Toma Arhiđakon i njegovo doba: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25-27. rujna 2000. godine u Splitu
 9789531632270, 9531632278

  • 0 0 0
  • Like this paper and download? You can publish your own PDF file online for free in a few minutes! Sign Up
File loading please wait...
Citation preview

Toma Arhiđakon i njegovo doba

Zbornik radova

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT

BIBLIOTEKA KNJIGA MEDITERANA

35

Počasni i dugogodišnji glavni urednik IVO FRANGEŠ

Uredništvo IVO BABIĆ, JOŠKO BELAMARIĆ, MARIN BERKEX, IOŠKO BOŽANIĆ. NENAD CAM BI. JAKŠA H A M EN G O , PETAR JA K E U Ć , BRANKO JOZIĆ, VANJA KOVAĆIĆ. ANATOLU KUDRJAVCEV. BRATISLAV LUČIN, EMILIO MARIN, Ž E U K O RADIĆ. DRAGO ŠIMUNDŽA, MIRKO TOMASOVIĆ. RADOSLAV TOM IĆ, MARKO TROGRUĆ, JOSIP VRANDEČIĆ

Glavni urednik NENAD CAM BI

Recenzenti NEVEN BUDAK RADOSLAV KATIČIĆ

TOMA ARHIĐAKON I NJEGOVO DOBA Zbornik radova sa znanstvenog skupa odižanog 25-27. rujna 2000. godine u

Uredile: Mirjana Matijević-Sokol i Olga Perić

KNJIŽEVNI KRUG

SPUT 2004

CIP —Kafalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 930-05 Toma Arbiđakon (063) ZNANSTVENI skup »Toma Arbiđakon i njegovo doba« (2000; Split) toma Arbiđakon i njegovo doba: zbornik radova aa znanstvenog skupa održanog 25.-27. rujna 2000. godine u Splitu / uredile Mirjana Ma^jević-Sokol i Olga Perić.— Split: Književni krug, 2004. — 306 str.; 23 em. —(Knjiga Mediterana; 35) Tekst i na lat. jeziku. —Podatak o nazivu Skupa preuzet iz predgovora. —Bibliografske bilješke uz tekst. Summaries. — Kazala. ISBN 953-163-227-8 1. Malijević-Sokol, Mirjana 2. Perić, Olga ISBN 953-163-227-8

LC C o n tro l N u m b er

PREDGOVOR U sklopu manifestacija koje su pratile desetogodišnje obilježavanje 1700. o b ljetn ice grada S plita ugledna izdavačka kuća sp litsk i K njižev ni krug organizirala je više znanstvenih skupova, dajući time znanstveni obol velikoj proslavi svoga grada. U program tih događanja od 1994. do 2004. godine uklopila se 2000. godine osamstota obljetnica rođenja velikog Splićanina Tome Arhiđakona, osobe koja je javnim djelovanjem na crkvenom, svjetovnom i književnom području obilježila čitavo stoljeće ne samo splitske i dalmatinske nego i uopće hrvatske povijesti. K njiževni krug je zbog toga 25-27. rujna 2000. godine organizirao znanstveni skup »Toma Arhiđakon i njegovo doba« na godišnjoj manifestaciji Knjiga Mediterana. Toma Arhiđakon najistaknutiji je pisac hrvatskog srednjovjekovlja. Autor je djela Historia Salonitana {Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika) na latinskom jeziku koje je , osim što je prikaz povijesti salonitansko-splitske crkvene organizacije, i dragocjeno vrelo podataka za hrvatski srednji vijek, ali je i svjedočanstvo suvremenih događaja koji su utjecali na tijek europske povijesti, barem u jednom njezinom dijelu, onom jugoistočnom. Mislimo pritom u prvom redu na provalu Tatara koju je Toma kao neposredni svjedok u više poglavlja slikovito opisao. K njiževni krug pokrenuo je tada i novo kritičko izdanje latinskog teksta i hrvatski prijevod Tomina djela. Naime, bilo je potrebno nakon više od sto godina od poznatog izdanja F. RaČkog iz 1894. godine uzeti u obzir nove spoznaje do kojih su došle historiografija i filologija, te znanstvenoj javnosti predočiti djelo Historia Salonitana u novom izdavačkom i znanstvenom ruhu. Tome su trebali pridonijeti i radovi sa znanstvenoga skupa objavljeni u zborniku. Znanstveni skup imao je međunarodni karakter i okupio je dvadesetak istaknutih m edie vista s područja povijesti, filologije, kulturne povijesti iz H rvatske i susjednih zemalja. No, prikupljanje priopćenja za zbornik potrajalo je malo duže pa se on pojavljuje sa stanovitim zakašnjenjem u odnosu na novo izdanje Tomina djela koje je izišlo iz tiska 2003. godine. Svi su ga sudionici skupa dobili. Bili su zamoljeni da prema njemu usuglase navode u svojim radovima, čemu se većina i odazvala. Sudionici su raznolikim interdisciplinarnim prilozim a u najširem sm islu rasvijetlili mnoge vidove društvenog, crkvenog, ojditičkog i kulturnog života XIII. st., s posebnim osvrtom na one koji su se ticali Tome Arhiđakona i njegova djela. S jedne strane više priopćenja oslikalo je lik Tom e Splićanina stavljajući u povijesni kontekst njegovo javno djelovanje. Ova priopćenja utem eljena su na

S

povijesnoj građi i Tominu djelu u kojemu on daje o sebi najviše podataka. Isto tako su se pozabavili nizom pitanja koja proizlaze iz P o vijesti i koja su povjesničari pokušali interpretirati i iskoristiti za rekonstrukciju rane hrvatske povyestt. S druge strane više izlaganja odnosilo se na književnoteorijska i lingvistička istraživanja Tomina teksta. Povjesničari umjetnosti pak svojim priopćenjima skrenuli su pozornost i na druge, likovno-graditeljske aspekte splitskog XIII. stoljeća. Iako ovaj zbornik izlazi nakon novog izdanja Tomine Povijesti - a trebao mu je prethoditi - ipak zajednički čine iskorak u vrednovanju Tomine uloge na kulturnom i javnom planu. Danas Toma Arhiđakon nije više samo Latin koji mrzi Hrvate i Ugre, nego obrazovani Čovjek svoga vremena, koji je svojim obrazo­ vanjem i stavovima ispred svoje sredine. I kao što nemo propheta in patria, tako ni naš Toma nije to, čini se, bio u Splitu u svoje vrijeme. Nije mu to dopuštala na određeni način manje-više ni historiografija do danas. No, ovim zbornikom radova, kao i kritičkim izdanjem iz 2003. godine, te sjajnim faksimilnim izdanjem splitskoga rukopisa, koji je prema najnovijim istraživanjima upravo autorov primjerak. Tomu je u Split vratio Književni krug. Time je daljnje izučavanje Arhiđakona, njegova djela i doba postavljeno na čvrste temelje u širem, europ­ skom kontekstu. Zahvaljujemo na suradnji svim autorima koji su predali svoja priopćenja. Posebnu zahvalnost upućujemo organizatorima skupa i izdavačima ovog zbor­ nika: urednici Vinki Glunčić-Bužančić i Ankici Plazibat, tajnici Književnog kru­ ga, kao i Nenadu Cambiju, pod čijim se budnim okom sve odvijalo i realiziralo. U Zagrebu, 26. srpnja 2004.

Mirjana Matijević-Sokol Olga Perić

6

PREFACE Within the manifestations that were part of the ten-year-long marking of the 1700th anniversary of the city of Split, the renowned the publisher »Književni krug«, i.e. Literary Circle, from Split organised a number of scientific conferences hence contributing to the great celebration of its city. In the year 2000, the 800th anniversary of birth of a great citizen of Split, Archdeacon Thomas, was included in the programme which lasted from 1994 to 2004. Archdeacon Thomas was a personality who dwelt publicly in the ecclesiastic, secular and literary fields thus marking a whole century of not only Split and Dalmatian but also Croatian his­ tory. Because of this, from the 25th till 27th September 2000 the »Književni krug« organised a scientific conference named »Archdeacon Thomas and his epoch« as one of the events at its annual manifestation »Books of the Mediterranean«. Archdeacon Thomas was the most prominent writer of Croatian medieval times. He is the author of Historia Salonitana (The history o f first-priests o f Salona and Split) in the Latin language which, besides being a description of the history of the church organisation of Salona-Split, is a valuable source of data for the Croatian Middle Ages, as well as a testimony of modem events which influ­ enced the course of European history - at least in one part, the south-eastern one. We hereby refer to the invasion of Tartars which was picturesquely described by Thomas in a number of chapters, him being a direct witness. »Književni krug« initiated the work on a new critical edition of the Latin text and the Croatian translation of Thomas' work. Namely, it was necessary, after more than 100 years from the known edition of F. RaČki from 1894, to take into account new cogni­ tions reached by historiography and philology, and present to the scientific pub­ lic the work Historia Salonitana in a new editorial and scientific attire. This was to be contributed by reports from the scientific conference published in the an­ thology. The scientific conference was of an international character and gathered twenty renowned medievalists from the field of history, philology and cultural history from Croatia and neighbouring countries. However, the collecting of the papers for the anthology lasted a bit longer so its appearance was somewhat de­ layed in regard to the new edition of Thomas* works which was published in 2003. All participants of the conference were given a complimentary copy. They were asked to synchronise the quotations in their papers, which was accepted by the majority.

7

Through their diverse interdisciplinary contributions, the participants clari­ fied many aspects of the 13thcentury social, ecclesiastic, political and cultural life with reference to the aspects concerning Archdeacon Thomas and his work. On one hand, a lot of papers illustrated the character o f Thomas of Split placing his public work in the historical context. These papers were based on historical ma­ terial and Thomas' work in which he gives a lot of data on himself. They also dealt with a number of questions which come from the H istory which historians attempted to interpret and use for the reconstruction of early Croatian history. On the other hand, a number of papers referred to literary-theoretical and lin­ guistic research of Thomas' text. However, art-historians drew the attention to other, artistic-constructional aspects of the Split 13th century. Although this anthology is published after the new edition o f Thomas' His­ tory - whereas it should have preceded it - it nevertheless makes a step forward in the evaluation of Thomas' role in the cultural and public fields. Today, Arch­ deacon Thomas is not only the Latin who hates Croats and Hungarians, but an educated man of his time, who was in front of his social environment by his edu­ cation and views. As nemo propheta in patria, such was our Thomas in Split dur­ ing his time. He wasn’t allowed this in a certain way by historiography until to­ day. However, this anthology, as well as the critical edition from 2003, and the masterful facsimile edition o f the Split manuscript, which according to recent re­ search is the author's copy, returned Thomas to Split thanks to the »Književni krug«. This places further studying of Thomas, his work and his times, on firm foundations in a wider, European context. We are hereby grateful to all authors who handed in their papers. We express special gratitude to the organisers of the conferences and the publishers of this anthology: the editor Vinka Glunčić-Bužančić and Ankica Plazibat, the secretary of the »Književni krug«, as well as Nenad Cambi, under whose alert eye every­ thing was realised. Zagreb, 26,h July 2004 Mirjana M atijević-Sokol Olga Perić

8

TJEDAN KNJIGE M EDITERANSKE TEM ATIKE (25. rujna - 30. rujna 2000)

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT ZAVOD ZA ZNANSTVENI I UMJETNIČKI RAD HAZU SPLIT

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP

TO M A AR H IĐ AK O N I NJEG O VO D O BA PROGRAM

Split, 25-27. rujna 2000.

L Ponedjeljak, 25. n tfn a

8,30 sad - Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Trg braće Radića 7, Split Voditelji: Tomislav Raukar i Mirjana Matijević-Soko!

Pozdravni

govori

Lujo MARGETIĆ: Politička poruka Tomine H istoria Saloni ta n a Tomislav RAUKAR: Misaono ustrojstvo Tomine K ronike Mirjana MATIJEVIĆ SOKOL: R azdoblje h rv a tsk ih n a ro d n ih vladara u Saionitanskoj povijesti Ante GULIN: Uloga i čast Tome Arhiđakona u splitskom kaptolu Bruna KUNTIĆ MAK VIĆ: Ivan Lucič i Toma A rhiđakon

Stanka Voditelji: don Slavko Kovačić i Mirjana Matijević Sokol Stavko KOVAČIĆ: Splitska crkva u vrijeme Tome A rhiđakona Milan IVANIŠEVIĆ: Pax Franciscana Mladen ANČIĆ: Kraljevska vlasi u očima Tome A rhiđakona Nikla PETRIĆ: Toma Arhiđakon i hvarska biskupija Mirko SARDEUĆ: Toma Arhiđakon u Illyricum sacru m D anijelea Farlat(ja

II. Utorak, 26. rqjna

9,00 sati - Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU.Trg braće Radića 7. Split Voditelji: Radoslav Katičić i Olga Perić Radoslav KATIČIĆ: Toma A rhiđakon i hrvatska povijest Olga AKIMOVA: O sobine interpretacije povijesne građe a K ronici Tom e Splićanina Angelo FLORAMO: Istis vero temporibus sicut ab antiquo: Le categorie della spazio e del tempo nelV opera dell*Arcidiacono Tommaso Nenad IVIĆ: P ostskript Domišljanju prošlosti Olga PERIĆ: Paralaksa i hipotaksa u Tom inoj Historia Salonitana Bruna KUNTIĆ-MAKVIĆ: A ntički izvori u djelu Tome A rhiđakona

Stanka Voditelji: Neven Budak i Olga Perić Neven BUDAK: Zagrebački biskup Stjepan / I , Tom in suvrem enik Mirjana MAT1JEVIĆ-SOKOL: Regim en Latinorum u teorjji i praksi Neven JOVANOVIĆ: N u lti stu p a n j T om ina pism a: glava 29. S alo n itan sk e historije Danko ZELIĆ: Tom a A rhiđakon i Šibenik Damir KARBIĆ: S p lit i bribirski knezovi u doba Tom e A rhiđakona

Srijeda, 27. rujna 9j00 nati - Zavod za znanstveni i umjetnički rad H A Z U , T rg braće Radića 7, Sp/ir V odite lji: Joiko Belamarić i Igor Fisković

Nevertka BBZIĆ-BOŽANIĆ; Splitska sredina u doba Tome A rhiđakona Josip STOSlĆ: Značepjske promjene svetišta splitske katedrale u X II. stoljeću i Toma Arhlđakon Joiko BELAMARIĆ: Zvonik splitske katedrale Igor FISKOVIĆ: Toma Arhiđakon i sveti A rnir Radosluv BUŽANĆIĆ: N ekiprlnjerl graditeljske baštine otoka Brača iz doba Tome Arhiđakona Coran NIKŠIĆ: Obnova prezbiterija katedrale sv. D o jm a u doba Tome Arhiđakona

ZNANSTVENI ODBOR »KNJIGE MEDITERANA« Ivo FRANGES, predsjednik Rafo BOGlSlĆ Josip BRATULIĆ Nc nad CAMBI MirkoTOMASOVIĆ

UREDNIČKI ODBOR MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA Nenad CAMBI Petar KROLO Pavao PAVLIČIČ Ivo PETRJNOVIĆ Boris SENKER MirkoTOMASOVIĆ

Lujo Margetić VIDLJIVE I MANJE VIDLJIVE PORUKE TOMINE HISTORIA SALONITANA UDK: 94(497.5) »06/12« 930*05 Toma Arhiđakon U radu i« analiiira 1objašnjava negativan stav Tome Arhiđakona prema Hrvatima, splitskome građanstvu, splitskim nadbiskupima pa Čak i tadašnjem papi (Inoccntu IV ) i daje ocjena o vjerodostojnosti vijesti koic Je Toma dao u Historiji: neke su potpuno izmišljene, osobito one koje se odnose na najstariju povijest Hrvata i osvajanje Salone, druge uvelike odstupaju od stvarnog događanja, ali, oprezno uporabtjenc, mogu biti od velike koristi, osobito priča o ulfu i Ceded!, a treće, koje je Toma crpio iz u međuvremenu nestalih dokumenata, od izvanrednog su značenja za razumijevanje starije hrvatske povijesti, npr. o dodjeli Dršislavu titule kralja Dalmacije i Hrvatske te bizantskih titula eparha i patricija. 1, Toma Arhiđakon značajna je ličnost hrvatske i europske srednjovjekovne književnosti na latinskome jeziku, a njegova Historia Salonitana1 važno je vrelo za hrvatsku povijest. O tome, uz ostalo, svjedoči i ovaj međunarodni skup, koji će sigurno pripomoći da se mnoga otvorena pitanja ponovno razmotre i time unaprijede naše spoznaje o Tomi i njegovu djelu. Pri razumijevanju djela kao Sto je Historia osnovno je pitai\je: zašto je ono uopće napisano? Zašto se Toma latio peta da piše o povijesti salonitanske i splitske crkve od osnivanja do njegova doba? Ako se to pitanje jasno uobliči u problem i ako se na njega pruži zadovoljavajući odgovor, mnogo toga postaje jasnijim , a neki se daljnji problemi mogu neusporedivo lakše riješiti. To je ono što u ovome kontekstu smatram porukam a. Njihova interpretacija može biti uspješna samo uz pretpostavku da se u obzir uzmu mnogi čimbenici Tom ine osobnosti i povijesnih događaja koje on opisuje, 2. Povijest salonitanske i splitske crkve Toma obrađuje u prvom redu zato što namjerava dokazati pravo i prvenstvo splitske crkve nad svim ostalim crkvama u Dalmaciji, uključt^jući i novonastale nadbiskupije u Zadru i Baru te uključujući i biskupije na užem hrvatskom teritoriju. To je osnovna i vidljiva poruka Tomina djela. Pri tom e je on upravo začuđujuće slabo zainteresiran za utvrđivanje povijesnih zbivanja.1 Tako npr. prema njegovu pričanju ostaje posve nejaano u 1 P. RaČki, Thomas Archldiaconui: Historia Salonitana. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol, XXVI.. Zagrabiae, IS94. 1 L. MargetIĆ, Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior — neka pitanja* Historijski zbornik, XLVII, 1994., 1-36, osobito 5 i d. Čitatelj će u tom vodu naći svu relevantnu literaturu s podrobnijom diskusijom o pojedinim pitanjima.

13

k o je m se razd o b lju odigralo djelovanje Ivana R a v e n ja n in a , o b n o v ite lja saloni* tan sko-splitsk e nadbiskupije. N eki autori tvrde d a T o m a sta v lja n jeg o v u aktivnost u se d m o sto ljeće, po drugim a on je živio u osm om , po tre ć im a u d e se to m , a neki p ak m isle d a je on puka legendam a ličnost. N adalje, p o k u šalo se iz T o m in e vijesti o k o n sta n tin o p o litan sk im carevim a (u p lu ra lu !), k o ji su o d o b rili S p lićan im a po sjedovanje vanjskih salonitanskih zem ljišta i za p o v jed ili » v o jv o d a m a G ota i S lavena« d a puste Splićane na miru, vidjeti dokaz d a T o m a m isli n a instituciju su v la d a rstv a , pa bi, dakle, preostalo sam o u tv rd iti o k o jim se to b izan tsk im suvladarim a radi. A li, salonitanski je nadbiskup M aksim p o T o m i tak o đ er tražio p o tv rd u o d »konstantinopolitanskih carev a« , a to s e , k a o što z n a m o , m oglo dogoditi sam o u vrijeme cara M auricija — koji nije im a o su v la d ara! D akle, ni spom en konstantinopolitanskih careva u pluralu ne m ože se p rih v atiti kao orijentir za datiranje. 3. D ruga je vidljiva Tomina poruka njegov odnos p rem a H rv a tim a , osobito glagoljici i glagoljanju. Po Tomi su Hrvati narod koji je nastao stap an jem antičkih starosjedilaca i kasnijih pridošlica. Hrvati su se u antici po T o m i nazivali Kureti ili K oribanti, a bili su opaki poput zvijeri, uživali u ra z b o jn ič k im prepadim a i pljačkam a i ujedno bili puni primitivnog praznovjerja. Im e H rv ati dobili su tek nakon stapanja s pridošlicama, arijanskim hereticim a. T aj je n aro d o pak, divlji i pod utjecajem arijanske kuge. Tom ino pričanje o Kuretima-Koribantima, antičkim p rete čam a H rvata, koji su se pom iješali s pridošlicam a iz Poljske ili Č e šk e u je d a n n a ro d , sam o je tendenciozna poruka da su Hrvati njegova d o b a p o p rim ili sv e lo še osobine i antičkog elementa (divljinu i primitivnost) i pridošlica (h eretič n o st). Taj prezir prema Hrvatima kudikamo više izbija iz T o m in e priče o svećeniku U lfu koji je sredinom 11. stoljeća nagovorio H rvate da p o šalju papi poslanstvo kojem je na Čelu bio biskup, neuki starac Cededa. K ada je poslanstvo došlo u Rim, priča Toma, papa je prigovorio što Cededa nosi bradu pa je »prepoštovani papa vlastitom rukom otkinuo nekoliko dlaka iz C ededine b rade« i naredio, da ga se o b rije . Č itav a ta p riča plod je T om ine m rž n je p r e m a H r v a tim a , osobito glagoljašim a i glagoljanju. Naime, nedavno je nakon podro b n e analize uspješno dokazano da su navodna putovanja Ulfa i C edede protu papi H onoriju II. u Rim Tom ina neuvjerljiva konstrukcija, jer je na njem ačkom dvoru već u travnju 1062. god. prihvaćena reformska politika Rimske kurije i dana puna podrška zakonitom papi Aleksandru II. Time je Honorije II. postao »politički m rtvac« pa ne dolazi u obzir najprije Ulfovo i onda Cededino putovanje protupapi, to više što je tadašnji akvilejski patrijarh Gotopoldo u svemu slijedio propapinsku p o litik u njemačkog dvora.*

9 L. Margetić. Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća. Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 4.1983.. 79-97.

14

4. Međutim« Toma se svojim djelom obračunavao ne samo s Hrvatima nego i sa splitskim nadbiskupima i uopće Splićanima. Tom je obračunu trebao Tomi poslužiti uz ostalo i prikaz antičke povijesti Salone« to više što je Toma bio izvrstan pisac« koji je znao majstorski djelovati na Čitatelja. Toma opisuje stanje društva u Saloni neposredno prije njezine propasti. Tada je nadbiskupom bio Natalis. Po Tomi on je bio neuk« malo je čitao« a vrijeme je provodio na gozbama s rođacima i upropaštavao crkvenu imovinu. Protiv njegovih nepodopština podigao se plemeniti i umni arhiđakon Honorat, kojem se Natalis zbog toga osvećivao i čak ga suspendirao. Natalisa je naslijedio nadbiskup M aksim, koji »kate se da nije bio izabran bez mrlje simonije«. 1 s njime je arhiđakon Honorat također imao velikih neprilika. Toma nastavlja: »Kaže set d aje Salona razorena u vrijeme Gota, koji su došli pod vodstvom Totile« i djelomično opljačkali Salonu i Dioklecijanovu palaču. Poslije je »vojvoda Gota« navalio na Salonu, gdje je vladalo strašno rasulo: biskup je bio prava ništica, gradski načelnik nesposoban, narod razuzdan i nemoralan. Čitav grad bio je prožet mržnjom, grabeži, lihvom, krivokletstvom i drugim zločinima, a sramotna je Venera prljala sve staleže bez obzira na spol i dob, raspuštenost sladostrašća gnjilila je u mladićima, starcima i ženama itd. Zbog toga je osvajač lako zauzeo i popalio grad. Toma opisuje stradanje u ropstvo odvučenih jadnih građana, nesretnih djevojčica i dječaka: »Tko bi mogao sjetiti se mnoštva onih koje je usmrtio mač, proždrta vatra i progutalo more? (...)« Ako se makar vrlo površno baci pogled na stvarne događaje, vidi se da je Tom a više nego slobodno kom ponirao svoje izvješće: G oti za T otile nisu opljačkali Salonu niti su rušili Dioklecijanovu palaču, aGoti-Hrvati-Slaveni nisu uopće razorili i spalili Salonu, već se u njoj još desetljećima živjelo4 nakon što su Avari i Slaveni osvojili rimsku provinciju Dalm aciju; o nekoj pokvarenosti salonitanskog stanovništva nema vijesti u vrelim a. U kratko, čitava je priča izmišljena zato da bi Toma mogao sa zgražanjem govoriti o salonitanskoj lošoj crkvenoj i gradskoj upravi i o pokvarenosti naroda, a posljedica toga bila je propast grada. Tom i je trebala ta krajnje crna slika Salone zato da bi je usporedio s istovjetnom slikom Splita u njegovo doba. Prema njegovim riječima i u njegovo vrijeme građani su bili podivljali u razuzdanosti i nemoralu. Stalno su se događale krađe, pljačke i umorstva, ukratko, svi su bili skloni zločinima. Otkud to krajnje loše mišljenje o Splićanima? To nije nimalo teško dokučiti. Toma je, kao što je poznato, bio izvanredno ambiciozan i u jednom se trenutku činilo da će postići ono za čime je čeznuo više od svega na svijetu, tj. splitsku nadbiskupsku stolicu. On je godine 1243. nakon smrti nadbiskupa Guncela bio izabran od splitskog kaptola za nadbiskupa, ali se građanstvo tome žestoko oduprlo. Zbog protivljenja građanstva i realne opasnosti od fizičkog zlostavljanja,

4 1. Marović. O godini razorena Salone, Kulturna baStina, 21, Split, 1991.. 66 i d.

15

T om a je bio prisiljen dopustili ponoviti izbor» tj. u biti napustiti svaku nadu da će ikada postati nadbiskupom. On to komentira ovako: »A arhiđakon, po prirodi blag i miran i kojega ambicija nije vodila težnji za dostojanstvima (...) žalostio se zbog opakosti onih koji su nastojali puni otrova zavisti, m rljam a pogrda okaljati čast M atere Crkve.« Tom a to svojim sugrađanima nije nikad oprostio. Toma objaSnjava nesreće, koje su se nakon toga dogodile Splićanima zbog njihove zloće. On piše: »Koliko je kobno Mater Crkvu nepravednim zlodjelima gaziti, vidljivo je iz kazne koja je (građane) neposredno zatim zadesila.« U strašnom ratu između Splićana i Trogirana T rogirani su uhvatili šezdesetak najboljih građana i bacili ih u svoje tamnice. To je bio sam o početak daljnjih nevolja. »Koliko lije bilo zarobljenih, koliko mačevima zaklanih, koliko u moru zadavljenih građana«, kliče Toma i dodaje riječi proroka Zakarije po kojima onaj koji dime svećenstvo »dira zjenicu oka moga«. Konačno je kao kap u prepunoj čaši ugarska vojska napala na Split i uz pomoć T rogirana nasilno ušla u grad, zapalila više od 500 zgrada pa su Splićani morali platiti kralju 600 maraka srebra i dati šest plemićkih sinova za taoce. A daljnji izvor sve novih i novih nedaća za Split Toma nalazi u izboru Hugrina, čazmanskog prepošta za nadbiskupa. Naime, prema Tominu opisu splitski su nadbiskupi koji su vladali u njegovo vrijeme bili nesavjesni, neuki, rastrošni i skloni drugim opačinam a. K olike li razlike između njih i tadašnjega arhiđakona, tj. Tome. kojega T om a o v ak o opisuje: imao je dolično znanje, bio je vrlo vatren i revan, ljubitelj pravde, m rzitelj nevaljanstva, te žio potpunoj pravdi i bio na braniku p ra v e v je r e , o d a n o s ti papi i beskompromisnog poštenja. Nasuprot tomu, nadbiskup G uncel (1220.-1242.) bio je lijen i sijao mržnju unutar kaptola. Bio je nadm en, a jednom g a je prigodom papa čak suspendirao na dvije godine. N adbiskup H ugrin (1244.-1248.) bio je osrednjih sposobnosti, uvelike se bavio svjetovnim poslovim a, častio je goste i družio se s oružanim ljudima, bio je rasipnik i p re stro g o u tje riv ao crkvene prihode, prema dobrima bučan i pun prijetnji, a prem a zlim a darežljiv i prijateljski sklon. Na samrti je uostalom priznao sve svoje grijehe, lio suze i teško jecao, obećavajući da će, ako ozdravi, dati doličnu zadovoljštinu. N adbiskup Rogerije (1250.-1261.) pak živio je rastrošno i uvelike gostio strance i m nogo griješio pa ga je i stigla Božja kazna: on je potkraj života uz velike bolove bio paraliziran. Svu je svoju imovinu, umjesto Crkvi, razdijelio nećacim a i slugam a. Krjeposni arhiđakon pokušao je spriječiti izvršenje oporuke, ali u tom e nije uspio. Ukratko, čitatelj je upravo prisiljen usporediti loše salonitanske nadbiskupe Natalisa i Maksima i plemenitog arhiđakona H onorata koncem 6. stoljeća s lošim nadbiskupim a Guncelom, Hugrinom i R ogerijem i p le m e n itim arhiđakonom Tom om sredinom 13. stoljeća. To je razlog zašto se T o m a d ržao povijesnih Č injenica u opisivanju upravo sukoba s a lo n ita n s k ih n a d b is k u p a i njihova arhiđakona. Toma je zapravo nastojao stvoriti u čitatelja dojam da se povijest ponavlja: sukob Arhiđakona Tome s nadbiskupim a vrlo je sličan onom e sukobu iz kraja 6. stoljeća, a ako bi čitatelj išao provjeravati registre pape G rgura I., našao

16

bi da je tadašnji arhiđakon doista bio u sukobu s tadašnjim nadbiskupima pa bi ta analogija išla u prilog Tomnu opisu situacije u 13, stoljeću. 5. Ali, uz te uglavnom uočljive poruke Tomina djela nalaze se i druge, manje vidljive i vrlo oprezno iznesene. Podsjetimo se na upravo spomenuti navodni Ulfov i Cededin put u Rim. Tomi je ta nelijepa i nekorektna priča o neukom glagoljašu Cededi trebala zato da bi mogao citirati navodno doslovne Papine riječi prigodom njegove osude glagoljanja: »Zbog arijanaca, izumitelja toga pisma, ne usuđujem se dati im odobrenje da u svojem jeziku obavljaju bogoslužje — kao Što to nisu odobrili ni prethodni pape.« Citirane doslovne Papine riječi zapravo su dobro prikriveni prigovor papi Inocentu IV ., koji je 1248. god. odobrio glagoljanje u onim mjestima senjske biskupije u kojima je ono dotad bilo obavljano. Toma je očito sa zaprepaštenjem, nerazumijevanjem i bolom doživljavao to makar i ograničeno priznanje glagoljanja u Senju, a koju godinu potom i na Krku. Aluzija je jasna: sadašnji Papa daje odobrenje glagoljici, a prije se to pape nisu usuđivali učiniti; sadašnji Papa kao da prihvaća tezu da je glagoljica djelo sv. Jeronima, a ranije su pape energično inzistirali na tome da se radi o heretičnom pismu, koje je sastavio Arije. Tom a je bio sigurno potpuno svjestan da je oštroum ni, dalekovidni i hladnokrvni papa Inocent IV., jedan od najvećih papa u crkvenoj povijesti, imao odlučujuću ulogu u dolasku Hugrina na splitsku nadbiskupsku stolicu pa možemo vrlo dobro razumjeti zašto je Toma mogao Papi ozbiljno prigovoriti d aje u izboru između njega, vrhunskog intelektualca i odličnog poznavatelja splitskih i uopće dalmatinskih crkvenih prilika i više nego osrednjeg Hugrina izabrao potonjega, a Tomu zanemario. Toma pri tome nije htio voditi računa o vlastitim grješkama, ali je vjerojatno bar sigurno shvatio da Papa želi imati najbolje moguće odnose s Belom IV., jednim od najsnažnijih hrvatsko-ugarskih vladara, koji mu je bio i te kako koristan za suzbijanje širenja mletačkog utjecaja na Jadranu. Vjerojatno je Toma razumio da je Inocent IV. počevši od 1245. god. uspio privući na svoju stranu Belu IV . kao više nego korisnog saveznika u borbi s carem Fridrikom U., koji je sa svoje strane imao kao saveznike MleČane. Ali, najvjerojatnije Toma nije znao za planove Inocenta IV. prema istoku Europe. Papa je u to vrijeme pozvao bugarskog vladara Kalimana I. na uniju s Katoličkom crkvom i počeo pregovore s Galičko-volinskom kneževinom. Odobrenje glagoljice i glagoljanja na senjskom području 1248. god. i nakon toga 1252. god. na Krku bilo je usmjereno s jedne strane protiv deklarirano procarevih i antipapinski raspoloženih M letaka, a u korist krčkih knezova, Đelinih, pa prema tome i Papinih saveznika.5 Papa je lako žrtvovao — ako je uopće riječ o žrtvi — maloga provincijskog arhiđakona i još lakše prihvatio »slavensko pismo« jer je to bilo u skladu s

3 O tome podrobnije L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980., 50,

17

Papinim duboko promišljenim planovima Sirenja utjecaja i značenja Katoličke crkve — ali» Toma mu to nije mogao oprostiti. Na dragome mjestu u svojem djelu Toma ističe kako je papa Aleksandar III. bio poslao u Split za nadbiskupa Gerarda, osobu svojega povjerenja» a kada je doSlo do loma između Gerarda i Splićana» Papa ga je prem jestio u siponsku nadbiskupiju. Tako su to, dakle,radili raniji pape. Nasuprot tomu, Inocent IV. nije uzeo Tomu u zaštitu, ostavio gaje na cjedilu i umjesto njega prihvatio osrednjeg Hugrina kao novog nadbiskupa. Sve te usporedbe ispravnog postupanja ranijih papa, s jedne, i pogrešnog postupanja pape Inocenta IV., s druge strane, dao je Tom a na tako profinjen i majstorski način da tek opetovano čitanje njegova djela om ogućuje shvaćanje njegovih aluzija. 6. Unatoč krajnje subjektivističkom pristupu salonitansko-splitskoj crkvenoj povijesti, Tomina je Historia Salonitana za povijesna istraživanja vrlo korisna. Dakako, treba biti oprezan prema onim dijelovim a koji su pod odlučujućim utjecajem Tominih uvjerenja i njegove književne nadarenosti. Ali čak i u tim dijelovim a njegova rada saznajemo m nogo to g a što n o si p ečat pune vjerodostojnosti. Na primjer, koliko je bio snažan glagoljaški elem ent na Krku u drugoj polovici 11. stoljeća, o tome svjedoči sam Tom a, koji piše da se nakon Žestokog obračuna s uhvaćenim Ulfom u Splitu, na Krku nastavilo s glagoljanjem. Toma, koji je i te kako pazio na to da ga se ne uhvati u laži, bio je prisiljen ustvrditi da se »bezumni Cededa nije htio nikako opam etiti te je nastavio sa svojim glagoljaškim djelovanjem«.6Takvih vijesti, do kojih je moguće prodrijeti tek vrlo opreznom kritikom, ima više. Kad bi postojale samo te vijesti, Toma bi za povjesnika bio zlatan rudnik. Još su mnogo važnije one vijesti iz ranije hrvatske povijesti, koje je Toma crpio izravno iz danas izgubljenih vrela. Dovoljno je ovdje spom enuti vijest o kralju Držislavu. Po Tomi su, počevši od Držislava, kraljevi Dalmacije i Hrvatske dobivali »znakove kraljevskog dostojanstva iz Bizanta i nazivali se bizantskim eparsima, odnosno patricijima«. Najnovija istraživanja potvrdila su d a j e Toma ovdje imao na raspolaganju vrlo dragocjena vrela, koja potvrđuju njegove vijesti o bizantskim titulama eparha i patricija pa se ni u kojem slučaju ne smije preko njih prelaziti s podcjenjivanjem. Neke pak naoko marginalne Tom ine vijesti uz pažljivu uporabu bizantskih i zapadnih vrela daju odgovor na stoljetni problem

6 Ali. Toma nije mogao zatomiti svoje neraspoloženje prema Hrvatima i glagoljanju pa je dodao »moralnu pouku«. Toma kažnjava glagoljaša Cededu na svoj uobičajeni način. Cededa je umro strašnom smrću: u zahodu je »sva crijeva prosuo« i tako, »slijedeći anjan&ku nevjeru Božjim sudom bio kažnjen sramotnom Arijevom smrću«, dakle donekle sličnom smrću kakvu je i inače Toma rado namjenjivao svojim protivnicima.

IB

historiografije: kome je pripadala srednjovjekovna Slavonija, o kojoj nema izravnih vijesti za razdoblje hrvatskih narodnih vladara pa je hrvatski pisci dodjeljuju Hrvatskoj, a mađarski Ugarskoj.7 Daljnje napredovanje u razumijevanju Tominih vijesti moguće je ponovnim pomnim proučavanjem naših, bizantskih i zapadnih vrela. Ukratko, proučavanje hrvatske povijesti uz pomoć Tomine Historia Saloni tana ne može se smatrati zaključenim.

VISIBLE AND LESS VISIBLE MESSAGES IN THOMAS’ HISTORIA SALONITANA

Summar y The author investigates the messages Archdeacon Thomas wanted to incor­ porate into his Historia Salonitana. The main message of Thomas’ work is that the Split Archdiocese should have priority upon all Dalmatian bishops, including the ones in Zadar and Bar. Thomas' second message is his apparent disinclination to Croats and the Glagolitic script. This disinclination becomes prominent in the story on the Glagolitic Bishop Cededa. However, in his work Thomas also expressed his discontent with ecclesias­ tic circumstances in Split, so he described in detail the conditions in Salona be­ fore its fall, when Archdeacon Honorat, due to his honesty, had many troubles with the Salonitan Bishop Natalis. Herein Thomas undoubtedly alluded to the troubles he was going through. In addition to that, Thomas explained that the troubles the inhabitants of Split experienced during Thomas’ time were caused by low moral characteristics of the citizens, and he sharply criticised the Split arch­ bishops that lived during his time. However, there are hidden messages. The mentioned story on Cededa was an indirect complaint to the Pope who approved Glagolitic mass in the Senj Dio­ cese, whilst former popes were conscious of the fact that Glagolitic priests were in fact Aryan heretics. Despite this, Thomas’ work, when cautiously handled, is extraordinarily important for ancient Split and Croatian history.*19

7 Vidi L. Margetić, Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije, Croatica Christiana Periodica, god. XVIII., br. 34. Zagreb, 1994.. 1-30, osobito 40-46.

19

Miijana Matijević-Sokol RAZDOBUE HRVATSKIH NARODNIH VLADARA U »SALQNITANSKOJ POVIJESTI« UDK:

94(497.5) »09« 930-05 Toma Arhiđakon Autorica analizira navode Tome Arhiđakona iz »Salonitanske povijesti« koji se odnose na razdoblje ranosrednjovjekovne hrvatske države. To su poglavlja od Xm. (Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria) pa do ukljufiivo XVH. (Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatie et Chroatie). Utvrđuje njihovu vjerodostojnost kao i razloge Tominih zabluda i pogrešaka u svezi s njima.

U ovom prilogu ograničila sam se na razmatranje jednog segmenta iz razdoblja ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti koji Toma donosi u svom djelu. Neću ulaziti u razlaganje Tominih navoda koji se tiču doseljenja Hrvata i njihove etnogeneze, jer je to zaista veliko i historiografskim domišljanjima »obogaćeno« područje. Davno je već prihvaćeno da Toma nije relevantno vrelo za razrješavanje tih pitanja. Poglavlja u kojima rješava pitanje doseljenja komponirana su na razini Tomina interesa i mogućnosti, odnosno na temelju literature, predaje i njegovih domišljanja (partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes).' Neka mi bude dopušteno ustvrditi da je sam Toma ovim riječima sebi osigurao laganu odstupnicu koja mu je mogla biti potrebna jer je i sam shvaćao nedostatke ovih vlastitih zapisa. S druge strane, »Salonitanska povijest«, premda zamišljena i napisana ponaj­ prije kao povijesni pregled splitske crkvene organizacije iz pera njezina visoko pozicioniranog dostojanstvenika arhiđakona Tome, upravo je zbog niza zabilježenih činjenica koje se tiču razdoblja ranosrednjovjekovne hrvatske države, a bile su ponekad sukladne s drugim poznatim vrelima ili su, pak, u pojedinim slučajevima bile tek jedini spomen nekih ličnosti i događaja, od samih početaka hrvatske historiografije bila sama korištena kao povijesno vrelo. Tako ju je doživljavao, njome se koristio i s ovog aspekta procijenio F. Rački u svojoj kapitalnoj radnji »Ocjena starijih izvora«, gdje je napisao d aje Toma »u izbrajanju hrvatskih vladara mnogo oprezniji od ljetopisca Dukljanina i Krajnskoga, te se čuva popunjavati na svoju ruku one pukotine, koje mu ostaviše vjerodostojni spomenici«.1 2 Pritom je Rački kao i ostali hrvatski povjesničari poglavito mislio na pet poglavlja, i to ona od XIII. 1 Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Povijest salonitanskih i splitskih prvo­ svećenika (Predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski O. Pertć, Povijesni komentar M. Matijević Sokol, Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo R. Katičić). Književni krug, Split. 2003. (dalje: HS), C. VII, 2. p. 30. 2 F. Rački, Ocjena starijih izvora sa hrvatsku i srbtku poviest srednjega vieka, n . Knjilevnlk, god. 1, sv. 3. Zagreb, 1864., 374.

