanuel Kant in Wien, in Österreich und in Osteuropa, Göttingen: V&R unipress i Vienna Uni­ versity Press, str. 150–161. Schaller ocrtava kakve je kantovske poticaje Reinhold dao Schilleru, Goetheu, Baggesenu, Hardenbergu (Novalisu), Erhardu, Niethammeru, Forbergu i Abichtu. Posljednji je Reinholdu bio toliko sklon i zahvalan da je vjerno stao u njegovu obranu cijelom knjigom protiv Aenesidema: Abicht, Johann Heinrich, 1794., Hermias, oder Auflösung der die gültige Elementarphilosophie betreffenden Aenesidemischen Zweifel (Hermija ili razrješenje Aenesidemovih sumnja koje se tiču valjane elementarne filozofije). 171 Mnogi su prepoznali uzor Reinholdova utemeljenja i usustavljenja filozofije kao znanosti u DesCartesu, usp. npr. Lauth, Reinhard, 1989., »Die Philosophie Des­ cartes’ in Reinholds Verständnis und dessen Einfluß auf die Entwicklung der klassi­ schen Philosophie«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 332–345; kritički u Marx, Karianne, 2010., »Reinhold a Kantian? ‘Practical Reason’ in Reinhold’s ‘Briefe über die Kantische Philosophie’ und Versuch einer neuen Theorie des menschlichen Vor­ stellungsvermögen«, u: Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment (ur. G. di Gi­ ovanni), Dordrecht/Heidelberg/London/New York: Springer, str. 145–159.

130

treći nadovezuje Fichteov prikaz sustava transcendentalne fi­ lozofije, u züriškim zapisima pod imenom elementarne filozo­ fije, a u züriškim predavanjima i prvim objavljenim spisima kao znanstvoslovlje.172 Da se oni mogu gledati tako jedan na drugi nadovezivani, potvrdilo se povratno s Reinholdove strane kada je ovaj, barem po vlastitome izjašnjenju, uvidio da mu sustav čiste filozofije počiva na osjetu (Empfindung) i na nedokazanome objektiv­ nome sadržaju vanjskoga zrenja, i kada je zbog toga prešao na Fichteovu stranu, čiji je sustav vidio kao unaprijeđeni svoj su­ stav. Tako u prvome pismu u kojem Fichtea izvještava o svo­ jem novome uvjerenju, 14. veljače 1797. piše: »Konačno mi je uspjelo da naučim razumjeti Vaše znanstvoslovlje ili, što je sada za mene isto, filozofiju bez pridjevka.«173

Prvi Reinholdov prikaz čini Pokušaj nove teorije ljudske moći predočavanja (Versuch einer neuen Theorie des mensch­ lichen Vorstellungsvermögens, 1789.) (kratica: Versuch), u ko­ jem se, kako već naslov sugerira, Kantova kritička filozofija shvaćena kao teorija spoznaje sama zasniva na elementarnoj filozofiji kao teoriji moći predočavanja. Iako je taj spis veoma opsežno – danas bismo rekli, fenomenološko – djelo s opšir­ nom razradom i logički sitničavo pažljivim izvodom svih vrsta predočaba u ljudskoj duši (osjetilnih tj. zorova, razumskih tj. kategorija i umskih tj. ideja), ono je uskoro naišlo na takve kri­ tike s raznih strana da je Reinhold ubrzo počeo raditi na novo­ me, dorađenome, drugome prikazu, koji zbog brojnih kritika (i pojave znanstvoslovlja) također nije dovršio.174 Drugi prikaz čine Prilozi ispravljanju dosadašnjih nes­ porazuma među filozofima (Beyträge zur Berichtigung bis­ 172 V.

slovlja.

gore potpoglavlje 2.4 Predradovi za Fichteov rani jenski sustav znanstvo­

173 GA III/3,

48. Složenom i postupnom kritikom Reinholdova pothvata, pogotovo sa strane inače slabo poznata Immanuela Carla Dieza, bavi se Dieter Henrich u svojem opsež­ nome konstelacijskome istraživanju Grundlegung aus dem Ich: Untersuchungen zur Vorgeschichte des deutschen Idealismus – Jena 1790–1794 (2004.). Usp. i Sassen, Brigitte, 2010., »Reinhold’s Critics: Kantian and Anti-Kantian«, u: Di Giovanni, Geor­ ge (ur.), Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment, Dordrecht/Heidelberg/Lon­ don/New York: Springer, str. 209–220. 174

131

heriger Missverständnisse der Philosophen, 1790.) (kratica: Beyträge I) i O temelju filozofijskoga znanja (Ueber das Fun­ dament des philosophischen Wissens, 1791.) (kratica: Funda­ mentschrift).175 U Beyträge I rasprava »Neue Darstellung der Hauptmomente der Elementarphilosophie« predstavlja Rein­ holdov skraćeni, ali i dopravljeni, novi prikaz temelja teorije moći predočavanja. Poveden recenziranjem Aenesidema, Fichte je po spome­ nutome »Novome prikazu glavnih momenata elementarne fi­ lozofije« u Prilozima, kako sam svjedoči, pisao svoje Vlastite meditacije o elementarnoj filozofiji, a »izvrstan spis o temelju filozofijskoga znanja« koji je »višekrat pročitao«, smatrao je »remek-djelom među Reinholdovim remek-djelima,« s kojim se slaže u pogledu onoga što kaže o »općem postupku u filo­ zofijskoj refleksiji, o filozofiji uopće i njenu načelu«, samo što odbija da tomu udovoljava Reinholdovo načelo svijesti.176 Uopće je Reinholdov drugi prikaz temelja elementarne filo­ zofije bio osnova za Schulzeovu raspravu (Aenesidemus) i popratnu Fichteovu (recenzija Aenesidemus) o zaslugama, dosezima i manjkavostima Reinholdova pothvata zasnivanja transcendentalne filozofije kao znanosti. U Beyträge I Reinhold još u raspravi »O odnosu teorije moći predočavanja spram Kritike čistoga uma« (»Ueber das Verhältnis der Theorie des Vorstellungsvermögens zur Kritik der reinen Vernunft«) tumači odnos (ili bolje: osporavanu raz­ liku i posebnost) svojega sustava spram Kantove kritike (ova je samo propedeutika za metafiziku, a elementarna filozofija znanost principa sve filozofije, teoretičke i praktičke, formalne i materijalne),177 obrazac koji će kasnije Fichte preuzeti, dok u raspravama »O pojmu filozofije« (»Ueber den Begriff der Philosophie«) i »O mogućnosti filozofije kao stroge znanosti« (»Ueber die Möglichkeit der Philosophie als strenge Wissen­ schaft«) obrađuje one teme koje će Fichte uzeti za svoj poziv­ ni spis BWL, uvelike se oslanjajući na te dvije Reinholdove rasprave. 175 Oba

djela izdana su u Jeni u nakladi Johanna Michaela Maukea. 78 (pismo Reinholdu 1. ožujka 1794.). 177 Beyträge I 278. 176 GA III/2,

132

Nakon što je Reinhold svojih izvornih osam pisama o Kan­ tovoj filozofiji skupio, dopravio i dopunio još dvama novim te objavio kao zasebno djelo 1790., napisao je još dvanaest pisa­ ma o Kantovoj filozofiji (Pisma o Kantovoj filozofiji. Drugi svezak / Briefe über die Kantische Philosophie. Zweyter Band, 1792.) (kratica: Briefe II)178 koja nanovo – s njegova stajališta – obrađuju etiku i prirodno pravo. Tu su središnja pisma 6, 7 i 8 koja obrađuju njihove temeljne pojmove i načela (6. pismo), (novouvedenu) razliku između koristoljubivoga i nekoristolju­ bivoga nagona te volje (7. pismo), te pojam slobode volje (8. pismo). Reinholdovi su novi izvodi pojmova ćudorednosti i slobode izbora (Willkühr), slobode volje (Willensfreiheit), na­ stali prvjenstveno iz potrebe obračuna sa Schmidovim tuma­ čenjem Kantova pojma volje kao čistoga praktičkoga uma. A na osnovi tih pisama Fichte će još prije recenzije Aenesidema stati na Reinholdovu stranu u sporu Reinholda sa Schmidom, ali i opovrći njegov empirijski dokaz slobode kao činjenice svijesti (recenzija Creuzerova djela). Za razliku od svih dosadašnjih spisa, koji su ostavili neiz­ brisiv trag na onodobnim raspravama i čak činili jedno od sre­ dišta oko kojih su se one razvijale, Reinholdov je drugi svezak Priloga za ispravljanje dosadašnjih nesporazuma među filozo­ fima (Beyträge zur Berichtigung bisheriger Missverständ­nisse der Philosophie, 1794.) (kratica: Beyträge II), makar obrađi­ vao znatne teme,179 naišao na slab prijam. Odlazak Rein­holda u Kiel i dolazak Fichtea na njegovo mjesto u Jenu sa sobom je već donijelo preusmjerenje pažnje u filozofijskim krugovima Njemačke. Reinholdova djela nisu upoznala Fichtea s Kantom, ali su mu pružila takvu razrađenu obradu duševnih oblika i moći u prvome sustavu transcendentalne filozofije da se Reinholdo­ va uloga logički istančanoga duševnoga analista za Fichtea 178 Leipzig:

Georg Joachim Göschen. njegovih sedam rasprava: »O razlici između zdravoga razuma i filo­ zofirajućega uma s obzirom na temelje po njima mogućega znanja«, »Sustavan prikaz temeljā buduće i dosadašnje metafizike«, »Iscrpniji prikaz negativnoga dogmatizma ili metafizičkoga skepticizma«, »O povezanosti između žudnje i htijenja s obzirom na ćudoredni zakon«, »O temelju moralne religije«, »O temelju nauke o ukusu« i »O temelju kritike čistoga uma«. 179 Naslovi

133

može usporediti s ulogom koju je svojedobno »izvrstan ana­ list«180 Alexander Gottlieb Baumgarten imao u usustavljenju i podrobnoj raščlambi pojmova Leibnizove filozofije za Kanta. Reinholdovo se je stajalište između realizma i odlučnoga trans­ cendentalnoga idealizma pokazalo neodrživim, ali je on ipak svojim spisima pružio i građu i podrobnu pojmovnu razradu po kojima će si Fichte olakšati put do čvršćega, održljivijega stajališta znanstvoslovlja. U tome smislu Reinhold je posredo­ vao Kanta Fichteu. No Reinhold nije samo posredovao Kanta Fichteu time što je Fichteova transcendentalna istraživanja preusmjerio s tuma­ čenja na utemeljenje i sustavno izvođenje Kantove filozofije, nego je i Fichtea posredovao Kantu, i to onda kada je Reinhold već prešao među pristaše novoga jenskoga sustava idealizma, pišući opsežnu i zanimljivu skupnu recenziju svih Fichteovih temeljnih znanstvoslovnih ranih jenskih spisa (BWL, GWL, GEWL, 1EWL i prvih šest poglavlja 2EWL) koja je anonimno objavljena 4. siječnja 1798. u Allgemeine Literatur-Zeitung. Kako se gore iz potpoglavlja o Kantu i Fichteu vidjelo (Kan­ tovo pismo Tieftrunku),181 ta je recenzija bila glavni izvor iz kojega je Kant poznavao i sudio o Fichteovome »općem znan­ stvoslovlju«, barem do 4. travnja 1798., a možda i do izjašnje­ nja u ljeto 1799. Reinholdov odustanak od svojega sustava i prijelaz k Fich­ teovu nije bio, kako to Reinhold sam prikazuje, rezultat nagla uvida o nedostatnosti elementarne filozofije, nego rezultat du­ gotrajne filozofijske rasprave, u kojoj su razni spisi potkapali osnove elementarne filozofije, a Fichte nastupio u dvostrukoj 180 »Der vortreffliche Analyst« (KrV A 21 / B 35). Usp. Vaihinger, Hans, 1892., Com­mentar zu Kants Kritik der reinen Vernunft. Zweiter Band, Stuttgart: Union de­utsche Verlagsgesellschaft, str. 113: »Kant ovdje naziva njega [Baumgartena] ‘analistom’ jer je njegova glavna snaga u raščlambi [Zergliederung], u logičkome razvijanju pojmo­ va, njihova sadržaja i njihove povezanosti. (…) Na posljednjem mjestu [Prolegomena §. 39.] hvali njegovu metafiziku upravo zbog potpune ‘raščlambe pojmova’ u njoj, koja čini (…) analitički dio metafizike.« 181 »Što smatrate o općoj nauci o znanosti gospodina Fichtea? – knjizi koju mi je on odavno poslao, no koju [nisam stigao] pročitati, jer sam vidio da je [odveć] op­ sežna i da bi previše prekidala moj rad, pa sam ju odložio na stranu i [stoga ju] sada poznajem samo iz recenzije u A.L.Z.?« (AA XII, 241).

134

ulozi njena branitelja i kritičara.182 Temelj Reinholdove zgra­ de transcendentalnoga idealizma skeptički su razrovali Schul­ ze svojim Aenesidemom (1792.) i Maimon objavom svoje filo­ zofijske prepiske s Reinholdom (1793. u svojim Streifereien), a na njih je Fichte odgovorio svojim novim utemeljenjem su­ stava u prvome prikazu znanstvoslovlja (BWL, GWL, GEWL). Sam Reinhold pak nije isprva ni zamijetio kakvu snagu imaju napadi ovih dvaju skeptika, pa ni nakon prvoga studija znan­ stvoslovlja i prelaska na njega,183 ali mu je to postajalo sve jasnije što se je više udubljivao u Fichteov sustav, stoga im je na koncu obojici odao veliko priznanje u svojim Prilozima za lakši pregled stanja u filozofiji na početku 19. stoljeća: najprije im 1801. prikazujući zasluge,184 potom 1803. priznajući da je posredno preko Fichtea otkrio smisao njihovih prigovora.185 Protivno tomu prvotno je Reinholdovo razumijevanje i uop­ će interes za njih bilo nikakvo. Javno se na njih osvrnuo tek usputno u raspravi O filozofijskome skepticizmu koja je objav­ ljena kao dodatak ispred Tennemannova prijevoda Humeovih Istraživanja o ljudskome razumu (1793.).186 Ova se rasprava bavi Humeovim skepticizmom koji kao filozofijski skeptici­ zam otkriva zajedničku neutemeljenost »pozitivnih dogmati­ 182 V. Bondeli, Martin, 1995., Das Anfangsproblem bei Karl Leonhard Reinhold. Eine systematische und entwicklungsgeschichtliche Untersuchung zur Philosophie Reinholds in der Zeit von 1789 bis 1803, Frankfurt am Main: Vittorio Klostermann, str. 156 i d. 183 Usp. pismo Fichteu 14. veljače 1797. (GA III/3, 48). 184 Reinhold, K. L., 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Zweites Heft, Hamburg: Perthes, str. 38–43 napose, ali i dalje. 185 Reinhold, K. L., 1803., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Fünftes Heft, Hamburg: Perthes, str. 34: »Da prigovori koje su Aenesidem i Salomon Maimon iznijeli načelu svijesti kao prvomu temeljnomu načelu nisu bili neutemeljeni, naučio sam uvidjeti tek po Fichteu.« 186 Reinhold, K. L., »Ueber den philosophischen Skepticismus« (potpisano s nadnevkom: 1. svibnja 1793.), u: Hume, David, 1793., Untersuchung über den menschlichen Verstand (prev. M. W. G. Tennemann), Jena: Verlag der akademischen Buchhandlung, str. I–LII. Ta je rasprava malo kasnije u nešto prerađenome obliku objavljena kao treća rasprava u Beyträge II (1794.) pod naslovom »Ausführliche Dar­ stellung des negativen Dogmatismus oder des metaphysischen Skepticismus« na str. 159–206.

135

zama« (empirizma i racionalizma), no čiju neutemeljenost kao »negativnoga dogmatizma« skupa s drugim dogmatizmima ot­ kriva kriticizam. Tu Reinhold na jednome mjestu tek usputno i paušalno primjećuje da to ujedno znači da, kao što pozitivni dogmatizmi ne mogu oboriti filozofijski skepticizam, tako ovaj ne može oboriti kriticizam, a u podnožnoj bilješci upućuje na troje kojih se to tiče: na novo Platnerovo izdanje filozofijskih aforizama, na Aenesidemus »gospodina profesora Schulz[e]a u Helmstädtu« i na Maimonov filozofijski rječnik.187 Po sačuvanome Fichteovu predlošku za pismo Schützu (kao uredniku A.L.Z.) 14. prosinca 1793. znamo da je Fichte pre­uzeo recenziranje Humeova Istraživanja u Tennemannovu njemačkome prijevodu popraćenome Reinholdovom raspra­ vom, ali da je onda zamolio da se ova i druge recenzije iz prošloga polugodišta koje je bio dužan napisati predaju neko­ mu drugomu recenzentu jer je njega »Aenesidemov skeptici­ zam bacio u nesaglediv posao«.188 Ako je Fichte doista imao u rukama ovo djelo i pročitao Reinholdovu raspravu, iz nje je mogao vidjeti i tko je auktor Aenesidema i kako se Reinhold ponio prema skepticima koji su njega natjerali na razradu no­ voga principa filozofije i zasnivanje znanstvoslovlja. Pred oči javnosti, a potvrđeno i Fichteove, još je neugod­ nije izašlo na vidjelo koliko je Reinhold zanemarivao skep­ tičke prigovore kada je Maimon bez Reinholdova odobrenja objavio njihovu literarnu prepisku od deset pisama. U njima se lako moglo vidjeti da Reinholdu nikako ne polazi za rukom na brzinu razumjeti Maimona kao ni udovoljiti njegovu zahtjevu (da Reinhold dokaže da bilo kritička bilo elementarna filozo­ fija mogu oboriti njegov empirijski skepticizam koji sumnja u činjeničnost iskustva u Kantovu smislu kao nužne i općevalja­ ne spoznaje nastale uporabom kategorija na osjetilne zorove), a da nema više vremena ni volje posvetiti potrebnu pažnju da ga razumije. U devetome pismu se također moglo pročitati i koliko se Reinhold posvetio djelu Aenesidemus, djelu u cijelo­ sti posvećenomu ispitivanju njegova drugoga prikaza elemen­ tarne filozofije: 187 U

navedenoj raspravi ispred prijevoda Humeova istraživanja str. XLIX. 25–26.

188 GA III/2,

136

»Imam toliko mnogo posla za daljnju izvedbu mojih započetih rado­ va, i već sada sâm znam toliko rupa u mojoj elementarnoj filozofiji koje moram ispuniti da se moram odreći gotovo sve lektire novih fi­ lozofijskih djela. Čim kod neke knjige naiđem na par primjera koji me uvjere da ja nisam razumljen, ostavljam knjigu zauvijek po strani, kao što to bijaše slučaj s Aenesidemom, i čim unaprijed znam da me auktor ne razumije, smatram svojom dužnošću ne pročitati njegovu knjigu.«189

Fichte je takva stanja bio i ostao duboko svjestan, i to je dao na znanje u svojem prvome prikazu transcendentalne filo­ zofije, gdje usputno u izvodu u GWL podsjeća da osim skepti­ cizma kao dosljedno provedenoga dogmatizma koji sam sebi proturječi postoji i »kritički skepticizam«, kojemu se treba po­ svetiti više pažnje (nego što je učinio Reinhold): »Nešto je sasvim drugo kritički skepticizam – Humeov, Maimonov, Aenesidemov – koji otkriva nedostatnost dosadašnjih temelja [Grün­ de], i upravo time naznačuje gdje se mogu naći čvršći. Njime je zna­ nost u svakome slučaju na dobitku, ako ne uvijek po sadržaju, onda ipak zacijelo po formi – a loše poznaje prednosti znanosti onaj tko oštroumnu skeptiku uskraćuje dužnu pažnju.«190

Fichte je također smatrao da je svojim prikazom sustava, znanstvoslovljem udovoljio skeptičkim zahtjevima, i to tako da ih je nadišao. Pri kraju posla s prvim prikazom, naime pri kraju izvoda u GEWL tako Fichte s nepritajenim zadovolj­ stvom piše: »Može se samo veoma netočno reći da kritik pobija skeptika [ – kao što Reinhold kaže u raspravi o filozofijskome skepticizmu, op. Lj. F. J.]. Štoviše, on mu daje što taj zahtijeva, i u većini slučajeva još više nego što zahtijeva; a ograničava samo zahtjeve koje taj proteže, veći­ nom upravo kao i dogmatik, na spoznaju stvari o sebi, tako što poka­ zuje da su ti zahtjevi neutemeljeni.«191

189 GW IV, 258–259; Streifereien 236–237. Maimonova opaska u narednome pismu: »Čudnovata mi je Vaša moć predviđanja kojom možete a priori znati da Vas auktor ne razumije, i stoga smatrati dužnošću ne pročitati njegovu knjigu.« (GW IV, 264; Streifereien 242). 190 FW I, 120. 191 FW I, 389.

137

Prije nego skepticima, Reinhold je bio spreman priznati za­ sluge Fichteu, ali ni to nije učinio naglo ili nepromišljeno. Uzeo si je vremena krajem 1795. da se posveti temeljitu studiju znan­ stvoslovlja, što je Fichte najprije krivo protumačio kao gotov čin pristajanja uz njegov sustav,192 no onda je u prosincu primio Reinholdovo pismo puno ozbiljnih, premda oprezno iskazanih sumnja: čisto Jastvo znanstvoslovlja u teore­tičkome je pogledu tek uvjetno rečeno apsolutno jer je kao transcendentalna samo­ svijest realno samo relativno – u razlici od empirijskoga jastva i po povezanosti s njim – dok je ono u praktičkome pogledu kao sloboda-samodjelatnost izvedivo s predikatom apsolutno neuvjetovanoga samo iz moralne samosvijesti tj. moralnoga zakona, dakle obrnutim postupkom od Fichteova kojim se sam moralni zakon deducira iz apsolutnoga Jastva, od čega Rein­ hold već sada sluti opasnost: kako će pritom onda proći Bog, besmrtnost i uopće religija – zar kao kod Schellinga?193 Tek se je nakon obnovljenoga, zadnjega pokušaja razrade i prikaza elementarne filozofije iz jednoga principa po uzoru na znanstvoslovlje194 te obnovljenoga studija znanstvoslovlja godinu dana poslije Reinhold odlučio na prijelaz na Fichteovu stranu, što je Fichteu priopćio pismom,195 a onda i javnosti u 192 Usp. Fichteovo pismo svojoj supruzi (27. rujna 1795., GA III/2, 408): »Rein­ hold – hoćeš znati rezultat njegova pisma [od 9. kolovoza koje nije sačuvano, op. Lj. F. J.] – jest zaljubljen u mene, odustaje od svojega sustava i prihvaća moj; (…).« 193 GA III/2, 437–439. Zanimljivo je da Reinhold kaže da mu ono što naziva osjetilo za istinu (tj. naravni razum) uzmiče pred posljedicama Schellingova spisa O Jastvu kao principu filozofije (Vom Ich als Princip der Philosophie, 1795.). 194 Usp. Bernecker, Sven, 2010., »Reinhold’s Road to Fichte: The ElementaryPhilosophy of 1795/96«, u: Di Giovanni, George (ur.), Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment, Dordrecht: Springer, str. 221–240. Auktor ovdje opisuje Reinhol­ dov pokušaj revidiranja »dvo-dimenzionalne« elementarne filozofije. Ono je započe­ to Reinholdovom potragom za metafizičkom dedukcijom prvoga principa filozofije u ljeto 1792., kada je napisana prva od rasprava objavljenih u Beyträge II iz 1794., no odmah potom je više-manje prekinuto do prosinca 1795. Od tada pak do prosinca 1796., kada »prelazi na znanstvoslovlje«, Reinhold pokušava napraviti »poboljšanu (ausgebesserte) elementarnu filozofiju«. U njoj svoj dotadašnji princip (načelo svije­ sti) pokušava tako modificirati da postane podoban za temelj ne samo teoretičke nego sada i praktičke filozofije, tj. zamjenjuje ga »nečim nalik Fichteovoj činidbi (That­ handlung)«. (Bernecker, 2010., »Reinhold’s Road to Fichte«, str. 224). 195 Pismo 14. veljače 1797., iz kojega je već gore citirano: »Konačno mi je uspje­ lo da naučim razumjeti Vaše znanstvoslovlje ili, što je sada za mene isto, filozofiju bez pridjevka.« (GA III/3, 48).

138

proširenoj inačici svojega (od Berlinske akademije) nagrađe­ noga spisa Ogled o napredcima metafizike (Versuch über die Fortschritte der Metaphysik) u drugome dijelu svojega Probira raznovrsnih spisa (Auswahl vermischter Schriften, 1797.).196 Plod su prijelaza i dvije opsežne Reinholdove recenzije Fichte­ ovih djela u A.L.Z.:197 1) višekrat spominjana skupna recenzija Fichteovih BWL, GWL, GEWL, 1EWL i prvih šest poglavlja 2EWL, u kojoj se daje posebna kritička usporedba Fichteo­ va i Kantova sustava i zaključuje (suprotno netom objavljenu Fichteovu izvodu u 6. odjeljku 2EWL) da su to različiti sustavi (kritički idealizam i znanstveni idealizam), i 2) recenzija Fich­ teova GNR koja se ograničava na temeljit prikaz sadržaja kao svjesnu metodu širenja ugleda određene filozofije popularnim prikazom njenih praktičkih rezultata (postupak koji je Rein­ hold za Kantovu filozofiju, samo s mnogo više entuzijazma, izveo u prvim Pismima o Kantovoj filozofiji). No kratko je trajalo ovo slabokrvno Reinholdovo prista­ janje uz Fichtea. Jedva da si ga je Fichte jedanput stigao jav­ no upisati u sretnu okolnost prijma znanstvoslovlja,198 već je Reinhold pod utjecajem srdačnoga prijateljevanja i razmjena mišljenja s Jacobijem počeo zauzimati nekakvo stajalište izme­ đu Fichtea i Jacobija, kako je došlo do jasna izraza u njegovim dvama neobičnim spisima iz 1799.: O paradoksima najnovije filozofije (Ueber die Paradoxien der neuesten Philosophie) i Pismo J. C. Lavateru i J. G. Fichteu o vjeri u Boga (Send­ schreiben an J.C. Lavater und J.G. Fichte über den Glauben an Gott).199 Vrijeme oko prijelaza 1799. na 1800. donijelo je konačan filozofijski, pa i osobni raskid između Fichtea i Reinholda. Profesor u Kielu prvo se je počeo zbog pogibeljnih obilježja Bondeli, 1995., Das Anfangsproblem bei Karl Leonhard Reinhold, str. 159. Prva objavljena 4.–8. siječnja, druga 19.–21. studenoga 1798. (v. popis lite­

196 V. 197

rature).

198 U »Predgovoru drugomu izdanju« BWL (1798.; FW I, 35; GA I/2, 161): »Više mladih duhom nadarenih glava prihvatilo ga je [misli se: Fichteov sustav znanstvo­ slovlja, op. Lj. F. J.] sa žarom, i zaslužan veteran u filozofijskoj literaturi dao mu je nakon duga i zrela ispitivanja svoj pristanak.« 199 Potonji dakako povodom spora oko ateizma, uslijed kojega je Fichte ostao bez profesorskoga mjesta u Jeni.

139

(»nihilističkih« po Jacobiju, od prvotnih »subjektivističkih«) Fichteove filozofije priklanjati logičkomu realizmu Christopha Gottlieba Bardilija, a na koncu i pisati protiv nje u svojim Prilozima za lakši pregled stanja u filozofiji pri početku 19. stoljeća (Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts, 1801.).200 Za temu ovoga rada zanimljivo je kako je ovdje Reinhold izveo, doduše polemički, ali i idejno-genetički, u skladu s Fichteo­ vim izjavama u vlastitim spisima, slijed Fichteova »otkrića« iz »otkrićā« njegovih prethodnika: »Prema tome Fichteovo otkriće: da se filozofija uopće mora sastojati u dedukciji realiteta spoznaje i spoznatljiva iz apsolutnoga subjektivi­ teta, slijedilo je Jacobijevo otkriće: da se Kantova filozofija, da bi bila dosljedna, mora sastojati u pukoj redukciji onoga realiteta na apso­ lutni subjektivitet, – [slijedilo je] Reinholdovo otkriće: da onoj filozo­ fiji nedostaje prvo temeljno načelo, bez kojega ne može nastupiti kao znanost, ili postaviti znanost, – [slijedilo je] Aenesidemovo otkriće: da načelo svijesti ne može biti to temeljno načelo, – [slijedilo je] Mai­ monovo otkriće: da ne samo da transcendentalna filozofija ne može opovrći skepticizam, nego da i sama mora biti skeptičkom ako a priori deducira samo formalne uvjete iskustva bez materijalnih, i ako pret­ postavlja druge, u njihovu empirijskome karakteru, u svrhu prvih.«201

Fichte je na sve to najprije odgovorio oštrom recenzijom Bardilijeva Nacrta prve logike (Grundriß der ersten Logik, 1800.),202 a potom i otvorenim pismom Reinholdu (Antwort­ schreiben an Herrn Professor Reinhold, 1801.),203 kojim je s jedne strane odao priznanje Reinholdovim vrlinama kao što su istinoljubivost i znanstvena savjesnost (zbog čega je pristupio novomu stajalištu), no ujedno otvoreno iskazao sud da je sada 200 Osobito v. Reinhold, 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Zweites Heft, Hamburg: Perthes, str. 43 i d. 201 Ibid. str. 48. 202 FW II, 490–503. 203 FW II, 504–534; GA I/7, 289–324. Odgovor je u obliku otvorenoga pisma zato što je prethodno Reinhold napisao takvo Fichteu: »Sendschreiben an den Herrn Profes­ sor Fichte über die zweyte Recension von Bardilis Grundriß u.s.w. in der Erlang. Litt. Zeitung N. 214 und 215«, u: Reinhold, 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht des Zustandes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Erstes Heft, Ham­ burg: Perthes, str. 113 i d.

140

siguran u ono što je već prije slutio – da ga Reinhold ipak ni­ kada nije razumio.204

3.4. Gottlob Ernst Schulze Dobro je poznato205 da je Fichte svoj odnos spram Schulze­ ova skepticizma razradio i javno iskazao prilikom recenziranja njegova osjetljiva i svojedobno glasovita anonimno objavlje­ noga djela Aenesidemus (1792.). Manje je poznato da je i koli­ ko je njihov odnos bio složen već i prije, a također i poslije. U prikazu ćemo ići vremenskim redoslijedom. Gottlob Ernst Schulze (1761.–1833.) bio je godinu dana stariji Fichteov vršnjak i njegov školski drug već u knežev­ skoj školi Schulpforta (1774.–1780.), a zatim i studentski pri studiju teologije na Sveučilištu u Wittenbergu,206 uz koju je kao glavnu struku Schulze studirao još logiku i metafiziku. Za razliku od Fichtea, koji je svoj studij teologije 1784. prekinuo, Schulze je po završetku studija imenovan 1786. adjunktom na filozofskome fakultetu. Povučen i revan u svojem poslu, 1788. mogao je već objaviti kao kompendij za svoja predavanja prvi svezak Nacrta filozofijskih znanosti (Grundriß der philoso­ phischen Wissenschaften), a on mu je priskrbio poziv na mje­ sto redovnoga profesora filozofije na tadašnje Sveučilište u Helmstädtu (danas: Helmstedt). Tu je Schulze nastavio bogatu akademsku (i recenzentsku)207 djelatnost naredne 22 godine i 204 Poseb. v. str. GA I/7, 313–318 za opsežnu razradu Fichteova retrospektivno­ ga stava o Reinholdovu položaju u filozofiji i njegovu (ne)razumijevanju znanstvo­ slovlja. 205 V. gore potpoglavlje o Fichteovim predradovima za rani jenski prikaz znan­ stvoslovlja (2.4). 206 Fichte samo u jednome pismu (Petzoldu 26. 11. 1787.; GA III/1, 18) spominje Wittenberg kao mjesto svojih studija, prije svega kolegija iz prava. Ondje je skupa sa Schulzeom u neko doba prije 1786. slušao i Franza Volkmara Reinharda, kojega je posebno cijenio. V. Kühn, Manfred, 2012., Johann Gottlieb Fichte. Ein deutscher Philosoph. Biographie, München, C. H. Beck, str. 78. Usp. FG 5, 204 gdje se to smje­ šta u 1782./1783. 207 Schulze je u Allgemeine deutsche Bibliothek i Neue allgemeine deutsche Bi­ bliothek recenzirao, između ostaloga, Kantove spise Critik der Urtheilskraft (A.d.B. 1793., sv. 2, br. 115, str. 398–426), Religion innerhalb der Grenzen der bloßen Ver­ nunft (N.a.d.B. 1794, sv. 16, br. 1, 127–163) i Ueber eine neue Entdeckung, nach der alle neue Kritik der reinen Vernunft durch eine ältere entbehrlich gemacht werden soll

141

objavio sve svoje glavne spise, od kojih možemo navesti drugi svezak Grundriß der philosophischen Wissenschaften (1790.), Aenesidemus (1792.) i dvosveščanu Kritik der theoretischen Philosophie (1801.), kojoj je Hegel posvetio opsežnu i bespo­ štednu kritiku.208 Treći je svezak potonjega Schulzeova djela trebao dati kritiku znanstvoslovlja. Ipak, budući da Fichte nije nikada izdao najavljeni novi prikaz, tako ni Schulze nije na­ pisao svoju kritiku.209 Nakon što je Sveučilište u Helmstedtu 1810. raspušteno i spojeno sa Sveučilištem Georgia Augusta u Göttingenu, Schulze je tu predavao još 22 godine. Ovdje je kod njega Arthur Schopenhauer, upisan u zim. sem. 1809. na medicinu, slušao svoj prvi kolegij o logici, metafizici i psiho­ logiji, te ga je Schulze uvjerio da život treba posvetiti filozofiji umjesto trgovačkomu poslu, i dao mu »mudar savjet«, koji je ovaj slijedio, da svoj mar prvo uloži studiju Platōna i Kanta, a dok ove ne svlada, nikomu drugomu, naročito ne Aristotelu i Spinozi.210 Schulze je također bio prvi koji je napisao negativnu i kri­ tički fino izoštrenu recenziju Fichteova prvijenca Pokušaj kritike svake objave (1792.). Građu za takvu recenziju dao je doduše sam prvijenac, koji je Fichte, iako svjestan njegovih manjkavosti, dao u tisak na Kantov poticaj zbog svojega lo­ (A.d.B. 1794., sv. 116, br. 2, str. 445–458), kao i Maimonov zaseban otisak rasprave Ueber die Progressen in der Philosophie (1794., sv. 8, br. 2, str. 351–361). V. Frank, Manfred, 1996., »Einleitung«, u: [Schulze, Gottlob Ernst], 1996., Aenesidemus oder über die Fundamente der von dem Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Philosophie (ur. M. Frank), Hamburg: Felix Meiner, str. IX–LXXVIII, tu str. XI. 208 Verhältniß des Skepticismus zur Philosophie. Darstellung seiner verschiede­ nen Modificationen und Vergleichung des neuesten mit dem alten, u: Kritisches Jour­ nal der Philosophie, sv. 1, br. 2, 1802., str. 1–74. 209 Schulze, Gottlob Ernst, 1801., Kritik der theoretischen Philosophie, sv. 2, Hamburg: C. E. Bohn, str. V (predgovor drugomu izdanju u kojem se najavljuje treći posvećen znanstvoslovlju); usp. Hoyos Jaramillo, Luis Eduardo, 2008., Der Skepti­ zismus und die Transzendentalphilosophie: deutsche Philosophie am Ende des 18. Jahrhunderts, Freiburg im Breisgau: Alber, str. 108. 210 Kako iz Gwinnerova Schopenhauers Leben prenose Liebert u kratku Schulze­ ovu životopisu Liebert, Artur, »Schulzes Leben«, u: Schulze, G. E., 1911., Aeneside­ mus oder über die Fundamente der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Philosophie (ur. A. Liebert), Berlin: Reuther & Reichard, str. 344 te Frank u: Frank, Manfred, »Einleitung«, u: [Schulze, G. E.], 1996., Aenesidemus (ur. M. Frank), str. XII–XIII.

142

šega novčanoga stanja. Međutim, poseban povod za nju dale su okolnosti objave i prijma djela, na koje Fichte nije imao utjecaja. Fichteov je prvijenac Kantov nakladnik Hartung, vjerojat­ no u računici najbolje prođe, dao objaviti u primjercima izvan Königsberga bez imena auktora na naslovnici i bez auktorova predgovora. Budući da se je očekivao Kantov spis o religiji, a pojavilo se anonimno djelo (ali kod Kantova izdavača u Kö­ nigsbergu) koje izvanjski podsjeća na Kantovu metodu izlaga­ nja i uopće način izraživanja, mnogi su u njoj ugledali Kantovu »četvrtu kritiku«. Osobito su se kantovci u Jeni njime oduševili, uvjereni da imaju pred sobom novo Kantovo djelo, i to publici priopćili u rubrici Najava novih knjiga u svojem Intelligenzbla­ tt der Allgemeinen Literatur-Zeitung već 30. lipnja 1792.: »Smatrali smo dužnošću da se publika obavijesti o postojanju djela u svakome pogledu izvanredno znatna koje je na ovogodišnjem uskrsno­ me sajmu izašlo pod naslovom: Versuch einer Kritik aller Offenbarung, Königsberg: Hartung. Svatko tko je pročitao samo i najmanje od onih spisa kojima si je filozof iz Königsberga priskrbio besmrtne zasluge za čovječanstvo, odmah će prepoznati uzvišenoga auktora toga djela!«211

Gottlieb Hufeland, uz Schütza glavni urednik tih novina i pisac gornje obavijesti, bez časka čekanja prionuo je na pi­ sanje recenzije znatnoga djela i anonimno ga objavio u jen­ skim Općim književnim novinama već 18. srpnja 1792. Mjeru oduševljenja i neobuzdane hvale može dočarati ovaj navod iz recenzije: »Doduše može se naći većina, možda sve, što su veliki, istinski zasluž­ ni bogoslovci svih vremena rekli o objavi, njenim prilikama i primjeni uopće ili u posebnome odnosu na kršćanstvo, upleteno u ovo znatno istraživanje; samo kako li se sve to pojavljuje jezgrovito povezano, kako snažno uzajamno poduprto, kako točno međusobno određeno i čak ispravljeno, u ovome zadivljujuće točno ulančanome sustavu koji u glavnoj stvari skoro ništo ne ostavlja da se povrh toga poželi! U koje li posve novo svjetlo, do kojega se nijedno od toga samo za sebe ne bi dalo uzdići, nije ovdje postavljeno sve to što se je do sada reklo!«212 211 A.L.Z.,

br. 82 (30. 6. 1792.), stup. 662 i d. (FG 1, 37–38; Rezensionen 1, 1). 1792. br. 190–191 (18. 7. 1792.), stup. 145–152, 153–160 (Rezensionen 1, 1–19). Ovdje stup. 145. 212 A.L.Z.

143

Nedugo zatim objavljen je zbog tih okolnosti anonimni »Izvadak iz pisma iz Königsberga 14. kolovoza 1792.« u dru­ gome općem književnome glasilu Allgemeine deutsche Biblio­ thek da opovrgne i sud o auktorstvu i sud o vrijednosti djela: »Doista je čudnovato kakve promašaje naša njemačka publika pone­ kada pravi. Jedna doista veoma beznačajna knjiga, Kritik aller Offen­ barung, ovdje je izašla. Napisana je u Kantovoj terminologiji, koja je sada skoro postala modom kod onih koji bi rado bili filozofi po modi. Ubrzo svatko zaključuje, ovo je spis čuvenoga Kanta, što je prouzro­ čilo da se mnogima učinio ne samo vrijedan pažnje nego i znatan. (…) Ipak, Kant nije napisao ovaj spis, dapače, u sebi gajim tihu nadu da neki sličan ne će nikada ni moći ni htjeti napisati. Auktor je kandi­ dat teologije, imenom Fichte. Vrijednost ovoga spisa može biti po ra­ zličitim mišljenjima njemačkih teoloških filozofa, koji, koliko mogu zamijetiti, nisu nikakvi filozofijski teolozi, kakva god hoće; ipak će morati biti tako dobri da ju prosuđuju po unutarnjoj naravi djela, jer se po poznatu imenu – po kojem se naše predrasude rado daju voditi – ne može procijeniti njegova vrijednost.«213

Auktorstvo je, kako je gore navedeno,214 uskoro sam Kant, poveden obznanom u jenskim Općim književnim novinama, pripisao Fichteu, odričući se svakoga udjela na djelu i prepu­ štajući Fichteu čast za djelo »neokrnjenu«. Doveden ovim dvama napisima u koštac, Hufeland se je sada morao nanovo izjasniti. U Izjašnjenju (Erklärung) 14. studenoga 1792. u Općim književnim novinama odlučno je preuzeo odgovornost za recenziju, koju je napisao »nakon dva veoma pažljiva čitanja«, priznavši da su »svi jenski ljubitelji Kantove filozofije, od kojih je publika barem 8 njih koji su akademski nastavnici odavno priznala kao njene znalce, jed­ nodušno smatrali« da je to Kantov spis, ali i ustrajavši u tome da je njemu i njegovim prijateljima vrijednosni sud ipak pret­ hodio pretpostavci o Kantu kao auktoru, i da on stoga i dalje važi, štoviše i dalje »nema gotovo ni jedne rečenice u cijeloj izvrsnoj knjizi« koju Hufeland ne bi »potpisao«. Na koncu je izravno odvratio navedenomu suprotnomu sudu da smatra ne­ 213 Auszug eines Schreibens aus Königsberg, vom 14. August 1792, u: A.d.B. 110, br. 1, str. 306 (Rezensionen 1, 22; FG 1, 41–42). 214 Potpoglavlje 2.1 o Kantu i Fichteu.

144

mogućim da netko može Pokušaj kritike svake objave nazvati »doista veoma beznačajnom knjigom« koja je »samo napisana u Kantovoj terminologiji«, i da ga na to nisu prinukali »privat­ ni interesi ili strast«.215 Početkom studenoga Schulze se je baš prihvatio recenzi­ ranja Fichteova prvijenca216 kada ga je zateklo Hufelandovo Izjašnjenje. Već od prije pod slabim dojmom Fichteova djela, Izjašnjenje mu je dalo odlučan povod da ga još oštrije i opširni­ je recenzira. Ironično, za to mu je trebalo upravo onoliko vre­ mena koliko će godinu dana kasnije Fichteu trebati da recen­ zira Schulzeov Aenesidemus, od početka studenoga do sredine siječnja. Po završenoj recenziji Schulze piše o tim okolnostima i motivima u svojem pismu Nicolaiu 13. siječnja 1793.: »Upravo sam poslao recenziju Kritike svake objave gospodinu Boh­ nu. Ona je ispala veoma opsežna. Ali dijelom sam morao spasiti čast pisca anonimnoga pisma u 110. svesku a. d. B. [Opće njemačke bi­ blioteke], dijelom publici otvoriti oči o presezanjima gospode u Jeni na nepogrješivost; kod nepristranoga dijela publike trebala bi valjda naići na odobravanje. Najgorče je u njoj zacijelo dokaz da Kant, ako nije postao nevjeran svim svojim principima, nije mogao napisati Kri­ tiku svake objave. Inače bih još rado da se ova recenzija otisne što je prije moguće i da me se ni u kojem slučaju ne imenuje njenim auk­ torom.«217

U recenziji218 se najprije navodi Hufelandova obznana i iznosi recenzentova nakana da iznova nepristrano ispita vrijed­ nost Fichteova djela o mogućnosti i zbiljskosti objave uop­ će,219 potom se naširoko po njegovim paragrafima prikazuje njegov sadržaj,220 da bi se tek onda upustilo u podrobno is­ pitivanje i opovrgavanje njegovih §.§. 5., 6. i 7.221 i na koncu – kantovcima usprkos – uz navode iz Kanta niječno odgovorilo 215 Intelligenzblatt der A.L.Z., br. 133 (14. 11. 1792.), stup. 1095–1096 (Rezensi­ onen 1, 23–25; ugl. i u FG 1, 42–43). 216 Kako svjedoči Schulzeovo pismo Nicolaiu iz toga doba (FG 6.1, 42a). 217 FG 6.1, 45b. 218 Neue allgemeine deutsche Bibliothek, sv. 2 (1793.), br. 1, str. 3–48 (Rezensi­ onen 1, 69–116). 219 N.a.d.B. str. 3–8. 220 N.a.d.B. str. 8–22. 221 N.a.d.B. str. 23–42.

145

na pitanje da li se Fichteova načela dokazivanja mogućnosti i zbiljskosti objave slažu s načelima i rezultatima Kantove kri­ tičke filozofije.222 Iako Schulze pobrojava brojne nedokazane i poluistinite postavke u spisu, glavna se mana Fichteova spisa krije u ne­uspješnoj dedukciji pojma objave iz principa samoga uma (§. 5). Fichte pretpostavlja, očito crpeći iz Lessingova Od­ goja ljudskoga roda (1780.), da je Božja objava potrebna i nuž­ na kod onih bića kod kojih je moralni zakon toliko posve izgu­ bio svoj kauzalitet na njihovu (prevladavajuću) osjetilnu narav da samo Bog kao zakonodavac osjetilne naravi može po svojoj objavi kao osjetilnom podstrjeku dati da se ona opet odredi mo­ ralnim zakonom kao Božjom voljom. No to pretpostavlja da se iz čistoga uma može izvesti da se Bog pod određenim okol­ nostima mora objaviti i da se pod izvjesnim okolnostima čudo mora dogoditi. K tomu Fichte svoj izvod temelji na načelu koje pretpostavlja poznavanje Božje naravi (zbog poznavanja mo­ ralnoga zakona) i koje glasi: Bog je moralnim zakonom određen da pospješuje najvišu moguću moral­nost u svim umskim bićima svim moralnim sredstvima. No zbog tih i takvih odredaba Schul­ ze je Fichteu mogao spočitati vraćanje dogmatizmu i poticanje zanesenjaštva (Schwärmerei) i prazno­vjerja (Aberglauben): »Rec. mora pritom još primijetiti da mu osim Kritike svake objave nijedna knjiga nije došla u ruke za koju se čini da sve svoje tvrdnje podupire samo principima uma, a da ipak ujedno sasvim izvanred­ no potpomaže zanesenjaštvo i praznovjerje svake vrste. Razmislimo samo kamo nas na kraju vode postavke postavljene u ovoj kritici; da naime Bog biva određen moralnim zakonom da pospješuje moralnost svim mogućim moralnim sredstvima, i štoviše čudima; da je samo Bog sposoban proizvesti i potvrditi osjetilnom učinjenu ideju svoje volje kao moralnoga zakona za sva moralna bića; da je Bog morao pridati autoritet čak i religijama koje su objavljene u njegovo ime jer ne može htjeti da neko moralno biće izmisli takav autoritet, i da je pritom svejedno da li netko navodno nadahnut sam sebe obmanjuje i zanesenjački bludi [schwärmt] (str. 75–76)? Te postavke nužno mora­ ju pri najmanjem daljnjem povodu potpomoći zanesenjaštvo u onome koji ima predispoziciju za to. (…) To zanesenjaštvo mora biti tim opas­ nije i tvrdokornije s obzirom na to da se čini da stoji u svezi s onim što je čovjeku najsvetije, naime s moralnim zakonom, i da je na njem 222 N.a.d.B.

146

str. 43–48.

utemeljeno. Ako se na koncu smije pretpostaviti da objekt neke želje postoji čim ta želja i u najmanjoj mjeri stoji u odnosu spram zahtjevā ćudorednoga zakona te čim se suprotno od toga ne može dokazati, onda je zanesenjak dobio igru, i moći će sa sigurnošću računati na realizaciju svojih želja po nekoj objavi Boga, ili anđela, ili preminulih ljudi, ili po čudima druge vrste, čim ona donekle mogu kod njega oja­ čati sklonost za vršenjem moralnoga zakona.«223

Iskoristivši priliku što je u travnju 1792. objavljena Kanto­ va rasprava O radikalnome zlu u ljudskoj naravi (Ueber das radikale Böse in der menschlichen Natur),224 Schulze je izrav­ no navodima iz Kanta dokazao da je Fichteova kritika u više pogleda u proturječju s Kantovom. A da pokaže da to nije ni moglo biti Kantovo djelo, jer se je Kant već prije oštro usproti­ vio zanesenjačkim principima kakve Fichte u kritici rabi kada iz moralnoga zakona izvodi izvjesna određenja Božje volje, a iz ove odnose u svijetu, dovoljan mu je bio jedan navod iz Kritike rasudne snage (1790.): »Ako dopustimo razmetanje uvidima u opstojnost i ustrojenost [Be­ schaffenheit] božanske naravi, o njegovu razumu i volji, zakonima obojega i svojstvima koja iz njih proistječu u svijet, onda bih doista volio znati gdje i na kojem mjestu bismo još htjeli [tj. mogli] ograni­ čiti presezanja uma; (…) .«225

Prigovore je protiv toga Fichteova postupka već iste godine iznio Johann Gebhard Maaß u svojoj anonimno objavljenoj Kritičkoj teoriji objave (Kritische Theorie der Offenbarung, 1792.), i zato je Schulze u nastavku recenzije Fichteove kri­ tike i popratnoga Niethammerova djela O Pokušaju kritike svake objave (Ueber den Versuch einer Kritik aller Offenba­ rung, 1792.) ukratko recenzirao i Maaßovo djelo, poprativši jedino njega pohvalama.226 Može se reći da je Fichte dotičnim 223 N.a.d.B.

str. 40–41 (Rezensionen 1, 108–109). Kao zasebna rasprava već u travnju u Berlinische Monatsschrift (1792., sv. 1, str. 323–384), iako je kasnije postala prvi dio od četiriju dijelova Kantove Religije unutar granica samoga uma (1793.). 225 N.a.d.B. str. 47 (Rezensionen 1, 115). 226 Spomenut Niethammerov prvijenac (Jena: Cuno’s Erben) Schulze je veoma oštro recenzirao kao nesamostalno ponavljanje Fichtea u nastavku časopisa na str. 48–50, a Maaßovo anonimno djelo (Halle: Michaelis & Bispink) kao uzorno na str. 50–53. 224

147

postupkom u svojoj kritici u načelu nesvjesno dao za pravo svim onim »kantizirajućim teolozima« koji su 1790ih na osno­ vi Kantova postupka izvođenja besmrtnosti duše i opstojnosti Boga kao dvaju postulata za mogućnost realizacije najvišega dobra (kao svrhe moralnoga zakona) sami poduzeli izvesti kao postulate čistoga uma sve pozitivne članke kršćanske vjere koji se samo ne protive moralnomu zakonu. Mladi je Schel­ling napisao svoja Filozofijska pisma o dogmatizmu i kriticizmu (1795.) upravo protiv takvih teologa u Tübingenu,227 te je isto­ dobno Hegela, koji je već napustio Tübingen, o tome u pismu izvijestio. No budući da je očigledno bio nesvjestan kako tu prolazi Fichte sa svojim prvijencem, Hegel ga je morao upo­ zoriti (pismo s kraja siječnja 1795): »Ali besmislici [Unfug], o kojoj pišeš i čiji si način dokazivanja mogu prema tome predočiti, nedvojbeno je [sam] Fichte svojom Kritik aller Offenbarung širom otvorio vrata. On je to umjereno rabio, ali ako se njegova načela jednom učvrste, onda se teološkoj logici više ne može postaviti ni odredište ni brana. On iz svetosti Boga obrazlaže [räso­ niert] što Bog zbog svoje moralne naravi mora činiti itd., i time je opet uveo staru maniru dokazivanja u dogmatici.«228

Da je upravo dotični oštri recenzent pisac Aenesidema, djela koje on ima recenzirati, Fichte je morao uvidjeti najkasnije pri sastavljanju recenzije Schulzeova djela. U skladu s time Fichte piše po njenu završetku u pismu Hufelandu 15. siječnja 1794.: 227 Philosophische Briefe über Dogmatismus und Kriticismus izašla su anonimno u dvama blokovima 1795. (1.–4.) i 1796. (5.–10.) u Niethammerovu Filozofijskome časopisu društva njemačkih učenjaka. Anonimno zato što Schelling u njima pole­ mički istupa protiv stavova svojih učitelja teologa (Flatt, Storr itd.) u doba dok je još uvijek student u Tübingenskome zavodu koji tek ima položiti konačni teološki ispit. Njihov sustav (ili po Schellingu nazovi-sustav, Aftersystem), kao i njima srod­ ne njemačke pokušaje objedinjavanja dosega Kantovih kritika s ortodoksnim prote­ stantskim predodžbama, Schelling u pismima označava pojmom dogmaticizam. On po Kantovu izvodu granica (»slabosti«) teoretičkoga uma i njegovu moralnome »do­ kazu« za Božju opstojnost preko praktičkoga uma, na stražnja vrata opet uvodi sve preostale tradicionalne religijske dogme u svrhu moralnoga uzdizanja, poboljšanja ljudi. Takvu sustavu Schelling suprotstavlja dva prava sustava filozofije koji proizla­ ze iz Kantove kritike (ne kao sustava, što ona nije, nego) kao kanona za sve sustave: dogmatizam (Spinozin, donekle DesCartesov) i kriticizam (Fichteov i svoj). Ovi su sustavi međusobno teoretički neoborivi, i samo se u praktičkome ozbiljenju jednomu može dati prednost pred drugim. 228 AA III/1, 19 (Akademijino izdanje Schellingovih djela).

148

»Imam presudne razloge [überwiegende Gründe] vjerovati da je pisac Aenesidema moj i Niethammerov recenzent u N. A. D. B;229 ali nisam ga htio odmjeriti njegovom mjerom, bez obzira na bijedne slabe toč­ ke [ili bijedno neznanje] koje mi je otkrio [ohngeachtet der traurigen Blößen, die er mir gab]. Odvaži li se na antikritiku, što sudeći po nje­ govu samozadovoljstvu [Suffisance] nije nemoguće, molim da mi se to onda ljubazno saopći prije tiska, a onda će on dobiti što je zaslužio [dann soll er seinen Lohn haben]. Zar ne?«230

Schulze je recenzirao Fichteov prvijenac nedugo nakon što je napisao svoj Aenesidemus, stoga je Fichteu lako bilo povrat­ no prepoznati u Aenesidemu svojega kasnijega recenzenta. Od­ mah upada u oči da Schulze kao skeptik u obama slučajevima istupa protiv dogmatizma koji se počeo u Kantovoj školi raz­ vijati iz Kantova kriticizma: u Aenesidemu protiv Reinholdo­ va, u recenziji Pokušaja kritike svake objave protiv Fichteova. Schulzeov skepticizam ima više prepoznatljivih crta, od kojih je jednu osebujnu, središnju u sporu s Rein­holdom kao »do­ gmatikom« stvari o sebi, preuzeo – zacijelo preko svojega i Fichteova učitelja i prijatelja u Wittenbergu Franza Volkma­ ra Reinharda, Crusiusova učenika u užem krugu231 – iz Cru­ siusova načina argumentiranja iz pietističke (voluntarističkoindeterminističke) struje njemačke filozofije protiv Wolffova prosvjetiteljskoga racionalizma i determinizma. Crusius je na­ ime u sporu s Wolffom napravio oštru oprjeku u Leibnizovu načelu dostatnoga razloga (principium rationis sufficientis) između idealnoga razloga ili razloga mišljenja i realnoga raz­ loga ili raz­loga bitka tj. uzroka.232 Schulze je u Aenesidemu 229 Neue

allgemeine deutsche Bibliothek. 151. 231 O neposredno Reinhardovu i posredno Crusiusovu utjecaju na Schulzea v. u Wundt, Max, 1992. (11945.), Die deutsche Schulphilosophie im Zeitalter der Aufklä­ rung, Hildesheim, Zürich, New York: Georg Olms, str. 337 i d. Odavde se također vidi kako voluntaristička crta Schopenhauerove filozofije vuče korijene po izravnoj lozi učitelja i učenika sve do njemačke pietističke struje filozofije ranoga 18. stoljeća (Thomasius-Rüdiger-Hoffmann-Crusius-Schulze-Schopenhauer). 232 Zanimljivo je ovdje usputno primijetiti da je Arthur Schopenhauer, Schulzeov učenik u Göttingenu, 1813. branio svoju disertaciju upravo na tu temu: O četverostru­ kome korijenu načela dostatnoga razloga (Ueber die vierfache Wurzel des Satzes vom zureichenden Grunde), te ju odmah i Schulzeu poslao, koji je njome bio jako zado­ voljan. Ona je za Schopenhauerova života prošla dva poboljšana i proširena izdanja (1847. i 1864.). 230 GA III/8,

149

opetovano rabio oprjeku da pokaže da Reinhold iz toga da se nešto (npr. moć predočavanja) ne može drugačije pomišljati neopravdano zaključuje da to zbiljski (wirklich) jest o sebi tak­ vo kakvo se pomišlja. A upravo u tome smislu Schulze Fich­ teu spočitava dogmatizam na jednome mjestu u recenziji koje analizira Fichteov »peti zaključak u dedukciji pojma objave« koji ima pokazati da »se je sam Bog pod izvjesnim okolnosti­ ma morao objaviti«: »Gornja premisa toga [zaključka] zapravo glasi ovako: Ona sposob­ nost [Fähigkeit] koja se dade pomišljati samo kao sadržana u Bogu, zbiljski i jest samo sadržana u Bogu. Ova premisa predstavlja ono na što je dogmatizam oduvijek podupirao svoju spoznaju transcen­ dentalnih stvari; no ona se nikako ne dade opravdati pred sudištem uma, i dokle god on razlikuje svoje subjektivno mišljenje od objek­ tivnoga bitka, dokle god on smije slutiti i pretpostaviti da odredbe onoga mišljenja nisu istovjetne [einerley] odredbama ovoga bitka, dotle on također ne može smatrati onu premisu ni za što više nego za prazno presezanje, podobno samo za to da čovjeka vara obma­ nama.«233

Ta i slične tvrdnje mogle su Fichteu bez vanjskoga svje­ dočanstva, već pri pažljivu čitanju dati »presudne razloge« da identificira pisca Aenesidema kao recenzenta njegova prvijenca. No Fichte zbog toga ipak nije u recenziji Aene­ sidema tražio priliku da se Schulzeu osveti ili mu uzvrati jednakim tonom, nego samo da prikaže i njegove slabe stra­ ne i razotkrije prikrivene dogmatičke crte u njegovu skepti­ cizmu.234 No zato je jednom kasnijom prilikom ono što je ovdje Fichte suzdržao buknulo u takvoj preobilnoj polemičkoj mjeri i s takvim oštrim i zajedljivim tonom da je zgrozilo mnoge Fichteove suvremenike, pa i Reinholda. To je učinjeno krajem ožujka 1797. u prvome i jedinome broju Anala filozofijsko­ ga tona (Annalen des philosophischen Tons) koji nosi podna­ 233 N.a.d.B.

str. 27 (Rezensionen 1, 94). iz Fichteova pisma Hufelandu 8. ožujka 1794. (GA III/2, 81): »Sada sam čak i u recenziji Aenesidema slabo zadovoljan s više grubih mjesta. One su se uvukle posve protiv moje nakane; jer knjigu sam htio meko i štedljivo obraditi; upravo iz razloga što auktora smatram recenzentom moje O. K. [Offenbarungskritik] u A. d. B. [Neue allgemeine deutsche Bibliothek].« 234 Usp.

150

slov Probe einer Recension in wehmüthigem Tone.235 Tu se je Fichte obrušio na neblagonaklona recenzenta njegove GNR u Göttingische Anzeigen von gelehrten Sachen236 misleći da se radi o Schulzeu, kako se po jednoj opasci iz djela jednoznačno razaznaje.237 Zbog takva Fichteova ispada njen se pravi recen­ zent i ujedno Schulzeov tast, Johann Georg Heinrich Feder, u istome časopisu ubrzo obznanio njenim auktorom, ali bez želje da nastavi spor s Fichteom.238 Unatoč ovomu kasnijemu Fichteovu izljevu srdžbe, treba reći da je Fichte izvorno imao dobrih razloga izbjeći neumje­ renu recenziju Aenesidema. Schulze mu je zapravo učinio dvostruku uslugu. Ne samo da mu je svojom recenzijom po­ kazao da se ima odvratiti od nesvojstvenoga i utoliko lošega kantovskoga filozofiranja u svojem prvijencu, za koji je Fichte na koncu i zažalio što ga je objavio,239 nego mu je k tomu u Aenesidemu sabrao i zaoštreno prikazao dotadašnje prigovo­ re Reinholdovu pothvatu zasnivanja filozofije kao znanosti, a time mu odlučno pripomogao da se sučeli s onim izazovima pred transcendentalnom filozofijom koji su ga doveli do otkri­ ća apsolutnoga Jastva kao principa osebujno Fichteova trans­ cendentalnoga idealizma. Sačuvana pisma iz doba kada se je 235 Objavljeno u: Philosophisches Journal einer Gesellschaft Teutscher Gelehrten sv. 5 (kraj ožujka 1797.), str. 67–116. Pretisak: FW II, 459–489; GA I/3, 293–321. 236 Gött. Anz. von g. S. br. 194 (3. prosinca 1796.), str. 1929–1940 (Rezensionen 2, 43–51). 237 V. urednički uvod (R. Lauth i H. Gliwitzky) u GA I/3, 285–286, koji upućuju na str. 313–314 i podnožnu bilješku br. 18. 238 V. Gött. Anz. von g. S. br. 95 (15. srpnja 1797.), str. 936 (Rezensionen 2, 52): »Budući da slučajno saznajem da je recenzija prirodnoga prava g. prof. Fichtea u G. A. dala povod za njegovu zlovolju [Unwillen] i, po svoj prilici, krivo tumačenje da se pritom radi o jednome posve nedužnu kolegi, zato smatram svojom dužnošću nazna­ čiti da sam ja auktor te recenzije. (…) Hannover 30. svibnja 1797. J. G. H. Feder.« 239 Usp. drugi predložak Fichteova pisma L. H. Jakobu u Halleu (4. ožujka 1800.): »Pod utjecajem silovitoga duha sjevera [prvi predložak pisma: pod utjecajem silovito­ ga mislioca iz Königsberga] mnogi su pogriješili. Nisam li i ja napisao svoju kritiku objave? Da ju ne obaspem [belegen] takvim i još grubljim predikatima, odvratila me je samo [želja] da poštedim nekoliko zaslužnih muževa koji su ju pohvalili [posebno G. Hufeland i I. Niethammer]. Samo što sam ja znao njeno značenje veoma dobro već kada se je tiskala, i predao sam ju Kantu skupa s bespoštednom samorecenzijom, i uz to sam se, kako vjerujem, nakon svoje tridesete godine popravio [gebessert].« (GA III/3, 207 i 204).

