Čitati Platona i dva eseja o jedinstvu Platonove filozofije 9536483572

Citation preview

I

l I

11

9 789536 483570 ·

!

Thomas A. Szlezak

Platon lesen frommann-holzboog legenda I Stuttgart - Bad Cannstatt, 1993.

Thomas A. Szlezak

Čita

Platona

Dva eseja o jedinstvu Platonove filozofije

Preveo i priredio Borislav Mikulć

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, 2000.

Sadržaj autora uz hrvatsko izdanje Riječ

Čita

Platona

Predgovor ___________________ (1) Radost u čitanju Platona _ _ _ _ _ _ _ _ __

11 13

(2)

Čitaelj

(3)

Primjerak individualne recepcije

16

krivi stavovi kod čitaelj

17

se sam unosi u lektiru

- - - - - - - - - 14

(4) Mogući

(5)

Što ne poznajemo, to ne vidimo

19

(a) Motiv "prikrivanja" u dijalozima (b) Sokrat sam zadržava znanje (c) Dijalozi upćj iznad sebe

19 21 22

Platonovih dijaloga

24

(6) Značjke

(7)

Pitanja uz navedene značjke

25

(8)

Za koga piše Platon?

29

(9)

Govori li Platonov dijalog višeglasno? -Moderna teorija dijaloga 31 (1 O) Antička teorija tumačenj _ _ _ _ _ _ _ _ __ 35 (11) Tumačenj

Simonida u Protagori _ _ _ _ _ __

(12) Kritika pisma u Fedru (l 3)

(14) Značej

Određnj

37

- - - - - - - - - - - - 39

filozofa iz odnosa prema vlastitim spisima ______________ 46 riprmrcpa - - - - - - - - - - - - 48

(15) 'Pomaganje logosu' u dijalozima (a) Tri primjera Platonove 'pomći logosu ' (b) Uvijek ista situacija 'pomaganja'

52 52 55

(16) Uspon do principa i ograničej filozofskog saopćenj _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ __ 57

(17) Neka mjesta izostavljanja _ _ _ _ _ _ _ _ __ (18) (19)

60

o anamnezi i dijalektika u Eutidemu _ __ 69 Učenj

aluzija za čitanje Značej

Platona

71

(20) Platonova dramatska tehnika (nekoliko primjera)_ 76 (a) Kontinuirana "radnja" (b) Prekid pripovijedanog dijaloga (c) Zamjena sugovornika

76 79 79

(21) Ironija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ __ (22) Jt.fu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

84

(23) Jt.fonolog i dijalog sa zamišljenim sugovornicima

87

~

(24) Značjke

dijaloga-što one zapravo znače?

(25) Kako i zašto je krivo shvaćen

dijaloška forma? _

83

89 94

ezoterike i tajnosti_ _ _ _ _ __

96

(27) Platonov pojam filozofije i svrha dijaloga _ _ __

98

(26) Razlika između

Dva eseja o jedinstvu Platonove filozofije (Politeia VII, 514a-521b i 539d-54lb) _

103

Duša-polis-kozmos. Zapažanja o jedinstvu Platonova mišljenja _ _ _ _ _ _ __

121

Bibliografija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ __

135

Poredba pećin

Biografska bilješka - - - - - - - - - - - - - - 141 143 Pogovor urednika~-

Riječ

autora uz hrvatsko izdanje

Knjiga "Čita Platona" pojavila se najprije 1991. na talijanskom jeziku pod naslovom "Come leggere Platane". U osam godina od tada izlazilo je godišnje prosječn po jedno novo izdanje na nekom drugom jeziku, tako da sad ovo hrvatsko izdanje izlazi kao osma verzija knjige. Ona neć ostati i zadnja, jer i u drugim zemljama postoje planovi za prevođnj. Da ovaj moj mali uvod u hermeneutiku platonskih dijaloga nailazi na radost što do danas ni odaziv širom svijeta, predstavlja mi utoliko veću na jednom jeziku još nije iznešena podrobna i ozbiljna kritika 'tiibingenskog' stajališta u istraživanju Platona. Dakako, u svakom primjedbe, čak i u smislu nove trenutku bio bih zahvalan za kritče razrade stanovišta. Osobito sretna okolnost za mene je što sam u dr. Borislavu Mikulć, koji je za hrvatsko čitaeljsvo preveo i priredio prošireno izdanje moje knjige za dva dodatna eseja i popratio pogovorom, susreo prevodioca kompetencijom, već također koji ne raspolaže samo potpunom jezičnom posjeduje potrebnu otvorenost i odličn poznavanje filozofske i književno-teorijske problematike o kojoj se raspravlja. i zagrebčkom nakladniku Jesenski i Turk na Zahvaljujem srdačno realizaciji moje knjige u svome programu. Ona nema nikakvu drugu studiju korist i nikakav drugi cilj osim da služi bezinteresnom kritčom antičke filozofije. Tiibingen, siječan

2000.