21

{Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria)* pa do uključivo XVH. {Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatiae et Chroatiae).4 U njima je — uz problematiziranje glavne teme, tj. djela salonitansko-splitskih prvosvećenika — Toma ostavio ta dragocjena svjedočanstva pisana ponajviše po diplomatičkim dokumentima koji su mu bili dostupni i poznati uglavnom iz nadbiskupskog arhiva i arhiva njegova kaptola.5 Na prvome mjestu stoji katalog nadbiskupa, koji je kronotaksa pojedinih splitskih prvosvećenika čije je vrijeme pontifikata osim po kršćanskoj eri određeno i po vladanju pojedinoga hrvatskog vladara. Tom ina izričita tvrdnja da su duces Sclavonic splitskoj crkvi darovali mnoge posjede, desetine i druge nadarbine* upućuje na zaključak da su mu upravo diplomatički dokumenti izdani splitskoj nadbiskupiji kao destinataru, a nalazili su se u njezinu arhivu, bili dostupni, te kao pravno obrazovanu stručnjaku sa šk o lo v an ja u Bologni i razumljivi. Toma je najprije odredio područje splitske metropolitanske jurisdikcije. To su Gornja i Donja Dalmacija te Sklavonia. Terminom Sklavonija Toma označuje područje ranosrednjovjekovne hrvatske države u kojoj navodi dvije biskupije, i to delmitansku i sisačku. Sisačkom je b isk u p ijo m o d re đ e n a sjeverna, a delmitanskom istočna granica hrvatske države, kao i splitske crkvene jurisdikci­ je .7 Dalmacija, pak, koja je također sastavni dio hrvatske države, po Tomi je primorsko područje od Epira do Kvarnera.7” Još je jed n o m drugim riječima ponovio isto, odnosno preciznije je odredio granice k raljev stv a Dalmacije i Hrvatske {regni Dalmatie et Croatie).* Na istoku je to grad Delmina, na zapadu Karintija, na sjeveru Dunav te na jugu dalmatinsko more sa Čitavom Maronijom i humski dukat. Tomina sjeverna granica na Dunavu podudara se s granicama splitske nadbiskupije i kraljevstva zabilježenima u Trpim irovoj darovnici.9 Na 3 HS c. XIII, 1-4, p. 52-55. 4HSc. XVII. 1-8, p. 84-89. 5 Naime. Tomina »Salonitanska povijest« po žanru se svrstava u tzv. gesta episcoporum, kojima je zadaća prikazati povijest određene crkvene organizacije na temelju građe (isprava, kronika, kataloga) te iste institucije. Vidi: M. Sot. Gesta episcoporum, gesta abbatum, Tumhort: Brepols, 1981., 22-29. 6 HSc. XIII. 1. p. 52. 7 Ovdje je potrebno ponoviti da su se po starom pravu granice crkvene jurisdikcije i administrativne političke granice podudarale. U kasnoj antici odnosno u vrijeme ranoga kršćanstva metropolitansku je vlast imao biskup metropole s jurisdikcijom nad područjem civilne administrativne cjeline. Vidi M. Jarak, Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinentalne Hrvatske. Katalog izložbe »Od Nepobjedivog Sunca do Sunca pravde«, Zagreb. 1994., 19. Upravo je to razlog za borbu između Zadra i Splita za metropolitanska prava nad Dalmacijom. Zadarje po tom pravu imao prednost, ali je to Split izborio kasnije, kada je došlo do sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske na temelju starih salonitanskih prava, ali i nove situacije. 7aH Sc.I. l.p. 2-3. * HSc. XIII.4 .p. 54. 9 Codex diplomatics regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I, Zagreb, 1967., (dalje: CD ). 3-8. U Trpimirovoj darovnici granice splitske metropolije glase ovako:» ,„que

22

izravnije veze s ovom ispravom upućuje i Tomin izričaj corde ylari,'Q koji korespondira onomu hylari animo iz Trpimirove darovnice.11 Jednu skupinu vladara Toma titulira kao duces. To su Branimir i Tomislav; prvi vladar kojemu daje naslov kralja, rex. je Držislav, a nakon njega kraljevi su još Trpimir i Muncimir te Stjepan, Krešimir i Zvonimir. Rački,12 a s njim se složio i ŠišijS,13 prvi je iznio mišljenje da je katalog sastavljen na temelju isprava. Katalog prvosvećenika rekonstruirali su V. Klaić14 i S. Gunjača,15 s time da je GunjaČa rješavao - kako sam kaže - kronološke »zablude«. Šišić se, pak, pozabavio spomenom kneza Branimira kojim se datira splitski nadbiskup Marin. Iznio je mišljenje o postojanju Đranimirove darovnice splitskoj nadbiskupiji u Marinovo vrijeme odnosno između 879. i 886. godine.16 Ovakav dokument danas nije poznat, ali Šišić njegove tragove razaznaje u jednoj falsificiranoj darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Gejze splitskoj crkvi, koje je tobože već darovao knez Branim ir (Branim ir dux Chroatororum et sui progenitores)?1 Od kronoloških zabluda koje je primijetio kod Tome i koje je pokušao riješiti Gunjača se pozabavio oslovljavanjem Tomislava naslovom dux. Gunjača, koji je rukopis Historia Salonitana maior (HSM) u kojemu se nalaze i dokumenti koji Tomislava tituliraju kraljem držao Tominim predloškom,11 zaključio je da nije ništa sporno u ovakvom nedosljednom tituliranju iz pera istog autora, jer je Tomislav godine 914., kako kaže Historia Salonitana (HS), dux. a 925.-928., u vrijeme splitskih sabora, on je kralj, rex, kako kažu saborski zaključci iz HSM.19 Klaić je, pak, smatrao da Toma godinu 914. navodi kao prvu godinu pontifikata pape Ivana kada je Tomislav još dux.2a Očitih kronoloških zabluda u Tominu katalogu Gunjača nalazi uz nadbiskupa Martina koji je određen 970. godinom, carem Teodozijom i kraljem Držislavom.21 Više je pisanih tragova koji metropolis usque ripatn Danubii et pene per totum regnum Croatorum...« Zanimljivo je da se s Tominim granicama hrvatske države podudaraju i granice koje navodi u IX. st. engleski kralj Alfred opisujući (oko 885.) suvremenu Europu. Hrvatsku naziva Dalmacijom, a određuje je na zapad Karintijom, na sjever Dunavom i Bugarima, a na istok Ahajom. Vidi. M. Matijević Sokol -V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Milano-Zagreb. 1999., 22-23. Dakle zajednički toposi su Karintija, Dunav i Ahaja, odnosno Epir. 10 H S c .X m .l,p . 52. 11 CD 1,5. 12 F. Rački. nav. dj. 374. 13 F. Šišić, Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva (VHAD), n.s., XIII, Zagreb. 1914.. 71, bilj. I . 14 V. Klaić. Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb, 1925., 216-217. 15 S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I. Zagreb, 1973,, 243-270. 16 F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925., 390. bilj. 26. 17 CD II (uredio T. Smičiklas), Zagreb. 1904., 86-87. 18 S. Gunjača, Historia Salonitana Maior, Rad JAZU* 283, Zagreb. 1951.. 183-222. 19 S. Gunjača, Ispravci i dopune. 1,265. 10 V. Klaić, nav. dj., 214. 21 S. Gunjača, nav. dj.. 266.

23

svjedoče suvremenost nadbiskupa Martina i kralja Držislava, ali se car Teodozije ne uklapa u taj vremenski kontekst, jer u to vrijeme Bizantom vlada Ivan Cimisk (969.-976.). Gunjača je ovo pitanje lakonski riješio držeći ga običnim lapsusom ili greškom prepisivača.22 No. Katičić je dao novi doprinos rješenju problema i upozorio je na jednu zanimljivu mogućnost pogreške, koja je Tomi svojstvena i u drugim slučajevima. Zaključio je temeljem uvida u zapis koji spominje nekog komesa i unuka Velikog Severa te ga datira carem T eodozijem da je splitska tradicija znala za tog malo poznatog bizantskog cara. U starim zapisima i katalozima splitske nadbiskupije također je mogao biti spom enut neki drugi nadbiskup Martin datiran po caru Teodoziju, a sastavljač kataloga je mislio daše u oba zapisa radi o istom nadbiskupu M artinu.23 Pitanje je , je li tu pogrešnu atribuciju napravio sam Toma i sve anakrone podatke p rip isa o poznatom splitskom prvosvećeniku s kraja X. st. ili ih je preu zeo iz nekog već tako sastavljenog spisa. Dok se ne pronađe neki jači argument, ovakvo mišljenje ima svoju podlogu i u drugim sličnim primjerima kada baš Tom a — ali ne samo on — dvjema osobama istog imena pripisuju zajedničke karakteristike. Krivac za takve pojave je homonimija i homofonija i, kako je utvrdio I. B abić, učestala je i razumljiva pojava koja utječe na ovakav tijek pamćenja.2425 Navod, pak, Tomin da su se nasljednici kralja Držislava nazivali kraljevima Dalmacije i Hrvatske i da su znakove kraljevskog d o sto jan stv a dobivali od bizantskih careva kao i naslove eparha i patricija, analizirali su i pokušali dati novi prinos gotovo svi povjesničari hrvatskog srednjovjekovlja, kako u sintezama hrvatske povijesti tako i u nizu rasprava. Šišić je težište svojih razm atranja stavio na dio naslova koji uključuje Dalmaciju i Hrvatsku, a ne na sam u titulu rex.2i N. Klaić odbija pomisao da su Držislav i njegovi nasljednici bili kraljevi Dalmacije i Hrvatske, odbacujući bezrezervno pozitivno Šišićevo m išljenje »o vrijednosti podataka nekoga kroničara XIII. stoljeća«.26 N ajdetaljniju je raščlam bu istih podataka, ali s bizantološkog aspekta, n a p ra v io L . M a rg e tić .27 Nakon polemiziranja sa stavovima N. Klaić zaključio je d a je »naslov patricija bio uvijek samo počasni«, dok je »eparh bio uvijek funkcija«.28 M argetić drži d a je Tomina vijest, iako krajnje nemarna, ipak upotrebljiva i vjerodostojna i da je Držislav ali ne i njegovi nasljednici - imao funkciju eparha za Dalm aciju koja mu je davala određena prava u Đizanstkoj Dalmaciji.29 U novijoj se historiografiji provlači stav 22 Isto. 23 R. Katičić, Vetustiores ecclesiae Spalatensis memoriae, Starohrvatska prosvjeta, ser. III. 17(1987.), Split. 1988.. 30-31. 241. Babić. Splitske uspomene na salonitanske kršćanske starine, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (VAHD), 85. Split, 1993., 39. 25 F. Sišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, 468-470. 26 N. Klaić. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971., 323. 27 L. Margetić. Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja. Historijski zbornik. XLVII. (I), Zagreb. 1994., I-36. 21 Isto. 15-16. 29Isto. 18.

24

koji se iščitava iz istih Tominih navoda d a je Držislav prvi okrunjeni hrvatski kralj, pa time i prva osoba koja s pravom nosi puninu titule rex.30*Mišljena sam, međutim, da Tomini navodi ne daju podlogu za takvo razmišljanje, jer osim što posjedujemo vrela prvoga reda (epitaf kraljice Jelene) koja potvrđuju da su se i Držislavovi prethodnici — njegov otac Mihajlo Krešimir i njegova majka Jelena — titulirali naslovom rex, odnosno regina, smatram d a je Toma sastavljajući katalog nadbiskupa na temelju diplomatičke i druge zapisane građe, splitske prvosvećenike razvrstao u dva niza. Prvi niz nadbiskupa čine oni uz koje se pojavljuju hrvatski vladari s naslovom dux, a drugi oni iz vremena hrvatskih kraljeva. Komponirajući svoje djelo na ovakav način. Toma je postupio samo po pravilim a koja su vrijedila pri pisanju djela koja se svrstavaju u gesta episcoporum. Naime, novi niz se uspostavlja nakon presudnih političkih događaja ponajčešće uzrokovanih provalom barbara kao stanovita obnova (renovatio).31 U ovom slučaju kod Tome možemo prepoznati elemente koji utječu na razvrstavanje splitskih nadbiskupa u drugi niz poslije promjene političke situacije, odnosno prelaska hrvatske kneževine u kraljevstvo; takav je pristup dodatno osnažen jer je promjenama pridonijela i provala novog naroda, Ugra, na europski kontinent. U tom novom nizu na prvome je mjestu splitski nadbiskup Petar datiran prema kršćanskoj eri, hrvatskim kraljevima i bizantskim carevima. Upravo određivanje pontifikata nadbiskupa Petra po hrvatskim kraljevima Trpimiru i Muncimiru potvrđuje naše mišljenje. Naime, nije teško uočiti da je ovako komponiran podatak pun kontroverzi i netočnosti pa zbog toga i izvorište niza domišljanja. Najdalje je u tome otišao Gunjača,32 ne osvrćući se na dobro usmjereno Šišićevo razmišljanje, koji je Tomine riječi smatrao pogreškom nastalom temeljem triju isprava,33 Trpimirove34 i Muncimirove darovnice35 te Zvonimirove potvrdnice tih darovnica.363 7Gunjača je zbog svojeg bezrezervnog povjerenja u katalog - kako smo to naprijed vidjeli - morao pronaći pojašnjenje Tominih navoda te se opredijelio za rekonstrukciju Šišićeve genealogije hrvatskih vladara, ali uz reviziju nekih dijelova. Naime, skratio je vrijeme vladanja Stjepana Držislava i u taj vremenski prostor smjestio je nasljednike iz tobože pobočne vladarske loze. tj. kraljeve Trpimira i Muncimira. Oni bi jedno vrijeme od 990. do 995. godine vladali kao suvladari, a poslije prema Gunjači, Muncimir vlada sam do poslije 1000. godine. Potporu svojim tezama Gunjača je našao u tobožnjoj Zvonimirovoj potvrdnici iz 1075. (1076.),37 gdje se Trpimir i Muncimir spominju s naslovom 30 N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske. Zagreb. 1994,, 35-36. 31N. Ivić, Domišljanje prošlosti, Zagreb 1992., 74. 32 S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, II, Zagreb, 1973., 345413. 33 F. Šišić, Genealoški prilozi, 12-13. 34 CD I, 3-8. 35 CD I, 22-25. 36 CD 1 ,141-142. 37 Naime, nastanak ove isprave vezuje se uz moguće zaključke sabora održanog u Solinu prigodom krunidbe kralja Zvonimira. U vezi a postojećim dvojbama je li tq sabor održan 1075. ili 1076. godine vidi: J. Stipišić, Pitai\je godine krunidbe kralja Zvonimira, Zbornik radova »Zvonimir, kralj hrvatsku, Zagreb, 1997., 37*66.

23

re g es tc kod Andrije Dandola.3* Međutim, upravo navođenje ovih vrela ne pom aže Gunjači da obrani svoju hipotezu, je r je Z v o n im iro v a potvrdnica nesumnjivo kasnija prerađevina nekog zapisa pa tako i diplom atički falsifikat,39 a Dandolo. pak — to je općepoznata i u historiografiji prihvaćena činjenica — svoje navode izvodi također iz istih vrela, odnosno Tome A rhiđakona i navedene isprave .4" XVI. poglavlje »Salonitanske p o v ije sti« D e p ro m o tio n e Laurentii archiepiscopi4' govori o slavnom splitskom prvosvećeniku Lovri. Toma je Lovru smjestio u vrijeme kraljeva Stjepana, K rešimira i Z vonim ira. Iz poretka te iz rečenice da je Zvonimir posljednji hrvatski kralj moramo pomišljati d a je za Tomu kralj Stjepan bio Krešimirov prethodnik, a ne Z vonim irov nasljednik. Dodaje također da je Zvonimir umro prirodnom smrću. Tom a naglašava da su hrvatski kraljevi splitskoj crkvi u Lovrino vrijeme izdali m noge povlastice te potvrdnice starih darivanja. Ne treba posebno isticati d a je nam a i danas poznat veći broj tih dokumenata u kojima je Zvonimir koncesor, a splitska nadbiskupija destinatar.42 Pretpostavljamo d a je i pogrešan zaključak o kralju S tjepanu Tom a donio na osnovi poznavanja isprava iz samostana sv. Stjepana de Pinis i sv. Benedikta43 u kojima se spominje kralj Stjepan, ali onaj drugi. M eđutim , pojavljivanje dvaju kraljeva istoga imena kao i vjerojatna sp litsk a tra d ic ija o Z vonim iru kao posljednjem hrvatskom kralju narodne dinastije. Tom u su doveli do zaključka da je Lovro obnašao svoj pontifikat u Splitu za v rijem e S tjep a n a I., oca Petra Krešimira. Obratit ću pozornost na ulomak u kojemu Tom a spom inje kraljicu Jelenu.44 Poznato je da su arheološka istraživanja u Solinu p o tv rd ila to čn ost Tominih navoda45 odnosno postojanje crkve/crkava na lokalitetu O tok u Solinu, a otkriće epitafa kraljice Jelene osnažilo je Tomine navode o m auzoleju hrvatskih vladara. Nakon provedenih istraživanja, a zbog već utvrđene Činjenice da Tom a piše na temelju diplomatičke građe koja se čuva u njegovoj m atičnoj instituciji, utvrdila sam da je Toma zaista i pri komponiranju ulom ka o kraljici Jeleni morao imati 38 S. Gunjača. Ispravci i dopune, II., 406-408. 39Ova isprava je bez sumnje diplomatički falsifikat, ali s nekim navodima koji mogu biti točni jer je nastala na temelju nekih vjerodostojnih zapisa. Da se Toma njome služio, potvrđuje i kasniji njegov pogrešan navod biogradskog biskupa Teodozija u vrijeme kada je tu dužnost i čast obnašao biskup Prestancije. Ista pogreška nalazi se i u ovoj Zvonimirovoj potvrdnici. Vidi: M. Matijević Sokol, Kralj Zvonimir u diplomatičkim izvorima. Zbornik radova »Zvonimir-kraij hrvatski». Zagreb. 1997., 47. 40 L. Margetić. Vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeću i njegovi izvori, Historijski zbornik, XXXV (1), Zagreb, 1982.. 209-258. 41 HSc. XVI., 1-18, p. 68-83. 42 Vidi: M. Matijević Sokol. Kralj Zvonimir u diplomatičkim izvorima, 47-48. 43 Kralj Stjepan II. spominje se u dokumentima iz 1089./1090. (CD 1 ,188,189-190). 44 HS c. XV!.. 17, p. 80-81. 45 Arheološka istraživanja na Otoku u Solinu vođena su u nekoliko navrata. Svu najvažniju literaturu o tome kao j o epitafu kraljice Jelene vidi u: V. Delonga. Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split, 1996., 130-134.

26

pred očima jednu ispravu koja bi bila potvrdnica kralja Zvonimira darovnice kraljice Jelene.46 Te dvije isprave danas ne postoje u svojoj izvorišnoj formi, ali njihov sadržaj, osim u skraćenoj inačici u »Salonitanskoj povijesti«, tek naziremo u jednoj drugoj danas poznatoj ispravi nastaloj preradom u nekoliko prigoda.47 Zajedničko mjesto Tomina teksta i Zvonimirove isprave jest izraz proclamatio tužba,4®odnosno »querela iuridica, actio qua quis rem ablatam repetit«*9 Tzv. Zvonimirova isprava za Bosiljinu, pak ima izraz querela i to je jasan argument i poveznica jednog i drugog zapisa. Nadalje, smatram da i kralja kojega Toma navodi kao magnificus uir Cresimir treba identificirati kao kralja Krešimira II., muža kraljice Jelene.50 Njega i Petrov hirograf, dakle isprava iz Zadra, naziva Cresimir maior.51 U ovakvom kontekstu maior ima značenje kao i magnificus, tj. veliki, slavni, ugledni. Međutim, osim ovih podataka kroz Lovrinu djelatnost Toma je dao vrlo jasnu sliku vremena općih crkvenih reformi i splitskih provincijalnih sabora. Prikazao je trajno uspostavljenu vezu između hrvatske države i papinstva. Dakako, oslikao je općenito vrijeme uspona i cvata pismenosti. Dao je naslutiti da je to bilo i razdoblje uspona drugih kulturnih izraza i težnji ostvarenih i kroz graditeljsku djelatnost, iako o tome gotovo ništa pojedinačno ne zapisuje. Na kraju možemo zaključiti da je Toma, pišući na temelju starih zapisa bilo literarnih bilo diplomatičkih - u koje ubrajamo isprave i saborske zaključke u bilokojoj formi — o ranosrednjovjekovnom razdoblju hrvatske povijesti neke poznate podatke p o tv rd io , a neke nove donio. K ritička raščlam ba onih kontroverznih ipak omogućuje da u njima prepoznamo Tomin autorski trag te da u tom kontekstu razumijemo kako su i zašto nastali. Sve to omogućuje i konačnu v alo rizaciju T om inih navoda kao vjerodostojnog povijesnog vrela za to najzanimljivije razdoblje.

46 To sam opširnije izložila u: M. Matijević Sokol, Starohrvatski Solin u Kronici Tome Arhiđakona, VAHD, 85. Split, 1993., 83-90. 47 CD 1 ,109-112. Riječ je o ispravi za Bosiljinu datiranoj 16. travnja 1078. Međutim, pretpostavljena Zvonimirova isprava koja je po našem mišljenju mogla poslužiti za kasniju interpolaciju, trebala je nositi 1079. godinu jer je svakako trebala biti izdana poslije Lateranskog koncila, koji je bio 1078. godine, a čije se odluke u njoj odražavaju. Vidi M. Matijević Sokol, Starohrvatski Solin. 4HV idi: M. Matijević Sokol, nav. dj. 85. 49 Carolus du Fresne Du Cange, Glossarium mediae et irtfimae latinitatis, editio nova, tomus sextus, Niort, 1883., 518. 50 Rački je u Kazalu osoba, mjesta i stvari (Index personarum, locorum et rerum) svoga izdanja Tomine »Salonitanske povijesti« ovoga kralja Krešimira poistovjetio s Petrom Krešimirom IV., dok je prvi mišljenje da se radi o Mihajlu Krešimiru 11. iznio J. Stipišić, Tragom jedne bilješke Ivana Luciusa o jednoj hrvatskoj vladarskoj ispravi. Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, Zagreb, 1969., 81-82. 51 CD 1 ,105.

27

THE PERIOD OP CROATIAN RULERS IN SALONITAN HISTORY

S u mma r y This study considers and analyses the statements of Archdeacon Thomas which refer to the period of the early medieval Croatian state. They are the ones which mention Croatian public rulers. These data are analysed and their credibility established, as well as the reasons of Archdeacon Thomas* misconceptions and mistakes when dealing with them. C hapters from X III ( Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria) to XVII incl. (Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatiae et Chroatiae) are taken into account. Besides problematizing main topics, i.e. works of Salonitan and Split priests, Thomas left invaluable testimonies written on diplomatic documents which were accessible to him and known mostly from the archdiocese archive and the archive of his capi« tol.

28

Ante Gulin ULOGA I ČAST TOME ARHIĐAKONA U SPLITSKOM KAPTOLU UDK: 262.141 Toma Arhiđakon »1227/1268« U radu se govori o ulozi i Časti Tome Arhiđakona koju je obavljao u Splitskoj općini kao prisegnuti notar (1227. - 123172.). a u Splitskom kaptolu kao kanonik arhiđakon (1230.-1268.). Zbog svojega čvrstog stava i karaktera, discipline i principijelnosti te visoke duhovne naobrazbe koju je stekao na Sveučilištu u B ologni, studirajući oba prava, crkveno i svjetovno, već je na početku svoje karijere došao u sukob sa svojim natpastirima i kaptolskim kolegama, pa čak i s građanima; sukobe i političke događaje za svojega života opisao je u svojemu poznatom djelu Historia Salonitana. Bio je najglasovitiji predstojnik Splitskoga metropolitanskog kaptola, za čija se prava borio čitav svoj Život, te javna osoba s velikim utjecajem u komunalnom životu grada.

UVOD 1. Doba mladenaštva i doba studija U našoj historiografiji za srednjovjekovnu hrvatsku povijest gotovo da i nema djela u kojem u se ne citira Toma A rhiđakon, taj najglasovitiji predstojnik Splitskoga metropolitanskog kaptola svih vremena, splitski uglednik klasične naobrazbe, pisac i kroničar koji je u svojemu djelu iznimne vrijednosti Historia Salonitanorum Pontificum atque Spalatensium a S. Domnio usque ad Rogerium ili kako smo je navikli kraće zvati Historia Salonitana,1izložio povijest solinske i splitske crkve s drugim dragocjenim podacima za našu stariju političku povijest, posebice za prošlost hrvatskih narodnih vladara i razdoblje nakon i\jih. No, Toma nije samo povijesni pisac, on je daleko više od toga, on je stvaralac i sudionik mnogih povijesnih zbivai\ja. Svoje mladenaštvo i zrele godine svojega života Toma je proživio u vrijeme ugarsko-hrvatskih kraljeva, Andrije 11. (1205.-

1 Najstariji rukopis toga djela, koji se nalazi u Kaptolskom arhivu u Splitu, uredio je i objavio Franjo Rački, Thoma Archidiaconus, Historia Salonitana, Zagreb. 1894., str. 223. (MSHSM. vol. 26, Scriptores, vol. III), preveo VI. Rismondo pod naslovom Umnika, Čakavski sabor, Split. 1977., str. 426.

29

1235.) i Bele IV. (1235.-1270.); rimskih papa, Honorija III. (1216,-1227.), Grgura IX. (1227.-1241.), Celestina IV. (1241.), Inocenta IV . (1 2 4 3 1 2 5 4 .), Aleksandra IV. (1254.-1261., kojega je na putovanju pema Veneciji vidjela Dalmacija), Ur­ bana IV. (1261.-1264.) i Klementa IV. (1265.-1268.); splitskih nadbiskupa, metropolita, Bernarda (1200.-1217.), Salvizusa (1217.), Guncela (1220.-1242.), Ugrina (1245.-1248.), Rogerija (1249.-1266.) i Ivana Buzada (1266.-1294.) te poznatih ljudi kakav je bio Andrija Đuvina, vrsni majstor i autor izrezbarenih vratnica splitske katedrale. Toma je kao mladić sa 17 godina, 23. kolovoza 1217. g.. vidio dolazak kralja Andrije U. i njegovih križara u Split, na putu prema Svetoj zemlji. Kako su ga kler i narod Splita tada primili s najvišim počastima, iskazujući mu veličanstvenu dobrodošlicu, kralj je za nagradu htio udovoljiti njihovim željama, no oni nisu ništa tražili, zbog čega ih Toma poslije kori.2 No, na zamolbu kanonika Kaptola, kralj im zbog njihova siromaštva i bijede, pripremajući se u splitskoj luci za put u Svetu zemlju, dariva neko zemljište unutar porušenih zidina stare Salone, koju je darovnicu poslije potvrdio papa Honorije III. godine 1220.J Uskoro nakon odlaska kralja Andrije II. u Svetu zemlju, i mladi Toma odlazi na Sveučilište u Bolognu, gdje započinje studij obaju prava - crkvenoga i kanonskoga. Iz toga razdoblja njegova života poznato je , naime, d a je 1223. g. na trgu pred gradskom palačom uživo slušao propovijedi sv. Franje Asiškoga, koji je na njega ostavio dubok dojam. Budući da o Tomi Arhiđakonu znamo one opće podatke,3 4 da je rođen oko 1200. godine u odličnoj patricijskoj obitelji u Splitu, d a je u istome gradu pohađao kaptolsku školu kod splitskoga kanonika magistra Gualterija i magistra Treguana (budućeg trogirskog biskupa), daje u splitskoj stolnici vjerojatno bio zaređen, da je u mladosti, kao što smo rekli, studirao pravne znanosti na glasovitome Sveučilištu u Bologni, gdje je slušao propovijedi sv. Franje Asiškog, onda nam ovdje ostaje osvrnuti se na njegovu ulogu prisegnutoga notara Splitske općine i čast splitskoga arhiđakona, koliko nam to omogućuju malobrojni izvori.

2. NOTAR SPLITSKE OPĆINE Nakon završenih pravnih studija u Bologni, gdje je , kako pišu neki njegovi biografi, boravio 7-8 godina, Toma se kao mladić, u svojoj 25./26.godini vraća u Split, gdje uskoro kao klerik preuzima službu javnog notara Splitske općine. Iako ne znamo točan datum njegova nastupa u općinskoj službi, ipak mislimo da to nije bilo puno prije 14. travnja 1227. g., kada službeno sastavlja i piše možda svoj prvi

3K. Šegvić. Toma Splićanin državnik i pisac 1200-1268., MH, Zagreb 1927., str. 45. 3T. Smičiklas, Codex diplomatics Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: CD), vol. III, Zagreb. 1905., str. 160,181. 4 Vidi: K. Šegvić. n. dj:. I. Ostojć, Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb, 1975, str. 51-54.

30

notarski akt (u kojem kliški zapovjednik Petar, sin župana Ursika, izražava prisegu Splićanima) na kojemu se doslovno potpisuje: Ja Toma klerik, zakleti bilježnik splitske općine, bijah prisutan i po naredbi kneza, a po volji suda, i na riječ često spominjanog Petra i njegovih jamaca, napisah i uobičajenim znakom osnaienja potvrdih * Nije prošlo ni mjesec dana, a isti klerik Toma sastavlja 11. svibnja (1227.) još jedan sporazum između templara i Formina, patrona crkve sv. Petra od Bade, na koji se, u ime Jakoba, sina pok. Franje, hvarskoga javnog notara po carskoj ovlasti i kancelara venecijanskog dužda, također potpisuje na gotovo isti ili sličan način. Et ego Thomas clericus (comunis) Spalatensis iuratus notarius precepto archiepiscopi et nobilium predictorum voluntate etiam et verbo utrarumque partium scripsi et consueti signi munimine roboravi.5 6 U oba se dokumenta, kako vidimo. Toma naziva klerikom . Nedugo nakon toga, 1228., bio je ređen za podđakona, te s još trojicom svojih kolega, splitskih kanonika, naime, primicerijem Vidom i đakonima Petrom i Desom, zastupa u Zadru Splitski kaptol u parnici protiv splitskoga nadbiskupa Guncela.7 U općinskoj službi ostaje klerik Toma još 3-4 godine, kako to potvrđuje jedan njegov vjerojatno posljednji kraći sastavak, koji je napisao 15. listopada 1232. g. (ili možda 1231.) o baštini sestara Marije i Slave, potpisujući se na njemu svojim uobičajenim potpisom.8Tada ili nešto ranije, potvrđuje nam dokument od mjeseca kolovoza 1232., službu notara Splitske općine preuzima njegov kolega, klerik Kuman.9 Od tada pa nadalje ne javlja se više kanonik Toma Arhiđakon u svojstvu notara S plitske općine, nego u zvanju ili časti —dostojanstvu arhiđakon a Splitskoga kaptola.

3. ARHIĐAKON SPLITSKOGA KAPTOLA 1 dok je kanonik Toma obavljao službu notara Splitske općine, čast arhiđakona Splitskoga kaptola obnašao je Grupša Prodanov (1196 -1228./29.). No, kako je Grupša ubrzo umro, njega je naslijedio Kataldo Forminov, čiji izbor 1229. nije prihvatio ni potvrdio nadbiskup Guncel, koji je tada bio odsutan. Tu potvrdu nadbiskupa G uncela Kataldo je čekao pune dvije godine i nije ju , nažalost, dočekao, jer je već 1230. umro.10 Da Kaptol ne ostane bez svojega predstojnika, arhiđakona, pobrinuli su se njegovi kanonici, koji su uskoro nakon Kataldove

5 CD III, str. 265-267; I. Lučić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru (preveo J. Stipišić), Čakavski sabor, Split, 1979., str. 143. 6 CD III. str. 267-269. 7 CD IH, str. 300-301. 8 CD III, str. 365. Isprava vjerojatno spada u 1231. ili u početak 1232. god. 9 CD III, str. 364. 10 Vidi: I. Ostojić.n. dj„ str. 50-51.

31

sm rti. 1230.. sa cjelokupnim klerom jednodušno za njegova nasljednika izabrali kanonika Tomu. Tada je Toma. kako i sam piše u svojoj K ronici (str. 98), imao samo 30 godina i bio je izabran, kao i njegov predšasnik, u odsutnosti nadbiskupa Guncela, koji u početku nije htio pristati na taj izbor, ali vidjevši jednodušnost klera, morao je popustiti, te g a je blagoslovio i osobno uveo u Čast i službu arhiđakona. Nakon izbora na tu najvišu funkciju unutar Splitskoga kaptola Toma se posve posvetio toj ulozi i časti. Znao je što ga čeka u tako velikoj instituciji, koja je brojila oko 20 kanonika, mnogo đakona i podđakona. Im ao je puno posla i briga, ali i čvrstu volju i snagu. Želio je u potpunosti srediti mnoge.(ne)prilike unutar K aptola: disciplinu, upravu i ad m in istra ciju te o d rž a ti č v rst stav prema nadbiskupima koji su se neprestano sukobljavali s K aptolom , pokušavajući mu okmjiti ili pak oduzeti njegova legitimna prava za koja se Arhiđakon borio čitav svoj život. Stojeći na čelu Splitskoga kaptola punih 38 godina. Tom a je vodio sve njegove sjednice, njima ravnao i donosio zaključke. N a sjednicam a su se rješavali svi sukobi i problemi unutar kaptolske zajednice, pa i oni s nadbiskupima, kojih je bilo napretek, čak i u obliku sudskih parnica. Osim karitativnih i financijskih poslova, Toma je kao arhiđakon imao na brizi i odgoj crkvenih kandidata. Katkad je kao biskupov izaslanik obavljao i sudbenu vlast, te kao svjedok sudjelovao u mnogim sporovima ili kod sastavljanja dokum enata, oporuka ili drugih pravnih poslova. Po svojem položaju i časti Toma je bio iznad svih klerika u biskupiji, odmah do nad/biskupa, čiji je bio zam jenik u u p rav i d ije c e z e . K ad a je splitska nadbiskupija bila vakantna, Arhiđakon je njom e upravljao. U odsutnosti nad/ biskupa Toma je imao pravo potvrđivati niže redove i opate. Presuđivao je i donosio važne odluke u mnogim sporovima između biskupa i kanonika, kaptola i pojedinaca. Imao je dakle m nogo po sla, koji je sv o jo m čv rsto m voljom i iznimnom energijom nastojao u potpunosti privesti kraju. Vrijeme kad je preuzeo čast arhiđakona za T om u, čini se, nije bilo odveć pogodno, trenutak nije bio sretan, jer je već na početku svojega dugogodišnjeg arhiđakonata, zbog svojega čvrstog stava i principijelnih odluka u svim važnijim p ita n jim a, stekao među svojim ko legam a i s u g ra đ a n im a m n o g o žestokih neprijatelja. Među onima svakako mu je najveći bio nadbiskup G uncel, taj Mađar s kojim su se Toma i njegov Kaptol već prije bili sukobili, prijavljujući ga Svetoj Stolici za brojna nedjela, među ostalim i d a je bio sebi neovlašteno prisvojio neke knjige i predmete iz vlasništva Kaptola. Zbog toga se G uncel našao u velikoj neprilici, ali se uskoro (1228. g.) ipak pred sudom zadarskih franjevaca, kojemu je predsjedavao njihov gvardijan fra Guarin, izm irio sa svojim kaptolom , kojega su u toj parnici zastupali primicerij Vid, đakoni Petar i D esa te podđakon Toma." 1

11CD m . str. 300-301; K. Šegvić, n. dj.. str. 65.

32

Osim toga, bilo je i drugih sukoba, primjerice onih u svezi s izborom splitskih kanonika za arhiđakone (Katalda, Tome i drugih), koje Guncel nije htio potvrditi, iako su ispunjali sve kanonske propise. Uz to je bilo i osobnih sukoba između Tome i nadbiskupa Guncela. Koliko je nadbiskup, prema Tominu viđenju, bio beživotan i nebrižan, toliko je Toma, ne samo kao učen teolog, kanonist i pravnik bolonjske škole, svećenik uzorna življenja i vladanja, te — kako sam za sebe kaže — »miran i blag«, bio sušta suprotnost nadbiskupu. Toma je pun životne snage, radišan i m arljiv; on nadgleda kler, poučava puk, ukazuje nadbiskupu na nepravilnosti, govoreći mu što treba raditi kao pastir, zbog čega ga nadbiskup izbjegava. Toma traži disciplinu i poslušnost svojih kolega, onih istih koji su ga birali, kori ih i izriče im kazne. Stoga mu oni uskoro postaju protivnici, krnje njegovo pravo upravljanja Kaptolom i njegov ugled, te mu uskraćuju poslušnost, utječući se istovremeno nadbiskupu, koji im se ne suprotstavlja, nego ih, naprotiv, oslobađa kazni, poništavajući arhiđakonove odredbe i prihvaćajući ih kao svoje pristaše, a Tomine protivnike. Osim što se među samim klerom stvorila jaka struja protiv Tome, i građanstvo se brzo razdijelilo na dvije stranke: laici, arhiprezbiter i većina Kaptola bili su protiv Tome, dok je dio nižega klera, četiri člana Kaptola i dio plemića bio uz Tomu. U takvoj situaciji Toma nije imao drugog izbora nego se izravno obratiti Rimskoj kuriji. Kad je to izrazio, Guncel gaje nezakonito svrgnuo s Časti arhiđakona, izrekao mu suspenziju i na koncu ga ekskomunicirao.13 Shativši što se zbiva. Toma se kriomice sa svoja četiri vjerna kanonika zaputi ravno papi Grguru IX., koji se tada nalazio u Perugi. Za Arhiđakonom su odmah krenuli Guncel i njegovi pristaše, tražeći njegovo svrgnuće. No, Arhiđakon je brži i stiže prije njih u papinsku kuriju, izlažući pred Papom svoj slučaj, skrušeno ga moleći da svojim autoritetom što prije riješi njegov problem. Saslušavši Tomino izlaganje. Papa naloži kardinalu Otonu da pažljivo ispitaTomin zahtjev, te donese pravičnu odluku, što je kardinal i učinio te odriješio Tomu od svih optužaba nadbiskupa Guncela, potvrdivši 1234. g. posebnim reskriptom Tomu u prijašnjoj njegovoj časti arhiđakona, sa svim pravima koja mu pripadaju; nadbiskupu je pak naređeno da s njim postupa s očinskom ljubavlju, kao s drugom i sinom, te da nikada ne dopusti da protiv njega ovladaju tako opake spletke neukih ljudi. A G uncel, navodi dalje Tom a, poniknuvši licem, odgovori da će sve smjerno i uspješno izvršiti.13 Već sljedeće godine, 1235., papa Grgur IX., budući da g aje dobro upoznao, povjeri mu u svojem pismu od 22. studenog delikatnu misiju da ukori i do potrebe kaznam a opam eti zadarskoga nadbiskupa Ivana zato što progoni franjevce i dominikance i od njih odvraća vjernike.14 Dvije godine poslije, potvrđuje nam dokument od mjeseca siječnja 1237. g., vodila se parnica između samostana sv. Stjepana i Splitskoga kaptola na čelu s

12K. Šegvić, n. dj., str. 65. 13 Kronika, str. 103. 14CD III, str. 446-447.

33

Tomom Arhiđakonom za posjedovanje crkve sv. Mihovila de M ari kod Trogira, u kojem obje strane traže da nepristrane suce imenuje P apa.15 Spor je nastavljen i iduće godine, kako to proizlazi iz dokumenta od 20. siječnja 1238. g., koji je u Trogiru sastavio prisegnuti trogirski notar Ivan, kanonik crkve $v. Lovre, kojim se obje strane obvezuju da će se pokoriti presudi sudaca Sto ih je odredio Papa.,A Nedugo potom Tomu Arhiđakona nalazimo i u jednoj drugoj odgovornoj i časnoj ulozi, vezanoj za situaciju u gradu. Naime, kako je već tada, a posebice 1239. g., u Splitu došlo do ozbiljnih previranja i krvavih sukoba u vezi s izborom splitskoga kneza, tako je na poticaj otaca Reda sv. F ran je i sam og Tome Arhiđakona sazvano Veliko vijeće građana i plem ića, te Z bor pučana, koji odlučiše da za kneza ne uzimaju nikoga od hrvatskih knezova, je r su oni bili pristrani, nego nepristrane ljude iz Italije, iz grada Ancone, s kojim su dalmatinski gradovi imali najbolje prijateljske odnose. Nakon donesenih zaključaka Splićani s punim povjerenjem poslaše u Anconu Tomu A rhiđakona i Mihu Madijeva, dvojicu splitskih odličnika, koji uz pomoć ankonitanskog gradonačelnika izaberu za splitskoga kneza nekog Gargana de A rsignisa, čovjeka plem enita roda, koji prihvati njihovu ponudu za 500 lira godišnjeg honorara. N akon Što je Gargan došao u Split 15. svibnja 1239. g., sredio je napete odnose i sm irio neslogu među građanima.17Ovdje je možda potrebno napomenuti, da se o Tominu putovanju u Anconu, odnosno u latinski svijet, gdje je bio stekao duhovnu naobrazbu i povezao se s ljudima. Često raspravljalo u našoj historiografiji; ono se uzimalo kao dokaz njegova neprijateljstva prema Slavenima, koje on naziva Gotima. Stoga se Tomu u mnogim našim povijesnim d jelim a jo š u v ijek b ezrazložno smatra Romanom ili latinofilom, a nikako Hrvatom, s to je zapravo bio. Takav pogled na njegov lik svakako je proizašao iz njegova u tjecaja na k u ltu rn a, društvena i duhovna zbivanja s one i s ove strane Jadrana, koja je T om a svojim oštrim, ali objektivnim pogledom jasno sagledavao, te bogatstvom svoga um a trijezno o njima rasuđivao. Stojeći na čelu Splitskoga kaptola. Tom a nije bio pristaša narodnog jezika i glagoljice u liturgiji, što je i razumljivo zna li se da je bio obrazovan na latinskom jeziku. Kao kroničar svojega doba pratio je iz dana u dan razvoj svojega grada te kao splitski građanin i rodoljub sudjelovao u njegovu kom unalnom životu. Toma je rješavao mnoge sporove, pa tako i onaj od 3. veljače 1240., gdje se pred njim i Splitskim kaptolom vodi rasp rav a izm eđu tro g irsk o g a biskupa Tregvana i Trogirskog kaptola, s jedne strane, te šibenskog klera, s druge strane, u svezi s povratkom šibenskog arhiprezbitera. Proučivši pom no pritužbe i akte jedne i druge strane, Arhiđakon i Kaptol, nakon što su se ozbiljno posavjetovali, proglasiše presudu u kojoj se ponajprije kaže da spom enutom arhiprezbiteru treba

15CD rV.str. 22. ,ftCDiV. str. 47-48,50-52. 171. Lučić. /i. dj.%str. 149.