151

Fichte bavio recenziranjem Aenesidema (studeni 1793. – sre­ dina siječnja 1794.) zorno svjedoče tomu prvotnomu dojmu i ulozi Aenesidema: »Bio sam na putovanju sa svojom ženom kroz nekoliko švicarskih kantona, s kojega sam se tek krajem prošloga mjeseca [tj. listopada] vratio, i našao Vaše pismo pored mnoštva drugih. Sudite sami koliko se je mnogo neodgodivih radova nakupilo, a tomu je pridošlo i to da me odmah potom čitanje odlučna skeptika dovelo do jasnoga uvjere­ nja da je filozofija od stanja znanosti još veoma daleko, i to me pri­ moralo da odustanem od svojega dotadašnjega sustava i da mislim na neki održljiviji.«240 »Jeste li čitali Aenesidemus? On me je bio na neko vrijeme [posve] zbunio [verwirrt], u mojim očima Reinholda oborio, u Kanta mi po­ budio sumnju, i cijeli mi sustav iz temelja preobrnuo. [No,] ne može se stanovati pod otvorenim nebom! Dakle, nije bilo pomoći; moralo se iznova graditi. To radim sada, od prije otprilike 6 tjedana, predano. Radujte se žetvi: otkrio sam novi temelj, iz kojega se cijela filozofija dade veoma lako raz­viti.«241 »Aenesidemus, [spis] koji ubrajam u najznačajnije proiz­vode naše­ ga desetljeća, uvjerio me je u ono što sam doduše već prije slutio – da čak i nakon Kantovih i Reinholdovih radova filozofija još nije u stanju [prave] znanosti, uzdrmao me je u mojim temeljima, te me je primorao – budući da se pod otvorenim nebom ne stanuje dobro – da iznova gradim. Uvjerio sam se da samo razvojem iz jednoga jedinoga načela [Grundsatz] filozofija može postati znanost, ali i da tada mora dobiti evidenciju kakvu ima geometrija, [uvjerio sam se] da postoji takvo načelo, ali da kao takvo još nije postavljeno. Vjerujem da sam ga našao, i potvrdilo mi se, koliko sam do sada u mojem istraživanju uznapredovao, pouzdanim [bewährt].«242

Kako vidimo iz pisama, ali i iz rukopisa Vlastite meditaci­ je o elementarnoj filozofiji koji je Fichte pisao usporedno uz sastav­ljanje recenzije, sustav koji je Fichte u jesen 1793. usli­ jed suočenja sa Schulzeovim skepticizmom morao napustiti bio je »elementarna filozofija« na Reinholdovu tragu, izmije­ njena i dopravljena Fichteovim vlastitim uvidima, naprije u 240 Nacrt

pisma J. H. Wloemeru iz studenoga 1793. (GA III/2, 14). H. Stephaniju iz sredine prosinca 1793. (GA III/2, 28). 242 Pismo J. F. Flattu iz studenoga ili prosinca 1793. (GA III/2, 18). 241 Pismo

152

pogledu na slobodu, potom i na temeljno načelo filozofije kao znanosti. Prvi naredni prikaz, ispredavan od kraja veljače do travnja 1794. pred züriškim krugom muževa na čelu s Lavate­ rom, nosio je već ime znanstvoslovlje (Wissenschaftslehre).

Slika 6. Naslovnica djela Aenesidemus (1792.)

Zanimljivo je da je Fichte novu vijest o svojoj promjeni javio i Reinhardu, nekadašnjem Schulzeovu i njegovu zajed­ ničkomu profesoru, kojemu je malo ranije Fichte uz odobrenje posvetio drugo izdanje svojega prvijenca, a sada ga zamolio za prosudbu njegove recenzije Aenesidema: »Aenesidemus je moje uvjerenje – da filozofija u svojem sadašnjem stanju još nije znanost – dovršio, a drugu – da zbiljski može postati znanošću i da to uskoro mora postati – samo još osnažio. Poslao sam recenziju toga djela u A. L. Z.; za koju molim da ju pročitate i da mi

153

Vaše mišljenje o naznakama koje su unutra dane ljubazno saopćite. Ona naznačuje, koliko je u uskim granicama recenzije moguće, nova gledišta s kojih sada gledam na stvar. Dokle god dopuštamo misao o nekoj svezi naše spoznaje s nekom stvari o sebi koja, posve neovisno o njoj, treba imati realitet, skeptik će uvijek dobiti igru. Zato je jed­ na od prvih svrha filozofije posve opipljivo dokazati ništavnost takve misli.«243

Kakva je točno bila »Aenesidemova« skeptička kritika ele­ mentarne filozofije, po već onodobnome sudu »nedvojbeno najboljega spisa protiv sporne teme [fundamenta elementar­ ne filozofije]«,244 i kakav je bio Fichteov odgovor na nju u recenziji i prvim spisima, pobliže će se prikazati u četvrtome poglavlju knjige.

3.5. Salomon Maimon U usporedbi sa svima do sada spominjanim Fichteovim su­ vremenicima, vanjski izvještaji i vrela o Maimonu kao Fichte­ ovu filozofijskome sugovorniku prilično su oskudna, i tu smo više nego igdje za shvaćanje njihova odnosa i uloge Maimo­ nove filozofije za Fichteovo znanstvoslovlje upućeni na unu­ tarnju rekonstrukciju iz samih filozofijskih djela. Veza između njih toliko upada u oči da je Ernst Cassirer s razlogom napisao: »Od Maimona do Fichtea vodi, ma kako velik bio razmak između njihovih osobnosti i nauka, ipak izravan povijesni put. Postojanost u tematskome razvoju temeljnih misli pokantovske filozofije ovdje stupa na svjetlo na iznenađujući način. Naime povezanost između Fichtea i Maimona nikako se ne ograničava na to da znanstvoslovlje preuzima cio niz pojedinih pojmova i problema u karakterističnome liku koji im je Maimon dao. Štoviše, podudaranje koje se ovdje po­ kazuje u nauci o ‘danosti’, u nauci o prostoru i vremenu, u nauci o ‘stvari o sebi’, samo je izraz daleko općenitijega sustavnoga srodstva 243 GA III/2,

39 (pismo Reinhardu 15. siječnja 1794.). Tako djelo ukratko opisuje Hausius, prvi sastavljač (čak trosveščane) zbirke rasprava Kantovih suvremenika protiv Kantove filozofije i za nju, kojemu se činilo da bi auktor Aenesidema imao biti »čuveni oštroumni Reimarus«. V. Hausius, Karl Got­ tlob (ur.), 1793., Materialien zur Geschichte der critischen Philosophie. Erste Samm­ lung, vermischten Innhalts, Leipzig: Breitkopf, str. XXXIX. 244

154

koje seže do u posljednje dubine samoga načina postavljanja pita­ nja.«245

Salomon Maimon (1753.–1800.), rodom aškenaski Židov Salomon ben Yosua iz zabačena sela onodobne Velike Kne­ ževine Litve, bio je, kako životom, tako i filozofijom, sasvim osebujna i ni po čem konvencionalna pojava u filozofskim krugovima Njemačke. O njegovu burnu životu i zanimljivu djelu pisac je ove knjige nedavno imao priliku i dopustio si je nešto podrobnije pisati u pogovoru prvoga prijevoda na hrvat­ ski jedne od brojnih vrijednih Maimonovih rasprava: O filozo­ fijskim i retoričkim figurama. Na ovome mjestu upućujem na taj pogovor.246 Nakon duga i teška životna puta, u kojem je izrazito nada­ reni Maimon spletom prilika u kojima je rođen stekao znanje i izučio izuzetnu raspravljačku vještinu talmudista, a spletom prilika koje si je sam stvorio napustivši ženu i djecu i došav­ ši bez imetka u Njemačku (gdje ga je zamijetio i potpoma­ gao Moses Mendelssohn) stekao znanja iz brojnih znanosti, poglavito prirodnih i matematike, te filozofije, sretan je tre­ nutak Maimonu svanuo kada mu je sam Kant priznao veliko umijeće zalaženja u probleme Kritike čistoga uma. To je bilo u pismu Markusu Herzu (26. svibnja 1789.). Taj je omiljeni Kantov učenik i svojedobno također Mendelssohnov štićenik i suvjerac Kantu prethodno proslijedio Maimonove bilješke uz Kritiku. U dotičnome pismu piše: »Bio sam već napola spreman da odmah vratim rukopis, sa spome­ nutom sasvim opravdanom isprikom; no već mi je jedan pogled, koji sam na njega bacio, dao da uvidim njegovu izvrsnost i da ne samo da nitko od mojih protivnika nije mene i glavnu stvar tako dobro razu­ mio, nego da bi malo tko [od njih] imao toliko mnogo oštroumlja za tako duboka istraživanja kao g. Maymon, što me je potaklo da njegov spis odložim do [sljedećih] nekoliko trenutaka dokolice, kojih sam se 245 Cassirer, Ernst, 1920., Das Erkenntnisproblem in der Philosophie und Wissen­ schaften der neueren Zeit, Berlin: Bruno Cassirer, str. 126. 246 Ježić, Lj. F., 2014., »O Maimonovu životu, djelu i raspravi O retoričkim i filo­ zofijskim figurama«, Holon 4 (2014), br. 1, str. 143–160. (http://hrcak.srce.hr/index. php?show=clanak&id_clanak_jezik=182826), što je pogovor prijevodu Maimon, S., »O filozofijskim i retoričkim figurama« (prev. Lj. F. Ježić), Holon 4 (2014), br. 1, str. 121–142. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=182825).

155

tek sada domogao, i to tek toliko da prođem prva dva odlomka, o ko­ jima i sada mogu biti samo kratak.«247

Slika 7. Salomon Maimon (1753. – 1800.)

Maimonu su se nakon takva priznanja odjednom otvori­ la vrata kako društvu kantovaca tako i objavljivanju djela u raznim časopisima i kod izdavača. On je to uporabio da opi­ še svoj čudnovat životni i misaoni hod u životopisu koji se na kraju pokazao njegovim najčitanijim štivom,248 no također i da piše o najtežim problemima Kantovih kritika, Spinoze, Lockea, Leibniza, Wolffa, čak Platōna i Aristotela, i naravno Maimonida, sa čijim se je djelom Maimon još za boravka u Litvi upoznao i po kojem si je, kao svojem duhovnome otcu, na koncu uzeo i prezime. Posve je u tami kada su, a donekle i kojim točno povodom, Fichteovu pažnju najprije na sebe privukla Maimonova djela. Prvi zabilježeni Fichteov spomen Maimona koji se može pri­ 247 AA XI,

49. Maimon’s Lebensgeschichte, u dva dijela (1792./1793.). Djelo je po objavljivanju uzburkalo cijelu njemačku javnost, te su sami Goethe i Schiller želje­ li upoznati njegova pisca (v. Fromer, Jakob, 1911., »Maimons Leben«, u: Maimon, Salomon, Salomon Maimons Lebensgeschichte, Mit einer Einleitung und mit Anmer­ kungen neu herausgeben von Dr. Jakob Fromer, München: Georg Müller, str. 7–38, tu str. 26). 248 Salamon

156

bližno datirati tek je Fichteova bilješka iz prve polovine velja­ če 1794.,249 gdje se na popisu raznovrsnih djela (koje Fichte kani nabaviti ili Zürišanima preporučiti?) nalazi i »Maimon, die Kategorien des Aristoteles, – Propädeutik zu einer neuen Theorie des Denkens«, Maimonov najnoviji spis iz 1794.250 Da li je Fichte spis nabavio i pročitao, ne znamo jednoznač­ no utoliko što Fichte Maimonove spise redovno ne imenuje u svojim djelima, pa se ni naslov ovoga ne spominje. Kako god bilo, 27. veljače, već u četvrtome u nizu züriških predavanja o znanstvoslovlju Fichte Maimona usputno spominje kao onoga koji je iz Kantova pripisivanja demonstracije isključivo mate­ matici, a ne i filozofiji, koja svoje pojmove ne može konstruira­ ti, »napose povukao posljedice protiv filozofije i njena dosto­ janstva«.251 A dva mjeseca poslije nalazimo ga u Fichteovu programskome spisu BWL čak u prvoj rečenici predgovora: »Čitajući nove skeptike, osobito Aenesidema i izvrsne Maimonove spise, pisac se je ove rasprave posve uvjerio u ono, što mu se je već prije činilo veoma vjerojatnim: da se filozofija još nije uzdigla do ra­ zine evidentne znanosti, čak ni najnovijim nastojanjima oštroumnih muževa.«252

Od 26. ožujka, kada se je Fichte u protuizjašnjenju na Schmidovo izjašnjenje u A.L.Z. otkrio kao recenzent oštroum­ ne i za Schmida uvrjedljive recenzije Creuzerova djela,253 svi koji su pratili osjetljiv spor mogli su znati da je Fichte čitao i savjesno recenzirao djelo skeptika Leonarda Creuzera Skep­ 249 GA III/2, 59 (usp. GA I/2, 95). Radi se o popisu od 17 djela napisanome iznad predloška za pismo Lavateru, u kojem je plan za züriška predavanja o znanstvoslovlju. Na popisu su djela objavljena 1793. i 1794.: filozofijska (uostalom čak tri Heyden­ reichova te Schmidova moralna filozofija »za akademijsku uporabu«, valjda Schmi­ dov Grundriss der Moralphilosophie für Vorlesungen, 1793.) o religiji, moralu i poli­ tici, no i dva prijevoda rimskih klasika, Baggesenov putopis »Das Labyrinth« i dr. 250 Iako se u sabranim Maimonovim djelima (ur. Valerio Verra) ovaj spis nalazi u šestome svesku, dakle nakon Pokušaja nove logike ili teorije mišljenja (1794.) iz petoga sveska, on ipak vremenski prethodi Maimonovoj logici. To je izvjesno već iz naslova djela koji ne glasi »Propädeutik zu der neuen Theorie des Denkens«, nego »zu einer neuen Theorie des Denkens«, a potom i iz toga što se u logici Maimon na jednome mjestu poziva na svoju propedeutiku (GW V, 26). 251 GA IV/3, 33. 252 FW I, 29; GA I/2, 109. 253 V. naredno potpoglavlje knjige.

157

tička razmatranja o slobodi ljudske volje (1793.). U konteks­ tu gornjega navoda Fichte nije smatrao potrebnim imenovati Creuzera, a vjerojatno nakon Schmidove žalbe nije to ni htio, iako se i on ovdje pod »novim skepticima« podrazumijeva, a možda i Ernst Platner.254 Fichte je naprotiv istakao anonimno Schulzeovo djelo, što je nakon onako razrađene i prepoznat­ ljivo Fichteove recenzije djela više nego razumljivo, i zatim, tako reći na trećem stupnju gradacije, »Maimonove spise«, koji se ne imenuju, ali kojima se kolektivno pridaje ocjena »izvrsni« (vortrefflich). Svaki poznavalac Fichtea i Maimona dospijeva u nelagodu kada treba objasniti što tu točno Fichte misli pod »Maimonovim spisima« koje je čitao. Pitanje je tim osjetiljivije što odgovor na njega znatno utječe na naše razu­ mijevanje nastanka i smisla znanstvoslovlja. Ono naime ima više sadržajnih podudarnica u rezultatima s Maimonovom fi­ lozofijom, koje se, ovisno o Fichteovu poznavanju Maimono­ vih spisa, tumače ili kao mogući utjecaji Maimona na Fichtea ili kao podudarnice u njihovu mišljenju.255 Maimon je naime do tada objavio već cio niz omanjih rasprava u više časopisa i čak šest monografija: Ogled o transcendentalnoj filozofiji s dodatkom o simboličkoj spoznaji (Versuch über die Transs­ cendentalphilosophie [sic!], 1790.), Filozofijski rječnik, ili ra­ svjetljenje najznatnijih predmeta filozofije po alfabetskome re­ doslijedu (Philosophisches Wörterbuch, oder Beleuchtung der 254 Fichte je onodobno popularne Platnerove Filozofijske aforizme (prvi dio koji se tiče teoretičke filozofije) rabio svakoga semestra u Jeni za svoja uvodna predavanja u studij filozofije, za »predavanja o logici i metafizici« (prvi puta otisnuto u GA II/4). Pritom bi za podlogu uzeo izdanje djela u »posve novoj razradi« iz 1793. (pretisnuto u GA II/4 S), u kojem se Platner postojano razračunava s Kantovom filozofijom, te bi redoslijedom njenih 1025 paragrafa dijelom komentirao i kritizirao Platnera dijelom davao vlastite razrade i prikaze pripadnih tema. 255 Od sekundarne literature usp. Atlas, Samuel, 1964., From Critical to Specula­ tive Idealism. The Philosophy of Salomon Maimon, Haag: Martinus Nijhoff, str. 316 i d.; Baumanns, Peter, 1974., Fichtes Wissenschaftslehre. Probleme ihres Anfangs. Mit einem Kommentar zu § 1 der »Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre«, Bonn: Herbert Grundmann, str. 55–56; Beiser, Frederick, 2003., »Maimon and Fichte«, u: Freudenthal, Gideon (ur.), Salomon Maimon. Rational Dogmatist, Empirical Sceptic, Dordrecht: Kluwer, str. 233–248; Cassirer, 1920., Das Erkenntnisproblem in der Phi­ losophie und Wissenschaften der neueren Zeit, str. 126 i d; Guéroult, Martial, 1929., La philosophie transcendentale de Salomon Maïmon, Paris: Félix Alcan, str. 110 i d.; Thielke, Peter, 2001., »Getting Maimon’s Goad: Discursivity, Skepticism, and Fichte’s Idealism«, Journal of the History of Philosophy 39 (1/2001), 101–134.

158

wichtigsten Gegenstände der Philosophie, in alphabetischer Ordnung, 1791.), Najava i poziv na opću reviziju znanostī. Predložen Kraljevskoj akademiji znanosti u Berlinu (Ankün­ digung und Aufforderung zu einer allgemeinen Revision der Wissenschaften. Einer Königl. Akademie der Wissenschaften zu Berlin vorgelegt, 1792.), O napredcima filozofije povodom nagradnoga pitanja Kraljevske akademije u Berlinu za godinu 1792.: Kakve je napretke postigla metafizika nakon Leibniza i Wolffa? (Ueber die Progressen der Philosophie veranlaßt durch die Preisfrage der königl. Akademie zu Berlin für das Jahr 1792: Was hat die Metaphisik seit Leibniz und Wolf für Progressen gemacht?, 1793.), Obilasci Salomona Maimona područjem filozofije (Salomon Maimon’s Streifereien im Ge­ biete der Philosophie, 1793.) i Aristotelove Kategorije. Objaš­ njene u napomenama i prikazane kao propedeutika novoj teoriji mišljenja (Die Kathegorien des Aristoteles. Mit Anmer­ kungen erläutert und als Propädeutik zu einer neuen Theorie des Denkens dargestellt, 1794.). U drugome svesku Fichteovih djela u Akademijinu izdanju (1965.) Reinhard Lauth i Hans Jacob su kao urednici u predgovoru za BWL, iz pomanjkanja pozitivnih potvrda o suprotnome iz Fichteove ostavštine, pro­ sudili da na tome mjestu »spisi« ne mora značiti ništo više nego četiri rasprave skupljene u Streifereien (1793.).256 Prva je »O napredcima u filozofiji« (»Ueber die Progressen der Phi­ losophie«, otisnuta i zasebno!), na koju se Fichte pri početku GWL i poimence poziva,257 i koju pritom vrjednuje kao »ra­ spravu i te kako vrijednu čitanja« (eine sehr lesenswerte Ab­ handlung). Druga je »Ueber die Aesthetik«, doduše nigdje kod Fichtea spomenuta, ali možda pročitana, premda estetika kao takva nije prvi interes u Fichteovu filozofiranju. Treća je »Fi­ lozofijska prepiska« (»Philosophischer Briefwechsel«), koju je Fichte sigurno s velikom pažnjom pročitao jer je to prepiska između Reinholda i Maimona, koju je Maimon objavio bez Reinholdova dopuštenja i s nakanom da objelodani slabosti njegova u kritičku filozofiju novouvedenoga »dogmatičkoga« i »praznoga formularskoga mišljenja« u utemeljivanju i usu­ stavljivanju Kantove filozofije. Četvrta je na koncu »Ueber die 256 GA I/2, 257 FW

96. I, 101.

159

philosophischen und rhetorischen Figuren«,258 koja je Fichtea mogla privući i zbog teme jezika (kojoj 1795. posvećuje i za­ sebnu raspravu) i zbog još jedne Maimonove obrade »fikcija« i njihovih uporaba u filozofiji (primjerice »stvari o sebi«), no ovaj put pod imenom »filozofijskih figura«. S time je u skladu način na koji se Fichte poziva na Maimo­ na u svojim rukopisima Vlastite meditacije o elementarnoj filozofiji i Praktička filozofija. Dok se u prvome rukopisu (nastalome od studenoga 1793. do sredine siječnja 1794.) Mai­ mon samo jednom spominje, ali ne u izvornome tekstu, nego u bilješci naknadno unesenoj pod tekst,259 u drugome se (na­ stalome od sredine siječnja do početka veljače) Maimon ipak jednom spominje usred teksta.260 Karakteristično je to da se na obama mjestima Maimonu pripisuje nešto što se zapravo jednako može pripisati i Schulzeu, a u prvome slučaju jedino i može pripisati Schulzeu. Ipak, gornji mi se Lauthov i Jacobljev sud o Fichteovu po­ znavanju Maimonovih spisa čini preuskim, barem iz dvaju raz­ loga. Kao prvo, da je Fichte doista čitao samo Streifereien, ne bi govorio o Maimonovim »spisima« (Schriften), nego o »raspravama« (Abhandlungen), kako sam Maimon zove četiri dijela na koje dijeli svoj spis. Kao drugo, gore smo vidjeli da si je Fichte pribilježio Maimonov spis Aristotelove kategori­ je, u kojem se u propedeutici za novu teoriju mišljenja izvo­ di razmišljanje o odredbi filozofije u oprjeci materije i forme znanosti, slično kasnijemu Fichteovu razmišljanju u BWL, pa i sama odredba zvuči veoma slično.261 Može se pretpostaviti da je Fichte poznavao barem Maimonove Streifereien i Katego­ rien des Aristoteles prije pisanja svojega programskoga spisa u kojem svjedoči o čitanju »izvrsnih Maimonovih spisa«. Engstler262 misli da je po načinu na koji se Fichte poziva na Maimona vjerojatno da je Fichte do dolaska u Jenu poznavao 258 Za sada jedina Maimonova rasprava prevedena na hrvatski (v. drugu podnož­ nu bilješku ovoga potpoglavlja). 259 GA II/3, 23. 260 GA II/3, 264. 261 V. dolje potpoglavlje 4.3. 262 Usp. Engstler, Achim, 1990., Untersuchungen zum Idealismus Salomon Mai­ mons, Stuttgart i Bad Cannstatt: Frommann-Holzboog, str. 148.

160

samo Maimonove Obilaske područjem filozofije (1793.),263 a od kraja kolovoza i Maimonov Pokušaj nove logike ili teorije mišljenja (1794.), koji mu je Maimon poslao skupa s pismom 16. kolovoza264 kao zahvalu na prethodno (nesačuvano) Fich­ teovo prijateljsko pismo poslano skupa s BWL. Ja bih u raz­ matranje još uzeo gornju Maimonovu propedeutiku za novu teoriju mišljenja, tako da se ova tri Maimonova djela trebaju gledati usporedno s Fichteovim prvim prikazom znanstvoslov­ lja. Da je Fichte cijenio Maimonovu Logiku i doista ju kanio recenzirati za A.L.Z., vidi se po njegovu pismu Hufelandu još 3. kolovoza 1795. U njoj piše da prihvaća recenzirati Kantovu Kritku čistoga uma u 3. i 4. izdanju pod uvjetom da za predaju ima vremena do Uskrsa 1796. »jer sam uostalom [A.]L.Z. du­ žan tako važne recenzije kao što je Maimonova Logika.«265 Što se tiče Fichteova i Maimonova kontakta, razmijenjena su, koliko je poznato, svega četiri pisma. Sačuvana su nam samo dva Maimonova Fichteu, dok su dva Fichteova Maimo­ nu izgubljena. S prvim dvama Fichte i Maimon razmijenili su BWL i Pokušaj nove logike. Drugo je pismo Fichte poslao Maimonu ubrzo nakon što su otisnuta prva dva dijela GWL, dan nakon što ih je poslao Jaco­ biju, i na isti dan kada ih je poslao Goetheu (30. rujna 1794.), što daje pretpostaviti da je Maimon treći komu je Fichte s iska­ zom poštovanja i, kako Maimonov odgovor svjedoči, zajam­ čenjem prijateljstva (Freundschaftsversicherung)266 odmah po tisku poslao središnji dio prvoga prikaza znanstvoslovlja.267 To nije neobično i stoga što Maimon zauzima lijepo mjesto u njem, a pri kraju spisa se Fichte na njega poziva naprosto kao 263 Salomon

Maimon’s Streifereien im Gebiethe der Philosophie. GA III/2, 194: »Za prijatni dar koji ste mi uputili, ovdje Vam se najtoplije zahva­ljujem. Pojam znanstvoslovlja tako ste oštroumno shvatili, mogućnost takve teo­ rije, s jedne strane, kao i neminovnu potrebu za njom da bi se dokinuli svi nespora­ zumi filozofije, s druge strane, prikazali toliko primjereno mojoj želji da Vam svoje visoko poštovanje ne znam drugačije iskazati nego time da Vam priloženo djelo [Po­ kušaj nove logike], koje upravo to ima za svrhu, pošaljem, i zamolim Vašu prosudbu o njem.« 265 GA III/2, 359. 266 GA III/2, 206. 267 GA III/2, 203 i 206–207 (nesačuvano Fichteovo pismo i Maimonov odgovor 16. listopada). 264

161

na »jednoga od najvećih mislilaca našega doba«.268 Fichte je tom prigodom Maimonu ponudio i suradništvo u A.L.Z., što unatoč Maimonovoj privoli i zahvali, čini se, Fichte ipak nije uspio izboriti, kao što nije uspio ni objaviti Literarni plan u A.L.Z. koji je Maimon Fichteu poslao u drugome pismu.269 No zato je Maimon slobodno objavljivao svoje rasprave u Fich­ teovu i Niethammerovu Filozofijskome časopisu,270 i to čak i kada se Fichte osjećao pogođenim njihovim sadržajem.271 Iskaz Fichteova visokoga poštovanja prema Maimonovu »talentu« i »nepokolebivoj istinoljubivosti« (i uopće bilo ka­ kav sud o Maimonu) sačuvan je samo jednom u Fichteovoj prepisci – u često citiranome pismu Reinholdu krajem ožujka ili iz travnja 1795.: »Moje je poštovanje prema Maimonovu talentu bezgranično; čvrsto sam uvjeren, i spreman sam to dokazati, da je po njem čitava Kantova filozofija, kako je općenito i također od Vas razumljena, iz temelja prevrnuta [ili srušena, njem. umgestoßen]. Sve je to on napravio, a da to nitko nije zamijetio i da se je štoviše na nj svisoka gledalo. Mislim da će buduća stoljeća oštro kuditi naše.«272

268 FW

I, 227; GA I/2, 368. 207: »Budite tako ljubazni da uvrstite ovaj plan u Intelligenzblatt zur A.L.Z. Rado ću platiti troškove tiska. Imate li volje pridodati Vaše opaske o ovome planu po sebi, o sredstvima za njegovu izvedbu itd., bilo bi mi veoma drago.« Literar­ ni plan nije sačuvan u Fichteovoj ostavštini (možda ga je poslao A.L.Z.?), ali iz Mai­ monove ostavštine je 1803. i 1804. objavljen rukopis Maimonovih »ideja i planova« koji, koliko vidim, okvirno pokriva i temu natuknutu u Maimonovu pismu Fichteu (Neues Museum der Philosophie und Litteratur, ur. F. Bouterwerk, 1803., sv. 1, str. 145–160 i 1804., br. 2, str. 139–156 ; GW VII, 610–623, 649–666). 270 Ueber die ersten Gründe des Naturrechts (Phil. Journ. 1795., sv. I/2, 141– 174), Ueber den Gebrauch der Philosophie zur Erweiterung der Erkenntniß (Phil. Journ. 1795., sv. II/1, 1–35), Beurtheilung der neuern Methode zu philosophiren (Phil. Journ. 1797., sv. VI/2, 150–181) i Die philosophische SprachVerwirrung (Phil. Journ. 1797., sv. VII/3, 213–258). 271 U drugome izdanju BWL Fichte se u jednoj bilješci žali što se je »jedan inače poštovanja vrijedan filozofijski pisac« ražestio nad njegovom tvrdnjom da se filozof isprva vodi »tamnim osjećajima« dok ne dospije do »razgovijetne spoznaje« (FW I, 73; GA I/2, 143), a pritom navodi riječi protiv pozivanja na genija u filozofiji koje se nalaze u Maimonovu O uporabi filozofije za proširenje spoznaje (Ueber den Ge­ brauch der Philosophie zur Erweiterung der Erkenntniß) (GW VI, 373). V. Engstler, 1990., Untersuchungen zum Idealismus Salomon Maimons, str. 257. 272 GA III/2, 282. Usp. i nacrt za to pismo (GA III/2, 275) gdje u nastavku gore navedenomu slijedi: »On je navodno, kako čujem, iskrivio prepisku s Vama. Ako je 269 GA III/2,

162

No neizravno nam Fichteov dobar sud o Maimonu, kao i kakvo mu je mjesto u svojim predavanjima davao, potvrđuje i jedno studentsko pismo s kraja listopada 1795., u kojem Steck piše o svojem profesoru Fichteu: »Samo mi se jedno ne sviđa kod njega, da se gotovo pri svakoj prilici obara s previše žestine na svoje filozofijske protivnike i što u svo­ joj kudnji [Tadel] slijepoga ponavljanja za drugim [des blinden Nach­ betens] zna također često otići malo predaleko; svi manje istaknuti filozofi škole njemu su puki doslovčari [Buchstäbler],273 samo Rein­ hold ostaje kod ovih čestih ispada pošteđen; s druge strane [dage­ gen] daje da skeptici i napose Maimon uvijek nastupe u veoma dobru svjetlu.«274

Sa sadržajne strane treba reći da ima više bitnih sadržaj­ nih usporednica ili paralela između Fichtea i Maimona, ali da su Fichteova pozivanja na Maimona na više mjesta neobična i neshvatljiva boljim poznavaocima275 Maimonove filozofije. Navedimo tri primjera. Kao prvo, Fichte miješa Maimona sa Schulzeom. Tako u već spomenutoj naknadno pridodanoj bilješci u Vlastitim me­ ditacijama o elementarnoj filozofiji Fichte kaže da je Maimon protiv Reinholda digao prigovor u formi: »Iz toga da si [Rein­ hold] nešto može misliti, zaključuje da [to] nešto mora biti«. Taj prigovor po Fichteu ne stoji jer »nešto« o čem Reinhold govori jesu samo »činjenice našega duha«, i on raspravlja o predočavanju stvari, a ne o stvari o sebi. No kako bi to samo bio Maimonov prigovor, nije nimalo jasno. On je naprotiv sa­ to napravio, onda je nemoralan čovjek, i ja bih to na Vašem mjestu i slutio; ali on zato kao mislilac ostaje i dalje što jest; i samo na to smjera moje poštovanje za čovjeka čiji značaj dalje ne poznajem, ali za koji mi se inače čini da se odlikuje nepokolebivom istinoljubivošću [entschiedene Wahrheitsliebe].« 273 »Doslovčari« su oni koji se drže slova tuđih spisa umjesto da prodru do nji­ hova duha. 274 FG 6.1, 185 (pismo studenta J. R. Stecka bernskomu profesoru filozofije Ithu krajem listopada 1795.). 275 Usp. Krämer, Felix, »Maimons Versuch über Transzendentalphilosophie. Eine interpretierende Skizze des Grundgedankens«, Fichte-Studien 1, str. 178–197., tu str. 196 i poseb. Krämer, F., 1997., »Parallelen zwischen Maimon und dem frühen Fich­ te«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), str. 275–290, tu str. 284 i d.; Engstler, 1990., Untersuchungen zum Idealismus Salomon Maimons, str. 257, 194 i d.

163

svim karakterističan za Aenesidema gdje se višekrat rabi pro­ tiv Reinholda, a smatram da potječe iz Crusiusova razlikova­ nja realnoga i idealnoga razloga (v. prethodno potpoglavlje). Zbog toga je još najbolje zamisliti da je ovdje Fichte omaškom napisao »Maimon« umjesto »Aenesidem« (Schulze), kojega kontekst zahtijeva i koji se koji redak kasnije i spominje.276 Kao drugo, Fichte na kraju izvoda prve temeljne postav­ ke, logičkoga načela identiteta i kategorije realiteta u GWL, u napomeni karakterizira Maimonov skepticizam time što se on »na koncu temelji na sumnji u našu ovlaštenost za uporabu kategorije realiteta«.277 No ako se za Maimonov skepticizam može reći da se temelji na sumnji u pravo na uporabu neke kategorije, onda je to kategorija uzroka ili kauzaliteta,278 samo što to Maimon ne čini kao Hume prije Kanta, nego nakon Kan­ ta i upravo s obzirom na njegov izvod iskustvenih sudova (npr. »sunce zagrijava kamen«) iz zamjedbenih sudova (npr. »kada sunce sja, kamen se zagrijava«) uporabom kategorije kauza­ liteta u Prolegomenima (1783.). Maimon sumnja da postoje takvi iskustveni sudovi, naravno ne kao izrečene tvrdnje, nego kao sudovi koji bi primjenjivali kategorije i stoga sa sobom nosili njihovu nužnost i općevaljanost. Njih naime i dalje mo­ žemo humeovski objasniti kao sudove koji se temelje tek na asocijaciji ideja i navici. Kao treće, Fichteova pohvala Maimonu pri početku GWL da je »pokazao u svojoj i te kako čitanja vrijednoj raspravi O 276 GA II/3, 23. Tako je prosudio i Stolzenberg (Jürgen, 1986., Fichtes Begriff der intellektualen Anschauung. Die Entwicklung in den Wissenschaftslehren von 1793/94 bis 1801/02, Stuttgart: Klett-Cotta, str. 16), i pritom se pozvao na Kabitza koji je to primijetio još u svojoj pionirskoj studiji razvoja znanstvoslovlja iz Kantove filozofije: Kabitz, Willy, 1902., Studien zur Entwicklungsgeschichte der Fichteschen Wissen­ schaftslehre aus der Kantischen Philosophie. Mit bisher ungedrückten Stücken aus Fichtes Nachlaß, Berlin: Reuther & Reichard, str. 62. 277 FW I, 99; GA I/2, 261 i d. 278 Usp. Engstler, 1990., Untersuchungen zum Idealismus Salomon Maimons, str. 194: »Sukladno ovim [Fichteovim] tumačenjima Maimonova bi se sumnja ipak od­ nosila na pitanje quid juris, a ne na pitanje quid facti. Jer odlučiti da li ‘s pravom mo­ žemo uporabiti’ kategoriju kauzaliteta potpada pod ‘odgovor na pitanje: quid juris?’, dok odgovor na pitanje quid facti ima objasniti da li je ‘činjenica istinita; da ju mi naime rabimo pri zbiljskim predmetima’ ([GA] II, 9); o sumnji s obzirom na pitanje quid juris nigdje nema govora. Njegova sumnja smjera na činjenicu empirijske upo­ rabe kategorije kauzaliteta.«

164

napredcima u filozofiji da Leibnizov sustav, pomišljen u svo­ jem dovršenju, nije drugo nego spinozizam«279 prilično je ne­ točna, jer Maimon u raspravi samo daje neke usporednice i ističe sličnosti između načina na koji Leibniz i Spinoza misle, no nikako ih ne jednači, dapače daje prednost Leibnizovu su­ stavu, čiju prestabiliranu harmoniju prikazuje kao ideju najvi­ šega jedinstva uma na koju se i Kritika čistoga uma ima svesti hoće li zadovoljavati.280 Ono pak o čem Fichte govori na svoj je način napravio, kako je poznato, Jacobi, svodeći u pismi­ ma O Spinozinoj nauci »leibnizovsko-wolffovsku filozofiju« na spinozizam kao fatalizam u koji »svaki put demonstracije vodi«.281 No, kako shvatiti sadržajne podudarnosti između Maimo­ nove i Fichteove filozofije, s jedne strane, i ovakvih Fichteo­ vih krivih pozivanja na Maimona i nerazumijevanja Maimona, s druge strane? Krämer je ponudio moguće smisleno rješenje: »Ova konstelacija lako se može objasniti ako se pođe od pretpostavke da je Fichte pročitao niz auktora po određenim pitanjima te pročitano preradio uz vlastite doprinose u novu teoriju, tako da mu je u trenu pi­ sanja njegovih tekstova samo veoma netočno bilo u svijesti što je za­ stupao koji auktor i s kojom nakanom. Tako se dade savršeno objasniti da je Fichte bitne crte Maimonova mišljenja razumio i produktivno preuzeo, i da je u svojim izjavama o Maimonu bio s jedne strane pun poštovanja, a s druge u najvišem stupnju nesiguran i netočan.«282

Kratak Maimonov sud o Fichteovoj filozofiji i osobnosti sačuvan je u Maimonovu pismu Peini 7. studenoga 1800., sve­ ga petnaest dana prije Maimonove smrti. U njem stoji: »Pitate me koji je razlog općega nezadovoljstva Fichteom. Razlozi su, prema različitosti subjekata, veoma različiti. Istinoljubivi ljudi (u 279 FW

I, 101; GA I/2, 264. IV, 64; Streifereien str. 42. Usp. GW IV, 78; Streifereien str. 56: »U peto­ me odjeljku sam pokazao sličnost između Leibnizova načina mišljenja i onoga naj­ starijih filozofa, te da se može naći najveća sličnost između Leibniza i Platona među starima, i između Leibniza i Spinoze među novima. Samo što je Leibniz toj filozofiji podao najvišu sustavnu formu i najviše savršenstvo koje je njoj moguće.« 281 JW IV/1, 221–223. 282 Krämer, 1997., »Parallelen zwischen Maimon und dem frühen Fichte«, str. 289–290. 280 GW

165

koje molim da se također mene uračuna) nalaze njegov način filo­ zofiranja više dovitljivačkim nego temeljitim [mehr spitzfindig als gründlich],283 više kao igru imaginacije nego kao metodički postupak razuma i uma. Kantovci ne mogu izdržati misao da se čovjek poput Fichtea hoće uzdići čak iznad Kanta i da tvrdi da ga je ne samo razu­ mio bolje nego svi oni, nego i da je u predmet istraživanja prodro dub­ lje nego sam Kant. Sukladno njima Kant mora sve znati, i sve bolje znati, i jedini sve znati. (…) Teolozi i političari smatraju Fichteova načela opasna za religiju i državu. Drugi bijednici zavide Fichteu na slavi [Ruhm] ili barem pozivu [Ruf] itd.« »Budete li imali priliku vidjeti Fichtea, pozdravite ga, (iako odstupam od njega u načinu filozofiranja) u ime mojega istinskoga prijateljstva, koje je on itekako zavrijedio svojim velikim oštroumljem, svojom revnošću za stvar istine i vrline te napose svojim slobodnim, otvore­ nim načinom ophođenja.«284

Maimonov način ili metoda filozofiranja razlikuje se naime od Fichteove kao problematička ili aporetička od sistematič­ ke.285 Dok je prvomu svaki puta stalo proslijediti pojedinačan filozofijski problem do njegova kraja, ma kamo da ga odveo, i bez namjera da izgradi sustav ili cjelinu, dotle drugi rješava probleme radi izgradnje i održanja sustava (transcendentalne filozofije), i cjelina mu je svrha. Iako obojica teže da filozofija postane »sustavna znanost«, oni tim putem idu, kako Maimon zgodno piše Fichteu, suprotnim smjerom. Fichte ide »odozgo nadolje« (od pojma znanosti uopće k posebnim znanostima), Maimon »odozdo nagore«, jer ne misli da filozofiji nedostaje »najviši prinicip«, nego »najniži« (granica ili prijelaz od for­ malne ka realnoj spoznaji, primjena).286 Na koncu treba istaći i da su Schulze i Maimon, dva naj­ utjecajnija pokantovska skeptika, također međusobno ušli u oštru raspravu. Schulze je kao recenzent za časopis Neue allge­ meine deutsche Philosophie recenzirao, doduše anonimno, ali 283 Ili

(slobodnije, ali manje točno): »više domišljat nego razložit«. po FG 2, 413–414. Pismo je, slično kao i druga njegova pisma, objavlje­ no već 1801. u Kronos. Ein Archiv der Zeit (sv. 1, str. 40–44.), a poslije i u Maimono­ vim sabranim djelima (GA VII, 567–571). 285 Lijepo prikazano u Engstler, 1990., Untersuchungen zum Idealismus Salo­ mon Maimons, str. 251 i d. (Maimon kao »Problemdenker«), te 257 i d. (usporedba s Fichteom). 286 GA III/2, 207 i 195 (Maimonova pisma Fichteu). 284 Nav.

166

ne neprepoznatljivo, Maimonovu raspravu O napredcima filo­ zofije (1793. objavljenu i kao seperat),287 a Maimon je njego­ vu recenziju (skupa s još jednom ranijom iz istoga časopisa o toj i drugim raspravama u Maimonovim Streifereien) nanovo otisnuo u svojem Pokušaju nove logike,288 te ju popratio pole­ mičkim komentarima. U istome je djelu Maimon objavio kao dodatak »Pisma Philaletha Aenesidemu« (»Briefe des Phila­ lethes an Aenesidemus«),289 za koje Manfred Frank, obrađu­ jući prijam Aenesidema među Schulzeovim suvremenicima u predgovoru najnovijemu izdanju toga djela iz 1996., kaže da su »nedvojbeno najdojmljiviji i najoštroumniji dokument ono­ vremnoga razračunavanja s Aenesidemom«.290 Ta su pisma ujedno jedan od Maimonovih najboljih prikaza osebujnosti njegove filozofije naspram transcendentalne te njegovih pri­ govora njoj naspram slabijih Schulzeovih. Maimon i Schulze su također obojica, kao skeptici koji ne smatraju da je Kantova kritika oborila Humeov skepticizam (kako je tvrdio Reinhold), posredno vratili Humea u pokantov­ ske rasprave.291 Kako svjedoči Fichteovo pismo Hufelandu 2. kolovoza 1795.,292 izgleda da su oni Fichtea potakli da se pri­ 287 N.a.d.B.

1793., sv. 8, br. 2, str. 351–361. Kao dodatak »Predgovoru«, Maimon, S., 1794., Versuch einer neuen Logik oder Theorie des Denkens, Berlin: Ernst Felisch, str. XLI–LVI. 289 Streifereien 291–438; GW V, 349–496. 290 Frank, Manfred, »Einleitung«, u: [Schulze, G. E.], 1996., Aenesidemus (ur. M. Frank), str. XVI. 291 To su naravno činili i drugi, samo ne sa samosvjesnoga skeptičkoga stajališta. Tako Jacobi kao realist osjećaja i vjere u svojem čuvenome spisu David Hume o vjeri (1787.). 292 »Prije nekoga sam vremena primio od [A.] L. Z. zadaću (Auftrag) da recen­ ziram Kantovu Kritiku čistoga uma 3. i 4. izdanje [1790. u Rigi i 1794. u Frankfurtu i Leipzigu]. Nisam još na to odgovorio jer sam htio neposredno Vama pisati. Preuzi­ mam zadaću pod dvama uvjetima. Dijelom moram moliti za strpljenje otprilike do Uskrsa naredne godine jer sam i inače L. Z. dužan tako znatne recenzije, kao što je Maimonova Logika. – Dijelom bih morao prije svega pitati da li [je poželjno] posve novo osvjetljenje ovoga djela, gdje su do riječi došle stvari koje se gotovo u cijeloj publici, a tako i kod L. Z., čine odavno razriješene [abgemacht], a ipak, kako smatram, uopće nisu. Osim toga mi je sasvim nedavno [ganz neuerlich] studijem Humeovih spisa sinulo posve novo svjetlo – ne o tome što još nedostaje Kantovu sustavu; to je znao već Reinhold te je rekao u L. Z. [recenzija KrV (1790.) 18. 2. 1791., br. 54 i 55, stup. 425–436] – nego za što je Kant ovaj spis zapravo odredio, što je on po njegovoj nakani trebao postići, i što nije trebao postići; i kako je potom u K. prakt. uma i napose 288

167

hvati Humeova djela, pa i da po njem sasvim drugačije shva­ ti nutarnji razvoj Kantove filozofije kroz njegove tri kritike. Zbog toga je dakle Fichte u njihovo društvo »kritičkih skepti­ ka« uvrštavao i Humea.293

3.6.  Kantovci: Carl Christian Erhard Schmid          i Jacob Sigismund Beck Na koncu trebamo imati u vidu djelo i ulogu dvojice svo­ jedobno istaknutih, provokativih i izazovnih kantovaca, jer je u razračunu s njima Fichte bistrio, dopravljao i razvijao svoje stavove i argumentaciju. Prvi je Carl Christian Erhard Schmid (1761.–1812.), jedan od najpoznatijih i (do sukoba s Fichteom) najuglednijih ranih kantovaca, s kojim je Fichte razvio višestruko osjetljiv i složen odnos u sporu od nekoliko nastavaka.294 Schmid se je počeo isticati kao još veoma mlad magistar već sredinom 1780ih na Filozofskome fakultetu u Jeni gdje je nakon Schütza i Ulricha bio treći koji je predavao po Kantovim spisima (od zim. sem. 1785./1786.).295 Njihov vodič kroz studij prema Kantovim principima napisao je upravo Schmid. A povodom svojih pr­ vih predavanja objavio je ne samo jedan od najutjecajnijih ranih pregleda i udžbenika za Kantovu Kritiku čistoga uma, nego i prvi i rado rabljeni rječnik Kantovih pojmova, na kojem rasudne snage bio mnogo dalje uznapredovao od toga stajališta [viel weiter getrieben wurde] nego što je računao pri sastavljanju prvoga djela. Razumije se da se sve te napomene ne mogu iznijeti drugačije nego s poštovanjem koje se pristoji kod tvorca takve filozofije. Ako se takvom revizijom može biti na usluzi L. Z., onda preuzimam osvrt [Anzeige].« (GA III/2, 359). 293 Tako u GWL (FW I, 120): »Nešto je sasvim drugo kritički skepticizam – Hu­ meov, Maimonov, Aenesidemov – koji otkriva nedostatnost dosadašnjih temelja [Gründe], i upravo time naznačuje gdje se mogu naći čvršći.« A tako i u nacrtu (iz travnja ili svibnja 1795.) za odgovor na nepovoljne recenzije iz Jakobljevih Annalen der Philosophie (GA II/3, 389): »Tko Humea, Aenesidema, gdje ima pravo, i Mai­ mona još nije razumio, te s njima nije sporazuman u točkama koje su postavili, taj još uopće nije zreo za znanstvoslovlje: ono mu odgovara na pitanja koja si on još nije postavio; ono ga zadužuje gdje on još nije ni osjetio nevolju.« 294 V. opširno i živo opisano npr. u Immanuel Fichte, 1862., Johann Gottlieb Fichte’s Leben und literarischer Briefwechsel, str. 197–204. Schmidu i njegovu spo­ ru s Fichteom posvećeno je »20. predavanje« u Frank, 1997., »Unendliche Annähe­ rung«, str. 532 i d. 295 Pietsch, 2010., Topik der Kritik, str. 52.

168

se cio mladi naraštaj obrazovao.296 Nakon ovoga pristupač­ noga i uspjeloga prikaza kritičke filozofije Schmid je razvio osebujno i kontroverzno razumijevanje kritičke filozofije kao inteligibilnoga fatalizma, u kojem volja može biti empirijski slobodna, a da je ujedno nužno predodređena inteligibilnim razlozima.297 Schmid je bio u kušnji razviti takvo razumijeva­ nje prije Kantove Religije unutar granica samoga uma između ostaloga zato što je Kant mjestimice izrijekom poistovjećivao »slobodnu volju« s »voljom pod ćudorednim zakonima«,298 a (čistu) »volju« s (čistim) »praktičkim umom«.299 Ako se kao slobodne radnje prepoznaju i onda priznaju samo one koje su praktički objektivno nužne (neposredno umom određene), onda se možemo zapitati, kako je izgleda Schmid pokušao, odakle potječu nemoralne radnje. Budući da im izvor nije mogao naći ni u osjetilnim ograničenjima čovjeka ni u slo­ bodnoj odluci, Schmid ih je kao i slobodne radnje proglasio pred­određenima u inteligibilnoj oblasti gdje nema (bezumske) slučajnosti. To je razumijevanje Schmid razradio donekle u empirijskoj psihologiji (1791.), a poglavito u etici koja je zbog brojnih prigovora na praktičke posljedice takve nauke proš­ la bitne preinake i ublaživanja u dvama narednim izdanjima (1790., 21792. i 31795.).300 Reinhold, koji nije mogao zaobići 296 U svibnju 1786. izašla je Kritika čistoga uma u temeljnim crtama za preda­ vanja, pored rječnika za lakšu uporabu Kantovih spisa (Critik der reinen Vernunft im Grundrisse zu Vorlesungen nebst einem Wörterbuche zum leichtern Gebrauch der Kantischen Schriften). Od drugoga izdanja (1788.) dva su dijela izlazila zasebno: Critik der reinen Vernunft im Grundrisse i Wörterbuch zum leichtern Gebrauch der Kantischen Schriften. Usp. Pietsch, 2010., Topik der Kritik, str. 72. Rječnik je nanovo uredio i dao otisnuti u njegovu dopravljenu četvrtome izdanju (1798.) Norbert Hinske 1976. (22012., Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft). 297 Usp. u tome duhu još i Schmidov Grundriss der Moralphilosophie für Vorle­ sungen (1793.), § 160. (str. 156): »Zato se svaka radnja treba misliti u odnosu na svoj inteligibilni razlog ili razloge [Gründe] kao nužna posljedica. Mi tvrdimo dakle inte­ ligibilni determinizam, tj. ovisnost radnje o inteligibilnim razlozima, i odbacujemo nadosjetilni indeterminizam.« 298 AA IV, 446 (Grundlegung zur Metaphysik der Sitten; hrvatski: »Osnov metafi­ zike ćudoređa«, u: Kant, 1956., Dvije rasprave /prev. V. Sonnenfeld/, Zagreb: Matica hrvatska, str. 210). 299 AA IV, 412 (hrvatski: ibid. str. 175). 300 Versuch einer Moralphilosophie (1790., Jena: Cröcker) i Empirische Psycho­ logie (1791., 21796., Jena: Cröker).

169

rad svojega kolege, recenzirao je Schmidovu psihologiju s po­ štovanjem i simpatijom, ali kritički,301 a naspram Schmidove etike, pa i poglavito protiv nje, razradio je svoje izvode o um­ ski indeterminiranoj, u sebi slobodnoj volji u drugome bloku Pisama o Kantovoj filozofiji (1792., Briefe II).302 U taj se je spor između Schmida i Reinholda na veoma upe­ čatljiv način upleo na koncu krajem listopada 1793. i Fichte, u doba dakle kada još nije ni slutio da će dobiti poziv na Rein­ holdovo profesorsko mjesto u Jenu i da će postati Schmidov kolega. Tada je naime objavljena njegova kratka, ali u više po­ gleda veoma razrađena recenzija Creuzerova djela Skeptička razmatranja o slobodi volje s obzirom na najnovije teorije o njoj (1793.), za koje je Schmid napisao predgovor.303 Creuzer se je u svojem djelu usprotivio određenju slobode volje ka­ kvo su joj dali Reinhold, Heydenreich i na koncu sam Kant u Religiji unutar granica samoga uma (1793.), po kojoj je ona moć kojom se određujemo prema moralnome zakonu ili protiv njega, dakle prema dvjema proturječno suprotstavljenim rad­ njama, jer to proturječi logičkomu zakonu dostatnoga razloga, i stoga ono ne može zadovoljiti teoretički um niti ga izmiriti s praktičkim. A priklonio se je Schmidovoj teoriji utoliko što ona »među svim mogućim teorijama o slobodi jedina može spekulativno zadovoljiti«,304 no ne i utoliko što su po njoj ne­ moguće osobna krivnja i zasluga jer se ljudska sloboda proteže samo na ono što zbiljski vrši, a ograničena je u pogledu na sve što ne vrši, zbog čega nemoralne radnje ostaju izvan naše vlas­ 301 A.L.Z.

1792.: br. 86 i 87, 2. i 3. siječnja. svezak Reinholdovih Pisama o Kantovoj filozofiji (1792.) uopće, a po­ sebice 6.–8. pismo. Usp. Goubet, Jean-François, 2004., »Der Streit zwischen Rein­ hold und Schimd über die Moral«, u: Philosophie ohne Beynamen. System, Freiheit und Geschichte im Denken Karl Leonhard Reinholds (ur. M. Bondeli & A. Lazzari), Basel: Schwabe, str. 231–250. 303 Creuzer, Leonhard, 1793., Skeptische Betrachtungen über die Freyheit des Willens mit Hinsicht auf die neuesten Theorien über dieselbe, Giessen: Heyer, str. V–XVI. 304 Nav. prema Bittner, Rüdiger i Cramer, Konrad (ur.), 1975., Materialien zu Kants »Kritik der praktischen Vernunft«, Frankfurt am Main: Suhrkamp, str. 286. Uopće se odatle po sabiru izvadaka o slobodi iz izvornih njemačkih tekstova može cio gornji spor (Kant-Reinhold-Schmid-Creuzer-Fichte) pregledno pratiti. 302 Drugi

170

ti, prouzročene ili potaknute nečim što ne poznajemo (stvari­ ma o sebi), i stoga neuračunljive.305 Fichte je u svojoj oštroumnoj recenziji djelomično potvr­ dio Creuzerove rezultate s obzirom na nedostatnost dotadaš­ njih određenja slobode volje, ali sa svojim razlozima, i uspro­ tivio se je Creuzerovoj neprimjerenoj obradi i ocjeni Kantove slobode volje, ponudivši svoje tumačenje. Na koncu se je s njim složio da Schmidova filozofija »posve dokida svu moral­ nost«. To je potkrijepio tako što je naveo izvadak iz Schmido­ va predgovora Creuzerovu djelu koji navodno sadrži Schmi­ dovo vlasti­to priznanje da s njegovom teorijom »otpadaju uračunljivost (Zurechnung), krivnja i zasluga«.306 Schmidove prigovore Reinholdu Fichte je u navodu okrenuo nazad pro­ tiv Schmida zahtijevajući da objasni kako pored svoje teorije uopće još može pomišljati neki (moralni) zakon koji bi vrije­ dio za sve radnje koje se po zakonu prosuđuju,307 i kako se to razlikuje od prijašnjih »teorija o blaženstvu i savršenosti«, po kojima je rezultat sreće da si dobar ako si dobar, a nesreće da si zao ako si zao.308 Takvom je recenzijom Fichte potakao Schmida, sada već redovnoga profesora koji se je skupa s Creuzerom osjećao neugodno napadnut, da u istome kantovskome glasilu protiv anonimnoga recenzenta digne svoj glas jer mu ovaj kompro­ mitira ugled (izjašnjenje u A.L.Z. 15. veljače).309 Fichte je sada morao naći pravu mjeru odgovora, te je naredni mjesec u isti časopis dao protuizjašnjenje,310 kojim se je otkrio kao recen­ zent. Pokušavajući povratiti miran ton, sasvim se je opušteno »zahvalio« Schmidu što je tako najavio njegov dolazak u Jenu. Ova je malena literarna razmirica dala dodatno napet ton Fich­ 305 Ibid.

str. 287. str. 300. 307 FW VIII, 416–417; GA I/2, 13. 308 Zapravo je Schmid svoj stav inteligibilnoga fatalizma u predgovoru uzeo u obranu tako što je naglasio da su postojanje moralne nemoći i nepostojanje mo­ ralne svemoći za čovjeka nešto što svi, ako i prešućuju u teoriji, pretpostavljaju u životu. (Creuzer, 1793., Skeptische Betrachtungen über die Freyheit des Willens, str. XII i d.). 309 Intelligenzblatt der A.L.Z. br. 14 (15. 2. 1794.), stup. 111 i d. 310 Intelligenzblatt der A.L.Z. br. 29 (26. 3. 1794.), stup. 231 i d. 306 Ibid.

171

teovu dolasku u Jenu, i potakla Fichtea da sada posebno pazi što i kako piše, tj. kako će sebe prikazati pozivnim spisom na predavanja. U tome smislu možemo reći da i Schmidu imamo zahvaliti što je Fichte do visokoga stupnja jasnoće s posebnim oprezom razradio spis O pojmu znanstvoslovlja: »Ako na ovaj spis [programski] usmjerim sav trud, i njime dam sve što mogu dati; onda ću to također Schmidu zahvaliti. Bez njega bih ga možda napisao tek onako kako bi u žurbi nastao.«311

Nakon prvoga zatišja po Fichteovu dolasku u Jenu, ta je razmirica kasnije ipak prerasla u javni filozofijski obračun u kojem je Fichte, na zaprepaštenje mnogih, »anihilirao« svoje­ ga kolegu među filozofima koji za njega postoje. Naime, kada je došao u Jenu i počeo predavati, isprva se sve činilo izglađe­ nim, Schmid je čak dolazio na njegova predavanja o dužnosti­ ma učenjaka.312 No to je kratko trajalo, i Schmid je nanovo pi­ sao protiv Fichtea, prvo usputno u svojem Nacrtu prirodnoga prava (Grundriß des Naturrechts, 1795.), a zatim izravno i po­ lemički protiv postavaka znanstvoslovlja u zasebnoj raspravi Odlomci iz spisa o filozofiji i njenim principima (Bruchstücke aus einer Schrift über die Philosophie und ihre Principien) u Niethammerovu Filozofijskome časopisu društva njemač­ kih učenjaka (veljača 1796.).313 Da se jednom za svagda riješi prvo »filozofa Schmida«, a onda »Schmida uopće«,314 Fichte je u istome časopisu (o Uskrsu 1796.) izdao snažnu raspra­ vu, znatnu i kao prvi (kratak) prikaz temelja Fichteova znan­ stvoslovlja nakon GWL i GEWL: Usporedba sustava koji je postavio g. prof. Schmid sa znanstvoslovljem (Vergleichung des vom Hrn. Prof. Schmid aufgestellten Systems mit der Wis­ 311 GA III/2,

82 (Fichteovo pismo Hufelandu 8. ožujka 1794.). Usp. Fichteovo pismo svojoj ženi Johanni 26. 5. 1794. (AA III/2, 116): »Sa Schmidom stvar stoji bez mojega daljnjega utjecaja na najboljoj nozi u svijetu. Došao je na moje javno predavanje [de officiis eruditorum]; s hvalom je o njem govorio, i izrazio želju da ga može dalje slušati. No što je još mnogo više – on radi, kako potajno čujem, na tome da skupi društvo profesora i privatnih docenata koji bi kod mene imali slušati privatissimum o filozofiji (nešto u Jeni prilično nečuveno (…) )«. 313 Phil. Jour. einer Gesell. Teutsch. Gelehrten (1795), br. 10, str. 95–132. (broj je izašao umjesto u listopadu sa četiri mjeseca zakašnjenja u veljači). 314 GA I/3, 267. 312

172

senschaftslehre, kratica VSchSWL).315 U njoj najprije izlaže, koliko umije vjerno, Schmidov sustav, zatim njegov odnos spram dotadašnje filozofije uopće i na koncu napose spram znanstvoslovlja, pri čem daje da oba sustava odgovore na te­ meljno pitanje u filozofiji: kako su naše predodžbe povezane sa svojim objektima i s kojim pravom smijemo reći da njima odgovara nešto neovisno o njima i uopće o nama. Fichte po­ kazuje zašto Schmidov sustav tu nema razrađena odgovora, nego mu je umjesto toga mnogostručje nutarnjega i vanjskoga svijeta naprosto dano i samim sobom posve određeno. Zatim pokazuje koji odgovor na to pruža znanstvoslovlje, uvodeći po prvi put pojam subjekt-objekta (kao apsoluta u svojem susta­ vu), kako »kratkoće radi« naziva ono jastvo koje ne može biti subjektom, a da nije u istome nerazdjeljivome aktu objekt, i koje ne može biti objektom, a da nije u istome nerazdjeljivome aktu subjekt.316 Premda rijetko u sekundarnoj literaturi spomi­ njana, ova rasprava zapravo već prikazuje polazište i postu­ pak kasnojenskoga (neobjavljenoga) prikaza WLnm. Postupak znanstvoslovlja je da »zahtijeva od svakoga da opazi što uopće i naprosto nužno čini kada si kaže: Ja«.317 Čini se da su ne samo Schmidova istraživanja iz empirij­ ske psihologije i etike, nego da je inteligibilni fatalizam uopće predstavljao poseban podstrjek kako Reinholdu tako i Fichteu, posebno za shvaćanje i razradu odnosa moralno zakonodav­ noga praktičkoga uma i slobodne volje.318 U tome se smislu može shvatiti i zašto Fichte na jednome mjestu u GWL gdje usputno hipotetički izvodi stajalište inteligibilnoga fatalizma, za njega kaže da je »najdosljedniji sustav o slobodi koji bijaše moguć prije zasnivanja znanstvoslovlja«. U njem čista djelat­ nost po sebi i kao takva stoji u odnosu spram nekoga objek­ ta, dakle ne treba posebnu »apsolutnu radnju« da dođe u taj 315 Phil. Jour. einer Gesell. Teutsch. Gelehrten (1795), br. 12, str. 267–320; FW II, 421–458; GA I/3, 235–271. 316 GA I/3, 253–244. 317 GA I/3 253. Izvornik: »Das Verfahren der Wissenschaftslehre ist folgendes: Sie fodert jeden auf zu bemerken, was er überhaupt und schlechthin nothwendig (…) thue, wenn er sich sagt: Ich.« 318 Usp. Wallwitz, Georg, 1999., »Fichte und das Problem des intelligibilen Fata­ lismus«, Fichte-Studien 15, str. 121–145.