Thomas Alexander Szlezak

Čita

Platona

Predgovor i ne treba se bojati da će ih Platonu nikad nije nedostajalo čitalc manjkati i u budćnosti. Ako je on sad ovdje predmetom prvog sveska serije Legenda, što donosi i na čiju bi lektiru trebala pozivati, vrbovati , tekstove "koje valja čita" moglo bi se čint kao da pozivamo na nešto što navoditi i upćivat, postoji. ionako već Dakako, Platona ne moramo "otkrivati" tek danas, no ipak, s č itanjem Platona stvari stoje nekako posebno. Zacijelo nijedan filozofski pisac nije gajio tako podijeljen stav prema pisanju kao sredstvu prenošenja spoznaje. Dijaloški oblik važi s pravom kao izvanredno reflektiran nači ophđenja s pisanom riječ. No, što je Platon zapravo htio postić s njegovih time, ostalo je sporno kao malo što drugo . Tako za čitanje djela u osobitoj mjeri vrijedi ono što je Aristotel jednom rekao o s jedne strane, ono je lako, jer istinu nitko ne motrenju istine općenit: može baš posve promašiti, s druge strane, ono je teško, jer je nitko ne može pogoditi s nužnom točnšću. Ovaj svezak serije Legenda želi otvoriti svoju temu polazeći od "lakih stvari", tj . od onoga što namje danas kod Platona neposredno dostupno i što nije sporno, kako bismo se odatle radom probili do onog "teškog'', tj. do onih značjki Platonova dijaloškog spisateljstva koje ne odgovaraju našim novovjekovnin poimanjima filozofske upotrebe pisma i koje ostale krivo razumljene ili zanemarene, makar su prema tome najčešć zadiru u samo središte Platonova poimanja filozofije . Knjiga Čita Platona pojavila se najprije u talijanskom prijevodu pod Platona " ( "Come leggere Platane", Rusconi, naslovom "Kako čita Milano 1991., 2. izd. 1992.). Zamišljena prvotno kao popratni svezak uz novi talijanski prijevod svih Platonovih dijaloga, koji su osigurali samo specijaGiovanni Reale i njegovi suradnici, knjiga se ne obrać listima za Platona - iako, dakako, također i njima - već ujedno i nestručjacim unutar i izvan filozofske "struke". Namjera knjige nije doduše da pojednostavljuje ili popularizira, ali zato svakako teži tome krugu čitalc Platona približi složene probleme da narstjućem dostupan ne samo stručnjak hermeneutike platonskih dijaloga na nači koji je nad njima proveo godine . paradigmom Cilj ovog rada nije ni podrobna rasprava s romantičk tumačenj Platona, koju je utemeljio Friedrich Schleiermacher, i od koje naša slika o Platonovim ciljevima, sredstvima i tehnikama izlaganj a ; za tu temu upćjem na svoju knjigu "Platon odstupa u bitnim točkam i pismovnostfilozofije" (Platon und die Schriftlichkeit der Philosophie, Berlin-New York 1985), osobito na njezin metodičk dodatak "Moderna teorija dijaloške forme " ( "Die moderne Theorie der Dialogform ", 3313 75). Po želji milanskog nakladnika Rusconi u ovu sam knjigu od samog 11

Čita

Platona · ~

~

~-

~

-

ugradio upćivanj na tu studiju, ali njezino poznavanje nije ni u kom slučaj uvjet za čitanje ovog rada. Cilj ove knjige je bio štoviše doći do onog tumačenj Platonovog spistateljstva koje može izdržati njegovu vlastitu kritiku pisma, izloženu u Fedru. Obezvrijediti još jednom Platonovo obezvrđnj pisanja ili ga obrnuti u njegovu suprotnost, kao što se uvriježilo poslije romantike i kao što je danas umnogome još slučaj, to ne može otvoriti put k razumijevanju Platona kao pisca. Samo ako uzmemo ozbiljno njegovu ocjenu spisateljskog i usmenog filozofiranja, bit će moguće primjereno shvatiti tehniku i namjeru dijaloga. Nasuprot nekim specifčnm novovjekovnim predrasudama i otporima, današnji se čitaelj mora prilagoditi optici autora. Samo tako se može, uvjeren sam, postić onaj užitak čitanj kojoj je na strani pisca - shodno jednom pamćenj vrijednom Platonovom samovjedčntu - odgovarala radost od uspijevanja pisanih "Adonisovih vrtova" mislioca (Fedar 276d) . početka

*

Rusconi, gospodinu Ferrucciu Vivianiju, Upravitelju nakladne kuće zahvaljujem na dopuštenju da se knjiga objavi u Njemačko. Njemačko izdavču Giintheru Holzboogu želim pak posebno zahvaliti na zanimanju za njemačku verziju teksta, a suradnicima nakladnika frommann-holzboog na brižnoj obradi rukopisa. Zahvalnost zaslužuju također i moji suradnici O. Krischker i dr. K.-H. Stanzel za pomć pri čitanju ispravki i za izradu kazala. Tiibingen, 25 . 1. 1993.

