Što te briga što drugi misle 9789531407595

Citation preview

Richard P. Feynman

ŠTO TE BRIGA ŠTO DRUGI MISLE?! DALJNJE AVANTURE ZNATIŽELJNOG LIKA

Mozaik knjiga

Naslov izvornika What do You Care What Other People Think? Copyright © 1988 by Gweneth Feynman and Ralph Leighton Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2010. S engleskoga preveo Miro Labus Mozaik knjiga Za nakladnika Alen Bodor Urednik Vid Jakša Opačić Lektorica Diana Greblički-Miculinić Korektorica Vesna Lovrec Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Tisak Znanje d.d., Zagreb, svibanj 2010. ISBN 978-953-14-0759-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 739116 Sva prava zadržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni u cjelini ni djelomično reproducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje ili prenositi u bilo kojem obliku, ni na koji način bez pisanog dopuštenja autora i izdavača.

Predgovor ZBOG pojavljivanja knjige Vi se sigurno šalite, gospodine Feynmane! valja pojasniti nekoliko stvari. Prvo, iako je središnji lik ove knjige isti kao i prije, »avanture radoznalog lika« drugačije su: neke su blage, neke tragične, no u većini slučajeva gospodin Feynman zasigurno se ne šali - premda to ne možemo uvijek tvrditi sa sigurnošću. Drugo, priče u ovoj knjizi znatno slobodnije pristaju jedna uz drugu od onih u Vi se sigurno šalite ..., koje su poredane kronološki kako bi se postigao privid reda. (Zato su neki čitatelji pogrešno shvatili da je VSŠ autobiografija.) Moj je motiv jednostavan: otkako sam čuo Feynmanove priče, imao sam snažnu potrebu podijeliti ih s drugima. Napokon, većina priča nije ispričana tijekom iscrpljujućih susreta, kao što se prije događalo. Pojasnit ću to u kratkim crtama. Prvi dio, Radoznali lik, počinje opisima osoba koje su u najvećoj mjeri oblikovale osobnost gospodina Feynmana - njegova oca Mela i njegove prve ljubavi Arlene. Prva je priča preuzeta iz BBC-jeve emisije Užitak razotkrivanja stvari koju je režirao Christopher Sykes. Prepričavanje priče o Arlene, iz koje je naslov preuzet, bilo je vrlo bolno za Feynmana. Sastavljena je od šest različitih priča, prikupljenih tijekom proteklih deset godina. Kada je naposljetku dovršena, Feynmanu je bila posebno draga pa je bio vrlo sretan što je može podijeliti s drugima. Ostale Feynmanove priče u prvom dijelu uglavnom su blažeg tona, a ovdje su uvrštene jer neće biti drugog dijela VSŠ-a. Feynman je bio osobito ponosan na priču Jednostavno na ho-ruk koju je svojevremeno zamišljao kao zapisivanje psihologijskih bilježaka. Pisma u zadnjem poglavlju prvog dijela ustupili su nam Gweneth Feynman, Freeman Dyson i Henry Bethe. Drugi dio, Gospodin Feynman odlazi u Washington ..., nažalost je posljednja Feynmanova velika avantura. Iako je priča prilično dugačka, njezin je sadržaj itekako blagovremen. (Kraće verzije objavljene su u časopisima Inženjering i znanost te Fizika danas.) Priča nije objavljena prije jer je Feynman podvrgnut trećoj i četvrtoj velikoj operaciji - uz zračenje, visoku temperaturu i ostatak liječenja - nakon sudjelovanja u

Rogersovoj komisiji. Feynmanova desetogodišnja borba protiv raka okončana je 15. veljače 1988., dva tjedna nakon njegova posljednjeg predavanja na Caltechu. Umjesto pogovora, odlučio sam knjigu završiti jednim od njegovih najelokventnijih i najnadahnutijih govora pod nazivom Vrijednost znanosti. Ralph Leighton ožujak 1988.

1. dio RADOZNALI LIK

Stvaranje znanstvenika IMAM prijatelja umjetnika s čijim se pogledima ponekad ne slažem. Podignut će cvijet i reći: »Pogledaj kako je lijep«, a ja ću se složiti. Ali onda će reći: »Ja kao umjetnik mogu vidjeti ljepotu cvijeta, ali ti kao znanstvenik rastavit ćeš ga na dijelove i postat će nezanimljiv.« Ponekad mi se čini da je luckast. Prvo, ljepota koju on vidi dostupna je i drugim ljudima - pa vjerujem i meni. Iako u estetskom smislu ne mogu biti profinjen kao on, ipak mogu procijeniti ljepotu cvijeta. Istodobno, od cvijeta mogu vidjeti više nego što on vidi. Mogu zamisliti stanice u cvijetu, koje su također lijepe. A ljepota nije samo u tome jednom centimetru već i u manjim dimenzijama. Postoji zamršeno međudjelovanje stanica i drugi procesi. Zanimljivo je što je cvijet razvio boju kako bi privukao insekte koji će ga oprašiti. To znači da insekti mogu vidjeti boje. Iz toga slijedi pitanje: postoji li estetski osjećaj koji imaju ljudi i u nižim oblicima života? Postoje brojna pitanja koja izviru iz znanstvene spoznaje. Ona pojačavaju uzbuđenje, produbljuju tajnovitost i bude strahopoštovanje prema cvijetu. Znanost može samo pridodati. Ne shvaćam kako bi mogla oduzeti. Uvijek sam bio vrlo pristran prema znanosti, a kad sam bio mlađi, uložio sam gotovo sav trud u nju. U to doba nisam imao ni vremena ni strpljenja učiti ono što se naziva društvenim znanostima. Iako su se na fakultetu održavala predavanja iz društvenih znanosti, koja je trebalo pohađati ako si želio diplomirati, ja sam se uvijek trudio da ih izbjegnem. Tek kasnije, kada sam ostario i opustio se, malo sam se proširio iako sam još uvijek vrlo pristrana osoba i ne znam mnogo o društvu. Imam ograničenu inteligenciju i koristim se njome u određenom smjeru. *** Prije negoli sam se rodio, moj otac rekao je mojoj majci: »Ako se rodi dječak, bit će znanstvenik.«1 Kad sam još bio malen, sjedio sam u stolici za hranjenje, a otac je donio mnogo malenih, raznobojnih kupaoničkih pločica. Igrali smo se njima, otac bi ih na mojoj stolici za hranjenje složio okomito kao domino, a ja bih ih gurnuo pa bi sve popadale. Nakon nekog vremena pomagao sam mu slagati ih. Uskoro smo ih

slagali na složene načine: dvije bijele pločice i jedna plava, dvije bijele pločice i jedna plava i tako dalje. Vidjevši to, majka je rekla: »Pusti jadno dijete na miru. Ako želi staviti plavu pločicu, dopusti mu neka je stavi.« Ali otac je odgovorio: »Ne, želim mu pokazati što su uzorci i kako su zanimljivi. To je svojevrsna elementarna matematika.« Vrlo rano počeo mi je pričati o svijetu i kako je zanimljiv. Kod kuće smo imali enciklopediju Britannicu. Još kao malenog dječaka posjeo bi me u krilo i čitao iz nje. Čitali bismo primjerice o Tyrannosaurus rexu, a tekst je glasio npr.: »Tiranosaur je bio visok približno osam metara. Širina glave iznosila je dva metra.« Otac bi zastao s čitanjem i rekao: »Haj'mo sad vidjeti što to znači. Kada bi stajao u našem dvorištu, tiranosaur bi bio dovoljno visok da gurne glavu kroz prozor. (Nalazili smo se na drugom katu.) Međutim, glava bi mu bila preširoka i ne bi je mogao gurnuti kroz prozor.« Sve što mi je pročitao preveo bi na jezik stvarnosti najbolje što je mogao. Bilo je vrlo uzbudljivo i vrlo, vrlo zanimljivo razmišljati o tako velikim životinjama koje su sve izumrle, a nitko ne zna zašto. Upravo se zato nisam bojao da će jedna od njih proviriti kroz prozor. Od oca sam naučio prevoditi: pokušavao sam dokučiti značenje svega što sam pročitao, otkriti što je zapravo rečeno. Kao i svi ostali Njujorčani, i mi smo tijekom ljeta običavali odlaziti u planine Catskill. Svi su očevi tijekom tjedna odlazili na posao u New York, a vraćali bi se za vikend. Tada bi me otac vodio u šetnje šumom i pričao mi o zanimljivim stvarima koje su se tamo događale. To se svidjelo ostalim majkama jer su smatrale da bi i njihovi muževi trebali povesti svoje sinove u šetnju. U početku su pokušavale obraditi muževe, što im nije pošlo za rukom. Potom su zamolile mog oca da vodi i njihovu djecu, međutim on to nije želio jer je sa mnom imao poseban odnos. Sve je završilo tako što su sljedećeg vikenda i ostali očevi odveli djecu u šetnju šumom. Kada su se u ponedjeljak nakon vikenda očevi vratili na posao, igrali smo se vani. Jedan me dječak upitao: »Kakva je ono tamo ptica?« Odgovorio sam: »Nemam pojma kakva je to ptica.« A on mi je rekao: »To ti je smeđovrati drozd. Čini mi se da te tata ništa ne uči!« Pa ipak, bilo je upravo suprotno. On me već poučio: »Vidiš onu pticu?«, upitao me. »To ti je Spencerova zeba. (Znao sam da joj ne zna

pravo ime.) Vidiš, na talijanskom je zovu Chutto Lapittida. Na portugalskom Bom da Peida. Na kineskom je nazivaju Chung-long-tah, a na japanskom Katano Tekeda. Možeš znati ime te ptice na svim jezicima koji postoje, ali kad završiš s nabrajanjem, nećeš znati apsolutno ništa o toj ptici. Znat ćeš ponešto o ljudima na različitim mjestima i njihove nazive. Zato, haj'mo pogledati pticu i vidjeti što ona radi - to je ono najvažnije.« (Vrlo rano naučio sam razliku između poznavanja imena i poznavanja.) Otac bi rekao: »Pogledaj, na primjer, kako ta ptica stalno kljuca perje. Vidiš li kako hoda uokolo i kljuca perje?« »Vidim.« Upitao me: »Što misliš, zašto te ptice kljucaju perje?« Odgovorio sam: »Možda ga nekako unerede dok lete pa ga poslije kljucaju ne bi li ga izravnale.« »Dobro«, kazao je. »Kada bi to bilo tako, one bi se odmah nakon slijetanja najviše kljucale, a potom, pošto su neko vrijeme provele na tlu, više ne bi imale toliku potrebu za kljucanjem - znaš što mislim?« »Znam.« Rekao je: »Haj'mo istražiti kljucaju li se više odmah nakon slijetanja.« Nije bilo teško uočiti da nema mnogo razlike između ptica koje su tek sletjele i onih koje su već neko vrijeme bile na tlu. Zato sam rekao: »Predajem se. Zašto te ptice kljucaju perje?« »Zato što ih gnjave uši«, odgovorio mi je. »Uši vole jesti pahuljaste komadiće bjelančevine koje im se skupljaju na perju. Svaka uš ima voštanu tvar na nogama kojom se hrane male grinje, ali grinje ju ne probavljaju dobro pa im na zadak izlazi tvar slična šećeru, koja pogoduje razvoju bakterija.« Na kraju je kazao: »Vidiš, posvuda postoji izvor hrane i neki oblik života koji ga pronalazi.« Danas znam da to baš i nisu bile uši te da se na nožicama ušiju baš i ne skupljaju grinje. Detalji te priče vjerojatno nisu točni, ali načelo o kojem je govorio bilo je točno. Kasnije, kad sam bio stariji, ubrao je list s drveta. List je imao mrlju kakvu često i ne zamjećujemo. Bio je nekako uništen, presijecala ga je mala smeđa crta u obliku slova C koja je počinjala negdje oko sredine lista,

a završavala na rubovima lista koji su se skvrčili. »Pogledaj ovu smeđu crtu«, rekao je. »Uska je na početku, a širi se prema rubu lista. Što je to? To je muha - plava muha sa žutim očima i zelenim krilima. Sletjela je i položila jajašce na list. Kada se iz jajašca izlegao crvić (nešto poput gusjenice), proveo je cijeli život grickajući list tako on dobiva hranu. Kako jede, tako za sobom ostavlja smeđi trag koji se sve više širi kako crvić raste, a na rubu lista doseže punu veličinu. Potom se pretvara u muhu - plavu muhu sa žutim očima i zelenim krilima - koja odleti i položi jaja na nekome drugom listu.« Ponovno, znam da detalji nisu posve ispravni, možda je čak riječ o nekoj bubi, ali ideja koju mi je pokušao objasniti bila je zadivljujući dio života: sve je u reprodukciji. Bez obzira na to koliko je posao kompliciran, osnovni je cilj ponoviti ga! Budući da nisam imao iskustava s drugim očevima, nisam ni slutio koliko je moj bio osobit. Kako je naučio temeljna načela znanosti i zašto ih je volio, što je bilo u pozadini te ljubavi i zašto je smatrao da je vrijedno baviti se znanošću? Nikada ga to nisam pitao jer sam pretpostavljao da su to stvari što ih svi očevi znaju. Otac me naučio da uočavam stvari. Jednog dana igrao sam se ekspresnim kolima, malim kolima s ogradom. Na kolima je bila loptica. Kada sam povukao kola, uočio sam da se loptica neuobičajeno miče. Otišao sam do oca i rekao mu: »Tata, nešto sam upravo uočio pa bih želio da mi to objasniš. Kada povučem kola naprijed, loptica se otkotrlja unatrag, a kada iznenada stanem, lopta se otkotrlja prema prednjoj strani kola. Zašto je to tako?« »To nitko ne zna«, rekao je. »Opće načelo glasi, stvari koje se kreću teže nastaviti s kretanjem, a stvari koje miruju teže ostati mirne, osim ako ih snažno ne poguraš. Ta se težnja naziva inercijom, a zašto je to tako, nitko ne zna.« Bilo je to dubinsko razumijevanje, nije mi samo rekao ime. »Ako promotriš sa strane, uvidjet ćeš da stražnju stranu kola privlačiš loptici, dok ona miruje. Ustvari, loptica se zbog trenja malo pokrene prema naprijed u odnosu na zemlju. Ne kreće se unatrag.« Otrčao sam do malih kola, namjestio loptu i povukao ih. Gledao sam sa strane i uvidio da je imao pravo. Pomakla se samo malo u odnosu na pločnik. Tako me otac poučavao, pomoću takvih primjera i razgovora: bez

pritiska - samo krasni, zanimljivi razgovori. To me motiviralo cijeli život i zbog toga mi je sva znanost zanimljiva. (Slučajno je ispalo da mi fizika bolje leži.) Uhvaćen sam, tako reći - kao netko komu je u dječjoj dobi pruženo nešto prekrasno, pa je i kasnije nastavio tragati za time. Ja i danas, poput djeteta, tragam za čudima koja znam da ću otkriti - možda ne uvijek, ali bar s vremena na vrijeme. *** U to je doba moj tri godine stariji rođak bio u srednjoj školi. Imao je velikih problema s algebrom pa je uzimao instrukcije. Ja sam smio sjediti u kutu dok je instruktor pokušavao poučiti mojeg rođaka algebri. Čuo sam ga kako spominje x. Upitao sam rođaka: »Što pokušavaš učiniti?« »Pokušavam odgonetnuti x, kao u 2x + 7 = 15.« Rekao sam mu: »To je 4.« »Da, ali ti si ga odgonetnuo pomoću aritmetike. Trebaš to učiniti pomoću algebre.« Srećom algebru nisam naučio u školi, nego uz pomoć starog udžbenika moje tete, koji sam našao na tavanu. Tako sam shvatio da je osnovna ideja pronaći vrijednost x - svejedno je kako se dođe do rješenja. Za mene nema »aritmetičkog« ili »algebarskog« rješavanja. »Algebarsko« rješavanje skup je pravila koja mogu dovesti do rješenja ako ih se slijepo slijedi: »Oduzmi 7 s obje strane, ako imaš množitelja, podijeli obje strane s množiteljem ...« - radi se o nizu koraka kojima se može doći do rješenja ako ti nije jasno što pokušavaš učiniti. Pravila su izmišljena zato da bi djeca koja uče algebru mogla proći na ispitu. Zato je moj rođak nikada nije uspio svladati. U našoj lokalnoj knjižnici nalazio se cijeli niz knjiga o matematici, a počinjao je naslovom Aritmetika za praktičnog čovjeka. Zatim je slijedila Algebra za praktičnog čovjeka, a potom Trigonometrija za praktičnog čovjeka. (Iz te knjige naučio sam trigonometriju, ali sam je zaboravio jer je nisam dobro razumio.) Kad sam navršio trinaest godina, u knjižnicu je trebala stići knjiga Integrali za praktičnog čovjeka. U to sam vrijeme već znao, zahvaljujući enciklopedijama koje sam čitao, da su integrali vrlo važni i zanimljivi te da bih ih trebao naučiti. Jako sam se uzbudio kad sam primijetio da su dobili knjigu u

knjižnici. Otišao sam do knjižničarke kako bih je posudio, a ona me pogledala i rekla: »Pa ti si još dijete, zašto želiš posuditi tu knjigu?« Bila je to jedna od rijetkih situacija u životu kada sam lagao jer mi je bilo neugodno. Rekao sam da je posuđujem za oca. Odnio sam knjigu kući i počeo učiti integrale. Smatrao sam da su relativno jednostavni i jasni. I moj je otac počeo čitati knjigu, ali njega su zbunjivali i nije ih razumio. Nisam znao da je tako ograničen pa mi je to malo zasmetalo. Tada sam prvi put shvatio da sam nekako naučio više od njega. *** Jedna od stvari kojima me otac poučio osim fizike - bilo to ispravno ili ne - bilo je nepoštovanje određenih stvari. Još dok sam bio dječak, posjeo bi me na koljeno i pokazivao mi fotografije iz New York Timesa slike upravo objavljene u novinama. Jednom smo gledali sliku pape pred kojim su se svi klanjali. Otac mi je rekao: »Pogledaj ove ljude. Jedan čovjek stoji, a svi ostali mu se klanjaju. E sad, po čemu se razlikuju? Ovaj jedan je papa.« Baš je mrzio papu. »Razlika je u tome kako je odjeven. (Ako je bio general, imao je epolete. Uvijek je posrijedi bila odjeća, uniforma, položaj.) »Ali«, rekao mi je, »taj čovjek ima iste probleme kao i svi ostali: ruča, odlazi u klozet. On je ljudsko biće.« (Usput rečeno, moj je otac radio posao u uniformi pa je znao razliku između čovjeka odjevenog u uniformu i čovjeka koji sa sebe skine uniformu - za njega, to je bio jedan te isti čovjek.) *** Vjerujem da je bio sretan sa mnom. Jednom, baš sam se vratio s MIT-a2, (proveo sam tamo nekoliko godina), rekao mi je: »Sada, kada si postao učen čovjek, postavio bih ti pitanje o nečem što nikada nisam dobro razumio.« Upitao sam ga što ga zanima. Rekao mi je: »Razumijem da atom koji prelazi iz jednog stanja u drugo emitira česticu svjetla koja se naziva foton.« »Tako je«, odvratio sam. A on me upitao: »Je li foton u atomu ispred vremena?« »Nije, nema fotona unaprijed.« »Pa dobro«, rekao je, »odakle je onda došao? Kako se pojavio?«

Pokušao sam mu objasniti da brojevi fotona nisu konzervirani, oni se stvaraju zbog kretanja elektrona - ali nisam mu to mogao dobro objasniti. Rekao sam: »To je kao zvuk koji sada stvaram. Prije ga nije bilo u meni.« (Nije to kao s mojim malim, koji je iznenada, jednog dana obznanio da više ne može izreći određenu riječ - riječ »mačka« - jer je u njegovoj »vreći s riječima« ponestalo te riječi. Nema te vreće s riječima zbog koje ćeš upotrebljavati riječi kako one iz nje ispadaju. U tom smislu nema »vreće s fotonima« u atomu.) Nije baš bio zadovoljan sa mnom u vezi s time. Nikada mu nisam uspio objasniti stvari koje nije razumio. On je bio neuspješan pa je mene poslao na sve te fakultete kako bih mu protumačio stvari, ali nikada ih nije uspio shvatiti. Iako moja majka nije znala ništa o znanosti, također je snažno utjecala na mene. Imala je prekrasan smisao za humor pa sam od nje naučio da su smijeh i ljudsko suosjećanje najviši oblici razumijevanja koje možemo postići.

»Što te briga što drugi misle?!« KAD sam bio dječak od oko trinaest godina nekako sam se počeo družiti sa skupinom mladića koji su bili stariji i iskusniji od mene. Poznavali su mnogo djevojaka i izlazili s njima - najčešće na plažu. Jednom, kad smo bili na plaži, većina je mladića otišla s djevojkama do nekog pristaništa. U to me vrijeme privlačila jedna djevojka pa sam, ni sam ne znam zašto, razmišljajući na glas rekao: »Čovječe, kako bih rado odveo Barbaru u kino ...« To je sve što sam rekao, pa ipak to je bilo dovoljno da se mladić koji je bio sa mnom pokrene. Otrčao je do stijenja i pronašao je, a potom ju je stao gurkati prema meni i govoriti joj: »Barbara, Feynman ti želi nešto reći!« Bilo mi je strašno neugodno. Uskoro su svi momci stajali oko mene i nagovarali me: »Pa pitaj je već jednom, Feynmane!« Pozvao sam je u kino. Bio je to moj prvi spoj. Otišao sam kući i pohvalio se majci, a ona mi je dala mnoge savjete kako da se ponašam. Ako ćemo se na primjer voziti autobusom, ja trebam sići prvi i pružiti Barbari ruku. Ili ako ćemo šetati ulicom, ja trebam hodati s vanjske strane. Čak mi je rekla i što da joj kažem. Prenosila mi je kulturnu tradiciju: žene uče sinove kako da se lijepo ophode prema ženama sljedeće generacije. Ulickao sam se nakon večere, otišao do Barbarine kuće i pozvao je. Bio sam nervozan, a ona naravno nije bila spremna (to je uvijek tako) pa me njezina obitelj pozvala da uđem i pričekam je u blagovaonici gdje su oni večerali s prijateljima - mnogo ljudi. Govorili su fraze tipa, »nije li sladak!« kao i ostale grozote. Nisam se osjećao slatko. Osjećao sam se grozno! Sjećam se svega s tog spoja. Kako smo od njezine kuće šetali do novoga, malenoga kina u gradu i razgovarali o sviranju klavira. Rekao sam joj da sam, kad sam bio mlađi, neko vrijeme učio svirati klavir na nagovor roditelja, ali sam i nakon šest tjedana još uvijek svirao Ples tratinčica, što više nisam mogao podnijeti. Uvijek me zabrinjavalo da ne ispadnem slabić pa su tjedni sviranja Plesa tratinčica bili više no što sam mogao podnijeti, stoga sam prestao. Bio sam strašno osjetljiv i živio sam u strahu da ne ispadnem slabić. Jednom sam se živ požderao kad me majka poslala u

trgovinu po čokoladice s pepermintom i prhke keksiće. Pogledali smo film i ja sam je otpratio do kuće. Dao sam joj kompliment da ima lijepe rukavice, a onda sam joj na njezinu kućnom pragu poželio laku noć. Barbara je rekla: »Hvala ti na prekrasnoj večeri.« »Nema na čemu«, odvratio sam joj osjećajući se užasno. Sljedeći sam put otišao na spoj s drugom djevojkom - poželio sam joj laku noć, a ona je rekla: »Hvala ti na prekrasnoj večeri.« Nisam se osjećao jako užasno. Kada sam i trećoj djevojci s kojom sam izašao poželio laku noć, ona je otvorila usta spremajući se nešto izustiti, rekao sam: »Hvala ti na prekrasnoj večeri! Ona mi je odvratila s: »Hvala ti - eh - pa - da - eee, i meni je također bilo lijepo večeras, hvala ti!« Jednom sam bio na tulumu ekipe s plaže, a neki od starijih mladića u kuhinji nas je poučavao kako se treba ljubiti, demonstrirajući poljupce na svojoj djevojci. »Usne trebate spojiti ovako, pod pravim kutom, da vam se nosovi ne bi sudarali.« Otišao sam u dnevnu sobu i pronašao djevojku. Sjedili smo na kauču, moja ruka preko njezina ramena, predali smo se vježbanju nove vještine kad su se iznenada prolomili povici uzbuđenja: »Dolazi Arlene! Dolazi Arlene!« Nisam imao pojma tko je Arlene. Potom je netko povikao: »Stigla je! Stigla je!« Svi su prestali s onim što su radili poskočivši da vide kraljicu. Arlene je doista bila vrlo lijepa, odmah sam shvatio zašto su joj se toliko divili - imali su pokriće - ali nisam vjerovao u nedemokratsku rabotu obustavljanja onoga što radiš samo zato što je kraljica došetala. Svi su pohitali pozdraviti se s Arlene, a ja sam i dalje sjedio na svojem mjestu i ljubio se s djevojkom. (Arlene mi je kasnije rekla da se sjeća tuluma na kojem su bili samo divni ljudi - osim jednoga koji se u nekom kutu, na kauču »žnjarao« s djevojkom. Međutim, nije imala pojma da su dvije minute prije njezina dolaska i svi ostali činili isto!) Prvi sam put progovorio s Arlene na plesu. Bila je vrlo popularna i svi su joj se uvaljivali za ples. Sjećam se kako sam razmišljao da bih i ja rado plesao s njom pa sam pokušavao odgonetnuti kada da joj se uvalim.

Međutim, uvijek su me mučili sljedeći problemi: kao prvo, dok je s nekim frajerom plesala na drugoj strani plesnog podija, bilo je prekomplicirano uvaliti se - znači, morao sam čekati da mi se približe. A kada su se približili, pomislio bih: »Ne mogu sad, ne plešem dobro na ovakvu glazbu.« Zato sam čekao drugačiju glazbu. Kad je napokon počela svirati glazba koju sam volio, krenuo bih uvaliti se - ili sam bar mislio da sam se krenuo uvaliti - a onda bi mi se neki drugi frajer uvalio ispred nosa. Morao sam čekati nekoliko minuta jer bilo bi neuljudno pokušati uvaliti se prebrzo. Međutim, nakon par minuta, kad sam se mogao uvaliti, oni bi bili na drugom kraju plesnog podija, ili se glazba promijenila, ili bi već štogod pošlo po zlu! Nakon određene količine bauljanja i gluparanja, napokon sam na glas promucao da želim plesati s Arlene. Jedan od prijatelja čuo je što govorim pa je uz veliku pompu obavijestio ostale dečke: »Heeej, dečki, slušajte, Feynman želi plesati s Arlene! Uskoro je jedan od njih zaplesao s Arlene te se kretao u našem smjeru. Kad su se približili, dečki su me doslovno uvalili između njih na plesni podij, i tako sam se napokon »uvalio«. Vjerojatno ćete prema prvim riječima koje sam joj uputio naslutiti u kakvu sam stanju bio. Iskreno sam je upitao: »Kako je to kad si tako popularan?« Plesali smo samo nekoliko trenutaka, a onda se netko drugi uvalio. Moji prijatelji i ja pohađali smo sate plesa iako to nitko od nas nikada ne bi priznao. U ono krizno doba prijateljica moje majke preživljavala je poučavajući ples uvečer u plesnom studiju na katu. Postojao je i stražnji ulaz, a ona je sredila da dečki mogu ondje ulaziti kako ih nitko ne bi vidio. S vremena na vrijeme u tom se studiju održavao plesnjak. Nisam se usuđivao analizirati situaciju, ali čini mi se da je tada djevojkama bilo teže nego momcima. U to doba djevojke nisu smjele moliti za ples ako su htjele plesati s nekim, to nije bilo »pristojno«. Zato su manje lijepe djevojke satima sjedile po strani, tužne do bola. Pomislio sam kako je dečkima lako: oni se mogu uvaliti kad god požele. Ali ni to nije bilo lako. »Smiješ«, ali nemaš petlju, ili ne nalaziš smisao, ili te već nešto muči pa ne možeš biti opušten i uživati u plesu. Umjesto toga, sav si zgrčen od brige kako da se uvališ ili kako da zamoliš djevojku za ples. Kad si primjerice ugledao djevojku koja ne pleše i pomislio da će htjeti plesati s tobom, samomu sebi rekao bi: »Sjajno! Napokon imam šansu!« Ali na kraju nije ispalo tako jednostavno. Najčešće bi djevojka

rekla: »Ne hvala, umorna sam. Mislim da ću se ovaj ples odmarati.« Udaljio si se nekako poražen - iako ne sasvim jer je možda doista bila umorna - a onda se okreneš i vidiš drugog frajera kako joj pristupa i eno je, već pleše s njim! Možda je on njezin dečko pa je znala da će doći po nju, ili joj se nije svidjelo kako izgledaš, ili nešto drugo. Ta jednostavna stvar uvijek je bila vrlo komplicirana. Jednom zgodom odlučio sam pozvati Arlene na jedan od plesnjaka u plesni studio. Bilo je to prvi put da sam je negdje izveo. I moji najbolji prijatelji bili su na plesnjaku, pozvala ih je moja mama kako bi u prijateljičin studio dovela što više mušterija. Ti dečki išli su sa mnom u školu i bili su moji vršnjaci. Harold Gast i David Leff bili su knjiški tipovi, a Robert Stapler bio je znanstveni tip. Nakon škole mnogo smo vremena provodili zajedno, odlazili u šetnje i raspravljali o koječemu. Uglavnom, moji najbolji prijatelji bili su na plesnjaku. Čim su me vidjeli s Arlene, pozvali su me u svlačionicu i rekli: »Slušaj, Feynmane, želimo da shvatiš da mi shvaćamo kako je Arlene tvoja djevojka i da te nećemo gnjaviti zbog nje. Ona je danas za nas zabranjena.« Pa ipak, ubrzo su joj se upravo oni počeli uvaljivati! Tada sam shvatio značenje Shakespeareove misli: »Čini mi se da se previše zaklinjete.« Sve bi to trebalo procjenjivati prema tome kakav sam bio tada. Bio sam vrlo sramežljiv, uvijek mi je bilo neugodno jer su svi bili jači od mene, i još sam se bojao da ću izgledati kao mekušac. Svi su igrali bejzbol, svi su se bavili nekim sportom. Ako je negdje bila kakva igra u tijeku pa je lopta doletjela preko ceste, ja sam ostajao skamenjen od pomisli da ću je morati podići i vratiti natrag - jer kada bih je bacio, imala je otklon za cijeli radijan, i još je ne bih ni približno dobacio! Nakon toga uvijek bi uslijedio smijeh. Bilo mi je grozno i bio sam vrlo nesretan zbog toga. Jednom prilikom Arlene me pozvala k sebi na tulum. Svi su bili tamo jer Arlene je bila najpopularnija djevojka u okolici. Bila je broj jedan, najljepša djevojka i svi su je voljeli. Sjedio sam u velikom naslonjaču besposlen, a ona je prišla, sjela na naslon naslonjača i razgovarala sa mnom. Bio je to početak osjećaja: »Ooh, čovječe! Svijet je upravo prekrasan! Netko, tko mi se sviđa, obratio je pozornost na mene!« *** U to doba, u dalekom Rockawayu, uz hram se nalazio omladinski centar za židovsku djecu. U tome velikom klubu održavale su se mnoge aktivnosti. Bile su tu književna skupina, polaznici koje su pisali priče i

čitali ih jedni drugima, dramska skupina, koja je održavala predstave, te umjetnička i znanstvena skupina. Nije me zanimala ni jedna skupina doli znanstvene, ali Arlene je bila u umjetničkoj skupini kojoj sam se i ja pridružio. Kako sam se samo borio s umjetnošću - učio sam kako uzeti gipsani odljev s lica i sl. (kasnije u životu uspostavilo se da mi je to zatrebalo) - samo zato što sam želio biti u skupini s Arlene. Arlene je imala dečka Jeromea koji je također bio s njom u skupini pa nisam imao nikakve šanse. Obigravao sam oko nje u pozadini. Jednom, kad nisam bio prisutan, netko me nominirao za predsjednika omladinskog centra. Starješine je to donekle iznerviralo jer sam se u to vrijeme već očitovao kao ateist. Odgojen sam u židovskoj religiji - moja je obitelj odlazila u hram svakog petka, ja sam pohađao vjeronauk te sam neko vrijeme učio i hebrejski jezik - istodobno, otac me poučavao o svijetu. Kada sam čuo da rabin govori o grmu čije je lišće zašuštalo iako nije bilo vjetra, pokušavao sam nekako uklopiti čudo u stvarni svijet i objasniti ga pojmovima prirodnih pojava. Neka je čuda bilo teže razumjeti od ostalih. Ono s lišćem bilo je lako. Jednom, kada sam išao u školu, zamijetio sam jedva primjetan šum. Iako se vjetar jedva mogao zapaziti, lišće grma treperilo je jer je imalo pravi položaj u kojem je moglo proizvesti svojevrsnu rezonanciju. Pomislio sam: »Aha! To je dobro objašnjenje Ilijine vizije šapta lahora!« Neka čuda nikada nisam odgonetnuo. Postoji primjerice priča o tome kako je Mojsije bacio štap koji se pretvorio u zmiju. Nikada nisam uspio shvatiti što je svjedoke potaklo da misle kako je njegov štap zmija. Kada se prisjetim razdoblja ranog djetinjstva, imao sam rješenje za priču o Djedu Mrazu. Ipak, nije me se dojmila u mjeri dovoljnoj da potakne sumnju u istinitost priča koje se ne uklapaju u prirodu. Kada sam otkrio da Djed Mraz nije stvaran, uopće se nisam uznemirio. Laknulo mi je što se bitno jednostavnije moglo objasniti kako sva djeca diljem svijeta te noći dobivaju darove! Sve se ostalo prilično zakompliciralo, prijeteći da će izmaći kontroli. Dobivanje darova od Djeda Mraza bio je običaj kojega smo se u obitelji pridržavali, ali on nije bio stvaran. Čuda, međutim, o kojima sam slušao bila su povezana sa stvarnim stvarima. Postojao je hram u koji su ljudi odlazili svakog tjedna, postojao je vjeronauk na kojem su rabini djeci pričali o čudima, to je bilo mnogo dramatičnije. Djed Mraz nije

podrazumijevao velike institucije poput hrama, za koji sam znao da je stvaran. Sve vrijeme koje sam pohađao vjeronauk vjerovao sam u sve, i imao sam problema s uklapanjem svega toga u život. Naravno, naposljetku je moralo doći do krize. Kriza me pogodila kada mi je bilo jedanaest ili dvanaest godina. Rabin nam je pripovijedao o španjolskoj inkviziciji pod kojom su Židovi trpjeli grozne muke. Govorio je o ženi po imenu Ruta. Govorio je što je točno radila, koji su joj argumenti išli u prilog, a koji su bili protiv nje - sve nam je prenosio kao da je bio dvorski izvjestitelj. Ja sam bio nevino dijete, slušao sam to vjerujući da su komentari istiniti jer rabin nikada nije uputio na drugu mogućnost. Na kraju je rabin opisivao kako je Ruta umirala u zatvoru: »I ona je, umirući u zatvoru, pomislila - ‘bla, bla, bla’.« To je za mene bio šok. Pošto je sat završio, otišao sam do rabina i upitao ga: »Kako vi znate što je ona mislila dok je umirala?« Odgovorio mi je: »Kako bismo što življe opisali židovsku patnju, izmislili smo priču o Ruti. Ona u stvarnosti nije postojala.« To je za mene bilo više nego što sam mogao podnijeti. Osjećao sam se grozno obmanutim. Želio sam čuti istinitu priču - koju nitko nije prepravljao - kako bih za sebe mogao odrediti njezino značenje. Osim toga, bilo mi je teško raspravljati s odraslima. Mogao sam jedino plakati. I zaplakao sam jer sam bio strašno uznemiren. Upitao me: »U čemu je problem?« Pokušao sam mu objasniti: »Slušao sam sve vaše priče i sada više ne znam koje su istinite, a koje nisu! Ne znam što da napravim sa svime što sam naučio!« Nastojao sam mu pojasniti da sam u tom trenutku izgubio sve jer više nisam bio siguran u podatke. Toliko sam se borio da shvatim sva ta čuda, a sada - e pa odgonetnuo mi je mnoge misterije, u redu! Pa ipak, bio sam nesretan. Rabin me upitao: »Ako ti je sve ovo tako traumatično, zašto dolaziš na vjeronauk?« »Jer me roditelji tjeraju.« Nikada o tome nisam razgovarao sa svojim roditeljima i nikada nisam otkrio je li rabin razgovarao s njima, ali roditelji me više nikada nisu

odveli na vjeronauk. To se dogodilo nešto prije nego što sam trebao primiti sakrament potvrde. Bilo kako bilo, ta kriza pomogla mi je da prilično brzo riješim svoj problem, u skladu s teorijom prema kojoj su sva čuda priče koje ljudima pomažu da »jasnije« razumiju stvari, iako proturječe prirodnim pojavama. Meni se činilo da je priroda, sama po sebi, toliko zanimljiva da je nisam želio tako iskrivljavati. Tako sam postupno postao nepovjerljiv prema religiji u cijelosti. U svakom slučaju, židovske starješine organizirali su klub da bi nas, djecu, makli s ulice, ali i da bi nas zainteresirali za židovski način života. Izabrati nekoga poput mene za predsjednika bilo bi im vrlo mučno. I njima i meni laknulo je jer nisam izabran, a centar je na kraju propao - bio je na dobrom putu k propasti i u vrijeme kada sam nominiran za predsjednika. Da sam kojim slučajem bio izabran, zasigurno bih bio okrivljen za njegovu propast. *** Jednog mi je dana Arlene rekla da joj Jerome više nije dečko. Za mene je to bilo pravo uzbuđenje, početak nade! Pozvala me u svoju kuću u Aveniji Westminster br. 154, u obližnjem Cedarhurstu. Kada sam došao do njezine kuće, bio je mrak, a veranda nije bila osvijetljena. Nisam vidio brojeve. Ne želeći nikoga uznemirivati pitanjem jesam li na pravoj adresi, potiho sam se propeo i opipao brojeve na vratima: 154. Arlene se mučila sa zadaćom koju je dobila na satu filozofije. »Učimo Descartesa«, rekla mi je. »On polazi od tvrdnje ‘cogito ergo sum’ - ‘mislim, dakle jesam’ - a završava s dokazom o Božjoj egzistenciji.« »Nemoguće!« Dok sam to izricao, razmišljao sam o tome kako sumnjam u velikog Descartesa. (Bila je to reakcija koju sam naučio od oca: nisam osjećao poštovanje prema autoritetu, ni jednom. Naučio me je sljedećem: Zaboravi tko je što rekao, radije pogledaj s kojim tvrdnjama počinje i završava, a onda se zapitaj ima li to smisla.) Upitao sam je: »Kako jedno možeš zaključiti iz drugoga?« »Ne znam«, odgovorila je. »Pa dobro, razmotrimo sve otpočetka«, rekao sam. »Što je njegov argument?« Razmotrili smo sve otpočetka i uvidjeli da Descartesov cogito ergo

sum znači kako se samo u jednu stvar ne može posumnjati - u sumnju samu. »Zašto to nije izravno rekao?«, bunio sam se. »On zapravo misli da barata činjenicom koju zasigurno zna.« Potom se misao nastavlja i kaže otprilike sljedeće: »Mogu zamisliti samo nesavršene misli, ali nesavršeno se može shvatiti samo u odnosu sa savršenim. Stoga slijedi da i savršeno mora negdje postojati.« (Na tome mjestu počinje graditi put prema Bogu.) »Ali nipošto!«, uzviknuo sam. »U znanosti se može govoriti o relativnim stupnjevima i približnim vrijednostima, i za to ti ne treba savršena teorija. Ne razumijem u čemu je stvar. Čini mi se da je sve skupa hrpa besmislica.« Arlene me razumjela. Razmatrajući sve to, razumjela je da bez obzira na to koliko ta filozofija zvučala dojmljivo i važno, može se jednostavno shvatiti - treba samo razmišljati o iznesenim riječima, a ne brinuti se o činjenici da ih je izrekao Descartes. »Mislim da je u redu ako se bavimo drugom stranom«, rekla je. »Učitelj nam uvijek govori da ‘postoje dvije strane svakog pitanja, kao što list papira uvijek ima dvije strane’.« »Također postoje dvije strane ovoga što govoriš«, rekao sam. »Kako to misliš?« U Britannici, mojoj prekrasnoj enciklopediji Britannici, čitao sam o Möbiusovoj beskrajnoj vrpci. Tih dana, stvari poput Möbiusove vrpce nisu bile toliko poznate svima, a danas ih i djeca razumiju. Postojanje takve površine bilo je vrlo stvarno. Ona nije bila dosadno političko pitanje koje se ne može razumjeti bez poznavanja povijesti. Čitanje o tim stvarima stvaralo je osjećaj da se nalaziš u predivnom svijetu za koji nitko ne zna, a užitak se nije javljao samo zbog oduševljenja što ga je izazivalo učenje o tim stvarima nego i zbog činjenice da si rijedak i jedinstven. Izrezao sam vrpcu od papira, uvio je i zalijepio joj krajeve. Arlene je bila oduševljena. Sljedećeg je dana na satu vrebala profesora. Kao i svaki put do tada, u ruke je uzeo komad papira i rekao: »Postoje dvije strane svakog pitanja, kao što list papira uvijek ima dvije strane.« Arlene je u ruci držala svoju uvijenu vrpcu od papira i obratila mu se riječima: »Profesore, čak i ta vaša rečenica ima dvije strane jer postoji papir sa samo jednom stranom!« Profesor je zajedno s cijelim razredom bio vrlo uzbuđen, a Arlene je

zablistala pokazujući im Möbiusovu vrpcu. Od tada je obraćala više pozornosti na mene. *** Nakon Jeromea dobio sam novog suparnika - »dobrog prijatelja« Harolda Gasta. Arlene je uvijek sama donosila svoje odluke kako je htjela. Na ples u čast završetka srednje škole otišla je s Haroldom, a na svečanosti dodjele svjedodžbi sjedila je s mojim roditeljima. Ja sam bio najbolji iz znanosti, matematike, fizike i kemije. Zbog toga sam se mnogo puta penjao na pozornicu. Harold je bio najbolji iz engleskog i povijesti, a napisao je i školsku predstavu što je bilo vrlo dojmljivo. Bio sam grozan iz engleskoga, nisam ga podnosio. Činilo mi se besmislenim brinuti se o tome jesi li koju riječ ispravno ili pogrešno slovkao jer je slovkanje u engleskom običan ljudski dogovor - nema nikakve veze s bilo čime stvarnim, prirodnim. Svaku riječ može se slovkati i drugačije. Bio sam vrlo nesnošljiv što se engleskoga tiče. Nekoliko mjeseci ranije, u vrijeme kada smo svi pristupili polaganju Regentovih ispita iz engleskoga, što je prema propisima države New York bila dužnost svakog srednjoškolca, Harold i još jedan književni prijatelj, David Leff - urednik školskih novina - upitali su me o kojoj sam knjizi pisao. David je izabrao neku knjigu Sinclaira Lewisa koja je izvršila dubok utjecaj na društvo, a Harold je izabrao nekog dramskog pisca. Odgovorio sam im da sam se odlučio za knjigu Otok s blagom koju smo obrađivali na engleskom tijekom prve godine te sam im ispričao što sam napisao. Smijali su mi se. »Čovječe, kako ćeš pljusnuti, pisao si budalaštine o tako glupoj knjizi!« Osim toga postojao je i popis naslova i tema za pisanje eseja. Izabrao sam naslov Važnost znanosti za avijaciju. Pomislio sam: »Kako glup naslov! Pa utjecaj znanosti na avijaciju više je nego očit!« Pisao sam o glupoj temi glupog naslova, a na umu su mi bili prijatelji koji su se uvijek »preseravali« - gradili su rečenične rečenice tako da zvuče kompleksno i sofisticirano. I sam sam odlučio poigrati se riječima, šale radi. Pomislio sam: »Ako su Regentovi toliko glupi da mi ponude temu o važnosti znanosti za avijaciju, učinit ću to.« Pisao sam stvari poput ove: »Aeronautička znanost važna je zbog analiza vrtložnih struja, vitlanja i kovitlaca koji se stvaraju u atmosferi iza

zrakoplova ...« - znao sam da su vrtložne struje, vitlanja i kovitlaci jedno te isto, ali spominjanje svih triju različitim riječima zvuči bolje! Bila je to jedina stvar na testu koju nisam riješio na uobičajeni način. Profesor koji je ispravljao moj ispit očito je bio zadivljen mojim vrtložnim strujama, vitlanjima i kovitlacima pa sam na ispitu osvojio 91 bod - moja oba knjiška prijatelja odlučila su se za književne teme bliže našim profesorima engleskoga pa su osvojili po 88 bodova iz testa. Te je godine doneseno novo pravilo: ako si na Regentovu osvojio 90 ili više bodova, automatski si dobio pohvalu iz tog predmeta prilikom dodjele svjedodžbi. I tako, dok su dramski pisac i urednik školskih novina sjedili u svojim stolicama, nepismeni učenik zaluđen fizikom pozvan je da se popne na pozornicu i primi pohvalu iz engleskog jezika! Odmah po svečanosti dodjele svjedodžbi, Arlene je s mojim i Haroldovim roditeljima stajala u predvorju škole, a onda im je pristupio voditelj matematičkog odjela. Bio je to vrlo snažan, visok i dominantan čovjek koji je osim matematičkoga, bio na čelu školskoga stegovnog odbora, odgovoran za disciplinu. Gospođa Gast rekla mu je: »Dobar dan, doktore Augsberry. Ja sam majka Harolda Gasta, a ovo je gospođa Feynman ...« Potpuno je ignorirao gospođu Gast, a obratio se mojoj majci. »Gospođo Feynman, želim vas upozoriti da se mladić kakav je vaš sin pojavljuje vrlo rijetko. Država bi morala poduprijeti ljude s takvim talentom. Vi mu morate omogućiti da ode na fakultet, i to na najbolji fakultet koji mu možete priuštiti.« Nije znao planiraju li me roditelji upisati na fakultet pa je bio zabrinut jer u to doba mnoga su se djeca morala zaposliti odmah nakon završetka srednje škole kako bi pomogla izdržavati obitelj. To se dogodilo mojem prijatelju Robertu koji je također imao laboratorij te mi prenio sve svoje znanje o lećama i optici. (Jednog dana imao je nezgodu u laboratoriju. Otvarao je karbolnu kiselinu, no boca se zatresla pa se po licu polio kiselinom. Otišao je k doktoru, a on mu je lice i glavu omotao zavojima koje je morao nositi nekoliko tjedana. Pri skidanju zavoja bilo je vrlo smiješno vidjeti kako mu je koža lica nježnija i ljepša nego prije - čak je imao i manje pjega nego prije. Kasnije sam otkrio da se u nekim kozmetičkim pripravcima za uljepšavanje rabi karbolna kiselina, ali u znatno razrjeđenijem obliku.) Robertova majka bila je siromašna pa se on odmah nakon srednje škole morao zaposliti kako bi joj pomogao. Zato

se nije mogao nastaviti baviti znanošću. Moja majka uspjela je uvjeriti dr. Augsberryja: »Štedimo novac najviše što možemo, a pokušat ćemo ga upisati na Sveučilište Columbia ili na MIT.« Arlene je sve to slušala pa sam još malo porastao u njezinim očima. *** Arlene je bila predivna djevojka. Bila je urednica školskih novina u srednjoj školi Lawrence u okrugu Nassauu. Krasno je svirala klavir i imala umjetničkog dara. U našoj je kući napravila nekoliko dekoracija kao što je papiga s unutrašnje strane ormara. Kako je vrijeme prolazilo i kako se naša obitelj bolje upoznavala s njome, tako je ona znala otići u šumu i slikati s mojim ocem koji je pod stare dane počeo slikati kao i mnogi drugi ljudi. Arlene i ja počeli smo se međusobno oblikovati. Živjela je u vrlo pristojnoj obitelji i bila je vrlo osjetljiva na osjećaje drugih ljudi. Poučila me da i sam budem osjetljiviji na takve stvari. S druge strane, njezina obitelj smatrala je da su »bezazlene laži« u redu. Smatrao sam da čovjek treba imati životno držanje tipa »što te briga što drugi misle!«. Rekao sam joj: »Trebali bismo uzimati u obzir mišljenja drugih ljudi i razmisliti o njima. A potom, ako nemaju smisla i mislimo da su pogrešna, to je to!« Arlene je odmah prihvatila ideju. Bilo je jednostavno uvjeriti je da naš odnos mora biti vrlo iskren i da jedno drugomu moramo sve govoriti izravno i apsolutno otvoreno. Naša je veza funkcionirala jako dobro i mi smo se strašno zaljubili - bila je to ljubav poput nijedne druge za koju sam znao. Nakon tog ljeta otišao sam na fakultet MIT. (Nisam bio primljen na Columbiju zbog židovske kvote.3) Prijatelji su mi počeli slati pisma tipa, »trebao bi vidjeti kako se Arlene i Harold zabavljaju« ili »ona radi ovo i ono dok ti samuješ u Bostonu«. I ja sam izlazio s djevojkama u Bostonu, ali one mi ništa nisu značile. Znao sam da je isto i s Arlene. Kada je došlo ljeto, ostao sam u Bostonu jer sam dobio posao - radio sam na mjerenju trenja. Tvrtka Chrysler razvila je novu metodu poliranja kojom je željela postići superobrađenu površinu, a moj zadatak bio je izmjeriti koliko je bolji. (Na kraju se ispostavilo da »superfiniš« nije bitno bolji.) Bilo kako bilo, Arlene je iznašla način kako da mi bude bliže.