173

odnos. On bi zato vrijedio za božanstvo kao biće sa čijom se čistom djelatnošću neposredno postavlja i njegova objektivna djelatnost.319 Usprkos takvu sudu Fichteov stav o Schmidu u gornjem spisu okrutno je jasan, i odlučan da bude konačan: »Budući da ja ono što g. Schmid postavlja za objekt svojega znanstve­ noga postupka dijelom uopće ne dopuštam da važi za iskustvo, nego za apstrakcije, dijelom smatram nečistim i nepročišćenim iskustvom, zato mi stvar g. Schmida nije čak ni znanost, nego mi je ništo, stvar bez imena. Naprotiv je također moja filozofija za g. Schmida ništo iz nesposobnosti, kao što je meni njegova ništo iz uvida. (…) Nema­ mo čak ni jednu zajedničku točku, s koje bismo se mogli međusobno sporazumjeti. On je već odavno priznao da ne razumije znanstvoslov­ lje.320 (…) Budući da stvar tako stoji, izjašnjavam se s potpunim, i ovdje dokazanim pravom da sve, što g. Schmid od sada (…) bilo izravno kaže (…) ili u predgovorima, u filozofijskim časopisima, u analima, u recenzijama, na katedri, i svim časnim i nečasnim mjesti­ ma insinuira – [da je sve to] nešto što za mene uopće ne postoji; pro­ glašavam g. Schmida samoga, kao filozofa, s obzirom na mene, nepo­ stojećim.«321

Ovakav je »akt anihiliranja« svojega kolege zaprepastio mnoge, između ostaloga i Reinholda, no zato nije Schellin­ ga kojemu se toliko svidio da će kasnije Fichteu sugerirati da Kantovo izjašnjenje protiv znanstvoslovlja objasni kao akt ko­ jim je Kant sam sebe »anihilirao«. Taj je čin s jedne strane nepovratno narušio ili razrušio Schmidov ugled među studen­ tima, možda i kolegama, ali s druge ipak Fichteu priskrbio mir razriješivši ga svakoga daljnjega sporenja sa Schmidom. Sasvim je drugačiji odnos Fichte razvio spram jednoga drugoga utjecajnoga i cijenjenoga kantovca, koji je k tomu bio i učenik samoga Kanta. To je bio Jacob Sigismund Beck 319 GA I/2,

398; FW I, 263. misli na recenziju njegova BWL u Philosophisches Journal für Morali­ tät, Religion und Menschenwohl (sv. 4, br. 1, str. 139–158) koju potpisuje njegov pri­ jatelj iz djetinjstva Friedrich August Weißhuhn, a kojoj je na jednome mjestu pri kraju Schmid kao urednik časopisa dodao opasku da ne shvaća pojam Fichteove težnje kao »kauzaliteta koji nije kauzalitet«, kao što je i uopće »izvan stanja da kaže jednu razum­ ljivu riječ o nerazumljivoj mu nauci«. (GA I/3, 265, podnožnica br. 10). 321 GA I/3, 265–266. 320 Fichte

174

(1761.–1840.), profesor filozofije u Halleu. Iako je prvotno ozlovoljio Fichtea svojom recenzijom njegovih BWL i GWL u Annalen der Philosophie und des philosophischen Geistes u veljači 1795. (v. gore potpoglavlje 2.1, i izvatke recenzije u 1.1), Beck si je ubrzo priskrbio sasvim poseban položaj u Fichteovim očima sa svojim trećim djelom Objasnidbenoga izvatka iz kritičkih spisa g. prof. Kanta, na njegov nagovor322 pod naslovom Jedino moguće stajalište s kojega se kritička fi­ lo­zofija mora prosuđivati (1796.).323 Isto djelo koje je Schultz Kantu pokazao s negodovanjem, i Kant o njem oštro pisao Becku tražeći izjašnjenje, Fichte je primio kao znak da ipak nije cijelo kantovsko doba posve slijepo za duh Kantove filo­ zofije (s kojim je objašnjenje osjeta kao učinka stvari o sebi nepomirljivo), i to je otvoreno priznao u 1EWL,324 premda je odmah morao ukazati i na nedostatnost Beckova stajališta u usporedbi sa znanstvoslovljem, u čem ga je Schelling nešto preduhitrio.325 Unatoč tomu, Beckovo je djelo Fichte već tada mogao preporučiti kao najbolju pripremu za sve koji kane stu­ dirati znanstvoslovlje iz njegovih spisa, doduše ne zato što bi vodilo u znanstvoslovlje sámo, nego zato što otklanja najmoć­ niju prepreku koja mnogima krči put k njemu – stvar o sebi. Poučen Schmidovim primjerom i ne želeći imati »Fichtea za vratom«,326 Beck nije ulazio ni u kakvu polemičku raspravu s Fichteom. Ako je recenzirao Fichteov GNR u Jakobljevim Analima,327 onda se može reći da je razvio i neskrivene sim­ patije za Fichteovo stajalište. Kant ga je, kako smo vidjeli, 322 Erläuternder Auszug aus den critischen Schriften des Hrn. Prof. Kants, auf Anrathen desselben (Riga: Hartknoch). Njegov prvi svezak (1792.) sadrži Kantovu »kritiku spekulativnoga i praktičkoga uma«, a drugi (1794.) »kritiku rasudne snage i metafizička počela prirodne znanosti«. 323 Einzig-möglicher Standpunkt, aus welchen die critische Philosophie beur­ theilt werden muß, Riga: Harknoch, 1796. (zapravo 1795.). 324 FW I, 444 (najavljeno već u predgovoru, str. 420). 325 Osim općenito razračunu s kantovcima, Schelling je Rasprave u svrhu raz­ jašnjenja idealizma znanstvoslovlja (Abhandlungen zur Erläuterung des Idealismus der Wissenschaftslehre, 1796.) posebno posvetio i pobijanju Beckova »takmačkoga« idealističkoga tumačenja Kanta. 326 U pismu Kantu (AA XII, 176) – prevedeno gore u potpoglavlju 3.1. 327 V. popis literature za popis Beckovih recenzija u Annalen der Phil. u. d. ph. Geistes.

175

uključio u svoje izjašnjenje u odnosu na znanstvoslovlje, što mu Beck nije zamjerio.328 A Fichteu je ostao, što su i mnogi povjes­ničari filozofije preuzeli, filozofijska međupostaja na putu od Kantove kritike k njegovu znanstvoslovlju. Još u na­ javi novoga prikaza znanstvoslovlja (4. studeni 1800.) Fichte usputno u bilješci primjećuje za Becka: »G. prof. Becka, kao pisca Stajališta,329 ne računam u ovu [tj. kan­ tovsku] školu, kao što ga se je i Kant odrekao [wie denn auch Kant sich dessen entäussert].330 On bijaše na putu k znanstvoslovlju. Da si je sasvim jasno predočio [deutlich gemacht] svoju nakanu, otkrio bi ga.«331

328 U pismu Pörschkeu 30. ožujka 1800. Beck piše (nav. po AA XIII, 550): »(…) ne uzimam mu [Kantu] za zlo što me je upleo u svoje izjašnjenje protiv Fichtea. Jer što se tiče njegove zlovolje upravljene i protiv mene, o tome mislim ovako. Možda je pročitao ovdje-ondje nešto u mojem Standpunkt [1796.]. Ja sam se tu doduše svakako prečesto izrazio o stvarima o sebi ponešto prenezgrapno [zu cras]. Svrha mi je bila suprotstaviti se Reinholdovoj dosadnoj brbljariji, i pritom sam previše izgubio pojam inteligibilna iz vida. U takvu tešku istraživanju bila bi takva pogrješka još oprostiva, i prijateljska ispravka Kantova bila bi zacijelo primjerenija stvari nego Schultzove bezumne optužbe na koje je Kant pristao.« 329 Misli se na Jedino moguće stajalište s kojega se mora prosuditi kritička filo­ zofija (1796., zapravo 1795.). 330 Fichte misli na Kantovo Izjašnjenje (Erklärung in Bezug auf Fichtes Wissen­ schaftslehre, AA XII, 370–371). 331 GA I/7, 156.

176

4.  Problemi u razvoju znanstvoslovlja         u kontekstu rasprava Fichteovih        neposrednih filozofijskih prethodnika

4.1. Stajalište života i stajalište filozofije Jedno od osnovnih pitanja koje si postavlja svatko tko se odluči posvetiti filozofiji, naime o odnosu filozofije i duhov­ noga držanja koje ona traži spram zdravorazumskoga stava u svakodnevnome životu, razvilo se je u doba prosvjetiteljstva i njegove popularne filozofije, a naročito od pojave Kantovih triju kritika i njima potaknutih spekulativnih sustava, u središ­ nje pitanje uopće. O njem su suprotstavljene strane gorljivo raspravljale, nerijetko i pod dojmom škotske filozofije narav­ noga razuma (npr. Jacobi i Schulze), i razrađivale ga utoliko u raznim njegovim vidovima. Fichte o njem piše u gotovo svim svojim popularnim djeli­ ma, uvodima u znanstvoslovlje ili djelima koja kao kritika nje­ gove metafizike »filozofiraju o filozofiranju« u znanstvoslov­ lju. Kako smo gore u poglavlju 3.2 vidjeli, ono je od početka znanstvoslovlja osnovna tema oko koje se Fichte hoće složiti s Jacobijem, ma kako njihova polazišta kao idealizam i reali­  Pionirsko i veoma obavijesno djelo o inače skoro zaboravljenoj prisutnosti i utjecaju škotske filozofije naravnoga razuma (Thomasa Reida, Jamesa Beattieja i Ja­ mesa Oswalda) u Njemačkoj 18. stoljeća jest Kuehnovo djelo Scottish common sense in Germany, 1768–1800. A Contribution to the History of Critical Philosophy (1987.). Tu osobito v. poglavlje VII (Hamann, Herder, Jacobi). Kuehn će ići tako daleko da ustvrdi (str. 8): »Dakle, Hamannu, Herderu, Jacobiju i Goetheu su Škoti bili veoma korisni u njihovoj borbi protiv psihologije duševnih moći i za holističko poimanje čovjeka. Osobito je Jacobi rabio Reida kao izvor za svoj realizam, koji je, ma kako to čudno zvučalo, bio od najveće važnosti za razvoj njemačkoga idealizma.«  Već u BWL i EVBG iz 1794., zatim djelomice u Annalen des philosophischen Tons i VSchSWL iz 1796., no u pravome smislu tek u 1EWL i posebno u 2EWL iz 1797., te kasnije još u Sonnenklarer Bericht (1801.).

177

zam bila oprječna. Središnjom temom postaje uslijed tzv. spo­ ra oko ateizma i pripadnih Fichteovih rasprava s Reinholdom i Jacobijem, gdje se spekulacija, u krajnje zaoštrenome Fich­ teovu znanstvoslovnome liku, i život najoštrije suprotstavljaju (na štetu spekulacije), ma kako se Fichte trudio pokazati da su u suprotstavljenosti jedno drugomu ipak komplementarni, jer iako se može živjeti, pa i u skladu s umom, i bez spekuliranja, život se bez nje ne može spoznati. Iako je u svojem punome opsegu tek kasnije razrađeno i odgovoreno, to je pitanje u logičkome redu zapravo prva tema koja uopće otvara pristup Fichteovu znanstvoslovlju kao susta­ vu omogućenom i izvedenom s transcendentalnoga stajališta. U tome smislu nije neobično da je Fichte u Prvome uvodu u znanstvoslovlje uputio na Beckovo Jedino moguće stajalište s kojega se kritička filozofija mora prosuđivati (1796.) kao naj­ bolju pripremu za studij njegovih spisa. Jer duhovno stajalište do kojega se je Fichte uspeo, i kuda su ga posebno Schelling i Hegel pratili, nije stajalište općega i tzv. zdravoga razuma, na kojem se izvanjski svijet i ljudska duša pojavljuju i prihvaćaju kao dani i jednako izvjesni, nego je stajalište s kojega se ustroj svijeta kao cjelokupni sustav ljudskoga iskustva transcenden­ talno izvodi u svojem nastajanju iz izvornih radnja (ljudsko­ ga) duha. Može se u izvjesnome smislu reći da već kolektivna oznaka cijeloga filozofijskoga pokreta kao »idealizma« nagla­  Usp. Ahlers Rolf, 2003., »Fichte, Jacobi und Reinhold über Spekulation und Leben«, Traub, H. (ur.), Fichte und seine Zeit (Fichte-Studien 21), Amsterdam, Atlan­ ta: Rodopi, str. 1–25 i 229–235, te »Fragment« iz Fichteova pisma Reinholdu i Jaco­ biju 22. travnja 1799. (GA III/3, 333, isticanja J. G. F.): »Kroz cijeli se umski sustav provlačeći i na izvornome duplicitetu subjekt-objekta se temeljeći duplicitet ovdje je na svojem najvišem stupnju. ŽIVOT je TOTALITET OBJEKTIVNOGA UMSKOGA BIĆA; SPEKULACIJA TOTALITET SUBJEKTIVNOGA. Jedno nije moguće bez dru­ goga: život kao djelatno predanje u mehanizam [nije moguć] BEZ DJELATNOSTI I SLOBODE (inače spekulacije) KOJA SE PREDAJE; iako ona ne dolazi kod svake individue do razgovijetne svijesti; SPEKULACIJA [nije moguća] bez ŽIVOTA, OD KOJEGA ONA APSTRAHIRA. Oboje, život i spekulacija odredivi su jedno drugim. ŽIVOT je posve navlastito NE-FILOZOFIRANJE; FILOZOFIRANJE je posve na­ vlastito NE-ŽIVOT; ne znam odredbu obaju pojmova koja bi bila bolje pogođena od ove. – Ovdje imamo potpunu antitezu, a točka sjedinjenja je jednako nemoguća kao i shvaćanje onoga X koje leži u temelju subjekt-objektu, Jastvu; [nemoguća] osim svijes­ti zbiljskoga filozofa, jer za njega postoje oba stajališta.«  V. gore potpoglavlje 3.6.

178

šava tu oprjeku, i to s općega stajališta zdravoga razuma, jer ono što je za nj postojano i realno, tu biva duhovno-genetički istumačeno kao idealno. Veoma sažet, a opet jezgrovit i zoran prikaz odnosa dvaju stajališta Fichte je dao u bilješci na kraju prvoga odjeljka u 2EWL (1797.). Tu piše: »Realizam, koji nam se svima, pa i najnepokolebljivijemu idealistu, nameće kada dođe do djelovanja, tj. pretpostavka da stvari postoje sa­ svim neovisno o nama izvan nas, leži u samome idealizmu, i u njem se objašnjava i izvodi; a izvođenje objektivne istine, kako u svijetu poja­ va, tako i u inteligibilnome svijetu, jest dakako jedina svrha filozofi­ je. (…) Prvo je stajalište čisto spekulativno, drugo je stajalište života i znanosti (znanost uzeta u oprjeci sa znanstvoslovljem); potonje je stajalište pojmljivo samo sa prvoga; osim toga, realizam doduše ima temelj jer nam se nameće našom naravlju, ali on nema poznat i razum­ ljiv temelj. No prvo je također samo zato tu da bismo potonje učinili pojmljivim. Idealizam nikada ne može biti nazor [ili način mišljenja (u životu), njem. Denkart], on je samo spekulacija.«

Realizam je po tome prirodno stajališta života ili životne prakse (te posebnih znanosti), dok je idealizam umjetno, čisto spekulativno stajalište koje ne može zamijeniti prirodno staja­ lište, ali je svejednako potrebno kao viši refleksivni red svijes­ ti (filozof) s kojega se prirodno stajalište i njegov red svijesti (jastvo) jedino može protumačiti i misaono utemeljiti. Za mnoge vrtoglavu visinu transcendentalnoga stajališta, kako je prikazano u prvome jenskome prikazu znanstvoslovlja, koje otpočinje samopostavljanjem apsolutnoga Jastva, Fich­te nije dosegao uspinjući se naprosto Kantovim kritikama i pre­ bivajući na Kantovu stajalištu transcendentalnoga, formalno­ ga ili kritičkoga idealizma, nego neprestance filozofirajući o njem i dalje od njega unutar burnih pokantovskih rasprava. Najprije se uspeo do Reinholdova pothvata zasnivanja kritič­ ke filozofije na samoizvjesnome empirijskome predočavanju, a zatim, posebno potaknut skeptičkom kritikom, i do dubljega zasnivanja Kantove teoretičke i praktičke filozofije te Rein­ holdove teorije predočavanja na »izvornome predočavanju«.  FW

I, 455.

179

Tako je uostalom Fichte Reinholdu tumačio zašto već Kant nije jasno izrazio njegovo stajalište: »Što u svojem pismu kažete o razlici znanstvene uporabe uma i čisto prirodne kod Kanta, čini mi se da je izvrsno primijećeno, i u tome se posve slažem s Vama. Čini mi se da Beck u ovome pogledu stoji iznad Kanta iako je u materijalnome pogledu daleko ispod. Da se radi o izvornome predočavanju, to Kant zacijelo nije jasno pomišljao, jer se čini da je uopće premalo filozofirao o svojem filozofiranju [!], no u njegovu razlaganju [Erörterung] dospio je daleko koliko i znanstvo­ slovlje.«

4.2.  Transcendentalni idealizam kao stajalište          Kritike čistoga uma i znanstvoslovlja Kako se Fichteovo polazište u znanstvoslovlju i uopće sta­ jalište u filozofiji s jedne strane nadovezuje na Kantovo, a s druge razlikuje od njega, osnovno je pitanje koje se auktoru ovih redaka, kao zacijelo i mnogim drugima, nametnulo čim se prihvatio studija Fichteovih spisa, i koje ga do danas ne pu­ šta. Njemu su posvećena naredna potpoglavlja. Jacobijevo tumačenje transcendentalnoga idealizma pri­ kazuje se najprije u njegovu prvome osvrtu iz doba i u duhu najranije recepcije Kritike čistoga uma u rukopisu Moje pre­ dodžbe (veljača 1782.), a zatim poslije tzv. spora oko pante­ izma u raspravici O transcendentalnome idealizmu u dodatku djelu David Hume o vjeri (1787.). Iako je upitno koliko je i je li to tumačenje izvorno potaklo Fichtea na izgradnju osebujno svojega sustava transcendentalne filozofije, ipak se je Fichte naknadno (2EWL, 1797.) na njega javno pozvao u obranu svo­ jega shvaćanja Kantova transcendentalnoga idealizma kao na »najtemeljitiji i najpotpuniji dokaz« »da Kant o nekome Nešto različnome od Jastva ništo ne zna«. Zvao je to »otkrićem« o kojem se je u tisku moglo čitati već »prije deset godina«. Bu­ dući da je to pozivanje smješteno unutar najiscrpnijega Fichte­  Reinholdovo

pismo (s kraja lipnja ili početka srpnja 1797.) nije sačuvano. 69 (pismo Reinholdu 4. srpnja 1797.).  FW I, 481.  GA III/3,

180

ova izvoda njegova razumijevanja Kantova idealizma po sebi i Fichteove tvrdnje da je znanstvoslovlje istovjetno Kantovu sustavu, ispitat ćemo stajalište transcendentalnoga idealizma u Kanta i Fichtea polazeći od Jacobijevih spisa. Vidjet ćemo po­ tom kako ih Fichte rabi, i pokušati ocrtati koliko je Jacobijevo i Fichteovo tumačenje Kantove Kritike čistoga uma primjere­ no samim Kantovim izvodima.

4.2.1.  Prvotni prijam Kritike čistoga uma kao       »sustava višega idealizma« (1782.) Već po prvome izdanju omašne Kantove Kritike čistoga uma (o Uskrsu 1781.) nametnuo se nemalen zadatak Kanto­ vim suvremenicima da pravo shvate smisao i značenje toga opsežna i stilski sasvim nezahvalna djela. Kant je građu za nj, kako sam svjedoči, prikupljao »više od dvanaest godina za redom«, no od nje je sastavio djelo u svega »četiri do pet mjeseca«, zbog čega ono nije moglo biti »razrađeno dovoljno primjereno za opću razumljivost«. Zato bi i onima koji bi s dobrom voljom ipak pokušali ozbiljno zaći u nj već sam spoj težine predmeta i Kantova nezahvalna stila pisanja morao ne­ izmjerno otežati nakanu.10 I kad bi se takve prepreke svladale, opet se moralo prodrijeti još i do značenja Kantova djela, tj. do onoga o čem se u njem zapravo radi i što ono za sobom kao posljedicu povlači. Prva recenzija Kritike čistoga uma koja nije bila samo kra­ tak prikaz sadržaja, nego se je odvažila kritički ju prosuditi i usporediti s prethodnim sustavima, čuvena je, isprva utje­ cajna i potom ozloglašena, tzv. Göttingenska recenzija.11 Ova   Kantovo

pismo Christianu Garveu 7. kolovoza 1783. (AA X, 338). Pod nezahvalnim se stilom pisanja podrazumijeva, primjerice, pisanje nepre­ gledno velikih i višestruko složenih rečenica, česta ponavljanja, mnoštvo pojmova, od kojih se mnogi donekle preklapaju, itd. 11 Zugabe zu den Göttingischen Anzeigen von gelehrten Sachen, 1782., br. 3 (19. siječnja), str. 40–48 (kratica GAGS). Pretisak: Rezensionen zur Kantischen Philoso­ phie 1781–87 (ur. A. Landau), 1991., Bebra: Landau, str. 10–17. Prijevod (Lj. F. Ježić): »Göttingenska recenzija Kritike čistoga uma. Recenzija časopisa Göttingische Anzei­ gen von gelehrten Sachen«, Holon 3 (2013), br. 1, str. 70–76. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=153721). 10

181

Slika 8. Naslovnica Kritike čistoga uma (1781.)

bi recenzija, kao i svaka druga, ostala anonimna da se Kant, pod već tjeskobnim osjećajem da bi »šutnja učene publike« (i ovakva recenzija) s vremenom mogla postati kobna za nje­ govo životno djelo, nije odlučio oštro s njome razračunati u svojim Prolegomenima za svaku buduću metafiziku (1783.), i to na više mjesta već od predgovora nadalje aluzivno i po­ tajice, a u njenu zadnjem dodatku otvoreno – imenujući ju i pozivajući njena recenzenta da izađe iz anonimnosti na filozo­ fijski dvoboj.12 Time je na recenziju, ali i na Kantovu filozofi­ 12 AA IV,

182

372.

ju, svraćena još veća pozornost učene publike, i Fichte ju još 1798. spominje uspoređujući prvotni nesretni prijam svojega znanstvoslovlja u recenzijama s prvotnim prijmom Kantove kritičke filozofije u recenzijama, »na čelu s onom u dobro po­ znatim Göttingenskim učenjačkim novinama«.13 Kako se je uskoro poslije Kantova izazova otkrilo, recenziju je izvorno s mnogo mara napisao Christian Garve, no budući da je bila triput predugačka za objavu, sažeo ju je i po svojoj mjeri pre­ krojio göttingenski profesor filozofije Johann Georg Heinrich Feder.14 Rezultat je sažeta, ali veoma razrađena i zanimljiva recenzija, koja svojim osebujnim tumačenjem transcendental­ noga idealizma kao »višega idealizma«, po kojem se izvanjski svijet i mi sami pretvaramo u predodžbe, preduhitruje i zasni­ va brojna kasnija tumačenja, u osnovi i Jacobijevo. Njeno se shvaćanje vidi već iz njene prve rečenice: »Ovo djelo, koje razum svojih čitatelja, ako uvijek i ne poučava, [ipak] stalno vježba, [koje] pažnju često napreže do zamora, a katkad joj pridolazi u pomoć sretnim slikama ili ju nagrađuje neočekivanim općekorisnim posljedicama, sustav je višega ili, kako ga auktor na­ ziva, transcendentalnoga idealizma; idealizma koji na jednak način obuhvaća duh i materiju, [koji] svijet i nas same pretvara u predodž­ be, i daje da svi objekti nastanu iz pojava time da ih razum povezuje u iskustveni red, i da ih um nužno, no uzaludno, pokušava proširiti i ujediniti u cjelovit i potpun sustav svijeta.«15

Kantovo ograničenje naše spoznaje stvari na njihove poja­ ve za nas, tj. na način kako nam se stvari ovisno o ustroju naše spoznajne moći mogu pojaviti, recenzija je protumačila kao pretvaranje onoga što smo oduvijek (s gledišta općega razu­ ma) smatrali stvarima u naše predodžbe. Što je do sada važi­ lo kao objektivno i realno, po Kantu je subjektivno i idealno. Kant pritom stvara sustav višega idealizma jer ne zahvaća kao Berkeleyev samo materiju, nego povrh njega »na jednak na­ čin« i duh (koji je Berkeleyu ipak temelj predočaba). 13 FW

I, 35; GA I/2, 161 (Predgovor drugomu izdanju BWL).

14 O prvotnome prijmu Kantove Kritike čistoga uma, kontekstu i značenju Göttin­

genske recenzije i Kantova odgovora u Prolegomenima v. opširno i podrobno u član­ ku Ježić, Lj. F., 2013.,»Suočenje zdravoga razuma i kritičkoga uma po Göttingenskoj recenziji Kritike čistoga uma«. 15 GAGS 40 (v. treću podnožnicu prije ove).

183

Osnovni je sud još dojmljivije izveden u nastavku, po ko­ jem Kantu naše spoznaje izviru iz osjetā kao modifikacija nas samih u Berkeleyevu smislu, a ni prostora ni vremena nema izvan nas: »Sustav auktora počiva otprilike na ovim postavkama kao glavnima. Sve naše spoznaje izviru iz izvjesnih modifikacija nas samih, koje nazivamo osjetima. U čem se one nalaze i odakle potječu, to nam je zapravo posve nepoznato. Ako i postoji zbiljska stvar kojoj predodžbe inheriraju, [i ako i postoje] zbiljske stvari neovisne o nama, koje pro­ izvode te predodžbe – mi ipak ne znamo ni najmanji predikat ni prvo­ mu ni drugomu. (…) Prostor i vrijeme nisu ništo zbiljsko izvan nas, nisu odnosi, nisu apstrahirani pojmovi, nego subjektivni zakoni naše moći predočavanja, forme osjetā, subjektivni uvjeti osjetilnih zorova. Na tim pojmovima osjetā kao pukih modifikacija nas samih (na čem i Berkeley poglavito gradi svoj idealizam), [i na tim pojmovima] pro­ stora i vremena počiva jedan temeljni stup Kantova sustava.«16

Drugi stup, dakako, čine pojmovi a priori kao zakoni razu­ ma »stariji od pojava na koje se primjenjuju«, koji »u osjeti­ la uvode poredak, pravilnost slijeda i uzajamni utjecaj«, čime razum »stvara prirodu u najvlastitijem smislu, a njene zakone određuje prema svojima«.17 Iako Kritika čistoga uma može poslužiti tomu da se »upo­ znaju poprilične teškoće spekulativne filozofije«, empirist Fe­ der kao recenzent ipak žali što njen auktor nije izabrao »isprav­ ni srednji put« između »neumjerenoga [Humeova] skep­ticizma i dogmatizma«: »vratiti se smireno, ako i ne s potpunim za­ dovoljstvom, naravnomu načinu mišljenja«. Umjesto da Kant prihvati da se »zdravi ljudski razum« mora rabiti prema svojim vlastitim načelima, po kojima će se držati »za najsnažniji i naj­ trajniji osjet, ili za najsnažniji i najtrajniji privid [pojavak]18 kao za naš najkrajnji realitet«, on se spori i s nutarnjim i s vanj­ skim osjetom, »donekle kao skepticizam«. Prvomu krši pravo time što pojmove supstancije i zbiljskosti dopušta primijeniti samo na vanjski osjet, a drugomu time što se u svem što se 16 GAGS

40–41. 41–42. 18 Njem. Schein »privid« ovdje očito nema negativnu konotaciju obmane, nego se bliži značenju pojave, kao kod Lambertova pojma »realer Schein«. 17 GAGS

184

tiče zbiljskosti mora ravnati po razumu, iako bi prirodno bilo obrnuto ako razum doista samo obrađuje građu koju mu osjeti daju, a ne pruža spoznaje. Na koncu, kako Feder zaključuje recenziju, Kant se nepotrebno spori s našim jezikom uvođe­ njem idealističkoga razlikovanja između stvari o sebi i njiho­ vih pojava kada nam svijet pretvoren u predodžbu na koncu opet vraća samo pod novim imenom predočaba uređenih po izvjesnim zakonima: »I ako je – prihvativši najkrajnje što idealist hoće tvrditi – sve o čem mi nešto znamo ili nešto možemo reći samo predodžba i zakon mišlje­ nja; [i] ako su predodžbe, u nama modificirane i uređene po izvjesnim zakonima, upravo ono što mi nazivamo objektima i svijetom, čemu onda sukob s tim opće prihvaćenim jezikom? Čemu onda i odakle to idealističko razlikovanje?«19

Sasvim u duhu, a možda i pod dojmom ove recenzije Ja­ cobi je napisao svoj prvi osvrt na Kritiku čistoga uma, u ko­ jem »njen« način predočavanja (nas samih kao predočaba, a prostora i vremena kao modifikacijā subjekta) jezično uobli­ čivši i postavivši na svakodnevno gledište zorno svodi na ni­ hilistički apsurd u literarnome pismu20 »predočaba predodžba­ ma«. Göttingenska recenzija objavljena je 19. siječnja 1782., a Jacobijev rukopis Moje predodžbe (Meine Vorstellungen) na kraju pisma sadrži datum »21. veljače 1782.«, zbog čega ga možemo smjestiti u doba neposredno nakon Garveove i Fe­ derove recenzije, kako to barem čine urednici njegova prvo­ ga izdanja (2004.).21 Pismo u svojem početnome, središnjem i krajnjem dijelu glasi: »Moje predodžbe zahvaljuju Vama, najdraži skupe predočaba, inače zvan prijatelj, na priopćenju obavijesti da smo Vi, koji priopćava, i ja, kojemu se priopćava, oboje himere [utvare]. Zapravo se divim oštro­ umlju königsberških predočaba, zvanih Immanuel Kant, što su otkrile 19 GAGS

48. je stilski, iako ne sadržajno, u skladu s epistolarnim Allwillovim papiri­ ma, objavljenima 1781. zadnji put u svojem prvotnome liku (prije proširenja i filozo­ fijskoga zaokruženja u Allwilovu zbirku pisama 1792.). 21 Walter Jaeschke i Irmgard-Maria Piske (JWA 2/2, 443): »Treba pretpostaviti da ovaj datum [21. veljače 1782.] – usprkos njegovu ironičnomu okružju – označuje činjeničnu vremensku točku zapisa Mojih predočaba. Za to osim toga govori što tekst pokazuje znakove neposredne reakcije na čitanje Kantove Kritike čistoga uma.« 20 Zapis

185

nov idealizam koji nije mogao biti primjereniji našemu dobu. Ljudi su u ovome stoljeću pri opadanju svih svojih snaga [Kräfte] takve zapa­ njujuće korake napravili da se ono što je još preostalo prikladno može vrjednovati kao ništo. Samo su predodžbe od nas još ostale (…). Ali i kako primjereno ukusu našega stoljeća, koji, kako je poznato, traži čudnovato. Misli bez moći koja misli [Denkkraft] – kotrljajuća kola bez kotača i osovina – muzika bez instrumenata i muzikanata – kaza­ lišne predstave bez glumaca i mašina: što se čudnovatije može zamisli­ ti? Kladim se da će ova filozofska farsa imati još veću popularnost nego Brodolom.22 (…)« »Moje predodžbe čeznu za predodžbom bivanja u prisuću Vaših pre­ dočaba, kako bi se s Njima radovale predodžbi da su tako znatna ot­ krića postignuta još u našim danima. Ljupki skup ženskih predočaba, koje Vi nazivate svojima,23 neka su skupa s Vama srdačno pozdravlje­ ne od mene i onih [predočaba] koje [ljudi] zovu Mojima.« »C x x x ove predodžbe« »Nigdje i ni u kakvo vrijeme« »(Jer prostor i vrijeme samo su modifikacije našega takozvanoga bića, a naše je takozvano biće ništo, dakle ne postoji više grad C x x ni 12. veljače ni godina 1782.)«24

Ovakvo je shvaćanje Kantova stajališta transcendentalnoga idealizma dakako iskrivljeno, ali već karakteristično pokazuje kako ga Jacobi razumijeva i kako mu se, najprije predočen kao stajalište života, ispostavlja apsurdnom karikaturom pravoga života, koja kao takva ne može biti istinita. Da smo mi sami svedeni na naše predodžbe, pretumačenje je Kantove tvrdnje da ne samo stvari izvan nas, nego i sebe same ne spoznajemo kakvi smo o sebi, nego samo kakvima se sebi u nutarnjem zoru pojavljujemo. Jacobija su među prvima zgrozile posljedice za koje je mislio da Kantov transcendentalni idealizam sa sobom povlači, a koje će kasnije, u Jacobijevu pismu Fichteu (1799.), kako smo gore vidjeli,25 sabrati u pojam nihilizma. Jacobi ipak nije ishitreno izašao sa svojim razumijevanjem Kanta, nego ga je prigodno iznio, kako mu je i inače bio običaj da piše i objavljuje svoje filozofijske, u pravilu polemičke ili 22 »Brodolom« – možda neko suvremeno uprizorenje Plautove komedije Rudens, v. JWA 2/2, 495. 23 Njem. die liebenswürdige Sammlung weiblicher Vorstellungen, welche Sie die Ihrige nennen – misli se na prijateljevu suprugu. 24 JWA 2/1, 3. 25 Potpoglavlje 3.2.

186

kontroverzističke spise. U sporu s Mendelssohnom oko Les­ singova i Spinozina panteizma Jacobi se je usputno i s velikim poštovanjem pozivao na neke dijelove Kantovih spisa za do­ datnu potporu ili ilustraciju svojih tvrdnja,26 no iako se mogao nadati da će Kant možda prije stati na njegovu stranu nego na stranu starih dogmatičkih racionalista, ta su ga pozivanja koštala Kantova izjašnjenja protiv njega i Wizenmanna kao zanesenjačkih »svrgavatelja uma« i za Mendelssohnovu stra­ nu, makar i na ovoj strani Kant morao ispraviti sud u smjeru kritičke filozofije. Tek je po ovome sporu Jacobi odlučio »navlas točno« izni­ jeti svoj stav o Kantovoj filozofiji te se od nje ograditi. To je učinio u spisu David Hume o vjeri ili idealizam i realizam (1787.), dijelom u samome djelu, gdje je zbog njegove dija­ loške forme mogao dati svojemu neimenovanu sugovorniku (»on«) da se gdjegdje i oštrije izrazi o Kantovu idealizmu, dok bi ga Jacobi (»ja«) ublažavao, a dijelom u njegovu dodatku »O transcendentalnome idealizmu«. Ovdje ću izložiti raspravicu iz dodatka skupa s Fichtevim pozivanjem na nju.

4.2.2. Jacobi: najsnažniji idealizam kao duh       Kantove filozofije (1787.) Kako je u pismu Hamannu najavio,27 tako je Jacobi i ot­ počeo svoju raspravicu primjedbom da »neki promicatelji28 26 JW

IV, 176 i 192 (KrV) i 222–223 (KpV). studenoga 1796. (nav. po JWA 2/2, 580): »Ljuti me kod njegovih izlagatelja hotimično prikrivanje idealizma, koji je ipak duša sustava. Da s afekcijama osjetil­ nosti primamo predodžbe o Nečem kao nekome realnome, onda bismo ujedno imali predodžbe o uzroku i učinku, objašnjenje prostora i vremena itd., a cijela bi oprema objektiviziranih subjektiviteta ostala bez primjene jer bi potreba otpala. Reci mi, ne čini li se to i Tebi posve očitim?« 28 Jacobi je tada poznavao Schultzova Razjašnjenja uz Kritiku čistoga uma g. prof. Kanta (Erläuterungen über des Herrn Prof. Kant Critik der reinen Vernunft, 1784.), Reinholdova Pisma o Kantovoj filozofiji (od kolovoza 1786. mjesečno izla­ ze) i Jakobljevo Ispitivanje Mendelssohnovih Časova jutarnje pouke (Prüfung der Mendelssohnschen Morgenstunden, 1786.). V. JWA 2/2, 580. Čini mi se da bi osobito posljednje djelo bila meta Jacobijeve raspravice, i da je zbog toga Ludwig Heinrich Jakob i napisao najiscrpniji odgovor (21. 8. 1787.): An den Herrn Prof. Cäsar, u: Denkwürdigkeiten aus der philosophischen Welt (ur. K. A. Cäsar) 5 (1787.) str. 228– 243. Usp. Pietsch, 2010., Topik der Kritik, str. 132–133. 27 14.

187

Kantove filozofije nedovoljno pažljivo postupaju s transcen­ dentalnim ili kritičkim idealizmom, na kojem je Kantova Kri­ tika čistoga uma izgrađena«.29 Pretpostavljajući da ti kantovci u svojim izlaganjima dopuštaju pokoji nesporazum u prikazu kritičke filozofije naprosto iz straha da im se ne spočita (da naučavaju) idealizam, krenuo je Jacobi pokazati da, iako je to načelno oprostivo, u njihovu slučaju »i najmanji nesporazum« upropašćuje »cijelu pouku«, i to tako da se više ni ne razumije ono u što se druge uvjerava. Da krivnja pritom pada na njih, a ne na Kritiku čistoga uma, koja se u pogledu na idealizam »izjašnjava dovoljno odlučno«, Jacobi potom dokazuje pro­ branim navodima iz prvoga – u onaj čas još jedinoga – izda­ nja Kritike čistoga uma, poglavito iz njene »Transcendental­ ne estetike«30 i »Kritike paralogizma idealiteta«,31 no i raznih drugih mjesta.32 Karakteristično je da Jacobi njen idealizam tumači oprje­ kom sa svakodnevnim realizmom, a njenu transcendentalnu spoznaju u oprjeci s »objektivnom«: »Dakle što mi realisti nazivamo zbiljskim predmetima, stvarima ne­ ovis­nima o našim predodžbama, to su transcendentalnomu idealistu tek unutarnja bića, koja ne prikazuju baš ništo od stvari koja možda može biti izvan nas ili na koju se predodžba možda može odnositi, nego su samo subjektivne odredbe duše koje su posve prazne od sve­ ga zbiljski objektivnoga.«33

29 JWA 2/1, 103; JW II, 291. Izvornik: »Der transscendentale oder kritische Idea­ lismus, auf welchen die Kantische Critik der reinen Vernunft gebaut ist, wird wie mir deucht von einigen Beförderern der Kantischen Philosophie nicht sorgfältig genug behandelt (…).« 30 A 36–37, B 52–53. 31 A 367–380. 32 A 101, A 125, A 246 / B 303, A 253–254 / B 310–311, A 491 / B 519 i dr. Da je Jacobi dobro odabrao osjetljiva mjesta, pokazuje i to što je Kant većinu njih izosta­ vio u drugome izdanju upravo iz razloga njihova idealističkoga prizvuka za Kantove suvremenike. 33 JWA 2/2, 105–107; JW II, 299. Izvornik: »Also was wir Realisten würkliche Gegenstände, von unseren Vorstellungen unabhängige Dinge nennen, das sind dem transscendentalen Idealisten nur innerliche Wesen, die gar nichts von dem Dinge, das etwa ausser uns seyn, oder worauf die Erscheinung sich beziehen mag, darstellen, sondern von allem würklich objectiven ganz leere blos subjective Bestimmungen des Gemüths.«

188

Probrani navodi i ovakvo tumačenje Jacobiju su potrebni da upozori da zapravo svaki kantovac napušta duh Kantova sustava čim ustvrdi da stvari izvan nas djeluju utiscima (Ein­ drücke) na našu osjetilnost tako da u nama pobuđuju osjete. Jacobi doduše zna da se takva tvrdnja nalazi na početku Kritike čistoga uma, i priznaje da ni on sam nakon više godina opeto­ vanoga studija Kantova sustava ne zna kako bez te pretpostav­ ke uopće ući u njega. Ipak, s tom se pretpostavkom u Kantovu sustavu naprosto ne može ostati jer su tu predmeti i njihovi od­ nosi samo »odredbe našega sopstva«, »subjektivna bića« kojih »nema izvan nas«. Ako i prihvatimo da je ovim odredbama uzrok »neko transcendentalno Nešto«, kako veli Jacobi, opet smo po samome sustavu osuđeni na potpuno neznanje o tome kakav bi ono učinak moglo imati na nas ili kako bi nas moglo aficirati, jer predmete po Kantu pomišljamo po spontaneitetu pojmova, a ne po receptivitetu zorova. A zakoni zrenja i mi­ šljenja, kojima uređujemo materiju dobivenu osjetima, opet nam ne kažu ništo o zakonima prirode, misli Jacobi, kao što ni cijela naša spoznaja nema »istinski objektivno značenje«. Na koncu, kada bismo doista mogli, ne samo o predmetima koji su u empirijskome smislu izvan nas (tj. u prostoru), nego i o onima koji su to u transcendentalnome, zaključivati kao o uzrocima i učincima, onda bi nam transcendentalni idealizam ostao, kako veli, bez »primjene i nakane«. Zato onaj tko uz taj idealizam pristaje, Jacobi zaključuje, mora posve pustiti i ne smatrati čak ni vjerojatnom onu pretpostavku da postoje stvari izvan nas u transcendentalnome smislu i da bismo njihove od­ nose spram nas mogli opaziti i na koji način. On se (gledano očima realista) ima zakleti na »transcendentalno neznanje«. »Transcendentalni idealist stoga mora imati hrabrosti da zastupa najsnažniji idealizam koji se ikada naučavao, te da se ne plaši ni pri­ govora spekulativnoga egoizma, jer se on ne može održati u svojem sustavu poželi li samo i taj posljednji prigovor od sebe odagnati.«34 34 JWA 2/1, 112; JW II, 309. Izvornik: »Der transcendentale Idealist muß also den Muth haben, den kräftigsten Idealismus, der je gelehrt worden ist, zu behaupten, und selbst vor dem Vorwurfe des spekulativen Egoismus sich nicht zu fürchten, weil er sich unmöglich in seinem System behaupten kann, wenn er auch nur diesen letzten Vorwurf von sich abtreiben will.«

189

Jacobi se naravno sam ne slaže ni sa čim od toga što mi­ sli da idealizam povlači za sobom, no to ovdje ne iskazuje izravno, nego samo neizravno, iz načina na koji upozorava kantovce. Tako na koncu zadržavanje glavne prednosti koju Kant pripisuje Kritici čistoga uma, naime da umu vraća mir određujući granice njegove moguće spoznaje,35 Jacobi uvjetu­ je time da njen idealizam mora tvrditi »posvemašnje apsolut­ no neznanje« (die durchgängige absolute Unwissenheit), i to takvo koje »bi svu snagu izgubilo ako bi se bilo kakva slutnja uzdigla iznad njega i postigla već i najmanju prednost pred njim«.36

4.2.3. Duh Kantove filozofije u Fichteovu idealizmu       (1796.–1797.) Nama pak valja izvidjeti kako je Fichte tu Jacobijevu raspra­ vicu rabio da naknadno naprama kantovcima pokaže ili oprav­ da svoju tvrdnju o istovjetnosti njegova sustava s pretpostav­ ljenim, no neizvedenim Kantovim, tj. svoju tvrdnju još iz programskoga spisa BWL (1794.) da on »nikada ne će moći reći nešto na što već Kant nije ukazao neposredno ili posredno, razgovjetnije ili manje razgovijetno«.37 U dvjema raspravama nedugo nakon prvoga prikaza znanstvoslovlja Fichte se poziva na Jacobija, prvi put veoma kratko, drugi put opširnije, navo­ deći i tumačeći Kanta dobrim dijelom posredstvom Jacobijeve rasprave. Obadva puta dobro mu je došla Jacobijeva zvučna izjava da je morao više godina zaredom isponova započinjati čitati Kritiku čistoga uma jer ga je opetovano zbunjivalo što bez pretpostavke da stvari o sebi djeluju na našu osjetilnost, u sustav nije mogao ući, a s njom u njem nije mogao ostati.38 Fichte je »transcendentno-realističke« uvodne dijelove Kri­ tike u oprjeci s kasnijim transcendentalno-idealističkima naj­ npr. KrV A 758–769. 112; JW II, 310. Izvornik: »(…) diese durchgängige absolute Unwis­ senheit würde aber alle Kraft verlieren, wenn irgend eine Vermuthung sich über sie erheben, und auch nur den kleinsten Vortheil ihr abgewinnen könnte.« 37 FW I, 30; GA I/2, 110. 38 JWA 2/1, 109; JW II, 304. 35 Usp.

36 JWA 2/1,

190

prije tumačio 1796. u Usporedbi Schmidova sustava sa znan­ stvoslovljem. Kontekst je složen i polemički usmjeren protiv kantovaca, no mi ćemo se ograničiti na Fichteovo tumačenje i pomirbu dvaju oprječnih stajališta (realizma i idealizma) u Kritici. Fichte u ovome spisu, kako smo već gore spomenu­ li,39 izvodi po prvi put načelo idealizma (apsolutno Jastvo) kao subjekt-objekt (ili jedinstvo pojma i stvari).40 U tome sklopu Fichte tumači da Kantova Kritika doduše »počinje s Jastvom«, ali samo kao subjektom (»kao pukim subjektom«), dok »tek u sredini, u nauci o shematizmu uobrazilje41 Jastvo postaje sebi objektom.« Razlika između Kantova i njegova pristupa stoga je, kako kaže, u tome što je kod Kanta mjesto gdje se »s pra­ vom možemo riješiti« »objekta izvan Jastva« – »kao oruđa« uvedenoga u Kritiku »sa stajališta općega ljudskoga razuma« – tek u sredini, dok se kod njega »taj teret« već prije ulaza u znanstvoslovlje mora »ostaviti pred vratima«.42 No dok se ovo prvo pozivanje svodi na jednu podnožnu bi­ lješku, drugo zauzima važno mjesto u izvodu unutar glavnoga teksta. U Drugom uvodu u znanstvoslovlje (1797.) Fichte je cio poduži šesti odjeljak posvetio »često traženomu dokazu« svo­ je tvrdnje da se znanstvoslovlje »posve slaže s Kantovom na­ 39 Potpoglavlje

3.6.

40 Fichte to genetičko jedinstvo u svojem sustavu povezuje s Kantovim zahtjevom

da se tek pojam i zor u jedinstvu prihvate za spoznaju (tj. da nema spoznaje iz samih pojmova, kako ih Kant nalazi u racionalističkoj metafizici). 41 Čini se da Fichte misli na prvo poglavlje O shematizmu čistih razumskih poj­ mova u Analitici načela (A 137–147 / B 176–186). No nije jasno zašto se Fichte po­ ziva upravo na to mjesto, tj. kako bi ono u njegovu tumačenju imalo označiti mjesto prijelaza u idealizam znanstvoslovlja. Zašto tek ovdje i baš ovdje »Jastvo postaje objektom«, a ne već prije i poglavito u transcendentalnoj dedukciji kategorija gdje je (§. 16.) riječ o »izvorno-sintetičkome jedinstvu apercepcije« (samosvijesti)? Uvje­ ren sam da se gornje mjesto ima shvatiti kao Fichteovo pogrješno pozivanje prema pamćenju na krivo mjesto (zato je uostalom i naslov poglavlja netočno naveden). U poglavlju na koje se Fichte poziva nema ni spomena Jastva, dok §. 16. počinje riječi­ ma (B 131–132): »‘Ja mislim’ mora moći pratiti sve moje predodžbe; jer bi se inače u meni predočilo nešto što se ne bi moglo pomisliti, što ne znači ništo drugo nego da bi predodžba bila ili nemoguća ili barem za mene ništo.« U opsežnijem tumačenju Kanta godinu dana kasnije, u šestome odjeljku 2EWL, Fichte će se zato i pozivati na mjesta iz toga paragrafa i dijela Kritike, a ne na neko iz kasnijega poglavlja o shematizmu (v. FW I, 475–476; GA I/4, 227). 42 FW II, 244–245; GA I/3, 255–256.

191

ukom«. Kako uvodno piše,43 »svi poznavaoci Kantove filozo­ fije«, »prijatelji kao i protivnici znanstvoslovlja«, a na njihov poticaj i sam Kant,44 složili su se u sudu suprotnome njegovu, no dokaz su ga tražili prvi, naime prijatelji. Ne smatrajući sra­ motom da je možda krivo razumio ili izložio Kantove spise, dapače priznajući da je u njima našao »sam sa sobom suvisao smisao« tek nakon što je »na vlastitome putu otkrio znanstvo­ slovlje«, Fichte prihvaća priliku da ovdje pruži traženi dokaz. Nakon prve teme (ujedno teme prethodnoga, petoga odjeljka), intelektualnoga zrenja ili apsolutne samodjelatnosti Jastva kao polazišta znanstvoslovlja, o kojem Kant ne govori, ali koje po Fichteu Kant u svijesti moralnoga zakona pretpostavlja, Fichte prelazi na »glavnu razliku« koju mu iznose »između Kantova sustava i znanstvoslovlja«, a koju je netom prije naveo i »muž koji odavno ima na svojoj strani potvrđeni sud da je razumio Kanta, i koji je štoviše pokazao da je razumio i znanstvoslov­ lje«, naime Reinhold.45 Po nedavnoj Reinholdovoj izjavi Kant empirijsku spoznaju nije kao Fichte utemeljio samo u Jastvu (gdje doduše jest utemeljen njen »transcendentalni sadržaj« ili forma), nego ju je s obzirom na njen »empirijski sadržaj« ute­ meljio u »nečem različnome od Jastva« (misli se: u stvari o sebi).46 Ne samo Reinhold, piše Fichte, svi kantovci tako su shvatili Kanta, pa i njegov potvrđeni47 tumač Schultz, a jedi­ na iznimka, naime Beck, objavio je svoje Jedino moguće sta­ jalište s kojega se kritička filozofija mora prosuđivati nakon prvoga prikaza znanstvoslovlja (1796., zapravo još 1795.). Fichte se dakle nalazi u položaju da mora reći da su svi Kan­ tovi tumači (u koje ne ubraja sebe i Schellinga) Kantovo djelo »posve naopako razumjeli«, te u njem umjesto transcenden­ talnoga idealizma našli ovomu upravo oprječni dogmatizam. Spočitnuvši to kantovcima, Fichteu izbija osmijeh, jer zna da nije prvi koji je to zapazio. 43 FW

I, 469–470; GA I/4, 221. V. gore potpoglavlje 3.1 (Forbergovo svjedočanstvo da »iz najboljih izvora« može posvjedočiti da je Kant drugoga mišljenja). 45 Fichte se poziva na Reinholdov Auswahl vermischter Schriften (1797.), str. 341. 46 FW I, 480; GA I/4, 232–233. 47 Fichte misli na Kantovo izjašnjenje s obzirom na Schlettweinov izazov (v. gore potpoglavlje 3.1). 44

192

»Otkriće da Kant ne zna ništo o nekome Nešto različnome od Jastva, sve je prije nego novo. Od prije deset godina svatko je mogao pročitati u tisku najtemeljitiji i najpotpuniji dokaz za to. On se nalazi u Jaco­ bijevu ‘Idealismus und Realismus, ein Gespräch’ (Breslau, 1787.) u prilogu Ueber den transcendentalen Idealismus.«48

Budući da je Jacobi tu sakupio i naveo Kantove izjave »koje su o ovoj točci najizrazitije i koje najviše udaraju u oči«, Fichte misli da je dovoljno da čitatelje naprosto uputi na samo Jacobijevo djelo, koje, kako Fichte dodaje, u cjelini, »kao i svi filozofijski spisi Jacobija«, još uvijek može biti »dobu korisna lektira«.49 Kako u nastavku do kraja odjeljka vidimo, Fichte sada doista pred sebe uzima Jacobijevo djelo, tako reći kao zbir­ ku »idealističkih mjesta« iz prvoga izdanja Kantove Kritike čistoga uma (1781.), koju je on posjedovao samo u trećem izdanju (tj. u pretisku izmijenjenoga drugoga izdanja). Prvo što mu pritom upada u oči, već drugi od odlomaka koje Jacobi navodi (iz Kantove kritike paralogizma idealiteta), mjesto je koje mu je zacijelo zvučalo kao da ga je Schulze napisao pro­ tiv Reinholda, zbog čega ga nekoliko redaka dalje i spominje. U duhu Schulzeova Aenesidema Fichte zato najprije kantov­ cima postavlja protupitanje, kojim gađa na najslabiju kariku u njihovu tumačenju: Dokle se proteže primjenjivost kategorijā, napose kategorije uzroka? Kant je barem po ovome pitanju ja­ san. Samo preko područja pojava. Budući da su pak sve pojave u prostoru i vremenu, a prostor i vrijeme su za Kanta kao for­ me a priori naših osjetilnih zorova samo u nama, pojave su ta­ kođer »samo u nama«. Da dođemo do nečega izvan Jastva što bi bilo razlog (Grund) empirijskoga sadržaja u njem, moramo to zaključiti iz onoga što je time obrazloženo (ili utemeljeno, das Begründete), a to podrazumijeva da moramo upotrijebiti kategoriju kauzaliteta. Tako je po Fichteu navodno sam Kant razmišljao i zbog toga zaključio da ne mogu biti »stvari o sebi koje se nalaze izvan nas«, kako stoji u ovome Jacobijevu na­ vodu iz Kantove Kritike čistoga uma: 48 FW 49 FW

I, 481; GA I/4, 235. I, 481–482; GA I/4, 235.

193

»Ako se na izvanjske pojave gleda kao na predodžbe koje su u nama uzrokovali njihovi predmeti kao stvari o sebi koje se nalaze izvan nas, onda nije razvidno kako bi se opstojnost potonjih mogla [drugačije] spoznati nego zaključkom o uzroku iz [njegova] učinka, pri čem uvi­ jek mora ostati dvojbeno da li je uzrok u nama ili izvan nas.«50

Da dođu do stvari o sebi, kantovci dakle moraju, protivno Kantovu ograničenju primjene kategorija uzročnosti na pod­ ručje iskustva, iz osjeta u nama zaključiti opstojnost stvari o sebi izvan nas. Prvi koji je to uočio i ujedno protiv toga iznio opsežni i dojmljivi prigovor bio je Schulze, stoga se Fichte u nastavku na njega poziva: »Aenesidemus, koji Kanta doduše također tako razumije, i čiji skeptici­ zam, upravo kao oni kantovci, istinu naše spoznaje stavlja u njeno sla­ ganje sa stvarima o sebi, onu je gadnu nedosljednost dovoljno upadljivo prekorio. A što su mu oni izlagači [Kantove filozofije] na to odgovorili? – Kant ipak govori o nekoj stvari o sebi? No što mu je ta stvar?«51

Uvjeren da zna odgovor, Fichte ga je odmah sam dao: »Noumen, kako čitamo na više mjesta u njegovim spisima. Jedno te isto, naime samo noumen, jest ona i kod Reinholda i Schul[t]za. Po Kantu, po Reinholdu, po Schul[t]zu, [ona je] nešto što biva od nas po zakonima mišljenja – koji se trebaju dokazati i koje je Kant dokazao – samo pridomišljeno, i što se po tim zakonima mora pridomišljati, što stoga nastaje samo pomoću našega mišljenja; doduše ne pomoću našega slobodnoga mišljenja, nego pomoću takva mišljenja koje je nužno pod pretpostavkom jastvenosti [tj. da smo jastva] – i [što] stoga postoji za naše mišljenje, za nas [kao] misleća bića.«52

Toliko je izvoda Fichteu dovoljno da ukaže na apsurdni za­ čarani krug u koji kantovci upadaju kada na toj samo pomišlje­ noj stvari o sebi hoće utemeljiti zbiljski osjet u nama. Iako se Fichte poziva na Kanta i njegova dva najcijenjenija tumača, cio izvod ipak nosi posve Fichteov pečat. Kant doduše rabi pojam noumena kao jedan od opisa za stvar o sebi. On ga uvodi u Kritici čistoga uma na kraju »Transcendentalne ana­ litike« u zasebnome poglavlju »O razlogu razlikovanja svih 50 JWA 2/1,

104; JW II, 294 (KrV A 372). I, 482; GA I/4, 236. 52 FW I, 482–483; GA I/4, 236–237. 51 FW

194

predmeta uopće u phaenomena i noumena« kako bi proble­ matiku analitke još jednom sumirao i pritom ju obradio rabe­ ći i rasvjetljavajući osjetljivu pojmovnu oprjeku phaenomena – noumena, koju je on sam još u svojoj inauguralnoj disertaciji O formi i načelima osjetilnoga i razumskoga svijeta (De mun­ di sensibilis atque intelligibilis forma et principiis (1770.) ra­ bio na način koji nije primjeren stavu zreloga kriticizma.53 No, treba istaći da stvar o sebi i transcendentalni predmet nisu no­ umen u svakome smislu te riječi, i da ćemo štoviše i u Kanta, i u Schultza, i u Reinholda, naći mjesta koja izrijekom kažu da ona »ne može biti noumen«.54 Kako Kant u navedenome po­ 53 V. §. 4. inauguralne disertacije (AA II, 392): »Cum itaque, quodcunque in co­ gnitione est sensitivi, pendeat a speciali indole subiecti, quatenus a praesentia obiecto­ rum huius vel alius modificationis capax est, quae in diversis potest esse diversa; qu­ aecunque autem cognitio a tali condicione subiective exempta est, nonnisi obiectum respiciat: patet, sensitive cogitata esse rerum repraesentationes, uti apparent, intellec­ tualia autem, sicuti sunt.«, tj. (hrv.) »Budući da dakle sve što je u osjetilnoj spoznaji ovisi o posebnoj naravnoj ustrojenosti subjekta, koliko se može ovako ili onako mije­ njati (modificirati) prisutnošću objekta, a koja [naravna ustrojenost] može u različnim [subjektima] biti različna; [te budući da] bi se svaka spoznaja koja je izuzeta od takva subjektivnoga uvjeta odnosila samo na objekt, [odatle] je jasno da ono što je osjetilno mišljeno jesu predodžbe stvarī kako se pojavljuju [tj. kakve su u pojavi], a što je ra­ zumsko [jesu predodžbe stvari] kako jesu [tj. tiče se stvari kakve jesu, a ne kakvima se pojavljuju posredstvom forme osjetila, op. Lj. F. J.].« Usp. lat.-hrv. izdanje Kant, I., 2000., Latinska djela (prev. Š. Selak i J. Talanga), Zagreb: Scopus, str. 238–239. 54 Usp. Schul[t]z, 1784., Erläuterungen über des Herrn Professor Kant Critik der reinen Vernunft, str. 71 (u skladu s KrV A 253): »Naime ovo Nešto, spram čega mi nužno moramo svaku pojavu staviti u odnos kao spram njena objekta, za nas je neko Nešto = X, o kojem mi uopće ništo ne znamo, niti možemo znati; prema tome ono se ne može zvati noumen [dieses kann nicht ein Noumenon heißen], nego ono znači samo neki posve neodređeni predmet, čiji je pojam kod svih pojava jedan te isti, naime posve neodređena misao o Nečem uopće.« Usp. Reinhold, Beyträge I 324: »Poznajem čak više nego jednoga kritičkoga fi­ lozofa koji noumen, predmet predočen pomoću čistoga uma, brka sa stvari o sebi, te pojavu suprotstavlja stvari o sebi, a ne noumenu koji je od stvari o sebi različit koliko nebo od zemlje; i koji stoga spoznaju stvarī o sebi odriče osjetilnosti i razumu (koje skupa s Kantom ograničava na iskustvo), ali ne i umu.« Usp. s time Reinholdovu re­ cenziju Jakobljeva Grundriß der allgemeinen Logik und kritische Anfangsgründe zu einer allgemeinen Metaphysik (1788.) (A.L.Z., br. 11, 11. 1. 1790., stup. 84): »Zato je g. J[akob] prešao preko razlikovanja koje je od neusporedivo veće važnosti, nai­ me odredbu (ili na ovome mjestu barem spomen) značajne razlike između stvarī o sebi, [iliti] stvari neovisne o formama naše predodžbe, i stvari predočene pod pukom formom pojmova ili ideja, [tj.] pravoga noumena ili bića razuma [Verstandeswesen], koje je jednako malo stvar o sebi kao što je to pojava iliti ono što je predočeno pod formom osjetilne predodžbe.«

195

glavlju tumači, noumen je u pretkritičkome značenju predmet čistoga (raz)uma, predmet koji bi nam imao biti dan u nekome neosjetilnome zoru, tj. u samome (raz)umu kao intelektualno­ me zoru. Takav bi nam noumen otvorio, onkraj svijeta stvari kakve nam se pojavljaju (mundus sensibilis), čitav novi svi­ jet stvari »kakve su o sebi« (mundus intelligibilis), svijet koji bismo zahvaćali samim umom. Kritički Kant ga ne dopušta jer mi nemamo takav (intelektualni) zor (dapače njegovu mo­ gućnost ne možemo uvidjeti), a predmeti nam mogu biti dani samo u osjetilnome zrenju. No Kant zato dopušta »noumen u negativnome značenju« ili noumen kao »stvar ukoliko nije predmet našega osjetilnoga zrenja jer apstrahiramo od načina na koji ju zremo«.55 Pojam te stvari ostaje za nas dakako »pro­ blematički« jer nemamo zor u kojem bi odgovarajući pred­ met bio dan, ali on ipak nije proturječan jer naš način zrenja ne mora biti jedini koji je moguć. Što Kant ovom pretpostav­ kom dobiva? Kant njome razumu daje »negativno proširenje«. Razum više ne biva ograničen osjetilnošću, nego štoviše nju ograničava time što »stvari o sebi samima (ne promatrane kao pojave) naziva noumena«.56 Jedne te iste stvari stoje pod fizi­ kalnim zakonima kada ih promatra (tj. spoznaje) kao pojave, i ne stoje pod tim zakonima (po kojima ih je on za sebe a priori uredio) kada ih uzima (tek pomišlja) kao stvari o sebi. Forme stvari (prostorno-vremensko-kategorijalne odredbe pod ko­ jima ih poznamo) Kant zato može proglasiti idealnima, a da opet samoj stvari koja preostaje i kada se sve to po čem je ona za nas jedino spoznatljiva ukloni, ostavi opstojnost (kao stvari o sebi). Kant svoj idealizam zato naziva formalnim. Makar ne odgovaralo Kantovu, Fichteovo je mišljenje u sebi dosljedno, i na svoj način u sebi pomiruje Kantov trans­ cendentalni idealizam i Jacobijev naravni realizam. Stvar o sebi za nas je samostalno realna dok smo kao jastva (empi­ rijska svijest) uronjeni u svakodnevni život gdje se ophodi­ mo s izvanjskim svijetom kao da on opstoji neovisno o nama. Jednom kada se slobodom duha (Fichteovom apstrahirajućom 55 B 307 i d. Valja napomenuti da tek drugo izdanje ističe oprjeku »noumena u negativnome značenju« – »noumena u pozitivnome značenju«! 56 A 256 / B 312.