12

Thomas Alexander Szlezak

(1)

Radost u

čitanju

Platona

Čita

Platona znači prije svega jedinstven intelektualni užitak. No radost bavljenja Platonovim mišljenjem ne proizlazi samo iz doživljaja umjetničkog savršenstva njegovih filozofskih drama. Tome još pridolazi osjeća da kao čitaelj nismo samo svjedoci, već na neki nači i dio rasprave što se odvija u živim potezima, gotovo poput prirodne interakcije likova koji kao da su i sami uzeti iz života. Neposrednost i svježinu, što su kao značjke grčke umjetnosti i kulture u cjelini oduvijek bile predmetom divljenja, čak su i unutar te kulture samo rijetki postigli u takvoj mjeri kao Platon. Iako duhovni nasljednik . stvarlčkog arhajskog i klasičnog razdoblja i makar znao tako umješno i visoko reflektirano preraditi iskustvo čitavh naraštaja pjesnika i mislilaca, Platon isto tako pobuđje dojam da tek u šarolikom svijetu Atene, koji portretira, filozofsko ispitivanje započinje takoreći od nulte točke, kao da je lišeno bilo kakvih pretpostavki. Platonova književnog svijeta jest Druga, isto tako važna značjk mnogostrukost i prožimajuće duhovno bogatstvo. Neposrednost i izvornost njegova prikaza atenske sredine ne znače ni u kom slučaj da je kao književnik bio izručen na milost i nemilost slučajnotim i toga svijeta. Suverenom gestom pjesnika društvenim ograničejm Platon povezuje svoju zavičjnu Atenu sa svime što je porodila grčka duhovna povijest. Dakako, on se u svojim spisateljskim poduhvatima mogao nadovezati na historijske događje, kao na primjer kad veliki koji su uistinu rado dolazili u Atenu, nastupaju intelektualci 5. stoljeća, u njegovim ranim dijalozima pred atenskom publikom i vrbuju je za svoje novo obrazovanje . No, kad u kasnim dijalozima u Atenu dovodi anonimnog "gosta iz Eleje" ili čak samog Parmenida (u dijalogu nazvanom po njemu) da filozofiraju zajedno s mladim Sokratom, Platon tad zapostavlja svaku biografsku vjerodostojnost. U prirodnofilozofskom dijalogu Time) istoimeni neatenski državnik i učenjak, u kojemu bi svakako trebalo vidjeti Pitagorejca, makar i nije doslovno tako označe, govori u malom krugu nazočih, samo upola sastavljenom od Atenjana, o oblikovanju kozmosa putem demiurgova božanskog uma; obrnuto, u posljednjem Platonovu djelu, Zakonima, jedan Atenjanin koji tu ostaje anoniman ali time utoliko još jače podsjeća na kulturu svog zavičjnog grada, izlaže na tuđem tlu, na Kreti, obuhvatnu sliku budćeg dobrueđng društva i njegovih duhovnih osnova, i to pred dvama predstavnicima konzervativne dorske kulture. Čin se dakle da je Platonova namjera bila ne samo da izborom sugovornika kao književo-umtč sredstvom od prigode do prigode proširi duhovni obzor, već da osim toga, u cjelini gledajući, odrazi složen historijski 13

Čita

Platona

razvoj : u tada politčk moćnu Atenu došlo je prirodno- i društvenofilozofsko obrazovanje, koje se najprije razvilo izvan Atene; tu se onda, u razglabanjima o uvezenim intelektualnim dobrima, oblikovala atičk pojmovna filozofija koja je potom, čim se mogla pouzdati u svoje metode, načelij uobliča same rasprave i time ugradila u sebe temelje 5. stoljeća, naime filozofiju Elejaca, Heraklita i Pitagorejaca. Takvo ispitivanje temelja kako to simboliziraju Platonovi Zakoni, u tome da rezultiralo je konač, se politčk-mrane koncepcije, nastale iz strožeg metodičkg školovanja, preko lika "Atenjanina" prenesu na cjelokupni helenski svijet. Dakle, u mediju Platonovih dijaloga, od ranih do kasnih, mi prolazimo sav historijski razvoj Atene od intelektualne receptivnosti prema kritčom produbljivanju i, konač, prema nonnativnom stvaralaštvu. snaga dijaloga, što se daju Ta neposrednost, raznovrsnost i simbolčka uočit već iz prvih naznaka, učinle su Platona piscem koji i danas, bez obzira na razlike nacionalnih kultura, posvuda važi kao najdjelotvorniji filozofirati s Platonom, pobuditelj filozofskog interesa. Onaj tko počinje zna pouzdano da je na pravom putu. ne ograničv samo na No, Platonovo se djelovanje ni u kom slučaj početnu fazu. Ono što istinski najviše zadivljuje jeste činjeca da Platon nije samo utvrdio razinu onoga što se u Evropi otada moglo zvati filozofijom, već je razradio mnoštvo bitnih pitanja metafizike, spoznajne teorije, etike i filozofije države, i to tako temeljito da i s obzirom na dvoipltsućjen, nadasve plodonosan razvoj nije moguće ne uvažavati na koji je razložio probleme. polazišta njegovih rješenja ili barem nači To bi dakle mogli biti najvažniji čimbenc iskustva današnjeg čita­ teljstva s Platonom. Osjeća da možemo sudjelovati u tom prvom, još povezan s uvjerenjem da smo suočeni s nezakrivenom izvoru, osjeća pitanjima koja nisu izgubila na važnosti, i osjeća nošen doživljajem jezičnog i vrhunskog spisateljskog umijeća, pribavlja početnikm čitaelju ono iskustvo intelektualnog užitka od kojega smo bili pošli .

