Jedini i njegovo vlasništvo

Citation preview

Izdavac: Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalisticke omladine, Zagreb, Mihanoviceva 28/I

Za izdavaca: Ivo Druiic

Max Stirner

JEDINI I NJEGOVO VLASNISTVO Prevodilac Mirjana Wist

STIRNER/JEDINI I NJEGOVO VLASNISTVO

BIBLIOTEKA »IZVORI I TOKOVI« / SVEZAK 7

Naslov originala: Max Stirner: Der Einzige und sein Eigentum Philipp Reclam jun. Stuttgart 1972.

Urednistvo: Boris Despot, Boris Hudoletnjak, Rade Kalanj, Dimitrije Savic, Vania Sutlic, Slobodan ilnajder

Glavni i odgovorni urednik: Dimitrije SaviC

Redaktor prijevoda: Sime VraniC

f.OG3

Engelsov crciquis St'irnera

KAZALO

Ja sam moju stvar na nista postavio

9

PRVI ODJELJAK COVJEK

I Jedan ljudski zivot II Ljudi starog i novog vremena . 1. Stari 2. Novi 2.1. Duh 2.2. Opsjednuti Utvor Daska 2.3. Hijerarhija 3. Slobodni 3.1. Politicki liberalizam 3.2. Socijalni liberalizam 3.3. Humani liberalizam Napomena

11 13 17 17

24 26 30 34 37 53

75 75 88

94 108

DRUGI ODJELJAK JA

I Vlastitost II Vlastitelj 1. Moja moc 2. Moj obraeaj 3. Moj sebeuzitak III Jedini Dodatak Uz prijevod Rjeenik Bio-bibliografski podaci Literatura

115 117 129 139

156 237

268 273 275 277 281 285

!ch hab' Mein' Sach' auf Nichts gestellt la sam Mo ju stvar na Nista postavio

Sto sve nece bi1ti Moja s·uvair! P:rije svega dobrn stvar, pa stvar boga, s1:va:r oovjecanstva, istin1tosrti, slobodnosti, lm1II1anost.i, praved'l1los1ti; dalje stva:r Mojega nairoda, Mojega vladara, Moje otadzbilile; na kanou fak stvar duha i tisu6u inih s•tvari. Samo Moja stvar ne treba n1kad biti Moja s·tvar. »Fuj egoilst ikioji .samo na se milslii!« Nego, .pogledajmo kako ·to s njihovom stvari cine oni za Ciju stva.r Mi dmamo 1ra:di1:i, frtvcwani se i odusevljavati. Vi znaite o bogu pulllo temeljitoga navijes1tavati i tisucljeCima ste »iistraZivali dubine bofans•tiva« i u du8u mu 22reli, te Nam da'bome mozete !kazati 1ka1ko ibog srum tjera »stvar boga« :lmjoj smo Mi zvani sluziti. A Vi ito i ne tajite, to t.jeranje Gospodinovo. Pa said sto Je njegoiva stvar? Je Ii on, kao sto se od Nas ocekuje, neku tudu stvar, je Ii s·tvar istinitosti, stvar 1jubavi ucinio svojom? VaJs ovo !Ileshvaeanje razjarude i Vi Nas poueava:te da je bozja ·stvar sva1kaJko st·var isiinitosti i ljubavd, no da se ova Sipraznos1t«. Ja [nii]sam Nis.ta u smi:sLu prn1znosit:i nego •S•t'varalaak:o tNtiSita, cmo iNis.ta iz kojeg Ja sam .kao stvoriitelj Sve istrvaram. Dalje od mene sa svakom 1Stvari ik:oja rnje iposve Moja stvair! Vi mnite da bi Moja st'Var morala biti baireim »dobra st·var«? Sitio dobmo, sto •zlo? Ta Ja 'Sam ISfum Maja s.tvar, a Ja saim niti dolbar niti zao. Oboje za Mene nerna ruikalkvog smisla. Ono Bofansko j'e boZ!ja rstvar, ono Ljud!slko stvar »covjelka«. Moja strvar nije ni11i O[[}I() Bofans.ko 111.i:ti ono Ljudsko, n.ije ono lsitinLto, Dobro, P•ravno, Slobodno, itd. nego samo oino· Maje i 0111a nije opea rnego }est - jedina, !kao sto Ja j edini j esaJIIl. Meni nista ne nadilazi Mene!

10

Prvi odjeljak

COVJEK Covjek je covjeku najvifo bistvo, kaf.e Feuerbach. Covjek je tek naden, kaf,e Bruno Bauer.

Pa pogledajmo to najviSe bistvo

taj novi nalaz pomnije.

Dugo weuneina Mi ositajemo postedenii od iborbe koja Nas ikasnije ostavlja bez daha, od iborbe s umorn. Naijljepse ·djet:iJnjstvo prolazi a da Nam.a nije rpotrebno tiuCi se s umom. Mi se uorpce ne hrinemo o nJeimu, ne upuStamo se s njim, ne pretpostavljamo nikakav um. Uvjerendem se Nas ne dorvodi ni do eega, a spiraim dobrih !!"arz1oga, naeela itd. Mi ismo gluhi; imilovainjirna palk, ikaznama i slienom odolijevamo napmtirv tesko. Ova goJ1ka zirvo1tna >duho'Wlog coVljeka« nema porodke .ka·o prirocLne sile: polkazuje se jedan 0 1t'kaz roditel'jima, ibraCi i ses.traima, Hd. umne sile, ta:d one viSe uopce ni1su sto su rpirije !biile. I ne tek: irodiJtelje nego ljude uopce pobjeduje mladi 6ovjeik: oni mu nisu ni.k:aikva ;prepre\ka 1i vise ne bivaju uwtii u obzir: jer sad vazi: Boga •se mora slusati vise nego eovjeka. Sve »zemaljsko« uzmice pred avim visokim SrtojiStem u prezrenu daldtilnu: jer to s1toj1is1te jest - nebesko. Drfanje se sad posve p1reolkrenulo, mladic uzima duhovno po!IlaSanje, dOik: je djecaik, koji se jos ll1ije cutio kao duh, odraisitao u jedno:m bezduhovnom ucenju. Onaj se ne nas1toji dolkO[pati stvd.rz, ne !Ilastoji npir. unijeti rporvijesne podatke u svoju gla!Vu, nego misll 1k oje leie skrivene u stva1"ima, dakle npr. duha povlijeS'ti; djeeak naprotiv doduse razumije sveze none ideje, ne duh; otud on niie ono naucivo na naucivo a da ne posturpa a priori i 1teore11slki, 1tj. da ne traiga za idejama. Aiko se je u djetinjstVIU ima1o svladati otipor zak6na svijeta, isad se pil'."i ,svemu svo se nanzjera.va naHazi na prigovor duha, uma, vlastite savjesti. »To je nerazumno, nekrseans1ki, ITTepatriots'ki« i sI., doziva Nas ·savJest i - zastrasuje Nais time. - Ne S tirasimo se Mi moCi iOsvertoljubirvih eumenida, ne gnjeva Posejdona, ne boga, ukoliko on i ono s~riveno vidi, ne oceve sibe, nego savjesti. Mi wse sad rpovodillllo za Nas~m !!Ilii!sli:ma« i slijedimo istio taiko njihorve zapcwijedi kao sto smo prije sl1jedHi 1