196

refleksijom) uzdignemo iznad životnoga stajališta jastva na stajalište filozofa (transcendentalna svijest uvjeta empirijske svijesti), tu istu stvar o sebi sada vidimo u njenu nastanku kao nužni proizvod djelovanja našega duha (ili ustroja našega uma), po čijim se zakonima ona spontano pridomišlja odre­ đenim predodžbama. Ipak, više ili transcendentalno gledište samo je umjetno stajalište spekulacije, dok je životni nazor uvijek realizam. Zato Fichte ni ne misli da je Jacobi po staja­ lištu zapravo u oprjeci s Kantom, kao ni da može Kantov idea­ lizam »poništiti« samim njegovim »prikazom«. Jacobijev na­ ravni realizam odgovara Kantovu empirijskomu realizmu kao priznatomu naličju transcendentalnoga idealizma, no Jacobi ga u Kanta »nije prepoznao«,57 stoga je, ne razlikujući ova dva stajališta, krivo pretpostavio da se po Kantu idealizam – kao »idealistički nazor« (idealistische Denkart) – ima prihvatiti u životu, a ne da ostaje tek stajalište spekulacije.58 Prema gornjem izvodu, temeljna je dakle razlika između Fichteova tumačenja (i sustavnoga izvođenja) Kantova idealiz­ ma te tumačenja istaknutih ranih kantovaca u tome što potonji u Kantovu sustavu nalaze mjesta za stvar o sebi koja opstoji izvan subjekta i koja je uzrok aficiranosti njegove osjetilnosti. Budući da Fichte potonju »apsurdnost«59 (iako puki pojam u nama, stvar o sebi ipak podražava našu osjetilnost i daje ma­ teriju spoznaji) nije mogao pripisati Kantu, morao je objasniti što bi bili predmeti koji aficiraju našu osjetilnost u poznatim Kantovim rečenicama iz 1. §. »Transcendentalne estetike« te »Uvoda«. Najprije navedimo te rečenice, i to kako ih Fichte navodi: »[Zor, po kojem se spoznaja predmeta neposredno odnosi na predme­ te,] nastupa samo ukoliko nam predmet biva dan; to je opet[, barem nama ljudima,] moguće tek time što na izvjestan način aficira dušu. 57 U pismu Reinholdu, za koga je Fichte smatrao da nije shvatio transcendentalni idealizam, Fichte s druge strane piše da Jacobi nije shvatio empirijski realizam (GA III/3, 70, pismo Reinholdu 4. 7. 1797.):

»Tako i Jacobi, na kojega se u onoj raspravi [2EWL] pozivam, njih je [tj. Kantove zasluge] s druge strane krivo razumio, iako ih je s jedne veoma dobro razumio; nije prepoznao [ver­ kannt] empirijski realizam, dok je transcendentalni idealizam dobro shvatio.« 58 FW 59 FW

I, 482–483 (podnožna bilješka); GA I/4, 236. I, 486; GA I/4, 239.

197

Podobnost (receptivitet) da primamo predodžbe na način kako smo od predmeta aficirani, zove se osjetilnost. (…) [Da sva naša spoznaja otpočinje s iskustvom, o tome nema dvojbe; tȁ] čime bi se trebala naša spoznajna moć pobuđivati na djelatnost da se to ne zbiva po predme­ tima koji dotiču naša osjetila te dijelom sami od sebe prouzročuju predodžbe, dijelom pokreću našu djelatnost razuma da ih usporedi, poveže ili odjeljuje, i na taj način sirovu tvar osjetilnih utisaka preradi u takvu spoznaju predmeta koju zovemo iskustvom?«60

Budući da je tim početnim rečenicama Kritike doslovno značenje više nego upadljivo realističko (Fichte bi rekao: dog­ matičko), Fichte realističkomu tumačenju Kanta u cjelini od­ vraća pozivanjem na »kasnije bezbrojno puta ponovljene izja­ ve da o utjecaju transcendentalnoga predmeta, koji se o sebi nalazi izvan nas, ne može biti govora«.61 Naime, ta kasnija mjesta iz Kritike Fichte je smatrao nedvojbenim svjedočan­ stvom da je Kantov transcendentalni idealizam u duhu ipak idealizam. Preostalo mu je da suprotstavljena mjesta iz Kritike pomiri. Da bi to postigao te objasnio što su ti predmeti o kojima Kant u navedenim rečenicama govori, Fichte dopušta da se o tome »čuje vlastito Kantovo izjašnjenje«, no kako ga navodi Jacobi: »‘Razum’, kaže Kant (str. 221. Jacobijeve rasprave), ‘ono je što prido­ daje pojavi objekt [predmet]62 na način da njeno mnogostručje pove­ zuje u jednoj svijesti. Onda kažemo da spoznajemo predmet kada smo 60 FW I, 486–487; tu je navedeno prema Kantovoj Kritici, pri čem su u uglatim zagradama dodani dijelovi koje Fichte nije stavio (prva je pritom malo preoblikova­ na). V. B 33 / A 19 (§ 1) i B 1. Izvornik: »Diese [d. h. Anschauung] findet aber nur statt, so fern uns der Gegenstand gegeben wird; dieses aber ist wiederum, uns Menschen wenigstens, nur dadurch möglich, daß er das Gemüt auf gewisse Weise affiziere. Die Fähigkeit, (Rezeptivität) Vorstellungen durch die Art, wie wir von Gegenständen af­ fiziert werden, zu bekommen, heißt Sinnlichkeit. (…) Daß alle unsere Erkenntnis mit der Erfahrung anfange, daran ist gar kein Zweifel; denn wodurch sollte das Erkenntnis­ vermögen sonst zur Ausübung erweckt werden, geschähe es nicht durch Gegenstän­ de, die unsere Sinne rühren und teils von selbst Vorstellungen bewirken, teils unsere Verstandestätigkeit in Bewegung bringen, diese zu vergleichen, sie zu verknüpfen oder zu trennen, und so den rohen Stoff sinnlicher Eindrücke zu einer Erkenntnis der Gegenstände zu verarbeiten, die Erfahrung heißt?« 61 FW I, 487; GA I/4, 240. 62 Fichteov dodatak u oblim zagradama na Jacobijev tekst navodim u uglatim zagradama.

198

u mnogostručju zora prouzročili sintetičko jedinstvo, a pojam je toga jedinstva predodžba predmeta = X. No, to = X nije transcendentalni predmet [tj. stvar o sebi]63 jer o njem ne znamo čak ni toliko.’«64

Pogleda li se Jacobijev izvornik, vidi se da on doista na tome mjestu tako glasi, no da to nije navod iz Kritike, nego Jacobijevo tumačenje Kritike uz poziv na nekoliko mjesta iz Kritike u podnožnici.65 Osim toga, u izvorniku rečenica teče dalje nego u Fichtea i uopće postavlja, kako je već Jacobiju bilo potrebno, drugačije naglaske (ukošeni dijelovi). Izvornik zato glasi ovako: »Razum je ono što pojavi pridodaje objekt na način da njeno mnogo­ stručje povezuje u jednoj svijesti. Onda kažemo da spoznajemo pred­ met kada smo u mnogostručju zora prouzročili sintetičko jedinstvo, a pojam je toga jedinstva predodžba predmeta = X. No, to = X nije trans­cendentalni predmet jer o njem ne znamo čak ni toliko, i on se uopće samo pretpostavlja kao inteligibilni uzrok pojave prosto zato da bismo imali nešto što bi odgovaralo osjetilnosti kao receptivitetu.«66

Fichte tu dakle prenosi Jacobijevo shvaćanje Kanta, no upitno je odgovara li ono kao tumačenje svojemu izvorniku u Kritici – dijelu poglavlja »O razlogu razlikovanja svih pred­ meta uopće u phaenomena i noumena«, koji se javlja samo u prvome izdanju (1781.), dok je u drugome (1787.) posve izmi­ jenjen. Mjesto, spomenuto u podnožnici, na koje se Jacobijevo tumačenje odnosi, a Fichte ga kao »Kantov navod« posredno navodi, glasi ovako: 63 Fichteov dodatak u oblim zagradama na Jacobijev tekst navodim u uglatim zagradama jer on pokazuje Fichteovo razumijevanje Kantove filozofije, o čijoj se primjerenosti također dade raspravljati. 64 FW I, 487–488; GA I/4, 240–241. Izvornik: »‘Der Verstand,’ sagt Kant (S. 221. der Jacobischen Abhandlung) ‘ist es, welcher das Object (den Gegenstand) zur Er­ scheinung hinzuthut, indem er ihr Mannigfaltiges in Einem Bewusstseyn verknüpft. Als­ dann sagen wir, wir erkennen den Gegenstand, wenn wir in dem Mannigfaltigen der Anschauung synthetische Einheit bewirkt haben, und der Begriff dieser Einheit ist die Vorstellung vom Gegenstande = X. Dieses = X ist aber nicht der transcendentale Ge­ genstand (d. i. das Ding an sich), denn von diesem wissen wir nicht einmal so viel.’« 65 Ovako stoji u podnožnoj bilješci: »Critik der reinen Vernunft: S. 246. 253. 254. 115. 494.« (tj. A 246, 253 itd.). 66 JWA 2/1, 109; JW II, 303. Izvornik: »(…), und er wird als intelligibile Ursache der Erscheinung überhaupt nur angenommen, blos damit wir etwas haben, was der Sinnlichkeit als einer Receptivität korrespondiere.«

199

»Objekt u odnos s kojim postavljam pojavu uopće, transcendental­ ni je predmet, tj. potpuno neodređena misao o Nešto uopće. On ne može biti noumenon;67 jer o njem ne znam što je on o sebi samome, i nemam baš nikakva pojma o njem doli prosto kao o predmetu neko­ ga osjetilnoga zora uopće, koji je dakle za sve pojave istovjetan. Ne mogu ga misliti po nijednoj kategoriji; naime ona vrijedi [samo] u pogledu empirijskoga zora kako bi ga podvela pod neki pojam pred­ meta uopće.«68

To bi mjesto s jedne strane trebalo potkrijepiti Jacobijevu tvrdnju da Kritici čistoga uma ne preostaje drugo doli da nauča­ va posvemašnje apsolutno neznanje, jer i sama zna da o trans­ cendentalnome predmetu ne zna ama baš ništo, a da su empi­ rijski predmeti tek pojave, koje izvan nas ne postoje. S druge strane, isto bi mjesto trebalo potkrijepiti i Fichteovu tvrdnju da je Kantov transcendentalni idealizam jednak istoime­nu njego­ vu, jer su se ona sporna uvodna mjesta, »posuđena iz sustava nužnoga mišljenja s empirijskoga gledišta«, očito trebala tek kasnije u Kritici »objasniti i izvesti« s filozofskoga (transcen­ dentalnoga) gledišta, odakle se vidi da je svaki predmet opa­ žaja samo pomišljen kao dan, a receptivitet i osjetilnost uopće samo pomišljeni kao nama pripadni.69 Kako smo gore vidjeli, Fichte slijedi Jacobijev »navod« iz Kanta kada kaže da razum pridomišlja ili mišljenjem dodaje transcendentalni predmet po­ javi. Ali za Kanta je karakteristično da je odnos obrnut. Razum mišljenjem pridodaje pojave transcendentalnomu predmetu i time ga tek određuje i od njega pravi empirijski predmet.70 67 Kant pod noumenom ovdje misli ono što je gore prikazano kao noumen u pret­ kritičkome ili pozitivnome značenju (predmet spoznat samim umom). 68 A 253. Izvornik: »Das Objekt, worauf ich die Erscheinung überhaupt beziehe, ist der transzendentale Gegenstand, d. i. der gänzlich unbestimmte Gedanke von Etwas überhaupt. Dieser kann nicht das Noumenon heißen; denn ich weiß von ihm nicht, was er an sich selbst sei, und habe gar keinen Begriff von ihm, als bloß von dem Ge­ genstande einer sinnlichen Anschauung überhaupt, der also für alle Erscheinungen einerlei ist. Ich kann ihn durch keine Kategorie denken; denn diese gilt von der em­ pirischen Anschauung, um sie unter einen Begriff vom Gegenstande überhaupt zu bringen.« 69 FW I, 488; GA I/4, 241. 70 Usp. A 247 / B 304: »Mišljenje je radnja kojom se dani zor postavlja u odnos spram nekoga predmeta. Ako način toga zrenja nije ni na koji način dan, onda je pred­ met tek transcendentalan, i razumski pojam nema drugu uporabu nego transcendental­ nu, naime [da postigne] jedinstvo u mišljenju mnogostručja uopće.«

200

Možemo se i trebamo zapitati da li je Jacobijevo i Fichteovo pozivanje na to mjesto za svrhe koje su njima potrebne uop­ će opravdano, jer bi se ono ipak moglo pa i trebalo drugačije tumačiti nego što je Jacobi dao naslutiti, a Fichte doslovno u Jacobijev navod umetnuo, naime, to da je tu, a onda i uopće u Kanta, transcendentalni predmet isto što i stvar o sebi. Izvanj­ sko obilježje koje to dvoje međusobno jasno razlikuje jest to da je transcendentalni predmet uvijek jedan, dakle isti kako za naš nutarnji zor tako i za naš vanjski71 (ili: onaj kojemu »možemo pripisati sav opseg i svezu naših mogućih opažaja«, tj. »u kojem su dani svi zbiljski predmeti prošloga vremena«),72 dok stvari o sebi može biti više. Jacobi nas u raspravici čvrsto uvjerava da je »više puta« morao isponova čitati Kritiku čistoga uma, jer bez pretpostavke da »predmeti ostavljaju utiske na naša ostjetila« u sustav nije mogao ući, a s njome pak u njem nije mogao ostati.73 Ipak, ne samo da je Jacobi preoblikovao gornji Kantov navod, nego je propustio veće i jasnije obrazloženje iste stvari, koje se također nalazi samo u prvome izdanju Kritike, i to svega tri stra­ nice ispred navedenoga. Taj odlomak u cjelini glasi (A 250.): »U stvari, sve naše predodžbe bivaju dovedene u odnos spram koje­ ga god objekta pomoću razuma, a budući da pojave nisu drugo doli predodžbe, razum ih postavlja u odnos spram nekoga Nešto kao pred­ meta osjetilnoga zora: to je pak Nešto utoliko sȁmo transcendentalni objekt. Taj pak znači neko Nešto = x, o kojem baš ništo ne znamo niti uopće možemo znati (prema sadašnjem ustroju našega razuma), nego koji tek može poslužiti[,] kao correlatum jedinstvu apercepcije[,] u svrhu [postizanja] jedinstva mnogostručja u osjetilnome zoru, posred­ stvom kojega [jedinstva] razum njega [mnogostručje] sjedinjuje u po­ jam nekoga predmeta. Taj se transcendentalni objekt ne može odvojiti od osjetilnih datorum [tj. podataka] jer onda ne bi preostalo ništo po čem bi se pomišljao. On dakle nije nikakav predmet spoznaje sam po sebi, nego samo predodžba pojava pod pojmom nekoga predmeta uopće, koji je odrediv njihovim mnogostručjem [tj. pojam je »pred­ meta uopće« odrediv mnogostručjem u pojavama].«74 71 A 379–380; A 372 (odlomak koji sam Jacobi navodi: JWA 2/1, 105; JWA II, 294–295). 72 A 494–495 (B 522–523); usp. A 109. 73 JWA 2/1, 108–109; JW II, 302–304. 74 A 250. Izvornik: »Alle unsere Vorstellungen werden in der Tat durch den Ver­ stand auf irgend ein Objekt bezogen, und, da Erscheinungen nichts als Vorstellungen

201

Transcendentalni predmet po tome jest ili misao o nekome Nešto uopće, kako u Jacobijevu mjestu iz Kanta stoji, ili pre­ dodžba pojava pod pojmom nekoga predmeta uopće, odredi­ voga mnogostručjem u njima, kako u našem, posljednjem na­ vodu iz Kanta stoji. U oba slučaja on je u odnosu na empirijski predmet neodređen, a empirijski predmet iz njega nastaje kad ga se odredi mnogostručjem u pojavama. On je »correlatum«, ono što kao jedinstvo mnogostručja u osjetilnome zoru odgo­ vara jedinstvu samosvijesti (apperceptio). No, budući da on nije nikakav predmet spoznaje sam o sebi, on može biti pose­ bice iskustveno nespoznatljiv 1) bilo zato što prelazi granice našega mogućega iskustva (transcendentno) 2) bilo zato što iskustvu prethodi na način da ga omogućuje (transcendental­ no). U prvome slučaju Jacobi (i po njem Fichte) ima opravdano tumačenje, osim što neko Nešto = X nije empirijski predmet, kako piše Jacobi, nego transcendentalni. U drugome su pak slučaju obojica učitali (transcendentno) realističko tumačenje na mjestu gdje se treba čitati (kritičko) transcendentalno. Što je od dvojega posrijedi, ne može se odgovoriti jednoznačno utoliko što sam Kant, osim što rabi oprjeke transcendentalno – empirijsko te transcendentno – imanentno, želi razlikovati transcendentalno – transcendentno, no to mu ne polazi za ru­ kom sustavno, nego mu često transcendentalno opet poprima staro pretkritičko značenje onostranoga.75 Zato je transcen­ dentalni predmet, koliko mogu prosuditi, kao stvar s one stra­ ne iskustva, nadiskustven npr. u B 235–236 i B 506, a kao ono sind, so bezieht sie der Verstand auf ein Etwas, als den Gegenstand der sinnlichen Anschauung: aber dieses Etwas ist in so fern nur das transzendentale Objekt. Dieses bedeutet aber ein Etwas = x, wovon wir gar nichts wissen noch überhaupt (nach der jetzigen Einrichtung unseres Verstandes) wissen können, sondern, welches nur als ein Correlatum der Einheit der Apperzeption zur Einheit des Mannigfaltigen in der sinnlichen Anschauung dienen kann, vermittelst deren der Verstand dasselbe in den Begriff eines Gegenstandes vereinigt. Dieses transzendentale Objekt läßt sich gar nicht von den sinnlichen Datis absondern, weil alsdenn nichts übrig bleibt, wodurch es gedacht würde. Es ist also kein Gegenstand der Erkenntnis an sich selbst, sondern nur die Vorstellung der Erscheinungen, unter dem Begriffe eines Gegenstandes über­ haupt, der durch das Mannigfaltige derselben bestimmbar ist.« 75 O Kantovoj uporabi »transcendentalno« u pretkritičkome značenju (te oprje­ kama uporabe u Kanta i Fichtea) v. Ficara, Elena, 2009., »‘Transzendental’ bei Kant und Fichte«, Fichte-Studien 33, Amsterdam, New York: Rodopi, str. 81–97. poseb. str. 88.

202

omogućavajuće svakoga iskustva, prediskustven npr. u B 304 i B 522–523, dok se u B 566–567, B 573 i B 585 odn. B 707 i B 725–726 radi o djelatnome subjektu kao slobodnome uzro­ ku odn. (na zadnja dva mjesta) radi se o najvišem biću, što je oboje nešto bliže značenju nadiskustvenoga, no ne na uzoran način onoga s čime ne možemo povući nikakvu analogiju s nama samima kao inteligencijom. Oprjeku je transcendental­ no – transcendentno Kant dosljednije počeo povlačiti tek u Prolegomenima za svaku buduću metafiziku (1783.), dok je ona u Kritici čistoga uma (1781.) slabo provedena – ugl. se javlja transcendentalno u oba značenja. Ipak, već se u prvo­ me izdanju Kritike čita o »čistome pojmu transcendentalnoga predmeta«, koji je »kod svih naših spoznaja istovjetan (= X)« i koji »može svim našim empirijskim pojmovima pribaviti od­ nos spram nekoga predmeta tj. objektivni realitet uopće«.76 Kad bi na mjestu na koje se Jacobi poziva transcendental­ ni predmet bio kratica za taj čisti pojam transcendentalnoga predmeta, Jacobi ne bi imao nikakve osnove da ga izjednači s (transcendentno-realistički viđenom) stvari o sebi. Ako se pak uzme, kako bi se pogotovo na prvi pogled moglo, a Jacobi je svakako to pretpostavio, da se u tome cijelome poglavlju77 radi tek o jednoj oprjeci pojava i mišljevina, gdje phaenomena = pojave, a noumena = stvari o sebi (množina) ili transcenden­ talni predmet (jednina), onda bi jednačenje bilo opravdano, no time se ne bi razriješio problem, nego se samo pomakao 76 V. kraj poglavlja »O sintezi rekognicije u pojmu« gdje se »točnije« određuju naši »pojmovi o predmetu« – A 108–109, u prijevodu: »Sve predodžbe imaju kao predodžbe svoj predmet, i mogu opet same biti predmetima drugih predočaba. Pojave su jedini predmeti koji nam mogu biti neposredno dani, a ono što se u tome nepo­ sredno odnosi na predmet zove se zorom. No te pojave ipak nisu stvari o sebi, nego [su] same tek pojave koje opet imaju svoj predmet, koji dakle više ne možemo zreti, i koji se stoga može nazvati neempirijskim tj. transcendentalnim predmetom = X. Čisti pojam toga transcendentalnoga predmeta (koji je doista kod svih naših spoznaja uvijek istovjetan = X), ono je što može pribaviti svim našim empirijskim pojmovima odnos spram nekoga predmeta tj. objektivni realitet uopće. Taj pojam ne može sadr­ žavati nikakav određeni zor, te se ne će ticati ničega drugoga doli onoga jedinstva koje se mora naći u nekome mnogostručju spoznaje ukoliko ono stoji u odnosu spram nekoga predmeta. Taj pak odnos nije ništo drugo doli nužno jedinstvo svijesti, dakle i [jedinstvo] sinteze mnogostručja po zajedničkoj funkciji duše da to [mnogostručje] povezuje u nekoj predodžbi.« 77 O razlogu razlikovanja svih predmeta uopće u phaenomena i noumena.

203

s Kantova upitna shvaćanja transcendentalnoga predmeta na njegovo upitno shvaćanje stvari o sebi. Ipak, čini se da pažlji­ vije čitanje i točnije razumijevanje Kantove Kritike čistoga uma ne dopušta takva jednačenja.78 Kako god da se u ta pitanja dalje upustili, vidimo već i sada kako Fichteova filozofija stoji spram Kantova pojma stvari o sebi i Jacobijeve kritike njegove uporabe. Fichte je, svjesno ili nesvjesno u skladu s Jacobijevim upozorenjem kantovcima, očistio Kantov transcendentalni idealizam od svakoga prizvu­ ka ili slutnje (dogmatičkoga ili transcendentnoga) realizma. Zanimljivo je koju je to posljedicu za sobom povuklo. Jaco­ bijev izvod po kojem Kritika mora naučavati posvemašnje ap­ solutno neznanje gubi svaki svoj smisao u Fichteovu sustavu jer ondje takvih predmeta izvan nas više naprosto nema, a oni se unutar nas zajedno s čitavim našim iskustvom izvode iz nas samih. Dosljedno tomu, ono što u Kanta Jacobi vidi kao po­ svemašnje apsolutno neznanje za Fichtea je postalo cjelovito znanje uz obrazloženje da drugo za nas uopće nije moguće. Osim toga, Fichteov je stav jednak Jacobijevu i u tome što se po obojici Kant ima razumjeti iz duha njegova sustava, a ne kako doslovno glase pojedina mjesta iz njegovih spisa.79 Tako primjerice u Drugome uvodu u znanstvoslovlje Fichte piše da je »duh i najunutarnjija duša« jednako Kantove kao i njegove 78 Od brojnih radova na temu stvari o sebi u Kanta, istaknut ću jedan (Gram, Moltke S., 1980., »Things in Themselves: The Historical Lessons«, Journal of the History of Philosophy sv. 18 br. 4 /listopad 1980./, str. 407–431) koji pravi potrebne razlike i povrh toga ispituje povijesno-filozofijski utjecajna kriva čitanja koja ne pra­ ve razliku. Usp. tu str. 420: »Tvrdnja da je pojam Kantove stvari o sebi sam u sebi ne­ suvisao jest brkanje, vjerojatno začeto Jacobijem, ali svakako nastavljeno Fichteom, toga pojma s prilično različitim pojmom transcendentalnoga objekta. Poistovjeti ih i (…) stvorit ćeš proturječje. Ali oni su odvojeni pojmovi te se ne mogu poistovjetiti ni na tekstualnoj ni na filozofskoj osnovi.« Str. 423: »Stvari o sebi su nam jednako nepristupačne kao i transcendentalni objekt. Ali oni su nam nepristupačni na drugačije načine. Transcendentalni objekt ne može nam biti dan jer on ne označuje nijednu vrstu objekta. Nazivak stoji za opći značaj bilo kojega objekta koji je dan našim formama zrenja. On ne označuje neki objekt koji bi nam se mogao, a opet nam se nekako ne može predstaviti. Nazivak nam govori (…) o načinu kako stječemo iskustva objekata koji su nam dani. A taj podatak ne sadrži ništo o vrsti objekta. Dakle, Jacobijev je pri­ govor presudan protiv transcendentalnoga objekta samo pod krivom pretpostavkom da je on stvar o sebi. No ta je istovjetnost iluzorna.« 79 Jacobijevi izrazi: »duh sustava kantovskoga filozofa« ili »duh Kantove filozo­ fije« (JWA 2/1, 108–109; JW II, 301 i 303).

204

filozofije Kantova »zasluga da je prvi svjesno odvukao filozo­ fiju od izvanjskih predmeta te ju uveo u nas same«.80 Prvi pak koji je iz nas samih izgradio sustav bez teoretičke ovisnosti o izvanjskim stvarima o sebi jest sam Fichte, zbog čega je svoj sustav rano nazvao »prvim sustavom slobode«.81 Neobična pak okolnost da je Jacobi netom prije drugoga izdanja Kritike čistoga uma (1787., tisak dovršen do srpnja), koje je pokazalo mnoge promjene u odnosu na prvo, ukazao upravo na neka mjesta iz prvoga izdanja Kritike čistoga uma koja su u drugome izostavljena ili posve izmijenjena,82 povuk­ la je za sobom posljedicu da je u daljnjim raspravama prvo i izvorno izdanje ipak zadržalo neku težinu naprama (dopravlje­ nomu i izmijenjenomu) drugomu izdanju. Ono što je ostalo nerazjašnjeno u Jacobijevoj raspravi, a nije jednoznačno ni u Fichtea, značenje je transcendentalno­ ga, i to ne samo u pojmu transcendentalnoga predmeta, nego, što je možda još dalekosežnije, u pojmu samoga transcenden­ talnoga idealizma. Jacobi je svakako istaknuo da se tu ne radi o (dogmatičkome, naivnome, naravnome) realizmu, nego o idealizmu, no zašto je on kod Kanta transcendentalan, odgo­ vorilo se tek probranim Kantovim navodima. Da sebi olak­ šamo pregled, naredno ćemo potpoglavlje posvetiti upravo 80 FW I, 479; GA I/4, 231. Izvornik: »das Verdienst (…), die Philosophie zuerst mit Bewußtseyn von den äussern Gegenständen abgezogen, und sie in uns selbst hin­ eingeführt zu haben«. 81 »Moj sustav je prvi sustav slobode. Kako je ona nacija [tj. francuska] rastrgla političke okove [Feßeln] čovjeka, tako moj [sustav] oslobađa u teoriji čovjeka od oko­ va [Ketten] stvari o sebi, i njihova utjecaja, (…)« (GA III/2, 300, Fichteov predložak pisma, vjerojatno Baggesenu, iz travnja ili svibnja 1795.). 82 Poseb. je izdvojena (u drugome izdanju izostavljena) »Kritika četvrtoga para­ logizma transcendentalne psihologije« (A 367–380). Iz ovih se izostavljenih poglav­ lja također navodi: »O sintezi reprodukcije u moći uobražavanja« (A 100–102) i »O odnosu razuma spram predmetā uopće i mogućnosti da se oni spoznaju a priori« (A 115–128). Od preostalih je izostavljenih dijelova prvoga izdanja značajna u cijelosti izmijenjena »Dedukcija čistih pojmova razuma«, a naročito njen treći odjeljak dru­ goga poglavlja: »O sintezi rekognicije u pojmu«. Što se tiče Kantova obrazloženja za takvu promjenu u novome izdanju, ono ne daje nikakva povoda da se misli da je Kant »ispravio« ili »doradio« mnoge dijelove prvoga izdanja. Kant u »Predgovoru« drugoga izdanja piše da su se »razne stvari« (njem. verschiedenes) »morale izostaviti ili skraćeno iznijeti da naprave mjesta« njegovu »sada razumljivijemu prikazu« (B XLII; »(…) um meiner, wie ich hoffe, jetzt faßlicheren Darstellung Platz zu machen (…)«).

205

Kantovu razlikovanju transcendentalnoga idealizma u oprjeci s drugim idealizmima.

4.2.4. Kantov transcendentalni idealizam u oprjeci       s drugim idealizmima (1781.) U istome poglavlju iz kojega Jacobi obilno crpi navode, a koje je izostavljeno u drugome izdanju Kritike, nalazimo, kako bi Jacobi rekao, više nego jasno i odlučno izražen stav Kritike oko toga kakvo je njeno stajalište transcendentalnoga idealizma. Poglavlje koje nas se tiče, četvrti je paralogizam transcendentalne psihologije i njegova kritika iz prvoga izda­ nja Kritike (A 366–380). To je paralogizam idealiteta (izvanj­ skoga odnosa), koji glasi: »Tek dvojbenu egzistenciju [ili opstojnost] ima [sve] ono čija se op­ stojnost može zaključiti samo kao uzrok danih opažaja:« »Sve su pak izvanjske pojave takve da se njihova opstojnost ne može neposredno opažati, nego se njih, kao uzrok danih opažaja, jedino može zaključiti:« »Dakle, opstojnost je svih predmeta izvanjskih osjetila dvojbena. Tu neizvjesnost nazivam idealitetom izvanjskih pojava, a nauka se o tome idealitetu zove idealizam, u usporedbi s kojim se dualizmom naziva tvrdnja da je moguća izvjesnost predmeta izvanjskih osjetila.«83

Tom prigodom, da bi prikazao na čem počiva privid toga paralogizma, Kant uvodi razlikovanje dvaju idealizama: trans­ cendentalnoga i empirijskoga (pod kojim se krije izvorni trans­ cendentalni realizam): »Pod transcendentalnim idealizmom svih pojava razumijevam po­ učak, po kojem mi na njih [tj. na pojave] u cjelini gledamo kao na puke predodžbe, a ne kao na stvari o sebi samima, te su, shodno tomu, vrijeme i prostor samo osjetilne forme naših zorova, a ne za sebe dane odredbe ili uvjeti objekata kao stvari o sebi samima. Tomu je ide­ alizmu suprotstavljen transcendentalni realizam koji gleda na vrije­ me i prostor kao na nešto dano o sebi (neovisno o našoj osjetilnosti). Transcendentalni si realist predočuje dakle izvanjske pojave (ako im se dopusti zbiljskost) kao stvari o sebi samima, koje opstoje neovisno o nama i našoj osjetilnosti, [koje] bi dakle i po čistim pojmovima razu­ ma bile izvan nas. Taj je transcendentalni realist zapravo onaj koji se 83 A 366–367.

206

kasnije igra empirijskoga idealista, te, nakon što je krivo pretpostavio za predmete osjetilā da bi morali imati svoju opstojnost po sebi sa­ mima i bez osjetilā ako bi trebali biti izvanjski, s toga gledišta nalazi sve naše predodžbe osjetila nedostatnima da učine izvjesnima njihovu zbiljskost [tj. zbiljskost predmetā osjetilā].«84

Tu je izraženo ono što je sasvim svojstveno Kantovu staja­ lištu: 1) da način na koji nam se stvari pojavljuju (pojave) stro­ go razlikuje od toga kakve su one o sebi (od stvarī o sebi), i 2) da su po njem prostor i vrijeme (tek) forme naših zorova, koje se razlikuju od svih mogućih određenja koje imaju stvari kakve su o sebi, odnosno od uvjetā stvarī o sebi. Na ovome je mjestu Kant zato naveo obilježja transcendentalnoga idealizma da bi s njegova stajališta lakše mogao prikazati kako se postiže trans­ cendentalni privid na stajalištu onoga idealizma koji doduše ne poriče izravno opstojnost izvanjskih stvari, ali ne dopušta da se ona može spoznati po neposrednome opažaju. Budući da se u ovome unatoč svemu mogućemu iskustvu nikad ne će moći do­ kazati zbiljskost izvanjskih predmeta, Kant taj idealizam naziva empirijskim idealizmom. Kantov je idealizam u pogledu isku­ stva tomu upravo oprječan, stoga ga Kant naziva empirijskim realizmom. Na ovome mjestu otpočinje i Jacobi s navodima: »Nasuprot [tomu], transcendentalni idealist može biti empirijski realist, stoga, kako ga se naziva, dualist, tj. [može] dopustiti opstojnost materije, a da ne izađe iz same samosvijesti te pretpostavi nešto više od izvjesnosti predočaba u meni, dakle [ništo više od načela] ‘cogito, ergo sum’.«85

Kant tako može pokazati u nastavku kritike četvrtoga pa­ ralogizma da sustav transcendentalnoga idealizma izbjegava privid u koji se zapliće tzv. empirijski idealizam: »Dakle, transcendentalni idealist je empirijski realist, te priznaje ma­ teriji, kao pojavi, zbiljskost, koja se ne treba zaključiti, nego se nepo­ sredno opaža.«86 84 A 369. 85 A 370. Izvornik: »Der transzendentale Idealist kann hingegen ein empirischer Realist, mithin, wie man ihn nennt, ein Dualist sein, d. i. die Existenz der Materie ein­ räumen, ohne aus dem bloßen Selbstbewußtsein hinauszugehen, und etwas mehr, als die Gewißheit der Vorstellungen in mir, mithin das cogito, ergo sum, anzunehmen.«; isto u JWA 2/1, 104; JW II, 293. 86 A 371.

207

Toliko je izvoda dostatno da se pokaže što je svrha toga po­ glavlja: pokazati po čem empirijski idealizam zapada u trans­ cendentalni privid, i to u razlici spram transcendentalnoga idealizma. Ono što je u tome poglavlju najsličnije narednim pokantovskim idealizmima, Kant naziva skeptičkim odnosno dogmatičkim idealizmom: »Dogmatički bi idealist bio onaj koji poriče opstojnost materije, skep­ tički, koji je dovodi u sumnju, jer je drži nedokazivom. Prvi može biti takav samo zato jer smatra da je našao proturječja u mogućnosti ma­ terije uopće. (…) Skeptički pak idealist, koji napada tek razlog naše tvrdnje i izjašnjava se da je naše uvjeravanje o opstojnosti materije, za koju smo smatrali da smo je utemeljili [tj. opravdali] u neposrednome opažaju, nedostatno, jest utoliko dobročinitelj ljudskoga uma, jer on nas prisiljava da čak pri najmanjem koraku običnoga iskustva dobro otvorimo oči i da ne prihvatimo u naš posjed kao dobro stečeno ono čega smo se domogli možda tek lukavštvinom. (…) Naime ne može se ništo izvan sebe osjetiti, nego tek u sebi, i cijela samosvijest ne pruža stoga ništo doli odredbe nas samih. Dakle, skeptički nas idealizam sili da pribjegnemo jedinomu utočistu koje nam još preostaje, naime ide­ alitetu svih pojava (…).«87

No idealitet pojava Kant prihvaća, štoviše dokazuje već u svojoj transcendentalnoj estetici istraživanjem prostora i vre­ mena. Protiv sumnje u razlikovanje zbiljskih predmeta od predmeta nastalih ili iskrivljenih pukom igrom uobrazilje (npr. u snu), Kant daje pravilo: »Što je prema empirijskim zako­ nima povezano s nekim opažajem, to je zbiljsko.«88 Opažaji 87 A 377–378. Izvornik: »Der dogmatische Idealist würde derjenige sein, der das Dasein der Materie leugnet, der skeptische, der sie bezweifelt, weil er sie für unerweis­ lich hält. Der erstere kann es nur darum sein, weil er in der Möglichkeit einer Materie überhaupt Widersprüche zu finden glaubt (…). Der skeptische Idealist aber, der bloß den Grund unserer Behauptung anficht und unsere Überredung von dem Dasein der Materie, die wir auf unmittelbare Wahrnehmung zu gründen glauben, für unzurei­ chend erklärt, ist so fern ein Wohltäter der menschlichen Vernunft, als er uns nötigt, selbst bei dem kleinsten Schritte der gemeinen Erfahrung, die Augen wohl aufzutun, und, was wir vielleicht nur erschlichen, nicht sogleich als wohlerworben in unseren Besitz aufzunehmen. (…) Denn man kann doch außer sich nicht empfinden, sondern in sich selbst, und das ganze Selbstbewußtsein liefert daher nichts, als lediglich unsere eigene Bestimmungen. Also nötigt uns der skeptische Idealism, die einzige Zuflucht, die uns übrig bleibt, nämlich zu der Idealität aller Erscheinungen, zu ergreifen (…).« 88 A 376. Izvornik: »Um nun hierin dem falschen Scheine zu entgehen, verfährt man nach der Regel: Was mit einer Wahrnehmung nach empirischen Gesetzen zusam­ menhängt, ist wirklich.«

208

koje možemo uklopiti u cjelinu našega ostaloga iskustva pre­ ma iskušanim pravilima, daju nam predmete koje smatramo zbiljskima. Možemo se pitati da li je u tome poglavlju također otvore­ na mogućnost za takav idealizam koji će Jacobi nazvati naj­ snažnijim idealizmom. Svi dogmatički idealizmi, koje Kant nadvladava, nadvladavaju se zato što sumnjaju ili poriču zbilj­ skost predmeta izvan nas, a to se izvan nas u Kritici pokazuje kao unutar nas utoliko što je prostor kao forma našega izvanj­ skoga osjetila u nama. Poslužimo li se Kantovim izrazima, možemo reći da idealizam kako ga, sa svoje strane, Jacobi određuje ne poriče zbiljskost predmeta izvan nas u običnome, empirijskome smislu, nego »izvan nas u transcendentalnome smislu« (im transcendentalen Verstande ausser uns).89 Kako se tu izvan ne može više shvatiti ni u kakvu prostornome smi­ slu, preostalo je, premda to Jacobi nije tako doveo do izra­ za, da izvan naprosto znači izvan granica našega mogućega iskustva ili čak moći spoznaje uopće, kako ju je Kant opisao. Stajalište koje Jacobi naziva najsnažnijim idealizmom stoga bi podrazumijevalo da ne postoje predmeti koji su izvan tih granica spoznaje (tzv. stvari o sebi). A to već uvelike odgovara Fichteovu idealizmu, koji se u GWL upire da ukaže na tu gra­ nicu iskustva, izvan koje nema ničega (točnije: izvan kojega za nas nema ničega), a koja se sama po sebi također ne može iskusiti. Prema tome bismo mogli transcendentalnim idealizmom nazvati Kantovo gledište, te također, iako manje strogo, Rein­ holdovo, dok je kritički skepticizam Maimonovo te, iako ma­ nje strogo, Schulzeovo gledište, samo manjim dijelom uspo­ redivo s opisanim Kantovim skeptičkim idealizmom. Fichte bi svoje gledište nazvao idealizmom, ili radije, kako je u GWL naglašeno, »kritičkim idealizmom, koji se može zvati i ide­ al-realizmom ili real-idealizmom«.90 To gledište stoji između 89 JWA 2/1,

111; JW II, 308. FW I, 281; GA I/4, 412. Za objašnjenje toga usp. tomu prethodnu stranicu: »Sve je ovisno o Jastvu po svojem idealitetu, no u pogledu realiteta sámo je Jastvo ovisno; ipak ništo nije realno za Jastvo, a da ujedno nije idealno; prema tome, u njem su idealni i realni razlog jedno te isto, a ono uzajamno djelovanje između Jastva i Ne90

209

dviju krajnosti: »dogmatičkoga idealizma«, koji ne uzima u obzir zatvoreni krug konačnoga duha koji opisuje znanstvo­ slovlje, i »transcendentnoga realističkoga dogmatizma«, koji si umišlja da je izašao iz toga kruga.91

4.2.5. Izvorna razrada Fichteova idealizma u raspravi       sa Schulzeom (1793.–1794.) Ma kako Fichte cijenio Jacobija i njegovu kritiku prikri­ vanja ili slabljenja Kantova idealizma u prikazima kantovaca, izvorno ga je na idealizam znanstvoslovlja kao jedino održi­ vo stajalište za sustav transcendentalnoga idealizma naveo ili, tako reći, konačno natjerao Schulzeov skepticizam, koji je na svoj način u sebe ugradio i bitne prethodno objavljene opome­ ne realista Jacobija i prigovore skeptika Maimona.92 Još krajem veljače 1793., dakle tri mjeseca prije nego što će preuzeti recenziranje Aenesidema, Fichte je bio uvjeren da je kritička filozofija po svojem duhu »neosvojiva tvrđava«, i da su do tada izneseni prigovori na nju pogodili, ako išto, onda tek njeno slovo. Dapače, Humeov mu je skepticizam »nepo­ recivo pobijen«, a jedina mu se je ozbiljna sumnja, bavljenje kojom je tada odgodio do povoljnije prigode, javila u nedav­ nome razgovoru s nekim »misliocem«. Tako je barem Fichte pisao svojemu cijenjenomu bivšemu profesoru Reinhardu da Jastva ujedno je uzajamno djelovanje Jastva sa samim sobom.« (…uopće je realni kauzalitet stvari o sebi u odnosu na dušu [naivni realizam] zamijenjen idealnim kauza­ litetom subjekta (duše) u odnosu na sebe sama jer je on za njega realan). Izvornik: »Alles ist seiner Idealität nach abhängig vom Ich, in Ansehung der Realität aber ist das Ich selbst abhängig; aber es ist nichts real für das Ich ohne auch ideal zu seyn; mithin ist in ihm Ideal- und Realgrund Eins und ebendasselbe, und jene Wechselwir­ kung zwischen dem Ich und Nicht-Ich ist zugleich eine Wechselwirkung des Ich mit sich selbst.« 91 FW I, 281; GA I/4, ,412: »To da konačni duh nužno mora postaviti nešto apso­ lutno izvan sebe (stvar o sebi), a ipak s druge strane mora priznati da ona postoji samo za njega (da je nuždan noumen), onaj je krug koji on može u beskraj proširivati, ali iz kojega nikada ne može izaći. Sustav koji se ne obazire na ovaj krug jest dogmatički idealizam jer je zapravo samo naznačeni krug onaj koji nas ograničava i čini konač­ nim bićima. Sustav koji si umišlja da je iz njega izašao jest transcendentni realistički dogmatizam.« 92 V. npr. Frank, Manfred, »Einleitung«, u: [Schulze, G. E.], 1996., Aenesidemus (ur. M. Frank), str. XLIX, podnožnicu 95.

210

ga potakne da mu priopći (i da štoviše znanosti radi objavi) svoje prigovore kritičkoj fi­lo­zofiji.93 Od studenoga 1793., kada se je Fichte ozbiljno posvetio recenziranju djela Aenesidemus, Fichteova nam prepiska daje sasvim drugačiju sliku, kako smo gore vidjeli.94 Zbog Aene­ sidema je Fichte stavio na stranu sve druge poslove i preda­ no uzeo »isponova graditi« na čvršćim temeljima »održiviji sustav« transcendentalnoga idealizma. I tek nakon što je za njega napravio prve nacrte s kojima je bio zadovoljan (Vlastite meditacije o elementarnoj filozofiji), iako ih je kasnije još jed­ nom osjetno preradio za prvi objavljeni prikaz znanstvoslovlja (BWL, GWL, GEWL), Fichte se je mogao vratiti recenziji i sla­ vodobitno ju dovršiti, ne samo uvažavajući opravdane Schul­ zeove prigovore, nego ujedno naznačujući odlike svojega no­ voga sustava po kojem će ih nadići. S jedne strane, krivo bi bilo reći da je Fichte tek po Aenesi­ demu počeo gajiti sumnje u dotadašnji (Kantov i napose Rein­ holdov) prikaz kritičke filozofije, i da ga je tek to djelo nave­ lo na pomisao gradnje sustava transcendentalnoga idealizma na samome (apsolutnome) subjektu. Ali s druge strane, nema sumnje ni da je tek u razračunavanju sa Schulzeovim skepti­ cizmom i njegovim ispitivanjem kritičke filozofije Fichte po­ čeo ozbiljnije razrađivati svoj vlastiti sustav transcendentalne filozofije. Fichte je odmjereno dao i prvo i drugo na znanje u predgovoru svojega programskoga spisa BWL: 93 GA III/1, 373 (predložak Fichteova pisma Reinhardu 20. veljače 1793.): »Ja sam uvijek smatrao kritičku filozofiju, naime po njenu duhu, koji nisu niti Kant niti Reinhold prikazali, i koji tek u polusvjetlu nazirem, za neosvojivu tvrđavu; pred mene barem nisu došli nikakvi prigovori, ne isključiv ni Reinholdove (koji ipak pogađaju samo Kantovo slovo), za koje bi mi se činilo da se zasnivaju i na čem drugome doli na nesporazumima; sve dok mi se nedavno u razgovoru sa samostalnim misliocem, za kojega ću si kasnije dopustiti da Vam ga spomenem, nije javila sumnja koja se ne tiče ničega manjega nego prvoga principa, koju pri sadašnjim okolnostima doduše moram odgoditi na neko podobnije vrijeme, i koja bi, ako se ne bi mogla otkloniti, uništila cije­ lu filozofiju, i na njeno mjesto postavila najpogubniji skepticizam, daleko tvrđi nego neporecivo pobijeni Humeov. Ali i taj bih skepticizam radije prihvatio nego sustav koji se ne drži.« Ne zna se tko bi bio dotični »samostalni mislilac« (Selbstdenker), ali urednici Akademijina izdanja slute (na nav. mjestu) da bi to mogao biti Johann Schultz, kojemu je Fichte (po FW I, 473; GA I/4, 225 v. gore potpoglavlje 2.2) iznio svoju »još neodređenu ideju da cijelu filozofiju izgradi na čistome Jastvu« »davno prije« nego je sam s njome bio »na čistu«. 94 Potpoglavlje 3.4.

211

»Čitajući nove skeptike, osobito Aenesidema i izvrsne Maimonove spise, pisac se je ove rasprave posve uvjerio u ono, što mu se je već prije činilo veoma vjerojatnim: da se filozofija još nije uzdigla do razi­ ne evidentne znanosti, čak ni najnovijim nastojanjima oštroumnih muževa. Smatrao je da je našao razlog tomu, te da je otkrio lagan na­ čin da se potpuno zadovolje svi oni upravo veoma utemeljeni zahtje­vi skeptika prema kritičkoj filozofiji (…).«95

Ove su Fichteove tvrdnje upravo zato vjerodostojne jer ni­ tko ne može preuzeti od drugoga ono što već nekako nema u sebi. Da Fichte od prije nije imao nikakve sumnje u utemelje­ nost kritičke filozofije ni svoje vlastite zamisli kakva bi ona imala biti, ne bi ni Schulze ni Maimon naišli u njem na takvo plodno tlo za raspirivanje prvih i produbljivanje drugih.96 Ako se ne varam u svojim dojmovima, Schulze je svojim djelom Fichteu dao ne samo odlučne razloge da napusti dota­ dašnji Reinholdov sustav Kantove filozofije, nego i pobude i smjernice kako da izgradi novi sustav. Schulzeovo razmjerno veliko djelo sadrži naime ne samo opovrgavanje »presezanja kritike uma« da je pobila duh pravoga (humeovskoga) skep­ ticizma, nego i mnogo općih razmatranja koja ukazuju kako bi se misao osim na Reinholdovu putu još mogla razvijati i drugim putevima, i zašto je utoliko Reinholdov put proizvo­ ljan. Da se tu krije poticajna i konstruktivna strana Schulzeo­ va djela, i to ne samo za Fichtea, nerijetko se previđa. Ovdje se možemo ograničiti na to da ukratko ocrtamo dvije glavne idealis­tički-konstruktivne pobude koje je Fichte mogao crpsti iz Schulzeova djela za idealizam kao stajalište svojega novoga sustava. S jedne strane, Schulze je obnovio prodorne izvode koje su u sporu oko panteizma Jacobi i Wizenmann (oslanjajući se na Hamanna, koji se sam oslanja na Humea) iznijeli o utemelje­ nosti našega uvjerenja u opstojnost Boga i izvanjskoga svijeta na vjeri i osjećaju (a ne na prosvjetiteljskoj umskoj demonstra­ ciji), te ih veoma jasno i razgovijetno primijenio na tvrdnje o 95 FW

I, 29; GA I/2, 109. Fichteovo pismo Reinhardu 15. 1. 1794.: »Aenesidemus je moje uvjere­ nje – da filozofija u svojem sadašnjem stanju još nije znanost – dovršio, a drugu – da zbiljski može postati znanošću i da to uskoro mora postati – samo još osnažio.« (GA III/2, 39) 96 Usp.

212

stvari o sebi, koje se također temelje na tamnome osjećaju, iz kojega zdravi razum crpi svoju vjeru u opstojnost izvanjskoga svijeta: »Da je filozofirajući um više posve različitih puteva uzeo da dokaže objektivnu opstojnost izvjesnih predmeta i realitet naših spoznaja; da je izgradio međusobno posve suprotstavljene sustave, od kojih je je­ dan trebao dokazati varljivost i nepouzdanost sve osjetilne spoznaje, a drugi varljivost spoznaje svega onoga što se samo pomišlja, a ne ono­ ga što se prima po osjetilima; te da od njih jedan pripisuje stvarima o sebi kao objektivna svojstva jedna obilježja, a drugi ovima suprotna: to je iz povijesti filozofije i njenih pothvata spekulirajućega uma opće poznato. Ali mnogo je manje poznato i mnogo se manje uvidjelo da um sve svoje dogmatičke tvrdnje o opstojnosti stvarī o sebi, kao i o pozitivnim i negativnim svojstvima tih stvari o sebi, premda te tvrdnje često posve odstupaju od sudova prostoga i u spekuliranju neizvježba­ noga ljudskoga razuma o objektivnome svijetu, zapravo do sada nije utemeljio ni na kakvim drugim principima i temeljima od onih na ko­ jima prosti ljudski razum,97 vođen tamnim osjećajem o tome, zasniva svoju vjeru u realnu opstojnost stanovitih predmeta. Naime, kao što je filozofirajući um izveo kozmološki dokaz za objektivnu opstojnost Boga time što je tamni osjećaj ovisnosti uvjetovana o neuvjetovanu uzroku – za koji se drži religioznost velikoga mnoštva – razriješio u razgovijetne pojmove i postavke; upravo tako je on različite sustave dogmatičke filozofije, i tvrdnje koje se u njima javljaju o onome što stvari o sebi zbiljski imaju biti ili ne biti, jedino odatle izveo što je tam­ ni osjećaj razloga – radi kojega opći ljudski razum pripisuje stanovi­ tim svojim predodžbama povezanost s nečim izvan njih i realitet – raz­ riješio u razgovijetne postavke i zaključke, te ih kao takve pri­mijenio na stanovite činjenice. A izvor vjere u realno egzistirajuće stvari u općem ljudskome razumu također je oduvijek razlog [ili temelj] svega dogmatičkoga znanja u teoretičkoj filozofiji.«98

Fichte će kao jedan od rezultata svojega prvoga prikaza znanstvoslovlja potvrditi da odnos spram realiteta uopće, kako Jastva, tako i Ne-Jastva, imamo samo posredstvom vjere, a da ona nastaje jer nije osviještena (do zrenja dovedena) vezanost osjećaja uz Jastvo.99 der schlichte Menschenverstand. (1792.) 237–238. 99 GWL §. 9. 97 Njem.

98 Aenesidemus

213

S druge strane, Schulze je sugerirao da uvjerenje da stvari opstoje i da su na izvjestan način povezane, proizlazi iz toga što si ne možemo objasniti dvostruku nužnost u našim pre­ dodžbama: nužnost opstojnosti mnogostručja i nužnost njego­ ve upravo takve i takve povezanosti u predodžbi za svaki odre­ đeni slučaj. Npr. da kuću iz jednoga kuta gledanja možemo vidjeti samo s jedne strane, i da, dok ju gledamo, ne možemo njene dijelove vidjeti drugačije povezane nego što su poveza­ ni. Ta nas dvostruka nužnost u predodžbama dovodi do vjere u opstojnost stanovitih stvari izvan naših predočaba. No objaš­ njenje te nužnosti u iskustvu moglo bi se objasniti i »idealis­ tički« iz same duše (kako će Fichte napraviti): »Prvi i najizvrsniji razlog naše vjere u realno egzistirajuće stvari stoga je nužnost, koja je vezana, kako uz opstojnost stanovitih predočaba u našoj duši, tako i uz povezanost obilježja tih predočaba međusobno, a kada bi obje vrste nužnosti posve nedostajale svim dijelovima naše spoznaje ili kada bi se dale izvesti iz duše, onda bi vjerojatno veliko mnoštvo općenito bilo sklono idealizmu, a realnu bi egzistenciju sta­ novitih predmeta možda nalazilo jednako nepojmljivima, kao što sada pomoću obiju vrsta nužnosti u stanovitim predodžbama nalazi nepoj­ mljivima i besmislenima sumnje u objektivnu opstojnost onoga što se osjetilima primilo.«100

Na drugim mjestima je dodatno osnažio tvrdnju da bi se sama stvar o sebi, ako je ona doista za nas noumen, kako Rein­ hold tvrdi, mogla objasniti kao proizvod djelovanja našega uma (kao što će Fichte pokazati, i kao što smo u prethodnome poglavlju vidjeli): »Tvrdi li se pak, stvar o sebi egzistira samo prema svojem pojmu u našem umu [unserem Begriffe davon nach in unserer Vernunft], i nije uopće ništo drugo nego proizvod načina na koji djeluje taj um [Pro­ dukt der Handlungsweise dieser Vernunft], onda se mora priznati i da realno doista nema stvarī o sebi, i da stoga našim predodžbama ne pripada zbiljska ovisnost o tim stvarima.«101 100 Aenesidemus

234. Aenesidemus 306. Izvornik: »Behauptet man nun, das Ding an sich existiere nur dem Begriffe davon nach in unserer Vernunft, und sei durchaus nichts weiter, als ein Produkt der Handlungsweise dieser Vernunft; so muß man auch eingestehen, daß es eigentlich gar keine Dinge an sich realiter gäbe, und daß also unsern Vorstellungen gar keine wirkliche Abhängigkeit von diesen Dingen an sich zukomme.« 101

214

Da ne bude sumnje, Schulze nije sugerirao da se doista pri­ hvati idealizam niti ga je zastupao, kao što to prethodno nije činio ni Jacobi. Obojica su kantovski način dokazivanja samo izazovom na dosljednost povlačili u idealizam kao u njegovu svojevrsnu slijepu ulicu. Jer obojica na koncu pretpostavljaju transcendentni realizam, odnosno da se istina sastoji u poduda­ ranju naših predočaba sa stvarima koje su izvan njih i neovisne o njima. Iako na početku Aenesidema Schulze tvrdi da pravi skepticizam tvrdi samo »da u filozofiji nije prema izvjesnim i općevažećim načelima dokazano ništo niti o opstojnosti i ne­ opstojnosti stvarī o sebi i njihovih svojstava niti o granicama ljudskih spoznajnih snaga«,102 on ipak Reinholdovoj teoriji moći predočavanja stalno podmeće (transcendentno-)realistič­ ko tumačenje i opetovano zahtijeva da se za realnu spoznaju treba ustanoviti podudaranje između naših predočaba i stvari koje su o njima neovisne. Takvu se je shvaćanju istine Fichte oštro i razložito suprot­ stavio već prigodom pisanja Zahtjeva kneževima Europe da vrate slobodu mišljenja, koju su do sada suzbijali (1793.), gdje je htio pokazati da kneževi ne mogu obvezati svoje podanike da »šire istinu« u svakome smislu, jer moju subjektivnu istinu (istinoljubivost, iskrenost, tj. »što po najboljem znanju i savje­ sti smatram istinom«) može pozdano imati samo onaj tko mi može »čitati u srce«, dok objektivnu istinu ljudi ne mogu dose­ ći kao apsolutnu istinu, nego samo kao subjektivno uvjetovanu istinu. Istina pak u višem smislu te riječi uopće nije ona koja se odnosi na osjetilni svijet i njegovo stanje, nego je moralna, ona dakle koju tek trebamo proizvesti: »Slaganje naših predočaba o stvarima sa stvarima o sebi dade se samo na dva načina kao moguće misliti: ako naime ili stvari bivaju ozbilje­ ne našim predodžbama ili ako naše predodžbe bivaju ozbiljene stvari­ ma o sebi. Budući da kod ljudske spoznajne moći prvo nije slučaj,103 a drugo samo s ograničenjem da naše predodžbe nisu jedino određene stvarima o sebi, nego i na našu pobudu [durch unser Erregen], zato je 102 Aenesidemus

24.

103 Za puno shvaćanje ovoga mjesta trebamo pridomisliti, u sjećanje prizvati Kan­

tovu pomišljenu oprjeku između čovjeku jedino mogućega osjetilnoga zrenja (u ko­ jem predmeti bivaju dani) i Božjega intelektualnoga zrenja kojim same stvari o sebi bivaju postavljene.

215

neposredno jasno da se naše predodžbe po svojoj naravi naprosto ne slažu sa stvarima o sebi, da dakle apsolutna istina […] izravno protu­ rječi razumu čovjeka i svakoga konačnoga bića.«104 »A ipak postoji izvjestan nuždan način kako nam se svima stvari, po ustroju naše naravi, naprosto moraju pojaviti, i u mjeri u kojoj se naše predodžbe slažu s ovom nužnom formom spoznatljivosti, možemo ih nazvati i objektivno istinitima – ako se naime objektom ne naziva stvar o sebi nego stvar (pojava) nužno određena zakonima naše spo­ znajne moći i zakonima zrenja. U ovome je značenju sve do čega smo došli sukladno ispravnomu opažanju i prema nužnim zakonima naše spoznajne moći, objektivna istina.« »Osim ove istine primjenjive na osjetilni svijet postoji još jedna [isti­ na] u beskrajno višem značenju te riječi, jer nije da mi tek opažanjem spoznajemo dani ustroj i stanje [Beschaffenheit] stvari, nego ih najči­ šćom, najslobodnijom samodjelatnošću prema izvornim pojmovima o pravu i nepravu [Recht und Unrecht] trebamo proizvesti. Što je u skladu s tim pojmovima, to je istinito za sve duhove, i za otca tih du­ hova. A istine se te vrste uglavnom veoma lako i pouzdano spoznaju, naša nam ih savjest dovikuje. Tako je npr. vječna, ljudska i božanska istina da postoje neotuđiva ljudska prava, i da u njih spada sloboda mišljenja (…).«105

Ma kako na prvu nevjerojatno zvučalo, upravo gornji Schulzeov ne pravo ni osviješten transcendentno-realistički zahtjev spoznaje stvari o sebi i njena odnosa spram naših pre­ dočaba te tvrdnja da kritička filozofija ne može potkrijepiti što tvrdi da o tome zna (izvor aficiranosti osjetila i materije pre­ dodžbe u stvari o sebi), ono je što je Fichtea izvana nagnalo na (tomu oprječno) utvrđenje i produbljenje svojega stajališta idealizma i njegova principa samopostavljajućega Jastva. Pri­ sjetimo se gore navedenoga Fichteova pisma Reinhardu netom po dovršetku recenzije: »Ona naznačuje, koliko je u uskim granicama recenzije moguće, nova gledišta s kojih sada gledam na stvar. Dokle god dopuštamo misao o nekoj svezi naše spoznaje s nekom stvari o sebi, koja, posve neovisno o njoj, treba imati realitet, skeptik će uvijek dobiti igru. Zato je jed­ 104 GA II/2, 224 (nav. po nacrtu za djelo koji je naslovljen Novi prijedlog za od­ govor na pitanje: ima li knez pravo i na koji način ograničiti slobodno istraživanje istine?; u objavljenoj inačici toga mjesta umjesto »apsolutna istina« stoji »objektivna istina u najstrožem značenju te riječi«). 105 FW VI, 19; GA I/1, 179–180.