(2)

Čitaelj

se sam unosi u lektiru

No, uzeto za sebe, to iskustvo još uvijek ne objašnjava zašto se pitanje, neki tekst, upravo u Platonovu slučaj diskutira s toliko kako treba čita posebne strasti i tako posebno kontroverzno. Da je to doista slučaj, poznato je u međuvrn i nestručjacim. Pitanje književnih oblika u kojima nam se nude filozofski sadržaji, te prema tome i pitanje metode koje čitaelj mora postaviti da bi se suoči s tom posebnom formom, nema ni kod jednog drugog mislioca toliku važnost kao kod Platona. Jer, oblik izlaganja nije ni kod jednog drugog mislioca toliko neposredno relevantan za sadržaj kao kod njega: ispravno razumijevanje razgovorne 14

(2) Čitaelj

se sam unosi u lektiru

forme i ispravno razumijevanje Platonova pojma filozofije uvjetuju se međusobn. No upravo to je paradoksalno: izgleda daje baš tome piscu, koji je kao malo koji drugi znao tako uspješno posredovati doživljaj izravnog, prirodnog ulaska u filozofsko ispitivanje, prijeko potrebna vlastita hermeneutika. Izvijesno nije nikakav slučaj da se hermeneutika Platonovih djela i osamostaljena filozofska hermeneutika međusobn najtješnje dodiruju svoga razvoja. Značji romantičk filozof i teolog na dvije važne točke Friedrich Schleiermacher ( 1768.-1834.) je bio taj koji je s jedne strane i odatle razvio hermeneutiku prvi reflektirao o aktivnoj ulozi čitaoc dijaloga, čije temeljne crte i danas mnogi smatraju važećim; s druge strane, on je iznova promišljao stari teološki problem u pogledu ispravne egzegeze i tako se probio do univerzalne hermeneutike koja se može smatrati pravim početkm moderne hermnutičk filozofije. U našem pak stoljeću je Hans-Georg Gadamer s jedne strane uzeo svoje filozofsko polazište upravo od Platona i pri tome je, u svome prvom djelu, "Platonova dijalektč etika" (1931.), produbio i konkretizirao Schleiermacherove putokazne uvide o značeju forme dijaloga za sadržaj, a s druge strane je u svome glavnom djelu, "Istina i metoda" ( 1960.), ponudio novo utemeljenje filozofske hermeneutike. Rasprava o pravom načiu čitanj Platona je na kraju rasprava o na koji čitaelj sam sebe mora unijeti u lektiru. Da pri oblicima i načiu čitanju ne možemo apstrahirati od svoga vlastitogja, da ne možemo staviti izvan snage svoje višestruke uvjetovanosti i da, konač, sami predstavljamo važnog čimbenka u procesu čitanj, to vrijedi za sve vrste lektire i predmet je općeg priznanja. No u Platonovu slučaj dolazi još i to da, kao što smo rekli na početku, čitaelj neizostavno dobiva dojam da nije samo svjedok, već da je na neki teško odrediv nači i sam dio rasprave koju prati - a to naravno mora imati posljedice po nači kojim reagira na sadržaj. Ukoliko pak to duboko, osobno sudjelovanje u događnju dijaloga očit nije učinak koji bi slučajno ili čak protiv autorove namjere pripadao Platonovu djelu, ni problem s kojim smo tu suočeni ne može biti naprosto stvar što dalekosežnijeg isključena svih subjektivnih elemenata recepcije. Cilj nam je dakako moći se upravljati po samoj stvari (Fedon, 91c), ali sve dok smo tek na putu k tome cilju, ne bi bilo od velike pomći ponašati se kao da je on već postignut i apstrahirati od toga da bi u nama samima mogle biti postavljene odlučjće zapreke (u povoljnijem slučaj čak i podrške) za približenje cilju. Očigledno je da bismo na Platonove drame trebali reagirati cijelim svojim bićem, a ne jedino s anlizrjućm razumom. evo sudjelovanje Pitanje dakle glasi, koje vrste treba biti aktivno čitaelj i koji udio smije imati njegov spontani doprinos u građenju smisla?

15

Čita

Platona

(3)