34

vratiti puninu njegova dostojanstva i službe koje su ga Šibenčani lišili, ali tako da rečeni arhiprezbiter iskazuje pokornost i poštovanje rečenom biskupu Tregvanu i njegovim nasljednicima, primajući ga u goste i dolično se brinući za njega te kada ga biskup pozove k sebi daje dužan poći. Od ostalih pak stvari, prije svega, oko nekih podavanja, Arhiđakon je donio odluku da neka oni sami to međusobno riješe. No, budući su biskupa Tregvana prisilili da se uzalud izloži naporu i troškovima, Arhiđakon i Kaptol osudiše šibenski kler da plati 50 soldi dinara splitske ili mletačke monete na ime troškova. Akt je sačinjen u nadbiskupskoj kuriji u nazočnosti mnogih svjedoka.1* Nedugo potom, 1242./43. g., redovnici benediktinskog sam ostana sv. Stjepana pozvali su Tomu Arhiđakona i njegov Kaptol da predsjedaju izboru njihova novog opata, čije je mjesto bilo upražnjeno, te da ga Arhiđakon potvrdi. Nakon što su Toma i Kaptol o tome izboru pomno i marljivo raspravili sa samostanskom braćom, braća se odluče za svojega subrata, nekoga Leonarda, kojega predstaviše Arhiđakonu i Kaptolu te ga zamole da ga potvrdi umjesto nadbiskupa, kojega tada splitska crkva nije imala. Videći Arhiđakon i Kaptol da su stvari pravilno postavljene, održaše vijeće i potvrde odobreni izbor. No, kad su za to čuli građani, požale se knezu, govoreći mu da se Toma s nekim klericima usuđuje zarediti opata. Napadaše Tomu, te prisiliše novoizabranog opata da se odrekne te dužnosti.19 Na mjesto splitskoga metropolita koje je bilo upražnjeno pretendirali su zagrebački biskup Stjepan II. (1242.-1243., koji se odrekao izbora zbog neispunjenja papinskih uvjeta o sjedinjenju splitske nadbiskupije i zagrebačke biskupije), splitski arhiđakon Toma ( 1243.-1244., kojega su izabrali klerici i koji je također uskoro odustao od izbora zbog zavisti, mržnje i bijesa nekih laika), te čazmanski prepozit Ugrin, koji je čast splitskog nadbiskupa obnašao tri godine (1245.-1248.); naime, stajao je, kako veli Toma, na čelu nadbiskupije od dana svoje konsekracije do dana pokopa, jednu godinu, dva mjeseca i deset dana.20 Posljednjih 16 godina svojega života Toma je proživio s nadbiskupom Rogerijem (1250.-1266.). Potkraj godine 1251. kroz Split prolazi kralj Konrad na putu da preuzme Sicilsko Kraljevstvo. Kako je Konrad bio sin cara Fridrika U., kojega je papa Inocent IV. odlukom lionskog vijeća bio izopćio i lišio ga carskog dostojanstva, kao i njegove potomke, Toma je s nadbiskupom Rogerijem izbivao iz grada za sve vrijeme dok je kralj ondje boravio.21 Dok je u svojem gradu bio često napadan, u Trogiru je Toma bio poštovan i potreban. N aim e, onamo je Često odlazio zbog svjedočenja pri sastavljanju privatnopravnih trogirskih ugovora, kako to između mnogih potvrđuje i onaj od

18CD IV, str. 101 -102,512-513; l . Lučić,n.dj., str. 207. 19 Kronika, str. 147. 2(1Kronika, 169. 21 Kronika, str. 173.

15

3. veljače 1248., u kojem Grgur, opat $v. M arije, uzajm ljuje novac i daje u zalog jedan primjerak Svetoga pisma.22 Posljednji put bio je pozvan u Trogir 21. lipnja 1266., da ondje pod kraj iivota izmiri trogirsku općinu s njezinim biskupom i Kaptolom, koji su se bili zavadili zbog desetine.23 Osim u trogirskim. Toma se, kao što sm o vidjeli, spom inje i u splitskim spom enicim a kao posuđivač novca, srebrnih p red m eta, u n ajm itelj ili kupac nekretnina, za sebe ili za Kaptol, kao svjedok, te više puta i u drugim prigodama, što potvrđuje isprava od 6. travnja 1248. u kojoj se u sporu izm eđu splitskoga nadbiskupa Ugrina i Leonards, opata samostana sv. Stjepana, radi mlinova, pravo izriče ovomu potonjem.24 U jednom drugom dokumentu, od 25. veljače 1256., sp litsk i nadbiskup Rogerije očituje se da je od dominikanskog sam ostana i od T om e Arhiđakona primio određeni novčani iznos.25 Nedugo potom, isti nadbiskup Rogerije zalaže Tom i A rhiđakonu, zbog duga, četiri srebrne posude.26 Godine 1257., 26. ožujka, Toma je svjedok u jednom dokum entu nadbiskupa Rogerija,27 dok u drugome, od 5. listopada 1258., on sa Splitskim kaptolom daje Draženi, kćeri Dobre Ladobela, na doživotno uživanje jednu bug n u ,28 U jednom drugom dokumentu iz kasnijeg vrem ena, od 8. kolovoza 1265., čitamo da Gervazije Grubeša mijenja svoju ogradu zem lje za tri kom ada zemlje Tome Arhiđakona, uz naknadu od 25 lib a ra 29 U svojstvu svjedoka ili u ulozi posrednika nalazim o T om u Arhiđakona i kasnije, sve do potkraj njegova života, 1267. g .30 Tomu je, kao što smo naprijed spom enuli, već ranije pap a Inocent IV. bio imenovao za mirovnog suca u sukobu izm eđu tro g irsk o g b isk u p a Tregvana i šibenskog arhiprezbitera Stanimira, koji je trajao sve do 1254., kada je isti papa 21. travnja odobrio sporazum postignut u tom sp o ru p o sred o v a n jem Tome i splitskih kanonika.31 Osim papa Grgura IX. i Inocenta IV ., i papa A leksandar IV . povjerava zadaću Tomi Arhiđakonu: 20. travnja 1260. imao je provesti osudu zadarskog nadbiskupa Lovre koju je ovaj izrekao protiv šibenskog klera.32 22CD IV, str. 337. 23CD V, str. 382-383. U C D IV, str. 347. 23 CD V, str. 3-4. 26CD V . str. 49-50. 27CD V, str. 59. 28CD V, str. 103-104, tj. sobičak u podrumu. 29CD V, str. 343-344. 30CD V. str. 444. 31CD IV. str. 551; I. Lučić, u. đ ;\, str. 220-221. 32CD V, str. 162-163.

36

Iste je godine Papa naložio Tomi Arhiđakonu da riješi spor u svezi s pritužbom trogirskoga biskupa Kolumbana i njegova Kaptola koji se žale da u staro doba u Trogiru nije bio običaj da se daje desetina plodova iz vrta, mlinova i vina, osim desetine žita, sočiva, i jagnjadi, što je bio običaj. Budući da Arhiđakon nije izvršio ono što je pisano u Papinu breveu, biskup Kolumban obrati se papi Klementu IV., koji je 1265. naslijedio Urbana IV. Iste godine piše papa Klement IV. Arhiđakonu da nije u roku od tri mjeseca izvršio nalog njegova predšasnika A leksandra IV., te mu naređuje da to izvrši, inače će tu zadaću povjeriti skradinskome biskupu. Ne mogavši izbjeći nalog, Arhiđakon pozove Trogirsku općinu, koja 11. svibnja izabire zastupnike Marina Ambalaževa i Duju Cegu da prosvjeduju pred samim A rhiđakonom . N edugo potom sklope nagodbu s biskupom i Kaptolom, koja je bila zaključena 10. lipnja 1266., dodjeljujući im zemljište sv. Vida za sve desetine na koje je bio postavljen zahtjev.33 Pa iako je deset dana poslije , tj. 21. lipnja, bio sklopljen mir između biskupa Kolumbana i njegova Kaptola s Trogirskom općinom,34 spor je konačno riješen tek 10. listopada 1267. godine.35 Među posljednjim dokumentima u kojima se Toma javlja u ulozi svjedoka, jest onaj od 14. listopada 1267., u kojem Splitska općina prodaje Kaptolu patronat crkve sv. Lovre de Platea*6 Dvije godine poslije smrti nadbiskupa Rogerija (14. travnja 1266.) umro je , 8. svibnja 1268., slavni Tom a A rhiđakon, patriot i političar, čovjek široke kulture i obrazovanja. Umro je u svojem gradu, u kojemu je proveo djetin jstv o i rano m ladenaštvo, te zrele godine svojega Života, obavljajući u početku službu notara Splitske općine (1227.-1231/32.), a od 1230. do smrti, punih 38 godina, i čast arhiđakona Splitskoga kaptola. Kakav je Toma bio karakter vidi se i iz toga što istome nadbiskupu Rogeriju na samrti nije dopustio da u oporuci slobodno raspolaže jednim dijelom crkvenog imanja, nego su mu se za to morali smilovati laici, koji su se zajedno s predstavnicima Kaptola nalazili u biskupovoj sobi.37 Stojeći na čelu Splitskoga m etropolitanskog kaptola, najveće crkvene institucije u Dalmaciji, Toma je vodio sve njegove unutarnje i vanjske poslove, njegove sjednice i njegove kanonike, s kojima je zbog svojega čvrstog karaktera Često dolazio u sukob; rješavao je sve važnije sporove, unutar ili izvan Kaptola, ili među samim biskupima i kaptolima; svjedočio je u različitim sporovima te donosio bitne zaključke. Osim s kanonicim a, Tom a se po svojem položaju sukobljavao i sa svojim natpastirima. No, nikada nije došao u sukob s papama; uvijek je izvršavao njihove naloge (osim jednog) i nikada ih nije iznevjerio. U svojemu je gradu bio kuđen i hvaljen, ali uvijek odvažan i hrabar, i u svakom

331. Lučić, n. dj.%str. 233. 34CD V.str. 382-383. 351. Lučić, n. 4j„ str. 234. 36CD V.str. 447-448. 37 Kronika, str. I,

37

svom postupku promišljen i moralan. Bogatstvo njegova duha i njegova široka naobrazba zrači iz njegova djela, kojim nas je zadužio n a vječnu zahvalnost. O stavio je iza sebe djelo velike vrijednosti, kao što je i sam bio najglasovitiji predstojnik Splitskog kaptola svih vremena. U znak štovanja prem a njemu, grad mu je S plit dužan iskazati veću pozornost od d o sa d a šn je , te mu lik trajno ovjekovječiti u kamenu ili brončanu spom eniku. S vakako d a j e to Toma već odavno zaslužio, uostalom jednako kao i drugi splitski velikan, M arko Marulić.

1. ZAKLJUČAK. Rezimirajući na kraju sve što smo dosad izložili, dolazim o do zaključka: 1. da je Toma Arhiđakon svoje djetinjstvo i rano m ladenaštvo proživio u svojemu rodnom gradu; 2. d a je u svojoj 17./18.godini otišao na Sveučilište u B olognu, gdje je 7-8 godina studirao pravne znanosti; 3. da se nakon završenih studija obaju prava vraća u rodni Split, gdje prihvaća službu prisegnutog notara Splitske općine, koju o b av lja do 1231 ./32. kada je preuzima klerik Kuman; 4. da g a je godine 1230. Kaptol kanonika jed n o d u šn o izabrao za svojega predstojnika, kanonika arhiđakona, unatoč protivljenju nadbiskupa Guncela; 5. da je bio najglasovitiji predstojnik Splitskoga kaptola i najobrazovanija osoba u gradu, u Čijem je komunalnom životu imao snažan utjecaj i uživao velik ugled; 6. da se cijeli svoj život borio za prava svoje kaptolske zajednice; 7. da je u svojemu znanstvenom djelu H istoria Salonitana ili u prijevodu Kronika, opisao sve važnije crkvene i javne političke događaje prije i za vrijeme svojega života; 8. d a j e godine 1268. umro u S plitu, o stav iv ši u našoj srednjovjekovnoj historiografiji dubok i neizbrisiv trag svojega d jela, svoje m arljivosti i visoke učenosti. 9. S obzirom na Tomine velike zasluge i da je bio jedan od prvih splitskih velikana, grad mu s e je dužan odužiti m akar i skrom nijim spom enikom .

38

1

THE ROLE AND HONOUR O F ARCHDEACON THOM AS IN THE SPLIT CAPITOL 5 mm m a r y The historiography o f medieval Croatian history hardly has w orks or contri­ butions in w hich A rchdeacon T hom as is not quoted, as is his w ork Hisroria Saionitcma which includes the history o f the Solin and Split churches with other valuable data for older political history and the history o f Croatian public rulers. Archdeacon Thom as was bom in Split in 1200 where he spent his childhood and youth until the age o f 17/18 when in 1217 he left to the U niversity in Bologna where he studied legal sciences (ecclesiastic and secular law ), and stayed for 7-8 years. Upon finishing his studies, he returned to Split and as a clergy-m an he be­ cam e the public notary o f the m unicipality o f Split in 1226/27, w hich he per­ form ed as vice-deacon until 1231/32. In 1230 the Capitol and the priesthood o f the Split church unanim ously elected him A rchdeacon, despite the opposing o f A rchbishop G uncela with whom he came into conflict at the beginning o f his ser­ vice. T hom as was the most distinguished archdeacon - head - o f the Split M etro­ politan C apitol, acting at this post for 38 years. He presided all Capitol assem blies, directed the Capitol C ouncil, substituted the bishop in his absence, solved many ecclesiastic conflicts and everything dealing with external and internal C apitol politics. D uring his whole life he fought for the rights o f his Capitol and his co l­ leagues w ith w hom he also cam e into conflict. He was the most educated m an in the city and farther, and took part in its com m unal life as well as the life o f his C ap ito l. He died in Split in 1268 leaving behind, besides the m entioned w ork, various annotations and essays which indicate that he was an active participant in the public and cultural life o f his city, w ithin which his legal expertise becam e prom inent in the field o f judicial practice, testim onies and pronouncing o f vari­ ous sentences, decisions etc. As such, he often visited T rogir, Šibenik, Z adar and som e Italian cities until the last days o f his life.

39

Slavko Kovačić TOMA ARHIĐAKON, PROMICATELJ CRKVENE OBNOVE, I SPLITSKI NADBISKUPI, OSOBITO NJEGOVI SUVREMENICI UDK:

262.12(497.5 Split) »12« 930-05 Tom a Arhiđakon U članku se s oslanjanjem poglavito na tekst Tomine kronike, a i na neke dokum ente i znanstvenu literaturu, raspravlja prije svega o splitskim nadbiskupima njegovim su v re m en ic im a , p o seb n o o p ita n jim a : b ira n ja novih nadbiskupa u suodnosu crkvenih, kom unalnih i dvorskih interesa, njihove naobrazbe i ljubavi prema knjigama kao i osobnoga odnosa autora kronike prem a njim a. A utor se osvrće i na neuspjeli pokušaj pripajanja splitske nadbiskupije zagrebačkoj biskupiji. Posebnu važnost pridaje otkrivanju Tom ina glavnoga motrišta u pristupu zbivanjim a u životu salonitansko-splitske crkve, prošlim i njemu suvremenim , a to je ideal c rk v en e o b n o v e pod v o d stv o m re fo rm n o g papinstva.

UVOD S a lo n ita n sk o -sp lits k a c rk v a m orala se je tijek o m p rv ih sto lje ć a ran o g a srednjeg vijeka boriti s velikim teškoćam a, da se izvuče iz svojega nezavidnog položaja te opet zauzm e vodeće m jesto u crkvenoj organizaciji na istočnoj obali Jad ran sk o g a m ora. Stari se biskupijski ustroj stvoren do sredine 6. sto ljeća na širo k o m p ro sto ru rim ske D alm acije rasp ao zbog a v a rsk o -sla v en sk e p ro v a le , o sv ajan ja, pljački, paleža. N akon što su se opće prilike sm irile i sredile, a to se po svem u sudeći dogodilo već tijekom 7. stoljeća, dakle ne tako dugo nakon pada i n a p u š ta n ja S a lo n e , d o šlo je i d o p rib ira n ja sn a g a u ra z b ije n im c rk v e n im re d o v im a , d o o ž iv lja v a n ja , k o lik o god u prvo v rijem e sk ro m n e , d je la tn o sti p reostalog svećenstva i napokon do obnove barem onoga n ajh itnijeg a u crkvenoj u pravnoj stru kturi. Sve to pridizanje bilo je povezano , d ak ak o , sa S plito m kao novim središtem salonitanske crkve. T ijek te p o stu p n e o b n o v e n ije. n a ža lo st, m oguće Č injenično i k ro n o lo šk i potanje utvrditi i pratiti. R ijetka i ujedno vrlo o sku d na po v ijesn a vrela sačuvana iz tih sto lje ć a o m o g u ću ju d a n ašn je m u p o v je sn ič a ru sam o sig u rn u sp o z n aju o im e n u i v re m e n u d je lo v a n ja » s a lo n ita n s k o g a « n a d b is k u p a I v a n a , k o ji je su d jelo v ao u rad u II. nicejskog a koncila g. 7 8 7 .,' i vrlo vjerojatnu o postojanju njeg o va p reth odn ika M artina u drugom desetljeću toga istoga 8. sto ljeća,2 što ide

‘ Usp. Katičić, 1993., str. 27-29; Katičić, 1998.. str. 237. 2 Katičić. 1993.b.,str. 111-114.118 i Katičić, 1998.,str. 253-254

41

u prilog mišljenju onih povjesničara koji obnoviteljsko djelovanje nadbiskupa Ivana Ravenjanina stavljaju u sredinu i drugu polovicu 7. stoljeća.3 Koliko je splitski kroničar Toma A rhiđakon re la tiv n o m alo znao o nadbiskupima iz prvoga tisućljeća povijesti salonitansko-spl itske crkve, vidi se po tomu Sto je od Ivana Ravenjanina. prema njemu prvoga od srednjovjekovnih biskupa, pa sve do konca 10. stoljeća naveo po imenu tek nekoliko njih kojima je mogao pridodati kakve-takve kronološke oznake.4 To, dakako, ne znači da pomnim traženjem dokumentacije koja je u njegovo doba postojala možda nije mogao doznati i mnogo više. Međutim, ne smije se zaboraviti da se on kao srednjovjekovni kroničar, a ne modemi povjesničar, nije osjećao dužnim prije pisanja svoje »povijesti salonitanskih i splitskih nadbiskupa« krenuti u svestrano istraživanje povijesnih vrela.5 Bilo mu je dovoljno osloniti se na ono što je doznao i zapamtio čitajući i slušajući tijekom svoga života, osobito prateći njemu suvremene događaje, a tek tu i tamo možda ponovno posegnuti za pokojim djelom iz klasične starine, rukopisnim zbornikom, popisom salonitanskih i splitskih nadbiskupa i kakvim pojedinačnim dokumentom, ako su mu ta uporišta trenutno bila pri ruci. Njegovo je pamćenje, kao i svačije, bilo nužno selektivno, ovisno o tomu koliko su pojedina zbivanja iz raznoraznih razloga, svjesnih i nesvjesnih, privlačila njegovu veću ili manju pozornost i koliko su se uklapala u njegovu sliku cjeline pojedinog događaja i ukupnog tijeka zbivanja. B ilo bi zaista previše očekivati od njega, ili bilo kojega drugog kroničara njegova vremena, da tijekom pisanja baš sve podatke, njemu na koji god način poznate, dovodi metodički u sumnju, da kritičkom metodom poput naše današnje sve provjerava, stalno tražeći nova vrela pa ih, ništa ne puštajući iz vida, do te mjere u pojedinostima i u cjelini međusobno usklađuje da, ako treba, i potpuno promijeni prvotnu koncepciju. Posve je razumljivo da je bistroumni i učeni splitski arhiđakon najviše doznao i dočuo o ljudima i događajima lokalne prošlosti, svjetovne i crkvene,iz dvaju stoljeća koja su prethodila njegovu rođenju. Podatke o tomu doznavao je što iz spisa koji su mu povremeno dolazili pod ruku, što iz pripovijedanja starijih suvremenika koji su prenosili raznovrsnu usmenu tradiciju, manje ili više jasnu, odnosno nejasnu, većim ili manjim dijelom točnu ili netočnu. Što je ta prošlost bila dalja, to su, dakako, i praznine u njegovu tako stečenom povijesnom znanju bile veće. Kad se dao na pisanje svojega djela te u stilu m nogih srednjovjekovnih kronika htio započeti od najstarijih vremena, prebirao je zacijelo u svojoj glavi 3 Gunjača. 1973.1., str. 254; Gunjača. II., str. 36. 38-39.43,46-48,63,66 i 68. 4 Gunjača, 1973., str. 246-248.253-254.262, 265-266. 5 Pokušaj da se što većemu broju podataka iz Tomine kronike pronađe oslonac u do danas sačuvanim diplomatičkim i drugim povijesnim vrelima (usp. Matijević-Sokol, [2002.]. str. 172.177/181.183,232 i još na mnogo mjesta) hvale Je vryedan. Postoji ipak opasnost da netko na temelju tih rezultata dobije dojam kao da se Tomu, izvanredno sposobnoga i vrijednog srednjovjekovnog kroničara, gotovo pretvara u nekakvoga modernog povjesničara, odnosno kao da je on. dok je pisao kroniku, neprestano tražio dokumente te. poput modernoga povjesničara, pomno iz njih vadio podatke.

42

sve što je na bilo koji način o pojedinim pitanjima mogao znati, pa nastojeći po mogućnosti rekonstruirati cjelovitu sliku pojedinih zbivanja, u njegovoj zamisli važnih, a manje jasnih, u sve to spontano uključivao - kako on u svezi s propašću stare Salone pošteno i otvoreno kaže - razna svoja domišljanja.6 Tako uostalom postupa i svaki modemi povjesničar, samo što raspolažući rezultatima dosadašnjih znanstvenih istraživanja na raznim područjima, slijedeći dosljedno znanstvenu m etodu, osobito u heuristici i kritici, pa služeći se provjerenim povijesnim vrelim a, objavljenima i arhivskima, može i mora mnogo uspješnije utvrditi što veći broj važnih činjenica da bi potom mogao stvoriti pravu znanstvenu sintezu.

GLAVNO TOMINO MOTRIŠTE Što je najviše privlačilo Tominu pozornost iz bogate salonitansko-splitske p ro šlo sti i njem u suvrem enih zbivanjim a i koji mu je bio osnovni k riterij vrednovanja, otkriva već njegov način opisivanja velikih neprilika koje su tijekom posljednjih desetljeća 6. stoljeća mučile Salonitanku crkvu, o čemu je mnogo znao zahvaljujući činjenici da mu je bio pri ruci neki prijepis pisama pape Grgura I. To još bolje očituje opisujući crkvene prilike u Splitu i u Hrvatskoj tijekom 11., 12. i prve polovine 13. stoljeća. Pozornost mu je , recim o to odm ah, prije svega privlačilo pitanje crkvene reforme koja je po njegovu dubokom uvjerenju bila neophodan preduvjet svekolikoga napretka, duhovnoga i materijalnoga, kako opće C rk v e, tako i njegove m jesne; kako kršćanskoga društva o p ćen ito , tako i u njegovoj zem lji, zavičaju i gradu. Svoje reform no raspoloženje i usmjerenje osobito očituje s jedne strane u posve n eg ativ n o m p rik aziv an ju trojice n a d b isk u p a, N a ta lisa ,78 Maksima* i D abrala,9 a s druge strane u oduševljenom uzdizanju triju najsvjetlijih likova te iste Crkve: sv. D ujm a,101 Ivana Ravenjanina" i nadbiskupa L ovre.12 Jednako je to izraženo, iako čitatelju na prvi pogled manje uočljivo, u prikazivanja lika i djela svakoga od nadbiskupa njegovih suvrem enika, a i općenito u vrednovanju postupaka pojedinaca i skupina iz svećeničkoga i laičkog kruga. Ideal crkvene obnove, visoko uzdignut u doba snažnoga obnoviteljskoga p o k reta n azv an a p oslije grgurovskom reform om , po n jezinu n a jo d lu čn ijem prom icatelju papi Grguru V II., prožeo je m onaške zajednice, pojedine biskupe i svećenike, mnoge svećeničke zborove (kaptole) i široke slojeve vjernika laika, ali

6 Tom a 7 Tom a 8 Tom a 9 Tom a In Tom a 11 Tom a 12 Tom a

A rhiđakon. 2003., Arhiđakon, 2003., Arhiđakon. 2003., A rhiđakon, 2003., A rhiđakon, 2003.. A rhiđakon, 2003., A rhiđakon, 2003.,

str. 30, r. 25-27. str. 20-25. str. 26-29. str. 64-67. str. 12-15. str. 48-51. str. 68-83.

43

istodob no izazivao velike otpore i u svećeničkim i u laičkim krugovim a. Pokazalo se to oso b ito u tzv. borbi za investitum koja se svom žestin om v od ila upravo u d o b a pape G rgura V II., a napokon načelno bila riješen a i s obzirom n a Njemačko* R im sko C arstvo, svakako najopasniju i najnepopustljiviju suprotnu stranu u tomu sporu, W orm skim konkordatom g. 1122. Z a razliku od shvaćanja međuodnosa vjerskoga i p o litičk o g a, klerika i laika. C rk v e i d rž a v e , tijekom nekoliko sto lje ć a k o ja su p r e th o d ila spom enutom o b n o v ite ljs k o m p o k retu , p o zn atih u p o v ije s ti e u r o p s k o g Z a p a d a po vrlo specifičnom shvaćanju pojma ecclesia universalis, u kojem u se uopće nije išlo za ja sn ijim razlikovanjem tih različitih d ato sti, je r se sve g le d alo u cjelini općih interesa kršćanskoga društva, Crkvi se od sredine 11. sto ljeća naprosto nametala potreba strogog razlučivanja što spada na C rkvu, a što na d ržav u , što na klerički stalež, a što na laički unutar Crkve i europskoga društva. O na drugog izlaza nije ni im ala, ako je htjela spasiti slobodu i učinkovitost sv o ga pastoralnog poslanja i djelovanja te prebroditi duboku krizu prouzročenu pog lav ito praksom laičke in* vestiture.3 15 * Upravo u tom istom vremenu u kojem u je borba za crkvenu reform u bila na vrhuncu, snažan je zamah dobio privredni razvoj u zem ljam a europskoga Zapada, što će u velikoj mjeri utjecati na društv en e o d n o se i u re d b e , n a prosvjetne i općenito kulturne prilike. S obzirom na kršćansku vjeru i C rkvu taj je novi razvoj bio am bivalentan. S jedne strane u tim novim p rilik am a i u novom duhovnom ozračju težilo se za tim da se pravda nam etne gruboj sili, da vjera i ljubav što više prožmu društveni poredak, da kršćanski vladari što skladnije djeluju pod papinim vodstvom na dobro i kršćanske vjere i kršćanskog naroda u različitim zemljama. T ada su pod crkvenim okriljem nastala prva sveučilišta n a kojim a su se polako razvijale razne znanosti, a osobito bile njegovane skolastička filozofija i teologija, crkveno i civilno pravo. Tada su ostvarena m noga vrhunska um jetnička djela u graditeljstvu, slikarstvu i kiparstvu najprije rom aničkoga, a potom gotičkog stila, a i u poeziji, osobito epskoj. Ta težnja za stvaranjem nove sinteze kršćanske civilizacije urodila je ipak sam o djelomičnim uspjehom, koji je na europskim prostorim a bio najuočljiviji baš u desetljećima u kojima je djelovao Tom a A rhiđakon. U m nogostrukoj složenosti ljudskih težnji i odnosa, pojedinačnih i skupnih, n ije, d akak o , ni bilo moguće ispravno i pravodobno rješavati sve problem e, a ja v lja la su se, kao i uvijek, nova i više puta teško rješiva pitanja, izazovi i sukobi. E uropsko su društvo zahvaćale nove krize društvene, političke i vjersko-crkvene naravi. B rzo se pokazalo daje i pitanje crkvene obnove vrlo složen i zapravo vječan zadatak, što će poslije biti izraženo često ponavljanom latinskom izrekom i svojevrsnim geslom : Ecclesia sem per reformanda (Crkva se mora neprestano obnavljati). i3 Toj je problem atici posvećen veći dio sveska I I I / 1 znan stven og priručnika

Handbuch der Kirchengeschichte sastavljenoga pod uredništvom Huberta Jedina, Sto ga je u hrvatskom prijevodu izdala Kršćanska sadašnjost u Z agrebu pod naslovom Velika povijest Crkve, g. 1971.

44

Ideal rad ik aln o g a kršćanskog Života izražen latin sk im riječim a vita evangelica et apostolica (evanđeoski i apostolski život) prelio se iz samostana klunijevskoga i drugih pokreta obnove monaškoga života na mnoge vjernike izvan sam ostana, svećenike i laike, potaknuo pojavu novih i sve raznolikijih oblika red o v n ičk o g a života i laičkih pobožnih u d ru ga, ali isto d o b n o i različitih heterodoksnih pokreta kao neočekivanog naličja crkvene reforme. Nicanje i sve veća radikalizacija takvih pokreta, katoličkih i heretičkih, bilo je u velikoj mjeri izazvano dijametralno oprečnim težnjama i kretanjima u tadašnjemu europskom društvu. Velik napredak u ratarstvu na selim a, a procvat obrtničke i trgovačke djelatnosti u gradovima mnoge je kršćane odvraćao od tih ideala, tada teoretski općepriznatih, te ih usmjeravao na pohlepnu i nezasitnu težnju za postizanjem što većeg bogatstva, u čemu su se neki pripadnici novoga građanskog sloja sve uspješnije natjecali s feudalcima. Gradovi su, promičući probitak svojih poslovnih ljudi, ljubom orno čuvali i dalje razvijali svoj komunalni sustav braneći se od p resizan ja okolnih velikaša, ali i bezobzirno ratujući m eđusobno, ponegdje zajednički vodeći ratove protiv vladara, čak i vrlo uspješno, kao u slučaju ratova tzv. Lom bardske lige protiv cara Fridrika I. Barb arose u drugoj polovici 12. stoljeća i njegova unuka Fridrika U. u 13. stoljeću. U taj se opći i crkveni kontekst potpuno uklapa splitski arhiđakon i kroničar Toma, a njegovo pravo mjesto u njemu najbolje očituje njegovo djelo promatrano u cjelini i pojedinostima. Tko ne vodi dovoljno računa o tomu, u opasnosti je da podlegne više ili manje površnim sudovima te stvori kojekakve brzoplete zaključke o samom autoru, njegovim motivima i ciljevima. Za to neshvaćanje najočitiji je primjer tekst o splitskom kroničaru u sveučilišnom priručniku Nade Klaić,14 koja njegovo djelo i njega na sebi svojstven način temperamentno hvali i kudi, očitujući pritom svoju neprijepornu oštroumnost i stručnost, ali na više mjesta i dosta loše poznavanje crkvene povijesti,15 katkad Čak i površno Čitanje same kronike.16

14 Klaić N., 1971..str. 22-26. 15 To je i inače jedna od većih slabosti i spomenutoga njezina priručnika i nekih njezinih inače također vrlo vrijednih radova, a prednost Baradinih. dok ona, to ne uviđajući, običava olako omalovažiti poneku njegovu postavku, s obrazloženjem da on to tvrdi sloga što je bio crkveni čovjek. 16 Npr. kad tvrdi da mu je splitsko svećenstvo spriječilo postizanje nadbiskupske časti (Klaić N .. 1971., str. 23), a ono ga je velikom većinom glasova bilo izabralo za nadbiskupa. Što se Toma, iako kanonski zakonito izabran za nadbiskupa, te službe odrekao prije nego je u nju ušao. uzrok je bilo žestoko protivljenje utjecajnih Splićana iz laičkih krugova i samo manjega dijela svećenstva. Barem on taj događaj tako prikazuje, a nekoga drugog vrela o tomu nema. niti ima ikakva pravog razloga da se dvoji o istinitosti njegova prikaza.

45

IZ B O R N O V IH NADBISKUPA PO D P R IT IS K O M A R PA D O V A C A I SPLITSK E K O M U N E N a čelu S plitske crkve u doba T om ina ro đ e n ja , n je g o v a n ižeg i srednjeg šk o lo v a n ja, b io je učeni nadbiskup i prim as B e rn a rd , ro d o m iz P erugie, nekoć benediktinski m onah opatije Santa M aria de F am e to u T o sk an i, potom papinski d ip lo m a t, p a o d g o jite lj ug arsk o g a k ra lje v ić a E m e r ik a i o p a t m ađarskoga benediktinskog sam ostana u Boldvi, Splitsko g a je sv ećen stv o izabralo za svoga n ad b isk u p a g. 1197. ili 1198., dakle upravo n akon što je n je g o v bivši učenik E m erik postao ugarsko-hrvatskim kraljem (1196.). Pri tom u izb o ru , očito, nisu v od ili računa samo o njegovoj nadarenosti, u č e n o sti, o k re tn o sti, monaškom i diplom atskom iskustvu nego isto tako, i još više, o velikom ugledu koji je uživao n a k ra lje v s k o m dvoru i o p ć e n ito m eđu u g a r s k im b is k u p im a , opatim a i k n e z o v im a .1718Tom a, govoreći o tom u, izričito kaže: »K ako je kralju bio drag, nadali su se da će zbog njega grad i Crkva im ati m noge p o g o d n o sti.«'" Zanim ljivo je da tu na prvome mjestu spom inje interese grada Splita, a tek p o to m njegove Crkve. U uvjetim a m o n o litn o sti sre d n jo v je k o v n o g a društva, duboko prožeta religioznim i crkvenim , nije ustvari ni b ilo m oguće odveć jasno razlikovati komunalne i crkvene probitke, a jo š m anje je d n e od drugih strogo odijeliti. Pogotovo to nije bilo moguće u odnosu prem a izvanjskim čimbenicima. S druge strane, u svoj zamršenosti unutarnjih odnosa u gradu takvo se razlikovanje n a m e ta lo u m nogočem u, je r je to lik a m je ra is p r e p le te n o s ti sv jeto v n o g a i crkvenoga izazivala oštre podjele, povrem eno stv arala nem ale napetosti pa čak i otvorene sukobe. Sve je to obilno posvjedočeno podacim a koje je Tom a uvrstio u svoju kroniku. P o slije uspostave K olom anove vlasti u D a lm a c iji p ita n je izbora novih splitskih nadbiskupa postalo je mnogo zam ršenije nego m ožda ikada prije u dugoj povijesti salonitansko-splitske crkve, pogotovo zam ršenije nego u doba vladara iz dom aće hrvatske dinastije. Koloman je S plićanim a priznao pravo na slobodan izbor, a to je u kontekstu ondašnje grgurovske reform e trebalo značiti da taj izbor b u d e o bav ljan u skladu s crkvenim z a k o n im a , tz v . k a n o n im a .19 Međutim, kraljevskom u je dvoru bilo pridržano pravo potvrde toga izbora i uvođenja iza­ branoga u posjed nadbiskupskog nadarja (beneficija), čim e je obećana sloboda b ila i te kako ograničena.20 Od tada se pri izboru m oralo paziti da se po mo­ gućnosti u izabranoj osobi pomire različiti i više puta teško pom irljivi interesi

17 Usp. SI. K., 1983.. str. 698. 18 Toma Arhiđakon, 2003.. str. 120 i 121, r. 17-18. 19 Odatle izraz kanonski izbor, nipošto »kanon ički«, kako se u prevođenju izrazio R ism ondo (Tom a Arhiđakon. 1977.. str. 154). Perić prevodi točno riječim a »zakoniti izbor« (Toma Arhiđakon. 2003.. str. 275, r. 12), iako bi još točnije bilo »kanonski«, jer taj term inus technicus bolje označava tada važeće crkvene propise o tom u.

46

crkveni, komunalni i dvorsko-dinastički. Pritom su, s obzirom na mogućnost nametanja vlastitih probitaka, prevlast redovito imali dvor i komuna. Svećenstvo biskupskoga grada, koje je u duhu novih dosega grgurovske reform e od druge polovice 11. do prve polovice 13. stoljeća imalo isključivo pravo b iran ja novoga nadbiskupa - od tada je trad icio n aln o sud jelo van je kršćanskoga puka u tom izboru načelno bilo svedeno na uzimanje na znanje onoga što je već odlučilo svećenstvo - moralo je, htjelo-ne htjelo, računati sa svim tim ograničenjima. Tako se dogodio paradoks da su pri biranju splitskih nadbiskupa čisto crkveni interesi, i duhovno-pastoralni i m aterijalni, mogli najviše doći do izražaja, kad je u godinama 1165.-1180. nad područjem nadbiskupije i velikim dijelom južne Hrvatske vladao bizantski car, inače pripadnik Pravoslavne crkve. U to je do ba i p o v ezan o st S plitske crkve s papom kao glavom zapad no g k ršćan stva i njegovim dvorom bila upravo najnaglašenija. Izb o r je novoga nadbiskupa tijekom tih petnaestak godina jednostavno prepuštan papi, a sva trojica tadašnjih nadbiskupa redom: Petar Lom barđanin (1161.-1166.), G irard (1167.-1175.) i Rajnerije, po hrvatsku nazvan Am ir (1175.-1180.), dobila su te trajno nosila naslov legata Apostolske Stolice, koji je izražavao njihovu tijesnu povezanost s papom te im je davao mnogo veće ovlasti nego m etropolitski.2021 U doba vladara iz dinastije Arpadovaca spomenuti su odnosi snaga s obzirom na izbor splitskoga nadbiskupa redovito rađali posljedicam a vrlo štetnim za život i razvoj splitske crkve, a nisu se ispunjale ni nade promicatelja komunalnih interesa u postizanje nekih prednosti preko nadbiskupa, dvorskih miljenika. Štoviše, u tom su pogledu najčešće slijedila velika razočaranja. Tako se moglo dogoditi da je tijekom 12. stoljeća samo jedan nadbiskup bio domaći čovjek rodom Splićanin, Gaudije (1136. - oko 1153.,kad je suspendiran i svrgnut),2223a i taj je izabran,kako naglašava Tom a, poglavito stoga što je bio »prilično mio ugarskim kraljevim a« (gratiosus satis apud reges Hungarie)P U dva navrata je tijekom toga stoljeća trebalo dugo čekati na popunjenje nadbiskupske stolice. U prvom u slučaju, tj. izm eđu bijega M anasesa, prvoga u nizu splitskih nadbiskupa koji su po narodnosti bili M adžari, i ustoličenja već spomenutoga Splićanina G audija, prošlo je Čak više od dvadeset godina (od oko g. 1114. do 1 136.).24 Poslije G audija su do konca stoljeća, ne računajući onih petnaestak godina bizantske vladavine, čak trojica nadbiskupa bili M ađari iz Ugarske: Absalon (oko 1159.-1161.) i za redom dvojica s im enom Petar: P etar K itilenov (oko 1183. - ok o 1190.) i P etar b iv ši opat sam ostana sv. M artina u Pannonhalm i (oko 1191. - oko 1196.). 20 Šegvić, 1927., str. 54 i 57. 21 Kovačić. 1988., str. 18. 22 Usp. SI. K.. 1998., str. 603-604. 23 Toma Arhiđakon, 2003., str. 96-97. r. 1-2 .0 njemu Toma piše prilično opširno (str. 94-99). 24 Grgur, rodom Zadranin, izabran nekoliko godina prije Gaudija. vjerojatno umro je prije nego je primio biskupski red i preuzeo službu (Toma Arhiđakon. 2003.. str. 94 i 95, r. 17-19), pa je tako sedisvakancija produžena.

47

Od petorice nadbiskupa, koliko ih je Toma tijekom šezdeset i osam godina svojega života doživio, ni jedan nije bio Splićanin ili domaći čovjek, a četvorica su od n jih b ila kraljevi ljudi, trojica M ađ ari. T o što je č e tv rti po redu, Beneventanae Rogerius, talijanski Ruggiero, po našu bismo rekli Ruđer, zasjeo na stolicu sv. Dujma mimo kraljeve volje, dapače i protiv nje, te ipak vodio nadbiskupiju i metropoliju sedamnaest godina, treba, po svemu sudeći, pripisati Tom inoj pronicljivosti i okretnosti zahvaljujući kojoj su barem u tom slučaju izbjegnuti inače premoćni utjecaji kraljevskog dvora25 i laičke javnosti u splitskoj komuni. Sve to bjelodano pokazuje da prilike s obzirom na slobodu biranja novih nadbiskupa, kako su je shvaćali Toma i ostali zastupnici crkvene obnove, ni u 13. stoljeću nisu krenule na bolje. Poslije toga općenitog govora dobro je reći ponešto i napose o svakom pojedinom slučaju izbora splitskih nadbiskupa u Tomino doba. O motivima koji su naveli splitski kaptol i kler da, poslije smrti nadbiskupa Petra, na izbornom skupu održanom g. 1197. ili 1198., za novoga nadbiskupa izaberu Bernarda, bivšega učitelja i odgojitelja tadašnjega novoga ugarskohrvatskoga kralja Emerika, već je dovoljno rečeno. Važno je dodati da su, prema Tom inu pripovijedanju, nakon toga izbora najprije za to »zatražili i lako dobili kraljevu privolu«. Potom su izaslanicima poslali molbu u Rim papi Inocentu III. da on taj izbor odobri te izabranomu podijeli odm ah tamo biskupski red, što je papa, iako nerado i s nemalim otezanjem, napokon na vruće molbe splitskoga izaslanstva učinio. Uvjetovao je to pristankom opata benediktinskoga samostana u kojemu je nekoć Bernard položio redovničke zavjete i njegovim ponovnim povratkom u monašku zajednicu, barem nakratko. Tako g a je Inocent III. zaredio i poslao u Split tek g. 1200.26 Uz te podatke potrebno je napom enuti da je izbor sufraganskih biskupa splitske m etropolije do 13. stoljeća potvrđivao m etropolit, a izbor splitskoga n a d b isk u p a p a p a .27 Inocent II. je u svoje d o b a (1 1 3 8 .) bio teško zamjerio splitskom nadbiskupu Gaudiju što je on biskupski red prim io od ostrogonskog n ad b isk u p a, dok »autoritet pape G rgura I., kao i sp o m en ici starih i novih postupaka svjedoče, da ispit i ređenje salonitanskoga nadbiskupa po staroj uredbi posebno pripada rimskomu papi«.29 U Bem ardovu slučaju, dakle, sve je bilo u skladu s tim starim običajem. Bernard je Papin pristanak trebalo tražiti i zbog toga što je bio zavjetovani redovnik, a ne biskupijski svećenik,29 a zacijelo i stoga što j e z b o g su d jelo v an ja u papinskim p o sla n stv im a b io sm atran službenikom papinskoga dvora. Od Bemardovih nasljednika zavjetovani je redovnik bio još i G uncel.