1

1

14

roditeljs1ke, ljudsike. Nasi se Oirni ravnaju p.rema Nasim mislima (idejama, predstavama, vjemvanju,), kao u djetinjsrt:vu prema naredbarrna ;mdi•telja. Mediu1im, Mi smo vec i kao djeca mdislili, samo nase milsli nisu bile be~ute:ne, aipstra1Mne, apsolutne, tj. nista kao misli, jedno nebo za se, je:dan ci'S1ti sv1jet misli, logicke rrniisli. NaplI'otJiv 1x> su bile samo mi.sii 'koje srno Mi Nama o ne!koj stvari pravili: Mi smo mis.lili s.trvar taiko i1i onako. Mi smo dak,le mislili: svijet, koji tu vidimo, rnapravio je bog; ali Mi nismo mislili (»istraiili«) »dubine samog bofanstva«; Mi smo doduse misldlii: »to je 0!110 Iistinirt:o na stvari«, no Mi ni.smo mislili ono Istinito iii iS>tim.itost samu i nismo povezali u Jedan stav ,,,bog jes1t dis>t:inHnst«. »Dubine ibofanstva koje Jes,t isUniitos,t« Mi niismo dotailmu1i. K:od takvih c15'to logiokih, tj. teologijskih pi•talllja kao »S to jest is1tinitost« PHat .se ne zadrfava, makar u pojedinom 1s:liueaju on zaito ne dvoj.i da iznade »S1o je ono Isitin:iito na st.vari«, itj. da li je stvar istinita. Svaika na nes·tican, odusevljen miislima, sve dolk sebe nije izradio do odraslog u:nuskairca, egoiistionog koji pos•ttllpa sa stvarima i mils1irrna po zelj·i suca i isvoj osobni iilltereis s'taV'lja iznad 1s·vega. Km1acno 1starac? Doik Ja italkav postanem, jos ima dovoljno vreme111a o rtome govoriiti. 1

II

Ljudi starog i novog vremena

Kako je Svaki od Nas sebi razvijao ono cemu je tezio, sto je postigao ili promasio, koje je svrhe nekoc slijedio i koji planovi i telje mu u tom trenu na srcu lete, koje preobrazbe su iskusHi njegovi nazori, koja potresanja njegovi principi, ukratko, kakvim je postao danas a sto jos jucer ili prije mnogih godina jos nije bio: to on ponovno istice iz svojih sjecanja s vise Hi manje lakoce; i osjeea tek onda narocito zivo, koje su se preinadzbe u njemu samom dogodile, ako on pred ocima ima kotrljanje nekog tudeg zivota. Pogledajmo Mi otud u nastojanje koje je zavelo nase pretke. 1. Stari

Buduci da je stari obieaj nas1m pretkrseanskim predima nekoc pridao ime »Stari«, zato im Mi ne folimo predbaciti da bi se spram Nas iskusnih ljudi zapravo morali zvati djeca te cemo ih radije i nadalje kao i prije stovati kao nase dobre Stare. Kako im se desilo da zastare i tko ih je mogao svojom tobotnjom novoseu potisnuti? Mi dobro znamo revolucionarnog novotara i bastinika bez respekta koji je eak sabat oeeva obesvetio kako bi svoju nedjelju posvetio, a vrijeme u njegovu toku prekinuo, kako bi kod sebe zapoceo s novim racunanjem vremena: Mi ga poznajemo i znamo to da je on - Krist. No, ostaje li on vjecno mlad i je li on jos danas onaj novi, ili ce i on biti antikviran kao sto je on antikv:irao »Stare«? 2

Jedini i njegovo vlasngtvo

17

.

·,

-·

\";\.·

!1-•. '~. ' '

'