Primjerak individualne recepcije

Platon je kao malo tko drugi bio svjestan individualnih uvjetovanosti recepcije filozofije . Tako nam uvijek iznova uprilčje doživljaj da neko posebno duševno stanje sprečav nekog sugovornika u poimanju onoga što se misli. Jedan od najpoznatijih primjera za to je Kaliklo u dijalogu Gorgija. Kaliklo zastupa tezu o takozvanom prirodnom pravu jačeg. Po tome je dopušteno nadvisuje ostale, može podjanniti i ispravno da onaj tko snagom i moći druge i upotrijebiti ih za promicanje svojih interesa. Sama priroda navodno iziskuje dominaciju jačeg; uobičajen shvaćnje pravednosti koje iživljavanju vlastitih poriva postavlja granicu u pravu drugoga, nije ništa drugo do pronalazak onih slabih, pomću kojeg oni, da bi se zaštitili, teže javno obezvrijediti zdrav poriv onih jačih za neograičm zadovoljenjem vlastitog nagona i želje (Gorgia 482c-486d). Platon je s mirnom distancom mogao pustiti da se ova teza iznese kao puki teorijski doprinos na putu k načelom utemeljenju etike. No umjesto toga, on pušta da je Kaliklo iznese kao svoj osobni credo. Dakle, ona nije samo intelektualno "stanovište'', već neposredni izraz njegove bolesne taštine i neizmjerne egozntričs. Kad mu Sokrat pomću nužnih razloga dokaže da je uobičajen pojam pravednosti smislen, a takozvano pravo jačeg u sebi protuječn, Kaliklo više ne može slijediti. No razlog tome nije nipošto pomanjkanje inteligencije, jer Kaliklo očigledn nije oskudijevao njome, već ograničest njegova karaktera. U dijalogu se nedvosmisleno izrče da ga samo njegovi da pojmi i prihvati teorijski obrazložen i neobuzdani porivi priječ moralno blagotvoran Sokratov nazor ( Gorgia, 5 l 3c ). Kaliklo napose ima posve izokrenutu predstavu o samome sebi: on se poistvjeću sa svojim požudama i porivima ( Gorgia, 4 l 9e-492c ). On ne zna i ne želi znati da je čovjek više od svojih nagona i da um, koji se nalazi u njemu, nije zbog toga tu da bi bio korišten čisto instrumentalno u službi nagona, nego da je božanska sila kojoj pripada vlast nad nižim dijelovima duše. Očigledno je dakle da Sokrat raspolaže odgvarjućm teorijom unutrašnje strukture čovjeka (Gorgia, 493a sq.), no kako uviđa da Kaliklo ne bi znao što da započne s time, on se ni ne upušta u njezino razložno izvođenj već se zadovoljava samo s nekoliko naznaka čij doseg postaje razumljiv u cjelosti tek na osnovi potpuno razvijene teorije duše ni "mala u Politeji. No, Kaliklo biva upozoren na to da ne poznaje čak u "velika otajstva" nije dopustivo bez prethodnog otajstva"; posvećnj znanja nižih stupnjeva (497c). Drukčije rečno, stvarno rješenje problema samo posezanjem za unutrašnjom strukturom do kojeg se može doći čovjeka, takvom karakteru kao što je Kaliklo uopće ne treba ni prenijeti,

16

(4) Mogući

krivi stavovi kod čitaelj_

da mu manjkaju same pretpostavke za primjereno usvajanje takvih istina. 1 Otud Kaliklo dobiva samo argument ad hominem, i to tako što Sokrat dokazuje protuječns njegove pozicije na razini njegova vlastitog argumentiranja (494b sq.). S tim sjajnim primjerkom književnog ocrtavanja likova Platon nam sa kazuje da njegova filozofija traži cjelotnog čovjeka. svom jasnoćm Nisu dovoljne samo intelektualne sposobnosti, traži se nutarnja srodnost između stvari koja se prenosi i duše kojoj se prenosi. Onaj tko nije spreman stupiti u proces unutrašnjeg preobražavanja, nema pravo ni iskusiti puno rješenje. No nije potreban samo pozitivan stav prema stvari koju filozof zastupa. Kako je filozofiranje proces koji se odvija između dvoje pojedinačh ljudi, nužna je i dobrohotnost (Euvota) prema sugovorniku. Platon veoma dojmljivo pokazuje da razgovor između Sokrata i Kalikla prestaj e biti pravom komunikacijom zbog toga što ovaj nije sposoban za dobronamjernost prema sugovorniku.2 Platon je uistinu uvjeren da je stvarno filozofiranje moguće samo među prijateljima i da se filozofska argumentacija, ako treba biti sadržajno bogata, može odvijati samo u "dobrohotnim osporavanjima" ( d>µEVfCHV e"A.ryxo1c,, VII. pismo 344b5). To uvjerenje koje određuj njegove prikaze karaktera u svim dijalozima, s osobitom jasnoćm se osim u Gorgiji da prepoznati i u dijalozima Lisija, Gozba, Fedar i Politeia. Pri tome se 'prijetaljstvo' ne smije shvaćti kao puka subjektivno-lča sklonost, a time kao puki afekt, nego ono slijedi iz zajedničkog stremljenja sugovornika k "božanskom" i "vječnobiaućm, u krajnjem k ideji samog Dobra. Kaliklo je svakako ekstremna narav. U njegovu bezobzirno otvorenom priklanjanju imoralnosti Platon ga je ocrtao svjesno provokativno - kao izazov upćen filozofskim protivnicima koji su odbacivali njegovo utemeljenje etike u metafizčko učenj o duši i idejama, ali i kao izazov upćen budćim čitaeljm, dakle nama, koji barem potencijalno u sebi nosimo Kalikla. Provokativno, životno portretiranje načelog neprijateljstva spram etike prisiljava nas da pojasnimo svoj vlastiti odnos spram 'prava jačeg' - kako svjesni odnos tako još više onaj nesvjesni. budći

(4) Mogući

krivi stavovi kod čitaelj

Što se tiče dobrohotnosti spram protivnika, koja je nužna za svako istinsko razumijevanje, živo sučeljavn je za nas kao čitaelj O ovom mjestu v. pogl. 17. 2

Usp. moje tuma č enj dijaloga u : Platon und die Schrifilichkeil d er Philosvphie. lnte1pretalio11e11 zu den ji-iiheren umi millleren Dialogen, Bcrlin- Ncw York 1985 , 191-207 , osob. 197 id. (daljnji navodi pod kraticom PSP).