25 Katičić. 2003., str. 371-372. 26 Toma Arhiđakon, 2003., str. 120, r. 19-29 i 122, r. 1-4. 27 Usp. Ostojić. 1975., str. 20. u Diplomatički zbornik II, 1904., br. 47 na str. 48. 29 Usp. Ostojić, 1975.. str, 24.

48

Prema Tominu pripovijedanju poslije Bernardove smrti (svršetak kolovoza 1217.) splitski kanonici nisu prihvatili m olbu, savjet i zah tjev (rogans et consulens; petitio ) tada u Splitu nazočnoga kralja Andrije II., da izaberu nekoga klerika iz njegove pratnje, pri čemu je najviše preporučivao nekog liječnika A leksandra, Što Tom a žali, jer je taj, kaže, »bio učen i častan čovjek te se po njemu za crkvu moglo postići mnoge pogodnosti«.30 Prema Tominu tumačenju u pozadini bi toga iznenadnoga pokazivanja odvažnosti pred kraljem i njegovim dvorom u pokušaju svojevrsne obrane n eovisnosti o d lu čiv an ja o novom u natpastiru. Stoje bio zaista izniman slučaj, ali i duge nepopunjenosti nadbiskupske stolice poslije toga, bio u tomu što su stariji i stoga ugledniji članovi splitskoga k ap tola na čelu s tadašnjim arhiđakonom K ataldom , željeli Što dulje sam i upravljati splitskom crkvom. Oni bi se stoga samo bili pretvarali da žele izabrati novoga nadbiskupa, jer su, kaže Toma, predlagali za tu službu »dječake, sinove m ađarskih plemića«, tvrdeći da će oni biti moćnim zaštitnicim a crkvi i gradu na kraljevu dvoru, a znali su da se takvima, zbog nedoraslosti, ne će moći povjeriti tu pastoralnu službu. Na taj se način »Splitskoj crkvi tijekom dviju godina usporavalo hod«:*1 Iz Tomina opisa tih neprilika moglo bi se, ako se sve previše doslovno shvati, zaključiti da su spom enuti kanonici tijekom tih godina uspjeli om esti i sam o sazivanje izbornoga skupa. M eđutim , sigurno je da se u više navrata biralo i iz a b ira lo , sam o ni jed an od izabranih n ije zasjeo na nadbiskupsku sto licu . N eprijeporni dokum enti, naim e, svjedoče da je jedan od tih, Slavić (Slavigus, S la vicus), nekoliko godina, tj. najm anje od 24. studenoga 1217. pa do oži^ka 1219., nosio naslov »izabrani nadbiskup«,32 iako Tom a njegovo im e nigdje ne spom inje. Osim toga, papa Honorije III. u pismu upućenom splitskom u kaptolu 29. srpnja 1220., kaže da potvrđuje Guncela za novoga nadbiskupa, prem da je izabran na način »suprotan propisima općega koncila«, a to čini stoga što sm atra da »ovaj sedm i izb o r treb a p rip u stiti« , je r zbog p rev e lik o g siro m a štv a te nadbiskupije ni jed an od šestorice koji su prije njega bili izabrani nije izbor prihvatio.33 Kad sve te podatke povežemo s onim što je o toj produženoj nepopunjenosti nadbiskupske stolice rekao Tom a, nameće se najprije zaključak da je on u posve sa ž e to m p rik a z u isp u stio m noge p o je d in o sti te o d v e ć p o je d n o s ta v n je n o protum ačio uzrok, ali da je pritom ipak. m akar i sasvim neodređeno, naznačio pravi povijesni kontekst i tijek zbivanja. Bit će da su kanonici zaista u prvi m ah odbijali kraljeve kandidate, pa kad je Andrija U. dom alo brodovljem otputovao u Palestinu na čelu svojih križara, izabrali Slavića, vjerojatno dom aćega sina, koji nije m ogao preuzeti službu bez vladarova pristanka nego je kao sam o »izabrani 50 Toma Arhiđakon. 2003., str. 140, r. 15-21. 31 Toma Arhiđakon, 2003.. str. 144, r. 116. 32 Diplomatički zbornik III. 1905.. br. 137 na str. 164, br. 143 na str. 170 i br. 146 na str. 172. 33 Diplomatički zbornik m , 1905.« br. 156 na str. 162.

49

n a d b isk u p « m orao n a to čekati, a kad mu je taj n a k o n p o v ra tk a iz Palestine z an ijek ao suglasnost, nije mu preostalo drugo n eg o o to m u o bavijestiti kaptol, k ak o bi m ogao izabrati neku drugu osobu. V jerojatno j e p o to m , k ad su se splitski kanonici tako uvjerili da kralj neće potvrditi nekoga tko m u n ije poznat i povoljan, slijed ilo biranje »premladih sinova ugarskih p lem ića« , o d k o je šestorice, kako kaže Papa, ni jedan nije prihvatio izbor, je r su prihodi sp litsk e crkve bili »odveć sirom ašni«. Riječi o siromaštvu splitske crkve navedene u H on o rijev u pism u zaista ne treba shvatiti u smislu nekoga velikog osirom ašenja. D o to g a zacijelo nije došlo ni p o slije u doba G uncelova stvarno lo šeg u p ra v lja n ja ,34 j e r b ilo bi sasvim pogrešno doslovno shvatiti tvrdnju hercega K olom ana, koju navodi papa Grgur IX. u pismu iz g. 1240., da je splitski nadbiskup G uncel zbog sirom aštva »prisiljen n a p ro sja č e n je « .35 T i su prihodi bili siro m ašn i, ali ne to lik o u sebi koliko u usporedbi s prihodima biskupija sjeverno od K upe i S av e, obdarenih vrlo velikim zem ljišnim posjedim a. Čak i prihodi za d a lm a tin sk e p rilik e p riličn o bogati, velikašim a su iz Panonske nizine morali izgledati u p rav o b ijed n im a. Slavić je izbor za splitskoga nadbiskupa, očito, bio prihvatio, a prihvatili bi ga zacijelo i drugi dom aći kandidati da je kaptol mogao posve slo b o d n o o b av ljati izbor po važećim crkvenim propisima bez utjecaja sa strane. U ostalom , d a je splitska crkva bila tada stvarno posve siromašna, ne bi baš tijekom 12. st. katedrala bila dobila novi oltar sv. Staša, Buvinove vratnice, kamenu propovjedaonicu, naslone korskih sjedala i donje katove zvonika. Uzrok su povrem enim tešk o ćam a materijalne n aravi, većim i m anjima, svakako bile učestale tešk e o p ć e p rilik e u Splitu i nadbiskupiji, osobito u vrijeme ratova koje je poduzim ala g radska komuna, a o kojim a Toma opširno pripovijeda na više m jesta u svojoj kronici. Guncel je postupio suprotno od one »šestorice« m ladih m ađarskih klerika, što je i razumljivo, jer se on zbog svoje poodm akle dobi u kojoj je stupio u crkveni stalež, slabe naobrazbe i drugih nedostataka nije m ogao nadati izboru za bilo koju i približno visoku službu u svojoj zem lji. T om a, koji će p o slije kao arhiđakon najviše neprilika imati s njim, onako lakom islenim , u svojoj kronici kaže daje, tijekom trogodišnjega uzaludnog čekanja splitske crkvene javnosti da njihov grad p o slije B em ardove smrti dobije novoga n a d b isk u p a , on u p o rn o pokušavao nam etnuti svoju kandidaturu. Što mu je potporom bana G yule, njegova rođaka, i nekoga splitskog đakona Petra i uspjelo. Prem a T om i spom enuti je đakon svojom vatrenom agitacijom pridobio za toga M ađara laički dio splitske crkve, osobito m ali puk, pa vršeći preko tih laika pritisak na svećenstvo napokon postigao da ga ono izabere.36

34 Usp. Mafijević-SokoI, [2002.].str. 217. Uostalom, o matrijalnim dobrima Splitske crkve nije vodio brigu samo on. nego je to po svojoj službi morao nadzirati i vrlo sposobni arhiđakon Toma. 35 Diplomatički zbornik IV. 1906.. br. 106 str. 115. H SI. K.. 2002.. str. 306-307; Matijević-Sokol. [2002.]. str. 38.211.

SO

Nedovoljno poštivanje važećih crkvenih propisa o slobodnom izboru novih biskupa, koje su trebali izabirati svojim glasovima članovi katedralnoga kaptola uz savjetodavnu ulogu ostaloga gradskog svećenstva, a bez miješanja sa strane manje ili više utjecajnih laika, došlo je do izražaja i nakon Guncelove smrti g. 1242. Tada je za nadbiskupa bio izabran zagrebački biskup Stjepan, koji se, skupa s mnogim crkvenim i svjetovnim uglednicima, nalazio u Splitu, gdje su našli utočište bježeći pred Tatarima. Toma o tome ne iznosi pojedinosti. Navodi da su se radi toga izbora sastali »kaptol i svećenstvo splitske crkve« (coadunato capitulo et clero ecclesie Spalatensìs), ali ishod općenito proglašava plodom »laičke drskosti« (laycali importunitate), pripisujući, doduše, presudnu ulogu u tomu Garganovu »nastojanju«, ali uz napomenu da je ono ipak bilo »obazrivo i odmjereno« (maxime Gargani annisu, modesto tamen et discreto)}1 Potpuni tijek izbora novoga splitskog nadbiskupa Toma je potanko opisao samo u slučaju kad je 7. siječnja 1244. za tu najvišu službu u splitskoj crkvi3 38 on 7 bio izabran velikom većinom glasova članova splitskoga kaptola. Iz toga se opisa vidi da se tada izbor splitskoga nadbiskupa i metropolita nije obavljao prema uredbi reformne sinode održane u Splitu g. 1060. pođ predsjedanjem papinskoga legata opata Majnarda. Spomenuta je uredba u formulaciji koju donosi potvrdnica pape Aleksandra II. iz g. 1061. nasilnim otimačem proglašavala onoga nadbiskupa koji bi se dao ustoličiti, a da prethodno nije bio izabran »složno od svih biskupa splitske crkvene pokrajine, splitskoga svećenstva i puka pa potom bio svečano zaređen zakonitim obredom posvete u nazočnosti njih sviju, osim ako bi kojega bolest ispričavala«.'940Toma, međutim, u spomenutom slučaju svoga izbora uopće ne spominje pozivanje ili nazočnost pokrajinskih biskupa (ne spominje to ni u slučajevima izbora ostalih nadbiskupa«metropolita prije i poslije). Postupak svoga izbora opisuje ovako: Za izborni skup kaže daje bio velik (et facto grandi conventu). Ne propušta spomenuti da su bili pozvani na nj i franjevci i dominikanci.41’ razumije se, iz njihovih tada već postojećih samostana u Splitu. Začuđuje da ne spominje pritom. 37 Toma Arhiđakon. 2003., str. 256. r. 13. Prijevod latinske imenice »importunitas« hrvatskom »nepromišljenost« (Toma Arhiđakon. 2003.. str. 257, r. 13) u ovomu slučaju smatramo neprimjerenim kontekstu, tsto tako držimo da za »modesto« i »discreto« ovdje odgovara prijevod »obazrivo« i »odmjereno«. 'HTaj nadnevak, oprezno predložen u bilješkama uz najnoviji prijevodTomina teksta (Toma Arhiđakon. 2003., str. 275. bilj. 3). smatramo posve sigurnim. 39 Si quis itaque in Spalatina sede amodo, nisi precedente omnium suffraganeorum suorum episcoporum cum ipsius urbis cleri et populi concordi electione er subsequenter ab eisdem ametis present ibus, nisi forte impossibilitas alicuius gravis egritudinis aliquem absentaverit, canonico ritu celebri consecratione fuerit ordinatus, ipse usurpator et ordinatores eius honore proprio priuentur (Diplomatički zbornik 1.1967.. br. 67 na str. 95). 40 Iako oni nisu imali pravo glasovanja, morali su ih pozvati i saslušati njihove savjete, jer je 28. kanon Drugoga lateranskog koncila proglasio niltetnim tabor novoga biskupa, ako je bio obavljen bez nazočnosti »redovnika« i i\jlhova pristanka (Conc. ote. decreta (1972,1, str. 203. r. 15-20; Ostojić, 1975.. str. 22,bit). 36).

51

jt& u li bili nazočni splitski benediktinci iz opatije sv. S tje p a n a , najstariji splitski sam o stan c i, koji su stoga pogotovo trebali biti o b a v iješte n i i p o z v a n i. B ez poziva j e , k a k e , d o š a o n a č e ln ik s pukom {affuit p o te s ta s cum p o p u lo ultro se ingerentes ).41 Pročitan je na početku neki te k s t iz S v e to g p ism a {a principio propositum est uerbum Dei), a redovnici su ( religiosi uiri) z ak lin ja li i savjetovali n e k a se izbor obavi bez nemira i buke po Božju i p rem a p ro p isim a općega sabora. T o m a ne kaže kojega sabora, ali iz opisa se vidi d a su u sv em u postupali točno p rem a 24. uredbi IV . lateranskoga koncila iz 1215. g o d in e /42 T o m a kaže daje o d g o v a ra ju ć i koncilski tekst bio tu pred sv im a p r o č ita n , n a š to su se neke »nerazum ne glave« žestoko protivile da se tako p o stu p i. Ip ak je arhiprezbiteru43 P ro d an u uspjelo blagim riječim a sm iriti k o m e š a n je te p o s tić i d a se postupi ispravno prem a crkvenim propisima (iuste et canonice ). P o što j e ispjevan himan, zacijelo onaj kojim se zazivalo pomoć D uha S vetoga, svi su pristali n a »kanonski izb o r« . Potom su izabrana trojica starijih č la n o v a k a p to la sm a tra n a osobito vjerodostojnim a (tres de senioribus capituli fedei digni),44 k o jim a je , nakon što su položili prisegu, povjereno da prikupe p o je d in a č n o g la s o v e dvadesetorice članova kaptola, dane pod zakletvom na evanđelje, o to m u sa stav e zapisnik te ga pred svim a pročitaju. Kad je sve to izvršeno, z a p isn ičk i j e u stanov ljen o da su šesnaestorica glasovali za T om u, jed a n , i to T o m a , z a tro g irs k o g a biskupa49 (učenog Treguana), dok su trojica izbornika b ila su zd ržan a. P oto m su , zacijelo za veću sigurnost, a možda i na Tomin zahtjev, ponovili rasp rav u i glasovanje, ali je ishod bio potpuno isti. Toma im je na povjerenju zah v alio te izjavio da svoju

.

41 Crkveni propisi nisu isključivali nazočnost načelnika i puka, ali su im priznavali samo pravo da mogu aklamirati izabranomu (usp. Ostojić, 1975., str. 22 bilj. 57). 42 Koncil je dopuštao nazočnost svećenstva i puka (preasentibus omnibus qui debent et volunt et possunt commode interesse), ali pravo glasa imali su samo članovi kaptola, a izborni postupak trebao je teći ovako: »... assumantur tres de collegio fide digni, qui secreto et singulatim voces cunctorum diligenter exquirant, et in scriptis redacta, mox publicent in communi, nullo prorsus appellationis obstaculo interiecto, ut is collatione adhibita eligatur, in quem omnes vel maior vel sanior pars capituli consentit« (Conc. oec. decreta, [1972.], str. 246, r. 25-30). Alternativno je bila predviđena i mogućnost tzv. kompromisa, tj. da kaptol ovlasti jednu ili više prikladnih osoba koje će izabrati novoga biskupa. Taj dio glasi: »vel saltem eligendi potestas aliquibus viris idoneis committatur, .qui vice omnium ecclesiae viduatae provideant de pastore« (ondje, r. 30-32). 43 Smatramo da slikoviti izraz »qui erat inter presbyteros primus« ovdje može značiti samo arhipnezbitera, to više što se zna da je Prodan g. 1257. obnašao tu službu, a njegov prethodnik arhiprezbiter Petar posljednji put je spomenut u dokumentu iz g. 1234. (Ostojić, 1975., str. 63-64). 44 Prijevod »kaptolskih starješina« (Toma Arhiđakon, 2003., str. 275, r. 27) ovdje nikako ne odgovara. 45 Iz konteksta je jasno da ono »quorum unus cum eodem archidiacono Tragurlensem episcopum nominauit« treba prevesti: »od kojih jedan, tj. isti arhiđakon, za trogirskoga tackupa« (usp. Ostojić. 1975., str. 22), a ne: »od kojih je jedan, kao i isti arhiđakon...«, pa to uzeti za dva glasača (Matijević-Sokol. [2002.], str. 219; Toma Arhiđakon, 2003., str. 277. r. 11), jer onda bi bio 21 glasač, a ne, kako Toma izričito kaže, ukupno 20.

52

odluku o prihvaćanju zasad još nije spreman donijeti.46 Nakon žestoke uzbune, prijetnji, pa i pravih nasilja sa strane nekih splitskih svjetovnjaka koji su tvrdili da su i laici trebali sudjelovati u glasovanju, a pridružio im se i splitski svećenik Fusko, odrekao se, naglašava on, pravovaljana izbora, ali ustrajući, otvoreno i neustrašivo, na stajalištu »da u glasovanju ništa ne pripada laicima«. Strogo je zahtijevao da i novi izbor bude obavljen po crkvenim propisima. Napokon su ipak svi na to pristali, kao što su pristali i na to da bude izabran trogirski biskup Treguan.47 Novim splitskim nadbiskupom i metropolitom nije, nažalost, postao tadašnji trogirski biskup Treguan, koji je po svojim sposobnostima, visokoj naobrazbi, čestitosti i poduzetnosti bio sličan Tomi. U ozračju koje je domalo stvorio nepotrebni i nesretni rat Splićana protiv T rogirana, po Tom inoj ocjeni bratoubilački,48 vođen tijekom nekoliko sljedećih mjeseci, tj. od početka veljače do svršetka svibnja 1244., o tomu više nije moglo biti ni govora. Vodeći su ljudi splitske komune u nastojanjima da poslije svojih teških poraza koliko-toliko udobrovolje kralja Belu, teško rasrđenoga tim ratom i pogotovo upletanjem u nj bosanskoga bana Ninoslava, koji je došao s vojskom na poziv Splićana, odlučili su sve poduzeti da što prije ostvare kraljev usmeno izraženi prijedlog da za novoga splitskog nadbiskupa bude izabran čazmanski prepošt Hugrin. Kad su arhiđakon i kaptol odlučno odbili njihov zahtjev da se taj izbor smjesta obavi, ne želeći u tako važnoj stvari postupati pod njihovim bučnim pritiskom, knez Murgija i vijećnici provalili su u prostoriju pokraj crkve, silom odnijeli kaptolski pečat, njime zapečatili lažni zapisnik o navodnomu izboru spomenutoga Hugrina za nadbiskupa te ga poslali kralju, ali se za prijevaru, dodaje Tom a, brzo doznalo.495 0Nakon novoga teškog poraza koji je komuna doživjela od vojske bana Dionizija i Trogirana 12. srpnja 1244., tolikom su žestinom navaljivali na arhiđakona i kaptol neka izaberu Hugrina, da su ovi morali popustiti. Štoviše, Tomu su prisilili da osobno pođe k njemu te ga dovede. Toma naglašava da na to ipak nije htio pristati prije nego su kolovođe javno priznali da je cijeli njihov postupak u toj stvari bio loš i grješan.*’ Iz Tornine izjave daje on, kad je u pratnji laika Ivana Vitalova stigao u Ugarsku, »tu u nazočnosti gospodina kralja Bele i njegova dvora kakogod ponovno izabrao Hugrina«,51 dade se zaključiti da je u tom slučaju splitski kaptol primijenio drugu mogućnost izbora, predviđenu navedenom uredbom IV. lateranskoga koncila, tj. da su kanonici svoje izborne 46 Taj opis samoga izbora od početka do svršetka sadrži ukupno 42 retka (Toma Arhiđakon, 2003., str. 274, r. 7-31 i 276, r. 1-19). 47 Toma Arhiđakon, 2003., str. 276,od r. 20. cijela 278.280, do r. 3. 48 Za Tomu je to bio »dirum et nefarium bellum, ubi spretu lege nature pater infilium et filius in patrem armabatur, frater in fratrem, amicus in amicum scelestis manibus crassabatur« (Toma Arhiđakon. 2003., str. 284. r. 12-14). 49 Toma Arhiđakon, 2003., str, 290. r. 5-34. 50 Toma Arhiđakon, 2003., str. 296, r. 3-18. 51 Toma Arhiđakon. 2003.. str. 296, r. 19-20.

S3

ovlasti prethodno bili službeno prenijeli na Tomu.52 Čini se d a je upravo taj drugi izbor bio presudan za odluku pape Inocenta IV. kojom je H ugrina, nakon pomnoga ispitivanja,55 priznao zakonito izabranim, potvrdio ga i poslao mu palij. Da se sve to obavi pa Hugrin svečanom posvetom primi biskupski red (u Splitu 20. rujna 1247.), morale su proći pune tri godine, a više od dvije godine otkad je Hugrin došao u Split kao izabrani nadbiskup i gradski knez imenovan kraljevom odlukom54 Na sljedećemu su izbornom vijećanju obavljenom nakon'Hugrinove smrti svršetkom g. 1248. vjerojatno bili nazočni biskupi sufragani splitske crkvene pokrajine. Arhiđakon kaže da su bili došli u Split radi sudjelovanja u posveti novoizabranoga skradinskoga biskupa Ivana, dom in ik anca, po narodnosti Mađara«.55 a kad to zbog nadbiskupove teške bolesti i potom brze smrti nije moglo biti obavljeno, sudjelovali su u svečanom Hugrinovu sprovodu. Izbor novoga nadbiskupa koji je potom uslijedio Toma ne opisuje, pa se ne može ni očekivati spominjanje moguće nazočnosti tih sufraganskih biskupa na izbornomu skupu. On samo kaže da je nezaređeni skradinski biskup »brat Ivan«, tada jednoglasno izabran za novoga splitskog nadbiskupa, naravno, s time da je to trebao potom odobriti Papa.56 Novim splitskim nadbiskupom ipak nije postao dom inikanac Ivan, nego učeni Apulijac Rogerije. Već je spomenuto da je taj zasjeo na stolicu sv. Dujma mimo i protiv kraljeve volje, te da to v jero jatn o treb a p rip isati Tominoj pronicljivosti i okretnosti. Taj obrat, kako ga Toma opisuje, izbornike nije uopće trebao iznenaditi. Budući d a je tadašnji papa Inocent IV. zbog teških prilika u Italiji bio prisiljen dugo sa svojim dvorom boraviti u dalekomu Lyonu (od g, 1244, do 1251.). izbornici su uvrstili u tamo poslanu molbu za potvrdu Ivanova izbora i to da Papa, ako taj izbor ne potvrdi, služeći se svojom vrhovnom vlašću, sam odabere i pošalje nekoga drugoga nadbiskupa. Tako se i dogodilo. On je bez ikakva dogovaranja s kraljem imenovao i zaredio Rogerija,57 o Čemu je 30. travnja 1249. poslao obavijest splitskom k ap to lu .58 R ogerije je na svomu dugom putovanju za Split ipak morao najprije poći do kralja,59 koji je u svim slučajevima izbora novih biskupa za sebe tražio pravo p o tv rde.60 T ako je prilično dugo očekivani nadbiskup tek 20. veljače 1250. svečano ušao u Split praćen od svojih kapelana, posluge i dvadeset konjanika.61 52 Vidi gore bilj. 42. 53 Usp. Matijević-Sokol, [2002.J, str. 224. 54 Toma Arhiđakon, 2003., str. 296. r. 25-35. 55 Toma Arhiđakon, 2003.. str. 298, r. 34-35. 56 Toma Arhiđakon. 2003., str. 300, r. 26-28. 57 Toma Arhiđakon. 2003.. str. 302, r. 1-18. 58 Diplomatički zbornik IV., 1906.. br. 343. str. 389; Matijević-Sokol, [2002.], str. 227. 59 Toma Arhiđakon. 2003., str. 304. r. 5-11. w fegvić, 1927., str. 54. 61 Toma Arhiđakon. 2003., str. 304. r. 12-14 i 305 bilj. 9.

54

Budući da Toma svoju kroniku završava podatkom o Rogerijevoj smrti i ukopu (preminuo 14. travnja 1266.),62 ostaje nepoznat način izbora Rogerijeva nasljednika Ivana de Buzada.63Već i sama Činjenica da je izbor pao na toga mađarskog franjevca, potomka tamošnjega uglednog roda,*4 čini vrlo vjerojatnom pretpostavku da je opet, na ovaj ili onaj način, prevagnula kraljeva želja i volja.

NAOBRAZBA I KNJIGE SPLITSKIH NADBISKUPA TOM1N1H SUVREMENIKA Tomina opća prosudba o Guncelu u svezi s njegovim izborom za splitskoga nadbiskupa glasi: »Nije vrijedio mnogo.«*5 Već taj sud uključuje i onaj o njegovoj slaboj naobrazbi. Splitski kroničar na drugomu mjestu i izričito kaže: »Budući da je bio neznalica (inops scientie) to ga je žešće častohleplje razdiralo.«66*6970Guncel je, prema Tomi, u poodmakloj dobi stupio u neki križarski red (iam prouecte etatis ... assumpto cruciferorum habitu) te kao niži klerik postao upraviteljem neke crkve sv. Stjepana.*7 Prvi je viši svećenički red, đakonski, primio tek nakon svojega biskupskog imenovanja.6* Takav životni put sam po sebi potvrđuje da mu je naobrazba, i humanistička i bogoslovna, bila vrlo oskudna. Za razliku od Guncela, ostali su nadbiskupi Tomina vremena bili visoko školovani ljudi i ljubitelji knjiga. Za već spominjanoga Toskanca Bernarda Toma kaže da je bio učen čovjek i vješt govornik (uir litteratus et eloquens).w Na drugomu ga mjestu naziva teologom (vir scolasticiis) te tvrdi, a zacijelo je u tomu bio dobro obaviješten, da je više od trideset godina proboravio u Đologni baveći se znanošću (in scientiarum studiis)?' što bi zacijelo trebalo shvatiti da je tamo boravio najprije kao student i potom profesor. Zadivljen Bemardovom bogatom bibliotekom naglašava da je taj »imao vrlo mnogo knjiga dobrih i dragocjenih« (libros plurimos bonos et pretiosos), koje je oporučno ostavio svojoj bližoj rodbini, što Toma žali i prigovara. Spominje i dva Bernardova djela: jedno koje je sastavio protiv heretika i knjigu propovijedi.71 62 Toma Arhiđakon. 2003.. str. 318, r. 1-3. M Farlati. 1775., str. 280-295; SI. K.. 1989., str. 545. 64 O tomu rodu, koji je u 13. st. dao i dva slavonska bana. v. K. N., 1989.. str. 545. 65 Toma Arhiđakon, 2003., str. 144, r. 24. ** Toma Arhiđakon. 2003., str. 148, r. 3-4. *7 Toma Arhiđakon, 2003., str. 144, r. 24-27. Toma Arhiđakon, 2003., str. 148, r. 4-6. 69 Toma Arhiđakon. 2003., str. 120 i 121, r. 11. 70 Toma Arhiđakon, 2003., str. 134 i 135, r. 4-5. 71 Toma Arhiđakon, 2003.. str. 134 i 135, r. 8-9. Kniewald je Iznio mišljenje da je Bernardov spis protiv heretika manjim dijelom sačuvan u kaptolskom arhivu u Splitu (Kniewald, 1949.. str. 25), a Jadrijević drži da knjigu Bernardovih propovijedi treba identificirati s kodeksom br. 626 sačuvanim u letom arhivu (Jadrijević. 1964., str. 90-931.

SS

Dodajmo da se Bernardu pripisuju i stihovi koje je dao uklesati na novi oltar sv. Anastazija-Staša u splitskoj katedrali u povodu njegove posvete 23. svibnja 1210.« koji su, prema Farlatiju, glasili: Hoc tibi B ernardus primas altare sacravit, / M ar­ tyr A nastasi, quem tenet ista quies (»Taj oltar je posvetio, mučeniče Stašu, tebi koji tu počivaš, Bernard prvostolnik« ).72 Nadbiskup Hugrin bio je, prema Tominim riječima, »učen i prirodno nadaren govornik, osobiti poznavalac Sv. Pisma, jer je studirao na teološkom fakultetu u Parizu gotovo dvanaest godina o trošku svoga strica kaločkoga nadbiskupa Hugrina«. Od svih knjiga njegove biblioteke, dakako rukopisnih. Toma tu posebice spominje vrlo skupi cjeloviti niz biblijskih knjiga s komentarima i glosama. Što inače služi, dodaje on, profesorima za školska predavanja.73 Danas jedva možemo pravo zamisliti kolika je to dragocjenost bila u ono doba i koliku bi kulturnu i umjetničku vrijednost ti kodeksi imali danas da su kojom srećom sačuvani. Toma, doduše, ništa ne govori o učenosti već spom enutoga nadbiskupa Rogerija, Ugrinova nasljednika, ali ne može biti nikakve dvojbe o tomu daje i on svršio visoke škole, jer ga inače ne bi u svoju službu uzeli najprije palestrinski biskup kardinal Giacomo Pecorara, a poslije kardinal Ivan Toletanski, rodom Englez, nekoć cistercitski monah, koji je vršio važne službe na dvoru pape Inocenta IV. u doba njegova zadržavanja u Lyonu.74 Prem a Đabingeru Rogerije je rođen oko 1200. u beneventanskom mjestu koje se sada zove Torre Maggiore (Toma kaže Turris Cepia), a pravnu je izobrazbu zaključno s naslovom magister stekao u Đologni, što bi značilo d a je bio Tomin vršnjak i kolega sa studija.73 Taj je nadbiskup, uostalom, poznat i kao latinski pisac, autor poznate pjesme Carmen miserabile, odnosno Epistola super destructione Regni tìungariae per Tartaros fa c ta , u kojoj je na temelju vlastitih doživljaja opisao tatarsko pustošenje po Ugarskoj.76 Rogerije je u Ugarsku stigao još posve m lad, čini se, g. 1232., te se dugo zadržao u Velikom Varadinu vršeći ondje ugledne crkvene službe, sve dok taj grad nisu napali Tatari. On im je odatle bio na vrijeme um akao, ali su ga ipak koncem svibnja 1241. sustigli u nekoj šumi blizu grada Thom asbrucha na rijeci Korosu te zarobili. U postupanju prema njemu kao sužnju nisu pokazali svoju poslovičnu okrutnost. Oslobodili su ga sljedeće godine, 1242., kad su, progoneći kralja B elu, krenuli prema ju g u , u H rvatsku. On je potom preko Hrvatske pobjegao u Italiju, gdje je sastavio spom enuti spjev, dovršen prije g. 1244.77 72 Parlati, 1765., str. 238. 73 Toma Arhiđakon, 2003., str. 300 i 301. r. 18-23. 74 Babinger, 1955., str. 55 i 58-59. Iako je kardinal Ivan stvarno nazivan »Toletanus«, nije bio »izToleda« (usp. Toma Arhiđakon, 2003., str. 302 i 303, r. 19). Kardinali su takve nadimke dobivali po svojim naslovnim crkvama u Rimu, ali i na druge načine« ponekad po nazivu koje ugledne crkvene nadarbine u nekoj zemlji, koju bi im papa dodijelio. 75 Babinger, 1955., str. 54-55. 76 Taj je spjev prepisivanjem brzo proširen po Italiji, a objavljivan je tiskom od 15. do 20. at. više od deset puta (usp. Babinger, 1955., str. 53. i 56).

56

Babinger napominje daje time što je Mađarima pripisao krivnju za rasap njihove zemlje izazvao srdžbu Bele IV.78 Kralj je zacijelo i zbog toga nevoljko prihvatio Rogerijevo imenovanje za splitskoga nadbiskupa, a ne samo zato Što je, kako kaže Toma, »bio promaknut bez njegova znanja i pristanka«.79 Navedeni podaci opovrgavaju, međutim, Tominu tvrdnju prema kojoj bi Rogerije prije imenovanja splitskim nadbiskupom »proboravio gotovo dvadeset godina u Rimskoj kuriji«,80 što znači na papinskomu dvoru. Moguće je da ga je kardinal Ivan, kako također tvrdi Toma, često slao u Ugarsku radi važnih poslova, kardinalovih osobnih i crkvenih,81 ali samo dok je bio u njegovoj službi, što znači tijekom godina 1244.1250. Splitski kroničar, koji opisom Rogerijeve bolesti, oporuke i smrti završava svoje djelo, nabrajajući sve Što je oporukom ostavio nećacima i posluzi, spominje i nadbiskupove knjige,82 kojih je vjerojatno bilo mnogo, a među njima se zacijelo nalazilo i vrlo vrijednih. Od Rogerijeve do Tornine smrti proteklo je tek nešto malo više od dvije godine. U to je doba, najvjerojatnije koncem g. 1266., novim splitskim nadbiskupom postao mladi mađarski franjevac Ivan de Buzad (1266.-1294.),“ koji je kao pripadnik toga crkvenog reda, tada novog i poletnog, a već usmjerenog na solidno školovanje pomlatka, također morao biti učen čovjek.

TOMA PREMA POKUŠAJU PRIPAJANJA SPLITSKE CRKVE ZAGREBAČKOJ U DOBA NADBISKUPA GUNCELA (1220.-1242.) I NAKON NJEGA Za Guncela je već rečeno da mu je naobrazba bila slaba. Uza sve to, a moglo bi se reći i upravo zbog toga, bio je samouvjeren i brzoplet pa je od početka poduzimao nesmotrene korake, ulazio u nepotrebne sporove ne vodeći računa čak ni o razložitim prigovorima papinskog legata Akoncija, zbog čega je već u počecima nove službe bio kažnjen obustavom njezina vršenja, morao ići u Rim na opravdanje, moliti da mu se kazna skrati, da bi se potom opet brzo zapleo u slične nesm otrenosti i sukobe.84 Tako je, među ostalim , kočio i reformna nastojanja mladoga i poletnog arhiđakona Tome pokušavajući ga napokon i svrgnuti s njegova odgovornog položaja. Taj se. međutim, nije dao tako lako smesti pa je u sporu s Guncelom tražio i dobio zaštitu Svete Stolice.85 Na 77 Babinger. 1955., str. 55-56. 78 Babinger. 1955., str. 57 7VToma Arhiđakon, 2003., str. 305, r. 8-10. 80 Toma Arhiđakon, 2003., str. 302, r. 27 i 304, r. I . 81 Toma Arhiđakon, 2003., str. 302, r. 18-20. 82 Toma Arhiđakon, 2003., str. 316 i 317, r. 1S. 83 Vidi gore bilj. 63. 84 Toma Arhiđakon, 2003., str. 145-155. 85 Toma Arhiđakon. 2003.. str. 172-181.

ST

arhiđakona je, naime, u ono doba spadao nadzor nad vladanjem i djelovanjem svećenstva počevši od nadbiskupa pa naniže. Gunoel je, napokon, olako pristao i na plan o spajanju splitske nadbiskupije i zagrebačke biskupije, s više gledišta čudan i n eo stv ariv , koji su koncem tridesetih godina 13. stoljeća bili smislili herceg Koloman i ondašnji zagrebački biskup Stjepan. D a je Koloman o tomu bio uputio prijedlog Svetoj Stolici, svjedoči pismo pape Grgura IX. spomenutomu hercegu datirano u Lateranu 6. lipnja 1240.. u kojemu Papa spominje G uncelov pristan ak na dobrovoljno odreknuće od nadbiskupske stolice u Splitu, kako bi se njegova dotadašnja splitska nadbiskupija mogla pripojiti zagrebačkoj crkvi (eandem ecclesiam unire Zagrabiensì ecclesiae). U toliko važnom poslu G rgur IX . n ije, dakako, htio odlučivati prije nego svoj izričiti pristanak na to dadu kaločki nadbiskup i zagrebački biskup, a tako i katedralni kaptoli splitski i zagrebački.86 Sudeći po Papinim riječima u tomu pismu, Koloman je bio naumio biskupu Stjepanu, koji bi spajanjem dviju najuglednijih i najvažnijih hrvatskih biskupija toga doba bio dobio crkvenu jurisdikciju u velikom dijetu tadašnje Hrvatske od Drave do Kupe i Vrbasa na sjeveru i od Kupresa do mora na jugu (livanjski je kraj pripadao splitskoj nadbiskupiji) predati još i svjetovni položaj slavonskoga hercega.87 Takvih slučajeva spajanja crkvene i svjetovne vlasti u rukam a jednoga čovjeka u njemačkim je zemljama bilo mnogo. Da se od spomenutoga nauma o ujedinjenju nije odustajalo ni poslije smrti hercega Kolomana i pape Grgura IX, (obojica su um rla g. 1241.), svjedoči izbor zagrebačkoga biskupa Stjepana za splitskog nadbiskupa, do čega je došlo poslije Guncelove smrti, čini se, već koncem ljeta g. 1242. T om a nije u pravu kad tvrdi da se pitanje papinske potvrde toga izbora, koju je Stjepan zatražio odmah »po povratku u Zagreb«, nije moglo riješiti za gotovo dvije godine, i to stòga što su kardinali navodno toliko dugo otezali s izborom novoga pape, je r papa je Ihocent IV. izabran već 25. lipnja 1243., što znači da nije prošla ni puna godina dana. Po svemu sudeći, u pravu je kad tvrdi da taj novi papa nije htio prihvatiti »neke uvjete« koje je Stjepan u svezi s tim bio postavio (cum quibusdam conditionibus), pa je izabrani, a nepotvrđeni splitski nadbiskup bio prisiljen javiti u Split da on odustaje, pa neka pristupe izboru neke druge osobe.88 »Uvjeti« koje je Stjepan za to postavljao nisu ondje navedeni, a o cijelom tom slučaju nema nikakvih vijesti u dokumentima koji bi se danas čuvali u rimskim ili kojim drugim arhivima, pa se tako o njim a može sam o nagađati. Protivljenje dvojice ugarskih nadbiskupa, ostrogonskoga i kaločkoga prije predloženomu planu o spajanju dviju hrvatskih biskupija, a poslije Stjepanovu 86 Diplomatički zbornik IV, 1906., br. 106. na str. 114-115. 91 Papa u pismu kaže: »eunt, sicut asseris, paratus existas ducatum tuum Sclavonic venerabili fratri nostro (Stephano) Zagrabiensì eplscopopro meliorando statu ipsius Spalatensis ecclesie liberali pietate conferre* (Diplomatički zbornik IV, 1906., br. 106. »tr. 115). 99 Torna Arhidakon. 2003.. sfr. 274 i 275, r. 1-5.

58

mogućem preuzimanju naslova splitskoga nadbiskupa-metropolita i dalmatinskohrvatskoga primasa89 moguće je i vrlo vjerojatno« iako takvo tumačenje nema izravnog oslonca u onim povijesnim vrelima koja su do nas došla, nego su čista nagađanja. Vjerojatno je cijeli taj plan od početka bio, slikovito rečeno, račun bez krčmara. Guncelu se lako s njim bilo složiti, jer on osobno ne bi puno izgubio. Njemu, već posve ostarjelom i bolesnom, mogli su Koloman i Stjepan posljednje godine života učiniti sigurnijima nego njegova relativno siromašna splitska crkva, a bit će da ga je i srce sve više vuklo u smjeru njegova zavičaja, u Panoniju. Sasvim je drugačije raspoloženje moralo biti u splitskomu kaptolu, kojemu je Toma bio na čelu. Stoga ni onda, kad je papa Grgur IX., kako je već spomenuto, držeći se crkvenih kanona, za Kolomanov prijedlog tražio i njegovu suglasnost uvjetujući njom moguće svoje odobrenje, nije je mogao olako dati. Ako se je možda crkvena jurisdikcija splitskoga nadpastira nekoć u ranomu srednjemu vijeku p rotezala, barem teoretski, od mora sve do rijeke D rave, prem a spomenutomu je megalomanskom planu hercega Kolomana i zagrebačkoga biskupa Stjepana II., nazočnoga u Splitu u trenutku Guncelove smrti, sahrane i odlučivanja o njegovu nasljedniku, kojega nisu slučajno okitili naslovom »veličanstveni«,90 trebalo, po svemu sudeći, doći u tomu pogledu do potpunoga obrata. Kako bi se drugačije moglo ostvariti to »ujedinjenje« ako ne nekom vrstom personalne unije spomenutih dviju biskupija, ili možda čak potpunim gašenjem nadbiskupske stolice u Splitu u prilog jačanju crkvenoga položaja i prostornoga proširenja zagrebačke biskupije? U svakomu slučaju, zajednički nadbiskup ne bi mogao baš često iz Zagreba dolaziti u Split. Za Zagreb bi to. pa i za neke općehrvatske interese, crkvene i druge, dakako, gledano s današnjega motrišta, bilo vrlo povoljno rješenje, ali posljedice za Split bile bi u svakomu pogledu katastrofalne. Uostalom , Toma ne krije svoje neraspoloženje u svezi sa spomenutim Stjepanovim izborom za nadbiskupa. Za takve je osjećaje zacijelo imao barem dva vrlo ozbiljna razloga. Prvi je svakako morao biti u tomu što je taj izbor značio oživljavanje i ponovni pokušaj ostvarenja više puta spominjanoga Kolomanova plana, a drugi Što se izabranik ni po čemu nye uklapao u njegove predodžbe o osobi koja bi bila prikladna za vršenje te najodgovornije crkvene službe u Splitu. Stjepanovo bogatstvo povezano sa svjetovnim ugledom i moći svojim je blještavi lom lako moglo zaslijepiti mnoge Splićane, pa i neke splitske svećenike, ali zacijelo ne Tomu, koji se toliko oduševljavao likom asiškoga siromaha,91 kao Usp. Lukinović. 1995., str. 64; šanjek. 1996., str. 123; Matijcvić-Sokol, 12002], str. 217. w Usp. Lukinović. 1995.. str. 63. vl Usp. KatiČić, 2003., str. 337*338. Napominjemo da su Franjo AsiŠki. c^eli njegov pokret i slični pokreti ostalih tzv. prosjačkih redova ponikli iz oduševljenja za »evanđeoski i apostolski Život«. To se oduševljenje javilo i širilo već u drugoj polovici 11. stoljeća tako da je navedeni izraz od tada postao geslom sve jače reformne struje.

