Finis Africae. Realističke perspektive globalnog upravljanja 9789537239718, 9789532604252


115 40

Croatian Pages 184 Year 2021

Report DMCA / Copyright

DOWNLOAD PDF FILE

Recommend Papers

Finis Africae. Realističke perspektive globalnog upravljanja
 9789537239718, 9789532604252

  • 0 0 0
  • Like this paper and download? You can publish your own PDF file online for free in a few minutes! Sign Up
File loading please wait...
Citation preview

Petar Popović Stipe Buzar Damir Mladić Finis Africae

Biblioteka LUČA 18. knjiga

Nakladnik Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske Sunakladnik Disput d.o.o. za izdavačku djelatnost, Zagreb Za nakladnika Danilo Ivezić Za sunakladnika Josip Pandurić

Urednik biblioteke Dragutin Lalović Recenzentice Dagmar Radin Marta Zorko

Likovno rješenje naslovnice Goran Grčić Grafička priprema Disput Tisak Grafomark, Zagreb Godina i mjesec objavljivanja 2021, prosinac CIP-zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001121553

ISBN (Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske) 978-953-7239-71-8

ISBN (Disput) 978-953-260-425-2

Petar Popović Stipe Buzar Damir Mladić Finis Africae Realističke perspektive globalnog upravljanja

Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske / Disput Zagreb, 2021.

Objavljivanje ove knjige omogućio je Savjet za nacionalne manjine. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

SADRŽAJ

Riječ autora Uvod

1. Svjetska politika i globalno zdravlje (Petar Popović) Pandemija iz perspektive teorija međunarodnih odnosa Promjena realističke paradigme Od međunarodnog ka globalnom zdravstvenom režimu Interes države u globalnom upravljanju zdravljem Sfere nadležnosti u globalnom zdravstvenom režimu Revizija pravila Svjetske zdravstvene organizacije (1995-2005)

7 9 21 23 30 36 43 56

Pandemija i organizirana neodgovornost

60 66

2. Državni interes i globalno siromaštvo (Stipe Buzar)

75

Globalno siromaštvo Pitanje odgovornosti Hans Morgenthau i pitanje ekonomske pomoći

78 82 86

Ekonomska pomoć, sigurnost i sfere utjecaja

100 107 111

Umjesto zaključka: “Morgenthau i siromaštvo u 21. stoljeću? Čovječe, uozbiljite se!”

118

Moralna odgovornost i nacionalni interesi Država, realizam i globalno siromaštvo

3. Realizam, postrealizam i klimatske promjene (Damir Mladić)

123

Realistički i postrealistički pristup klimatskim promjenama

128

Ekološki realizam – od ispraznog slogana do ozbiljnog pristupa

149

Utjecaj klimatskih promjena na raspodjelu moći u svijetu: slučaj Arktik

162

Literatura O autorima

169 181

RIJEČ AUTORA

Knjiga koju držite u rukama ne tematizira, unatoč naslovu, problem globalnog upravljanja u Africi, iako se brojni elementi njezina pesimizma o globalnom upravljanju sigurno odnose i na Afriku. Tri pošasti kojima se ovdje bavimo – bolest, siromaštvo, klimatske promjene – često imaju najteže učinke u Africi, a kao stanovnici sretnijeg, razvijenijeg dijela svijeta o njoj razmišljamo kao o mjestu na kojem vladaju upravo bolest, siromaštvo i suša. Međutim, inspiraciju za naslov treba pripisati dvama dodatnim izvorima. Latinskim su izrazom Finis Africae stari Rimljani označavali granicu neistraženih teritorija na kontinentu našeg biološkog porijekla. Izraz simbolizira neistražena ili slabo istražena područja, a primjenu realističkih perspektiva na izazove globalnog upravljanja smatramo posve neistraženom. To nas vodi prema drugom izvoru. Primjena realističkih perspektiva međunarodnih odnosa na probleme globalnog upravljanja nije samo rijetka, nego je zbog sebi svojstvenog pesimističkog stava ujedno i nepoželjna. U kontekstu međunarodnog poretka satkanog od međunarodnih organizacija i institucija te optimističnih iluzija o globalnoj harmoniji interesa, suradnji i postojanju međunarodnog ethosa skepticizam realističkih pozicija bode kao trn u oku. U poznatom romanu Umberta Eca Ime ruže izrazom Finis Africae označen je dio knjižnice u koji je pristup zabranjen jer sadrži “opasne” ruko7

RIJEČ AUTORA

pise. Najopasniji je među njima, prema slijepom benediktincu Malahiji, primjerak drugog dijela Aristotelove Poetike za koji se mislilo da je izgubljen, a u kojem filozof tematizira komediju i ističe korist smijeha. U raspletu Ecova romana čitava knjižnica, uključujući njezin “najopasniji” rukopis, tragično nestaje u požaru. Na naslovnici ove knjige stoji Finis Africae zato što je njezin pesimizam, ironično suprotstavljen optimizmu komedije, dostatan da je se stavi pod ključ kao što je Ecov Malahija pod ključ stavio Aristotelov navodno izgubljeni rukopis. Zahvaljujemo Josipu Lučevu, Višeslavu Raosu, Vladimiru Filipoviću i Borni Zguriću na povremenom čitanju dijelova ranih verzija ovog rukopisa, na brojnim savjetima, preporukama, čestim raspravama i uopće na pomoći u održanju akademskog erosa. Zahvalu dugujemo i recenzenticama Dagmar Radin i Marti Zorko.

8

UVOD

Politički realizam (sinonim za Realpolitik, politiku moći, Machtpolitik) najstarija je tradicija ili paradigma1 mišljenja o međunarodnim odnosima.2 Pod realizmom se podrazumije1 Možda je primjerenije upotrebljavati izraze poput “perspektiva”, “paradigma” ili “pristup” nego izraz “teorija”. Realizam nije strog eksplicitni skup pretpostavki i iskaza, već više opća perspektiva, svojevrstan filozofski pristup, stav uma, labav radni okvir, tradicija, škola ili jednostavno paradigma razmišljanja. Za više informacija vidi Donnelly, 2004: 6-42. 2 Treba napomenuti da realistička perspektiva u međunarodnim odnosima u domaćoj znanstvenoj zajednici nije novi predmet istraživanja te da su vrijedne doprinose kroz autorske knjige, uredničke knjige, poglavlja u knjigama i znanstvene radove dali Vladimir Ibler (Međunarodni odnosi, 1971), Radovan Vukadinović (Teorije međunarodnih odnosa, 2005), Damir Mladić (Klasična realistička teorija međunarodnih odnosa i etika, 2011), Tvrtko Jolić (Politički realizam i anarhija u međunarodnim odnosima, 2011), Petar Popović (Prijepori u teorijama međunarodnih odnosa, 2012), Dejan Jović (Teorije međunarodnih odnosa. Realizam, 2013) i Stipe Buzar (Realizam i teorija pravednog rata, 2020). Taj popis nije iscrpan jer su se ti autori i u drugim svojim radovima referirali na realističku perspektivu i o njoj pisali, no radi ekspeditivnosti naveden je po jedan njihov reprezentativni rad u kojem se realizmom bave eksplicitno. Već su samo u zborniku Dejana Jovića (2013) svojim radovima doprinijeli domaći autori poput Gordana Ive Lazovića, Bože Kovačevića i Đane Luša.

9

UVOD

va realna politika što ukazuje na misao i stav koji odbijaju utopijska i idealistička samozavaravanja te nastoje prihvatiti svijet onakvim kakav “zaista jest” i suočiti se njim. Realizam teži otkriti zakone politike i političkih odnosa u svijetu, a ne zamišljati i izmišljati idealne oblike političkih organizacija i odnosa. Zbog toga ne stavlja naglasak na pitanja o tome kako bi svijet trebao funkcionirati, odnosno kako stvoriti pravedniji svijet. Realizam zanima isključivo kako se nositi sa stvarnim svijetom, kako preživjeti i osigurati red neovisno o moralnim, ideološkim ili religijskim uvjerenjima. S te strane, dakle, realizam inzistira na znanstvenoj objektivnosti (neovisnost o ljudskom umu) i činjenicama (kakve stvari jesu), a ne na idealnim svjetovima (ovisnost o ljudskim vrijednostima) i normama (kakve bi stvari trebale biti). Političko se nastoji odvojiti od moralnog, svijet politike od svijeta vrijednosti. Otkrivanje vječnih obrazaca političkog ponašanja čovjeka važnije je od stvaranja novih oblika tog ponašanja. Realizam kao pristup međunarodnim odnosima možemo ukratko opisati ovako: 1. Međunarodni odnosi u većini se slučajeva mogu opisati kao latentni sukob i natjecanje između država koji s vremena na vrijeme prerastu u oružani sukob ili rat. 2. Najvažniji su subjekti međunarodnih odnosa suverene nacionalne države stoga što legitimno predstavljaju volju naroda. 3. Države se vode nacionalnim interesima čiji je sadržaj više-manje nepromjenjiv (povećanje ili održanje vlastite moći), ali sredstva ostvarivanja tih interesa mogu se razlikovati od države do države. 4. Glavni su uzroci sukoba između država sebična ljudska narav koja teži dominaciji i anarhijska struktura međunarodnog sustava. Budući da je ljudska narav nepromjenjiva, ona je uzrokom ljudskog ponašanja i težnje za moći. Također, niz radova iz polja politologije, sigurnosnih studija, filozofije i dr. dotiče se realističke perspektive, a ona je i dio teorijskih okvira određenog broja knjiga (npr. Filipović, Ispod plavih šljemova, 2015), diplomskih radova i doktorskih disertacija. 10

S druge strane, i anarhični međunarodni sustav kao takav prisiljava države na određenu vrstu ponašanja, naime na povećanje ili održanje vlastite moći. Okolnosti diktiraju ponašanje države. U svijetu u kojem su glavni subjekti međunarodnih odnosa države kojima je cilj vlastiti opstanak u anarhijskom sustavu samopomoći dolazi do nadmetanja tih država za moć, što sukob čini neizbježnim, a rat sastavnim dijelom tih odnosa. Realističke teorije međusobno se razlikuju po tome što uzrok nadmetanja za moć nalaze ili u sebičnoj ljudskoj naravi ili u anarhijskoj strukturi međunarodnog sustava. Realističke teorije koje naglašavaju sebičnu i nepopravljivu ljudsku narav zovemo jednim imenom klasični ili, u nekim slučajevima, biološki3 realizam. Skup realističkih teorija koje naglašavaju anarhiju u međunarodnom sustavu nazivamo strukturalni realizam ili neorealizam. Većina klasičnih realista misli da su ljudi nepopravljivo sebični i zli, zbog čega ih treba obuzdavati. Ili u najmanju ruku vjeruju da postoji vrlo velik broj egoista te da bi bilo opasno misliti i ponašati se kao da ih nema. Sebične impulse ljudi može kontrolirati samo nešto jače od njih. Primjerice, isti se čovjek u uređenoj državi (hijerarhiji) i u okolini gdje vlada “zakon džungle” ili “zakon jačeg” (anarhiji) može ponašati sasvim različito. Ako se radi o istom čovjeku čija bi narav trebala upravljati njegovim ponašanjem, zašto se on u različitim situacijama ponaša različito? Realisti bi rekli da je taj čovjek ostao jednako sebičan (iste naravi) i u jednoj i u drugoj situaciji, a da se njegovo ponašanje promijenilo stoga što u uređenoj državi postoje dovoljno jaki mehanizmi kontrole, dok ga u anarhiji ništa ne ograničava u pokazivanju njegove prave naravi. U hijerarhijskoj strukturi čovjek je pripitomljen. U anarhiji čovjek je potaknut pokazati svoje najgore strane. 3 Jack Donnelly drži da je “biološki” realizam primjereniji od naziva “klasični” realizam jer “klasični” u tom nazivu samo znači da nije riječ o strukturnim realistima, a ne govori ništa o sadržaju njihova stajališta (2004: 11).

11

UVOD

“Razlika između civilizacije i barbarstva je otkrivanje onog što je ustvari ista ljudska narav koja djeluje u različitim okolnostima” (Butterfield, 1949: 31). Upravo zbog sebične ljudske naravi i zbog anarhije u međunarodnim odnosima moć i borba za moć su tako važne i sveprisutne. Globalne ugroze poput pandemija, siromaštva i klimatskih promjena stvaraju okolnosti u kojima će sebična ljudska narav najviše doći do izražaja. Ipak, realizam u svojim različitim varijantama gotovo uopće ne posvećuje pažnju globalnim izazovima. Razlog je tomu što većina realista još uvijek ograničuje analizu na međunarodnu, dakle na međudržavnu razinu (anarhični sustav država). Doduše, sfere međunarodnog i globalnog uobičajeno se brkaju iako to nisu sinonimi. Riječ je o dvjema sasvim različitim dimenzijama. Naime, dok realizam neupitno vlada područjem svojeg neposrednog analitičkog interesa – međunarodnim političkim odnosima, u području globalnih odnosa središnje mjesto zauzimaju globalističke perspektive. Naziv globalizam dvoznačan je. S jedne strane odnosi se na ideološku orijentaciju kozmopolitskih, neoliberalnih i protunacionalističkih uvjerenja. S druge strane to je zajednički nazivnik za sve teorijske pristupe koji se bave problematikom globaliteta. Globalizam analizom obuhvaća, uz državne aktere i međunarodne vladine i nevladine organizacije, multinacionalne kompanije, transnacionalne institucije te globalno civilno društvo. Globalizam drži da se neke od suvremenih prijetnji globaliziranom svijetu ne mogu misliti bez uvažavanja nedržavnih aktera. Svoj stav utemeljuje u činjenici da države kao takve nemaju kapaciteta i nisu sposobne samostalno se nositi s izazovima globalizacije. Globalne ugroze zahtijevaju globalne odgovore, pa je svako svođenje analize isključivo na državu i međudržavne odnose u takvim okolnostima analitički promašaj. Posebno treba istaknuti ključni pojam globalističkog kategorijalnog aparata: globalno upravljanje (global governance). Riječ je o pojmu koji se odnosi na upravljanje međunarodnim odnosima od svršetka Hladnog rata do danas. Prvi se put spominje 1991. u izvještaju stockholmske Inicijative o globalnoj 12

sigurnosti i upravljanju Zajednička odgovornost u devedesetim godinama 20. stoljeća, a označava multilateralne sustave regulacije, među ostalim globalne međuovisnosti, ljudskih prava, međunarodnih trgovinskih odnosa, okoliša i održivog razvoja. Globalno upravljanje ne smije se brkati sa svjetskom vladom stoga što ono ne pretpostavlja središnji autoritet globalne regulacije. Naprotiv, riječ je o dinamičnim i kompleksnim procesima donošenja odluka i djelovanja državnih i nedržavnih aktera u globalnom društvu. Globalno upravljanje jest skup procesa u kojem nema jedinstvenog cilja i agende aktera, ali koji počiva na jakim normativnim osnovama. Neovisno o razlikama u interesima i pristupima, akteri globalnog upravljanja zalažu se načelno za konsenzualni i kooperativni pristup na temelju načela demokracije, ljudskih prava i slobodnog tržišta. Cilj je ove knjige pokušaj nalaženja srednjeg puta između dviju perspektiva, realizma i globalizma, nepomirljivih u predodžbi (međunarodno vs. globalno), stavu (pesimizam vs. optimizam) i analitičkom pristupu (empirijsko vs. normativno). U potrazi za srednjim putem javlja se postrealizam – perspektiva koja se vraća ishodištima klasične realističke misli (od Tukidida do Hansa Morgenthaua) kao polaznoj osnovi te koja u analizi uvažava fleksibilni, eklektički teorijski pristup. Postrealizam kao takav nije strogo određena teorija sa zadanim postulatima, pojmovima i sustavom. Autorima ove knjige, koji i sami pripadaju realističkoj struji mišljenja, postrealizam omogućava da dadu doprinos razumijevanju globalnih izazova tako što će ih približiti čitatelju u duhu realističkog pogleda na svijet. Taj se doprinos sastoji u prodiranju u stvarnost globalnog upravljanja područjima svjetskih ugroza, u prikazivanju tog procesa onakvim kakav zaista jest, a ne kakav bi trebao ili mogao biti. Postrealizmom – klasičnim realizmom prilagođenim suvremenom dobu – jača se realistička misao o važnim pitanjima i izazovima globalizacije. Tri izazova kojih su se autori u knjizi prihvatili tiču se globalnog upravljanja zdravljem, siromaštvom i klimatskim promjenama. 13

UVOD

* Prvo poglavlje knjige bavi se problemom globalnog upravljanja zdravljem, koji posebno aktualnim čini pandemija kovida. Nema sumnje da je ta pandemija znak epohalnog prijelaza i traumatične tranzicije iz starog u novi svijet. Ona najavljuje još nepoznato, ali sigurno “novo normalno” u životu pojedinaca, društava i država te međunarodnog sustava. Izbivši u kineskom gradu Wuhanu u siječnju 2020, pandemija je ubrzo bacila svijet na koljena, što je potaklo razne pravce u teoriji međunarodnih odnosa da daju svoj doprinos u razmatranju krize i projiciranju potencijalnih rješenja. Realizam kao teorija koja gospodari predmetom međunarodnih političkih odnosa na nevjerojatan se način izuzela iz svake rasprave, ponudivši tek nekoliko relativno osrednjih i beznačajnih osvrta na situaciju u svijetu pogođenom pandemijom kovida. Razlog tomu može biti to što realizam u sadašnjoj formi nema što bitno ponuditi ni relevantno reći o političkom značenju pandemije. Pitanje pandemije u općem je smislu specifično političko pitanje, koje po kompleksnosti nadilazi pojednostavljenu predodžbu o državi koja nastoji preživjeti u anarhičnom sustavu. Realistički pristup problemu globalnog zdravlja zahtijeva smještanje države kao subjekta međunarodnog sustava, njezinih motiva i interesa u širi kontekst. Dakle, realistički misliti globalne ugroze znači kročiti u teorijsko područje postrealizma. Pandemija je u prvom redu politički problem globalnog upravljanja zdravljem, pri kojem nema hijerahije i raspodjele odgovornosti te čiji je ishod nepredvidljiv. Konkretno, u globalnom zdravstvenom režimu djeluje više od četrdeset bilateralnih donatora, dvadeset i pet agencija Ujedinjenih naroda, dvadesetak što globalnih što regionalnih fondacija te oko devedeset globalnih zdravstvenih inicijativa. Umreženost i privatno-javna međuovisnost moći i interesa dokidaju pojednostavljeni analitički konstrukt o dvjema konstitutivnim sferama: nacionalnoj i međunarodnoj. Globalni je prostor onkraj obaju poredaka. Postrealizam ne osporava da je država glavni akter na međunarodnoj sceni. Ona polaže legitimno pravo 14

na primjenu sile, posjeduje administrativni aparat i sredstva nadzora te tumači pravo i donosi zakone. Te “tvrde” činjenice naizgled čine državu jedinstvenim političkim prostorom nad određenim geografskim mjestom, državnim teritorijem. Postrealizam na tragu poststrukturalnih teorija i sociologije globalizacije odbacuje jedinstvo prostora i mjesta. Interes države oblikuje se na temelju stanovitih percepcija političkog prostora, zbog čega mu se pridaje oznaka “nacionalni” interes. Međutim, to ne znači nužno da je određeni interes isključivo uvjetovan mjestom. Ipak, teorije međunarodnih odnosa općenito, a realizam posebno inzistiraju na interesu države kao refleksiji strogo poistovjećivanog prostora i mjesta. To je posljedica predodžbe duboko ukorijenjene u europskom povijesnom iskustvu vestfalskog prostornog poretka, koji je u smislu ondašnjeg međunarodnog prava (od 17. do 20. stoljeća) bio određen i uvjetovan djelovanjem omeđenog mjesta, dakle suverene države. Globalni se prostor bitno razlikuje od vestfalske anarhije jer nije vezan ni za jedno konkretno mjesto. Globalni je prostor imperijalan. Imperijalnom je prostoru zdravstveni režim iznimno važan i ne može se po tradicionalnom realističkom ključu smatrati područjem niske politike. Zdravlje je, međutim, slaba karika imperijalnog sustava te je u tom pogledu potrebno iz postrealističke perspektive analizirati državne i nedržavne aktere uključene u globalno upravljanje zdravljem, odnosno razmotriti njihove motive i interese. Pokazat će se da je zbog difuzne moći umreženih aktera, isprepletenih i nerijetko proturječnih interesa te općenito sustava “organizirane neodgovornosti” imperija, globalno upravljanje zdravljem konfuzan i zbrkan režim kojem se pandemija poput ove sadašnje prije ili kasnije morala dogoditi. Analiza globalnog upravljanja zdravljem podijeljena je u dvije razine. Prva se razina odnosi na državu kao aktera u izmijenjenom međunarodnom sustavu – globalnom imperiju. Prijepor između realista i globalista oko uloge i odgovornosti države u međunarodnom zdravstvenom režimu zapravo je bespredmetan. Niti je država suverena u tradicionalnom smislu 15

UVOD

realističkog subjektiviteta niti gubi na važnosti, kako pretpostavljaju globalisti. Globalističko zalaganje za slobodno tržište kao ključ za svaki društveni problem nije nepodudarno s interesom države kojoj je imperij redefinirao suverenitet. Državni je interes sudjelovanje u globalnom sustavu slobodnog tržišta koje produbljuje globalnu zdravstvenu neravnotežu i čini pandemiju imanentnom prijetnjom stabilnosti imperija. Druga se razina analize odnosi na aktere koji su formalno na čelu režima globalnog upravljanja zdravljem. Konkretno, predmet je analize Svjetska zdravstvena organizacija. Njezina je odgovornost odnosno djelotvornost kao instrumenta imperija dvojbena. Aktualna pandemija razotkrila je svu nedostatnost Svjetske zdravstvene organizacije u upravljanju krizama. Razmatranjem uzroka nedostatnosti te organizacije, koji sežu do dvojbene reakcije na izbijanje pandemije side osamdesetih godina 20. stoljeća, pokazat će se da se ona posljednjih tridesetak godina pokušavala prilagoditi prisvajanju imperijalne logike globalnog upravljanja, no bez značajnijih rezultata. Razlozi neučinkovitog djelovanja Svjetske zdravstvene organizacije u globalnom upravljanju zdravljem počivaju s jedne strane u konfuznom sustavu imperija bez odgovornosti, a s druge strane u proturječju između proklamirane doktrine i institucionalnih ovlasti organizacije. * U drugom poglavlju knjige riječ je globalnom siromaštvu, osobito o ekstremnom siromaštvu u kojem živi dio čovječanstva. U prvom dijelu poglavlja kratko će se skicirati globalno siromaštvo u našem dobu, što podrazumijeva podatke o broju ekstremno siromašnih te način na koji je granice ekstremnog siromaštva i drugih oblika siromaštva definirala i operacionalizirala Svjetska banka, čiji je temeljni zadatak pomaganje razvoja ekonomija, osobito nerazvijenih zemalja. Slika trenutnog stanja pomoći će generirati nekoliko središnjih pitanja o odgovornosti za ukidanje ekstremnog siromaštva, o eventualnim redistributivnim obvezama bogatih prema siromašnima te o utjecaju geopolitičkih i geoekonomskih konteksta 16

u kojima bogate države djeluju na njihove eventualne obveze prema siromašnima. Nakon toga fokus će biti prebačen izravno na pitanje odgovornosti. Pritom će se prvo utvrditi da temeljna ekonomska prava pojedinačnih ljudskih osoba, koja barem deklarativno postoje na temelju niza međunarodnih deklaracija i sporazuma, povlače za sobom pitanje odgovornosti za osiguranje tih prava. U potrazi za korelativnim obveznikom za kojeg nečija ekonomska prava mogu predstavljati dužnost u navedenim dokumentima nazire se tek jedan, iako ne do kraja jasno obvezan akter, a to je država. Donekle začuđuje da u nekim od fundamentalnih deklaracija liberalnog međunarodnog poretka čvrstu stijenu odgovornosti za druge treba predstavljati tako tradicionalan igrač. Uza sve međunarodne organizacije i institucije, nevladine organizacije, filantropske udruge i moćne multinacionalne kompanije temeljna se odgovornost za odazivanje na moralni imperativ ukidanja siromaštva i dalje pripisuje državama. Zbog takvog odgovora na pitanje o moralnoj odgovornosti – a ne treba se zavaravati da je riječ o bilo kojoj drugoj vrsti odgovornosti, jer je pravno obvezivanje vlastitih resursa radi tuđe dobrobiti u dokumentima koje države ratificiraju teško zamislivo – u sljedećem se dijelu poglavlja razmatra obveza bogatih država da pruže ekonomsku pomoć siromašnim državama. S obzirom na realistički kontekst ove knjige, ali i međunarodnog poretka koji unatoč svim čimbenicima globalizacije i međunarodnog prava ostaje anarhijski, taj se dio poglavlja fokusira na jedan rijetko spominjan tekst velikana političkog realizma Hansa Morgenthaua, u kojem je ponuđena skica za realističku političku teoriju međunarodne ekonomske pomoći. Nadalje, budući da Morgenthau, kao ni autor drugog poglavlja, uopće ne nudi rješenja za ukinuće globalnog siromaštva, već razvija realistički okvir unutar kojeg bi država trebala razmatrati vanjskopolitička pitanja vezana uz davanje ekonomske pomoći, četvrti i peti dio poglavlja bave se odnosom nacionalnih interesa i moralne odgovornosti. U njima se zaključuje da je Morgenthauov pristup, iako nedostatan kao 17