17

Čita

Platona

zamijenjeno pismenim izlaganjem sadržaja. Time je bez dvojbe otežano zauzeti ispravan stav jer - za razliku od osobnog sugovornika - knjiga pojavu iskrivljenja. Zbog toga je od ne može ispraviti moguć odlučjće važnosti prepoznati i pokušati spriječt određn iritacije Platona. Pri tome je nata bene riječ o koje mogu nastupiti pri čitanju smetnjama koje, kako pokazuje iskustvo, mogu nastupiti upravo kod načelo otvorenog, filozofski zainteresiranog čitaelj koji povrh toga još posjeduje ukus i odgoj. Stoga valja znati da su te smetnje posljedica Platonova shvaćnj o pravom načiu filozofske komunikacije, a time da iz prolazne i njegova pojma filozofije; samo se tako može spriječt iritacije nastane trajna prepreka usvajanju Platonova mišljenja. dijalozima, nakon duga i uzaludna traganja, (a) Kad u aporetičkm kojemu smisao rješenje ne nastupi niti nakon posljednjeg zaleta, čitaelj tumaranja ostaje skriven, lako stječ dojam da je sve tog čudnovatg preširoko zahvćen proemij za neko to prazan hod, u najboljem slučaj plodnije filozofiranje koje kao da tek predstoji. (b) Kad se u konstruktivnim dijalozima za najbitnije probleme kaže da se njihova izvođenja se "sada" ne mogu dalje razmatrati ili pak da ćemo poduhvatiti neki drugi put, pitamo se zašto se tako zahvalne teme takoreći samo otškrinu da bi smjesta opet bile zaklonjene? Je li tom na nešto još bitnije doista uopće nešto odgovaralo stalnom upćivanj nekog Tantala za u Platonovu mišljenju i ne pravi li se time od čitaelj kojega je postojanje stvarnih plodova samo opsjenarska prikaza. ranim i kasnim dijalozima je zajedničk stalna premoć ( c) Konač, voditelja razgovora nad sugovornikom. Možda još možemo prihvatiti da 'Atenjanin' u Zakonima svojim nevještim dorskim prijateljima neprestano dijeli poduku iz svog neiscrpnog fundusa znanja ili da 'gost prednost pred mladim ljudima s kojima iz Eleje' ima značju razgovara. Ali u dijalozima agonalnog karaktera čin se da je povrijeđn pravilo poštene igre, na primjer kad su partneri i odveć nejednaki i kad 'Sokrat', kako se čin, bez napora odnosi pobjedu nad postoji li tako nadmoć šampion svojim protivnicima. Pitamo se u čud u stanju oboriti sve na tlo, u govorništvu koji je s jednakom lakoćm pa bio to svestrani Hipija, radikalni Kaliklo, razdražljivi Trasimah, ili pak slavljeni Protagora i nadasve ugledni Gorgija? To se čin nekako neobičm, jedva vjerodostojnim; instinktivno priželjkujemo nešto više izjednačost, više ravnovjesja, štoviše, poneki bi se razdraženi čitaelj mogao početi iznutra buniti protiv nepobjedivog Sokrata. Takve su reakcije posve razumljive. Međutim, trebamo ih samo predočit u njihovu kontekstu da bismo uvidjeli da su usko povezane s našim tipčnm novovjekovnim zahtjevom za paritetom i neograičm raspolaganjem razlozima u pozadini. Kao ljudi demokratskog, pluraistčkog 18

(5) Što ne poznajemo, to ne vidimo

i antiautoritarnog 20. stoljeća, znali mi to ili ne, toliko smo osjećan usklađeni na vladjući relativizam da jednog premoćng 'Sokrata' ili nazvati svoju orijentaciju jedino ispravnom, 'Atenjanina', koji se usđje dočekujm samo sa skepsom ili čak unutrašnjim otporom, njegovu igru s aporijama doživljavamo kao nedostatak otvorenosti, a ukazivanja na tek kasnije kao izmicanje pred zahtjevima uvide što se navodno mogu steći trenutka. Umjesto toga trebali bismo se pitati ne želi li Platon s takvom nešto posebno što nama više nije neposkoncepcijom likova saopćit pojam redno razumljivo, i ne ukazuje li ta koncepcija možda na određni ali koji ih filozofije, koji doduše bitno odudara od uvjerenja 20. stoljeća, baš zato može nadopuniti i obogatiti. . Odatle vidimo da cjelovite, a ne samo intelektualne reakcije čitaelj na odvijanje dijaloga, koje izaziva sam tekst, istovremeno sadrže i opasnosti. Tko ne otkrije faktor iskrivljenja, koji predstavlja sam kao čitalc, taj se izlaže opasnosti da zapadne u površinskom razumijevanju. individualno-subjekIpak, ono što iskrivljuje, ne mora i samo biti čisto se ne unose samo individue, nego i čitave epohe. tivne naravi. U čitanje To može dovesti do toga da sadržaji u tekstu ostanu neprepoznati i nezapaženi kroz naraštaje jer se ne uklapaju u mišljenje vremena. To ćemo približiti na sljedćm primjeru.