Pronašla je ljetni posao čuvanja djece u Scituateu, gradiću udaljenom tridesetak kilometara. Ali moj se otac zabrinuo da bi me Arlene mogla odvući od studija pa ju je odgovorio od nauma - ili je mene odgovorio (više se ne sjećam). To doba znatno se razlikovalo od današnjega. Prije braka morao si se uspeti do kraja u karijeri. Tog sam se ljeta samo nekoliko puta susreo s Arlene, ali smo jedno drugomu obećali da ćemo se vjenčati čim završim fakultet. Poznavali smo se već šest godina. Jezik mi je pomalo vezan kada pokušavam objasniti koliko se naša ljubav rasplamsala, ali bili smo sigurni da smo rođeni jedno za drugo. *** Pošto sam diplomirao na MIT-u, otišao sam na Princeton, a potom kući na blagdane koje sam kanio provesti s Arlene. Otišao sam je posjetiti, a njoj je izbila velika oteklina na vratu. Bila je predivna djevojka pa se malo zabrinula. Budući da nije imala bolove, mislila je da nije ništa ozbiljno. Otišla je ujaku koji je bio liječnik. Rekao joj je da oteklinu maže omega-uljem. Potom, nešto kasnije, oteklina se počela mijenjati. Povećala se - ili se možda smanjila - a ona je dobila temperaturu. Temperatura se povisila pa je obiteljski liječnik smjesta poslao Arlene u bolnicu. Rekli su da ima tifusnu groznicu. Odmah sam, a to i danas činim, istražio bolest u medicinskim knjigama i pročitao sve o njoj. Kada sam je došao posjetiti bila je u karanteni - morali smo odjenuti posebne ogrtače pri ulasku u njezinu sobu. Liječnik je bio prisutan pa sam ga upitao kakvi su nalazi Wydellove pretrage - opsežne pretrage za tifusnu groznicu koja je podrazumijevala provjeru bakterija u stolici. Odgovorio mi je da je rezultat pretrage bio negativan. »Molim? Kako je to moguće?!. Zašto nosimo ove ogrtače ako joj niste pronašli bakterije? Možda uopće nema tifusnu groznicu!« Sve je završilo tako da je liječnik razgovarao s Arleninim roditeljima, a oni su me zamolili da se ne miješam. »Napokon, on je liječnik, a ti si samo njezin zaručnik.« Shvatio sam da liječnici uopće ne znaju što čine, zato su se i vrijeđali kad im se uputila sugestija ili kritika. To sada shvaćam, ali žao mi je što tada nisam bio snažniji i što njezinim roditeljima nisam rekao da je liječnik idiot koji uopće ne zna što radi. Ali tako je kako je, njezini su roditelji bili

odgovorni za nju. Uglavnom, Arlene se ubrzo počela osjećati bolje, prividno. Oteklina joj je splasnula, a groznica nestala. Ali nakon nekoliko tjedana oteklina se ponovno pojavila, samo što je tada otišla drugom liječniku. On je napipao otekline ispod pazuha, kod prepona itd. Rekao je da se problem krije u limfnim žlijezdama premda nije znao reći točno o kojoj se bolesti radi. Konzultirat će se s ostalim liječnicima. Čim sam to čuo, otišao sam u knjižnicu u Princetonu i istražio sve limfne bolesti, a pronašao sam i »oticanje limfnih žlijezda. (1) Tuberkuloza limfnih žlijezda. Lako ju je dijagnosticirati...« - pretpostavio sam da to nije posrijedi jer su liječnici imali problema s odgonetanjem o kojoj se bolesti radi. Počeo sam čitati o drugim bolestima, o limfodenemu, limfodenomu, Hodgkinovoj bolesti i o brojnim drugim bolestima. Sve su to bili karcinomi od kojih je svaki imao luđi oblik od drugoga. Jedina razlika između limfodenema i limfodenoma koju sam mogao uočiti pažljivo čitajući jest ako pacijent odmah umre onda je posrijedi limfodenom, a ako preživi - bar još neko vrijeme - onda je limfodenem. U svakom slučaju, pročitao sam tekstove o svim limfnim bolestima i zaključio kako je vrlo vjerojatno da Arlene ima neizlječivu bolest. Onda sam se napola nasmijao samomu sebi i pomislio: »Kladim se da svatko tko pročita medicinske knjige misli da ima fatalnu boleštinu.« A opet, pošto sam vrlo pažljivo sve pročitao, nisam mogao pronaći ni jednu drugu mogućnost. Stvar je bila vrlo ozbiljna. Potom sam otišao u Palmer Hall na tjednu šalicu čaja. Kao i uvijek, razgovarao sam s matematičarima iako sam upravo otkrio da, bar se tako činilo, Arlene ima neizlječivu bolest. Osjećao sam se čudno - kao da imam dva uma. Kada sam joj otišao u posjet, ispričao sam joj vic o ljudima koji čitaju medicinske knjige iako se ne razumiju u medicinu, a potom pretpostavljaju da imaju neizlječivu bolest. Osim toga, rekao sam joj da imamo velik problem i da je jedina činjenica o njezinoj bolesti koju sam uspio pronaći u knjigama neizlječivost. Razgovarali smo o svim tim bolestima, a ja sam joj objašnjavao svaku od njih. Jedna od bolesti koju sam spomenuo Arlene bila je Hodgkinova bolest. Kada je sljedeći put ugledala doktora, upitala ga je: »Bolujem li možda od Hodgkinove bolesti?«

On joj je odgovorio: »Pa da, to je jedna od mogućnosti.« Kada su je premjestili u najveću bolnicu u okrugu, liječnik je pod dijagnoza napisao: »Hodgkinova bolest - ?« Pretpostavljam da o tom problemu nije znao ništa više od mene. U bolnici su Arlene podvrgnuli brojnim pretragama i rendgenskim zračenjima zbog »Hodgkinove bolesti - ?«, a održali su i brojne sastanke na kojima su raspravljali o njezinu neobičnom slučaju. Sjećam se da sam je čekao ispred, u hodniku. Kad je sastanak završio, medicinska sestra gurala ju je u kolicima. Iznenada, pojavio se neki mali tip koji je dotrčao iz sobe za sastanke ravno k nama. »Recite mi«, izustio je loveći dah, »imate li krvave ispljuvke? Jeste li ikada iskašljavali krv?« A sestra se postavila na njega: »Odlazite! Odlazite! Kako možete pacijenta pitati takve stvari?!« - i tako ga je otjerala. Potom nam se okrenula i rekla: »To je doktor iz susjedstva koji dolazi na sastanke i uvijek izaziva nevolje. To ipak nisu stvari kojima treba opterećivati pacijenta!« Nisam se snašao. Doktor joj je postavio pitanje kako bi eliminirao određene mogućnosti. Da sam bio pametan, pitao bih ga što mu je na umu. Na kraju, nakon velike diskusije liječnik u bolnici rekao mi je da oni pretpostavljaju kako je najvjerojatnije riječ o Hodgkinovoj bolesti. Rekao mi je: »Razdoblja kada će joj biti dobro izmjenjivat će se s razdobljima koje će morati provoditi u bolnici. Pa ipak, stanje će joj se postupno pogoršavati. Nema načina da sasvim izliječimo bolest. Za nekoliko godina bolest će za nju biti fatalna.« »Žao mi je što to čujem«, rekao sam. »Idem joj prenijeti vaše riječi.« »Ne, ne!«, povikao je liječnik. »Ne želimo uznemirivati pacijenta. Reći ćemo joj da boluje od upale žlijezda.« »Ali ne, ne!«, odgovorio sam mu. »Mi smo već razgovarali o mogućnosti Hodgkinove bolesti. Znam da se ona može nositi s time.« »Njezini roditelji ne žele da ona to sazna. Radije prvo porazgovarajte s njima.« Kod kuće su me svi krenuli obrađivati: roditelji, dvije tete, obiteljski liječnik - svi su me napadali i govorili mi da sam blesavi mladić koji ne razumije kakvu će bol prouzročiti toj predivnoj djevojci ako joj kaže da je nasmrt bolesna. »Kako bi uopće mogao učiniti nešto tako grozno?«, pitali su me užasnuti.

»Zato što imamo dogovor da moramo sve iskreno reći jedno drugom i da ćemo se sa svim problemima suočiti licem u lice. Pitat će me od čega boluje i ja joj ne mogu lagati!« »Ma to su djetinjarije!«, govorili su mi - bla, bla, bla. Svi su me obrađivali i govorili mi da nemam pravo. Smatrao sam da definitivno imam pravo jer sam već razgovarao s Arlene o toj bolesti i znao sam da se ona može suočiti s njome. Jedini način da se nosimo s bolešću jest ako oboje znamo istinu. Naposljetku, prišla mi je mlađa sestra - tada joj je bilo jedanaest ili dvanaest godina - suze su joj tekle po obrazima. Počela me tući po prsima i govoriti da je Arlene predivna djevojka te da sam ja glupi, tvrdoglavi brat. Više to nisam mogao podnijeti. Potpuno sam se slomio. Zato sam napisao oproštajno ljubavno pismo koje sam nakanio dati Arlene, ako ikada sazna da sam joj lagao o upali žlijezda, jer slutio sam da bi to mogao biti naš kraj. Stalno sam to pismo nosio uza se. Bogovi nikada ne olakšavaju stvari, samo ih otežavaju. Krenuo sam u bolnicu vidjeti Arlene - nakon donesene odluke - a kad tamo, eto je sjedi na krevetu, okružena roditeljima, pomalo izbezumljena. Kad me ugledala, lice joj se ozarilo uz riječi: »Tek sada znam koliko je vrijedno što jedno drugom govorimo istinu!« Namigujući prema roditeljima, nastavila je: »Govore mi da imam žljezdanu groznicu i nisam baš sigurna mogu li im vjerovati. Reci mi, Richarde, imam li Hodgkinovu bolest ili žljezdanu groznicu?« »Imaš žljezdanu groznicu«, rekao sam joj i umro iznutra. Sve skupa bilo je užasno - baš užasno! Njezina reakcija bila je vrlo jednostavna: »Onda dobro! U tom slučaju im vjerujem.« Izgradili smo toliko povjerenje jedno u drugo da joj je posve laknulo. Sve se riješilo i sve je bilo u najboljem redu. *** Stanje joj se donekle poboljšalo pa je otišla kući na neko vrijeme. Tjedan dana kasnije telefon mi je zazvonio. »Richarde«, rekla je, »želim razgovarati s tobom. Dođi do mene.« »Može.« Provjerio sam imam li pismo uza se. Slutio sam da je nešto muči. Uspeo sam se po stepenicama do njezine sobe, a ona mi je rekla: »Sjedni.« Sjeo sam na rub kreveta. »Dobro, reci mi, imam li žljezdanu

groznicu ili Hodgkinovu bolest?« »Imaš Hodgkinovu bolest«, rekao sam i posegnuo za pismom. »O Bože«, rekla je, »mora da su te opako izmučili!« Upravo sam joj rekao da je smrtno bolesna i priznao joj da sam lagao, a što je njoj na umu? Ona se brine o meni! Užasno sam se sramio samoga sebe. Dao sam pismo Arlene. »Drži se onoga što ti mi kažemo. Mi znamo što radimo, mi imamo pravo!« »Žao mi je. Osjećam se grozno.« »Razumijem te, Richarde, ali nemoj to ponovno učiniti.« Vidite, ona je ležala u svojoj sobi na katu i činila stvari koje je činila još kao curica: na prstima se iskradala iz kreveta, spuštala niz stepenice i osluškivala što joj rade roditelji. Čula je da joj majka mnogo plače, pa se vratila u krevet misleći: »Ako imam žljezdanu groznicu, zašto mama toliko plače? Ali Richard mi je rekao da imam žljezdanu groznicu pa je valjda imam!« Kasnije je pomislila: »A što ako mi je Richard lagao?« i počela razmišljati kako je to moguće. Zaključila je da su me, koliko god to zvučalo nevjerojatno, nekako pritisnuli. Tako se dobro suočavala s teškim situacijama da je odmah prešla na problem. »Dobro«, rekla je, »imam Hodgkinovu bolest. Što nam je činiti?« Imao sam stipendiju na Princetonu koju bi mi ukinuli ako se oženim. Znali smo kakva je to bolest. Ponekad bi joj se stanje poboljšalo na nekoliko mjeseci i Arlene je mogla biti kod kuće, a potom bi morala otići u bolnicu na nekoliko mjeseci - i tako više-manje dvije godine. Iako sam bio usred izrade doktorata, smatrao sam da mogu dobiti posao na istraživanju u Telefonskom laboratoriju Bell - bilo je to dobro radno mjesto - a mogli smo unajmiti mali stan u Queensu, što nije bilo daleko od laboratorija Bell. Vjenčali bismo se u New Yorku za nekoliko mjeseci. To poslijepodne sve smo dogovorili. Nakon nekoliko mjeseci Arlenini liječnici željeli su uzeti uzorak tkiva iz otekline na Arleninu vratu, ali roditelji su se tomu protivili - »nisu željeli uznemirivati jadnu djevojku!« Počeo sam ih vrlo odlučno nagovarati te im pokušavao objasniti da je važno pribaviti koliko god je moguće više informacija. Uz Arleninu pomoć uspio sam ih nagovoriti.

Nekoliko dana kasnije Arlene mi je telefonirala i javila mi da su gotovi nalazi biopsije. »Jesu li dobri ili loši?« »Ne znam, dođi da ih zajedno pogledamo.« Kad sam stigao k njoj, pokazala mi je nalaz u kojem je stajalo: »Biopsija upućuje na tuberkulozu limfnih žlijezda.« Doista su me prešli. Mislim, to je bila prva moguća, prokleta, dijagnoza na popisu! Nisam je uzeo u obzir jer je u enciklopediji stajalo da ju je jednostavno dijagnosticirati, a liječnici koji su liječili Arlene strašno su se mučili odgonetnuti o kakvoj je bolesti riječ. Pretpostavio sam da su prvo eliminirali najjednostavniju mogućnost. A ta mogućnost doista jest bila očita: čovjek koji je dotrčao nakon vijećanja i upitao je iskašljava li krv bio je na pravom tragu. On je znao o čemu je stvar! Osjećao sam se kao kreten jer sam prešao preko očite mogućnosti zbog slučajne okolnosti - što nikako nije dobro - te zato što sam liječnike smatrao inteligentnijima no što doista jesu. Da sam odmah na početku predložio da se napravi biopsija, liječnik bi odavno prepoznao Arleninu bolest kao »tuberkulozu limfnih žlijezda!?« Bio sam omamljen. To mi je bila velika životna škola. Arlene me upitala: »To znači da ću možda poživjeti i sedam godina, ili čak ozdraviti? O čemu razmišljaš, ne znaš je li to dobro ili loše?« »Ako tako stvari stoje, tek ćemo se kasnije vjenčati.« Imajući na umu da će možda poživjeti još dvije godine, s njezine točke gledišta, sve smo savršeno posložili pa se uzrujala kada je otkrila da će živjeti duže! Nije mi trebalo mnogo da je uvjerim kako je ovo bolja varijanta. Od tada pa nadalje znali smo da se zajedno bez teškoća možemo suočiti sa svakim drugim problemom. Kada je počeo rat, ja sam završavao doktorat na Sveučilištu Princetonu te sam bio uključen u rad na Projektu Manhattan. Nekoliko mjeseci poslije, nakon doktorata, objavio sam svojoj obitelji da se ženim. Otac je bio užasnut jer je od najranijih dana, gledajući me kako se razvijam, mislio da ću biti sretan kao znanstvenik. Smatrao je da je još uvijek prerano da se oženim - i da bi se to moglo kositi s mojom karijerom. Osim toga, imao je ludu predodžbu: ako se mladić nađe u nevolji, običavao

je reći, »chercez la femme« - potraži djevojku koja stoji iza nje. Prema njegovu shvaćanju žene su bile velika opasnost za muškarca, pa muškarac uvijek mora biti oprezan i čvrst prema ženama. Čim je zamislio da se ženim ženom oboljelom od tuberkuloze, odmah je i mene vidio bolesnoga. Cijela je moja obitelj bila u brizi zbog toga - tetke, ujaci, svi. Doveli su obiteljskog liječnika ne bi li mi objasnio kako je tuberkuloza opasna bolest i da riskiram da je i sam dobijem. Ja sam ga upitao: »Samo mi objasnite kako se prenosi, a mi ćemo iznaći način da to izbjegnemo.« Ionako smo bili vrlo, vrlo oprezni: znali smo da se ne smijemo ljubiti jer u ustima ima mnogo bakterija. Potom su mi vrlo pažljivo objasnili da u vrijeme kad sam obećao Arlene da ću se oženiti njome nisam znao stvarnu situaciju pa to onda i nije pravo obećanje. Nikada nisam imao osjećaj, ludu ideju koja se njima motala po glavi, da ću se vjenčati jer sam to obećao. Na to nisam ni pomislio. Nije to bilo pitanje obećanja, željeli smo to ne radi lista papira i radi ispunjavanja forme, nego zato što smo bili zaljubljeni pa smo, u emocionalnom smislu, već bili vjenčani. Upitao sam ih: »Bi li bilo razumno i uviđavno da muž napusti ženu ako sazna da je oboljela od tuberkuloze?« Samo je moja teta, koja je vodila hotel, mislila kako bi bilo u redu da se vjenčamo. Svi ostali bili su protiv nas. Budući da mi je obitelj dala savjet koji je bio vrlo pogrešan, nalazio sam se u boljoj poziciji. Bilo je vrlo jednostavno oduprijeti im se i nastaviti dalje. Nikakvog problema zapravo nije ni bilo. Iako su okolnosti oko našeg vjenčanja bile slične kao i prije, više me ni u što nisu mogli uvjeriti, više ne. Arlene i ja znali smo da imamo pravo i znali smo što činimo. Sve smo razradili. Južno od Fort Dixa u New Jerseyju bila je bolnica u kojoj je mogla boraviti dok sam bio na Princetonu. Bila je to dobrotvorna ustanova - zvala se Deborah - a uzdržavao ju je Radnički sindikat žena zaposlenih u odjevnoj industriji iz New Yorka. Arlene nije radila u tvornici odjeće, ali to ništa nije mijenjalo. Ja sam bio mladić koji je radio na vladinu projektu i primao vrlo malu plaću. Pa ipak, tako sam se napokon mogao brinuti za nju. Odlučili smo se vjenčati na putu za bolnicu Deborah. Otišao sam u Princeton po automobil - Bill Woodward, jedan od kolega koji je

diplomirao, posudio mi je svoj karavan. Uredio sam ga kao mala ambulantna kola s madracem i plahtama straga pa je Arlene mogla prileći u slučaju da se umori. Iako je to bilo jedno od onih razdoblja kada se bolest nije očitovala, Arlene je dosta vremena provela u bolnici i bila je slaba. Odvezao sam se u Cedarhurst i ukrcao svoju nevjestu. Arlenina obitelj nam je mahala, a mi smo otišli. Prošli smo Queens i Brooklyn te pošli do Staten Islanda - bila je to naša romantična vožnja brodom - nakon čega smo se odvezli do gradske vijećnice u općini Borough kako bismo se vjenčali. Polako smo se popeli po stepenicama i ušli u ured. Čovjek je bio vrlo ugodan. Odmah je učinio sve što treba. Vido je da nemamo svjedoke pa je pozvao knjigovođu i računovotkinju iz susjednih soba. Tako smo se vjenčali prema zakonima države New Yorka. Bili smo jako, jako sretni, smješkali smo se jedno drugom i držali se za ruke. Knjigovođa mi je rekao: »Sada ste vjenčani. Trebali biste poljubiti mladu!« Tako je stidljivi lik nježno poljubio svoju dragu u obraz. *** Svima sam dao napojnicu te smo im srdačno zahvalili. Vratili smo se u auto i odvezli do bolnice Deborah. Svakog sam vikenda dolazio iz Princetona posjetiti Arlene. Jednom je autobus kasnio pa nisam mogao ući u bolnicu. Nigdje u blizini nije bilo hotela, a u bolnicu nisam mogao ući. Srećom, imao sam stari kaput od janjećega krzna (pa mi je bilo dovoljno toplo), stoga sam potražio pustu ledinu na kojoj mogu prespavati. Zabrinjavalo me što će pomisliti ljudi kad ujutro pogledaju kroz prozor, zato sam pronašao mjesto, dovoljno udaljeno od kuća. Sljedećeg sam se jutra probudio i otkrio da sam spavao na smetlištu odlagalištu otpada. Glupo sam se osjećao i smijao samom sebi. Arlenin liječnik bio je dobar čovjek, ali bi se uzrujao kada bih mu svakog mjeseca donio ratnu obveznicu od 18 dolara. Vidio je da nemamo novca i ustrajao da više ne dajem doprinose bolnici, ali ja sam to svejedno činio. Jednom mi je u Princeton poštom stigla kutija olovaka. Bile su tamnozelene, a zlatnim slovima bile su utisnute riječi »Dragi Richarde, volim te! Putsy«. Arlene mi ih je poslala (zvao sam je Putsy).

To je bilo zgodno, i ja sam nju volio, ali - i sami znate kako se olovke nehajno ostavljaju: pokazivao sam profesoru Wigneru formulu i ostavio olovku na njegovu stolu. U ono vrijeme nismo imali mnogo dodatnih pisalica pa ih nisam htio baciti. Uzeo sam britvu iz kupaonice i ostrugao jednu olovku da vidim mogu li ih takve upotrijebiti. Sljedećeg jutra stiglo mi je pismo. Počinjalo je ovako: »KOJI JE SMISAO STRUGANJA IMENA S OLOVAKA? Nisi li ponosan na činjenicu da te volim? A osim toga, ŠTO TE BRIGA ŠTO DRUGI MISLE!« Potom je uslijedila poezija: »Ako me se sramiš, da, da, onda si bundeva! Onda si bundeva!« Sljedeći je stih bio isti, samo je završetak glasio: »Onda si buča! Onda si buča!« Završetak svakog stiha govorio mi je da sam »tikvan!« ako se sramim, ali je istu riječ »zapakirala« na različite načine. Što sam drugo mogao, nego koristiti se olovkama s njezinim imenom? *** Nedugo potom morao sam otići u Los Alamos. Robert Oppenheimer, koji je bio zadužen za projekt, sredio je smještaj za Arlene u najbližoj bolnici u Albuquerqueu, udaljenom oko 160 kilometara. Imao sam slobodne vikende pa sam je mogao viđati. Autostopirao bih u subotu ujutro, vidio se s njom poslijepodne, potom prespavao u hotelu u Albuquerqueu, a onda, pošto bih nedjeljno prijepodne proveo s Arlene, autostopirao sam do Los Alamosa poslijepodne. Tijekom tjedna često su mi stizala njezina pisma. Jedno od njih napisala je na složenoj slagalici koju je potom rastavila, stavila u vreću i poslala. Vojni cenzori koji su provjeravali poštu napomenuli su mi da »kažem ženi da oni ovdje nemaju vremena za igranje«. Nisam joj ništa rekao. Volio sam njezine igrice - iako su me često dovodile u neugodnu premda zabavnu situaciju od koje nisam mogao pobjeći. Jednom su se, početkom svibnja, u svim poštanskim sandučićima Los Alamosa pojavile misteriozne novine. Cijeli je gradić bio zatrpan stotinama novina. Bile su presavijene, a kada ste ih otvorili, preko cijele naslovnice masnim je slovima bilo otisnuto: CIJELA NACIJA SLAVI ROĐENDAN R. P. FEYNMANA!

Arlene je igrala svoju igru sa svijetom. Imala je mnogo vremena za razmišljanje. Čitala bi časopise i javljala im se. Uvijek je nešto kuhala. (Oko distribucije novina vjerojatno joj je pomogao Nick Metropolis ili neki drugi momak iz Los Alamosa koji ju je znao posjećivati.) Iako je Arlene bila u svojoj sobi, bila je u svijetu, pisala mi je luda pisma i slala razne ludorije. Jednom mi je prilikom poslala katalog kućanske opreme - kakva se rabi u golemim ustanovama u kojima je smješteno mnogo ljudi, poput zatvora. Unutra je bilo svega, od ventilatora i pokrivala za štednjake, do golemih lonaca i tavica. »Što je dovraga ovo?«, pomislio sam. To me podsjetilo na zgodu iz vremena kada sam još bio na MIT-u, a Arlene mi je poslala katalog s opisima velikih brodova - od ratnih do prekooceanskih - golemih, velikih brodova. Otpisao sam joj: »U čemu je fora?« Odgovorila mi je: »Pomislila sam da bismo, kad se vjenčamo, mogli kupiti brod.« Rekao sam joj: »Jesi luda? Pa oni nadilaze naše proporcije!« Potom je stigao drugi katalog s velikim jahtama - petnaestmetarskim škunama i sl. - za vrlo bogate ljude. Napisala mi je: »Budući da si rekao ne brodovima, možda bismo mogli nabaviti jedan od ovih.« Odgovorio sam joj: »Gle, čini mi se da imaš prevelik apetit!« Uskoro mi je stigao sljedeći katalog s mnogim vrstama motornih čamaca - gliserima svih vrsta. Otpisao sam joj: »Preskupo!« Napokon, stigla mi je poruka: »Richarde, ovo ti je posljednja šansa. Stalno mi govoriš ne.« Na kraju se uspostavilo da neka njezina prijateljica ima čamac na vesla koji želi prodati za 15 dolara - korišteni čamac na vesla - a mi bismo ga mogli kupiti pa iduće ljeto malo veslati po vodi. Ha, dobro. Mislim, kako da joj nakon svega kažem ne? Stoga sam još uvijek pokušavao provaliti kamo vodi veliki katalog s kuhinjskom opremom za goleme ustanove, kadli je stigao novi katalog. Za hotele i restorane - oprema za male i srednje velike hotele te restorane. Za nekoliko dana stigao je i katalog za kuhinje u novim domovima. Kada sam sljedeće subote stigao u Albuquerque, otkrio sam u čemu je stvar. U njezinoj sobi nalazio se roštilj na ugljen - kupila ga je preko

kataloga robne kuće Sears. Širok je oko pola metra i ima nožice. »Mislila sam da bismo na njemu mogli peći šnicle«, rekla mi je Arlene. »Pa kako ćemo ga, za Boga miloga, upotrijebiti u sobi, mislim, ipak se dimi?« »A, neee«, usprotivila se, »ti ga samo trebaš iznijeti van, na tratinu. Tako nam svake nedjelje možeš peći šnicle.« Bolnica se nalazila uz Route 66, glavnu cestu koja se proteže preko Sjedinjenih Država! »Ne mogu to učiniti«, odgovorio sam joj. »Mislim, uza sve kamione i automobile koji prolaze te ljude koji hodaju pločnikom amo-tamo, ne mogu tek tako izaći van i peći šnicle na tratini!« »Što te briga što drugi misle!« (Arlene me mučila s tim!) »Dobro«, rekla je otvarajući ladicu, »napravit ćemo kompromis: ne moraš nositi kuharsku kapu i rukavice.« U ruci je držala kapu - pravu kuharsku kapu - i rukavice. Potom je rekla: »Ali probaj pregaču.« Razmotala ju je, a na njoj je pisala budalaština, »KRALJ ROŠTILJA«. »U redu, u redu!«, rekao sam užasnut. »Peći ću šnicle na tratini!« Tako sam svake nedjelje izlazio na Route 66 i pekao šnicle. *** Onda su na red došle božićne čestitke. Jednog dana, samo nekoliko tjedana kasnije, Arlene je rekla: »Razmišljala sam i mislim da bi bilo lijepo da se svima javimo božićnom čestitkom. Želiš li vidjeti za koje sam se odlučila?« Same čestitke bile su lijepe, ali unutra je stajalo, Sretan Božić žele vam Rich i Putsy. »Ne možemo takve čestitke poslati Fermi i Bethe«, pobunio sam se. »Jedva da poznajem te ljude.« »Što te briga što drugi misle!« - naravno. I poslali smo ih. Prošla je godina dana tijekom koje sam se upoznao s Fermi. Upoznao sam i Bethe. Bio sam u njihovim domovima. Čuvao sam im djecu. Sprijateljili smo se. Negdje usput, Arlene mi se obratila vrlo službenim tonom: »Richarde, ove me godine ništa nisi pitao o božićnim čestitkama ...« Protrnuo sam od STRAHA. »Paa, dobro, daj da ih vidim.«

Na čestitkama je pisalo, Sretan Božić žele vam Richard i Arlene Feynman. »Mislim da je to u redu«, kažem ja. »Lijepe su. Takve možemo poslati svima.« »O, ne«, kaže ona. »Nisu dobre za Fermi i Bethe i ostale slavne ljude.« Naravno, za njih ima druge čestitke. Izvadila je jednu. Čestitka je napisana uobičajenim riječima, ali u potpisu stoji doktor i gospođa R. P. Feynman. I takve smo ih poslali. »Kakve su ti to formalnosti, Dick?«, smijale su se. Bile su sretne što se ona tako dobro zabavlja, a ja nemam nikakvu kontrolu. *** Arlene nije sve vrijeme provodila izmišljajući igre. Naručila je knjigu Zvuk i simbol u kineskom. Bila je to krasna knjiga - još uvijek je imam - s oko pedeset simbola napisanih prekrasnom kaligrafijom, uz objašnjenja poput »Nevolja: tri žene u kući.« Imala je pravi papir, kistove i tintu pa je vježbala kaligrafiju. Kupila je i kineski rječnik zbog drugih znakova. Jednom sam joj stigao u posjet, a ona je vježbala kaligrafiju. Govorila je: »Ne, ovaj nije dobar.« A ja, »veliki znanstvenik«, rekao sam joj: »Kako to misliš, ‘nije dobar’; sve je to pitanje ljudskog dogovora. Nema prirodnog zakona koji govori kako svaki znak treba izgledati. Možeš ih crtati kako želiš.« »Mislim, umjetnički gledano, nije dobar. To je pitanje ravnoteže, kako ga osjećaš.« »Ali svaki je jednako dobar«, bunio sam se. »Evo ti«, rekla je i gurnula mi kist u ruku, »sam ga nacrtaj.« Nacrtao sam ga i rekao: »Čekaj malo. Daj da ga nacrtam ponovno previše je bucmast.« (Na kraju nisam mogao reći da nije dobar.) »Kako ti znaš koliko bucmast treba biti?«, upitala me. Shvatio sam što misli. Postoji određen način kako možeš povući crtu da bi znak dobro izgledao. Estetika ima svojevrsno određenje, karakter koji se ne može definirati. Budući da se ne može definirati, mislio sam da tu ničega i nema. Nakon tog iskustva shvatio sam da ipak ima nečega - sve otada umjetnost me doista fascinirala.

Baš u tom trenutku sestra mi je poslala razglednicu iz Oberlina kamo je krenula u srednju školu. Napisala ju je olovkom, malim kineskim znakovima. Joan je devet godina mlađa od mene i također se odlučila za fiziku. Nije joj bilo lako sa mnom kao starijim bratom. Od mene je uvijek zahtijevala nešto što nisam mogao učiniti, a potajno je učila kineski. No dobro, nisam znao kineski, ali oduvijek sam bio dobar u provođenju beskrajno mnogo vremena u rješavanju zagonetki. Sljedećeg sam vikenda ponio razglednicu sa sobom u Albuquerque. Arlene mi je pokazala kako da gledam znakove. Trebaš krenuti od zadnjeg dijela rječnika kako bi odredio od koliko se poteza sastoji znak. Zatim ideš u glavni dio rječnika. Ispada da svaki simbol ima nekoliko mogućih značenja pa valja proučiti nekoliko znakova zajedno kako bi se mogao razumjeti smisao. S velikim sam strpljenjem sve uspio odgonetnuti. Joan je napisala otprilike ovo: »Danas mi je bio dobar dan.« Samo jednu rečenicu nisam mogao odgonetnuti. »Jučer smo slavili Dan stvaranja planine« - što je očito pogrešno. (Na kraju, ispalo je da u Oberlinu doista postoji Dan stvaranja planine - i ja sam to dobro preveo!) Iako je dobivanje razglednice bila poprilično nevažna stvar, znao sam da me Joan pokušava »zakucati« pišući mi na kineskome. Pregledao sam knjigu sa znakovima uzduž i poprijeko te odabrao odgovarajuće znakove. Potom sam ih vježbao pisati jedan po jedan, do iznemoglosti. Imao sam debeli blok i trebalo mi je da svaki znak ispišem bar pedeset puta da bi izgledao lijepo. Kada sam, zahvaljujući pukoj slučajnosti, svaki znak uspio dobro napisati, spremio sam ih. Arlene ih je odobrila, a potom smo ih zalijepili jedan ispod drugoga. Na oba smo kraja stavili po komadić drveta kako bi se mogli objesiti na zid. Fotografirao sam svoje umjetničko djelo fotoaparatom Nicka Metropolisa, smotao svitak, stavio ga u kartonski valjak i poslao Joan. Dobila ga je i odmotala, ali nije ga znala pročitati. Činilo joj se da sam četiri simbola napisao jedan za drugim na svitak. Odnijela ga je profesoru. Prvo što joj je rekao bilo je: »Ovo je vrlo dobro napisano. Jesi li ti to

napravila?« »Paa, nisam. Što piše?« »Stariji brat također govori.« Doista sam gad - nikada ne bih dopustio da mlađa sestra u nečem bude bolja od mene. *** Kada se Arlenino stanje pogoršalo, a ona znatno oslabjela, njezin joj je otac došao u posjet. Bilo je skupo i komplicirano putovati tako daleko tijekom rata, ali on je slutio da se kraj primakao. Jednog mi je dana telefonirao u Los Alamos. »Molim te smjesta dođi«, rekao mi je. Unaprijed sam imao dogovor s kolegom iz Los Alamosa, Klausom Fuchsom da mi posudi auto u slučaju nužde kako bih brzo mogao stići u Albuquerque. Usput sam pokupio nekoliko autostopista za slučaj da putem nešto pođe po zlu. Naravno, na ulazu u Santa Fe pukla mi je guma. Potom se na izlazu iz Santa Fea rezervni kotač ispuhao; srećom u blizini je bila benzinska crpka. Sjećam se kako sam strpljivo čekao da majstor završi popravak na automobilu koji je došao prije nas. Dva autostopista koja sam poveo objasnila su majstoru situaciju pa nam je odmah sredio gumu. Odlučili smo da nam ne popravlja i rezervni kotač jer bi nam to oduzelo dosta vremena. Ponovno smo krenuli prema Albuquerqueu, a ja sam se na benzinskoj crpki osjećao užasno glupo jer se nisam mogao dosjetiti riječi koje bih rekao mehaničaru, a vrijeme je bilo tako dragocjeno. Pedesetak kilometara prije Albuquerquea ponovno nam je pukla guma! Ostavili smo automobil i stopirali ostatak puta. Nazvao sam vučnu službu i objasnio im situaciju. Sreo sam se s Arleninim ocem u bolnici. Bio je tamo nekoliko dana. »Ne mogu to više podnijeti«, rekao je. »Moram otići kući.« Bio je toliko nesretan da je jednostavno otišao. Arlene je bila vrlo slaba i kao u nekoj sumaglici. Činilo mi se da ne zna što se oko nje događa. Većinu vremena zurila je ravno ispred sebe, katkad gledajući oko sebe tek na tren, i trudila se disati. Pokatkad, disanje bi joj prestalo - nakon čega bi progutala slinu - a potom bi ponovno počela disati. To je trajalo satima. Otišao sam van malo prošetati. Čudio sam se što ne osjećam što sam

pretpostavljao da ljudi u sličnim situacijama osjećaju. Možda sam samog sebe zavaravao. Nije mi bilo drago niti sam bio uznemiren, vjerojatno zato što smo već dugo znali da će se to dogoditi. Teško je to objasniti. Marsovac koji bi (zamislimo da nikada ne umire, osim u slučaju nezgode) došao na Zemlju i vidio stvorenja ove neobične rase - ljude koji žive sedamdesetak, osamdesetak godina znajući da ih čeka smrt - imao bi velikih psiholoških problema kada bi morao živjeti pod takvim okolnostima, sa spoznajom da je život vremenit. A mi ljudi nekako uspijevamo živjeti unatoč tom problemu: smijemo se, šalimo, živimo. Jedina razlika za mene i Arlene bila je što smo umjesto pedeset živjeli zajedno pet godina. To je samo kvantitativna razlika - psihološki problem ostaje isti. Stvari se mijenjaju samo ako sebi kažemo: »Drugim je ljudima bolje jer su mogli živjeti pedeset godina.« Ali to je suludo. Zašto bi se čovjek osjećao jadno govoreći si takve stvari: »Zašto nas prati nesreća? Zašto nam Bog to čini? Što smo napravili da nas Bog tako kažnjava?« - ako razumijemo stvarnost i potpuno je prihvatimo srcem, sve su te stvari beznačajne i nerješive. To su stvari koje nitko ne može spoznati. Tvoja je situacija puka nezgoda u životu. Zajedno smo proživjeli prekrasne trenutke. Vratio sam se u njezinu sobu. Nastavio sam zamišljati sve što joj se događalo na fiziološkoj ravni: pluća nisu dobivala dovoljno zraka, stoga joj je um bio zamagljen, srce oslabljeno, a disanje još više otežano. I dalje sam iščekivao da se obruši lavina i uništi joj život uz dramatičnu lomljavu. Ali to se nije dogodilo. Pomalo je sve više uranjala u maglu, disanje joj je postajalo sve slabije, dok potpuno nije prestalo - tik prije toga udahnula je još jedan, mali udah. Medicinska sestra ušla je i potvrdila da je Arlene mrtva, potom je izašla van - želio sam ostati nasamo s njom za trenutak. Sjedio sam tamo neko vrijeme, a potom se nagnuo da je poljubim posljednji put. Iznenadilo me je što joj je kosa mirisala kao i uvijek. Naravno, kada sam zastao i razmislio, nije bilo razloga zašto bi joj kosa mirisala drugačije nakon što je prošlo tako malo vremena. Za mene je to bio šok jer se za moj um dogodilo nešto strašno - a opet, ništa se nije dogodilo. Idući dan otišao sam u mrtvačnicu. Momak mi je predao prstenje koje joj je skinuo s ruku. »Želite li pogledati svoju ženu posljednji put?«, upitao me.

»Ma koji - ne, ne želim je vidjeti, ne!«, »rekao sam.« »Upravo sam je vidio!« »Da, ali baš smo je sredili.« Ti pogrebni običaji posve su mi strani. Sređivati tijelo u kojem ničega nema? Nisam ponovno želio vidjeti Arlene, to bi me dodatno uznemirilo. Nazvao sam vučnu službu, preuzeo auto i stavio Arlenine stvari straga. Ukrcao sam autostopista i krenuo iz Albuquerqueja. Nismo prošli ni deset kilometara kad... BUM! Još jedna guma je pukla. Počeo sam proklinjati. Autostopist me gledao kao da sam mentalno neuravnotežen. »Ali to je samo guma, zar ne?«, upitao me. »Da, to je samo guma - i još jedna guma, i još jedna guma, i još jedna guma!« Promijenili smo rezervni kotač, ali nismo otišli zakrpati probušenu gumu. Vrlo sporo uputili smo se k Los Alamosu. Uopće nisam znao kako da se suočim s kolegama u Los Alamosu. Nisam želio gledati ljude ovješenih lica kako mi govore o Arleninoj smrti. Netko me upitao što se dogodilo. »Mrtva je. A kako napreduje naš program?« Odmah im je bilo jasno da ne želim razmišljati o tome. Samo mi je jedan kolega izrazio sućut, a on nije bio u gradu taj dan kad sam se iz bolnice vratio u Los Alamos. Jedne noći Arlene mi je došla u san. Istog sam joj trena rekao: »Ne, ne, ti ne možeš biti u ovom snu. Ti više nisi živa!« Kasnije sam sanjao još jedan san. Ponovno sam joj rekao: »Ne možeš biti u ovom snu!« »Ne, ne«, rekla je, »prevarila sam te. Zasitila sam te se pa sam smislila ovu smicalicu kako bih mogla poći svojim putem. Ali sada te ponovno volim, pa sam se vratila.« Moj je um doista radio protiv sebe. Moralo mi je biti objašnjeno, pa makar u prokletom snu, zašto je moguće da je još uvijek ovdje! Čini se da sam si u psihološkom smislu nešto učinio. Gotovo mjesec dana nakon njezine smrti nisam zaplakao. A onda sam jednog dana prošao pored trgovine u Oak Ridgeu, zagledao sam se i primijetio lijepu haljinu u

izlogu. Pomislio sam kako bi se svidjela Arlene, a onda me preplavilo.

Jednostavno na ho-ruk KAO dijete, odrastao sam u dalekom Rockawayu s prijateljem Bernijem Walkerom. Obojica smo kod kuće imali »laboratorije« u kojima smo izvodili raznorazne »eksperimente«. Jednom smo raspravljali o nečem - moglo nam je biti jedanaest ili dvanaest godina - i ja sam rekao da »razmišljanje nije ništa drugo nego pričanje sa sobom iznutra«. »Daa?«, rekao je Berni. »Znaš li kako ludi oblik ima bregasta osovina u automobilu?« »Znam, pa što?« »Dobro, reci mi kako si je opisao dok si razgovarao sam sa sobom?« Tako sam od Bernija naučio da misli mogu biti vizualne koliko i verbalne. Kasnije, tijekom srednje škole, zainteresirao sam se za snove. Čudio sam se kako stvari mogu izgledati tako stvarno, kao da svjetlo ulazi u mrežnicu oka dok su oči zatvorene. Bivaju li živčane stanice mrežnice doista pobuđene na neki drugi način - možda putem mozga - ili mozak ima »odjel za prosudbu« koji se uključuje ili rasprskava tijekom sna? Psihologija mi nikada nije dala zadovoljavajući odgovor na to pitanje iako sam se strašno zanimao za način rada mozga. Umjesto toga, spopadali su me svi mogući poslovi oko tumačenja snova i tome slično. Tijekom zadnje godine srednje škole u Princetonu pojavio se pomalo blesavi psihologijski napis koji je dobrano uskomešao duhove. Autor teksta tvrdio je da kemijska reakcija željeza kontrolira »osjećaj vremena« u mozgu. Sjećam se da sam pomislio: »Dovraga, pa kako je došao do toga?« Njegova žena patila je od kronične vrućice koja se često dizala i spuštala. Tko zna zašto, palo mu je na pamet da iskuša njezin osjet vremena. Rekao joj je da u sebi broji sekunde (bez gledanja na sat), a on je bilježio koliko će joj vremena trebati da nabroji do 60. Natjerao je jadnu ženu da broji cijeli dan. Ipak, otkrio je da je brže brojila kad joj je temperatura porasla, a sporije kad bi temperatura pala. To ga je potaklo da pomisli kako stvar koja vlada »osjećajem vremena« u mozgu brže protječe kada ima temperaturu nego kad je nema. Budući da je bio vrlo »znanstveno opičen«, psiholog je znao da učestalost kemijske reakcije varira u odnosu s okolnom temperaturom prema stanovitoj formuli koja ovisi o energiji reakcije. Mjerio je razlike u

brzini ženina brojenja i utvrdio u kojoj joj je mjeri temperatura promijenila brzinu. Potom je pokušao otkriti kemijsku reakciju čija se učestalost mijenjala s temperaturom u jednakoj mjeri u kojoj se mijenjalo i ženino brojenje. Otkrio je da se reakcije željeza najbolje uklapaju u obrazac. Tako je zaključio da osjećajem za vrijeme njegove žene upravlja kemijska reakcija sa željezom. Eh sad, meni je sve to izgledalo kao velika budalaština. Postojao je cijeli niz stvari koje su mogle poći po zlu u njegovu dugačkom lancu promišljanja. Pa ipak, u meni se javilo zanimljivo pitanje, što to određuje »osjećaj vremena«? Kada pokušavaš brojiti u istom tempu, o čemu tempo ovisi? I što možeš učiniti sebi da ga izmijeniš? Odlučio sam to istražiti. Počeo sam brojeći sekunde, bez gledanja na sat, naravno do 60, ali polaganim i odmjerenim tempom. 1,2,3,4,5... Kada sam nabrojio do 60, sat je odbrojio samo 48 sekundi, ali to mi nije smetalo. Zadatak nije bio brojiti točno jednu minutu, nego da se tempo podudara. Idući sam put brojio do 60 za 49 sekundi. Sljedeći put za 48, pa za 47, 48, 49, 48, 48 ... Tako sam otkrio da mogu brojiti u prilično ustaljenom tempu. Ako sam samo sjedio, bez brojenja, i čekao da prođe zamišljena minuta, rezultat je bio vrlo različit - sve moguće varijacije na temu. Tako sam otkrio da je vrlo nepouzdano procjenjivati minutu pukim pogađanjem, ali brojenjem sam mogao biti vrlo točan. Sada, kada sam znao da mogu računati na ustaljeni tempo, morao sam pronaći odgovor na pitanje - što utječe na tempo. Zato sam počeo trčati uz i niz stepenice kako bih ubrzao bilo. Potom sam odlazio u sobu, bacao se na krevet i brojio do 60. Također, pokušavao sam trčati uz i niz stepenice brojeći u sebi tijekom trčanja. Drugi učenici vidjeli su kako trčim i smijali su mi se. Govorili su: »Što to radiš, crni Richarde?« Nisam im mogao odgovoriti - tako sam shvatio da ne mogu razgovarati dok brojim u sebi - samo sam nastavljao trčati po stepenicama kao luđak. (Momci sa zadnje godine doista su me i gledali kao luđaka. Jednom zgodom, primjerice, kolega je ušao u sobu - jer sam zaboravio zaključati vrata tijekom »eksperimenta« - i vidio me kako stojim na stolici odjeven u teški kaput od ovčje kože uz širom otvoreni prozor na cičoj zimi. U jednoj

ruci držao sam zdjelicu, a drugom sam miješao. »Ne smetaj mi! Ne smetaj mi!«, vikao sam na njega. Miješao sam želatinu i promatrao je izbliza. Zanimalo me može li koagulirati na hladnom uz neprestano miješanje.) Bilo kako bilo, pošto sam isprobao sve kombinacije trčanja po stepenicama i ležanja na krevetu, iznenađenje! Otkucaji srca nisu utjecali. A budući da sam se znao itekako zagrijati trčeći, pretpostavio sam da tjelesna temperatura nema nikakve veze s brojenjem (premda sam trebao znati da temperatura ustvari ne raste kada vježbaš). Zapravo, nisam mogao pronaći ništa što utječe na tempo brojenja. Trčanje po stepenicama postalo je prilično dosadno pa sam počeo brojiti dok sam radio stvari koje sam ionako morao napraviti. Na primjer, kada sam odnosio rublje u praonicu, morao sam ispuniti obrazac upisivanjem koliko sam košulja, hlača itd. donio. Otkrio sam da mogu napisati »3« ispred hlača ili »4« ispred košulja, ali čarape nisam mogao prebrojiti. Bilo ih je previše: »stroj za brojenje« već se zahuktao - 36, 37, 38 - sve su čarape preda mnom - 39, 40, 41 ... kako da prebrojim čarape? Shvatio sam da ih mogu slagati u geometrijske oblike - u četverokut primjerice: par čarapa u ovaj ugao, par u onaj; par ovdje, par ondje - osam čarapa. Nastavio sam igru brojeći obrasce. Tako sam shvatio da mogu brojiti retke novinskih članaka grupirajući ih u obrasce od 3, 3, 3 i 1 kako bih dobio 10. Tako su 3 ova obrasca, 3 ona obrasca, 3 sljedeća obrasca i 1 onaj, davali 100. Tako sam se kretao kroz novine. Kad bih završio s brojenjem do 60, znao sam točno gdje se nalazim u toj šumi obrazaca te sam mogao reći: »Nabrojio sam do 60, a tu je 113 redaka.« Potom sam otkrio da mogu čitati članke i brojiti do 60. Ni to nije utjecalo na tempo! Zapravo, mogao sam činiti bilo što i brojiti u sebi - osim govoriti naglas, naravno. A što je s tipkanjem, prepisivanjem riječi iz knjiga? Otkrio sam da i to mogu premda je to utjecalo na tempo brojenja. Bio sam uzbuđen. Napokon sam otkrio nešto što utječe na tempo brojenja! Nastavio sam s istraživanjem. Nastavio sam tipkati jednostavne riječi relativno brzo, brojeći u sebi 19, 20, 21, tipkao sam dalje i brojio 27, 28, 29 te tipkao dalje, sve dok - k vragu koja je ovo riječ? - Aha - pa sam nastavljao brojiti 30, 31, 32 itd. Kada sam došao do 60, kasnio sam. Nakon introspekcije i daljnjeg promatranja shvatio sam što se vjerojatno događalo. Brojenje je bilo ometeno kada bih naišao na

kompliciranu riječ koja je zahtijevala »više mozga«, da se tako izrazim. Tempo brojenja usporio bi se ili, točnije, brojenje je s vremena na vrijeme bilo zadržano. Brojanje do 60 prešlo mi je u automatsku naviku pa u početku nisam ni primjećivao vlastiti poremećaj. Sljedećeg jutra, za doručkom, izvijestio sam dečke za stolom o rezultatima eksperimenata. Ispričao sam im sve što sam mogao raditi dok brojim u sebi, i priznao da jedino ne mogu brojiti u sebi i govoriti naglas. Jedan od njih, kolega John Tukey, rekao je: »Ne vjerujem da možeš čitati i ne vidim razlog zašto ne bi mogao govoriti. Kladim se da mogu govoriti dok brojim u sebi, i kladim se da ti ne možeš čitati.« Pokazao sam im: dali su mi knjigu, a ja sam je neko vrijeme čitao brojeći u sebi. Kada sam došao do 60, rekao sam: »Sad!« - 48 sekundi, moje uobičajeno vrijeme. Potom sam im ispričao što sam pročitao. Tukey je bio zadivljen. Pošto smo mu nekoliko puta mjerili vrijeme kako bismo otkrili koji mu je uobičajeni tempo, počeo je govoriti: »Marija je imala malo janje; ne mogu reći što želim, ali što to mijenja na stvari; ne znam što ti smeta« - bla, bla, bla i napokon: »U redu!« Pogodio je svoje vrijeme ravno u nos! Nisam mogao vjerovati! Još smo neko vrijeme razgovarali o tome pa mi je Tukey nešto otkrio. Brojio je drugačije: vizualizirao je vrpcu s brojevima kako promiče. Izgovarao je: »Marija je imala malo janje«, i gledao u vrpcu! Sada je sve bilo jasno: on je »gledao« u vrpcu pa nije mogao čitati, a ja sam »govorio« u sebi pa nisam mogao govoriti! Nakon tog otkrića pokušao sam otkriti kako da čitam naglas dok brojim - što ni on ni ja nismo mogli. Shvatio sam da se trebam koristiti dijelom mozga koji bi ometao odjel za gledanje i govor, pa sam odlučio upotrijebiti prste jer to je uključivalo osjet dodira. Ubrzo sam uspio brojiti prstima i čitati glasno. Ipak, želio sam da cijeli proces bude mentalan, da se ne oslanja na tjelesne aktivnosti. Pokušao sam zamišljati osjećaj prstiju koji se miču dok čitam na glas. Nikada nisam uspio. Pretpostavio sam da je to zato što nisam dovoljno vježbao, ali možda je to i nemoguće: nikada nisam sreo ni jednu osobu koja to može. Zahvaljujući tom iskustvu, Tukey i ja otkrili smo da, kada različiti ljudi misle da čine istu stvar - nešto jednostavno kao brojenje - u njima se odvijaju posve različiti procesi. Tako smo otkrili da se vanjskom i

objektivnom metodom može otkriti kako um radi: ne moraš zahtijevati od osobe da broji i oslanjati se na njegovo promatranje sebe, umjesto toga promotri što može, a što ne može raditi dok broji. Test je apsolutan. Ne može ga se opovrgnuti, ni lažirati. Prirodno je objašnjavati ideju pojmovima koje već imaš u glavi. Zamisli su nagomilane jedna povrh druge. Ideja je naučena uz pomoć pojmova te ideje, a ta se ideja uči uz pomoć pojmova druge ideje, što dolazi od brojenja koje za različite ljude može biti vrlo različito! Često mislim na to, osobito kada studente poučavam pomalo ezoteričnoj tehnici integriranja Besselovih funkcija. Kada vidim jednadžbe, vidim slova u bojama - ne znam zašto. Kada govorim, vidim nejasne slike Besselovih funkcija iz knjige Jahnke i Emdea, dočim je slovo j boje svijetle puti, n je nježno ljubičasto-plavičaste boje, dok tamnosmeđi x-evi lete uokolo. I uvijek se pitam kako to, dovraga, vide studenti.