UVOD

odgovor na spomenuti moralni imperativ, suvisao kao odgovor država, jer je odgovor na moralni imperativ ukinuća siromaštva nemoguć zbog tragičnog odnosa ekonomskih prava pojedinaca i neuhvatljivosti (elusiveness) aktera kojima bi se jasno mogla pripisati korelativna odgovornost. To ne znači da neka svjetlija budućnost ne nosi sa sobom kraj siromaštva, već da nije moguće ponuditi teorijski odgovor o statusu tog moralnog imperativa. U pretposljednjem dijelu poglavlja ispituju se mogućnosti povećanja uloge države i preuzimanja veće odgovornosti za upravljanje siromaštvom, ali isključivo kroz realističke okvire, pri čemu se klasični realistički pristup suprotstavlja suvremenim pristupima poput sekuritizacije siromaštva. Konačno, u posljednjem dijelu poglavlja, koje se može smatrati i njegovim zaključkom, nudi se osvrt na klasični realistički pristup ulozi države u upravljanju globalnim siromaštvom. Naime, budući da je središnja točka poglavlja jedan više-manje zaboravljen Morgenthauov tekst iz 1962. godine, lako je pomisliti da je su zaključci tog poglavlja u najboljem slučaju zastarjeli, a u najgorem slučaju potpuno nevažni. Tomu se suprotstavlja tvrdnja da uloga države ponovno raste. Međutim, važnije je od toga imati u vidu da fokus ovog poglavlja nije, a to se isplati ponoviti, ponuditi putokaze za rješenje problema globalnog siromaštva, već razmotriti ulogu države u upravljanju njime, a povrh svega razmotriti stav koji bi država prema tome trebala zauzeti. Jednoznačni odgovor koji se ovdje nudi glasi da bi taj stav, uzimajući u obzir moralnu dimenziju problema, trebao biti realistički. * U trećem poglavlju knjige govori se o klimatskim promjenama kroz prizmu realističke i postrealističke paradigme razmišljanja o međunarodnim odnosima. U svijetu Realpolitik ekološka su pitanja drugorazredna, no valja se pitati može li realizam ponuditi barem nekakav odgovor na problem klimatskih promjena. Realisti o toj temi uglavnom šute, što ne čudi s obzirom na to da teme kojima se realizam bavi (sigurnost, rat, vojni 18

savezi i politika velikih sila), kao i osnovna analitička oruđa koja posjeduje (moć, anarhija, država, sigurnosna dilema) nisu primjereni za pronalaženje rješenja problema globalnih zajedničkih dobara. Ako pristup pojavi (ekološkim problemima) ne može dati primjeren odgovor, onda ga možemo odbaciti ili nastojati proširiti u toj mjeri kako bi uspješno obuhvatio i tu pojavu. Nastojanja postrealizma i ekološkog realizma idu u tom smjeru. Postrealizam, kao realizam koji je svjestan sebe kao narativa među drugim narativima, otvara mogućnost promjene značenja svojih osnovnih pojmova kako bi bili primjereniji suvremenim problemima poput klimatskih promjena. Ekološki realizam gradi se oko proširenja ideje nacionalnog interesa tako da se u njegovo središte stavi borba protiv ekoloških problema, a svi ostali, tradicionalni interesi okreću se oko tog ekološkog interesa, ovisni su o njemu i promijenjeni su njime. No ti pokušaji teško da će promijeniti tradicionalni realistički način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Iako se već više od tridesetak godina mogu čuti razna obećanja o posvećenosti borbi protiv ekoloških problema i globalnog zagrijavanja, ona često ostaju samo prazna obećanja koja se po potrebi ponavljaju. Klasična sigurnosna pitanja ostaju primarna te države još uvijek troše velik dio svojih resursa na njihovo rješavanje. Razlog je tomu što države kao glavne prijetnje vide druge države, a klimatske promjene tek kao neke daleke buduće prijetnje. U realizmu su države soloigrači koji se mogu osloniti samo na sebe i svoje snage, a borba protiv klimatskih promjena traži suradnju ako ne svih država, onda barem svih velikih sila, koje su, ironično, ujedno i najveći zagađivači. Realisti su skeptični prema bilo kakvom obliku suradnje, a pogotovo prema suradnji kojoj je cilj briga za globalna zajednička dobra. Nedostatak jamstava u anarhijskom svijetu budi strah i nepovjerenje da će dogovori biti izigrani te da će druga strana iskoristiti situaciju kako bi povećala svoju moć na štetu ostalih. Zbog naglaska na relativnim dobitcima realisti će zanemariti apsolutne dobitke: za države je još uvijek važnije pitanje koliko će koja čega dobiti, a ne hoće li cijela međunarodna zajednica imati kakvu korist od suradnje. Budu19

UVOD

ći da međunarodnu politiku doživljavaju kao igru nultog zbroja, realisti suradnju u borbi protiv klimatskih promjena ne vide kao šansu, nego kao potencijalnu opasnost od prijevare. Za njih klimatske promjene postaju važne tek kada počnu utjecati na odnose moći među državama. No do toga, vjeruju realisti, još nismo došli, tj. na razliku u odnosima moći među državama više utječu neke druge stvari. No moguće je potaknuti interes realista za rješavanje problema klimatskih promjena, i to tako da se pokaže kako je u nacionalnom interesu svake države spriječiti teže posljedice do kojih može doći ako se temperatura poveća za više od 2 stupnja Celzijevih u odnosu na temperaturu iz predindustrijskog razdoblja. Ako klimatske promjene prijete sigurnosti i opstanku države, onda se u takvom kontekstu mogu upotrebljavati izrazi poput “rata protiv klimatskih promjena” koji bi vodio “savez država”, samo ne tradicionalnim vojnim sredstvima, nego čistim tehnologijama i obnovljivim izvorima, odnosno smanjenjem ispuštanja stakleničkih plinova. Pritom se moraju promijeniti i shvaćanja suverenosti država, kao i obveze i prava država u međunarodnim odnosima, te dati neka jamstva da će se dogovoreno ostvariti uz mehanizme kažnjavanja onih koji dogovoreno ne ispunjavaju. Od realizma ne valja očekivati rješenja koja nemaju mehanizme kontrole, kao ni ona koja nisu u nacionalnom interesu pojedinačne države. Na kraju tog poglavlja razmatra se slučaj Arktika kao područja koje se brže zagrijava od ostatka svijeta te na kojem su posljedice klimatskih promjena već vidljive. Budući da se radi o strateški veoma važnom području koje je bogato naftom, plinom, rijetkim mineralima i ribom, velike sile pokazuju veliko zanimanje za nj. Novi plovni putovi kroz Arktički ocean znatno bi skratili putovanje trgovačkim brodovima i potaknuli razvoj područja uz tu rutu, ali i povećali sigurnosne rizike. Teritorijalni zahtjevi, militarizacija područja, grabež oka resursa koji se trenutačno u tom području događa daje nam predokus budućeg ponašanja velikih sila u novim situacijama koje će nastati kada dođe do predviđenih (a i nepredviđenih) posljedica klimatskih promjena. 20

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE (Petar Popović)

Pandemija iz perspektive teorija međunarodnih odnosa Bolest je stanje koje pomaže društvu da artikulira vlastitu nesposobnost. Teorija međunarodne politike utemeljena je na esencijalnoj opreci nacionalne i kozmopolitske ideje, odnosno realističkih i idealističkih perspektiva. U okolnostima aktualne pandemije bolesti Covid-19 (koronavirus) ova dihotomija svoj izraz dobiva u prijeporu realne politike “biomedicinskog protekcionizma” (država koja se isključivo brine za vlastitu zdravstvenu sigurnost) i globalne solidarnosti čovječanstva koje pretpostavlja odricanje suverenosti države kako bi se zajednički pobijedila pandemija. U osnovi cijela se rasprava svodi na ulogu i odgovornost suverene države: je li država rješenje ili prepreka u efikasnom upravljanju globalnim zdravstvenim režimom? Za globaliste bolest nije ugroza impersonalnom entitetu države, nego čovjeku.4 Stoga je čovjekovo zdravlje temeljno ljudsko pravo i kao takvo ne smije biti ograničeno bilo kakvom strukturom, pa tako ni suverenom državom. Globalisti, doduše, priznaju da je država još uvijek subjekt međunarodnog sistema, ali ne i jedini relevantni akter. Sadako Ogata i Amartya Sen (2003) u izvještaju posebne UN-ove komisije za “ljudsku sigurnost” tvrde da je prvobitna svrha moderne 4

Globalizam je zajednički naziv za liberalni antinacionalizam, neoliberalne i kozmopolitske perspektive (Safranski, 2008: poglavlje 3). 23

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

države – zaštita vlastitog stanovništva – prevladana. Zapravo, kada je riječ o globalnim ugrozama, država ne samo da ne može pružiti odgovarajuću zaštitu nego se u brojnim slučajevima pokazuje kao izravna prijetnja sigurnosti vlastite populacije. Stoga, smatraju Ogata i Sen, funkciju suverene države treba dodatno redefinirati. Država mora prepustiti dio nadzora nad globalnim upravljanjem zdravljem civilnom društvu, privatnom sektoru te međunarodnim vladinim i nevladinim ekspertnim institucijama. Nadalje, država bi trebala “dijeliti suverenitet” u suradnji s drugim državama kako bi se izgradili zajednički mehanizmi nadzora nad zaraznim bolestima i sprječavanja širenja pandemija. Iako je naizgled nerealno očekivati od subjekta sistema da se odrekne svojih ovlasti i prava u međunarodnom sistemu, globalistička agenda redefiniranja državnog suvereniteta potencijalno je ostvariva. Prema globalistima ključ uspjeha leži u nametanju sasvim novog, pomno konstruiranog diskursa. Pod pretpostavkom da ono što govorimo mijenja način kako se misli i djeluje, čovjekovo zdravlje kao univerzalno referentno načelo oblikovat će ovu kozmopolitsku normu u kolektivnoj svijesti država. Caroline Thomas (1989: 273) navodi da je promjena diskursa nužna jer se u akademskim raspravama i političkim pregovorima problematika globalnog zdravlja uglavnom svodi na reakciju država, odnosno na nacionalne mehanizme zaštite od prekograničnog širenja zaraznih bolesti. Prema Thomas pandemija je fenomen koji upućuje na neka druga ključna pitanja poput pravde, pravičnosti i transnacionalne efikasnosti, a koja su sustavno zanemarivana “zbog dominantne usredotočenosti na sigurnost države i činjenice da su rasprave o zdravlju u proturječju sa zastarjelim suverenističkim načelom nemiješanja u unutarnje poslove države”. Dakle, nova paradigma mora potisnuti diskurs o suverenitetu države i uvažiti “društvene, ekonomske i političke poveznice na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu”. Svrha je isprepletenosti državnih i nedržavnih aktera te razine njihova djelovanja (od lokalne do globalne) disperzija moći kako više niti jedan akter (konkretno država) ne bi mogao suvereno 24

PANDEMIJA IZ PERSPEKTIVE TEORIJA MEDUNARODNIH ODNOSA

odlučivati o pitanjima međunarodnog zdravlja. Objedinjujuće načelo u toj višedimenzionalnoj podjeli odgovornosti i autoriteta bit će temeljno ljudsko pravo na zdravlje. Promjenom svijesti javnosti i političkih struktura moći zdravstvena politika može nadvladati skučeni nacionalni interes i potaknuti vlade na koordiniranu suradnju i konstruktivno djelovanje. Moć globalističkog argumenta počiva u izdizanju iznad subjektivističkih proturječja i iracionalnosti politike te smještanju u neutralno područje znanosti. Drugim riječima, društvo od bolesti ne spašava uskogrudni nacionalni interes, nego isključivo medicinska struka. Namjesto političkih elita, autoritet treba delegirati zdravstvenoj tehnokraciji. To je, uostalom, i eksplicitna poruka dr. Tedrosa, glavnog tajnika Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). U prepirci s američkim državnim tajnikom u srpnju 2020. dr. Tedros je oštro odbrusio da najprije “politiku treba staviti u karantenu” – jedino rješenje za izlazak iz krize pandemije koronavirusa su “znanost i solidarnost” (Time, 2020). Globalistički argument s jedne je strane moralno superioran jer je usmjeren na čovjeka i njegovu dobrobit, a s druge je strane racionalan i realan jer bolest jest stvar medicinske struke. Pritom država 21. stoljeća doista više nije jedini relevantni akter na međunarodnoj sceni niti je kao takva sposobna samostalno se nositi s izazovima i prijetnjama koje generira globalizacija. Ipak, za protivnike globalizma upravo pandemija kovida potvrđuje neupitni monopol i svu eksplanatornu moć realističke perspektive. Po riječima Stephena Walta pandemija je još jednom dokazala da je nacionalna suverena država glavni i jedini relevantni akter, jer samo država ima moć i sposobnost konkretno djelovati. Država uvodi epidemiološke mjere, zatvara granice, uvodi karantenu, zabranjuje putovanja itd. Unilateralne odluke u suzbijanju pandemije jednako su donosili i autoritarni i demokratski režimi, što upućuje na ispravnost temeljne realističke pretpostavke – u trajno nesigurnom svijetu država (neovisno o obliku vlasti) uvijek demonstrira snagu svoje suverene moći radi vlastitog opstanka. Međunarodna suradnja svakako ima određeni utje25

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

caj, no paraliziranost međunarodnih organizacija i globalnih institucija izazvana pandemijom pokazuje koliko univerzalni zakon sigurnosne dileme čini međunarodnu solidarnost krhkom. Država je u konačnici uvijek prepuštena sebi samoj jer “strahuje da se druge države ili neće držati svojih obveza ili će se okoristiti suradnjom” (Walt, 2020). I zaista, prije nego što je uopće proizvedeno prvo cjepivo protiv kovida potkraj 2020, pojavili su se “cjepivni nacionalizam” i “biomedicinski protekcionizam”. Najmoćnije države upustile su se u “grabež oko cjepiva” bez ikakvog obzira prema nerazvijenim zemljama. Utrka u proizvodnji i nabavi cjepiva zahuktala je i paralelnu geopolitičku borbu za širenje političkih sfera interesa. Kina, Rusija i SAD takmičili su se koja će proizvesti efektivnije cjepivo i ostvariti utjecaj takozvanom diplomacijom cjepiva. Tradicionalnu vojnu ili razvojnu pomoć zamijenili su među ostalima Sinovac, Sputnjik V, Moderna, Pfizer i AstraZeneca u nadmetanju za utjecaj u Južnoj Americi, Africi, Aziji, pa čak i u Europi. Kada se tome pridoda da Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) nije bila učinkovita – nije ni mogla biti učinkovita jer 80% njezina proračuna čine dobrovoljne donacije država članica – realistička se perspektiva čini sasvim utemeljenom. Medicinska struka ne samo da ne može “staviti politiku u karantenu” nego joj čak ne može ni parirati. Ona će uvijek biti instrument političkih interesa. Međutim, kakva je vrijednost i korist od teorije koja tek potvrđuje činjenicu da se države uvijek brinu samo za vlastiti interes te podrivaju međunarodnu suradnju kada im nije od koristi? Kako je istaknuo otac modernog realizma Kenneth Waltz (1979, 1990), svrha je teorije da objasni kompleksnost zbilje kako bi njome ovladala. Za izvođenje racionalne teorije potrebno je zanemariti sve uzročno-posljedične kompleksnosti svijeta te se usredotočiti na specifično područje od teorijskog interesa: međunarodni politički sistem i njegovu anarhičnu strukturu. U takvoj predodžbi anarhije gdje ne postoji naddržavni autoritet temeljni je postulat samopomoć države i maksimizacija moći radi vlastitog opstanka. Racionalizi26

PANDEMIJA IZ PERSPEKTIVE TEORIJA MEDUNARODNIH ODNOSA

ranjem i simplificiranjem područja međunarodnog kao područja zakonitosti – trajnog nepovjerenja i sigurnosne dileme među državama – teorija postaje pomoćno sredstvo kontrole zbilje i artikuliranja racionalnih vanjskih politika radi preživljavanja u nesigurnom svijetu. Stoga se može zaključiti da u kontekstu pandemijskih ugroza realizam kao racionalna teorija na svojevrstan način sugerira isključivo brigu države za vlastiti interes. Znači li to da država treba odbaciti suradnju sa SZO-om, zgrabiti što više cjepiva te ulagati isključivo u vlastitu zdravstvenu sigurnost? Bila bi to logična posljedica realističkog stava, ali realizam nikada neće i ne može takvo što sugerirati. Naime, u tom bi slučaju poništio svoju vjerodostojnost racionalne teorije. Virusi se lako šire, ne poznaju granice i neselektivno odnose žrtve. Drugim riječima, pandemija de facto poništava analitičku liniju razdvajanja nacionalne i međunarodne sfere. Posebna ekspertna grupa koju je 2004. sastavio glavni tajnik UN-a zaključila je kako je “nesposobnost najsiromašnijih država da spriječe izbijanje epidemije ujedno i najveća neposredna opasnost najbogatijim državama” (UN Secretary General’s High Level Panel..., 2004: 14). Iz toga proizlazi da reguliranje međunarodnog zdravlja mora biti preventivnog, a ne reaktivnog karaktera. Potencijalno prerastanje epidemije u pandemiju treba spriječiti u korijenu, a za to je nužna čvrsta suradnja država. Točno je da u situaciji pandemije koja strukturira novi sistem masovnog umiranja globalnih razmjera nužno prevladava načelo samopomoći. Međutim, samopomoć u pandemiji nije realizam, nego izvanredno stanje u kojem se država iscrpljuje trošeći kapacitete za spašavanje pogođene populacije, preopterećenog zdravstvenog sustava, otežanih trgovinskih odnosa i posrnule ekonomije. Upravo stoga što “dijeljenje suvereniteta” postaje racionalni imperativ jedne odgovorne politike, suvremeni realisti poput Walta (1991) i Johna Mearsheimera (2005) brane realizam tako što inzistiraju na očuvanju autonomije područja međunarodne politike. Oni u duhu “velikih debata” realizma i idealizma napadaju globalističku strategiju proširenja 27

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

sigurnosnog diskursa na tradicionalno nepolitička područja (zdravlje, ekologija, siromaštvo, obrazovanje itd.). Nacionalna sigurnost predmet je teorije koja razmatra neposrednu sigurnosnu dilemu države u neprijateljskom okruženju, njezine strategije sprječavanja sukoba, vojne saveze, utrku u naoružanju i zaštitu granica. Ako nova paradigma uključi u svoj diskurs nešto poput virusa, nacionalna sigurnost i državna strategija postat će nekoherentnima i u krajnjoj liniji nesposobnima usredotočiti se na stvarne sigurnosne prijetnje. Inzistiranjem na analitičkoj autonomiji područja međunarodne politike realizam se ne potvrđuje, nego dodatno obezvređuje. Isključivom orijentacijom na međunarodni sistem u kojem prevladava tradicionalna “visoka politika” nacionalne sigurnosti realizam zapravo pretpostavlja da pitanja zdravlja i pandemija mogu biti samo u domeni “niske politike”. Samim time što je realistima područje teorijskog interesa ograničeno na vojno-diplomatske odnose i pitanja nacionalne sigurnosti oni svojim ograđivanjem nehotično uvažavaju zahtjeve globalista u daljnjem potiskivanju države iz upravljanja globalnim zdravljem. Tako u općim pitanjima globalnog upravljanja realistička teorija međunarodne politike ostaje održiva isključivo na empirijskoj razini i bez ikakve strategije. Međutim, kako su pokazali fenomeni “cjepivnog nacionalizma” i “diplomacije cjepivom”, pandemija kovida jest bitno politički problem. Zanemarivati geopolitičke dimenzije pandemije znači oglušiti se na neka ključna pitanja raspodjele moći u sistemu. Realizam koji pretendira na racionalnu svrhovitost u artikuliranju nacionalne sigurnosti jednostavno si ne smije dopustiti takav propust. Zbog toga Walt (2020) i kaže da bi realizam mogao “ponuditi korisne uvide u pojedina pitanja koja otvara nova epidemija kovida”. No kakve točno uvide može ponuditi izuzev banalnog dokazivanja državne demonstracije moći kakvo je uvođenje lockdowna, odbijanje suradnje sa SZO-om ili unilateralno zatvaranje granica? Temeljni je problem realizma što kao i svaka druga dominantna teorija ne podnosi promjenu paradigme. Ako je zadr28

PANDEMIJA IZ PERSPEKTIVE TEORIJA MEDUNARODNIH ODNOSA

žavanje autonomije međunarodne politike uistinu jedini način da sačuva svoju vjerodostojnost, realizam se mora pozabaviti mnogim bitnim preobrazbama u svom području analize. Najprije treba objasniti činjenicu da se među velikim silama više ne vode ratovi te da je uopće broj međudržavnih ratova u posljednjih stotinu godina opao za 90%. U istom razdoblju oružani sukobi i nasilje (posebice nad civilima) porasli su s 5% na više od 90% (Harman i Williams, 2013). Zapravo, realistička je predodžba anarhičnog sistema duboko uvjetovana povijesnim iskustvom koje pripada vestfalskom iskustvu europske ravnoteže snaga i bipolarnom Hladnom ratu. Asimetrični i hibridni sukobi te pojava nedržavnih aktera poput globalnih terorističkih mreža redefiniraju sigurnosnu dilemu države. Njih prate novi podjednako opasni izazovi nacionalnoj sigurnosti poput klimatskih promjena, gladi, siromaštva i pandemija. Dokazano je da, primjerice, klimatske promjene i siromaštvo uzrokuju oružane sukobe, terorizam i migrantske krize. Također, u kontekstu bioterorizma globalno upravljanje javnim zdravljem postaje varijablom od iznimne važnosti za realističku perspektivu. Dva su razloga zašto se teorija realizma odbija suočiti s globalnim ugrozama. Prvo, kako je istaknuo Waltz (1990), racionalna teorija moguća je samo u području gdje vladaju zakonitosti i potvrđeni bihevioralni obrasci; repetitivnost uzroka i posljedice. Pandemija je fenomen koji razbija regularnost, neočekivana je i nepredvidiva. Drugim riječima, katastrofe u općem smislu ne mogu biti predmetom razmatranja racionalne teorije. Drugo, realizam je duboko uvjetovan povijesnim iskustvom europskog vestfalskog sistema, previđajući izmijenjene strukture sistema moći u globalizaciji. Suvremeni međunarodni sistem strukturiraju globalni režimi multilateralizma i međuovisnosti država, usredotočeni na različita područja upravljanja, od međunarodnih ljudskih prava, trgovine i sigurnosti do ekologije, obrazovanja i zdravlja. Globalno upravljanje (global governance) pojam je prakse čija je logika bitno suprotstavljena tradicionalnoj realističkoj logici međunarodne politike u anarhičnom sistemu. 29

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

Prelaskom s međunarodnog na globalno, odnosno s međunarodne ravnoteže snaga na globalno upravljanje, urušava se predodžba anarhičnog sistema država kao temeljnih jedinica analize. To ne znači da države i dalje ne gledaju svoje interese, da ne nastoje ostvariti u najvećoj mjeri svoju moć, da ne mare za međunarodne organizacije te da se ne uravnotežuju sa suparnicima iz sigurnosnih razloga. Stvar je u tome da se međunarodni sistem preobrazio i samim time redefinirao interes i moć države. Realizam u sadašnjem obliku nije dostatan da objasni redefiniranu ulogu države u globalnom svijetu. Pravila igre su se promijenila time što globalne ugroze strukturiraju suvremenu međunarodnu politiku na potpuno neočekivan i nepredvidiv način. Stoga političku i geopolitičku dimenziju globalnog zdravlja treba misliti realistički nakon realizma. Potrebno je napraviti iskorak u postrealizam. Promjena realističke paradigme Postrealizam se kao pravac mišljenja razvio u radu Michaela Beera i Roberta Harimana (1996, 2018, 2020). Na valu poststrukturalne kritike realizma devedesetih godina 20. stoljeća postrealizam se usredotočio na dekonstrukciju realističkog diskursa. Dakle, nije toliko riječ o teoriji međunarodne politike koliko o metateorijskom “retoričkom zaokretu” unutar realističke tradicije. Prema autorima realizam ograničenjem na tradicionalna sigurnosna pitanja potkopava vlastiti status Grand Theory svodeći se na specijaliziranu sigurnosnu studiju, strukturalistički sklonu kalkulaciji i matematičkim rješenjima. Realizam nije opća teorija, nego tek jedan prilično skučen narativ međunarodne politike. No upravo pretenzije realizma na jedinstvenu eksplanatornu moć navode Beera i Harimana da učine iskorak: Umjesto bavljenja interpretativnim nedostacima realizma treba se vratiti iščitavanju i tumačenju klasika na kojima taj teorijski pravac počiva (na primjer Tukidida), slijediti stanovite obrasce u njegovim argumentima (npr. realizam kao kanon studija međunarodne politike) te preformulirati njegove temeljne 30

PROMJENA REALISTIČKE PARADIGME

interese (kao što je nužnost strateškog razmišljanja). Cilj je kritike s jedne strane vraćanje ranijim i složenijim verzijama realizma, a s druge strane nadilaženje njegovih ograničenih eksplanatornih teorijskih okvira. Ukratko, ta kritika realističkog diskursa izdvaja se iz kruga proturealističkih perspektiva i kreće se u smjeru postrealizma (Beer i Hariman, 1996: 10).