Zapravo su sami sta:ni rodili mladiea koji ih je izbacio van. Prislu5nimo tad Mi ovaj akt radanja. »Starima bijase svijet jedna istinitost«, kaze Feuerbach, no on zaboravlja vafan pristavak: istinitost iza Cije neistinitosti su nastojaH dospjeti i konaeno zbilja do.spjeli. sto onim Feuerbachovim rijeCima ima biti receno, lako ce se spoznati aiko ih se dovede u vezu s krseanskim stavom o »ispraznosti i prolaznosti svijeta«. Kako se krscanin naime nikada ne mofo uvjeriti u ispraznost bozje rijeci nego vjeruje u vjeenu i nepokolebljivu istinitost iste, koja bi, sto se vise istrafoje u njenim dubinama, utoliko samo sjajnije morala doCi na vidjelo i trijumfirati: tako su Stari sa svoje Strane zivjeli U CUVStVU, da SU svijet i SVjetovni odnosi (npr. prirodna rodna veza) istina, pred kojom bi se njihovo nemocno Ja moralo povinuti. Upravo ono, na sto su Stari polagali najvecu vrijednost, odbacili su krseani kao ono bez'. vrijedno a Sto SU Olll kao istinu spoznali to OVi zigoSu kao ispraznu laz: visoko znacenje otadzbine nestaje a krseanin mora sebe smatrati jednim »tudincem na zemlji«,' svetost pokopa mrtvih iz koje je proizaslo umjetnicko djelo poput Sofoklove Antigone, oznaeuje se kao jedna jadnost (»Pusti da mrtvi pokopaju svoje mrtve«), neslomljiva istinitost porodicne veze biva prikazana kao jedna neistinitost koja se ne mofo dovoljno zarana ostaviti,' i tako u svemu. Uvidi 1i se sad, da obama dijelovima kao istinitost vazi ono obrnuto, jednima ono primdno, inima ono duhovno, jednima zemaljske stvari i odnosi, inima nebeske (nebeska otadzbina, »Jerusalem koji je gore« itd.), tad ostaje jos uvijek da se razmotri kako je iz starine moglo proizaCi novo vrijemc i onaj neporeciv preokret. No i sami Stari su na tome poradili da svoju istinitost ucine lazju. Zahvati:rno odmah usred najsjajnijih godina Starih u PerJklovo sitoljece. Tad se si·I'i'Lo sofast~Cko obrazovanje v.remena a Groka se za:bavljala oniun Sito 1joj je odvaj'kada bila golema orZJbiljnost. Predrugo bijahu ocevi podjarmljeni silom onog neuzdrmanog oipstojeceg a da potomci ne bi trebali uciti na go11kim ~skus.tv,ima sebe cutjeti. Smi•OtD:Om bezobrnznoscu izrJ6u otud Sofisti opominjucu rijec: »Ne daj se ZJbuni:ti!« i sire prosvjetiiteljs•ki naruik: »Upotrijebi iprotiv 1svega Tvoj razum, Tvoju dosjetku, Tvoj duh; dobrim i izvjezbaniun razumom prolazi se najbolje u svijetu, pdp;rema sebi najbolji zgoditak, najugodniji zivot.« Oni dakle u duhu prepo:maju is1ttns'1w oruzje covjelm rp•rotiv 1sivijeta. Zato tilka, javnost, sloboda 1tiiska, rporotni sud, itd. Sto sad znaci u tom smis1u »nevlastokorisnost«? Imati samo neki i!dealin:i i111teres rpred Jrnjim ne vazi ntlikaikav ugled osobe! Tom se orpirre tvrda glava sivjetovnog .fovjeika, no trsuCljecima je va12'Jda harem toliko podlijegao da je morao je saviti nepoilmrnu siju i »Stovati vi8u silw~porodica« je jedan sveti po1jam kojeg pojedinac nikada ne smije uvrijedi,ti. - I ova do miisili, predstave pourmtiarnjeina i osjeti!1nosti lisena pOO'odica vazi sad .kao ono »Sveto« cija je despotija deset puta gora jer buci u mojoj savjesti. Ova desipotija se slaima samo ruko Mi predstavJjena iJJOrodica postane jedno Nista. Krs6ans:ke iz·reke »Zeno, sto Ja imam s Tobom«,22 »Dosao sam ipobudi1ti 6o'Vijelka prntiv njegovog oca i kce~ku protiv njene madike«" i ine, pracene su rupu6ivanjem na nebesku iLi vlasti.tu iporodicu a ne znace vise do zahtjev ddave da se u koHziji izmedu nje i porndice imaju sLuSaiti njene zapO'Vijedi. Sliicno kao s porndicom je ii s eudorednoscu. Cudoreda se ponet!ko i odrekne, .predstave »Cudoredno·sti« vrlo tes:ko. Cudoretlnost je »itleja« cudoreda, njegova duhoivna moc, njegova moc natl savjestima; sup,rutno, cutloretl je rprevec materijelan da bi ovladao duhom i ne sputa'Va jednog >>'duho"\11nog« co'Vjeka, jednog tov. neovisnog, jetlnog »1s}obotlnog duha«. Pa:otestant mofo to naimjesti:ti ikatko hoce, iipa:k mu ostaje svetim »>sveto pismo«, »rijee bozja«. Kome to vise nije »S'Veto«, taj je pres•tao hi ti - ;prntestarnit. No time mu ostaje svetim i ono sto je u »svetom pismu« »ipro;pisano«, otl boga udeseno poglavarstvo, itd. Ove mu stvani ostaju nerazrjes.ive, neipribHzljive, »uzviSene nad svaiku dvojbu« i kako je dvojba, koja je u pralksi uzdrmanje, ono cov,jeikovo Najvlasti:tije, to 1te stvaru ostaju natl njiim samim »>uzrviSene«. T1ko od >toga ne moze uteci taj ce - vjerovati; jer u to vjernvati znaOi b1ti za to vezan. Time sto je u protestantizmu vjera :postala nesto unutarnjije, postalo je i ropstvo unutarnjije: one se svetosti preuzelo u sebe, ispreplelo ih se sa SVim SVO>S.tvari« rprotiv viladav1ine »osoba« ! Stvar duha pak ~est ono Umno, Dobro, Zaikonioto, rud.; to je »dolbra strvar«. Gradanstvo ho6e jednog neosobnog vladara. Aiko je 111ada'1je princip taj da sarno stvar ima vladati covje1wm, naime stvar cudorednosti, stva:r zakoni1tosti, itd., rtad se ne smije niposto autoriziriat!i osolbno jpriilcracenje jednog od 1strane dmgog (1k ao sto· je ranije nipr. grndainin bio prikrace111 za rplemiClke sluzbe, rplemic za gradans1ki zanat, itd.), tj. mora ·vladati slobodna konkurencija. Saimo ipomo6u stivari moze jedan prikrntiti drugoga (bogat npr. ubogoga pomocu novca, jedne stvar1i), lkao osoba ne. Dalje vazi samo Jedna vladavina, vladavina drzave; osobno nije vise IJJ1tko gospodar drugog. Vee !kod rndenja pri;padaju djeca ddaJVi a roditeljima 1samo u ·ime drfave 'koja nrpr. ne tnpi umorstvo djece, zahtijeva njiho:vo 1krscenje, itd. No drfavi vaze 1i sva nJena djeca sasv1im jednaiko (»grad1anska iili polit~cka ~ednaikost«), i ona mogu sama pogledati ikalko da obracunaju medu1sabno: orna mogu konkurirati. Slobodna konikUJremcija ne rznaCi nista ino nego da s•vatko moze nastupitii prot>iv drugog, }sticati se, boriti se. Naravno, tome se odiuipirafa foudalna stranJka jer njena egzis'tend.ja ovisi o ne:konikuriranju. BoPbe u Francuskoj u vrijeme restauracije ni'su ima'le ini sadrfaj nego taj da .se je burfoazija boPi:la za slobodnu konikurenoiju a da su feudalci nastojaili ipovratiiti cehovnost. No slobodna iko'!Jikurencija je pobijediila i morala je pobijediti nasuiprot cehovnos1ti. (Dalje · viidii doije.) Aiko se je revo1Luoija raztoCiola ru ·realkciju, time je doslo na ividjelo sto je zapravo revolucija 1bvla. Jer, svaka tefuija dos1pijeva 1Jad u :reakdju ako .se osvijesti i juriSa sa-