216

na od prvih svrha filozofije posve opipljivo dokazati ništavnost takve misli.«106

Kada se pogleda sama recenzija i apstrahira od brojnih po­ jedinačnih Schulzeovih prigovora i Fichteovih odgovora (o ko­ jima je u kasnijim potpoglavljima riječ), te se usmjeri paž­nja na uvid iza raznih Fichteovih formulacija protiv Schulzeova zahtjeva, nalazi se princip njegova idealizma. Naša spoznaja ne može ići do stvari o sebi jer bi išla preko zatvorenoga kruga konačnoga ljudskoga duha koji opisuje znanstvoslovlje, a bu­ dući da to Schulze traži, on je po Fichteu, kako smo na kraju prethodnoga potpoglavlja vidjeli, »transcendentni realistič­ki dogmatist«. Zbog nijekanja da ćemo ikada doći do takve spo­ znaje, što Schulze u svojem skepticizmu ostavlja otvorenim, Fichte je (svoj budući) »kritički sustav« naspram (Schulzeova) »humeovski skeptičkoga« u recenziji proglasio »negativno dogmatičkim«.107 Jednom kada se taj zahtjev primijeni na dušu kao stvar o sebi koja bi po Schulzeovu tumačenju Reinholdove teorije moći predočavanja imala biti uzrokom ili realnim razlogom naših predočaba, onda kao Fichteov odgovor dobivamo kasni­ je prvo načelo znanstvoslovlja, najprije reinholdovski iskaza­ no: »Moć predočavanja postoji za moć predočavanja i po moći predočavanja«108 (nema moći predočavanja kao »predočava­ juće« stvari o sebi koju Schulze traži); zatim fichteovski iska­ zano: »Jastvo jest što jest i jest jer jest, [oboje vrijedi samo] za Jastvo«109 (idealni ili logički razlog Jastva ujedno je njegov re­ alni razlog, nema »apsolutne egzistencije i autonomije Jastva o sebi« koju Schulze traži, nego samo za Jastvo).

4.3. Zasnivanje filozofije kao znanosti Nakon što je Jacobi doveo u pitanje shvaćaju li kantovci duh Kantove filozofije, pokazali su se mnogi problemi u Rein­ holdovu osebujnome usustavljenome prikazu kritičke filozofi­ 106 GA III/2,

39 (pismo Reinhardu 15. siječnja 1794.). I, 17; GA I/2, 57. 108 FW I, 11; GA I/2, 51. 109 FW I, 16; GA I/2, 57. 107 FW

217

je utemeljene na elementarnoj filozofiji, koji su sami po sebi ukazali na to kojim se putem dalje ima razvijati sustav trans­ cendentalne filozofije. Reinholdov pothvat sastojao se je u tome da znanstveno utemelji Kantovu kritičku filozofiju kao teoriju moći spozna­ je na njenim neiskazanim premisama koje se imaju razviti u zasebnoj i elementarnoj teoriji moći predočavanja. Njegova teorija dolazi vremenski nakon Kantove, ali joj logički pret­ hodi. Ona otkriva njen princip, po kojem joj se tek može dati sustavna forma: »Otkriće posljedice nužno mora prethoditi otkriću razloga; znanstvene premise neke spoznaje mogu se potražiti tek nakon što je spoznaja pri­ sutna; a bitni sadržaj neke znanosti mora već biti otkriven prije nego princip, koji znanosti daje njenu formu, može dospjeti do svijesti.«110

Za to mu je bilo potrebno naći temeljnu postavku ili na­ čelo (Grundsatz),111 koje bi sámo bilo nesporno jer izražuje činjenicu svijesti, i iz njega tako izvesti Kantovu filozofiju da svima postane očit slijed Kantovih zaključaka, dakle njihova valjanost. Reinholdov je pothvat Fichte preuzeo, priznavši do­ tadašnje zasluge Reinholda, no ujedno uvaživši skeptičke pri­ govore na njegov pothvat. Kračine radi mi ćemo ovdje prikazati kako je Fichte na­ kanio izvesti znanstveni sustav iz Kantovih kritika, jer je to pothvat uvelike podudaran Reinholdovu, a po onome u čem se Fichteovi izvodi ipak razlikuju, bit će ih po ovome prikazu lakše dalje pratiti. Fichteovo znanstvoslovlje, baš kao Reinholdova elementar­ na filozofija, treba pružiti znanstvenu osnovu svim Kantovim izvodima u kritikama. Ovdje ćemo pratiti kako je to Fichte 110 Beyträge

I 265. Reinhold je veoma snažno izrazio potrebu za njim u tadašnjoj filozofiji (Beyträge I 94.): »Smatram da je općevažeće prvo načelo ono Jedno što je filozofiji nužda [das Eine was der Philosophie Noth ist], ono što ona mora izboriti ako ima čovječanstvu osigurati prednosti koje mu je oduvijek obećavala, koje ono od nje ima pravo očekivati i potreba za kojima [prednostima] vjerojatno još nikad nije toliko vi­ soko porasla kao sada; kada su način mišljenja i načela više nego ikada prije zadobili odlučni utjecaj na sreću i nesreću čovječanstva, i kada je borba uma sa slučajem oko vodstva ljudskih prilika tako uzavrela.« 111

218

prikazao u svojem programskome spisu O pojmu znanstvo­ slovlja (BWL). Ono o čem nema spora, piše Fichte, jest da je filozofija znanost (eine Wissenschaft), no mišljenja se razilaze oko toga što bi bio predmet te znanosti. Ipak, ta teškoća proizlazi iz toga što sam pojam znanosti nije dostatno razvijen. Svima se na prvi pogled čini da znanost biva znanošću po sustavnosti svoje forme, no to očito nije dostatno jer se može navesti pro­ tuprimjer koji nitko ne bi prihvatio za znanost. Kada bi netko veoma sustavno razvio nauku, no zasnovao ju na nedokazi­ voj tvrdnji bez ikakve utemeljenosti – po Fichteovu primjeru: da u zraku postoje stvorovi s ljudskim strastima i pojmovima, no eteričkim tijelima – to mu nitko ne bi priznao za znanost. Fichte stoga u zaključku posve preobrće poredak vrijednosti sustavnosti u korist utemeljenosti:112 »Prema tome, bit bi se znanosti sastojala, kako se čini, u naravi njena sadržaja i u odnosu spram svijesti onoga, o kojem se kaže da zna: i znanos­ ti bi sustavna forma bila samo slučajna; ona ne bi bila svrha znanosti, nego možda tek sredstvo za svrhu.«113 Izvod mu se doduše temelji na višeznačnosti riječi Wissenschaft, jer ona u izrazu Wissenschaft haben može značiti znanost samo kao ono što se zna, znanje, stoga se znanost kao nečije znanje nikako ne može iscrpsti u sustavnoj formi toga što taj netko zna, nego je bezuvjetno nužno da onaj tko navodno zna, sve što kaže doista (wirklich) zna i može znati. Zato je moguće i da jedna jedina postavka čini znanost ako ona predstavlja cjelinu (ein Ganzes) koju netko zna i može znati. Ipak, ne promatramo samo jednu postavku (npr. geometrije) kao samu znanost (geo­ metriju), nego imamo više postavaka. Pitanje je kako one čine 112 Pokušamo li Fichteovo stajalište po tome označiti iz današnjega epistemološ­ koga obzora, rekli bismo da se radi o »internalističkome fundacionalizmu«, u oprjeci spram svake vrste »koherentizma«. Slučaj je ipak osjetljiviji i oznaka je neprimjerena utoliko što Fichteov prvi temeljni stavak ne treba i ne može biti empirijskoj svijesti neposredno evidentan, kako će se u ovome radu u daljnjim izvodima prikazati. 113 FW I, 39; GA I/2, 113. Izvornik: »Das Wesen der Wissenschaft bestünde so­ nach, wie es scheint, in der Beschaffenheit ihres Inhalts und dem Verhältnisse dessel­ ben zu dem Bewußtseyn desjenigen, von welchem gesagt wird, dass er wisse: und die systematische Form wäre der Wissenschaft bloss zufällig; sie wäre nicht der Zweck der Wissenschaft, sondern bloss etwa das Mittel zum Zwecke.«

219

znanost. Kao puki zbir postavaka očito ne, stoga svaka poje­ dina postavka (einzelner Satz) zacijelo postaje znanost tek u odnosu na određenu cjelinu (das Ganze), tj. svojim položajem u cjelini. No cjelina sama nema izvjesnost (Gewissheit) nema li je jedna od tih postavaka, a druge tek svezom s tom jednom izvjesnom postavkom. Štoviše, tek time što druge postavke primaju izvjesnost po svezi s prvom (neposredno izvjesnom), sve imaju jednaku izvjesnost (gleiche Gewissheit), te mogu po njoj činiti jednu te istu znanost. Dakle, proizlazi da svaka zna­ nost mora imati jednu temeljnu postavku (Grundsatz). Kad bi ih imala više, rastvorila bi se u više znanosti, a kad ne bi imala tu postavku, ne bi više bila znanost, nego neutemeljena gomila ili čak neznanstveni sustav postavaka. Što se tiče sustavnosti, ona služi samo prenošenju izvjesnosti s temeljne postavke na ostale, jer je temeljna postavka jedina postavka koja ima iz­ vjesnost već prije veze s ostalima. To je u glavnome već sve sadržano u Reinholdovim radovima o pojmu filozofije i nuždi pronalaska općeprihvatljive temeljne postavke ili načela, po kojem bi se filozofija konačno mogla utemeljiti i napredovati kao znanost.114 Točnosti radi navedimo kako je Reinhold izrije­ kom pokušao odrediti takav pojam filozofije oko kojega bi svi mogli biti sporazumni: »Filozofija je znanost onoga što je određeno samom moću predoča­ vanja (…).«115 114 Poseb. u radovima O pojmu filozofije (Ueber den Begriff der Philosophie) i O potrebi, mogućnosti i svojstvima općevažeće prve temeljne postavke filozofije (Ueber das Bedürfnis, die Möglichkeit und die Eigenschaften eines allgemeingeltenden ersten Grundsatzes der Philosophie) (prvi do str. 91, a drugi od nje do str. 164 u gore navede­ nim Beyträge I). Veza se vidi čak u metafori građevine koju obojica rabe, a preuzimaju od Kanta (KrV A 707 i 834–835, tj. B 735 i 862–863). V. FW I, 42; GA I/2, 116:

»Neka nam znanost bude građevina; uzmimo da je glavna svrha građevine čvrstoća. Temelj je čvrst, i čim bi se taj postavio, svrha bi bila postignuta. No, budući da se ne živi u pukome temelju, (…) dodaju mu se zidovi, a nad njih se postavlja krov. Svi se dijelovi građevine spa­ jaju s temeljem i među sobom, čime cjelina postaje čvrsta (…) i ona [tj. građevina] je čvrsta ako svi njezini dijelovi počivaju na čvrstome temelju.«

Reinholdova je metafora manje slikovita, no zato više kaže (Beyträge I 119.): »Time što je ona [tj. vrhovna temeljna postavka] posredstvom temeljnih postavaka koje su joj najprije podređene, a nužnost kojih je jedino u njoj zasnovana, posredni temelj nužnosti svih drugih, zahvaljuje joj cijela građevina znanosti, koja tek po njoj postaje sustavna, svoju čvrstoću, koja je moguća samo posvemašnjom povezanošću [Zusammenhang] svih postava­ ka, te svođenjem svih na Jednu.« 115 Beyträge 59. i d. Izvornik: »Die Philosophie ist Wissenschaft desjenigen, was durch das blosse Vorstellungs-Vermögen bestimmt ist.«

220

Objašnjenje je ovo: »Što je određeno u moći predočavanja, to je određeno a priori, uto­ liko što se sama moć predočavanja mora nalaziti u predočavajućem subjektu, kao u njem određena mogućnost predočavanja, prije svake predodžbe.«116

Lako se i brzo zamijetilo da takva odredba ne može po­ stati općeprihvaćena, jer je upadljivo preuska, te posve pod­ ređena Reinholdovu gledištu. Tako joj je Maimon u prepisci s Reinholdom objavljenoj u Streifereien (1793.) spočitao što isključuje sve osim logike što je donedavno, prije Kantove transcendentalne filozofije i Reinholdove elementarne filo­ zofije, spadalo u filozofiju, npr. Newtonova Principia philo­ sophiae.117 Umjesto nje Maimon je pokušao dati zahvalniju odredbu filozofiji. U O napredcima filozofije (prva rasprava u Streifereien) Maimon piše da se ono što »se pored sve ne­ određenosti pojma filozofije priznaje kao izvjesno« svodi na ovo dvoje: »1)  Filozofija je stroga znanost, koja podrazumijeva općevaljanost i nužnost«, i »2)  Filozofija je znanost svih znanosti, [znanost] po kojoj one [druge znanosti] tek dobivaju ime [znanosti].«

A prema primjeru prirodne znanosti, koja postaje znanošću tek kada se objekti prirode filozofijski urede po principima i dovedu u sustav, Maimon je za filozofiju predložio ovu od­ redbu: »Filozofija je znanost čiji je predmet forma znanosti uopće.«118

Malo kasnije, u svojoj propedeutici za novu teoriju mišlje­ nja (Aristotelove kategorije, 1794.), Maimon je dodatno razra­ dio ovo objašnjenje filozofije koje sada glasi: 116 Beyträge I 63. Izvornik: »Das im Vorstellungsvermögen bestimmte, ist a priori bestimmt, in wie ferne das Vorstellungsvermögen selbst im vorstellenden Subjekte vor aller Vorstellung, als die in demselben bestimmte Möglichkeit des Vorstellens, vorhanden seyn muss (…).« 117 GW IV, 242 i d.; Streifereien 220. i d. (podnožna bilješka). 118 GW IV, 34; Streifereien 12.

221

»Filozofija je ideja znanosti, čiji je predmet mogućnost znanosti uop­ će. Ili, što izlazi na isto, ona je ideja znanosti o mogućnosti cjeline spoznaje uopće.«119

U objavljenoj prepisci s Reinholdom u Streifereien Mai­ mon je opisao filozofiju, a naročito transcendentalnu filozofiju na način koji nas već veoma podsjeća na (kasniju) Fichteovu odredbu, kako smo ju gore čitali: »Moj pojam filozofije nije drugi nego pojam znanosti uopće. Da se neke posebne znanosti, npr. logika i transcendentalna filozofija, u pr­ vome redu nazivaju filozofijom, počiva na tome što u tim znanostima filozofiranje dolazi do izraza u najvišem stupnju, jer u njima crpimo kako jedinstvo tako i mnogostručje iz same naše spoznajne moći, a stoga možemo dobiti od njih znanost u punome smislu.«120

Fichte će u skladu s time, u nastavku svojega BWL, pored zahtjeva da znanstvoslovlje mora dati te opravdati formu svim znanostima (počevši od sebe samoga), zahtijevati da im mora osigurati i materiju. Uzme li se to dvoje zajedno, to znači da će izvedene postavke znanstvoslovlja postati temeljnim po­ stavkama posebnih znanosti. Što je pritom forma i materija za Fichtea, zasebno je i složeno pitanje, čije će se postanje i zna­ čenje dijelom razjasniti iz rasprava o Reinholdovoj temeljnoj postavci svijesti. Ovdje ih možemo prema tumačenju u BWL ovako objasniti. Predmet je znanstvoslovlja sustav ljudsko­ ga znanja (das System des menschlichen Wissens), ili, kako je još jasnije izraženo u recenziji Schulzeova spisa Aeneside­ mus, on je sustav trajnoga načina na koji djeluje ljudski duh (das System der dauernden Handlungsweise des menschlichen Geistes).121 Taj se sustav pretpostavlja znanstvoslovlju, i ono 119 GW VI, 130; Maimon, 1794., Kategorien des Aristoteles, str. 118 (propedeuti­ ka za teoriju mišljenja). Za tumačenje v. stranice u nastavku predloženoga objašnjenja filozofije. 120 GW IV, 244; Streifereien 222. Izvornik: »Mein Begriff von Philosophie ist kein anderer als der von Wissenschaft überhaupt. Daß man besondere Wissenschaften, z. B. die Logik, die Transzendentalphilosophie vorzugsweise Philosophie nennt, rührt bloß daher, weil sich in diesen Wissenschaften das Philosophiren im höchsten Grade äussert, indem wir darin die Einheit sowohl als das Mannigfaltige aus unserm Er­ kenntnißvermögen selbst schöpfen, und daher auf eine vollständige Art eine Wissen­ schaft davon erhalten können.« 121 FW I, 20; GA I/2, 62.

222

ga tek izlaže u sustavnoj formi. Pritom se treba objasniti što je taj sustav koji je već prethodno i neovisno o znanosti prisutan u ljudskome duhu. Da ga objasni, Fichte uvodi, te nadalje stal­ no rabi, pojam radnje (Handlung).122 Radnje su duha to što je prethodno prisutno tj. one su »das Was« (Što). One se pak događaju (geschehen) na određen način, čime se i međusobno razlikuju, i taj je način »das Wie« (Kako). Što i Kako tako su nam traženi materija i forma. Ipak, od tih radnja, koje su sve od reda nužne, mora se još razlikovati jedna slobodna radnja ljudskoga duha, »naime ona kojom se uzdiže do svijesti nje­ gov način djelovanja uopće«.123 To je radnja refleksije (Hand­ lung der Reflexion), jer se njome ono što je po sebi forma (tj. nužna radnja ljudskoga duha) preuzima kao sadržaj u novu formu, formu znanja ili svijesti. Drugim riječima, kao što je za Reinholda sve što sa sobom nosi nužnost i općevaljanost (što je a priori, što je neovisno o iskustvu) bilo sadržano u moći predočavanja, a ona se očitovala u raznovrsnim predodžbama, tako Fichte iznosi pred svijest sustav radnjā duha refleksijom nad tim radnjama i njihovom apstrakcijom kao njihovim izlu­ čivanjem iz slijeda nužnih radnja duha. Pritom bi refleksija i apstrakcija trebale biti objedinjene u jednu radnju. Jedna Fich­ teova opaska izravno je protivna Reinholdovoj tvrdnji da te­ meljna postavka ne smije pretpostavljati nikakvu apstrakciju (»odmišljanje«), kako ćemo vidjeti u narednome potpoglavlju: »Nemoguće je reflektirati, a da se nije apstrahiralo.«124 Prem­ da je sustav nužnih radnja ljudskoga duha predmet znanstvo­ slovlja, znanstvoslovlje sámo omogućuje izvorna slobodna radnja ljudskoga duha, kojom nužne radnje tek mogu postati predmetom za nas. Fichte si postavlja pitanje: Po kojem bi se pravilu trebala ravnati ta slobodna radnja duha pri lučenju nužnoga djelova­ 122 Ovdje izabirem prijevod »radnja« za Handlung, a »djelovanje« za Handeln. Takvo rješenje znači izabrati dva hrvatska korijena za jedan njemački, no to je neiz­ bježno utoliko što se od glagola »raditi« ne može spretno izvesti glagolska imenica, kakva je »djelovanje« odn. »Handeln«, a od glagola se »djelovati« ne može izvesti prava brojiva imenica, kakva je »radnja« odn. »Handlung«. Riječi s različitim korije­ nima uzimaju se za hrvatski na koncu i jasnoće radi. 123 FW I, 71; GA I/2, 141. Izvornik: »(…) nehmlich die, seine Handlungsart über­ haupt zum Bewußtseyn zu erheben.« (»Njegov« se dakako odnosi na »ljudski duh«). 124 FW I, 72; GA I/2, 142.

223

nja ljudskoga duha od tek slučajnoga? A odgovara da pravila naprosto nema, stoga treba refleksijom po zakonima (jedna­ kim onima nužnoga djelovanja inteligencije, tj. logičkim za­ konima) iskušati jedan put, na kraju kojega će se ustanoviti je li se zadovoljilo što se trebalo, naime, je li se iscrpio (erschöp­ fen) sustav nužnih radnja ljudskoga duha. Tim riječima izra­ ženo, granica je znanstvoslovlja i pojedine posebne znanosti u tome što je ista nužna radnja unutar znanstvoslovlja ujedno dana posebnoj znanosti kao slobodna radnja na njenu vrhu.125 Ta je radnja duha zato izražena u temeljnoj postavci poseb­ ne znanosti, te ju posebna znanost dalje slobodno određuje… Tako je u svojem programskome spisu BWL Fichte opisao od­ nos znanstvoslovlja kao znanosti svih znanosti spram poseb­ nih znanosti.

4.4.  Reinholdovo načelo svijesti i njegova kritika          u Aenesidemu i u Maimonovim pismima Još je veća teškoća proizašla iz odabira temeljne postavke, koju bi svi trebali prihvatiti, a da se opet iz nje dade izvesti cio Reinholdov sustav svih vrsta predočaba ljudskoga duha (odnos­ no kasnije Fichteov sustav nužnih radnja ljudskoga duha). Reinhold je u potrazi za njom iznio niz zahtjeva koje bi temeljna postavka trebala zadovoljiti. U »Novome prikazu glavnih momenata elementarne filozofije« (u Beyträge I) ne­ posredno je prije svojega prijedloga za nju pobrojao ovih šest uvjeta: (1)  Iz temeljne postavke mora se moći izvesti elementar­ na filozofija neposredno, a cijela teoretička i praktička filozofija posredno. (2)  Kako naime prva postavka ne smije zahtijevati neko promišljanje (keines Raisonnements bedürfen) da bi se smatrala istinitom, ona mora izraživati činjenicu (Fak­ tum), i to takvu koja

125 Premda je slobodna, ta radnja nije proizvoljna jer je s nužnošću izvedena u znanstvoslovlju.

224

(3)  mora biti očevidna samom refleksijom svima ljudima u svim vremenima i okolnostima, u kojima bi o njoj reflektirali. (4)  Ta se činjenica ne smije nalaziti ni u iskustvu nutar­ njega osjetila, ukoliko bi se pod iskustvom shvatio nutarnji osjet (innere Empfindung), jer je on uvijek pojedinačan, a kao takav se ne može nikako općenito saopćiti. (5)  Ta se činjenica mora »odvijati u nama samima«, a bu­ dući da ne smije biti vezana ni uz kakvo posebno isku­ stvo ili promišljanje, mora moći pratiti sva moguća iskustva i sve misli, kojih možemo postati svjesni.126 (6)  Upravo zbog toga ta činjenica »ne može postojati ni u čem drugome doli u svijesti samoj [ili u svjesnosti samoj], a postavka koja izražuje tu činjenicu mora izra­ ziti tu svijest ukoliko [tj. u mjeri u kojoj] je ona predo­ čiva«.127 Reinhold je zato tu temeljnu postavku nazvao temeljnom po­ stavkom ili načelom svijesti (Grundsatz des Bewußtseins),128 a predložio je da glasi ovako: »Im Bewusstseyn wird die Vorstellung durch das Subjekt vom Sub­ jekt und Objekt unterschieden und auf beyde bezogen.«, tj. »U svijesti subjekt razlikuje predodžbu od subjekta i objekta i stavlja ju u odnos s obama.«129 126 Ovo naravno aludira na Kantovo jedinstvo apercepcije (»ja mislim«) koje mora »moći pratiti sve moje predodžbe« (KrV, B 131–132). 127 Beyträge I 142–144. 128 Vrijedi razmisliti može li se ovo načelo prevesti kao »načelo svjesnosti«, jer je das Bewusstsein poimeničeni predikat bewusst sein (»biti svjestan«), čiji je pojam u hrvatskome u imenici svjesnost (stanje svjesnosti). Po tome bi Reinholdovo nače­ lo izraživalo činjenicu svjesnosti kao nama najneposredniju i najprozirniju od svih mogućih činjenica, no ne nužno i sve oblike svijesti (od zrenja do ideje), do čega je Reinholdu ipak stalo. 129 Beyträge I 167 (»Novi prikaz glavnih momenata elementarne filozofije«, §. 1.). Iz te se prve postavke izravno izvodi definicija predodžbe kao temeljnoga pojma teorije moći predočavanja. Malo preinačena, naime onoliko koliko je potrebno da se jasno vidi da se sve gleda u odnosu na predodžbu, ona glasi (Beyträge I 144):

»Die Vorstellung wird im Bewusstseyn vom Vorgestellten und Vorstellenden unterschie­ den und auf beyde bezogen.«, tj. »Predodžba se u svijesti razlikuje od predočenoga i predočavajućega, i s obama stoji u odnosu.«

225

Da se ta postavka, ili točnije, njeno značenje ne shvati kri­ vo, te da se uvidi da je ona općevaljana, Reihold pridodaje niz opazaka: »Ta postavka vrijedi općenito, čim se razumije, a ra­ zumije se čim se refleksijom pomisli; jer njom se ne tvrdi ništo doli radnja koja se odvija u svijesti, i koju svatko prepoznaje kao zbiljsku neposredno refleksijom nad svijesti.«130 Reinhold naime računa s time da je svatko svjestan svoje predodžbe u njenoj razlici spram njega samoga i spram predmeta koji je predočen, kao i toga da se ona opet odnosi i na njega kao predo­ čavajućega (subjekt), i na predmet kao predočeno (objekt). Iz istoga razloga Reinhold misli da ta postavka nije sporna, jer ne tvrdi ništo o subjektu i objektu kakvi su o sebi samima, te nije dobivena nikakvom apstrakcijom. U njoj se naime ne pretpo­ stavljaju pojmovi subjekta (podmeta) i objekta (predmeta) ni u kojem drugome smislu doli u onome koji je tom postavkom izražen: u njihovoj međusobnoj oprjeci te oprjeci svakoga od njih s predodžbom u toj postavci, dakle u čistome tročlanome odnosu (»relativno i negativno«).131 Prikrivši se iza imena antičkoga skeptika Ainēsidēma,132 Schulze je Reinholdovu temeljnu postavku napao 1792. nizom prigovora u svojoj knjizi Aenesidemus ili o temeljima elemen­ tarne filozofije koju je u Jeni izložio gospodin profesor Rein­ 130 Beyträge I 144. Izvornik: »Dieser Satz gilt allgemein, sobald er verstanden wird, und er wird verstanden sobald er mit Reflexion gedacht wird; indem durch denselben nichts behauptet wird, als die Handlung, die im Bewusstseyn vorgeht, und die jeder durch Reflexion über dasselbe unmittelbar als Wirklich anerkennt.« 131 Tako npr. izvorni pojam subjekta (der ursprüngliche Begriff des Subjekts) gla­ si (Beyträge I 171): »Subjekt je ono što u svijesti sámo sebe razlikuje od predodžbe i objekta, i u odnos sa čime se postavlja predodžba razlikovana od objekta.« (»Das Subjekt ist dasjenige, was im Bewusstseyn durch sich selbst von der Vorstellung und dem Objekte unterschieden, und worauf die vom Objekte unterschiedene Vorstellung bezogen wird.«). Upadljivo je da će Fichte, jednom kada u GWL dođe do točke gdje počinje rabiti pojmove subjekta i objekta, pojam subjekta i objekta ponajprije odre­ diti na spomenuti »relativan i negativan način«: »subjekt je ono što nije objekt (…) i objekt je ono što nije subjekt« (FW I, 189; GA I/2, 337). 132 Ainēsidēm iz Knōssa na Krēti čuven je kao obnovitelj pyrrōnovskoga skepti­ cizma, djelatan u 1. st. pr. Khr. u Alexandriji, kojemu Sext Empeirik pripisuje osam moda ili načina kako opovrći dogmatska uzročna objašnjenja (Sekst Empirik, 2008., Obrisi pironizma /prev. F. Grgić/, Zagreb: Kruzak, I,180 i d.). Schulze protiv Reinhol­ da i objašnjenja osjeta u nama iz stvari o sebi kao uzroka svakako rabi drugi i sedmi (Frank, »Einleitung«, u: [Schulze], 1996., Aenesidemus (ur. M. Frank), str. IX).

226

hold (Aenesidemus oder über die Fundamente der von dem Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Phi­ losophie). Mi ćemo ovdje od tih prigovora razmotriti one koje je Fichte uvažio te njihovo rješenje u recenziji toga djela na­ tuknuo, a u BWL i GWL izveo.133 Kao recenzent, Fichte je prosudio u cjelini da su svi prigovori na istinu Reinholdove temeljne postavke »po sebi« neopravdani, no na nju kao na »prvu temeljnu postavku i puku činjenicu« svakako opravda­ ni, te je stoga, već skoro programatski, zaključio da oni čine nužnim da se sama postavka »nanovo zasnuje«.134 Prigovori se i Fichteove primjedbe mogu ovako pobrojati: 1)  Schulze je opovrgao Reinholdovu tvrdnju da je ta po­ stavka posvema sama po sebi određena. Pojmovi subjek­ ta i objekta doduše dolaze tek po razlikovanju predodž­ be od njih (Unterscheiden) i stavljanju predodžbe u odnos spram njih (Beziehen), no samo razlikovanje i stavljanje u odnos nije jednosmisleno određeno, nego Reinhold za njih rabi različne i nepotpuno određene izraze. Fichte je prigovor prihvatio, a rješenje mu je naznačio u liku retoričkoga pitanja: »No što ako upra­ vo neodređenost i neodredivost tih pojmova ukazuju na neku višu temeljnu postavku [tj. više načelo], koja se [tek] ima naći, na realnu vrijednost načela istovjetnosti i protupostavljanja; i ako se pojam razlikovanja i stav­ ljanja u odnos dade odrediti pojmovima istovjetnosti i protivnosti?«135 2)  Schulze je zanijekao Reinholdovu tvrdnju da bi postav­ ka svijesti bila analitička (da je predikat već sadržan u pojmu subjekta), a sam ju je proglasio iskustvenom sin­ 133 Recenzija je objavljena 11. i 12. veljače 1794. u Jenaer Allgemeine Litera­ turzeitung (A.L.Z. br. 47, 48 i 49, stup. 369–374, 377–383, 385–389). Moj prijevod cijele recenzije dodan je ovoj knjizi kao drugi prilog, tako da se sve u knjizi navedene tvrdnje iz recenzije mogu ondje provjeriti u njihovu kontekstu. 134 FW I, 10; GA I/2, 48–49. 135 FW I, 6; GA I/2, 44. Izvornik: »Wie nun, wenn eben die Unbestimmtheit und Unbestimmbarkeit dieser Begriffe auf einen aufzuforschenden höhern Grundsatz, auf eine reale Gültigkeit des Satzes der Identität und der Gegensetzung hindeutete; und wenn der Begriff des Unterscheidens und des Beziehens sich nur durch die der Iden­ tität und des Gegentheils bestimmen liesse?«

227

tetičkom (iskustvo je to koje opravdava svezu subjek­ta i predikata, tj. tek u njem pojmu subjekta ili svijesti pridolazi predikat). Fichte oboje uvažava i pomiruje tako što je sama postavka kao postavka refleksije (Re­ flexionssatz) po logičkoj vrijednosti analitička, dok je radnja predočavanja, čin svijesti (Actus des Bewusst­ seyns) neka sinteza, jer se pritom (nešto) razlikuje i stavlja u odnos. Nju već tu Fichte proglašava najvišom sintezom, pod kojom sve druge sinteze stoje, iako bi njoj samoj opet trebale prethoditi teza i antiteza. Kako se ubrzo u GWL moglo vidjeti, teza će i antiteza biti prve dvije Fichteove temeljne postavke, a najviša sinteza treća Fichteova temeljna postavka. Tvrdnju da »apso­ lutno Jastvo prve temeljne postavke nije nešto (nema nikakva predikata, i ne može ga ni imati)«, vjerojatno bismo mogli izravno nadovezati na promišljanje ove Schulzeove primjedbe (Jastvo je subjekt kojemu tek u iskustvu pridolazi predikat).136 Treba se također pri­ sjetiti da u Fichteovu GWL vrijedi kao načelo ono što je tu tek jedno rješenje: »Radnje, koje se postavljaju, sintetičke su; a refleksija, koja ih postavlja, analitička je.«137 3)  Protivno Reinholdu, Schulze je tvrdio da je ta postavka utemeljena na apstrakciji. Fichte se slaže da se pojmovi zora, pojma i ideje zasnivaju na pojmu predodžbe, a ne obrnuto, tj. da pojam predodžbe nije dobiven apstra­ hiranjem od tih pojmova. Ipak, to ne znači da je po­ stavka svijesti neovisna o svakoj apstrakciji. Fichte to ovako obrazlaže. Budući da je sve što se nalazi u duši nekakva predodžba, a svaka je predodžba empirijska odredba duše (empirische Bestimmung des Gemüths), onda je i samo predočavanje (das Vorstellen selbst) nužno dano svijesti njegovom predodžbom, što znači empirijski. Refleksija nad sviješću daje nam empirijske predodžbe, a one su dane određeno (vremenski, pro­ storno, itd.), stoga bi se očekivalo da i Reinholdova te­ 136 FW 137 FW

228

I, 109; GA I/2, 271. I, 124; GA I/2, 284.

meljna postavka svijesti izrazi tu određenost, no ona ju ne izražuje, što znači da od nje apstrahira. Temeljna se postavka svijesti zato ipak temelji na iskustvenome samopromatranju (empirische Selbstbeobachtung), i ne­izbježno izriče (nepriznatu) apstrakciju. 4)  Konačno, postavci se svijesti prigovorilo da ne može biti najviša postavka ako kao postavka ipak mora sta­ jati pod osnovnim zakonom logike, tj. postavkom (ne)proturječja (Satz des Widerspruchs). U razrađeno­ me načinu na koji se je Fichte na taj prigovor osvrnuo opet se je predviđalo nešto od njegova budućega su­ stava. Fichte se ponajprije pozvao na vlastito Reinhol­ dovo tumačenje: »Doduše, postavka svijesti stoji pod njim [tj. načelom proturječja], no ne kao pod temeljnom postavkom, kojom bi bila određena, nego kao pod za­ konom, kojemu ne smije proturječiti.«138 A zatim je to Reinholdovo tumačenje protumačio tako da Reinhold »postavci [ne]proturječja odriče svu realnu vrijednost, kako je to također Kant učinio, ali samo za čisto teo­ retičku filozofiju, a ostavlja mu čisto formalnu i logič­ ku.«139 Postavka je neproturječja, kako ćemo vidjeti, 138 GSch IV, 53; Fundamentschrift (1791.) 85–86. Izvornik: »Freylich steht auch der S. d. B. unter ihm; aber nicht als unter einem Grundsatze, durch den er bestimmt würde, sondern nur als unter einem Gesetze, dem er nicht widersprechen darf.« U na­ stavku Reinhold još izričitije objašnjava da načelo svijesti realni razlog (Realgrund) svoje istine ne crpi iz načela neproturječja, nego iz svijesti, koju sam stavak iskazuje: »Načelom ga ne čini njegova logička, nego njegova realna istina, ne [čini] njegova mislivost, nego ono što se u njem misli, i štoviše [čini ga] ne logičkim, formalnim, nego realnim, materijalnim načelom znanosti moći predočavanja, elementarne filozofije, i po njoj sve filozofije uopće.« (»Nicht seine logische, sondern seine reelle Wahrheit, nicht seine Denkbarkeit, sondern was in ihm gedacht wird, macht ihn zum Grundsatze, und zwar zu einem nicht logischen, nicht formellen, sondern realen, materialen Grundsatze der Wissenschaft des Vorstellungsvermögens, der Elementarphilosophie, und durch dieselbe aller Philosophie überhaupt.«). Na Reinholdovu je (zapravo Kantovu) putu i Fichte (formalnu) logiku učinio ovisnom i izvedenom iz znanstvoslovlja, jer ona nastaje apstrahiranjem forme od sadržaja (apstrakcijom kao slobodnom radnjom), tj. lučenjem dvojega što je u znanstvoslovlju nužno sjedinjeno, te tu formu čini svojim sadržajem (predmetom kojim se bavi). Povratni je put da sadržaj logike (forma) sâm opet postane svoja forma (tj. forma forme) u »drugoj radnji slobode« – refleksiji (FW I, 67; GA I/2, 138). Znanstvoslovlje će morati izvesti forme kojima se logika bavi, tj. sadržavat će ih u sebi, npr. formu istovjetnosti, kao zbiljske forme izvjesnoga sadržaja. 139 FW I, 5; GA I/2, 43.

229

u osnovi izvoda Fichteova druge temeljne postavke u GWL. S Reinholdom se, a protiv Schulzea, Fichte ovdje također slaže u pogledu na to da se o zakonima mišlje­ nja ne može misliti nego opet samo po tim zakonima mišljenja. To će Fichte jasno iznijeti za svoj sustav u § 7. svojega programskoga spisa BWL.140 Maimon je pak načelu svijesti, kao i Schulze, spočitao što ne vrijedi za »svijest uopće« (tj. »svjesnost uopće«, Bewußtsein überhaupt), nego tek za »svijest predodžbe« (Bewußtsein der Vorstellung), i što stoga ne uključuje opažaj (Wahrnehmung).141 Maimon je tvrdio da je definiranje svijesti uopće »nemoguće« jer ona znači najopćenitiji pojam svega što se može naći u svijes­ ti, a tomu nema najbližega roda, stoga se ne može ni definirati. Svijest uopće Maimonu znači »ono neodređeno što kao odredivo leži u temelju svakoj određenoj svijesti (nekoga objekta)«,142 i što stoga stoji u onome odnosu spram određene svijesti u kojem prostor stoji spram svakoga geometrijskoga lika, a opstojnost uopće spram svake po njoj pomišljene stvari. Pritom je dodao ovu s obzirom na Fichtea143 veoma znatnu opasku: »Ali je li zbog toga ona [svijest ili svjesnost uopće, op. Lj. F. J.] ništo? Nipošto, pa kako bi se onda moglo reći: čovjek je svjestan neke stvari [man ist sich eines Dinges bewußt], ta riječ onda ne bi imala nikakvo značenje. Ali gospodin Reinhold hoće reći da ona ima određeno objaš­ njenje, naime stvar se kao objekt postavlja u odnos spram subjekta. Ja na to odgovaram: čovjek je svjestan i toga postavljanja [stvari kao objekta] u odnos [spram subjekta]. Ako [izraz] svjestan također i tu treba značiti: [ono] postavljanje u odnos [– stvari kao objekta spram 140 Poseb. FW I, 78–79; GA I/2, 148. Na to se poziva pri početku GWL (FW I, 92; GA I/2, 255–256); usp. također GA II/3, 21 (početak Vlastitih meditacija o elementar­ noj filozofiji, točka »4.«). 141 GW IV, 226; Streifereien 204. Zanimljivo je u kontekstu znanstvoslovlja da Maimon objašnjava da opažaj prethodi objektu, kao što objekt prethodi predodžbi objekta. Jer prije nego se obilježja nekoga objekta (npr. zelen, tvrd) povežu po jedin­ stvu razuma u pojedinačan objekt moramo imati opažaje pojedinih obilježja, a sam se opažaj prije veze s drugima ne odnosi ni na objekt ni na subjekt. 142 GW IV, 231; Streifereien 209. Izvornik: »(…) das Unbestimmte das allem bestimmten Bewußtseyn (eines Objekts) als das Bestimmbare zum Grunde liegt.« 143 Uvid o kojem je ovdje riječ (neopredmetivost svjesnosti ili subjekta svijesti osim u beskonačnome regresu samoopredmećivanja) Fichte je najrazgovjetnije prika­ zao u kratkome prvome poglavlju VnDWL (1797.).

230

subjekta –] postavlja se kao objekt u odnos spram subjekta, onda će nam to dati ‘progressum in infinitum’, a iz beskonačne svijesti na kon­ cu ne će izaći ništo. – I tako to uvijek biva kada se hoće definirati ono što se po svojoj naravi ne da definirati.«144

A po pitanju izraza odmah je u nastavku zapazio: »Dakako, naš jezik nema izraz koji znači svijest uopće, jer sam izraz svijest,145 bez sebe ili nešto, ne znači samo tu radnju po sebi, nego ujedno subjekt koji je time određen. No to ništo ne mijenja na stvari, ta radnja još uvijek ostaje različna od onoga što je njome određeno (opus od operatio).«146

Fichtea je već prije smetalo što se kantovci neumjereno po­ zivaju na činjenice svijesti kako ne bi morali ništo dokaziva­ ti, no i on je sam tražio »izvornu činjenicu ljudskoga duha« koja će utemeljiti »opću, teoretičku i praktičku filozofiju«.147 144 GW IV, 231–232; Streifereien 209–210. Izvornik: »Aber ist es deswegen nichts? Keinesweges, wie könnte man sonst sagen: man ist sich eines Dinges be­ wußt, dieses Wort hätte alsdenn gar keine Bedeutung. Aber wird Herr Reinhold sagen, dies hat eine bestimmte Erklärung, nämlich das Ding wird als Objekt aufs Subjekt bezogen. Ich werde darauf antworten: man ist sich auch dieser Beziehung bewußt. Soll dieses bewußt hier auch die Beziehung der Beziehung als Objekt aufs Subjekt bed[e]uten, so wird es einen ‘progressum in infinitum’ geben, und aus dem unend­ lichen Bewußtsein wird zuletzt nichts werden. – Und so geht es immer wenn man definiren will, was sich seiner Natur nach nicht definiren läßt.« 145 Ili: svoja svjesnost o nečem – Bewusstsein: sich von Etwas bewusst sein. 146 GW IV, 232; Streifereien 210. Izvornik (uz prepravku: zarez u izvorniku iza »der Bewußtseyn« stavljam ispred njega): »Freilich hat unsre Sprache keinen Aus­ druck, der Bewußtseyn überhaupt bedeutet, denn selbst der Ausdruck Bewußtseyn, ohne sich und Etwas, bedeutet nicht bloß diesen Actus an sich, sondern zugleich ein dadurch bestimmtes Subjekt. Aber dies thut nichts zur Sache; der Actus bleibt doch immer von dem dadurch bestimmten (das opus von der operatio) verschieden.« 147 Fichteovo pismo Niethammeru 6. prosinca 1793. (GA III/2, 21): »Kant temelji ćudoredni zakon na činjenici (ispravno, ako se ispravo razumije) i zbog toga njegovi sljedbenici misle da imaju pravo uteći se nekoj činjenici foi d’auteur gdje god im dokazivanje i objašnjavanje teško padne, a da pritom ne osvijeste da onda i njihovim protivnicima pripada isto pravo, i da se stoga svaka besmislica može dokazati iz bilo kakve navodne činjenice, za koju se ne daje daljnji dokaz, nego kod koje se svatko po­ ziva na svoju svijest; a da [nijedni] ne mogu dokazati zašto bi se njima više vjerovalo nego njihovim protivnicima. – Postoji samo Jedna izvorna činjenica ljudskoga duha, koja utemeljuje opću filozofiju i njene dvije grane: teoretičku i praktičku. Kant ju za­ cijelo zna, ali nije ju nigdje izrekao. Tko ju otkrije, prikazat će filozofiju kao znanost. Otkrivač zacijelo ne će biti nitko od onih koji su se požurili završiti svoj sustav [već] nakon studija puke Kritike čistoga uma; i bojim se da njega nitko od tih nikada ni ne će razumjeti.« Izgleda da Fichte aludira na sebe pod »otkrivačem« kojega kantovci ne će razumjeti jer je u svoj sustav uključio i druge dvije Kantove kritike.

231

Nakon što su pak skeptici iznijeli prigovore na Reinholdovo pozivanje na činjenice svijesti,148 a Maimon dodao i navede­ nu opasku, Fichte je odlučio zasnovati svoju znanost svih zna­ nosti, ne na činjenici (Thatsache, »učinjenoj stvari«), nego na činidbi ili činidbenoj radnji (Thathandlung, »(samo)učinjenoj / samotvornoj radnji«, ili – da se naglasi veza sa činjenicom u ovome kontekstu – »činjeničnoj radnji«).149 Svijest se ne dade izraziti kao gotova stvar u nekome izrazu nad kojim bi se re­ flektiralo, ali samosvijest se mora pretpostaviti kao izvorna slobodna radnja duha, kojom svijest uopće postaje to što jest za sebe (neovisno o tome što je ona o sebi, ako o svijesti o sebi uopće ima smisla govoriti), makar ta radnja ne došla neposred­ no do empirijske svijesti. Protiv pozivanja na činjenice, koje kao činjenice nisu dokazane, nego postulirane, posvetio je Fichte jedan odlomak u GWL, u kojem svakoj »praznoj formu­ larskoj filozofiji« suprotstavlja »sustav realnoga mišljenja«, i u kojem se, prema tome, Fichte izražuje rječnikom Maimona, ali ne toliko protiv Reinholda (kao Maimon) koliko protiv dru­ gih ranih kantovaca.150 Postoji još jedan dubok razlog i snažan motiv zašto Fich­ te nikako nije mogao prihvatiti Reinholdovo načelo svijesti za temeljno načelo filozofije, a što ne potječe iz rasprava sa Schulzeom i Maimonom. Naime, ne samo da nije jasno kako bi to načelo utemeljilo cjelokupnu filozofiju, dakle povrh teo­retičke još i praktičku,151 nego nije jasno ni kako bi pre­ 148 Npr. Aenesidemus 75–76. Reinholdu je dapače sama sloboda volje činjenica empirijske svijesti. 149 Thathandlung je Fichte očito kao riječ izabrao zbog njene sveze i opet razlike od Thatsache (lako moguće i na poticaj navedenoga Maimonova komentara: opus i operatio su isto). Sonnenfeld ju prevodi kao »djelotvorna radnja«, a Kangrga je kao redaktor predložio prijevod »odjelotvorivanje« (Fichte, 1974., Osnova cjelokupne na­ uke o znanosti, str. 41.). Ranije ju je Sonnenfeld preveo kao »činjenično djelovanje« (Fichte, 1956., Odabrane filozofske rasprave, str. 217). 150 FW I, 220–221; za Maimona v. Streifereien 182. i d. (»Manifest« koji prethodi objavljenoj prepisci s Reinholdom), također v. o »realnome mišljenju« u »Predgovo­ ru« Maimonova Filozofijskoga rječnika /1791./). 151 Reinhold je praktičku filozofiju kao »teoriju moći žuđenja« unutar elementarne filozofije tek ukratko skicirao kao »Grundlinien der Theorie des Begehrungsvermö­ gens« na kraju njena prvoga prikaza (Versuch, GSch 1, 355–364). Ovo je Fichteu mo­ glo pružiti tek neke osnovne poticaje (u doba drugoga izdanja Fichteova prvijenca).

232

dodžba mogla biti rodni pojam za sve što se odvija u ljudskoj duši, ako se tu ima uračunati i (nepredočiva) beskonačna te­ žnja za apsolutnim jedinstvom koja je iskazana u moralnome zakonu, i prema njem u Fichteovu temeljnome načelu (»Ja jesam Ja«). Već ubrzo nakon razrade temeljnoga dijela prvo­ ga prikaza novoga sustava, sredinom prosinca 1793., Fichte će u tome duhu pisati Stephaniju da bi Reinhold po svojem načelu, da je dosljedan, morao postati »empirijskim fatali­ stom«.152 Fichte je tako mogao pisati jer je u to doba, razmišljajući o krajnjem što bi mu moglo poslužiti za utemeljenje filozofije, o postavci koja ne bi bila samo formalna, već došao u Vlastitim meditacijama o elementarnoj filozofiji do postavke kategorič­ koga imperativa: »Iskra: s pukim formalnim načelom ne mogu dalje, ono me tjera u beskrajnu daljinu; a ne čini mogućom činjenicu: – dakle moram imati neko neovisno, apsolutno, najviše jedinstvo: to bi možda bilo načelo [dostatnoga] razloga – ali na koncu kategorički imperativ (…).«153

Budući da kategorički imperativ na koncu daje sadržaj for­ malnomu načelu identiteta, Fichte će se po izvodu kategorič­ koga imperativa u GWL sjetiti ovo napisati protiv kantovaca (i Reinholda): »Filozofija koja se poziva na svim krajevima, gdje ona ne može dalje, na neku činjenicu svijesti, jedva da je temeljitija od ozloglašene po­ pularne filozofije.«154

152 »Ukratko, imat ćemo, kako vjerujem, za par godina filozofiju koja je po evi­ denciji ravna geometriji. Što mislite da će odatle proizaći za čovječanstvo? Nemojmo si tajiti [verhehlen], stanje filozofije je još uvijek otužno [traurig]; nove razmirice o slobodi, međusobni nesporazumi kritičkih filozofa dokazuju to i previše. – S novoga stajališta koje sam si priskrbio nove se razmirice o slobodi pokazuju [vorkommen] veoma komičnima, čini se smiješnim kada Reinhold hoće predodžbu napraviti rodnim [pojmom] onoga što se zbiva u ljudskoj duši [die Vorstellung zum Generischen desje­ nigen machen will, was in der menschlichen Seele vorgeht]. Tko to čini, ne može znati ništo o slobodi, ništo o praktičkome imperativu, ako je dosljedan; on mora postati empirijskim fatalistom!« (GA III/2, 28). Pod »novim razmiricama o slobodi« Fichte misli na razmirice oko Schmidova inteligibilnoga fatalizma koje su u ovome radu ukratko prikazane u potpoglavlju 3.6. 153 GA II/3, 48. 154 FW I, 260–261; GA I/2, 396.

233

Kategorički imperativ pak nije činjenica svijesti nego »ap­ solutni postulat slaganja sa čistim Jastvom«, koji po Fichteu pretpostavlja, iako Kant njega nije tako eksplicirao, 155 »apso­ lutni bitak Jastva«, »po kojem bi sve bilo postavljeno, a ako nije, barem bi trebalo biti«.156 Budući da kategorički imperativ svjedoči o apsolutnoj autonomiji uma (kod Kanta u njegovoj praktičkoj uporabi), Fichte ga (u GWL) čita tako kao da kaže: budući da Jastvo treba biti naprosto neovisno, sve ostalo (NeJastvo) treba biti ovisno o Jastvu. Prema tome možemo reći da temeljno načelo znanstvoslovlja »Ja = Ja« dobiva realitet tek u praktičkome pogledu, a ovdje kaže: ako »Ja još nije = Ja«, onda barem »Ja treba biti = Ja«.

155 Ipak, usp. AA V, 132 (KU) gdje je »sloboda, pozitivno promatrana (kao kau­ zalitet bića ukoliko ono pripada inteligibilnomu svijetu),« također postulat čistoga praktičkoga uma, i to takav koji »proizlazi iz nužne pretpostavke neovisnosti o osjetil­ nome svijetu te iz moći određenja vlastite volje prema zakonu nekoga inteligibilnoga svijeta, tj. slobode«. 156 FW I, 260; GA I/2, 396 (u podnožnici).

234

5. Temelj Fichteova ranoga jenskoga       prikaza znanstvoslovlja

5.1. Izvedba Fichteovih triju temeljnih postavaka Na čelo znanstvoslovlja Fichte postavlja tri temeljne po­ stavke ili načela. Kako on razlikuje sadržaj postavke od njene forme, kao »ono o čem se nešto zna« od »onoga što se o tome zna«, od prvih triju temeljnih postavaka samo mu je prva ne­ uvjetovana kako prema sadržaju tako i prema formi, jer je dru­ ga uvjetovana po sadržaju prvom, a treća uvjetovana po formi prvim dvjema. To ujedno znači da je Fichteova prva temeljna postavka jedina temeljna postavka u strogome smislu. Ona je temeljna postavka svih temeljnih postavaka. Ne ulazeći u cio izvod, navest ćemo i objasniti njegove tri temeljne postavke pregledno: 1)  Prva temeljna postavka glasi: »Ja jesam naprosto« (»Ich bin schlechthin«), tj. »Ja jesam naprosto, jer ja jesam; i jesam naprosto, što jesam; oboje za Jastvo« (»Ich bin schlechthin, weil ich bin; und bin schlechthin, was ich bin; beides für das Ich.«). Premda ovo Fichte na tome mjestu ne radi, ponajprije tre­ ba ovdje nešto reći glede na izraz Ja (Ich). Fichte ga ne rabi za osobno, pojedinačno »ja«, zbog čega riječ i piše velikim početnim slovom te ju ne sklanja kao ličnu zamjenicu. Pored toga, on već u recenziji djela Aenesidemus razlikuje dva Ja­ stva: apsolutno Jastvo (das absolute Ich) ili Jastvo koje samo  FW I, 49; GA I/2, 121. Na primjeru je jasnije: u rečenici »Zlato je tijelo.« ono o čem se nešto zna jest zlato i tijelo, a ono što se zna jest da su u izvjesnome odnosu, tj. da je postavka jesna.  FW I, 98; GA I/2, 260.

235

sebe postavlja (das sich selbst setzende Ich) ili čisto Jastvo (das reine Ich) – o kojem je u prvoj temeljnoj postavci riječ – te Jastvo u empirijskoj svijesti ili Jastvo što (si) predočuje inteligibilno (das Intelligibile vorstellende Ich) ili Jastvo kao inteligencija (das Ich als Intelligenz). Zašto je odabrao izraz jastvo, a ne sopstvo (Selbst), Fichte tumači u jednoj podnožni­ ci svojega Pokušaja novoga prikaza znanstvoslovlja (1797.), gdje napominje da cijeli skup riječi povezanih sa Selbst (npr. derselbe »isti«) znači odnos spram nekoga već postavljenoga (Gesetztes). Budući da se to postavljeno pomišlja tek po poj­ mu koje ima već prije postavljanja, onda to sopstvo, ako je riječ o meni, pretpostavlja pojam Jastva. Fichte zato želi za taj pojam rabiti njegovu »neposrednu i navlastitu oznaku«. Premda to (naknadno) objašnjenje jest u skladu sa smislom pojma Jastva u GWL, izvoran je razlog odabiru naziva mogao biti sasvim drugačiji. Što se tiče prve temeljne postavke, Fichte ne računa na to da će ona čitatelju biti sama po sebi izvjesna, jer ona nije iz­ vjesna neposredno empirijskoj svijesti, nego tek posredno u filozofijskoj refleksiji. Zato on izvodi, čitatelja radi, izvjesnost prve temeljne postavke poduljim izvodom iz neosporive izvjes­  Budući da se Fichteova riječ Ich u das Ich ne sklanja (Meiner, Meinem itd.), a u hrvatskim je rečenicama nekada neizbježno nekako naznačiti u kojem se padežu riječ nalazi (bez rabljenja kosih padeža Mene, Meni itd.), preostaju nam tri prijevodne mogućnosti. Prva je da nakon Ja dodajemo oznake za padeže odvojene crticom od osnove (npr. Ja-a, Ja-u, čak Ja-ova). Druga je da namjesto njemačkoga člana stavlja­ mo našu pokaznu zamjenicu »onaj, -a, -o« (po mogućnosti u zagradi da se naznači da zamjenica preuzima ulogu člana koji hrvatski jezik, barem za sada, nema). Treća je na koncu da se od hrvatske lične zamjenice napravi pojam, tj. imenica, kako se napravilo i od njemačke, samo tvorbenim sredstvima poimeničenja dostupnima i uvriježenima u hrvatskome jeziku, dakle sufiksacijom u jastvo (Jastvo). Oprjeka das Ich – die Ichheit (koja za jenskoga Fichtea nije bitno razlikovna) očuvala bi se u hrvatskome kao jastvo – jastvenost. U ovoj se knjizi načelno daje prednost trećemu rješenju.  FW I, 530; GA I/4, 278.  Potragu za načelom višim od Reinholdova Fichte je lako mogao dovršiti na vrhuncima Kantovih kritika: na vrhu transcendentalne dedukcije kategorija našao je čistu samosvijest kao čistu apercepciju, a na vrhuncu čistoga praktičkoga uma svijest o moralnome zakonu kao svijest vlastite slobode ili samosvijest. Osim toga, Kant gdjegdje, kao u §. 47. Prolegomena, predodžbu apercepcije naziva naprosto das Ich (Ja), no to je kratica za das Ich denke (»/Ja/ mislim«), tj. za predodžbu koja nužno prati sve moje predodžbe). Usp. također Maimon, 1791., Philosophisches Wörterbuch, str. 61–62 (natuknica »Ich« u Maimonovu rječniku).

236

nosti (općeprihvaćenosti naprosto) jednoga logičkoga načela: načela istovjetnosti (identiteta) A = A. Time Fichte naznačuje put refleksije koja polazi od nečega što je empirijskoj svijes­ti izvjesno (tj. postavljeno kao nesporno). Po izvornome je redu zasnivanja poredak upravo obrnut: logičko se načelo istovjet­ nosti zasniva na prvoj temeljnoj postavci znanstvoslovlja. Na­ čelo istovjetnosti je dokazivo (izvedivo) jedino apstrahiranjem od sadržaja Fichteove prve temeljne postavke (tj. apstrahira­ njem od Jastva). Uopće za svaku općevažeću postavku logike vrijedi da se zasniva na onoj postavci znanstvoslovlja koja ima ne samo njenu formu, nego i određeni sadržaj: Jastvo. Naime, ono što je istovjetno u onome koji postavlja to logičko nače­ lo (koji zna za njega) jest upravo Jastvo (ono je zajedničko subjektu A i predikatu A). No kako pod tim načelom zapra­ vo leži radnja duha, onda ono nije izraz neke činjenice nego izraz radnje koja je ujedno svoj čin (Thathandlung), jedine koja je uopće moguća unutar svoje vrste. Značenje toga da je Fichteova prva temeljna postavka izraz činidbene radnje, a ne  I prije i poslije prvoga objavljenoga prikaza znanstvoslovlja izričito je polazište Fichteova sustava intelektualno zrenje. Prije, u svjesnu nadovezivanju na Reinholdov pojam, u Vlastitim meditacijama o elementarnoj filozofiji (GA IV/3, 24 i d.) te recen­ ziji Aenesidema, a poslije u 2EWL i VnDWL. U prvome prikazu (BWL, GWL i GEWL) nema mu ni spomena. Fichte ga je vjerojatno još rabio za demonstraciju u züriškim predavanjima, no onda se predomislio, kako svjedoči naknadna bilješka na početku Vlastitih meditacija o el. fil. (GA IV/3, 23): »NB. Čini se da je u predavanjima postav­ ka Ja jesam doista krivo deducirana. – Vjerujem da se svakako treba dokazati; ali kružno, naime ovako: ukoliko je ona formalno a = a, dolazi do svijesti; [zato] se ona odatle može zaključiti, ukoliko je materijalna; i ne dolazi do svijesti. I obrnuto: iz njena pretpostavljenoga sadržaja može se izvesti njena formalna ispravnost. Dakle [to] samo nedostaje u [mojem züriškome] izlaganju, koje se dalje mora promisliti. – Za to bi zacijelo bilo potrebno neko dublje obrazloženje forme i materije. Forma koju Jastvo daje Ne-Jastvu materija je Jastva, može se reći.« Stolzenberg u jednome članku razmatra zanimljivu mogućnost da je prikaz prvoga načela u GWL Fichteova reakcija na Reinholdovu prvu raspravu u Beyträge II, koji su objavljeni netom prije Rein­holdova odlaska iz Jene i Fichteova dolaska u nju. V. Stolzenberg, Jürgen, 1994., »Fichtes Satz ‘Ich bin’: Argumentanalytische Überlegungen zu Paragraph 1 der Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre von 1794/95«, u: Girndt, H. i Schrader, W. H. (ur.), Realität und Gewißheit (Fichte-Studien 6), str. 1–34.  Na mnogo mjesta opisuje što mu znači da mu je »Ja jesam« (Ich bin) »izraz djeloradnje / činidbene radnje« (Ausdruck einer Thathandlung): u njem je naime Ja ujedno ono što radi / djeluje (das Handelnde) i proizvod radnje / djelovanja (das Pro­ duct der Handlung), ono što je djelatno (das Thätige) i ono što se djelatnošću proiz­ vodi (das, was durch Thätigkeit hervorgebracht wird), jer su tu radnja / djelatnost (Handlung) i čin / djelo (That) jedno te isto (Eins und ebendasselbe).