Napredovanje JEDNOM zgodom, 1950-ih godina, vraćali smo se iz Brazila brodom i na jedan dan zastali u Trinidadu i Tobagu. Odlučio sam posjetiti glavni grad Port of Spain. Kada sam u to doba odlazio u razgledavanje nekoga grada, običavao sam obilaziti najsiromašnije dijelove - zanimalo me kako život funkcionira na dnu. Proveo sam neko vrijeme u brdima, u crnačkom dijelu grada, pješačeći. Na povratku se zaustavio taksi, a vozač me upitao: »Hej, čovječe! Želiš vidjeti grad? Košta te samo pet biwija.« »Može«, odgovorio sam mu i ušao u taksi. Vozač je odmah krenuo sa željom da mi pokaže neka mjesta. Rekao je: »Pokazat ću ti sva otmjena mjesta.« Zahvalio sam mu se rekavši: »Hvala, ne treba, to je isto u svakom gradu. Želio bih vidjeti dno grada, gdje živi sirotinja. Na onim sam brdima već bio.« »Aha!«, rekao je kao da su ga se moje riječi dojmile. »Bit će mi drago da vas provezem uokolo. A kad završimo vožnju, rado bih vas nešto upitao, zato vas molim da sve pozorno promatrate.« Odveo me u istočni dio grada gdje su živjeli Indijci - vjerojatno je bio izgrađen prema nekom projektu za naseljavanje - i zaustavio se ispred kuće od betonskih blokova. U njoj nije bilo gotovo ničega. Ispred kuće, na stepenicama sjedio je čovjek. »Vidite li ovog čovjeka?«, rekao mi je. »Njegov sin studira medicinu u Marylandu.« Onda je odabrao drugu osobu iz toga kvarta kako bih stekao bolji dojam. Bila je to žena čiji su zubi bili u očajnom stanju. Nadalje, zaustavio se i predstavio me dvjema ženama kojima se divio. »Zajedno su sakupile dovoljno novca za šivaći stroj, a sada šiju i kroje ljudima iz susjedstva«, rekao je ponosno. Kada me predstavio, rekao je: »Čovjek je profesor, a zanimljiv je zato što želi vidjeti naše siromašne četvrti.« Vidjeli smo mnoge stvari, a naposljetku vozač mi se obratio: »A sada, profesore, moje pitanje. Vidite, Indijci su jednako siromašni, a ponekad čak i siromašniji od crnaca, ali oni ipak nešto dostižu. Onaj čovjek

poslao je sina na fakultet, žene razvijaju krojački biznis. Moj pak narod ne ide nikamo. Zašto je to tako?« Naravno, rekao sam mu da ne znam - što je moj odgovor na gotovo svako pitanje - no on ga nije prihvatio jer sam bio profesor. Pokušao sam dokučiti razloge koji su mi se činili mogućima. Rekao sam mu da u zaleđu života u Indiji postoji duga tradicija koja je usko povezana s religijom i filozofijom starom tisuće godina. Iako ti ljudi više ne žive u Indiji, oni s koljena na koljeno prenose tradiciju i pojam o životnim vrijednostima nastoje izgraditi budućnost podupiranjem djece u njihovim naporima - i to tako čine već stoljećima. Nastavio sam: »Mislim da tvoj narod, nažalost, nije imao priliku razviti takvu dugu tradiciju ili ako jest, onda ju je izgubio tijekom osvajanja i porobljavanja.« Nisam znao je li to istina, ali bio je to najbolji zaključak kojega sam se mogao domisliti. Taksistu se to činilo kao dobra opservacija pa mi je rekao da i on planira ulagati u budućnost. Uložit će zarađeni novac u kladionicu na trci konja pa ako pobijedi, kupit će vlastiti taksi, onda će mu stvarno dobro krenuti. Bilo mi ga je žao. Rekao sam mu da klađenje na konje nije dobra ideja, no on je bio uporan te mi je rekao da je to jedini način kako može ostvariti naum. Imao je dobru namjeru, a metoda je bila sreća. Nisam imao namjeru dalje s njim filozofirati o tome pa me odveo do mjesta gdje je izvrstan sastav svirao kalipso. Tamo sam proveo vrlo ugodno poslijepodne.

Hotel City JEDNOM zgodom bio sam u Švicarskoj na kongresu Društva fizičara. Šetao sam Ženevom i slučajno prolazio pored zgrade Ujedinjenih naroda. Pomislio sam: »Opa! Mislim da ću ući unutra i malo razgledati.« Nisam bio baš najprikladnije odjeven - imao sam prljave hlače i stari kaput - no ispalo je da se može ići u turistički obilazak s vodičem. Obilazak je bio vrlo zanimljiv, a najdojmljivija je bila velika, golema dvorana. Znate kako je na mjestima gdje se sastaju velike međunarodne face sve pretjerano, tako je bilo i ovdje. Ono što bi inače bila bina s katedrom ovdje je imalo nekoliko razina. Čovjek se morao svojski potruditi da se uspne na tu golemu, monstruoznu stvar. Dok bi stajao na njoj, iza leđa mu je bio veliki ekran, ispred su bila sjedala. Tepisi su bili elegantni, velika vrata otvarala su se predivnim mesinganim kvakama. Sa svake strane velike dvorane, gore, bile su ostakljene kabine u kojima su prevoditelji raznih jezika obavljali svoj posao. Mjesto je bilo fantastično, a ja sam neprestano mislio: »Čovječe! Kakav je osjećaj držati govor na mjestu poput ovoga!« Ubrzo potom, baš smo hodali hodnikom, vodič je pokazao kroz prozor i rekao: »Vidite li one zgrade koje su još u izgradnji? One će prvi put biti u upotrebi za šest tjedana, na konferenciji Atomi za mir.« Odjednom sam se prisjetio da Murray Gell-Mann i ja trebamo održati govor o trenutačnoj situaciji u visokoenergetskoj fizici na toj konferenciji. Moj govor bio je uvršten u plenarnu sjednicu. Upitao sam vodiča: »Gospodine, gdje će se održavati govori na plenarnoj sjednici, na toj konferenciji?« »U velikoj dvorani iz koje smo upravo izašli.« »Oho!«, rekao sam razdragan. »Onda ću održati govor u toj dvorani!« Vodič je bacio pogled na moje prljave hlače i neurednu košulju. Tek sam tada shvatio koliko mu je moja primjedba zvučala blesavo, ali ja sam bio nepatvoreno iznenađen i razdragan zbog toga. Krenuli smo malo dalje, a vodič je rekao: »Ovo je krilo zgrade sa sobama i prostorijama u kojima se delegati odmaraju i provode slobodno vrijeme. Tu se često održavaju neformalni razgovori.« Na vratima su bili

mali četvrtasti prozori kroz koje se mogla vidjeti unutrašnjost pa su posjetitelji gledali kroz njih. Mogli smo vidjeti nekoliko ljudi kako sjede i razgovaraju. Pogledao sam kroz prozor i ugledao Igora Tamma, ruskog fizičara s kojim sam se poznavao. »Hej!«, uzviknuo sam, »pa ja poznajem ovog čovjeka!« i ušao unutra. Vodič je povikao: »Ne, ne! Ne smijete ići tamo!« Sada mu je već bilo posve jasno da sam manijak, ali nije me mogao loviti jer nije imao dozvolu za ulazak u taj dio zgrade! Tammovo se lice ozarilo kada me prepoznao pa smo malo porazgovarali. Vodiču je laknulo te je nastavio obilazak bez mene, a ja sam morao trčati da bih ga sustigao. *** Na susretu Društva fizičara dobar prijatelj Bob Bacher rekao mi je: »Slušaj, bit će teško doći do sobe kada počne konferencija Atomi za mir. Ako već nisi rezervirao sobu, zašto ne bi otišao u Ministarstvo vanjskih poslova da ti oni srede smještaj?« »Ma ne!«, rekao sam. »Ne želim da Ministarstvo vanjskih poslova učini i najmanju stvar za mene! Učinit ću to sam.« Kad sam se vratio u hotel, rekao sam recepcionaru da ću otići odavde krajem tjedna, ali da ću se vratiti krajem ljeta: »Možete li mi rezervirati sobu?« »Naravno! Kada ponovno dolazite?« »U drugom tjednu rujna ...« »Užasno nam je žao, profesore Feynmane, ali već su sada sve sobe rezervirane.« Tako sam lutao od jednog do drugog hotela i svi su bili rezervirani šest tjedana unaprijed! Onda sam se sjetio trika koji sam izveo kada sam s prijateljem fizičarom, tihim i otmjenim Englezom, tražio sobu. Vozili smo se uzduž Sjedinjenih Država autom. Baš smo prošli Tulsu u Oklahomi kada je do nas stigla informacija o velikim poplavama koje su pred nama. Stigli smo u neki gradić i vidjeli posvuda parkirane automobile. U njima su bile obitelji koje su pokušavale zaspati. Prijatelj je rekao: »Bolje nam je da se zaustavimo ovdje. Jasno je da se dalje ne može.« »Ma daj!«, rekao sam. »Kako znaš? Pođimo i pogledajmo možemo li

išta učiniti: možda se voda povuče dok mi stignemo dotle.« »Ne bismo trebali gubiti vrijeme«, odgovorio mi je. »Možda još možemo pronaći sobu u hotelu ako sada odemo.« »Ma ne brini se!«, rekao sam mu. Krenuli smo iz gradića i vozili se petnaestak ili dvadeset kilometara i došli do odljevnoga kanala. U njemu je bilo previše vode čak i za mene. Nema govora: nećemo se ni pokušati probiti kroz to. Okrenuli smo se. Prijatelj je gunđao da sada više nećemo imati prilike pronaći sobu u hotelu, a ja sam mu rekao neka se ne brine. U gradiću je sve bilo blokirano ljudima koji su spavali u svojim automobilima, očito zato što u hotelima više nije bilo soba. Svi hoteli bili su popunjeni. Na nekim vratima ugledao sam mali znak: pisalo je »HOTEL«. Bila je to vrsta hotela s kakvom sam se dobro upoznao u Albuquerqueu dok sam lutao gradom i promatrao ga, iščekujući vrijeme za posjete u bolnici. Morao si se uspeti preko gomile stepenica jer je recepcija bila na prvom katu. Uspeli smo se do gore, a ja sam rekao recepcionaru: »Željeli bismo sobu.« »Svakako, gospodine. Imamo jednu dvokrevetnu na trećem katu.« Prijatelj je bio iznenađen. Gradić je pretrpan ljudima koji spavaju u automobilima, a u ovom hotelu ima slobodna soba! Uspeli smo se do sobe koja nije imala vrata. Umjesto vrata, preko ulaza u sobu visjela je tkanina. Soba je bila pristojno čista, imala je lavabo, ali nije imala kupaonicu. Spremali smo se leći u krevet. Rekao je: »Piša mi se.« »Kupaonica je na drugom kraju hodnika.« Čuo je djevojke kako se hihoću i šeću amo-tamo hodnikom, što ga je iznerviralo. »Ma sve je u redu, popišaj se u lavabo.« »Ali to nije higijenski.« »Ne brini se, samo pusti vodu da curi.« »Ali ne mogu pišati u lavabo.« Obojica smo bili premoreni pa smo legli. Zbog strašne vrućine nismo se pokrivali, međutim prijatelj nije mogao zaspati zbog zvukova u

hodniku. Ja sam utonuo u san, koliko je bilo moguće. Nešto kasnije začuo sam škripanje parketa. Proškiljio sam na jedno oko i ugledao sjenku kako se kroz mrak prikrada lavabou. *** Bilo kako bilo, znao sam da u Ženevi postoji mali hotel po imenu City. Bilo je to jedno od onih mjesta koja su prema ulici imala samo obična ulazna vrata i gomilu stepenica što vode do recepcije. Tu je, uglavnom, bilo slobodnih soba i nitko nije tražio rezervaciju. Uspeo sam se po stepenicama i rekao recepcionaru da ću se vratiti u Ženevu za šest tjedana te da bih htio odsjesti u njihovu hotelu: »Možete li mi rezervirati sobu?« »Svakako, gospodine, naravno!« Zapisao je moje ime na komad papira - nisu imali ni knjigu rezervacija - a sjećam se i da je pokušavao pronaći nekakvu kuku o koju bi objesio papirić kao podsjetnik. Dobio sam svoju »rezervaciju« i sve je bilo sjajno. Za šest tjedana vratio sam se u Ženevu i otišao u hotel City, a oni su doista čuvali sobu za mene. Nalazila se na zadnjem katu, ali bilo je jeftino i čisto. (Govorimo o Švicarskoj: Bilo je čisto!) Na plahti je bila pokoja rupica, ali sve je bilo čisto. Ujutro su mi u sobi poslužili europski doručak. Bilo im je drago što su imali gosta koji je rezervirao sobu šest tjedana unaprijed. Potom sam otišao u UN. Bio je prvi dan konferencije Atomi za mir. Na recepciji, gdje su se svi prijavljivali, vladao je priličan red. Žena je uzimala adrese i brojeve telefona svih sudionika kako bi se moglo s njima kontaktirati i ostaviti eventualne poruke. »Profesore Feynmane, gdje ste odsjeli?«, upitala me. »U hotelu City.« »Mislite na hotel Cite.« »Ne, zove se 'City': C-I-T-Y.« (Zašto ne? Mi u Americi zvali bismo ga ‘Cite’, pa zašto ga oni u Ženevi ne bi zvali ‘City’, osim toga tako je zvučalo kao na stranom jeziku.) »Ali on nije na našem popisu hotela. Jeste li sigurni da se zove 'City'?«

»Pogledajte u telefonski imenik za telefonski broj i sigurno ćete ga naći.« »Aha!«, rekla je pošto je pogledala u imenik. »Moj popis nije potpun! Neki ljudi još uvijek tragaju za hotelskom sobom. Možda bih im mogla preporučiti hotel City.« Čini se da je do nje stigao glas o hotelu City jer do kraja konferencije nitko drugi nije odsjeo u njemu. Tu i tamo ljudi u Cityju primili bi poziv za mene iz UN-a pa bi uz stepenice otrčali dva kata kako bi me uzbuđeno i sa strahopoštovanjem obavijestili i zamolili da siđem i odgovorim na poziv. Sjećam se zanimljive scene iz hotela. Jedne sam noći gledao kroz prozor u dvorište. Međutim, nešto u zgradi preko puta zapelo mi je za oko: izgledalo mi je kao zdjelica okrenuta naopako na prozorskoj klupčici. Učinilo mi se da se pomaknulo, pa sam još neko vrijeme gledao u to. Nije se micalo. A onda, nakon nekog vremena, ipak se pomaknulo. Nisam mogao odgonetnuti što je to. Naposljetku sam ipak otkrio što je. Bio je to čovjek s dalekozorom koji se prozorskom klupčicom koristio kao potpornjem. Gledao je ravno u sobu ispod moje! Još ću se jedne scene iz hotela City uvijek sjećati, čak bih volio da je znam naslikati. Jedne sam se večeri vraćao s konferencije i otvorio vrata u dnu stepeništa, a tamo je stajao recepcionar koji se trudio izgledati nonšalantno s cigaretom u jednoj ruci, dok je drugom nešto gurao uz stepenice. Nešto više, bila je žena koja mi je donijela doručak i vukla to nešto objema rukama. A na vrhu stepenica stajala je ona. Odjevena u lažnu bundu, sa sisama na gotov’s i rukom o boku drsko je čekala. Njezina mušterija bila je pijana i nije bila u stanju popeti se uz stepenice. Ne znam je li gazda znao da ja znam što se događa jer sam mirno prošao pored svega. Oni su se možda sramili svojeg hotela, a mene je baš oduševljavao.

Koji Herman, dovraga? JEDNOG me dana telefonom nazvala stara prijateljica iz Los Alamosa. Vrlo ozbiljnim glasom rekla mi je: »Richarde, imam vrlo tužne novosti za tebe. Herman je umro.« Uvijek mi je neugodno što ne pamtim imena, a onda se loše osjećam jer ne posvećujem dovoljno pažnje ljudima. Zato sam rekao: »Oh!?« nastojeći biti što tiši i ozbiljniji kako bih dobio što više informacija, a u sebi sam zapravo mislio: »Koji Herman, dovraga?« Rekla je: »Herman i njegova majka poginuli su u automobilskoj nesreći kod Los Angelesa. Budući da mu je majka od tamo, pogreb će biti 3. svibnja u 15 sati na groblju Rose Hills.« Još je dodala: »Herman bi bio vrlo, vrlo sretan kada bi znao da ćeš ti biti jedan od ljudi koji nosi lijes.« Još uvijek ga se ne mogu sjetiti. Ali rekao sam: »Naravno, bit će mi drago.« (Bar da saznam tko je bio Herman.) A onda mi je na pamet pala ideja. Nazvao sam mrtvačnicu. »Imate sprovod 3. svibnja u 15 sati?« »Na koji sprovod mislite: sprovod Goldschmidtovih ili sprovod Parnellovih?« »Pa, eh, ne znam.« Još uvijek mi nije sinulo. Čini mi se da nije ni jedan od njih. Na kraju sam rekao: »Mislim da je riječ o dvostrukom sprovodu. I njegova je majka umrla.« »Da, da. To vam je sprovod Goldschmidtovih.« »Hermana Goldschmidta?« »Da, Hermana Goldschmidta i gospođe Goldschmidt.« Dobro, saznao sam da se čovjek zove Herman Goldschmidt, ali još ga se uvijek ne mogu sjetiti. Uopće mi nije bilo jasno kako sam ga mogao zaboraviti, a iz načina kako je govorila, moja je prijateljica bila sigurna da smo se Herman i ja dobro poznavali. Posljednja prilika mi je da odem u mrtvačnicu i pogledam ga u lijesu. Otišao sam na sprovod, a žena koja je sve organizirala prišla je, odjevena u crno, i rekla tužnim glasom: »Tako mi je drago što si tu. Herman bi bio presretan kada bi znao da si tu« - i ostale ozbiljne stvari.

Svima su se lica objesila od tuge, a ja još uvijek ne znam tko je Herman iako sa sigurnošću tvrdim da bih se vrlo brzo rastužio zbog njegove smrti! Pogreb se nastavio, a kada je došlo vrijeme da svi prođu pored lijesa, ja sam se popeo na odar, pogledao u prvi lijes, ali tamo je bila Hermanova majka. Pogledao sam u drugi lijes gdje je ležao Herman - i kunem vam se da nikada u životu nisam vidio tog čovjeka! Došlo je i vrijeme da se lijes iznese, a ja sam zauzeo svoje mjesto među njegovim bliskim prijateljima koji su nosili lijes. Vrlo pažljivo spustili smo Hermana na njegov počinak u grob jer smo znali da bi to znao cijeniti. Ali i dan danas nemam ideju tko bi Herman mogao biti. *** Mnogo godina kasnije prikupio sam dovoljno hrabrosti da upitam prijateljicu o Hermanu. »Sjećaš se pogreba na koji sam išao prije desetak godina, Howardov...« »Misliš Hermanov?« »E, da, Hermanov. Znaš, ja pojma nisam imao tko je Herman. Čak ga nisam prepoznao u lijesu.« »Ali, Richarde, upoznali ste se u Los Alamosu odmah nakon rata. Obojica ste mi bili dobri prijatelji, i mnogo smo puta svi zajedno razgovarali.« »Još uvijek ga se ne mogu sjetiti.« Nekoliko dana kasnije, nazvala me i rekla što se vjerojatno dogodilo. Ona se, po svoj prilici, upoznala s Hermanom čim sam ja otišao iz Los Alamosa - zato su joj je naša vremena nekako ispreplela. Kako je s obojicom bila dobra, tako je mislila da se i nas dvojica poznajemo. Ona je, zapravo, pogriješila, a ne ja (što je najčešće slučaj). Ili je samo bila krajnje pristojna?!

Feynman je seksistička svinja! NEKOLIKO godina pošto sam na Caltechu održao niz predavanja brucošima (koja su objavljena kao Feynmanove lekcije iz fizike) dobio sam poduže pismo neke feminističke skupine. Optužile su me da sam protiv žena zbog dviju priča. Prva je bila rasprava o suptilnosti brzine u kojoj sam spomenuo vozačicu koju je zaustavio policajac. U priči sam spomenuo kolikom je brzinom vozila i o opravdanim primjedbama koje je uputila policajčevoj definiciji brzine. U pismu je stajalo da sam ženu opisao kao glupaču. Druga priča za koju su mi prigovorile govorila je o velikom astronomu Arthuru Eddingtonu koji je otkrio da zvijezde svoju snagu dobivaju od gorenja vodika koji stvara helij kroz nuklearnu reakciju. Eddington je prepričavao kako je jedne noći nakon svog otkrića sjedio na klupi s djevojkom. Ona mu je rekla: »Gle kako zvijezde lijepo sjaje!« On joj je odgovorio: »Da, međutim, ovog trena ja sam jedini čovjek na svijetu koji zna kako sjaje.« Čovjek je opisivao svojevrsnu predivnu usamljenost koja čovjeka snađe kada nešto otkrije. U pismu su tvrdile da sam želio reći kako je žena bila nesposobna shvatiti nuklearnu reakciju. Znao sam da je besmisleno detaljno odgovoriti na njihove optužbe pa sam im odgovorio kratkom porukom: »Čovječe, ne gnjavi me!« Nepotrebno je reći da odgovor nije funkcionirao. Stiglo mi je sljedeće pismo: »Vaš odgovor na naše pismo od 29. rujna nije zadovoljavajući...« - bla, bla, bla. U pismu su me upozorile da ću, ako ne natjeram izdavača da prepravi dijelove na koje su se žalile, imati problema. Ignorirao sam pismo i zaboravio na njega. Godinu dana kasnije Američko udruženje nastavnika fizike nagradilo me za te knjige pa su me zamolili da održim govor na njihovu skupu u San Franciscu. Moja sestra Joan živjela je u Palo Altu, udaljenom sat vožnje. Otišao sam joj u posjet i kod nje prespavao. Sutradan smo zajedno otišli na skup. Kako smo se približavali konferencijskoj dvorani, vidjeli smo ljude koji su stajali ispred i dijelili letke svima koji su ulazili. I mi smo uzeli po

letak i letimično ga pogledali. Na vrhu je pisalo »PROSVJED«. Potom su navedeni dijelovi pisama koje su mi poslali, a onda i moj odgovor (u cijelosti). Zaključak je pisao velikim slovima: »FEYNMAN JE SEKSISTIČKA SVINJA!« Joan je iznenada stala i odjurila natrag: »Ovo je vrlo zanimljivo«, rekla je jednoj prosvjednici. »Mogu li dobiti još koji letak?« Kada me sustigla, rekla je: »O Bože, Richarde, pa što si napravio?« Pričao sam joj što se dogodilo dok smo ulazili u dvoranu. Na ulazu u dvoranu, pored pozornice, stajale su dvije ugledne žene iz Američkog udruženja nastavnika fizike. Jedna od njih bila je zadužena za organiziranje ženskih pitanja, a druga je bila moja poznanica Fay Ajzenberg, profesorica fizike iz Pennsylvanije. Vidjele su da se približavam pozornici u pratnji žene koja je imala pune ruke letaka. Fay nam je pristupila i rekla: »Shvaćate li vi da doktor Feynman ima sestru koju je ohrabrivao da se bavi fizikom i koja danas ima doktorat iz fizike?« »Naravno da znam«, rekla je Joan, »ja sam ta sestra!« Fay i njezina kolegica objasnile su nam da su prosvjednici skupina predvođena, ah ironije, muškarcima - koja uvijek ometa skupove na Berkeleyu. »Sjest ćemo ti sa svake strane u znak solidarnosti, a prije tvoga govora reći ću par riječi da utišam prosvjednike«, rekla je Fay. Budući da je prije moga govora bio još jedan govor, imao sam dovoljno vremena razmisliti o tome što ću reći. Zahvalio sam Fay i odbio njezinu ponudu. Čim sam ustao i krenuo prema govornici, šest-sedam prosvjednika umarširalo je u dvoranu i prodefiliralo ispred pozornice držeći svoje parole na kolcima, recitirajući: »Feynman je seksistička svinja! Feynman je seksistička svinja!« Govor sam počeo obraćajući se prosvjednicima riječima: »Žao mi je što vas je moj kratki odgovor na vaše pismo nepotrebno doveo ovdje. Postoje daleko važniji slučajevi, koji doista zaslužuju da se na njih privuče pažnja s ciljem poboljšavanja položaja žena u fizici, od ovih trivijalnih pogrešaka - kako ste ih nazvali - u mojim knjigama. Ali dobro je što ste došli. Žene u krugovima fizike doista su žrtve predrasuda i diskriminacije, a vaše prisustvo danas ovdje poslužit će nam da se podsjetimo tih problema i potrebe da ih izliječimo.« Prosvjednici su se međusobno blijedo pogledali, parole na kolcima

polako su se počele spuštati kao jedra na umirućem vjetru. Nastavio sam: »Iako mi je Američko udruženje nastavnika fizike dodijelilo nagradu za poučavanje, moram vam priznati da ja uopće ne znam poučavati. Zbog toga vam neću govoriti o poučavanju. Umjesto toga, rado bih vam ispričao nešto što će biti osobito zanimljivo ženama u publici: želim vam pričati o strukturi protona.« Prosvjednici su odložili svoje parole na kolcima i izašli. Moje domaćice rekle su mi kasnije da čovjek sa svojom skupinom prosvjednika nikada nije bio lakše poražen. (Kasnije sam otkrio transkript svojega govora, a ono što sam rekao na početku ne izgleda mi ni najmanje dramatično u donosu na moje sjećanje. Moje sjećanje na govor kudikamo je ljepše od onoga što sam uistinu rekao!) Nakon govora neki od prosvjednika prišli su mi kako bi me propitali o priči u kojoj se spominje vozačica. »Zašto je posrijedi morala biti baš vozačica?«, upitali su me. »Vi pokušavate uputiti na to da su sve žene loše vozačice.« »Ali zbog žene policajac izgleda kao negativac«, odgovorio sam im. »Osim toga, zašto niste zabrinuti za policajca?« »Ali to se od policajca i očekuje!«, rekao je jedan od prosvjednika. »Zašto bismo se brinuli za njih. Svi su oni ionako svinje!« »Ali trebali biste biti zabrinuti. U priči sam zaboravio napomenuti da je policajac policajka!«

Možeš li vjerovati da sam se upravo rukovao s njime? NEKOLIKO me godina Sveučilište u Kyotu pozivalo da posjetim Japan. Svaki put kada bih prihvatio njihov poziv razbolio sam se i nisam bio kadar otići. Tijekom ljeta 1986. u Kyotu se održavala konferencija pa me sveučilište ponovno pozvalo da dođem. Iako volim Japan i unatoč velikoj želji da ga posjetim, bilo mi je neugodno zbog poziva jer nisam imao sažetak predavanja koje sam trebao održati. Iz sveučilišta su mi poručili da razumiju moj problem te da mogu napisati samo par riječi kao sažetak, a ja sam im odgovorio da tako doista ne volim raditi. Nakon toga, poručili su mi da će biti počašćeni ako pristanem predsjedavati na jednoj od konferencijskih sjednica - to je sve što bih trebao učiniti. Tako sam naposljetku pristao. Posrećilo mi se pa se taj put nisam razbolio.4 Tako smo Gweneth i ja otišli u Kyoto, ja kao predsjedavajući jedne sjednice. Predsjedavajući je trebao voditi računa da govornici svojim govorima ne prelaze unaprijed određenu vremensku satnicu kako bi i ostalim govornicima ostalo dovoljno vremena. Biti predsjedavajući takva je čast da mu dodjeljuju dva dopredsjedavatelja kao asistente. Moj dopredsjedavatelj rekao je da će se brinuti o predstavljanju govornika i da će im govoriti kada je vrijeme da završe. Tijekom cijele sjednice sve je uglavnom teklo kao podmazano sve dok jedan govornik - Japanac - nije prestao govoriti kada mu je vrijeme isteklo. Pogledao sam na sat i shvatio da je već trebao završiti govor. Pogledao sam dopredsjedavajuće i gestom im dao znak. Pristupili su mi i rekli: »Ne čini ništa, mi ćemo se pobrinuti za njega. Upravo govori o Yukawi.5 Sve će biti u redu.« I tako, bio sam počasni predsjedavatelj samo jedne sjednice, a ni to nisam bio u stanju obaviti kako valja. A to je bio razlog zbog kojeg mi je sveučilište iz Kyota platilo put u Japan; k tomu, još su se i sami pobrinuli oko cjelokupne organizacije puta i bili vrlo ljubazni. ***

Jednog poslijepodneva razgovarali smo s domaćinom koji nam je organizirao put. Pokazao nam je kartu željeznice na kojoj je Gweneth vidjela zakrivljenu crtu koja se prekida usred poluotoka Isea. To mjesto nije ni u blizini kakve vode, ni u blizini ičega. Stavila je prst na kraj željezničke pruge i rekla: »Želimo ići ovdje.« Pogledao je i procijedio: »Aha! Želite ići... u Iseokitsu?« »Da«, odgovorila je Gweneth. »Ali u Iseokitsuu nema ničega«, rekao je i pogledao me kao da mi je žena luda pa se nada da ću je dozvati k svijesti. A ja sam rekao: »Ali mi zaista želimo otići u Iseokitsu.« Gweneth mi nije ništa rekla o tome, ali ja sam znao što joj je na umu. Uživali smo putovati na mjesta koja su bila usred nedođije, na mjesta za koja nikada nismo čuli, mjesta u kojima nema ničega. Sve to uznemirilo je našeg domaćina; još nikada nije napravio rezervaciju za Iseokitsu pa nije znao postoji li tamo ikakav hotel. Otišao je telefonirati s namjerom da sazna sve o smještaju u Iseokitsuu. Ispalo je da nema nikakva smještaja. Međutim, postoji gradić, udaljen oko sedam kilometara od mjesta na kojem završava pruga. Tamo postoji prenoćište u japanskom stilu. Rekli smo: »Odlično! Upravo to tražimo, pravo japansko prenoćište.« Nazvao je prenoćište, a čovjek s druge strane slušalice rekao mu je bezvoljno: »Naše je prenoćište vrlo malo, to je malo veća obiteljska kuća.« »Oni upravo to i traže«, uvjeravao ga je naš domaćin. »Pristaje li?«, upitao sam. Nakon dulje diskusije naš nam je domaćin prenio da se čovjek složio. Međutim, sljedećeg jutra zazvonio je telefon našeg domaćina. Zvali su iz prenoćišta i rekli da su sinoć imali obiteljsko vijećanje. Shvatili su da se ne mogu nositi sa situacijom. Ne mogu se brinuti za strance. Upitao sam: »U čemu je problem?« Naš gost prenio im je pitanje, a oni su mu rekli: »Problem je u toaletu - nemaju toalet u zapadnjačkom stilu.« »Recite mu da smo žena i ja na posljednje putovanje nosili lopate i toaletni papir te da smo u prirodi kopali rupe i u njih obavljali nuždu. Pitaj

ga trebamo li ponijeti lopate?« Naš im je domaćin objasnio sve to preko telefona, a oni su napokon pristali. Rekli su: »U redu. Neka dođu na jedan dan. Ne trebaju nositi lopate.« *** Gazda nas je pokupio na željezničkoj stanici u Iseokitsuu i odveo do prenoćišta. Ispred sobe nalazio se prekrasan vrt. Uočili smo blistavu, smaragdno-zelenu žabu koja se penjala po metalnom okviru s prečkama (služio je za sušenje rublja) i malu žutu zmiju u grmu ispred naše engawe (verande). Doista, u Iseokitsuu nije bilo »ničega«, ali sve je bilo predivno i zanimljivo. Otkrili smo da se na udaljenosti od oko kilometar i pol nalazi svetište - zato je prenoćište i postojalo - pa smo ga otišli posjetiti. Na povratku je počelo kišiti. Neki čovjek prošao je mimo nas autom, a potom se okrenuo i vratio. »Kamo idete?«, upitao je na japanskom. »U prenoćište«, odgovorio sam mu. I tako nas je poveo. U sobi smo shvatili da je Gweneth izgubila film. Ostao joj je u automobilu. Uzeo sam rječnik, potražio kako se kažu riječi »film« i »izgubiti« te otišao do gazde i pokušao mu sve objasniti. Ni sam ne znam kako, ali pronašao je čovjeka koji nas je poveo. Film je bio u njegovu autu. Kupaonica je bila zanimljiva; da bismo došli do nje, morali smo proći kroz drugu sobu. Kada je bila drvena, a oko nje mnogo malih igračaka - brodići itd. Bio je tu i ručnik s Mickeyjem Mouseom. Gazda i njegova žena imali su malu kćer. Obukli su je u kimono i doveli u našu sobu. Mama joj je radila igračke origami, ja sam joj crtao i svi smo se igrali. Gospođa koja je živjela preko puta dala nam je prekrasnu svilenu loptu koju je sama napravila. Sve je protjecalo u vrlo prijateljskom ozračju, sve je bilo vrlo dobro. *** Idućeg jutra trebali smo otići. Imali smo rezervaciju za glasoviti hotel koji je svojim gostima nudio spa-program. Ponovno sam pogledao u rječnik, sišao i pokazao gazdi našu rezervaciju za veliki hotel po imenu Veličanstveni pogled ili nešto slično. Rekao sam mu: »Ne želimo ići u veliki hotel sutra navečer, želimo biti ovdje sutra navečer. Sretni smo ovdje. Molim vas nazovite ih, otkažite rezervaciju.«

Rekao je: »Svakako! Svakako!« Mislim da je gazda bio vrlo zadovoljan jer su stranci otkazali rezervaciju u velikome modernom hotelu kako bi još jednu noć prespavali u njegovu malom prenoćištu. *** Po povratku u Tokio otišli smo do Sveučilišta Kanazawa. Neki su nam profesori ugovorili vožnju duž obale do obližnjeg poluotoka Nota. Prošli smo kroz nekoliko dražesnih ribarskih sela i otišli razgledati seosku pagodu. Potom smo posjetili hram sa svećeničkom enklavom u koju se moglo ući samo s pozivnicom, ali šintoistički svećenik bio je vrlo ljubazan pa nas je pozvao na čaj u svoje odaje i pokazivao nam svu ljepotu kaligrafije. Pošto su nas domaćini odveli još dalje uz obalu, vratili su se u Kanazawu. Gweneth i ja odlučili smo ostati u Togi još dva-tri dana. Odsjeli smo u tradicionalnome japanskom hotelu, a gospođa kojoj je pripadao bila je vrlo, vrlo ljubazna prema nama. S bratom je dogovorila da nas vozi u obilazak još nekih sela na obali. Dogovor je bio da se sami vratimo autobusom. Sljedećeg nam je jutra gazdarica rekla da se nešto vrlo važno događa u gradiću. Održat će se posvećenje novog hrama koji će zamijeniti stari. Kada smo stigli, ponudili su nam da sjednemo na klupu i donijeli čaj. Mnogo je ljudi miljelo uokolo, a naposljetku se u pozadini hrama pojavila procesija. Bili smo presretni kad smo vidjeli da je predvodi prvosvećenik hrama koji smo posjetili par dana prije. Bio je odjeven u velebnu obrednu odjeću i očito je bio odgovoran za sve. Obred je uskoro počeo. Nismo se željeli gurati i ometati vjernike pa smo stali u pozadinu hrama. Tamo su djeca trčala po stepenicama, igrala se i bučila, pa smo pretpostavili da sve skupa i nije tako formalno. Malo smo se približili i stali na stepenice kako bismo mogli vidjeti unutra. Obred je bio prekrasan. Vidjeli smo obredni pehar s grančicama i listovima, skupinu djevojčica u posebnoj odjeći, a bilo je i plesačica itd. Sve je bilo zaista dotjerano. Promatrali smo priredbu kada nas je prenulo tapšanje po ramenu. Bio je to naš svećenik! Pokazao nam je da ga slijedimo. Obišli smo hram i ušli sa strane. Svećenik nas je predstavio gradonačelniku i ostalim visokim uzvanicima te nas pozvao da sjednemo. Rekao je: »Unano, utsini kuntana kanao. Untanao uni kanao. Uniyo

zoimasu, doi zinti Fain-man-san-to unakano kane gozaimas ...«, a onda je pokazao prema »Fain-man-sanu« i rekao mi da nešto kažem! Moj japanski jako je loš pa sam na engleskom rekao: »Volim Japan i apsolutno sam zadivljen njegovom modernizacijom i tehnološkim napretkom, ali i tradicijom koja vam još uvijek toliko znači, što se vidjelo i prilikom posvećenja ovog hrama.« Pokušao sam im predočiti mješavinu svega što sam vidio u Japanu. Promjenu bez gubitka poštovanja prema tradiciji. Prvosvećenik je na japanskom govorio o tome što sam rekao, ali ne vjerujem da je rekao ono što sam rekao (premda ne mogu tvrditi) jer nikada prije nije razumio ništa što sam mu govorio! Ali ponašao se kao da je točno razumio sve što sam rekao, i to je sa savršenim samopouzdanjem »prevodio« svima prisutnima. Bilo kako bilo, ljudi su pristojno saslušali sve što sam rekao, a onda je drugi svećenik održao govor. Bio je to mladi svećenikov učenik, odjeven u predivnu odjeću širokih nogavica i s velikim, širokim šeširom. Izgledao je prekrasno, prelijepo. Zatim smo sa svim visokim uzvanicima otišli na ručak. Bili smo počašćeni njihovim pozivom. Pošto je obred posvećenja hrama završio, zahvalio sam svećeniku te smo napustili blagovaonicu i otišli prošetati po selu. Uskoro smo vidjeli neke ljude koji su kroz ulice vukli velika kola na kojima je bio oltar. Svi su bili odjeveni u posebnu odjeću sa simbolima na leđima i pjevali su: »Eyo! Eyo!« Slijedili smo procesiju uživajući u običajima kada se odnekud pojavio policajac s voki-tokijem. Skinuo je bijelu rukavicu i pružio mi ruku kako bismo se rukovali. Pozdravili smo se s policajcem i krenuli za povorkom, a onda smo iza sebe začuli glasan, visoki glas koji je uzbuđeno govorio: »O gano fana miyo ganu Fa-in-man-san iyo kano muri tono muroto kala ...« - osobi s one strane voki-tokija govorio je: »Sjećaš li se onoga gospodina Fain-mana koji je govorio na posvećenju hrama? Upravo smo se rukovali, možeš li vjerovati?« Čini se da je svećenik doista impresivno »preveo« moje riječi!

Pisma

Slika 1. Feynmanova skica domjenka s kraljem i kraljicom 11. listopada 1961. Hotel Amigo, Bruxelles Zdravo, draga moja! Murray i ja održavamo jedan drugoga budnim raspravljajući kako ovo više ne možemo podnijeti. Probudili smo se nad Grenlandom koji je izgledao bolje nego prošli put, upravo smo nadlijetali jedan njegov dio. U Londonu smo se susreli s ostalim fizičarima pa smo svi zajedno došli u Bruxelles. Jedan od njih bio je zabrinut - u njegovu vodiču nigdje se ne spominje hotel Amigo. Drugi je imao noviji vodič - ima pet zvjezdica i šuška se da je to najbolji hotel u Europi! Doista je vrlo lijep. Sav je namještaj od punoga, tamnocrvenog lakiranog drva i u savršenom je stanju. Kupaonica je grandiozna itd. Šteta što umjesto na iduću nisi pošla sa mnom na ovu konferenciju. Jučer se sve odvijalo sporo. Trebao sam održati govor poslijepodne. To sam i učinio, ali nisam imao dovoljno vremena da ga dovršim. Morali smo prestati u 16 sati zbog primanja dogovorenog za tu večer. Čini mi se da je moj govor dobro prošao, sve što sam izostavio ionako se nalazi u

pisanoj verziji. Te večeri otišli smo u dvorac na domjenak s kraljem i kraljicom. Dugački crni taksiji čekali su nas pred hotelom. Krenuli smo u 17 sati. Sa svake strane ulaza u dvorac stajali su stražari, nastavili smo se voziti ispod lučnog svoda gdje su stražari u crvenim kaputima i bijelim čarapama s crnim vezicama i zlatnom kićankom ispod svakoga koljena otvarali vrata. Pred ulazom u predvorje bilo je još više čuvara, stajali su i uz stepenice i u dvorani za ples. Ti čuvari imali su sive ruske kape, tamne kapute, bijele hlače i sjajne crne kožne čizme, a stajali su vrlo uspravno. Svi su imali isukane mačeve. U »plesnoj dvorani« čekali smo dvadesetak minuta. Na podu je parket sa slovom L umetnutim u svakom uglu (za Leopolda - sadašnji kralj zove se Baudoin ili tako nekako). Pozlaćeni zidovi potječu iz 18. stoljeća, a na stropu su slike golih žena koje se kolima voze po oblacima. Sve je prepuno ogledala i pozlaćenih stolica s crvenim jastucima, poredanih uz vanjski rub dvorane - uostalom, kao i u ostalim dvorcima koje smo vidjeli, jedino što sada nisam u muzeju. Sve se odvija uživo, sve je čisto, ulašteno i u izvrsnom stanju. Nekoliko dvorskih službenika plazi oko nas. Jedan je imao popis. Rekao mi je gdje bih trebao stajati, ali ja ga nisam poslušao pa kasnije nisam imao svoje mjesto. Vrata na dnu predvorja otvorila su se. Stražari su bili uz kralja i kraljicu. Svi smo polako ulazili i bili predstavljani jedan po jedan. Kralj ima polunapušeno lice i čvrst stisak ruke, kraljica je vrlo lijepa. (Mislim da se zove Fabriola - inače je španjolska grofica). Potom smo prešli u prostoriju slijeva u kojoj se nalazi mnogo stolica poredanih kao u kazalištu, ispred svih bile su samo dvije stolice za K. i Q.6 Također su gledale naprijed. Stol na čelu sa šest stolica bio je rezerviran za slavne znanstvenike, Nielsa Bohra, J. Perrina (Francuza), J. R. Oppenheimera itd. Vidi crtež. Pokazalo se da kralja zanima čime se bavimo pa su stari dečki održali šest dosadnih lekcija - sve krajnje službeno - bez šala. Bilo mi je teško sjediti u stolici jer su mi se leđa kočila i boljela me zbog spavanja u neudobnom avionskom sjedalu. Kada je to završilo, K. i Q. prošli su kroz sobu u kojoj smo ih sreli u sobu s desne strane (označio sam je s R.). (Sve su te sobe vrlo velike, pozlaćene, viktorijanske, ušminkane itd.). U R. se nalaze mnoge uniforme: stražari na ulazu u crvenim kaputima, konobari u bijelim (služe pića i hors

d’oeuvres - predjelo), vojnici u uniformama boje kakija s odlikovanjima te crni kaputi - grobarskoga kroja (za dvorske službenike). Na putu iz L. u R. ostao sam zadnji. Polako sam hodao zbog ukočenih leđa. Obreo sam se kako razgovaram s dvorskim službenikom krasnim čovjekom. On poučava matematiku i pola radnog vremena radi na Sveučilištu Leuvenu, a inače je kraljičin tajnik i to mu je glavni posao. Osim toga, poučavao je K. kad je K. bio mlad, a na dvoru je već 23 godine. Sada napokon imam s kime razgovarati. Ostali razgovaraju s K. i Q. i svi stoje. Nakon nekog vremena, profesor koji je voditelj konferencije (profesor Bragg) primio me za ruku i rekao mi da kralj želi razgovarati sa mnom. Brag kaže: »K., ovo je gospodin Feynman.« Ja činim budalaštinu br. 1 pružajući kralju ruku - što je očito pogrešno - nitko se ne rukuje s kraljem. Nakon neugodne pauze K. spašava situaciju i rukuje se sa mnom. K. izgovara uljudnu konstataciju kako smo svi mi vrlo pametni i kako je teško razmišljati o stvarima o kojima mi razmišljamo. Odgovaram mu šaleći se (prema Braggovoj uputi, kao da sve zna) - i činim očitu pogrešku br. 2. Bilo kako bilo, napetost ubrzo popušta jer je Bragg doveo još jednog profesora, mislim Heissenberga. Kralj zaboravlja F., a F. izmiče kako bi rezimirao razgovor s Q. tajnikom. Nakon nekog vremena - nekoliko sokova od naranče i mnogo dobrih zalogaja hors d’oeuvresa - prilazi mi vojna uniforma s odlikovanjima i kaže: »Razgovaraj s kraljicom!« To sam najviše priželjkivao (zgodna je cura, nema što, ali ne brini se, udana je). F. stupa na scenu. Q. sjedi za stolom okružena trima zauzetim stolicama - nema mjesta za F. Tiho nakašljavanje, blaga zbrka itd. Kadli! Jedna se stolica ispraznila protiv svoje volje. Druge dvije podupirale su damu i svećenika u punoj spremi (on je također fizičar) po imenu LeMaitre. Baš smo se do sita napričali (osluškivao sam neću li čuti kašalj i biti evakuiran sa stolice) u petnaestak minuta. Primjer: Q: »Vjerojatno je vrlo teško razmišljati o svim tim kompliciranim problemima ...« F: »Ne baš, sve nas to usput i zabavlja.« Q: »Vjerojatno je teško prihvatiti da moraš promijeniti sve svoje ideje.« (To je pokupila iz šest lekcija.)

F: »Ma ne, svi momci koji su iznijeli tih šest lekcija stare su zbunjole - velike promjene dogodile su se 1926. kad sam imao osam godina tako da sam, učeći fiziku, učio samo nove ideje. Danas se javlja problem trebamo li ih ponovno promijeniti?« Q: »Vjerojatno se dobro osjećate zato što radite za mir.« F: »Ma ne, nikada mi nije na umu radim li za mir ili što drugo. Najčešće i ne znamo konačni cilj.« Q: »Stvari se zasigurno brzo mijenjaju - mnoge stvari promijenile su se u proteklih stotinu godina.« F: »Na ovom dvoru sigurno nisu.« (Pomislio sam, ali uspio sam se kontrolirati). »Jesu«, a onda sam održao lekciju o tome što je bilo znano 1861. i što je sve otkriveno otada - na kraju sam naravno dodao kroz smijeh: »Ne mogu si pomoći, jednostavno moram poučavati, možda zato što sam profesor, ha, ha.« Očajna Q. okrenula se dami koja je sjedila pored nje i započela razgovor s njom. Nakon nekoliko trenutaka došao je K. i došapnuo nešto Q. koja je ustala i tiho izašla. F. se vratio Q. tajniku koji ga je osobno ispratio iz dvorca kroz stražare itd. Strašno mi je žao što si sve to propustila. Ne znam kada ću ponovno biti u prilici da ti sredim susret s nekim kraljem.7 Nešto prije negoli sam napustio hotel s ostalima, primio sam telefonski poziv. Nakon toga priključio sam se ostalima i svečano ih obavijestio: »Gospodo, poziv koji sam primio bio je od kraljičina tajnika. Žao mi je, ali moram vas napustiti.« Svi su me pogledali s mnogo poštovanja jer nije prošlo neopaženo da je F. razgovarao s Q. duže nego je to predviđeno. Ja im, naravno, nisam rekao da je to susret koji smo još jučer dogovorili - pozvao me da upoznam njegovu suprugu i dvije (od četiri) kćeri, ali i da mu vidim kuću. Ja sam njega prvi pozvao da nas dođe posjetiti u Pasadenu kada dođe u Ameriku, a ovo je bio njegov odgovor. Njegova žena i kćeri vrlo su lijepe kao i kuća koja je pozitivno lijepa. U njoj bi više uživala nego u dvorcu. On je zamislio i izgradio kuću u belgijskom stilu pa izgleda kao stara seljačka kuća, ali je izvrsno sagrađena. Ima mnogo starih ormara i stolova, a sve to uz noviji namještaj, ali vrlo lijepo uklopljeno. U Belgiji je jednostavnije pronaći antikvitete nego u Los Angelesu jer još uvijek imaju mnogo starih seoskih imanja.