83

mo taJko dugo naprijed u ir.z:vornu a~oiju do11de je opoj, jedna »nerazJboritos,t«. »Razbori.tost« ce va0da bi•ti ;parola .reaikcije, jer raziboritos1t pootavilja gramice i ono pravo Mo se hoce, tj. pdnoiip oslobada od rpocetne »raizuzdanosrt:i« i »neogranicenost:i«. Di'Vlji momd, hvastav1i 'Studenti, lkoji iiZlpustaju ~z vida sve obrEire, zapravo su 1fHistri, jer kold nijih ikao i 'kod ovih predstaV1ljaju obziri sardirfaj njihova djeJlovamja, samo sto se oni lkao ra:zJmetljivci prothre obzirima i 51pram njih se negaHvno odnose a Jcasnije lk:ao fiUstri im •se predaju i •sipram njih se rpozi1tivno odnose. U oba slueaja vrti se o[co »obzi:ra« svo njihovo cia:Ijenje i miSljenje, no fiJlistar de spram mom6i6a reakcionaran, on je diV11Ji 1dirugar dovieden do raZlboriitosti, kao sto je ovaj nerazJboriti filisitar. SvaJkodnevno islkustvo potvrduje istinu ovog mijenjanja i pokazuje kaiko hvcvliSe pos1ijede do f.ili:stara. Tako i tzv. reaJkcija u Njemaiokoj dokazuije karko je Mla samo razboriti naista'Vaik ratnickog lkHcanja slobodi. Revolucija n~je Mla usmjerena •protiv obstojeceg nego protiv ovog Obstojeceg, protiv jednog odreaenog s'tanja. Ona je Ulklonila ovog vladara, no ne vladara; naprotiiv, Francuzima se najneumoljivije 'Vladcvlo. Ona je uniStila stare poro6nilke, ali je kreposnima htjeila zajamciti sigurno obstojanje, tj. ona je na mjesto poroika samo rpo,staviila ikrepost. (Porn'k i ikreiprnst se sa svoje st:rane o:-aiz:lilkuiju samo ,kao divlji momak od nekog fi:liis•tra, itJd.). Do danaisnjeg dana ostao je revolucionarni princip ikod 'toga da se bori samo rprotiv ovog i onog olbstojeceg, tj. da bude reformatorski. Kornkogod pobolj5an, rkoHkogod se snazno moze oidrzati »razibori,ti napredalk«: uvijek se samo posta'Vllja novi gospodar na mjesto s•trarog a prevrat je - iz· grndnja. Ostaije se ikod rnziilke izmediu mlarlorg i starng fi:li1strn. Malogradan s'ki je revalucija pocela dizanJem 1treceg sta!lefa, sredrnjeg s'talefa, malograda.nsiki ona i presahnjuje. Niue po· jedinacni eovjek - a samo ovaj i jest eovjek - postao sfobodan nego graaanin, citoyen, politicki covje[( lkoji upravo stoga nije covjek nego je dedam primjeralk ljuds'kog roda i sipecijailno jedan rpTimdcraJk gradanskog roda, jest jedan slo1

bodan graaanin. U re-voiluciji nije djelovao pojedinac svjetisko-iPravednom IVladairu« lkoji se i sam Tavna i 'Vilada prema »umnim zalkonima«, Uikratlko u zakonitosti. Razdoibljem bur· foazije oviladao je bri'tan•sJki duh rza'kcmi'tosti. Skuips.tina ze-

84

1 I

'

!