Dakle, ovdje nije riječ o još jednoj post perspektivi u poplavi različitih pravaca poststrukturalističke kritike u studijama međunarodnih odnosa. Posebnost postrealizma upravo je uvjet povratka temeljnim postulatima klasika od Tukidida, Machiavellija, Hobbesa i Clausewitza do Edwarda Carra i Hansa Morgenthaua. U kratkim crtama, klasični realizam nalaže da teorija proizlazi iz prakse, a ne obratno (Carr, 2001: 62). Zbilju treba razumjeti te sukladno danim okolnostima racionalno djelovati. Klasična realistička misao odbacuje društveni inženjering, odnosno da se na temelju apstraktnih koncepcija, neutemeljenih u zbilji, oblikuje politika. Moderni realizam odmiče se od svojih intelektualnih ishodišta upravo u tome što apriorno pretpostavlja državu kao kompaktnu djelatnu jedinicu (unit) međunarodnog sistema. Država je u predodžbi modernog realizma racionalistički konstrukt i kao takva sklona ideologizaciji teorije u svrhu doktrinarnog oblikovanja jedne nedvosmisleno nacionalističke i autoritarne vanjske politike (Behr i Heath, 2009). Nadalje, u takvom pragmatičnom/realističnom pristupu klasičnog realizma analiza polazi od “interesa shvaćenog u terminima moći” (Morgenthau, 2006: 5). Epistemološki alati interesa i moći oslobađaju analizu opasnosti upadanja u pravna, ekonomska i moralna područja koja zamućuju razumijevanje stvarnih odnosa aktera u sistemu. Pod stvarnim se odnosima misli na odnose moći, uvjetovane trajnom težnjom pojedinaca i društva za gospodarenjem; težnjom koja je duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Polazeći od pojma interesa kao moći, postrealistički pristup otvara novi, fleksibilni pristup uvažavanja različitih perspektiva. Analizom se ne obuhvaćaju samo države, nego svi akteri koji na ovaj ili onaj način utječu na sistem (Beer i Ha31

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

riman, 1996: 11). Upravo je fenomen isprepletenih interesa i difuzne moći u globaliziranom i međuovisnom svijetu doveo do kraha realističke, strogo racionalizirane sheme sistema suverenih država. Moderni se realizam stalno zapleće u činjenici da država još uvijek postoji kao subjekt međunarodnog sistema, ali s redefiniranim interesima i strategijama u okolnostima globalizacije. Stoga je za postrealističku perspektivu nužno da uvaži čimbenik nove dominantne prakse koja oblikuje sistem: globalno upravljanje. Interes države ne može biti isti unutar anarhije kao ograničavajućeg načela i unutar sistema globalnog upravljanja. Potonje je, naime, apsolutno u svom cilju i neograničeno u djelovanju. Globalno upravljanje zapravo upućuje na to da su interes i moć države poprimili sasvim nov karakter. Riječ je o imperijalnom karakteru kao ključnom obilježju suverenosti. Imperij je u suvremeno doba poželjan i stvar je budućnosti, jer, kako kaže Dragutin Lalović, država više ne može opstati osim ako nije imperij. U smislu jedinstvene teritorijalne cjeline ekonomske, političke i vojne moći “ideja države pripada neopozivo prošlosti rane moderne” (Lalović, 2020: 145). Temeljna su pojmovna obilježja ideje imperija: 1) nema granice, obuhvaća ukupnost planeta; 2) dokida povijest, uspostavlja režim izvan ili na kraju povijesti, ovjekovječuje postojeće; 3) ne samo da vlada teritorijem i vremenom nego i ljudskom prirodom, paradigmatski je oblik bio-moći; 4) mir mu je glavnom svrhom i zadaćom, stalni mir izvan povijesti (ibid.).

Imperij nije imperijalizam niti je suvremena imperijalna država u tradicionalnom smislu imperijalistička kolonijalna sila. Imperij i imperijalna država ovdje bi se lako mogli poistovjetiti s onim što suvremeni realisti poput Mearsheimera (2018), Walta (2018) ili Christophera Laynea (1997) nazivaju “američkom liberalnom hegemonijom”. Predodžba je to pax Americane nastale nakon Hladnog rata, koja oblikuje unipolarni svijet na svoju liberalnu sliku i priliku. Retrenchment realism (drugo ime za suvremeni realizam) oštra je kritika 32

PROMJENA REALISTIČKE PARADIGME

američke vojne i ekonomske protežnosti u svijetu kojom se urušava domaći demokratski poredak i topi nacionalna ekonomska moć države. Iako nigdje u svojim analizama to ne spominju izrijekom, realisti kritizirajući američku liberalnu hegemoniju zapravo kritiziraju američki imperijalizam u tradicionalnom smislu te riječi. Posljedica je to duboko uvjetovane teritorijalne predodžbe države kao centra koncentrirane moći koja proteže suverenitet preko svojih granica. Paradigma imperija također može lako dovesti u zabludu da je riječ o klasičnoj marksističkoj predodžbi razvijenog kruga zapadnih država kao “centra”, držeći “poluperiferne” i “periferne” države u trajno ovisnom položaju (Schonfield, 1976). Kao u koncentričnim krugovima, moć se širi po poluperiferiji i periferiji unutar svjetske kapitalističke superstrukture. Ta predodžba, čija teritorijalna logika bitno ne odskače od logike suvremenih realista, vidi moć koncentriranu u jednom centru. Razlika je samo u tumačenju moći centra, bilo kao vojne (realizam) ili ekonomske moći (marksizam). Međutim, paradigma imperija nesvodljiva je na jedno središte, dakle na veliku silu ili grupu moćnih država. Pojam imperija nešto je drugo i treba ga razumjeti onako kako ga tumače autori Michael Hardt i Antonio Negri (2000). To je predodžba sfere koja uključuje sve razlike (rasu, vjeru, spol itd.) i objedinjuje sva globalizacijska kretanja neodređenog suvereniteta i difuzne moći isprepletenih državnih i nedržavnih aktera. U tom nerazlučivom odnosu privatnog i javnog na globalnom planu, Amerika je neupitno odigrala presudnu ulogu kao pokretačka snaga imperija u nastanku. Otkako se SAD prometnuo u jedinu svjetsku supersilu potkraj Hladnog rata, sredstva prevlasti počivala su prije na neformalnoj dominaciji nego na formalnoj moći. Američki je imperij “neformalan” (Barton i Bennett, 2010) i “demokratski dobrohotan” (Kagan, 1998). Ipak, u imperiju je SAD jedan od aktera ovisan o nizu drugih jednako konstitutivnih subjekata. Globalnom protežnošću SAD nije više kao u realističkoj predodžbi liberalna hegemonija. Imperij se “ne poklapa posve s američkom moći, 33

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

nego se kao nova umrežena struktura formira s onu stranu političkih granica i suvereniteta” (Münkler, 2010: 23). To je ono što u bitnome razlikuje suvremeni imperij bez centra i tradicionalnu imperijalističku silu centralizirane moći. Razlika postaje jasnija ako se ideja imperija razmotri u kontekstu supstancijalne preobrazbe iz modernog u postmoderni prostorni poredak. Izbrazdani prostor modernosti izgradio je mjesta koja su stalno bila uključena u dijalektičku igru sa svojim vanjskima i utemeljenima u njoj. Prostor imperijalne suverenosti, naprotiv, je gladak. On je samo prividno oslobođen od binarnih podjela ili pruga modernih granica, ali on je ustvari iskrižan tolikim mnogim crtama da samo izgleda kao neprekinuti, jedinstveni prostor. U tom smislu jasno određena kriza modernosti ustupa mjesto posvemašnjoj krizi u imperijalnome svijetu. Na tom glatkom prostoru Imperija nema nikakvog mjesta moći – ona je istovremeno posvuda i nigdje. Imperij je ou-topia ili stvarno ne-mjesto (Hardt i Negri, 2000: 164-165).

Ovdje valja istaknuti da prostor i mjesto nisu sinonimi (Raos, 2014; Zorko, 2018). Mjesto je stanoviti lokalitet, određen bilo geografski (toponimi, koordinate) ili politički (granice državnih teritorija). Kao fluidna apstrakcija, prostor je određen sadržajem društvenih djelatnosti te interakcijom ideja, predodžbi i identiteta. Kao takav, prostor se može, ali i ne mora odnositi na neko konkretno omeđeno mjesto. Upravo ta činjenica u kontekstu imperijalne suverenosti nalaže realizmu ulazak u njegovu post fazu. Realizam predočava strukturu anarhije u kojoj države mehanički reagiraju na poremećaje u sistemu kako bi ga silom uravnotežile (ekscesivno jačanje jedne države koje izaziva združenu reakciju drugih država). Riječ je o predodžbi sistema podudarnog s “čistim odvojenim identitetima”, koji više odgovara sistemu uravnoteženih kolonijalnih sila europske prošlosti nego imperiju suverenosti. Naime, dok su u anarhiji državni suvereniteti strogo definirani, u imperiju se “kreću i miješaju” (Hardt i Negri, 2000: 176). Ipak, budući da je im34

PROMJENA REALISTIČKE PARADIGME

perij sistem bez centra i suvereniteta, vlast bez vlade, taj bi se koncept olako mogao označiti kao nekakav preobražen tip anarhije (primjerice, da uz države uvaži i druge, nedržavne ili transnacionalne aktere). Međutim, takvo bi poistovjećivanje bilo pogrešno upravo stoga što je anarhija bitno relativna: odnosi se na uravnoteživanje putem raspodjele materijalnih potencijala među konstitutivnim teritorijalnim jedinicama. Imperij je apsolutan: inkluzivan za sve različitosti i sve društvene sfere – ekonomske, vojne, obrazovne, okolišne, pa tako i zdravstvene. Razlikovanje relativnog i apsolutnog izravno upućuje na različitu prirodu tih koncepcija kao prostora. Anarhija je kao prostorna sfera prazna. Njezino je jedino svojstvo da ograničava djelovanje samih država raspodjelom moći analogno “nevidljivoj ruci” Adama Smitha koja mehanički uravnotežuje tržište. Dakle, anarhija je prostorni sistem ovisan o državama kao teritorijalnim jedinicama. Imperij, koji objedinjuje doslovce sve, sadržajno je bogat isprepletenošću političkih, ekonomskih, informatičkih i raznih drugih međuovisnosti. Prostor imperija tako se konstituira kao zasebna cjelina; postaje neovisnom varijablom izravno oblikujući pojedinačne lokalitete na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini. Za razliku od anarhije imperij je prostor koji se “odvojio” od mjesta. Ipak, potpuno deteritorijalizirani prostor čista je apstrakcija koja u praktičnoj zbilji ima samo jednu konkretnu posljedicu: reteritorijalizaciju. To znači da se globalni sadržaji ponovo “ukorjenjuju” na određenom mjestu i oblikuju nove norme, vrijednosti i prakse te tako preobražavaju društva na određenim mjestima.5 Prema Giddensu reteritorijalizirani 5

O procesu odvajanja već je govorio Anthony Giddens (1990) pokazavši kako su se zapadna društva od druge industrijske revolucije potkraj 19. stoljeća naovamo ubrzano povezivala na osnovi tehnološkog i industrijskog napretka. Razvojem kapitalizma i njegovim postupnim širenjem pojavio se “prazan prostor”, koji počinju popunjavati trgovinska, tehnološka i institucionalna isprepletenost i međuovisnost. To je prostor oblikovan sadržajima nevezanim ni za jedno konkretno mjesto. Taj će proces, koji kod Giddensa nalazimo kao strukturaciju, u 35

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

prostor i sve što obuhvaća “nije jednostavno ono što je na sceni prisutno: vidljiv oblik lokaliteta skriva udaljene odnose koji određuju njegovu prirodu” (1990: 19). Tim povratnim oblikovanjem društva upravlja imperij, zbog čega je koncept globalnog upravljanja bitno imperijalnog karaktera. Kako kaže Rade Kalanj (2004: 65): “[Imperij] obuhvaća sav prostor i zbiljski vlada cjelokupnim civiliziranim svijetom bez ikakvih teritorijalnih ograničenja [...] Ne samo da vlada teritorijima, stanovništvima i ljudskim interakcijama nego istodobno nastoji ostvariti izravno gospodarenje nad ljudskom prirodom. Predmet je njegove moći cjelokupni socijalni život.” S obzirom na to da je “predmet moći” društveni život u cjelini, zdravlje postaje važnom političkom karikom u funkcioniranju imperija. Od međunarodnog ka globalnom zdravstvenom režimu Fenomen globalnog upravljanja zdravljem javlja se na prijelazu s međunarodnog (realističkog) na globalni (postrealistički) zdravstveni režim. Taj prijelaz i početak postupne preobrazbe javnog zdravstva označava osnivanje Svjetske zdravstvene organizacije 1948, specijalizirane agencije UN-a za reguliranje međunarodnog zdravstva. Dr. Brock Chisholm, prvi glavni tajnik SZO-a, naglasak je stavio na zdravlje kao “društvenu dobrobit”, istaknuvši kako je u interesu spasa čovječanstva nužno oblikovanje novog tipa građanina čija će “jedina lojalnost biti lojalnost svijetu” (Yi-Jui Wu, 2015). Pretpostavke globalnog zdravstvenog režima na čelu sa SZO-om već su postojale, s obzirom na to da je SZO naslijedio propalu Zdravstvenu organizaciju Lige naroda. Pakt Lige sasvim neodređeno nalaže u čl. 23. (f) da države članice poduzmu mjere “prevencije i kontrole bolesti” (The Covenant of teoriji međunarodnih odnosa preuzeti Alexandar Wendt (1999). Konstruktivizam Wendt naziva sukonstitutivnost – oblikovanje sistema djelovanjem država te povratno djelovanje sistema na same države strukturiranjem novih identiteta društva i političkih interesa. 36

OD MEDUNARODNOG KA GLOBALNOM ZDRAVSTVENOM REŽIMU

the League of Nations, 1924). Zapravo, prevencija i kontrola protezale su se iz europske jezgre na dijelove Azije i čitavu Afriku, dakle bile su sastavni dio kolonijalne politike europskih sila. Prema Iris Borowy (2009: 12-14) cijeli je koncept bio proturječan. Prvo, nije bilo sasvim jasno brinu li se europske sile o zdravlju u kolonijama iz humanitarnih ili pragmatičnih razloga (konkretno, održavanje zdravlja radi efikasnije eksploatacije podčinjenih populacija). Drugo, u čelništvu Zdravstvene organizacije Lige naroda prevladavalo je uvjerenje da su bolesti svugdje iste, odnosno da zdravstvene mjere i strategije koje su dobre za Europu moraju biti dobre za cijeli svijet. Prijepori oko potonjeg, u kojima također nije bilo lako razlučiti humanitarni utilitarizam od kolonijalnog rasizma, ukazivali su da nedostaje univerzalna definicija zdravlja. Tu će definiciju prvi put formulirati SZO i tako udariti pečat suvremenoj doktrini globalnog upravljanja zdravljem. U svom konstitutivnom aktu SZO definira zdravlje kao “stanje potpune fizičke, mentalne i društvene dobrobiti, a ne kao tek odsutnost bolesti ili slabosti” (Charter of World Health Organization, 1946). James Larson ukazuje kako je ta globalistička koncepcija “potpuno zdravog” čovjeka utopijska apstrakcija koja odnoseći se na sve zapravo se ne odnosi ni na što. Sve što se ne uklapa u okvir percepcije “potpunog zdravlja” potencijalno se može označiti bolešću. Posebice problematičnom postaje činjenica da zdravlje nije svugdje isto percipirano. Primjerice, u Africi su pojedine anomalije, npr. pupčana kila, toliko raširene da ih lokalno stanovništvo i ne smatra ugrozom (Larson, 1996: 183). Iako je globalnom zdravlju otvoren put da redefinira i preobražava lokalne zdravstvene prakse, dolazi do zbrke između stvarnih opasnosti prenošenja virusa i za svijet relativno nebitnih neuroloških ili fizičkih bolesti (anomalija) svojstvenih određenim podnebljima. Države i međunarodne organizacije našle su se pred ozbiljnim operativnim problemom: kako održavati “potpuno zdravlje” svijeta? Nova je doktrina nalagala radikalan raskid s dotadašnjim međunarodnim zdravstvenim režimom. Režim međunarodne 37

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

regulacije zdravlja u svojoj je prvobitnoj formi uspostavljen 1851. sazivanjem prvog međunarodnog sanitarnog kongresa u povodu izbijanja još jednog vala pandemije kolere. Riječ je bila o kongresu u sferi “niske politike” u kojoj, kao i u svemu drugome, vrijedi središnje međunarodnopravno načelo nemiješanja u unutarnje poslove druge države. Kao što anarhični sistem ograničava aktere u pogledu njihovih sigurnosno-političkih odnosa, tako radi njihova zdravlja – zdravlja države – nastoji ograničiti bolesti. Sukladno tome i bolest se politički “omeđuje”. Međunarodni sanitarni kongresi probleme pandemija strogo ograničavaju na tri prijetnje: koleru, kugu i žuticu. Ne samo da je prijetnja bila ograničena na te tri ugroze nego je i precizno teritorijalno definirana. Na međunarodnom sanitarnom kongresu u Parizu 1903. zaključeno je da je žutica unutarnji sjevernoamerički problem s kojim se Amerikanci sami moraju nositi. Od 187 usvojenih članaka konvencije samo se jedan odnosio na žuticu (Howard-Jones, 1975: 85). Japan je 1926. predložio da se i vodene kozice označe prijetnjom od međunarodnog značaja, ali taj je prijedlog odbijen. Takav se zahtjev smatrao apsurdnim zbog činjenice da, kako je izjavio švicarski predstavnik, “nema te države u kojoj nema slučajeva vodenih kozica” (ibid.: 98). Kada se pri kraju Prvog svjetskog rata pojavila španjolska gripa, zarazivši trećinu svjetske populacije i odnijevši oko pedeset milijuna života, pododbor međunarodnog sanitarnog kongresa za pandemije teškom je mukom i nakon više rasprava priznao gripu kao prijetnju. Ipak, riječ je bila o iznimci. Međunarodni zdravstveni režim nužno je morao proći proces preobrazbe po završetku Drugog svjetskog rata stoga što dolazi do korjenitog preobražaja prostornog poretka svijeta. Eurocentričnu multipolarnost zamjenjuje u Hladnom ratu globalna bipolarnost između zapadnog liberalnog kapitalizma i istočnog realnog socijalizma. Hladnoratovski je sustav u inicijalnoj fazi bio tranzicijska mješavina tradicionalnog državnog razloga, hegemonije i imperija, koja se očitovala u “visokoj politici” dvaju blokova. U odnosu pre38

OD MEDUNARODNOG KA GLOBALNOM ZDRAVSTVENOM REŽIMU

ma Socijalističkom bloku prevladava logika ravnoteže u tradicionalnom realističkom smislu. Netom po osnivanju SZO potpada pod američki utjecaj, zbog čega ga Sovjetski Savez sa svojim satelitima 1949. privremeno napušta (Fee, Cueto i Brown, 2016). Ipak, SZO je preuzeo ulogu vodeće organizacije upravljanja zdravstvom i zauvijek okončao stari međunarodni režim. Posljednji međunarodni sanitarni kongres održan je 1938. u Egiptu, a Zdravstvena organizacija Lige naroda raspala se sa svojom matičnom organizacijom s izbijanjem Drugog svjetskog rata. Iako se doktrina “potpunog zdravlja” može činiti kao globalistički idealizam, ona je u biti odraz činjenice da prostor javnog zdravlja ulazi u proces deteritorijalizacije. Unutar Zapadnog bloka i američke interesne sfere dolazi do deteritorijalizacije lokalnih sustava javnog zdravstva. Interventni i biopolitički karakter novog imperijalnog zdravstvenog režima izravna je posljedica traumatičnog iskustva dvaju svjetskih ratova. Zapadu je bilo u interesu trajno održavati društveno blagostanje kako bi se obuzdale latentne totalitarne tendencije u društvu. Osnivanjem sustava Bretton-Woods (Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda) 1944. poticani su ekonomski rast i obnova radi sprječavanja širenja sovjetske “crvene prijetnje”. Stoga je proklamirana koncepcija potpuno zdravog društva bila u prvoj fazi na izuzetan način Realpolitik. Zapad se posvetio znanstvenim istraživanjima psihopatologije radi spoznaje čovjekove društvene prirode i njegova ponašanja. Eksperti SZO-a nastojali su proniknuti u psihološke korijene totalitarizma kako se iskustvo Drugog svjetskog rata, posebice u okolnostima nuklearne ere, ne bi ponovilo (Larson, 1996: 190). U prvim je desetljećima Hladnog rata zdravstvena dobrobit društva bila isključivo u nadležnosti SZO-a i Američke agencije za međunarodni razvoj, koja je donirala ogromna sredstva za razvoj lokalnih infrastruktura javnog zdravstva u zapadnoj sferi. Od 1968. Svjetska banka uključuje se u zapadni zdravstveni režim praksom davanja zajmova za zdravstvo, higijenu i obrazovanje (Ruger, 2005). Ako Svjetska banka 39