Kuća je nešto veća od naše, kao i zemljište, ali još nema uređenu okućnicu, osim vrta s povrćem. U vrtu ima klupu koju je sam napravio, skrivena je ispod drveća i ima pogled na okolni krajolik. Ima psa iz Washingtona kojega je netko darovao kralju, a K. ga je darovao njemu. Pas ima osobnost kao i naš Kiwi8 jer je, čini mi se, jednako voljen. Rekao sam tajniku da u svojem malom dvorcu u Pasadeni imam kraljicu s kojom bih ga rado upoznao, a on je rekao da se nada kako će doći u Ameriku da nas posjeti. Svakako će doći ako Q. ponovno ode u Ameriku. Prilažem ti sliku njegove kuće te njegovu posjetnicu kako je ne bih izgubio. Znam da ti je grozno što nismo išli zajedno, ali odužit ću ti se nekako jednog dana. I ne zaboravi da te puno volim i da sam ponosan na našu obitelj i na našu buduću obitelj.9 Tajnik i njegova žena šalju ti najbolje želje i žele nam sve najbolje u budućnosti. Volio bih da si bila tu ili, što je iduća najbolja varijanta, da sam ja bio ondje. Poljubi SNORKA10 i ispričaj mami sve moje avanture. Doći ću kući prije nego što se nadaš. Voli te tvoj muž. Tvoj muž Hotel Grand Varšava Najdraža Gweneth, počet ću s volim te. Nedostajete mi ti, beba i Kiwi, i zaista bih želio biti kod kuće. Upravo sam u restoranu hotela Grand. Prijatelji su me upozorili da je posluga spora pa sam se vratio po papir i olovku kako bih mogao još malo poraditi na svojem sutrašnjem govoru - ali što može biti važnije od moje drage? Kakva je Poljska? Moj najsnažniji utisak - koji me najviše i čudi gotovo je ista kakvom sam je zamislio (osim jednog detalja). Ne samo kako izgleda nego i ljudi, kako se osjećaju, što govore i misle o vladi itd. Očito je da nas u Americi časopisi poput Timea i Atlasa dobro informiraju. Detalj - zaboravio sam da je Varšava tijekom rata potpuno uništena, uz par iznimaka (koje je lako identificirati po rupama od metaka) sve zgrade

izgrađene su nakon rata. Zapravo je to veliko dostignuće - mnogo je novih zgrada. Varšava je nov grad, potpuno iznova sagrađen. Genijalnost ovih graditelja ogleda se u tome što su kadri izgraditi stare zgrade. Postoje zgrade s kojih naizgled otpada fasada (zidovi su pokriveni zakrpama, a iza zakrpa izviruju stare cigle), rđave mrlje prozorskih rešetki cijede se po fasadi itd. Nadalje, arhitektura je stara dekoracije kao da su iz 1927. samo masivnije - ali nije zanimljiva (osim jedne zgrade). Hotelska soba vrlo je mala, jeftino je namještena i ima vrlo visoki strop (4 i pol metra), stare mrlje od vode po zidovima, stara žbuka proviruje iz zida gdje ga krevet struže itd. Podsjeća me na stari hotel Grand u New Yorku - izblijedjela pamučna posteljina prekriva grbavi krevet itd. Ali kupaonički inventar (slavine itd.) sjaji i to me zbunjuje. To je, čini se, novo u starom hotelu. Naposljetku saznajem da je hotel star tri godine zaboravio sam do koje su mjere kadri izgraditi stare stvari. (Konobar mi još uvijek nije poklonio nikakvu pažnju pa sam otišao zamoliti jednoga da me posluži. Zbunjeno me pogledao i pozvao drugoga konobara. Rezultat rečeno mi je da se za moj stol ne poslužuje i da se premjestim za drugi. Ispuštam glasne zvukove. Njihov odgovor - smjestili su me za drugi stol, dobio sam jelovnik i imam 15 sekundi da se odlučim. Naručujem Sznycel po Wiedensku - bečki odrezak.) Zanimalo me imam li u sobi prislušne uređaje. Tražio sam stare utičnice s poklopcem (poput one na plafonu iznad tuša). Našao sam ih pet i sve su blizu stropa, na 4 i pol metra visine. Trebale bi mi ljestve za taj poduhvat pa sam odlučio da se ne upuštam dalje. Nešto slično našao sam i u donjem kutu sobe pored telefona. Pokušao sam je skinuti, jedan vijak bio je labav. Rijetko sam vidio toliko žica - sličilo je na unutrašnjost radioprijemnika. Što li je to? Bog zna! Nisam primijetio mikrofone. Krajevi žica bili su omotani izolacijskom vrpcom kao spojevi u razvodnoj kutiji. Možda se mikrofon krio ispod izolacijske vrpce. Nisam imao odvijač pa sam morao obustaviti istraživanje. Ukratko, ako moja soba nije ozvučena, onda upotrebljavaju više žice negoli je potrebno. Poljaci su kao ljudi u redu; siromašni su, ali bar donekle imaju stila (stigla mi je juha!) u odijevanju itd. Ima lijepih mjesta za ples, u kojima sviraju dobri bendovi itd., itd. Varšava baš i nije teška i dosadna kao što čujem da je Moskva. S druge strane, čovjek se na svakom uglu susreće s glupim bedastoćama i nazadnjaštvom karakterističnim za ovu vladu -

činjenica je da ne možeš dobiti ostatak od 20 dolara kad odeš obnoviti isprave u Američki imigracijski ured u središtu grada. Još jedan primjer: izgubio sam olovku i htio kupiti novu na kiosku. »Olovka stoji 1,10 dolara.« »Ali ne, meni treba obična olovka - drvena s grafitnom jezgrom.« »Takvih nemamo, imamo samo olovke za 1,10 dolara.« »U redu, koliko je to zlota?« »Ovdje ne možete kupovati zlotima, samo dolarima. 1,10 dolara.« (Zašto? Tko zna?!) Morao sam otići u sobu po novac. Dao sam joj 1,25 dolara. Nema novca da mi uzvrati ostatak - mora otići do hotelskog računovođe. Račun za moju olovku napisan je na četiri računa: za hotelsku blagajnicu, za računovođu i dva za mene. Što da radim s njima? Na poleđini piše da ih trebam zadržati kako bih izbjegao plaćanje carine u Americi. To je olovka Papermate proizvedena u Americi. (Odnijeli su mi tanjur od juhe.) O istinskom pitanju, vlada protiv privatnog poduzetništva, raspravlja se na previše filozofskoj i apstraktnoj osnovi. Ipak, nitko nikada nije otkrio uzrok gluposti vlade - a sve dok ne otkriju (i pronađu lijek za njega) svi će idealni planovi pasti u živi pijesak. Nisam shvatio pravu namjenu palače u kojoj su se naši sastanci odvijali. Zamislio sam staru, visoku, veliku sobu iz 16. stoljeća i sl. Ponovno sam zaboravio da je Poljska bila srušena do temelja. Palača je nova: sastajemo se u okrugloj sobi bijelih zidova, s pozlaćenim ukrasima na balkonu. Na stropu svijetloplave boje naslikani su oblaci. (Stiže glavni obrok. Jedem, vrlo je ukusno. Za desert naručujem kolač od ananasa od 125 g. Jelovnik je vrlo precizan, »125 g« je težina - 125 grama. Tu su i stvari poput »fileta haringe - 145 g« itd. Nisam primijetio da itko provjerava varaju li nas na vagi i nisam provjerio je li odrezak težio 100 grama kao što je napisano). Ništa ne dobivam od sastanaka. Ništa nisam naučio. Budući da se ne bave eksperimentima, to im polje nije aktivno. Veoma malo izvrsnih ljudi uopće se ne bavi fizikom. Rezultat je da sam okružen gomilom luđaka (126) što nije dobro za moj krvni tlak. Oni izlažu i smrtno ozbiljno raspravljaju o tako besmislenim stvarima da se stalno svađam izvan formalnih sastanaka (recimo na ručku) kad god me netko nešto upita ili počne govoriti o svom »radu«. Njihov je »rad« uvijek: (1) posve ne-

nerazumljiv, (2) neodređen i beskrajan, (3) stvari koje su očite i same po sebi razumljive iznose se u dugačkim i kompliciranim analizama i još se predstavljaju kao važna otkrića ili (4) tvrdnja se temelji na gluposti autora, koji je neke činjenice prihvatio kao očite i točne te ih provjeravao godinama iako zapravo nisu točne (takvi su najgori: nema tog argumenta kojim ćeš razuvjeriti idiota), (5) pokušaj da se učini nešto nemoguće, što nema nikakvu svrhu, naposljetku se pokaže kao nemoguć i propada (desert stiže i biva pojeden), (6) nešto posve pogrešno. Danas postoji »velika aktivnost na tom polju«, ali ta »aktivnost« uglavnom pokazuje da je nečija prethodna »aktivnost« donijela pogrešne rezultate i da se ne radi ni o čemu korisnom ni obećavajućem. Sve mi nalikuje na gomilu crva koji pokušavaju izgmizati iz boce jedan preko drugoga. Nije stvar u tome je li posrijedi težak problem, nego u tome da se dobri ljudi zajedno prihvate problema. Podsjeti me da više ne dolazim na konferencije o gravitaciji! Jednu večer otišao sam kući s mladim poljskim profesorom (nedavno se oženio). Ovdje je ljudima dopušteno imati stanove od šest i pol kvadratnih metara po osobi, a on i njegova supruga sretni su jer imaju dvadeset kvadrata - za dnevnu sobu, kuhinju i kupaonicu. Bio je malo nervozan pred gostima (ja, profesor i gospođa Wheeler te još neki drugi) i ostavljao dojam čovjeka koji se neprestano ispričava jer mu je stan malen. (Zamolio sam račun. Sve vrijeme konobar je imao dva ili tri aktivna stola uključujući i moj). Ali njegova žena bila je vrlo opuštena i ljubila je Bubuš, njihovu sijamsku mačku, kao što ti ljubiš Kiwija. Doista nas je izvrsno ugostila. Stol s kojega smo jeli donijela je iz kuhinje, zbog čega se morala poslužiti trikom i prvo skinuti vrata kupaonice sa šarki. (Sada su aktivna samo četiri stola u cijelom restoranu, na četiri konobara). Spremila je izvrsnu hranu i svi smo u njoj uživali. Spomenuo sam da u Varšavi postoji zgrada koju vrijedi vidjeti. To je najveća zgrada u Poljskoj: Palača kulture i znanosti, dar Sovjetskog Saveza. Dizajnirali su je sovjetski arhitekti. Voljena, to je nešto nevjerojatno! Ne mogu je ni početi opisivati. To je najluđa nakaza na Zemlji! (Stigao mi je račun, a donio ga je drugi konobar. Pričekao sam ostatak.) Ovdje moje pismo mora završiti. Nadam se da neću predugo čekati na ostatak. Preskočio sam kavu jer bi trajalo predugo. Vidiš li kako dugačko pismo mogu napisati tijekom nedjeljnog ručka u hotelu Grand. Ponovno ti kažem da te volim i da bih volio da si tu, ili još bolje, da

sam ja ondje. Dobro je kod kuće. (Stigao mi je ostatak - nisu mi ga baš točno vratili. Pogriješili su za 0,55 zlota = 15 centa, ali pustio sam im.) Puno pozdrava, Richard Subota, 29. lipnja (?) 15 h Kraljevski olimpijski hotel. Pored bazena. Draga Gweneth, Michelle11 (i Carl?), već sam treći dan u Ateni. Pišem dok sjedim pored hotelskog bazena s papirom u krilu jer su stolovi previsoki, a stolice preniske. Put je prošao bez kašnjenja, ali bio je krajnje neudoban jer je avion na relaciji New York - Atena bio prepun - sva su mjesta bila popunjena. Dočekali su me profesor Illiapoulos, njegov student i nećak koji je Carlovih godina. Iznenadio sam se jer je ovdašnje vrijeme kao u Pasadeni, možda 5 stupnjeva hladnije. Vegetacija je vrlo slična, brda su gola i nekako pusta rastu iste biljke, isti kaktusi, vlažnost zraka niska je i noći su hladne. Tu sličnost prestaje. Atena se razvalila, ružna, bučna, s ulicama prepunim kaosa ispušnih plinova, nervozna prometala skaču kao zečevi kad se upali zeleno, a zaustavljaju se uz skvičanje kada se upali crveno. Trubi se na žuto. Sam grad sliči Ciudad de Mexicu premda ljudi ne izgledaju tako siromašno - prosjaci se na ulicama pojavljuju tek tu i tamo. Ti bi, Gweneth, uživala u velikome mnoštvu dućančića (svi su maleni), a Carl bi obožavao šetati oko arkada i njihovih labirinta koji iziskuju spretnost i skrivaju iznenađenja, osobito u starom dijelu grada. Jučer ujutro otišao sam u Arheološki muzej. Michelle bi vjerojatno poželjela sve grčke kipove konja, a osobito bi joj se dopao jedan malenog dječaka koji jaše velikoga konja u galopu. Cijeli je kip od bronce i prava je senzacija. Vidio sam toliko toga da su me noge počele boljeti. Sve mi se ispremiješalo - izloženi predmeti nisu dobro pojašnjeni. Na kraju, malo mi je bilo i dosadno jer smo mnogo toga vidjeli ranije. Osim jedne stvari. Među svim tim umjetničkim predmetima nalazi se jedan potpuno drugačiji

predmet, koji je toliko neobičan da mi se čini nemogućim. Otkriven je u moru 1900. godine i predstavlja svojevrstan mehanizam sa zupčanicima, a sliči unutrašnjosti modernih satova na navijanje. Zupci su vrlo pravilni i mnogi kotačići savršeno pristaju jedan uz drugoga. Na njemu su krugovi i grčki natpisi. Razmišljam o mogućnosti da ga je netko podvalio. Godine 1959. u časopisu Scientific American objavljen je članak o tome »mehanizmu«. Jučer poslijepodne otišao sam na Akropolu, koja se nalazi usred grada - visoko kameno brdo na kojem su Partenon i ostala svetišta i hramovi. Partenon izgleda predivno, ali hram u Segesti, koji smo Gweneth i ja posjetili na Siciliji, nije ništa manje dojmljiv jer su nam dopustili da hodamo unutra. U Partenon je zabranjeno ulaziti i kretati se oko stupova. Sestra profesora Illiapoulosa nam se pridružila sa svojom bilježnicom. Ona je profesionalni arheolog pa nas je vodila kroz sve to upućujući nas na sve moguće detalje, datume, citirajući Plutarha itd. Kako se čini, Grci svoju povijest shvaćaju vrlo ozbiljno. U osnovnoj školi, tijekom šest godina, uče grčku arheologiju po DESET sati tjedno. To je svojevrstan kult štovanja predaka. Oni uvijek naglašavaju ljepotu drevnih Grka - što je nepobitna činjenica. Ako ih čovjek malo podbode i kaže: »Dobro, ali pogledaj koliko je moderan čovjek napredovao od drevnih Grka« - misleći na eksperimentalnu znanost, razvoj matematike, renesansnu umjetnost, veliku dubinu moderne misli i razumijevanje relativne plitkosti grčke filozofije itd., itd. - oni odgovaraju: »Kako to misliš? Što nije u redu s drevnim Grcima?« Oni neprestano umanjuju vrijednost svojeg doba, a staro doba veličaju, što ide toliko daleko da im čuda sadašnjosti izgledaju kao neopravdani nedostatak poštovanja prema prošlosti. Uznemirilo ih je kad sam rekao da je najvećem otkriću u matematici kumovao Tartaglia, koji je otkrio način rješavanja kubne jednadžbe. Iako samo po sebi nije pretjerano primjenjivo, to otkriće bilo je predivno u psihološkom smislu jer je pokazalo da moderan čovjek može napraviti nešto što ni jedan starodrevni Grk nije mogao. To je pripomoglo renesansi koja je bila veliko oslobađanje čovječanstva od zastrašivanja s prošlošću. Grke pak u školama zastrašuju mišljenjem da su se srozali ispod nivoa njihovih superpredaka. Upitao sam gospođu arheologinju o mehanizmu u muzeju - jesu li ikada pronađeni slični mehanizmi, možda jednostavniji koji bi mogli biti

preteča složenomu kakav je pronađen - ali ona nikada nije čula za to. Zato sam s njom i njezinim sinom, Carlovih godina (u mene je gledao kao u kakvoga drevnoga grčkog junaka jer studira fiziku), otišao u muzej kako bih im ga pokazao. Zahtijevala je da joj objasnim zašto mi je mehanizam toliko zanimljiv i iznenađujući jer: »Nije li Eratosten izračunao udaljenost Zemlje od Sunca, što zahtijeva savršene znanstvene instrumente?« O Bože, kako neki klasično obrazovani ljudi mogu biti zatucani. Nije ni čudo što ne cijene vrijeme u kojem žive, svoje vlastito vrijeme. Ne uklapaju se u njega i ne razumiju ga. Možda je za trenutak ipak pomislila kako mehanizam doista jest vrlo neobičan pa me odvela u sporedne prostorije da vidimo postoje li još kakvi slični primjerci te da pronađemo cijelu bibliografiju radova o tom predmetu. Drugih primjeraka nema, a cijelu bibliografiju sačinjavaju tri članka (uključujući onaj iz Scientific Americana, a sve ih je napisao jedan čovjek, AMERIKANAC s Yalea!). Pretpostavljam kako Grci sve Amerikance smatraju glupima jer ih pored svih predivnih kipova i prelijepih slikarija sa scenama iz mitova i pripovijetki o bogovima i božicama zanima nekakav mehanizam. (Kada su gospođi kustosici u muzeju javili da neki profesor, Amerikanac, želi saznati više o predmetu br. 15 087, ona se začudila i rekla: »Od svih predivnih stvari u muzeju on izabere baš TAJ? Da mi je znati što vidi u njemu?«) Svi se ovdje žale na vrućinu i brinu se kako je podnosim; ustvari je kao u Pasadeni, ali u prosjeku oko 5 stupnjeva hladnije. Svi dućani i uredi zatvoreni su od 13:30 do 17:30 (»zbog vrućine«). To je vrlo dobra ideja. U to doba svi odlaze uhvatiti malo sna jer su potom budni do dugo u noć. Večera je između 21:30 i 22:00, kada je hladnije. Ljudi se žale zbog novog zakona; radi štednje energije svi restorani i taverne moraju se zatvarati u 2 ujutro. To će, kažu, narušiti život u Ateni. Upravo je nastupilo čarobno razdoblje od 13:30 do 17:30, a ja ga koristim za pisanje. Nedostaješ mi i bio bih sretniji kod kuće. Čini mi se da sam izgubio motiv za putovanja. Ostajem ovdje još dan i pol. Dali su mi mnogo prospekata o prekrasnim plažama (sa sitnim šljunkom), o važnim ruševinama (koje su potpuno ruševne) itd. Nikamo neću ići jer, kako se čini, svaki izlet iziskuje od dva do četiri sata vožnje turističkim autobusom. Ne. Ostat ću ovdje i pripremiti predavanja za Kretu. (Održat ću tri predavanja za nekih dvadesetak grčkih studenata koji samo zbog mene dolaze na Kretu. Održat ću im predavanja slična onima na Novom Zelandu,12 samo što nemam nikakvih bilježaka! Morat ću ih iznova

napisati.) S ljubavlju, Richard P.S. U SLUČAJU DA NE MOŽEŠ PROČITATI RUKOPIS, NE BRINI SE - TO SU NEVAŽNE ČRČKARIJE. U ATENI SAM I DOBRO SAM. MacFaddin Hall Sveučilište Cornell Ithaca, New York 19. studenoga 1947.13 Draga moja obitelji, kratko pismo prije nego odemo u Rochester. Svake srijede imamo seminar na kojem netko govori o svojem predmetu istraživanja, tako se to s vremenom pretvorilo u zajednički seminar Sveučilišta Rochestera. Danas je prvi dan semestra i svi idemo na seminar. Dan je predivan i bit će prekrasan za putovanje u Rochester koji je sjeverozapadno odavde, na obalama jezera Ontarija tako da ćemo proći kroz divlje predjele. Vozit ću se s Feynmanom u autu, što jamči dobru zabavu ako preživimo. Feynman je čovjek prema kojem sam počeo gajiti veliko poštovanje. On je prvi primjerak rijetke vrste domaćega američkog znanstvenika kojeg sam ikada sreo. Razvio je osobnu verziju kvantne teorije koja je općeprihvaćena kao izvrsna i u praktičnom smislu korisnija od ortodoksne verzije za rješavanje nekih problema. Općenito uzevši, čovjek pršti od ideja premda su te ideje više spektakularne nego korisne. Uz to, većina tih ideja ne dospije daleko jer ih nove ideje neprestano zasjenjuju. Njegov je najveći doprinos fizici poput potpornja moralu. Kad u predavaonici sijevne s najnovijim moždanim valom i krene ga razlagati uz pregršt zvučnih efekata i mahanjem ruku, život definitivno prestaje biti dosadan. Weisskopf, vodeći teoretičar u Rochesteru, također je zanimljiv i sposoban čovjek, ali pripada u normalne, europske tipove. On je iz Münchena gdje je prijateljevao s Betheom još od studentskih dana. Glavni događaj prošlog tjedna bio je Peierlsov posjet... Ostao je dvije noći s Betheom prije nego je odletio kući... Navečer u ponedjeljak Bethe je u njegovu čast napravio zabavu na koju je pozvana većina mladih teoretičara. Kada smo stigli, predstavio nas je i Henryju Betheu kojemu je

sad pet godina, ali uopće ga se nismo dojmili. Zapravo je stalno govorio jedno te isto: »Želim Dicka! Rekli ste mi da će doći Dick!« Naposljetku, morali su ga pospremiti u krevet jer se Dick (alias Feynman) nije materijalizirao. Nekih pola sata kasnije Feynman je provalio u sobu rekavši: »Baš mi je žao što kasnim - sjajna ideja pala mi je na pamet kad sam krenuo ovamo«, a potom je odjurio na kat utješiti Henryja. Svaki je razgovor obustavljen jer je društvo slušalo razdragane zvukove odozgo. Zvukovi su povremeno poprimali oblik dueta, a povremeno udaraljkaškog one-manbanda ... S ljubavlju, Freeman Urbana, Illinois 9. travnja 1981. Draga Sara,14 upravo sam proveo tri fantastična dana s Richardom Feynmanom i volio bih da si i ti bila tamo da ih podijeliš s nama. Šezdeset godina i teška operacija raka ni najmanje ga nisu otupili. To je još uvijek isti Feynman kakva sam upoznao onih davnih dana u Cornellu. Bili smo zajedno na malom skupu fizičara koji je organizirao John Wheeler s Teksaškog sveučilišta. Iz nekog razloga Wheeler je odlučio održati skup na grotesknome mjestu po imenu Svijet tenisa, što je klub na selu u koji se teksaški naftni milijunaši dolaze opustiti. Ali tamo smo bili. Svi smo gunđali zbog visokih cijena i ekstravagantne ružnoće naših soba. Nikamo nismo mogli otići - ili smo bar tako mislili. Dick je mislio drugačije; samo je rekao: »Ma kvragu! Ja ovdje neću spavati«, pokupio je kofer i odšetao u šumu. Ujutro se ponovno pojavio ne izgledajući ništa lošije zbog noći provedene pod zvijezdama. Rekao je da nije mnogo spavao, ali je vrijedilo. Mnogo smo razgovarali o znanosti i povijesti, baš kao i nekada. Ali sada je imao i novu temu za razgovor, svoju djecu. Rekao je: »Uvijek sam mislio da ću biti posebno dobar otac jer neću pokušavati gurati djecu u nekome posebnom smjeru. Neću ih tjerati da budu znanstvenici ili intelektualci ako to sami ne budu htjeli. Bit ću sretan s njima i ako budu vozači kamiona ili gitaristi. Čak bi mi bilo draže da odu u svijet i rade

nešto stvarno nego da budu profesori kao ja. Moj dječak Carl, primjerice, eno ga na drugoj godini na MIT-u. Sve što želi u životu jest da postane prokleti filozof!«15 Dok smo sjedili u zračnoj luci i čekali avione, Dick je izvadio komad papira i počeo crtati lica ljudi koji su sjedili u čekaonici. Crtao ih je nevjerojatno dobro. Rekao sam mu da mi je žao što i sam nemam talenta za crtanje, a on mi je odgovorio: »I meni se uvijek činilo da nemam talenta, ali da bi ovako crtao ne treba ti talent.« Tvoj Freeman 17. veljače 1988. London, Engleska16 Draga gospođo Feynman, nismo se sretali, vjerujem, dovoljno često da bi se jedno drugom ukorijenili u svjesnom sjećanju. Oprostite stoga na mojoj slobodi, ali nisam mogao dopustiti da Richardova smrt prođe neopaženo, zato se koristim prilikom da svoj osjećaj gubitka pridodam vašemu. Dick je bio najbolji od nekoliko »stričeva« koji su me okruživali tijekom djetinjstva. Za vrijeme njegova boravka na Cornellu bio je čest i uvijek dobrodošao gost u našoj kući, jedini koji je prekidao razgovore s mojim roditeljima i ostalim odraslima i trošio vrijeme na nas, djecu. On je ujedno bio sjajan igrač dječjih igara, ali i učitelj koji nam je otvarao oči za svijet oko nas. Najdraže mi je sjećanje kada sam kao osmogodišnjak sjedio između Dicka i svoje majke te iščekivao da istaknuti prirodoslovac Konrad Lorenz održi predavanje. Bio sam nemiran i nestrpljiv, kao i sva ostala djeca kada ih zamolite da mirno sjede, a onda se Dick okrenuo i upitao me: »Znaš li da postoji dva puta više brojeva od brojeva?« »Ne postoji!«, zauzeo sam obrambeni stav kao i ostala djeca moje dobi i znanja. »E pa postoji, pokazat ću ti. Reci jedan broj.« »Milijun«, počeo sam s velikim brojevima. »Dva milijuna.« »Dvadeset sedam.«

»Pedeset i četiri.« Naveo sam još oko deset brojeva i svaki put Dick je naveo broj dvostruko veći. Svanulo mi je. »Shvatio sam, postoji trostruko više brojeva od brojeva.« »Dokaži«, rekao je stric Dick. Rekao je jedan broj, a ja sam mu odgovorio tri puta većim. Pokušao je ponovo. Opet sam mu odgovorio. I opet. Onda je naveo broj prekompliciran da bih ga mogao pomnožiti u glavi. Rekao sam mu »tri puta toliko«. »Dobro, postoji li onda najveći broj?«, upitao me. »Ne postoji«, odgovorio sam mu jer za svaki broj postoji dvostruko veći broj, trostruko veći broj, pa čak i milijun puta veći. »Tako je, a ideja bezgraničnog rasta, u kojoj nema najvećeg broja naziva se ’beskrajnost’.« U tom je trenutku stigao Lorenz pa smo prestali jer smo ga željeli poslušati. Nisam viđao često Dicka pošto je napustio Cornell, ali ostala su mi jasna sjećanja, beskrajnost i novi načini učenja iz svijeta. Zaista sam ga volio. Iskreno vaš, Henry Bethe

2. dio GOSPODIN FEYNMAN ODLAZI U WASHINGTON KAKO BI ISTRAŽIO NESREĆU SPACE SHUTTLEA CHALLENGERA

Uvod U priči koja slijedi mnogo ću vam govoriti o NASA-i17, ali kada kažem »NASA je učinila ovo« ili »NASA je učinila ono«, ne mislim na cjelokupnu NASA-u, nego na dio NASA-e povezan sa space shuttleom. Podsjetit ću vas kako izgleda shuttle. Veliki središnji dio rezervoar je s gorivom: tekući kisik je na vrhu, a tekući vodik u srednjem dijelu. Motori u kojima gorivo sagorijeva na stražnjem su kraju orbitera18 koji odlazi u svemir. Posada se nalazi u prednjem dijelu orbitera, a iza njih je prostor za teret. Prilikom lansiranja, dvije pogonske rakete (jedna s lijeve, a jedna s desne strane) podižu shuttle za nekoliko minuta, a onda se odvajaju i padaju u more. Rezervoar se odvaja od orbitera nekoliko minuta kasnije visoko u atmosferi - i razbija se prilikom pada na tlo. Pogonske rakete napravljene su od nekoliko dijelova. Postoje dvije vrste spojeva koji dijelove drže zajedno: trajni »tvornički spojevi« koji se spajaju u tvornici Morton Thiokol u državi Utahu; te privremeni »terenski spojevi« koji se spajaju prije svakog polijetanja - »na terenu« - u Centru za svemirska istraživanja Kennedy na Floridi.

Počinit ću samoubojstvo KAO što vjerojatno znate, space shuttle Challenger imao je nesreću u utorak 28. siječnja 1986. Vidio sam eksploziju na TV-u, ali osim o tragediji gubitka sedmero ljudi, nisam mnogo razmišljao o tome. U novinama sam navikao čitati kako shuttleovi stalno idu gore-dolje i uvijek mi je smetalo što nikada ni u jednom znanstvenom časopisu nisam mogao pročitati rezultate proizašle iz eksperimenata sa shuttleom, a navodno su bili vrlo važni. Zato sam prestao obraćati pozornost na to. Nekoliko dana nakon nesreće primio sam poziv čelnika NASA-e Williama Grahama koji me zamolio da budem u komisiji za istraživanje događaja uoči nesreće shuttlea! Dr. Graham me podsjetio da sam mu predavao na Caltechu, nakon čega se zaposlio u zrakoplovnoj kompaniji Hughes, gdje sam držao predavanja svake srijede poslijepodne. Još uvijek nisam točno znao tko je on. Čim sam čuo da će se istraga provoditi u Washingtons odmah mi se javio otpor uključivanja u projekt: moje je načelo da se uopće ne približavam Washingtonu i da nemam ništa s vladom. Zato je moja trenutačna reakcija glasila - kako da se izvučem iz ovoga? Nazvao sam prijatelje Ala Hibbsa i Dicka Daviesa, no oni su mi objasnili da je istraga nesreće Challengera od nacionalne važnosti i da bih se trebao uključiti. Morao sam uvjeriti ženu, to mi je bila posljednja šansa. »Gle«, rekao sam joj, »svatko to može. Mogu uključiti nekog drugog znanstvenika.« »Ne«, rekla je Gweneth, »ako se ti ne uključiš, u skupini će biti dvanaest ljudi, koji će zajedno ići od jednog do drugog mjesta. Ali, ako se ti uključiš, onda će skupina od jedanaest ljudi ići od jednog do drugog mjesta, a dvanaesti će se razletjeti posvuda i provjeravati sve moguće i nemoguće stvari. Od svega skupa vjerojatno više ništa nije ostalo, ali ako slučajno jest, ti ćeš to pronaći.« Rekla mi je: »Nitko drugi neće to odraditi kao ti.« Bio sam vrlo neskroman pa sam joj povjerovao. Jedna od stvari koju je valjalo istražiti bila je nesreća shuttlea. No problem unutrašnje organizacije NASA-e bila je sljedeća stvar koju smo

trebali istražiti. Pojavit će se pitanja tipa, treba li nastaviti s projektom shuttlea ili je bolje koristiti se nadograđenim raketama. Potom će se pojaviti i pitanja s većom težinom: »Kamo dalje? Koji su nam budući svemirski ciljevi?« Odmah sam shvatio da bi komisija koja je osnovana kao pokušaj da se sazna što se dogodilo sa shuttleom mogla završiti kao komisija koja donosi odluke o nacionalnoj politici, a posao bi mogao potrajati dovijeka! Nervirao sam se zbog toga te odlučio izaći iz projekta za šest mjeseci bez obzira na sve. Osim toga, odlučio sam da se tijekom istraživanja neću baviti drugim poslovima. U to vrijeme igrao sam se nekim fizičkim problemima. S još jednim profesorom održavao sam predavanja iz računalstva na Caltechu. (On se ponudio da preuzme i moj dio predavanja.) Trebao sam se baviti konzaltingom za kompaniju Thinking Machines u Bostonu. (Javili su mi da će me pričekati.) I moja fizika morat će me, također, pričekati. Već je bila nedjelja. Rekao sam Gweneth: »Za šest mjeseci počinit ću samoubojstvo«, i podigao telefonsku slušalicu.

Slika 2. Mjesta na kojima su terenski spojevi i pogled na njih izbliza

Gole činjenice KADA sam nazvao Grahama i prihvatio njegov poziv, on nije točno znao što će komisija raditi, tko će je nadgledati i jesam li uopće primljen. (Još uvijek sam se nadao!) Sljedećeg dana, u ponedjeljak, primio sam telefonski poziv u 16 sati: »Gospodine Feynmane, primljeni ste u komisiju« - koja je u međuvremenu postala »Predsjednička komisija«, a na čelu joj je bio William P. Rogers. Sjećao sam se gospodina Rogersa. Bilo mi ga je žao kada je obnašao dužnost državnog tajnika jer mi se činilo da predsjednik Nixon previše pridaje važnosti savjetniku za nacionalnu sigurnost (Kissingeru), dok je funkcija državnog tajnika izgubila svaki smisao. U svakom slučaju, prvi sastanak održat će se u srijedu. Budući da u utorak nisam imao nikakva posla - mogao sam odletjeti u Washington u utorak navečer - nazvao sam Ala Hibbsa i zamolio ga da mi nađe ljude iz JPL-a, NASA-ina Laboratorija za mlaznu propulziju,19 upoznate s projektom shuttle da me informiraju. U utorak ujutro odjurio sam do JPL-a, pun snage, željan akcije. Al mi je rekao da sjednem, a razni inženjeri dolazili su jedan za drugim i objašnjavali mi funkcije raznih dijelove shuttlea. Ne znam kako, ali znali su sve o shuttleu. Priuštili su mi krajnje iscrpno, vrlo brzo, intenzivno informiranje. Ekipa iz JPL-a imala je isti entuzijazam kao i ja. Baš je bilo uzbudljivo. Kada danas pogledam bilješke, ne mogu ne zamijetiti kako su me brzo uputili gdje da tražim shuttleove probleme. U prvom retku mojih bilješki stoji: »Sprečavanje gorenja. Obloga.« (Kako bi se spriječilo da potisno gorivo progori metalne stijenke pogonske rakete koristi se obloga koja ne funkcionira kako bi trebala.) U sljedećem retku bilježnice zapisao sam: »Na brtvama u kontrolnom utoru vidi se da su spaljene.« Primijećeno je da vrući plin spaljuje brtve i curi kroz njih iz terenskih spojeva pogonskih raketa.

Slika 3. Prva stranica u Feynmanovoj bilježnici s bilješkama koje je zapisivao tijekom informiranja u JPL-u U istom retku zapisao sam »ZnCr04 stvara mjehuriće«. (Premaz od cinkova kromata, koji se stavlja kao izolator između brtvi i utora, stvara mjehuriće koji se vrlo brzo mogu povećati kada preko svega protječe vrući plin. To nagriza brtve.) Inženjeri su me informirali o razlici promjene tlakova u pogonskim raketama tijekom leta, od čega se proizvode potisni plinovi, kako se lijevaju stijenke rakete te kojim se temperaturama izlažu prilikom izrade, o postotku azbesta, polimera i čega-sve-ne u oblozi te još o mnogočemu. Naučio sam mnogo o potisku i silama u motorima, koji su najsnažniji motori ikada izrađeni u odnosu na težinu koju mogu podići. Motori su bili uzrok mnogih problema, a najčešći su bile slomljene lopatice turbine. Inženjeri kažu da ljudi koji su radili na proizvodnji motora uvijek drže palčeve tijekom svakog leta, a u trenutku kada je shuttle eksplodirao, oni su bili sigurni da je to zbog motora. Kada inženjeri nisu nešto znali, rekli bi: »E, to zna Lifer, njega dovedite ovamo.« Al bi pozvao Lifera, koji bi smjesta došao. Nisam mogao biti na boljem informiranju.

Slika 4. Detaljni dijagram terenskog spoja Iako su informiranja uglavnom sažeta, ovo nije bilo. Bilo je vrlo intenzivno, vrlo brzo i vrlo potpuno. To je jedini način koji vrijedi ako želiš dobiti tehničke informacije na brzinu. Ne sjediš dok oni obilaze ono što im se čini zanimljivim. Umjesto takvog pristupa, postavljaš mnogo pitanja, dobivaš brze odgovore i ubrzo počinješ razumijevati okolnosti, čime ti se otvaraju nova pitanja koja ti donose sljedeće dijelove informacija koje trebaš. Tog sam dana dobio vraški dobru poduku, a informacije sam upijao kao spužva. *** Te noći, avionskom linijom krvave oči20 odletio sam u Washington. Stigao sam rano izjutra u srijedu. (Nikada više nisam letio linijom krvave oči - naučio sam lekciju!) Prijavio sam se na recepciji hotela Holiday Inn u središtu Washingtona i taksijem krenuo na prvi sastanak komisije.

»Kamo?«, upitao me taksist. Imao sam samo mali list papira na kojem sam zapisao: »8. ulica broj 1415.« Krenuli smo. Nov sam u Washingtons Bijela kuća je ovdje, spomenik Washingtonu ondje, sve se doima vrlo blizu. Taksi vozi li, vozi; sve dalje i dalje, a okolina postaje sve gora i gora. Građevine postaju sve manje i manje, pa onda sve derutnije. Naposljetku stižemo u 8. ulicu. Vozimo se niz nju, a građevine potpuno nestaju. Na koncu ipak nalazimo adresu - to je ledina između dvije kućice! Napokon sam shvatio da nešto smrdi. Ne znam što mi je činiti, jedino što imam jest papirić i ne znam kamo dalje krenuti. Rekao sam vozaču taksija: »Sastanak na koji idem održat će se u NASA-i. Možete li me odvesti do NASA-e?« »Naravno«, odgovorio je. »Pa znate gdje je NASA, zar ne? Zgrada vam je točno preko puta mjesta s kojeg smo krenuli!« I zaista, mogao sam odšetati do NASA-e iz Holiday Inna, trebao sam samo prijeći cestu! Ušao sam pored stražara na vratima i počeo lutati uokolo. Našao sam put do Grahamova ureda i upitao gdje se održava sastanak o shuttleu. »Znam gdje je«, netko je rekao. »Povest ću vas tamo.« Odveo me do dvorane u kojoj se, naravno, održavao veliki sastanak. Blještava svjetla, televizijske kamere, prostorija je prepuna, zagušena ljudima. Preostalo mi je da se na jedvite jade provučem u stražnji dio. Pomislio sam: »Samo su jedna vrata na dvorani, kako ću se dovraga spustiti dolje odavde?« Napeo sam se da čujem o čemu govore - vrlo su daleko od mene i ne mogu sa sigurnošću tvrditi što govore, ali jedno je sigurno - ovo nije sastanak kojemu trebam prisustvovati! Ponovno sam otišao do Grahamova ureda i pronašao njegovu tajnicu. Telefonom je nazvala nekoliko ljudi i napokon saznala gdje je sastanak komisije. »Ni ja ne znam«, rekla je osobi na drugom kraju žice. »Jednostavno je lutao zgradom!« Sastanak se održavao u odvjetničkom uredu gospodina Rogersa u H. ulici, broj 1415. Na mojem papiriću pisalo je 8. ulica broj 1415. (Adresu

sam zapisao tijekom telefonskog razgovora.) *** Napokon sam stigao u ured gospodina Rogersa, samo sam ja zakasnio, a gospodin Rogers predstavio me ostalim članovima komisije. Jedina osoba za koju sam ranije čuo bio je Neil Armstrong, čovjek s Mjeseca imao je ulogu potpredsjednika. (I Sally Ride bila je u komisiji, ali sam tek kasnije saznao tko je ona.21) Bio je tu i vrlo lijep lik u uniformi, general Kutyna (izgovara se Kutina). Izgledao je vrlo markantno u uniformi. Ostali prisutni bili su u uobičajenim odijelima. Prvi sastanak bio je obično informativno okupljanje. To mi je malo smetalo jer sam još od jučerašnjeg informiranja na JPL-u bio napet kao opruga. Gospodin Rogers ipak nam je najavio nekoliko stvari. Čitao je iz naloga koji je definirao naš posao: Komisija će: 1. Razmotriti okolnosti oko nesreće i utvrditi mogući uzrok ili uzroke nesreće te 2. Predložiti i preporučiti korektivne i druge mjere koje će se temeljiti na rezultatima i otkrićima Komisije. Gospodin Rogers rekao je da bismo trebali dovršiti istragu za 120 dana. To je bilo olakšanje: djelokrug komisije bit će ograničen na istraživanje nesreće, a naš posao možda završi i prije negoli počinim samoubojstvo! *** Gospodin Rogers upitao je svakoga od nas koliko vremena možemo posvetiti komisiji. Neki članovi komisije bili su umirovljeni, a uglavnom svi su rekli da su odložili svoje obaveze. Ja sam rekao: »Odmah sam spreman raditi stopostotnim angažmanom.« Gospodin Rogers nas je upitao: »Koga ćemo zadužiti za pisanje izvješća?« Gospodin Hotz, urednik časopisa Aviation week, sam se javio. Potom nas je gospodin Rogers izvijestio o još jednoj okolnosti. »Već

sam dugo u Washingtonu«, rekao je, »jedne stvari svakako morate biti svjesni. Bez obzira na to što radili, informacije će uvijek curiti novinarima. Najbolje što možemo učiniti jest da curenje smanjimo na najmanju moguću mjeru. Najbolji način nošenja s curenjima jest održavanje javnih sastanaka. Imat ćemo i zatvorene sastanke, a ako pronađemo nešto doista važno, odmah ćemo održati i otvoreni sastanak tako da javnost uvijek bude upoznata s najnovijim događajima.« Na rastanku sam čuo generala Kutynu kako pita: »Gdje je najbliža stanica podzemne željeznice?« Pomislio sam: »Mislim da ću se dobro slagati s ovim čovjekom, iako je otmjeno odjeven, iznutra je iskren. Očito nije od onih generala koji zahtijevaju vozača i poseban automobil, vraća se u Pentagon podzemnom željeznicom.« Dopao mi se od prvog trenutka i tijekom rada komisije pokazalo mi se da sam izvrsno procijenio čovjeka. *** Iduće jutro limuzina je došla po mene - netko je organizirao da na prvi službeni sastanak komisije dođemo u limuzinama. Sjeo sam na prednje sjedalo do vozača. Na putu, vozač mi je rekao: »Vidim da u radu ove komisije sudjeluje mnogo važnih ljudi...« »Da, valjda...« »Znate, ja skupljam autograme«, rekao je, »možete li mi učiniti uslugu?« »Naravno.« Posegnuo sam za olovkom, a on je rekao: »Kad stignemo tamo, možete li mi pokazati tko je Neil Armstrong, rado bih ga zamolio za autogram?« Prije negoli je sastanak otpočeo morali smo prisegnuti. Ljudi su miljeli uokolo, tajnica nam je dala iskaznice s našim slikama, kako bismo se mogli kretati po cijelom NASA-inu kompleksu. Osim toga, morali smo ispuniti neke formulare u kojima smo se morali složiti s ovim i onim kako bi nam NASA mogla pokriti troškove itd. Nakon prisege upoznao sam Billa Grahama. Prepoznao sam ga i još ga uvijek pamtim kao čovjeka na mjestu. Prvi javni sastanak bit će opće informiranje i predstavljanje velikih

NASA-inih faca - gospodina Moorea, gospodina Aldricha, gospodina Lovingooda i ostalih. Mi smo sjedili u velikim kožnim naslonjačima na podiju, a uokolo su bila blještava svjetla i TV kamere koje su nas pokazivale izbliza svaki put kad bismo počešali nosove. Igrom slučaja sjedio sam pored generala Kutyne. Tren prije početka sastanka nagnuo se prema meni i rekao: »Kopilot pilotu: počešljaj se.« Odgovorio sam mu: »Pilot kopilotu: mogu li posuditi tvoj češalj?« Prvo što smo morali naučiti bile su lude kratice koje NASA upotrebljava do besvijesti: »SRM« su raketni motori (solid rocket motors), a »SRB« su pogonske rakete (solid rocket boosters). »SSME« stoji za glavni pogon space shuttlea (space shuttle main engine), u kojem sagorijevaju »LH« tekući vodik (liquid hydrogene), i »LOX« tekući kisik (liquid oxygene), koji su pohranjeni u »ET-u«, vanjskom rezervoaru (external tank). Sve je imalo svoju kraticu. Ne odnosi se to samo na velike stvari, svaki ventil ima kraticu, zato su nam rekli: »Dat ćemo vam rječnik kratica, koje su doista vrlo jednostavne.« Jednostavne, pa da, ali rječnik je golema, debela knjižurina u kojoj se nalaze stvari kao što su »HPFTP«, visokotlačna turbocrpka za gorivo (high-pressure fuel turbopump) i »HPOTP« visokotlačna turbocrpka za kisik (high-pressure oxygen turbopump). Nakon toga otkrili su nam »zrna« - crne točkice koje se nalaze ispred fraza. One sumiraju stvari. U našim informativnim knjižicama i na slajdovima sve je vrvjelo od tih malih, prokletih zrna.

Slika 5. Primjer »zrna« Pokazalo se da smo svi, osim gospodina Rogersa i gospodina Achesona koji su bili odvjetnici, imali diplome iz neke od grana prirodnih znanosti: general Kutyna imao je diplomu s MIT-a, gospodin Armstrong, gospodin Covert, gospodin Rummel i gospodin Sutter bili su aeronautički inženjeri, a gospođa Ride, gospodin Walker, gospodin Wheelon i ja bili smo fizičari. Kako se pokazalo, svi smo napravili preliminarna istraživanja na svoju ruku. Počeli smo postavljati tehnička pitanja na kakva velike face nisu bile pripravne. Kada jedan od njih nije znao odgovoriti na pitanje, gospodin Rogers ga je tješio kako nam je jasno da nije očekivao tako detaljna pitanja te da bi nas, bar za sada, zadovoljilo da nastavi s odgovaranjem na naša daljnja pitanja. »Na neodgovorena pitanja, odgovore ćete dobiti kasnije.« Osnovna lekcija koju sam naučio tijekom tog sastanka zove se »neučinkovitost zajedničkog propitivanja«. Većinu vremena ljudi postavljaju pitanja na koja već znaš odgovore ili ih sve skupa ne zanima, a tebi se u glavi tako zamuti da jedva možeš pratiti što se događa i na kraju ti neke važne činjenice promaknu. Kakva suprotnost u odnosu prema JPL-u, gdje sam u kratkom vremenu bio do vrha napunjen informacijama. U srijedu smo imali »'ajmo svi skupa« u uredu gospodina Rogersa na što smo potrošili dva sata, nakon

čega imamo cijeli dan na raspolaganju da radimo što? Ništa. A tijekom noći? Ništa. Dan nakon toga imamo javni sastanak - »Na neodgovorena pitanja, odgovore ćete dobiti kasnije« - što je ravno nuli! Iako je izgledalo da svaki dan nešto radimo u Washingtonu, mi smo zapravo sjedili ne radeći ništa. Te noći postavio sam sebi zadatak: ispisati tipove pitanja kakva mislim da bismo trebali postavljati tijekom našeg istraživanja te što bi sve valjalo istražiti. Moj plan bio je uvidjeti što je ostatak komisije želio raditi da se možemo podijeliti i krenuti na posao. *** Sljedećeg dana, u petak, imali smo prvi pravi susret. Sada smo već imali i vlastiti ured - sastajali smo se u staroj zgradi Zapovjedništva - a dodijelili su nam i nekog pisara koji je bilježio svaku riječ koju smo rekli. Iz nekog je razloga gospodin Rogers kasnio. Dok smo ga čekali, general Kutyna predložio je da nam u međuvremenu može opisati kako izgleda istraga koju Vojno zrakoplovstvo provodi u slučaju nesreće. Složili smo se da je to dobra ideja, pa je ustao i pojasnio nam kako je zrakoplovstvo provelo istragu o padu bespilotne rakete Titan. Bio sam zadovoljan sustavom s kojim nas je upoznao. S pitanjima i načinom kako su dolazili do odgovora. Bila su vrlo slična pitanjima koja sam večer prije zapisao, samo što su bila metodičnija od onih koja sam osmislio. General Kutyna upozorio nas je da ponekad slučaj može izgledati vrlo očito, ali kad se pažljivije krene u istraživanje, moguće je da čovjek mora promijeniti mišljenje. Oni su imali samo nekoliko tragova pa su tijekom istraživanja slučaja rakete Titan tri puta morali mijenjati mišljenje. Bio sam vrlo uzbuđen. Želio sam provesti takvo istraživanje misleći da možemo odmah početi. Trebali smo samo odlučiti tko će se latiti čega. Ali gospodin Rogers, koji je došao usred predstavljanja generala Kutyne, rekao je: »Istina je, generale, vaša istraga bila je vrlo uspješna, ali u našem slučaju nećemo se služiti vašim metodama jer možemo dobiti sve potrebne informacije.« Gospodin Rogers, koji nije bio tehničke struke, nije shvaćao do koje je mjere to očito pogrešan pristup. Titan, koji je bio bespilotna raketa, nije podvrgnut ni izbliza tolikim provjerama kao shuttle. Pokazali su nam televizijske snimke na kojima se vidio plamen koji je počeo sukljati iz pogonske rakete nekoliko trenutaka prije eksplozije. Na slikama s

lansiranja Titana generala Kutyne vidjela se malena, jedva primjetna točka na nebu - mali bljesak - ali on je na temelju toga uspio odgonetnuti u čemu je bio problem. Gospodin Rogers nam je rekao: »Sredio sam nam da otputujemo na Floridu idući četvrtak. Tamo ćemo dobiti potrebne informacije od službenika NASA-e i provest će nas kroz cijeli Centar za svemirska istraživanja Kennedy.« Odmah sam pred očima imao sliku carice koja ulazi u selo Potemkin, u kojem je sve lijepo uređeno. Pokazat će nam kako raketa izgleda i kako je sastavljaju, ali tako nećemo saznati kakve stvari uistinu jesu. Potom je gospodin Armstrong rekao: »Ne možemo se nadati da ćemo moći napraviti istraživanje kakvo je napravio general Kutyna.« To mi je baš zasmetalo jer jedino što sam sebi zacrtao kao istraživanje bilo je tehničke prirode! Nisam znao što točno misli. Vjerojatno je govorio da će cjelokupan laboratorijski rad obaviti NASA. Počeo sam predlagati stvari koje ja mogu napraviti. Baš sam bio usred svoje liste kad je ušla tajnica i donijela pismo koje je gospodin Rogers trebao potpisati. U međuvremenu, baš kad sam zašutio iščekujući kada će kucnuti čas da nastavim, neki članovi komisije ponudili su se da rade sa mnom. Tada se gospodin Rogers osvrnuo sa željom da se sastanak nastavi pa se obratio i dao riječ drugom članu komisije - kao da je odsutan duhom pa zaboravlja da me prekinuo. Ponovno sam se vratio za govornicu i počeo iznositi svoje prijedloge, kad se sljedeća »nezgoda« dogodila. Gospodin Rogers priveo je sastanak kraju dok sam bio usred misli! Ponovio je svoju zabrinutost da nikada nećemo biti kadri sa sigurnošću ustvrditi što se dogodilo shuttleu. Njegova izjava na nas je djelovala krajnje obeshrabrujuće. Danas je to teško shvatiti, ali NASA-i je nakon toga trebalo dvije godine da se ponovno vrati programu shuttlea. U ono doba, ja sam mislio da će to biti pitanje dana. Otišao sam gospodinu Rogersu i rekao mu: »Sljedeći četvrtak idemo na Floridu, što znači da ništa nećemo raditi idućih pet dana: što da radim idućih pet dana?« »Što biste radili da niste u komisiji?« »Bio bih u Bostonu i bavio bih se konzaltingom, ali otkazao sam

posao kako bih se ovdje angažirao 100 posto.« »Pa zašto ne odete u Boston na pet dana?« Nisam to mogao podnijeti. Pomislio sam: »Već sam mrtav! Prokleta komisija uopće ne funkcionira.« Vratio sam se u hotel devastiran. Onda sam se sjetio Billa Grahama i nazvao ga. »Slušaj, Bille,« rekao sam mu, »uvalio si me u ovo, a sada me moraš spasiti. Zapao sam u totalnu depresiju, ne mogu to više podnijeti.« Upitao me: »U čemu je stvar?« »Želim nešto raditi! Želim razgovarati s inženjerima!« Odgovorio mi je: »Pa naravno! Zašto ne? Sredit ću ti put. Možeš ići kamo poželiš, u bilo koji Centar za svemirska istraživanja, Johnson, Marshall ili Kennedy.« Mislim da neću ići u Centar Kennedy jer bi moglo izgledati kao da se guram da sve otkrijem prije ostalih. Sally Ride radi u Centru Johnson, a ponudila se da želi raditi sa mnom pa sam se odlučio za Centar Johnson. »U redu«, rekao je. »Obavijestit ću Davida Achesona. On je Rogersov prijatelj. Mislim da će sve biti kako valja.« Pola sata kasnije nazvao me Acheson i rekao: »Meni se čini da je tvoj odlazak tamo dobra ideja pa sam o tome obavijestio Rogersa, ali on je rekao ne. Uopće mi nije jasno zašto ga ne mogu uvjeriti.« U međuvremenu, Graham je razmišljao o kompromisu. Ja ostajem u Washingtonu, a on će dovoditi ljude u svoj ured u NASA-i preko puta hotela u kojem sam odsjeo. Tako ću dobiti informiranja kakva poželim, a neću morati trčati okolo. Potom me nazvao gospodin Rogers jer se usprotivio Grahamovu kompromisu. »Idućeg četvrtka svi odlazimo na Floridu«, bio je njegov odgovor. »Ako je vaša ideja da sjedimo i slušamo informiranja, meni to ne odgovara. Mnogo učinkovitije mogu raditi ako izravno razgovaram s inženjerima.« »Moramo se držati zacrtanog programa.« »Imali smo cijeli niz sastanaka, a još nam nikakav konkretan posao nije dodijeljen!« Rogers mi je onda rekao: »Dobro, želite li da gnjavim sve ostale

članove komisije i sazovem izvanredan sastanak za ponedjeljak kako bismo vam odredili poslove?« »Naravno da želim! Naš je zadatak da nešto radimo i trebate nas gnjaviti - nadam se da razumijete što vam želim reći.« Iznenada, on je promijenio temu, naravno. Rekao je: »Shvaćam, ne sviđa vam se hotel u kojem ste odsjeli. Preselit ću vas u bolji.« »Hvala, ne treba, s mojim je hotelom sve u redu.« Ubrzo je pokušao ponovno, pa sam mu rekao: »Gospodine Rogerse, ne zabrinjava me moja osobna udobnost. Ja pokušavam početi s radom. Želim raditi!« Naposljetku, Rogers se ipak složio da je u redu ako ću odlaziti preko ceste i razgovarati s ljudima u NASA-i. Više je nego očito da sam za gospodina Rogersa bio trn u peti. Graham mi je kasnije pokušao objasniti situaciju. »Zamisli da si ti, kao tehničar, dobio zadatak da budeš čelni čovjek komisije koja treba utvrditi neke pravne stvari. Komisija ti se sastoji uglavnom od odvjetnika, a među njima imaš jednoga koji ti neprestano govori, ‘ja mogu mnogo efikasnije raditi ako razgovaram izravno s ostalim pravnicima’. Pretpostavljam da bi, prije nego dopustiš svima da se razlete i krenu istraživati na svoju ruku, prvo želio dobiti smjernice od svojih nadređenih.« Mnogo kasnije uvidio sam da se gospodin Rogers morao uhvatiti ukoštac s mnogo problema. Na primjer, svaka informacija koju je bilo tko od nas dobio trebala je ostati zabilježena, kako bi bila dostupna i ostalim članovima komisije, pa je trebalo ustanoviti središnju bazu podataka. Za takve stvari treba dosta vremena. *** U subotu ujutro otišao sam u NASA-u. Graham je doveo momke da mi govore sve što znaju o shuttleu. Iako su bili visoko pozicionirani u NASA-i, doista su se razumjeli u tehniku. Prvi mi je ispričao sve o pogonskim raketama - o gorivu, motoru, o svemu osim o brtvama. Rekao mi je: »Ekspert za brtve bit će ovdje poslijepodne.« Sljedeći me upoznao sa svime što se događa u motoru. Osnovna operacija bila je više-manje normalna, ali onda se javljaju kontrole svih

vrsta, povuci-potegni u cijevima, grijanje ovoga i onoga, vodik pod visokim tlakom gura mali propeler koji pokreće nešto drugo, što tjera kisik kroz ispušni otvor - i takve stvari. Bilo mi je zanimljivo i dao sam sve od sebe da razumijem sve što mi govori, ali nakon nekog vremena rekao sam čovjeku: »Neka što ste mi do sada ispričali o procesima u motoru bude sve za sada.« »Ali postoje mnogi problemi koje biste trebali poslušati«, odgovorio mi je. Moja pogonska raketa pregrijala se pa sam mu rekao: »Morat ću malo odmoriti motor i ostatak vašeg izvješća ostaviti za kasnije, kada ću imati više vremena.« Nakon njega došao je stručnjak za orbiter. Osjećao sam se grozno jer je samo zbog mene u subotu došao govoriti o orbiteru, a meni se činilo da orbiter nema nikakve veze s nesrećom. Imao sam dovoljno nevolja oko razumijevanja ostalih dijelova shuttlea - postoji točno određena količina informacije koju mozak može primiti po kubičnom centimetru - pa sam ga neko vrijeme slušao, a onda sam mu rekao da sam toliko izbombardiran detaljima da više ne mogu pa smo ostatak vremena proveli ugodno ćaskajući. *** Poslijepodne je došao ekspert za brtve - zvao se gospodin Weeks. On mi je pružio zadovoljavajuću količinu podataka koji su nadopunjavali informacije dobivene u JPL-u. Postoji premaz i druge komponente, ali glavno brtvilo dva su gumena prstena, nazivaju se O-prsteni, čija je prosječna debljina oko 6 milimetara, a položene su ukrug promjera 3,6 metara - znači da je dugačka oko 11 metara. Pretpostavljalo se da će se prvobitne brtve, koje je osmislila kompanija Morton Thiokol, zgnječiti pod tlakom koji izaziva goreće gorivo. Međutim, budući da je spoj čvršći od stijenke (tri puta je deblji), stijenke se izvijaju prema van i donekle savijaju spoj, što je dovoljno da se brtva pomakne iz ležišta. Gospodin Weeks rekao mi je da se taj fenomen naziva »izvijanjem spoja«, a otkriven je vrlo rano, prije negoli je space shuttle prvi put poletio. Komadići gume u spojevima nazivaju se O-prstenima, ali se ne koriste na uobičajeni način kako se koriste normalne brtve. Uobičajeno je

da se brtve koriste za brtvljenje automobilskih motora kako bi se spriječilo istjecanje ulja. Iako u motoru postoje klizni i rotirajući dijelovi, ležišta za brtve uvijek su ista. Na njih brtva čvrsto nasjedne. Ali u slučaju shuttlea, ležište se proširuje sukladno s rastom tlaka u raketi. Da bi mogla brtviti, guma se mora dovoljno brzo širiti kako bi zabrtvila procjep, a tijekom lansiranja procjep se otvara u djeliću sekunde.