237

činjenice, dade se razumjeti tek iz konteksta rasprava koje smo gore opisivali. Naime, Reinholdovo je načelo svijesti, kako je Fichte prosudio recenzirajući Schulzeovo djelo, izraz prve či­ njenice u empirijskoj svijesti, i to tek po apstrahiranju od po­ sebnih određenja (prostora, vremena i dr.). Opravdano je zato da se u njem misli predodžba prije subjekta i objekta (od kojih se razlikuje i s kojima stoji u odnosu), jer je riječ o empirijskoj svijesti. U izvornoj pak svijesti (svijesti uopće) predodžbi mo­ raju prethoditi subjekt i objekt, a njima samima mora pretho­ diti ona radnja duha (Fichteov intelektualni zor) po kojima su oni (izvorno morali biti) postavljeni. Budući da se svijest ne može objasniti bez samosvijesti kao te izvorne radnje duha, ta je radnja duha činidbena (»činjenična«) radnja (Thathand­ lung), a Fichteova prva temeljna postavka izraz činidbene rad­ nje, jedine koja je moguća unutar svoje vrste. Kako se tumači u GWL, u »Ich = Ich«, što se čita »Ich bin Ich«, ili točnije »das Ich sey, weil es sich gesetzt habe« (»Ja­ stvo jest, jer je sebe postavilo«), prvo je Jastvo jednadžbe ap­ solutno postavljeno Jastvo, a drugo Jastvo koje sebe čini pred­ metom refleksije (Jastvo je dakle i subjekt i objekt refleksije). Jastvo sebe čini predmetom refleksije jer je postavljeno, no i postavljeno je jer sebe čini predmetom refleksije. Prije nego što dođe do samosvijesti Jastvo ne samo da nije Jastvo, nego nije uopće ništo, dakako ništo za sebe, dok o Jastvu o sebi ne­ ovisno o Jastvu za sebe i tako nema smisla govoriti, jer nitko nije svjestan ničega, pa ni sebe o sebi prije nego što je svjestan sebe za sebe. »Ono što nije za sebe, nije Jastvo.« (»Was für sich selbst nicht ist, ist kein Ich.«).10 Nesporazumi koji nasta­ ju čitanjem početka GWL bez osvrta na širi kontekst mogu se na tome mjestu izbjeći samo svraćanjem pažnje na posljednji dio prve temeljne postavke, tako reći uvjet iskazan u njenu dodatku: (to važi) za Jastvo (für das Ich). Naime, Jastvo je sámo sebi idealni razlog (Idealgrund), što uzeto samo po sebi   FW

I, 96; GA I/2, 259. znači da se u tome slučaju Ich = Ich čita s desna na lijevo, jer je sebe po­ stavljajuće Jastvo ono s lijeve strane znaka jednakosti, a (je)suće Jastvo ono s desne strane toga znaka. 10 FG I, 97; GA I/2, 260.   To

238

ne bi moralo značiti da si je i realni razlog (Realgrund). Ipak, budući da je realni razlog za Jastvo nedokučiv drugačije nego idealno, realni je razlog u tome smislu podređen idealnomu razlogu. Zato se može reći da su u Jastvu realni i idealni razlog »jedno te isto«.11 S teoretičke strane Jastvo sebe spoznaje jedi­ no po ograničenju preko Ne-Jastva, i utoliko ima realni razlog izvan sebe, no s praktičke strane Jastvo je ono koje neizbježno postavlja Ne-Jastvo (stvar o sebi), i utoliko to Ne-Jastvo jest samo za Jastvo, i u njem je njegov idealni razlog. Jedan je osebujan smisao Fichteova »idealizma« upravo u naznačiva­ nju toga kruženja. Mnogo je neprilika kod čitanja GWL, na­ ročito za nestrpljiva i brza sudca, proizašlo i odatle što sámo djelo dugo vremena ne kaže izravno što bi bilo to Jastvo prve i temeljne postavke. Štoviše, tek se duboko u trećem dijelu GWL (Temelj znanosti praktičkoga) izrijekom kaže da je prva temeljna postavka zapravo »ideja naprosto postavljenoga, bes­ konačnoga Jastva«, koja leži u temelju njegovu »praktičkomu beskonačnom zahtjevu da u sebi obuhvati sav realitet«. Ta je ideja za našu svijest nedostižna, i zato se ona u njoj ni ne jav­ lja neposredno, nego tek posredno12 u filozofijskoj refleksi­ ji.13 Prva je postavka dakle prethodna svakoj sintezi, ona je izvorna tetička postavka (postavka postavljena naprosto, sama sebi jednaka, nijednoj suprotstavljena; njen je razlog naprosto zadaća da se nađe razlog).14 11 FW

I, 280; GA I/2, 412. Fichte razlikuje dvije »razine« svijesti (dva stajališta): opću svijest koju (kao općeljudsko iskustvo zdravoga razuma) opisuje Kantova kritika, Reinholdov ili Fich­ teov sustav, od filozofijske refleksije nad tom sviješću. Možemo si značenje toga lak­ še predočiti ako se prisjetimo da se i Kantova Kritika čistoga uma morala pisati i mora(la) čitati s razine neke svijesti koja umije govoriti o onome što omogućuje svako moguće iskustvo i koje kao takvo nikada ne dolazi do (opće) svijesti zdravoga razu­ ma… Lako je shvatiti kako je takvo uočavanje dviju razina svijesti, a zatim i njihovo svjesno razlikovanje moglo dati povoda razvoju prava druge pred prvom, tj. prava spekulacije pred općom svijesti i zdravim razumom. Takvu spekulaciju nalazimo i u Schellinga, i u Hegela. 13 FW I, 277; GA I/2, 409. 14 Određeni tetički sud također nema razloga (temelja) koji bi se naveo, no postu­ panje (Verfahren) ljudskoga duha pri takvu sudu zasnovano je na postavljanju Jastva sobom samim naprosto. Fichteovi primjeri takvih sudova: čovjek je slobodan ili (sud ukusa) A je lijepo. Usp. FW I, 115–118; GA I/2, 276–278. 12

239

2)  Druga temeljna postavka zapravo se ne dade samo­ stalno i neovisno o trećoj temeljnoj postavci prikladno odrediti ni riječima izraziti, no inače bi u osnovi glasila: »Jastvu je naprosto protupostavljeno neko Ne-Jastvo« (»dem Ich ist ein Nicht-Ich schlechthin entgegenge­ setzt«). Slično kao prva, druga svoju izvjesnost crpi iz izvjesnosti logičkoga načela proturječja (samo nestro­ go ili osjetno preformulirano izraženoga) kao činjenice iskustvene svijesti: »–A nije = A«, tj. »ne-A nije jednak (onomu) A«. Fichte zove tu postavku postavkom pro­ tupostavljanja (Satz des Gegensetzens), dakle pojmom dobro poznatim i zanimljivo razrađenim u Maimona.15 Ta je postavka (odn. protupostavljanje kao radnja duha) neuvjetovana prema formi, jednako kao što »–A nije = A« nije izvedivo iz »A = A«, no uvjetovana po materi­ ji zato što je prijelaz s postavljanja na protupostavlja­ nje moguć jedino po identitetu Jastva sa samim sobom. Drugačije izraženo, u objema radnjama izraženima pr­ vim dvjema temeljnim postavkama mora isto Jastvo djelovati, odn. suditi. Da tomu nije tako, bilo bi moguće da je »–A = A«, što je Fichteu očita besmislica. To što se forma ne dade izvesti znači da se radnja suprotstav­ ljanja (die Handlung des Entgegensetzens), tj. antiteza, ne dade izvesti iz radnje postavljanja, tj. teze. Ovime je zasnovan i svaki antitetički postupak (das antithetische 15 Usp. Maimon, 1790., Versuch über die Transscendentalphilosophie, str. 113: »Protupostavljanje (Gegensetzung) je također [kao istovjetnost i različnost] odnosni pojam, [i to onaj] čiji su članovi ili extrema u odnosu realitet i negacija. Ovi se iz­ vode od općih logičkih funkcija potvrđivanja i nijekanja, koji nas ništo ne poučavaju o materiji i sadržaju sudova (o subjektu i predikatu), nego samo izražuju formu ili način njihova međusobnoga odnošenja.« Str. 115: »Osim toga ne može se i zbog drugih razloga reći: logički realitet je suprotstavljen logičkoj negaciji, jer ove forme ili radnje potvrđivanja i nijekanja samih nisu međusobno samo suprotstavljene [ent­ gegengesetzt], tj. postavljanje jedne nije samo dokidanje druge, nego neko od toga različno postavljanje [Setzung].« Str. 117: »Pojam radnje nijekanja jest, kao i onaj potvrđivanja, transcendentalan realitet; i ako se kaže: realitet i negacija su međusobno suprotstavljeni, onda se pod tim ne može razumjeti logički nego transcendentalni re­ alitet i negacija, tj. radi se usporedba s obzirom na moć predočavanja između onoga što se supsumira formi potvrđivanja s onim što se supsumira formi nijekanja, i sup­ sumiraju se onda formi logičkoga nijekanja (suprotstavljanja [Entgegensetzung]).« Nije utvrđeno da su Fichteu ovi izvodi bili poznati.

240

Verfahren), koji drugi obično zovu analitičkim, a koji se sastoji u tome da se u izjednačenima potraži obilježje po kojem su suprotstavljeni. 3)  Za razliku od prve dvije, treću temeljnu postavku Fich­ te u GWL nije izveo iz nekoga logičkoga načela daju­ ći mu (inače apstrahiranu) materiju. Budući da je treća temeljna postavka uvjetovana formom, a neuvjetovana materijom, te budući da materija znači radnju duha, ne­ uvjetovanost materijom znači zadaću za radnju duha (die Aufgabe für die Handlung). Naime, zadaća duha glasi: kako misliti prve dvije temeljne postavke u istoj svijesti unatoč tomu što tvrde oprječno. Radnja duha koja će oprjeke pomiriti jest sinteza, i to najviša od svih mogućih. U konačnici, izražena postavkom, ona gla­ si: »Ja postavljam u Jastvu nasuprot djeljivomu Jastvu neko djeljivo Ne-Jastvo«; ili: »Ja protupostavljam u Ja­ stvu djeljivomu Jastvu neko djeljivo Ne-Jastvo« (»Ich setze im Ich dem theilbaren Ich ein theilbares NichtIch entgegen.«).16 Ono što se tim rješenjem postiglo jest to da su se naoko nepomirljivo suprotstavljeni Ja­ stvo i Ne-Jastvo ujednili pojmom djeljivosti (Begriff der Theilbarkeit). Apstrahira li se od sadržaja (materijalne) postavke, dobiva se logičko (formalno) načelo razlo­ ga (Satz des Grundes): »A je dijelom = –A, i obrnuto« (»A zum Theil = –A und umgekehrt«). Navest ćemo kako ga Fichte objašnjava, a budući da je to toliko svoj­ stveno njemački izraženo, prvo ćemo navesti njemač­ ki, a u podnožnici hrvatski: »Jedes Entgegengesetzte ist sei­nem Entgegengesetzten in Einem Merkmale = X gleich; und jedes Gleiche ist seinem Gleichem in Einem Merkmale = X entgegengesetzt. Ein solches Merkmal = X heisst der Grund, im ersten Falle der Beziehungsim zweiten der Unterscheidungs-Grund: denn Entge­ gengesetzte gleichsetzen oder vergleichen nennt man beziehen; Gleichgesetzte entgegensetzen heisst sie un­ 16 FW

I, 110; GA I/2, 272.

241

terscheiden.«17 Kako je nagovijestio u recenziji Aene­ sidemus, tako je u GWL Fichte pojmove razlikovanja i stavljanja u odnos (ili dovođenja u odnos) izveo iz poj­ mova identiteta i protivnosti, jer načelo razloga izriče djelomičnu istovjetnost i djelomičnu suprotstavljenost. Trećom je temeljnom postavkom izražen i omogućen sintetički postupak (das synthetische Verfahren), koji Fichte u ostatku djela neprestance rabi, a koji se sastoji u tome da se u suprotstavljenima potraži ono obiljež­ je po kojem su jednaki. Druga i treća postavka se me­ đusobno objašnjavaju, jer nema sinteze bez prethodne antiteze (dvoje mora biti suprotstavljeno), niti antiteze bez prethodne sinteze (dvoje mora biti stavljeno u jed­ nakost). Sinteza i antiteza su iznutra povezane i razli­ kuju se samo u refleksiji. Iz treće se temeljne postavke, razrađene do uvida da su Jastvo i Ne-Jastvo uzajamno ograničivi/odredivi (jer su djeljivi kao komplementar­ ni), izvode dvije postavke: prva stoji na čelu teoretič­ koga znanja i glasi »Jastvo se postavlja kao ograniče­ no/određeno Ne-Jastvom« (»Das Ich setzt sich selbst, als beschränkt/bestimmt durch das Nicht-Ich«), a druga na čelu znanosti praktičkoga i glasi: »Jastvo postavlja Ne-Jastvo kao ograničeno/određeno Jastvom« (»Das Ich setzt das Nicht-Ich als beschränkt/bestimmt durch das Ich«). Teško je i zamisliti koliko su Fichteovo prvo pisano zasni­ vanje znanstvoslovlja i njegov sustavan izvod morali biti teško razumljivi svima onima koji nisu bili dostatno upućeni u tijek opisanih rasprava. Sam je Fichte bio svjestan težine predmeta za druge. No posebno mu je bilo stalo da ga razumije Rein­ hold, kojega je Fichte naslijedio i na profesorskome položaju u Jeni i u znanstvenome unaprjeđivanju, zasnivanju i izvo­ 17 FW I, 111; GA I/2, 272. U prijevodu: »Svako je suprotstavljeno svojemu su­ protstavljenomu jednako u jednome obilježju = X; svako je jednako svojemu jedna­ komu [tj. onomu čemu je jednako] suprotstavljeno u jednome obilježju = X. Takvo obilježje = X zove se razlog [ili osnov], u prvome slučaju razlog dovođenja u odnos, u drugome razlog razlikovanja (razlike): naime suprotstavljene izjednačavati ili po­ ređivati znači dovoditi ih u odnos; izjednačene (postavljene u jednakost) suprotstaviti znači razlikovati ih.«

242

đenju kritičke filozofije. Da bi njemu olakšao uvid u smisao svojih postavaka, Fichte mu o njima u jednome pismu ovako piše: »Ono pak izvorno postavljanje i suprotstavljanje, te dijeljenje nisu NB [nota bene] niti mišljenje, niti zrenje, niti (osjetilno) zamjećiva­ nje, niti žuđenje, niti osjećanje, itd., nego je to cjelokupna djelatnost ljudskoga duha, koja nema imena, koja u svijesti nije nikada spo­ znata, koja je nepojmljiva, jer [je] ona ono što je odredivo po svim posebnima (i samo utoliko svijest izgrađujućima) činima duše, a ni­ kako nije nešto što je određeno. Ulaz je u moju filozofiju ono što je naprosto nepojmljivo; to ju čini teškom, jer se stvar može uhvatiti samo uobraziljom, a ni na koji način razumom, no to ujedno jamči za njenu ispravnost. Svako pojmljivo pretpostavlja neku višu sferu, u kojoj je ono [sámo] pojmljeno i stoga upravo zato nije ono najviše, jer je pojmljivo.«18

5.2. O smislu Fichteova prvoga prikaza          znanstvoslovlja u cjelini Može li se odgovoriti na najzahtjevnije pitanje: o čem go­ vori Fichteov sustav i čime se zapravo bavi, dobit ćemo ja­ san putokaz kako razumjeti njegove spise, a preostat će nam da sve niti povežemo u cjelinu. Razumljivosti i kratkoće radi daljnji će izvod biti slobodnije iskazan. Vraćamo se na više načelnu razinu. Kako smo vidjeli, po­ vodom Reinholdova pokušaja da sustavno izvede iskustvo, koje je Kant tek pretpostavio,19 iz činjenica svijesti, razvile 18 GA III/2, 344 (pismo Reinholdu, 2. srpnja 1795.). Izvornik: »Jenes ursprüng­ liches Setzen nun, und Gegensetzen, und Theilen sind NB kein Denken, kein Anschau­ en, kein Empfinden, kein Begehren, kein Fühlen, u. s. f., sondern es ist die gesammte Thätigkeit des menschlichen Geistes, die keinen Namen hat, die im Bewußtseyn nie erkannt, die unbegreiflich ist, weil sie das durch alle besondre (und lediglich insofern ein Bewußtseyn bildende) Acte des Gemüths Bestimmbare, keineswegs aber ein Be­ stimmtes ist. Der Eingang in meine Philosophie ist das schlechthin Unbegreifliche; dies macht dieselbe schwierig, weil die Sache nur mit der Einbildungskraft, und gar nicht mit dem Verstande angegriffen werden kann, aber es verbürgt ihr zugleich ihre Richtigkeit. Jedes Begreifliche setzt eine höhere Sphäre voraus, in der es begriffen ist und ist daher gerade darum nicht das Höchste, weil es begreiflich ist.« 19 Kant ne dokazuje da iskustvo postoji, niti daje strogu odredbu što je ono, nego pokazuje kako je ono moguće, koji su nužni uvjeti da bi ono bilo moguće. Iskustvo je pretpostavka Kantove prve Kritike, kako su istakli i Maimon (u svojem glavnome i

243

su se oštre rasprave. Po tim se je raspravama Fichte mogao domisliti da se ništo u svijesti ne može dokazivati nikako doli izvođenjem iz onoga što je već u ljudskome duhu. Svako izvođenje predodžbe, po kojem bi se ona sastojala od forme koju joj je dala duša, i materije koja odgovara osjetu20 tako da odgovara ili čak prenosi nešto izvan duše u nju samu, ne može, po Fichteu, biti (logički) dosljedno, nego se predodžba (pa i svijest) mora u cijelosti izvesti ili iz stvari o sebi, ili iz duše. Prvo izvođenje može pružiti tek neznanstven dogmatički realizam utoliko što ne može navesti (nesporno) najviše na­ čelo neovisno o svijesti (stvar o sebi?). Dakle, jedino drugo, tj. transcendentalno-kritičko izvođenje može pružiti ozbiljnu znanost, i to ako pokaže, kako u recenziji Fichte ističe,21 da »se sve što se zbiva u duši [Gemüth] može potpuno objasniti i pojmiti iz nje same«, bez nepotrebna objašnjenja prijelazom duši izvanjskoga u njenu nutrinu, i njoj unutarnjega van nje.22 Naše znanje tako ostaje u zatvorenome krugu (svijesti), koji ne prekoračuje, nego tek naznačuje njegove granice (kao što Kant čini u transcendentalnoj dijalektici), dok ujedno gradi i može izgraditi unutar duše najveću moguću povezanost, stoga najveće moguće jedinstvo uma sa samim sobom. Prvi kojemu je bilo jasno da to slijedi po Kantovoj Kritici u pogledu »metafizike«, bio je, kako se čini, Maimon.23 To opetovanome skeptičkome izazovu Quid facti?) i Reinhold (već u recenziji Kritike u trećem izdanju /1790./ za A.L.Z.). 20 Kako je bilo posve jasno po Reinholdu, ali već i po samoj Kantovoj odredbi predodžbe (v. KrV, A 20/ B 34). 21 FW I, 15; GA I/2, 55. 22 Zato je objašnjenje neposrednoga utjecaja objekta na subjekt i obrnuto »najviša zadaća« znanstvoslovlja. Fichteovim rječima (FW I, 143): »kako bi moglo neposred­ no djelovati [tj. utjecati, einwirken] Jastvo na Ne-Jastvo ili Ne-Jastvo na Jastvo, jer oboje trebaju biti jedno drugomu posve suprotstavljeni.« 23 Usp. GW III, 201; Maimon, 1791., Philosophisches Wörterbuch, str. 177: »Po meni pak spoznaja stvari o sebi nije drugo doli potpuna spoznaja pojava. Metafizika, dakle, nije znanost o nečem izvan pojava, nego tek o granicama (idejama) samih po­ java, ili o zadnjim članovima njihovih redova. Ti su doduše kao objekti naše spoznaje nemogući, no oni su toliko povezani s objektima da bez njih nije moguća potpuna spoznaja samih objekata. Mi se njihovoj spoznaji svagda približavamo prema stupnju potpunosti naše spoznaje pojava (…).« (»Nach mir hingegen ist die Erkenntniß der Dinge an sich nichts anders als voll­ ständige Erkenntniß der Erscheinungen. Die Metaphysik ist also nicht eine Wissen­

244

podrazumijeva da će Reinholdov pokušaj objašnjenja svijesti preko predodžbe, a predodžbe preko njena stajanja u odnosu spram subjekta i objekta i njena razlikovanja od njih, biti mo­ guć jedino ako su subjekt i objekt, ne: dani u empirijskome zoru (po receptivitetu izvana), nego: postavljeni u intelektual­ nome zoru (po spontaneitetu iznutra), i to kao apsolutni subjekt iliti Jastvo i apsolutni objekt iliti Ne-Jastvo.24 Niti apso­lutnoga subjekta, kao predočavajućega koje samo ne biva predočeno, niti apsolutnoga objekta, kao stvari o sebi, nitko ne može nika­ da biti svjestan kao da su empirijski dani.25 No takvo rješenje otvara niz novih pitanja, ponajprije o intelektualnome zoru. O njem je Fichte pisao već u recenziji, no njega u cijelome prvo­ me prikazu znanstvoslovlja (BWL, GWL i GEWL) ne spominje nijednom, nego samo neprestance rabi pojam postavljanja, za koje je (apsolutno) Jastvo naprosto ovlašteno jer mu se bit sa­ stoji u tome da djeluje. Kasnije o tome zoru opet govori, a u 2EWL daje i naknadno opravdanje kako ga shvatiti u odnosu na Kantov intelektualni zor26: za razliku od Kanta, intelektu­ schaft von etwas ausser der Erscheinung, sondern blos von den Gränzen (Ideen) der Erscheinungen selbst, oder von den letzten Gliedern ihrer Reihen. Nun sind zwar diese als Objekte unserer Erkenntniß unmöglich, sie sind aber mit den Objekten so genau verknüpft, daß ohne sie keine vollständige Erkenntniß von den Objekten selbst möglich ist. Wir nähern uns immer zu ihrer Erkenntniß nach dem Grade der Vollstän­ digkeit unsrer Erkenntniß der Erscheinungen (…).«). 24 Dvije izvorne radnje duha izražene tezom i antitezom u prve dvije temeljne postavke znanstvoslovlja. 25 FW I, 10; GA I/2, 48. Što sam napisao, Fichteove su riječi. Kad bismo se htjeli opustiti od ozbiljnosti prikaza, te isto izreći na kazališno-slikovit način, mogli bismo to ovako sročiti: U transcendentalno doba čiste svijesti što intelektualno zre, na po­ zornicu su postavljeni kao protupostavljeni apsolutni subjekt Jastvo i apsolutni objekt Ne-Jastvo pod maskama raznih uloga podmeta i predmeta. Dakle, kad se ispred gle­ datelja (empirijska svijest) digla zavjesa, njima su oni bili tu kao dani te poznati tek po predstavi (predodžbi) što se na uloge što su glumili odnosila i od njih razlikovala. Reinhold je kao gledatelj-kritičar zabludio glede na prvjenstvo predstave, no Fich­ te je, po skeptičkome namigivanju koje je popratilo Reinholdovu kritiku predstave, prozreo prediskustvene zakulisne radnje i pravo lice prethodno samopostavljenoga, suprotstavljenoga, kao i njihovo su-postavljanje (sintezu) – čega iskustveno uspostav­ ljanje u krajnje izvedenome liku gledatelji jedino poznaju! 26 Kant govori o intelektualnome zoru, no samo kao o načinu zrenja za koje možemo pomišljati da pripada Bogu, jer mi nemamo način zrenja (Anschauungsart) po kojem bi samo postojanje (Dasein) predmeta zora bilo dano zajedno sa zorom (koji bi onda bio intelektualan ili izvoran). Naprotiv, mi imamo samo način zrenja koji je ovisan o postojanju predmeta na takav način da se njime mora aficirati naša

245

alno zrenje o kojem on govori ne odnosi se na bitak (Seyn), nego na djelovanje (Handeln); u Kanta je to zrenje neozna­ čeno, osim izrazom reine Apperzeption (čista apercepcija tj. samosvijest). No, nastavlja Fichte, o njem je trebalo biti riječi kad se govorilo o kategoričkome imperativu, jer je i svijest o moralnome zakonu nekakva svijest.27 Štoviše, »vjera u realitet intelektualnoga zora« javlja se »ukazivanjem na moralni za­ kon u nama, u kojem se Jastvo predočuje kao nešto što je po tome zakonu uzvišeno iznad svake izvorne [tj. prvobitne] mo­ difikacije, u kojem mu se pripisuje apsolutno,28 samo u njem i ni u čem drugome zasnovano djelovanje, pa se po tome karak­ terizira kao apsolutno djelatno«.29 Odmah u narednoj rečenici Fichte je jasno kao nigdje dru­g­dje doveo do izraza da se zrenje samodjelatnosti (izvorna samosvijest) najlakše zasniva za nas u svijesti o moralnome zakonu: »U svijesti toga zakona – koji ipak bez sumnje nije svijest izvedena iz čega drugoga, nego neposredna svijest – zasniva se zrenje samo­ djelatnosti i slobode; ja bivam samomu sebi dan kao nešto, što treba biti na izvjestan način djelatno, prema tome bivam samomu sebi uop­ će dan po samome sebi kao djelatan; imam život u sebi, i iz sebe ga uzimam.«30 moć predočavanja. Zato nam predmeti zora mogu biti dani jedino po osjetilnosti (re­ ceptivitetu) iliti u osjetilnome zoru. (KrV, B 71–72; usp. B 68–69). Intelektualni zor o kojem Reinhold piše, mnogo je bliži kasnijemu Fichteovu pojmu nego ranijemu Kantovu pojmu (Beyträge I 245). 27 FW I, 472; GA I/4, 225. 28 U prvoj se temeljnoj postavci radi o apsolutnome Jastvu, a ne o onome u em­ pirijskoj svijesti. 29 FW I, 466; GA I/4, 219. Izvornik: »(…) durch Aufweisung des Sittengesetzes in uns, in welchem das Ich als etwas über alle ursprüngliche Modification durch das­ selbe, Erhabenes vorgestellt, in welchem ihm ein absolutes, nur in ihm und schlecht­ hin in nichts anderem begründetes Handeln angemuthet, und es sonach als ein absolut Thätiges charakterisirt wird.« 30 FW I, 466; GA I/4, 219. Izvornik: »In dem Bewusstseyn dieses Gesetzes, wel­ ches doch wohl ohne Zweifel nicht ein aus etwas anderem gezogenes, sondern ein unmittelbares Bewusstseyn ist, ist die Anschauung der Selbstthätigkeit und Freiheit begründet; ich werde mir durch mich selbst als etwas, das auf eine gewisse Weise thätig seyn soll, gegeben, ich werde mir sonach durch mich selbst als thätig überhaupt gegeben; ich habe das Leben in mir selbst, und nehme es aus mir selbst.«

246

Na taj je način Fichte odgovorio što znači Kantov iskaz »die Vernunft ist praktisch« (um je praktički), o kojem su se Reinhold i Schmid toliko sporili,31 te u čem se zapravo sastoji prvjenstvo praktičkoga nad teoretičkim umom (Kant). Um je po sebi čisto praktički, a postaje teoretički tek kad primjenju­ je svoje zakone na neko Ne-Jastvo koje ga ograničava. Ili, kako je u recenziji izričito objasnio: apsolutno Jastvo je kao samo sebe postavljajuće samostalno i nezavisno, jer Jastvo u intelektualnome zoru jest, jer jest, i jest, što jest. U oprjeci s time, Jastvo u empirijskoj svijesti, kao inteligencija, jest samo u odnosu na nešto inteligibilno, i utoliko egzistira kao ovis­ no. Da bi ta dva Ja bila jedno, a ne u proturječnosti, nastaje težnja (Streben) »da se inteligibilno [predmet inteligencije] načini ovisnim o Jastvu«, da bi se time Jastvo što predoču­ je inteligibilno te Jastvo koje samo sebe postavlja doveli u jedinstvo. Jastvo je praktičko samo ako nastoji ujediniti ta dva Jastva.32 Kategorički imperativ Fichte spominje i uvodi tek dublje u trećem dijelu GWL,33 opet s izrazom apsolut­ no Jastvo, koje tu zahtijeva slaganje objekta s Jastvom radi svojega apsolutnoga bitka. Nema li toga apsolutnoga bitka Jastva, barem bi ga trebalo biti. Fichte je siguran da je nje­ govo rješenje pretpostavka bez koje ni Kant ne bi došao do kategoričkoga imperativa. Štoviše, njegova je pretpostavka takva da kad se jednom do nje dođe, iz nje je moguće mnogo toga izvesti (što najzornije pokazuje samo znanstvoslovlje, njegov prvi prikaz do kraja GEWL). Fichte je bio svjestan da načelo istovjetnosti, kao ni načelo proturječja,34 po Kritici 31 Reinhold je nasuprot Schmidu tvrdio da su praktički um i volja odvojeni, tj. da volja u svojoj odluci nije predodređena umom, nego slobodna (v. potpoglavlje 3.6). 32 FW I, 22; GA I/2, 65. To je razlog i zašto Fichte na jednome mjestu svoj idea­ lizam naziva praktičkim nasuprot onomu koji je dogmatički. (FW I, 156; GA I/2, 311: praktički ne određuje što jest, kao dogmatički, nego što treba biti). 33 FW I, 260; GA I/2, 396. 34 Da nisu proizvoljno izabrani, ukazuje ne samo njihov ugled u filozofiji i lo­ gici, nego i Maimonov zahtjev za kantovce – da ne smiju kružno dokazivati realitet kategorija. Naime, nije valjano dokazivati da one imaju realitet tek po primjenjivosti na iskustvo, a da se ono ujedno uzima kao činjenica da bi se dokazale kategorije kao njegovi nužni uvjeti. Maimon zahtijeva da im se dokaže realitet a priori. Jedine logič­ ke forme koje se odnose na stvar uopće, a nisu kao kategorije spoznate tek u vremen­

247

čistoga uma35 nije materijalno, nego tek formalno načelo na čelu logike i sve analitičke spoznaje, no uvjerio se je da je to tako samo za teoretički um, te stoga za praktički um ono može imati sadržaja, i to upravo onoga koji mu je Fichte pridao: Ja­ stvo. Jastvo naprosto jest Jastvo, ili barem to treba biti. To je ideja koja vodi Jastvo, odn. filozofa, da, koliko je god moguće, sve prividno izvan sebe spozna kao suprotstavljene djelatnos­ ti svojega Jastva, proizvedene od produktivne moći uobraža­ vanja, a da osjećaj (Gefühl) koji iz njihova sukoba nastaje, spozna kao tvorca svega realiteta za Jastvo. Čuvenu Kantovu tvrdnju da čovjek treba vezati pojmove uz zorove i zorove uz pojmove jer su sami zorovi slijepi, a pojmovi prazni, Fichte je tako preinačio u »zor vidi, no prazan je, osjećaj ima odnos spram realiteta, no slijep je«.36 Moglo bi se reći da je na svoj način Fichte u pogledu razrje­ šenja neželjene stvari o sebi i materije, pomišljene kao dane u zoru, slijedio Maimona kad je Maimon Kantove antinomije proširio s područja metafizike na područja fizike i matemati­ ke te niz pronađenih primjera sveo na obrazac: naš se razum može promatrati iz dva vida: 1) kao apsolutan (neograničen osjetilnošću i njezinim zakonima) i 2) kao naš razum, tj. po svojem ograničenju. Zato se i njegovi predmeti mogu misliti po dvjema vrstama međusobno suprotstavljenih zakona. Npr. beskonačni broj u nizu prirodnih brojeva, može se pomišljati 1) po našem ograničenom razumu beskonačnom sukcesijom u vremenu, dakle samo kao ideja, ili 2) po apsolutnome razumu odjednom (bez slijeda u vremenu), dakle kao realni objekt.37 skim odredbama na predmetima iskustva, jesu forme identiteta i proturječja (GW III, 46–47; Maimon, 1791., Philosophisches Wörterbuch, str. 23–24). 35 KrV, B 191/ A 152. 36 FW I, 319; GA I/2, 443. Izvornik: »Die Anschauung sieht, aber sie ist leer; das Gefühl bezieht sich auf Realität, aber es ist blind.«. Usp. Maimon, 1791., Philoso­ phisches Wörterbuch, str. 212.: »Posljedak je tih razmatranja prema tome ovaj: Naša samodjelatnost razlog je osjećaja za našu vlastitu zbiljskost. Manjak te samodjelat­ nosti pak osnova je osjećaja za zbiljskost izvanjskih objekata. No oboje dopuštaju različne stupnjeve.« (»Das Resultat dieser Betrachtungen ist also dieses: unsre Selbst­ thätigkeit ist der Grund von dem Gefühle unsrer eignen Wirklichkeit. Der Mangel dieser Selbstthätigkeit aber der Grund von dem Gefühle der Wirklichkeit äusserer Objekte. Beide aber lassen verschiedene Grade zu.«) 37 Maimon, 1790., Versuch über die Transscendentalphilosophie, str. 227–228.

248

Slično je i stvar o sebi samo ideja uma, koju je sam um sebi dao da riješi opću antinomiju mišljenja, koja se sastoji u tome što »um traži da se dano [tj. materija supsumirana pod pravi­ lo razuma] u nekome objektu ne mora promatrati kao nešto nepromjenjivo po svojoj naravi, nego jedino kao posljedica ograničenja naše moći mišljenja. Um nam stoga zapovijeda napredovanje u beskraj, čime se pomišljeno stalno uvećava, a dano naprotiv umanjuje sve do beskonačno malenoga«.38 Pri­ tom nije pitanje dokle ćemo tako stići, nego s kojega gledišta trebamo stvar promatrati da bismo ispravno sudili. To gledi­ šte nije drugo doli ideja najsavršenije moći mišljenja, kojoj se moramo u beskraj (lat. ad infinitum) približavati. Znanje je znanstvoslovlja, tj. ono o čem Fichte govori, u tome što svijest ne može apstrahirati od same sebe pri bavlje­ nju ma kojim god predmetom (samosvijest uvijek prati svijest). Ipak, postojanje si i pokrenutost same sebe ne može objasni­ ti iz same sebe, stoga postavlja stvar o sebi koja joj izmiče pokuša li ju spozati, jer ne može apstrahirati od same sebe, već se samo u beskraj približavati najvećemu jedinstvu uma sa samime sobom. Kako znanstvoslovlje to naprosto zna, ono može imati, kao što je i imalo, niz opetovanih pokušaja pri­ kaza onoga što zna, jer znanost kao nečije znanje sadržano u radnjama duha moguće je prikazati uvijek isponova. Za onoga kojemu je sve do kraja ostalo nejasno da se tu (čak u znanosti praktičkoga) radi »o čisto idealnome djelovanju«, djelovanju kroz predodžbu, Fichte će isto još jednom na samome kraju 38 GW III, 193; Maimon, 1791., Philosophisches Wörterbuch, str. 169; v. od str. 162 nadalje (»die Vernunft fodert, daß man das Gegebene in einem Objekte nicht als etwas seiner Natur nach Unveränderliches betrachten muß, sondern blos als eine Fol­ ge der Einschränkung unsres Denkvermögens. Die Vernunft gebietet uns daher einen Fortschritt ins Unendliche, wodurch das Gedachte immer vermehrt, das Gegebene hingegen bis auf ein unendlich kleines vermindert wird.«). Navodim zornosti radi Maimonov odgovarajući primjer iz geometrije. Pojam se kružnice ne može konstru­ irati a priori drugačije nego napredovanjem u beskraj pri navođenju točaka njene obodnice. Koji god da izvjestan broj točaka te obodnice navedemo, pri povlačenju crte kroz točno te točke uvijek dobivamo nekakav mnogokut. Taj se problem rješava (zbiljskom) konstrukcijom a posteriori kad povučemo crtu uz pomoć šestara, koji u razmaku svojih nožica čuva udaljenost središta kružnice od svake točke obodnice. Crtu ne možemo povući a priori zato što je pojam kretanja sâm po sebi pojam a pos­ teriori. U gornjem slučaju stvar o sebi nalik je toj kružnici, jer se pojam obiju a priori konstruira samo u napredovanju u beskraj (lat. progressus ad infinitum).

249

objasniti, i s tom napomenom svoju GWL dovršiti. Ta zadnja rečenica glasi: »Djelovanje o kojem je ovdje riječ jest, kao uvijek, tek čisto idealno, po predodžbi. Čak nam ni naša osjetilna djelotvornost u osjetilnome svijetu, u koju vjerujemo, ne pridolazi drugačije doli posredno po pre­ dodžbi.«39

39 FW I, 328; GA I/2, 451. Izvornik: »Das Handeln, von welchem hier die Rede ist, ist, wie immer, ein bloss ideales, durch Vorstellung. Auch unsere sinnliche Wirk­ samkeit in der Sinnenwelt, die wir glauben, kommt uns nicht anders zu, als mittelbar durch die Vorstellung.«

250

6. Zaključna razmatranja

Na koncu povucimo glavne crte dinamičke slike razvoja Fichteova jenskoga sustava transcendentalnoga idealizma u kontekstu pokantovskih rasprava. Fichte je temelj svojega jenskoga sustava, ili znanstvoslov­ lje u užem smislu, prikazao u dvama posve neovisnim prika­ zima, koje možemo razlikovati kao rani jenski prikaz (1794.– 1795.) i kasni jenski prikaz, zvan još »znanstvoslovlje po novoj metodi« (1796.–1799.). Fichte je drugi prikaz napravio jer je bio nezadovoljan formom prvoga. I doista je po prvome pri­ kazu Fichte predavao temeljni dio svojega sustava samo prvu godinu u Jeni, dok je po drugome (nakon pauze u zimu 1795.) ondje predavao preostale tri godine. Unatoč tomu, prvi prikaz ostao je jedini cjelovito objavljeni prikaz Fichteova sustava, zbog čega je jedini ostvario veći utjecaj na filozofiju svojega doba. Forma je pak prvoga prikaza toliko bitno uvjetovana i obilježena burnim pokantovskim raspravama u kojima je Fich­ te živo sudjelovao da je njena visoko spekulativna i sebi svoj­ stvena simbolička razrada sustava transcendentalne filozofije bila teško razumljiva već i svim Fichteovim suvremenicima koji nisu bili dostatno upućeni i udubljeni u raz­voj problema u tim raspravama. Nama pak danas one mogu biti poticajem i ključem za preciznu rekonstrukciju i dublje razumijevanje na­ stanka, izvornoga ustroja i smisla Fichteova znanstvoslovlja, kao i njegova odnosa spram Kantove kritičke filozofije.  Da je Fichte toga bio svjestan, svjedoči nam njegov nacrt (iz travnja ili svibnja 1795.) za javni odgovor na dijelom promašene, dijelom neukusne recenzije Fichteovih pr­ vih djela u Jakobljevim Analima filozofije i filozofijskoga duha (GA II/3, 389): »Tko Humea, Aenesidema, gdje ima pravo, i Maimona još nije razumio, te s njima nije sporazuman u točkama koje su postavili, taj još uopće nije zreo za znanstvoslovlje: ono mu odgovara na pitanja koja si on još nije postavio; ono ga zadužuje gdje on još nije ni osjetio nevolju.«

251

Iako je Fichte poznavao i uvažavao širi sklop rasprava, može se reći da on sa svojim prvim prikazom znanstvoslovlja izlazi ponajprije kao posrednik u sporu između Reinholdova pokušaja fenomenološkoga zasnivanja kritičke filozofije kao znanosti i skeptičkih kritika Kantove i Reinholdove filozofije, od kojih se kao najutjecajnija istakla široko razrađena Schul­ zeova u njegovu anonimno objavljenome spisu Aenesidemus, dok je filozofijski najdublja i Fichteu kongenijalna bila Mai­ monova, koja je izložena u nekoliko Maimonovih spisa i u njegovoj objavljenoj literarnoj prepisci s Reinholdom. Fich­ teovo se znanstvoslovlje u skladu s time može razumjeti, ne samo, ili naprosto, kao prikaz sustava transcendentalne filozo­ fije vjeran (idealističkomu) duhu Kantovih kritika i nadmoćan (realističkomu) doslovnomu tumačenju ranih kantovaca, kako je sam Fichte isticao, nego ujedno, ili čak prvotno, kao poku­ šaj sustavnoga rješenja za niz problema koje su skeptičke kri­ tike postavile pred osebujan Reinholdov pothvat utemeljenja cjelokupne (kritičke) filozofije – teoretičke i praktičke – na jednome apsolutnome načelu. U tome kontekstu Fichteu se je neminovno nametnulo pita­ nje o svezi naše spoznaje sa stvari o sebi kao osnovno filozo­ fijsko pitanje, o kojem se filozofijski dogmatičari i skeptičari spore s kritičkim filozofima njegova doba, i upravo je njega odlučio riješiti svojim sustavom. Kako je poznato, slično se je pitanje postavilo već 1787. kada je Jacobi u dodatku svojemu spisu David Hume o vjeri (O transcendentalnome idealizmu) prigovorio kantovcima što protivno duhu sustava Kritike čisto­ ga uma rabe pojam nespoznatljive stvari o sebi za objašnjenje porijekla osjeta u nama. Ipak, Fichte u programu i prvome pri­ kazu znanstvoslovlja nigdje ne spominje Jacobija, nego se tek poslije toga, a napose u 2EWL povodom sve snažnijega ospo­ ravanja njegove tvrdnje da njegov sustav predstavlja Kantov, Fichte poziva na već deset godina staru Jacobijevu kritiku kao na najpotpuniji dokaz da je stvar o sebi za stajalište transcen­ dentalnoga idealizma prazan pojam kojemu ništo ne odgovara, i na kojem se stoga Kantov sustav ne može temeljiti. Po tome  Kako stoji na prvoj stranici predgovora Fichteova programskoga spisa BWL (FW I, 29; GA I/2, 109).

252

je izvjesno da je Jacobijeva kritika Fichteu poslužila kao nak­ nadno opravdanje njegova idealističkoga tumačenja Kantove filozofije nasuprot realističkoj interpretaciji prvih Kantovih tumača, no upitno je da li je ona izravno utjecala na njegovo izvorno otkriće i razradu znanstvoslovlja u kasnu jesen i zimu s prijelaza 1793. na 1794. godinu. Za to je doba pak izvjesno da je Fichte usporedno recenzirao osjetljivo skeptičko djelo Aenesidemus, razrađivao unaprijeđeni sustav transcendentalne filozofije (još pod imenom elementarne filozofije, tj. u nepo­ srednu nadovezivanju na Reinholdovu filozofiju), i čitao Mai­ monove spise. Neovisno o Jacobijevu mogućem utjecaju u ovome pitanju, dobro je potvrđeno da je Fichte visoko cijenio Jacobija i da je htio i potrudio se ostvariti filozofijsku suradnju s njim, slično kao i s Reinholdom, jer su ga Jacobijevi spisi i napose filozo­ fijski roman Allwill uvjerili da su im »filozofijska uvjerenja« »jednolika«. Fichte je nudio Jacobiju izmirenje života i speku­ lativne filozofije deduciranjem uvjerenjā njegova naravnoga realizma kao stajališta života sa svojega transcendentalnoga stajališta filozofije. Iako je Jacobi po čitanju Fichteova progra­ ma BWL počeo gajiti velike simpatije za njega, s vremenom ga je sve više uznemiravala spekulativnost Fichteova duha te je počeo uočavati razlike između njihovih stajališta. Jacobije­ vo, odnosno Reinholdovo, izvođenje i proglašenje Fichteova idealizma uslijed »spora oko ateizma« nihilizmom, odnosno subjektivizmom, bitno će na koncu pridonijeti religijsko-filo­ zofijskomu produbljenju Fichteove filozofije poslije odlaska iz Jene, kako se već nazire u trećem dijelu Određenja čovjeka pod naslovom »Vjera«. Sve nam to pokazuje da je Fichte kako svoje razumijevanje Kantove filozofije tako i svoje filozofijsko stajalište i sustav idealizma razvijao u neprekidnome dijalogu sa svojim filozo­ fijskim suvremenicima. Kod Fichtea se još jednom nakon Kanta potvrdila uloga skepticizma u preispitivanju temelja naizgled sigurnih susta­ va filozofije i u pobuđivanju na potragu za višim i održivi­ jim načelima za novi sustav koji će imati odgovor na pitanja upućena staromu. Kao što je skeptička »Humeova opomena« 253

prekinula Kantov »dogmatički drijemež«, tako je Schulzeov obnovljeni humeovski skepticizam Fichteu »oborio Reinhol­ da« i »pobudio mu sumnju« u Kanta na način da je Fichte »cio sustav« morao iz temelja »iznova graditi«. U obama se slučajevima skepticizmu odgovor daje samo uvjetno – ako je sustav održiv bez uporabe objašnjenja u koje se sumnja, skep­ ticizam gubi svoju snagu. Za Fichtea to znači da, tek ako se cio sustav ljudskoga iskustva (uključno s našom vjerom u opstoj­ nost neovis­noga izvanjskoga svijeta i njegova utjecaja na nas) može genetički izvesti i doista se izvede bez uporabe objašnje­ nja utjecajem stvari o sebi na naš osjet (ako materija spoznaje nije dana izvana), onda svu snagu gubi skeptičko podrivanje one transcendentalne filozofije koja za objašnjenje rabi proble­ matični pojam stvari o sebi. A time se rodio idealizam. Dvije su teme u knjizi dobile pobližu problemsku i kon­ tekstualnu razradu. Prva je odnos i razlika Fichteova transcen­ dentalnoga idealizma spram Kantova, a druga odnos i razlika Fichteovih triju temeljnih načela (samopostavljajućega Jastva, suprotstavljenoga Ne-Jastva i sinteze obaju) spram Reinhol­ dova načela svijesti. Nastojao sam pokazati da se obje teme mogu bitno bolje razumjeti ako se u njihovu razradu uključi Fichteov odnos prema onima od njegovih suvremenika koji su bili utjecajni kritičari filozofije njegovih prethodnika. U mo­ jem radu to su prije svega Jacobi, Schulze i Maimon. Premda nisam iscrpno izveo, ipak sam na primjerima nastojao ukazati da je Fichte u djelima tih kritičara nalazio ne samo (negativ­ ne) pobude da odbaci ili izmijeni kritizirane osjetljive strane u filozofiji svojih prethodnika, nego i (pozitivne) pobude i smjernice kako da izgradi novi i održiviji sustav, zbog čega im je isprva bio izrazito zahvalan. Schulze mu je, primjerice, neizravno sugerirao da pokuša stvar o sebi objasniti kao puki pojam i izvesti ju kao proizvod našega uma, čime bi se sustav naših predočaba popraćenih osjećajem nužnosti (iskustvo) mogao izvesti iz same duše, apsolutnoga subjekta. Maimon mu je, recimo, neizravno sugerirao da »svijest uopće«, koju je Reinholdovo načelo trebalo izraziti, nije činjenica empirijske  AA IV,  Pismo

254

260 (Prolegomena). H. Stephaniju iz sredine prosinca 1793. (GA III/2, 28).

svijesti i da bi se za nju morao naći novi jezični izraz koji bi ujedno iskazao radnju svijesti i njen proizvod, čemu je Fichte dao novo ime Thathandlung (des Bewusstseins). Budući da u samoj knjizi mnoge od tih pobuda nisu mogle dobiti zasebnu i pobližu razradu, ovdje ću pobrojati glavne pobude za koje mi se za sada čini da ih je Fichte primio ili barem mogao primiti od Jacobija, Reinholda, Schulzea i Maimona za izgradnju svo­ jega sustava znanstvoslovlja u njegovu prvome prikazu. Dvije glavne pobude koje su Jacobijevi spisi mogli dati izgradnji Fichteova sustava jesu: 1) pročišćavanje stajališta Kanto­va transcendentalnoga idealizma u »najsnažniji ideali­ zam« uklanjanjem nespoznatljive stvari o sebi kao uzroka osjeta u nama (David Hume), 2) prihvaćanje neuvjetovana (Boga odnosno apsolutnoga Jastva) kao nužne pretpostavke do koje se ne može doći u redu svega uvjetovana, koji demon­ stracija jedino poznaje (O Spinozinoj nauci, Prilog 7). Glavne pobude koje su Reinholdovi spisi dali Fichteovu znanstvoslovlju: 1) nužnost jednoga načela ili temeljne po­ stavke (Grundsatz) za utemeljenje cjelokupne – teoretičke i praktičke – filozofije; 2) izvođenje izvjesnosti svih drugih po­ stavaka iz temeljne i samoizvjesne postavke; 3) tvrdnja da se i samoizvjesno temeljno načelo (načelo svijesti) dokazuje izvan dvojbe kao prvo načelo elementarne filozofije tek izvedbom cijele znanosti utemeljene na njem (Fichteov kružni dokaz); 4) plan izvedbe temeljnih postavaka metafizike, logike, morala i prirodnoga prava u elementarnoj filozofiji koja je philosophia prima; 5) tvrdnja da temeljno načelo ima svoj realni razlog u samoj svijesti, ma kako se formalno podvrgavao logičkomu načelu neproturječja kao zakonu mišljenja; 6) (u odnosu na Kanta novo određeni) pojam intelektualnoga zrenja kao zre­ nja čija je tvar u svojem objektivnome svojstvu određena već u predočavajućem subjektu kao moguće forme njegove moći predočavanja; te forme subjekt uzdiže iz njihove puke mož­ nosti (u moći predočavanja) u zbiljske predmete (u predodžbi) tako da sukladno njima (svojim spontaneitetom ili radnjom predočavajućega) aficira svoj receptivitet. Glavne pobude Schulzeova spisa Aenesidemus za Fichteov sustav: 1) dokaz neprimjerenosti Reinholdova načela svijesti da bude jednoznačna i samom sobom određena postavka, koja 255

bi kao »općevažeća« pokrila sve oblike svijesti, a ne samo ap­ strakciju nekih oblika iz iskustva (onih koje razlikuju subjekt, objekt i predodžbu, dok se npr. u zrenju ne razlikuje objekt od predodžbe); 2) pokušaj podređivanja (materijalnoga) načela svijesti (formalno-)logičkomu načelu neproturječja te uopće predočavanja mišljenju (što je Fichtea izazvalo da u znanstvo­ slovlju izvede i logička načela mišljenja, i to prije Reinholdo­ va načela predočavajuće svijesti); 3) u Jacobija oštro, ali krat­ ko prikazana, u Schulzea široko izvedena kritika pojma stvari o sebi, na koju se ne smije primijeniti kategorija uzroka, i koja se sa svojom zasebnom oblasti realiteta ima ili posve ukloniti ili razriješiti u umu; 4) opći i opetovani prigovor o nemoguć­ nosti zaključka o opstojnosti o sebi nespoznatljivih duševnih moći iz toga da se one moraju primišljati uz zbiljske predodž­ be, i o njihovoj kakvoći iz toga da se moraju misliti na određe­ ni način; 5) tvrdnja o jednakoj mogućnosti objašnjenja porije­ kla materije i forme predodžbe iz nepoznate stvari o sebi, kao i iz nepoznata subjekta o sebi; 6) pitanje kako duša (Gemüt) može biti realni razlog (Realgrund) predodžbe, na koje Fichte odgovara odlučnim i na razne načine iskazanim izjednačenjem idealnoga i realnoga razloga za apsolutnu samosvijest (kasniji subjekt-objekt, princip njemačkoga idealizma): Jastvo jest što jest i jest jer jest – za Jastvo. Glavne pobude koje je Maimonova filozofija mogla dati izgradnji znanstvoslovlja: 1) određenje filozofije ne samo kao znanosti svih znanosti (Reinhold), nego i kao znanosti čiji je predmet forma znanosti uopće (Maimon’s Streifereien, 1793.), odnosno kao ideje znanosti čiji je predmet mogućnost znanosti uopće ili mogućnost cjeline spoznaje uopće (Kategorien des Aristoteles, 1794.); 2) shvaćanje transcendentalne filozofije kao znanosti u kojoj se jedinstvo i mnogostručje crpe iz naše spoznajne moći; 3) svestrana kritika Reinholdova načela svije­ sti i postavljanje načela odredivosti kao vrhovnoga načela mi­ šljenja koje određuje realni objekt (subjekt kao neuvjetovani član i predikat kao subjektom uvjetovani član); 4) potkrijeplje­ na tvrdnja da samosvijest subjekta uvijek prati svijest objekta; 5) otkrivanje i tumačenje filozofijske metode fikcijā (kojom su se navodno Leibniz i Kant služili, a potonji u uporabi pojma stvari o sebi); 6) objašnjenje stvari o sebi kao ideje imanent­ 256

ne svijesti, a ne kao izvanjskoga uzroka osjeta; 7) shvaćanje spoznajne moći kao moći djelovanja (»postavljanja« i »doki­ danja«); 8) (leibnizovsko) razlikovanje receptiviteta osjetilno­ sti od spontaneiteta uma samo po stupnju, te težnja svođenja prvoga na drugo. Istraživanje svih tih pobuda koje je Fichte primio iz pokan­ tovskih rasprava i njegovo živo sudjelovanje u tim raspravama vrijedni su istraživanja jer nam omogućuju da bolje sagledamo motive za nastanak i razvoj njegova sustava. A u kontekstu se tih rasprava mnogo točnije dade odrediti pravo značenje pojmova, stavova i uopće filozofijskoga mišljenja i nazora Jo­ hanna Gottlieba Fichtea, bolje se dade shvatiti ustroj njego­ va sustava i prepoznati filozofijski smisao njegovih misaonih uvida. Nadam se da i ovo djelo tomu pridonosi.

257

Popis literature

1) Primarna literatura 1.1. Sabrana djela Fichte, Johann Gottlieb, 1834./1835., Johann Gottlieb Fichtes nach­ gelassene Werke. Herausgegeben von I. H. Fichte. 3 sveska, Bonn: Adolph Marcus (fotomehanički pretisak: Fichtes Werke, 1971., Ber­ lin: Walter de Gruyter & Co.) (kratica FW IX–XI). Fichte, J. G., 1845./1846., Johann Gottlieb Fichtes sämmtliche Werke. Herausgegeben von I. H. Fichte. 8 svezaka, Berlin: Veit und Comp. (fotomehanički pretisak: Fichtes Werke, 1971., Berlin: Walter de Gruyter & Co.) (kratica FW I–VIII). Fichte, J. G., 1964.–, J. G. Fichte: Gesamtausgabe der Bayerischen Akademie der Wissenschaften, Stuttgart-Bad Cannstatt: Friedrich Frommann (kratica GA). Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, 1968.–, Gesammelte Werke. In Ver­ bindung mit der Deutschen Forschungsgemeinschaft herausgege­ ben von der Rheinisch-Westfälischen Akademie der Wissenschaften, Hamburg: Felix Meiner (kratica GW). Hegel, G. W. F., 1971., Werke in zwanzig Bänden (ur. E. Moldhauer i K. M. Michel), Frankfurt am Main: Suhrkamp. Jacobi, Friedrich Heinrich, 1812.–1825., Werke (6 svezaka, ur. F. Roth i F. Köppen), Leipzig: Gerhard Fleischer (kratica JW). Jacobi, F. H., 1998.–, Werke. Gesamtausgabe (ur. K. Hammacher, W. Jaeschke), Hamburg: Meiner, Stuttgart: Frommann-Holzboog (kratica JWA). Kant, Immanuel, 1902.–, Kant’s gesammelte Schriften. Herausgege­ ben von der Königlichen Preußischen Akademie der Wissenschaften, Berlin: Georg Reimer i nastavljači (kratica AA). Maimon, Salomon, 2000., Gesammelte Werke (ur. V. Verra), Hildes­ heim: Georg Olms (kratica GW).

259

Reinhold, Karl Leonhard, 2007.–, Gesammelte Schriften. Kommen­ tierte Ausgabe (ur. M. Bondelli), Basel: Schwabe (kratica GSch). Schelling Friedrich Wilhelm Joseph, 1856.–1861., Sämmtliche Werke (ur. K. F. A. Schelling), 14 svezaka u 2 odjeljka, Stuttgart: Cotta (kratica SW I/1–10 i SW II/1–4). Schelling, F. W. J., 1976.–, Historisch-kritische Ausgabe der Baye­ rischen Akademie der Wissenschaften (ur. W. G. Jacobs et alii), Stutt­ gart: Frommann-Holzboog (kratica AA). 1.2. Pojedina djela, izvori i prijevodi primarne literature Abicht, Johann Heinrich, 1794., Hermias, oder Auflösung der die gültige Elementarphilosophie betreffenden Aenesidemischen Zwei­ fel, Erlangen: Walthersche Buchhandlung. Beck, Jacob Sigismund, 1796., Einzig-möglicher Standpunkt, aus welchen die critische Philosophie beurtheilt werden muß, Riga: J. F. Hartknoch. Bittner, Rüdiger i Cramer, Konrad (ur.), 1975., Materialien zu Kants »Kritik der praktischen Vernunft«, Frankfurt am Main: Suhrkamp. Creuzer, Leonhard, 1793., Skeptische Betrachtungen über die Frey­ heit des Willens mit Hinsicht auf die neuesten Theorien über diesel­ be, Giessen: Heyer. Fichte, Johann Gottlieb, 1843., Doctrine de la science. Principes fondamentaux de la science de la conaissance (prev. P. Grimblot), Paris: Libraire philosophique de Ladrange. Fichte, J. G., 1868., The Science of Knowledge (prev. A. E. Kroger), Philadelphia: J. B. Lippincott & co. Fichte, J. G., 1956., Odabrane filozofske rasprave (prev. V. Sonnen­ feld), Zagreb: Kultura. Fichte, J. G., 1972., 41999., Œuvres choisies de philosophie première (prev. A. Philonenko), Paris: Librairie philosophique de Vrin. Fichte, J. G., 1974., Osnova cjelokupne nauke o znanosti (prev. V. Sonnenfeld), Zagreb: Naprijed. Fihte, Johan Gotlib [Fichte, Johann Gottlieb], 1976., Učenje o nauci (prev. D. Basta), Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod. Fihte [Fichte], J. G., 1979., Zatvorena trgovačka država; Pet preda­ vanja o određenju naučnika (prev. D. Basta), Beograd: Nolit.

260

Fichte, J. G., 1983., Science of Knowledge with the First and Second Introductions (prev. P. Heath i J. Lachs), Cambridge, New York, Melbourne: Cambridge University Press (11970., Meredith Press). Fichte, J. G., 1998., »O pojmu nauka o znanosti« (prev. K. Miladi­ nov), u: Barbarić, D. (ur.), Filozofija njemačkog idealizma, Zagreb: Školska knjiga, str. 233–265. Fichte, J. G., 1998., »Bjelodani izvještaj široj publici o navlastitom biću najnovije filozofije« (prev. K. Miladinov), u: Barbarić, D. (ur.), Filozofija njemačkog idealizma, Zagreb: Školska knjiga, str. 267–307. Fichte, J. G., 2001., Filozofija zidarstva (prev. B. Mikulić), Zagreb: Jesenski i Turk. Fichte, Immanuel Hermann (ur.) & Karl Friedrich August Schelling (ur.), 1856., Fichtes und Schellings philosophischer Briefwechsel aus dem Nachlasse Beider, Stuttgart i Augsburg: Cotta. Forberg, Friedrich Karl, 1796., Fragmente aus meinen Papieren, Je­ na: J. G. Voigt. Roth, Friedrich (ur.), Friedrich Heinrich Jacobi’s auserlesener Brief­ wechsel, 1825. (sv. 1) i 1827. (sv. 2), Leipzig: G. Fleischer. Fuchs, Erich (ur.), 1978. i d., J. G. Fichte im Gespräch. Berichte der Zeitgenossen, Stuttgart, Bad Cannstatt: Frommann-Holzboog (kra­ tica: FG). Hausius, Karl Gottlob (ur.), 1793., Materialien zur Geschichte der critischen Philosophie. Erste Sammlung, vermischten Innhalts, Leipzig: Breitkopf [repr. 1969.]. [Hommel, Karl Ferdinand], 1772. (11770.), Alexander von Joch über Belohnung und Strafe nach türckischen Gesetzen. Andere, durchgän­ gig verb. und mit einem Anhange verm. Ausgabe, welcher die Wi­ derlegung der wichtigsten Zweifel enthält, Bayreuth i Leipzig: J. A. Lübeck (pretisak s uvodom i objašnjem izdao H. Holzhauer, 1970., Berlin: Schmidt). Jacobi, Friedrich Heinrich, 2013., O Spinozinoj nauci u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu (prev. Darija Domić), Zagreb: De­ metra. Kant, Immanuel, 1956., Dvije rasprave (prev. V. Sonnenfeld), Zagreb: Matica hrvatska. Kant, I., 2000., Latinska djela (prev. Š. Selak i J. Talanga), Zagreb: Scopus.

261

Lessing, Gotthold Ephraim, 1780., Die Erziehung des Menschenge­ schlechts, Berlin: Ch. F. Voß und Sohn. [Maaß, Johann Gebhard], 1792., Kritische Theorie der Offenbarung, Halle: Michaelis & Bispink. Maimon, Salomon, 1790., Versuch über die Transscendentalphiloso­ phie, Berlin: Christian Friedrich Voß und Sohn. Maimon, S., 1791., Philosophisches Wörterbuch oder Beleuchtung der wichtigsten Gegenstände der Philosophie, in alphabetischer Ordnung, Berlin: J. F. Unger. Maimon, S., 1793., Salomon Maimon’s Streifereien im Gebiethe der Philosophie, Berlin: W. Vieweg (kratica: Streifereien). Maimon, S., 1794., Die Kategorien des Aristoteles. Mit Anmer­ kungen erläutert und als Propädeutik zu einer neuen Theorie des Denkens dargestellt, Berlin: E. Felisch. Maimon, S., 1794., Versuch einer neuen Logik oder Theorie des Denkens, Berlin: Ernst Felisch. Maimon, S., »O filozofijskim i retoričkim figurama« (prev. Lj. F. Ježić), Holon 4 (2014), br. 1, str. 121–142. (http://hrcak.srce.hr/in­ dex.php?show=clanak&id_clanak_jezik=182825) Niethammer, Immanuel, 1792., Ueber den Versuch einer Kritik aller Offenbarung, Jena: Cuno’s Erben. Reinhold, Karl Leonhard, 1790., Briefe über die Kantische Philosophie. Erster Band, Leipzig: Georg Joachim Göschen (kratica: Briefe I). Reinhold, K. L., 1790., Beyträge zur Berichtigung bisheriger Miss­ verständnisse der Philosophen, Jena: J. M. Mauke. Reinhold, K. L., 1791., Ueber das Fundament des philosophischen Wissens, Jena: J. M. Mauke. Reinhold, K. L., 1801., Beyträge zur leichtern Uebersicht de Zustan­ des der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Zweites Heft, Hamburg: Perthes. Reinhold, K. L., 1803., Beyträge zur leichtern Uebersicht de Zu­ standes der Philosophie beym Anfange des 19. Jahrhunderts. Fünf­ tes Heft, Hamburg: Perthes. Schmid, Carl Christian Erhard, 1790., 21792. i 31795, Versuch einer Moralphilosophie, Jena: Cröcker.