(5)

Što ne poznajemo, to ne vidimo

(a)

Motiv "prikrivanja" u dijalozima

Od Schleiermacherova otkrića da se kod Platona dijaloški oblik ne istraživanja postoji ponaša ravnodušno prema sadržaju, za platoničk zadatak da se ispita dramatska tehnika dijaloga u cjelini i pojedinač. Na žalost, ne bi se moglo tvrditi da su istraživanja odmakla jako daleko no ipak su pojedina dramaturška sredstva poput u svladavanju te zadće, motiva, kao što je pozivanje na izmjene sugovornika te učestalih pjesnike, često bila predmetom opisa. Ali jedan motiv koji već na i potrebe za pojašnjenjem, a prije svega temelju svoje čudnovatsi već zbog svoga istaknutog položaja u Platonovu opusu zaslužuje točan opis i tumačenj, ostao je gotovo posve nezamijć. Pri tome mislim na motiv prikrivanja i namjernog zadržavanja znanja. jer se u Evropi već stanovito vrijeme Nama je taj motiv čudnovat, publiciteta svih prinosa filozofskog i uvriježio postulat neograič čak ni s apstraktnom znanstvenog rada, i dosljedno tome, nitko ne račun mogućnsti da bi itko mogao svjesno zadržati za sebe neki spomena vrijedan rezultat istraživanja. Zato valja svakako imati na umu da je odluka u korist načel otvorenosti intelektualnog rada pala tek u 17. 19

Čita

Platona

i to ne bez otpora, kako je to pokazao američk sociolog Robert K. Merton. 3 Otud bi bilo posve naivno,jer ahistorčn , pripisivati takav stav ranijim razdobljima kao nešto samorazumljivo. stoljeću,

Što se tiče učestaloi motiva prikrivanja, doista je začuđjće koliko redovito Platon poseže za tim sredstvom. Uvijek iznova Sokratove sugovornike prati sjenka sumnje da ne žele objaviti svoje znanje, barem ne u cijelosti, i to ili naprosto zato jer ga žele zadržati za sebe, što se čin da je slučaj s heraklitovcem Kratilom i ekscntričm nadriteologom Eutifronom, ili pak zato što žele staviti druge na kušnju, kako se pripisuje sofistu Prodiku, ili pak da bi ih obmanuli, što se smatra mogući o Kritiji, Kaliklu, Hipiji i rapsodu Ijonu.4 Možda je u svim navedenim slučajevim još nekako oprostivo što tradicija ne poklanja primjerenu pažnju tome za Platona očigledn važnom motivu. No upravo je nevjerojatno što je ostalo nezamijćo da zadržavanje znanja u jednom od formalno najsavršenijih dijaloga, Eutidemu, čin strukturotvorni, a time u velikoj mjeri i smisaono odlučjći motiv, bez čijeg razumijevanja značej cijeloga dijaloga ostaje nepotpuno. "Radnja" dijaloga se u Eutidemu sastoji u Sokratovu pokušaju da dvojicu sofista, Eutidema i Dionisodora, navede da se ostave svojih neozbiljnih dosjetki i igre zbunjivanja, te da izlože ono što imaju ponuditi od ozbiljne filozofije. Sokrat time pretpostavlja kako oni raspolažu značjim uvidima koje su do tada namjerno zadržavali. Kad mu međuti nije uspjelo da izmami od sofista filozofsku "ozbiljnost", on im preoučj da i ubdće ne postupaju rastrošno sa svojom mudrošć, već da ostanu suzdržani kao i dosada jer, kako veli, " ono rijetko je vrijedno" (Eutidem 304b ). Svjesno zadržavanje filozofskog znanja Platon ne zamišlja samo kao moguć odluku pojedinaca, već jednako tako i kao državnu mjeru radi organizacije obrazovanja i odgoja. Već i u relativno ranom dijalogu Protagora on s ponešto humoristčk crta izlaže fiktivnu sliku ondašnje Sparte u kojoj njezinu istinsku snagu ne čin vojna sila već filozofiranje: drugi Grci nisu na žalost znali ništa o tom najstarijem i najzčiem izvoru filozofije u Grčkoj , budći da im Spartanci nisu dali udjela u tome, nego su ili nevidice saobrćli sa svojim vodećim misliocima ili su pak inscenirali poznata protjerivanja stranaca, čega je istinski cilj bio da ostanu filozofirati sami, bez svjedoka (Protagora 342a-e ). Ipak važnija od ove šaljive fikcije je slika koju sadrže dvije Platonove utopije plan naobrazbe upravljčke filozofske elite o državi. U Politeji, točan podrazumijeva da sadržaji obrazovanja ne budu dostupni slobodno.

20

3

Robcrt K. Mcrton, The Sociology ofScience, Chicago 1973.

4

Usp. Krati/ 383b-384a, 427d-c; Eutifi·on 3d, 11 b, 14c, i Se; Prolagora 342d; Ha rmid I 74b; Gorgija 499b-c, Hipija mali 370c, 373b, Hipija veliki 300c-d, ljon 541 c.