»

n i n je g o v refo rm ističk i k ru g , koji m eđu sp lits k im s v e ć e n ic im a , katedralnim , gradskim i redovničkim , a i među vjernicim a laicim a, z ac ijelo n ije bio toliko slab k o lik o b i se m oglo činiti na prvi pogled.9 93 O ni su u S tjep a n o v u »zlatu i srebru« i 2 d ru g o m b o g atstv u , u njegovu »svjetovnom u s ja ju « , u to m u što se boraveći u S p litu k a o » p le m e n ita š« , odno sn o » d v o rsk i č o v je k « ( c u r i a li s ) , » sa svima blagonaklono i dobrostivo ophodio ponesen željom d a b ude u zdizan privrženošću i nošen ljubavlju svjetine«93 mogli gledati sam o najveću o p asn o st za svoja uporna i nerijetko uzaludna nastojanja oko m oralnoga o z d ra v lje n ja i n a p re tk a crkvenoga i sv e u k u p n o g a d ru štv en o g živ o ta. S to g a su S tje p a n o v iz b o r z a splitskoga n adbiskupa obavljen pod pritiskom laik a, o čem u je v e ć b ilo g o v o ra, morali d oživjeti kao strašan udarac i pravi p oraz. U p le ta n je u to n a v o d n ih Tominih n e is p u n je n ih a m b ic ija , m ožda s lič n ih S tje p a n o v im a , i to k a o k lju č a za razum ijevanje toga odlomka u njegovoj k ro n ici, p o g o to v o g u ran je u prvi plan takvih navodnih njegovih osjećaja, pretpostavljenih sam o sto g a s to je zaista malo ljudi koji su u danim okolnostima od njih posve slobodni, sm atram o nepriličnima. U svakom slu čaju , treba na prvo m jesto s ta v iti T o rn in o s ta ln o i dosljedno nastojanje da u duhu reform nih shvaćanja, k o lik o j e g o d to m oguće, u svemu brani, čuva i unaprjeđuje čast i dostojanstvo sv o g a g ra d a i sv o je m jesne crkve.94

TOM A NA ČELU SP L IT S K E C R K V E Dosljedan naslovu svoje kronike posvećene povijesti salonitanskih i splitskih nadbiskupa. Tom a uopće ne govori o svom u v iše k ra tn o m rav n an ju splitskom crkvom , a ipak je on kao arhiđakon u tri navrata bio n a n jezin u čelu, i to ukupno, čini se, više od šest godina i osam m jeseci.

92 Katičić na više mjesta govori o »strujama«, odnosno »strankama«, u Splitu u Tornino doba. jednoj protucrkvenoj i drugoj crkvenoj (Katičić, 2003., str. 349,359.364). Smatramo daje u ovomu slučaju ispra vnije te struje nazivati protureformnom i reformnom, 93 Toma Arhiđakon, 2003., str. 256, r. 16-20. 94 Katičić s pravom naglašava Tominu dosljednost u obrani slobode crkvenog izbora splitskih nadbiskupa, općenito crkvenog autoriteta, napose papinskoga i primjene crkvenih propisa (Katičić, 2003., str. 366-367.371,376-377). Kaže da je jedna od triju ideja koje su njega vodila cijelog života »prevlast crkve nad svjetovnom vlasti« (ondje. str. 377), dakako, u crkvenim pitanjima, jer za ideju o crkvenoj supremaciji na političkom području nema potvrde u njegovoj Kronici. Čini se da nema u njoj uporišta ni za Tominu navodno osobitu privrženost papi Inocentu III. i njegovu učenju (usp. Matijević-Sokol [2002.], str. 187). nego obojica pripadaju istoj snažnoj reformnoj struji, koja je upravo u doba Inocenta m . dosegla svoj apogej. Tako ni u Tominu otklonu susreta s izopćenim Konradòm IV. ne bi trebalo prepoznavati neki poseban »znak iskazivanja poštovanja i privrženosti papi Inocentu IV.« (ondje, str. 228), nego strogu i načelnu odanost i privrženost papinstvu općenito, tipičnu za reformnu struju kojoj je Toma pripadao.

60

Prvi put je tako vršio službu privremenoga upravitelja splitske nadbiskupije od smrti nadbiskupa Guncela, koji je preminuo prije mjeseca rujna 1242.,** pa vjerojatno sve dok nije pri koncu ljeta g. 1247. za novoga nadbiskupa bio od pape potvrđen i potom zaređen Hugrin * dakle otprilike pet godina. Tako je barem trebalo biti po crkvenim običajima i zakonima, koji su za Tomu bili svetinja, a na koje se Hugrin kao knez i nadbiskup ujedno zacijelo i nije u svemu obazirao, pogotovo u pitanjima povezanima s crkvenim prihodima. Sve su te godine bile za Tomu teške, a ponekad i vrlo burne i mučne, a njegov grad Split i splitsku crkvu možda toliko teških neprilika nije zadesilo nikad u dugoj povijesti prije toga i sve do uzastopnih upada turskih četa, pada Klisa i stvaranja turskoga obruča oko grada s kopnene strane, do čega će doći otprilike četiri stoljeća poslije toga. Sam početak prve Tornine privremene uprave g. 1242. nije bio ni za nj osobno, ni za splitsku crkvu toliko buran koliko je bio otužan. Označen je d efinitiv nim nasjedanjem prije svega novoga gradskog v odstva, oštro suprotstavljena Tomi i njegovu obnoviteljskom krugu, projektu o pridruženju prastare salonitansko-splitske nadbiskupije mladoj zagrebačkoj biskupiji, o čemu je već bilo dovoljno govora. Toma je nasilno ponašanje mnogobrojnih i moćnih protivnika —osobnih i onih koji su se protivili svemu Što je poduzimao i kanio poduzeti za napredak grada i nadbiskupije - koje je došlo do izražaja kad je početkom g. 1244. kaptol njega bio gotovo jednoglasno izabrao za novoga nadbiskupa, o čemu je već dovoljno rečeno, morao doživjeti kao vrlo težak i bolan udarac, ne toliko vlastitom promaknuću, koliko reformnim nadama i nastojanjima, njegovim i njegova kruga, to više što je to ponašanje bilo povezano s prijetnjama Širokih razmjera. Svejedno je n astav io u p ravljati nadbiskupijom s prijašnjim ovlastim a, koliko god ograničenima i privremenima, koje je po crkvenomu pravu imao kao arhiđakon u slučajevima nepopunjenosti nadbiskupske stolice. U tom je svojstvu poslije neuspjelog rata s Trogiranima, koji su pokrenuli spomenuti njegovi protivnici, opet morao doživjeti nevjerojatan oblik nasilja povezan s već opisanom krađom kaptolskoga pečata i krivotvorenjem izbornog zapisnika, a napokon i veliko poniženje kad su ga prisilili da osobno pođe po tako izabranoga nadbiskupa Hugrina te legalizira izbor čovjeka koji je samo po visokoj naobrazbi mogao odgovarati njegovim shvaćanjim a o prikladnosti za tako odgovornu crkvenu službu, a nipošto po drugim još mnogo važnijim vlastitostima. Nije teško zamisliti Tornine brige i tjeskobe, dok je u razdoblju između travnja 1245.. kad je Hugrin stigao u Split, i rujna 1247., kad je stigla papinska potvrda njegova izbora, morao obavljati svoju odgovornu upravnu službu u sjeni toga splitskoga kneza i samo izabranog nadbiskupa. Stoga je zacijelo morao osjetiti stanovito olakšanje kad je Hugrin napokon bio potvrđen i zaređen, je r od tada barem nije za sve bio odgovoran. Da mu ni tada nije bilo lako gledati kako u crkvenim pitanjim a postupa taj velikaš, a ne biti u mogućnosti da ozbiljnije utječe, m otda se m ole 95 Toma Arhiđakon. 2003., str. 257,bilj. 1. 96 Toma Arhiđakon. 2003., str. 296. r. 30*34.

61

z ak lju č iti t po tom u što je precizno izračunao d a j e to tra ja lo » jed n u godinu, dva m je se ca i deset dana« .97 P o s lije H u g rin o v e sm rti o p e t je T o m a m o r a o p r e u z e t i u p ra v u svoje n ad b isk u pije. V ršio ju je u tomu drugom navratu do d o la s k a n o v o g a nadbiskupa R o g erija, tj. tijekom nešto više od godine d an a, od k o n c a stu d e n o g a 1248. do 20. v e lja č e 1250. Č ini se da taj put nije im ao v e ć ih n e p r ilik a , j e r su se njegovi p ro tiv n ici u gradu, nakon ratnih neusp jeh a i g o rk o g a is k u s tv a s U grinom kao knezom , napokon bili sm irili. Treće je njegovo upravljanje bilo jo š kraće, je r je n ak o n R ogerijeve smrti (14. travnja 1266.) relativno brzo bio izabran i zaređ en n o v i n a d b isk u p Ivan, koji je svakako stigao prije konca te godine. O m ogućim p o se b n im tešk o ćam a u to doba n em a nikakvih vijesti ni u Tominoj kronici, n i u dru g im p o v ije sn im vrelima. Bit će da su mu ih tada stvarale njegove staračke teg o b e, zb o g k o jih je , predviđajući sk o ri sv ršetak života, vjerojatno i z a v ršio sv o ju k ro n ik u o p iso m Rogerijeve posljednje bolesti, smrti i sahrane. D a je g. 1242. postao n adbiskupom i da je teret te odgovornost na najvišoj razini m orao nositi d o sm rti u p rilik am a i odnosima snaga kakve su vladale u gradu, zacijelo je n e bi b io n a p isao .

KRONIKA, A NE C JE L O V IT A P O V IJE S T SA LO N IT A N SK O -SPL ITSK E C R K V E Tom a i ne pokušava svojim čitateljim a pru žiti c je lo v itu i objektivnu sliku stanja vjersko-crkvenoga i općenito društvenoga živ o ta u sp litsk o j crkvi, pani u sam om e rodnom u gradu, nego - u stilu s re d n jo v je k o v n o g a i svakog drugog kroničara - navodi podatke gotovo sam o o nekim izv an red n im događajim a, koji su privlačili njegovu i, dakako, opću p o zo rn o st, izn o seć i sp o n tan o i slobodno, m o g lo bi se reći ponekad i b e z o b z irn o , s v o je v l a s ti t e s u d o v e i o samim događajim a i o ljudim a koji su u n jim a na ra z n e n a č in e su d je lo v a li. Mnoge činjenice iz redovitoga crkvenog i društvenog ž iv o ta, m a k ak o bile važne, nije ni spom enuo, je r one svojom redovitošću i ispravnošću nisu - d a se tako izrazimo - tvorile vijest koja bi privlačila osobitu pozornost pa tim e tražile od kroničara da ih zapiše te na taj način ovjekovječi. N eke je sp o m en u o sam o usput, govoreći o onom u što mu se je u tomu trenutku Činilo vrijednim spom ena. Kao primjer toga »prešućivanja«, ili sam o u sputnoga spom injanja, treba prije svega spom enuti sinode, tj. skupove m jesnoga sv ećen stv a oko svoga biskupa ili pokrajinskih biskupa i ostalih crkvenih dostojanstvenika, pa i svjetovnih, iz cijele crkvene pokrajine, na kojima se najčešće d o n o silo vrlo važne odluke. Teško je vjerovati da tijekom gotovo sedam deset g o d in a T o m in a ž iv o ta u Splitu nije održana nijedna sinoda, barem biskupijska, ako ne p o k rajin sk a , iako se o tomu nisu sačuvali spisi, niti on to spom inje u svojoj kro n ici. D avno je opaženo da ori 97

&

Toma Arhiđakon. 2003.. str. 300. r. 28-30.

JoJfu

,

«"««

" !i ' Solilù o k n Q ^ J P.okraJ,nsk°j >1> nacionalnomu koncilu održanom u Sphtu oko g. 925., čiju dokumentaciju donosi Historia Salonitana maw r. Samo sponunje, ' to kronološki posve neodređeno, sinodu na koju su trebali doći biskupi iz Gornje Dalmacije postradali na putovanju” i reformnu sinodu na kojoj je bio svrgnut nadbiskup Dabral » Za tzv. Majnardovu sinodu održanu vjerojatno g. 1060. kaže d aje bila »vrlo svečano održavana« te da su na njoj ”sasla'' jene mnoge o redbe«, ali iznosi samo sadržaj one koja je zabranjivala slavensko bogoslužje a i to posve sažeto.'«' Sinodu održanu pod predsjedanjem lcar ina a ^ ana- ] e8a a pape Aleksandra II., spominje samo u svezi s osudom svećenika Ulfa, onu održanu »kod Salone« pod predsjedanjem Gerarda, legata pape Grgura VII., samo u svezi s ponovnom uspostavom Ninske biskupije."12 a onu održanu u Ninu pod predsjedanjem kardinala Ivana, samo u svezi s odlukom kra ja vonimira, ojom je crkve sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu »vratio« crkvi sv. ujma. a piše o pokrajinskomu koncilu održanom u splitskoj crkvi sv. Andrije g. 1185., tek je nešto malo opširniji, jer osim što općenito kaže da su na njemu donesene »mnoge dobre odluke« (multa bona fuerunt statuta), naglašava da su na njoj »određene granice područja svake pojedine biskupije«, nešto malo opširnije govori o osnivanju krbavske biskupije i izboru njezina prvoga biskupa te napominje da je sve odluke odobrio papa."» To je sve što se u Tominoj kronici može naći o sm odam a. Takvi crkveni skupovi i odluke na njim a donesene nedvojbeno spadaju na tzv. »gesta episcoporum«, ali zašto bi kroničar trošio vrijeme i skupu pergamenu za prepisivanje ili opširno prikazivanje onoga što je ionako već napisano u originalnim dokumentima čuvanim u njegovo doba u biskupijskoj ili kaptolskoj pismohrani, a trebalo je očekivati da će ti dokumenti biti još sigurnije čuvani i bolje sačuvani nego kronika. U T om inoj kronici ništa se ne govori o uređenju i djelovanju splitske katedralne škole, u kojoj je zacijelo i sam njezin autor stekao temeljitu gramatičku i humanističku naobrazbu, a koja je nedvojbeno tada imala veliku važnost za crkveni i općenito prosvjetno-kultumi život u gradu i šire. Samo usput spominje da je budući trogirski biskup T reguan, boraveći neko vrijem e u Splitu s nadbiskupom B ernardom , »poučavao splitske klerike u gram atici«.1,15 Učeni Firentinac nije mogao biti i Tominim učiteljem, jer je prije nego je taj daroviti98*102345

98 Toma Arhiđakon, 2003., str. 60. r. 1-4. 99 Toma Arhiđakon, 2003., str. 64, r. 20-24 i str. 66, r. I -3. m Toma Arhiđakon. 2003., str. 70. r. 19-26 i str. 66, r. Napominjemo da se izraz »capitula« ne odnosi ni na kakva »poglavlja kapitulara« (ondje» str. 71. r. 20), nego da naprosto znači sinodalne »odluke«. 101 Toma Arhiđakon. 2003., str. 76, r. 19-21. 102 Toma Arhiđakon. 2003., str. 78. r. 5-13, 103 Toma Arhiđakon, 2003., str. 80, r. 8-15. 104 Toma Arhiđakon, 2003., str. 116, r 3-17. 105 Toma Arhiđakon. 2003., str. 136 i 137, r. I .

63

d je č a k d o rastao z a Školu prešao u T rogir, g d je je v ršio ra z n e ug ledn e službe, n ap o k o n i b isk u p sk u .106 Pretpostaviti je d a j e sp litsk a k a te d ra ln a škola, zacijelo već o tp rije uređena u skladu s odredbam a lateran sk ih k o n c ila H I. i IV ., cijelo to vrijem e uredno funkcionirala pod vodstvom k a te d ra ln o g a k a p to la , je r d a je oko n je n a sta o k ak av god sukob ili n ered, o so b ito n a r e la c iji nadbiskup-kaptol•arhiđakon, T om a to zasigurno ne bi propustio sp o m e n u ti. T o m a j e o č ito b io v e lik i p o š to v a te lj sv . F r a n je A s iš k o g a , prijatelj i p o d u p ir a te lj ta d a m lad o g i p o letn o g f r a n je v a č k o g a p o k r e t a , a zacijelo i dom inikanskoga, kojemu je , usput rečeno, talijanski g ra d B o lo g n a već u vrijeme njegova studija bio jedno od glavnih uporišta i sre d išta (u n jem u je osnivač toga propovjedničkog reda sv. Dominik de G uzm an p rem inuo i tu j e tijelo sahranjeno). Pripadnike tih redova spominje na nekoliko m jesta, ali sam o u spu t u svezi s nekim burnim zbivanjim a, crkvenim i svjetovnim , u Splitu i o k o lic i,107 a ništa ne govori o njihovu dolasku u Split i D alm aciju, p o d izan ju p rv ih sa m o sta n a , redovitom propovjedničkom i općenito o b n o v iteljsk o m d je lo v a n ju , stu p a n ju u njihove sam ostane domaćih sinova i slično, što bi današnjem u p o v jesn ičaru bilo i te kako važno znati. P riželjk iv ali bism o barem koju v ije s t, a k o n e o r e d o v itim obredim a i pobožnostim a, ono barem o raznim većim vjerskim sv ečan o stim a, npr. o proslavi blagdana sv. Dujma, pa o vjerojatno već tad a p o sto jećim ili osnivanim laičkim pobožnim društvima, bratovštinam a, o njem u do b ro p o zn atim um jetnicim a koji su u to doba u katedrali ostvarili za naše p rilike p rav a rem ek~djela. Njemu se, očito, nije činilo da je o svemu tomu potrebno k ro n iča rsk i p isa ti, je r su to svim S p lića n im a bile opće poznate stv a ri, k o je n itk o n e o s p o r a v a n iti ih može osporavati. Dovršenje »novoga oltara« sv. S taša ipak sp o m in je, ali sam o usputno govoreći kako je nadbiskup Bernard g. 1209. u nj po lo žio sv ečeve zem ne ostatke izvađene iz prijašnjega oltara koji je bio na istom u m je stu .108 Nešto je više pozornosti posvetio velikom izazovu k o ji je tadašnjoj Crkvi pružilo širenje opasnoga k atarsko -dualističkog p o k re ta . P o v ršan bi čitatelj iz n je g o v a » novinarskog«, nazo v im o g a ta k o , n a č in a p is a n ja o tom u mogao zaključiti d a je taj pokret početkom 13. stoljeća u Splitu i u ostalim dalmatinskim gradovim a bio uhvatio žilavo korijenje te stekao m noštvo pristaša. Međutim, kad se svi ondje izneseni podaci bolje prom otre, jasn o je d a se radilo više o površnom

106 Toma kaže da su Treguana, još posve mlada, Trogirani tražili od nadbiskupa Bernarda te da ga je on njima prepustio, pa je u Trogiru vršio najprije bilježničku službu, potom arbiđakonsku, dok ga napokon ondje nisu izabrali za biskupa (Toma Arhiđakon, 2003., str. 136 i 137, r. 2-8). Kao tamošnji arhiđakon spom inje se već g. 1203, (Diplomatički zbornik III, 1905., str. 37 br. 34), kad je Toma jedva mogao navršiti treću godinu svoga života. 107 Za franjevce (mala braća) v. Toma Arhiđakon. 2003., str. 188 i 189, r. 21-23; 274 i 275. r. 7-8; 276 i 277. r. 31; 314 i 315, r. 3; dominikance (propovjednički red): str. 2741 275. r. 7-8.300 i 301. r. 22-23 (nadbiskup Ugrin pokopan kod njihove crkve). 108 Toma Arhiđakon. 2003.,str. 134 i 135, r. 10-11.

64

simpatiziranju nego o čvrstom pristajanju tadašnjih Dalmatinaca uz taj čudan nauk, koji je na posve neprimjeren način pokušavao obuzdati zaista pretjeranu težnju mnogih tadašnjih kršćana za materijalnim blagostanjem i tjelesnim užicima, dostupnima sve većem broju plemića i građana zahvaljujući tadašnjemu naglom privrednom napretku, o čemu je već bilo govora. Poznato je da se one koji su u uvjerenju da pristaju uz tobože jedino pravo kršćanstvo bili stvarno prihvatili katarski prezir prema svemu materijalnom i tjelesnom, do te mjere radikalan da im je zapravo nametnuo svojevrsni poganski svjetonazor vrlo opasan za kršćansku vjeru, a u krajnjim posljedicama i za sam opstanak ljudskoga društva, nije dalo tako lako odvratiti od tih shvaćanja, kako je to —prema Tominu pisanju —uspjelo nadbiskupu Bernardu. Tom a, i sam visoko obrazovan, možda jedan od prvih Splićana koji su studirali na tada još posve mladim europskim sveučilištima - on na Bolonjskome, koje je brzo došlo na glas osobito po studiju obaju prava, crkvenoga i civilnoga —cijenio je visoko umne sposobnosti i učenost spomenute trojice nadbiskupa svojih suvremenika. Bernarda, Hugrina i Rogerija, zapravo sviju osim neukoga Guncela (o petomu po redu, Ivanu, već je rečeno, ne piše!), ali svejedno nije propustio naglasiti razne njihove nedostatke i loše poteze, osobito pretjeranu želju da žive na razini mnogih bogatih ugarskih i europskih prelata i knezova toga vremena, za što im splitska crkva nije mogla pružiti potrebna sredstva, pa su ih pokušavali namaknuti na štetu splitskoga kaptola i raznih crkava, jedan od njih, Hugrin, čak prisvajajući sebi onu Četvrtinu crkvene desetine koja se morala svake godine podijeliti siromasima, što se prije, kaže Toma, nije nikad događalo.109 Ne propušta isto tako navesti različite nedostatke, mane i zle postupke nekih svećenika i općenito svojih sugrađana. Tko zaista pozorno i bez predrasuda čita Tominu kroniku u cjelini i u pojedinostima, a dobro poznaje tadašnje opće i crkvene prilike u Europi i u nas, ne može ne steći čvrsto uvjerenje d a je njezin autor bio vatren i odlučan, katkad možda i prerevan, zastupnik reformnih strujanja u tadašnjoj Crkvi. Upravo je najviše time protiv sebe izazivao otpore i žestoka protivljenja mnogih utjecajnih osoba iz laičkih krugova, a i stanovitog broja svećenika, više-manje svih onih koji su bili ili uspavani u svojoj vjerničkoj i svećeničkoj prosječnosti ili snažno zahvaćeni novim duhom neobuzdane težnje za postizanjem što većega materijalnog blagostanja, pogotovo onih pojedinaca koji su se bili odali porocima i zloporabama. Ne mislimo, naravno, tvrditi d aje uvijek u svemu bio u pravu, ili da je u svim svojim prosudbama i opisima zbivanja uspio ostati posve objektivan kritičar i pripovjedač. To očekivati, značilo bi previše zahtijevati od bilo kojega smrtnika.

I(W»Portionem pauperum dumtaxat contra predecessorum suorum consuetudinem usurpare« (Toma Arhiđakon. 2003., str. 298*299, r. 15*16). Šegvić je zabunom to »prikraćivanje siromaha« pripisao nadbiskupu Bernardu (Segvić, 1927., str. 57.s pozivom na mjesto u Kronici na kojemu to ne piše).

65

Smatramo, međutim, da ozbiljan i koliko-toliko objektivan današnji Čitalac Tornine kronike, povjesničar ili bilo tko drugi, ne može argumentirano tvrditi da bi njezin autor u njoj nešto namjerno izvrtao ili izmišljao, pa i prešućivao, s ciljem da čitatelja dovede u zabludu. Drugo je pitanje je li on sam bio doveden u zabludu od raznih previda, koječime uvjetovanih, ili od nedostatka pravih podataka, pa nešto nedovoljno točno ili posve krivo prikazao. Njega ni velika ljubav prema Katoličkoj crkvi i vjeri, napose prema mjesnoj splitskoj crkvi, nije navela na to da šuti o spomenutim negatiVnostima, pa ni u prikazivanju života i djelovanja visokih crk v en ih d o sto jan stv en ik a na nadbiskupskoj stolici, članova splitskoga kaptola, od raznih arhiđakona, njegovih prethodnika, do običnih kanonika, i drugih svećenika. Štoviše, njega su upravo ta ljubav i obnoviteljski žar naveli na to da o svemu tomu piše. Samo bi površan čitalac mogao zaključiti kako je njemu bilo do toga da zbog neke svoje ozlovoljenosti obezvrijedi sve splitske nadbiskupe. Navodeći teške nedostatke nekih od njih, on se ne susteže spomenuti njihova pozitivna svojstva i djela. Tako je sjedne strane o Hugrinu, splitskomu knezu i nadbiskupu ujedno, napisao d a je »bio potpuno zaokupljen svjetovnim poslovim a, dok je crkvene nemamo obavljao, kao da bi to bilo nešto suvišna Što traži manju brigu«. Naglasio je njegovu gizdavost i pretjeranu velikašku uznositost, a kao najtežu manu naveo njegovu prekomjernu gram zivost u koju ga je uvukla želja »da se u hrani, odijevanju i m noštvu posluge izjednači s b o g a tim u g arsk im crkvenim dostojanstvenicima«.110 To ga s druge strane nije priječilo da, govoreći o njegovoj teškoj bolesti i smrti, navede njegovu »čudesnu« raskajanost zbog grijeha, da opiše kako je neke od svojih zastranjenja tada javno priznao«, ispovjedio se više puta te obećao da će, ako preživi tu bolest, »dati svaku vrstu zadovoljštine«. Nije zaboravio dodati već navedene riječi o H ugrinovoj učenosti i ljubavi prema vrijednim i lijepim knjigama.111 Tomu isti obnoviteljski žar navodi da sa zadovoljstvom naglasi izvanredne vrline i vrlo zauzeto crkveno djelovanje velikih crkvenih obnovitelja splitskoga nadbiskupa Lovre i trogirskoga biskupa Ivana,112 koji su svim a ostali u sjajnoj uspomeni. Slobodno se može reći daje Toma upravo kao protutežu nedostojnomu Dabralu, nesposobnom Guncelu, odanima pretjeranoj raskoši Hugrinu i Roge riju, naglasio m arljivu vjerovjesničku i o b n o v ite ljsk u d je la tn o s t, odvažnost i nenavezanost na materijalna dobra nekih njihovih prethodnika. Tako govoreći o prvomu splitskom nadbiskupu Ivanu, ističe d a je »došao kao dobar pastir svojim ovcama, ne s namjerom zgrtati novac, jer tada je crkva bila vrlo siromašna, nego je nastojao stjecati duhovno blago s ljubavlju se brinući za spasenje duša«, zbog čega je odmah »počeo dovoditi u red crkv u i sv e ć e n stv o , posvećivati se poučavanju, propovijedanju te vrlo brižno vršiti pastoralnu službu. Obilazeći

110Toma Arhiđakon. 2003., str. 298, r.1-11, 111 Toma Arhiđakon, 2003., str. 300, r. 10-23. 1,2 Toma Arhiđakon. 2003., str. 68-71.

6$

krajeve Dalmacije i Hrvatske (Sclauonie), popravljao je crkve, redio biskupe, osnivao župe te malo-pomalo priprosti puk predobivao za katoličku vjeru."3 Za Lovru kaže da je odmah po preuzimanju službe u Splitu »počeo svojom budnom brigom uzdizati crkvu u materijalnomu i duhovnom pogledu, hodati po cijeloj pokrajini propovijedajući te kao dobar pastir svom brižljivošću uporno nastojati oko očuvanja svoga stada«, zbog čega su ga onda »veoma cijenili hrvatski kraljevi i knezovi«, koji su posjedima obdarivali crkvu sv. Dujma, jer »on nije išao za tim da stječe sebi i svojim rođacima nego je sve pripisivao u crkveno vlasništvo«."4 Napokon, Toma se je kao tipično srednjovjekovni kroničar i dao na pisanje svoje kronike najviše radi toga da buduća pokoljenja, osobito svećenička, mognu znati što se zla i dobra događalo u prošlosti i osobito kakav je bio ishod Čestitoga ponašanja i predanog rada, sjedne strane, a kakav nemarnoga i odanoga manama, s druge, kako bi mladi Splićani mogli iz svega toga izvlačiti pravu pouku za svoj život i djelovanje.

VRELA Conc. oec. decreta, [1972.]. Conciliorum oecumenicorum decreta, 3. izdanje, prir. J. Alberigo i dr.t Bologna: Istituto per le scienze religiose. D iplom atički zbornik I, 1967. D iplom atički zbornik Kraljevine H rva tske, Dalmacije i Slavonije, I, prir. J. Stipišić - M. Šamšalović. Zagreb: JAZU. D iplom atički zbornik II, 1904. D iplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, prir. T. Smičiklas. Zagreb: JAZU. Diplom atički zbornik III, 1905. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, prir. T. Smičiklas. Zagreb: JAZU. D iplom atički zbornik IV , 1906. Diplomatički zbornik Kraljevine H rvatske, Dalmacije i Slavonije, prir. T. Smičiklas. Zagreb: JAZU. T om a A rh iđ ak o n , 1977. T om a A rhiđakon, K ro n ika . U redio i preveo V . Rismondo. Split: Čakavski sabor. T om a A rh iđ ak o n , 2003. Tom a A rhiđakon, H istoria S a lonitana, P ovijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, priredila i prevela O. Perić. Split: Književni krug.

113 Toma Arhiđakon, 2003., str. 48 ,r. 8-11 i 14*18 114 Toma Arhiđakon, 2003., str. 68, r. 15-23.

61

L IT E R A T U R A B a b in g e r, 1955, F . Đ abinger, M aestro R u gg iero d e lle P u g lie rela to re pre-poliano su i Tatari^ N el V II centenario della n a sc ita d i M a rc o P o lo , p rir. R . Al magia i d r., V enezia: Istituto V eneto di scien ze, le tte re e d a rti, str. 51-61. F a r la ti, 1765. D . F a rla ti, Illyricu m s a c r u m , I I I , V e n e tiis : A p u d Sebastianum C oleti. G u n ja č a , 1973.a. S. G unjača, Ispravci i d o p u n e s ta r ijo j h r v a ts k o j historiji, L, Z agreb: Školska knjiga. G unjača 1973.b. Ispravci i dopune starijoj h rv a tsk o j h is to r iji, II., Zagreb: Školska knjiga. Jadrijević, 1964. A . Jadrijević, D jela B ern a rd a sp lits k o g n a d b isk u p a , Službeni vjesnik biskupije splitsko-m akarske 11, 1964, b r. 1-2, str. 90-96. K . N ., 1989. K . N em eth, B uzad (de g e n ere H h o lt), u g a rs k a o b ite lj. Hrvatski biografski leksikon 2, Zagreb: L ek sik o grafski z a v o d » M iro slav Krleža«, str. 545. K atičić, 1993.a. R. K atičić, Im ena d a lm a tin skih b isk u p ija i n jih o vih biskupa u aktim a ekum enskoga koncila u N ic e ji g o d in e 7 8 7 , U z p o č e tk e hrvatskih početaka. F ilološke stud ije o n ašem n a jra n ije m sre d n jo v je k o v lju , Split: Književni krug, str. 25-35. K atičić, 1993.b. R . K atičić, V etustiores E c c le sie a S p a la te n s is m em oriae. Uz p o č e tk e h rv a ts k ih p o č e ta k a . F ilo lo š k e s t u d i j e o n a š e m najranijem srednjovjekovlju, Split: K njiževni k ru g , str. 9 9 -1 3 0 . K atičić, 1998. Litterarum studia. K n jižev n o st i n a o b r a z b a ra n o g a hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: M atica h rvatska. K atičić, 2003. R. K atičić, Toma A rhiđakon i n jeg o vo d je lo : » T o m a Arhiđakon, H isto ria S alo nitana. P o v ijest sa lo n ita n s k ih i s p lits k ih prvosvećenika«, priredila i prevela O. Perić. Split, K njiževni k ru g . Klaić N . 1971. Nada K laić, Povijest H rvata u ran om sred n je m vijeku, Zagreb: Školska knjiga. K niew ald, 1949. D. K niew ald, V jero d o sto jn o st la tin sk ih izv o ra o bosanskim krstjanim a, Rad JAZU knj. 2 7 0 ,1 1 5 -2 7 6 . K ovačić, 1988. S. Kovačić, Splitska m etro po lija u 12. sto lje ć u , u: M . Bogović (ur.). Krbavska biskupija u srednjem vijeku. Z b o rn ik ra d o v a znanstvenog sim pozija u povodu 800. obljetnice o snutka k rbavsk e b isk u p ije, održanom u Rijeci 23-24. travnja 1986. godine, R ijeka-Z agreb: V isoka bogoslovska Škola u Rijeci - Kršćanska sadašnjost u Z agrebu. L ukinović, 1995. A. Lukinovič, Zagreb - d evetsto ljen a b isk u p ija , Zagreb: Glas K oncila. M atijević-Sokol, [2002.]. M. M atijević-Sokol, Tom a A rh iđ a ko n i njegovo djelo. Rano doba hrvatske povijesti. Jastrebarsko: N ak lad a S lap.

Ostojić, 1975.1. Ostojić, Metropolitanski kaptol u Splitu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost. SI. K., 1983. S. KovaČić, Bernard, splitski nadbiskup i teološki pisac, Hrvatski biografski leksikon 1,Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, str. 698. SI. K., 1989. S. Kovačić, Đuzad, Ivan de (Buchad, Đutcad), splitski nadbiskup. Hrvatski biografski leksikon 2, Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, str. 545. SI. K., 1998. S. Kovačić, Gaudije (Gaudinus, Gaudius), nadbiskup, Hrvatski biografski leksikon 4, Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, str. 603-604. SI. K., 2002. S. Kovačić, Guncel (Guncellus, Gonczol) nadbiskup i metropolit, Hrvatski biografski leksikon 5, Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, str. 306-307. Šanjek, 1996. F. Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. Šegvić, 1927. K. Šegvić. Toma Splićanin državnik i pisac 1200.-1268. Njegov život i njegovo djelo, Zagreb, 1927: Matica hrvatska.

TOMASO L ’ARCIDIACONO, PROMOTORE DELLA RIFORMA, D i FRONTE AGLI ARCIVESCOVI DI SPALATO, PARTICOLARMENTE QUELLI A LUI CONTEMPORANEI

Riassunto Tomaso l 'Arcidiacono, l’autore della più importante cronaca medievale sorta sulla costa orientale dell’Adriatico: Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum , nel suo modo di trattare gli avvenimenti del passato della Chiesa di Salona e poi di Spalato, soprattutto quelli a lui contemporanei, e in primo luogo nel trattare la vita e l’opera degli arcivescovi, rivela che il suo punto di vista principale veniva form ato dagli ideali della riform a greg oriana, tali quali propugnati dalle correnti rinnovatrici più forti nella Chiesa del suo tempo. Tenendo conto di questo diventa ben chiaro il suo sentimento di frustrazione davvanti al fatto che*nell’atto delle elezioni di nuovi presuli della sua Chiesa prendevano il sopravvento, quasi sempre, gli interessi e gli influssi dell’ambiente laicale soffocando così »la libera elezione« da farsi con i voti del capitolo cattedrale. Una situazione tale si era sviluppata dal momento in cui si spense l'antica dinastia dei sovrani croati passando quindi la corona reale collegatacon il titolo »rex Dalmatiae et Croatiae« al re d ’Ungheria di nome Kolomano (1102). Questo sovrano aveva infatti promesso alle città costiere, nel nome proprio e dei successori, di rispettare, tra l ’altro, la libera elezione di loro vescovi, riservando

«•

p erò a se il diritto di conferma. Tutti i sovrani appartener alla dinastia arpadiana cercavano poi, appoggiati su questo diritto, di avere sul trono di questa Chiesa m etropolitana, la più antica ed importante in queste regioni, qualche persona a lo ro p articolarm ente vicina e fedele. A nche i d irig en ti com unali di Spalato in sistev a n o nei casi di elezione, spesse v o lte, che la preferenza sia data al candidato preso fra i chierici della corte reale, o alm eno a quello che sia meglio visto dal re e dalla sua corte, sperando mediante questi conseguire certi vantaggi p e r la C ittà , tenendo però poco conto su lla id o n eità d i tale p er un ufficio ecclesiastico tanto sublime. Così durante gli 160 anni seguenti vennero eletti ben sei arcivescovi di origine ungherese con altri due m olto graditi alla corte, cioè un Spalatino di nome Gaudio (1 136-1158) e un Peruggino di nom e Bernardo (12001217). L ’Arcidiacono, per poter svolgere liberam ente il suo ufficio e difendere gli in teressi della riform a ebbe a lottare fo rtem en te c o n tro l ’ostinazione dell’ arcivescovo Guncel (1220*1242), un nobile ungherese di poca cultura letteraria e te o lo g ic a , vincendola alla fine con a p p o g g io d a lla S an ta Sede. Gli altri arcivescovi del suo tempo erano invece di un profilo culturale squisito: Bernardo, già m enzionato, veniva dall'am biente universitario di B ologna, Hugrinus (12471248) fece gli studi a Parigi, Rogerius (1250-1266) a Bologna. L ’Arcidiacono,che studiava pure a Bologna, dove subì un grande im pressione ascoltando la predica di san Francesco, ebbe a soffrire m oltissim o guardando questi arcivescovi saliti sul trono di una diocesi con proventi del tutto m odesti, dediti però al lusso in m o d o ta le che g a re g g iav a n o in e sso c o n r ic c h is s im i p re la ti ungheresi, naturalm ente, a scapito delle chiese, del clero e dei poveri, e badando ben poco alla loro responsabilità pastorale. Le sue p rem u re di prom uovere la riforma ecclesiastica durante il suo lungo arcidiaconato (1230-1268) incontravano una opposizione molto difusa anche n ell’am biente locale, particolarm ente nella parte più potente del patriziato, a lui per lo più o stile. C osì non riusciva far molto, nem m eno m entre in tre occasioni della sede v acan te go v ern ava lui stesso la diocesi, tutto sommato, durante più di sei anni.