Slika 6. Izvijanje spoja izaziva pritisak u raketi koji stijenke gura prema van i tako izvija spojeve. Tako se otvara procjep kroz koji vrući plin prelazi preko jedne ili obje brtve. Tako je rastezljivost gume postala najvažniji dio oblikovanja. Kada su inženjeri Thiokola otkrili problem, otišli su u Brtve Parker, kompaniju koja proizvodi gumu, kako bi ih upitali za savjet. Brtve Parker rekli su Thiokolu da brtve nisu izmišljene za tu namjenu i da im ne mogu dati nikakav savjet. Iako se od samog početka znalo da spojevi ne funkcioniraju kako bi trebali i kako su zamišljeni, Thiokol se nastavio boriti s napravom.

Napravili su cijeli niz privremenih poboljšanja. Jedno je od njih umetanje klinova kako se spojevi ne bi rastezali, ali spojevi su i dalje puštali. Gospodin Weeks pokazao mi je slike puštanja na prijašnjim letovima inženjeri su zacrnjenje iza brtvi gdje je plin curio nazvali »propuhivanjem«, dok su »erozijom« nazvali mjesta na kojima je brtva nagorjela. Pokazao mi je grafikon svih letova na kojem je bilo prikazano do koje su mjere propuhivanje i erozija opasni. Prošli smo kroz cjelokupnu povijest sve do kobnog leta 51-L. Upitao sam ga: »Je li se igdje raspravljalo o tom problemu, kako i napreduje li uopće?« Jedino u reviji Flight readiness. Mi između letova nismo raspravljali o problemu brtvi! Pregledali smo sažetak izvješća. Sve je bilo napisano malim zrnima, kao i obično. U prvom redu stajalo je: • Zbog nedostatka dobre sekundarne brtve terenski spoj vrlo je kritičan. Reduciranje izvijanja spoja valja provesti što prije kako bi se umanjila opasnost. A potom, na dnu stranice stoji: • Analiza postojećih podataka pokazuje da je sigurno nastaviti s letovima, ako su svi spojevi provjereni22 sa stabilizacijom od 200 psig ... Pogodila me kontradikcija: »Ako je to ‘najkritičnija točka’, kako onda može biti ‘sigurno nastaviti s letovima? Gdje je tu logika?« Gospodin Weeks mi je rekao: »Da, shvaćam što mislite! Da vidimo, ovdje piše, ‘analiza postojećih podataka...’«

Slika 7. Thiokol je pokušao riješiti problem izvijanja spoja umetanjem klina.

Slika 8. Dva primjera erozije prstenastih brtvi. Takve erozije nepredvidivo bi se pojavile duž 5-8 centimetara, na 11 metara dugačkoj prstenastoj brtvi.

Slika 9. Korelacija između temperature i incidenata s brtvom

Slika 10. Podvučene preporuke glede brtvljenja (dio izvornog dokumenta) kontradiktorne su same po sebi.

Još jednom smo prošli kroz izvješće i pronašli analizu. Bio je to svojevrsni računalni model s brojnim pretpostavkama koje nisu nužno morale biti točne. I sami vjerojatno znate da su računala opasna. Razlog zašto su opasna naziva se SUSVA: smeće unutra, smeće van! Analiza je zaključila da se tu i tamo malo nepredvidiva curenja može tolerirati, iako cijela stvar nije tako zamišljena. Da su sve brtve puštale, i NASA-i bi bilo jasno da je problem ozbiljan. Ali samo je nekoliko brtvi puštalo, i to samo na nekim letovima. Zato je NASA zauzela neobičan stav: ako jedna od brtvi malo pušta, a let je uspješan, problem nije tako ozbiljan. Pokušajte na isti način igrati ruski rulet: ako povučeš obarač, a pištolj ne opali, vjerojatno je sigurno povući ga ponovno ... Gospodin Weeks upozorio me da je čuo glasine kako je problem s brtvama procurio u novine. To mu je smetalo jer izgleda kao da NASA želi neke stvari sakriti od javnosti. Rekao sam mu da sam više nego zadovoljan ljudima koje je Graham doveo da razgovaraju sa mnom i da problem s brtvama više nije strašna stvar jer sam o tome već čuo u JPL-u. *** Sljedeći dan, u nedjelju, Bill Graham odveo me sa svojom obitelji u Muzej nacionalnog zrakoplovstva i svemira. Doručkovali smo svi zajedno i otišli u muzej preko puta. Očekivao sam da ću vidjeti gomilu ljudi, ali zaboravio sam da je Graham velika faca. Imali smo cijeli muzej samo za sebe. Vidjeli smo Sally Ride. Bila je u astronautskom odijelu, imala je kacigu i sve ostalo. Voštana figura izgledala je baš kao ona. U sklopu muzeja postojalo je kino u kojem se prikazivao film o NASA-i i njezinim dostignućima. Film je bio prekrasan. Nikada nisam imao pravu predodžbu o tome koliko golem broj ljudi radi na space shuttleu te koliki je trud u sve to uložen. Znate i sami kakvi su filmovi, sve mogu izdramatizirati. Bio je toliko dramatičan da umalo nisam počeo plakati. Postalo mi je još jasnije do koje je mjere nesreća bila velik udarac za NASA-u. Razmišljanje o tome koliko ljudi naporno radi da bi shuttle poletio - a on eksplodira - učinilo me još odlučnijim da riješim probleme shuttlea što je moguće brže, kako bi se svi ti ljudi mogli oporaviti i vratiti u sedlo. Film me izmijenio, od djelomičnog anti-NASA stava koji sam gajio,

javio mi se snažan pro-NASA stav. *** Tog poslijepodneva telefonirao mi je general Kutyna. »Profesore Feynmane?«, rekao je. »Imam hitne novosti za vas. Uf, samo trenutak.« Iz slušalice je svirala vojna glazba. Glazba je prestala, a general Kutyna je nastavio: »Ispričavam se, profesore, na koncertu sam orkestra Vojnog zrakoplovstva koji je upravo odsvirao nacionalnu himnu.« Mogao sam ga zamisliti u uniformi kako stoji u stavu »mirno«. Orkestar svira Star-Spangled Banner23, a on salutira jednom rukom, a u drugoj drži slušalicu. »Što ima novo, generale?« »Prvo, Rogers mi je rekao da ne idete preko u NASA-u.« Nisam obraćao previše pažnje na to jer sam dan prije proveo u NASA-i. Nastavio je: »A drugo, sutra poslijepodne imat ćemo izvanredni sastanak kako bismo dobili informacije od momka čiju je priču danas objavio New York Times.« Smijao sam se u sebi: »Ipak ćemo imati izvanredni sastanak u ponedjeljak!« Potom je rekao: »Jutros sam nešto radio na rasplinjaču svojeg automobila pa sam ovako razmišljao: kada je kobni shuttle poletio, temperatura zraka bila je oko -2 ili -3 °C. Najhladnija temperatura zraka prilikom prijašnjih lansiranja bila je oko 12 °C. Budući da ste profesor, recite mi, gospodine, kako hladnoća utječe na brtve?« »O, pa brtve se skrutnu. Naravno!« Bilo je to sve što mi je imao reći. Bio je to ključ zbog kojega sam kasnije zadobio veliko poštovanje, ali to je bilo njegovo opažanje. Profesoru teorijske fizike uvijek morate reći što da traži. On se koristi svojim znanjem kako bi objasnio opažanja eksperimentatora! *** U ponedjeljak smo general Kutyna i ja otišli u Grahamov ured kako bismo ga upitali ima li ikakvih informacija o utjecaju temperature na brtve. Nije ih imao pri ruci, ali rekao je da će nam ih nabaviti najbrže što može.

Međutim, ono što je Graham imao pri ruci bile su zanimljive fotografije. Na njima se vidio plamen koji suklja iz desne pogonske rakete, nekoliko sekundi prije eksplozije. Bilo je teško reći odakle je točno plamen sukljao, ali u uredu je postojao model shuttlea. Stavio sam model na pod i hodao oko njega sve dok nije izgledao točno kao na slici - i po veličini i po orijentaciji. Zamijetio sam da na svakoj pogonskoj raketi postoji mala rupa, koja se naziva pristupnom točkom za provjeru curenja. Na njih se vrši pritisak kako bi se provjerile brtve. Rupe se nalaze između dvije brtve, pa ako se dobro ne zatvore, a brtva omane, plin će izaći kroz rupu i doći će do katastrofe. Točno se na tome mjestu vidio plamen. Naravno, još uvijek se postavlja pitanje izlazi li plamen iz pristupne točke za provjeru curenja ili veći plamen suklja iz rakete, a mi mu vidimo samo vršak. *** Tog poslijepodneva održan je izvanredni sastanak iza zatvorenih vrata na kojem smo saslušali čovjeka čiju je priču objavio New York Times. Zvao se gospodin Cook. Radio je u NASA-inu uredu za financije. Zamolili su ga da istraži moguće probleme s brtvama i procijeni troškove potrebne za njihovo rješavanje. Razgovarajući s inženjerima, shvatio je da su brtve već dulje vrijeme problem. U izvještaju je naveo da bi rješavanje tog problema stajalo toliko i toliko novca - mnogo novca. S gledišta novinara i nekih članova komisije, priča gospodina Cooka zvučala je kao otkrivanje velike tajne, kao da je NASA krila problem brtvi od nas. Morao sam sjediti tijekom toga velikog, nepotrebnog uzbuđenja, razmišljajući hoćemo li morati održavati izvanredne sastanke svaki put kad novine objave članak o shuttleu? Tako nikada nećemo nikamo stići! Kasnije tijekom sastanka dogodile su se neke vrlo zanimljive stvari. Prvo smo vidjeli fotografije na kojima se vide oblaci dima koji izlaze iz terenskog spoja neposredno nakon paljenja, prije nego se shuttle odvojio od tla. Dim je izlazio iz istog mjesta - kako se čini iz pristupne točke za provjeru curenja - na kojem su se kasnije pojavili plamenovi. Više nije bilo mnogo sumnje. Stvari su se polagano počele poklapati. Nakon toga dogodilo se nešto posve neočekivano. Inženjer iz kompanije Thiokol, gospodin McDonald želio nam je nešto reći. Došao je na naš sastanak po vlastitu nahođenju, nepozvan. Izvijestio nas je da su inženjeri u Thiokolu došli do zaključka da niske temperature utječu na

probleme koji se javljaju s brtvama što ih je jako, jako zabrinulo. Noć prije lansiranja, tijekom provjere spremnosti za let, preporučili su NASA-i da shuttle ne bi trebalo lansirati ako temperatura bude ispod 12 °C, a tog jutra temperatura je bila -3 °C. Gospodin McDonald ispričao nam je kako je NASA bila zaprepaštena zbog te izjave. Osoba zadužena za sastanak, gospodin Mulloy, bunio se da su dokazi »nepotpuni« - tijekom pojedinih lansiranja pojavilo se i propuhivanje i erozija, a temperatura je bila viša od 12 °C zbog čega bi Thiokol trebao iznova razmotriti svoje protivljenje lansiranju. *** Thiokol se prestao protiviti lansiranju, ali McDonald je odbio stati iza toga pa im je rekao: »Ako nešto pođe po zlu tijekom ovog leta, ja ne želim stajati ispred istražnog odbora i govoriti im da sam ja naložio članovima posade neka lete u letjelici koja za to nije osposobljena.«

Slika 11. Nepravilno zabrtvljena pristupna točka za provjeru curenja omogućila je prolaz plamenu koji je spalio primarnu brtvu.

To je bila zaprepašćujuća izjava te je gospodin Rogers ponovio: »Jesam li vas dobro razumio, gospodine, da ste rekli...«, pa je ponovio cijelu priču. A McDonald je odgovorio: »Tako je, gospodine.« Cijela komisija bila je u šoku. Ovo je bilo prvi put da je itko od nas čuo tu priču. Ne samo što je postojala pogreška s brtvama nego se čini da je postojala i pogreška u rukovođenju projektom. Gospodin Rogers predložio je da pažljivo razmotrimo McDonaldovu priču i prikupimo što više detalja prije nego izađemo u javnost. Ali, ako smo željeli informirati javnost, morali smo sutradan održati sastanak otvoren za javnost na kojem bi gospodin Cook svjedočio. Pomislio sam: »To će biti gluma, reći ćemo im iste stvari koje smo rekli danas, ništa novo nećemo saznati.« *** Na odlasku, Bill Graham mi je pristupio i uručio hrpu papira. »O Bože, baš si brz!«, rekao sam mu. »Jutros sam te zamolio za informacije i već si mi ih pribavio!« Graham je uvijek bio vrlo spreman na suradnju. Na gornjem papiru piše: »Profesor Feynman iz Predsjedničke komisije želi informacije o utjecaju temperature zraka na elastičnost brtvi...« - to je memorandum naslovljen na podređenoga. Ispod tog memoranduma nalazi se sljedeći memorandum na kojem piše: »Profesor Feynman iz Predsjedničke komisije želi informacije ...« od podčinjenoga do podčinjenoga i tako do besvijesti. Tu je i dokument s brojevima jadnika s dna, a tu je i cijeli niz dokumenata koji pojašnjavaju zašto se odgovor šalje na iduću razinu. Imam gomilu papira koja sliči velikom sendviču u čijem se središtu krije odgovor - na pogrešno pitanje! Odgovor glasi: »Stišći gumu dva sata na određenoj temperaturi, određenim pritiskom, pa onda vidi koliko će joj trebati da se povrati u prvobitno stanje« - trebat će joj sati. Želio sam znati za koje vrijeme, u tisućinkama sekunde, guma reagira na temperaturu tijekom lansiranja. Informacija koju sam dobio nije mi ni od kakve koristi. Vratio sam se u hotel. Osjećam se bez veze dok jedem večeru, gledam na stol, a na stolu je čaša hladne vode. Pomislio sam: »K vragu, pa mogu i sam ispitati tu gumu, ne trebam čekati NASA-u da šalje dokumente

amo-tamo. Jednostavno trebam pokušati. Treba mi samo komadić takve gume.« »Mogao bih to učiniti sutra kad budemo sjedili i slušali Cookove budalaštine, koje smo već čuli danas. Na sastancima uvijek ima hladne vode. Ako uspijem, uštedjet ću nam vrijeme.« Onda mi je prošlo kroz glavu: »Ma ne, to bi ispalo nespretno.« Potom sam se sjetio fizičara Luisa Alvareza. To je čovjek kojemu se doista divim zbog njegove hrabrosti i smisla za humor. Pomislio sam: »Da je Alvarez u komisiji, on bi to učinio, i to mi je bilo dovoljno.« Postoje pripovijetke o velikim junacima fizike, koji su riješili problem jednostavno na ho-ruk, dok su se svi ostali trudili riješiti ga na kompliciran način. Na primjer, pošto su otkrivene ultraljubičasta i rendgenska zraka, Francuz Andre Blondel otkrio je nov tip zraka koje se nazivaju N-zrakama. Bilo je teško detektirati N-zrake, ostali znanstvenici imali su problema s ponavljanjem Blondelovih eksperimenata pa je netko zamolio velikog američkog fizičara R. W. Wooda da ode u Blondelov laboratorij. Blondel je održao javno predavanje i demonstraciju. Da bi ih se moglo vidjeti, N-zrake trebalo je propustiti kroz aluminij. Svjetlosnu zraku cijelog spektra prema prizmi je usmjeravao Spektroskop koji se sastojao od niza leća. Ispred spektroskopa bio je prsten u kojem se rotirala aluminijska prizma. Njezin zadatak bio je blokiranje spektra i propuštanje N-zraka. U kućištu ispred prizme nalazio se konac obložen kalcijevim sulfidom na kojem su N-zrake bile vidljive pa se mogla iščitati vrijednost njihova intenziteta. Kako se aluminijska prizma okretala, tako su se N-zrake lomile, a Blondelov asistent izvještavao je o njihovu intenzitetu. Različite vrijednosti za različite kutove. Budući da je svjetlost utjecala na N-zrake, Blondel je ugasio svjetlo kako bi očitavanja bila što točnija. Njegov asistent nastavio je izvještavati o njihovu intenzitetu. Kada su se svjetla upalila, R. W. Wood, koji je sjedio u prvom redu, propeo se na nožne prste držeći visoko u zraku aluminijsku prizmu kako bi je svi mogli vidjeti! Bio je to kraj N-zraka. Pomislio sam: »Upravo tako! Moram dobiti uzorak gume.« Nazvao sam Billa Grahama. Nemoguće je doći do nje, čuva se negdje u Centru za svemirska

istraživanja Kennedy. Ali onda se Graham sjetio da ćemo sutra na sastanku imati model terenskog spoja s dva uzorka gume u njemu. Rekao mi je: »Nađimo se u mojem uredu prije početka sastanka pa ćemo vidjeti možemo li izvući gumu.« *** Sljedećeg sam jutra rano ustao i izašao pred hotel. Bilo je osam sati i sniježilo je. Ugledao sam taksi, pozvao ga i rekao vozaču: »Molim vas, odvezite me u najbližu trgovinu alata.« »Trgovinu alata?« »Da. Moram nabaviti nešto alata.« »Ali, gospodine, ovdje u okolici nema trgovine alata, ovdje je zgrada Kongresa, ondje je Bijela kuća ... Znate što, mislim da sam nekidan prošao pored jedne.« Pronašao je trgovinu. Otvarala se u 8:30, a bilo je 8:15. Morao sam čekati ispred u sakou i kravati, kostimu koji sam usvojio otkako sam stigao u Washington, kako bih se neupadljivo mogao kretati među domorocima. Sakoi u koje su domoroci bili odjenuti u svojim zgradama (koje se sve griju) bili su dostatni za šetnju od jedne do druge zgrade, ili od zgrade do taksija, ako su zgrade bila predaleko jedna od druge. (Svi se taksiji griju.) Ali domoroci su se na čudan način plašili hladnoće. Preko sakoa odijevali su kapute kada su izlazili van. Tada još nisam imao kaput, pa sam bio itekako uočljiv ispred trgovine alata na snijegu. U 8:30 ušao sam unutra i kupio nekoliko odvijača, kliješta i najmanju moguću ručnu stegu. Potom sam otišao u NASA-u. Na putu do Grahamova ureda razmišljao sam nije li stega prevelika. Nisam imao mnogo vremena pa sam odjurio do medicinskog odjela NASA-e. (Znao sam gdje je jer sam tamo odlazio na krvne pretrage po nalogu kardiologa koji me je pokušavao liječiti preko telefona.) Zamolio sam ga za medicinske stege kakve stavljaju na epruvete. Nisu imali ni jednu, ali čovjek je rekao: »Pogledajmo odgovara li vaša stega širini čaše!« Potpuno je odgovarala. Otišao sam u Grahamov ured. Jedna kliješta bila su mi dovoljna da odvojim gumenu brtvu od modela terenskog spoja. U ruci sam imao uzorak gumene brtve. Iako sam znao da bi mnogo dramatičnije i poštenije bilo da prvi put izvedem

eksperiment na javnom sastanku, učinio sam nešto čega se pomalo sramim. Varao sam jer nisam mogao odoljeti. Izveo sam eksperiment. Znao sam da nakon zatvorenog sastanka slijedi otvoreni sastanak pa sam se htio uvjeriti da će na otvorenom sastanku sve dobro ispasti. Vratio sam gumenu brtvu natrag u model spoja kako bi ga Graham mogao donijeti na sastanak. *** Otišao sam na sastanak, posve spreman, s kliještama u jednom džepu i stegom u drugome. Sjeo sam pored generala Kutyne. Na prošlom sastanku poslužili su nam vodu s ledom. Danas nema leda u vodi. Ustao sam i otišao do nekoga tko mi je izgledao kao da je za to zadužen i rekao mu: »Molio bih vas čašu vode s ledom.« »Svakako! Svakako!«, rekao je. Pet minuta kasnije zaštitari su zatvorili vrata i sastanak je počeo, a ja nisam dobio svoju vodu s ledom. Gestom sam se obratio čovjeku s kojim sam maloprije pričao, a on mi je rekao: »Ne brinite se, stiže!« Sastanak je krenuo svojim tijekom. Gospodin Mulloy počeo nam je govoriti o brtvama. (NASA nas je očito željela informirati o brtvama prije gospodina Cooka.) Još uvijek nema vode s ledom! Gospodin Mulloy pojašnjavao nam je kako bi brtve trebale funkcionirati na za NASA-u uobičajeni način; služio se smiješnim riječima i kraticama i svi smo ga teško razumjeli. Kako bih pripremio teren dok čekam vodu s ledom, počeo sam mu postavljati pitanja: »Tijekom lansiranja postoje vibracije zbog kojih se spojevi pogonskih raketa pomiču - je li tako?« »Tako je.« »Unutar tih spojeva gumene brtve trebaju se raširiti kako bi ispravno brtvile - je li tako?« »Tako je. U statičkim uvjetima one bi trebale biti u izravnom kontaktu s tangom i clevisom24 te stiješnjene na tisućiti dio centimetra.« »Zašto ne izvadimo brtve?« »Zato što bi u tom slučaju vrući plin sukljao kroz spoj...« »Kako bi brtve dobro brtvile, moraju biti napravljene od gume, a ne

od nečega poput olova, koje se ne vraća u prvobitan oblik pošto ga zgnječite.« »Tako je.« »Eh, sada, kada bi brtva izgubila elastičnost na sekundu-dvije, ne bi li to bilo dovoljno da dođe do opasne situacije?« »Tako je.« To nas je izravno dovelo do pitanja o hladnoj temperaturi i elasticitetu gumene brtve. Želio sam dokazati da je gospodin Mulloy zasigurno znao da temperatura utječe na elastičnost iako je, prema riječima gospodina McDonalda on tvrdio da dokazi o tome »nisu potpuni«. Još uvijek mi nisu donijeli vodu s ledom! Na trenutak sam zastao, a netko drugi počeo je postavljati pitanja. Model spoja obišao je krug i došao do generala Kutyne, a potom do mene. Izvadio sam stegu i kliješta iz džepa i rastavio model na dijelove. U ruci sam držao stegu i kliješta, ali još uvijek nisam dobio vodu! Okrenuo sam se i signalizirao čovjeku kojega sam već gnjavio, a on mi je signalima odgovorio: »Ne brinite se, dobit ćete je!« Uskoro sam u daljini ugledao djevojku, nosila je pladanj s čašama. Dodala je čašu s vodom gospodinu Rogersu, dodala je čašu gospodinu Armstrongu, i tako nastavila dodavati čaše s vodom svima, uzduž i poprijeko! Sirotica je sve donijela sa sobom - vrč, čaše, posudu s ledom, led, ma sve - kako bi svi mogli dobiti čašu vode. Na kraju sam dobio svoju čašu vode, ali je ne pijem! Savio sam gumenu brtvu stegom i stavio je u čašu hladne vode. Nakon nekoliko minuta bio sam spreman pokazati rezultat svojega malog pokusa. Posegnuo sam za malim prekidačem koji je aktivirao moj mikrofon. General Kutyna, koji je provalio moju namjeru, nagnuo se prema meni i rekao: »Kopilot pilotu: ne još.« Ubrzo sam ponovno posegnuo za mikrofonom. »Ne još!« Pokretom glave pokazao mi je na knjigu u kojoj su se nalazile sve prikupljene informacije - gospodin Mulloy upravo je pregledavao i prikazivao sve grafikone i slajdove - te mi je rekao: »Kada dođe do ovog slajda ovdje, onda je pravi trenutak da to učiniš.« Napokon, gospodin Mulloy došao je do tog mjesta, ja sam stisnuo

prekidač i rekao: »Ovu gumenu brtvu izvadio sam iz modela. Izvio sam je i pritisnuo stegom pa uronio u hladnu vodu.« Izvadio sam stegu, podigao je uvis i opustio govoreći: »Otkrio sam da se otpuštanjem stege guma ne vraća u prvobitan položaj. Drugim riječima, materijal je izgubio svoju elastičnost na nekoliko sekundi, pri temperaturi od 0 °C. Vjerujem da je to vrlo važno za naš problem.« Prije nego je gospodin Mulloy uspio bilo što izustiti, gospodin Rogers je rekao: »To je podatak koji ćemo, naravno, temeljito razmotriti na našoj sjednici o vremenskim uvjetima, koja će se održati nešto kasnije. Mislim da je to važan podatak i nadam se da ga gospodin Mulloy također prepoznaje kao takva i da će ga prokomentirati na sjednici koja slijedi.« Tijekom pauze za ručak, novinski izvjestitelji prilazili su mi i postavljali pitanja tipa: »Jeste li govorili o brtvi ili o premazu?« i »Biste li nam pojasnili što je to točno brtva?« Bio sam donekle potišten jer nisam imao mogućnost izvesti zaključak. Ali te večeri, sve vijesti na televiziji to su nadoknadile, upućujući na važnost mog pokusa, a sljedećeg jutra u svim je novinskim člancima sve bilo savršeno objašnjeno.

Provjeri šest! SESTRIČNA Frances poučila me o novinarima. Radila je kao dopisnica Associated Pressa iz Bijele kuće u vrijeme administracije Nixona i Forda, a sada radi za CNN. Frances mi je govorila o ljudima koji su bježali na stražnje izlaze jer su se bojali novinara. Od nje sam usvojio ideju da novinarstvo ne čini ništa loše, izvjestitelji jednostavno pokušavaju pomoći narodu da sazna što se doista događa i čovjeku ne može naškoditi ako je s njima ljubazan. Otkrio sam da su doista prijateljski raspoloženi ako im pružiš priliku. Nisam se bojao novinara i uvijek sam im odgovarao na pitanja. Izvjestitelji su mi znali objasniti da im slobodno kažem i stvari koje »nisu za javnost«. Međutim, nisam želio nikakav hokus-pokus, nisam želio zvučati kao čovjek preko kojega informacija cure. Kad god sam razgovarao s novinarima, bio sam izravan. Vjerojatno je to bio razlog zbog kojega je moje ime bilo svakodnevno u svim novinama diljem zemlje! Ljudi su mogli steći dojam da uvijek odgovaram na novinarska pitanja. Često je ostatak članova komisije jedva čekao da ode na stanku za ručak, a ja bih i dalje odgovarao na novinarska pitanja. Na to sam ovako gledao: »Čemu održavati javne sastanke ako utekneš svaki put kad te novinari zamole da im pobliže objasniš što znači određeni pojam?« Kad bismo napokon otišli na ručak, gospodin Rogers nas je podsjećao da budemo pažljivi i ne razgovaramo s novinarima. Ja bih mu, primjerice, rekao: »Upravo sam im govorio o brtvama.« A on bi rekao: »U redu. To što radite u redu je, doktore Feynmane, to me ne muči.« Nikad nisam otkrio što mu je točno značilo to: »Ne razgovarajte s novinarima.« Rad u komisiji bio je prilično napet pa sam uživao odlazeći na opuštene večere s Frances i Chuckom, sinom moje sestrične, koji je radio za Washington Post. Budući da je gospodin Rogers neprestano govorio o curenju informacija, nikada nismo progovorili ni jednu jedinu riječ o onome što radim. Ako je CNN želio od mene dobiti neku informaciju, trebali su poslati drugog novinara. Isto je vrijedilo i za Washington Post. Izvijestio sam gospodina Rogersa da neki članovi moje obitelji rade kao novinari, ali da smo se dogovorili da ne razgovaramo o poslu koji

upravo obavljam. »Što mislite, je li to problem?« Nasmijao se i rekao: »Nema ništa loše u tome. I ja imam rođaka novinara. Nije to nikakav problem.« *** U srijedu komisija nije radila ništa pa me general Kutyna pozvao da dođem u Pentagon kako bi me uputio u odnos između Vojnog zrakoplovstva i NASA-e. Tad sam prvi put bio u Pentagonu. Posvuda su bili momci u uniformama koji su primali naređenja - posve drugačije nego u građanskom životu. Jednomu od njih rekao je: »Treba mi soba za sastanke ...« »Razumijem, gospodine!« »... i trebat ćemo te i te slajdove od broja tog i tog.« »Razumijem, gospodine! Razumijem, gospodine!« Svi ti momci radili su za nas dok mi je general Kutyna držao iscrpno predstavljanje u posebnoj sobi za sastanke. Slajdovi su se prikazivali straga, a projicirali na prozirnom zidu. Doista je izgledalo fantastično. General Kutyna govorio mi je stvari tipa: »Senator taj i taj u NASAinu je džepu«, a ja sam, napola se šaleći, rekao: »Izostavite napomene, generale; prepunit ćete mi glavu! Ipak, ne brinite se, zaboravit ću sve!« Želio sam ostati naivan. Prvi sam otkrio što se dogodilo shuttleu pa sam se bojao velikih političkih pritisaka koji bi kasnije mogli uslijediti. Negdje u svojem predstavljanju general Kutyna upozorio je kako svi članovi komisije imaju svoje slabosti, zbog svojih veza. Njemu je, kao bivšemu programskomu menadžeru Vojnog zrakoplovstva i programa Shuttle, bilo teško, ako ne i nemoguće odlaziti kući sa žestokim problemima NASA-ine uprave. Sally Ride i dalje je radila za NASA-u pa nije mogla reći sve što je htjela. Gospodin Covert radio je na motorima i bio NASA-in konzultant itd. Ja sam povezan s Caltechom, ali to nisam doživljavao kao slabost. »Da«, rekao je,« imaš pravo. Ti si nepobjediv, bar koliko se nama čini. Ipak, u zrakoplovstvu imamo pravilo, provjeri šesti« Objasnio mi je: »Pilot leti, gleda u svim smjerovima i osjeća se sigurno. Neprijateljski pilot leti iza njega (gledano prema brojčaniku sata, ‘dvanaest sati’ nalazi se ispred tebe, a ‘šest sati’ iza tebe) i puca. Najviše

aviona oboreno je tako. Vrlo je opasno misliti da si siguran! Negdje postoji slabost koju valja pronaći. Uvijek moraš provjeriti što je na šestom satu.« Neki podređeni ušao je u sobu. Nešto su šaputali, čini se da još nekomu treba odmah soba za sastanke. General Kutyna rekao mu je: »Reci im da ću završiti za deset minuta.« »Razumijem, gospodine!« I napokon smo izašli. U predvorju je stajalo DESET GENERALA koji su čekali da završimo - a ja sam unutra sjedio sam i imao osobno informiranje. Osjećao sam se sjajno. Ostatak dana pisao sam pismo kući. »Provjeri šest« počelo me zabrinjavati kada sam se sjetio reakcije gospodina Rogersa zbog mog posjeta Frances i Chucku. Napisao sam sljedeće: ... Bio sam zadovoljan Rogersovom reakcijom, ali sada, pošto sam malo promislio, više mi se ne čini tako. Njegova reakcija bila je previše jednostavna - pošto nam je govorio o važnosti da informacije ne procure itd. na ranijim sastancima. Je li mi nešto smjestio? (VIDIŠ DRAGA, WASHINGTONSKA PARANOJA POLAKO MI SE UVLAČI POD KOŽU). Mislim da ima istine u tome i da će me netko pokušati spriječiti od daljnjih otkrića te će me vjerojatno pokušati diskreditirati ako se previše približim ... Tako ću, protiv svoje volje, otkazati daljnje susrete s Frances i Chuckom. Pitao sam Fran za mišljenje jesam li previše paranoičan. Rogers je izgledao tako suglasno i uvjerljivo. Previše lako prešao je preko toga, a kako se čini, ja sam mu trn u oku ... Sutra u 6:15 krećemo posebnim zrakoplovom (dva zrakoplova) u Centar za svemirska istraživanja Kennedy na dodatno »informiranje«. Nedvojbeno će biti mnogo obilaženja, pokazivanja - tristo čuda - a tehničkim detaljima neće posvetiti ni najmanje vremena. Ali, neće moći. Ako neću biti zadovoljan petkom, ostat ću u subotu i nedjelju, a ako ni tada ne budem zadovoljan, ostat ću ponedjeljak i utorak. Čvrsto sam odlučio otkriti što se dogodilo - pa ako treba, neka leti perje! Pretpostavljam da će mi dopustiti da se bavim time, preplavit će me podacima i detaljima, kako bi oni imali vremena da smekšaju opasne svjedoke itd. Ali to im neće poći za rukom jer: (1) ja obrađujem tehničke informacije i razumijem ih brže no što misle, a (2) već sam osjetio smrad pojedinih štakora koji neću lako zaboraviti. Ja obožavam slijediti smrad štakora, što obećava uzbudljivu avanturu.

Osjećam se kao majmun u trgovini s porculanom. Majmuna treba pustiti da skače u svojem prirodnom staništu. Iako bi me bilo bolje usporediti s majmunom u trgovini banana jer porculan je ionako u banani.25 Toliko o tome da bih radije bio kod kuće i radio nešto drugo, baš se dobro provodim. S ljubavlju, Richard *** Novinari su iznosili glasine da je NASA bila pod velikim političkim pritiskom za lansiranje shuttlea i da su postojale brojne teorije o podrijetlu pritisaka. Za mene je to bio velik misteriozni svijet neslućenih sila. Trebao sam ga istražiti, ali i zaštititi sebe, samo će tada sve biti u redu. Morao sam biti vrlo oprezan.

Njuškalo NAPOKON smo u četvrtak rano ujutro stigli do Floride. Prvotna zamisao bila je da odemo u razgledavanje Centra za svemirska istraživanja Kennedy na Cape Canaveralu i sve pogledamo uz vodiča. Međutim, informacije o našem dolasku tako su se brzo širile putem novina da smo odmah morali održati konferenciju za novinare. Prvo smo vidjeli detaljne slike dijelova shuttlea na kojima se vidi sukljanje dima još dok je shuttle bio na lansirnoj rampi. Fotografski aparati promatrali su lansiranje sa svih strana - njih oko stotinu. Stranu na kojoj se pojavio dim pokrivala su dva aparata, ali oba su, za divno čudo, podbacila. Unatoč tomu, na fotografijama dobivenim od preostalih fotoaparata mogu se vidjeti četiri ili pet oblaka crnog dima kako izlaze iz terenskog spoja. Dim nije goruća tvar, nego ugljik i nečiste tvari koje su bile istisnute zbog velikog tlaka u raketi. Dim je prestao izlaziti nakon nekoliko sekundi, spoj se privremeno zabrtvio, ali je nekoliko minuta kasnije probijen. O količini tvari koja je iscurila s dimom također se raspravljalo. Oblaci dima bili su oko 2 metra dugački i oko metar široki. Količina tvari ovisi o finoći čestica i guste tvari u samome dimu tako da je teško procijeniti. A budući da su fotografije napravljene sa strane, moguće je da je bilo i više dima oko rakete. *** Za procjenu minimuma pretpostavio sam veličinu čestica koja bi stvarala najviše dima u odnosu na postojeću količinu materijala. Rezultat je bio začuđujuće malen, oko 3 kubična centimetra. Znači, od tri kubična centimetra tvari može se dobiti tolika količina dima. Zatražili smo fotografije s prethodnih lansiranja. Otkrili smo da nikada prije nije bilo dimnih oblaka prilikom lansiranja. Od gospodina Charlieja Stevensona, koji je bio odgovoran u ekipi za hladne uvjete, saznali smo da se temperatura te noći spustila na -5 °C premda je njegova ekipa na samom uzletištu izmjerila čak -10 °C, što im nikako nije išlo u glavu. Tijekom stanke za ručak, novinar s lokalne TV postaje upitao me što mislim o očitavanju niske temperature. Odgovorio sam mu da mi se čini

kako su tekući vodik i kisik još više ohladili zrak čija je temperatura iznosila -5 °C dok su istjecali niz veliki spremnik s gorivom na pogonskoj raketi. Iz nekog razloga novinar je pomislio da sam mu otkrio neku važnu, tajnu informaciju pa u svojem izvješću te večeri nije otkrio moje ime. Umjesto imena rekao je: »Ovo objašnjenje dao nam je dobitnik Nobelove nagrade pa je zasigurno točno.« Tijekom poslijepodneva, stručnjaci koji se bave telemetrijom dali su nam sve informacije o posljednjim trenutcima shuttlea. Izmjerene su stotine stvari i sve izmjere upućivale su da sve radi besprijekorno u uvjetima u kojima se shuttle nalazi. Tlak u spremniku s vodikom iznenada je pao nekoliko sekundi pošto je uočen plamen, žiroskopi koji održavaju smjer shuttlea radili su savršeno, a onda je jedan morao raditi snažnije od drugoga zbog bočnih sila koje je izazvao plamen na pogonskoj raketi. Glavni motori ugasili su se kad je spremnik vodika eksplodirao zbog pada tlaka u spremniku s gorivom. Sastanak je trajao do 19:30. Razgledavanje smo ostavili za petak pa smo s gospodinom Rogersom otišli ravno na večeru. *** Na večeri sam sjedio pored Ala Keela koji se u ponedjeljak priključio komisiji kao izvršni dužnosnik. On je gospodinu Rogersu trebao pomoći oko organizacije posla i njegova provođenja. Došao je iz Bijele kuće - iz nečega što se zove UUP26 - a bio je na dobru glasu zbog savjesnog izvršavanja dužnosti u ovome i onome. Gospodin Rogers neprestano je ponavljao kako smo sretni što smo dobili nekoga tako kvalificiranoga. Stvar koja me se kod njega jako dojmila bio je njegov doktorat iz zračnog prostora, a napravio je i svojevrsnu postdoktorsku disertaciju na Berkeleyju. Kada nam se u ponedjeljak predstavio, našalio se rekavši da je posljednji »pošteni posao« koji je radio bio vezan za aerodinamiku programa shuttle prije 10-12 godina. Osjećao sam se ugodno uz njega. S doktorom Keelom nisam razgovarao više od pet minuta, a on mi je već rekao da ga nitko u životu nije tako uvrijedio, da nije prihvatio posao zato da bi ga vrijeđali te da ne želi više razgovarati sa mnom! Moj problem je što se ne sjećam kada napravim nešto blesavo ili nešto što je ljudima neugodno, tako sam i tada zaboravio što sam to rekao da je tako izbačen iz takta. Što god da je bilo, ja sam to izrekao u šali i bio

sam strašno iznenađen njegovom reakcijom. Vjerojatno sam izgovorio nešto prosto, drsko i blesavo, ali ne sjećam se što! Nakon toga uslijedilo je napeto razdoblje od 5 - 10 minuta tijekom kojih sam mu se ispričavao i pokušavao iznova započeti razgovor. Naposljetku smo ipak nekako nastavili razgovor. Nismo bili veliki prijatelji, ali bar je bio mir. *** U petak ujutro imali smo sljedeći javni sastanak. Stigli su zaposlenici Thiokola i NASA-e da nam ispričaju što se događalo večer prije lansiranja. Sve se odvijalo polako. Svjedoci nam nisu htjeli reći sve pa smo do odgovora morali dolaziti postavljanjem vrlo preciznih pitanja. Ostali momci iz komisije bili su posve budni - primjerice gospodin Sutter. »Koji su točno bili vaši kriteriji zbog kojih ste pristali da pod takvim i takvim okolnostima učinite to i to?« Postavljao je specifična pitanja poput toga, a ispalo je da oni uopće nisu imali kriterij. Gospodin Covert i gospodin Walker bili su jednako izravni. Svi su postavljali dobra pitanja, samo je meni većinu vremena sve bilo nekako mutno, i osjećao sam se da malo zaostajem. Potom je na red došla Thiokolova promjena položaja. Gospodin Rogers i Sally Ride ispitivali su dva Thiokolova upravitelja, gospodina Masona i gospodina Lunda koliko je ljudi bilo protiv lansiranja sve do zadnjeg trena. »Nismo ih baš sve ispitali«, odgovorio je gospodin Mason. »Je li većina bila protiv lansiranja ili tek jedan ili dvojica?« »Bilo je, rekao bih, oko pet ili šest stručnjaka zaduženih za to, ali ne bih vam znao reći koji su bili suzdržani u pitanju lansiranja pri takvoj temperaturi.« »Znači li to da je jednak broj bio i za i protiv?« »Tako se procjenjuje.« Pogodilo me do koje su mjere Thiokolovi menadžeri muljali. Srećom, znam postavljati vrlo jednostavna pitanja pa sam ih upitao: »Gospodo, možete li mi reći imena četvorice vaših najboljih eksperata za brtve i poredati ih prema stručnosti?« »Roger Boisjoly i Arnie Thompson su jedan i dva, a tu su i Jack Kapp te hmm ... Jerry Burns.«

Obratio sam se gospodinu Boisjolyju koji je bio na sastanku. »Gospodine Boisjoly, jeste li se vi složili da se shuttle lansira?« »Ne, nisam«, odgovorio mi je. Isto pitanje postavio sam i gospodinu Thompsonu, koji je također bio tamo. I on je odgovorio: »Ne, nisam.« Upitao sam: »A gospodin Kapp?« Gospodin Lund rekao je: »Nije prisutan. Razgovarao sam s njim nakon sastanka, a on mi je rekao da bi se vjerojatno odlučio sudeći po informacijama koje je imao.« »A četvrti čovjek?« »Jerry Burnes. Ne znam je li on bio za ili protiv.« »Dakle«, rekao sam, »od njih četvero jedan je ‘vjerojatno bio za’, za drugog ‘ne znate’, a dvojica koju ste odmah istakli kao najbolje stručnjake za brtve, obojica su bila protiv.«. Njihov »jednak omjer« bio je obično sranje. Pa što su im govorili ljudi koji najviše znaju o brtvama? *** Kasno poslijepodne razgledali smo Centar Kennedy. Bilo je zanimljivo. Predviđao sam da će biti znatno lošije. Ostali članovi komisije postavljali su mnoga važna pitanja. Nismo imali vremena vidjeti pogon u kojem se montiraju rakete, ali potkraj naše ture odveli su nas da pogledamo ostatke olupine koje su prikupili. Grupni me je posjet poprilično iscrpio pa sam se ispričao i otišao. Otišao sam do Charlieja Stevensona kako bih još malo pregledao slike lansiranja. Uz to sam pronašao još podataka o neuobičajeno niskim temperaturnim vrijednostima. Momci su bili spremni na suradnju i željeli su da radim s njima. Deset dana čekao sam da mogu doći na neko od ovih mjesta i evo me, tu sam, napokon! Te večeri, na zajedničkom objedu, rekao sam gospodinu Rogersu: »Razmišljao sam da ostanem ovdje preko vikenda.« »Čujte, doktore Feynmane,« rekao je, »ja bih radije da pođete noćas s nama natrag u Washington. Ali, naravno, slobodni ste činiti što vam je volja.« »Onda dobro«, rekao sam, »ostat ću.«

*** U subotu sam razgovarao s čovjekom koji je kobnog jutra očitavao temperaturne vrijednosti. Bio je to simpatičan momak po imenu B. K. Davis. Pored svake očitane temperature zapisao je i točno vrijeme očitavanja, a potom je i fotografirao termometar. Mogu se vidjeti veliki vremenski razmaci dok se penjao na lansirnu rampu i silazio s nje. Mjerio je temperaturu zraka, rakete, tla, leda, pa čak i ledenu lokvu u kojoj je bio antifriz. Odradio je svoj posao kako valja. NASA je imala teoretske kalkulacije o variranju temperature na mjestu lansiranja. Trebale su biti ravnomjernije i više. Neki su mislili da toplina koja zrači iz vedrog neba ima veze s tim. Međutim, onda je netko uočio da je Davisovo očitavanje temperature ledene lokve znatno niže od onoga što se vidi na fotografiji. Na -14 °C lokva bi - čak ako je u njoj antifriz - trebala biti smrznuta. Nakon toga pročitali smo uputu za uređaj kojim se ekipa za hladne uvjete koristila pa smo otkrili da se instrument treba staviti u okolinu gdje treba obaviti mjerenje najmanje 20 minuta prije upotrebe. Gospodin Davis rekao je da je uređaj izvadio iz kutije na oko 22 °C i da je smjesta počeo provoditi mjerenja. Morali smo provjeriti možemo li ponoviti pogreške. Drugim riječima, možemo li ih kopirati? U ponedjeljak sam nazvao tvrtku koja proizvodi termometre te sam razgovarao s jednim od njihovih tehničara: »Dobar dan, zovem se Dick Feynman«, rekao sam, »član sam komisije koja istražuje nesreću Challengera i imam nekoliko pitanja u vezi s vašim termometrom na infracrvene zrake ...« »Mogu li vam se javiti za trenutak?«, rekao je. »Naravno.« Ubrzo me nazvao i rekao: »Žao mi je, ali te su informacije zaštićene. Ne mogu o tome razgovarati s vama.« Shvatio sam u čemu je problem: tvrtka je problijedjela od straha pomislivši da ćemo njihov instrument okriviti za nezgodu. Rekao sam mu: »Gospodine, vaš termometar nema nikakve veze s nesrećom. Ljudi koji ovdje rade nisu ga rabili u skladu s vašom uputom za rukovanje, a ja pokušavam otkriti možemo li ponoviti pogreške i utvrditi stvarnu temperaturu tog jutra. Da bih to učinio, trebao bih više znati o vašem instrumentu.«

Čovjek se na kraju opustio i pristao na suradnju. Uz njegovu pomoć, predložio sam momcima iz ekipe za hladne uvjete kakav eksperiment trebaju provesti. Ohladili su prostoriju na oko 5 °C i stavili u nju velik blok leda. Što se leda tiče, zna se da mu je temperatura površine 0 °C. Potom su unijeli termometar iz prostorije u kojoj je temperatura bila 22 °C pa su mjerili temperaturu ledenog bloka svakih 30 sekundi. Tako su mogli mjeriti promjene na instrumentu u odnosu na vrijeme. Gospodin Davis zabilježio je svoja mjerenja tako pažljivo da je bilo jednostavno uskladiti vrijednosti. A potom, što je vrlo važno, proračuni temperature bili su slični i u skladu s teorijskim modelom. Sve se doimalo vrlo razumno. Sljedeći put kad sam razgovarao s novinarom ispravio sam svoju izjavu o temperaturi i informirao ga da je ranija teorija, koju je iznio dobitnik Nobelove nagrade, pogrešna. Napisao sam izvještaj o problemu temperature za ostale članove komisije i poslao ga doktoru Keelu. *** Potom sam istražio nešto što smo smatrali faktorom koji je mogao pridonijeti uzroku nezgode. Kada pogonske rakete padnu u ocean, one više nisu posve okrugle zbog udarca. U Centru Kennedy rastavlja ih se na dijelove - svaka raketa ima ih po četiri - i potom šalje željeznicom kompaniji Thiokol u državu Utah. Tamo ih se puni novim gorivom, a potom vlakom vrača natrag na Floridu. Tijekom transporta, dijelovi (koji su položeni na bok) malo se iskrivljuju - iako prozračno, gorivo je vrlo teško. Konačno iskrivljenje iznosi samo djelić centimetra, ali kada se dijelovi rakete ponovno slože, i mali je rascjep dovoljan da propusti vruće plinove. Brtve su debele oko 6 milimetara, a stiješnjene tek tisućiti dio centimetra! Želio sam napraviti proračune. NASA mi je dala sve brojeve, tipa, koliko se najviše okrugli dijelovi mogu odmaknuti, pa sam pokušao otkriti koliki je rezultat pritiska i je li isti na svim mjestima - možda se na mjestu gdje je najmanji pritisak pojavilo curenje. Brojevi su mjere uzete duž tri promjera, svakih 60°. Ali tri promjera koji se uklapaju ne mogu jamčiti da će se i sve ostalo poklapati, kao što to ne može jamčiti ni šest promjera ni bilo koji drugi broj promjera.