262

Schmid, C. Ch. E., 1791., 21796., Empirische Psychologie, Jena: Cröker. Schmid, C. Ch. E., 1793., Grundriss der Moralphilosophie für Vor­ lesungen, Jena: Cröker. Scholz, Heinrich (ur.), 1916., Die Hauptschriften zum Pantheis­ musstreit zwischen Jacobi und Mendelssohn, Berlin: Reuther & Reichard. Schultz, Johann, 1784., Erläuterungen über des Herrn Professor Kant Critik der reinen Vernunft, Königsberg: C. G. Dengel. [Schulze, Gottlob Ernst], 1792., Aenesidemus oder über die Funda­ mente der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elemen­ tar-Philosophie, s.l. Schulze, Gottlob Ernst, 1801., Kritik der theoretischen Philosophie, sv. 2, Hamburg: C. E. Bohn. Schulze, G. E., 1911., Aenesidemus oder über die Fundamente der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Philo­ sophie (ur. Arthur Liebert; prvi svezak Neudrucke seltener philoso­ phischer Werke koje je izdavala Kantgesellschaft), Berlin: Reuther & Reichard. Schulze, G. E., 1996., Aenesidemus oder über die Fundamente der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Philo­ sophie (ur. M. Frank), Hamburg: F. Meiner. Sekst Empirik, 2008., Obrisi pironizma (prev. F. Grgić), Zagreb: Kruzak. Wolff, Christian, 21741., Theologia naturalis, sv. 2, Frankfurt & Leipzig: Officina libraria Rengeriana. 1.3. Recenzije Rezensionen zur Kantischen Philosophie 1781–87 (ur. Albert Lan­ dau), 1991., Bebra: Landau. J. G. Fichte in zeitgenössischen Rezensionen (sv. 1–4, ur. E. Fuchs, W. G. Jacobs, W. Schieche), 1995., Stuttgart, Bad Cannstatt: From­ mann-Holzboog (kratica: Rezensionen). [Beck, Jacob Sigismund], recenzija za: Fichte, Johann Gottlieb, Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre (1794., Weimar: IndustrieComtoire), Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre (1794., Jena: Gabler), u: Annalen der Philosophie und des philosophischen

263

Geistes (ur. L. H. Jakob) 1795., br. 16 (6. veljače), stup. 121–124; br. 17 (9. 2.), stup. 129–136; br. 18. (11. 2.), stup. 137–144. [Beck, J. S.?], recenzija za: Fichte, J. G., Vorlesungen über die Be­ stimmung des Gelehrten (1794., Jena i Leipzig: Gabler), u: Annalen der Philosophie und des philosophischen Geistes 1795., br. 37 (27. ožujka), stup. 289–296 (»paskvil« po Fichteu; upitno je li Beckova); br. 46 (17. travnja), stup. 361–368; br. 47 (20. 4.), stup. 369–374 (vjerojatno Beckova). [Beck, J. S.?], recenzija za: Fichte, J. G., Grundlage des Naturrechts nach den Principien der Wissenschaftslehre (1796., Jena i Leipzig: Gabler), u: Annalen der Philosophie und des philosophischen Geis­ tes 1796., br. 3, stup. 401–425. [Beck, J. S.?], recenzija za: Fichte, J. G., Grundlage des Naturrechts nach den Principien der Wissenschaftslehre. Zweiter Theil oder An­ gewandtes Naturrecht (1797., Jena i Leipzig: Gabler), u: Annalen der Philosophie und des philosophischen Geistes 1797., br. 4, stup. 587–619. [Garve, Christian i Feder, Johann Georg Heinrich], recenzija za: Kant, Immanuel, Critik der reinen Vernunft (1781., Riga: Hartknoch), u: Zugabe zu den Göttingischen Anzeigen von gelehrten Sachen (1782.), br. 3 (19. 1.), str. 40–48; hrvatski prijevod: »Göttingenska recenzija Kritike čistoga uma. Recenzija časopisa Göttingische Anzeigen von gelehrten Sachen«, Holon 3 (1/2013), str. 70–76 (prev. Lj. F. Ježić; dostupna na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_cla­ nak_jezik=153721 ). [Hufeland, Gottlieb], recenzija za: Fichte, J. G., Versuch einer Kri­ tik aller Offenbarung (1792., Königsberg: Hartung), u: Allgemei­ ne Literatur-Zeitung, br. 190 i 191 (18. 7. 1792.), stup. 145–152 i 153–160. [Reinhold, Karl Leonhard], recenzija za: Jakob, Ludwig Heinrich, 1788., Grundriß der allgemeinen Logik und kritische Anfangsgrün­ de zu einer allgemeinen Metaphysik (Halle: Franke & Bispink), u: Allgemeine Literatur-Zeitung, br. 11 (11. 1. 1790.), stup. 81–88; br. 12 (12. 1.), stup. 89–91. [Reinhold, K. L.], recenzija za: Fichte, Johann Gottlieb, Ueber den Begriff der Wissenschaftslehre (1794., Weimar: Industrie-Comtoire), Grundlage der gesammten Wissenschaftslehre (1794., Jena: Gabler), Grundriss des Eigenthümlichen der Wissenschaftslehre in Rück­ sicht auf das theoretische Vermögen (1795., Jena: Gabler), Philoso­

264

phisches Journal einer Gesellschaft Teutscher Gelehrten (sv. 5, br. 1–6), u: Allgemeine Literatur-Zeitung (Jena) 1798.: br. 4 (4. siječnja), stup. 33–39; br. 6 (5. 1.), stup. 41–47; br. 7 (6. 1.), stup. 49–63; br. 7. (8. 1.), stup. 57–63; br. 9 (8. 1.), stup. 65–59. [Reinhold, K. L.], recenzija za: Fichte, J. G., Grundlage des Natur­ rechts nach den Principien der Wissenschaftslehre (1796., Jena i Leipzig: Gabler), Grundlage des Naturrechts nach den Principien der Wissenschaftslehre. Zweiter Theil; oder Angewandtes Natur­ recht (1797., Jena i Leipzig: Gabler), u: Allgemeine Literatur–Zei­ tung 1798., br. 351 (19. studenoga), stup. 449–456; br. 352 (20. 11.), stup. 457–463; br. 353 (21. 11.), stup. 465–472; br. 354. (21. 11.), stup. 473–480. [Schulze, Gottlob Ernst], recenzija za Fichte, J. G., Versuch einer Kritik aller Offenbarung (1792., Königsberg: Hartung), u: Neue all­ gemeine deutsche Bibliothek 1793., sv. 2, br. 1, str. 3–48. [?], Auszug eines Schreibens aus Königsberg, vom 14. August 1792, u: Allgemeine deutsche Bibliothek, sv. 110, br. 1, str. 306.

2) Sekundarna literatura 2.1. Knjige Atlas, Samuel, 1964., From Critical to Speculative Idealism. The Philosophy of Salomon Maimon, Haag: Martinus Nijhoff. Baumanns, Peter, 1974., Fichtes Wissenschaftslehre. Probleme ihres Anfangs. Mit einem Kommentar zu § 1 der »Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre«, Bonn: Herbert Grundmann. Baumanns, P., 1990., J. G. Fichte: Kritische Gesamtdarstellung sei­ ner Philosophie, Freiburg: Alber. Beiser, Frederick C., 1987., The Fate of Reason: German Philosophy from Kant to Fichte, Cambridge, Massachusetts / London, England: Harvard University Press. Bondeli, Martin, 1995., Das Anfangsproblem bei Karl Leonhard Reinhold. Eine systematische und entwicklungsgeschichtliche Un­ tersuchung zur Philosophie Reinholds in der Zeit von 1789 bis 1803, Frankfurt am Main: Vittorio Klostermann. Breazeale, Daniel, 2013., Thinking through the Wissenschaftslehre. Themes from Fichte’s Early Philosophy, Cambridge, Massachusetts: Oxford University Press.

265

Cassirer, Ernst, 1920., Das Erkenntnisproblem in der Philosophie und Wissenschaften der neueren Zeit, Berlin: Bruno Cassirer. Chalybäus, Heinrich Moritz, 41848., Historische Entwicklung der speculativen Philosophie von Kant bis Hegel, Dresden i Leipzig: Ar­ noldsche Buchhandlung. Engstler, Achim, 1990., Untersuchungen zum Idealismus Salomon Maimons, Stuttgart i Bad Cannstatt: Frommann-Holzboog. Erdmann, Johann Eduard, 1848., Versuch einer wissenschaftlichen Darstellung der Geschichte der neuern Philosophie. Dritten Bandes erste Abtheilung. Die Entwicklung der deutschen Spekulation seit Kant, Leipzig: F. Ch. W. Vogel. Fichte, Immanuel Hermann, 1829., 21841., Beyträge zur Charakte­ ristik der neueren Philosophie, oder kritische Geschichte derselben von Des Cartes und Locke bis auf Hegel, Sulzbach: J. E. von Sei­ del. Fichte, I. H., 21862., Johann Gottlieb Fichte’s Leben und litera­ rischer Briefwechsel, 2 sveska, Leipzig: F. A. Brockhaus. Fischer, Kuno, 21896., Geschichte der neuern Philosophie. V. Band: Fichte und seine Vorgänger, Heidelberg: Carl Winter. Frank, Manfred, 1997., »Unendliche Annäherung«. Die Anfänge der philosophischen Frühromantik, Frankfurt am Main: Suhrkamp. Guéroult, Martial, 1929., La philosophie transcendentale de Salo­ mon Maïmon, Paris: Félix Alcan. Guéroult, M., 1930., L’evolution et la structure de la doctrine de la science chez Fichte, Paris: Les Belles Lettres. Hartmann, Nicolai, 1960. (11923. 1. sv., 11929. 2. sv.), Die Philoso­ phie des deutschen Idealismus, Berlin: Walter de Gruyter. Henrich, Dieter, 1991., Konstellationen: Probleme und Debatten am Ursprung der idealistischen Philosophie (1789 – 1795), Stuttgart: Klett-Cotta. Henrich, D., 2003., Between Kant and Hegel: Lectures on German Idealism (ur. David S. Pacini), Cambridge, Massachusetts / London, England: Cambridge University Press. Henrich, D., 2004., Grundlegung aus dem Ich: Untersuchungen zur Vorgeschichte des deutschen Idealismus – Jena 1790–1794, Frank­ furt am Main: Suhrkamp.

266

Horstmann, Rolf-Peter, 1991., 32004., Die Grenzen der Vernunft. Ei­ ne Untersuchung zu Zielen und Motiven des Deutschen Idealismus, Frankfurt am Main: Anton Hain. Hoyos Jaramillo, Luis Eduardo, 2008., Der Skeptizismus und die Transzendentalphilosophie: deutsche Philosophie am Ende des 18. Jahrhunderts, Freiburg im Breisgau: Alber. Kabitz, Willy, 1901., »Studien zur Entwicklungsgeschichte der Fichteschen Wissenschaftslehre aus der Kantischen Philosophie«, u: Kant-Studien 6, Berlin: Reuther & Reichard, str. 129–205. Kabitz, W., 1902., Studien zur Entwicklungsgeschichte der Fichte­ schen Wissenschaftslehre aus der Kantischen Philosophie. Mit bis­ her ungedrückten Stücken aus Fichtes Nachlaß, Berlin: Reuther & Reichard. Jacobs, Wilhelm G., 2012., Johann Gottlieb Fichte. Eine Biogra­ phie, Berlin: Insel. Kangrga, Milan, 2010., Spekulacija i filozofija: od Fichtea do Marxa, Beograd: Službeni glasnik. Kroner, Richard, 1921., 42007., Von Kant bis Hegel, Tübingen: Mohr Siebeck. Kuehn, Manfred, 1987., Scottish common sense in Germany, 1768– 1800. A Contribution to the History of Critical Philosophy, Kingston / Montreal: McGill Queen’s University Press. Kühn, Manfred, 2012., Johann Gottlieb Fichte. Ein deutscher Philo­ soph. Biographie, München, C. H. Beck. Lauth, Reinhard, 1984., Die transzendentale Naturlehre Fichtes nach den Prinzipien der Wissenschaftslehre, Hamburg: Meiner. Michelet, Carl Ludwig, 1837.–1838., Geschichte der letzten Systeme der Philosophie in Deutschland, Berlin: Duncker und Humblot. Pietsch, Lutz-Henning, 2010., Topik der Kritik. Die Auseinander­ setzung um die Kantische Philosophie (1781–1788) und ihre Meta­ phern, Berlin / New York: Walter de Gruyter. Reinhold, Ernst, 1830., Handbuch der allgemeinen Geschichte der Philosophie. Zweiter Theil. Geschichte der neueren Philosophie. Zweite Hälfte, Gotha: Hennings. Rosenkranz, Karl, 1840., Geschichte der kant’schen Philosophie, Leipzig: Leopold Voss.

267

Schwarz, Hans,1911., Friedrich Heinrich Jacobis »Allwill«, Halle: Erhardt Karras. Stolzenberg, Jürgen, 1986., Fichtes Begriff der intellektualen An­ schauung. Die Entwicklung in den Wissenschaftslehren von 1793/94 bis 1801/02, Stuttgart: Klett-Cotta. Surber, Jere Paul, 1996., Language and German Idealism: Fichte’s Linguistic Philosophy, Atlantic Highlands: Humanities Press. Timm, Hermann, 1974., Gott und die Freiheit. Studien zur Reli­ gionsphilosophie der Goethezeit. Bd. 1: Die Spinozarenaissance, Frankfurt am Main: Vittorio Klostermann. Vaihinger, Hans, 1892., Commentar zu Kants Kritik der reinen Ver­ nunft. Zweiter Band, Stuttgart, Berlin, Leipzig: Union deutsche Ver­ lagsgesellschaft. Wildfeuer, Armin G., 1999., Praktische Vernunft und System. Ent­ wicklungsgeschichtliche Untersuchungen zur ursprünglichen KantRezeption Johann Gottlieb Fichtes, Stuttgart, Bad Cannstatt: From­ mann-Holzboog. Windelband, Wilhelm, 1880., Die Geschichte der neueren Philoso­ phie in ihrem Zusammenhange mit der allgemeinen Cultur und den besonderen Wissenschaften. Zweiter Band: Von Kant bis Hegel und Herbart, Leipzig: Breitkopf & Härtel. Wundt, Max, 1992. (11945.), Die deutsche Schulphilosophie im Zeit­ alter der Aufklärung, Hildesheim, Zürich, New York: Georg Olms. Zöller, Günter, 1998., Fichte’s Transcendental Philosophy: The Original Duplicity of Intelligence and Will, Cambridge: Cambridge University Press. 2.2. Članci Ahlers, Rolf, 2003., »Fichte, Jacobi und Reinhold über Spekulation und Leben«, Traub, Hartmut (ur.), Fichte und seine Zeit (Fichte-Stu­ dien 21), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 1–25 i 229–235. Beiser, Frederick, 2003., »Maimon and Fichte«, u: Freudenthal, Gi­ deon (ur.), Salomon Maimon. Rational Dogmatist, Empirical Scep­ tic, Dordrecht: Kluwer, str. 233–248. Bernecker, Sven, 2010., »Reinhold’s Road to Fichte: The Elemen­ tary-Philosophy of 1795/96«, u: Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment (ur. G. di Giovanni), Dordrecht/Heidelberg/London/ New York: Springer, str. 221–240.

268

Bondeli, Martin, 1997., »Zu Fichtes Kritik an Reinholds ‘empi­ rischen’ Satz des Bewußtseins und ihrer Vorgeschichte«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 199–213. Bondeli, Martin, 2011., »Einleitung«, u: Reinhold, Karl Leonhard, Ueber das Fundament des philosophischen Wissens nebst einigen Erläuterungen über die Theorie des Vorstellungsvermögens (ur. M. Bondeli), Basel: Schwabe, str. VII–XC. Bowman, Curtis, 2001., »Jacobi’s Philosophy of Faith and Fichte’s Wissenschaftslehre 1794–95«, u: Breazeale, D., Rockmore, T. (ur.), New Essays in Fichte’s Foundation of the Entire Doctrine of Scienti­ fic Knowledge, New York: Humanity Books, str. 210–226. Breazeale, Daniel, 1981., »Fichte’s ‘Aenesidemus’ Review and the Transformation of German Idealism«, The Review of Metaphysics 34 (3/1981.), str. 545–568. Breazeale, Daniel, 1982., »Between Kant and Fichte: Karl Leonhard Reinhold’s ‘Elementary Philosophy’«, The Review of Metaphysics 35 (4/1982), str. 785–821, tu str. 806. Breazeale, D., 1992., »Editor’s Introduction«, u: Fichte, Johann Gott­ lieb, Foundations of Transcendental Philosophy (Wissenschaftsleh­ re) nova methodo (1796/99) (ur. i prev. D. Breazeale), Ithaka/Lon­ don: Cornell University Press, str. 1–49. Breazeale, D., 1992., »Principles of the Edition and Translation«, u: Fichte, Johann Gottlieb, Foundations of Transcendental Philosophy (Wissenschaftslehre) nova methodo (1796/99) (ur. i prev. D. Breaze­ ale), Ithaka/London: Cornell University Press, str. 50–54. Breazeale, D., 2002., »Introduction«, u: Breazeale, D. & Rockmore, Tom (ur.), New essays on Fichte’s later Jena Wissenschaftslehre, Il­ linois: Northwestern University Press, str. ix–xviii. Breazeale, D. / Zöller, Günter, 2005., »Introduction«, u: Fichte, Jo­ hann Gottlieb, The System of Ethics (prir. i prev. D. Breazeale i G. Zöller), Cambridge: Cambridge University Press, str. vii–xxxiii. Di Giovanni, George, »From Jacobi’s Philosophical Novel to Fichte’s Idealism: Some Comments on the 1798–99 ‘Atheism Controversy’«, Journal of the History of Philosophy 27 (1/1989), str. 75–100. Di Giovanni, G., 1997., »The Early Fichte as a Disciple of Jacobi«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorge­

269

schichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amster­ dam, Atlanta: Rodopi, str. 257–273. Fabbianelli, Faustino, 2010., »Inhalt und Gegenstand der Vorstel­ lung in Reinholds Elementarphilosophie«, Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment (ur. G. di Giovanni), Dordrecht/Heidelberg/ London/New York: Springer, str. 197–207. Fauteck, Heinrich, »Die Beziehungen Jens Baggesens zu Fichte«, u: Orbis litterarum, Kopenhagen 1989., str. 321. Ficara, Elena, 2009., »‘Transzendental’ bei Kant und Fichte«, u: As­ muth, Christoph (ur.): Kant und Fichte – Fichte und Kant (FichteStudien 33), Amsterdam, New York: Rodopi, str. 81–97. Frank, Manfred, 1996., »Einleitung«, u: [Schulze, Gottlob Ernst], 1996., Aenesidemus oder über die Fundamente der von dem Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Philosophie (ur. M. Frank), Hamburg: Felix Meiner, str. IX–LXXVIII. Franks, Paul, 2000., »All of nothing: systematicity and nihilism in Jacobi, Reinhold and Maimon«, Cambridge Companion to German Idealism (ur. K. Ameriks), Cambridge University Press, str. 75–116. Fromer, Jakob, 1911., »Maimons Leben«, u: Maimon, Salomon, Salomon Maimons Lebensgeschichte, Mit einer Einleitung und mit Anmerkungen neu herausgeben von Dr. Jakob Fromer, München: Georg Müller, str. 7–38. Fuchs, Erich, 1996., »Einleitung«, u: Fichte, Johann Gottlieb, Züri­ cher Vorlesungen über den Begriff der Wissenschaftslehre. Februar 1794. Nachschrift Lavater – Beilage aus Jens Baggesens Nachlass. Exzerpt aus der Abschrift von Fichtes Züricher Vorlesungen (ur. E. Fuchs), Neuried: Ars Una, str. 7–51. Goubet, Jean-François, 2004., »Der Streit zwischen Reinhold und Schimd über die Moral«, u: Philosophie ohne Beynamen. System, Freiheit und Geschichte im Denken Karl Leonhard Reinholds (ur. M. Bondeli & A. Lazzari), Basel: Schwabe, str. 231–250. Gram, Moltke S., 1980., »Things in Themselves: The Historical Les­ sons«, Journal of the History of Philosophy sv. 18 br. 4 (listopad 1980), str. 407–431. Hammacher, Klaus, 1993., »Jacobis Brief ‘An Fichte’«, u: Jaeschke, Walter (ur.), Transzendentalphilosophie und Spekulation. Der Streit um die Gestalt einer Ersten Philosophie (1799–1807), Hamburg: Fe­ lix Meiner, str. 72–84.

270

Hammacher, Klaus, 1996., »Der Begriff des Wissens bei Fichte«, u: Hammacher, Klaus, Transzendentale Theorie und Praxis. Zugänge zu Fichte (Fichte-Studien-Supplementa, sv. 7), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 1–28. Hoffmann, Thomas Sören, 1997., »Die Grundlage der gesamm­ ten Wissenschaftslehre und das Problem der Sprache bei Fichte«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Die Grundlage der gesamten Wis­ senschaftslehre von 1794/1795 und der transzendentale Standpunkt (Fichte-Studie, sv. 10), str. 17–33. Horstmann, Rolf-Peter, 2000., »The early philosophy of Fichte and Schelling«, Cambridge Companion to German Idealism (ur. K. Ameriks), Cambridge University Press, str. 117–140. Ivaldo, Marco, 2010., »Zwei Wege der Kantischen Praktischen Ver­ nunft: Reinhold und Fichte«, u: Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment (ur. G. di Giovanni), Dordrecht/Heidelberg/London/ New York: Springer, str. 181–193. Jantzen, J., Th. Kisser i H. Traub (ur.), 2005., Grundlegung und Kritik. Der Briefwechsel zwischen Schelling und Fichte 1794–1802 (Fichte-Studien 25), Amsterdam i New York: Rodopi. Ježić, Ljudevit Fran, 2013.a, »Suočenje zdravoga razuma i kritičkoga uma po Göttingenskoj recenziji Kritike čistoga uma«, Filozofska istraživanja 33 (2013), br. 2, str. 299–316. Ježić, Lj. F., 2013.b, »O umskoj potrebi za vjerom u božju opstojnost po raspravi Wizenmanna i Kanta«, Logos. Časopis za filozofiju i re­ ligiju, sv. 1 br. 2 (juli 2013.). Ježić, Ljudevit Fran, 2014., »O Maimonovu životu, djelu i raspra­ vi O retoričkim i filozofijskim figurama«, Holon 4 (2014), br. 1, str. 143–160. (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_ jezik=182826) Krämer, Felix, 1990., »Maimons Versuch über Transzendentalphilo­ sophie. Eine interpretierende Skizze des Grundgedankens«, FichteStudien 1, Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 178–197. Krämer, Felix, 1997., »Parallelen zwischen Maimon und dem frühen Fichte«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 275–290. Lauth, Reinhard, 1989., »Fichtes Sicht der Philosophie Spinozas«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 24–43.

271

Lazzari, Alessandro, 1997., »Fichtes Entwicklung von der zweiten Auflage der Offenbarungskritik bis zur Rezeption von Schulzes Ae­ nesidemus«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 181–196. Lauth, Reinhard, »Fichte’s Verhältnis zu Jacobi unter besonderer Berücksichtigung der Rolle Friedrich Schlegels in dieser Sache«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 266–296. Lauth, Reinhard, 1989., »Die Philosophie Descartes’ in Reinholds Verständnis und dessen Einfluß auf die Entwicklung der klassischen Philosophie«, u: Lauth, R., Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 332–345. Lauth, Reinhard, 1989., »Der Unterschied zwischen der Natur­ philosophie der Wissenschaftslehre und der Schellings von zwei charakteristischen Ansatzpunkten des letzteren aus erläutert«, u: Transzendentale Entwicklungslinien von Descartes bis zu Marx und Dostojewski, Hamburg: Felix Meiner, str. 248–265. Liebert, Artur, »Schulzes Leben«, u: Schulze, G. E., 1911., Aenesi­ demus oder über die Fundamente der von Herrn Professor Reinhold in Jena gelieferten Elementar-Philosophie (ur. A. Liebert), Berlin: Reuther & Reichard, str. 343–344. Lindner, Konrad, 1997., »‘Vom Begriff der Freiheit’. Fichtes Leip­ ziger Kant-Studien (1790)«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fichte-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 19–26. Marx, Karianne, 2010., »Reinhold a Kantian? ‘Practical Reason’ in Reinhold’s ‘Briefe über die Kantische Philosophie’ und Versuch einer neuen Theorie des menschlichen Vorstellungsvermögen«, u: Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment (ur. G. di Giovanni), Dordrecht/Heidelberg/London/New York: Springer, str. 145–159. Oesterreich, Peter L., 1998., »Was geht auf dem langen Wege vom Geist zum System nicht alles verloren! Jacobi und die Angewandte Philosophie Fichtes«, u: Hammacher, Klaus (ur.), Fichte und Jacobi (Fichte-Studien 14), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 153–169. Piché, Claude, 2002., »The Place of Aesthetics in Fichte’s Early Sys­ tem«, u: Breazeale, Daniel & Rockmore, Tom (ur.), New essays on

272

Fichte’s later Jena Wissenschaftslehre, Illinois: Northwestern Uni­ versity Press, str. 299–316. Radrizzani, Ives, 1999., »Fichtes ‘erste’ Wissenschaftslehre«, u: H. Girndt & J. Navarro-Pérez (ur.), Zur Einheit der Lehre Fichtes. Die Zeit der Wissenschaftslehre nova methodo (Fichte-Studien 16), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 409–431. Sassen, Brigitte, 2010., »Reinhold’s Critics: Kantian and Anti-Kan­ tian«, Di Giovanni, George (ur.), Karl Leonhard Reinhold and the Enlightenment, Dordrecht/Heidelberg/London/New York: Springer, str. 209–220. Schaller, Philipp, 2015., »Reinhold als Vermittler der Kantischen Philosophie«, u: Waibel, Violetta (ur.), Umwege. Annäherungen an Immanuel Kant in Wien, in Österreich und in Osteuropa, Göttingen: V&R unipress i Vienna University Press, str. 150–161. Snow, Dale E., »F. H. Jacobi and the Development of German Idea­ lism«, Journal of the History of Philosophy 25 (3/1987), 397–415. Snow, Dale, 2001., »The Early Critical Reception of the 1794 Wis­ senschaftslehre«, u: D. Breazeale i T. Rockmore (ur.), New Essays in Fichte’s Foundation of the Entire Doctrine of Scientific Knowledge, New York: Humanity Books, str. 229–242. Stolzenberg, Jürgen, 1994., »Fichtes Satz ‘Ich bin’: Argumentana­ lytische Überlegungen zu Paragraph 1 der Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre von 1794/95«, u: Girndt, H. i Schrader, W. H. (ur.), Realität und Gewißheit (Fichte-Studien 6), str. 1–34. Surber, Jere Paul, 1994., »The Historical and Systematic Place of Fichte’s Reflections on Language«, u: Breazeale, Daniel & Rock­ more, Tom (ur.), Historical Contexts/Contemporary Controversies, Atlantic Highlands: Humanities Press, str. 113–127. Thielke, Peter, 2001., »Getting Maimon’s Goad: Discursivity, Skep­ ticism, and Fichte’s Idealism«, Journal of the History of Philosophy 39 (1/2001), 101–134. Verweyen, Hansjürgen, 1995., »Fichtes Religionsphilosophie. Ver­ such eines Gesamtüberblicks«, Fichte-Studien 8 (Religionsphiloso­ phie), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 193–224. Wallwitz, Georg, 1999., »Fichte und das Problem des intelligibilen Fatalismus«, Fichte-Studien 15, str. 121–145. Wildfeuer, Armin G., 1997., »Vernunft als Epiphänomen der Natur­ kausalität. Zu Herkunft und Bedeutung des ursprünglichen Determi­

273

nismus J. G. Fichtes«, u: Schrader, Wolfgang H. (ur.), Anfänge und Ursprünge. Zur Vorgeschichte der Jenaer Wissenschaftslehre (Fich­ te-Studien 9), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 61–82. Wittekind, Folkart, 1995., »Fichtes Verständnis der Religion und ih­ rer Formen nach den Jenaer Platner-Vorlesungen«, Fichte-Studien 8 (Religionsphilosophie), Amsterdam, Atlanta: Rodopi, str. 225–242. Zeman, Vladimir, 2001., »Between Kant and Hegel: Fichte’s Foun­ dations of the Entire Science of Knowledge«, New Essays in Fichte’s Foundation of the Entire Doctrine of Scientific Knowledge (ur. D. Breazeale, T. Rockmore), New York: Humanity Books, str. 197– 209. Zöller, Günter, »From Transcendental Philosophy to Wissenschafts­ lehre: Fichte’s Modification of Kant’s Idealism«, European Journal of Philosophy 15 (2/2007), 249–269. Zöller, Günter, 2012., »‘Element sve izvjesnosti’. Jacobi, Kant i Fichte o vjeri«, u: Zöller, Günter, Kritički duh (prev. M. Mišković), Zagreb: Matica hrvatska, str. 85–110.

3) Izvori ilustracija Slika 1. Johann Gottlieb Fichte, crtež kredom napravio Friedrich Bu­ ry oko 1800. g. Izvor: http://www.zeno.org/Philosophie/I/fich_000. Slika 2. Stari samostan i kolegij Sveučilišta u Jeni, dvorišna strana. Izvor: Fichte, Johann Gottlieb, 1966., Werke 1794–1796 (ur. R. Lau­ th i H. Jacob), Stuttgart i Bad Cannstatt: Friedrich Frommann (GA I/3). Slika 3. Immanuel Kant, Johann Leonhard Raab prema slici Gottlie­ ba Döblera iz 1791. g., Izvor: http://users.manchester.edu/FacStaff/ SSNaragon/Kant/Images-icon/1791x(Raab2).jpg. Slika 4. Friedrich Heinrich Jacobi. Portret 1780. naslikao Johann Friedrich Eich. Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/Catego­ ry:Friedrich_Heinrich_Jacobi?uselang=de#/media/File:JacobiFH. jpg. Slika 5. Karl Leonhard Reinhold. Sliku potpisuju P. Copmann (pin­ xit 1820.) i C. Ermer (sculpsit 1825.). Izvor: Reinhold, Ernst, 1825., Karl Leonhard Reinhold’s Leben und literarisches Wirken, nebst ei­ ner Auswahl von Briefen Kant’s, Fichte’s, Jacobi’s und andrer philo­ sophischen Zeitgenossen an ihn, Jena: Friedrich Frommann.

274

Slika 6. Salomon Maimon. Izvor: Jevrejskaja enciklopedija, [1911.], Sankt-Peterburg: Bronckhaus i Ephron, sv. 10, str. 528. Slika 7. Naslovnica djela Aenesidemus (1792.). Izvor: https://books. google.hr/books?id=CntZAAAAcAAJ&pg=PA165&dq=Aeneside mus+1792&hl=hr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=Aenesidem us%201792&f=false. Slika 8. Naslovnica Kritike čistoga uma (1781.). Izvor: https://com­ mons.wikimedia.org/wiki/Category:Kritik_der_reinen_Vernunft#/ media/File:Kant-KdrV-1781.png. Slika 9. Prva dva stupca Fichteove recenzije djela Aenesidemus (1792.) u jenskim Općim književnim novinama, br. 47 (11. veljače 1794.). Izvor: http://zs.thulb.uni-jena.de/receive/jportal_jparticle_ 00010305.

275

Prilozi

Prijevod Fichteovih Aforizama o religiji i deizmu (1790.) Aforizmi o religiji i deizmu (fragment) Iz godine 1790.28 1)  Kršćanska religija je sagrađena na nekoliko postavaka za koje se pretpostavlja da su prihvaćene. Dalje od njih nema istraživanja. 2)  Kako bi se sadržaj te religije točno odredio, moraju se naj­ prije pronaći te postavke. Iz njih slijedi sve ostalo posred­ stvom prejasne sveze najvaljanijih zaključaka. Sam njihov skup – bez najmanje primjese filozofijskoga umovanja – bio bi kanon te religije. 3)  Ona promatra Boga samo ukoliko on može imati odnos spram čovjeka. Istraživanja o njegovu objektivnome op­ stanku su prekinuta.29 28 Izvornik: Aphorismen über Religion und Deismus. Fragment. Spis je prva dva puta izdao Fichteov sin Immanuel Hermann, koji ga je vjerojatno i naslovio: 1830. u Johann Gottlieb Fichte’s Leben und literarischer Brief­ wechsel, sv. 2 te u sklopu prvoga izdanja Fichteovih sabranih djela (FW V, 1–8, Fichtes sämmtliche Werke). Na osnovu toga izdanja, jer je rukopis u međuvremenu izgubljen, tekst je izdala i Bavarska akademija znanosti (GA II/1, 287–291, Gesamtausgabe der Bayerischen Akademie der Wissenschaf­ ten) koja ga prema sačuvanoj Fichteovoj prepisci datira na kraj kolovoza 1790., tj. između Fichteova čitanja Kantovih prvih dvaju kritika: Kritike čisto­ga uma (koja se spominje u tekstu) i Kritike praktičkoga uma. Prijevod Lj. F. Ježić. 29 Ili: »odsječena« (njem. abgeschnitten).

277

4)  Čini se da je opća čovjekova potreba da u svojem Bogu traži izvjesna svojstva koja mu [već] prvi korak ka spekulaciji mora osporiti. Dok njegovo srce ište umoljiva Boga koji s njim su­ osjeća kao prijatelj, ona će mu pokazati Boga kao neko nepro­ mjenjivo biće, neprij(e)mljivo i za kakvu strast. Dok ono hoće Boga kojemu bi se moglo povjeriti i s kojim bi se moglo uza­ jamno modificirati, ona mu ga pokazuje kao biće koje nema dodirne točke ni s njim ni s ikojim konačnim bićem. 5)  Religije prije Isusa, čak i židovska – u početku više, a ka­ snije postupno sve manje – služile su se antropomorfiz­ mom kako bi zadovoljile ove potrebe srca. 6)  To sredstvo dostajalo je samo toliko dugo dok se um ljudi nije uzdigao do nekoga dosljednijega pojma o božanstvu. U religiju [koja bi bila] za sva vremena i narode, ono se nije uklapalo. U kršćanskoj religiji, koja bi to trebala biti, izabran je sustav posredništva.30 7)  Isusu su pridjenuta sva Božja svojstva koja mogu imati od­ nos spram čovjeka, on je postavljen za Boga ljudi. Istraži­ vanja koja idu dalje od toga, istraživanja o objektivnoj biti Isusovoj su prekinuta. 8)  Isusu su pripisana i ona svojstva koja čovjekovo srce traži u svojem Bogu, iako ga njegov um ne nalazi u njem: sa­ milost, srdačno prijateljstvo, osjetljivost.31 Gledište je to apostolā: on [Isus] je iskušavan i iskusan u svem [kao i mi, osim u grijehu] kako bi se naučio biti milosrdan [Heb 4,15], i slično.32 Istraživanja o načinu kako bi se ova nježna čovječnost spojila s njegovim višim božanskim svojstvima opet su prekinuta. 30 U poganskim religijama bijahu niža božanstva, osobito Penati, Lari itd., pravi osobni posrednici između ljudi i viših božanstava. Budući da je nakon Isusa čovječanstvo opet posrnulo, nastalo je za vrijeme papinstva mnoštvo posrednika u svetcima. To je dokaz, kako mi se čini, da je ova po­ treba zasnovana u nutrini nespekulirajućega čovječanstva. (op. J. G. F.). 31 Njem. Mitleiden (»suosjećanje s tuđom patnjom«), herzliche Freund­ schaft, Beweglichkeit. 32 Razmatranja s ovoga gledišta o Isusovim usudima, kao izgradnja i prikazanje ljudskoga Boga ljudi, bacila bi novo svjetlo na cjelinu religije te dala novu plodnost i najmanjoj okolnosti iz Isusova života. (op. J. G. F.).

278

  9)  Načelo starih religija, kao i novijih, koliko ja na njima prepoznajem, bijaše da postoji grijeh, i da se grješnik ne može drugačije približiti Bogu nego po izvjesnim izmire­ njima.33 To je dokaz da je ova postavka također zasnova­ na na općem osjećaju nespekulirajućega čovječanstva. 10)  Kršćanska religija pretpostavlja ovu postavku kao postav­ ku iz osjećaja,34 a da se pritom ne upušta u njeno kako i njeno objektivno važenje. – Tko je kršćanin, ne treba dru­ goga pomirenja, jer religijom koja je zasnovana posred­ stvom Isusove smrti otvoren je svakomu, tko joj od srca vjeruje, put k Božjoj milosti. Tko pak osjeća potrebu za nekom žrtvom pomirnicom,35 taj neka samo promotri tu smrt kao svoju [žrtvu pomirnicu] – čini mi se da to apo­ stoli kažu.36 11)  Pođe li se od tih postavaka, sve se u kršćanskoj religiji pojavljuje u pravoj svezi. Ide li tko u istraživanju dalje od nje, zapliće se u beskrajne poteškoće i proturječja.37 12)  Ta se prva načela religije zasnivaju prije na osjećajima nego na uvjerenjima; na potrebi izmirenja s Bogom, na osjećaju bijede grijeha i vlastite kažnjivosti itd. Kršćan­ ska mi se religija čini prije određena za srce nego za ra­ zum. Ona se ne da nametnuti demonstracijama, ona hoće da bude tražena iz potrebe. Čini se religijom dobrih i pro­ stih duša. – Ne trebaju snažni liječnika, nego bolesni. [Mt 9,12] – Došao sam da grješnike pozovem na pokajanje [Mt 9,13] – i t. sl. izrijeci. – Zato neprozirnost koja ju obavija i treba obavijati; zato neka i te kako moguća sred­ stva neupitne uvjerljivosti, npr. pojava Isusa pred cijelim Aussöhnungen. Empfindungssatz. 35 Njem. Versöhnopfer. 36 Usp. Rim 5,10; Ef 2,16 i dr. (op. Lj. F. J.). 37 Čini mi se da je i Pavao prešao tu graničnu crtu kršćanstva u Posla­ nici Rimljanima sa suptilnim istraživanjima o milosnome izboru (op. J. G. F.). Njem. Gnadenwahl »izabranje (za blaženstvo ili prokletstvo) po milosti (Božjoj); predestinacija, predodredba«; usp. grč. ἐκλογὴ χάριτος, lat. electio gratiae, hrv. milosni izbor u Rim 11,5 (op. Lj. F. J.). 33 Njem. 34 Njem.

279

židovskim narodom poslije njegova uskrsnuća, traženi znak s neba [Mt 12,38, Lk 11,29] i sl. – nisu bila primije­ njena. 13)  Značajno je da su neučeni apostoli u prvome stoljeću pre­ kinuli svoja istraživanja upravo ondje gdje je najveći mis­ lilac osamnaestoga stoljeća, Kant, zacijelo bez obzira na to, povukao granice – kod istraživanja objektivne Božje biti,38 kod istraživanja o slobodi, uračunljivosti, krivnji i kazni.39 14)  Ako se te granice prijeđu, a da se ipak svojemu istraživa­ nju ne dopusti slobodan tijek; ako se je pri polasku u mi­ šljenje već unaprijed odredilo odredište kamo se hoće sti­ ći, kako bi se, koliko je god moguće, spekulacija uskladila s izrijecima religije, onda nastaje labavo sklopljena kuća izgrađena u zraku i iz veoma nejednakih materijala; – kod nekoga bojažljiva i fantazijom slabo obdarena Crusiusa40 [nastaje pak] neka religiozna filozofija, a kod hrabrijih i dovitljivijih novijih teologa neka filozofijska religija ili deizam, no koji ni kao deizam ne vrijedi mnogo. Osim toga, čovjek pri takvoj vrsti posla budi kod drugih sumnju da poslu ne pristupa baš pošteno. 15)  Ide li čovjek u svojem promišljanju ravno naprijed, bez osvrtanja lijevo ili desno, i bez brige oko toga kamo će stići, onda, kako mi se čini, zacijelo41 dolazi do ovih re­ zultata: 38 Njem. Untersuchung des objektiven Wesens Gottes (»istraživanje Božjega objektivnoga bića /sućine, biti/«). 39 Njem. Freiheit, Imputation, Schuld und Strafe. 40 Fichte misli na već preminuloga profesora filozofije i teologije u Leip­ zigu, Christiana Augusta Crusiusa (1715.–1775.), koji je kao najistaknutiji pietistički protivnik Christiana Wolffa i leibnizovsko-wolffovske školske fi­ lozofije ostavio nemalen trag na mladoga Kanta i njemačku prosvjetiteljsku filozofiju 18. stoljeća (op. Lj. F. J.). 41 Znam da filozofi koji dolaze do drugih [rezultata] svoje jednako tako oštro dokazuju; ali ja također znam da oni u tekućem nizanju svojih zaklju­ čaka zastaju kako bi s novim principima, odakle se god ovi dali dobiti, zapo­ čeli neki novi niz. Tako je npr. najoštroumnijemu branitelju slobode koji je ikada postojao, onomu u Kantovim antinomijama itd., pojam slobode uopće

280

a)  Postoji vječno biće, čiji su egzistencija i način egzisti­ ranja nužni; b)  Prema vječnoj i nužnoj misli toga bića i kroz nju na­ stao je svijet. c)  Svaka promjena u ovome svijetu nužno biva tako određena nekim dostatnim uzrokom kako jest [odre­ đena]. – Prvi uzrok svake promjene jest pra-misao bo­ žanstva. d)  Svako misleće i osjećajuće biće mora dakle također nužno tako egzistirati kako egzistira. – Niti njegovo djelovanje niti njegova trpnja ne mogu bez proturječja biti drugačiji nego što jesu. e)  Što opći ljudski osjećaj naziva grijesima, to nastaje iz nužne, veće ili manje, ograničenosti konačnih bića. To ima nužne posljedice na stanje tih bića, koje su jed­ nako tako nužne kao egzistencija božanstva, i stoga neotklonjive.42 16)  Taj čisto deistički sustav ne proturječi kršćanskoj religiji, nego joj dopušta njeno posve subjektivno važenje; on ju ne iskrivljuje jer nigdje ne dolazi s njom u koliziju; on nema štetan, nego kod onoga koji ima potpuni pregled nad njim, posvema koristan utjecaj na moralnost; on ne sprječava da se ona, kao najbolja pučka religija,43 štuje, i da se onima koji ju trebaju, ako se samo ima malo dosljed­ nosti i osjetljivosti, preporuči s najiskrenijom toplinom. No on [deistu] donosi izvjesnu krutost, i priječi njegovu vlastitu osobu da uzme udjela na ugodnim osjećajima koji proistječu iz te religije. 17)  Unatoč tomu, mogu postojati izvjesni trenutci kada se srce sveti spekulaciji, kada se Bogu prihvaćenomu kao neumoljivu obraća s vrućom čežnjom kao da bi on radi od nekud drugud (od osjećaja [von der Empfindung], bez sumnje) dan, i on u svojim dokazima ne čini drugo nego da ga opravdava i objašnjava; dok naprotiv u nesmetano tekućim zaključcima iz prvih načela ljudske spoznaje ne bi nikada došao na neki pojam te vrste (op. J. G. F.). 42 Njem. unvertilgbar. 43 Njem. als die beste Volksreligion (»kao najbolja narodna religija«).

281

jedne individue promijenio svoj veliki plan, kada osjećaj neke vidljive pomoći, nekoga gotovo neporeciva usliše­ nja molitve uzdrma cio sustav – i, ako je osjećaj Božjega negodovanja na grijeh sveopći – kada nastaje napasna čež­ nja za pomirenjem. 18)  Kako bi se trebalo postupiti s takvim čovjekom? On se čini nesavladiv u području spekulacije. Dokazima istine kršćanske religije ne može mu se pomoći jer on njih pri­ znaje koliko mu se samo mogu dokazati, ali se poziva na nemogućnost da se primijene na njegovu individuu. On može uvidjeti prednosti koje mu time izmiču, on ih može željeti s prevrućom čežnjom, ali mu je nemoguće da vje­ ruje. – Jedino sredstvo za njegov spas bilo bi da si odreže onu spekulaciju koja ide dalje od granične crte. Ali može li on to [učiniti] kada poželi? Dokazala mu se varljivost te spekulacije još ma kako uvjetljivo – može li on to? Može li on to ako mu je taj nazor44 već prirodan, ako se je već isprepleo sa svekolikim gibanjem njegova duha? –

44 Njem.

282

Denkungsart (način mišljenja).

Prijevod Fichteove recenzije djela Aenesidemus   (1794.) S. l.:45 Aenesidemus, ili o temeljima elementarne filozofije koju je u Jeni izložio g. prof. Reinhold. Pored obrane skepticiz­ ma pred presezanjima kritike uma, 1792., 445 str. u oktavu.46 Ako se ne da poreći da filozofirajući um svaki zamjetan korak koji je ikada napravio duguje primjedbama skepticizma o nesigurnosti svakoga pojedinoga od njegovih dosadašnjih odmorišta; ako je to napose priznao s obzirom na posljednji značajan korak napredovanja uma u vlastitoj kritičkoj upora­ bi sâm veliki otkrivač te uporabe;47 ako bi pak unatoč tomu, uslijed dugotrajne pojave da su prijatelji nove filozofije sve više međusobno podijeljeni što dalje napreduju u svojim istra­ živanjima, trebalo postati vjerojatnim i neupućenu promatraču da um još uvijek nije uzmogao postići svoju velebnu svrhu realiziranja filozofije kao znanosti, ma kako da joj se naizgled približio; onda se nije moglo ništo više poželjeti nego da skep­ l.« je kratica za lat. sine loco »bez (navoda) mjesta (izdanja)«. Njemački tekst recenzije preveo je na hrvatski i popratio svim pod­ nožnim bilješkama Lj. F. Ježić. Djelo Aenesidemus, koje je izašlo anonim­ no, a sadržavalo opsežno i utjecajno propitivanje Kantove i Reinholdove kritičke filozofije, napisao je Gottlob Ernst Schulze (30. 8. 1761. – 14. 1. 1833.), redovni profesor filozofije na tadašnjem Sveučilištu u Helmstädtu. Tu je Schulze od 1788. bio akademski djelatan 22 godine, gdje je napisao sva svoja glavna djela, a nakon toga, naredne 22 godine u Göttingenu, gdje je za učenika imao i mladoga Arthura Schopenhauera, koji ga je poslušao u »mudro­me savjetu« da sav svoj privatni napor najprije usmjeri na studij Platōna i Kanta, i dok njima ne ovlada, ni na koga drugoga, naročito ne na Aristotela i Spinozu. Recenzija je izvorno objavljena u Allgemeine Li­ teratur-Zeitung, br. 47–49, 11. i 12. veljače 1794., stup. 369–374, 377–383, 385–389. Recenzija je otisnuta u izdanju Fichteova sina u FW I, 3–25, a u Akademijinu izdanju u GA I/2, 41–67. Recenzijama iz Allgemeine Literatur-Zeitung omogućuje pristup u digi­ talnome obliku Thüringer Universitäts- und Landesbibliothek Jena na svo­ jem internetskome portalu journals@UrMEL na: http://zs.thulb.uni-jena.de/receive/jportal_jpjournal_00000005 47 Fichte dakako aludira na Kantovo priznanje da ga je Humeova opo­ mena probudila iz dogmatičkoga drijemeža (Prolegomena za svaku buduću metafiziku koja će moći nastupiti kao znanost, »Predgovor«, AA IV, 260). 45 »S. 46

283

ticizam, nakon što se je dugo mnilo da njegovi preostali znatni zahtjevi za filozofiju do sada još uvijek nisu dosta razgovijetno došli do riječi, okruni svoje djelo, i da uzmogne potjerati istra­ živački um naprijed k njegovu uzvišenomu odredištu, da skep­ ticizam konačno uzmogne dobiti takva govornika koji ne bi ništo popustio onim zahtjevima, i koji bi pritom imao dara da ih razgovijetno prikaže. U kojoj je mjeri pisac spisa pred nama taj željeni govornik, pokazat će se iz prosudbe samoga spisa. Skepticizam je u osobi ovoga svojega predstavnika svaka­ ko morao uperiti oružje napose na Reinholdovu elementarnu filozofiju, i to na njen novi prikaz u Prilozima, jer je ovaj pi­ sac, prema priznanju većine ljubitelja kritičke filozofije, ute­ meljenje filozofije kao znanosti ili već dovršio ili pak na naj­ bolji način pripravio. A za one koji oboje poriču morao ga je uperiti na najizvorniju ovjerenu povelju nove filozofije, na samu Kritiku čistoga uma, ako se je napadom doista nakanila postići odlučujuća bitka. – Knjiga je u pismima. Hermija, odu­ ševljeni štovalac kritičke filozofije, javlja Aenesidemu svoje potpuno uvjerenje u istinu i opće važenje ove filozofije, a koje je napose potkrijepljeno Reinholdovom elementarnom filozo­ fijom. Aenesidem, imajući drugačije mišljenje, šalje mu svoje propitivanje nje. Kako bi se Reinholdovu utemeljenu zahtjevu odazvao, Aene­sidem postavlja za temelj svojoj cenzuri elementarne fi­ lozofije naredne postavke kao unaprijed izvjesne i valjane: 1. (činjenica) Postoje predodžbe u nama, a u njima se nalaze obi­ lježja po kojima se one međusobno dijelom razlikuju dijelom slažu. 2. (pravilo prosudbe) Mjerilo svega što je istinito opća je logika, i svako umovanje o činjenicama može samo utoliko polagati zahtjev na vlastitu ispravnost ukoliko se slaže s nje­ nim zakonima. Ispred svakoga dijela toga propitivanja doslov­ ce su pretisnuti §.§. [čitaj: paragrafi] elementarne filozofije koji se u njem istražuju, onako kako ih je Reinhold u Prilozi­ ma, 1. sv., str. 165–254 iznova prikazao.48 Propitivanje Rein­ Prilozi (izglađivanju dosadašnjih nesporazuma među filozofima) u punome naslovu izvornika glase: Reinhold, Karl Leonhard, 1790., Beyträge zur Berichtigung bisheriger Mißverständnisse der Philosophen. Erster Band das Fundament der Philosophie betreffend, Jena: Johann Michael Mauke. 48

284

holdovih načela o određenju i bitnim svojstvima elementarne filozofije. – Aenesidem kao prvo dopušta da je filozofiji do sada nedostajalo vrhovno općevažeće načelo,49 i da će se filo­ zofija moći uzdići do razine [prave] znanosti tek nakon uspo­ stave takva načela; nadalje mu se također čini nedvojbenim da to načelo ne može biti nikoje drugo nego ono koje učvršćuje i određuje najviši od svih pojmova, pojam predodžbe i predoči­ va.50 Ma kako se ovdje prisno slagali skeptik i elementarni fi­ lozof, ipak ostaje dvojbeno recenzentu može li filozofija biti na dobitku njihovom slogom po drugoj točci ako se u buduć­ nosti bude pokazalo da ono što se obrazloženo dade navesti protiv načela svijesti kao prvoga načela cjelokupne filozofije, navodi na slutnju da za cjelokupnu filozofiju, ne samo za teore­ tičku, mora biti još nekoga višega pojma nego što je pojam predodžbe. – Protiv Reinholdova §. 1. (U svijesti subjekt razli­ kuje predodžbu od subjekta i objekta, i dovodi ju u odnos spram obojega.) Aenesidem napominje: 1) »Ova postavka nije apsolutno prva postavka; jer kao postavka i sud ona stoji pod najvišim pravilom svega suđenja, pod postavkom proturječ­ ja.«51 Ako recenzent dobro razumije što je Reinhold (O teme­ lju filozofijskoga znanja, str. 85) odgovorio na taj višekrat mu već postavljani prigovor, i za što Aenesidem smatra da ne za­ dovoljava: »da je postavka svijesti doduše pod principom protu­rječja, ali ne kao pod nekim načelom kojim bi bila odre­ đena, nego kao pod nekim zakonom kojemu ne smije proturje­ čiti;« onda je Reinhold postavci proturječja odrekao svu real­ nu vrijednost, kako je to i Kant učinio (premda samo za teoretičku filozofiju), i ostavlja mu samo formalnu i logičku [vrijednost]. A utoliko je njegov odgovor posve u pravu, i vra­ ća se na onaj koji je već počesto davao nepozvanim prosuđiva­ čima njegove elementarne filozofije: ne možemo o zakonima mišljenja drugačije misliti nego prema tim zakonima: refleksi­ 49 Njem. der oberste allgemeingeltende Grundsatz (»vrhovni općeva­ žeći načelni stav, načelak«, dosl. »temeljna postavka«: Grund-satz, izvorno prijevod za grč. i lat. axioma). 50 Njem. Begriff der Vorstellung und des Vorstellbaren. 51 Parafraza prema Aenesidemus (1792.) str. 60. »Postavka proturječja« je opće logičko načelo (ne)proturječja.

285

ja o postavci svijesti stoji, prema svojoj formi, pod logičkom postavkom proturječja kao [i] svaka [druga] moguća refleksi­ ja; ali materija te postavke ne biva njime određena. Treba li pak Aenesidemova napomena imati ispravan smisao, onda on mora, premda se o tome nije nigdje jasno očitovao, postavci proturječja pridružiti osim njene formalne još neku realnu vrijed­nost, tj. on mora prihvatiti, ili naslutiti, neku činjenicu u duši koja bi tu postavku izvorno utemeljila. Što bi to imalo značiti, odmah će se razjasniti; jer Aenesidem napominje: 2) »Postavka svijesti nije posvema po sebi samoj određena po­ stavka. Budući da bi prema Reinholdovu vlastitu objašnjenju pojmovi subjekta i objekta imali biti određeni tek po njihovu razlikovanju u predodžbi i po dovođenju predodžbe u odnos spram njih, moralo bi barem samo ovo razlikovanje i dovođe­ nje u odnos biti potpuno određeni, dakle tako da ne dozvolja­ vaju više nego jedno tumačenje.«52 A to nije slučaj, kako je Aenesidem dostatno dokazao, barem za recenzenta, navođe­ njem raznolikih i čak dvosmislenih izraza po kojima je Rein­ hold naknadno pokušao objasniti ove pojmove. Što pak ako upravo ta neodređenost i neodredivost tih pojmova ukazuje na neko više načelo koje se tek ima naći istraživanjem, na neku realnu vrijednost postavke identiteta i protupostavljanja,53 i [što] ako se pojam razlikovanja i dovođenja u odnos daje odre­ diti samo pojmovima idenititeta i oprjeke?54 – Na koncu 3) »postavka svijesti nije općevažeća postavka, niti ne izražuje činjenicu koja nije vezana ni uz koje određeno iskustvo, i ni uz koje određeno promišljanje.«55 Aenesidem navodi različite izražaje svijesti dane u iskustvu, u kojima se, prema njegovu mišljenju, ne pojavljuju ona tri dijela koja se zahtijevaju za svaku svijest. U kojoj se mjeri takav prigovor, koji se poziva prema Aenesidemus (1792.) str. 63–65. Njem. der Satz der Identität (načelo istovjetnosti), der Satz der Ge­ gensetzung (načelo protivnoga postavljanja, protupostavljanja, pa i suprot­ stavljanja; zapr., kako se kasnije vidi, to je svojevrsno pretumačenje načela proturječja). 54 Njem. Begriff des Gegentheils (pojam oprjeke, dosl. »pojam dijela koji je [prvomu] oprječan, suprotan«). 55 Aenesidemus (1792.) str. 70–71. »Promišljanje« ovdje stoji za njem. Räsonnement. 52 Parafraza 53

286

na iskustvo, uopće treba prihvatiti, ili na prikladan način otklo­ niti – o tome više nakon nekoliko riječi! – Nakon potpuna is­ pitivanja toga što ta postavka ne može biti, postavlja se pita­ nje: što bi onda ona doista mogla biti? Aenesidem na to ovako odgovara: »to je 1) sintetička postavka, u kojoj se subjektu, svijesti, pridijeva predikat koji još ne leži u njegovu pojmu, nego mu pridolazi tek u iskustvu.«56 Reinhold je tvrdio, kako je poznato, da je ta postavka tek analitička postavka. Apstrahi­ rajmo ovdje od toga da je Aenesidem toj postavci porekao opće važenje, i da prema tome također prihvaća neku vrstu svijesti u pogledu na koju ona ne važi; – ali može se pokazati još dub­ lji razlog za tu tvrdnju u različitosti dvaju gledišta, s kojih se ova postavka može promatrati. Naime, ako nijedna svijest nije pomisliva bez onih triju dijelova, onda oni svakako leže u poj­ mu svijesti, a postavka koja ih postavlja jest kao postavka reflek­ sije prema svojoj logičkoj vrijednosti svakako analitička po­ stavka. Ali sama radnja predočavanja, akt svijesti, ipak je očito neka sinteza, jer se pritom pravi razlika i dovodi u odnos; i to najviša sinteza i razlog svih mogućih drugih. A pritom nastaje sasvim naravno pitanje: kako je uopće moguće sve radnje duše svesti na sastavljanje? Kako je sinteza pomisliva bez pretpo­ stavljene teze i antiteze? – Postavka svijesti jest 2) »apstraktna postavka koja iskazuje što neki (prema Aenesidemu) odnosno svi (prema Reinholdu) izražaji svijesti imaju zajedničko«.57 Reinhold je zanijekao, kako je poznato, da bi se ova postavka temeljila i na kakvoj apstrakciji. Ako je ovo rečeno protiv onih koji su smatrali da se u njoj apstrahira od uvjetā zora, pojma i ideje, onda je veoma poučno pokazati – daleko od toga da bi se pojam puke predodžbe imao temeljiti na potonjima – da štoviše pojmovi potonjih postaju mogućima samo po razliko­ vanju i dovođenju u odnos više pukih predočaba kao takvih. Pojam se predodžbe uopće može potpuno odrediti, a da se poj­ movi zora, pojma i ideje nisu odredili; ali se potonji ne mogu potpuno odrediti, a da se pojam prethodnoga [tj. predodžbe uopće] nije odredio. Ako se pak time treba reći da se ova po­ stavka ne temelji, ne samo na ovoj određenoj, nego uopće ni 56 Parafraza 57 Parafraza

prema Aenesidemus (1792.) str. 75. prema Aenesidemus (1792.) str. 76.

287

na kojoj apstrakciji, onda se dade, ukoliko ona stoji kao prvo načelo na čelu sve filozofije, dokazati suprotno. Ako je naime sve što se u duši može otkriti neko predočavanje, a sve je pre­ dočavanje nedvojbeno empirijska odredba duše, onda sámo predočavanje, skupa sa svim njegovim uvjetima, biva dano svijesti samo po predodžbi predočavanja, dakle empirijski; a sva refleksija o svijesti ima za objekte empirijske predodžbe. Objekt je svake empirijske predodžbe dan na određeni način (u prostoru, vremenu itd.). Ali od tih se empirijskih odredaba danoga objekta nužno apstrahira u predodžbi predočavanja uopće koja se iskazuje u postavci svijesti. Postavka svijesti, postavljena na čelo cjelokupne filozofije, temelji se prema tome na empirijskome samopromatranju, i svakako izriče neku apstrakciju. Međutim, svatko tko ovu postavku pravo razu­ mije, osjeća neki unutarnji otpor tomu da joj se pripiše tek empirijska vrijednost. Njena se suprotnost ne dade čak ni po­ misliti. Ali upravo to ukazuje na to da se ona mora temeljiti još na nečem drugome osim puke činjenice. Recenzent smatra da se je barem on sâm uvjerio da je ona poučak58 koji se temelji na jednome drugome načelu; i da se ona iz ovoga načela dade dokazati strogo a priori, i neovisno o svem iskustvu. Prva ne­ ispravna pretpostavka koja je dala povod da se ona postavi za načelo sve filozofije bijaše zacijelo ta što se je mislilo da se mora poći od neke činjenice. Mi svakako moramo imati neko realno načelo, a ne tek formalno; ali takvo načelo ne mora izraživati činjenicu [»učinjenu stvar«, njem. Thatsache], ono može izraživati i činidbu [»(samo)učinjenu radnju, djelorad­ nju«, njem. Thathandlung];59 ako je dopušteno odvažiti se na tvrdnju koja se na ovome mjestu ne može ni objasniti ni doka­ Lehrsatz (izvorno prijevod za grč. i lat. theorema). se kovanica (u ovome smislu) Thathandlung teško ili nika­ ko ne može jednoznačno prevesti. Neka su dosadašnja hrvatska prijevodna rješenja: »činjenično djelovanje« (Sonnenfeld u: Fichte, 1956., Odabra­ ne rasprave, str. 217, 219), »odjelotvorivanje« (Kangrga u: Fichte, 1974., Osnova cjelokupne nauke o znanosti, str. 41), »djelotvorna radnja« (Sonnen­ feld u: ibid.). Da bi u prijevodu ostala jedna riječ koja bi i na razini izraza ostala povezana s činjenicom (Thatsache), dva su nam prijevodna rješenja posebno pogodna: činjenje i činidba. A hoće li se naglasiti da je to »radnja koja je ujedno svoj čin / djelo«, može se uzeti složenica djeloradnja. 58 Njem.