70

M ilan Iv a n iše v ić PA X F R A N C E S C A N A UZ 800. OBLJETNICU ROĐENJA TOME ARHIĐAKONA*

Za ovaj sam skup, dijelom nasumce, a dijelom doznavši od priređivača što su neki drugi već odabrali, posebno o Splitu, iz djela splitskoga arhiđakona Tome odabrao njegovo spominjanje franjevaca. Kad sam se približio proučavanju tog sadržaja, u prvi je mah izgledalo sve poznato i dobro poslagano od mladih dana povjesnika Ivana Lučića, kada je sabirao izvore, a potom godine 1666. tiskao Tominu Povijest i godine 1673. svoju Povijest. Kad sam u djelima mnogih i različitih — po znanju i po usmjerenju — proučavatelja povijesti Franjevačkoga reda u Dalmaciji, posebno u Zadru, Trogiru i u Splitu, zapazio netočnosti, nepotpunosti i nedosljednosti, sve ono od Lučića dobro poslagano činilo se nakrivljenim i uzdrmanim, vrijednim izravnavanja i učvršćivanja. Lučić nije zaslužio takav postupak s izvorima koje je prvi pokazao u svojoj Povijesti, pa sam ponajprije htio vratiti ugled njegovu radu. Tada je valjalo i Lučiću pristupiti istraživalački i pronalaziti nepotpunosti u njegovim izvorima ili nastojati pronaći izvore koje je on poznavao, a samo ih je u najmanjemu dijelu njihova sadržs^ja pokazivao. Kad sam pristupio djelima onih koji su raspravljali o pojedinim podatcima o franjevcima iz Tornine Povijesti, pronalazio sam nepotpunosti i netočnosti u mnogim vremenskim odrednicama Tominih podataka i isprava o njegovu životu i djelovanju i ne samo onda kada je surađivao s franjevcima ili pisao o njima, nego i u vremenskim odrednicama nekih drugih podataka. Tako sam morao proučiti sve takve dijelove Tornine Povijesti i sve isprave u kojima je sadržan njegov rad. Pronašao sam petnaest isprava što ih Lučić u potpunosti pozna, a pokazuje samo tri do četiri, pa i manje podataka o njima. Usput sam pronašao nekoliko vremenskih odrednica, a nisam ih brojio, u kojima je vidljivo Lučićevo mladenačko neznanje u određivanju dana u mjesecu po brojenju od konca mjeseca. On je sve takve brojio od početka. Stoga valja biti oprezan s onima koje nisam provjeravao, jer nisu bile u ovom sadržaju. Pronašao sam Četiri isprave u kojima je sadržan rad arhiđakona Tome, a nisu uvrštene u Diplomatički zbornik. ni u Smičiklasov ni u dopune (u tim sam dopunama, samo među promatranim ispravama, pronašao dvije koje je već Smičiklas tiskao. Čak jednu s potpunijom vrem enskom odrednicom , a dopune nisu obuhvatile ispravke Sm ičiklasova čitanja). Od svih poznatih isprava i od podataka iz Tornine Povijesti sastavio sam pregled povijesti franjevaca u Trogiru od 1214. do 1420, godine, povijesti * Sažetak rada pročitan na skupu 25. rujna. Integralni tekst objavljen je u časopisu Hrvatska obzorja u četiri nastavka. M. IvaniŠcvić: »Pax franciscana« (!.*4.) Hrvatska obzorja, 1-4. Split, 2001.71

71

franjevaca u Splitu od godine 1229. do 1247., pregled svih isprava u kojima je spom enut Toma i pregled njegovih svjedočanstava o su rad n ji s franjevcima. Posebno je raspravljen opis Tomina susreta sa svetim Franjom Asiškim u Bologni. Tomin sam opis usporedio $ onim što o Franji sv jed o či n jeg o v životopisac i suvremenik Toma iz Celana. Povijest trogirskih franjevaca počinje godine 1214., k ada im je Trogiranin Desa Lučić sagradio crkvu i kuće ograđene zidovim a u blizini grada, na kopnu, a tu je crkvu na čast Blažene Djevice Marije posvetio trogirski biskup Tregvan, Desa je franjevcima oporukom od 18. veljače 1234. o sta v io bogato imanje i odredio trajne upravitelje te imovine. Oni i njihovi nasljednici će biti iz njegova roda. U oporuci su nabrojeni tada živi brat i sinovci jed n o g a pokojnoga brata i dvojice žive njegove braće. T aje, sada ponovo nađena, cjelovita oporuka otkrila najstarije poznate iz Lučićeva roda, od kojih je posljednji, povjesnik Ivan Lučić, umro u Rimu godine 1679. Pravo je Lučića na upravljanje D esinom ostavinom održano u razdoblju koje sam proučavao. Stoga sam opširno nabrojio podatke o tim najstarijim Lučićima: Desinu bratu Petru i sinovcim a: Petrovu sinu Valentinu i Matejevu sinu Luki. Zanimljivi su i drugi podatci o D esi L učiću, je r pokazuju njegov ugled u Gradu. On je godine 1217. p o šao b ra n iti g rad sk a prava od posezanja splitskoga kneza Domalda pred m agistrom tem p lara Poncijém de Cruce, a godine je 1227. sudjelovao u Splitu u p otpisivanju ugovora kojim je Domald izgubio vlast u Klisu. Tada je Desa upoznao splitskoga klerika i notara Tomu. Godine su 1236., dakle poslije sastavljanja oporuke. D esa i biskup Tregvan pošli u Anconu sklopiti mir o prijateljstvu dvaju gradova. Prvi su podatci o trogirskim franjevcim a p oslije g odine 1214. poznati iz vremena kada provincija i sam ostan p o č in ju , m o ž d a p rv i p u t, pokazivati nezadovoljstvo mjestom na kojem se nalaze sam ostan i crkva te pronalaziti način smještaja u gradu. To je bilo vjerojatno nedugo prije kolovoza godine 1263. Stoga sam šire opisao djelatnost trogirskoga biskupa K olum bana i arhiđakona Gervazija, koji su u tim poslovima sudjelovali. Za bolje razum ijevanje franjevačkih poslova, započetih godine 1263., nabrojio sam sve poznate o po ru ke u njihovu korist. Štovanje svetoga Franje Asiškoga pokazuje i ime trogirskoga broda koji je prije 5. prosinca 1263. prodan Dubrovčanima. N astojanja franjevaca u godini 1263. imala su početni uspjeh u kupovanju zem ljišta na zapadnom dijelu Trogira i svečanom postavljanju ugaonoga kamenja u tem elje crkve, 22. kolovoza 1265. Toj se novogradnji protive dominikanci i biskup im K olum ban 24. veljače 1266. jam či neometan rad u njihovoj nevelikoj crkvi u tom d ije lu grada, kojoj je naslovnik sveti Franjo Asiški, a bila im je darovana prije godine 1263. Potom počinje prodaja franjevačkoga imanja na tom mjestu, o kojoj najviše podataka ima iz godina 1271. i 1272. Nekoliko podataka iz godina 1266. i 1272. potvrđuje trošenje za franjevačku novogradnju izvan grada, na kopnu, ali na drugome mjestu, vjerojatno bliže gradu. Franjevci su 1. lipnja 1315. iz toga samostana i crkve premješteni u benediktinski samostan i crkvu svetoga Ivana Krstitelja, uz istočni gradski zid, u središtu Trogira, a franjevački su sam ostan i crkva izvan grada onesposobljeni za boravak, jer je gradska uprava strahovala od vojske bana

72

Mladena Šubića, koja je tada prijetila gradu. Godine su 1318., — nije poznato točno vrijeme — franjevci premješteni u samostan benediktinka svetoga Petra, a u postupku što ga je Papa pokrenuo u zaštiti prava trogirskih franjevaca, ali istodobno i benediktinskih samostana, franjevci su, vjerojatno u srpnju godine 1319., pošli u svoj prijašnji samostan izvan grada. Crkva i samostan su popravljani velikim iznosom općinskoga novca od tri tisuće libara, od kojega je poznata isplata jedne tisuće, dana 18. ožujka 1336. Niz podataka o Tomi počinjem onim o godini njegova rođenja i o njegovoj kući i imanju o kojima znamo po prijetnji pljačkom i rušenjem što su je gnjevni Splićani izvikivali po trgovim a i ulicam a, pogrđujući i franjevce koji su sudjelovali, vjerojatno 7. siječnja 1244., u kaptolskom izboru Tome za splitskoga nadbiskupa. U arhiđakonovoj je palači Toma 8. kolovoza 1365. sklopio svoj jedini sačuvani osobni ugovor o kupnji gradilišta nedaleko od sjeverozapadnoga zida Dioklecijanove palače, a po njemu znamo o njegovoj zemlji u Žmovnici. Toma je, kao i mnogi kanonici, uvijek bio đakon, pa je imao svojega svećenika za bogoslužje u svojoj palači. Poznat je Blaž, zapisan godine 1266. u Tominoj pratnji u Trogiru. Toma je, koliko svjedoči njegova Povijest i isprave, bio s franjevcima Šest puta. Najstarije je svjedočanstvo iz godine 1222. i prvi vlastiti doživljaj što gaje Tom a izravnim riječim a naglasio u svojoj P ovijesti. On je na blagdan BogorodiČina uznesenja slušao u Bologni svetoga Franju. Godinu nije zapisao, ali ju je opisao doživljajem potresa u Liguriji, Gmiliji i Mletačkoj Marki, kada je najviše razrušen grad Brescia. Godina je potvrđena pisanjem drugih ljetopisaca, posebno suvremenika u Genovi. Potom je Toma kao podđakon bio u Zadru, a vrijeme sam odredio između godina 1228. i 1230., kada je susreo Nikolu i Jakomina, dva najstarija potvrđena franjevca u gradu. To je sigurnija potvrda postojanja samostana nego ona o slanju u zadarski samostan Papina pisma o Franjinu proglašenju svetim, koju su do sada isticali, a ja u to sumnjam prije nego mi bude moguće vidjeti to pismo. Istaknuo sam mogućnost točnog, a do sada samo naslućivanog, čitanja vremenske odrednice isprave od 15. listopada 1231., jedine poznate napisane Tominim rukopisom s njegovim notarskim znakom. Pročitao sam, za razliku od Stjepana GunjaČe, taj znak kao riječi TH(oma)S, jer mu je potvrda i u drugom takvom znaku, ali samo precrtanom od Ivana Lučića, iz godine 1227.. do sada neiskorištenom za proučavanje. Objasnio sam zašto je mogao biti notar, iako je već bio izabrani arhiđakon, Stoje Kerubinu Šegviću bilo nespojivo, a Gunjača je sm atrao m ogućim po primjeru iz jednoga drugog vrem ena i grada, što nije znanstveno opravdano. Nije bilo opravdano ni Gunjačino poistovjećenje Tomina rukopisa s rukopisom njegove P ovijesti, ali G unjača je uporno dokazivao nemoguće, pa je morao u tim zaključcima ostati usamljen. Povjesnik se mora uživjeti u doba i osobe svojega proučavanja, pa tek tada može zapaziti s koliko je odlučnosti i žrtava Toma branio čast i prava Kaptola. Kako bi tako uznoaiti arhiđakon mogao javno izjednačiti posao notara i vlast crkvenoga poglavara? Toma je napisao ovaj notarski zapis jer je to bilo u vrijeme kad je nadbiskup

73

o sp o ra v ao njegov izbor za arhiđakona, a Papa ga jo5 n ije p o tv rd io . T o je Grgur D eveti učinio tek poslije 18. rujna 1234., kada g a j e T o m a p o sje tio u Perugi. Papa je pism om iz V iterba, 22. studenoga 1235., dao nadbiskupu G u n celu i Tom i prava n a d z ira n ja p o stu p k a zadarskoga n ad b isk u p a Iv a n a k o je m u j e P a p a zabranio uznem irivanje franjevaca i dom inikanaca. T o je jo š je d a n zajam če n T om in susret sa zadarskim franjevcim a. T o m a je u Splitu susreo franjevce kada su o n i p ro p o v ije d a li sm irivanje krvavih nemira u gradu, a to je moglo biti nedugo prije o d lu k e o izboru upravitelja koji će grad voditi na latinski način, vjerojatno g o d in e 1238. K a d a je ta odluka, i na T o m in nagovor, donesena na B o g o ja v lje n je g o d in e 1 2 3 9 ., T o m a i Miha M adijev pošli su u Anconu. Ondje su našli fran jev ca s k o jim su se posavjetovali o osobi gradskoga upravitelja i na njegov nagovor izabrali p lem ića Gargana de Arscindisa. Kad je on, na Duhove 15. svibnja 1239. d o šao u S plit, odm ah je počeo raditi, ali mu je najstarija nama poznata isprava u g o v o r s T ro g ira n im a o miru, od 11. srpnja 1239. Tako se i po njemu ispunilo fran jev ačk o m iro tv o rstv o te je onaj ankonitanski mali brat očito dobro savjetovao T o m u , o d n o sn o dobro poznavao Gargana. Usput, iz tih dana valja zapaziti točnost T o m in a pisanja, što ga možemo provjeriti po astronomskim podatcim a. T o su n jeg o v i o p isi po m rčin a Sunca u petak 3. lipnja 1239. i u nedjelju 6. listopada 1241. P rovjerio sam ih u zagrebačkoj Zvjezdarnici. N ajsnažniji dokaz franjevačkoga m iro tv o rstv a i T o m in a sudjelov an ja u njihovu radu je Tornino pričanje o m iru S p lićan a i T ro g ira n a , koji je potvrđen ugovorom od 11. rujna 1243., sklopljenim na granici dviju o pćina, na Čiovu, kod crkve svetoga Petra. Taj je mir potaknuo i o stvario fran jev ac G herardo Maletta dei B occabadati. On je sudrug u te m e ljite lja R e d a , je d a n o d p rv ih njegovih sljedbenika i njegov prisan prijatelj, katkad s njim i n a putovanjim a. Došao je iz Apulije sa subraćom Pavlom i A ndrijom , a izvori ne spo m in ju prvi grad njihova dolaska. Po Tominu bi pričanju bio vjero jatniji S p lit. T ru d ili su se nagovoriti Splićane i Trogirane i kad su ih n ag o v o rili, su d je lo v a li su u sklap an ju mira. T ro g ira n i su S plićanim a v ratili sve u g o v o re n e z e m lje , a S p lić a n i tek dio zarobljenih Trogirana, jer su počeli prigovarati m iru. G e rard ih je opet morao n ag ov arati i m oliti te su tek tada v ra tili sve z a ro b lje n ik e , ali nisu prestali prigovarati franjevcima za mir na koji su ih nagovorili. U sk oro su, po Gerardovu odlasku, opet započeli neprijateljstva, zbog neznatne u vred e, kako piše Toma. Nastojao sam pronaći što više podataka o G erardu, koji je u svojoj rodnoj Modeni štovan kao blaženik. lako nema vlastito bogoslužje, sugrađani m u svake godine, na treću nedjelju u lipnju, izlože moći u crkvi svetoga F ran je A siškoga, koju je pom ogao graditi i u kojoj je pokopan, i svečano ga slav e hvalospjevom . Dakako, u podatcim a koje sam našao, nema spom ena o njegovu m irotvorstvu u Splitu i u T ro g iru . Z naju pojedinosti o onom e Što je u č in io u M o d e n i, Farm i, Ferrari, M lecim a; po jedn om u je izvoru g o d in e 1250. b io u C a rig ra d u , a potom u R um unjskoj. Zauzvrat, u nas sam uspio naći o njem u neka nagađanja, ali ne i one podatke koje drugi znaju. Možda postoji u nekoj našoj knjizi i to tuđe znanje,74

74

prepričano kako sam i ja učinio, ali tu knjigu nisam našao, pa sam krivac sam sebi i onima koji će ovo pročitati i meni dati u toj sitnici prvenstvo. Kad su trogirski biskup i kaptol pred splitskim arhiđakonom Tomom sklopili ugovor s trogirskom općinom, 21. lipnja 1266., Toma je susreo dvojicu trogirskih franjevaca, Teodora i Grgura. Grgur je tada bio gvardijan, a 31. svibnja 1282. kaptol ga je izabrao za biskupa. H tijući upotpuniti podatke o povijesti franjevaca najbližih Tominu djelovanju, nabrojio sam još tri podatka o njima u Splitu. Najstariji je spomen franjevaca sačuvan u ispravi o jednom sporu pred nadbiskupom Guncelom. Sporili su se templari samostana svetoga Grgura u Vrani i benediktinci samostana svetih Kuzme i Damjana na Pašmanu (Ćokovcu) za vinograd i druga imanja u Rogovu, a prosuditelji su bili nadbiskup Guncel, ninski biskup Bartolomej, cistercit iz Topuskoga, jedan ivanovac, dva dominikanca i dva franjevca. Očito su dvojica franjevaca, upisani u presudu od prosinca godine 1229., bili tada u Splitu, jer bi neko drugo mjesto njihova boravka bilo naznačeno, a poslovi su vođeni u Splitu. Nisu naznačena njihova puna imena, nego samo slova P. i Z. Postojanje splitskoga franjevačkog samostana potvrđuje i oporučni dar od dvadeset libara malih, što gaje franjevcima ostavio Dujam Čemehin godine 1247. Nesum njivo je tada sam ostan bio sjedište provincijala, jer je služba fratra neoznačena imena naznačena riječju ministar. Njemu je i senjskom biskupu Filipu 27. ožujka 1248. papa Inocent Četvrti povjerio ispitivanje vjere bosanskoga bana Ninoslava. Sjetimo se, na ovom skupu Knjige Mediterana, onoga neizmjernoga dobra što ga je Papa tih dana učinio hrvatskome jeziku. Samo dva dana poslije onoga pisma što ga je iz Lyona poslao u Split, pisao je u nedjelju, 29. ožujka, biskupu Filipu u Senj, te u pismu prihvatio njegovu molbu i dopustio glagoljicu u bogoslužju.

73

M la d e n A n č ić S L IK A K R A L J E V S K E V L A S T I U D JE L U T O M E A R H IĐ A K O N A UDK:

94(497.5 Split) »12« 930-05 Toma Arhiđakon Oslanjajući se na modeme interpretativne koncepte i sheme, autor razmatra pozadinu pripovijedanja Tome Arhiđakona, splitskoga kroničara 13. stoljeća. Iz društvenoga krajobraza koji splitski kroničar ocrtava nizom više ili manje detaljnih »slika« u svojemu pripovijedanju, autor izabire »sliku« kralja i njegove vlasti. Raščlanjujući elemente te »slike«, autor upozorava na raznolike elemente iz kojih se ona sastoji, pokušavajući u zaključku razabrati u kojoj mjeri Tornino pripovijedanje zrcali realnosti vremena u kojemu kroničar živi i djeluje.

U doista golemoj historiografskoj produkciji, koja se na ovaj ili onaj način vezuje na djelo Tome Arhiđakona i raščlanjuje građu i njegove osobne uspomene, što ih je splitski kroničar tako spretno posložio u jedno od važnijih europskih kroničarskih djela XIII. stoljeća, jasno se dade zamijetiti jedna neobična praznina. Naime, gotovo se nitko od modernih povjesničara što su se bavili Tominom Kronikom nije osvrnuo na to kako se u djelu splitskoga arhiđakona zrcali kraljevska vlast njegova doba. Stvar, međutim, i nije tako neobična uzme li se u obzir kako je Toma uglavnom, i to s punim pravom, dosad uziman kao jedan od prvih vjesnika novoga, komunalnoga duha,1 što je na istočnoj obali Jadrana 1Usp. primjerice T. Raukar,Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 370-3. Ovdje se neću osvrtati na onu struju u historiografiji koja Tomu stavlja u kontekst »romanskoslavenskih (hrvatskih)« suprotnosti, promatrajući ga kao »Romana koji ne razumije i prezire slavenski, hrvatski svijet u zaleđu« (citirane riječi, kao najnoviji primjer, potje­ ču iz E. Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Za­ greb, 1994., 123), jer smatram da se takvim kategorijama zamagljuje stvarnost sre­ dnjovjekovnoga svijeta. Istoj vrsti iskrivljenoga tumačenja, ali samo na prvi pogled, pripada opservacija u Z. J. Kosztolnyik, Hungary in the Thirteenth Century. Boulder. 1996., 193 b. 1, prema kojoj Toma »did not like the Hungarians«. No, ovdje je ipak riječ o mnogo dubljem nerazumijevanju, pa čak i autorovu neznanju, jer on prije u tekstu (Kosztolnyik, o.c., 184) tvrdi grad Klis ponad Splita pretvara u nešto što naziva »Kl(ari)ssa«, potom krčke knezove proglašava »predcima« (forefathers) Zrinskih, ne shvaća da su »Bribirski«, »Šubići« i »Zrinski« ogranci jedne te iste rodovske zajednice, itd., itd. Očito je kod Kosztolnyika riječ o elementarnom neznanju, bar što se tiče srednjovjekovne Hrvatske, pa i ne čudi što nije razumio Tomu na pravi način. Kako je doista Toma vidio svoje mjesto u odnosu između gradskoga i svijeta zaleđa, vrlo je precizno raspoznao i definirao N. Ivić, Domišljanje prošlosti. Zagreb. 1992., 190. ustvrdivši kako splitski kroničar nije bio »latinofil zato Stoje, možda, latinskoga roda, već zato što latinsku upravu drži podudarnom apsolutnim vrijednostima i vječnim istinama...; latinska uprava njemu zajamčuje obdriavanje ispravne zemaljske hijerarhije, ispravna pak hijerarhije jamči očitovanje vrijednosti na kojoj je utemeljen svijet«. Pristup Tornimi djelu primjereniji srednjovjekovnom svijetu i izvornom kontekstu u kojemu je ono nastajalo, s

77

upravo u njegovo doba iz već čvrstoga korijena dobio puni zamah. No, valja odm ah dodati da to Što je splitski kroničar doista naviještao i među prvima artikulirao jedan novi pogled na društvo i njegovo uređenje te i osobno sudjelovao u njegovu ostvarivanju, nikako ne znači da treba, od n osno da je moguće zanemariti i ono što je u Tominu pogledu na politička gibanja dio njegovih širih shvaćanja o uređenju društva. To prije što je i sam »komunalni duh«, kao sustav ideja o uređenju društva, u najdubljem značenju tog pojm a bio integralni dio političkoga krajobraza srednjovjekovnoga sv ijeta.2 Pri tom u se samo valja prisjetiti kako je Toma, stjecajem prilika i zahvaljujući vlastitim sposobnostima, bió u prigodi osobnim iskustvom i kontaktima izbliza upoznati mehanizme preko kojih su u društvu djelovali neki od najvažnijih političkih autoriteta njegova doba. Samo kao naznaku kroničarevih iskustava valja upozoriti: u sporu s nadbiskupom Guncelom on se iz neposredne blizine upoznao s papinskom monarhističkom vlašću na vrhuncu njezine moći - bio je primljen u osobnu audijenciju kod pape Grgura IX., a potom.i osobno vodio prijepor na papinskoj kuriji. U službi, pak, vlasti svojega grada najmanje je četiri puta izlazio pred tadašnjega ugarskohrvatskoga kralja Belu IV., jednoga od najvažnijih europskih vladara svojega doba. Tu je raspravljao o važnim političkim pitanjima, a na kraljevskome je dvoru vodio posve sigurno i rasprave o povijesnim pitanjim a, što sam u jednoj ranijoj prigodi pokušao jasnije ocrtati.3 K tomu je splitski arhiđakon, zahvaljujući školovanju u Bologni i kasnijim osobnim kontaktim a i putovanjim a, doista imao široke vidike te je njegov pogled obuhvaćao cjelinu svijeta u kojem se kretao i djelovao - na stranicama svoje Kronike on se slobodno kreće od Indije, preko Rusije, Bizanta, Ugarske, Srbije do Italije, Njemačke i Francuske. Toma imenom poznaje ne samo prošle i suvremene careve i njihovo djelovanje, pape ili vladare kraljevstva u kojemu i sam živi, već precizno zna čak i im e ruskoga kneza vladimirske kneževine koji je doživio poraz u sukobu s M ongolim a. Sve ovo daje za pravo pokušati potražiti na stranicama K ronike one elem ente iz kojih bi se mogla ocrtati slika kraljevske vlasti kakvom su je vidjeli sam T om a, ali i njegovi sugrađani i suvremenici. Pri tomu valja na umu držati neke važne m etodološke opaske, koje pomažu u interpretaciji, i poći od toga da Toma piše povijest salonitanske crkve i povijest svojega grada, uklapajući ih koliko zna i može u kontekst suvrem enih gibanja, stv araju ći na taj način cjeloviti k o n stru k t.4 N jegov k onačni uradak, tekst načinom na koji bi trebalo promatrati i njegov odnos spram okruženja, uz već spomenuto Ivićevo djelo ilustrira M. Matijević-Sokol. »Regimen Latinorum arhiđakona Tome u teoriji i praksi«. Historijski zbornik (Zagreb) LII/I999., s osvrtom na stariju literaturu. 1 Usp. primjerice S. Reynolds, Kingdoms and Communities in Western Europe 900• 1300, Oxford, 1993., 155-219: J. Quillet, »Community« counsel and representation«, u: 1. H. Bums (ur.). The Cambridge History o f Medieval Political Thought c. 350-C.1450, Cam­ bridge, 1988. 3 M. Ančić, »Desetljeće od godine 1091. do 1102. u zrcalu vrela«. Povijesni prilozi 17/1998.. 240-4. 4 Tomin autorski postupak, porive i metodologiju opširno 1 uspješno raspreda Ivić, OJC.

n

Salonitanske povijesti Hi Kronike, promatran iz današnje perspektive odlikuje, međutim J o š jedna važna značajka - on obiluje zaokruženim »slikama« koje, po modernim interpretativnim shemama, stoje između polja Im aginarnoga i ideologijskog kako ih određuje Jacques Le Goff, ili se još preciznije mogu razumjeti u kategoriji »društvenoga znanja«.5 Zahvaljujući upravo takvim »slikama«, djelo splitskoga kroničara nadilazi ono Što je rezultat »jednostavnoga materijalnoga iskustva«. Svoje »materijalno iskustvo«, naime, kroničar dopunjuje i nadograđuje sadržajem legendi i mitova, »općim znanjem« dostupnim dobro obrazovanu intelektualcu njegova doba te inform acijam a preuzetim iz dokumenata koji su mu bili dostupni. Tako Toma, primjerice, pokazuje da zna, pa dijelom i prepričava hrvatski mit o postanku etničke zajednice, svojevrsni origo gentis, u kojem je bila opisana doseoba Hrvata, kao što zna i prihvaća u tadašnjoj Europi rašireno poistovjećivanje Huna i Mađara (Ugra).6 Svemu tomu je autor, ispisujući retke teksta, dodao i svoja osobna zapažanja i zaključke, čime je doista ušao u područje im aginarnoga. No, unatoč tomu tekst koji je ostao kao trag Tomina pera nije samo literarni uradak u kojemu se slike prerađene stvarnosti koriste za konstrukciju »priče«.7 Naime, izabirući iz dostupnoga i poznatoga materijala ono što je smatrao doista relevantnim i pišući temeljem toga svoju Kroniku, kao novu interpretaciju zbivanja koja su uglavnom već bila poznata 5 Za kategorije »imaginarno«, »simboličko« i »ideologijsko« u povijesnim razmatranjima proizvoda ljudskog duha usp. J. Le Goff. »L’imaginaire de Radovan/ Imaginarno kod Radovana«, u: I. Babić (ur.). Majstor Radovan i njegovo doba. Zbornik radova međunarodnog znansh’enog skupa održanog u Trogiru 26-30. rujna i 990 godine. Trogir, 1994. Teorijski razrađeni pristup tim pojmovima vidi u »Predgovoru« zbirci rasprava: Isti, Srednjovjekovni imaginarij (izv. L'imaginaire médiéval). Zagreb. 1993., 712, te u E. Patlagean, »Storia dell'immaginario«, u: J. Le Goff (ur.). La nuova storia (izv. La nouveile histoire). Milano, 1980. Ovako definiran i izgrađen koncept »imaginarnoga«, uz stariju kategoriju »mentaliteta«. O. G. Oexle. »Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages: A Contribution to a History of Social Knowledge« (izv. »Deutenungsschemata der sozialen Wirklichkeit im frtihen und hohcn Mittelalter: Ein Beitrag zur geschichte des Wissens«) u: B. Jussen (ur.). Ordering Medieval Society, Philadelphia, 2001., 92-7, dosta uvjerljivo podređuje interpretativnoj shemi »društvenoga znanja«. 6 Toma piše o podrijetlu Hrvata jer svojim slušateljima Želi ponuditi nove zaključke 0 propasti Salone (o tomu usp. Ivić. o.c., 85 i d.). Za upozorene da se na ovome mjestu splitski kroničar koristi hrvatskim »mitom o podrijetlu« i o ekscerpiranju sadržaja toga mita vidi M. Ančić, »Od karolinškoga dužnosnika do hrvatskoga vladara. Hrvati i karolinško carstvo u prvoj polovici IX. stoljeća«. Radovi Zavoda za povijesne zttanosti HAZU u Zadru 40/1998. Za raširenost jednačenja Huna i Mađara (Ugra) u Europi 13. stoljeća usp. J. ScUcs. Theoretical Elements in Master Simon of Kezas 's Gesta Hungarorum (Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96), Budapest, 1975., 18-9.0 načinu na koji se Toma inače znao služiti dokumentima koje je poznavao i koji su mu bili dostupni usp. M. Matijević-Sokol, »Starohrvatski Solin u Kronici Tome arhiđakona«. Vjesnik za arheologiju 1historiju dalmatinsku 85/1992. 7 Kako je iz takvih tekstova moguće razabrati sliku društvenih odnosa jednoga vremena, zapravo sliku sličnu onoj koja je tvorila dio mentalnoga krajobraza splitskoga kroničara - sliku kraljevske vlasti, pokazuje F. Graus, »Liltćrature et mentalità médiévates: le roi et le peuplc«. Historica XVI/1969.

79

njegovim suvremenicima, Toma istodobno stvara jedan osebujan »sustav objašnjavanja svijeta«, po čemu njegovo djelo pripada i polju ideologijskoga.1 Budući da, m eđutim , na svojim stranicama Toma progovara i o svojim sugrađanima i suvremenicima, njihovim djelima, shvaćanjima! reakcijama koja iz tih shvaćanja proizlaze, ugrađujući ih u svoje »slike«, on u stanovitoj mjeri doista otkriva i ono Sto Oexle naziva »društvenim znanjem«. Dakle, u djelu splitskoga kroničara nije moguće i ne treba tražiti eksplicitne i potanke opise pojedinih elemenata društvene stvarnosti, pogotovu ne traktate, primjerice o naravi kraljevske vlasti i načinu na koji se ona ostvaruje u vremenu i prostoru koji opisuje. S druge strane, Salonitanska povijest nije samo »književno djelo« u kojemu autor stvara jednu novu, i o realnim zbi vanjima neovisnu »priču«, već cjeloviti konstrukt, s jasnom ideologijskom podlogom , sastavljen iz raznorodnih elemenata, od kojih mnogi sadrže slike realnih odnosa, kao što isto tako mnogi zrcale više ili manje raširena shvaćanja karakteristična za doba u kojemu je autor živio i na taj način ocrtavaju duhovni krajobraz (»imaginarno«, »ideologijsko«, »društveno znanje«) svijeta u kojem je ž iv io . Vodeći računa upravo o takvim metodološkim natuknicama u daljoj ću se raščlambi pokušati poslužiti određenim slikama koje Toma detaljno ocrtava, pokazujući time među ostalim i koliku im važnost pridaje, te ću temeljem stavova ekspliciranih ili tek podrazumijevanih pri stvaranju tih slika nastojati ocrtati autorov, ali i odnos njegovih suvremenika spram kraljevske vlasti. » Prva je od tih slika sekvenca iz sukoba braće, ugarško-hrvatekoga kralja Emerika i tadašnjega hrvatskog hercega Andrije, poslije kralja Andrije fl., koji se odigrao na samome početku XIII. stoljeća.89 Toma ne ulazi u razloge sukoba između braće, ali ističe kako se splitski nadbiskup Bernard »vrlo dobro i časno pokorio« (satis bene et honeste obsecutus est) hercegu unatoč njegovoj svađi s bratom kraljem, što se .dade kontrolirati i potvrditi suvremenim dokumentima.10 8 Kako Toma konstruira »sustav objašnjavanja svijeta« zorno je pokazala M, Matijević-Sokol, »Regimen latinorum 9 Riječ je o dijelu teksta u 23. poglavlju, naslovljenom De Bernardo archiepiscopo. Izvorni latinski tekst vidi u Franjo RaĆki (pr.), Thomas Archidiconus, Historia Salonitana (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 26, Scriptores 3), Zagrabiae, 1894., 81-2. Hrvatski prijevod Vladimira Rismonda vidi u Toma Arhiđakon, Kronika, Split, 1977.. 74. 10 Nazočnost nadbiskupa Bernarda u pratnji hercega Andrije zabilježena je u tri sačuvane isprave što ih je herceg izdao tijekom 1200. godine (nažalost ni jedna od njih nije preciznije datirana, pa valja pretpostaviti kako su sve tri isprave izdane u vrlo kratkom roku). Riječ je o dokumentima kojima Andrija poklanja zemljišni posjed u Šibeniku samostanu sv. Kuzme i Damjana [T. Smičiklas (pr.). Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije II. Zagreb. 1904., 357), potvrđuje posjed Katić stanovitom Kačeti (J. Barbarić - J. Marković (pr.), Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske* Dalmacije i Slavonije. Dodaci I, Zagreb, 1998.. 60-1 ; začuđuje nesnalaženje priređivači ovoga djela koji dio Andrijine titule što se odnosi na Hum (Odmah valja primijetiti kako Toma ovdje nije izravni svjedok koji bilježi svoje sjećanje, pa bi se moglo bez većih problema pretpostaviti kako zapravo tek prenosi tradiciju koju je mogao Čuti za jednoga od boravaka na kraljevskome dvoru. Suvremeni dokumenti, s druge strane, ne mogu nikako koroboriràti priču splitskoga kroničara, budući da iz njih proizlazi kako je kralj Emerik doista zarobio brata, i to »bez oružja«, ali se pri tomu spominje »lukavstvo«, odnosno »varka« (dolo captum).11 Doda li se tomu kako suvremena vrela potvrđuju da je herceg Andrija neko vrijeme doista proveo zatvoren u Knegincu kod Varaždina,11 jasno je kako Tornino pripovijedanje nije bilo posve lišeno oslonca na realne događaje, no isto tako postaje jasno da ti događaji nerijetko u njegovu pripo­ vijedanju dobivaju značenje koje im je on sam želio dati. Ono, međutim, što ovdje svakako valja posebice naglasiti jest činjenica da sii Tornine simpatije u pripovijesti o sukobu braće oko kraljevskoga prijestolja, kao i obično, na strani onoga tko poštuje pisane i nepisane zakone i običaje koje i sam autor smatra vrijednima i važećima. Upravo iz takvoga konteksta proizlazi i misao kako su velikaši i ugarsko plemstvo, koji su pristali uz hercega Andriju, td učinili »nezakonito«. Riječi, pak, koje Toma stavlja u usta kralju Emeriku, kao i učinak koji su one imale, sublimiraju srednjovjekovno shvaćanje kraljevske vlasti i njezine karizme - kralj je iznad svih i nedodirljiv, njemu se ne proturječi. je u prijepisu Ivana Lučića u njegovoj rukopisnoj ostavštini: ta ovu prigodu koristio sam se prijepisima Lucićcvc rukopisne ostavštine u Arhivu HAZU, Lucius XX-12/Xl.fol. 278). 11 Usp. Kosztolnylk, oc,. 30-1. ,l O tomu pripovijeda uvod u privilegij stanovnicima Varaždina, itden u Andrijino ime kad je on već bio kralj, 1209. godine (usp. Diplomatički zbornik Hl/1905.. 89).

ai

a kamoli đa se tko usudi dignuti ruku na njega. U srednjovjekovnome svijetu, koji Celki povjesničar F. Graus karakterizira kao »monarhijski«, kralj je stvarni stožer društvene zajednice, onaj element koji osigurava njezinu stabilitosi, kako se to često u to doba kaže, »glava« društva. Shvaćanje, pak, državne vlasti u tome je svijetu osobno i koncentrirano upravo na kralja, a njegova su moć i autoritet u idealnoj projekciji takvi da Tomin nešto malo mlađi suvremenik Giles iz Rima, pišući između 1277. i 1279. godine traktat namijenjen budućem francuskom kra(ju Filipu Lijepom , može Čak ustvrditi da je k ralj »gotovo polubog« (quasi semideus).1* Iz konteksta takvih shvaćanja, koja je Toma vjerojatno pokupio ! prihvatio za školovanja u fiologni, postaje posve jasno zašto splitskome kroničaru trenutak u kojemu društvo, zajednica kraljevstva, ostane bez toga stožera znači praktično obezglavljivanje. Takvu sliku, naime, stvara sam Toma pripovijedajući na koji su način do Hrvatskoga Kraljevstva došli ugarski vladari nakon što je Zvonimirovom smrću »nestao sav rod kraljevske krvi«.14 Motiv »kraljevske krvi« i ovdje se pojavljuje kao i u priči o sukobu Emerika i Andrije, a ta »kraljevska krv« (sanguis regalis), koju se nitko ne usudi prolijevati, jest onaj temelj na kojem počiva vlast i autoritet vladara. No, tomu »prirodnom pravu kraljevske krvi«, temeljem kojega vladar može djelovati kao samostalan čimbenik i zbog čega je ugarski kralj s punim pravom mogao osvojiti H rvatsko K raljevstvo, Toma kontrapunktira još jedan element koji mu je po pravu nadređen - autoritet carske vlasti, odnosno autoritet Božjega zastupnika na zemlji, pape. To se jasno razabire iz konstrukcije koju Toma stvara pišući o kralju D ržislavu, koji je od cara iz Konstantinopola dobio simbole kraljevske vlasti i od kojega su se »ostali njegovi nasljednici nazivali kraljevi Dalmacije i Hrvatske«, a da su pri tomu »gospodstvo« (dominium) u tome kraljevstvu imali »po nasljeđu otaca i pradjedova njihova porijekla«.13 Papinski, pak, autoritet potvrđuju slučajevi Stjepana, sina Gejzinog, koji, »polučivši od pape krtuiti kraljevstva«, postaje »prvi ugarski k r a l j « , i slučaj sipskoga velikog župana Stefana (Nemanjića) koji je , »poslavši poklisare

13O idealnoj slici kraljeva položaja i mjesta u društvu vidi Graus, o.c., 23*4, te J. Dunbabin, »Government«, u: J. H. Burns (ur.), The Cambridge History ..., 480-8, gdje su ilustrirani slučajevi kada se o kralju govori kao o »glavi« društva i gdje je eksceipiran tekst Gilesa iz Rima. 14O osvajanju Hrvatskoga Kraljevstva nakon Zvonimirove smrti Toma govori u 17, poglavlju, iz kojega potječu i upravo citirane riječi. Vidi Toma, Kronika, 55 (latinski tekst - rota regalis sanguinis deficiente prosapia - u Rački, o.c. 57). 15 O Držislavu vidi tekst u Toma, Kronika, 43. Cijeli ulomak izvornoga teksta glasi: Ab isto Dirsciscta(u)o ceteri successores eius reges Dalmatie et Chroatle appellati sunt, Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imepratoribus Constantihopolitanis, et dicebantur eorum eparchi siue patriti!. Habebant namque ex successione sue originis patrum et proauorum dominium regni Dalmatie et Chroatle - Rački, o x ., 38*9. Konstrukcija kakvu je stvorio Toma, čini se, počiva na nekom nepoznatom, izgubljenom dokumentu koji je splitski kroničar u 13. stoljeću imao pred sobom. O širim okolnojtlmi u koje bi valjalo smjestiti realne događaje o kojim a je riječ vidi M, Ančić, »Srednjovjekovni montaneji«, Starohrvatska prosvjeta Ì4/I 997., 140.

82

na rimsku stolicu, isposlovao od pape Honorija krunu kraljevstva«.16 Po takvim je shvaćanjima ustrojstva ovozemaljske hijerarhije moći i vlasti Toma bio u matici misaonih tijekova svojega vremena, doduše onoga dijela koji je inspiriran papinskim shvaćanjima. Što se samo još jasnije potvrđuje, doduše, ne baš uvijek jasnom i konzistentnom uporabom pojma »kruna kraljevstva« u smislu simbola vlasti karizmatičnoga kralja.17 Takav karizmatični kralj u suvremenoj je pravnoj znanosti, u vrijeme ***** Toma studira u Đologni — maestralno je to pokazao Kantorowicz u svojemu već klasičnome djelu — dobio ulogu »jedinoga legitimnog zakonodavca i vrhovnoga tumača zakona«.1* S druge strane, u Ugarsko-Hrvatskome Kraljevstvu, u kojemu Toma živi, djeluje i piše, sredinom 13, stoljeća kralj je još uvijek apsolutni »gospodar« (dominus). U tom kraljevstvu biti »plemić« još uvyek velikim dijelom znači biti »kraljev službenik« i pripadati, doduše sada već širokome krugu, kraljeve fam iliae. Postati članom toga kniga može se samo uz kraljevsku intervenciju, kraljevom m ilošću, a to u metaforičkotne smislu znači ući u kraljevski dom, širu kraljevu pratnju.1* Upravo takvu sliku kralja ocrtava i Toma opisujući boravak Bele IV. u ostacima staroga samostana, tada već samo crkve sv. Petra od Klobučca u trogirskom« Podmorju. U već pripremljenome konaku. 16Rismondov hrvatski prijevod teksta o Stjepanu, sinu Gejanom, i srpskom velikom županu Stefanu Nemanjiču (Toma, Kronika*47 i 83) na ovome mjestu. Čini se, ne odgovara u cijelosti duhu izvornika, posebice što se tiče Tornine inzistiranja na pojmu »kruna kraljevstva« (corona regni). Taj izvorni tekst, inače, glasi: His temporibus Stephanas Céjze filius per romanum pontificem coronam regni adeptas, primus rex Hungar&rumefitctus est - Rački, o.c„ 46 (naglasio MA.). Eodem tempore Stephanus dominus Struie slue Rosie, qui mega iupanus appellabatur, missis apochrisariis ad romanom sedem, impetravi! ab Honorio summo pontifice coronam regni - Rački, o.c., 91 (naglasio MA.) 1721a suvremena shvaćanja o hijerarhiji ovozemaljske vlasti potekla s papinske kurije, s kojima su Tomini stavovi posve sukladni, usp. O. Hageneder, »11dominio del mondo nel medioevo« (izv. »Weltherrschaft im Mittelalter«, MitteHungen des Institut* fUr òsterreichische Geschichtsforschung 93/1985.). u: Itti, il sole e la tuna. Papato, impero e regni nella teoria e lutila prassi dei secoli Xlt e XIII. Milano, 2000, Za razvoj paralelnih, ali drugačijih shvaćanja, po kojima iznad kraljeva pojedinih kraljevsteva nema više vlasti, usp, Dunbabin, o.c.%481-2. Shvaćanje po kojemu je »kruna kraljevstva« (corona regni) »skup prava i ovlasti povezanih s kraljevskom vlašću, koje pripadaju svakome kralju kao nasljedniku monarhije a ne kao pojedincu«, do kraja je razvijeno upravo u takvome kontekstu, primjerice u Francuskoj već u drugoj polovici 12. stoljeća oms CruiMTCKiift (BepaoNocoa - MocKtneHKO), 1978.; AKHMoaa, 1981.; 1983.; Pbsbhtmb STMuneoKoro csmocoshìmmio, 1989.; 6oitg CruiHTCKMll (Akmmobb u Cono nos). 1997. 32 Usp. Selem. 1933,. 8-9,

US

LITERATURA Akhmobs, Ojibra A.. »Ahthhuuc hctohhhkh ‘M ctophh apxueriHCKonoB Canoini H Gnjurca'«, CoeemcKoe cAaenHoeedenue, Mockbb, 1981., Nb 3,65-73. Akmmobb. Ojibra A., *K xapaicrepucTHice KnetfHO-najiMTHHecKHx h hctophmcckhx B033peHMft cpjiyra, JaapaH, BusaHmuctca ynpaea y JjaxMauuju. HoceČHa H3MH>a CpncKc axaiieMHje Hayxa, lettu ra CCXCI, BH3aHTOJioiUKH h h cth tv t . KH>nra 6, Beorpaa, 1957.