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

ili bilo koja druga organizacija daju zajam ili pomoć, onda određeni lokalitet više ne diktira uvjete prema svom interesu i potrebi. Nadnacionalna intervencija u sustav lokalnog javnog zdravstva za izravnu posljedicu ima deteritorijalizaciju. Počinju iščezavati tradicionalne lokalne sanitarne prakse, “do tada svedene na životne navike pojedinca, odnos s njegovim lokalnim liječnikom i radom nacionalnih domova zdravlja” (Davies, 2010: 1169). Zapad je iz strateških interesa promovirao doktrinu “potpunog zdravlja”, nehotično uključujući javno zdravstvo u rastući prostor imperija. Taj je proces uvelike odudarao od realizma međunarodnih sanitarnih kongresa, koji nisu dopuštali združeno suzbijanje epidemijskih žarišta jer su za to, kako je već rečeno, bile nadležne same države (Amerika za žuticu, europske države za koleru i kugu). Takav se pristup u preobrazbi svjetskog političkog sistema jednostavno pokazao neodrživim. Međutim, intervencionističko “potpuno zdravlje”, iako predstavlja radikalan iskorak u praktičnom smislu, ništa ne mijenja u odnosu na supstancijalnu svrhu režima. Naime, razlog sazivanja međunarodnog sanitarnog kongresa nije bilo sprječavanje prekograničnog širenja zaraze, nego regulacija i standardizacija mehanizma prevencije. Konkretno, riječ je bila o međunarodnoj regulaciji najefektivnijeg sredstva u suzbijanju pandemije: karantene. Da je suzbijanje pandemije bio jedini motiv, onda međunarodni zdravstveni režim ne bi ni bio potreban. Sistem suzbijanja zaraze ostao bi isti kao i u srednjem vijeku – sigurno ne s toliko rigoroznim i s često brutalnim praksama, ali svakako sveden na državu da samostalno rješava zdravstvenu ugrozu na svom teritoriju. No svrha međunarodnog zdravstvenog režima nije borba protiv pandemije, nego međunarodna regulacija sredstava te borbe s veoma jasnim ciljem. Zbog činjenice da je razvoj međunarodne trgovine u 19. stoljeću čvrsto povezao države nužnom se nametnula međudržavna suradnja radi standardizacije mjera prekogranične prevencije. Upravo bi stavljanje u karantenu trgovačkih brodova i brodskih pristaništa ili robe na graničnim prijelazima značilo udarac toko40

OD MEDUNARODNOG KA GLOBALNOM ZDRAVSTVENOM REŽIMU

vima međunarodne trgovine, što bi imalo ozbiljne posljedice za političku i ekonomsku stabilnost država. Stoga je glavno pitanje koje se nametnulo bilo kako spriječiti pandemiju i pritom ne poremetiti međunarodnu trgovinu? Ta dvojba u srcu je nastanka međunarodnog zdravstvenog režima, njegov raison d’être. Na međunarodnom sanitarnom kongresu u Dresdenu 1893. njemački je delegat predložio da se umjesto karantene uvedu posebne epidemiološke inspekcije, s obzirom na to da je zbog vanjskih restrikcija na izvoz njemačkih dobara nacionalno gospodarstvo Njemačke gotovo krahiralo (Howard-Jones, 1975: 69). Njemačka je kao i većina zemalja bila pogođena ekscesivnim epidemiološkim mjerama, pa je u preambuli tada potpisane sanitarne konvencije u Dresdenu prvi put formalnopravno artikulirana dogma međunarodnog zdravstvenog režima: “Države su odlučile uspostaviti zajedničke mjere u svrhu zaštite javnog zdravlja tijekom pandemija kolere, a u cilju izbjegavanja nepotrebne opstrukcije komercijalnih veza i međunarodnog prometa” (International Sanitary Convention, 1893). Budući da je motiv međunarodnih sanitarnih kongresa standardizacija mjera koje ne bi ugrozile međunarodnu trgovinu, očitim se nadaje već postojeći deteritorijalizirani prostor međunarodnih trgovinskih veza. To je Giddensov prazni prostor koji počinju popunjavati sadržaji nadolazećeg prvog vala globalizacije u drugoj industrijskoj revoluciji. Taj je prostor odvojen od mjesta i neovisan u odnosu na neposredne zdravstvenosigurnosne interese država. Zapravo, države su integrirane i ovisne o sistemu odvojenog prostora. Ne čude stoga oprečni motivi i interesi država na svim međunarodnim sanitarnim kongresima od 1851. do 1893. Britanija se kategorički protivila bilo kakvom tipu karantene. Kao pomorskoj i trgovačkoj velesili, sposobnoj da samostalno suzbija širenje zaraze na svom teritoriju, uvođenje rigoroznih mjera ozbiljno bi joj ugrozilo ne samo status nego i ekonomsku sigurnost. Gorljive pobornice karantene bile su Papinska Država, Toskana i Kraljevina Dviju Sicilija, zaosta41

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

le agrarne zemlje minimalno uključene u sustav međunarodne trgovine. Znakovito je bilo držanje Austrije. Iako relativno nerazvijena i među zemljama najviše pogođenim kolerom (s obzirom na geografsku blizinu Levantu, odakle je kolera stigla u Europu), Austrija je podržavala Britaniju u odbacivanju prijedloga uvođenja karantene. Naime, Austrija je već bila duboko integrirana i ovisna o sistemu međunarodnih trgovinskih tokova. Između 1830. i 1870. vrijednost međunarodne trgovine u poboljšanju životnog standarda po stanovniku u Austriji se upeterostručila, te se općenito poboljšanje kvalitete života populacije nije umnogome razlikovalo od onog u Britaniji ili Francuskoj (Hobsbawm, 1975: 50). Razvoj međunarodne trgovine bilježi vrhunac i opću preobrazbu s padom Socijalističkog bloka i raspadom SSSR-a (1989-91), kada nestaje i posljednji alternativni prostorni poredak uravnoteživanja. Globalnom protežnošću kapitalističke transnacionalne sfere – prostora “slobodnog protoka ljudi, roba i usluga” – poništava se hijerarhija prioriteta. Javno zdravstvo definitivno gubi status “niske politike” jer u sferi kompleksne međuovisnosti sve je, pa tako i zdravlje, potencijalni izazov i prijetnja stabilnosti tržišno međuovisnog imperija. U starom režimu kolera i kuga povremeno su remetile međunarodnu trgovinu, dok je u globalnoj međuovisnosti svaka potencijalna ugroza – opasnost da epidemija preraste u pandemiju – neposredna prijetnja globalnim tokovima slobodnog tržišta. Terminologijom Ulricha Becka, stari se režim vodio principima nadoknade (smanjenje štete koja je nadoknadiva). Novi se režim vodi principom prevencije (ako se unaprijed ne djeluje protiv opasnosti, poslije će biti prekasno). Zbog toga zdravlje više nije moglo biti samo “odsutnost bolesti”, nego “potpuno zdravlje” kao vodeće načelo u trajnom održavanju svjetske zdravstvene dobrobiti društva i stabilnosti imperija. Posljedica je globalno upravljanje koje nije nametnuto; ono je neminovnost u svjetskim okolnostima slobodnog i neograničenog kretanja ljudi i stvari, a koje prati slobodno i neograničeno kretanje virusa. Od kraja Hladnog rata u pro42

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

sjeku se godišnje otkriju dva nova infektivna patogena virusa (Woolhouse et al., 2008). Pandemija postaje sastavni dio života imperija: HIV/AIDS 1981; “kravlje ludilo” 1996; virus Zapadnog Nila 1999; SARS 2003; H5N1 (“ptičja gripa”) 2006; H1N1 (“svinjska gripa”) 2009; MERS 2012; ebola 2014; te, konačno, koronavirus 2020. Za postrealističku perspektivu imperijalna logika upravljanja globalnim zdravljem od posebnog je interesa u pogledu razmatranja uključenih državnih i nedržavnih aktera, njihovih interesa i odnosa moći. Interes države u globalnom upravljanju zdravljem Imperij kao prostor odvojen od mjesta ima nekoliko već spomenutih bitnih svojstava: teritorijalno je neodređen, obuhvaća gotovo čitav svijet; izvan vremena je, dakle onkraj povijesti; vlast mu je biopolitička, interventna, oblikuje svaki aspekt društvenog života i utječe na njega. Ovdje treba istaknuti još jedno važno svojstvo na koje je ukazao Herfried Münkler. Naime, jedna od čestih zabluda u razmatranjima imperijalizma jest da su u pozadini ekspanzije čvrsta volja, jedinstven cilj i racionalni plan. Münkler (2010: 19) kaže da, naprotiv, “niti jedan nastanak imperija nije bio zasnovan na Grand Strategy. Većina imperija zahvaljuje svoju egzistenciju mješavini slučajnosti i pojedinačnih odluka, koje su usto često donosile osobe bez ikakvog političkog legitimiteta”. I zaista, suvremeni imperij satkan od globalnih režima nastaje u okolnostima onoga što je svojedobno sir Robert Seeley opisao kao in a fit of absence of mind – “stanje rastresenog uma”. U svom eseju iz 1883. Seeley tim riječima tumači uspon britanskog imperija tijekom 18. stoljeća, kao proces ekspanzije koji više duguje raznim pustolovima, avanturizmu vojnih časnika i poduzetništvu korporacija poput Istočno-indijske kompanije nego viziji i planu središnje vlasti u Londonu. Rastresenost uma suvremenog imperija posljedica je opijenosti trijumfalizmom u povodu “pobjede” u Hladnom ratu. Prvi je znak tog stanja iskaz o “završetku povijesti”. Država je i dalje subjekt međunarodnog sistema, ali ni najmoćnija dr43

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

žava svijeta – u ovom slučaju SAD – ne može samostalno ili u partnerstvu i suradnji s drugim državama globalno upravljati. Stoga in a fit of absence of mind dopušta raznim akterima, poglavito korporativnom svijetu, ulazak u prostor globalnog upravljanja. To čini i zato što ju je sistem imperijalne suverenosti već preobrazio. Polazište je postrealizma država kao subjekt u sistemu imperija, ali subjekt koji redefinira svoj subjektivitet i posljedično tomu svoj interes. Prema Becku (2003) država u globalizaciji postaje “glokalna” ili “provincija svjetskog društva” koja i nema previše izbora. Sudbina države ovisi o novoj postrealističkoj racionalnosti da prepozna i prilagodi se novonastaloj zbilji. One države koje ne odustaju od doktrine teritorijalno određenog suvereniteta kao kompaktne cjeline ekonomske, političke i vojne moći (upravo onako kako ih realizam predočava) osuđene su na propast. One države koje prepoznaju svoju zbilju “provincije svjetskog društva” znaju da realistička maksima “povećanje moći radi vlastitog opstanka” dobiva novo značenje. Saskia Sassen (2003) pokazuje da su države na Zapadu u osvit globalizacije svjesno napustile tradicionalnu racionalnost državnog razloga (raison d’état) smanjivanjem vlastitih ovlasti putem deregulacije tržišta, ekonomije i svojih granica te privatizacijom javnih tvrtki. No “slabljenje” državne moći deregulacijom država je dopustila samo u području ekonomije i financija. Pritom ona zadržava monopol nad sredstvima kontrole, prisile, tumačenja prava i proizvodnje legalnosti. Prodor privatnog kapitala u javni prostor i njegova dominacija u globalnom sistemu naprosto ne bi bili mogući bez kontrole i potpore države. Zato ključ moći države više nije, kako tvrde realisti, vojna snaga, nego njezin položaj na svjetskom tržištu. Slabeći instituciju suvereniteta ekonomskom liberalizacijom, država istovremeno povećava svoju moć na globalnom planu tržišne međuovisnosti. Funkcija vojnog sektora preobražena je – više ne služi sigurnosti u neprijateljskom okruženju ravnopravnih suparnika, nego interveniranju u društveno zaostale i odmetnute prostore imperija. Kao što vojna sfera dobiva novu funk44

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

ciju, tako se oblikuje i novi globalni zdravstveni režim prilagođen tržišnoj logici imperija. Kako je pokazao David Tyfield (2010), farmaceutski je kartel u SAD-u do početka osamdesetih godina 20. stoljeća prolazio kroz razdoblje velike neprofitabilnosti. Stoga je farmaceutska industrija u dogovoru s vodećim medicinskim fakultetima i biotehnološkim kompanijama obećala tadašnjoj Reaganovoj administraciji “tehnologije budućnosti biomedicine” i vodeće mjesto u svijetu. Uvjet je bio da država kompanijama osigura pravo intelektualnog vlasništva radi kontrole cijena i eliminacije konkurencije na tržištu. Ponuda je očekivano prihvaćena. Reaganov neoliberalni režim u teoriji je gorljivo zagovarao slabu državu i slobodno tržište, dok je u praksi provodio politiku protekcionizma i državnog subvencioniranja kakva nije zabilježena u američkoj poslijeratnoj povijesti. Prihvaćanje prijedloga farmaceutskog kartela tomu govori u prilog jer je sam koncept intelektualnog vlasništva u bitnom smislu monopolistički i kao takav u potpunoj suprotnosti s idejom slobodnog tržišta. Budući da jedino država tumači i donosi zakone sukladno svom interesu, uvedene su stanovite zakonske preinake kako bi se dodatno pogodovalo farmaceutskoj industriji. Prvo, patentiranje intelektualnog vlasništva prema definiciji se vrši samo u slučaju nekog novog otkrića. Međutim, biološki materijal nije otkriće, pa se prema novom tumačenju patentira znanstvena inovacija. Drugo, ako znanstvenik patentira svoje otkriće ili inovaciju, a radi u instituciji financiranoj javnim novcem, njegov je patent u kontradikciji s društvenim interesom. Znanstveno otkriće ili inovacija trebali bi služiti općoj dobrobiti društva, pa je ta neprilika otklonjena privatizacijom i prepuštanjem medicinskih fakulteta tržištu i farmaceutskoj industriji. Patent tako postaje “poslovna tajna” kompanije. Bila je to pravna priprema političkog saveza za patente (farmaceutskog kartela i političkih elita) s ciljem povlaštenog pozicioniranja Amerike u sistemu imperija. Urugvajska runda pregovora o Općem ugovoru o carinama i trgovini (GATT) koja je 1986. okupila 123 države bit će upravo taj diplomatski 45

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

okvir za globalno prometanje farmaceutskog kartela. Tijekom deset godina zapadni diplomati nisu pregovarali u ime svojih vlada, nego u ime Odbora za intelektualno vlasništvo koji je osnovalo dvanaest multinacionalnih korporacija. Gotovo polovica od tih bile su farmaceutske: Pfizer, Merck & Co, Du Pont, Johnson & Johnson, Bristol Myers Squibb. Njihov jedini cilj bilo je ugrađivanje u međunarodni trgovinski pravni sustav Sporazuma o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva (Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights, TRIPS). Kako je navela Susan Sells (1999: 171), TRIPS je osmislilo oko pedeset privatnika, a zastupali su ga nacionalni političari i gospodarski diplomati te je zahvaljujući njihovim pregovaračkim naporima “dvanaest korporacija oblikovalo javno pravo za čitav svijet”. Sporazum je s jedne strane omogućio određenom broju kompanija proizvoljno dizanje cijena patentiranih lijekova na globalnoj razini. S druge strane farmaceutski je kartel potisnuo svaku konkurenciju dobivši ekskluzivno pravo monopola na eksploatiranje svjetskog fonda biomedicinskog materijala. Budući da se po prirodi svog ograničenog karaktera teritorijalna država i međunarodna organizacija ne uklapaju u uniformnu predodžbu globalnog društva imperija, uređenog po zakonima globalne ponude i potražnje, obje se iz perspektive globalističke ideologije doživljavaju kao zastarjeli i prevladani oblici – kao prepreke istinskom napretku čovječanstva. Globalisti poput Johana Norberga tvrde da od države s tromom birokracijom i korumpiranim političarima, kao i od međunarodne organizacije poput SZO-a (koja nije ništa drugo doli birokratizirano udruženje više država), ne treba očekivati ništa. Naprotiv, spas je prema Norbergu u farmaceutskoj industriji neovisno o svim moralnim dvojbama koje izaziva svojom poslovnom praksom. TRIPS farmaceutskim kompanijama daje pravo podizanja cijena svojih proizvoda iznad kupovne mogućnosti onih kojima su lijekovi najpotrebniji – nerazvijenih društava i siromašnih država. Istovremeno, pravno im uskraćuje izbor konkurentskih lijekova. Međutim, Norberg kaže kako bi ukidanje patenta imalo samo kratko46

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

ročan učinak. Patenti su razlog zašto ti lijekovi uopće postoje. Navodno u prosjeku 20 do 30 lijekova propadne dok se uspješno ne proizvede jedan lijek, a takva istraživanja koštaju stotine milijuna dolara. Visoka cijena nekoliko lijekova je nužna: “... ukidanjem patenata teško da bi i jedna kompanija mogla nastaviti istraživati i proizvoditi lijekove” (Norberg, 2003: 187-188). Globalisti poput Norberga u viziji uniformnog svijeta imperija implicitno ukazuju na logiku njegova funkcioniranja. Predvođen korporativnim svijetom, njegova je logika utemeljena u sistemu ponude i potražnje. Takav sistem istodobno objedinjuje i zakon i bezakonje, dakle nadilazi svako međunarodno pravo. Prema Becku to je sfera translegalnosti. Taj pojam znači da se korporativni mandati, odnosno njihova legitimnost ne pravda demokratskim izborom ili bilo kojom drugom procedurom. Legitimitet korporacije kao dominantnog aktera određuje se prema jednom jedinom kriteriju – kriteriju “ekonomske racionalnosti tržišnog uspjeha” (Beck, 2004: 113). Tržišni uspjeh mjeri se sposobnošću korporacije da trajno ulaže u nove biomedicinske inovacije. No profitabilnost koja bi svaki puta jamčila neko novo ulaganje u novo medicinsko istraživanje ovisi isključivo o potrošačkoj moći. Kupovna je moć pak bitno teritorijalna: na Zapadu je jaka, u pojedinim državama u razvoju slabija ili slaba, a u većini država nikakva. Tri milijarde ljudi (44% svjetske populacije) živi dnevno s manje od 2 dolara po glavi i nema pristup zdravstvu i osnovnim lijekovima. Udio u prodaji farmaceutske industrije po geografskim područjima to najbolje ilustrira: SAD/Kanada 74%, Zapadna Europa 13%, Latinska Amerika 2,4%, Azija/Pacifik 1,6%, Srednja i Istočna Europa 0,9%, Bliski istok 0,7%, Afrika 0,3% (Moerman i van der Laan, 2006: 17). Korporativna dimenzija globalnog zdravlja, utjelovljena u konceptu multinacionalne kompanije, jest deteritorijalizirani entitet. Međutim, u djelovanju takvog entiteta ne može se izbjeći zakon povratne reteritorijalizacije. Taj se proces konkretno očituje u činjenici da se oko 90% sredstava uloženih 47

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

u biomedicinska istraživanja troši na proizvodnju lijekova za suzbijanje tipično zapadnjačkih bolesti: dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, zloćudnih tumora i neuroloških poremećaja. Između 1975. i 2004. farmaceutska je industrija patentirala 1556 lijekova, od kojih je 18 bilo protiv tropskih bolesti, a samo 3 protiv najvećeg svjetskog “ubojice”, tuberkuloze (Benatar, Gill i Bakker, 2009: 348-351). Ni SZO, čija je temeljna doktrina “potpuno zdravlje” čovječanstva, ne može izbjeći efekte reteritorijalizacije. Njegovo djelovanje neizbježno biva usmjereno ponajprije na zdravstvenu dobrobit razvijenog svijeta. Godine 1998. ispostavilo se da bi SZO mogao u kratkom roku iskorijeniti tuberkulozu i malariju ako bi izdvojio između 0,4 i 20% svog godišnjeg proračuna. Umjesto toga SZO “troši godišnje više od milijarde dolara na ekskluzivne konferencije i kampanje za, primjerice, promociju važnosti vezanja pojasa u vožnji ili prestanka pušenja” (Norberg, 2003: 189). Tako deteritorijalizirani sistem imperija nehotično oblikuje novu geopolitičku zbilju globalnog zdravstvenog režima. Zbog očajnih sanitarnih uvjeta i higijenskih standarda u nerazvijenim društvima pandemija postaje imanentnom prijetnjom imperiju. Pandemija bolesti uzrokovanih virusom najopasnija je od svih zdravstvenih ugroza jer se infekcija veoma lako širi i predstavlja prijetnju svim nacijama podjednako. Žarišta najopasnijih pandemija suvremenog doba ili su nerazvijene zemlje ili one u razvoju: HIV/AIDS i ebola potječu iz Afrike; MERS s Bliskog istoka; ptičja gripa, svinjska gripa, SARS i koronavirus iz Jugoistočne Azije i Kine.6 Jedini način da se epidemijske opasnosti stave pod kontrolu bio bi jačanje sistema javnog zdravstva. Ipak, procjene SZO-a, poput one prema kojoj godišnje umre 14,7 milijuna ljudi od pozna6

Svakako da prijetnju predstavlja i “curenje virusa iz laboratorija”. Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti iznio je podatak da je između 2005. i 2012. bilo 1059 incidenata, koji, doduše, nisu prerasli u epidemiološku katastrofu (Piper, 2019). Do danas je nepoznato je li se koronavirus pojavio na nehigijenskim mokrim tržnicama u Wuhanu ili je “pobjegao” iz obližnjeg instituta za virologiju. 48

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

tih infektivnih bolesti koje se mogu spriječiti (World Health Organization, 2003: 18), prolaze nezapaženo. Pažnja se ne obraća jer bi rješavanje takvog problema pretpostavljalo veći i izravni angažman države. Međutim, država već jest putem deregulacije, privatizacije i liberalizacije uvelike prepustila upravljanje globalnim zdravljem slobodnom tržištu, odnosno korporativnom svijetu čije djelovanje izravno produbljuje zdravstvenu nejednakost i neravnotežu. U takvom je sistemu bespredmetno tražiti odgovornost farmaceutske industrije jer je po svom multinacionalnom karakteru ona bitno deteritorijalizirani translegalni entitet. Uostalom, korporacija možda ima politički značaj, ali sama nije politički akter: može utjecati, ali ne i odlučiti. Isključivo je država ta na kojoj je odgovornost za iznalaženje političkih rješenja za globalnu zdravstvenu stabilnost. Politički pragmatizam nalagao bi da razvijene države pokušaju uspostaviti ravnotežu između privatne korporativne i javne sfere kako bi uskladile zajedničke interese i uspostavile međudržavnu suradnju u pogledu prevencije pandemija. Zapravo, to bi bio realizam; racionalna kalkulacija ograničavanja korporacija i pomoći nerazvijenima radi vlastite zdravstvene sigurnosti. No u doba postrealizma, u kojem se interes ravna imperijalnom logikom svjetskog tržišta, realistički pristup više nije moguć. Naprotiv, opasnost od sve veće nejednakosti u globalnom zdravlju kao tempiranoj epidemiološkoj bombi države su riješile tako što su dodatno pomakle skalu u korist privatnog. Objeručke su prihvatile filantropske inicijative, poput Globalnog saveza za cjepiva, Rockefellerove fondacije te fondacije Billa i Melinde Gates. Cjepivo je općenito jedno od neprofitabilnijih izuma medicine, pa ondje gdje korporativna istraživanja posustaju nastupa novi akter: benevolentni filantrop. Filantropija je u interesu i privatnika i države. Privatnika filantropske aktivnosti oslobađaju plaćanja poreza. Prema istraživanju Tima Schwaba (2020) Bill Gates je zahvaljujući filantropskim aktivnostima 2018. uštedio 4 milijarde dolara. Filantropi ne odgovaraju nikomu, a istovremeno oblikuju po49