Na primjer, možete zamisliti lik nalik na trokut sa zaobljenim kutovima u kojem tri promjera, udaljena 60°, imaju istu dužinu. Sjećam se da sam kao dijete vidio sličan trik u muzeju. Imali su oveću spravu koja se kretala naprijed-natrag posve glatko, a ispod nje nalazili su se smiješni, ludo oblikovani zupčanici svih dimenzija koji su se okretali na nestabilnim osovinama. Sprava je izgledala nemoguće, a razlog zbog kojeg je mogla djelovati nalazio se u obliku zupčanika čiji su promjeri uvijek bili isti. Brojevi koje mi je NASA dala bili su neupotrebljivi. *** Tijekom vikenda, kao što sam i predvidio u svojem pismu, neprestano sam dobivao upute iz stožera komisije u Washingtonu: »Provjeri očitavanja temperature, provjeri slike, provjeri ovo, provjeri ono ...« Popis je bio pozamašan. Ali ja sam većinu toga već napravio. Jedna od uputa koju sam primio imala je veze s tajanstvenim listom papira - netko u Centru Kennedy napisao je »krećemo« prilikom montaže jedne od pogonskih raketa. Napisana rečenica trebala je pokazati svojevrstan nehaj. Moj zadatak - pronaći taj list papira. Do sada sam već dobro znao koliko papira i dokumenata ima u NASA-i. Bio sam siguran da je to trik koji će mi pomoći da se izgubim. Ništa u vezi s tim nisam poduzeo. Umjesto toga, latio sam se nečega potajno.

Slika 12. Svi promjeri u ovom liku jednako su dugački iako on očito nije ravan! Čuo sam glasine da je NASA pokušala lansirati shuttle 28. siječnja unatoč hladnoći, a razlog tomu bilo je obraćanje predsjednika kongresnicima te večeri. Prema teoriji, Bijela kuća sve je zakuhala kako bi tijekom govora kongresnicima učiteljica gospođa McAuliffe razgovarala s predsjednikom i Kongresom iz svemira. To je trebao biti događaj i pol. Predsjednik bi rekao: »Zdravo! Kako si?« A ona bi mu odgovorila: »Dobro sam!«, dakle vrlo dramatično. Budući da sam pronalazio logiku u tome, pretpostavio sam da je vjerojatno moguće. Je li postojala evidencija o tome? Nisam znao kako bih istražio takav problem. Smislio sam samo sljedeće: vrlo je teško doći do predsjednika, osim toga, ne mogu samo tako nazvati astronauticu u svemir i razgovarati s njome. Upravo zato, prespajanje signala iz shuttlea do predsjednika tijekom govora pred Kongresom mora da je vrlo složen zadatak. Kako bih saznao je li itko radio kakve pripreme glede toga, otišao sam na najnižu razinu i pitao momke na dnu neka tehnička pitanja. Pokazali su mi antene, govorili o frekvencijama, pokazali su mi veliki radijski i računalni sustav. Pokazali su sve što su i kako su radili. Upitao sam ih: »Da ste trebali poslati signal negdje drugdje -

gospodinu Marshallu npr. - recite, kako biste to učinili?« Odgovorili su mi: »Ah, pa mi smo samo relejna stanica. Sve se automatski šalje u Houston, a oni od tamo dalje preusmjeruju signal. Mi ovdje ne radimo nikakva preusmjeravanja.« Nisam našao nikakav dokaz - bar ne u Centru Kennedy. Ipak, momci su bili vrlo ljubazni i sve je prošlo tako ugodno da se loše osjećam. Nerado varam ljude. To što sam napravio bilo je pomalo spletkaroški. Svejedno, odlučio sam ponoviti istu stvar kad stignem u Houston. *** U ponedjeljak je gospodin Hotz došao na Floridu kako bi radio sa mnom. (Kasnije mi je priznao da je poslan s izričitim uputama da vidi što radim i spriječi me da »podivljam«.) Gospodin Hotz donio je popis stvari koje trebamo napraviti: »Mnogo je stvari na popisu«, rekao je, »a ja ću biti sretan da podijelim posao s vama.« Rekao je da će njemu biti lakše obaviti neke stvari, a većinu ostalih stvari ja sam već odradio - osim lista papira na kojem je pisalo »krećemo«. Gospodin Hotz aludirao je da je poruka možda ispala iz dnevnika nekog od članova zaduženih za pogonske rakete. Za mene to nije bio dovoljno dobar zaključak. Umjesto toga želio sam vidjeti gospodina Lambertha koji je rekao da želi razgovarati sa mnom. Gospodin Lamberth bio je sav u svojem poslu, velika faca zadužena za pogonske rakete. Želio mi je pričati o problemima koji su mu se javljali. »Radnici su nekad bili kudikamo discipliniraniji, a danas to više nije slučaj.« Naveo mi je nekoliko primjera. Prvi incident bio je povezan s rastavljanjem pogonskih raketa pošto ih izvade iz mora. Svaki dio rakete drži 180 zakovica - svaka je promjera oko 3 centimetra i oko 5 centimetara dugačka - poredanih ukrug. Pri rastavljanju dijelova postojala je procedura tijekom koje su radnici trebali vući raketu određenu udaljenost. Prilikom vuče, vodili su računa samo o količini sile koju primjenjuju - oko 3000 kilograma. To je bila bolja metoda s fizikalnog stanovišta, čiji je smisao bio da se zakovice rasterete. Jednom prilikom mjerač sile nije bio posve ispravan pa su radnici upotrijebili veću silu čudeći se kako ne postižu silu od 3000 kilograma, a onda je jedna zakovica pukla. Gospodin Lamberth prekorio je radnike zbog nepoštovanja postupka.

To me podsjetilo na moj pokušaj poboljšavanja stvari u tetinom hotelu: »Tvoja metoda bolja je od uobičajene, ali onda ti se dogodi mala nezgoda ...«27 Druga priča koju mi je ispričao gospodin Lamberth odnosila se na spajanje dijelova rakete. Propisana procedura bila je da se dio po dio rakete slaže jedan na drugi te da se gornji dio uskladi s donjim. Ako je dio trebalo donekle preoblikovati, propisana procedura kaže da ga prvo treba podignuti kranom te ostaviti da bočno visi nekoliko dana. Dakle, metoda jednostavna da ne može biti jednostavnija. Ako vješanjem nisu uspjeli u dovoljnoj mjeri zaobliti dio, postoji još jedna metoda u kojoj se koristi »stroj za zaobljavanje«. Radi se o šipci, koja s jedne strane ima hidraulični tijesak, a s druge navrtanj, uz pomoć koje se povećava pritisak. Gospodin Lamberth objasnio mi je da pritisak ne bi smio biti veći od 250 kilograma po kvadratnom centimetru (kg/cm2). Jednom prilikom, dio pogonske rakete nije bio dovoljno obao nakon 250 kg/cm2 pa su radnici uzeli velike ključeve i počeli dodatno zatezati navrtanj. Kada su napokon zaoblili dio, pritisak je prelazio 300 (kg/cm2). »To je još jedan od primjera nedostatka discipline među radnicima«, rekao je gospodin Lamberth. Želio sam porazgovarati i s monterima (to baš obožavam) pa sam dogovorio susret s njima sljedećeg dana u 14:30. U 14:30 ušao sam u sobu s dugačkim stolom za kojim je sjedilo trideset do četrdeset montera. Svi su sjedili smrknutih lica, smrtno ozbiljni, pripremili su se za razgovor s članom komisije. Bio sam užasnut. Nisam shvaćao užasnu moć kojom sam raspolagao. Vjerojatno su im rekli da istražujem pogreške koje su oni napravili! Upravo zato rekao sam im da nemam pametnijeg posla, pa sam došao porazgovarati s momcima koji sastavljaju rakete. Nisam želio da se obustavi kompletan rad kako bih utažio vlastitu znatiželju, nego sam htio porazgovarati s radnicima ... Većina je ljudi ustala i izašla. Šest-sedam ljudi ostalo je i svi su bili iz ekipe koja sastavlja dijelove raketa te njihov nadzornik i šef koji je na višem položaju u sustavu. Ljudi su još uvijek bili pomalo u strahu i nisu se željeli otvoriti. Mislim da je prvo što sam im rekao bilo: »Imam jedno pitanje. Kada izmjerite sva tri promjera i svi se promjeri poklapaju, naliježu li dijelovi

doista jedan u drugi? Čini mi se da ponekad postoje izbočenja sjedne strane, a ravni dijelovi nasuprot, pa imam dojam da tri promjera odgovaraju jedan drugomu, ali se dijelovi ne poklapaju.« »Da! Istina!«, rekli su. »Postoje takva izbočenja. Nazivamo ih bradavicama.« Jedina žena koja je sjedila s nama rekla je: »To nema nikakve veze sa mnom!« - i svi su prasnuli u smijeh. »Stalno nam dolaze dijelovi s bradavicama«, nastavili su. »Pokušali smo nadzorniku reći za to, ali nikada nikamo ne dospijemo!« Razgovarali smo o detaljima i o čudesima na poslu. Postavljao sam im pitanja o tome što bi se teoretski dogodilo u ovom i onom slučaju, ali izgledao sam im kao normalan čovjek koji je bio upoznat s njihovim tehničkim problemima. Vrlo su se brzo oslobodili i iznijeli mi cijeli niz ideja koje bi dovele do poboljšanja. Kada se primjerice koriste strojem za zaobljavanje, moraju provući šipku kroz rupe koje su točno jedna nasuprot drugoj. Postoji 180 rupa pa moraju brojiti kako bi bili sigurni da će drugi kraj šipke proći kroz rupu udaljenu 90 rupa. Ali da bi se brojenje obavilo, čovjek se mora popeti na neugodnu visinu. Sve je to sporo, komplicirano i dugo traje. Njima se čini da bi bilo korisno kada bi se u tvornici bojom iscrtale četiri oznake koje bi jedna od druge bile udaljene za 90 stupnjeva. Tako nikada ne bi trebali brojiti više od 22 rupe do najbliže oznake. Ako se, primjerice, šipka provuče kroz 9. rupu desno od prednje oznake, tada se šipka treba provući i kroz 9. rupu desno od oznake na stražnjoj strani. Nadzornik, gospodin Fichtel rekao je da je prije dvije godine napisao i proslijedio dopis s tim prijedlogom svojim nadređenima, ali ništa se nije dogodilo. Kada ih je upitao zašto, odgovorili su mu da je preskupo. »Preskupo je nacrtati četiri male crte!?«, upitao sam ih u nevjerici. Svi su se nasmijali. »Nije stvar u boji, nego u papirologiji«, rekao je gospodin Fichtel. »Morali bi prepraviti sve upute.« Monteri su imali i mnoge druge primjedbe i sugestije. Zabrinjavala ih je mogućnost da se dva dijela rakete ogrebu prilikom sastavljanja jer bi srh s ogrebotine mogao pasti na gumenu brtvu i oštetiti je. Čak su imali prijedloge za nov oblik brtve. Ti prijedlozi nisu bili predobri, ali najvažnije od svega bilo je da monteri razmišljaju! Nisam stekao utisak da su nedisciplinirani, bili su vrlo zainteresirani za svoj posao, ali nitko ih nije

ohrabrivao i poticao. Nitko na njih nije obraćao pažnju. Osobito me se dojmio njihov visoki radni elan bez obzira na situaciju. Nakon toga radnici su počeli razgovarati sa šefom koji je tamo sjedio. »Jedna nas je stvar razočarala«, rekao je jedan od njih. »Kada je komisija došla razgledati pogon za montažu pogonskih raketa, prezentaciju su odradili menadžeri. Zašto nama niste dopustili da to napravimo?« »Brinuli smo se za vas, mislili smo da ćete se preplašiti članova komisije i odbiti suradnju.« »Ali ne, ne«, rekao je jedan od radnika, »mi mislimo da dobro obavljamo svoj posao i željeli smo to pokazati.« Nakon sastanka šef me odveo u kafić. Dok smo jeli - radnici više nisu bili s nama - rekao je: »Iznenadio sam se koliko ih je to pogodilo.« *** Kasnije sam razgovarao s gospodinom Fichtelom o slučaju kada je pritisak bio veći od 250 kg/cm2. Pokazao mi je svoje bilješke. Nisu to bili službeni papiri s pečatom. Bio je to informativan, ali pažljivo vođen dnevnik. Rekao sam mu: »Čuo sam da je pritisak bio veći i od 300 kg/cm2.« »Jest«, rekao je, »zategnuli smo navrtanj nešto jače.« »Je li to uobičajeni postupak?« »Naravno, pa to stoji i u pravilniku o radu.« Otvorio je pravilnik i pokazao mi postupak. Pisalo je: »Povećati pritisak na hidrauličnom tijesku, a ako to nije dovoljno da se postigne željena zaobljenost, vrlo pažljivo zatezati zavrtanj s druge strane kako bi se postigla željena zaobljenost« - tako je pisalo crno na bijelo! Nije bilo napisano da će zatezanjem navrtnja pritisak biti viši od 250 kg/cm2. Osobe koje su pisale pravilnik vjerojatno nisu bile svjesne te činjenice. Gospodin Fichtel zapisao je u svojem dnevniku: »Pažljivo smo zatezali navrtanj« - isti jezik kao u pravilniku. Rekao sam mu: »Gospodin Lamberth rekao mi je da vas je opomenuo da prelazite 250 kg/cm2.« »Nikada me nije opomenuo za to - zašto bi to napravio?« Pokušali smo odgonetnuti što se dogodilo. Opomena gospodina Lambertha krenula je po razinama dok nije stigla do nekoga usred

hijerarhije koji je uvidio da se gospodin Fichtel držao pravilnika i da je pogreška u pravilniku. Međutim, umjesto da obavijeste gospodina Lambertha o pogrešci, oni su jednostavno odbacili opomenu i ušutjeli. *** Tijekom ručka, gospodin Fichtel govorio mi je kako se provodi inspekcija. »Postoji formular za svaku inspekciju, poput ovog za postupak zaobljavanja«, rekao je. »Na njemu su polja za pečate - jedno za nadglednika, jedno za kontrolora kvalitete, jedno za proizvođača te za veće poslove, jedan za NASA-u.« Nastavio je: »Mi provodimo mjerenja tijekom procesa zaobljavanja, a potom ponovno mjerimo. Ako se dijelovi ne poklapaju u zadovoljavajućoj mjeri, ponavljamo korake. Kada su naposljetku razlike u promjeru dovoljno male, krećemo.« Probudio sam se. »Kako to mislite ‘krećemo’?«, upitao sam. »Zvuči pomalo vojnički...« »Ma ne«, rekao je, »to je izraz kojim se služimo kada smatramo da su svi uvjeti zadovoljeni i da smo spremni prijeći na sljedeću fazu operacije.« »Jeste li ikada zapisali to, ‘krećemo’?« »Vjerojatno jesam.« »Da vidimo možemo li pronaći mjesto na kojem ste to zapisali.« Gospodin Fichtel pregledao je dnevnik i pronašao primjer. Izraz mu je bio posve prirodan - nije imao veze ni s nepromišljenošću ni s vojskom, to je samo bio način govora. *** U ponedjeljak i utorak rastrčao sam se po Centru Kennedy, a gospodin Rogers u Washingtonu stao je pred senatsku komisiju. Kongres je razmatrao mogućnost da provede svoju istragu. Senator Hollings iz Južne Karoline doveo je gospodina Rogersa u nezgodnu situaciju: »Tajniče Rogers«, rekao mu je, »čini mi se da ne raspolažete odgovarajućim osobljem, je li? Od koliko se istražitelja sastoji vaša komisija?« Gospodin Rogers odgovorio mu je: »Mi ne raspolažemo istražiteljima u policijskom smislu. Mi čitamo dokumente i razumijemo što oni znače, organiziramo saslušanja, razgovaramo sa svjedocima - i slično.

Članovi komisije su itekako odgovarajući, uvjeravam vas.« »Upravo o tome se radi«, senator Hollings mu je odvratio, »iz vlastitog iskustva provođenja istraga želio bih da četvorica ili petorica istražitelja, visokoobrazovanih znanstvenika i inženjera za svemirsku tehnologiju obilaze Canaveral i razgovaraju sa svakime, da sjede s radnicima za stolom. Iznenadili biste se što se sve može otkriti ako jedete s ljudima u restoranima dva tjedna. Ne možete samo sjediti i čitati što vam se da.« »Mi ne sjedimo i ne čitamo«, gospodin Rogers je rekao braneći se. »Pozvali smo mnogo ljudi u sobu i sve ih u isto vrijeme ispitali umjesto da imamo njuškalo koje luta uokolo i razgovara s pojedincima.« »Razumijem«, rekao je senator Hollings. »Pa ipak, brinem se što će biti s ishodom vašeg istraživanja ako nemate njuškalo. Upravo je to problem s predsjedničkim komisijama. I sam sam u njima sudjelovao: one se drže federalnoga i ne gledaju što se krije iza. Zato imamo novinare koji istražuju, ljude koji pišu knjige itd. Ljudi u ovom gradu još uvijek istražuju Izvještaj Warrenove komisije.«28 Gospodin Rogers mirno je rekao: »Cijenim vaše komentare, senatore. Vjerojatno će vas zanimati da upravo sada jedan od naših članova - inače dobitnik Nobelove nagrade - na Floridi istražuje upravo kako vi želite da istraga bude provedena.« (Gospodin Rogers nije mogao znati da sam doslovno sjedio za stolom i ručao s inženjerima u vrijeme kada je govorio pred Senatom!) Senator Hollings rekao je: »Ne dovodim ja u pitanje kompetenciju dobitnika Nobelove nagrade, s velikim sam zanimanjem pratio sve što je govorio. Kompetencija komisije nije upitna. Nego je stvar u tome da želite li nešto istražiti, trebate istražitelje. Vi ste pred javnost iznijeli mnogo zanimljivih činjenica i zato ne smatram da ste bili aljkavi ni u kom pogledu.« I tako sam spasio gospodina Rogersa. Shvatio je da ima odgovor za gospodina Hollingsa zahvaljujući pukoj sreći što sam ostao na Floridi unatoč njegovim željama!

Neobični likovi U UTORAK poslijepodne odletio sam natrag u Washington i otišao na sljedeći sastanak komisije u srijedu. Bila je to još jedna sjednica otvorena za javnost. Rukovoditelj tvrtke Thiokol, gospodin Lund, svjedočio je. U noći prije lansiranja gospodin Mulloy rekao mu je da na glavu umjesto uobičajene »inženjerske kape« stavi »kapu rukovoditelja« zbog čega je odustao od suprotstavljanja lansiranju i nadglasao vlastite inženjere. Postavio sam mu nekoliko oštrih pitanja, a onda mi se pojavio osjećaj kao da sam inkvizitor. Gospodin Rogers upozorio nas je da trebamo biti pažljivi prema tim ljudima jer im karijere ovise o nama. Rekao je: »Mi smo u apsolutnoj prednosti, sjedimo ovdje gore, a oni sjede tamo dolje. Oni moraju odgovoriti na naša pitanja, a mi na njihova ne moramo.« Iznenada me ta činjenica shrvala i sutradan to nisam mogao raditi. Otišao sam nekoliko dana u Kaliforniju na oporavak. Tijekom boravka u Pasadeni, otišao sam u JPL i susreo se s Jerryjem Solomonom i Meemongom Leejem. Oni su proučavali plamen koji se pojavio nekoliko sekundi prije negoli je glavni spremnik za gorivo eksplodirao te su mi iznijeli cijeli niz detalja. (JPL ima dobre uređaje za poboljšanje televizijske slike zbog vlastitog iskustva s planetarnim misijama.) Kasnije sam te uvećane slike odnio Charlieju Stevensonu i njegovoj ekipi u Centru Kennedy kako bih ubrzao stvari. *** Negdje usput, netko od osoblja donio mi je nešto na potpis. U dokumentu je pisalo da su troškovi toliko i toliko veći, ali nisu bili toliko veći, bili su znatno veći. Rekao sam mu: »Ovo nije iznos koji ja zapravo trošim.« Momak je rekao: »Znam, gospodine, odobren vam je maksimum od 75 dolara za hotel i hranu.« »Pa dobro, dečki, zašto ste me smjestili u hotel gdje noćenje stoji 80 ili 90 dolara, a dajete mi samo 75 dolara?« »Slažem se, to nije u redu, ali to vam je tako!« Razmišljao sam o ponudi gospodina Rogersa da me smjesti u »dobar hotel«. Što li je pod tim mislio - da ću sam još više plaćati?

Kada te već zamole da potrošiš mjesece vremena i truda za vladu (i usput izgubiš novac koji bi zaradio kao konzultant u tvrtki), vlada bi to trebala malo više cijeniti nego da škrtari s novcem koji ti treba vratiti. Ne pokušavam ja zaraditi novac od vlade, ali ne želim ga ni izgubiti! Rekao sam mu: »Ja ovo neću potpisati.« Gospodin Rogers je došao i obećao da će sve srediti. Zato sam ipak potpisao papir. Doista mislim da je gospodin Rogers pokušao srediti troškove, ali nije uspio. Razmišljao sam da se i s ovim problemom borim do kraja, ali onda sam shvatio da je to nemoguće. Da su plaćali moje stvarne troškove, tada bi i ostalim članovima komisije trebali namiriti njihove stvarne troškove. To bi bilo u redu, ali to bi ujedno značilo da je ova komisija jedina kojoj se plaćaju stvarni troškovi, a onda bi se ubrzo sve skupa pročulo. U New Yorku postoji poslovica: »Ne možeš se boriti protiv Gradske skupštine«, što znači da je to »nemoguće«. U ovom slučaju zvijer je bila veća od Gradske skupštine. Pravilo od 75 dolara po danu zakon je Sjedinjenih Država! Vjerojatno bi bilo zabavno boriti se do kraja, ali valjda sam bio umoran od svega, a nisam više ni mlad kao što sam nekad bio, pa sam se predao. Netko mi je rekao da članovi komisija zarađuju 1000 dolara po danu, a istina je da im vlada ne pokriva ni dnevne troškove. *** Početkom ožujka, mjesec dana pošto je komisija otpočela s radom, napokon smo se raspodijelili u radne skupine. Predlansirne aktivnosti predvodio je gospodin Acheson. Gospodin Sutter bio je zadužen za konstrukciju, razvoj i proizvodnju oplata. General Kutyna predvodio je skupinu koja se bavila analizom nesreće, a doktorica Ride bila je zadužena za skupinu koja se bavila planiranjem i operacijama misije. Većinu vremena provodio sam u skupini generala Kutyne. Bio sam i u skupini doktorice Ride, ali na kraju je ispalo da kod nje nisam baš ništa radio. Skupina generala Kutyne otišla je obavljati svoj posao u Centar za svemirske letove Marshall u Alabami. Prvo što se tamo dogodilo bio je dolazak čovjeka po imenu Ullian, s namjerom da nam nešto kaže. Kao upravnik za sigurnost dometa u Centru Kennedy, gospodin Ullian morao je

odlučiti treba li na shuttle staviti na boj za rušenje rakete. (Ako raketa umakne kontroli, moguće je aktivirati naboj za rušenje kojim se raketa može raznijeti na komadiće. To je kudikamo manje opasno od rakete koja slobodno leti, spremna eksplodirati čim dodirne tlo.) Sve rakete bez ljudske posade imaju taj naboj. Gospodin Ullian rekao nam je da je svaka peta od 127 raketa, čije je lansiranje promatrao, podbacila - što je oko 4 posto. On je uzeo tih 4 posto i podijelio ih sa 4 jer je pretpostavio da su letovi s ljudskom posadom sigurniji od letova bez pilota. Tako je došao do podatka od 1 posto šanse za podbačaj, što je bilo dovoljno za ugradnju naboja za rušenje. Međutim, NASA je rekla gospodinu Ullianu da je mogućnost pogreške 1 prema 105. Pokušao sam pridodati smisao tom broju: »Jeste li rekli 1 prema 105?« »Tako je, 1 prema 100 000.« »To znači da bi se moglo letjeti shuttleom svaki dan tijekom 300 godina bez nesreće - svaki dan jedan let tijekom idućih 300 godina - to je čista ludost!« »Znam«, rekao je gospodin Ullian, »promaknuo sam svoj proračun u 1 prema 1000 kako bih odgovorio na sve NASA-ine tvrdnje (govorili su da su znatno pažljiviji prilikom letova s posadom, da obična raketa nije za usporedbu itd.) i svakako stavio naboje. Ali onda je iskrsnuo problem: svemirsku sondu Galileo, čiji je cilj Jupiter, pokretat će toplina radioaktivnog zračenja. Ako bi shuttle koji je prevozio Galilea doživio nesreću, radioaktivnost bi se mogla raširiti velikim područjem. Tako se prepirka nastavila: NASA je neprestano govorila o vjerojatnosti od 1 prema 100 000, a gospodin Ullian o 1 prema 1000 u najboljem slučaju. Gospodin Ullian upozorio nas je i na probleme koje je imao pokušavajući porazgovarati s nadređenim gospodinom Kingsburyjem. Mogao je doći do njemu podređenih, ali do samoga Kingsburyja nikada nije uspio doći. Želio je saznati kako je NASA došla do procjene od 1 prema 100 000. Detalja se više ne sjećam, ali znam da sam stekao dojam kako gospodin Ullian sve radi razumno. *** Naš odbor nadzirao je pokuse koje je NASA provodila kako bi

otkrila svojstva brtvi - koliki tlak premaz može podnijeti itd. - željeli smo otkriti što se točno dogodilo. General Kutyna nije želio brzati sa zaključcima pa smo opetovano provjeravali sve tragove kako bismo što bolje uvidjeli do koje se mjere sve poklapa. Vodila se odurno detaljna rasprava o tome što se točno događalo tijekom posljednjih nekoliko sekundi leta, ali ja nisam obraćao mnogo pozornosti na to. Kao da je vlak iskočio iz tračnica jer je nastala praznina, a mi analiziramo koji se vagon prvi raspao, a koji drugi te zašto su se vagoni okrenuli na bok. Pomislio sam: »Kad vlak jednom izleti iz tračnica, sve ostalo ne može se promijeniti - sve je gotovo.« Počeo sam se dosađivati. Izmislio sam igru za sebe: »Zamisli da je nešto drugo otkazalo glavni motor, primjerice - a mi provodimo jednako osjetljivu istragu kao i sada, ne bi li otkrili jednako skliske sigurnosne kriterije i nedostatak komunikacije?« Odlučio sam se baviti svojim uobičajenim poslom - ispitati inženjere o radu motora, o opasnostima i problemima s kojima su se susretali i sve ostalo. Kada se u dovoljnoj mjeri upoznam sa svim činjenicama, tako da znam što govorim, suočit ću se s bilo kime tko tvrdi da je mogućnost pogreške 1 prema 100 000. Zamolio sam za razgovor o motoru s nekoliko inženjera. Čovjek mi je rekao: »U redu, sredit ću vam to. Može u 9 ujutro?« Pojavila su se tri inženjera, njihov upravitelj, gospodin Lovingood i nekoliko asistenata - ukupno oko 8 ili 9 ljudi. Svi su imali velike, debele bilježnice prepune papira, ali lijepo organizirane. Na koricama je pisalo: IZVJEŠTAJ O GRAĐI PREDANOJ ČLANU KOMISIJE RICHARDU P. FEYNMANU KO-GO29 OŽUJKA 1986. Rekao sam: »Ohoho! Vi ste momci izgleda teško radili cijelu noć!« »Ma ne, nismo imali mnogo posla, u izvještaj stavljamo dokumente kojima se stalno služimo.« Rekao sam: »Kanio sam porazgovarati s par inženjera. Vjerojatno imate mnogo posla koji vas čeka, ne mogu od svih vas zahtijevati da ostanete ovdje i razgovarate sa mnom.«

Međutim, svi su ostali. Gospodin Lovingood ustao je i počeo objašnjavati sve na uobičajeni NASA-in način, s dijagramima, grafikonima koji su se poklapali s informacijama u mojoj velikoj knjizi - s mnogo zrnja pride, naravno. Neću vas gnjaviti svim detaljima, ali želio sam razumjeti sve vezano za motor. Zato sam nastavio postavljati svoja pitanja koja glupo zvuče. Nakon nekog vremena gospodin Lovingood rekao je: »Gospodine Feynmane, ovdje smo već dva sata. U izvještaju su 123 stranice, a mi smo ih obradili tek 20.« U prvi sam mah htio reći: »Sve skupa neće nam oduzeti toliko vremena. Ja sam spor na početku, dok ne pohvatam konce. Što ćemo biti bliže kraju, to ćemo biti brži.« Ali malo sam razmislio pa sam rekao: »Kako bismo ubrzali stvari, reći ću vam što radim kako biste znali kamo smjeram. Želim znati postoji li i kod vas, koji radite na motoru, nedostatna komunikacija između inženjera i uprave, kao što je to slučaj u odjelu za pogonske rakete.« Gospodin Lovingood rekao je: »Ne bih rekao. Da budem iskren, iako sam danas upravitelj, prošao sam obuku kao inženjer.« »U redu«, rekao sam, »evo za svakoga od vas list papira, molim vas da napišete odgovor na sljedeće pitanje: što mislite koja je vjerojatnost da let podbaci zbog problema s motorom?« Napisali su odgovore i vratili mi papire. Jedan je napisao »9944/100% čisto« (oponašajući reklamni slogan poznatog sapuna), što je značilo 1 prema 200. Drugi je napisao nešto vrlo tehnički i krajnje kvantitativno na uobičajeni statistički način, pažljivo definirajući sve. Kada sam to preveo, također je govorio o vjerojatnosti 1 prema 200. Treći je jednostavno napisao »1 prema 300.« Na papiru gospodina Lovingooda pisalo je: Ne može se kvantificirati. Pouzdanost se procjenjuje na temelju: • prošlog iskustva • kontrole kvalitete pri proizvodnji • prosudbe inženjera ***

»Dobro«, rekao sam, »dobio sam četiri odgovora, od kojih jedan vrda.« Okrenuo sam se prema gospodinu Lovingoodu: »Mislim da vi vrdate.« »Ja ne mislim da vrdam.« »Niste mi rekli koliko je vaše povjerenje, gospodine, vi ste mi objasnili kako ga određujete. Ali ja želim znati, pošto ste ga odredili, što mislite?« Odgovorio je: »100 posto« - inženjeri su iskolačili oči, baš kao i ja. Pogledao sam ga, kao i svi ostali, a on je još izustio: »Hm, hm, minus ipsilon.« Rekao sam: »Pa dobro, možda je doista tako. Jedino nam još niste rekli ŠTO JE IPSILON?« Odgovorio je 105. Bio je to isti broj o kojem nam je govorio gospodin Ullian, o vjerojatnosti 1 prema 100 000. Pokazao sam gospodinu Lovingoodu ostale odgovore i rekao: »Možda će vas zanimati, ali razlika između inženjera i uprave postoji, bar u tom pitanju - faktor je veći od 300.« Odgovorio mi je: »Gospodine, bit će mi zadovoljstvo da vam pošaljem dokument u kojem se nalazi procjena koju sam naveo, kako biste je mogli razumjeti.«30 Rekao sam: »Hvala vam puno. A sada, vratimo se motoru.« Nastavili smo, i kao što sam pretpostavio, bili smo brži kako smo se bližili kraju. Morao sam shvatiti kako motor radi - precizni oblik lopatica turbine, kako se točno okreću itd. - kako bih mogao shvatiti problem. *** Nakon ručka inženjeri su mi pojasnili sve probleme koji se javljaju u motorima: pucanje lopatica u crpki za kisik, pucanje lopatica u crpki za vodik, na kućištima se javljaju pukotine i nabubrenja itd. Javljao se i problem koji su nazvali »subsinkrono vrtloženje« kada se, pri visokim brzinama, osovina savijala i poprimala blago paraboličan oblik. Habanje ležajeva bilo je strašno, a zbog toga su se javljale buka i vibracija te je sve izgledalo beznadno. No oni su iznašli način kako da to riješe. Postojalo je dvanaestak problema, vrlo ozbiljnih problema; polovicu su uspjeli riješiti. Većinu aviona konstruira se »odozdo prema gore« pomoću dijelova

koji su već u velikoj mjeri iskušani. Ali shuttle je bio konstruiran »odozgo prema dolje« - radi uštede vremena. Kad god je koji problem bio otkriven, mnoge stvari morale su se nanovo konstruirati da bi se problem riješio. Gospodin Lovingood više nije govorio, ali su mi razni inženjeri, ovisno o problemu, pojašnjavali sve, kao što se događalo i s inženjerima u Thiokolu. Upućivali su mi veliko poštovanje. Bili su vrlo izravni i sve je bilo izvrsno. Prošli smo kroz cijeli izvještaj do kraja bilježnice. Uspjeli smo. Onda sam ih upitao: »A što je s visokofrekventnim vibracijama? Zašto se u nekim motorima javljaju, a u nekima ne?«31 Postoji brza vrtnja, a postoji i mala hrpa papira. Sve se lijepo uklapa u moju bilježnicu. Radi se o vibraciji pri 4000 okretaja! Možda sam pomalo dosadan, ali nastojao sam ne optužiti nikoga ni za što. Htio sam da mi pokažu što su mi pokazali i ponašao sam se kao da nisam vidio njihov trik. Ja nisam istražitelj kakvog mogu vidjeti na TV-u, koji skače na ljude, optužuje korumpirane organizacije i iznosi informacije. Bio sam posve siguran da mi neće govoriti o problemu ako ih ne upitam za njega. Uglavnom sam se ponašao vrlo naivno - što sam i bio većinu vremena. U svakom slučaju svi su mi inženjeri izašli ususret. Bili su vrlo uzbuđeni pa su mi počeli opisivati probleme. Siguran sam da su u tome uživali jer ljudi tehničke struke vole raspravljati o tehničkim problemima s ljudima tehničke struke koji bi mogli imati mišljenje ili sugestiju koja bi im mogla pomoći pri rješavanju problema. I naravno, bili su vrlo nestrpljivi da ih riješe. Nastavili su mi iznositi problem komplicirana imena - »tlakom inducirana, vrtložno oscilatorna nešto«. Rekao sam: »Aha, mislite na pištaljku!« »Da«, rekli su, »ima karakteristike pištaljke.« Smatrali su da pištanje dolazi s mjesta gdje plin prolazi kroz cijev velikom brzinom, a cijev se račva na tri manje cijevi - tamo gdje se nalaze dvije pregrade. Objasnili su mi kako su daleko otišli da bi riješili problem. Kada sam otišao sa sastanka, imao sam neodoljiv dojam da sam otkrio istu igru kao s brtvama. Uprava je reducirala kriterij te je tolerirala sve više i više pogrešaka koje nisu konstruirane u napravi. Za to vrijeme inženjeri su odozdo vikali: »UPOMOĆ!« i »UZBUNA!«

*** Sljedeće sam večeri večerao u avionu na putu kući. Pošto sam pecivo namazao maslacem, uzeo sam komadić tankoga kartona na kojem je maslac poslužen i savio ga u obliku slova U tako da su oba ruba bila okrenuta prema meni. Držao sam ga i počeo puhati u njega. Uskoro sam mogao proizvesti zvuk poput zvižduka. U Kaliforniji sam dobio dodatne informacije o motoru shuttlea i vjerojatnosti njegova otkazivanja. Otišao sam u Rocketdyne kako bih razgovarao s inženjerima koji su napravili motore. Razgovarao sam i sa savjetnicima za motore. Jedan od njih, doktor Covert, bio je u komisiji. Također sam otkrio da je profesor s Caltecha bio konzultant u Rocketdyneu. Bio je vrlo prijateljski raspoložen i informativan, pričao mi je o problemima koji su se javljali na motoru te o vjerojatnosti otkazivanja motora. Otišao sam u JPL i susreo se s čovjekom koji je upravo napisao izvještaj za NASA-u o metodama koje FMZ-u32 i vojsci služe za provjeru plinskih turbina i raketnih motora. Proveli smo cijeli dan opetovano pokušavajući odrediti vjerojatnost otkazivanja motora. Naučio sam mnoga nova imena, »Weibull«, primjerice, svojevrsnu matematičku diobu koja stvara svojstven oblik na grafu. Rekao mi je da su prvotna pravila za shuttle bila vrlo slična onima FMZ-a, ali ih je NASA modificirala čim su im se počeli pojavljivati problemi. Na kraju sam ustanovio da je NASA-in Centar za svemirska istraživanja Marshall konstruirao motor, Rocketdyne ga je proizveo, Lockheed napisao upute, a Centar za svemirska istraživanja Kennedy instalirao! Možda je za njih to bio genijalan sustav organizacije, ali ako se mene pita, to je bio totalan mutež. Bio sam strašno zbunjen. Više nisam znao razgovaram li s čovjekom iz Marshalla, Rocketdynea, Lockheeda ili Kennedyja! Izgubio sam se usred svega toga. Ustvari, tijekom svog tog vremena - ožujka i travnja - bio sam raspet između Kalifornije, Alabame, Houstona, Floride i Washingtona te najčešće nisam znao ni koji je dan ni gdje sam. *** Nakon sveg istraživanja na vlastitu ruku, odlučio sam napisati izvješće o motorima za ostale članove komisije. Međutim, čitajući bilješke o programu testiranja pojavila se zbrka: pojavio se razgovor o »motoru br. 12« te koliko je vremena »motor« letio. Ali to se nije događalo ni s jednom

letjelicom jer su se motori reparirali stalno. Nakon svakog leta tehničari su provjeravali motore kako bi utvrdili koliko je lopatica popucalo na rotoru, koliko raspuklina ima na kućištu itd. Nakon toga, oni bi reparirali »motor« stavljajući novo kućište, nov rotor ili nove ležajeve - izmijenili bi mnogo dijelova. Tako sam pročitao da određeni motor ima rotor br. 2009 koji je radio 27 minuta na tom i tom letu, a kućište br. 4091 bilo je u upotrebi 53 minute na letu tom i tom, tad i tad. Sve je bilo izmiješano. Kada sam završio izvještaj, želio sam ga provjeriti. Sljedeći put kada sam došao u Centar Marshall rekao sam da želim razgovarati s inženjerima o nekoliko tehničkih problema, ali samo kako bih provjerio detalje, nije mi trebao nitko iz uprave. Na moje veliko iznenađenje, nitko se nije pojavio osim trojice inženjera s kojima sam i ranije razgovarao, uz čiju sam pomoć sve uspio raspetljati. Na odlasku, jedan od njih mi je rekao: »Znate, ono pitanje koje ste nam postavili prošli put, koje smo trebali napisati na papir? Mi smo slutili da je to vrlo opasno pitanje. Nije bilo fer.« Rekao sam mu: »Imate pravo. To je doista bilo opasno pitanje, ali slutio sam što bi se moglo dogoditi.« Čovjek mi je na to izjavio: »Želim prepraviti svoj odgovor. Želim reći da ga ne mogu kvantificirati.« (Bio je to čovjek koji je tada dao najdetaljniji odgovor.) »U redu«, rekao sam, »no slažete li se da je vjerojatnost podbačaja 1 prema 100 000?« »Paa, ne, ne slažem se. Jednostavno ne želim odgovoriti.« Onda se drugi inženjer uključio: »Ja sam tada rekao da je vjerojatnost 1 prema 300 i još uvijek tvrdim da je 1 prema 300, ali vam ne želim reći kako sam došao do tog broja.« Rekao sam mu: »To je u redu. Ne trebate.«

Nesreća izvještaja TIJEKOM svog tog vremena imao sam dojam da će se negdje usput cijela komisija ponovno sastati kako bismo jedni s drugima porazgovarali o onome što smo pronašli. Kako bih pripomogao takvoj diskusiji, odlučio sam napisati izvještaje o onome što sam saznao. Napisao sam izvještaj o radu s ekipom za hladne uvjete (napravio sam i analizu fotografija i pogrešna očitavanja temperature); pisao sam o razgovorima s gospodinom Lamberthom i monterima, napisao sam i kratak izvještaj o zgodi s »krećemo«. Sve sam izvještaje poslao Alu Keelu, izvršnom dužnosniku, kako bi ih on proslijedio ostalim članovima komisije. Eh, sad, ovu avanturu - koja se bavi nedostatnom komunikacijom između uprave i inženjera koji su radili na motoru - napisao sam na malom IBM-ovu računalu kod kuće. Bio sam umoran i nisam imao kontrolu kakvu sam želio te izvještaj nije bio napisan jednako pažljivo poput ostalih. Budući da sam ga pisao samo kao izvještaj za ostale članove komisije, nisam izmijenio jezik kojim sam pisao bilješke. Takvog sam ga poslao doktoru Keelu, uz napomenu: »Mislim da bi ovo moglo zanimati i ostale članove komisije, ali možete s njim učiniti što vam je volja - malo je žešći pri kraju.« Zahvalio mi je i rekao da je svima razaslao moj izvještaj. Ja sam potom otišao u Centar za svemirska istraživanja Johnson u Houstonu kako bih se informirao o avioelektronici. Skupina Sally Ride bila je tamo, istraživala je pitanja sigurnosti povezana s iskustvima astronauta. Sally me predstavila softverskim inženjerima, a oni su me proveli kroz prostorije s uređajima za obuku astronauta. To je nešto fantastično. Postoje raznorazni simulatori s raznim stupnjevima složenosti na kojima astronauti vježbaju. Jedan od njih je kao pravi shuttle. Moraš se popeti na njega da bi ušao, računala projiciraju sliku čak i na prozorima. Kako god se pilot kreće, tako i kroz prozor gleda promjene. Simulator ima dvostruku svrhu, učenje astronauta i provjeru računala. U stražnjem dijelu prostora za posadu postoje kanalice s kablovima koji se spuštaju sve do teretnog dijela negdje u stražnjem dijelu

letjelice, a tamo pak instrumenti pokazuju stanje motora - tlak, protok goriva itd. (Kablovima se moglo pristupiti jer su tehničari provjeravali »unakrsni razgovor« - interferencije signala u svim smjerovima.) Shuttleom se upravlja preko računala. Kad se jednom upali za polijetanje, nitko ne radi ništa zbog enormnog ubrzanja. Kada shuttle dosegne određenu visinu, računala prilagođavaju potisak. Nešto kasnije, kada se zrak još više razrijedi, računala ponovno reguliraju potisak. Potom dvije pogonske rakete otpadaju, nakon toga otpada i glavni spremnik s gorivom. Svakom od tih operacija upravljaju računala. Shuttle u orbitu dolazi automatski, astronauti samo sjede u svojim sjedalima. Računala u shuttleu nemaju dovoljno memorije kako bi u sebi imala pohranjene sve programe potrebne tijekom leta. Pošto stignu u orbitu, astronauti učitavaju program za sljedeću fazu leta - sve u svemu ima ih šest. Potkraj leta astronauti učitavaju program za slijetanje. Na space shuttleu postoje četiri umrežena računala i sva imaju iste programe. Sva su četiri usuglašena. Ako jedno računalo nije u suglasju, let se ipak može nastaviti. Ako dva računala nisu u suglasju, let mora biti prekinut i shuttle se mora smjesta vratiti. Radi još veće sigurnosti postoji i peto računalo, na drugoj lokaciji, a njegovi kablovi prolaze sasvim drugim kanalicama. To računalo ima samo programe za uzlijetanje i slijetanje. (Oba programa zauzimaju mu gotovo cijelu memoriju.) U slučaju da se što dogodi ostalim računalima, peto računalo može spustiti shuttle natrag na Zemlju. Dosad još nikada nije bio upotrijebljen. Najdramatičniji je dio leta spuštanje. Kada astronauti saznaju mjesto slijetanja, pritisnu jednu od tri tipke označene kao - Edwards, White Sands ili Kennedy - koje računalu izdaju naredbu gdje će se prizemljiti. Nakon toga male rakete donekle usporavaju shuttle te mu pri ulasku u atmosferu određuju primjeren položaj i kut. To je opasna etapa, prilikom koje se oplata zagrijava. Tijekom tog vremena astronauti ništa ne mogu vidjeti i sve se mijenja tolikom brzinom da se poniranje mora obaviti automatski. Na oko 12 000 metara shuttle ponovno usporava na brzinu manju od brzine zvuka, a upravljanje se u slučaju nužde može odvijati manualno. Na oko 1500 metara pilot pritišće tipku za spuštanje kotača. To je jedina stvar koju ne radi računalo. To mi se čini vrlo neobičnim, čak svojevrsnom ludošću povezanom s

psihologijom pilota. U očima javnosti oni su heroji, svi misle da oni upravljaju shuttleom. U stvarnosti, oni ništa ne moraju raditi do trenutka kada pritisnu tipku za spuštanje kotača. Ne mogu podnijeti činjenicu da ništa ne moraju raditi. Meni se čini da bi bilo sigurnije kada bi računalo spuštalo kotače, za slučaj da su astronauti u nesvijesti ili ako im se nešto dogodilo. Inženjeri koji su osmislili softver složili su se sa mnom te su rekli da pokretanje kotača u pogrešno vrijeme može biti vrlo opasno. Inženjeri su mi rekli da kontrola leta može poslati signal za spuštanje kotača, ali to se ipak događa s vremenskom odgodom. Što bi se dogodilo da se pilot nalazi u polusvjesnom stanju i misli da treba spustiti kotače, a kontrolor leta na tlu zna da je to pogrešno vrijeme? Mnogo je bolje da računalo obavlja sve. Piloti su nekada kontrolirali kočnice. Ali bilo je mnogo problema zbog toga. Ako su prejako kočili na početku, pri kraju piste više nisu imali kočionog materijala, a još uvijek su se kretali! Softverski inženjeri zamoljeni su da osmisle računalni program za kontrolu kočenja. Isprva, astronauti su se protivili promjeni, ali sada su vrlo zadovoljni jer se kočenje odvija izvrsno. *** Iako je u Centru Johnson osmišljeno mnogo kvalitetnih programa, računala na shuttleu toliko su zastarjela da se ti programi više ne proizvode. Računalne memorije starog su tipa, načinjene od feritne jezgre kroz koju prolaze žice. U međuvremenu razvili smo bolji hardver, memorijski su čipovi znatno, znatno manji, a imaju veći kapacitet te su bitno pouzdaniji. U sebi imaju kodove za ispravljanje pogrešaka, koji automatski održavaju memoriju u dobrom stanju. Uz današnja računala možemo konstruirati odvojene programske module tako da izmjene korisničkih informacija ne zahtijevaju toliko reprogramiranja. Zbog golemih ulaganja u simulatore letenja te u ostali hardver, bilo bi vrlo skupo početi iznova i izmijeniti milijune linijskih kodova. Saznao sam kako su inženjeri razvili avioelektroniku za shuttle. Jedna skupina osmislila bi softverske programe u dijelovima. Nakon toga dijelovi bi se sastavljali u goleme programe, a testirala ih je neovisna skupina. Pošto su obje skupine procijenile da su riješene sve sistemske

pogreške, održali su simulaciju cijelog leta pri čemu je svaki dio shuttleova sustava testiran. U nekim slučajevima držali su se načela: simulacija nije samo vježba za provjeru programa, to je stvarni let - ako što pođe po zlu, situacija je ekstremno ozbiljna, kao da su astronauti shuttlea u nevolji. Reputacija se stavljala na kocku. Tijekom mnogih godina rada na tome, imali su samo šest pogrešaka na razini simulacije letenja, a nijednom prilikom stvarnih letova. Činilo se da računalni inženjeri znaju što rade. Znali su da su računala vitalan, ali potencijalno opasan dio shuttlea, zbog čega su bili ekstremno oprezni. Pisali su programe koji upravljaju krajnje složenim strojevima u okružju podložnome drastičnim promjenama. Njihovi programi mjere te promjene, fleksibilni su pri odazivu, a resi ih kvaliteta sigurnosti i preciznosti. Rekao bih da su oni svojedobno bili sam vrh koji je osigurao kvalitetu robotike ili interaktivnih računalnih sustava. Zbog zastarjele elektronike, to danas više nije slučaj. Avioelektroniku nisam istraživao toliko temeljito kao što sam to radio s motorima, pa možda zvučim kao trgovački putnik, ali nije tako. Inženjeri i uprava dobro su međusobno komunicirali i svi su bili vrlo oprezni kako ne bi promijenili svoje kriterije za sigurnost. Rekao sam softverskim inženjerima kako mislim da su njihov sustav i odnos prema poslu na visini. Jedan gospodin promrmljao je kako im oni gore u NASA-i žele skresati budžet za pokuse kako bi uštedjeli novac: »Govore nam da su naši pokusi uvijek pozitivni pa ne vide razlog zašto bi ih imali toliko mnogo?« *** Prije nego što sam napustio Houston, potajno sam nastavio istraživati glasinu prema kojoj je Bijela kuća vršila pritisak na NASA-u ne bi li što prije lansirala shuttle. Houston je središte informatike pa sam otišao do ekipe za telemetriju kako bih se raspitao o njihovu sustavu prespajanja signala. Obradio sam s njima sve što sam obradio i s ekipom na Floridi, a oni su bili jednako ljubazni prema meni. Saznao sam da su u stanju komunikacijski povezati shuttle s Kongresom, Bijelom kućom ili bilo kime drugim. Treba ih se upozoriti tri minute prije, ne tri mjeseca, tri dana niti tri sata. Dakle, mogli su to učiniti kad su htjeli pa ništa unaprijed nije zapisano. Nalazio sam se u slijepoj ulici.