»eoaaabHbix othoujchhh y loxHbix cnaBBH. YHe6H(bMemodttHmoe nocoSue, MocKBa, 1978., 49-58. &omq CnnumcKuu, Hcmopun ApxuenucKonoe CcuiOHbi u Cruiuma, BcTynMTejibHto craTbfl, nepeBoa. KOMMemapuft 0 . A. AkhmoboB (peaaicrop naTMHCKoro Texcia A. H. CoaonoB), Moctcea, 1997. Katičić.Radoslav, Illyricum mythologicum, Z agreb, 1995. Klaić, Nada, Povijest Hrvala u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976. Klaić, Vjekoslav, Bribirski knezovi od plem ena Šubić do god. 1347., Zagreb, 1897. K laić, Vjekoslav, »Regnum C roatiae e t D a lm a tia e (1 0 5 9 -1 3 5 9 )« , Vjesnik kraljevskoga hrvatsko-slavonsko-dalm atinskoga zem aljskog arkiva, 13, Zagreb, 1911., 114-127 = Sveslavenski zbornik 0 tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva. Zagreb, 1930., 79-89. KpacoBCKHtf, A., M ctophh c&noHCKMx h cnnHTCKHX ennexonoB r«L , , storiche attraversa l'intera Opera 2*dell’ArriH' e' etll™ loglche, mitografiche e tratteggiare un mosaico multicolore m coT'oeè^dì’l rfr°™ mas0, contr|buendo a questo m otivo ricco di fa sc in o * d i L e f f flf ' e ,nterPretazione « Per l'antropologo che

si accingano alla sua lettura

Ln^n^

° sto.n c o .’ '* lln g u ls ta ,

- che si estende dal S i n u Quarrmr“ 5 S E Ì ? SpaZ‘° “ CU1 rec,tano ^ come una regio maritimo cui si ricTnoscl C° nn° ,a,° da Tommaso mediterraneo fortemente caratterizzato Le raeioni . nen,Z^ a unxcontesto culturale confortate dalla giustificazione d i '^ a S to rù ,n" v ig o n o pertanto suggestione de. mito: cosi l’Arcidiacono evoca II.Ws n “ ^ ^ con essa la nave pirata Libumia, Del mi s città di m* ®ma amazzon' ’ e svaporata nelle nebbie lontane delle origini La lingua m.€moratur e che P4*6 < l'etimologia c ™ atl imegalae “ f T '” * i„ o .a e o n . A 4 ™ , , • fig lu di’ «paato - ptobabilm em e .a d, o „ , delle belHaaimm isole d i l l o , * ” da 1 eroe Teseo dopo 1 avventura spaventosa del Minotauro. E proprio l'im m a L e del labm nto s, snoda da Creta per ammaliare la peregrinazione di uom inT d* eS ero, che attraverso queste terre passarono e vi lasciarono segni tangibili de la toro presenza; sembra quast che l’arte di Dedalo si innesti nella concatenazione delto fabulae interpolate al racconto dal calamo sapiente di Tommaso; labirintica è to ascmosa conftguraztone delle coste frastagliate di questa terra, tanto quanto lo 4 1 intreccio narrativo sotteso all'opera, che si apre a molteplici e differenziati sentieri di interpretazione. Labirinto di eventi è pure la Storia, che vede l'uomo novello T eseo, intento a dipanare il filo d ’A rianna alla ricerca dell'ultim o 1 Sono estremamente grato alla prof.ssa Olga Perić. air Istituto per la ricerca scientifica ed artistica dell'Accademia croata di scienze ed arti di Spalato e al Circolo letterario spalatino per avermi invitato a questo importante convegno che testimonia una comunanza tra te genti che abitano le culture del Mediterraneo. Dedico la presente relazione a mio padre, che in queste terre riconosce la sua radice, e ai miei figli, affinché ne siano orgogliosi testimoni. 2 Come testo di riferimento ho preso in considerazione Thomas Archidiaconus, Historia Saloni tana, dig. F. Ra£ki, in Monumenta spectantia historiam siavorum meridionalium, Scriptores, vol. III, Zagrabiae 1894, pp. 225. che da questo momento, per comodità, chiameremo Historia. 3 Cfr. Historia, cit., p. 3. 4 Se. Arianna.

significato. Lo stessa palazzo di Diocleziano, come si vedrà più avanti, ci appai« come un immenso labirinto in cui sincronicamente coabitano tutte le epoche della storia, in un unicum di rara bellezza e simbolica fascinazione, ipostatizzazione eccellente della poetica Tommasiana. I Miti dunque danno il nome a coste, città, isole e regioni; preparano il sostrato culturale affinchè vi irrompa, prepotentemente, la storia degli uomini.5 Interessante il riferimento a Roma: essa rappresenta l'età primigenia dell’oro, quasi esplicito accenno ai Saturnia Regna della tradizione. Portatrice di civiltà, insegnò ab armis discedere, terram fodere, aurum de venis purgare. È quasi una reminiscenza virgiliana, un gioco letterario che consente a Tommaso di evocai« l’Ecloga IV,6 in cui il Poeta profetizza il grande ritorno di un mitico passato di splendore e di pace. E proprio qui il cerchio - uno dei tanti che vengono delineati all’intemo della cronaca - sembra chiudersi entro altissimi rimandi culturali decodificabili attraverso un attento esame delle fonti utilizzate dall’Arcidiacono: è noto infatti che l’Ecloga IV venne dedicata da Virgilio alla nascita del figlio di Asino Pollione, console cesareo ai comandi di Ottaviano. Il bimbo nacque prop­ rio durante l'assedio di Salona, vivacemente e orgogliosamente repubblicana fin dal periodo delle guerre civili, tanto che, in onore e memoria delle glorie paterne, gli venne imposto il nome di Salonio. Tommaso è uomo del Medioevo, e in quanto tale indotto a cogliere negli eventi del mondo il linguaggio di Dio, difficile da interpretare, ma appassionante nella ricerca che conduce al senso ultimo delle cose. La quarta Ecloga virgiliana venne interpretata, nei secoli del Medioevo, in chiave escatologica:7 si riteneva che oltre la tram a dei fatti si nascondesse simbolicamente la venuta al mondo di Cristo, palingenesi della Storia. Questo ampio quadro di richiami letterari, storici, interpretativi, costituisce un chiaro esempio della complessa poetica sottesa ali'H istoria Salonitana, Il tempo è emanazione stessa dell'Assoluto, che si esplicita in un complesso gioco di specchi in cui ogni immagine è riflesso della Verità. Compito d ell’uomo è quello di individuarne le tracce, per quanto confuse e incerte possano essere. Ma sigm querere è anche la missione dello storico. Il fatto che Tommaso ripercorra le vie dell’evangelizzazione citando le mete dei discepoli di San Paolo e di San Pietro non è privo di interesse, anzi può essere Ietto come una chiave per decodificare la sua volontà di contestualizzare ridenti!! mediterranea della sua gente e la radice stessa della sua terra. Paolo invia Tito in Dalmazia e poi in Grecia, Pietro invia Marco ad Aquileia, Apollinare a Ravenna e Domnio in Dalmazia,8 successore di Tito: regioni e città che costituiscono con

51 secoli XII e XIII rappresentano una interessante rinascita della mitografia. PW un utile approfondimento sulla mitografia nel Medioevo cfr. N. Zorzetti, Le premiti Mythographe du Vatican, Paris 1995. pp. 179. 6 Cfr. Virgilio. Bucoliche, IV. 7 Cfr. D. Comparerò, Virgilio nel Medioevo, Firenze 1981, voli. U, pp. 291. • Cfr. Historia, pp. 7 e segg.1 0 2

120

ogni evidenza i capisaldi di una civiltà intesa come unitaria, complessa, certo ma unificata da comuni sostrati culturali, identiche suggestioni religiose, analoghe vicissitudini storiche; classicismo e cristianesimo si intrecciano come foglie d’acanto sui portali di una cattedrale romanica, o meglio come i significati che investono il palazzo di Diocleziano agli occhi stupiti di quanti, nei secoli, ebbero la fortuna di visitarlo. Così, nel continuum spazio-temporale che progressivamente si delinea all’attenzione del lettore, 1 universalismo di Roma viene - per così dire - ereditato dalla cristianità attraverso la comunicazione del verbum evangelico e la sacralità del martirio, comminato appunto da Roma, unica e sola garante della sacralità dell’atto, in un paradosso coltivato con ammirazione dagli intellettuali del Medioevo. Diocleziano, princeps potentissimo e incarnazione stessa dell’orgoglio di un impero grande tanto quanto i quattro punti cardinali del mondo,»0 ordina che si costruiscano entro i suoi confini favolose strutture d’ardimento architettonico,»' monito e al contempo esplicita testimonianza della sua potenza; nascono così il palazzo di porfido in Pannonia, la città di Dioclia, tra i barbari Geli, e il Pallanteo ,91*02413 presso Salona. La fisicità di queste strutture cede il passo al loro valore simbolico nella considerazione di Tommaso: quelle meraviglie d ’arte vennero erette con il sangue e il sudore degli schiavi cristiani, immolati alla crudeltà della persecuzione in nome del Dio in cui essi credevano. Così gli dei pagani che lì vengono venerati in realtà trasfigurano nel sommo valore cristiano della dedizione al Cristo, e ne divengono essi stessi il simbolo paradossale, come la croce. Una sincronia antropologica di estremo interesse se considerata alla luce della suggestione letteraria che il nome Pallanteo doveva certamente evocare a un dotto conoscitore della classicità latina quale fu l’arcidiacono Tommaso: Pallanteo, nella tradizione classica, è la città di Evandro, re degli Arcadi, eretta sul colle Palatino .»4 Virgilio, nel libro Vili dell’Eneide, le conferisce un profondo 9 II canto VI del Paradiso dantesco sottende e sublima in arte poetica questa riflessione cara alla filosofìa politica medievale: Cristo poteva essere condannato soltanto da Roma, universale signora del mondo, affinchè la sua morte nel mondo acquisisse un significato universale. La considerazione può estendersi a tutta la martirologia cristiana, e venne attentamente soppesata dagli scritti dei Padri della Chiesa, per essere poi ereditata da filosofi e trattatisti medievali. Cfr. Dante, Paradiso, VI, 82*90; e Dante. De Monarchia, II. 13,1-5. 10Le quattro capitali della tetrarchia volute da Diocleziano - Milano, Sirmio. Trtviri e Nicomedia - evocano simbolicamente i quattro punti cardinali. 1»Cfr. Historia, pp. 10 e segg. 12Tommaso sposa la tesi in base alla quale fetimologia di Spalato deriverebbe prop* rio dal palazzo di Diocleziano, detto Pallanteo, ovvero spazioso: hoc scilicet tdificium Spalatum dictum est a pailantheo* quad antiqui dicebant spaciosum paiaciunu cfr. Historia. p. 11. 13In quo (pailantheo n,d.r,) templa facta sunt ydolorum loviš* Asciepìi. Martis* sicut apparet usque in hodiernum diem, cfr. Historia, p. 11. 14Cfr. Virgilio, Eneide, Vili, 54 c segg.

valore simbolico, tanto da indune Enea, il suo cam pione, a compiere una sorta4 pellegrinaggio rituale lungo il corso del T evere, risalendone la corrente, alti ricerca delle più antiche e sacre orìgini di quello che diventerà il popolo di Roma, 11 viaggio di Enea viene visto dai critici e dai com m entatori dell’Eneide come un viaggio a ritroso nel tempo, un percorso iniziatico e sim bolico volto al recupero dì un'identità perduta .15 Come collegare tutto ciò con il Pallanteo dtWHistorja Salonitanal Tommaso ci parla di un’epoca di decadenza, successiva all’apogeo d e ll’età imperiale. 11 prevalere di superbia, nequitia e pravitas sovvertirono l’ordine morale dei cittadini di Salona ,16 indurendo i vecchi nell’ostinazione della cupidigia e rammollendo i giovani nella dissoluzione dei piaceri .17 In tanta caduta soltanto la catarsi della distruzione avrebbe consentito una rinascita :11 i tosi tacitiani di condanna verso una civiltà corrotta d all’opulenza messa a confronto con una barbarie ferina ma a modo suo integerrima e pura - non contaminata dalla cultura - si fanno più cupi nella narrazione di T om m aso. L a fuga verso le isole eviterà ai cittadini della città corrotta di subire le lam e vendicatrici dei Goti.1*Le isole rappresentano una sorta di esilio purificatore, uno spazio al di fuori della storia convulsa degli uomini in cui ritrovare l ’incorrotta anim a dell’origine? Questa trasmigrazione, che è al contempo fisica e sim bolica, evoca da vicino il viaggio di Enea verso il Pallanteo. E infatti è oltrem odo carica di significati simbolici la renovatio urbis che si trasform a p resto in renovatio temporis: i dispersi - fugato periculo - tornano sul lito rale e si raccolgono attorno al Pallanteo: una città nuova che cresce tutt’attorno al tem pio voluto da Diocleziano, ora trasformato in Basilica cristiana21 e castone superbo in cui custodire le reliquie di Domnio, primo martire illustre di questa terra. D a Pallanteo il seme di Roma, dal Pallanteo il Seme di Spalato, forse, nelle intenzioni di Tommaso, nuova Roma

15 Sono debitore di queste considerazioni alla figura di Mario Martina, maestro e amico, troppo presto sottratto allo studio e alla vita. Restano indimenticabili le sue lezioni universitarie sull’ottavo libro dell’Eneide e i suoi riferimenti simbolici. 16 Cfr. Historia, pp. 23 e scgg. 17 Improba Venus omnem ordinem, omnem sexum et elatem absque ullo pudoris velamine sordidabat, cfr. Historia, p. 24. 18 adyma vergere... ad interitum festinare, cfr. Historia, p. 24; e ancora peccatrix civitas hostili foret gladio evertenda, cfr. Historia, p. 26. 19 Probabilmente Tommaso unifica sotto il nome generico di Goti tribù di Avariò Slavi. Cfr. Francis Conte. Gli Slavi. Le civiltà d eir Europa centrale e orientale, Torino 1991. pp. 596. 20 L'isola rappresenta un ritorno simbolico all’essenzialità della terra, un luogodi ricordi e nostalgie in cui ritemprare lo spirito all’orgoglio del lavoro e della fierezza: m omines incipiunt tuguria ex frondibus vim inibusque contexere, seseque per tota competentia collocare. Ceperunt alii alia negotia exercere. HI terram Incolunt, hi navibus negotiantes per mare discurrunt. Cfr. Historia, p. 29. 21 Templum Jovis, quod In ipso augustall edificio excelsioribus fuerat structuris erectum, ab ydolorum mundavit figm entis... fe c it ergo ex phano ilio ecclesiam. Cfr. Historia, p. 34.

122

per gli universali valori simbolici di cui la città si fa portatrice. Nuovo l’insediamento, nuova la fede, eppure tutto è leggibile entro la mirabile continuità di un tempo che è sempre emanazione di una Volontà, di un disegno confuso ma razionale, quindi intuibile nelle pieghe delle vicende umane. E Spalato, città e palazzo assieme, diventa come la casa di Ulisse, che cresce alleniscono con l’albero sul quale il figlio di Laerte costruì il talamo nuziale. Q uesta m u ltifo rm ità sincretica tro v a ragion d 'e ss e re e giustificazione

estrema propriamente nell'immagine simbolica del Palazzo, che è mirabile sintesi dell’universo, dunque microcosmo e speculum mundi. Spalato stesso sorge alla confluenza delle genti che abitano la Terra22 e che consentono alla città di essere il cuore del sestante. 1 omphalos orientato verso i punti cardinali: YOrbs-Urbs appunto. Qui passa rm certo confine tra Bisanzio e Roma, le città sorelle, i due cuori pulsanti della civiltà. Le torri angolari che delimitano il Pallanteo sono dunque il simbolo del e quattro regioni del mondo, i quattro elementi, il tetragono così caro alla numerologia degli antichi. Non è pertanto un caso che Colomanno, re degli Ungari, visitando la città scelga per sua residenza la torre orientale del palazzo, giacché essa corrisponde alla regione del mondo dalla quale egli proviene. Esiste un mirabile raccordo tra architettura e geografia, tra opera dell *uomo e creazione divina. In virtù di questa ambivalenza (grande-piccolo, simbolico-reale) lo spazio esterno a Spalato si apre a vortici di inattesa prospettiva e viene immesso con tutta la sua fascinazione entro i confini della città, che diventa non soltanto protagonista, ma addirittura teatro in cui si compiono gli eventi la cui origine è collegabile financo alle più lontane regioni della Terra, quasi essa fosse il telos, il dover essere finale che conferisce senso a quanto accade altrove. Raccontandoci la spedizione guidata da Andrea d Ungheria, Tommaso ci parla delle navi provenienti da Venezia e da altre città dell'Adriatico, colme di guerrieri che avrebbero poi attraversato le terre di Ungheria, Bulgaria, Grecia per giungere quindi in Antiochia :24 Spalato, divenuta hospicium peregrinorum, vede uomini di strane fogge, i sassoni, accampati nei padiglioni fuori dalle mura. Come non cogliere la meraviglia del nuovo, il brivido che solo la fantastica lontananza ci può suggerire? Sim ile funzione viene svolta dalle numerose testim onianze che Tommaso ci offre circa le legazioni compiute da chierici spalatensi verso le terre più desolate e lontane. Em blem atica è in tal senso la figura del clericus R ogerius , 25 cappellano del cardinale Giovanni da Toledo, che, m issus in U ngheria, viene preso ostaggio dai Tartari e ritorna salvo dopo un lungo peregrinare che lo condusse per le terre di Lom bardia, V enezia, Carinzia, 22 Ab oriente Delmina... ab occidente Carinthia... ab aquilone vero a ripa Danubii usque ad mare dalmaticum cum tota Maronia et Chulmle ducatus. Cfr. Historia>pp. 3941. 23 Cfr. Historia, p. 61. 24 Cfr. Historic pp. 88 e segg. 25 Cfr. Historia, p. 203,

123

Aquileia, Ungheria indi nuovamente a Spalato. Quali racconti, quali meraviglie e odori e città campeggiano nella memoria di Rpgerius? Un vissuto che diventa patrim onio della città, e l’esperienza di vita dipi singolo si fa immaginario collettivo. Ma non solo te persone sono portatrici di semi di spazialità: gli oggetti rivestono identica funzione. II corredo sacro del vescovo Laurentius ,26 sul quale Tommaso insiste, non è soltanto frutto di sterile ammirazione per gli orpelli e gli ori: essi sono portatori di una vicenda, che a loro modo sanno raccontare, e il fascino risiede proprio in questa vocazione narrativa nascosta in ogni cosa. Come non lasciarsi trasportare dall'emozione alla vista di calici e paramenti che provengono da Parigi o dall*Antiochia! C onservano la luce della loro terra, trattengono il sapore di quelle regioni tanto lontane. Così pure i libri del vescovo Hugrinus,27 che fu studente di teologia a Parigi: sono universi a se stanti, carichi di emozioni mal taciute e dunque dirompenti, che confluiscono entro la cerchia delle mura spalatensi e mantengono intatta la freschezza delle loro epifanie! Ma proseguiamo la lettura de\V Historia salonitana insistendo sulla chiave della spazialità assoluta che annulla la distanza fra interno ed esterno. Trepidante e fantastica è la vertigine cosmica della cronaca, che proietta la città in una dimensione infinita in cui è possibile leggere la Storia sub specie aeternitatis, Oltremodo avvincenti risultano essere a tale proposito le osservazioni del cielo. Spalato diventa osservatorio astronomico, specula dalla quale cogliere le voci delle stelle, i presagi da sempre iscritti nella volta siderea dalla mano stessa di Dio. Rendere testimonianza delle eclissi di so le ,2892delle apparizioni di comete,28 equivale a saper leggere quei segni m isterio si c h e n el cosm ico alfabeto consentono di perseguire la conoscenza deU 'uom o e dei tem pi. Questi segni preannunciano un futuro incerto e cruento per la terra di Tomm aso, un dover essere già preannunciato dalle Scritture, che proprio hic et nunc dissigillano la loro Verita. Come non riconoscere in quel venerant namque ex partibus orientis30 riferito ai Tartari - la suggestione biblica dell'A pocalisse di San Giovanni, in cui si legge che proprio ex orientis partibus giungeranno le torme di Og e Magog a devastare il mondo dei viventi ?31 E proprio i Tartari diventano il veicolo più suggestivo, nella narrazione di Tommaso, d t\Y Altrove che esplode con fragore e

26 Cfr. Historia, pp. 47 e segg. 27 Cfr. Historia, p. 202.

2*anno domino millesimo ccxxxviii die tertio intrante. mense iunio, facta est eclipsis solis mirabilis et terribilis, cfr. Historia p. 121 ; e ancora anno videlicet incarnationis millesimo ccxli, sexto die intrante octobri, die dominica, iterum factus est solis defectus» cfr. Historia, p. 139. 29 eodem anno visa est stella crinita, id est cometa, cfr. Historia, p. 122. 20 Cfr. Historia, p. 133. 21 Litterati viri veteres scrutantes scripturas conficiebant maxime ex dictis Methodii martìri! hasfore illas gentes que precedere debent antichristi adventum, cfr. Historia, p 171.

124

in tutta la sua càrica eversiva nel mondo conosciuto, generando ansia e paura ma al contempo fascino e stupore. v ™ Lo stile del cronachista si eleva, in questa sezione, raggiungendo esiti letterari di notevole interesse. Lupi ,32 demoni 33 spettri.34 i Tartari vengono evocati in suggestioni da Danza M acabra .35 Ferini più che selvaggi, imperversano ccm animalesca brutalità sugli uomini di queste terre. Il loro esotismo spinge VAutore a tratteggiarne i costumi, le usanze, le caratteristiche fisiche, con interesse etnografico e antropologico .36 Tanto grande è il loro fascino sinistro che Tommaso ne insegue idealmente a ritroso le vie, fino a giungere al mitico paese dal quale essi provengono, est enim regio illorum in ea parte orbis s i t a ubi oriens c o n i u n g i t u r aquiloni 37 Una regione fantastica, ai confini con l'India lontanissima, ove si venerano dei ignoti alle tre grandi religioni rivelate. Questa è la macrostoria, la macrospazialità che si dilata fino a diventare storia universale e cosmica. Ma rocchio di Tommaso è ugualmente attento al dettaglio, al particolare: (a sua città, Spalato, è anche uno spazio reale, in cui si snodano orti, torri* mura, piazze, chiese. Un luogo concreto, che appartiene al reale. E in questo luogo si compie Tatto unico della microstoria per eccellenza: l'autobiografìa. Tommaso ci parla di sé, della sua storia personale, delle sue vicissitudini private3* di uomo, di studioso, di sacerdote. Non c è quasi differenza tra la sua storia e la storia della sua città, fra questa e la storia del suo popolo. Ma ci piace credere che proprio quest’ottica fortemente paiticolarizzante e particolarizzata consente all*Autore di trascendere verso 1 infinito e 1 universale. Non esiste Historia Universalis senza H isto ria P a r tic u la r is . Tommaso è anche e profondamente un uomo della città, E città, agli albori del secolo XIII significa concretezza, coscienza di sé, apertura al nuovo e alla scoperta. L ottica di San Girolamo e di Origene si è ormai capovolta: rinfinito si contempla dal rum ano, sub sp ec ie hu m anitatis, E in questo ritroviamo la straordinaria novità del messaggio francescano, che Tommaso sposa

32 Tanto malo attoniti ibant circumquaque velut oves in stabulo luporum morsus evadere perquirentes, cfr. Historia, p. 162, e ancora sed velud agrestes belue nil nisi humanum sanguinem sitiebant, cfr. Historia, p. 164, e ancora tunc truculenti duces, veluti rapaces lupi quos rabide famis exagitat ingluvies, caulas solent ovium ad predam inhyando lustrare, ita isti beluino more furentes totam villam trucibus oculis circumspiciunt, feroci animo pertractantes, cfr. Historia, p. 166. 33 Non homines sed demones videbantur, cfr. Historia, p. 165. 34 Et ecce summo diluculo apparuit universa multitudo apparuit universa multitudo rartarorum per campum diffusa, cfr. Historia, p. 161 ; e ancora venit autem non quasi iter faciens sed quasi per aerem volans, cfr. Historia, p. 174. 35 Mors vero in omnium oculis hyando per castra videretur discurrere, cfr. Historia, p. 162. 36 Cfr. Historia, pp. 168 e segg. 37 Cfr. Historia. p. 168. w Cfr. Historia, p. 98 e pp. 180 e segg.

123

in luna la sua freschezza induttiva. Dio si invera nell*Uomo. Tale empirismo cognitivo lo porterà ad affermare che nihil ...in terra sine causa f it ,39 E compito deH'intellettuale, dello storico, dell'uomo sarà proprio quello di ricercare fra tutte la causa non causata, l’orìgine prima che generò lo spazio e il tempo, dall'orìgine assoluta al momento esatto in cui il calamo di Tommaso vergò le sue pergamene, in Spalato. Nella consapevolezza che tutto ciò che è stato acquisisce valore in virtù di quello che oggi c’è. La città-palazzo di Diocleziano, oggi, ci testimonia che l’assoluta contemporaneità del tutto è possibile: oltre le torri e le mura superbe, gli archi e i capitelli si fondono con le case, le piazze, il mercato, e ancora cespi di fiori gialli ingentiliscono orti che sanno di mare. Non dormit neque dormiat qui custodit Jsrahel.40* 6 2 1

” Cfr- Historia, p. 193 Cfr. Historia, p. 182.

126

KATEGORIJE VREM ENA I PROSTORA U DJELU TOME ARHIĐAKONA Soie tak Jedinstveni splet zem ljopisnih, etim oloških, mitoloških i povijesnih niti prožima cjelokupno djelo Tome Arhiđakona i stvara višebojni mozaik. Zamršen narativni zaplet djela omogućuje brojne i raznolike interpretacije i upravo je stoga ono zanimljivo i povjesničarim a, i lingvistima, i antropolozima. Prostor u kojem se zbivaju opisani događaji prostire se od Sinus Quarnariusa do Epira, i Tom a ga označava kao regio m aritim a sa znakovitim m editeranskim ku lturo loškim ob ilježjim a. T akav iden titet osnažuje otvorenost njegove opće p o v ije sti i mitološkim elem entim a. M ed itera n sk i id e n tite t svoje zem lje i naroda Tom a želi u k o rije n iti i slijeđenjem apostolskih učenika koji evangeliziraju ove krajeve: klasicizam i kršćanstvo isprepliću se poput akantovih listova na portalima. Sam a je p o v ijest zam ršen splet događaja, koja čovjeka, novog T ezeja, prom atra u n jegovu n asto jan ju da odm ota A drianinu nit kako bi pron ašao posljednji smisao ljudskoga života. I Dioklecijanova palača, u kojoj se ugnijezdio Tomin Split, nalikuje labirintu u kojem sinkronijski žive sva povijesna razdoblja, kao unicum je d in stv en e ljepote i sim bolične privlačnosti. 1 Rim ima m itsku dimenziju: u Tom inoj književnoj igri taj grad predstavlja prvotno zlatno doba. No, Toma je čovjek srednjega vijeka i kao takav, tragom V ergilijeva navještaja velikog povratka m itske prošlosti sjaja i slobode, povijesna zbivanja tumači u eshatološkom ključu: ona sim bolično kriju Kristov dolazak na svijet, paiingenezu povijesti. T ako u č ita te lju p o n u đ e n u p ro sto rn o -v re m e n sk o m s lije d u , rim sk i univerzalizam nasljeđuje kršćanstvo pronošenjem evanđeoske riječi i svetosti mučeništva. Pri tom e se kao iznim an lik - utjelovljenje oholosti tako velikog carstva - pojavljuje D ioklecijan, koji svoja velebna zdanja - palače podiže krvlju i znojem kršćana. Toma pripovijeda o razdoblju dekadencije uslijed koje je došlo i do propasti Salone. Bijeg građana na otoke, istodobno fizički i sim bolično, evocira Enejin bijeg prem a P alan teju . O toci su neka vrst Čistilišnog izgnanstva, sim boličan povrutak b iti z e m lje , m je s to izv an p o v ije s ti g d je se p o n o v n o p ro n a la z i neiskvarenu iskonsku dušu. Z atim , izbjeglice se okupljaju oko D ioklecijanova hrama koji m ijenjaju u kršćansku baziliku: renovatio urbis ubrzo se preobražava u renovatio tem poris. Od Palanteja Split - novi Rim - nositelj je općih vrijednosti, u simboličnoj slici Palače ostvaruje se divna sinteza svemira - grad postaje specu­ lum mundi. U toj dvojnosti sim bolično-sivarno grad postaje poprište događanja koji su povezani i s najudaljenijim dijelovim a zemlje i lim drugim događajim a daje smisao. Tom ina kronika grad pro jicira u kozm ičku, beskonačnu dim enziju pa se njegovu Povijest m ože čitati i sub specie aeternitatis. Split postaje astronom ski

127

opservatorij te je u zvijezdama i nebeskim pojavama, u tajanstvenim znakovima kozmičkog alfabeta, moguće odčitavati poruke pisane Božjom rukom. Ti znakovi omogućuju spoznaju čovjeka i vremena, te neizvjesne - okrutne budućnosti za Tomin zavičaj. Pomrčina Sunca, pojava kometa kao i biblijski nagovještaj iz Ivanova Otkrivenja hic et nunc vidi svoje ozbiljenje u provalama Tatara, čiju se okrutnost evocira prizorima makabrističkog plesa. Premda se Tomina makropovijest širi do sveopće i kozmičke povijesti, njegovo je oko pozorno i prema pojedinostima i detaljima: njegov je Split konkretno, stvarno mjesto sa svojim zidinama, kulama, trgovima, crkvama i vrtovima. To je mjesto i njegove mikropovijesti - autobiografije. I skoro nema razlike između njegove i povijesti njegova grada, te između ove i povijesti njegova naroda. On je duboko i čovjek grada, a grad na pragu 13. st. znači konkretnost, samosvijest, otvorenost novome i otkrićima; Origenova i Jeronimova optika već je obrnuta: beskrajno se motri sub specie humanitatis. Takav kognitivni empirizam Tomu dovodi do tvrdnje da nihil... in terra sine causa fit. A zadaća intelektualca, povjesničara, čovjeka upravo je tražiti neuzrokovani uzrok, počelo prostora i vremena, od apsolutnog počela do trenutka kad je Toma svojim perom ispisivao pergamene. Dioklecijanova palača danas svjedoči kako je apsolutna suvremenost / svevremenost moguća: iza gordih kula i zidina, lukovi i kapiteli miješaju se s kućama, trgovima, tržnicama, grmovima žuta cvijeća koji ople­ menjuju vrtove.1 8 2

128

Nenad Ivič DOSEZI SJEĆANJA I ZABORAVA: PAD SALONE I NASELJAVANJE SPLITA U TOME ARHIĐAKONA UDK:

94(497.5 Solin) »06« 930-05 Toma Arhiđakon Tekst problematizira način na koji Historia Salonitana zadaje pitanja i odgovore, markira granice i modelira vrste znanja moderne historiografije o nacionalnoj prošlosti analizirajući organizaciju sjećanja i zaborava na prethodna doba. Pokazuje kako problemi teksta preživljavaju u njihovim modernim rješenjima te predlaže alternativnu interpretaciju Tomina prikaza pada Salone i naseljavanja Splita kao paralelnih događaja u doba ostrogotske vlasti.

U Domišljanju prošlosti, objavljenom prije gotovo deset godina, pokazao sam kako je Toma Arhiđakon napravio svoju Salonitansku historiju; u ovom pak tekstu, premda u mnogo skromnijem opsegu, nastojim pokazati neke aspekte onog Što Toma svojim djelom čini povijesti. Proizvodeći povijest za sebe. Toma je, usprkos ili čak zajedno s naporima modeme historiografije čiji privilegirani izvor predstavlja, proizvodi i za nas. Već nekoliko stoljeća Historia Salonitana zadaje pitanja i odgovore, markira granice te modelira vrste znanja: rad Tomina teksta, uza sve razlike, najavljuje neke od dosega modeme historiografije. Najbolja se djela iz davnine osvećuju modemitetu neosviještenim temeljima vlastite kvalitete utemeljene na povlastici rijetkosti. Rijetkost se ne može bezopasno pripisati samo slučajnom zubu vremena. Historia Salonitana pripada poznatom srednjovjekovnom žanru koji je Michel Sot nazvao gesta episcoporum ili gesta abbatum , što, stvarajući neprekinuti pseudorod crkvenih velikodostojnika jedne biskupije ili opatije, stvara prošlost institucije koja se tekstom legitimira pred presezanjima drugih grupa ili institucija (Ivić, 1992., 74, bilj. 11). Radi se o prilično uobičajenoj praksi: slični tekstovi, kako je pokazao Patrick Geary na primjeru obnova povijesti crkvenih institucija iz XI. stoljeća u Neustriji, Austraziji i Bavarskoj, nastoje pretvoriti ugroženost u poziciju moći: supstituiraju se postojećim tekstovima o prošlosti; Čineći tekstove na kojima se temelje nevažnima i nevrijednima, prepuštaju ih zaboravu ili Čak posvemašnjem uništenju. Osamljeni, takvi tekstovi postaju mjerodavne inačice povijesne spoznaje, na kojima se grade shvaćanja, ali i zapisi o prošlosti sljedećih naraštaja (Geary, 1994.), U tom se smislu mogu shvatiti i kasnije mnogobrojne interpolacije u tekst Tornine historije koje su neuspješno bile izjednačavane s predradnjam a ili konceptom (G unjača): sam im svojim ustanovljenjem , ispisivanjem koje podrazumijeva sakupljanje ili selekciju događaja vrijednih pamćenja — ne možemo biti sigurni radi H se kod Tome o selekciji ih o zapisu

m

onoga Sto je mogao saznati — Tomina se historija ponudila kao master-narrative povijesti splitske nadbiskupije, u koju je bilo dovoljno umetati nove podatke, u skladu s novim izazovima ili potrebama pojedinaca i institucija. Nepoznati dopisivač je na kraju splitskog rukopisa dodao memoriate bone memoriae domini Thome, quondam arcidiaconi spalatensis (HS, 318): njegova ruka pokazuje da je ta kronika, historija ili gesta salonitanskih ili splitskih nadbiskupa bila prihvaćena kao memorijal, kao gospodar sjećanja splitske crkve. U XV. poglavlju svoje Salonitanske historije Toma Arhiđakon piše: »Dogodilo se pak da su onih dana bili sazvani svi sufragani Dalmacije na provincijski sinod koji se imao održati u splitskoj crkvi. Biskupima se Gornje Dalmacije učinilo da će moći ugodnije putovati ako svi budu prevezeni jednim brodom. Kad je brod bio pripremljen, po dogovoru stignu u luku; natovarivši sve Što je putnicima bilo potrebno, gotovo se svi biskupi ukrcaju na isti brod, i to kotorski, barski, ulcinjski i svački. Dok su pak oko otoka bili tjerani ne previše suprotnim vjetrovima, odjednom olujni vihor uz tutanj udari na valove; zapanjeni mornari uz zbrkanu viku smjesta potrče prema opremi nastojeći spustiti jedra i baciti sidra da se brod ne razbije o oštre stijene koje su već bile blizu. Ali prije nego što su mogli išta razumno učiniti, brod se naglo iščupan na suho smrska te, kako je oluja rasla, komad po komad razbije i slomi. I tako su jadni biskupi i svi koji su s njima putovali božjim sudom poginuli. Tad građani rečenih gradova, poslavši izvješće vrhovnom svećeniku, objave vijest o smrti svojih biskupa te ponizno zamole da budu izuzeti iz potčinjeriostj splitskoj crkvi navodeći vrlo vjerojatan razlog da im je bilo opasno posjećivati tako daleku crkvu. Stoga je rimski prvosvećenik odobrio njihovu molbu te sve biskupe od Dubrovnika na gore razriješio veze kojom su bili vezani za drevnu salonitansku metropolu; ustanovio je novu metropolu u gradu Baru i sve rečene biskupe njoj potčinio.« Tomin navod (prijevod Rismondo, 1977., 45-46, s preinakama; HS, XV, 1-2) ne odgovara onom što se danas zna o stvaranju dubrovačke nadbiskupije (Peričić, 1991., 57-58), premda se nalazi u »najboljem povijesnom djelu na istočnoj jadranskoj obali u razvijenom srednjem vijeku« (K laić, 1990., 398). 0 njemu nitko drugi od suvremenika ne govori; ta im aginarna nesreća zasigurno, po kriterijima kritičke historiografije, spada u Tornine slabosti, koje se mogu pripisati njegovoj prevelikoj ljubavi prem a istini u slučajevim a kad je u pitanju bila nadbiskupija u kojoj je on bio arhiđakonom. Pristranost je uobičajena zamjerka srednjovjekovnim povjesničarim a, rela tiv n o m alo p roblem atizirana izvan vanhistorijske opreke istine i laži: upravo stoga što se radi o slabosti i prevelikoj ljubavi, ovaj navod upozorava na zasade Tom ina sjećanja. U Tornimi se tekstu najprije radi o neprekidnom razgovoru sa smrću; mrtvi o kojima govori postaju rječnik zadaće koju valja napisati (de Certeau, 1975., 120). Zadaća je višestruka: priča o brodolomu i utem eljenju nove metropoli]« pokazuje kako se smrt svojim posljedicama preobražava u apsolutni događaj, u pokretača i objašnjenje (nesretne) povijesti splitske m etropolije. Potom, svojom neutemeJjenošću upozorava na poteškoće saznavanja podataka iž ne tako jako davne prošlosti — nesreća se po Tomi zbila u prvoj polovici XI. stoljeća — koja130

130

je ipak bila izvan dosega pamćenja i najstarijih suvremenika (Guenće, 1980., 7885 ): apsolutnim događajem oprimjeruje način mišljenja diskontinuiteta i prekida u opisu institucije koja se temelji na kontinuitetu, bilo da se radi o kontinuitetu povijesti spasenja ili o zemaljskom, vremenskom tragu (trajanju institucije) koji jamči (W hite, 1987., 8-9). Ugroženost kontinuiteta opominje da se radi o mišljenju prošlosti u svjetlu Tornine suvremenosti: smrt kao posvemašnje uništenje i Božji sud dragocjen su putokaz načina koji povjesničar u XUI. stoljeću svojim iskustvom svijeta — plovljenje Jadranom tokom cijele antike i srednjovjekovlja nije bilo ni jednostavno ni neopasno što je t«y putnik dobro znao - filtrira svoje iskustvo prošlosti kroz filtar vlastitog doba. Povezivanje pojave pripisane prirodi stvari s Božjim sudom , tim odavna poznatim načinom objašnjavanja kršćanskih povjesničara, te konflacija Božjeg suda i papinske odluke u objašnjenje smanjivanja jurisdikcije salonitanske nadbiskupije, govore o izvršenoj zadaći, o narativnom načinu konstruiranja opravdavaiuće prošlosti vlastitog svijeta u XIII. stoljeću. J F Konstrukcija titra između stanovitog središta t periferije: između smrti i života, trajanja opisane institucije oprimjerenog naraštajima biskupa; između Božjeg suda i ljudskih djelovanja, svetog i profanog (Kelley, 1998., 99); između Rima, rimskoga pape i dalmatinske obale; između opisane davnine i suvremenosti koja takav opis priskrbljuje; konačno, između povjesničara i njegova teksta te napora sjećanja i napora zaborava. Središte njegove pripovijesti neprekidno biva premještano u rub koji si tekst zadaje, u daleki autoritet, smrt. Božji sud, ali i u povjesničarevo obrazovanje i uvježbano sjećanje: na rubovima se izrečenog smrt. Božji sud, papinski autoritet i sjećanje spajaju. Radom teksta Tomin historiografski diskurz ocrtava zakon vlastitog nastanka, suvremeni locus ostvarivanja vlastite moći. Proizvodnja povijesti povezana je s vlasti i moći: određuje što i kako valja zapamtiti, ali i zaboraviti, U Francuskoj je povezanost vlasti i teksta odavno nanjušio veliki majstor medijevistike Paul Zumthor, raspravljajući, u jednom članku iz 1960. godine, na primjeru najstarijih tekstova na francuskom jeziku, o odlučujućoj ulozi vlasti i moći u preobrazbama dokum enata u spomenike (Zumthor, 1960.). Problematika koja je prije pet godina nazvana describing o f redescriptions u povijesnim djelima prepoznaje formalizirane estetičke objekte što iznose stanovite tvrdnje o svijetu i našem odnosu prema njemu, koje smatramo provizornim vodičima u osmišljavanju iskustva (Kellner, 1995., 18); proučavanje dokumentarnog statusa i poetičkih aspekata srednjovjekovne historiografske proizvodnje isprepliće se i nadopunjuje s proučavanjem načina koji iskustvo prošlosti, kao zapisano ili usmeno sjećanje, biva preobraženo u povijest; pokazuje implikacije te preobrazbe, povezane s (foucaultovskim ) konceptom moći i obnašanjem vlasti. T ekst, provizorni vodič i dokument stanovitog vremena, preobražava se radom povjesničara u trajni spom enik, monumentum, »Učen crkvama, sarkofazima i gradovima koji su svojom nejasnom davninom svjedočili suvremenicima o starini vlastite institucije.

m

X II. i X III. stoljeće karakterizira, kao Sto je p o k azao o tac C henu, aktivna s v ije s t o p o v ije sti: »radi se o m entalnoj č in je n ic i k o ja p re la z i granice žanra p o v ije sti i tiče se teologije, filozofije te drugih g ran a z n an ja. T aj novi smisao p o v ijesti sukladan je novom smislu prirode, shvaćenom kao uređeni kozmos, te u lo zi čo v jek a u njem u. Hom o fa b e r , čije se d jelo v an je u p isu je u vrijem e, ima z a d a ć u pro d u žiti i završiti stvaralačko B ožje d je lo . U X II. se stoljeću stvara antropologija dostojna tog imena, shvaćena kao govor o čovjeku i njegovu mjestu n a zem lji« (Đourdć i M artin, 1983., 69-70). T o je m ožda istinito za viktorince, ali vrhunski dosezi tzv. renesanse XII. stoljeća ne znače uv ijek , usprkos dosluhu i tankim suglasjim a, svakodnevnu praksu ni njihovih suvrem enika niti prethodnih i n o v ijih p o v je s n ič a ra . P o v je sn ič a ri p o p u t T o m e n is u s e b e v id jeli kao iz v a n h isto rijsk e znanstvene sp o zn av atelje; slič n iji su b ili n ek o j vrsti homo h ie r a r c h ie s (D um ont), čovjeku koji je p o v je sn ič a r sto g a što je smješten na stanovito mjesto na društvenoj ljestvici. U loga tih ljudi koji su, tokom XII. i XIII. sto lje ć a m arljivo radili na preobrazbi d o k u m en a ta u sp o m e n ik e proizvodeći h isto rio g ra fsk e tekstove poput T o m in a, n ije sto g a m a n je z n ačajn a: svojom p ro s to d u š n o š ć u , je d n o s ta v n o šć u ali i p o n e k im f a ls if ik a to m ti ljudi problem atiziraju Čovjekovu ulogu u kozm osu, te, u stanovitom sm islu, određuju i naše poimanje tog doba; njihove tvorbe, čije nedostatke m odem i povjesničari n ep restan o ističu, Često predstavljaju je d in e trag o v e o d o b im a koja su često zahvaljujući njim a postala m račna je r su svojim tv o rb am a zam ijenili druge i osudili ih na potpuni zaborav i nestanak. H istoria Salonitana pretvara Tornino iskustvo prošlosti u tekstualni spomenik; spom enik perpetuira sjećanje; sjećanje je , m eđutim , konstruirano i od zaborava. M odem e rasprave o npr. Peloponeskom ratu, iako upotrebljavaju kao svoj izvor Tukidida, razlikuju se, sa stajališta tipa znanja i načina saznavanja, od Tukidida toliko da ih se vrlo teško može svesti pod zajednički, monoparadigmatički nazivn ik. Od X V II. stoljeća naovam o h isto rio g ra fija j e prom ijenila interese, m etode i oblik; jedinstvena, neposredna spoznaja, ideal izravnog svjedočenja i vjerodostojnosti zamijenjeni su posrednom spoznajom k oja počiva na prouča­ vanju izvora kao ponovljivoj operaciji (Pom ian, 1999., 141-159). A ipak, modema historiografija njeguje stanovite ideale antičke i srednjovjekovne, prešućene i u d ru g o m o b lik u , koji djelom ično p ro izlaz e u p ra v o i iz u p o tre b e cjelovitih narativnih izvora poput Tukidida. Jedan od njih je svakako i horror vacui, naročita vrsta ustezanja pred (dokumentarnim) prazninam a prošlosti i potreba za njihovim isp u n ja v a n je m . T o je posebno v id ljiv o u o p ć e n itim n a ra tiv n im sintezama p o v re m e n o p rek in u tim a n a litič k im p re d a s im a u je d in je n im određenim usredotočenjem ili temom (LaCapra, 1985., 137), u koje spadaju i nacionalne povijesti: one nastoje ocrtati povijest idealnih narativnih subjekata poput nacije č ije j e glav n o oružje postojanja k o n tin u itet, b ilo d a se radi o zaposjedanju stanovitog teritorija, sposobnosti asim ilacije i priključivanja na prethodne sjajne kulture ili naprosto o trajanju. Utoliko se m odem e prakse koje ističu kontinuitet i srastanje slavenskog življa s rom anskim na jad ran sk o j obali ne razlikuju od sred njovjekovnih koje su legitim irale n ovopridošle sile insercijom u rimsku1 2 3