maljis.kih stailefa neiprestano si [}pr. dozhra u rpamet da njene ovlasti idu samo toliiko i ,toN1ko da[eko i da je ona uopce saizvana samo iz mi'losti te da i!z (l'}em1los1ti maze Olpet biti odbacena. Ona se sama neiprestano rpodsjeea na svoj - poziv. Doduse ne moZe se poreCi da Me de moj otac narpravio; no !lrnd ·Sam vec jednmn roden, uorpce Me ·se ne ticu njegove rodi:laoke namjeve i za Sltogod Me on ismatrao pozvanim, Ja cinim sto Ja sam hocu. Zato je spoznala i saz·vana staleska silmpstfila, franouslka na rpocet:ku RevoLucije, sasvim toeno da je nezav1i1sna ~pobuditi nezadovolj·s'tvo i hiuskati protiv obstojeCih protpisa« - kamernujte, !kamenujte ga! No upravo od ovih nezadovoiljnih ipolaizi odprirlike slijedeci raisonnement: »Doibrim gradan~ma« mote biti svejednako tJko njih i njith'!Poilicijw< (u rpolidju spadaju vojnici, cinovnici ·svih vrsta, IJiPr. orni pravosuda, odgoja, itd., ulkra1Jko cijeJla »drfavna masinerija«) a »doibri gradani« rado je namiruju vkso\kiim doznalkarma da ibi tim nifo daU svojim ra1dnicima. Ali ilQlasa raidnilka ositaje, jer u •tom sto oni ibitno je'SIU, nezastifona (der ne kao iradnici uzivaju oni drfavnu zastitu nego ikao rnjeni 1podanid suuzivaju oni rpoiliciju, tmaju ta:kozvanu pravnu zarstitu), jedna tOij drfavi, toj drfavi posjedniika, tom »gradanslkom lkralj'S'WU« neprijateljsika moc. Njen priindp, rad, nije rpTiznat :prema njego~drust~kritilrnripada a i·pak se uldanja njihovim zakonima, jedarn »gtesnik« ili »egoist«. On se rpalk gos:pods·~u ovih carevina moze ukloniti samo a!ko spram njih postane zlocinac. Rezultat je i ovdje taj da borba mislilaca protiv vlade doduse jest utko je variralo nacelo »jedna:kosti«. T.ime sto se sad jedlilak:ost shvaea lcao jedna'kost ljudskog duha, svaikako se otkri'lo jec1nu jedna:kost ikoja uk1jueuje sve ljude; jer ~o bi mogao .nijekati da Mi ljudi imamo jedan ljiudsiki, tj. niikaikav ini duh nego ljuds·ki! No jesmo li Mi sad zato dalje nego na pocetku krseanstva? Taid smo trebaili imati jedan bozji duh, sad jedan ljudski; no a'ko Nas nije iscrpio onaj bofanski, kaiko bi onda ljuds·ki tirebao posve izraziti Sto Mi jesmo? Feuevbach nipr. mn.i aiko olilo Bofansko pofovjeci da je [)lasao istinu. Ne, aJko Nas je bog kinjio, tad je »Covjeik« u stanju jos muenije Nas pritiskati. Da kazemo to ukratko: da smo Mi ljudi, to je na Nama ono NajiJntenzivnije i ima Oibznaeaj samo uikolilko je to jedno od nasih vlasnosti (osebina) tj. nase vfasniStvo. Ja sam doduse medu inim ta:koder jedan cov1ek, 1kao sto sam Ja npr. jec:Lno zivo bistvo, dakle and:mal i'1i zivotinja i'li jedan Europejac, jedan Berlinac i sil.; no tko bi Me htio stovati samo kao Covjeka iii kao Berlinca, taj bi Mi pridao jedno Meni vrlo nehajno stovanje. A zasto? Je.r stuje samo jednu od moj1ih vlasnosti, ne Mene. Upmvo je tako s duhom. Jedan !krscanski cestiti i sliean duh mote dakako biti moja siteoena vlasnost, tj. moje vlas1I1iStvo, no la nisam taj duh: on jest moj, Ja ne njegov. Otud imamo Mi u liberalizmu samo nastavak starog krscans1kog ne5tovanja onog Ja, onog tjelovi1tog Marika. Umjesto da Me se illZme kaiko J a jesam, gleda se sarno na moje vlasrniScbvo, rnoje vlasnosti i za!kljucuje se samnom jedan fastan savez, samo radi mog - posjedniStva; foni se takorekuc ono sto J a imam, ne sto J a jesam. Krscanin se drti mog diuha, 11beral moje ljudsikosti. No ako je duh, ikojeg se IIle rpromatra kao vlasnistvo tjelovitoga Ja nego k·ao navlastito J a, neika sablast, tad ni fovjeik koji se ne priznaje kao moja vlasnost nego kao navlastti:to Ja nije niSta do jedan utvor, jedna misao, jedan pojam. Zato se i liberal vrti u istome 'krugu kao krseanin. Jer duh ljuds1tva tj. Covjek u Tebi prebiva, Ti jesi jedan

130

fovjek, kao sto Ti, ako duh Krista u Tebi '.Prebiva, jesi jedan krseandn; no jer on samo 1kao jedno drugo, mada kao tvoje navlastito Hi »bolje« Ja u Tebi prebiva, to an Tebi ostaje onostran, i Ti moras stremiti da posve pos•tarnes fovjek. Jedno isto tako bezplodno 1s·tremljenje Imo ono krscana, da se postane posve bla.Zeni duh. Sada, nakon sto je ililbe:rializam proklamirao eovjeka, moze se i:lireci da je time samo izvucena zadnja konsekvencija kr56anstva i da lkrs6arnstvo uisitinu od pocetka sebi nije postavilo nika:kvu inu zadacu do da reaiizira »Covjeka«, »istinskoga Covjeka«. Otud dakle obmam.a da krsean· stvo priipisuje onom la bes1konaenu vrijednost, kako to npr. u nauci o nesmritnosti, u dusebrifoistvu itd. dolazii na vidjelo. Ne, tu vrijednost dodjeljuje ono samo Covjeku. Samo je Covjek nesmrtan i samo jer sam Ja eovjek jesarrn talkoder Ja. Doista, moralo je krscarnstvo naueavati da n~tko ne nestaje, kao sto je upravo i liberaH0am iizjednaoio Sve kao ljude; no ona vjecitost '.lrno i ova jedirmkost pogada saimo covjeka u Me.ni., ne Mene. Samo kao nosilac i uikonaCitelj COVjeka J.a ne 11.1mirem, 1mo StO, poz.nato je »kPaij ne umire«. Luj umire, ali kralj ostaje; Ja umii.rem, ali moj duh, Covjek ostaje. Da bih se ·sad Mene pos·ve identifioiralo s Covje!kom, iznaslo se i postaviilo zahtjev: Ja bih morao postati »~biljslko rodno bistvo«." L ju d ska religija je sarrno metamorfoza krscans1ke religtlje. Jer liberalizam je rnligija zato jer on rnstavlja moje bi1stvo od Mene i postavlja ga iznad Mene, jer on »Covjeka« uzvisuje isto kao bilo koja ina religija svog boga .iii kumire, jer on ono Moje ciilli jedniirn Onostranim, jer on uopce iz onog Mojeg, iz mojih vlasnosti i mog vlasnistva cini neko Tude, naime neko »bistvo«, liikmtko jer on Mene po.stavlja pod Covjeka i time Mi stvarn nekii »poziv«; no i po foruni objavljuje se liberalizam 'lmo religija, kad za to najviSe bistvo, Covjeka, trazi jednu vjersku revnos•t, »jednu vjeru koja ce lkonafoo jednom dokazati i svoju vatrenu revnost, jednu revnost koja ce biti nesavladiva.«" No budu6i da je [ibera1izam ljUJdslka religija, to se ispovjedatelj iste odnosi tolerantno sprarrn is,povjedatelja svalke ine (katoli6ke, zidovslke, itd), kao s>to se F>riedrkh Veliki odirwsio spram svako.g tko vrsi svoje ipodanioke dufoostJi pa kojem god na6inu postojanja blafonim taj mogao biti privrzen. Ta religija ima sad biti uzd1gnuta do oipce uobieajene i biti odiljeljena od inih kao pukih »privatnih budalastina«, spram kojih je uostalom raidi nj~hove nebit1wsti odnos posve liberalan. Nju se moze nazvati drtavnom religijom, religijom »s'lobodne drfave«, ne u dosadafojem. s'Iniis1u da je ona Npr. Karl Marx: Zur Judenfrage. U: Deutsch-franzosische .Tahrbticher. Hrs~. von Arnold Ruge. 1-2, Paris, 1844. S. 197 Prijevod: Marx-Engels: Rani radov1, Zagreb 1967, S. 54 54 Bruno Bauer: Die Judenfrage. Braunschweig 1843. S. 62