Razgovarao sam s reporterom New York Timesa o toj glasini. Upitao sam ga: »Kako uspijevate saznati jesu li takve informacije točne?« Odgovorio mi je: »Mislio sam da je najbolje ako odem k ljudima koji su u telekomunikacijskoj vezi sa shuttleom, ali od njih ništa nisam uspio saznati.« *** Tijekom prve polovice travnja skupina generala Kutyne dobila je konačne rezultate testova koje je NASA napravila u Centru Marshall. NASA je priložila i vlastito tumačenje dobivenih rezultata, no mi smo smatrali da sve trebamo iznova napisati na svoj način. (S iznimkom testova koji nisu prikazivali ništa.) General Kutyna osmislio je cijeli sustav za pisanje izvještaja naše skupine u Centru Marshall. Trebala su nam dva dana. Prije nego smo išta uspjeli napraviti, stigla nam je poruka gospodina Rogersa: »Vratite se u Washington. Ne smijete ništa pisati tamo.« Vratili smo se u Washington. General Kutyna našao mi je ured u Pentagonu. Bio je udoban, ali nisam imao pomoćnika pa nisam mogao raditi brzo. Bill Graham uvijek je bio vrlo uslužan pa sam ga nazvao. Sredio mi je da se koristim uredom nekog čovjeka koji je izbivao iz grada - i njegovom tajnicom. Bila je vrlo, vrlo uslužna: mogla je pisati brzinom kojom sam govorio i još je sve usput stigla provjeriti i ispraviti moje pogreške. Teško smo radili dva-tri dana, ali na kraju smo tako ispisali velike dijelove izvještaja. Dobro smo funkcionirali. Neil Armstrong, koji je bio u našoj skupini, izvrsno je pisao. Pogledao bi moj izvještaj i istog trenutka pronašao slabu točku. Samo tako. I uvijek je imao pravo, što me se doista dojmilo. Svaka skupina trebala je napisati poglavlje ili dva za glavni izvještaj. Naša je napisala treće poglavlje: »Nesreća«, ali i glavni dio našeg rada, tj. četvrto poglavlje: »Uzrok nesreće«. Zbog takve podjele nikada nismo imali zajednički sastanak na kojem bismo prodiskutirali što je svaka skupina pronašla, i na kojem bismo prokomentirali međusobne pronalaske iz različitih kutova gledišta. Umjesto toga, bavili smo se »kovanjem stručnih riječi«, što je gospodin Hotz kasnije nazvao »klesanjem nadgrobnog spomenika«. To je podrazumijevalo razmještaj rečeničnih znakova, pročišćavanje stila pisanja itd. Nikada nismo imali pravu raspravu o

idejama, osim slučajno tijekom »kovanja«. Pojavilo bi se primjerice pitanje: »Treba li ova rečenica o motorima biti sročena ovako ili onako?« Pokušavao sam bar donekle započeti raspravu: »Iz vlastitog sam iskustva stekao dojam da motori nisu dobri kao što ovdje pišeš ...« A oni bi rekli: »U tom ćemo slučaju upotrijebiti konzervativniji način izražavanja«, i prešli bi na sljedeću rečenicu. Bez dvojbe, bio je to učinkovit način da se izvještaj brzo napiše, ali provodili smo sastanak za sastankom kako bismo »kovali stručne riječi«. Pokatkad bismo prekidali »kovanje« kako bismo raspravljali o tipografiji i boji naslovnice. Glasovali smo nakon svake rasprave. Činilo mi se da bi najučinkovitije bilo glasovati za boju koju smo odredili na prethodnom sastanku, ali uvijek sam bio u manjini! Na kraju smo izabrali crvenu. (Izvještaj je ispao plav.) *** Jednom zgodom razgovarao sam sa Sally Ride o nečemu što sam spomenuo u izvještaju o motorima, a ona ništa nije znala o tome. Upitao sam je: »Zar nisi dobila kopiju mojeg izvještaja?« Odgovorila mi je: »Ne, nisam dobila kopiju.« Otišao sam u Keelov ured i rekao mu da Sally nije dobila kopiju mojeg izvještaja. Izgledao je iznenađeno pa se okrenuo tajnici. »Molim vas kopirajte izvještaj doktora Feynmana za doktoricu Ride.« Potom sam otkrio da ga ni gospodin Acheson nije vidio. »Kopirajte izvještaj i dajte ga gospodinu Achesonu.« Na kraju mi je postalo jasno da nitko nije dobio moj izvještaj pa sam mu rekao: »Doktore Keel, čini mi se da nitko nije dobio moj izvještaj.« A on je rekao tajnici: »Molim te umnoži izvještaj i podijeli ga svim članovima komisije.« Potom sam mu rekao: »Poštujem što imate mnogo posla i znam da je teško sve imati na umu, ali čini mi se da ste rekli kako ste svim članovima pokazali moj izvještaj.« Odgovorio mi je: »Jesam, ali mislio sam na sve osoblje.« Kasnije sam porazgovarao s osobljem koje ga također nikada nije

vidjelo. Kada su naposljetku ostali članovi komisije dobili moj izvještaj, većina ga je smatrala vrlo dobrim te da bi ga trebalo staviti negdje u izvješće komisije. Ohrabren time, nastavio sam ih podsjećati na moj izvještaj. »Volio bih da održimo sastanak i raspravimo što da učinimo s njime.« »Održat ćemo sastanak o njemu idućeg tjedna«, bio je uobičajen odgovor. (Bili su previše zauzeti kovanjem stručnih riječi i glasanjem za boju naslovnice.) Naposljetku su se usuglasili da bi moj izvještaj, zbog načina kako je napisan, zahtijevao mnogo »kovanja« kako bi se uklopio u sve ostalo, a bili smo kratki s vremenom. Potom je netko predložio da bi moj izvještaj trebalo formulirati kao dopunu. U tom slučaju ne bi ga trebalo »kovati« da se uklopi. Neki članovi komisije smatrali su da bi moj izvještaj trebao biti udarni dio izvještaja. »Dodaci će biti objavljeni šest mjeseci nakon izvještaja, u tom slučaju nitko neće pročitati tvoj izvještaj kao dodatak«, govorili su mi. Mislio sam da je najbolje ako napravim kompromis te uvrstim svoj izvještaj u glavni izvještaj kao dodatak. Međutim, pojavio se novi problem. Izvještaj koji sam napisao kod kuće, pisao sam na IBM-ovu računalu i trebalo ga je prenijeti u veliki sustav za dokumentiranje kakvim se služila komisija. Rekli su mi da se to može skenirati. Nije mi bilo jednostavno pronaći čovjeka koji će to napraviti za mene, a kad smo ga pronašli, nije to učinio kako valja. Kada sam ga upitao što se dogodilo, čovjek mi je odgovorio da ne može pronaći kopiju koju sam mu dao. Morao sam mu dati drugi primjerak. Nekoliko dana kasnije dovršio sam pisanje izvještaja o avioelektronici i želio sam ga spojiti s izvještajem o motorima. Uzeo sam izvještaj o avioelektronici, dao ga čovjeku koji je skenirao i rekao mu: »Želio bih i ovo staviti u svoj izvještaj o motorima.« Nakon toga, htio sam još nešto provjeriti u svojem novom izvještaju, a čovjek mi je dao stari izvještaj koji sam mu dao prije izvještaja o avioelektronici. »Gdje vam je novi izvještaj o avioelektronici?«, upitao sam ga.

»Ne mogu ga pronaći« - itd. Ne sjećam se svih detalja, ali činilo se kao da moj izvještaj uvijek nedostaje ili da je napola sirov. Znam da je moguće da se pojave pogreške, ali u mojem ih je slučaju bilo previše. Vodila se prava borba oko njege mojeg izvještaja. Potom, tijekom posljednjih nekoliko dana, kada je glavni izvještaj bio spreman za tiskanje, doktor Keel želio je da i moj izvještaj bude »iskovan« bez obzira na to što će biti puki dodatak. Odnio sam ga našem lektoru, sposobnom čovjeku po imenu Hansen, a on je sve »ispeglao« bez promjene smisla. Nakon toga ponovno je prebačen u računalo kao »verzija broj 23« - a potom je ponovno pregledavan i pregledavan. (Usput budi rečeno: sve je imalo 23 primjerka. Opazio sam da računala, koja su trebala poslužiti da ubrzamo obavljanje pojedinih stvari, nisu ubrzala pisanje izvještaja. Nekada smo sve pisali u tri kopije - jer je bilo teže tipkati - a danas sve kopiramo u 23 primjerka!) Nakon toga, primijetio sam da Keel radi na mojem izvještaju, zaokruživao je cijele odjeljke i preko njih stavljao veliko X. Izostavljao je misli. Objasnio mi je: »Taj dio ne može proći jer u većoj ili manjoj mjeri govori ono što smo spominjali u glavnom izvještaju.« Pokušao sam mu objasniti da je jednostavnije zamijetiti logiku ako sve ideje budu zajedno, umjesto da se sve podijeli na komadiće po cijelome glavnom izvještaju. »Uostalom«, rekao sam, »to će biti dodatak. Nije važno ako se tu i tamo neke stvari i ponove.« Pošto sam ga to zamolio, doktor Keel je, tu i tamo, vratio dijelove teksta, ali još je uvijek toliko stvari bilo uklonjeno da moj izvještaj više nije bio nimalo sličan ranijemu.

Deseta preporuka NEKOG svibnja, na jednom od naših posljednjih sastanaka, dogovorili smo se da ćemo sastaviti listu preporuka. Netko je rekao: »Možda bismo mogli raspraviti i o osnivanju odbora za sigurnost.« »U redu, to vrijedi zapisati.« A ja sam pomislio: »Napokon! Napokon ćemo imati raspravu!« Međutim, ispalo je da se provizorni popis tema pretvorio u preporuke - treba postojati odbor za sigurnost, treba postojati ovo, treba ono. Jedina diskusija vodila se oko toga koju ćemo preporuku napisati prvu, koju drugu itd. Bilo je mnogo tema o kojima sam želio raspravljati. Primjerice, što se tiče odbora za sigurnost, netko bi mogao upitati: »Ne bi li takav odbor samo pridodao još jedan sloj na već ionako pretjerano velik upravni aparat?« Prije je postojao Odbor za sigurnost. Godine 1967., nakon nesreće Apolla, istražni odbor osmislio je posebno tijelo za sigurnost. Neko vrijeme bilo je djelatno, ali nije potrajalo. Nismo razgovarali o razlozima zbog kojeg raniji odbori za sigurnost nisu bili učinkoviti, nego smo izmislili nove sigurnosne odbore koje smo nazvali: »Neovisna komisija za konstrukciju pogonskih raketa«, »Savjetodavno tijelo za prijevoz shuttlea« i »Ured za osiguravanje sigurnosti, pouzdanosti i kvalitete«. Odredili smo tko bi nadgledao svaki odbor, ali nismo raspravljali o tome jesu li sigurnosni odbori koje je smislila naša komisija najbolja opcija ili se može poboljšati rad postojećih odbora i trebaju li nam oni uopće. Poput mnogih drugih, ni ja nisam posve uvjeren u mnoge stvari. Trebalo bi prije svega malo o njima promisliti, a mi nismo dovoljno promišljali zajedno. Brzanje pri odlučivanju o važnim stvarima nije dobro, a brzina kojom smo srljali primoravala nas je da donosimo nepraktične preporuke. Sve se završilo prepravljanjem popisa mogućih preporuka, nakon čega smo ih malo »kovali«, a potom glasovali za ili protiv. Zapravo sam stekao dojam da smo bili navođeni: stvari su bile odlučene, nekako, a da ih mi nismo mogli kontrolirati.

*** Bilo kako bilo, na našem posljednjem susretu dogovorili smo devet preporuka. Mnogi članovi komisije nakon toga otišli su kućama, a ja sam za nekoliko dana trebao stići u New York pa sam ostao u Washingtonu. Sljedećeg je dana slučaj htio da se s Neilom Armstrongom i još jednim članom komisije nađem u uredu gospodina Rogersa. Tijekom razgovora gospodin Rogers rekao je: »Mislim da biste trebali imati desetu preporuku. Sve u izvještaju vrlo je negativno pa mislim da bi na kraju trebalo napisati nešto pozitivno za ravnotežu.« Pokazao mi je list papira na kojem je pisalo: Komisija preporučuje da NASA i u budućnosti prima punu podršku Vlade i naroda Sjedinjenih Država. NASA predstavlja bitan element našeg društva i igra ključnu ulogu u razvoju i istraživanju svemira. Osim toga, NASA je simbol nacionalnog ponosa i tehnološkog napretka. Komisija pozdravlja NASA-ina spektakularna dostignuća u prošlosti i računa s impresivnim dostignućima u budućim vremenima. Otkrića i preporuke iz ovog izvještaja žele pridonijeti budućim NASA-inim uspjesima, koje nacija, na pragu 21. stoljeća, od nje očekuje i zahtijeva. *** Tijekom četveromjesečnog rada naše komisije nikada nismo raspravljali o tome političkom pitanju pa sam smatrao da nema razloga za njegovim umetanjem. I, premda nisam rekao da se s njime ne slažem, tekst nije bio oličenje iskrenosti. Rekao sam: »Mislim da deseta preporuka nije primjerena.« Čini mi se da je Armstrong rekao: »Ako se bilo koji član komisije s time ne slaže, onda je ne bi trebalo dopisati.« Rogers me nastavio uvjeravati. Malo smo se prepirali, ali onda sam morao odjuriti u zračnu luku da ne zakasnim na avion za New York. Tijekom leta dosta sam razmišljao o desetoj preporuci. Želio sam pažljivo na papir napisati svoje argumente. Kad sam se smjestio u hotelu u New Yorku, napisao sam pismo Rogersu. Na kraju sam napisao: »Deseta me preporuka podsjeća na NASA-inu procjenu leta: ‘Postoje kritični problemi, ali nema veze - samo vi letite!« Bila je subota, a ja sam želio da gospodin Rogers pročita pismo prije

ponedjeljka. Nazvao sam njegovu tajnicu - svi su radili sedam dana u tjednu kako bi naš izvještaj bio gotov na vrijeme - i rekao joj: »Želio bih vam izdiktirati pismo za gospodina Rogersa, ako nemate ništa protiv?« »Nema problema«, rekla je, »dajte da ja vas nazovem da ne trošite novac.« Nazvala me, izdiktirao sam joj pismo, a ona ga je odmah uručila Rogersu. *** Kad sam se vratio u ponedjeljak, gospodin Rogers rekao mi je: »Doktore Feynmane, pročitao sam vaše pismo i slažem se sa svime što ste u njemu napisali, ali nadglasani ste.« »Nadglasan? Kako sam nadglasan kada nije bilo sastanka?« I Keel je bio prisutan. Rekao je: »Sve smo nazvali, svi su se složili s preporukom i svi su za nju glasovali.« »Pa to nije fer!«, prosvjedovao sam. »Da sam imao priliku izložiti svoje argumente ostalim članovima komisije, ne bih bio nadglasan.« Nisam znao što da radim pa sam rekao: »Želim kopirati desetu preporuku.« Kad sam se vratio, Keel je rekao: »Upravo smo se sjetili da nismo pitali Hotza za pristanak jer je bio na sastanku. Zaboravili smo da nam treba i njegov glas.« Nisam znao što da mislim o tome, ali sam se kasnije sjetio da je gospodin Hotz u zgradi nedaleko od kopirnog stroja. Kasnije sam razgovarao s Davidom Achesonom o desetoj preporuci. Objasnio mi je: »Ona zapravo ne znači ništa, to ti je kao majčinstvo i pita od jabuka.« »Pa dobro«, rekao sam, »ako ne znači ništa, onda nije nužna.« »Da je ovo komisija za Nacionalnu akademiju znanosti, vaše bi primjedbe bile na mjestu«, rekao je, »ali ne zaboravite da je ovo predsjednička komisija. Nešto moramo reći i za predsjednika.« »Ne shvaćam razliku«, rekao sam. »Zašto ne mogu biti oprezan i znanstven kada pišem izvještaj predsjedniku?« Naivnost ne upali uvijek, moj argument nije bio učinkovit. Acheson mi je nastavio objašnjavati da sam ni iz čega napravio veliku stvar, a ja sam nastavio ustrajati da će deseta primjedba oslabjeti naš izvještaj i da je ne bi trebalo ubaciti.

Tu je sve završilo: »Komisija preporučuje da NASA i u budućnosti prima punu podršku Vlade i naroda....« ubacili su »majčinstvo i pitu od jabuka« kako bi »uravnotežili« izvještaj. Leteći prema kući, razmišljao sam: »Smiješno je kako su jedini istinski uravnoteženi dijelovi tog Izvještaja moji izvještaji: rekao sam negativne stvari o odjelu za motore i pozitivne stvari za odjel avionske elektronike. K tomu sam se morao boriti da dospije u izvještaj, i to kao bijedna dopuna!« Razmišljao sam i o desetoj preporuci. Sve ostale preporuke temeljile su se na dokazima koje smo pronašli, ali za desetu nije bilo nikakvih dokaza. Mogao sam vidjeti kako se boja ispire. Bila je to očita pogreška! Naš izvještaj izgledat će loše zbog nje. Strašno sam se uznemirio. Nakon dolaska kući porazgovarao sam s Joan, svojom sestrom. Ispričao sam joj sve o desetoj preporuci i kako sam bio »nadglasan«. »Jesi li nazvao druge članove komisije i sam porazgovarao s njima?«, upitala me. »Paa, razgovarao sam s Achesonom i on je bio za.« »A s ostalima?« »Paa, ne.« Nazvao sam tri člana komisije - nazvat ću ih A, B i C. Član A rekao je: »Koja crna deseta preporuka?« Član B rekao je: »Deseta preporuka? O čemu ti govoriš?« Član C rekao je: »Zar si drogiran? Ne sjećaš li se da sam bio s tobom u uredu kada nam je to Rogers govorio i da nemam ništa protiv toga?« Ispostavilo se da su jedini ljudi koji znaju za desetu preporuku oni koji su bili u uredu kada nam ju je Rogers prvi put spomenuo. Nisam imao ništa protiv još nekoliko telefonskih poziva iako je i ovih nekoliko bilo dovoljno - nisam imao potrebu otvoriti sve sefove kako bih shvatio da se svi otvaraju istom kombinacijom!33 Nakon toga ispričao sam Joan što se dogodilo s mojim izvještajem, kako je kastriran i kako će se pojaviti kao dodatak. Ona mi je rekla: »Ako su to napravili tvojem izvještaju, koja je korist što si bio u komisiji? Koji je rezultat tvojeg rada?« »Aha!« Poslao sam telegram gospodinu Rogersu:

MOLIM VAS IZOSTAVITE MOJE IME S IZVJEŠTAJA. MOŽETE GA OBJAVITI SAMO AKO: 1) NEMA DESETE PREPORUKE, 2) MOJ IZVJEŠTAJ BUDE OBJAVLJEN BEZ PREPRAVAKA NASTALIH NAKON VERZIJE BR. 23. (Sada sam već bio svjestan da sve moram pažljivo definirati.) Kako bih dobio željenu verziju, obratio sam se gospodinu Hotzu koji je bio zadužen za sustav dokumentiranja i objavljivanje izvještaja. Poslao mi je verziju br. 23 tako da sam u rukama ipak imao nešto što bih sam mogao objaviti ako loše postane gore. *** Rezultat telegrama očitovao se u pregovorima na koje su me Rogers i Keel pokušali navesti. Zamolili su generala Kutynu da bude posrednik jer su znali da smo se sprijateljili. Oni nisu ni slutili kako je dobar prijatelj bio. Kutyna je rekao: »Zdravo, profesore, baš sam vam htio reći kako vam dobro ide. No dobio sam zadatak da vas odgovorim pa ću vam iznijeti argumente.« »Ne bojte se!«, rekao sam. »Neću odustati od nauma. Dajte mi argumente i ne bojte se!« Prvi argument glasio je: »Ako ne prihvatim desetu preporuku, oni neće prihvatiti moj izvještaj čak ni kao dodatak.« Nisam se zabrinuo jer sam uvijek mogao sam objaviti izvještaj. Svi argumenti bili su na razini prvoga, ni jedan nije bio dobar i ni jedan nije utjecao na mene. Dobro sam promislio što radim pa sam se uzdao u svoje pištolje. Kutyna mi je predložio kompromis: bili su voljni objaviti moj izvještaj kako sam ga napisao, osim jedne rečenice pri kraju. Razmotrio sam rečenicu i shvatio da sam u prethodnom poglavlju iznio zaključak. Ponavljanje zaključka zvučalo je kao polemika; uklanjanje rečenice učinilo je moj izvještaj još boljim. Prihvatio sam kompromis. Nakon toga, predložio sam kompromis glede desete preporuke: »Ako želite reći nešto lijepo o NASA-i na kraju, to je u redu, ali nemojte to nazvati preporukom tako da ljudi znaju da to nije u istom rangu s ostalim preporukama. Nazovite to ‘zaključnim mislima ako želite. Kako bi se

izbjegla zabuna, ne koristite se izrazom ‘preporučuje’. Umjesto toga napišite ‘naglašava važnost’ - Komisija naglašava važnost da NASA i u budućnosti prima punu podršku Vlade i naroda ... Sve ostalo može ostati isto.« Nešto kasnije nazvao me Keel: »Možemo li napisati odlučno preporučuje?« »Ne. Samo ‘preporučuje’.« »U redu«, rekao je i to je bila konačna odluka.

Susret s novinarima DOPUSTIO sam da stave moje ime na glavni izvještaj. Moj izvještaj objavljen je kao dodatak i sve je bilo u redu. Rano u lipnju otišli smo u Washington gdje smo na svečanosti održanoj u Ružičnjaku Bijele kuće izvijestili predsjednika o našem radu. Bio je četvrtak. Izvještaj nije objavljen do ponedjeljka kako bi ga predsjednik mogao proučiti. U međuvremenu, novinski su nas izvjestitelji opsjedali kao demoni. Znali su da je naš izvještaj dovršen te su, čak i jedni od drugih, pokušavali iscijediti informaciju o tome što u njemu piše. Znao sam da će me nazivati danonoćno te sam se bojao da im ne kažem nešto tehničke prirode što bi ih moglo navesti na kakav zaključak. Izvjestitelji su vrlo pametni i uporni. Reći će vam: »Čuli smo to i to je li to istina?« I uskoro ono što nisi mislio reći osvane u novinama! Bio sam odlučan ne reći ni riječi o svojem izvještaju dok ne bude javno objavljen u ponedjeljak. Prijatelj me nagovorio da dam intervju za MacNeil/Lehrer Newshour pa sam pristao na večernji termin u ponedjeljak. Tajnica mi je za utorak ugovorila konferenciju za novinare u Caltechu. Rekao sam joj: »Reci reporterima koji će me tražiti da nemam komentara ni na što. Na sva pitanja rado ću im odgovoriti na konferenciji za novinare u utorak.« Tijekom vikenda, dok sam još bio u Washingtonu, nekako je do njih procurila vijest da sam htio povući svoje ime s izvještaja. Neke novine u Miamiju prve su objavile vijest, a uskoro su sve novine brujale o svađi između mene i Rogersa. Novinarima koji pokrivaju vijesti iz Washingtona sumnjivo je zvučala izjava moje tajnice: »Gospodin Feynman nema nikakva komentara i na sva će pitanja odgovoriti u utorak na konferenciji za novinare.« Činilo im se da smo još uvijek u svađi i da ću na konferenciji u utorak objasniti zašto sam zabranio da se moje ime objavi u izvještaju. Međutim, ja nisam znao ništa o tome jer nisam čitao novine. U nedjelju navečer komisija se sastala na oproštajnoj večeri koju je u nekom klubu organizirao gospodin Rogers. Pošto smo završili s jelom, rekao sam generalu Kutyni: »Ne mogu dulje ostati, moram ranije otići.« Upitao me: »Pa što je to toliko važno?«

Nisam mu želio reći. Otpratio me do izlaza da vidi što je to toliko »važno«. Dočekale su me dvije plavuše u crvenom sportskom automobilu, spremne da odjure sa mnom. Ušao sam u automobil. Taman smo se spremali odjuriti i ostaviti generala Kutynu da se češe po glavi kada mu je jedna od plavuša rekla: »O, generale Kutyna, ja sam gospođica ta i ta, dali ste mi intervju preko telefona prije nekoliko tjedana.« Shvatio je. Bile su to novinarke iz MacNeil/Lehrer Newshoura. Bile su vrlo ugodne, razgovarali smo o mnogim stvarima vezanim za emisiju u ponedjeljak navečer. Negdje usput, rekao sam im da ću održati svoju vlastitu konferenciju za novinare u utorak, na kojoj ću iznijeti svoj izvještaj - koji će biti objavljen tek za tri mjeseca. U međuvremenu smo se već sprijateljili pa sam im dao kopiju. Ostavile su me ispred kuće moje sestrične kod koje sam odsjeo. Rekao sam Frances za emisiju i da sam novinarkama dao kopiju svojeg izvještaja. Frances se primila za glavu, užasnuta. Rekao sam joj: »Znam, bila je to glupa pogreška, zar ne?! Bolje da ih nazovem i kažem da je ne upotrijebe.« Kako je Frances kimala glavom, znao sam da to neće biti lako! Nazvao sam jednu od njih i rekao: »Oprostite, ali pogriješio sam. Nisam vam trebao dati izvještaj pa vas molim da ga ne upotrijebite.« »Doktore Feynmane, mi smo u izvjestiteljskom poslu. Cilj izvjestitelja je da pribavi informaciju i objavi je, a vaš je izvještaj vrijedna informacija. Bilo bi posve protivno našim instinktima i praksi da ga ne upotrijebimo.« »Znam, ali ja sam naivan. Jednostavno sam pogriješio. Nije fer prema drugim izvjestiteljima koji će doći na moju konferenciju u utorak. Osim toga, bi li vama bilo drago da dođete na konferenciju za novinare, a čovjek je zabunom dao svoj izvještaj nekomu drugom? Nadam se da me možete razumjeti.« »Razgovarat ću s kolegicom pa ćemo vam se javiti.« Nazvale su dva sata kasnije, obje su bile na liniji pokušavajući mi objasniti zašto moraju upotrijebiti moj izvještaj. »U novinarskom je poslu uobičajena praksa da ako od nekog dobijete dokument, kao što smo ga mi

dobile od vas, to znači da ga možete upotrijebiti.« »Jasno mi je da u novinarskom poslu postoje konvencije, ali ja o njima ne znam ništa pa vas molim da budete ljubazne prema meni i ne upotrijebite ga.« Još smo neko vrijeme vodili takav razgovor, nakon čega je uslijedilo još jedno »nazvat ćemo vas« pa onda još jedna dugačka stanka. Iz tih sam dugačkih stanki shvatio da ih problem strašno muči. Za divno čudo bio sam u dobrom položaju. Već sam izgubio i znao sam što trebam pa sam se lako mogao usredotočiti. Nisam imao problema oko priznavanja vlastitog idiotizma - što mi se i inače događa kada imam posla sa svijetom - a nisam imao osjećaj da postoji kakav prirodni zakon zbog kojeg bih trebao odustati. Nastavio sam igru ne kolebajući se. Zagazili smo duboko u noć. Jedan sat, dva sata, još smo se uvijek natezali. »Doktore Feynmane, vrlo je neprofesionalno dati komu priču, a onda je potraživati natrag. To nije način ponašanja ljudi u Washingtonu.« »Očito je da nemam pojma o Washingtonu. Ali to je jednostavno način kako sam se ja ponio - kao budala. Žao mi je, pogriješio sam, budite ljubazne i nemojte ga upotrijebiti.« A onda je negdje, u nekom dijelu razgovora, jedna od njih rekla: »Ako nastavimo s našim vijestima i upotrijebimo vaš izvještaj, znači li to da se nećete pojaviti u emisiji?« »Vi ste to rekli, a ne ja.« »Javit ćemo vam se.« Još jedna stanka. Ja, zapravo, nisam odlučio hoću li odbiti sudjelovanje u emisiji jer mi se činilo izglednim da ću poništiti svoju pogrešku. Kad sam o tome razmišljao, nije mi izgledalo da mogu igrati na tu kartu. Ali kada je jedna od njih napravila pogrešku i predložila tu mogućnost, rekao sam: »Vi ste to rekli, a ne ja«, vrlo hladno, kao da kažem: »Ne prijetim vam, ali to možete i sami zaključiti, gospo!« Nazvale su me i rekle da neće upotrijebiti moj izvještaj. Kada sam se pojavio u emisiji, ni u jednom trenutku nisam stekao dojam da se ijedno pitanje temelji na mojem izvještaju. Gospodin Lehrer upitao me je li postojao problem između mene i gospodina Rogersa, a ja sam muljao. Rekao sam da nikakvih problema nije bilo.

Pošto je emisija završila, dvije novinarke rekle su mi da je emisija bila dobra i bez izvještaja. Rastali smo se kao dobri prijatelji. Još sam iste večeri odletio u Kaliforniju i u utorak održao konferenciju za novinare na Caltechu. Velik broj novinara bio je prisutan. Nekolicina mi je postavila pitanje o samom izvještaju, a većinu su zanimale glasine o zabrani objavljivanja mojeg imena na izvještaju komisije. Neprestano sam im ponavljao da nikakvih problema između mene i gospodina Rogersa nije bilo.

Zakašnjele misli SADA, pošto sam imao vremena razmisliti o svemu, gospodin Rogers ostao mi je u dobrom sjećanju i osjećam da je sve u redu. Mislim da je čovjek na mjestu. Tijekom rada naše komisije počeo sam cijeniti njegove talente i sposobnosti te ga i danas vrlo poštujem. On ima neki svoj neosjetan način kako da se čovjeku uvuče pod kožu. Drag mi je zato što je znao pronaći način kako da mi postane drag. Mislim da je ugodan, neiskvaren gospodin, koji je točno onakav kako izgleda. Ali dovoljno sam dugo bio u Washingtonu pa znam da ništa ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Nisam siguran što gospodin Rogers misli o meni. Čini mi se da sam mu, unatoč tomu što sam bio pravi gnjavator, također vrlo drag. Možda griješim, ali ako on prema meni osjeća što ja osjećam prema njemu, onda je sve u redu. *** Kao odvjetnik, gospodin Rogers imao je težak zadatak čelnika istraživačke komisije koja se u biti bavila tehničkim pitanjima. Mislim da je uz pomoć doktora Keela tehnički dio rukovodio dobro. Pogodilo me što su neke gadosti vodile k velikim facama u NASA-i. Svaki put kada sam razgovarao s upraviteljima na višoj razini, govorili su mi da ne znaju ništa o problemima ispod njih. Takve stvari često možemo čuti u kontekstu afere Iran-Contra,34 ali u ono vrijeme postojeća situacija bila mi je posve nova: ili ljudi na vrhu nisu znali, a trebali su znati; ili su znali, ali su nam lagali. Kada smo shvatili da je gospodin Mulloy izvršio pritisak za lansiranje na Thiokol, uvijek smo iznova slušali kako sljedeći, po hijerarhiji viši, krugovi NA- SA-e ništa o tome ne znaju. Čovjek bi pomislio da je gospodin Mulloy obavijestio svoje pretpostavljene o velikoj raspravi koja se vodila i da im je rekao: »Upitno je hoćemo li sutra poletjeti. Inženjeri Thiokola to ne odobravaju, ali mi smo odlučili da lansiranje svakako bude. Što vi o tome mislite?« Umjesto toga, Mulloy je rekao: »Sva su pitanja riješena.« Čini se da je postojao razlog zbog kojega momci s niže pozicije nisu iznosili probleme pretpostavljenima. Smislio sam teoriju o kojoj sam raspravljao s većim brojem ljudi, a mnogi su mi objasnili zašto je teorija pogrešna. Ne sjećam se njihovih

objašnjenja, a ne mogu odoljeti da vam ne kažem svoje mišljenje o tome što je dovelo do nedostatne komunikacije u NASA-i. Kada je NASA pokušavala otići na Mjesec, vladao je veliki entuzijazam. Bio je to cilj koji su svi s nestrpljenjem pokušavali ostvariti. Nisu znali mogu li to ostvariti, ali svi su radili zajedno. Ta ideja mi je poznata još iz vremena kad sam radio u Los Alamosu. Okusio sam napetost i pritisak svih nas koji smo zajedno radili na atomskoj bombi. Kada je netko imao problem, primjerice s detonatorom, svi smo znali da imaju velik problem i svi smo razmišljali kako da se problem riješi. Ljudi su dolazili s prijedlozima, a kad se pojavilo rješenje, bili su uzbuđeni jer su znali da je njihov rad koristan. Ako detonator ne radi, neće raditi ni bomba. Mislim da se to događalo s NASA-om u početku. Ako svemirsko odijelo nije bilo valjano, nisu mogli otići na Mjesec. Tako su svi bili zainteresirani za probleme svih. Međutim, kada je projekt Mjesec završio, NASA je imala masu zaposlenih ljudi. Postojala je velika podružnica u Houstonu, velika podružnica u Huntsvilleu, da ne spominjemo Centar Kennedy na Floridi. Ne želiš otpustiti ljude i poslati ih na ulicu kada si završio s velikim projektom. Međutim, problem je što raditi? Moraš uvjeriti Kongres da postoji projekt koji samo NASA može ostvariti. Kako bi to ostvario, nužno je, ili barem prividno nužno u ovom slučaju, preuveličavanje. Moraš preuveličati kako će shuttle biti ekonomičan, moraš preuveličati da će često letjeti, moraš preuveličati njegovu sigurnost, moraš preuveličati znanstvene činjenice koje samo čekaju da ih se otkrije. »Shuttle može odraditi toliko i toliko letova, koji će stajati toliko i toliko. Otišli smo na Mjesec, učinit ćemo i to!« Usudio bih se reći da su, u isto vrijeme, inženjeri govorili: »Ne, ne! Ne možemo odraditi toliko letova! Ne možemo to učiniti za taj novac jer bi to značilo da moramo raditi ofrlje!« Momci koji su pokušavali pridobiti Kongres za njihove projekte nisu htjeli ni čuti takve izjave. Bolje je ako ih ne čuju, tako mogu biti iskreniji. Ne žele se naći u prilici da moraju lagati pred Kongresom! Zato se njihov stav ubrzo promijenio. Informacije s dna tipa »imamo problem s brtvama i morali bismo ga riješiti prije idućeg leta« velike face i upravitelji u sredini potiskuju te kažu: »Ako mi kažeš za probleme s brtvom, morat ćemo prizemljiti shuttle i to srediti.« Ili: »Ne, ne, samo nastavite s letovima jer će

u protivnom situacija izgledati loše.« Ili: »Ništa mi nemoj govoriti, ne želim o tome čuti ni riječi«, što je nedopustivo. Možda oni i ne kažu doslovno da ne žele ništa čuti o tome, ali obeshrabruju komunikaciju, što je u načelu isto. Nije stvar u tome je li što zapisano ili tko bi komu što trebao reći. Stvar je u tome da kažeš nekomu svoj problem, a oni su oduševljeni što si im rekao da problem postoji pa ti kažu da im ispričaš još ili predlože da pokušaš učiniti to i to, ili naprosto kažu da će vidjeti što mogu učiniti, a to stvara potpuno drugačiju atmosferu. Ako jednom ili dvaput pokušaš uspostaviti komunikaciju, a budeš odgurnut, uskoro ćeš odlučiti i reći: »Ma baš me briga.« Eto, to je moja teorija. Zbog preuveličavanja na vrhu, koje proturječi stvarnosti na dnu, komunikacija se usporava i naposljetku zaglavljuje. Čini se da je to razlog zbog kojega oni na vrhu nisu znali. *** Postoji i mogućnost da su visokopozicionirani znali, a da su samo rekli da ne znaju. Potražio sam bivšeg ravnatelja NASA-e, čijeg se imena više ne sjećam; radio je kao upravitelj neke tvrtke u Kaliforniji. Razmišljao sam da ga posjetim tijekom jednog od svojih odmora kod kuće i da ga upitam: »Svi oni kažu da nisu čuli. Ima li to smisla? Kako da ih čovjek preispita?« Nikada nije odgovorio na moje pozive. Vjerojatno nije želio razgovarati s članom komisije koji istražuje visokopozicionirane, možda mu je bilo dosta NA- SA-e te se ni na koji način nije želio uvući. Budući da sam imao dovoljno drugih obaveza, nisam ga gnjavio. Postoji cijeli niz pitanja koja nismo istražili. Jedno je od njih misterij gospodina Beggsa, bivšeg ravnatelja NASA-e, koji je maknut s posla iščekujući istragu koja nema nikakve veze sa shuttleom. Graham ga je zamijenio neposredno prije nesreće. Pa ipak, pokazalo se da je Beggs svakodnevno dolazio u svoj stari ured. Ljudi su ga dolazili pozdraviti iako nikada nije razgovarao s Grahamom. Što li je radio? Je li Beggs unatoč svemu upravljao nekim aktivnostima? S vremena na vrijeme pokušavao sam zainteresirati gospodina Rogersa za istraživanje takvih detalja. Rekao bih mu: »U komisiji imamo odvjetnike, upravitelje kompanija, imamo vrlo kvalitetne ljude s velikim

iskustvom. Imamo ljude koji znaju kako izvući odgovor iz čovjeka koji nešto pokušava zatajiti. Ako mi kaže da je vjerojatnost neuspjelog lansiranja 1 prema 105, znam da mulja sve u šesnaest, ali ja ne znam što je prirodno u birokratskom sustavu.« Trebali smo okupiti velike face i postavljati im pitanja. To smo napravili s upraviteljima drugog stupnja, primjerice s gospodinom Mulloyem, a trebali smo i s prvim stupnjem. Gospodin Rogers kasnije mi je rekao da je poslao pisma svakomu od velikih faca ponaosob, a oni su mu odgovorili da nam baš ništa nemaju reći. *** Stalno se provlačilo pitanje pritiska iz Bijele kuće. Predsjednikova ideja bila je da se učiteljica pošalje u svemir, kao simbol nacionalne predanosti obrazovanju. Ideju je predložio godinu dana prije u svojem Izvještaju o stanju nacije. Potom, godinu dana kasnije, bilo bi savršeno imati u svemiru učiteljicu koja razgovara s predsjednikom i Kongresom. Svi tragovi i okolnosti upućivali su na to. Razgovarao sam s velikim brojem ljudi o tome i čuo različita mišljenja, a na kraju sam ipak zaključio da nije bilo pritiska iz Bijele kuće. Kao prvo, čovjek koji je pritisnuo Thiokol da promjeni stajalište, gospodin Mulloy, bio je upravitelj na drugoj razini. Nitko nije mogao predvidjeti što bi se moglo ispriječiti lansiranju. Ako zamislimo Mulloya kojemu je netko naredio da shuttle mora poletjeti sutra jer tako želi predsjednik, moramo zamisliti i sve ostale njegova ranga koji su dobili istu naredbu. (A postoji mnogo zaposlenih njegova ranga.) Ako naredite takvo što velikom broju ljudi, informacija o tome zasigurno bi procurila. Takav pritisak nije baš prihvatljiv. Do završetka rada komisije počeo sam mnogo bolje shvaćati karakter operacija u Washingtonu i NASA-i. Gledajući ih kako rade, otkrio sam da ljudi u velikim sustavima kakav je NASA znaju što trebaju učiniti iako im to nije bilo rečeno. Pritisak da shuttle mora poletjeti postojao je ionako. NASA je imala red letenja koji je pokušavala ostvariti kako bi pokazala za što je sve sposobna. Pustimo po strani predsjednikov govor. Ne vjerujem da je bilo kakvom izravnom aktivnošću ili pritiskom Bijela kuća utjecala na lansiranje. Nije bilo potrebe za tim i ne vjerujem da je učinjeno.

Mogu vam dati analognu situaciju. Znate one naljepnice koje ljudi lijepe na stražnje dijelove automobila, na kojima piše BABY ON BOARD i slično? Ne trebate mi govoriti da je beba u autu, u svakom slučaju vozit ću oprezno! Što bih ja trebao učiniti kada vidim da se u automobilu prevozi dijete, drugačije se početi ponašati? Zar ću iznenada početi pažljivije voziti i nastojati da se ne sudarim s autom u kojem je dijete, kada je sve što tijekom vožnje činim nastojanje da se ne sudarim! NASA je u svakom slučaju planirala lansirati shuttle. Ne trebaš reći da je beba ukrcana, ni da je učiteljica ukrcana, ni da je ovo važno lansiranje zbog predsjednika. *** Razgovarao sam s nekim ljudima o svojim iskustvima u komisiji i čini mi se da sada razumijem neke stvari koje ranije nisam. Jedna od njih je što sam rekao doktoru Keelu da se tako uzbudio. Nedavno sam razgovarao s čovjekom koji je mnogo vremena proveo u Washingtonu pa sam mu postavio neobično pitanje. Da ga nije shvatio kako treba, vjerojatno bi se smrtno uvrijedio. Objasnit ću vam to pitanje jer mi se čini da sam upravo to rekao i doktoru Keelu. Jedini način da u znanosti ostvariš istinski uspjeh, a to je polje koje mi je blisko, jest da vrlo oprezno opišeš dokaze bez obzira na ono što osjećaš ili slutiš. Ako imaš teoriju, moraš je pokušati objasniti i navesti u jednakoj mjeri i dobre i loše strane. Baveći se znanošću, čovjeku poštenje i čestitost postaju standard. Na drugim poljima, kakvo je primjerice biznis, stvar je drugačija. Gotovo svaka reklama koju vidite, ovako ili onako, želi obmanuti mušteriju. Ako je reklama u tiskanom formatu, ono što ne žele da pročitate napisano je malim slovima. Izvještaji se pišu isto. Svima je jasno da proizvod nije predstavljen na znanstveni, uravnoteženi način. Baš zato u trgovačkom poslu postoji nedostatak poštenja. Moj otac imao je duh i poštenje znanstvenika, a bio je trgovac. Sjećam se da sam ga svojevremeno pitao: »Kako pošten čovjek može biti trgovac?« Odgovorio mi je: »Iskreno govoreći, mnogi trgovci nisu pošteni, misle da će im tako prodaja bolje ići. Međutim, ja sam pokušao biti pošten i shvatio sam da to ima svoje prednosti. Ustvari, ja to ni na koji drugi način ne bih radio. Ako mušterija uopće razmišlja, shvatit će da je imala loše iskustvo s drugim trgovcem, ali da takvo iskustvo nije imala s tobom. Tako

ti na kraju nekoliko vjernih mušterija dugo ostane vjerna, a ja to cijenim.« Moj otac nije bio velik, uspješan i slavan trgovac. Bio je voditelj prodaje u srednje velikoj tvrtki koja je prodavala uniforme. Bio je uspješan, ali ne silno. Kada vidim člana Kongresa kako iznosi svoje mišljenje o nečem, uvijek se pitam je li to njegovo stvarno mišljenje ili je to mišljenje koje je konstruirano kako bi bio izabran. To mi se čini osnovnim problemom političara. Zato se često pitam koji je odnos poštenja kada radiš za vladu? Doktor Keel rekao mi je da je doktorirao fiziku. Uvijek sam smatrao da su svi koji se bave fizikom pošteni, ali možda sam naivan glede toga. Zato sam mu vjerojatno postavio pitanje o kojem često razmišljam: »Kako pošten čovjek može biti u Washingtonu?« Vrlo je jednostavno drugačije iščitati pitanje: »Budući da si u Washingtonu, ti nisi pošten čovjek!« *** Još mi je jedna stvar danas jasnija, a vezana je za podrijetlo ideje o utjecaju hladnoće na brtve. General Kutyna nazvao me i rekao: »Nešto sam radio na rasplinjaču automobila, pa sam razmišljao kako hladnoća utječe na brtve?« Pokazalo se da mu je jedan od NASA-inih astronauta rekao da je negdje u pogonu NASA-e čuo da brtve gube elastičnost na hladnoći. NASA je o tome šutjela. General Kutyna bio je zabrinut za karijeru astronauta, zato je njegovo stvarno pitanje prilikom rada na karburatoru glasilo: »Kako da proslijedim informaciju, a da pritom ne ugrozim prijatelja astronauta?« Njegovo rješenje podrazumijevalo je da pobudi zanimanje profesora i plan mu je savršeno uspio.

Dodatak F: Osobne opservacije o pouzdanosti shuttlea Uvod ČINI se da postoje velike razlike u mišljenju glede vjerojatnosti podbačaja leta te gubitka letjelice i ljudskih života.35 Procjene variraju od 1 prema 100 do 1 prema 100 000. Na viši stupanj rizika upozoravaju inženjeri koji rade neposredno na shuttleu, a nizak stupanj rizika potječe od uprave. Koji su uzroci i posljedice ove neusuglašenosti? Budući da vjerojatnost od 1 prema 100 000 podrazumijeva da bi se shuttle mogao lansirati svaki dan tijekom 300 godina bez ikakvih gubitaka, opravdano se možemo zapitati koji je razlog fantastičnoj vjeri što je uprava gaji prema mašineriji. Otkrili smo i da kriterij odobravanja prilikom provjere spremnosti za let vodi k postupnom opadanju točnosti. Argument da su prijašnji letovi ostvareni uz isti rizik, bez podbačaja, često se prihvaća kao argument za sigurnost pa ga se ponovno prihvaća. Upravo se zato očite slabosti prihvaćaju uvijek iznova - nema dovoljno ozbiljnih pokušaja da ih se ispravi, a zbog njihove neprestane prisutnosti letovi se ne odlažu čak ni kada je to nužno. Postoje brojni izvori informacija: Objavljeni kriteriji za odobravanje letova, uključujući i povijest preinačavanja formulara za neodobravanje letova i njihova odstupanja; nadalje, prilikom svakog lansiranja, u evidenciji provjera spremnosti za let nalaze se dokumenti u kojima se navode argumenti za prihvaćanje rizika leta. Informacije su prikupljene prilikom neposrednog svjedočenja i izvještavanja upravnika za sigurnost dometa Louisa J. Ulliana. Kao predsjedavajući Odbora za prekid lansiranja i sigurnost (OPLS) on je napravio detaljnu studiju jer je pokušao odrediti rizike povezane s mogućim nesrećama koje mogu dovesti do radioaktivne kontaminacije pri pokušajima letenja uz pomoć energije plutonija (što se naziva radioaktivnim termalnim generatorom ili RTG-om) na budućim planetarnim misijama. Dostupna je i NASA-ina studija o istom pitanju. Zapisana je i povijest glavnih motora space shutllea, razgovori s upravom i inženjerima Centra za svemirska istraživanja Marshall te informativni razgovori s inženjerima Rocketdynea. Obavljen je i informativni razgovor s neovisnim (Caltechovim) inženjerom za mehaniku koji je radio kao

savjetnik NASA-e za motore. Posjet Centru za svemirska istraživanja Johnson obavljen je radi prikupljanja informacija o pouzdanosti avioelektronike (računala, senzora i provodnika). Na kraju, postoji i izvještaj Provjera prakse odobravanja letova, koja je potencijalno primjenjiva na ljudsku procjenu ponovnoga korištenja raketnih motora, a priredio ju je Laboratorij za mlazni pogon N. Moorea u veljači 1986. godine za Ured za svemirske letove, tj. za glavni stožer NASA-e. Izvještaj se bavi metodama kojima se koriste Američko vojno zrakoplovstvo (AVZ) i vojska pri odobravanju plinskih turbina i raketnih motora. I s tim je autorima obavljen obavijesni razgovor. Pogonske rakete Procjenu pouzdanosti pogonskih raketa (PR) izradio je upravnik za sigurnost dometa proučavajući iskustva svih prethodnih raketnih letova. Od približno 2900 letova, 121 je podbacio (1 - 25). U to je uključeno i ono što se može nazvati »početnim pogreškama« - prvi letovi raketa kod kojih su pronađene i popravljene konstrukcijske pogreške. Prihvatljivija procjena za razvijene rakete iznosi oko 1 prema 50. Uz naročitu brigu i selektiranje dijelova te inspekciju moguće je dostići pouzdanost do oko 1 prema 100, ali pouzdanost od 1 prema 1000 nije moguće dostići današnjom tehnologijom. (Budući da se na shuttleu nalaze dvije rakete, mogućnost podbačaja mora se podvostručiti kako bi se procijenila učestalost podbačaja shuttlea zbog pogrešaka na pogonskim raketama.) Dužnosnici NASA-e drže da je ta mogućnost podbačaja znatno niža. Oni govore da je shuttle letjelica s posadom zbog čega je vjerojatnost uspješnosti misije vrlo blizu 1.0. Nije posve jasno što im ta rečenica znači. Znači li to da je blizu 1 ili da bi trebala biti blizu 1? Nadalje objašnjavaju: »Povijesno gledano, ekstremno visok stupanj uspješnosti misija potakao je različit pristup programima s ljudskom posadom i programima bez ljudske posade; tj. prosudbu tehničara umjesto procjene koja se temelji na numeričkim vrijednostima.« (Citati su preuzeti iz Podaci space shuttlea za analizu sigurnosti planetarne misije RTG, stranice 3 - 1 i 3 - 2, od 15. veljače 1985. godine, NASA, JSC.) Stvarna je istina da bi, u slučaju da je vjerojatnost podbačaja niska na razini 1 prema 100 000, trebao pretjeran broj testova koji bi to potvrdio. Rezultat bi prikazao liniju savršenih letova, ali nam ne bi dao točne podatke - osim da je vjerojatnost manja od broja postojećih letova. Međutim, ako stvarna vjerojatnost podbačaja nije tako

malena, prilikom razumnog broja pokušaja letenja javljale bi se nevolje, mogući kvarovi i moguće stvarne nesreće, koje bi se standardnim statističkim metodama moglo razumno procijeniti. Prethodna iskustva NASA-e povremeno pokazuju upravo takve teškoće, moguće kvarove pa čak i nesreće, što sve upozorava na činjenicu da vjerojatnost podbačaja leta i nije tako niska. Sljedeća proturječnost argumenta koja ne određuje pouzdanost na temelju povijesnog iskustva (za razliku od upravnika za sigurnost dometa) NASA-ino je pozivanje na povijest: »Povijesno gledano, ekstremno visok stupanj uspješnosti misija...« Na kraju, ako upotrebu standardne numeričke procjene želimo zamijeniti prosudbom tehničara, zašto onda nailazimo na tako goleme nepodudarnosti u procjeni uprave i inženjera? Vidjet ćemo da zbog nekog razloga, bio on interne ili eksterne prirode, uprava NASA-e preuveličava pouzdanost svojih proizvoda na razinu fantazije. Povijest odobravanja letova i spremnosti za let ovdje nećemo ponavljati (vidi ostale dijelove izvještaja komisije), ali fenomen prihvaćanja brtvi koje su pokazivale znakove erozije i propuhivanja tijekom prethodnih letova vrlo je jasan. Let Challengera savršen je primjer za ono što želim reći: prethodni letovi nagovijestili su da nešto nije u redu, ali odobravanje tih letova i njihova uspješnost svejedno su prihvaćeni kao dokaz sigurnosti. Međutim, erozija i propuhivanje nisu postojale u prvobitnom planu. To su bila upozorenja da nešto ne valja. Oprema ne funkcionira kako se očekuje. Baš zato postoji opasnost da će djelovati uz još veća odstupanja, neočekivano i na neistražen način. Činjenica da ta opasnost već prije nije izazvala katastrofu, nije garancija da se to neće dogoditi sljedeći put. Što je prilikom ruskog ruleta prvo okidanje prošlo bez posljedica, slaba je utjeha za iduće okidanje. Podrijetlo i posljedice erozije i propuhivanja nisu posve shvaćene. Erozija i propuhivanje nisu se u jednakoj mjeri javljale prilikom ranijih lansiranja, niti na svim spojevima. Ponekad ih je bilo više, a ponekad manje. Ako već nisu utvrdili pod kojim je okolnostima sve dobro prošlo, zašto se nisu upitali hoće li se pod drugim okolnostima dogoditi katastrofa? Unatoč ovim varijacijama od slučaja do slučaja, visoki dužnosnici ponašali su se kao da sve to shvaćaju pa su jedan drugomu, naizgled logično, argumentirali kako je sve u redu pozivajući se na »uspjeh« prethodnih letova. Na primjer, prilikom određivanja sigurnosti leta 51-L, zamijećeno je da je erozija brtve zahvatila trećinu polumjera. Prilikom pokusa s brtvom koju je načela erozija, uočeno je da brtva neće podbaciti