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

litike upravljanja globalnim zdravljem, jer filantropija je dobar PR kojim poduzetniku rastu ugled i utjecaj u institucijama globalnih režima. Fondacija Gates specifična je po tome što ne ulaže u neprofitne organizacije, nego isključivo u privatni sektor (pritom, kako je otkrio Schwab, u nekim je kompanijama Gates suvlasnik, što upućuje na potencijalni sukob interesa). Fondacija Gates donira uglavnom farmaceutskoj industriji kako bi proizvodila određene lijekove i cjepiva za specifične bolesti. Nema dugoročne strategije, samo kratkoročno rješavanje problema “po pozivu”. Razvijene države i njihove političke elite korporativna filantropija pak oslobađa i političke i financijske odgovornosti. Država se u okvirima SZO-a ne treba iscrpljivati u raspravama s nerazvijenim svijetom o svojoj moralnoj dužnosti da financijski pomogne u poboljšanju njegovih sanitarnih uvjeta i javnog zdravstva. Najjednostavnije rečeno, ulaganje u javno zdravstvo nerazvijenih država kojim bi se znatno smanjila opasnost od pandemija nije od nacionalnog interesa iz jednostavnog razloga što razvijene države nemaju mandat ulagati vlastiti novac u tuđe javno zdravstvo. Niti jedna vlada na Zapadu ne bi opstala čak i da samo deklarativno odluči žrtvovati svoj ograničeni proračun za tako grandiozan globalni projekt. Filantropija kao najpraktičnije rješenje pogodna je upravo stoga što je i na liniji globalističke doktrine, potpuno nezainteresirana za jačanje javnog zdravstva jer u tome nema nikakve dobiti. Prema priznanju jednog od bliskih Gatesovih suradnika, “Gates je u privatnim razgovorima uvijek žestoko napadao sistem javnog zdravstva [...] govorio je kako je to čisto bacanje novca, da je to nedjelotvoran sustav i da od njega neće dobiti ni centa za razvoj” (Martens i Seitz, 2015: 35-36). Kako je pokazala Laurie Garret, sklonost političkih elita privatnim inicijativama jača posebice nakon financijskog kraha 2008. i globalne recesije koja se kritično odrazila na sve aspekte društva. U odgovoru na taj izazov multilateralne organizacije pokazale su se ne samo potkapacitiranima (SZO u 50

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

prvom redu) nego i neodgovornima u upravljanju sredstvima. Ispostavilo se da je 2010. Globalni fond za borbu protiv HIV-a/ AIDS-a, malarije i tuberkuloze imao nevjerojatnu proračunsku “rupu” od pet milijardi dolara. Kada je Fond iduće godine skandalozno zatražio dodatnih 25 milijardi dolara donacija, bijesne države donatori, stegnute mjerama štednje, okrenule su se filantropskim inicijativama (Garret, 2013: 6-8). Opredjeljenje za filantropiju kao državni strateški interes javno je potaknuo britanski premijer David Cameron pozvavši na samitu G8 u Londonu 2012. zapadne partnere da svoju potporu preusmjere na Globalni savez za cjepiva, koji uz Svjetsku banku financira (i najvećim dijelom kontrolira) fondacija Gates (The Guardian, 2011). Sprega države i filantropije podiže netransparentnost, pa tako i neodgovornost na novu, višu razinu. U Globalnom savezu za cjepiva odluke se ne donose na multilateralnoj razini kao u SZO-u (dakle ne uključuju države kojima je pomoć namijenjena), nego unutar jedne hibridne strukture neformalnih foruma, gdje uz nekoliko predstavnika vlasti i međunarodnih organizacija glavni utjecaj imaju farmaceutski divovi GlaxoSmithKline, Merck, Novartis i Pfizer (Chow et al., 2016). S druge strane filantropske inicijative postižu globalnu dominaciju infiltracijom u gotovo sve relevantne organizacije. Fondacija Gates najveći je donator SZO-u nakon SAD-a, što joj općenito omogućuje ogroman utjecaj u UN-u i oblikovanju politika u globalnom upravljanju zdravljem (Martens i Seitz, 2015: 18-19). Margaret Chan, nekadašnja glavna tajnica SZO-a, izjavila je 2014. kako je proračun kojim ona raspolaže “strogo namjenski” po diktatu “donatorskih interesa”. A interes je, kako kaže Chan, jednokratno uložiti puno novca kako bi riješili neku trenutnu zdravstvenu ugrozu negdje u nerazvijenom svijetu. Čim je opasnost prevladana, “novac prestaje pristizati” i u SZO-u se “počinju dijeliti otkazi” (Chan u Chow et al., 2016: 14). Filantropija tek površinski rješava problem doniranjem cjepiva za specifične i neposredne ugroze. Potom se filantropi povlače do izbijanja nove ugroze. 51

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

Privatno-javno partnerstvo može imati isti ideal – “potpuno zdravlje” – ali motivi ostvarenja tog ideala teško su uskladivi zbog supstancijalno različite prirode privatne dobiti i javnog interesa. U zbrci globalnog režima interesi i odluke rasplinjuju se prolazeći kroz razne državne urede, komisije i odbore, međunarodne organizacije, privatne inicijative, neformalne grupe i fondove. Zapravo, interes države u upravljanju globalnim zdravljem uopće se ne može misliti kao nešto konkretno i jedinstveno; dakle kao “nacionalni interes” u realističkom poimanju te riječi. Interes države u imperiju predstavlja ogroman analitički izazov jer u prostoru odvojenom od mjesta moć je disperzirana, odnosno difuzna – ona je moć po sebi. Beck kaže kako je moć koja se spontano i neograničeno raspršuje u pogledu neograničene proliferacije privatnih i javnih aktera anonimna moć “bez središta, bez pripisivosti i bez jasne strukture odgovornosti” (Beck, 2004: 92). Takav globalni sustav nije na izbor ni jednoj državi, ali nije ni vlast bilo koje države – dakle imperij je ono što Beck naziva “organizirana neodgovornost”. Difuzna moć potvrđuje da su i najdominantniji akteri u globalnom upravljanju zdravljem – farmaceutske kompanije – ovisni o moći niza drugih aktera (dioničara, civilnog društva, konkurencije itd.). Dok sfera translegalnosti jamči dominantan položaj korporativnog svijeta, istovremeno generira bezvlašće u sistemu nadmetanja u kojem snaga položaja akteru ne znači mnogo. Tako je Južnoafrička Republika 1997. prekršila TRIPS kada je usvojila nacionalni zakon koji dopušta proizvodnju jeftinijeg lijeka za sidu. Četrdeset je farmaceutskih kompanija podiglo tužbu ohrabreno političkom i medijskom hajkom koju su protiv Južne Afrike pokrenuli američki potpredsjednik Al Gore i EU. Međutim, pod naletom kritika i pritiska civilnog društva te raznih nevladinih udruga za ljudska prava Gore je u rujnu 1999. u jeku izborne kampanje za predsjednika odustao od daljnjih napada. Bio je primoran suzdržati se jer je kao kandidat liberalne ljevice ovisio upravo o tom dijelu glasačkog tijela koje je osjetljivo na politike korporativnog izrabljivanja. Međutim, znakovita 52

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

je i pažnje vrijedna reakcija farmaceutskih kompanija. Samo nekoliko dana nakon što je Gore odustao od daljnjih napada, povukle su tužbu. Odluku su pravdale navodno “postignutim kompromisom”, iako se pokazalo da nikada nikakav kompromis nije bio postignut (Halbert, 2002: 272-274). Taj i slični slučajevi potvrđuju da ako je moć difuzna, onda je i interes države difuzan. U takvom sistemu i nema bitne razlike između razvijenih i nerazvijenih, tradicionalno predstavljenih kao izrabljivački centar i izrabljivana periferija. David Findler uvažava sociološke posljedice globalizacije na zapadnu državu i njezin suverenitet, ali je ne smatra isključivo odgovornom za geopolitičku neravnotežu u području globalnog zdravlja. Glavni problem, tvrdi Findler, jest u tome što kontrola zaraznih bolesti nije uopće na listi prioriteta nerazvijenih država. Njima nedostaju stabilna politička vodstva i ekonomski resursi koji bi pridonijeli poboljšanju sistema javnog zdravstva, ali na tome naprosto ne rade niti im je to u interesu. Stoga “oblikovanje nacionalnog interesa takvih država treba ili ohrabrivati ili nametnuti vanjskim pritiscima i poticanjima” (Findler, 1998: 49). O kakvim je pritiscima i poticanjima riječ Findler ostaje nedorečen, i to ne slučajno. Pritisci i poticaji bili bi mogući kada bi postojao konkretan interes, ali Zapad je zajedno s takozvanim Trećim svijetom stopljen u difuznu umreženu moć. Ta činjenica osobito dolazi do izražaja kada se sagleda odnos razvijenih država prema Africi, koja je konvencionalno percipirana kao “žrtva imperijalnog Zapada”. Kako su pokazali Jonatan Fisher i David Anderson (2015), od kraja Hladnog rata države poput Ugande, Ruande, Etiopije ili Čada objeručke prihvaćaju donacije i svaki oblik zapadnog tutorstva. Međutim, budući da su ti režimi nestabilni i da je jedina moneta koju trajno drže u opticaju oružje, njihov je uvjet Zapadu da im vojno-sigurnosni kompleks ostane netaknut. Programe za suzbijanje HIV-a/AIDS-a većina je afričkih zemalja prihvatila da bi dobivene donacije i pomoć za razvoj uglavnom preusmjerila u ruke vojnog sektora. Gušenje opozicije u zemlji i srljanje u sukobe sa susjednim državama 53

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

perpetuiraju začarani krug beskonačnog ulaganja u socijalne programe i zdravstvo bez ikakvih rezultata. I dok, primjerice, na sjednicama vlade Ugande uz državne ministre sjede i odluke donose predstavnici Svjetske banke i britanskog Prekomorskog instituta za razvoj (Overseas Development Institute), vlasti otvoreno odbijaju podnositi izvještaje o iskorištenim donacijama. Argument je uvijek isti: pomoć za obrazovni i zdravstveni sustav nema smisla ako je država egzistencijalno ugrožena. Tako je predsjednik Čada Idriss Déby 2007. prekršio dogovor sa Svjetskom bankom po kojem je 86,5% zarade od projekta izgradnje jednog naftovoda trebalo ići za socijalne programe, u prvom redu za javno zdravstvo. Déby je sva sredstva potrošio na kupnju oružja za borbu protiv lokalnih islamskih pobunjenika uz opravdanje da je sigurnosni sektor prioritet. Pozvati bilo koju nerazvijenu državu na odgovornost u sistemu organizirane neodgovornosti nemoguće je stoga što nije jasno tko ima legitimitet da učini takvo što. Zapadne zemlje čiji sigurnosni sektori odobravaju takvo ponašanje afričkih država (ipak je riječ o saveznicima u ratu protiv terorizma)? Svjetska banka koja nije država? SZO koji ovisi o nacionalnim političkim elitama? Nacionalne političke elite koje nisu dobile mandat da promišljaju idealne strategije za uređenje svijeta? Konačno, u prostoru difuzne moći imperija uz isprepletene interese raznih privatnih i javnih, državnih i nedržavnih aktera javlja se i glavni akter koji prijeti samom sistemu – virus. Iz postrealističke perspektive pandemija se više ne može promatrati samo kao nepogoda koja ugrožava međunarodni sistem (Beer i Hariman, 2020). Imperij ju je elevirao na razinu ravnopravnog suparnika samom činjenicom što joj je objavio rat – “rat protiv pandemije”. Ta kolokvijalna krilatica u doba globalnog širenja koronavirusa ilustrira svu nemoć globalnog upravljanja u stanju rastresenog uma. Takvo što si niti jedan diplomat ili medicinski stručnjak na nekadašnjim međunarodnim sanitarnim kongresima ne bi dopustio – da, primjerice, objavi rat koleri ili žutici. 54

INTERES DRŽAVE U GLOBALNOM UPRAVLJANJU ZDRAVLJEM

Državničko umijeće diplomatskog uravnoteživanja interesa kako bi se suzbila pandemija uz minimalnu štetu međunarodnoj trgovini iznjedrilo je u 19. stoljeću dogmu pragmatičnog međunarodnog zdravstvenog režima. Takva realistička politika odražava se i u strukturi samog međunarodnog sanitarnog kongresa, na kojem su sve države predstavljali po jedan diplomat i jedan medicinski stručnjak (Howard-Jones, 1975). Diplomat određuje politički cilj, a medicinski stručnjak nudi sredstva do cilja. Ostalo je stvar diplomatske tehnike na putu do međunarodnog konsenzusa. U raznim institucionalnim varijantama logika je realne politike uglavnom ostala neizmijenjena. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme američko-sovjetskog detanta postavljen je cilj: iskorjenjivanje vodenih kozica. Sredstvo: organizirano cijepljenje pod nadzorom SZO-a i potpomognuto suradnjom SAD-a i SSSR-a. Do 1979. cilj je ostvaren i nepogoda suzbijena. Rat protiv pandemije možda je retorički apsurd, ali i vjeran odraz ekstenzivnog prostora imperija koja briše sve granice. Egzistencija sistema ovisi o neograničenom djelovanju protiv svake vrste ugroze. U tom smislu, kao što se briše razlika između odmetničkog režima, terorističke ćelije i hakera, tako se briše razlika između gladi, nepismenosti ili virusa. Sve su to istovjetne prijetnje s kojima se sistem bori na svim krajevima svijeta. Rat protiv pandemije razotkrio je važnu dimenziju u logici globalnog zdravstvenog režima, a to je da se cilj (zdravlje) potpuno pobrkao sa sredstvom (globalno upravljanje). Cilj se pretočio u sredstvo onog trenutka kada je javni prostor zauzeo korporativni svijet i nametnuo svoju logiku translegalnosti, odnosno kriterij poslovnog uspjeha kao jamca trajnog investiranja u nova biomedicinska istraživanja. Logika translegalnosti redefinira i državni interes. Iako destruktivan za nerazvijene zemlje, taj je sistem ponajviše samodestruktivan za imperij produbljivanjem globalne zdravstvene neravnoteže i rizika neposrednih epidemijskih ugroza. “Potpuno zdravlje” održavaju farmaceutski biznis i filantropija koja gasi jedno žarište za drugim. Tako je u imperijalnom “stanju rastresenog 55

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

uma” globalno upravljanje zdravljem postalo cilj po sebi, bez ikakvog dugoročnog plana ili državničke strategije. Onkraj vremena, to je upravljanje u jednom vječnom “sada”. Ono se u zbrci raznih aktera s proturječnim interesima iscrpljuje u perpetuiranom interveniranju do trenutka kada, neminovno, nailazi na nepredviđen i do tada nepoznat virus. Posljedica je pandemija koja počinje strukturirati sistem lockdowna, karantene, straha i smrti (Beer i Hariman, 2020). Sfere nadležnosti u globalnom zdravstvenom režimu Difuzna moć i organizirana neodgovornost globalnog zdravstvenog režima čine cjelokupni sistem visoko rizičnim i ulogu države analitički izazovnom, čime se otvara drugo važno pitanje analize: koje su ovlasti i nadležnosti Svjetske zdravstvene organizacije u globalnom upravljanju zdravljem? SZO je samo formalno čelna organizacija, dok je u zbilji tek jedan od aktera isprepletenih u sistemu difuzne moći. Međutim, sistem difuzne moći čini SZO institucionalno specifičnim. Ta je organizacija svojevrstan relikt prošlosti, koji prije pripada prevladanom međunarodnom zdravstvenom režimu nego imperijalnoj suverenosti. SZO je zadržao institucionalnu formu međuvladine organizacije, dakle organizacije strukturirane u vjernom odrazu realističke predodžbe. SZO-ov pravilnik International Health Regulations (IHR) iz 1951. i 1969. održava proceduralni i pravni kontinuitet. Prvo, prema IHR-u svrha je organizacije “maksimalno sprječavanje širenja zaraze uz minimalni učinak na međunarodni promet i trgovinu”, dogma neizmijenjena od 1851. Drugo, lista zaraznih bolesti kao predmeta SZO-ova sistema nadzora zadržala je tradicionalno ograničenje isključivo na koleru, kugu i žuticu (listi su bile pridodane vodene kozice, ali su nakon njihova iskorjenjivanja do 1979. maknute s popisa). Treće, sistem nadzora SZO-a (o kojem bitno ovisi efikasnost djelovanja organizacije) počiva na suradnji država članica, odnosno na tome da države obavještavaju nadležna tijela o pojavi epidemije na svom teritoriju. Političke elite uglavnom 56

SFERE NADLEŽNOSTI U GLOBALNOM ZDRAVSTVENOM REŽIMU

odbijaju suradnju u tom pogledu; bilo radi stigmatizacije bilo da ne ugroze ekonomski život zemlje i trgovinske odnose s drugim državama. SZO nikada nije posjedovao niti jedan alat sankcioniranja onih koje odbijaju suradnju. Zastarjeli i prevladani koncept vodeće organizacije globalnog zdravstvenog režima od samog je početka bio neprikladan i nesposoban odgovoriti na zahtjeve globaliziranog svijeta. Suzbijanje vodenih kozica potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća bio je trijumf koji označava kraj jedne ere. Pojava imperija u globaliziranom svijetu zatekla je SZO potpuno nespremnim, odnosno nesposobnim da se iz međudržavne preobrazi u globalnu, odnosno transnacionalnu (kao što je, primjerice, slučaj s GATT-om koji 1995. postaje Svjetska trgovinska organizacija). Pandemija koja nagovješćuje novo rizično doba jest pandemija AIDS-a, čiji su prvi slučajevi detektirani u Americi 1981. Iako virus HIV-a potječe iz Afrike, na tu infektivnu bolest SZO inicijalno ne obraća pažnju, ne zbog manjka informacija ili medicinske ekspertize kojoj je taj virus predstavljao potpunu nepoznanicu, nego zbog stroge ograničenosti na infektivne prijetnje obuhvaćene IHR-om. Bilo koji patogen, stari ili novi, izvan popisa (dakle kolera, kuga, žutica) ne ulazi pod sistem nadzora. Tako je u inicijalnoj fazi epidemije AIDS-a virus bio izvan nadležnosti globalnog zdravstvenog režima i prepušten lokalnom sustavu javnog zdravstva. Žrtve bolesti postat će još jednom žrtve, konkretno društvene diskriminacije zbog koje lokalni programi prevencije bivaju potkopani i neučinkoviti. Posljedica je izbijanje globalne pandemije AIDS-a. Tek potkraj 1983. SZO će, suočen s rastućom prijetnjom, biti primoran napraviti iznimku i staviti HIV/AIDS pod sistem međunarodnog nadzora. Tri godine poslije čak osamdeset i pet država obavijestit će nadležna tijela SZO-a o slučajevima zaraze na svom teritoriju (Avert, 2019). Pokrenut je Globalni program za AIDS (GPA) namijenjen podizanju svijesti u javnosti, oblikovanju politika temeljenih na medicinskim dokazima, pružanju tehničke i financijske potpore pogođenim zemljama, provođenju znanstvenih istraživanja te promicanju 57

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

prava osoba zaraženih HIV-om (Global Programme on AIDS, 1995). Znakovito je da većina navedenih ciljeva ne spada u ovlasti SZO-a. Svrha pokretanja GPA-a bila je da se SZO preobrazi u svojevrstan forum za institucionalnu koordinaciju različitih međunarodnih specijaliziranih agencija. Time se ta krovna organizacija globalnog zdravstvenog režima izuzela iz izravnog sudjelovanja u suzbijanju i prevenciji pandemije. GPA je okupio razne institucije u mrežu koja od 1996. nosi naziv UNAIDS i uz SZO uključuje UNICEF, UNDP, UNESCO i Svjetsku banku. Iako se očekivao veći angažman SZO-a, organizacija nije mogla djelovati izvan vlastitog pravnog okvira. Prijedlog da se HIV/AIDS pridoda popisu prijetnji u IHR-u kategorički je odbijen. Države članice nisu se pridržavale ni već postojećih pravila i obveza, pa nije bilo potrebe dodatno ih opterećivati. Umjesto da nova globalna pošast postane predmetom globalnog zdravstvenog režima, ona postaje predmetom režima međunarodnih ljudskih prava. Glavna prepreka u suzbijanju pandemije bili su upravo društvena diskriminacija i nipodaštavanje zaraženih. Poznati slučaj dječaka iz Indiane koji je dobio AIDS liječeći hemofiliju, a nakon čega je izbačen iz škole (Avert, 2019), tek je jedan ilustrativni primjer koji nedvosmisleno upućuje na to da “suvremena ljudska prava nude prikladniji okvir za analizu i reagiranje na društvenu dimenziju zdravlja od bilo kojeg prethodnog okvira ili metode tradicionalne medicine i javnog zdravlja” (Mann, 1999: 169). GPA i UNAIDS pokrenuli su međunarodnopravnu strategiju suzbijanja pandemije AIDS-a, ali sredinom devedesetih godina 20. stoljeća na svjetskoj je pozornici već djelovala Svjetska trgovinska organizacija (STO), proizašla iz urugvajske runde pregovora. STO je učvrstio vezu između javnog zdravstva i međunarodnog trgovinskog prava. Pretpostavka je postojala još u pravnom okviru GATT-a, koji kršenje slobodnotrgovinskog ugovora dopušta u specifičnim slučajevima (“općim iznimkama”) kao što je, među ostalim, i zaštita ljudskog zdravlja (GATT, 1947, §20 (b)). STO je proširio 58

SFERE NADLEŽNOSTI U GLOBALNOM ZDRAVSTVENOM REŽIMU

svoje ovlasti presuđujući u takvim slučajevima putem arbitražnog rješavanja sporova. U pogledu dosljedne zaštite intelektualnog vlasništva farmaceutskih kompanija javljaju se prve pukotine u globalnom zdravstvenom režimu. Sve više dolazi do izražaja oštra tenzija između načela međunarodnih trgovinskih i načela međunarodnih ljudskih prava. I dalje čvrsto ograničen i paraliziran proceduralnim legalizmom IHR-a, SZO uopće nije zauzeo stav prema tom pitanju. Prijepori oko učinaka međunarodnog trgovinskog prava u upravljanju globalnim zdravljem naprosto nisu bili predviđeni IHR-om, pa se SZO uopće nije smatrao dužnim upuštati u proturječja globalnog zdravstvenog režima. Fidler (2005: 341) upućuje na još jedno važno područje globalnog upravljanja zdravljem na kojem je zbog institucionalne inercije izostala nazočnost SZO-a – ekologiju. Još od osamdesetih godina 20. stoljeća razvija se međunarodno ekološko pravo kao odgovor na devastaciju okoliša koja u okolnostima globaliziranog svijeta sve više ugrožava zdravlje ljudi. Predmeti su jasno definirani i djelokrug nadležnosti konkretno određen, primjerice donošenjem konvencije u Baselu (1989) o kontroli prekograničnog kretanja zagađenih voda ili IAEA-ine konvencije o sigurnosti od radioaktivnog zračenja (1994). Takve i slične konvencije o kontroli učinaka prekograničnog industrijskog zagađenja i zdravstvene ugroze ukazivale su na to da sve značajnija postaje dimenzija problema javnog zdravlja u kojem SZO ne može sudjelovati niti ga može “koordinirati”. Jednostavno, SZO nije mogao proširiti svoju nadležnost na područje takve vrste zdravstvenih ugroza jer je i dalje bio ograničen isključivo na infektivne bolesti određene režimom 19. stoljeća. Globalno upravljanje zdravljem na čijem čelu nominalno stoji SZO pretvara se u raštrkan režim nedefiniranih ingerencija u polju međunarodnih ljudskih, trgovinskih i ekoloških prava te često suprotstavljenih interesa civilnog društva, korporativnog svijeta i političkih elita. Realizam pretpostavlja da SZO kao i bilo koja druga međunarodna organizacija nije i ne može biti važan u međunarodnom sistemu zato što kao 59