53

131

od drfave prednovana ili privilegirana nego kao OIIla religJja ikoju je »Sldbodna drfava« od svailmg svog, bio on privatim zidov, krs6a:nin i11i sto dino, Ille sarrno ovlla'Stena vec pri.nudena zahtijevati. Ona naime cini drfavi iisite usiluge kao i pijetet poroidlice. Ako ipOII'odicu svatko od njenih ima priznavati i odrfavati u njenom opstodu, oruda mu mora ve:zia krvi biti sveta, a njegovo cuvstvo za nju ono vijateta respekta spram krvne veze, cime mu sva:ki krvni srodnik ipostaje posveeeni. Isto taiko mnra svaikom claruu drfavne orpcine ta opcina biti sveta, a pojam koji je drfavi najviSi, jednako najviSi biti. Koji pojam je pa!k drfavi najviSi? Dalkako omj da bude jedno :zibilja ljudslko drustvo, 1jedno drnStvo u ikoje moZe biti primljen za clana svatko tko je zbilja Covjek, tj. nije Neeovjek. ISla toileiraJDcija neke drfove lkoliko god daleiko, sprain nelkog NeeoV'jeka i s1pram onog Neljudisikog ona prestaje. A ~paik ,taj »Neeovjelk« jest nekd covjek, ipaik ono »Neljuds~o« samo jest nesto ~judslko, samo nelkom fovjeku, ne zivotililji, moguce, jest 111pravo nesto »!ljud1>Id moguce«. No, ia'ko je svaiki nefovjek jedan eovjek, i1pak ga drfava is1kljucuje, tj. zatvara ga Hi preoibrazude ga iiz jednog drfavnoga sudnuga u zatvoreniokoga .(Iudni:ckog .'ili bo1lniCikog suidruga po komunW:mu). Sruhoparnim rije6ma kazati sto je jedan neeovjek i nije teSlko: to je Co'V'~elk koji ne odgovara pojmu fovjeik, kao sto i OIIlO Neljudslko jest ono Ljudisiko koje nije primjereno pojmu Ljudskoga. Logika to naziva »:protusmis1lenim sillidOl111«. Bi Ii se zaista smjelo izreCi t·aj sud da net.ko moze biti covjek a da ne bude CoVjclk, a da 1Se nije dopustHa hiipoteza da 1pojam fovjeika mote bitii odvOljen od existencije, bistvo od rpojave? Kate se: on se doduse pojavljuje kao eovjek, no nije eovjek. Taj »protiusmi s1Iooi sud« su ljudi i,znosiii dugi niz stoijeea! Da, jos vise, u tom dugom vrnmenu bilo je sarrno - neljudi. Koji bi ipojedinac odgovarao svojemu 1pojmu? Krsoonstvo poznaje samo Jednog OO'Vjelka i taj Jedan - Kvi1st - jesit umah opet u obrnutome sm1slu jedan 111ooovjek, naime jedan nadijudslki oovjek, jedan »lbog«. Zbiljski covjek je samo - necmrjelk. Ljudi k01ji nisu lju!di, sto ibi oni bi'1i inaJko do sablasti? Svaki zbiljsUd eovjek, jer ne odgovara 1pojmu »CoVjekcipovlastice«, uopce u vjerovanju u povlasticu. Usuprot, on im prodikuje opce ljudsko pravo. Ljudsko pravo! covjek jest covjek uopce i utolLko Svatko 1ko je fovjek. I Svatko ce imati vjecita ljudska prava, a u saivrsenoj »demokraciji« ili kako bi to toenije moralo glasiti antropokraciji, po mnijenju komunista uzivati ih. No samo Ja imam Sve Sto J a sebi - rpriibavim; 'kao eovjek nemaim Ja nista. Htjelo ibi se da svaikom fovjelku pritjece svako dobro samo zato jer on dma naslov »Covijek«. Ja pa'k stavljam akcent 11:m Mene, ne na to da sam covjek. Covjek ije Samo nesto kao moja v[asnost (vlaisnistvo), k:ao mus1kos t iJi :lenslkost. Stairi SU naSli ideal 'U tome da se je u punom -smislu muskarac; njihova 1krepos.t je virtus i arete, tj. muz·evnost. Sto da se misH o nekoj Ze.ni koja bi samo htjela savrsena »zensika« bitli? T,o nije 1sva'koj dano i poUwja bi si time postavila jedan nedosefan cilj. zenslka, naprotiv, jest ona ionaiko, po :pr1irodi, fons'kost je njena vla~most i ona ne potI'ebu:je »piravu :lens1kost« .. Ja sam oovjek bas 'kao sto je Zemlja 1p1laneta. Kao sto bi bilo smidesno postaviti Zemlji zadacu da bude ,;,rprava 1pk~;neta« tako je •smijesno il\'leni nato\narilti lkao poziv da biudem jedan »pravli oovjeik«. ~k;o Fichte 1kaze: »Ono Ja jest Sve«, tad, Cini se, to savrseno harmonira s imojim rpostavkama. Samo, ·ne Ja jest Sve nego Ja razara Sve, i samo ono sebe •samog rast:va1