132

p o vijest pronalaze«; vlastite «.donačelnike u egzodusu Trojanaca „ ak„ Trojanskog rata; utolik«. Toma, svojom konstrukcijom prošlosti i n s S e k « posljedice apsolutnih događaja (razaranja i ponovnog utem elknia

razlikuju), modemi povjesničari od v • V . * njegove ovjere se grade kontinuitet koj^, premda se niecov *?•?*!**? ka° dlskontinuitct pripoviješću priskrbiti ,ma “ k° " * " i cilj: fLaCapra, 1985., 72): kontinuitet institucije 0 ,Ufimku ,ransfera problemi objekta istraživanja ponav a^u « J •“ ko",mu,tet° m nacUf; premještene analogije u modernim povjesničarskim Vac.ljafl** 1,1 Prona,aze svoje n „ h ,r i, „rimi.- „ • ‘ Povjesničarskim izvješćima o tim problemima. osnutka splitske nadbiskupije k o j e m T° mi na ,re,iranja jedne strane, i modernih o b j a S a Sa,one- s N asuprot Tominu apsolutnom događam modi -°® v? ,k° | titnskog grada, transformaciju antičkoga grada u srednjovjekovni"' P®v^esni5ar *el' objasniti

gar:

konstrukciju objašnjenja: »iako se o padu Salone »1 * - ? 1 ^ mU doPU8tili utvrđenoj činjenici, malo je izvora koji o tom nadugo ° n ”epr^ePorno Konstantin Porfirogenet koji piše polovinom lŽ. i T^ma L l d T o n T z ^ 1 stoljeća«: potrebno je kombinirati tumačenje natati vnih izvora, arheološke nalaze l ? Znr ° S,i ° SUdbini kasnoantičkih gradova ?Goldste“ 1991., 83). Arheolozi su pak karakteristično oprezni. Govoreći o općem staniu grada, jedno od prestižnih izvješća veli: »Veći broj preša nađenih u g r a d u a i

pokraj grobljanskih bazilika, koje čini se mogu biti datirane u početak v i. stoljeća svjedoče o povećavanju kršćanskog grada, njegovoj važnosti te o ulozi n je ìo v a biskupa, pravog gospodara grada (...). Te preše svjedoče istodobno o stanovitoj

turaltzactjt grada ako «teista mogu biti datirane u VI. stoljeće a ne u početak VIU Metzger, 1994., xxi). U nutrašnje kontradikcije navoda govore o težini problema: kršćanski grad ne postoj, odvojen«, od poganskog je r se kršćanstvo razvija u istim gradovim a u kojim a žive i pogani; nije sasvim sigurno da se iz broja i veličine crk av a m ože z a k lju č iti d a je b isk u p bio g o sp o d ar g ra d a te d a p reše znače

ruializaciju grada, što je prilično teško pomiriti s njegovim Sirenjem: čini rai se da se tu radi o svođenju multifunkcionalnosti kasnoantičkoga grada, gdje su se knžale adm inistrativne i vjerske djelatnosti s komunikacijom i razmjenom (H a ld o n , 1999., 5 1 23-31; Liebeschuetz, 1992., 1-49) na sam o vjerske i privredne aspekte koji s e , b arem on aj v jersk i, kao što ć e m o v id je ti, m ogu d jelo m ičn o povezati s T om inim opisom . Prem da neki povjesničari zaključuju da je »bizantski grad na Jadranu bio kolaktivna kršćanska struktura u kojoj je stanovnicim a, po dolasku poganskih Slavena i Longobarda (a ovi posljedici au jo š neko vrijem e bili

113

arijanci), bilo omogućeno da zadovolje svoje vjerske potrebe« (Goldstein, 1991., 108), kristijanizacija gradske topografije svjedoči o litomaniji biskupa i promjeni stavova o tome Sto Čini grad (forum i reprezentativne gradske zgrade, čija je gradnja financirana od strane gradskih prvaka, prestaje biti središte grada), ali ne i o tome da je biskup bio gospodar grada kao što, uza sve moguće razlike pokazuju mnogo bolje dokumentirani primjeri poput aleksandrijskoga (Haas, 1997.): uz biskupe, u Saloni, metropoli provincije Dalmacije, u V. i VI. stoljeću djeluju uobičajene kasnoantičke upravne strukture (Ferluga, 1957., 14^23). Bez obzira na dataciju, preše možda svjedoče o prenamjeni gradskih površina i o drugačijem njegovom razvoju — grad se razvija kao leopardova koža — ali ne i o prestanku njegovih funkcija (Cantino Wathagin, 1999., 154). Premda se Salona ne može usporediti s Aleksandrijom, teško je vjerovati da su njezini prvaci, kurijali i de> kurioni (za prisutnost kurijala u Iliriku, CTh 12.1.177, iz 413.g.) zajedno s barem intermitentnim garnizonom u V. i VI. stoljeću te upravom, nestali i izbrisali se pred biskupom. Ovom još valja dodati i jasnu podjelu na kršćanski, gradski živalj i nekršćanski ili heretički došljački: biskupska litom anija i pretežno kršćanska topografija grada ne znači da su svi njegovi stanovnici bili kršćani, premda potpuna pokrštenost možda može biti draga današnjem katoličkom kleru, ali se ne slaže s onime što znamo o tome kako su stanovnici kasnoantičkih gradova uređivali svoje odnose s višim svijetom i sa svojim vjerskim neistomišljenicima. Na Tominu tragu privilegirajući pobjednike, ali i služeći sumnjivim današnjim političkim ciljevima, modeme sinteze (cf. Katičič, 1998.) minimiziraju tragove poganstva, suprotstavljajući se suvremenim rezultatima kasnoantičkih istraživanja (npr. među mnogima, Chuvin, 1991., za više slojeve te Brown, 1995. za niže). Povjesničar se ne može zadovoljiti samo izvješćima arheologa jer ona, bez pomoći narativnih vrela ili općenitoga konteksta, ne mogu ispričati priču o tome kako se Salona, gradski antički centar, usukala i pretv o rila u problematično biskupsko dvorište. S jedne strane, valja upozoriti da kontekst, koliko god bio iscrpan, nije zamjena za davnu stvarnost, već d a je uvijek konstruiran u funkciji rješavanja tekućeg problem a: utoliko p ro cje n e s ta n ja u D alm aciji često neproblematski ovise o općim opisima kasne antike (Bury, Stein, Rostovcev) koji funkcioniraju kao test stvarnosti. Međutim, i ove velike sinteze kroz Gibbonovo korijenje svoje sokove crpe iz dubina srednjovjekovlja: uz avatare kompleksa propasti, modemi povjesničar svojim rekonstrukcijam a neosviješteno ponavlja postupak srednjovjekovnog povjesničara koji veli da je pad Salone opisao panini s c r ip ta , p a n in i rela ta , p a n in i op in io n em se q u e n s (H S , V II, 2); ono što povjesničari čine, ne razlikuje se od onog što je činio Tom a, analoški zaključujući prema spisima i (usmenim) izvješćima i to se ne može spasiti govorom o kritičkoj metodi. Čak i kad niječe propast Salone — suvrem eno suglasje otklanja nasilnu propast zamjenjujući je gašenjem grada — kritička m etoda transferira problem Objekta istraživanja (žalost za propašću velikoga grada kao uzrok diskontinuiteta opasnog za srednjovjekovnu instituciju) na m oderno zaključivanje, potiskujući problem opravo konceptom kritike stoga što on dov o d i u p itanje narativnu homogenost modernih sinteza kao jedan od znakova kontinuiteta života.

H o rro r vacui izazvan fragmentacijom i rijetkošću vrela, puni se u modernim raspravam a anahtifikim predahom , razglabanjem Tonnina opisa i traženjem doslovni . ar eo oskih i tekstualnih, dakle istinitih tem elja njegovih zaključaka A na .t.a k . p red ah p o staje n arativni su ro g at p re tp o sta v lje n o g a p o v i j ™ kontinuiteta. Nije slučajno da takvi projekti povezuju nem oć a r h e o l o g , S S za pripovijedanjem kontinuirane priče i u v je re n * da povijesna djela E m njetkoscu poboljšavaju vlastitu kvalitetu: čak i kad negira apsolutni događaj pSput uništenja Salone, moderni povjesničar ostaje zarobljenik konstrukcije iz davnih doba; napravljene m entalnim oruđem i u svrhu interesa koji nisu danas naprosto uo ji vi i samorazum jiv i, vec ih treba na tekstu samom procijeniti i rekonstruirati N apunjen zn ačen jim a kanoničke po v ijesti, narativni izvor svojom tip k o m logikom posraje neosviješten, voditelj procjene viSeznačnih. lakunam ih tragovi koje zam jenjuje, bez obzira na ,o da se često analizom dovod u pitanje a S

opisi i zaključe, opovrgavaju. Apsolutni se događaj teSko može d e a r e o l u S ? a da se pritom očuvaju, makar i u DremieSren* ks« . , ? aeaPS0IUU2,ratI» , i vv j pi crnjcstene, binarne opreke (novo/staro* erad/ ne-grad; k rsć a n stv o /p o g a n stv o ; staro sje d io c i/d o šljaci) u o b i č a j e n o m u ^ Tom ina teksta: prom jene znanja pozivaju na promjenu n a č i n a č i . a n j a p r ^ 3 ,gre pitanja i odgovora koje nameće kanonička historija. J P

nadbiskupije kojrsu^za T o rn m u r^ M b n o 'v a ito ^ lsu a ž ^ m m je ra j^ d a 'se ^ u

j s s s k s s s s :^sssssssšssi

sc r ip ta

Toma misli kad kaže da ih ie UDotriiehin n

■ a. °Je

msu čvrst dokaz upotrebe dokumenta, jer srednjovjekovni, kao uostalom n moderni povjesmčar ne raspolaže neiscrpnim repertoarom riječi za p o i m a l i opis zbivanja — služi u stvar, okultiranju problema Tomina opisa A oni su mnogobrojni. Taj op.s je zapravo jedan od mnogih koji u povijest uvodi koncept božanske osvete. Nije međutim dovoljno zaključiti da se radi o karakterističnom kršćanskom motivu krivnje (Goldstein. 1991.. 87-89) i rasplinuti ga u dalekim biblijskim uzorima. Tomin se opis najprije mora čitati u vlastitom tekstualnom okružju, kao precedent npr. osvajanja Zadre od strane križara, koji on predstavlja kao kaznu za pokvarenost grada (drugi izravni svjedoci, poput Villehardouina, ne smatraju d a je grad bio pokvaren, već njegovo osvajanje objašnjavaju prethodnim dogovorom dužda i križara te veličinom križarske vojske, opremljene i spravama za osvajanje tvrđava: Geoffroi de Villehardouin. La Conquti« d« Con slani inopie, cd. Farai , 63-64), premda se radi o događaju o čijem je odvijanju za Tomina života moglo biti izravnih svjedoka. Bez obzira na kvalitetu svjedočenja i mogućnosti dopiranja do njih, to je uobičajen postupak u Tome; on često modeme probleme, kao na primjer vlastiti nelagodan odnos prema biskupima ili prema građanima, projicira u prošlost, stvarajući tako privid kontinuiteta unutarnjeg kvarenja. Ukratko, Tomin tekst uspostavlja s onim Sto govori, sa sudbinom vlastitoga grada, veoma am bivalentan odnos: s jedne strane, on je svjestan da grad nije samo biskupsko dvorište već da ima i svqju upravu i često mahnite stanovnike; s druge.13

133

h tio bi g a podvrgnuti tzv. duhovničkom id ealu kao što pokazuje svojim panegiričkim opisom Garg&nova načelništva (tu se ne radi toliko o biskupskoj vlasti« već o dobroj suradnji klera, navlastito arhiđakona i gradske uprave; stvari bi vjerojatno bile drugačije prikazane da je Tom a postao nadbiskup); s jedne strane, on je svjestan krhkosti grada pred opasnostim a koje mu prijete; s druge, pak, čini se da misli da propast grada uvijek dolazi najprije iznutra: koliko god neprijatelji bili opasni, oni su uvijek najprije slik a i potvrda unutrašnjega, pokvarenog stanja: na tragu poznatog Izidorova određenja da grad čine najprije njegovi stanovnici, on kao da često varira jedno A ugustinovo mišljenje: non m u r o s u r b is s e d m e n te s ip s iu s c iv ita tis d ir a n e q u it ia o m n i h o s te p e io r invasit (Augustin, e p . 138.16). Na knjiškom idealu grada filtriranom kroz suvremenost

nastaje Tomina rekonstrukcija davnine, n jeg ov o k rea tiv n o uspostavljanje mjerodavnog sjećanja institucije koju brani. Toma svoj opis Salone gradi kao ekfrazu gdje spomen zapomaganja i vike bjegunaca svojom nerazumljivošću istodobno ob jašn java nedostatak vrela i legitimira povjesničarove konstrukcije: nepouzdanim se svjedocima supstituira arhiđakon kao imaginarni, pouzdani svjedok oslonjen na uzorite tekstove i načine dokazivanja (Ivić, 1992., 101-130). Ekfraza mu om ogućuje sje d n e strane da se predstavi kao svjedok, a s druge da njegovi im plicitni čitatelji ili slušatelji —ne možemo biti sigurni da Tomin tekst, ili barem njegova odabrana poglavlja, nisu bila javno Čitana — postanu isto tako gledatelji pred čijim se očima odvija pad davnoga sjajnog grada. Radi se o vrlo starom retoričkom postupku koji je Toma odlično usvojio — njegov studij u Bologni, gdje je m ožda slušao Doncompagna da Signa, stručnjaka za opise opsada, nije očigledno bio uzaludan. Stvarnost nije samo ono što se vidi, već i značenja, obilježja i vrijednosti koje dana kultura pripisuje viđenju kao rekonstruktivnom procesu gdje se je z ik , simboli, mitovi i vrijednosti upliću u sam čin v iđ en ja (Ja y , 1 9 9 6 ., 1-1 2): prepoznatljivim konceptim a, predm etim a i ponašanjim a ta e k fra z a T om inim suvremenicima postaje razumljivi događaj iz davnine. Tom in opis uništenja Salone nije samo kopija njegove suvremenosti već i svjetova želja njegova doba i možda njega samog: eversio Salonae je sm jesa strahova i ž elja u tisn u ta u retorički kalup srednjovjekovnog ideala i iskustva života u gradu. T ek tako, mnogo više nego korespondiranje s davnom stvarnošću, ona funkcionira kao istiniti, mjerodavni opis davnine Salone. Toma pretpostavlja, u skladu s A ugustinovim navodom , da su u uništenju Salone najvažnije mentes civitatis. P eriit m ens et c o n siliu m civibus: mentes građana ovise o rektoru grada: non erat rector sapiens, q u i referenaret superbiam, q u i puniret nequitiam (HS, VII, 1), ali o njegovu biskupu: presuI nullus erat (HS, VII, 6 ). Toma pretpostavlja da je cio grad bio kršćanski, da je im ao rektora, poput Splita njegova doba, da rektor i biskup predstavljaju glavne uzdanice spasa grada: ako njih dvojica nisu dobri, moralni i pravični, nem a u gradu dobrote, pravde! m orala. G radovi u doba gotskih kretanja nisu im ali rek to re , a pojam rector u kasnonatičkoj terminologiji najčešće označava g u v ern era provincije; upravitelj g ra d a z v a o se c u ra to r c iv ita tis i b a v io se k o n tro lo m ja v n ih troškova; U

136

ostrogotske vladavine imenovala ih je središnja vlast (Kasiodor, Variae, 7.12). problem upotrebe pojma rektor ne može se riješiti ni tvrdnjom da Toma upravitelja provincije sa sjedištem u Saloni izjednačuje s upraviteljem grada jer kasnonatički namjesnici nisu imali sjedišta. Nadalje, uloga biskupa bijaše u kasnonatičkim gradovima raznolika: neki su čak i organizirali obranu svojega grada, poput Sidomja Apolinara (općenito Mathisen. 1993., 99-100), drugi pak (uspješno) za propast neprijatelja poput biskupa Akolija koji je, prema Ambrozijevim riječima, obranio Solun od Gota 376. godine (Ambrozije, ep. 51 [15].6): Toma vjerojatno ima na umu ulogu analognu ulozi sv. Ivana biskupa trogirskog u obrani Zadra od Kolomana (Ivić, 1992., 110). Konačno, gradovi nisu bili, unatoč kršćanskom izgledu i mnoštvu crkava, u potpunosti kršćanski. Za naše poimanje povijesti, Tomin je opis anakron; on u stvari svojom ekfrazom stavlja pred oči suvremenika opasnosti koje po njegovu mišljenju prijete njima samima, te postaju to stvarnije sto se predstavljaju starijima. S lošim vođama, grad je prepušten na milost i nemilost neprijateljima: govoreći o davnoj propasti, on svojim suvremenicima govori kako se brani njihov grad. Neprijatelji su slično ocrtam: oni su arijanci, ne pošteđuju crkve, uništavaju gradove. To se slaže s onim što se u srednjovjekovlju znalo o Gotima: nam et ecclesiae et corpora martyrum exterminatae sunt a Gothis, veli Liber pontificalis 1.291 (život pape Silverija 536.-537.). Toma prikazuje propast grada naglašavajući kolektivne odgovornosti i suprotstavljajući jednu homogenu moralno izopačenu grupu drugoj. Istraživači su dugo pokušavali razriješiti probleme Tomina opisa uništenja ili propadanja Salone i naseljavanja Splita. Uz spomenutu tezu o postupnom odumiranju grada, posebno se problematičnim čini naseljavanje Splita i Tomina vijest o uređivanju odnosa molbom imperatorima. Na temelju jedne bilješke pronađene u davnoj splitskoj kronici {hoc fu it inventum Spaieti in quadam chronica scriptum) napravljene u XVI. stoljeću i objavljene u Illyricum sacrum % 4.306-307, gdje se popravak trogirske crkve sv. Marije na Poljani datira u doba Teodozija III., može se zaključiti, s obzirom da se neimenovani darovatelj (comes) imenuje kao sin Konstancija i unuk Magna Severa {Constantii filius et Magni Severi nepos), da se naseljavanje i uređivanje odnosa sa zaleđem dogodilo oko polovice VII. stoljeća (precizne datacije se razlikuju). Usprkos suglasju o autentičnosti (cf. KatiČić, 1993., 112-115) ta bilješka nije bez problema: ako je kronika i postojala, bilješka, onakva kakva je doprla do nas, ne predstavlja doslovan ispis, već zaključak ispisivača: ispisivač zaključuje d a je neimenovani darovatelj unuk M agna Severa, Što uvelike umanjuje Čvrstinu zaključaka o vremenu naseljavanja Splita. Taj ispis u stvari govori da je problem prijenosa sjedišta nadbiskupije iz Salone u Split bio i prije Tomina doba rješavan na razne načine jer su o njemu kolale različite verzije. Čiji se tragovi nalaze u Tominoj historiji. Svojom historijom Toma u stvari nudi priču dvostrukog kvarenja. -----------»»M, žalosnu xmvaiiu pi ivu uvusirunog Kvarenja. 5S ie se strane radi o doslovnom smaniivaniu u nd«r»«u nn S/I m I hk WiUlì...i.— 7 3 1 jedne smanjivanju odnosu na idealno biblijsko antičko doba. Novi je zavjet njemu najbolji dokaz veličine salonitanske crkve koja se njegovim pripovijedanjem samo smanjuje — zanimljivo je da pripovijest koja

137

nastoji legitimirati instituciju, upravo pripovijedanjem postiže suprotan učinak i pripovijedanje kanda prestaje upravo kad dostigne ništenje cilja koji si je zadalo. S druge strane, radi se o kvarenju, i to unutrašnjem, o neprekidnim nelagodnim odnosim a grada, građana i crkvene hijerarhije. N ištenje se ovdje odvija u suprotnom smjeru: Tomina suvremenost, problemi upravljanja srednjovjekovnim gradom, odnosi crkvene hijerarhije i gradske uprave, bivaju preneseni u davninu i razaraju idealnu sliku davnine. Radi se tu o svojevrsnom lažnom kretanju: ono što je bilo davno, biva opovrgnuto novim, a ono što je novo, biva dovedeno u pitanje pripovijedanjem starog. Toma je u stvari zarobljenik ahistorijskog pogleda na svijet gdje ono što je novo mora biti staro da bude prihvaćeno, ali istodobno sve Što je staro mora biti ispričano kao novo da bude shvaćeno kao precedent i staro. To je moglo biti dobro za njegove suvremenike, ali nije dovoljno dobro za suvremene povjesničare. Unatoč tome, oni i arheolozi ponavljaju Tornine riječi, čak i kad mu se suprotstavljaju: i za njih je kasnoantički grad homogeno kršćanski, čak t kad nije uništen, već je postupno propadao. Tom a nije mogao ni sanjati da će njegovo djelo preživjeti tolika stoljeća i puniti lakune znanstvenog proučavanja kontinuiteta i diskontinuiteta života na Jadranu. M eđutim , valja uvidjeti daje Toma, u slučaju Salone, odličan izvor za gradski klerički mentalitet svojega doba (ne znamo što su o tome mislili građani). U T om inu opisu ne treba tražiti ni pouzdanu kronologiju ni historijsku akuratnost: kao spom enik, on najviše sliči kasnoantičkim spomenicima poput Konstantinova slavoluka u Rimu u kojem su, kako iz ideoloških razloga tako i iz potrebe za hitrim dovršavanjem, ugrađeni djelom ično modificirani dijelovi starijih sp o m en ik a te naročitom logikom usklađeni s novim dijelovima: njegova je p rič a raz n o b o jn i mozaik spolia, fragmenata najrazličitijeg podrijetla i vrem ena. Čije se m odifikacije razumiju i koherencija uspostavlja na razini njegova sklopa. N ajveća greška koja se pri procjeni njegova opisa može učiniti jest pretpostaviti d a se na temelju više manje sigurne datacije i identifikacije jednog fragm enta nalazi ključ za čitanje svih drugih fragmenata. Hom ogenizacija p rip o v ijed a n jem o tk riv a heterogenost ispripovijedanog. Beznačajni zapisi koji su naprosto, prirodno tu: srednjovjekovni grad u bivšoj carskoj vili i ruševine vidljivo moćnog rim skoga grada. Uz njih i Slaveni Hrvati koji su grad srušili. Kao što zapaža Karlrichard BrtihI, govoriti o francuskoj ili njemačkoj povijesti u kasnoj antici kad bi trebalo govoriti o galskoj, franačkoj i germanskoj povijesti predstavlja veliku historijsku laž (u K elley, 1998., 118). Slično, govoriti o hrvatskoj povijesti, kad je ona jo š uvijek rim ska, gotska ili slavenska, predstavlja veliki problem . Je r rad u n acio n aln o m mitu okultira proturječne glasove teksta hegem onizirajući njegovo značenje: napadači koje Tom a zove Gotima, Slavenima i H rvatim a, postaju n ap ro sto Hrvati. Ovakva redukcija, unatoč jednodušnom slaganju m odem e historiografije, nije nužna: iako i Ljetopis popa Dukljanina izjednačuje G ote sa Slavenim a/H rvatim a (Ljetopis, 5: G othi qui et Sciavi; sažetak problema u M ošin, 1950., 2 9 ), to ne znači da se ono š to g o v o ri odnosi isključivo na S la v e n e , a u o p ć e ne na G ote: ako priča o G otosiavenim a u sebi nosi i gotske, a ne isključivo slavenske tragove, Tomina as

138

pripovijest o razaranju Salone i preseljenju njezinih građana preko otoka u Dioklecijanovu palaču ne mora odnositi na dolazak Slavena na more oko sredine VI1. stoljeća, već na događaje prije doseljenja. Kad pripovijeda o preseljenju građana iz osvojene Salone u Split, Toma spominje da su se građani, nakon bijega iz Salone i mučnog pribivanja po okolnim otocima, dogovorili da se vrate, ali ne u razrušeni grad već u edifieium Dioclitiani gdje će bogatiji o vlastitu trosku sebi sagraditi kuće dok će siromašniji dobiti naokolo postavljene kule, a ostali stanovati pod svodovima i u kriptama, haberent turres circumpositas pro habitaculis suis, reliquum uulgus habitaret in fornicibus et in criptis (HS, X, 1). Međutim, govoreći o prvom splitskom nadbiskupu Ivanu, Toma spominje da je prvak Sever Crkvi za biskupsko sjedište poklonio vlastiti dom koji mu je dodijeljen u Splitu, cum turri angulari et palatio (HS, XI, 3). Tomina kontradikcija, koja od Severa čini istodobno bogatog i siromašnog, onog koji već ima kuću u Palači (Tomin opis daje Sever imao kuću blizu stupova nad morem, cuius domus fuerat iuxta colunas palatii supra mare, HS, X, 1, shvaćam kao opis njegova doma u Palači) i koji je sam sebi mora sagraditi te i kojemu biva dodijeljena, može se objasniti na sljedeći način, iako ne treba u Tominim proturječjima tražiti previše logike. Formula De Competitionibus u Kasiodor, Variae, 7.44 veli da se neiskorištene javne zgrade, koje su ružne za pogled zbog njihove razrušenosti, daju pojedincima na upotrebu, koji će im, adaptirajući ih za svoju upotrebu, povratiti pristojan izgled. Jedna od sačuvanih darovnica pokazuje da je Porticus curva u Rimu postao privatarum aedium habitatio. Takva praksa nije uobičajena u kasnoantičkoj rimskoj legislativi (ona se bavi najprije čuvanjem) i predstavlja ostrogotsku inovaciju (cf. komentar u Ward-Perkins, 1999., 241242). Sever je tako, uz vlastiti dom, mogao dobiti i javnu zgradu, ugaonu kulu koju je obnovio (možda pretvorio u stambenu zgradu) i uz nju sagradio palatium, te ih je kasnije (on ili njegovi nasljednici) i m ogao, uobičajenim činom kasnonatičkog everge ta, predati Crkvi na upotrebu. Ovo tentati vno objašnjenje moglo bi upozoravati na nekoliko stvari: prvo, jedno od preseljenja dijela Salonitanaca moglo se dogoditi ranije nego što se sada misli, za ostrogotske vlasti u Dalmaciji (493.-526.), najvjerojatnije u prvoj četvrti VI. stoljeća. Kao što je poznato, Dalmaciju je nakon Nepotove smrti pripojio Italiji Odoakar, a Teodorik preuzeo; predstavljala je dio vladarskog palrimonija. Obrambene mogućnosti grada bijahu čini se slabe: Prokopije u De bello gothico, 5.7.31 -36, veli da je Konstancijan našao porušene salonitanske zidove i popravio ih. Drugo, teško je uopće govoriti o preseljavanju: nastavanje Dioklecijanove palače bilo je možda mnogo stalnije i urednije nego Što se dade zaključiti iz Tomina opisa stoga što mu je predsjedao stanoviti viši autoritet, u ovom slučaju Teodorikov koji je dijelu Salonitanaca dopustio da se smjeste u možda već oronulu carsku rezidenciju i tako je poprave. Viši autoritet možda nije bio samo Teodorikov: Toma spornije da su salonitanski građani poslali poslanstvo u Konstantinopol te osigurali reskript vladara (sacrum rescriptum dominorum principum , HS. X. 4) kojim su bili uređeni odnosi G ota/Slavena sa Salonitancim a na salonitanskom ageru. U ovakvom se okruženju reskript može pobliže datirati: nakon Teodorikove smrti

m

30. kolovoza 526. godine, a u doba vrlo kratke vladavine dvaju augusta, Justina 1. i Justinijana od 4. travnja do 1. kolovoza 527. godine. U Tominu se simboličku rekonstrukciju depressio/renovatio možda ugrađuju spolia drugačijih vjerovanja, možda u obliku tekstova; slijed zbivanja se na sljedeći način može rekonstruirati, ali bez uzročno-posljedičnih veza: 1. osvajanje Salone od strane Gota (možda nakon Nepotove smrti) što ne implicira njezinu propast, već općenitu nesigurnost; 2 . ostrogotska vlast dopušta naseljavanje g ra đ a n im a u (staln o naseljenu) Dioklecijanovu vilu u svrhu njezina boljeg održavanja; 3. nakon Teodorikove smrti, građani iz Splita traže od Justina i Justinijana da arbitriraju pri njihovim problemima s Gotima oko salonitanskog agera. Iz svega toga proizlazi da je Dioklecijanova palača bila naseljena mnogo ranije nego što se to uobičajeno misli te da su dva grada supostojala, Salona kao metropola, a Split kao ovisni gradić, čijim su naseljavanjem upravljale više vlasti u Rimu i Konstantinopolu. Preseljenje u Salonu nije, čini se povezano ni s kakvim decline andfali Salone ni s osnutkom splitske nadbiskupije onako kako to Toma predstavlja, već se radi o kontinuiranom procesu: sim bolično Ivan Ravenjanin samo konačno potvrđuje nađenu situaciju, p retv araju ći Split u metropoliju. Kontinuitet i diskontinuitet su, Čini se, uvijek negdje drugdje: prirodnost onog što tekst opisuje otkriva neprirodnost sam og tek sta ; n a siln e sm rti i osvajanja impliciraju ustrajanje i život. Ustrajanje govori zapravo ne toliko o tome što se zbivalo u davnini — skok iz Tomina teksta u davninu vrlo je rizičan i bilo bi bolje priznati neznanje nego ustrajati u običajnom znanju — koliko o tome kako je trinaestostoljetni homo faber vidio tu davninu u kontinuitetu povijesti spasenja, kroz borbu njezinih branitelja i napadača: o p isa n a d a v n a zbivanja kao da oprim jeruju borbu onoga što Tom a sm atra p rav o v je rn o š ć u s onim što drži herezom: ova za Tomu sasvim suvrem ena borb a o d ređ u je Čini se upotrebu i tumačenje spolia davnih tekstova.

BIBLIOGRAFIJA Bourdć, G., H. Martin, 1983.: Les écoìes historiques , Paris. Brown, P., 1995.: Authority and the Sacred. Aspects o f Christianization of the Ro­ man World, Cambridge. Cantino Wataghin, G. 1999.: »The Ideology o f U rban B urials«, u: The Idea and Ideal of the Town between Late Antiquity and Early Middle Ages, G. P. Brogiolo, B. Ward-Perkins (edd.), Leyden.

.:

,

Chuvin, P., 1991 Chronique des derniers paXens P aris. De Certeau, M. (1975.) 1993.: UEcriture de Thistoire , Paris.

,

Ferluga, J., 1957.: Bizantiska uprava u Dalmaciji B e o g ra d . G eaiy, P., 1994.: Phantoms of Rememberance. Memory and Oblivion at the End o f the First Millenium, Princeton.

140

Goldstein, I. 1 9 9 1 Bizant na Jadranu, Zagreb 1991 Guenée, B .,\9 i0 .: Histoire et culture historique dans ['Occident médiival, Faris

H8a eStim ore

" U ,e An,ieluit>- topography and urban coppia,

n e u e a and

Brogioio. B. Ward-Perkins

Jay (edd.). New York. 1- 1^

**"' °

P

^ Perspectlves on Sight, T. Brennan i M.

Katičić, R., 1993.: »Vetustiores ecclesìa» cn.u» hrvatskih početaka, Split. spalatensis memonae« u: Uz početke



I

S

S

;

***•

< «•*»< »■

-

, —

,

Keii Herder, New H a v fn T u Z to if0'* H“ ’or,cat l*qdiryfrem H ero d o m to

Klaić, N., 1990.. Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990. LaCapra, D., 1985.: History and criticism, Ithaca NY. Liebeschuetz, W. 1992.: »The End of the &nciftnt , , . J. Rich (ed.). London. 1-49. Y C,ty U ,e * “ * •* * • Mathisen, R. W.. 1993.: Roman Aristocrats in Barbarian Gaul. Strategies for Sur­ vival in an Age o f Transition, Austin. strategies jor SurMetzger, C .( e d ) \ 994.: Salona ! . Francusko hrvatska arheološka istralivanja u Saloni, Collection de 1 Ecole F ra n o s e de Rome 194, Rim-Split. Perić. O. (ed.) 2003.: Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Split. Periiić, E., 1991.: Sclavorum regnum Grgura Barskog, Zagreb. Pomian, K., 1999.: Sur l'hlstoire, Paris. Rismondo, V., (ed.) 1977.: Toma Arhiđakon, Kronika. Splitski rukopis, Split. W ard-Perkins, B. 1999: »Re-using the architectural legacy o f the past; entre ideologie et pragmatisme«, u: The Idea and Ideal o f the Town between Late Antiquity and Early Middle Ages, C. P. Brogioio. B. Ward-Perkins (add.), Leyden, 241-242. White, H. 1987.. The Content o f the Form. Narrative Discourse and Historical Representation, Baltimore, Zumthor, P., I960.. »Document et monument. A propos dea plus anciens textas de langue fr&n^aise«, Revue des sciences humaines 97,5-19.

Ml

PORTÉE DE LA MÉMOIRE, PORTÉE DE L ’OUBLI; LA CHUTE DE SALONE ET LE PEUPLEMENT DE SPLIT CHE2 THOMAS L *ARCHIDIACRE Résumé L'article offre une lecture de VHistoria Salonitana de Thomas, archidiacre de Split (XlIIe siècle), en tant que mémorial, repositoire officici de la mémoire institutionnelle de l'archevéché de Salone/Split. Partant des continuités etdes discontinuités exhibées par le texte, une description du travail de l'historien, constructed de la mémoire continue d’une institution aussi bien que de l'oublide ses discontinuités (fractures politiques) est esquissée. Elle met en question les reconstructions généralement acceptées aujourd’hui sur le peuplement slave, basées sur la description de Thomas d'une des fractures majeures de sa gesta episcoporum: la translation du siège épiscopal, liée à la soi-disante chute de Salone et à la (inoccupation du palais de Dioclétien (Pactuelle ville de Split). En analysantce que Thomas dit dans les chapitres 7.-10. de HS sur les modalitésde (re)occupation du palais par les Salonitains, notamment sur la repartition des espaces habitables (bàtiments publics tels que remparts et tours) entre les riches et les pauvres, l'auteur montre que la description de Thom as convient aux circonstances de la fin de la dom ination o stro g o th iq u e (la législation ostrogothique permettait aux privés de prendre soin des bàtiments publics tombés en ruine à fin de renovation, ce qui fait exception par rapport à la pratique romaine: Cassiodore, Variae 7.44) et propose une datation légèrement antérieure (les années vingt du Vie au lieu du Vile siècle) d ’une des sources présumées de Thomas.

142

Olga Perić PARATAKSAIHIPOTAKS A U DJELU H IS T O R IA S A L O N IT A N A UĐK:

811.124'04‘ 367.335.1/2 82.09-94 Tóma Arhiđakon U radu se prikazuje struktura reficnice u djelu H isto ric Salonitana na osnovi analize odnosa paratakse i hipotakse. Obrađuju se uzroci odstupanja od klasiCnolatinskih normi* a oso­ bitosti Tornine rečenice određuju se upotrebom konjunktiva i sintaktičko-stilističkom funkcijom čestih nezavisnih veznika.

Tomina povijest salonitanske Crkve nastaje u doba kad je srednjovjekovna zajednica res publica litterarum dosegnula punu intelektualnu i duhovnu zrelost. To je doba bogate i raznovrsne pismenosti na srednjovjekovnom latinskom jeziku* na vječnom latinskom jeziku« koji je« da bi opstao tolika stoljeća« morao pokazati mnogo prilagodljivosti i »dobre volje« da ga mijenjaju, ali da on ipak u biti zadrži svoj integritet. Nakon raspada Rimskoga Carstva jezično jedinstvo ostaje u izmijenjenome ruhu. Ne čuva ga politička moć* ne Štite ga administrativne snage, nego ideja kršćanstva koja povezuje i ujedinjuje. 1 opet Rim, sada kao središte zapadnoga kršćanstva, ima centralizatorsku i unifikatorsku ulogu. Sljedeći presudni trenutak bilo je prevladavanje dualizma između svjetovno» ga »poganskog« i kršćanskog svjetonazora, jer je temelj obrazovanja ostao antič­ ki, što nije mogla zanijekati ni dosljedna strogost Tertulyanova. U V. stoljeću posti­ gnuto je jedinstvo tog dvostrukog naslijeđa: kasne antičke kulture i njezine knji­ ževne tradicije sa svetim tekstovima i djelima crkvenih otaca. Dualizam će postojati i dalje, ali ne kao suprotnost nego kao međusobno nadopunjavanje i prožimanje. Auctoritas humana Donatova i auctoritas divina Svetoga pisma najbolje odražavaju različitost i jedinstvo svjetovnoga i kršćanskog u srednjovjekovnoj tradiciji. A kod Tome se to osebujno bogatstvo srednjovjekovnog latiniteta može utvrditi u osobitostima njegova jezika i stila. Odabrala sam jedan mali isječak iz opisa njegove sintakse rečenice, konkretnije, iz opisa strukture nezavisno i zavisno-složenih rečenica, tj. paratakse i hipotakse, * Paratakse i hipotaksa u dugotrajnom postojanju latinskoga jezika neprestano supostoje, naizmjence prepuštajući jedna drugoj supremaciju u strukturi rečenice. Pretknjiževno doba latinskog jezika karakterizira paratakse, npr, kod finija: relegit, secernit, a t t f e r t Kod Cicerona se mogu naći dugi zavisno-sloiani periodi, ali i primjeri aaindetske paratakse: abiit excessit, erupit, evasit?

,

1 Var. 32. * Catii. 2,1

143

U svojoj biti latinski jezik prirodno teži k hipotaksi, nastoji organizirati što ekonomičnije elemente iskaza. Marouzeau ističe: »Cette organisation de la phrase en subordonnćes, supposant une action soutemie de 1' esprit qui dirìge la marche du raisonnement, un exercice de la mémoire qui, apfès suspensions et détours, revient au point de départ, un sens de Peffet qui òrdónne et hiérarchise met en avant ou au contraire fait attendre telle notion im portante, est naturellement caractéristique de la langue des cultivés.«3 U isto vrijeme vulgarni latinski živi na paralaksi, Ciceronova pisma najbolje potvrđuju daje parataksa kao jednostavno, neposredno izražavanje misli, uvijek postojala u latinskom jeziku. K ršćani unose u strukturu latinskoga je z ik a o b rasce biblijske i vulgamolatinske, dakle, parataksu. Prvi prevodioci Svetoga pisma slijede primjer njihovih prethodnika Židova koji su bili skloni doslovnosti u prevođenju. Takav je postupak prenošenja nekoga teksta u drugi jez ik bio inspiriran dubokim poštivanjem svetoga teksta. Prve generacije kršćanskih pisaca ipak se dijelom pridržavaju tradicionalne strukture rečenica i stilskih oblika, jer je »poganska« Školska tradicija još uvijek jedina. Termiijan hrabro unosi novine i oblikuje leksički sadržaj latinskog jezika, ali i kod njega prevladava parataksa, izra ža v an je a n tite z a m a , brojnim paralelizmima i simetrijama dijelova rečenice. Tek se kod Augustina može uočiti sinteza utjecaja velikih antičkih uzora i kršćanskog načina izražavanja. On pomno obilježava različitim stilom karakter i sadržaj svojih djela. Tako će kod njega postojati dugi zavisni periodi u djelu De Civitate Dei, u kojima je najčešće na početku glavna rečenica praćena nizom zavisnih. Čini se da Augustin namjerno upotrebljava takav težak i komplicirani stil jer ne želi pokazati da može i da zna pisati i tradicionalnim stilom, iako je njegov omiljeni stil parataktička rečenica, stil »per kola et kommata« s antitezama i brojnim figurama. Christine Mohrmann 4 postavlja pitanje zbog Čega su se kršćanski pisci priklonili takvu stilu, jer »ce style touffu, coupé, om é d ’antithèses, de rimes, d'autres jeux de sons et de jeux de mots semble mal cadrer avec l ’austeri té d'un Tertullien et. en général, avec la dignité du message Chrétien«. Odgovore nalazi u nekoliko Augustinovih citata. Pučki karakter takva stila bio je , prema njegovu mišljenju, blizak kršćanim a :5 »porro autem qui novit, agnoscit quod ea caesa quae kommata Graeci vocant, et m em bra et circuitus... totam istam speciem dictionis, et quasi eius vultum quo etiam indocti delectantur moventurque, fecerunt.« Paralelizam i antiteze za A ugustina im aju opći » kozm ički« karakter :6 »antitheta enim quae appellantur in ornam entis elocutionis sunt decentissima, 3 Jules Marouzeau, Traité de atylistique Latine, Paris, 1962., 233. 4 Christine Mohramann, Etudes sur le latin des ch réttfn e. t, III, Latin Chrétien et liturgique, Roma. 1965.. 167. 5 De doctrina Christiana 4.7.13. 6 De civitate Dei II, 18.

144

quae latine ut appellentur opposita, vel, quod expressius dicitur, contraposita, non est apud nos huius vocabuli consuetudo, cum tamen eisdem ornamentis locutionis etiam sermo latmus utatur, immo linguae omnium gentium, his antithetis et Paulus apostolus in secunda ad Corinthios epistula illum locum suaviter explicat ubi dicit...« (citat 2 Cor.6,7 ss). F Augustin izričito pokazuje biblijske izvore svoga stila u paralelizmima sadržaja i izraza, k