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

međuvladina specijalizirana agencija ovisi isključivo o nacionalnim interesima država. Postrealistička kritika ukazuje na to da ne postoji nacionalni, nego imperijalni interes, koji presudno određuje ulogu i funkciju SZO-a. Pokušaj prilagodbe te organizacije novim uvjetima od pojave pandemije AIDS-a upućuje na takav interes. Revizija pravila Svjetske zdravstvene organizacije (1995-2005) Pojavom globalizacije SZO se našao pred odlukom: ili se prepustiti potpunoj organizacijskoj disfunkciji i nedjelotvornosti ili ponovo preuzeti vodeću ulogu u globalnom upravljanju zdravljem. Na povijesnom zasjedanju SZO-ove skupštine u svibnju 1995. države članice ovlašćuju glavnog tajnika Hiroshija Nakajimu da pokrene postupak revizije IHR-a. Vodstvo se suočilo s nekoliko bitnih problema s kojima se organizacija urgentno morala pozabaviti kako bi opstala. Prvo, trebalo je nužno proširiti zastarjele i prevladane ingerencije nadzora koje su još uvijek bile ograničene na koleru, kugu i žuticu. Drugo, ponovo se ukazalo na rak-ranu organizacije – suradnju s vladama država članica koja ovisi o njihovoj dobroj volji da u slučaju epidemije obavijeste nadležna tijela SZO-a. Treće, oblici suradnje SZO-a i država članica u slučaju epidemije uopće nisu definirani pravilnikom, što bi trebalo biti pravnom pretpostavkom za bilo kakav oblik učinkovite koordinacije. I četvrto, SZO ne posjeduje nikakav mehanizam poticanja država na suradnju ni alate za njihovo sankcioniranje (World Health Organization, 2002). Reforma koja bi trebala riješiti navedene probleme organizacije morala se činiti iluzornom čak i u očima najgorljivijih globalista. SZO je međudržavna organizacija i svi spomenuti problemi proizlaze iz imanentne tenzije proturječnih interesa vodstva organizacije i interesa država. Pa ipak, reforma će se u konačnici provesti zahvaljujući specifičnom području globalnog upravljanja na koje teško da je itko obraćao pažnju. Riječ je o dimenziji zdravstvene ugroze u području nacionalne/međunarodne sigurnosti. 60

REVIZIJA PRAVILA SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE (1995-2005)

Pretvorbu globalnog zdravlja u sigurnosno pitanje inicirat će SAD iz pragmatičnih razloga, odnosno iz straha od novog fenomena koji je iznjedrila globalizacija – bioterorizma (Weir, 2015; Kamradt-Scott, 2015). Zabrinutost američkih političkih elita već je potakao režim Sadama Huseina, koji je dva puta koristio kemijsko oružje u masakru iračkih Kurda: potkraj Iransko-iračkog rata 1988. i nakon Zaljevskog rata 1991. Sa stajališta nacionalne sigurnosti opravdanom se činila zabrinutost da bi na ruševinama bivšeg Socijalističkog bloka moglo niknuti međunarodno crno tržište biološkog oružja, primamljivo i odmetničkim režimima poput Sadamova i raznim terorističkim skupinama. Te 1995. kada je zasjedala SZO-ova skupština dogodio se teroristički napad sarinom u tokijskom metrou. Bila je to konačna potvrda opravdanosti američkog upozorenja o stvarnim opasnostima bioterorizma. Ako je napad u Tokiju mogla izvesti lokalna japanska sekta, što bi takvo biološko i kemijsko oružje značilo u rukama globalne mreže islamskih fundamentalista? Izvještaj Emerging Infections: Microbial Threats to Health in the United States što ga je 1992. izradio Američki medicinski institut zaključuje da potencijalno korištenje infektivnih patogena od strane terorista nije i ne može biti samo stvar nacionalne sigurnosti SAD-a, nego se tiče sigurnosti čitave međunarodne zajednice. Strategija izložena u izvještaju nalagala je neposrednu intervenciju unutar predviđenog sistema globalnog nadzora i reagiranja na pojave novih infektivnih patogena. Zanimljivo je da izvještaj ističe SZO kao najpogodniju instituciju za tako ambiciozan pothvat (Weir, 2015: 19-20). Prijedlog SAD-a svesrdno je podržala Kanada aktivno se uključivši u izradu modela strategije koja će postati poznata kao “zdravstvena sigurnost” (spoj nacionalne sigurnosti i globalnog javnog zdravlja). Tom američko-kanadskom projektu, kojem se uskoro priključuje EU, SZO je trebao omogućiti proširenje sistema globalnog nadzora i kontrole infektivnih patogena bilo gdje u svijetu. Zdravstvena sigurnost razvija se u duhu interventne doktrine koju je skupština SZO-a 1995. artikulirala i usvojila kao 61

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

Rezoluciju 48.13 s ciljem “poboljšanja sistema otkrivanja i reagiranja na nove i reemergentne zarazne bolesti” (Forty-Eight World Health Assembly, 1995). U tu svrhu SZO sa SAD-om i Kanadom pokreće projekt razvoja mehanizma za globalno upozorenje i reagiranje na izbijanje epidemija Global Outbreak and Alert Response Network (GOARN). Taj mehanizam, čija izrada počinje 1997, namijenjen je za rano detektiranje i promptno reagiranje na pojave infektivnih bolesti te, kako je tumačeno, u slučajevima “slučajnog ili namjernog širenja bioloških agensa” (Weir, 2015: 21). Retorika koja “slučajno” ili “namjerno” stavlja u isti kontekst nedvosmislen je pokušaj stapanja područja javnog zdravlja s doktrinama protuterorističkog djelovanja. Od početka je “zdravstvena sigurnost” predstavljala sigurnosni projekt koji su osmislile zapadne sile iz sigurnosnih razloga. U idućem razdoblju većina centara za nadzor infektivnih patogena uspostavljena je u SAD-u i Kanadi. Najveći udio u financiranju SZO-ova mehanizma GOARN imali su SAD, Kanada, Australija i EU. Iako je SZO dobio ovlaštenje upravljanja sistemom nadzora, organizacija je isključivo ovisila o stručnom znanju i naprednim tehnologijama u otkrivanju i prevenciji epidemija tek nekoliko zapadnih instituta, poput američkog Centra za kontrolu bolesti (Center for Disease Control and Prevention). Kako ističe Davies (2008: 309), SZO je poslužio zapadnim državama da prikriju svoju odlučujuću ulogu u globalnom upravljanju zdravstvenom sigurnošću, odnosno Zapad je “prebacio odgovornost na neutralno međunarodno tijelo i tako izbjegao optužbe za imperijalno širenje”. Da su se inicijalno stvarni sigurnosni motivi prikrivali, uočljivo je u samoj retoričkoj konstrukciji Rezolucije 48.13, umjerenoj i bez značajnog isticanja pojmova kao što je “biološki rat”. Ali sve se mijenja nakon terorističkog napada Al-Qaide na New York 11. rujna 2001. i posebice te jeseni kada su islamski fundamentalisti izveli napad antraksom. Tada stvarna narav globalnog zdravstvenog režima u potpunosti postaje očiglednom. Na zasjedanju skupštine SZO-a u svib62

REVIZIJA PRAVILA SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE (1995-2005)

nju 2002. usvojena je Rezolucija 55.16 koja poziva sve države članice “da reagiraju na svaku namjernu, čak i lokalnu, upotrebu bioloških i kemijskih agensa te na nuklearni napad kao na globalnu prijetnju javnom zdravlju” (Fifty-Fifth World Health Assembly, 2002). Globalno zdravlje tako definitivno prestaje biti samo medicinsko, već postaje prvenstveno sigurnosno pitanje. Tijekom revizije pravilnika IHR čelništvo SZO-a objeručke je prihvatilo sekuritizaciju zdravlja smatrajući da će mu to omogućiti da se konačno uhvati u koštac s kontinuiranom institucionalnom nedjelotvornošću. Bila je to, dakle, suradnja iz interesa temeljena na nizu kompromisa. Zapad se koristio SZO-om tako što je borbu protiv bioterorizma uklopio u retoriku zaštite globalnog javnog zdravlja, a SZO se koristio potporama Zapada u izgradnji mehanizama poput GOARN-a kako bi se pokazao efikasnim te opravdao reformu svoje proceduralno pravne ljušture. Prva provizorna verzija izmijenjenog IHR-a pojavila se 1998. ukazujući na ozbiljne promjene. Glavni problem – (ne)suradnja država članica sa središnjicom SZO-a – bio bi djelomično prevladan tako što bi se mehanizam nadzora “trebao proširiti na druge izvore, agencije i nevladine organizacije” (World Health Assembly, 2001). Drugim riječima, SZO je zaobišao vlade država i oslonio se na suradnju s civilnim društvom. Pritom je organizaciji u prilog išla informatička globalizacija, odnosno pojava interneta. Ako na nekom mjestu izbije epidemija i vlasti to prešute, pojedinci, medicinski djelatnici ili civilno društvo jednostavnim slanjem e-maila mogu obavijestiti nadležna tijela SZO-a. Ključni problem SZO-a bila je ograničenost nadležnosti na koleru, kugu i žuticu, a globalni rat protiv terorizma omogućuje neograničen nadzor i kontrolu starih i novih infektivnih patogena. Efikasnom primjenom mehanizma GOARN u suzbijanju nepredviđenih i nepoznatih infektivnih bolesti SZO je u praksi već uvelike djelovao izvan svojih ovlasti. Provizorna verzija IHR-a trebala je tek formalnopravno artikulirati uhodano djelovanje organizacije, ali o artikuliranju pravila rijetko se 63

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

postizao konsenzus te će napori oko revizije potrajati godinama. U tom procesu postaje očito da SZO smjera vratiti autoritet u području globalnog zdravlja koje je u nadležnosti drugih režima, u prvom redu međunarodnih ljudskih prava, ali i drugih. Tako, primjerice, izvještaj o napretku revizije IHR-a iz 2001. razmatra kako bi mehanizam GOARN trebalo nadograditi u svrhu pribavljanja informacija o nezaraznim bolestima i o okolišnim, kemijskim i nuklearnim rizicima. Navedeni izvještaj o reviziji očit je pokušaj “prodiranja” u prostor međunarodnog ekološkog prava (Fidler, 2005: 351). Nikada u svojoj povijesti SZO nije u svojoj nadležnosti imao nezarazne ili endemske bolesti jer mu funkcija nikada i nije bila drugo doli prevencija prekograničnih infektivnih zaraza. U procesu vraćanja globalnog autoriteta javlja se novi moment. Izvještaj o reviziji IHR-a iz 2002. predlaže kako treba “pravilnikom definirati kapacitete potrebne nacionalnim sistemima nadzora kako bi se epidemije detektirale i evaluirale te kako bi se na vrijeme reagiralo” (Revision of International Health Regulations, 2002). To što SZO traži definiranje kapaciteta nacionalnih sistema nadzora nedvosmisleno upućuje na to da ta organizacija nastoji postati globalno sveprisutnom – svaki lokalitet bilo gdje na svijetu bio bi reguliran revidiranim IHR-om i izravno podložan SZO-ovu sistemu nadzora. SZO je napravio iskorak nastojeći sistem nadzora u području međudržavnog (prekograničnog) kapilarno proširiti u same države članice, na njihov teritorij. Dokle god je takva ambiciozna ekstenzija nadležnosti u svojoj retorici uvažavala i uključivala konstrukcije o “namjernom” izazivanju zaraznih bolesti, SZO je mogao računati na potporu razvijenih država članica. Tako je prodor u područje međunarodnog ekološkog prava potican zbog nadzora opasnosti od radioaktivnog zračenja. Rezolucija 55.16 već je stavila nuklearne ugroze u nadležnost SZO-a, pa je revizija pravilnika trebala samo pravno formalizirati to pravilo spornim člankom 45. U završnim diskusijama o konačnoj verziji teksta u svibnju 2005. SZO bi tim člankom dobio ovlasti bez presedana: države bi bile dužne dostaviti nadležnim tijelima 64

REVIZIJA PRAVILA SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE (1995-2005)

organizacije sve informacije vezane uz njihovo javno zdravstvo te sve materijale i uzorke bioloških, kemijskih i radioloških agensa (Weir, 2015: 24-25). Prihvaćanjem tog prijedloga SZO bi de facto postao svojevrsnom obavještajnom ekspoziturom Zapada u ratu protiv terorizma. Na skupštini je očekivano došlo do otpora, koji su među ostalima pružili Pakistan i Iran (nakon invazije Afganistana i Iraka predviđen kao iduća meta američke vojne intervencije). Sporni članak 45. nikada nije umetnut u IHR. Revizija IHR-a općenito je tekla sporo i nije u svim aspektima polučila željene rezultate. Međutim, činilo se da desetogodišnji napori oko artikulacije formalnopravnih pitanja i nisu bili toliko važni jer je mehanizam GOARN bio djelotvoran i u praksi je potvrđivao vodeću ulogu SZO-a u upravljanju globalnim zdravljem. U jednom izvještaju iz 2003. SZO je naveo da je u posljednjih pet godina GOARN učinkovito otkrio i reagirao na 538 slučajeva izbijanja epidemije u 132 zemlje (Fidler, 2005: 348). Međutim, u gotovo svim tim slučajevima SZO je djelovao izvan okvira svojih nadležnosti. Budući da je organizacija imala doktrinarni legitimitet “zdravstvene sigurnosti”, mogla je prekoračivati svoje ovlasti a da zbog toga nitko nije reagirao niti ju je prozivao. Dovršavanje revizije IHR-a ubrzala je jedna od najuspješnijih reakcija SZO-a – promptno djelovanje i suzbijanje pandemije SARS-a 2003. Uhvativši zamah, u SZO-u se prionulo dovršavanju revizije te se na skupštini 2005. usvaja izmijenjeni i dopunjeni IHR. Revizija je u konačnici polučila važne rezultate, među ostalim: a) SZO je u svoju nadležnost stavio sve nove i reemergentne bolesti; b) nadzor više nije ovisio isključivo o suradnji s državama članicama, nego i o suradnji s nevladinim organizacijama i civilnim društvom; c) države članice bile su dužne razviti osnovnu infrastrukturu za nadzor i reagiranje, što je izravno regulirao SZO. Revizija IHR-a odražava prilagodbu SZO-a imperijalnoj suverenosti. Prilagođen, može djelovati kako bi opravdao svoju svrhu istaknutu u članku 2. revidiranog IHR-a: “... sprječavanje, zaštita, kontrola i osiguravanje mogućnosti 65

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

djelovanja sistema javnog zdravlja [...] kojima se izbjegava nepotrebno ometanje toka međunarodnog saobraćaja i trgovine” (Međunarodni zdravstveni pravilnik, 2005). Međutim, pojavit će se ozbiljan problem: revidiranim IHR-om globalno upravljanje zdravljem, usmjereno na potpuno zdravlje i dobrobit ljudi, organizaciji omogućuje interventno djelovanje. S takvom doktrinom i pristupom SZO postaje ujedno i prijetnja stabilnosti svjetskog tržišta. Pandemija i organizirana neodgovornost Djelotvornost SZO-a počiva isključivo na efikasnom, ali u proceduralnom smislu dubioznom korištenju mehanizma GOARN. Uspješno suzbijanje SARS-a 2003. temelji se na činjenici da u sistemu difuzne moći i organizirane neodgovornosti slučajna pojava jake ličnosti može diktirati ritam globalnog upravljanja. Odlučnost i osobne inicijative glavne tajnice SZO-a Gro Harlem Brundtland, koja je bila spremna otvoreno prekoračivati svoje ovlasti, činile su globalno upravljanje zdravljem funkcionalnim. Kada je epidemija SARS-a buknula u Kini, Brundtland je reagirala na temelju informacija koje je dobila od lokalnih liječnika i nevladina sektora (“propust” koji Kina neće ponoviti u siječnju 2020). Iskoristila je prijeporni pravni instrument koji je tek trebao biti razmatran u reviziji IHR-a: objavu “izvanrednog stanja javnog zdravlja od međunarodnog značaja”. Odluka o globalnom izvanrednom stanju natjerala je međunarodnu zajednicu na brzu reakciju koju je, opet izvan svojih ovlasti, Brundtland koordinirala. Njezin autoritet u upravljanju krizom i autonomija u donošenju odluka nešto je što države članice više nikada nisu smjele dopustiti. Nakon što joj je istekao mandat 2003, na čelno mjesto SZO-a države članice pažljivo će birati podobne profile iz redova tipičnih birokratskih mediokriteta i tehnokrata. Nedostatak jakog vodstva negativno će se odraziti na autonomiju djelovanja organizacije. Međutim, glavni problemi tek slijede. Potkraj prvog desetljeća 21. stoljeća rat protiv 66

PANDEMIJA I ORGANIZIRANA NEODGOVORNOST

terorizma posustaje i SZO više ne jaše na valu zanosa u borbi protiv bioterorizma. Dokle god se protuteroristička sigurnost usko povezivala s ciljevima i djelovanjem SZO-a, organizacija je imala odriješene ruke. Potpora neće početi opadati samo zbog izbljeđivanja sigurnosne dimenzije upravljanja globalnim zdravljem. Konačni udarac dolazi s izbijanjem globalne recesije 2008. kada SZO gubi i financijsku potporu država članica, koje se okreću filantropskim inicijativama. Zbog mjera štednje organizaciji je već iduće godine uskraćeno 100 milijuna dolara samo za proračun kriznog upravljanja (World Health Organization, 2009). Za SZO rezovi su bili presudni jer raspolaže tek četvrtinom svog proračuna; 3/4 su namjenske donacije država članica za specifične tipove bolesti. Primjer koji možda najbolje dočarava nemoć SZO-a čuveni je spor s Indonezijom koji izbija 2007. u vrijeme epidemije takozvane ptičje gripe (Fidler, 2008). Indonezija je bila žarište, ali je prema pravilima SZO-a bila dužna patogene te sve spoznaje o virusu proslijediti farmaceutskoj industriji radi izrade cjepiva. Cjepivo je proizvela jedna australska farmaceutska kompanija te ga patentirala. Indonezija se nije mogla opskrbiti potrebnom količinom cjepiva ne samo zbog nevjerojatno visoke cijene nego i zato što su već postojali unaprijed potpisani privatno-javni ugovori o nabavi cjepiva s razvijenim zemljama. Biomedicinski protekcionizam bio je na djelu; razvijene su zemlje u strahu od pandemije razgrabile većinu ionako ograničenih zaliha. Izbio je spor i Indonezija je unilateralno proglasila takozvanu suverenost nad virusom (viral soveregnity), otkazavši suradnju sa SZO-om. No u svibnju 2007. ipak će se sporazumjeti sa SZO-om koji pristaje uvažiti zahtjev za većom dostupnošću cjepiva nerazvijenim državama. Da od toga neće biti ništa, pokazat će upravo praksa “grabeži za cjepiva” u pandemiji kovida pred kojom je SZO ostao potpuno nemoćan. Tako se uz institucionalno slabljenje SZO-a ponovo otvara goruće pitanje suradnje s državama članicama. Neovisno o oslanjanju na nevladin sektor u pogledu obavještavanja o izbijanju epidemija, suradnja s vladama država članica ostat 67

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

će nerješivim problemom. Od usvajanja revidiranog IHR-a 2005. vlade su odbile obavijestiti nadležna tijela o pojavi infektivnih bolesti na svom teritoriju u gotovo 70% slučajeva (McInnes, 2015: 1314). Čak i države članice koje su načelno prihvatile i obvezale se izgraditi nacionalne infrastrukture za nadzor infektivnih bolesti pod nadležnošću SZO-a nisu imale financijskih mogućnosti, posebice nakon izbijanja globalne recesije 2008, da takve projekte provedu. No glavni su razlozi uglavnom bili vezani uz pokušaj da se spriječi remećenje trgovinskih veza koje bi se moglo negativno odraziti na domaću ekonomiju. U svijetu imperija države su postale potpuno ovisne o globalnim trgovinskim tokovima. To se odražava i na SZO koji bez poticaja međunarodnih sigurnosnih interesa, s poslušnim vodstvom i s veoma ograničenim proračunom raspolaže sada revidiranim IHRom. Pravilnik je organizaciji davao ovlasti koje nikada niti jedan režim od 1851. nije imao. Pa ipak, s tim ovlastima SZO nije mogao ništa jer se nakon desetljeća borbe za globalno zdravlje vratio na prvobitnu poziciju reaktivne međuvladine organizacije. Jedini efektivni alat kojim je SZO raspolagao bilo je proglašenje izvanrednog stanja, za kojim će i posegnuti 30. siječnja 2020. nakon izbijanja epidemije kovida u Wuhanu. Procedura donošenja odluke znakovita je. Naime, glavni tajnik SZO-a ima pravo proglasiti izvanredno stanje nakon što sazove ad hoc vijeće sastavljeno od petnaestak članova i šest savjetnika. Imena članova držana su u tajnosti kao i proces donošenja odluka u vijeću, što za sobom povlači pitanje transparentnosti i odgovornosti (O’Malley, Rainford i Thompson, 2009). Iako glavni tajnik odabire medicinske eksperte, on to čini tek nakon što su ih potvrdile države članice. Pritom je dužan uključiti unaprijed izabranog predstavnika države žarišta. Kada se vijeće sastalo 22. siječnja, odluka o uvođenju izvanrednog stanja odbačena je zbog nedostatka konsenzusa. Budući da je čak osam predstavnika dolazilo iz kvote zapadnog kruga država (SAD, Francuska, Kanada, Japan, Nizozemska, Australija, Švedska i Novi Zeland), očito je da je većina tih 68

PANDEMIJA I ORGANIZIRANA NEODGOVORNOST

zemalja podržala kineskog predstavnika u blokiranju odluke o izvanrednom stanju. Kineske su vlasti ne samo bile protiv nego su još danima nijekale da je uopće riječ o prenosivoj bolesti. Proći će još osam dana vijećanja dok epidemiološka situacija ne izmakne kontroli i SZO ne proglasi izvanredno stanje. Konačno je obrazloženje odluke bilo da “epidemija ne predstavlja opasnost u Kini”, ali je opasnost za države u razvoju. Što se tiče putovanja i trgovanja s Kinom, SZO “ne samo da ne preporučuje ograničenja nego ih i odbacuje” (The Guardian, 2020). U travnju će američki predsjednik Trump optužiti glavnog tajnika dr. Tedrosa i SZO za dosluh s kineskim vlastima te najaviti povlačenje SAD-a iz te organizacije. Dr. Tedros je doista hvalio kineske vlasti za “odličnu suradnju” i “učinkovitost” iako Kina uopće nije surađivala, nego je na kriminalan način pokušala zataškati izbijanje epidemije u Wuhanu. Pritom se zaboravlja da je u isto vrijeme glavni tajnik hvalio i Trumpa, čija će se politika ignoriranja pandemije pokazati kobnom za Ameriku.7 Razlozi takvom podilaženju jednostavni su: SZO je organizacija struke čije su strukture bitno politizirane u konfuznim i često nejasnim autoritetima. Ako se pokaže da je odluka o izvanrednom stanju bila neosnovana i ako se negativno odrazi na ekonomiju i međunarodnu trgovinu, glavni tajnik i SZO mogu snositi ozbiljne pravne posljedice. To objašnjava nevoljkost SZO-a da pribjegne navedenom instrumentu. Nešto prije, u listopadu 2018. izbila je epidemija ebole u Kongu. U SZO-u se pola godine vijećalo o proglašenju izvanrednog stanja, a na kraju je organizacija prekršila vlastita pravila. Naime, u travnju 2019. dano je obrazloženje da se izvanredno stanje ne može proglasiti ako se virus ne proširi izvan zemlje. No prema revidiranom IHR-u potencijalno prerastanje epidemije u pandemiju (treći kriterij) dovoljan je uvjet za proglašenje globalnog izvanrednog stanja. Pravnim 7