prije negoli se erozija proširi za cijeli polumjer. Umjesto da se, opravdano, jako zabrinu zbog nedovoljnog razumijevanja uvjeta odstupanja, koje pri sljedećem lansiranju može prouzročiti dublju eroziju, oni su konstatirali da postoji »trostruki sigurnosni faktor«. Pritom vrlo neuobičajeno upotrebljavaju inženjerski pojam »sigurnosni faktor«. Ako je most sagrađen da može podnijeti određeno opterećenje, a da se pritom opterećenju njegovi potpornji ne deformiraju, ne pucaju i ne lome, tada njegova konstrukcija može podnijeti i trostruko opterećenje. Takav »sigurnosni faktor« mora postojati kako bi omogućio mostu da izdrži eventualna prekoračenja opterećenja, ili nepoznata superopterećenja ili eventualno slabljenje materijala zbog čega se mogu pojaviti neočekivane raspukline i tako dalje. Ako se pak most nađe pod očekivanim opterećenjem, a na potpornju se pojavi raspuklina, to je konstrukcijski propust. U tom se slučaju uopće ne može govoriti o postojanju sigurnosnog faktora, pa čak ako se most i ne sruši, a raspuklina zadesi samo trećinu potpornja. Brtve pogonskih raketa nisu konstruirane da mogu izdržati eroziju. Erozija je pokazatelj da nešto nije kako valja. Čim je erozija prvi put zamijećena, trebale su se poduzeti sigurnosne mjere. Bez temeljitog razumijevanja uzroka erozije nije moguće uzdati se u to da se prilikom sljedećeg lansiranja erozija neće pojaviti u tri puta težem obliku. Bilo kako bilo, dužnosnici su sami sebi mazali oči misleći da imaju veliko razumijevanje i povjerenje unatoč sporadičnim neobičnim odstupanjima. Izrađen je matematički model za proračunavanje erozije. Model se ne temelji na fizičkom razumijevanju materijala, već na uklapanju u krivulju dobivenu na temelju iskustva. Točnije, pretpostavka je da vrući plin udara u brtvu, a njegova temperatura određena je u točki stagnacije (dakle, pod uvjetima prihvatljivih fizikalnih i termodinamičkih zakona). Ali da bi se odredilo koliko je guma erodirala, pretpostavlja se da je erozija varirala pri .58 jakosti vrućine, pri čemu se .58 određuje najbližim poklapanjem. U svakom slučaju, usklađenost s drugim brojevima određivala je da se model poklapa s erozijom (dubokom erozijom do trećine polumjera brtve). Ništa ne može biti toliko pogrešno koliko vjerovanje u rezultat tog modela! Neizvjesnost se pojavljuje posvuda u tome modelu. Snaga plinskog mlaza bila je nepredvidljiva i ovisila je o rupama koje su nastale zbog premaza. Propuhivanje je pokazivalo da brtva može propasti iako je samo djelomično erodirala. Znalo se da je empirijska formula nesigurna jer krivulja nije išla ravno kroz same podatkovne točke kojima je bila određena. Postojao je cijeli oblak točaka koje su se ponekad

nalazile dvostruko iznad, a ponekad dvostruko ispod odgovarajuće krivulje. Tako su erozije dvostruko od predviđenih bile razumne već samo iz tog razloga. Slična odstupanja okruživala su i ostale konstante u formuli i tako dalje, i tako dalje. Kada se rabi matematički model, naročita se pozornost mora posvetiti njegovim neizvjesnim varijablama. Glavni motori space shuttlea (GMSS) Tijekom leta 51-L tri glavna motora space shuttlea radila su savršeno, čak su se počela i gasiti u posljednjim trenucima kada je opskrba gorivom počela jenjavati. Postavlja se pitanje jesu li podbacili motori? Ako ih istražimo detaljno kao što smo to učinili s pogonskim raketama, pronaći ćemo jednak nedostatak pozornosti glede pogrešaka i sve lošije sigurnosne kriterije. Drugim riječima, je li slabost organizacije koja je pridonijela nesreći ograničena na odjel pogonskih raketa ili je to opća karakteristika NASA-e? U tu svrhu istraženi su glavni motori space shuttlea i avioelektronika. Slična studija orbitera i vanjskog spremnika za gorivo nije napravljena. Motor ima znatno složeniju strukturu od raketnog pogona, i u njega je ugrađena znatno finija konstrukcija. Općenito gledano, konstrukcija se čini visokokvalitetnom i očito je velika pažnja poklonjena nedostacima i kvarovima otkrivenim prilikom rada motora. Uobičajeni način konstruiranja zrakoplova (i vojnih i civilnih) može se nazvati komponentnim sustavom ili konstruiranjem odozdo prema gore. Kao prvo, nužno je bilo temeljito razumjeti svojstva i ograničenja materijala koji se upotrebljavaju (primjerice lopatice turbina) zbog čega su otpočeli eksperimenti kako bi se to utvrdilo. S tim spoznajama, veći komponentni dijelovi (npr. nosači) konstruirani su i testirani pojedinačno. Kako su nedostaci i pogreške u konstrukciji otkrivani, tako su se ispravljali i provjeravali tijekom daljnjih testiranja. Budući da se mogu testirati samo dijelovi, ti testovi i poboljšanja nisu pretjerano skupi. Na kraju se dolazi do konačne konstrukcije cijelog motora i nužne specifikacije. Vrlo je velika šansa da će motor biti uspješan, a svi se kvarovi lako mogu izolirati i analizirati prema vrsti pogreške, ograničenjima materijala i tako dalje jer se sve dobro razumije. Velika je vjerojatnost da će modifikacije na motoru izazvane teškoćama koje se javljaju pri kraju konstrukcijskog postupka biti jednostavne za izvođenje. Razlog tomu možemo potražiti u činjenici što su konstruktori već na samom početku otkrili probleme i suočili se s njima, a

rane razvojne faze jeftinije su faze u procesu. S motorom space shuttlea postupalo se drugačije, odozgo prema dolje. Motor je konstruiran i sastavljen odjednom, s relativno malo detaljnih preliminarnih studija i materijala i komponenti. A kada su zapaženi nedostaci nosača, lopatica turbine, rashladnih cijevi i tako dalje, znatno je skuplje i složenije otkrivati uzroke i napraviti izmjene. Primjerice, na lopaticama turbine visokotlačne zračne turbocrpke otkrivena su napuknuća. Jesu li nastala zbog nedostataka materijala, utjecaja kisika na svojstva materijala, termalnih naprezanja pri pokretanju ili zaustavljanju, zbog vibracija i naprezanja pri neprestanom radu, ili zbog rezonancije pri određenim brzinama, ili je što drugo posrijedi? Koliko se možemo kretati od uočavanja napukline na lopatici turbine do njezina puknuća i ovisi li to o naprezanju turbine? Iznimno je skupo testirati dovršeni motor kako bi se našli odgovori na takva pitanja. Nitko ne želi uništiti takav motor da bi otkrio gdje se i kako javlja kvar. Pa ipak, stjecanje takvih spoznaja ključno je za dobivanje povjerenja u pouzdanost motora koji se rabi. Bez detaljnog razumijevanja povjerenje se ne može steći. Sljedeći nedostatak metode odozgo prema dolje je, kada se napokon shvati kako dolazi do kvara, jednostavan popravak - kao u slučaju novog oblika kućišta turbine - najčešće nije moguć, nego je potrebno nanovo konstruirati cijeli motor. Motor space shuttlea stroj je vrijedan strahopoštovanja. Omjer potiska koji stvara u odnosu na svoju težinu veći je od svih dosadašnjih motora. Izgrađen je na rubu, a ponekad i preko ruba prethodnih konstrukcijskih iskustava. Kao što se moglo i očekivati, pojavilo se mnogo nedostataka i teškoća. Budući da je izrađen odozgo prema dolje, nedostatke je teško otkriti i riješiti. Konstruktorski cilj bio je da motor traje 55 misija (27 000 sekundi aktivnosti, dakle 500 sekundi po misiji ili pokusnom poligonu), ali to se nije ostvarilo. Motor sada zahtijeva vrlo česte popravke i izmjene vitalnih dijelova kao što su turbocrpke, ležajevi, pločasta metalna kućišta i tako dalje. Visokotlačnu turbocrpku za gorivo treba mijenjati svake 3-4 misije ili njihova ekvivalenta (iako je to do sada možda već riješeno), a visokotlačnu turbocrpku za kisik svakih 5 - 6. To je u najboljem slučaju 10 posto od prvotne konstruktorske specifikacije. No naš je najvažniji zadatak odrediti pouzdanost. U konačnih 250 000 sekundi rada, glavni motor imao je 16 ozbiljnih

kvarova. Inženjeri su mnogo pažnje posvetili tim kvarovima te su ih pokušali popraviti u najkraćem vremenskom roku s pomoću pokusnih studija na eksperimentalnoj opremi konstruiranoj za proučavanje upitnih nedostataka. Pažljivo su istraživali motor u potrazi za nagovještajima oštećenja (poput pukotina), a rezultate su pažljivo proučavali i analizirali. Tako su, unatoč teškoćama konstrukcije odozgo prema dolje, predanim radom uspjeli riješiti većinu problema. Slijedi popis problema (i njihov status): • Raspukline na lopaticama visokotlačnih turbocrpki za gorivo (VTTPG) (Vjerojatno otklonjen.) • Raspukline na lopaticama visokotlačnih turbocrpki za kisik (VTTPK) (Nije otklonjen.) • Niz pukotina na velikom upaljaču s iskrom (VUI) (Vjerojatno otklonjen.) • Otkazivanje ventila za eliminaciju nečistoća (Vjerojatno otklonjen.) • Korozija komore VUI-a (Vjerojatno otklonjen.) • Raspukline na pločastome metalu turbine VTTPG (Vjerojatno otklonjen.) • Kvar na dovodu sredstva za hlađenje VTTPG (Vjerojatno otklonjen.) • Kvarovi na pregibu ispušnog otvora glavne komore za sagorijevanje (Vjerojatno otklonjen.) • Problem s varom na grani ulaznog pregiba glavne komore za sagorijevanje (Vjerojatno otklonjen.) • Subsinkrono vrtloženje pri VTTPK (Vjerojatno otklonjen.) • Sustav sigurnosnog prekidača za ubrzanje leta (povremeno otkazivanje u redundantnom sustavu) (Vjerojatno otklonjen.) • Raspadanje ležaja (Djelomično otklonjeno.) • Pojedini dijelovi motora pri vibraciji od 4000 Hz postaju neupotrebljivi (Nije otklonjeno.) *** Većina vjerojatno otklonjenih problema početni su problemi, nastali pri izradi novih konstrukcija: 13 ih se pojavilo u prvih 125 000 sekundi, a samo 3 nakon 125 000 sekundi. Naravno, nikada se sa sigurnošću ne može tvrditi da su svi nedostaci otklonjeni. Kod nekih, iako popravljenih, nije otkriven stvarni uzrok kvara. Zato nije nerazumno pretpostaviti da će se

sljedeće iznenađenje dogoditi tijekom idućih 250 000 sekundi, a vjerojatnost je 1/500 po motoru, po lansiranju. Pri lansiranju u pogonu su tri motora i moguće je da će neke nezgode pogoditi samo jedan motor, a ne sva tri. (Shuttle može let privesti kraju i samo s dva motora). Zato možemo reći da nepoznata iznenađenja ne dopuštaju nagađanja kako vjerojatnost podbačaja leta zbog glavnih motora space shuttlea iznosi manje od 1/500. Tomu se moraju pridodati i mogućnosti otkazivanja zbog poznatih, ali još neriješenih problema. O tome ćemo raspravljati nadalje. (Inženjeri u Rocketdyneu procjenjuju krajnju vjerojatnost od 1/10 000, inženjeri Centra Marshall procjenjuju je na 1/300, dok je uprava NASA-e, kojima ranije spomenuti inženjeri podnose izvještaje, procjenjuju na 1/100 000. Neovisni inženjer, NASA-in vanjski savjetnik, procjenjuje da je realna vjerojatnost podbačaja 1 ili 2 prema 100.) Povijest izdavanja odobrenja za te motore zbunjujuća je i teško ju je objasniti. Čini se da je početno pravilo određivalo da svaki od dva pokusna motora mora odraditi dvostruko vrijeme bez pogreške kako bi se operativno vrijeme motora odobrilo (pravilo 2x). U krajnjoj liniji, takva je praksa Federalnog ministarstva za zrakoplovstvo (FMZ). Kako se čini, NASA je u početku prihvatila takvu praksu, određujući da će 10 misija (otuda 20 misija za svaki pokusni motor) moći letjeti s odobrenjem. Najbolji motori, koji bi se rabili kao uzori, bili bi oni koji najduže izdrže u pogonu (probni testovi plus letovi), a njih se naziva predvodnicima flote. Ali što ako treći probni motor i nekoliko drugih otkažu u kratkom roku? U tom slučaju nećemo osjećati sigurnost jer su dva motora trajala neuobičajeno dugo. Kratak rok mogao bi biti bolji pokazatelj stvarnih mogućnosti, a u duhu sigurnosti faktora 2x ti bi motori trebali biti u pogonu polovicu vremena kratkoročnih pokusnih motora. Spori pomak k povećavanju sigurnosnog faktora može se vidjeti u mnogim primjerima. Uzmimo onaj s lopaticama turbine VTTPG. Kao prvo, ideja testiranja cijelog motora napuštena je. Svaki motor imao je mnogo važnih dijelova (poput turbocrpki) koji su izmijenjeni u kratkom roku pa se pravilo 2x mora prebaciti s motora na njegove komponente. Tako prihvaćamo ponuđeno vrijeme jamstva VTTPG ako su dva pokusna dijela uspješno bila u pogonu dvostruko vrijeme (i naravno, vrlo je praktično što više ne ustraju na 10 misija). A što je »uspješno«? FMZ naziva pukotinu u lopatici turbine kvarom kako bi u praksi osigurala faktor

sigurnosti veći od 2. Postoji vrijeme tijekom kojega motor može raditi s pukotinom koja se tek pojavila pa sve do njezina puknuća. (FMZ razmišlja o novim pravilima koja bi u obzir uzimala i dodatni, sigurnosni rok, ali prihvatit će ga samo nakon pažljivo provedenih analiza poznatih modela, u rangu postojećih iskustava i detaljno testiranih materijala. Ni jedan od tih uvjeta ne može se primijeniti na motore space shuttlea.) Pukotine su pronađene na mnogim turbinskim lopaticama drugog stupnja VTTPG. U jednom primjeru tri su pronađene nakon 1900 sekundi, dok su na drugim primijećene tek nakon 4200 sekundi. Kako bismo mogli slijediti ovu priču, moramo imati na umu da razina stresa u velikoj mjeri ovisi o razini snage. Let Challengera, baš kao i prethodni letovi, bili su na razini koja se naziva 104 posto brzine vrtnje većim dijelom leta. Prema procjeni materijalnih podataka pretpostavlja se da do pucanja dolazi dvostruko češće pri brzini vrtnje od 109 posto, tj. pri maksimalnoj brzini (MB). Budući letovi trebali bi se odvijati pri 109 posto zbog težeg tereta pa su mnogi pokusi učinjeni na toj razini opterećenja. Zbog toga dijeljenjem vremena pri 104 posto s dva dobivamo jedinice koje se nazivaju ekvivalentom maksimalne brzine (EMB). (Time se očito unosi doza nesigurnosti, što još nije proučeno.) Najranije pukotine pojavile su se na 1375 sekundi EMB. Sada dopusno pravilo postaje »ograničiti sve drugostupanjske lopatice na maksimalno 1375 sekundi EMB«. Ako tko prigovori da je sigurnosni faktor 2 izgubljen, upućuje ga se na činjenicu da je jedna turbina u pogonu 3800 sekundi bez pukotina. Polovica toga iznosi 1900, što upućuje na još veću konzervativnost. Međutim, tako smo prevarili sami sebe tri puta. Kao prvo, imamo samo jedan pokusni primjerak koji nije predvodnik flote. Druga dva pokusna primjerka od 3800 ili više sekundi EMB-a imali su 17 napuklih lopatica. (U motoru postoji 59 lopatica.) Kao drugo, odbacili smo pravilo 2x i supstituirali jednako vrijeme (1375). I naposljetku, na 1375 otkrivena je pukotina. Možemo reći da ni jedna pukotina nije pronađena ispod 1375, ali posljednji put kad smo pregledavali lopatice bez pukotina bilo je 1100 sekundi EMB-a. Ne znamo jesu li se pukotine pojavile u međuvremenu. Primjerice, pukotine su se možda pojavile u 1150 sekundi EMB-a. (Približno dvije trećine lopatica testiranih pri prekoračenju 1375 sekundi EMB-a imalo je pukotine. Nedavni je test pokazao da se pukotine javljaju već nakon 1150 sekundi.) Važno je održati broj visokim jer shuttle napreže svoje motore gotovo do krajnjih granica, pri završetku leta.

Na kraju se tvrdilo da kriterij nije napušten i da je sustav siguran zbog čega su napuštene konvencije FMZ-a da pukotine ne smiju postojati, a prihvaćeno je da se tek posve slomljena lopatica smatra kvarom. Uz takvu definiciju ni jedan motor još nije otkazao. Budući da ima dovoljno vremena da pukotina postane lom, možemo biti sigurni da je sve sigurno ako ispitamo sve lopatice. Ako se pronađu pukotine, izmijene se lopatice, a ako ni jedna pukotina nije pronađena, imamo dovoljno vremena za sigurnu misiju. Zato se tvrdi da problem pukotine nije problem sigurnosti leta, već puki problem održavanja. To ustvari čak može biti i istina, ali u kojoj mjeri znamo da se pukotine povećavaju dovoljno sporo da se tijekom misije neće pojaviti ni jedan lom? Tri su motora radila duže vrijeme s nekoliko napuklih lopatica (oko 3000 sekundi EMB-a), a da se ni jedna lopatica nije odlomila. Rješenje za napukline možda je pronađeno. Izmjenom oblika lopatice, shot-peeningom36 njihove površine, te pokrivanjem izolacijom kako bi se isključio termalni šok. Na novim lopaticama još nije primijećena ni jedna napuklina. Slična priča javlja se u povijesti odobravanja VTTPK, ali nećemo ulaziti u detalje. Sažeto bi se moglo reći kako je očito da provjere spremnosti za let i dopusno pravilo pokazuju pogoršanje glede pojedinih problema s glavnim motorima space shuttlea, što je pogoršanje analogno onomu koje smo vidjeli u pravilima za pogonske rakete. Avioelektronika Pod »avioelektronikom« podrazumijevamo računalni sustav na orbiteru, ali i njegove ulazne senzore i izlazne pokretače. Isprva ćemo se ograničiti na podesnost računala, a nećemo se baviti pouzdanošću ulaznih informacija koje dolaze od senzora za temperaturu, tlak i tako dalje; niti ćemo se baviti izlaznim informacijama računala što ih vjerno slušaju pokretači raketnog sagorijevanja, mehanička kontrola, zasloni astronauta i tako dalje. Računalni je sustav vrlo razrađen i ima više od 250 000 linijskih kodova. Među ostalim, odgovoran je za automatsku kontrolu cjelokupnog shuttleova uspona u orbitu te za njegovo spuštanje u niže slojeve atmosfere (ispod 1 maha), kada valja pritisnuti tipku za odabir željene lokacije za slijetanje. Slijetanje bi moglo biti potpuno automatizirano. (Pokretanje kotača za slijetanje lišeno je računalne kontrole i izričito je prepušteno

pilotu, tobože iz sigurnosnih razloga.) Tijekom orbitalnog leta računalni sustav koristi se za kontrolu tereta, za prikazivanje informacija astronautima i za razmjenu informacija s tlom. Očito je da sigurnost leta zahtijeva jamstvo preciznosti toga razrađenog sustava i od hardvera i od softvera. Ukratko, pouzdanost hardvera osigurana je četirima identičnim, neovisnim računalnim sustavima. Gdje god je to moguće, svaki senzor ima nekoliko duplikata - najčešće četiri - i svaki prikuplja informacije za sva četiri računala. Ako se ulazne informacije ne slažu, efektivna ulazna informacija dobiva se izračunavanjem prosjeka ili glasovima većine, ovisno o situaciji. Budući da svako računalo vidi sve duplikate senzora, sve su ulazne informacije jednake, a zahvaljujući algoritmima kojima se svako računalo koristi, rezultati na svakom računalu moraju biti isti pri svakom koraku. Usporedba se provodi s vremena na vrijeme, a zbog mogućnosti da u njihovu radu postoje blaga odstupanja u njihovoj brzini, ugrađen je sustav zaustavljanja i čekanja prije svake usporedbe. Ako jedno računalo odstupa ili ako je prekasno za njegov odgovor, pretpostavlja se da tri računala imaju pravo, a onaj s pogreškom potpuno se isključuje iz sustava. Ako još jedno računalo zataji, što se prosuđuje prema radu dvaju preostalih računala, i njega se isključuje iz sustava, a ostatak se misije otkazuje. Pokreće se program za slijetanje, što kontroliraju preostala dva računala. Može se primijetiti da je riječ o redundantnom sustavu jer zatajenje jednog računala ne utječe na misiju. Napokon, kao dodatni faktor sigurnosti, postoji i peto, neovisno računalo, u čijoj su memoriji samo programi za uzlijetanje i slijetanje te je sposobno kontrolirati spuštanje ako postoji kvar i na više od dva računala (od četiri). U njegovoj memoriji nema dovoljno mjesta, za razliku od glavnih računala u kojima su svi programi za uzlijetanje, slijetanje te skup korisničkih informacija, zbog čega astronauti u njega učitavaju programe četiri puta. Zbog golemih napora koji bi bili potrebni za zamjenu softvera tako složenog sustava i zbog provjere novog sustava, nikakve preinake u hardveru nisu napravljene otkako je sustav transporta sa shuttleom otpočeo prije petnaest godina. Postojeći je hardver zastario, memorija je napravljena prema staroj tehnologiji s feritnom jezgrom. Sve je teže pronaći proizvođače koji bi dobavljali takva staromodna računala čija je pouzdanost i visoka kvaliteta neupitna. Moderna računala znatno su pouzdanija i brža. To bi pojednostavilo sklopove i omogućilo da se više

toga obavi. U današnja računala više ne treba učitavati programe s kaseta, a i memorije su im znatno veće. Softver se vrlo pažljivo provjerava u maniri odozdo prema gore. Prvo se provjerava svaki novi linijski kod; a potom kodne sekcije (moduli) čije se posebne funkcije verificiraju. Njihov se djelokrug proširuje korak po korak, sve dok se sve nove promjene ne inkorporiraju u dovršen i provjeren sustav. Takav dovršeni proizvod smatra se konačnim, novoobjavljenim. Potpuno neovisno djeluje skupina za verifikaciju koja ima neprijateljski stav prema skupini za razvoj softvera pa kao potencijalni korisnik testira isporučeni softver. Osim toga, postoji i dodatna verifikacija novih programa koja se provodi na simulatorima i tako dalje. Tijekom faze testiranja i verifikacije, svakoj se pogrešci pristupa vrlo ozbiljno, a njezin se uzrok istražuje s krajnjim oprezom kako bi se ubuduće izbjegle slične pogreške. Nepoznate pogreške javile su se samo šest puta u povijesti programiranja i programskih izmjena (bilo da je riječ o novim programima ili o njihovim preinakama). Načelo koje se slijedi glasi: sva verifikacija nije vid sigurnosti programa, to je samo test za sigurnost prilikom verifikacije u nekatastrofičnim uvjetima. Sigurnost leta može se prosuđivati isključivo prema tome kako se dobrima programi pokažu prilikom testova verifikacije. Pogreške u toj fazi izazivaju veliku zabrinutost. Ukratko, sustav provjera računalnog softvera na najvišoj je razini. Nije primijećen proces postupnog samozavaravanja nauštrb spuštanja standarda, što je karakteristično za sigurnosne sustave u odjelima za pogonske rakete i glavne motore. Uprava je nedavno predložila da takve dotjerane i skupe testove valja reducirati jer ih se, u ovom trenutku visoke razvijenosti shuttlea, smatra nepotrebnima. Takvim se prijedlozima valja oduprijeti jer ne shvaćaju suptilne odnose među programima i uzroke pogrešaka koje su nastale zbog i najmanje izmjene programa. Postoje neprestani zahtjevi i prijedlozi korisnika za izmjenama na programskim korisničkim paketima. Izmjene su skupe jer zahtijevaju iscrpno testiranje. Ispravan način za uštedu valja tražiti u smanjenju broja željenih promjena, ali ne nauštrb kvalitete testiranja svake učinjene izmjene. Netko bi mogao primijetiti da bi se razrađen sustav mogao znatno poboljšati modernim hardverom i tehnikama programiranja. Kada bi se počelo iznova, uključivanje konkurencije izvan krugova NASA-e bilo bi poželjno i imalo bi velike prednosti. Međutim, valja pažljivo razmotriti je li moderan hardver dobra ideja za NASA-u.

Na kraju, što se senzora i pokretača avioelektroničkog sustava tiče, otkrili smo da odnos prema pogreškama sustava i njegovoj pouzdanosti nije ni približno dobar kao kod računalnog sustava. Otkriveno je, primjerice, da otkazuju pojedini temperaturni senzori. Osamnaest mjeseci nakon toga, isti su se senzori još uvijek upotrebljavali i još uvijek su otkazivali, sve dok lansiranje nije otkazano jer su dva senzora otkazala u isti čas. Ti nepouzdani senzori ponovno su korišteni i prilikom nekih uspješnih letova. Reakcijski kontrolni sustavi kojima su se raketne letjelice koristile za orijentaciju i kontrolu leta još uvijek su u velikoj mjeri nepouzdani. Veliko je obilje i dugačka povijest pogrešaka, od kojih ni jedna nije bila dovoljno fatalna da ozbiljnije ugrozi let. Rad letjelica provjerava se senzorima: ako se mlazni pogon ne upali, računala odabiru drugi mlazni pogon. Ali oni nisu konstruirani da bi griješili i zato bi problem trebalo riješiti. Zaključci Uz želju da se održi planirani raspored lansiranja, valja imati na umu da konstrukcije često ne mogu biti dorađene dovoljno brzo kako bi ispunile očekivanja prvotnoga konzervativnog kriterija za odobravanje leta, koji je zamišljen kao jamstvo velike sigurnosti letjelica. U takvim se situacijama sigurnosni kriteriji postupno mijenjaju - često pomoću naizgled logičnih argumenata - kako bi se planirani raspored letenja mogao održati. Zbog toga shuttle leti u relativno nesigurnom stanju, uz mogućnost neuspjeha kako je već navedeno. (Teško je dati točnu procjenu u postocima.) Službena uprava tvrdi kako vjeruje da je vjerojatnost neuspjeha tisuću puta manja. Razlog za to vjerojatno leži u nastojanjima da se vodstvo NASA-e uvjeri u savršenost i uspješnost programa kako bi se osiguralo daljnje financiranje. Drugi je razlog istinska vjera u visoku vjerojatnost uspjeha, koja upućuje na gotovo nevjerojatan nedostatak komunikacije između uprave i njihovih inženjera. U svakom slučaju, to je dovelo do vrlo nesretnih posljedica, od kojih je najozbiljnija poticanje običnih građana da lete u takvim opasnim letjelicama - kao da je postignuta sigurnost uobičajenog avionskog prijevoza. Astronauti, kao i probni piloti, upoznati su s rizicima s kojima se susreću, a mi im odajemo počast zbog njihove hrabrosti. Tko može posumnjati da je McAuliffe37 bila, jednako tako, vrlo hrabra osoba, koja je bila svjesnija istinskog rizika, za razliku od onoga što NASA-ina uprava

želi da vjerujemo. Trebalo bi donijeti preporuke koje će uvjeriti NASA-ine upravitelje da se pozabave stvarnim svijetom, da shvate tehnološke nedostatke i nesavršenosti u mjeri dovoljnoj da ih aktivno pokušaju eliminirati. Oni moraju prodisati u stvarnom svijetu te usporediti cijenu i korist shuttlea s ostalim sredstvima za osvajanje svemira. Moraju također biti realistični pri sklapanju ugovora te procjeni troškova i teškoća pri svakom projektu. Valja predlagati samo realne rasporede letova - rasporede koji odgovaraju razumnim mogućnostima. Ako u tom slučaju vlada ne bi financirala NASA-u, neka tako bude. Građanima od kojih traži potporu, NASA duguje iskrenost, čestitost i informacije, kako bi ti isti građani mogli donijeti najmudriju odluku glede korištenja njihovih ograničenih sredstava. Za uspješnu tehnologiju stvarnost mora biti ispred društvenih odnosa jer Prirodu se ne može prevariti.

Pogovor Uvod KAD sam bio mlađi, mislio sam da će znanost svakomu činiti samo dobro. Bilo mi je očito da je korisna, da je dobra. Tijekom rata radio sam na atomskoj bombi. Rezultat znanosti bio je krajnje ozbiljan, proizvedena je naprava za uništavanje ljudi. Bio sam vrlo zabrinut zbog bombe nakon rata. Nisam imao predodžbu kako će izgledati budućnost, čak nisam ni slutio da ćemo potrajati sve do sada. Zato mi se nametalo jedno pitanje - je li kakvo zlo upleteno u znanost? Drugim riječima - kakvu vrijednost ima znanost kojoj sam posvetio sebe - i sve što volim - kada vidim grozote koje može učiniti? Na to sam pitanje morao pronaći odgovor. Vrijednost znanosti svojevrstan je izvještaj u kojem se nalaze mnoge moje misli što su se javljale pri pokušaju da odgovorim na to pitanje. Richard Feynman

Vrijednost znanosti38 S VREMENA na vrijeme ljudi mi govore da bi znanstvenici trebali više pažnje posvetiti društvenim problemima - a osobito bi trebali biti odgovorniji pri sagledavanju utjecaja znanosti na društvo. Kako se čini, uvriježilo se vjerovanje da bi znanstvenici polučili veliki uspjeh kada bi se više bavili složenim društvenim problemima, a manje znanstvenim, koji nisu od vitalne važnosti za društvo. Meni se čini da ipak razmišljamo o tim problemima, s vremena na vrijeme, ali ne ulažemo krajnje napore u njihovo rješavanje. Razlog tomu je što ne znamo čarobnu formulu za rješavanje društvenih problema. Društveni problemi teži su od znanstvenih pa najčešće nikamo ne stižemo kada o njima razmišljamo. Vjerujem da je znanstvenik koji promatra neznanstvene probleme jednako mutav kao i svaki drugi čovjek koji se s njima suoči, a kada govori o neznanstvenim problemima, zvuči jednako naivno kao i svaki drugi čovjek koji za to nije osposobljen. Budući da pitanje vrijednosti znanosti nije znanstveno pitanje, moj će govor samo dokazati tu tvrdnju. Prva je vrijednost znanosti poznata svima. Znanstvena spoznaja omogućava nam da činimo svašta i da stvaramo svašta. Naravno, ako stvaramo dobre stvari, to nije samo na čast znanosti nego i na čast moralnom izboru kojim smo se rukovodili pri radu. Znanstvena spoznaja daje nam moć da činimo dobro ili zlo - ali nam ne daje upute kako da tu moć upotrebljavamo. Ta moć ima evidentnu vrijednost - koju može negirati samo način kako se tko njome koristi. Na putu u Honolulu shvatio sam kako se može izraziti taj općeljudski problem. U tamošnjem budističkom hramu vodič je pojašnjavao neke budističke ideje turistima, a svoj je govor završio riječima koje nikada ne bismo smjeli zaboraviti - i ja ih nikada nisam zaboravio. Bila je to mudra izreka budističke religije: Svakom čovjeku dan je ključ koji otključava vrata raja; isti ključ otključava i vrata pakla. Koja je vrijednost ključa koji otključava vrata raja? Istina je da nam nedostaju jasne upute koje bi nam pomogle odrediti koja vrata vode u raj, a koja u pakao. Upotreba ključa može biti vrlo opasna.

Ali ključ očito ima vrijednost, kako da prođemo kroz vrata raja ako ga nemamo? Upute bez ključa bile bi bezvrijedne. Očito je da, unatoč činjenici da može stvoriti nemjerljiv užas u svijetu, znanost ima vrijednost jer može stvoriti nešto. Sljedeća je vrijednost znanosti zadovoljstvo, što se naziva znanstvenim užitkom, što ga neki ljudi doživljavaju čitajući, učeći i razmišljajući o njemu, dok ga drugi doživljavaju radeći u njemu. To je vrlo važna činjenica koju u nedovoljnoj mjeri razmatraju oni koji nam govore da je naša društvena odgovornost razmišljati o utjecaju znanosti na društvo. Ima li taj osobni užitak vrijednost za društvo kao cjelinu? Nema! Ali odgovornost je promisliti o cilju društva kao takvog. Je li cilj društva da sve udesi tako da ljudi mogu i uživati? Ako jest, onda je uživanje u znanosti jednako važno kao i sve ostalo. Ali ja ne bih želio podcijeniti vrijednost svjetonazora koji je rezultat znanstvenog truda. Mi prednjačimo u zamišljanju svakojakih, čudesnih stvari koje pjesnici i sanjari u prošlosti nisu mogli ni zamisliti. To nas može upozoriti na činjenicu da je znanstveno maštanje znatno, znatno veličanstvenije nego maštanje običnog čovjeka. Koliko je primjerice veličanstvenije znati da nas ovdje, na lopti koja se vrti - polovicu naglavačke - drži tajanstvena privlačna sila dok se lopta lagano ljuljuška u svemiru milijardama godina nego da nas na leđima nosi slon koji stoji na kornjači što pliva u moru bez dna. Razmišljao sam u samoći o tim stvarima i nadam se da ćete mi oprostiti ako vas podsjetim na tip misli koje su, siguran sam, mnoge od vas opsjedale. To su misli kakve ni jedan čovjek u prošlosti nije mogao imati jer nije imao informacije koje mi ovdje i danas imamo. Stajao sam primjerice sam na morskoj obali i počeo razmišljati. Evo nasrću valovi planine molekula od kojih svaka glupavo gleda svoja posla trilijuni zasebnih molekula unisono tvore bjeličastu pjenu.

Stoljeće za stoljećem i prije nego ih je oko moglo vidjeti godinu za godinom grmeći su udarali obalu kao i danas. Za koga? Zašto? Na mrtvom planetu bez života koji bismo mogli zabavljati. Neumorni mučeni energijom koju sunce obilno razbacuje i izlijeva na zrak. To vodene grinje urlaju, a ne more. Duboko u moru sve molekule oponašaju strukture koje vide jedne u drugima dok ne stvore nove, složenije. Stvaraju druge nalik na sebe, a potom počinje nov ples. Postaju složenija i veća živa bića gomila atoma DNK, bjelančevina još zamršenija rasplesana struktura. Iz kolijevke izbačeni na tvrdu zemlju evo ih

uspravni stoje: atomi sa sviješću; radoznala materija. Stoji uz more, čudo nad čudima: ja svemir atoma atom u svemiru. Isto oduševljenje, isto strahopoštovanje i otajstvo vraća nam se uvijek iznova kada u bilo koje pitanje proniknemo dovoljno duboko. Što spoznaja postaje dublja, to je otajstvo ljepše i vabi čovjeka da prodire još dublje u njega. Nikada se ne treba brinuti da će odgovor razočarati, s užitkom i povjerenjem okrećemo kamen za kamenom kako bismo otkrili nezamisliva čuda što vode još čudesnijim pitanjima i otajstvima - bez dvojbe, veličanstvena avantura! *** Istina je da malen broj neznanstvenih ljudi ima takav tip religijskog iskustva. Naši pjesnici ne pišu o njemu, umjetnici ne slikaju te veličanstvene stvari. Ne znam zašto. Zar naš položaj u svemiru nikoga ne nadahnjuje? Vrijednost znanosti ostaje neopjevana: osuđeni smo na večernje predavanje o tome jer nećemo čuti ni stih, ni pjesmu. Još uvijek ne živimo u znanstvenom dobu. Vjerojatno je jedan od uzroka toj tišini što treba znati kako čitati glazbu. U znanstvenom članku primjerice možemo pročitati: »Količina radioaktivnog fosfora u cerebrumu pokusnog miša smanjila se za pola tijekom dva tjedna.« Što to znači? To znači da fosfor koji se nalazi u mozgu miša - kao i u mojem, ili vašem - nije isti fosfor koji se tamo nalazio prije dva tjedna. To znači da su atomi u mozgu zamijenjeni. Oni koji su jednom bili tamo, nestali su. Pa što je taj naš mozak, što su ti atomi sa sviješću? Lanjski snijeg! Oni danas mogu pamtiti što se u mojem umu događalo prije godinu dana -

u umu koji je odavno zamijenjen. Zamjećivanje da je ono što nazivam svojom osobnošću samo struktura ili ples događa se pošto čovjek uvidi koliko atomima u njegovu mozgu treba da ih zamijene drugi atomi. Atomi dolaze u moj mozak, otplešu ples i odlaze. Srećom uvijek dolaze novi atomi, koji uvijek plešu isti ples i sjećaju se koji je ples bio jučer. U novinama o tome možemo čitati ovako: »Znanstvenici kažu da bi ovo otkriće moglo biti važno u otkrivanju lijeka protiv raka.« Novine uvijek zanima samo upotreba ideje, a ne ideja sama. Teško da itko može razumjeti važnost ideje, i to je nevjerojatno. Iznimka su pojedina djeca koja se znaju zakvačiti za ideju. Kada se dijete zakvači za ideju, imamo znanstvenika. Za djecu je prekasno39 da ih znanstveni duh nadahne tek kada su na fakultetima, zato se moramo potruditi i objašnjavati ideje djeci dok su još malena. Sada bih se rado okrenuo trećoj vrijednosti znanosti. Nešto je manje izravna, ali ne previše. Znanstvenik ima mnogo iskustva s neznanjem, sumnjom i nesigurnošću, a to iskustvo iznimno je važno, bar se meni tako čini. Ako znanstvenik ne zna rješenje problema, on je neznalica. Ako sluti rješenje, on je nesiguran. A kada je poprilično siguran u ishod i rezultat, on još uvijek ima dvojbe. U ime napretka ustanovili smo da je od vrhunske važnosti prepoznavanje vlastitog neznanja i ostavljanje mjesta za dvojbu. Znanstvena je spoznaja tijelo sačinjeno od tvrdnji čiji je stupanj sigurnosti promjenjiv - neke su vrlo nesigurne, neke gotovo sigurne, ali ni jedna apsolutno sigurna. Mi znanstvenici navikli smo na to, i uzimamo zdravo za gotovo da je savršeno dosljedno biti nesiguran, da je moguće živjeti, a ne znati. Ne znam u kojoj mjeri svi shvaćamo da je to istina. Naša sloboda da sumnjamo rođena je iz borbe protiv autoriteta iz ranih dana znanosti. Bila je to dugotrajna i iscrpljujuća borba. Dopustite nam da postavljamo pitanja - da sumnjamo - da ne budemo sigurni. Mislim da je važno da ne zaboravimo tu borbu kako ne bismo izgubili ono za što smo se izborili. To je naša odgovornost prema društvu. Svi smo tužni kada razmišljamo o odnosu čudesnih potencijala koje ljudska bića imaju i njihovih malih dostignuća. Pa ipak, ljudi misle da možemo i bolje. U noćnoj mori svojeg vremena, ljudi prošlosti vidjeli su san budućnosti. Mi iz njihove budućnosti vidimo da smo nekako nadmašili očekivanja njihovih snova, koji su ostali snovi na više načina. Nada u

budućnost danas dobrim je dijelom nada prošlog vremena. Nekoć se mislilo da sposobnosti koje ljudi imaju nisu razvijene jer je većina ljudi neuka. Mogu li svi univerzalno obrazovani ljudi biti Voltaire? Loši ljudi mogu biti poučeni jednakom učinkovitošću kao i dobri. Obrazovanje je snažna sila, i za dobre i za loše. Komunikacija među narodima mora poticati razumijevanje - tako je pokrenut još jedan san. Ali strojevima za komunikaciju može se manipulirati. Ono što se prenosi komunikacijom može biti istina ili laž. Komunikacija je također snažna sila i za dobre i za loše. Primijenjene znanosti napokon bi trebale osloboditi čovjeka od materijalnih problema. Medicina kontrolira bolesti. U tome nema ništa loše. Pa ipak, neki danas strpljivo rade na stvaranju novih oblika kuge i otrova koje žele upotrijebiti u budućim ratovima. Uglavnom nitko ne voli rat. Mir je naš današnji san. Ljudi u miru mogu razviti sve svoje enormne potencijale koje, kako se čini, imaju. Možda će ljudi u budućnosti otkriti da i mir može biti dobar i loš. Vjerojatno će se čovjek u miru propiti od dosade. Onda će pijančevanje postati velik problem koji čovjeka drži podalje od svih potencijala koji se u njemu kriju. Vrlo je jasno, mir je velika sila - kao trezvenost, materijalna moć, komunikacija, obrazovanje, čestitost, ali to su i ideali za mnoge sanjare. Danas možemo kontrolirati više tih sila nego u prošlosti, a možda smo bar malo bolji od njih. Ali ono za što smo sposobni izgleda golemo u odnosu na naša zbunjujuća dostignuća. Zašto? Zašto ne možemo pobijediti sami sebe? Jer otkrivamo da na tim velikim silama i sposobnostima ne vidimo jasne upute kako da ih upotrijebimo. Veliko akumulirano znanje o tome kako se fizički svijet ponaša može samo uvjeriti čovjeka da je njegovo ponašanje nekako besmisleno. Znanost ne poučava izravno o dobru i zlu. Kroz sve ere naše prošlosti ljudi su pokušavali proniknuti u smisao života. Shvatili su da se veliki ljudski potencijali mogu osloboditi ako se smislu našeg života zada neki smjer kojemu valja težiti. Napokon, mnogo je odgovora dano na pitanje o smislu svega, ali svi su odgovori drugačije vrste. Pristalice jednog odgovora s užasom su promatrali djela onih koji su vjerovali drugom odgovoru - užas! Zbog neusuglašene točke gledišta svi veliki potencijali ljudske rase kanalizirani su u pogrešnu i omeđenu slijepu

ulicu. Zapravo su na temelju monstruoznosti koju su stvorila pogrešna vjerovanja filozofi shvatili očito beskrajne i čudesne potencijale ljudskih bića. San je pronaći otvoren prolaz. Što je onda smisao svega? Što možemo reći kako bismo razotkrili misterij postojanja? Ako sve uzmemo u obzir - ne samo što su znali starodrevni narodi nego i sve što znamo danas, a što oni nisu znali - onda mislim da iskreno moramo priznati da ne znamo odgovor! Priznajući to, kako se čini, pronalazimo otvoren prolaz. To nije nova ideja, ona pripada dobu racionalizma. To je filozofija za kojom su se povodili ljudi koji su osmislili demokraciju u kojoj živimo. Ideja da nitko zapravo ne zna kako voditi vladu vodila je ideji da trebamo utemeljiti sustav u kojem će se nove ideje moći razvijati, iskušavati i odbacivati, ako je to nužno, zbog novih ideja koje se javljaju. Svojevrstan sustav pokušaja i pogreške. Ta metoda bila je rezultat činjenice da se znanost već dokazala kao uspješan poduhvat na kraju osamnaestog stoljeća. Čak i tada je onima koji su promišljali društvo bilo jasno da je otvorenost prema mogućnostima dobra prilika i da su sumnja i rasprava od bitne važnosti za napredovanje u nepoznatom smjeru. Ako želimo riješiti problem koji nikada prije nismo riješili, moramo proći kroz odškrinuta vrata. Mi smo na samom početku vremena ljudske rase. Hrvanje s problemima nije nerazumno pretjerivanje. Osim toga, postoje deseci tisuća godina budućnosti. Naša je odgovornost da učinimo sve što je u našoj moći, da naučimo sve što možemo, poboljšamo odgovore i proslijedimo ih dalje. Naša je odgovornost da ljudima budućnosti ostavimo slobodne ruke. Tijekom nepromišljene mladosti čovječanstva mogli bismo počiniti krajnje ozbiljne pogreške, koje bi mogle unazaditi naš razvoj za dugo. Upravo to ćemo napraviti ako kažemo da imamo sve odgovore jer tako smo mladi i neuki. Ako zagušimo svu raspravu i sav kriticizam vičući: »Ovo je odgovor, prijatelji, čovječanstvo je spašeno!«, osudit ćemo čovječanstvo na dugotrajno robovanje autoritetu te ga ograditi ograničenjima naše sadašnje fantazije. To je već bilo učinjeno mnogo puta do sada. Budući da poznajemo veliki napredak koji slijedi zadovoljavajuću filozofiju neznanja i veliki napredak koji je plod slobode misli, mi, kao znanstvenici, imamo dužnost da pronosimo vrijednosti te slobode; da poučavamo kako se sumnje ne treba plašiti, nego je treba pozdraviti i

raspraviti, te zahtijevati tu slobodu jer to je naša obveza prema svim nadolazećim naraštajima.

1

Richardova mlađa sestra Joan doktorirala je fiziku unatoč predrasudi da su samo dječaci predodređeni da budu znanstvenici. 2 Massachusetts Institute of Technology - Tehnološki institut u Massachusettsu. Prim. prev. 3 Sustav kvota bio je diskriminirajući postupak koji je ograničavao broj mjesta na fakultetu za studente židovskog podrijetla. 4 Feynman je obolio od raka abdomena. Imao je operacije 1978. i 1981. Po povratku iz Japana operiran je u listopadu 1986. i u listopadu 1987. 5 Hideki Yukawa - ugledni japanski fizičar, dobitnik Nobelove nagrade 1949. godine. 6 King and Queen, eng. kralj i kraljica. Što se inicijala tiče, držali smo se izvornika iz praktičnih razloga. Prim. prev. 7 Četiri godine kasnije Richard i Gweneth upoznali su švedskoga kralja na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade. 8 Feynmanov pas. 9 U to je vrijeme Gweneth očekivala Carla. 10 Kiwi. 11 Kći Michelle imala je oko 11 godina kada je ovo pismo napisano, 1980. ili 1981. godine. 12 »Novozelandska predavanja« održana su 1979. godine, a zabilježena su u QED-u pod naslovom Neobična teorija o svjetlosti i materiji (Princeton University Press, 1985.). [QED - quod erant demonstrandum - niz popularno-znanstvenih knjiga zamišljenih s ciljem da svojim čitateljima na jednostavan način pojasne što kriju kvantno-mehanički matematički računi. Prim. prev.] 13 Objavljivanje ovih pisama omogućio je Freeman Dyson. To su prvo i zadnje pismo koje je napisao, a u kojima spominje Richarda Feynmana. Ostala pisma nalaze se u Dysonovoj knjizi Uznemiravanje univerzuma. 14 Obiteljska prijateljica 15 Na kraju Feynman i nije bio tako razočaran: Carl radi u tvrtki Thinking Machines, a Michelle studira reklamnu fotografiju 16 Pismo Henryja Bethea

17

The National Aeronautics and Space Administration - Nacionalno ministarstvo za zrakoplovstvo i svemirska istraživanja 18 Orbiter je dio space shuttlea u kojem se nalaze posada i korisni teret. Prim. Prev. 19 Jet Propulsion Laboratory (Laboratorij za mlaznu propulziju) nalazi se u Pasadeni, a njime rukovodi Caltech. 20 Avionska linija koja sa Zapadne obale polijeće oko 23 sata navečer, a na Istočnu obalu slijeće oko 7 sati ujutro, pet sati i tri vremenske zone kasnije. 21 Sally Ride bila je prva Amerikanka u svemiru. 22 Kasnije u našem istraživanju otkrili smo da je upravo provjeravanje curenja moglo izazvati opasne mjehuriće na premazu cinkova kromata, što sam i prije čuo u JPL-u 23 Naziv američke himne. Prim. prev. 24 Tang - muški dio spoja, clevis - ženski dio spoja (vidi sliku 32). 25 Feynman govori kako ima namjeru razotkriti sve što je loše u NASA-i. 26 Ured za upravljanje proračunom 27 To je aluzija na Feynmanovu metodu rezanja mahuna koja se spominje u knjizi Vi se sigurno šalite, gospodine Feynmane! 28 Warrenov izvještaj objavila je Warrenova komisija 1964. Predvodio ju je umirovljeni sudac Vrhovnog suda Earl Warren, a istraživala je ubojstvo predsjednika J. F. Kennedyja. 29 Tako je Feynman govorio »kojega god.« 30 Gospodin Lovingood kasnije mi je poslao izvještaj. U njemu je pisalo otprilike sljedeće: »Vjerojatnost uspjeha misije nužno je vrlo blizu 1.0« - znači li to da je blizu 1.0 ili da bi trebala biti blizu 1.0? - te »Povijesno gledano, visok stupanj uspjeha misije prouzročila je razliku u filozofiji između svemirskih programa s ljudskom posadom i bez nje, tj. numeričke vjerojatnosti nasuprot inženjerskoj prosudbi.« Kako se meni čini, »inženjerska prosudba« znači da će oni iznositi brojeve! Vjerojatnost problema s lopaticom turbine ima univerzalnu konstantu, kao da će se sve lopatice apsolutno isto ponašati u istim uvjetima. Cijeli je papir bio prepun svakojakih izračuna. Svaki vijak i svaka matica bili su uključeni: »Vjerojatnost da će HPHTP cijev

prsnuti bila je 10-7. Ali stvari se ne mogu tako procjenjivati; vjerojatnost od 1 prema 10 000 000 gotovo je nemoguće predvidjeti. Postalo mi je jasno kako su došli do rezultata: kada se zbroje sve procjene za svaki dio motora, dobiva se vjerojatnost od 1 prema 100 000. 31 O tome mi je pričao Billy Graham. Rekao je da je na prvom poslu kao čelni čovjek NASA-e gledao izvještaje u kojima je opazio malo zrno: »Vibracija od 4000 obrtaja nalazi se u našoj bazi podataka.« Pomislio je da je to smiješna fraza, pa je počeo postavljati pitanja. Na kraju je otkrio da je riječ o ozbiljnoj stvari. Neki su motori toliko vibrirali da ih se nije moglo upotrijebiti. To mu je poslužilo kao primjer da bi objasnio kako je komplicirano dobiti informaciju ako sam ne odeš i ne istražiš je. 32 Federalno ministarstvo za zrakoplovstvo 33 Ovo se odnosi na priču Obijač sefova susreće obijača sefova koja se nalazi u knjizi Vi se sigurno šalite, gospodine Feynmane! 34 Afera se ponekad naziva i Irangate, a radi se o političkom skandalu koji se odigrao u SAD-u 1986. godine. Administracija Ronalda Reagana potajno je prodavala oružje Iranu, koji je ii to vrijeme ratovao s Irakom. Tako prikupljena financijska sredstva služila su za potporu kontraša - antikomunističkih gerilaca koji su ratovali protiv sandinističkog režima u Nikaragvi. Prim. prev. 35 Leightonova bilješka: verzija tiskana u izvještaju komisije kao Dodatak F ne odaje dojam da je bila lektorirana ni gramatički provjerena, zato sam se, vrlo nepristojno, sam latio tog zadatka kako bih izvještaj donekle u tom smislu izgladio. 36 Shot-peening je način ojačavanja površine metalnih dijelova tako da ih se »bombardira« čeličnim kuglicama. Prim. prev. 37 Christa McAuliffe - školska učiteljica koja je bila prvi običan građanin u svemiru - predstavlja simbol sigurnosti shuttlea i američke predanosti obrazovanju. 38 Govor održan ujesen 1955. godine na sastanku Američke nacionalne akademije znanosti. 39 Danas bih rekao: »Za njih je kasno, premda ne i prekasno, da znanstveni duh nadahne ...«