135

rn:juce Ja, ono ni\kad bivstvujuce Ja, ono - konacno Ja jest zbil}a Ja. Fichte govori o »a:bsolutnom« Ja, Ja ipak govo:ri'm o Meni, o prolaznom J a. Kako je blizu !llllilijenje da covjek i J a karmju isto, pa iipalk se vidi 1t1:pr. ii.la Feue:rbachu da i~az »cov9ek« ima ozna~pravu dirustva«, socijaliteta, »pravu co·vjecanstva«, ,,.pravu Svih«, i s 1. Pravo »Svih« ima prednjaiciti pred mojim 1pravom. Kao jedno praVQ S'Vih bifo bi ono svaikako i moje .pravo, buduCi da Ja Svima surpri1padaim; samo, da je to ujedna1ko 1jedno rpravo inih ili caik svih i'l1ih, .to Merne ne pokrece na podrfavanje istoga. Ne kao jedno pravo Svih 6u ga Ja brnniti nego kao moje pravo, ~ svaki ini nek tad pogleda lkaiko ce ga i on sebi sacuvati. Pravo Svih (npr. da jedu) je jedno pravo sva'kog pojedinca. P1ridrfarva H se Svatlko toga prava nesputano, tada ga Svi 'Vrse od sebe; no ako se on iipa:k ne brine za S'Ve, neka se ne fosti za njega 'kao za neko pravo Svih. AH socijalni reformatori Nairn 1propovijedaju nekaikvo »drustveno pravo«. Tu rpojedinac postaje rob drustva, i ima pravo samo ako mu drustvo da pravo, tj. ako on zivi prema zakonima drustva, dakle aiko je - lojalan. Da Ii .sam Ja lojalan u jedno1j despoti~i Hi jednom Weitpravo ciniti«. Tko ima si1u, taj ima - pravo; ne1mtte li nju, itad nemate ni njega. Je Ii tu mudrost tako tesko dostiCi? Ta ipog:ledajte samo silni:ke njihove Cine! Mi ovdje govorimo naravno samo o Kini i fapanu. Po!lm8ajte jednom, Vi Kirnezi i Jaipanci, onima ne dati za pravo i .iskusiti lk:aiko Vas bacaju 111 tamnicu. (Samo ne zamijenite s tim »ddbrohotne savjete« k!oji su - u Kini i Japanu ~ dozvotjeni, jer si1nike ne koce nego, 1po mogucnosti, podupiru.) 'Iiko im m.e bi :htio dati za pravo, tome lbi m to bio samo Jedan put o.tv10ren, onaj sile. Lisi Ii ih nij~hove sile, tad im je zbilja dao neprnvo, liSio ih je n;jiihova iprava; u inome s1lufaju " .Ja Te molim, postedi moja pluca! Tko hoce zadrfati pravo i ima barem jedan jezik, zadrfat ce ga sigurno!u

143

ne moze on niSta do drfati figu u dzepu Hi 1kao kakva lajava hudala frtvom pasti. UtkTatlla doikaza«. Tad on jos ima samo jedno mnijen'je, kao svatlm ini, i odlu6uje 1i rprema tom mnijenju, to t'a:d vise nije nikalkav sluzbeni postupak; on kao sudac smije odlucivati saimo pre:ma za1konu. Tu su Meni Ws za hvalu stari francuski parlamenti, ikoji su o tom $.to pravno ima biti htjeli sami is1pitati i tek prema vlastitome odoibrenju registrkati. Oni su barem ·sudilli v!lastitome pravu i nisu htjeli pristati da budu s.trnjevi zakonodavca, ialko su kao rnd doduse !Illorali rpostati svoji V'lastiti strojevi. Kaze se da kazna jest praivo zloCinca. Samo, ne biti kainjen je isto tako njegovo pravo. Uspije rli mu njegovo podu.zece, tad mu se desava pravo, a ne uspi:je li, tad mu se isto taJko de5ava pravo. Kako se mo:lis, talko srpavas. Izlozi li se netko ludo smiono opasnosti i u njoj pogine, tad Mi dakaiko ka:Zerno: pravo mu budi, on niSta bolje nije htio. No, da je on svladao .opasnosti, tj. da je pobijedila nJegova moc, tad bi on taJkocier imao pravo. Igra li se ne1Irn di!jete no:Zem i poreze se, desava mu se pravo i :ne iporeze li se paik, opet je rpravo. Zfo6ncu se defava pravo aiko trpi zbog onog sto je

144

riskirao; zasto je i ris'kirao •kaict je znao moguce posljedice! Ali :kaizna koju mu odrodimo jest samo nase prnvo, ne njegovo. Nase pravo reagiira protirv njegovog i on >~polucuje nepravo«, jer - Mi zad01bivamo ;prevfast. Sto pa"11evina«. I da'lje, koje se granice trebaju povuCi izmedu vinovne i nevine sa'le? Oni Umjerenjaci dospijevaju pri tom pitanju u veliku zalbunu i Sve se redudra na mOl~bu da drfava (vlada) ipa'k ne ibude talk:o osjetljiva, tako skakljiva; ona ne bi treba,Ja u »bezaz'1enim« stvarima odmah n~usiti zlocudnost i mogla bi uo•pce biti maJliko