Jedini na koga se zapravo dr. Tedros javno obrušio britanski je premijer Johnson zbog zagovaranja “imuniteta krda”. 69

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

makinacijama SZO se opravdavao da se u ovom specifičnom slučaju treći kriterij ne može primijeniti. Nakon što su na ljeto 2019. prvi smrtni slučajevi ebole zabilježeni u Ugandi, vijeće je opet odustalo od proglašenja izvanrednog stanja, ovoga puta naprosto zanemarivši treći kriterij. U konačnici će izvanredno stanje ipak biti proglašeno, ali prekasno: u očima svjetske javnosti autoritet SZO-a već je bio potkopan. Ebola se proširila na zapad Afrike, na Europu i Sjevernu Ameriku odnijevši 11 162 života. Među ostalim, oslanjanje samo na informacije medicinskog osoblja, koje u uvjetima nerazvijenog afričkog javnog zdravstva nije bilo sposobno prepoznati o kakvoj se zaista opasnosti radi, pokazalo se kobnim (McInnes, 2015). Ipak, glavni je razlog odugovlačenja s objavom globalnog izvanrednog stanja i mobilizacijom međunarodne zajednice bio strah da bi epidemiološke mjere urušile ionako fragilnu ekonomiju Konga. Organizacija Doktori bez granica (Médecins Sans Frontières) stalno je upozoravala i optuživala SZO da prikriva stvarno stanje na terenu. Glasnogovornik SZO-a Gregory Hartl oštro im je odbrusio: “... vi biste zaista poremetili ekonomski život jedne zemlje ili regije samo zato što je potvrđeno 130 slučajeva zaraze?” (Associated Press, 2015). Pristup i reakcija na izbijanje ebole u Kongu ne razlikuju se bitno od pristupa i reakcije na izbijanje epidemije kovida u Kini, što ukazuje na stanoviti obrazac – uopće ne treba sprječavati pandemiju jer se time ugrožavaju međunarodna trgovina i promet. Temeljna svrha režima postaje prijepornom u kontekstu svjetskog tržišta imperija, odnosno u kontekstu globalnog proširenja prostora slobodnotrgovinskih zona, kompleksne mreže opskrbnih lanaca i visokofrekventnog kretanja ljudi, dobara i usluga. Zbog slabljenja države i labavljenja granica jedno svjetsko tržište čini svrhu sprječavanja prekograničnog širenja bolesti sporednom. Kako je pokazalo iskustvo na pragu 21. stoljeća, globalno upravljanje zdravljem može biti funkcionalno isključivo ako izbriše sve granice, odnosno ako mehanizme kontrole suzbijanja epidemija protegne na samu 70

PANDEMIJA I ORGANIZIRANA NEODGOVORNOST

državu. Revidirani IHR upravo to i nalaže. Stvar je u tome da SZO intervenirajući na svaku ugrozu više i ne može paziti da pritom ne poremeti međunarodnu trgovinu i promet; on ih ugrožava samim svojim djelovanjem. Pojava svake epidemijske opasnosti mora se uzeti u obzir i alarmirati javnost, a to već samo po sebi može izazvati zastoj međunarodne trgovine i ugroziti ekonomiju. Stoga, iako je SZO dobio veće ovlasti, države članice nikada neće dopustiti da se organizacija razvije izvan okvira starog međunarodnog režima. U suprotnom, ako bude dosljedno ispunjavao svoju dužnost održavanja “potpunog zdravlja” – intervenirati na svaku stvarnu ili potencijalnu ugrozu – SZO će najviše ugrožavati tržišnu međuovisnost imperija. Danas razvijene države Zapada zaprepašćujuće malo i dozirano doniraju sredstva SZO-u, i to isključivo kada već dođe do epidemijskih kriza. A budući da je u vezi s izbijanjem pandemije kovida najteže bilo utvrditi odgovornost, problem se očekivano počeo politizirati. Žestoke rasprave o tome “jesu li Kinezi preuzeli kontrolu nad SZO-om od Amerikanaca” tipičan su primjer politizacije koja nema veze s realnošću jer SZO jest odraz isprepletenih interesa difuzne moći. Uopće nije važno je li se koronavirus pojavio namjerno ili slučajno; je li prenesen sa životinje ili je iscurio iz laboratorija. Činjenica od koje se ne može pobjeći jest da je u imperiju malo koja država bila spremna i pripravna suočiti se s ovakvom pandemijom. Visokobirokratizirani EU, koji pravno regulira gotovo sve javne politike na svom prostoru, uopće nije posjedovao prerogative zajedničke europske zdravstvene politike. Ne čudi stoga da je u prvom naletu pandemije izbio kaos među članicama Unije. Amerika je prema Indeksu globalne zdravstvene sigurnosti logistički najspremnija odgovoriti na pandemiju, pa ipak je u imperiju slobodnog tržišta koje briše sve granice odavno svela svoje javno zdravstvo na razinu standarda Trećeg svijeta. Zato je danas SAD po smrtnosti od zaraze prvi u svijetu. Kinesko zataškavanje pojave kovida, koji će u sljedeće dvije godine odnijeti više od pet milijuna života, zločin je kineskih vlasti za koji nitko nikada ne71

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

će odgovarati. Kineske su vlasti ionako radile ono što većina država radi otkako je osnovan SZO – odbijale su obavijestiti nadležne organe organizacije o pojavi epidemije. Paradoks je da su gotovo sve države zanemarivale tu opasnost stoga što su pod svaku cijenu nastojale sačuvati vlastite ekonomije. U konačnici, globalna ekonomija trpi, a pandemija i dalje hara. Upotreba mehanizma GOARN SZO-u je inicijalno omogućila izravne intervencije, ali s početkom postupnog procesa deglobalizacije nakon izbijanja globalne recesije 2008. morao se vratiti u svoje tradicionalne okvire. Povratak na prvobitnu poziciju, koja i nema nekog smisla i svrhe u suvremeno doba imperija, eksplicitno je iskazan u izvještaju u povodu završetka vala pandemije ebole 2015. U izvještaju se navodi da SZO samo “pomaže” državama članicama u nadzoru te im daje “preporuke” i “logističku potporu” (McInnes, 2015: 1305). Druge ovlasti ili nema ili ih zanemaruje. * S izbijanjem pandemije kovida pojava “cjepivnog nacionalizma” i “grabeži za cjepiva” razvijenih država bila je očekivana. Realizam, kao uostalom i bilo koja druga racionalistička teorija, mora prihvatiti činjenicu da je pandemija definitivno slomila linearnu predodžbu regularnosti i stvorila stanje nepredvidljivosti i diskontinuiteta. Retorika većine teorijskih perspektiva nudi ugodan privid normalnosti i stabilnosti u predodžbi već poznatog svijeta. Kada razmatraju i izvode strategije institucionalne koordinacije ili državnog upravljanja krizama, takve teorije (globalističke ili realističke) zadovoljavaju, kako kažu Beer i Hariman (2020), svoju psihološku potrebu prevladavanja straha od promjene: “... stare su priče najbolje priče. Drukčiji načini razmišljanja čine se marginalnima, rizičnima i nesigurnima, te ih si ne možemo priuštiti, a složenosti i proturječnosti koje razotkriva kriza svode se na jednostavan pogled na svijet.” Postrealizam promatra aktualnu pandemiju kao katalizator između dva svijeta i dva doba. Poput otrova koji svjetsko društvo izbacuje iz svog bolesnog tijela, koronavirus može 72

PANDEMIJA I ORGANIZIRANA NEODGOVORNOST

osvijestiti novu političku misao oslobođenu teorijskih dogmi, među ostalim i priznavanjem činjenice da sistem imperija nikada nije bio racionalan, da je globalni zdravstveni režim nastao u “stanju rastresenog uma” te da jedina stvar koja je od početka bila sigurna jest da će se prije ili kasnije zbog neke pošasti imanentne bitno rizičnom društvu, kakva je pandemija, urušiti. Pa ipak, retorička zona komfora racionalističkih perspektiva suviše je jaka i prisutna. Političke i financijske elite su na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu u svibnju 2020. skovale krilaticu The Great Reset, veliko resetiranje. Potrebno je napraviti korak unatrag; zapitati se gdje je globalni sistem zakazao, kako ispraviti greške te urediti (“resetirati”) bolji, zdraviji i prosperitetniji svijet. Što je, dakle, predviđeno velikim resetiranjem? Odgovor na to pitanje ovisi o tome kako političke elite razumiju “novo normalno” koje oblikuje pandemija. Nastoje li se ograničiti na kozmetičke intervencije dotjerivanja “staroga normalnog”? Već prva prepreka na koju nailaze duboko je nepovjerenje javnosti prema elitama. Njezin je odgovor nova vrsta racionalizacije koja je ili skeptična ili odbija bilo koje rješenje koje nude političke elite, farmaceutska industrija, znanost, filantropija, međunarodna organizacija itd. Ta nova racionalizacija, utemeljena na negaciji svega što je dosad percipirano kao “normalno” (npr. obvezno nošenje maski), počiva na predodžbi o koncentriranoj moći u rukama elita odgovornih za orkestrirano izazivanje kaosa i daje povoda širenju teorija zavjera kao očitog pokazatelja da kritička misao svjesnih građana u imperiju nije moguća. Upozorenjā o neodrživosti globalnog zdravstvenog režima bilo je i prije, ali organizirana neodgovornost onemogućuje da se shvati ozbiljnost situacije. Nakon što je suzbijena ebola u njezinu prvom naletu 2014, šef organizacije Doktori bez granica Brice de la Vigne izjavio je: “Naučili smo jako neugodnu lekciju posljednjih šest mjeseci; nitko od svih ključnih aktera – UN, SZO, lokalni režimi, nevladine organizacije – nema odgovarajuće alate s kojima bi se ozbiljno suprotstavio izbijanju pandemije” (McInnes, 2015: 1299). 73

1. SVJETSKA POLITIKA I GLOBALNO ZDRAVLJE

To je upozorenje koje implicitno najavljuje potpunu paralizu i nesposobnost nadležnih i “odgovornih” u reakciji na pandemiju kovida. Imperij organizirane neodgovornosti nije reagirao zato što zbog difuzne moći i proturječnih interesa to nije ni mogao. Hranio se rastom tržišnih tokova i napretka kao zonom komfora koju niti jedno razvijeno društvo nije htjelo žrtvovati zbog potencijalnih epidemijskih prijetnji u nekim dalekim, nepoznatim krajevima svijeta. Uniformna predodžba globalnih režima oblikuje se u procesu deteritorijalizacije koji smanjuje mogućnost djelovanja. To je posljedica istovremenog procesa reteritorijalizacije, odnosno djelovanja lokalnih centara moći skučenih interesa i pogleda na svijet (uvjetovanih ograničenim predodžbama iz svoje lokalne perspektive) kojima u rukama leži odgovornost za globalno upravljanje. Ili kako je rekao Rudiger Safranski: Razmjer globalnih problema može se dakako izdržati samo s pomoću podjele rada. Problem je u tome da imamo malo razloga vjerovati stručnjacima za globalno. Jer na pozornici na kojoj djelovanje doista ima globalne posljedice, najčešće djeluju ljudi s velikim ekonomskim i političkim vlastitim interesima. Bilo bi lijepo kada bi se doista razmišljalo globalno, a djelovalo lokalno. U pravilu je, međutim, obrnuto: globalni igrači rukovode se najuskogrudnijim, lokalnim vlastitim interesima – ali globalnog dosega (Safranski, 2008: 74).

74

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO (Stipe Buzar)

Jedno od upečatljivih područja globalnog upravljanja jest upravljanje siromaštvom, tj. upravljanje nastojanjima da se globalno siromaštvo, osobito u svojoj ekstremnoj formi, u potpunosti ukine ili barem reducira na neki prihvatljivo nizak postotak. S obzirom na realističke okvire unutar kojih se razvijaju teme ove knjige, problem globalnog siromaštva razmatra se u kontekstu vanjske politike, nacionalnih interesa i moralne odgovornosti koju bogate države mogu ili trebaju preuzeti u pokušaju redukcije ili ukidanja globalnog siromaštva. Cilj je stoga skicirati okvir za realističko promišljanje uloge države u globalnom upravljanju siromaštvom. U suvremenom dobu ekonomskog i tehnološkog razvoja, sve jače komunikacije između udaljenih krajeva svijeta, rastućeg životnog standarda građana razvijenog svijeta i ukupnog svjetskog bogatstva, koje bi lako posramilo dvorove najvećih antičkih careva i renesansnih mecena, postojanje ekstremnog siromaštva u kojem živi dio čovječanstva percipira se kao moralna mrlja koju treba izbrisati. Ukinuće siromaštva u suvremenoj međunarodnoj zajednici predstavlja moralni imperativ na koji ključni akteri te zajednice nastoje odgovoriti već desetljećima. Tijekom tih desetljeća, a naročito u periodu nakon Hladnog rata, zabilježeni su u tom pogledu ozbiljni uspjesi, a za njih je zaslužna složena kombinacija ekonomske pomoći, kreditiranja, poticanja razvoja emergirajućih ekonomija i uop77

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

će djelovanja slobodnih tržišta. No unatoč tim uspjesima globalno siromaštvo i dalje postoji i njegovo ukinuće nije vidljivo na nekom bliskom obzoru. Međutim, navedeni cilj razmatranja uloge države u upravljanju siromaštvom u ovom poglavlju nije okrenut ekonomskim i polit-ekonomskim preporukama o djelotvornim metodama ukidanja globalnog siromaštva. Brojni drugi autori bolje su opremljeni da donesu takve preporuke. Umjesto toga pitanje globalnog siromaštva razmatra se iz etičke perspektive, s obzirom na to da se ukidanje siromaštva često percipira kao moralni imperativ. Ako je ono moralni imperativ, onda je utemeljeno na nekoj skupini prava i njima korelativnih obveza. Ako postoje neka temeljna socijalna i ekonomska prava svih ljudskih osoba, bez obzira na njihovu pripadnost bogatim ili siromašnim nacijama, onda moraju postojati njima korelativne obveze za osiguranje tih prava. Jedino tako može biti formuliran moralni imperativ ukidanja svjetskog siromaštva. Imperativ je održiv jedino ako je moguće jasno pripisati obveze koje s njim dolaze nekom konkretnom akteru ili skupini aktera. Međutim, dominantni akteri globalnih odnosa nisu voljni preuzeti takvu odgovornost ili su je u najboljem slučaju spremni zagovarati dok se ne raspline – ona, dakle, postoji, ali nije jasno tko ili što je treba snositi. U tom je smislu cilj ovog poglavlja, doveden do neke razine jasnoće i odjelitosti, razmotriti ulogu države kao tradicionalnog kandidata za nositelja navedene odgovornosti i suprotstaviti je realistički definiranom pojmu nacionalnog, tj. državnog interesa. Globalno siromaštvo Nakon četvrt stoljeća stabilnog opadanja ekstremnog siromaštva 2020. godine prvi je put zabilježen njegov rast zbog složenog utjecaja pandemije kovida, postojećih sukoba i klimatskih promjena. Kao rezultat pandemije dodatnih 120 milijuna ljudi našlo se u stanju ekstremnog siromaštva, a pretpostavlja se da će ih do kraja 2021. godine biti još 30 milijuna (World Bank, 2021). Radi šireg konteksta potrebno je pod78

GLOBALNO SIROMAŠTVO

sjetiti na dvije stvari. Prvo, dokidanje ekstremnih nejednakosti, siromaštva i gladi prednjači na popisu UN-ovih 17 ciljeva održivog razvoja te se može očekivati da će se nastojanja da se oni realiziraju, koliko god bila usporena, nastaviti po svladavanju trenutne pandemije. Drugo, bez obzira na porijeklo SARS-Cov-2, bilo da je potekao s mokre tržnice u Wuhanu (što njegovo porijeklo vezuje uz prakse siromašnih) ili iz laboratorija, njegovo širenje i utjecaj dodatno pogađaju životni standard siromašnih. Nastavljajući se na raniju Milenijsku deklaraciju (UN, 2000), Agenda 2030, u kojoj su definirani ciljevi održivog razvoja, prihvaćena je rezolucijom Opće skupštine UN-a (UN, 2015a), a definirana je kao akcijski plan za boljitak ljudi i planeta te za povećanje prosperiteta. S ciljevima jačanja općeg mira i osiguravanja većih sloboda potpisnici rezolucije prepoznaju da je iskorjenjivanje siromaštva u svim oblicima i dimenzijama, uključujući ekstremno siromaštvo, najveći globalni izazov, ali i uvjet sine qua non održivog razvoja. S druge strane, izvješće Svjetske banke Poverty and Shared Prosperity 2020: Reversals of Fortune ukazuje na to da su procesi redukcije siromaštva bili usporeni i prije pandemije. U četvrt stoljeća od 1990. do 2015. godine globalno je ekstremno siromaštvo smanjivano u prosjeku 1% godišnje te je s više od 35% palo na manje od 10%, no od 2013. do 2015. trend je usporen na oko 0,6%, a od 2015. do 2017. na oko 0,5% godišnje. S obzirom na opadajući trend, cilj redukcije globalnog ekstremnog siromaštva na manje od 3% do 2030. godine već je bio ugrožen, a zbog utjecaja pandemije, sukoba i klimatskih promjena postao je teško ostvariv (World Bank Group, 2020: 2-3). Iza navedenih postotaka čitamo da je broj ekstremno siromašnih ljudi 1990. godine bio blizu dvije milijarde, 2015. oko 741 milijun, a 2017. godine oko 689 milijuna (ibid.). Međutim, da bi podaci bili značajni, potrebno je shvatiti kako Svjetska banka operacionalizira različite pojmove siromaštva. Ekstremno siromašnima smatraju se svi koji žive s ma79

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

nje od 1,90 američkih dolara dnevno.8 Taj iznos predstavlja tzv. međunarodnu granicu siromaštva (international poverty line – IPL). Prema procjenama iz 2017. godine, posljednjima koje su do sada imale dostatnu pokrivenost populacije da bi bile pouzdane, 9,2% svjetske populacije, tj. prije navedenih 689 milijuna, još uvijek živi ispod IPL-a. S obzirom na milijune koji su gurnuti ispod IPL-a 2020. godine, stopa siromaštva koja se zadržala između 9,1% i 9,4% unazadila je prethodni napredak redukcije siromaštva za tri godine (ibid.: 28). Osim IPL-a, koji je konstruiran u vremenu kada je 60% svjetske populacije živjelo u državama s niskim dohotkom, konstruirane su i novije granice siromaštva koje su prilagođene snažnom opadanju broja takvih zemalja. Tako 2017. godine tek oko 9% stanovništva živi u zemljama s nižim dohotkom (low-income countries – LICs), 41% u zemljama s nižim srednjim dohotkom (lower-middle-income countries – LMICs), a 35% u zemljama s višim srednjim dohotkom (upper-middle-income countries – UMICs). S obzirom na promjene u globalnoj distribuciji dohotka Svjetska banka uvodi dvije dodatne granice siromaštva, pri čemu je granica za LMIC 3,20 američkih dolara, a za UMIC 5,50 američkih dolara. Osim tih apsolutnih granica postoje i relativne mjere siromaštva te mjere koje ih kombiniraju, poput granice socijetalnog siromaštva (societal poverty line – SPL) i drugih, čije su definicije složenije od IPL-a, no koje ga uključuju u svoje izračune tako da nikada ne mogu biti niže od 1,90 američkih dolara dnevno (ibid.: 28-29). Iako IPL predstavlja temeljnu granicu prema kojoj se postavljaju ciljevi redukcije globalnog siromaštva, ostale su granice važne jer, u najmanju ruku, siromaštvo ne prestaje kada pojedinac prijeđe monetarni prag od 1,90 dolara dnevno. Pri8

Nije riječ o nominalnim dolarima, već o međunarodnim cijenama (1,90 dolara prvo se korigira za paritet kupovne moći) i o vrijednosti dolara iz 2011. godine. Bez tih dviju korekcija ta granica siromaštva ne bi bila korisna, jer jedan dolar u domaćoj valuti u Indiji može biti obrok za dvoje, a u Dubrovniku ni čaša vode. Osim toga sama bi inflacija fiktivno pojela globalno siromaštvo u nekoliko desetljeća. 80

GLOBALNO SIROMAŠTVO

mjera radi, dok je najviša koncentracija ekstremnog siromaštva u podsaharskoj Africi, primjena granica siromaštva za LMIC i UMIC nema tako jednostavnu geografsku distribuciju. Godine 2014. u Južnoj je Aziji više od 50% populacije živjelo ispod granice od 3,20 dolara dnevno, a u Istočnoj Aziji 7,2% populacije, dok je u istoj toj regiji 2018. godine 25% stanovništva živjelo ispod granice od 5,50 dolara dnevno. S druge strane, 70% stanovnika podsaharske Afrike živi ispod granice od 3,20 dolara dnevno, dok oko pola stanovnika te regije živi u LMIC-u ili višim ekonomijama, zbog čega je ta granica važna i za najsiromašniji dio svjetske populacije (ibid.: 28), a ukazuje i na krajnje neravnomjernu distribuciju dobara u tim zemljama. Ta je skupina podataka važna jer pokazuje da ciljevi redukcije globalnog siromaštva nisu usmjereni samo na najnižu granicu, onu ekstremnog siromaštva, već i na više granice siromaštva. Ako je cilj redukcije globalnog ekstremnog siromaštva na manje od 3% do 2030. godine ozbiljno ugrožen, i vjerojatno neće biti ostvaren (ibid.: 32), može se očekivati usporavanje ili okretanje trendova u redukciji siromaštva s obzirom na više postavljene apsolutne granice od 3,20 i 5,50 američkih dolara. Navedeni podaci potvrđuju dvije dosad neiskazane, a za ovo poglavlje ključne pretpostavke. Prvo, globalno ekstremno siromaštvo, iako reducirano na povijesno najniže postotke, neće tako skoro biti iskorijenjeno. Drugo, velik broj zemalja koje ne spadaju u kategoriju ekonomija s niskim dohotkom imaju nezahvalno visoke postotke ekstremno siromašnih, a još više onih koji žive s manje od 3,20 dolara dnevno. Riječ je o ekstremnim nejednakostima u međunarodnoj distribuciji dobara i ekstremnim nejednakostima u mnogim nacionalnim ekonomijama. Težište je ovog poglavlja, dakako, na prethodnima, a o potonjima može biti govora jedino ondje gdje jasno utječu na to težište. S obzirom na moralni imperativ ukidanja ekstremnog siromaštva, čije ćemo postojanje izjednačiti s postojanjem ekstremnih nejednakosti, a u okvirima razumijevanja osnovnih ljudskih prava, javlja se pitanje korelativne odgovornosti. Drugim riječima, temeljna su pitanja ovog poglavlja: 81

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

1. Čija je odgovornost ukinuti ekstremno siromaštvo i ekstremne nejednakosti? Ako se ukidanje ekstremnog siromaštva ne uspijeva postići djelovanjem silnica slobodnih tržišta, tko onda može, ili treba, ili mora snositi teret redistribucije dobara da bismo postigli stanje minimalno zadovoljene međunarodne distributivne pravednosti? 2. S obzirom na državnocentrični i anarhijski opis međunarodnih odnosa koji nalazimo u realističkoj tradiciji, postoje li redistributivne obveze koje bogate države trebaju preuzeti ili njihovu pomoć siromašnima treba tretirati samo kao oruđe njihove vanjske politike? 3. Ako takve obveze postoje, jesu li one univerzalne ili ovise o povijesnom i/ili geopolitičkom i geoekonomskom kontekstu u kojem bogate države djeluju, tj. je li bilo koja bogata i moćna država dužna pružiti pomoć svima kojima to može ili samo u okvirima vlastite sfere interesa i utjecaja? Pitanje odgovornosti Upravljanje siromaštvom kao područje globalnog upravljanja ima dugu povijest. Prapočetke mu možemo identificirati u jednoj od prvih konvencija za postavljanje međunarodnih standarda, Prvoj međunarodnoj sanitarnoj konvenciji iz 1851. godine, koja je težila stvaranju standardiziranih mjera karantene radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, kao i u uspostavi Međunarodne organizacije rada 1919. godine čija je svrha bila ublažiti nepravde i privaciju koje uzrokuju loši uvjeti rada. Jasne početke upravljanja siromaštvom ipak povezujemo s nastankom Svjetskog programa za hranu s kojim je 1961. započeto tzv. desetljeće napretka, povezano s tada popularnim mnijenjem da će zemlje globalnog juga zahvaljujući ekonomskoj pomoći i ulaganjima relativno lako ponoviti uspjeh zapadnih zemalja u stvaranju modernih industrijskih ekonomija (Hulme i Scott, 2013: 28-29). Desetljeće napretka oslanjalo se, dakako, i na pomoć Međunarodne banke za obnovu i razvoj (Svjetska banka) osnovane 1944, a vodilo se 82

PITANJE ODGOVORNOSTI

moralnim imperativom Članka 25. UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima (UN, 1948) u kojem stoji: Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole.