(5) Što ne poznajemo, to ne vidimo Odredba da samo oni najsposobniji smiju napredovati do motrenja najvišeg počela, ideje Dobra, a i oni tek kad napune 50 . godinu života (Politeia 540a), bila bi naprosto lišena smisla kad bi već dvadesetogodišnjaci, a među njima i oni osrednje ili slabije nadarenosti, koji se moraju izuzeti od "najtočieg obrazovanja" (503b), mogli posvuda doći do obavijesti o filozofskim aktivnostima zadnje faze, i to čak iu pismenom obliku. Dugo i mukotrpno istrajavanje u proedutičkm vježbama kao i planski prijelaz bez anticipacija u svaku sljedću višu fazu, zamisliv je samo ako se oni što raspolažu višim oblicima znanja odgovorno ophode s njime, a to znači da ga čine dostupnim samo onima koji su za to dostatno opremljeni. (Vidjet ćemo da se Sokrat čak iu dijalogu Politeia ponaša posve u tome smislu.) U Zakonima , kasnijem Platonovu nacrtu idealne države, najviše državno vodstvo, takozvani "Noćni savjet'', unaprijed je zaogrnut velom tajanstvenosti - običan građni idealne kretske države nema pristup ni odlukama ni informacijama o obrazovanju na temelju kojeg članovi savjeta donose svoje odluke (Nomoi 95 ld-952b, 96la-b, usp . 968d-e).

(b)

Sokrat sam zadržava znanje

se na temelju dosadašnjeg prikaza može sa sigurnošć reći da je za Platona, suprotno nego za 20. stoljeć, zadržavanje znanja bilo središnja zamisao od očigledn velike neposredne važnosti. To postaje još vidljivije predočim li si Sokratova držanje u dijalogu Eutidem. Upravo smo spomenuli daje sofistima Eutidemu i Dionisiodoru pripisivao da namjerno nude samo "igru" iza koje s.e krije ozbiljna filozofija koju oni navodno najprije zadržavaju za sebe. Pokušaji koje Sokrat poduzima kroz cijeli dijalog s ciljem da izmami "ozbiljne" namjere sugovornika, daju sa sve većom jasnoćm prepoznati da oni u stvarnosti nemaju ništa osim tih budalastih krivih zaključivn s kojima nasamaruju mlade ljude. Sokrat to prozire od samog početka - njegovo insistiranje da oni namjerno skrivaju "ozbiljnost" iza sofitčke "igre", i samo nije ništa do čista ironija. Već

No zašto Sokrat bira upravo taj oblik ismijavanja protivnika? Takvo njegovo držanje može pojasniti jedan pogled na teorije na koje on sam aludira u tom dijalogu ne razvijuć ih s argumentima. Taj 'Sokrat' očigledn poznaje Platonovu teoriju anamneze i ideja, ukljčći i teoriju dijalektike. Za današnjeg će čitaoc to biti izvjesno tek nakon pažljive usporedbe njegovih izjava iz Eutidema s odgvarjućim izvođenjma u drugim dijalozima, na prvom mjestu u Menonu, Fedonu i Politeji. Samo onaj tko stekne pristup toj široj filozofskoj pozadini, bit će u stanju povezati u smislenu cjelinu te fragmentarne nagovještaje, nabacane bez posredovanja. To znači, daje od Platonovih dijaloga ostao sačuvn samo Eutidem, mi ne bismo bili u stanju shvatiti filozofsko stanovište glavnog 21

Čita

Platona

lika - jednako kao što sugovornici u dijalogu očigledn ne razumiju Sokrata. Drugim riječma : Sokrat u Eutidemu djeluje 'ezotričk ' : on raspolaže dubljim, utemljći znanjem, ali ne vidi nikakvu nužnost da ga izloži pred sudionicima razgovora koji dijelom ne posjeduju dovoljno prethodno obrazovanje, a dijelom su načelo nepodesni za filozofiju. Dakle, sposobnost da se filozofsko znanje ne izlaže u nekoj iznudici, ako to iziskuju okolnosti, Platon prikazuje kao pozitivno svojstvo istinskog filozofa. Zato je nesmiljeni sarkazam kad Sokrat s posprdnim pohvalama pripisuje to pozitivno svojstvo pseudofilozofima Eutidemu i nemaju nikakvo pravo. 5 Dionisiodoru na koje oni sami očigledn Onaj tko je razumio finu ironiju u Eutidemu, neć Sokratovo ruganje utajivanju znanja na ovome i na drugim mjestima u dijalozima krivo protumači kao znak antiezoterijskog držanja samog Platona, već kao nagovještaj da je samo istinski filozof sposoban za smisleno suzdržavanje znanja, tj. za posredovanje znanja koje se odgovorno ravna prema konkretnom primatelju. Suprotan stav, naime da se znanje iznese na tržnicu, da ga se poput trgovca glasno hvali i pokuša prodati što većm broju ljudi, bez obzira na potrebe i na stanje obrazovanosti slušalaca, to je za Platona ponašanje sofista. Sofist je po svojoj biti antiezoterik. Stoga nije nikakvo čudo što Platon upravo Protagori, najzčio figuri sofistike 5. stoljeća, stavlja u usta zagovaranje principijelne otvorenosti posredovanja znanja (Prat. 3 l 7b-c).

(c)

Dijalozi upćj

iznad sebe

I dijalozi Harmid i Politeia, pored niza drugih primjera,6 pokazuju koliko malo bi 'Sokratu', kao književnoj figuri idealnog filozofa , pristajalo da svoje znanje prenese na sve ljude bez razlike. Tako se u široko izvedenoj okvirnoj radnji dijaloga Harmid, uz pomć lako razumljive metaforike, govori o lijeku (