59 Fichteova

288

zati. – Ukoliko pak Aenesidem ovu postavku na rečeni način mora smatrati za iskustvenu postavku, utoliko se svakako mo­ ramo upustiti s njime u iskustva koja joj navodno proturječe; ali ako je ona dokazana iz neporecivih načela, i [ako je doka­ zano] da bi joj oprjeka bila proturječna, onda se trebaju sva navodna iskustva koja se s njom ne slažu odbiti kao nemisliva. – Propitivanje §§. 2.–5., koji [paragrafi] određuju pojmove predodžbe, objekta, subjekta i puke predodžbe. Osim opetova­ nja onoga što je već raspravljeno, napominje Aenesidem protiv [Reinholdova] objašnjenja predodžbe da je ona uža nego ono što se ima objasniti. »Ako naime, prema Reinholdovoj defini­ ciji, predodžbu sačinjava sȁmo ono što se razlikuje od subjek­ ta i objekta, i što se spram obaju dovodi u odnos; i ako se dade razlikovati, prema Aenesidemovoj pretpostavci, sȁmo ono što je već opaženo, onda zrenje (ono prvo opažanje) ne može biti predodžba. A ono bi to, prema Reinholdu, ipak svakako treba­ lo biti, dakle, itd.«60 Reinhold će mu s pravom poreći pretpo­ stavku u donjoj premisi njegova zaključka. Izvorni objekt uop­ će se ne opaža, i ne može se opažati. Prije svakoga drugoga opažanja može se dakle zrenje dovesti u odnos spram izvorno subjektu suprotstavljenoga objekta, spram Ne-Jastva; koje NeJastvo izvorno uopće ne biva opaženo nego postavljeno. – Na­ dalje, [Aenesidem kaže da] »svako pravljenje razlike i dovo­ đenje u odnos, što se zahtijeva za predodžbu, i sámo jest predočavanje;«61 što je pak Reinhold s pravom zanijekao. Oboje može postati objektom neke predodžbe, i oboje to do­ista postaje u elementarnoj filozofiji; ali izvorno to nije nijedno od dvojega, nego tek način djelovanja duše koji se nužno mora misliti kako bi se proizvela neka predodžba; odakle pak ne­ dvojbeno slijedi to da predodžba nije najviši pojam svih radnja koje se mogu pomisliti u našoj duši. – Reinhold je u napomeni za §. 5. rekao: »puka se predodžba nalazi neposredno u svijes­ ti, a subjekt i objekt tek posredstvom njihova doveđenja u od­ nos spram nje; jer ono što se u svijesti dovodi u odnos spram subjekta i objekta, mora se, doduše ne po vremenu, ali ipak po naravi, tu nalaziti prije radnjā dovođenja u odnos, ukoliko se 60 Parafraza 61 Parafraza

prema Aenesidemus (1792.) str. 85–86. prema Aenesidemus (1792.) str. 86.

289

ništo ne može dovesti u odnos ako se ništo već tu ne nalazi što bi se dalo dovesti u odnos.«62 Aenesidem pokušava dokazati nevaljanost toga dokaza tako što na sličan način hoće dokaza­ ti da su objekt i subjekt ono što se neposredno pojavljuje u svijesti, a predodžba ono što se posredno pojavljuje u svijesti, »jer se ništo ne može dovoditi u odnos spram čega drugoga ako se ovo drugo, spram čega se prvo ima dovesti u odnos, već tu ne nalazi, dakle itd.«63 I svakako se moraju subjekt i objekt pomišljati prije nego predodžba, ali ne u svijesti kao empirij­ skoj odredbi duše, o čem Reinhold ipak jedino i govori. Apso­ lutni subjekt, Jastvo, ne biva dan po empirijskome zoru, nego postavljen po intelektualnome; a apsolutni objekt, Ne-Jastvo, jest ono što mu je suprotstavljeno. U empirijskoj se svijesti nijedan [od dvaju] ne pojavljuje drugačije nego tako da se neka predodžba dovede u odnos spram njih; u empirijskoj su svijesti oni samo posredno, kao predočavajuće i predočeno. Apsolutnoga subjekta, kao predočavajućega koje ne bi bilo predočeno, i apsolutnoga objekta, neke stvari o sebi neovisne o svakoj predodžbi, čovjek nikada ne postaje svjestan kao em­ pirijski danih. Reinhold si je ova objašnjenja zacijelo mogao zadržati za budućnost. – Čini se da iz svega dosada rečenoga proizlazi da su svi Aenesidemovi prigovori, ukoliko se imaju gledati kao da su upereni protiv istine postavke svijesti po sebi, neutemeljeni; no da ju svakako pogađaju kao prvo načelo svekolike filozofije i kao puku činjenicu; a time one čine nuž­ nim da se to načelo nanovo utemelji. Ujedno je znakovito da je Aenesidem, sve dok je bio vjeran svojim vlastitim gore postavljenim načelima, ostao pravedan i prema svojem protivniku, ali da oboje ujedno iščezava, kako će se uskoro pokazati. Da njegovo propitivanje ovdje završa­ va, on bi nesumnjivo slavno potvrdio svoju zaslugu za filozo­ fiju i poštovanje svih nepristranih samostalnih mislilaca. Vidjet ćemo koliko će mu toga nastavak propitivanja ostaviti. – Na­ ime §§. 6.–8., koji određuju izvorni pojam moći predočavanja, vode cenzora k propitivanju osebujnoga značaja kritičke filo­ zofije, koji se sastoji u tome da se temelj jednoga velikoga dije­ 62 Parafraza 63 Parafraza

290

prema Reinholdovim Prilozima str. 173–174. prema Aenesidemus (1792.) str. 90.

la odredaba predmetā naših predočaba postavlja u samu bit naše moći predočavanja; a pritom ujedno dobivamo određeni uvid u narav Aenesidemova skepticizma koji se ispostavlja kao veoma drzak dogmatizam, štoviše kao takav koji se, pro­ tivno vlastitim gore postavljenim načelima, dijelom već pret­ postavlja kao dokazan. Nakon što je skeptik pobrojao tvrdnje koje bi imale biti obuhvaćene u onim §§.: a) Da je moć predo­ čavanja temelj zbiljskosti predočaba; b) da moć predočavanja na određeni način postoji već prije svake predodžbe [što bi to moglo značiti, i gdje to Reinhold kaže?];64 c) da je moć predo­ čavanja različna od predočaba kao [što je] svaki uzrok [razli­ čan] od svojih učinaka; da se pojam moći predočavanja dade izvesti samo iz njenih učinaka, i da je za dohvaćanje njenih unutarnjih obilježja potrebno samo pažljivo razviti pojam puke predodžbe; [Aenesidemus] postavlja pitanje kako je elemen­ tarna filozofija mogla doći do prenategnute spoznaje objektiv­ ne egzistencije tako nečega kao što bi imala biti moć predoča­ vanja; i ne može se dovoljno načuditi posljedici koju je Reihnold, kao kritički filozof, izveo (Teorija moći predočava­ nja, str. 190):65 »tko dopušta predodžbu, ujedno dopušta i moć predočavanja«.66 Recenzent, ili tko bi već bio veoma sklon čuđenju, ne bi se manje čudio nad skeptikom kojemu netom prije ništo nije bilo izvjesno osim da imamo različne predodž­ be u nama, i koji sada, čim riječ moć predočavanja dospije do njegova uha, ne može sebi ništo pritom pomisliti doli nekakvu (okruglu ili četverokutnu?) stvar koja neovisno o njegovu pre­ dočavanju postoji kao stvar o sebi, dapače kao predočavajuća stvar. Da se ovim tumačenjem ne čini nepravda našemu skep­ tiku, čitatelj će uskoro vidjeti. – Moć predočavanja postoji za moć predočavanja i po moći predočavanja; to je nužni krug u kojem je zatvoren svaki konačni, tj. svaki nama pomislivi ra­ zum. Tko hoće van toga kruga, ne razumije sam sebe, i ne zna 64 Ove uglate zagrade i njihov sadržaj jesu Fichteov komentar na navode i parafraze iz djela Aenesidemus. 65 Teorija moći predočavanja u punome naslovu izvornika glasi: Rein­ hold, Karl Leonhard, 1789., Versuch einer neuen Theorie des menschlichen Vorstellungsvermögens, Prag i Jena: C. Widtmann i I. M. Mauke. 66 Aenesidemus (1792.) str. 98.

291

što hoće. Recenzent se ovim jedincatim načelom oslobađa na­ vođenja svega onoga što Aenesidem o tome još dalje kaže; pri čem očito krivo razumije Reinholda, ili ga krivo tumači, te kudi ona presezanja u njegovoj elementarnoj filozofiji koja je prije toga on sam iz vlastitih zaliha prenio u nju. – Nakon što je [Aenesidemova] cenzura po tome krivome tumačenju zanije­ kala da je Reinhold išto pridonio za potkrjepu onoga karakte­ rističnoga načela kritičke filozofije, ona prelazi na one dokaze koje je sam tvorac te filozofije u Kritici čistoga uma postavio u prilog načelu. Prethodno se tomu propitivanju umeće kratak prikaz Humeova skepticizma. »Hume sâm uopće nije zaozbilj­ no smatrao istinitom postavku da sve naše predodžbe potječu od stvari, od njihovih impresija na nas; jer on to ne bi mogao učiniti bez prethodno prihvaćene valjanosti zakona kauzaliteta (po kojem bi stvari bile uzroci impresija u nama), koji je on ipak osporio, dakle [on to ne bi mogao učiniti] bez najgrublje nedosljednosti. Naprotiv ga je Hume samo hipotetički posta­ vio skupa s Lockeovim sustavom, koji je tada bio vladajući među njegovim zemljacima, kako bi ga osporio njime sami­ me. Humeov se je vlastiti, pravi sustav sastojao iz ovih postav­ ka: 1) što se ima spoznati, mora se predočiti; 2) spoznaja koja ima biti realna mora biti povezana sa stvarima izvan sebe; 3) ne postoji princip pomoću kojega bismo mogli nešto znati o stvarima ukoliko bi one imale biti nešto različno od naših pre­ dočaba i nešto po sebi; 4) za to ne dostaje ni sam princip kau­ zaliteta; a ni princip proturječja ne dostaje za to da bi ovoga [tj. princip kauzaliteta] utemeljio za traženu svrhu.«67 – Budući da pitanje je li upravo Humeov skepticizam oboren, ništo ne mi­ jenja za onoga koji tvrdi da je sav skepticizam oboren, recen­ zent može ostaviti posve po strani da li je izloženi sustav upra­ vo Humeov ili nije. Ukoliko se čini da traži nešto u čiji pronalazak duboko sumnja, [to] je dovoljno [da se kaže da je] skeptički; a postavilo se je pitanje da li je on oboren po Kantu. Aenesidem niječno odgovara na ovo pitanje: 1) »jer se u Kr. č. uma iz toga da mi samo ustroj naše duše možemo sebi pomi­ sliti kao temelj sintetičkih sudova zaključuje da ta duša zbiljski i po sebi mora biti njihov temelj; a prema tome se pretpostav­ 67 Parafraze

292

prema Aenesidemus (1792.) str. 117–121.

lja kao valjan upravo onaj način zaključivanja koji je Hume doveo u pitanje.«68 U pogledu na to recenzent moli skeptika da a) publici ipak uskoro objasni određeno i razgovijetno što bi to moglo značiti: Neko A je neovisno o našem mišljenju i po sebi temelj našega suđenja, koje je sámo zacijelo ipak neko mišlje­ nje?; i da joj b) pokaže mjesto u Kanta na kojem je naišao na ovu besmislicu. – »Kant kaže: duša je temelj izvjesnih sinte­ tičkih forma sudova. Ovdje se očito pretpostavlja da one for­ me moraju imati neki temelj; prema tome se već unaprijed pretpostavlja valjanost zakona kauzaliteta koji je upravo dove­ den u pitanje; pretpostavlja se da one forme moraju imati neki realni temelj.«69 – Ako se kaže tek: mi smo primorani potraži­ ti neki razlog za njih, i njega postavljamo u našu dušu, kao što se ništo više ni ne kaže; onda se najprvo rabi postavka [dostat­ noga] razloga70 samo u njenoj logičkoj vrijednosti. No budući da ono što je time utemeljeno postoji samo kao misao, čovjek bi imao misliti da je logički razlog neke misli ujedno realni ili egzistencijalni razlog te misli. – Aenesidem odgovara niječno na postavljeno pitanje 2) iz razloga što Kant nije dokazao čak ni to da se samo naša duša dade pomisliti kao temelj sintetič­ kih sudova. Ova tvrdnja, ako bi se njena istina dala dokazati, bila bi svakako odlučna tvrdnja protiv kritičke filozofije; jer Aenesidem pored nje ništo nije opovrgao, osim onoga što nitko nije tvrdio, i ništo nije postavio kao zahtjev, osim onoga što nitko ne razumije. On tu tvrdnju obrazlaže na ovaj način: a) »Iz toga što si mi sada ne možemo nešto drugačije predočiti i objasniti nego na izvjestan način, uopće ne slijedi da si to ni­ kada ne ćemo moći drugačije pomišljati.«71 – napomena koja bi protiv nekoga empirijskoga dokaza bila na svojem mjestu, prema Aenesidemus (1792.) str. 132–133. opet prema Aenesidemus (1792.) str. 132–133. 70 Njem. Satz des [zureichenden] Grundes (Leibnizovo načelo dostatno­ ga razloga). Njem. Grund izvorno (Ch. Wolff) prevodi lat. ratio, i zadržava ne samo njegovu višeznačnost (»razlog« i »uzrok«), nego joj pridodaje i svoju (»temelj«) jer Grund doslovno znači »tlo, temelj, osnov«. Iz toga se razloga Grund ovdje prevodi čas kao »temelj«, čas kao »razlog«. Neka to izmjenjivanje hrvatskih riječi ne zbunjuje hrvatskoga čitatelja. 71 Parafraza prema Aenesidemus (1792.) str. 142. 68 Parafraza 69 Parafraza

293

ali koja je protiv dokaza izvedenoga a priori iz načela krivo uperena. Ako će se načelo identiteta i proturječja postaviti kao temelj sve filozofije, kako se i treba (a za koji je sustav Kant onda doista pružio sve moguće podatke, jer on sâm nije imao namjeru da ga izgradi), onda valjda nitko više ne će tvrditi da bismo se ipak nekada ubuduće mogli uspeti do stupnja kulture na kojem ćemo kao moguće moći misliti ono što je proturječ­ no. Aenesidem pokušava [zatim pod] b) pokazati da je zbiljski pomisliv neki drugi izvor za one forme sudova; ali na takav način odakle se – bez obzira na naivno uvjeravanje, što ga meće u usta svojemu Hermiji, da je Kr. č. uma doista pročitao, i također razumio – jasno razaznaje da ju sâm Aenesidem nije razumio. »Dade se pomisliti«, kaže on, »da sva naša spoznaja potječe iz djelotvornosti realiter opstojećih predmeta na našu dušu, i da je čak i nužnost, koju srećemo u izvjesnim dijelovi­ ma te spoznaje, proizvedena po posebnome načinu na koji nas stvari aficiraju. Tako nam je npr. nužno da neki osjet za vrije­ me dok opstoji pomišljamo kao opstojeći; – i ta nužnost dolazi izvana jer utisak dolazi izvana.«72 – Najnesretniji primjer koji se je mogao odabrati! Nužno je da objekt toga osjeta pomišlja­ mo kao zbiljski (u oprjeci spram mogućega i nužnoga), i taj bi neposredni odnos prema samoj našoj moći predočavanja tre­ bao biti neovisan o njoj izvan nas?? »Nužno je da se grane promatranoga stabla opažaju u onome poretku u kojem su jed­ nom bile prisutne u našoj duši.«73 Dakako, ali posredstvom opažanja pojedinih njegovih dijelova u neprekidnome prosto­ ru, i [posredstvom] njihove nužne sveze po kategoriji uzajam­ noga djelovanja.74 »Ako su nam stvari o sebi posve nepoznate, onda ne možemo znati da one u nama nisu mogle proizvesti stanovite odredbe.«75 Ako stvari o sebi ne mogu u nama pro­ izvesti baš nikakve odredbe neovisno o našoj moći predočava­ nja, onda zacijelo možemo veoma dobro znati da one nisu pro­ izvele odredbe koje zbiljski opstoje u nama. »Izvod nužna i prema Aenesidemus (1792.) str. 142–44. prema Aenesidemus (1792.) str. 144. 74 Fichte misli na treću kategoriju po relaciju iz Kantove tablice kate­ gorija. 75 Parafraza prema Aenesidemus (1792.) str. 145. 72 Parafraza 73 Parafraza

294

općevažećega u našoj spoznaji iz duše ne čini opstojnost te nužnosti ni najmanje pojmljivijom nego izvod toga istoga iz načina djelovanja predmetā izvan nas na nas.«76 Što može ovdje značiti opstojnost, a što pojmljivo? Treba li se možda potražiti još neki viši razlog one nužnosti uzete kao potpuno utemeljene u našoj duši, – i [treba li se možda] u našoj duši pronađena neuvjetovana nužnost time uvjetovati, odatle izves­ ti, time objasniti i spoznati? A gdje bi se trebao potražiti taj viši razlog? U nama gdje smo dospjeli do apsolutne autonomije? Treba li se apsolutna autonomija utemeljiti? To je proturječno. Ili izvan nas? No pitanje i jest upravo o prijelazu vanjskoga k nutarnjemu, ili obrnuto. Pa upravo je posao kritičke filozofije da pokaže da ne trebamo prijelaza; da se sve što se pojavljuje u našoj duši treba potpuno objasniti i pojmiti iz nje same. Nije joj palo na pamet da odgovara na pitanje koje, prema njoj, pro­ turječi umu. Ona nam pokazuje krug van kojega ne možemo iskoračiti, a unutar njega nam pribavlja najsnažniju poveza­ nost u čitavoj našoj spoznaji. – »Kr. č. uma nije dokazala, kako tvrdi, da su predodžbe i sudovi a priori, koji bi imali biti u nama, samo forme za iskustvene spoznaje, i da bi mogli imati valjanost i značenje jedino u odnosu na empirijske zorove. Tȁ dade se, osim onoga načina da se pojmovi a priori dovedu u odnos spram stvarī, zacijelo pomisliti još neki drugi; naime taj da se oni dovedu u odnos spram stvarī pomoću neke prethodno formirane harmonije; tako da bi [one] predodžbe [koje su] a priori u čovjeku ujedno sadržavale ono što bi [inače] objektiv­ na svojstva stvarī po sebi davala kada bi bio moguć njihov utjecaj na dušu.«77 – Ako one forme sudova a priori i ne treba­ ju biti jedinstva, kakvo se [jedinstvo] u mnogostručju po sebi dapače ni ne može naći; onda je ipak barem harmonija sjedi­ njenje različnih u jedno? Naše predodžbe a priori, s jedne stra­ ne, i objektivna svojstva stvarī o sebi, s druge strane, bili bi zacijelo dvije makar brojčano različne stvari; dok bi treća, koja po sebi ne bi bila ni prva ni druga, ali bi trebala obje u sebi sjediniti, bila zacijelo ipak nekakva moć predočavanja? No naša nije takva, kako sâm Aenesidem priznaje u svojoj hipote­ 76 Parafraza 77 Parafraza

prema Aenesidemus (1792.) str. 145. prema Aenesidemus (1792.) str. 149–151.

295

zi; prema tome, morala bi biti neka [moć predočavanja] različ­ na od naše. Takva pak, tj. moć predočavanja koja ne bi sudila prema načelima identiteta i proturječja, za nas uopće nije po­ misliva; prema tome [ne bi nam bila pomisliva] ni ona navod­ na harmonija koja bi se imala nalaziti u njoj. »Nešto apsurdno ipak zacijelo ne sadržava hipoteza o nekoj takvoj prestabilira­ noj harmoniji između naših predočaba a priori i onoga što objektivno opstoji.«,78 nastavlja Aenesidem. Trebamo li mu to prihvatiti na vjeru? – Aenesidem postavlja pitanje da li je duša temelj spoznaja a priori kao stvar o sebi, kao noumenon, ili kao transcendentalna ideja? Kao stvar o sebi nije, kako on sa­ svim dobro opovrgava. »Na noumenon se ne dade, prema Kantovim vlastitim napomenama, primijeniti kategorija kauza­ liteta.«79 A na to se također ne primjenjuje postavka realnoga razloga, nego tek ona logičkoga razloga, koja pak, ukoliko je duša samo inteligencija, postaje realnim razlogom. Ukoliko je duša zadnji temelji stanovitih formā mišljenja uopće, ona je noumen; ukoliko se ove promatraju kao neuvjetovano nužni zakoni, ona je transcendentalna ideja; no takva koja se razliku­ je od svih drugih po tome što ju realiziramo intelektualnim zrenjem, onime Ja jesam, i to: ja naprosto jesam jer ja jesam. Svi Aenesidemovi prigovori protiv takva postupka temelje se tek na tome da on hoće učiniti apsolutnu egzistenciju i autono­ miju Jastva – ne znamo kako, niti za koga – valjanu po sebi; a treba naime vrijediti ipak sȁmo za Jastvo sámo. Jastvo jest što jest i [jest] jer jest za Jastvo. Preko te postavke naša spoznaja ne može ići. – Ali kako je onda kritički sustav različan od ono­ ga što se je gore postavilo kao Humeov sustav? Tek po tome što ovaj još ostavlja mogućnost da će se jednom moći ići preko onoga ograničenja ljudskoga duha; dok kritički sustav dokazu­ je apsolutnu nemogućnost takva napredovanja, i pokazuje da je ona misao o stvari koja treba imati egzistenciju i izvjesna svojstva po sebi i neovisno i o kakvoj moći predočavanja, tlap­ nja, snatrenje, nemisao. I utoliko je onaj sustav skeptički, dok je kritički [sustav] dogmatički, i to negativno dogmatički. Ispi­ tivanje §§. 9.–14. – Aenesidem smatra, u §. 9., koji postavlja 78 Aenesidemus 79 Parafraza

296

(1792.) str. 151. prema Aenesidemus (1792.) str. 155.

postavku da se puka predodžba mora sastojati iz dvaju različ­ nih dijelova, da je Reinhold izveo zaglavak iz ove premise kao gornje: sve što se ima dovesti u odnos spram različnih predme­ ta mora se i sámo i po sebi sastojati iz različnih sastavnih dije­ lova; i ovako ga doista ne stoji mnogo muke da obeskrijepi zaglavak. Samo što je on zaboravio u onoj navodno Reinholdo­ voj gornoj premisi uvjet: ako se različni predmeti imaju razli­ kovati samo i jedino po tome odnosu. A pod tim je uvjetom jasno da, ako x treba biti = A i = B, onda u x neki y mora biti = A i neki z = B; i [jasno je] da bi suprotnost toga sama sebi pro­ turječila. Aenesidemovo razlikovanje između pomišljene i real­ ne različnosti onih dvaju sastavnih dijelova puke predodžbe, koje se opet ovdje javlja, ne zavrjeđuje ozbiljnoga spomena. Kakva bi stvar uopće mogla biti puka predodžba po sebi i ne­ ovisno o nekoj moći predočavanja; i kako bi sastavni dijelovi neke puke predodžbe još drugačije bili različni nego time da ih ono predočavajuće razlikuje? Pravi li Aenesidem ovo preistan­ čano razlikovanje zaozbiljno, ili samo zbija šalu na račun pu­ blike? – Više utemeljenima recenzentu se čine primjedbe pro­ tiv (§ 10 i 11) uvedenoga označavanja onoga što u predodžbi pripada subjektu kao forme, a onoga što pripada objektu kao tvari. Ovo se označavanje moglo upravo obrnuti, kaže Aenesi­ dem. I jednako tako i recenzent ta objašnjenja, na mjestu na kojem stoje, nikada nije mogao smatrati i za što drugo nego za proizvoljne odredbe riječi.80 (Ako su A i B, prije nego je x do­ veden u odnos spram njih, naprosto nepoznati i neodređeni, kako elementarna filozofija izrijekom tvrdi, onda oni tek po dvama pronađenim sastavnim dijelovima u x (y i z) dobivaju predikat: oni su različni jedan od drugoga. Kako su pak različ­ ni, dade se spoznati tek iz načina na koji su y i z različni.) Ako bi se oni rabili samo kao proizvoljne odredbe riječi i nikakav se zaključak iz njih ne bi izveo, onda se ne bi dalo ništo reći protiv toga. No Aenesidem zapaža, i, kako se recenzentu čini, s pravom, da je dublje dolje zaključak da tvar biva dana, a for­ ma proizvedena utemeljen tek na ovome objašnjenju. – Na koncu cenzura prelazi k onomu što joj se čini prvom pogrješ­ 80 Ili: »proizvoljne nominalne definicije« (njem. willkürliche Namensbe­ stimmungen), u oprjeci s realnim definicijama ili »odredbama stvari«.

297

kom elementarne filozofije i temeljem svih njenih zabluda, na­ ime: »ne stoji u predodžbi sȁmo nešto u odnosu spram subjek­ ta i nešto drugo u odnosu spram objekta, nego cijela predodžba stoji u odnosu spram obojega, subjekta i objekta, sȁmo spram svakoga od toga dvojega na drugačiji način. Spram prvoga kao svako svojstvo spram svojega subjekta, spram drugoga kao svaki znak spram svojega označenika. Tu je različnost u nači­ nu na koji se stoji u odnosu, Reinhold previdio, i zbog toga je smatrao da se mogućnost da se stoji u odnosu spram dvaju raz­ ličnih stvari može objasniti samo pretpostavkom dvaju raz­ ličnih dijelova u samoj predodžbi.«81 Postavka je po sebi po­ sve ispravna; samo što bi recenzent, umjesto izraza koje rabi Aenesidem, radije rekao: predodžba stoji u odnosu spram objekta kao učinak spram svojega uzroka, i stoji u odnosu spram subjekta kao pripadak spram supstancije.82 Ali budući da Reinhold subjektu pripisuje formu, a objektu tvar cijele pre­ dodžbe, i ne dopušta da ikoja predodžba bude bez ijednoga od dvojega, ona mu istina zacijelo nije mogla ostati tako posve skrita, kako smatra Aenesidem. No ako se subjekt i objekt određuju samo po načinu na koji predodžba stoji u odnosu spram njih, i prije toga su posve nepoznati; kako onda Aenesi­ dem dolazi do toga da predodžbu dovodi u odnos spram objek­ ta kao uzroka ili, kako on kaže, kao označenika ako nije u njoj samoj nešto po čem se ona sama izvorno navješćuje kao uči­ nak ili kao znak; i kako dolazi do toga da predodžbu dovodi u odnos spram subjekta ako se u njoj samoj ne razlikuje nešto po čem se ona navješćuje kao pripadak ili predikat? – Povodom §. 13. da nijedan predmet nije predočiv kao stvar o sebi, Aenesidem se ovako očituje: »cijelim nam je ustrojem našega bića jednom usađeno da se tek tada smirimo u pogledu na našu spoznaju kada potpuno uvidimo povezanost i slaganje naših predočaba i u njima se javljajućih obilježjā s nečim što egzistira posve neovisno o njima;«83 i tako imamo za temelj ovoga novoga skepticizma posve jasno i određeno staru nepo­ dopštinu koja se je do Kanta pravila s nekom stvari o sebi; a prema Aenesidemus (1792.) str. 212–213 i 217–218. wie Accidens auf Substanz (»kao akcident spram supstancije«). 83 Parafraza prema Aenesidemus (1792.) str. 223. 81 Parafraze 82 Njem.

298

protiv koje se ni Kant ni Reinhold, kako se barem recenzentu čini, još uvijek nisu izjasnili dovoljno jasno i glasno; i koja je bila zajednički izvor svih – i skeptičkih i dogmatičkih – pri­ govora koji su se podigli protiv kritičke filozofije. No ljudskoj naravi uopće nije usađeno, nego joj je štoviše upravo nemogu­ će da misli neku stvar neovisno i o kojoj moći predočavanja. Budući da Kant čiste forme zrenja, prostor i vrijeme, nije ona­ ko kao kategorije podveo pod jedno jedino načelo, niti ih je, prema svojem planu koji znanost tek pripravlja, mogao pod­ vesti pod to, i budući da su mu se te forme zrenja mogle činiti pukim formama ljudske moći predočavanja, po njem je ostala misliva misao o svojstvu stvarī za neku drugu moć predoča­ vanja nego što je ljudska; i on je sâm tu misao u izvjesnome smislu autorizirao čestim opetovanjima razlikovanja između stvarī kako nam se pojavljuju i stvarī kako jesu o sebi, a koje je razlikovanje zacijelo imalo važiti samo privremeno, i [samo] za njena tvorca. Aenesidemovu misao pak o nekoj stvari koja treba imati realitet i svojstva neovisno ne samo o ljudskoj moći predočavanja nego i o svakoj inteligenciji, još nikada nije ni­ jedan čovjek pomislio, ma kako ju je često mogao tvrditi, i nju ne može nitko misliti; čovjek uvijek pripomišlja sebe samoga kao inteligenciju koja teži spoznati stvar. Zato je i besmrtni Leibniz, koji je nešto dalje vidio nego većina njegovih sljed­ benika, svoju stvar o sebi ili svoju monadu nužno morao op­ skrbiti snagom predočavanja.84 I da samo njegov zaključak ne prelazi preko kruga u koji je ljudski duh zatvoren, i koji [krug] on, koji je sve drugo vidio, jedino nije vidio, onda bi on ned­ vojbeno bio ispravan; stvar o sebi bila bi tako ustrojena kako se – samu sebe predočuje. Kant je otkrio taj krug. Nakon Kan­ ta Reinhold je stekao besmrtnu zaslugu da je filozofirajućemu umu (koji bi bez njega vjerojatno još dugo Kanta komentirao i opet komentirao, i nikada ne bi našao ono što je svojstveno njegovu sustavu, jer to nitko ne nalazi tko si nije sam prokr­ čio svoj vlastiti put traganja za tim) skrenuo pažnju na to da se cijela filozofija mora podvesti pod jedno jedino načelo, i da se sustav trajnoga načina na koji djeluje ljudski duh ne će naći prije nego što se je našao njegov zaglavni kamen. Ako se 84 Njem.

Vorstellungskraft.

299

daljnjim koračanjem unazad na putu koji je on otkrio na tako čuven način jednom u budućnosti otkri­je da neposredno najiz­ vjesnije: Ja jesam također važi samo za Ja; da sve Ne-Jastvo jest samo za Jastvo; da ono dobiva sve odredbe toga bitka a priori samo po stajanju u odnosu spram nekoga Jastva; a da sve te odredbe, ukoliko je naime njihova spoznaja moguća a priori, postaju naprosto nužnima pukim uvjetom stajanja ne­ koga Ne-Jastva u odnosu spram nekoga Jastva uopće; onda bi odatle proizašlo da stvar o sebi, ukoliko ima biti Ne-Jastvo koje nijednomu Jastvu nije suprotstavljeno, sama sebi protu­ rječi, i da je stvar o sebi zbiljski i po sebi tako određena kako ju mora misliti svako pomislivo inteligentno Jastvo, tj. svako biće koje misli po postavci identiteta i protu­rječja; da je shod­ no tomu logička istina za svaku konačnoj inteligenciji pomi­ slivu inteligenciju ujedno realna istina i da nema druge nego nje. – Tada više nikomu ne bi palo na pamet da tvrdi, što i Ae­ nesidem ponavlja, da je kritička filozofija [dogmatičko-]idea­ listička85 i da sve proglašava za privid,86 tj. da pretpostavlja da se inteligencija dade pomišljati bez [njena] stajanja u odnosu spram nečega inteligibilna. – Aenesidem uzima u razmatranje dokaz koji je Kant u Kritici čistoga uma iznio protiv idealiz­ ma, i pokazuje – svakako s razlogom – da tim dokazom nije oboren Berkeleyev idealizam, protiv kojega je on, po njegovu mišljenju, uperen. No na str. 274 i d.87 Kr. č. uma mogao je u razgovijetnim riječima pročitati da taj dokaz nije uperen protiv Berkeleyeva dogmatičkoga idealizma, »čiji je temelj prevla­ dan već u transcendentalnoj estetici«, nego protiv Cartesijeva problematičkoga idealizma. A protiv toga se u onome doka­ zu svakako temeljito dokazuje da je svijest mislećega Jastva, koju je sâm Cartesij priznao, moguća samo pod uvjetom neko­ ga Ne-Jastva koje se treba [do]misliti.88 85 Njem. idealisch (pridjev koji se na hrvatski ne može točno prevesti jer je tvorbeno između njem. ideal »idealan« i idealistisch »idealistički«). 86 Njem. Schein. 87 Brojevi stranica koje Fichte navodi odnose se na treće izdanje Kritike čistoga uma (1790.), no koje nema bitnih promjena u odnosu na drugo izda­ nje iz 1787. (tu v. str. B 274). 88 Njem. ein zu denkendes Nicht-Ich.

300

Nakon što je recenzent dokazao neodrživost temelja na kojem je Aenesidemov skepticizam izgrađen, on se oslobađa, vjerojatno s ponešto prava, navođenja njegovih preostalih pri­ govora protiv teoretičkoga dijela kritičke filozofije uopće, i protiv prikaza toga u Reinholda napose; [to čini] kako bi još nešto rekao o njegovim prigovorima na Kantovu moralnu teo­ logiju. »Ova moralna teologija zaključuje, odatle što je nešto zapovjeđeno, da realno opstoje uvjeti pod kojima se taj zakon jedino može ispuniti.«89 Prigovori koje Aenesidem iznosi pro­ tiv toga načina zaključivanja temelje se na njegovu nedostatku uvida u pravu razliku između teoretičke i praktičke filozofije. Naredni zaključak sadrži otprilike ove prigovore: Mi ne mo­ žemo donijeti sud da nam je zapovjeđeno da nešto učinimo ili propustimo učiniti prije nego je riješeno da li je to činjenje ili propuštanje moguće; a mogućnost se ili nemogućnost neke radnje dade prosuditi samo prema teoretičkim principima, pre­ ma tome, i sud da je nešto zapovjeđeno počiva na teoretičkim principima; – ono što je Kant tek izveo kao posljedicu iz zako­ na mora se dokazati već prije razumnoga prihvaćanja nekoga zakona uopće te mora biti izvjesno; – daleko od toga da bi se priznanjem nekoga zakona moglo utemeljiti uvjerenje o real­ noj opstojnosti uvjetā njegova ispunjenja, ono priznanje što­ više može nastupiti tek po ovome uvjerenju. – Kako vidimo, Aenesidem izravno napada sâm temelj Kantove moralne teo­ logije, primat praktičkoga uma pred teoretičkim; ali također se lako vidi čime si je taj napad učinio laganim. Što trebamo učiniti ili propustiti učiniti, [što] u svijetu pojava [trebamo] dovesti do zbiljskosti da vrijedi za osjet, to svakako mora sta­ jati pod zakonima ovoga svijeta. Ali tko tu uopće govori o či­ njenju ili propuštanju? Moralni zakon se ne upravlja najprvo na neku fizičku silu, kao djelatan, van sebe nešto proizvodeći uzrok, nego na hiperfizičku moć žudnje ili težnje,90 ili kako se to već hoće zvati. Onaj zakon uopće ne treba najprvo pro­ izvesti radnje, već sȁmo postojanu težnju za nekom radnjom, makar ona, spriječena prirodnom silom, nikada ni ne došla do 89 Aenesidemus 90 Njem.

(1792.) str. 427. hyperphysisches Begehrungs- oder Bestrebungsvermögen.

301

djelotvornosti (u osjetilnome svijetu), – da prikažemo momen­ te onoga načina zaključivanja u njihovoj najvišoj apstrakciji – ako Jastvo u intelektualnome zrenju jest jer jest, i jest što jest, onda je ono utoliko sebe sámo postavljajuće, naprosto sa­ mostalno i neovisno. Dok Jastvo u empirijskoj svijesti, kao in­ teligencija, jest sȁmo po [stajanju u] odnosu spram nekoga in­ teligibilna [tj. spram inteligibilna predmeta], i utoliko egzistira [kao] ovisno. Ali to na taj način sebi samomu suprotstavljeno Jastvo ne treba sačinjavati dva nego samo jedno Jastvo, što je u traženome smislu nemoguće jer ovisno i neovisno [me­ đusobno] stoje u proturječju. No budući da Jastvo ne može napustiti svoj značaj apsolutne samostalnosti, nastaje [u njem] težnja da napravi inteligibilno [tj. inteligibilni predmet] ovis­ nim o sebi samome, kako bi se na taj način Jastvo koje to [tj. inteligibilni predmet] predočava dovelo u jedinstvo s onim Ja­ stvom koje sebe sámo postavlja. To i jest značenje izraza: um je praktički. U čistome Jastvu um nije praktički, a nije ni u Ja­ stvu kao inteligenciji; on je to samo ukoliko teži da ih oba sje­ dini. Da ova načela moraju počivati u temelju samoga Kanto­ va prikaza, iako ih on nigdje nije točno postavio, kao i to kako po predodžbi te po sebi hiperfizičke težnje po inteligentnome Jastvu, u uzdizanju po stupnjevima, po kojima se moramo uz­ dizati u teoretičkoj filozofiji, nastaje praktička filozofija – nije ovdje mjesto da se pokaže. – Ono sjedinjenje: Jastvo koje po svojem samoodređenju ujedno određuje sve Ne-Jastvo (ideja božanstva), zadnje je odredište te težnje; takva težnja, ako in­ teligentno Jastvo predoči njeno odredište kao izvan sebe, jest vjera (vjera u Boga). Ta težnja ne može prestati prije nego se dostigne odredište, tj. inteligencija ne može nijedan trenutak svoje opstojnosti prihvatiti kao zadnji u kojem to odredište još nije dostignuto (vjera u [posmrtno] vječno trajanje [duše]).91 A u te ideje doista nije moguće ništo drugo nego vjerovati, tj. inteligencija nema za objekt svoje predodžbe nikakvu empirij­ sku zamjedbu nego tek nužnu težnju onoga Jastva; i to u vijeke vjekova ne može postati ništo drugo. No jednako je malo ta vjera neko vjerojatno mnjenje, tȁ ona dapače ima, barem po recenzentovu najživljem uvjerenju, jednak stupanj izvjesnosti 91 Njem.

302

Glauben an ewige Fortdauer.

kao neposredno izvjesno: Ja jesam, a ta izvjesnost beskrajno nadmašuje svaku tek posredno po inteligentnome Jastvu mo­ guću, objektivnu izvjesnost. – Doduše, Aenesidem hoće objek­ tivni dokaz za Božju egzistenciju i za besmrtnost duše. Što si on pritom može misliti?, ili čini li mu se možda objektivna izvjesnost neusporedivo izvrsnija nego – sȁmo – subjektiv­na? Ja jesam – sámo ima tek subjektivnu izvjesnost, a koliko si možemo pomisliti Božju samosvijest, Bog jest čak za Boga subjektivan. A tek objektivna opstojnost besmrtnosti (što su Aenesidemove vlastite riječi)! Da bilo koje biće koje zre svoju opstojnost u vremenu može u nekome trenutku reći: sada sam vječno, ono ne bi bilo vječno. – Dakle, toliko je malo istinito da praktički um mora priznati primat teoretičkomu da štoviše čitava njegova egzistencija počiva na sukobu92 samoodređu­ jućega u nama s teoretički-spoznavajućim, i da bi um sam bio dokinut kada bi se taj sukob dokinuo. Na tome posvemašnjem krivome shvaćanju moralnoga raz­ loga za vjeru temelji se još jedna Aenesidemova napomena, na­ ime da način zaključivanja u moralnome dokazu nije različan od onoga u kozmoteološkome dokazu koji je Kant odbacio; jer se i u potonjem zaključuje: budući da opstoji svijet, mora opstojati i jedino pomislivi uvjet mogućnosti svijeta. – Glavna razlika toga dokaza od moralno-teološkoga jest u tome da se prvi temelji samo na teoretičkome umu, dok se drugi temelji na sukobu Jastva po sebi s tim teoretičkim umom. Teoretički um mora oko onoga, u pogledu na što treba nešto dokazati, biti složan barem sa samime sobom. No on svakako postaje jedinstvo u sebi samome tek time da si pomisli svijet kao neuvje­ tovanu cjelinu, dakle uzrok toga svijeta koji je prvi; ali upravo tom mišlju o takvu prvome uzroku on dospijeva u nerazrješivi sukob sa samime sobom, jer svaki uzrok koji si može pomisli­ ti, prema vlastitim zakonima toga uma, mora opet imati svoj [uzrok]; prema tome, premda zadaća potrage za prvim uzro­ kom ostaje, ipak nijedan pronađeni uzrok ne može biti prvi. Um stoga nikada ne može realizirati ideju prvoga uzroka, [ni­ kada ga] prihvatiti kao određena i nađena, a da sam sebi ne 92 Njem. Widerstreit (»obostrani boj, otpor, protuobrana, sukob, razdor, proturječje«).

303

proturječi. A nijedan zakon ne može biti valjan koji vodi u proturječje sa samim sobom. Recenzent je smatrao svojom dužnošću da ovo djelo prosu­ di nešto iscrpnije, dijelom zato što se u njem doista javlja više dobrih i dobro pogođenih primjetaba, dijelom zato što se je njegov pisac već unaprijed potužio na nedokazane ukaze [kao sredstva za odbijanje prigovora], za koje valjda ovu prosud­ bu ne će optužiti, dijelom zato što je djelo ovdje-ondje doista privuklo pažnju, i navodno je poneki njegov čitatelj kritičku filozofiju već smatrao za izgubljen slučaj, na koncu dijelom zato da se stanovitim ljudima pomogne da se riješe predrasu­ de da se prigovori protiv Kantove filozofije samo nedovoljno uvažavaju, i da se radije predavaju zaboravu jer se ne zna ništo obrazloženo na to reći. Nema ničega što bi recenzent većim žarom želio nego da njegova prosudba pridonese tomu da se mnogo samostalnih mislilaca uvjeri da ova filozofija po sebi i po svojem unutarnjem sadržaju još uvijek stoji čvrsto kao uvijek, samo da je potrebno još mnogo posla da se građa uredi u dobro povezanu i nerazdrmivu cjelinu. Neka se zato dotični mislioci u tome uvjerenju čak obodre, svaki na svojem mjestu, da, onoliko mnogo koliko im snaga dopušta, pridonesu ovoj uzvišenoj svrsi!

304

Slika 9. Prva dva stupca Fichteove recenzije djela Aenesidemus (1792.)  u jenskim Općim književnim novinama, br. 47 (11. veljače 1794.).

305

Summary

The Development of Fichte’s Jena System of Transcendental Philosophy in the Context of Post-Kantian Discussions Kant’s famous transcendental turn in philosophy, incor­ porated into his three critiques, was formed into a system of transcendental philosophy foremost by his young adherent and friend Fichte. However, due to the fierce controversies sur­ rounding the fundamental parts of his master’s philosophy, Fichte did not remain faithful to their literal expression, but to their spirit. Therefore he did not follow their conventional interpretation by distinguished early Kantians. Instead of their account of our sensibility as affected by unknowable things in themselves, Fichte propounded a self-supporting specula­ tive system based on the autonomy of reason in the sense of an absolute principle of the self-positing I. Although he be­ lieved and claimed to be constructing a system that is both presupposed by Kant’s three critiques and faithful to the spirit of their idealism, their originator himself eventually publicly renounced any participation in Fichte’s philosophical project and proclaimed his system to be “fully untenable”. Therefore, a proper understanding of Fichte’s Jena system of transcendental philosophy in its relation to and distinction from Kant’s critical philosophy demands a closer investiga­ tion into its development within its original context of postKantian discussions. In this strain of investigation the present study strives, throughout its three sections, to shed more light on the topic from three interconnected perspectives, both his­ torically and philosophically. 307

The first section explores issues concerning Fichte’s Jena system in general, the difference between its early (1794–1795) and late presentations (1796–1799), as well as the context of his particular writings and their place within his system. Fich­ te’s naming his system Wissenschaftslehre reflects his con­ cept of philosophy as a “Science of Knowledge” (rather than a “Doctrine of Science”). The claim that the concept presup­ poses that philosophy is science and that its object is knowl­ edge (the system of necessary actions of the human mind), is textually best understood from Fichte’s program Concerning the Concept of the Science of Knowledge (1794), and contex­ tually from its dependence on similar treatises of his predeces­ sors, especially Reinhold and Maimon. Somewhat contrary to Kant, Fichte’s system of transcendental philosophy could be said to be developmental in its nature. Rather than firmly fix­ ing it in a single presentation with a strict terminology, Fichte expounded it over his lifetime in a series of some 15 notice­ ably different presentations. From our view today this devel­ opmental character is even more recognizable in Fichte’s first and only published presentation of the grounding part of the Science of Knowledge (1794–1795). Not only is it admittedly interweaving in and growing out of a clearly traceable postKantian complex of discussions (especially those of Reinhold, Schulze and Maimon), but it also comprises a thoroughly elaborated review of the crucial sceptical work of that time (Schulze’s Aenesidemus) – in which Fichte gives many hints at his new philosophical position – and even some relatively re­ cently published presentations of the system in statu nascendi: the manuscripts Eigne Meditationen über ElementarPhiloso­ phie and Practische Philosophie (written from the beginning of November 1793 until the middle of February 1794), as well as Lavater’s transcript of Fichte’s first five lectures on Wissen­ schaftlehre in Zürich (24–28th February 1794). This state of affairs allows us to trace the development of Fichte’s first sys­ tem of transcendental philosophy from its basic motives to its full presentation. This presentation comprises a program for the system (Concerning the Concept of the Science of Knowl­ edge) and a groundwork of the system in two books (Founda­ tions of the Entire Science of Knowledge, Outline of the Dis­ 308

tinctive Character of the Science of Knowledge with Respect to the Theoretical Faculty) which concludes its genetical ex­ position of human consciousness by deducing time, space and the manifold of intuition (multiplicity in perception) as three presuppositions of Kant’s Critique of Pure Reason. On the ba­ sis of this groundwork, Fichte’s Jena system enfolds both a large-scale theory of natural right and a system of ethics, as well as smaller treatises and drafts on philosophy of religion, language and aesthetics. The second section of this study explores in some detail the personal and philosophical relations between Fichte and each of his immediate philosophical predecessors: I. Kant, F. H. Jacobi, K. L. Reinhold, G. E. Schulze, S. Maimon, C. Ch. E. Schmid and J. S. Beck. This is presented on the basis of pre­ served correspondence, published writings, reviews and docu­ ments such as public declarations. Special attention is given to the following themes: Fichte’s gradual reception of Kant’s philosophy, his first works on it and his personal debt to Kant; the sources from which Kant knew Fichte’s philosophy and the motives that lead him to eventually disclaim Fichte’s (to­ gether with Beck’s) project in a public declaration; the circum­ stances under which Fichte and Jacobi started to sympathise with each other’s philosophical positions; why and how Jacobi proclaimed in the “atheism dispute” that Fichte’s idealism im­ plies nihilism; the gradual development of the extremely com­ plex personal and professional relationship between Fichte and his predecessor in Jena and temporary adherent Reinhold; the very different attitudes of Reinhold and Fichte towards Schulze’s and Maimon’s scepticism concerning both Kant’s transcendental philosophy and Reinhold’s project of ground­ ing and systematizing it; how Fichte came to be widely ac­ knowledged due to his Critique of all Revelation (1792) be­ ing considered a work of Kant, and how Schulze debunked it in an acute review; how Fichte could identify the anony­ mous sceptic behind the Aenesidemus he was reviewing with the reviewer of his work on revelation, and whether he may have been able to find out his identity from Reinhold’s trea­ tise on Hume’s scepticism; which of Maimon’s works Fichte probably read and used in his first presentation of the Science 309

of Knowledge; an analysis of a few inaccurate statements of Fichte’s concerning Maimon’s works and his scepticism; the development of Fichte’s dispute with Schmid about Schmid’s intelligible determinism, and its relation as a system to that of Fichte’s; Fichte’s appraisal and critique of Beck’s intermedi­ ate position between the realism of the early Kantians and the idealism of the Science of Knowledge. One of the results of these investigations should be stressed as considerably diverging from the commonly held view and is worthy of further inquiry. Jacobi is not mentioned a single time in the whole of Fichte’s published and unpublished work and correspondence before Fichte’s first letter to Jacobi (29th September 1794). This letter is presumably written on the oc­ casion of Humboldt’s informing Fichte about how much Jacobi praised his Concerning the Concept of the Science of Knowl­ edge, after which Fichte asked Humboldt to transmit the letter to Jacobi, along with the newly published first two parts of his groundwork. Therefore one may suspect whether Jacobi’s criticism of Kant and his own philosophy of faith exerted any direct influence on Fichte (comparable to those of Schulze and Maimon), while Fichte was working on the foundations of his Science of Knowledge (1794–1795). Fichte started praising and citing Jacobi’s work, especially his critique of the Kantian notion of the thing in itself, only after his repeated reading of Jacobi’s writings in the summer of 1795, when he was sud­ denly “astonished about the striking uniformity” of his and Jacobi’s “philosophical convictions” (GA III/2, 391). The third section of the study presents and explores philo­ sophical problems that are both central to Fichte’s Jena system of transcendental philosophy and elaborated in influential dis­ cussions of Fichte’s contemporaries against some fundamental parts of the philosophies of Fichte’s predecessors Kant and Reinhold. First it deals with Fichte’s differentiating between the realistic standpoint of life and the idealistic standpoint of philosophy, which he was naturally inclined to discuss with the realist Jacobi. As is well known, Jacobi subjected the Kan­ tian notion of things in themselves to sharp criticism from the realistic standpoint in his On Transcendental Idealism (1787). 310

Ten years later, in his Second Introduction to the Science of Knowledge, Fichte praised and cited Jacobi’s criticism of Kant in support of his own claim that there is no room for things in themselves on the level of the transcendental standpoint, and that therefore his idealistic system is not different from the one that Kant presupposes. In this context the adequacy of Fichte’s and Jacobi’s interpretations of Kant’s transcendental idealism, especially concerning the overlooked difference between the transcendental object, noumena and things in themselves, are put into question. The second part of the third section is concentrated around Fichte’s philosophical project to ground philosophy as a sci­ ence on three original acts of the human spirit, as expressed in three absolute principles (the self-positing of the absolute I, the counterpositing of the Not-I and the synthesis of both). This project is expounded through the confrontation of the foundational parts of its “project-predecessor” (Reinhold’s El­ ementary Philosophy and its Principle of Consciousness) and the sharp criticism it suffered from Schulze and Maimon. It is argued that Fichte’s discovery of the principle of German idealism (the absolute I or the subject-object) is prepared and incited, on the one hand, by Reinhold’s enterprise of finding the absolute principle of the whole of philosophy and, on the other, by Schulze’s and Maimon’s criticism of Reinhold’s “Principle of Consciousness”, especially its empirical and de­ rived character. They showed that the Principle of Conscious­ ness is not fit to be the absolute principle since it is abstracted only from certain forms of (representational) consciousness – which distinguishes between the representing subject, the represented object and the representation – therefore exclud­ ing intuition, during which the object is not perceived as being different from the representation. Schulze hinted at the pos­ sibility of the priority of the subject and the object over rep­ resentational consciousness. Fichte acknowledged these hints in his groundwork by setting the thesis of the self-positing I (absolute subject) and the antithesis of the Not-I (absolute ob­ ject) as his two fundamental principles, preceding the act of representing as the highest synthesis. 311

In conclusion, Fichte’s lively engagement with post-Kan­ tian discussions brought about his system of transcendental idealism which he continued reworking all his life, but which in its first Jena presentations represents the birth-place of Ger­ man Idealism.

312

Kazalo imena  (do Fichteova vremena)

Abegg, J. F. 88 Abicht, J. H. 91, 130b Achelis, H. N. 84b Ainēsidēm iz Knōssa 226 Aristotel 100, 142, 156

Eberhard(t), J. A. 85, 97, 101b Eich, J. F. 109 Ermer, C. 125 Erhard, J. B. 86b, 123b, 130b Eschen, F. A. 33, 41, 110b

Baggesen, J. I. 50, 56–57, 107, 117, 121b–122b, 123b, 124, 126, 130b, 157b, 205b Bardili, Ch. G. 126, 140 Baumgarten, A. G. 134 Beattie, J. 177 Beck, J. S. 26, 27, 33, 90–93, 94–95, 100–102, 174–176, 178, 180, 192 Berger, J. E. von 74 Bernhardi, A. F. 33b Bohn, K. E. 145 Born, F. G. 81 Borowski, L. E. 86 Böttinger, K. A. 34, 52, 60, 61b Buhle, J. G. 95, 99

Feder, J. G. H. 151, 183–185 Fichte, I. H. (Fichteov sin) 21, 31, 41, 49, 52b, 66, 73, 80, 111b, 116b, 124b, 125b, 168b, 277b, 283b Fichte, S. G. 84b Flatt, J. F. 148b, 152b Forberg, F. K. 71, 89, 98b, 130 Forster, G. 129

Copmann, P. 125 Creuzer, L. 133, 157–158, 170– 171 Crusius, Ch. A. 149, 164, 280

Hamann, J. G. 113, 177b, 187, 212 Hardenberg, G. F. Ph. von (Nova­ lis) 17, 130b Hartung, J. H. 86, 87b, 143 Hausius, K. G. 154b Hegel, G. W. F. 17, 20–21, 73b–74b, 103, 111, 126, 142, 148, 178, 239b Herder, J. G. 111, 177b Herz, M. 155

DesCartes, R. (Cartesij) 130, 148b, 300 Diez, I. C. 21, 131b Döbler, G. 91 Dohm, Ch. K. W. von 118

Gabler, Ch. E. 61 Garve, Ch. 94b, 181b, 183–185 Goethe, J. W. von 64b, 106, 108, 110, 114–115, 116, 117b, 130b, 156b, 161, 177b Götze, J. M. 111

313

Heydenreich, C. H. 81, 157b, 170 Hoffmann, A. F. 149b Hommel, K. F. (Alexander von Joch) 79–80, 112 Hufeland, G. 50b, 52b, 60b, 71b, 86b, 102b, 124b, 143–145, 148, 150b, 161, 167, 172b Humboldt, W. von 104, 106–108, 310 Hume, D. 103, 113, 129b, 135–136, 137, 164, 167–168, 184, 210, 211b, 212, 251b, 253–254, 283b, 292–293 Huygens, Ch. 121 Isus (Jehôšûca) 120b, 128, 278–279 Ith, J. S. 163b Jacobi, F. H. 18, 20, 23, 70b, 78, 82b, 100, 103–123, 125b, 129, 139, 140, 161, 165, 167b, 177– 181, 183, 185–190, 193, 196– 210, 212, 215, 252–253, 255 Jacobi, G. F. 115b Jakob, L. H. 71b, 90–91, 92, 96, 168b, 175, 187b, 195b Jona (Jônāh), prorok 120 Kant, I. 17–19, 25–27, 32, 35–36, 51, 56b, 59, 60–61, 63–64, 67, 69b, 70, 71b, 77–103, 110–111, 113–114, 116b, 120, 123–124, 127–130, 131–134, 139–140, 141b, 142–149, 152, 155–156, 161, 162, 164, 166, 167b, 168– 171, 174–176, 179, 180–210, 211b, 218, 220b, 231b, 234, 236b, 239b, 243–248, 251–257, 277, 280, 283, 285, 292–294, 296, 298–304, 307–311 Krause, K. Ch. F. 41, 47–48, 68, 80b Krockow, H. J. R. von 86

314

Lambert, J. H. 184b Lavater, J. C. 34, 54–57, 60b, 114, 129b, 157b, Leibniz, G. W. 78, 85, 101b, 112, 129b, 134, 149, 156, 165, 256– 257, 293b, 299 Lessing, G. E. 111, 115b, 128b, 146, 187 Locke, J. 156 Maimon, S. 18–20, 25, 56b, 60b, 117, 125b, 135–137, 140, 154– 168, 209, 210, 212, 221–222, 230–232, 236b, 240, 243b, 244, 247b, 248–249, 252–255, 256– 257 Maimonid (Mošê ben Maymôn) 156 Maaß, J. G. 147 Mendelssohn, M. Miltitz, H. von 77 Newton, I. 121, 221 Nicolai, Ch. F. 145 Niethammer, I. 42, 50b, 69b, 71b, 76, 99b, 125b, 130b, 147b, 148b, 149, 162, 231b Oswald, J. 177b Pascal, B. 120 Pavao, apostol (Šā’ul) 279b Petzold, Ch. G. 141b Peuker, J. G. G. 84b Platner, E. 33b, 72, 73b, 136, 254 Platōn 142, 156, 165b, 283b Plaut, T. M. 186b Pörschke, K. L. 176b Rahn, J. H. 83, 108b Rahn (Fichte), M. J. 50, 82b, 83 Reid, Th. 177b

Reinhard, F. V. 118, 125b, 141b, 149, 153–154, 210–211, 212b Reinhold, E. 21 Reinhold, K. L. 17–21, 25, 27–28, 35–36, 43, 49, 50–54, 56b, 60b, 61, 65–66, 69–70b, 71, 81b, 85, 86b, 87, 91, 93–94, 100, 101, 104, 110, 113, 115–120, 122b, 123–141, 149–153, 159, 162– 164, 167b, 169–170, 173, 174, 176b, 178, 179–180, 187b, 192– 195, 197b, 209, 211–212, 215, 217–223, 224–234, 237b, 238, 242–243, 243b–244b, 245, 247, 252–256, 283–304 Rink, F. Th. 96 Roth, F. 108b Rousseau, J. J. 65 Rüdiger, A. J. 149b Samson (Šimšôn) 116b Le Sage, G.-L. 114b Schelling, F. W. J. 17, 19–20, 28– 29, 39–40, 45, 72, 73–74, 80, 98, 102–103, 111, 112, 117–118, 124, 125b, 126, 138, 148, 174, 175, 178, 192, 239b, Schelling, K. F. A. 124b Schiller, F. 64b, 75–76, 87b, 117b, 125b, 130b, 156b, Schlegel, F. 17, 120 Schleiermacher, F. D. E. 72b Schlettwein, J. A. 94–95, 192b Schmauss, J. J. 79 Schmid, C. Ch. E. 99b, 133, 157– 158, 168–174, 175, 233b, 247 Schmidt, J. Ch. E. 42, 98b Schopenhauer, A. 142, 149b, 283b

Schütz, Ch. G. 50, 52, 124b, 128, 136, 143, 168 Schultz, J. F. 17, 39, 91–101, 128, 175, 176b, 187b, 192, 195, 211b Schulze, G. E. (Aenesidem) 18–20, 39, 50–53, 70b, 117, 130b, 132, 135–137, 140, 141–154, 160, 163–164, 166–167, 177, 193–194, 209, 210–217, 226–230, 238, 252–256, 283–304 Sext Empeirik 226b Spalding, J. J. 118 Spinoza, B. 55, 78–80, 110–112, 118, 121–122, 142, 148b, 156, 164–165, 283b Steck, J. R. 163 Stephani, H. 102b, 152b, 233, 254b Storr, G. Ch. 148b Tetens, J. N. 126 Thomasius, Ch. 149b, 79 Tieftrunk, J. H. 27b, 93, 98, 101, 134 Ulrich, J. A. H. 168 Vico, Gi. 120 Weißhuhn, F. A. 71b, 81b, 83b, 84b, 85b, 86b, 125b, 174b Wieland, M. 114b–115b, 128, 129 Villers, Ch. F. D. de 96 Winkler, G. von 79b Wizenmann, Th. 70b, 110, 129, 187, 212 Wloemer, J. H. 152b Wolff, Ch. 66b, 78, 112, 121b, 129b, 149, 156, 165, 280b, 293b

315

Kazalo imena  (poslije Fichteova vremena)

Ahlers, R. 108, 178 Atlas, S. 158 Barbarić, D. 29b Basta, D. 29b Baumanns, P. 22b, 52b–53b, 158b Beiser, F. C. 22, 111b, 158b Bernecker, S. 138b Bittner, R. 170b Bondeli, M. 51b, 135b, 139b, 170b Bowman, C. 134 Breazeale, D. 19b, 22, 30–31, 36b– 37b, 41b–42b, 46b, 61b, 69b, 71b, 101b Cassirer, E. 20, 154–155, 158b Chalybäus, H. M. 20 Cramer, K. 260b Domić, D. 110b Engstler, A. 160, 162b, 163b, 164b, 166b Erdmann, J. E. 20 Fauteck, H. 57 Ficara, E. 202b Fischer, K. 20 Frank, M. 21, 99b, 142b, 167, 168b, 210b, 226b Fromer, J. 156b

Fuchs, E. 41b, 56 Goubet, J.-F. 170b Gram, M. 204b Grimblot, P. 30 Guéroult, M. 22b, 30b, 158b Gwinner, W. von 142b Hammacher, K. 32b–33b, 116b, 122b Hartmann, N. 20 Henrich, D. 21–22, 131b Hinske, N. 169b Hoffmann, Th. S. 33b Hoyos Jaramillo, L. E. 142b Jacobs, W. G. 111b Jaeschke, W. 185b Jantzen, J. 125b Ježić, Lj. F. 70b, 111b, 128b, 155b, 181b, 183b, 277b, 283b Kabitz, W 53, 78b, 164b Kangrga, M. 21, 29b, 232b, 288b Kisser, Th. 125b Krämer, F. 163b, 165 Kroger, A. E. 30 Kroner, R. 20 Kuehn (Kühn), M. 141b, 177b Landau, A. 181b

317

Lauth, R. 50b, 53b, 73b–74, 78, 106–110, 120, 130b, 151b, 159– 160, Lazzari, A. 51b Liebert, A. 142b Lindner, K. 81b Marx, K. 130b Michel, K. M. 103b Michelet, C. L. 20 Miladinov, K. 29b, 113b Moldhauer, E. 103b Oesterreich, P. L. 105 Pacini, D. S. 22b Pietsch, L.-H. 128b, 168b, 169b, 187b Piché, C. 76

Schaller, Ph. 130b Scholz, H. 111b Schwarz, H. 115b Selak, Š. 195b Sonnenfeld. V. 29, 169b, 232b, 288b Stolzenberg, J. 164b, 237b Surber, J. P. 33 Talanga, J. 195b Thielke, P. 158b Timm, H. 78b Traub, H. 125b Vaihinger, H. 134b Verra, V. 157b Verweyen, H. 73b

Raab, J. L. 91 Radrizzani, I. 56b, 57b, 60b Rosenkranz, K. 20

Wallwitz, G. 173b Wildfeuer, A. 78–79 Windelband, W. 72b Wittekind, F. 73b Wundt, M. 149b

Sassen, B. 131b

Zöller, G. 69b, 114b

318