147

»tolerantnija«. Pretjerana osjetljivost jest ·s:vakako jedna slabost, njeno izbjegavanje moze !biti jt i osebujnost .potvrdujes: Ti ne trebas 1poipustiti Hi samog sebe zatajivati. Znaeaj suprotstava shvaea se preformelno i mlitavo ako ga se hoce samo »ra.zrijesiti« da bi se naCinilo prostora za nelko Trece »Sjedinjavajruce«. Suprotstav zaslufoje pace da 'bude zaostren:. Kao zidov i [crseanin Vi ste u jednom :previse neznatnom suprotstavu i svadite se puko oko reHgije 1kao o'ko careve ibrade, dko jedne 1lapalije. U religiji doduse neiprijatelji, ipak Vi ostajete u onom preostalome dobri prijatelji i npr. kao 1judi medusobno jedna!ki. Ipak jest i Oill.O P~po~ma prava« biva ujednako ist·rijebljeno. Jer, ne treba zaboraviti da su pojmovi, ideje, rprindpi odvajtkada Nama gospodar~li i da je medu ovim gosipodarima ipojam prava ili pojaim rpravednosti igrao jednu od naj1znaeajrnijih uloga. Opravdano iii neopravdano - o tome se Meni ne radi; samo ako sarrn mocan, vec sam od sebe opunomocen i ne trebam nikaikvu inu punomoc i;li opravdanje. Pravo - j·est jedna daska dodijeljena od nek.og utvora; moc - to sam Ja.

2. Moj obraeaj U drustl\llu, sodjetetu mote zanajviSe ljudski zahtjev biti zadovoJjen, dOlk egoistioni mora vazda biti pri1kracen. J er jedva nekom moze promaCi da sadasnjost ni za jedno ipitanje tako zivo zanimanje ne polkazuje tka:o za »socijalno«, to se na drustvo ima posebno usmjeriti svoju pafoju. Da, ikad bi na to urpravljeni interes bio man1je strastven i zaslijep'ljen, ne bi se preko drustva pojed1nce tolilko gulbi·1o iz vida, te bi se sipoZ111alo da jecLno drustvo ne moze postati novo doklegod oni koji ga sacinjavaju i kornstituiraju ostaju stari. Ako bi npr. u zidovskom 111arodu imalo nastati neko drustvo koje bi na Zemlji siriilo nelm novu vjeru, tad ti apostoli i1pa1k ne bi smjeli os tati faritzeji. 1

0

Kakav Ti jesi, takvim se Ti tkazujes talko se pona5as spram .1judi: licemjer 1rno licemjer, acrscanin lkao krseanin. Zato je ikarnkter ne'kog drustva odrcden karalkterom njegovih clanova: oni su stvoriteilji istog. Barem •toliko se mornlo uvidjeti, ako se pojam »drustvo« i :ne bi htje'lo preispitati. Uvijek dalelw do toga da sebe dovedu do rpunog razvoja i vazenja, ljudi dosad nisu ni scvoja drustva mogli osnivati na Sebi, i.Ii pace oni su rnogili samo »druStva« osnivati i u dmstvima zivjeti. Dmstva bijahiu uvijek oso1Je, mocne osobe, tzv. »moraine osobe«, tj. salblasti, pred 1kojima je pojedinac imao rpdmjerenu das1ku, strah od sablas•ti. Kao taikve sablasti, mogu one najdoliC>l!Ilajestet«. Uipravo konstitucionalizam dokazuje da nitko ne moze i ne zeli biti samo orude. Minis1tri dominiraju nad s'Vojirn gospodarom, vladarom; .deputati nad svoj1m gospodarom, narodom. Dalkle tu su barem vec stranke s.1obodne, naime cinovnicka stranka (tzv. narodna stranka). Vladar se moira pri'klo111iti volji ministra, narod plesati prema svkci skups.ti:ne. Konstituciona:lizam je dalje nego republi'ka jer je on drfava pojmljena u raspadu. E. Bauer podce (str. 56) da je narod u konstitucionelnoj drfavi jedna »osoibnost«; naprotiv dakle u republici? No, u konstitucionelnoj drfavi je narod - stranka a stranka ipaik jest jedna »osobnost«, a/ko se uopce hoce govoriti o jednoj »drfavnoj« (s'tr. 76) moralnoj osobi. Stvar je u tome da jedna 1moralna osoba, zvala se ona narodna strarrka ili narod ili caJk »gospodar«, ni u 1kojem s1lufaju nije osoba nego jedan utvor. DaLje nastavlja E. Bauer (str. 69): »SkrbniStvo je ono s to je karaikteristicno za neku vladu«. Uisit:inu jos vi· Se za neki narod i »narodnu drfa·vu«; to je OlIJ.O sto je karakteristicno za svako gospodarenje. Jedna narodna drfava, koja »u sebi sjedinjuje svu savrsenost moCi«, »absolutni gospodar«, ne mofo dopustiti da Ja budem moean. I koje li h1mere ne htjeti »narodne cinovnike« v·ise zvati »sluzbenicima, orudima«, jeT oni »provode slobodnu, umnu zako111sku volju naroda« (str. 73). On mni .(str. 74): »Samo podredcnje svih cinovnicki'h kirugova nazorima vlade moZ:e dovesti do jedinstva drfave«; njegova pak narodna drfava treba takodcr imati »jedinst'VO«; ka!ko Ce •tu smjeti nedostajati podredenje, podredenje - narodnoj volji. 1

»U 'konstitucionelnoj drfavi jest regent i njegovo nastrojenje ono na eemu na kiO'ncu pociva cijelo zdanje vlade«. (Isto na str. 130). Ka'ko bi to bilo i:nako u narodnoj drfavi? Nisam Ii la i ta.mo vladan narodnirn nastrojenjem .i Cini li za Mene razli!ku to da Ii Ja sebe vidim drfunim u ovisnos.ti o vladarevu nastrojenju ili o narodnom. nastroJenju, o ta'kozvanorn »javnom rnnijenju«. Znaci Ii ovisnost tollilko kao »relirgiozni odnos«, kalw ispravno .postavlja E. Bauer, tad u narrodnoj drfavi ostaje narod za Mene vifa moc, majestet (jer u »majestetu« imaju bog i vladar s'Voje istinsko bi:stvo), spram koje Ja stojim u religioznom odnosu. - Kao do suverenog regenta, tako .ne bi ni do suverenoig naroda nika:kav zakon dosezao. Cijeii E. Bauernv pokusaj izfazi na jednu izmjenu gospodara. Umjesito sto hoce osloboditi narod, trebao bi on .imati na pameti onu slobodnost koja se jedina realizirati