Na tragu toga imperativa u proteklim su desetljećima proizvedeni brojni modeli i agende za upravljanje globalnim siromaštvom, vrhunac čega je dostignut u već spomenutim Milenijskim ciljevima (2000) te ciljevima održivog razvoja trenutno aktivne Agende 2030. Potonji su ciljevi, kao i oni prije njih, postavljeni rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda (Rezolucija 70/1), što znači da uživaju široku potporu država svijeta. S obzirom na ulogu država kao članica UN-a, ali i na državocentričnu narav realističke tradicije, javlja se pitanje o odgovornosti država za upravljanje globalnim siromaštvom ili, bolje rečeno, za ukidanje ekstremnog siromaštva. U tom pogledu u Rezoluciji 70/1 izrijekom se navodi (UN, 2015b: članak 41): Uviđamo da je svaka zemlja primarno odgovorna za svoj gospodarski i društveni razvoj. [...] Uviđamo da će oni uključivati mobilizaciju financijskih resursa kao i izgradnju kapaciteta i prijenos ekološki prihvatljivih tehnologija na zemlje u razvoju pod povoljnim uvjetima, što podrazumijeva koncesije i preferencijalne uvjete, prema međusobnom dogovoru. Javne financije, domaće i međunarodne, imat će važnu ulogu u osiguranju osnovnih usluga i javnih dobara, te u kataliziranju drugih izvora financiranja. Priznajemo ulogu raznolikosti privatnog sektora koji varira od mikropoduzeća, preko zadruga do multinacionalnih poduzeća, kao i ulogu organizacija civilnog društva i filantropskih organizacija u provedbi nove Agende.

Isto je kasnije potvrđeno i prošireno (UN, 2015b: članak 63): 83

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

[...] Ponavljamo da je primarna odgovornost svake zemlje njezin gospodarski i socijalni razvoj te da se uloga nacionalnih politika i razvojnih strategija ne može precijeniti. Poštovat ćemo prostor nacionalne politike i glavnu ulogu svake zemlje u uspostavljanju i provedbi politike iskorjenjivanja siromaštva i održivog razvoja, a da se pritom poštuju relevantna međunarodna pravila i obveze. Potrebno je istovremeno podržati nacionalne razvojne aktivnosti stvaranjem međunarodnog gospodarskog okruženja, a posebno međunarodnom trgovinom, monetarnim i financijskim sustavom te ojačanim globalnim gospodarskim upravljanjem. Mehanizmi poboljšavanja i olakšavanja dostupnosti znanja i tehnologija na globalnoj razini kao i jačanje kapaciteta također su neophodni. Radimo na postizanju usklađenosti politika i stvaranju uvjeta za održivi razvoj na svim razinama i od strane svih aktera, te na osnaživanju globalnog partnerstva za održivi razvoj.

Iz navedenog je jasno da su Agendom 2030 predviđene određene mogućnosti i akteri za ukidanje ekstremnog siromaštva s jedne strane i poticanje ekonomskog razvoja s druge. No također je jasno da osim alata, institucija i organizacija koji su Agendom predviđeni središnje mjesto odgovornosti za ekonomski razvoj zauzimaju upravo države. Svaka je država odgovorna za vlastiti gospodarski razvoj, a time i za vlastite razine siromaštva, uključujući ekstremno siromaštvo. S druge strane, odgovornost drugih država prema državi koja neuspješno upravlja vlastitim gospodarstvom i ne uspijeva veći ili manji dio svojih građana podići iz siromaštva nije jasna. Druge bi države, kao i druge vrste aktera, načelno trebale pomoći razvoj nerazvijenih država, ali njihove odgovornosti pritom nisu jasno definirane. Primjerice, kada je riječ o zaduživanju i vraćanju duga, u rezoluciji se navodi da je zadržavanje “[...] duga na održivoj razini dužnost [...] zemalja koje se zadužuju; međutim, priznajemo da zajmodavci također imaju obvezu posuđivati na način koji neće ugroziti održivost duga te zemlje. Podržat ćemo očuvanje održivosti duga zemalja koje su dobile otpis dugova i postigle razinu održivog duga” (ibid.: članak 69). Najviša obveza koja se nameće zajmodav84

PITANJE ODGOVORNOSTI

cu, koji može biti i državni, jest pozajmljivanje na način koji neće ugroziti održivost duga zemlje koja se zadužuje. Konačno, u rezoluciji se potiče i filantropsko djelovanje, tj. pružanje dobrovoljne ekonomske pomoći. To nas, konačno, dovodi do središnje teme ovog poglavlja – međunarodne redistribucije dobara putem ekonomske pomoći. Međunarodna redistribucija dobara od bogatih prema siromašnim zemljama može se ostvarivati putem dobrovoljne ekonomske pomoći (foreign aid) ili putem obvezne ekonomske pomoći.9 Obje vrste pomoći, dobrovoljna i obvezna, načelno mogu služiti kao oruđa vanjske politike i javiti se kao rezultat osjećaja moralne obveze država koje podnose teret pomoći. Razlika je, dakako, u tome što bi potonja bila međunarodnopravno regulirana tako da se nametne kao obveza. Bogate bi države takvu redistribucijsku obvezu regulirale uspostavom međunarodnog redistribucijskog režima, kao što obvezu smanjenja emisije stakleničkih plinova nastoje regulirati klimatskim režimom. Ako je državama moguće preuzeti obveze poput redukcije stakleničkih plinova, što predstavlja izazov za njihove ekonomije, onda je bogatim državama barem načelno moguće preuzeti obveze poput redistribucije svojih dobara siromašnim zemljama. Iako takva obveza redistribucije ne postoji, njezino je razmatranje ključno kako bi se teorijski obuhvatile moguće odgovornosti država (napose velikih sila) u svjetlu temeljnih socio-ekonomskih prava pojedinaca koja se navode u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i kasnijem Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (UN, 1966) koji nosi i međunarodnopravnu težinu. Ukratko, ako postoji konsenzus oko sadržaja osnovnih ekonomskih prava, tko za njih nosi korelativnu odgovornost i u kojoj bi mjeri države trebale preuzeti tu odgovornost?

9 Obvezna ekonomska pomoć, dakako, ne postoji, ali valja je zamisliti kako bi realistički stav o moralnoj odgovornosti za ekonomsku pomoć postao jasno izoštren.

85

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

Hans Morgenthau i pitanje ekonomske pomoći Kada je riječ o međunarodnoj distributivnoj pravednosti, najčešće se zauzima jedan od tri stava. Prema prvom, skeptičkom stavu, koji je najbliži realističkoj tradiciji u međunarodnim odnosima, obveze redistribucije mogu postojati jedino na državnoj razini, dok redistribucija prema drugim državama podrazumijeva jedino dobrovoljnu ekonomsku pomoć, a i na nju se u pravilu gleda kao na produžetak vanjske politike, tj. sredstvo promidžbe nacionalnog interesa (Jolić, 2013: 714). Taj realistički stav prema pitanju ekonomske pomoći definirao je još Hans Morgenthau u tekstu A Political Theory of Foreign Aid (1962). Prema drugom pristupu, relevantno formuliranom u političkoj filozofiji Johna Rawlsa, jedine moralne obveze koje države preuzimaju odnose se na zabranu agresivnog ratovanja, poštivanje ugovora i ljudskih prava. Kada je riječ o distributivnim obvezama prema građanima drugih zemalja, obveze države postoje (za razliku od Morgenthauova stava), ali su ograničene na osiguranje uspostave političkog poretka koji štiti njihova ljudska prava (Jolić, 2013: 714). Prema trećem, kozmopolitskom pristupu, kakav nalazimo kod Charlesa Beitza (1999) i Darrela Moellendorfa (2002), distributivne obveze prema najsiromašnijim državama nadilaze uspostavu političkog poretka koji čuva temeljna ljudska prava, a sastoje se od podizanja razine blagostanja siromašnih da bi se postigao neki oblik međunarodne jednakosti u blagostanju (Jolić, 2013: 714-715). Polazište je ove knjige realističko, a pitanja koja ovo poglavlje razmatra tiču se uloge države u upravljanju globalnim siromaštvom i njezine moguće odgovornosti za redistribuciju putem ekonomske pomoći. Središnje mjesto ovog potpoglavlja, stoga, pripada Morgenthauovu tekstu o ekonomskoj pomoći. Morgenthau napominje da je predmet prijepora već pretpostavka da je ekonomska pomoć oruđe vanjske politike. Jedni misle kako je ekonomska pomoć cilj po sebi, a ne sredstvo za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva države, i kao takva ima vlastito opravdanje koje nadilazi vanjsku politiku i neovisno je o njoj. Drugim riječima, ekonomska je pomoć 86

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

obveza koju mali broj bogatih država ima prema mnogim siromašnima. Drugi misle da je ekonomska pomoć neobranjiva i rasipnička praksa koja ne pomaže ni državi koja šalje (kod Morgenthaua su to Sjedinjene Države) ni državama koje primaju pomoć. Morgenthau pak tvrdi da je besmisleno uopće raspravljati o potrebi pružanja ekonomske pomoći – ona je jednako samorazumljiva kao i potreba postojanja vojne ili uopće vanjske politike. Naime, Sjedinjene Države imaju međunarodne interese koji se ne mogu posve osigurati ni vojnim sredstvima ni tradicionalnim sredstvima diplomacije i koji ne mogu biti podržani bez pružanja ekonomske pomoći. Pitanje koje ostaje jest kakvu politiku međunarodne ekonomske pomoći treba imati, tj. kakvu teoriju ekonomske pomoći razviti (Morgenthau, 1962: 301). Govoreći o moralnim obvezama bogatih prema siromašnim zemljama, nije ih teško prepoznati kada je riječ o humanitarnoj ili izvanrednoj pomoći za ublažavanje posljedica suša, lokalnih sukoba, potresa i drugih katastrofa. Nakon što je u prosincu 2005. azijski cunami ubio više od 150 000 ljudi, a stotine tisuća ostavio bez doma i osnovnih uvjeta za preživljavanje, Sjedinjene Države povele su međunarodni napor slanjem velikih količina hrane, novca, medicinskih potrepština te logističkom podrškom, zahvaljujući čemu je vjerojatno spašeno više stotina tisuća života (Amstutz, 2008: 202). Od kraja 1921. do sredine 1923. Sjedinjene Države su u Sovjetskoj Rusiji humanitarnom pomoći hranile oko 10 milijuna sovjetskih građana, od smrti spasile otprilike toliko ljudi i spriječile najgore učinke najveće gladi u modernoj europskoj povijesti (Amstutz, 2013). Čak i pod vidikom kasnijeg Staljinova terora, kao i hladnoratovskog neprijateljstva dviju zemalja, nije teško razumjeti osjećaj moralne obveze aktera iz 1921. godine. S druge strane, kada je riječ o ekonomskoj pomoći za razvoj (development aid), koja uključuje dugoročnu pomoć u redukciji siromaštva poticanjem ekonomskog rasta, moralne obveze nisu ni blizu toliko jasne, a zbog često neuspjelih rezultata takve pomoći nije izvjesno da one uopće postoje. Npr. Haiti, jedna od najsiromašnijih, najkorumpiranijih i politički 87

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

najnestabilnijih zemalja u svijetu, usprkos višedesetljetnom primanju razvojne pomoći ostao je jedna od najslabije razvijenih zemalja na svijetu, životni standard nije značajno poboljšan, gospodarstvo stagnira, kriminal i korupcija su sveprisutni, pravne i političke institucije slabe, a vlast neučinkovita (ibid.). Čak i kada se uzme u obzir osjećaj moralne obveze da se pomogne siromašnim državama, javlja se pitanje stvarne mogućnosti razvojne pomoći u svjetlu neuspjeha u brojnim slučajevima. S treće strane, Morgenthau ne opisuje tek dvije vrste ekonomske pomoći, već šest vrsta na kojima temelji svoj stav (i orise teorije) o međunarodnoj ekonomskoj pomoći. Kod svih šest vrsta koje opisuje riječ je o transferu novca, dobara ili usluga od jedne zemlje drugoj. No to je ujedno i jedina zajednička karakteristika tih šest vrsta pomoći. One su (Morgenthau, 1962: 301): – humanitarna pomoć (humanitarian foreign aid) – pomoć za uzdržavanje (subsistence foreign aid) – mito (bribery) – vojna pomoć (military foreign aid) – prestiž (prestige foreign aid) – pomoć za ekonomski razvoj (foreign aid for economic development, development aid). Humanitarna pomoć Od navedenih šest vrsta međunarodne ekonomske pomoći, kaže Morgenthau, jedino humanitarna nije per se politička. Ona uključuje, kao i u ranijem slučaju, pomoć žrtvama prirodnih katastrofa, gladi i epidemija. Međutim, ona može imati političku funkciju kada djeluje u političkom kontekstu. Međunarodna pomoć koju pružaju privatne organizacije bit će pripisana njihovim vladama ako je u zemlji primateljici shvaćena kao da služi političkoj svrsi. Morgenthau navodi da će poljoprivredna pomoć koju je fundacija Rockefeller godinama pružala nekim zemljama Latinske Amerike kasnije vjerojatno preuzeti na sebe i političku funkciju koju prije nije imala, dok je to od samog početka bilo očito za djelovanje 88

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

Fordove fondacije u Indiji. Isto vrijedi za izravnu pomoć jedne vlade drugoj – ona nije per se politička, ali per accidens redovito djeluje u toj funkciji (ibid.: 301-302). Pomoć za uzdržavanje Pomoć za uzdržavanje pruža se stranim vladama koje nemaju dovoljno resursa za održavanje minimalnih javnih usluga. Obavlja se tako da zemlja pošiljateljica ekonomski kompenzira nedostatke u budžetu zemlje primateljice. U nekom je smislu ta vrsta pomoći slična humanitarnoj pomoći jer cilja spriječiti slom reda i raspad organiziranog društva. Međutim, pomoć za uzdržavanje ima političku funkciju održavanja statusa quo u državi primateljici bez istovremenog povećanja njezine održivosti i učinkovitosti. Time ta vrsta pomoći smanjuje mogućnost ostvarivanja uspješne političke alternative neodrživom režimu, barem u zemljama gdje ona postoji (ibid.: 302). Mito Mito je kao oblik međunarodne ekonomske pomoći jedne vlade drugoj u svrhu stvaranja neke političke prednosti bilo uobičajena diplomatska tehnika sve do početka 19. stoljeća. Do tada nijedan državnik nije oklijevao priznati da opća praksa davanja i primanja mita postoji, iako je htio sakriti postojanje specifičnih instanci te prakse. Smatralo se uobičajenim i sasvim umjesnim da vlade plaćaju tuđem ministru ili ambasadoru mirovinu kao oblik mita. Lord Robert Cecil, ministar Elizabete I, primao je takvu mirovinu od Španjolske. Sir Henry Wooton, britanski ambasador u Veneciji u 17. stoljeću, prihvatio je mirovinu iz Savoje, istovremeno se prijavljujući za drugu mirovinu u Španjolskoj. Dokumenti koje su francuske revolucionarne vlasti objavile 1793. godine pokazuju da je Francuska pod Burbonima davala ozbiljne subvencije austrijskim državnicima tijekom druge polovice 18. stoljeća. Pruski je ambasador u Parizu 1802. godine, pišući svojoj vladi, izjavio da je iskustvo poučilo sve koji su u Parizu po diplomatskom poslu da privlačnost osobne dobiti čini čuda 89

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

u pregovorima. U budžetu federalne vlade SAD-a iz 1789. alocirana je mala svota upravo za takve svrhe (ibid.). Ukratko, riječ je o nekoć zaista uobičajenoj praksi. Međutim, Morgenthau tvrdi da je mito, koje se do početka 19. stoljeća davalo i primalo otvoreno, danas prikrivena praksa i da je velik dio transakcija koje se provode u ime drugih oblika ekonomske pomoći zapravo u funkciji mita. Razlika je u tome što se suvremena praksa davanja i primanja mita opravdava u terminima pomoći za ekonomski razvoj, a novac i usluge prebacuju se složenim procesima koji su osmišljeni za pružanje stvarne ekonomske pomoći. Posljedično je takav oblik mita manje učinkovit u osiguravanju političkih usluga nego što je bilo tradicionalno, otvoreno davanje mita, dok se istovremeno razvilo javno mnijenje koje prihvaća kao univerzalno važeći stav da razvijene industrijske zemlje imaju obvezu slanja novca i usluga nerazvijenim zemljama u svrhu ekonomskog razvoja. Tako je osim humanitarne i vojne ekonomske pomoći jedini oblik pomoći (osim humanitarnog) koji u suvremeno doba uživa općeprihvaćeni legitimitet onaj za koji se može pokazati da je usmjeren na ekonomski razvoj. Za Morgenthaua je ekonomski razvoj stoga postao ideologija kojom se racionalizira i opravdava slanje novca i usluga u vremenima mira (ibid.: 302-303). Trenutno javno mnijenje, tvrdi Morgenthau, prihvaća kao općevažeću pretpostavku da se ekonomski razvoj može promovirati takvim slanjem novca i usluga. Ekonomski razvoj kao ideologija zahtijeva složenu mašineriju koja će postuliranu učinkovitost takvih transfera učiniti plauzibilnom. Za razliku od većine drugih političkih ideologija, koje djeluju na verbalnoj razini i čiji se učinci očituju na idejnom području, politička ideologija ekonomskog razvoja radi svoje plauzibilnosti zahtijeva složen administrativni aparat koji služi kao oruđe jedne iluzorne politike. Vlada neke države A koja za neki iznos nastoji kupiti političke usluge i prednosti od vlade neke države B mora se ne samo pretvarati već na složen način odglumiti da zapravo pruža ekonomsku pomoć za razvoj vladi države B. Praksa davanja mita pod krinkom pomoći za 90

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

ekonomski razvoj neizbježno stvara, za obje strane, previsoka očekivanja i posljedično tome razočaranja. Stara je praksa davanja mita bila razmjerno izravna transakcija u kojoj su se usluge nudile za neku jasno definiranu cijenu, a u kojoj su obje strane znale što da očekuju i što se od njih očekuje. Davanje mita pod krinkom ekonomske pomoći učinilo je od obiju strana glumce u igrokazu koji na kraju niti jedna strana neće moći razlikovati od stvarnosti. Kao posljedica toga obje strane mogle bi očekivati rezultate koji nikada neće biti ostvareni, a obje će dobivenim rezultatima biti razočarane. Pošiljatelj će kriviti primatelja za neučinkovitost, a primatelj će kriviti pošiljatelja za škrtost i tražiti više sredstava. Jednom kada se ideologija ekonomskog razvoja prihvati kao stvarnost, opstruira izvornu svrhu transakcija, a nijedna strana ne vjeruje da je iz nje dobila ono na što polaže pravo (ibid.). Vojna pomoć Do 1961. godine vojna je pomoć bila najzastupljeniji oblik ekonomske pomoći koju su pružale Sjedinjene Države. Do promjene je došlo kada su godinu dana prije Morgenthauova teksta, koji je ovdje u središtu pažnje, u američkom Kongresu izglasali 2 milijarde dolara za vojnu pomoć, a malo više od 3 milijarde za ostale oblike ekonomske pomoći. Vojna je pomoć tradicionalno sredstvo kojim države podupiru svoje saveze. Stari Rimljani primali su danak za vojnu zaštitu koju su pružali. U 17. i 18. stoljeću europske su sile standardno ekonomski podupirale vojnu silu svojih saveznika. Pogled na sporazume i saveze iz tog razdoblja, tvrdi Morgenthau, pokazuje pedantnu preciznost s kojom su definirane obveze opremanja trupa, pružanja logističke podrške, slanja hrane i novca. Takva tradicionalna ekonomska pomoć može se shvatiti u duhu podjele rada između saveznika, od kojih jedan pruža materijalne, a drugi ljudske resurse. Tijekom Hladnog rata javlja se drukčija praksa u kojoj je svrha vojne ekonomske pomoći politička, ali istovremeno ne i vojna. U vrijeme Morgenthauova pisanja Sjedinjene Države slale su vojnu ekonomsku pomoć Jugoslaviji ne kao vojnom 91

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

savezniku, već da bi osigurale jugoslavensku nesvrstanost i udaljenost od Moskve, pri čemu je bilo implicitno jasno da bi političko skretanje prema Moskvi uzrokovalo prestanak slanja pomoći. U tom slučaju vojna je pomoć bila prikrivena vrsta mita (ibid.: 303). Međutim, kao što se davanje mita prakticira pod krinkom ekonomske pomoći za razvoj, tako se i pomoć za razvoj katkad daje pod krinkom vojne pomoći. Primjerice, na spomenutoj sjednici Kongresa 1961. godine alocirano je 425 milijuna dolara za ekonomsku pomoć strateškim područjima, zbog čega Morgenthau smatra mogućim da je od ukupne svote od 2 milijarde dolara za vojnu pomoć dio zapravo bio namijenjen drugim oblicima pomoći. S obzirom na nedostatak volje u Kongresu da se više sredstava alocira za druge oblike pomoći, a spremnost da se izglasa više sredstava za vojnu pomoć, ne čudi da odnos vojne pomoći i pomoći za razvoj može biti sličan odnosu pomoći za razvoj i davanja mita. Vojni kontekst u kojem takva pomoć za razvoj mora djelovati, čak i ako se ona civilno administrira, odvlači od njezinih izvornih ciljeva. Preciznije rečeno, ojačava se već prisutna tendencija podvrgavanja zahtjeva ekonomske pomoći za razvoj vojnim potrebama (ibid.). Prestiž Dio vojne ekonomske pomoći može također biti u isključivoj funkciji podizanja prestiža zemlje primateljice. Naime, u slabije razvijenim zemljama najnovije vojne tehnologije i ne mogu biti upotrijebljene u vojnu svrhu, ali mogu podići ugled zemlje primateljice jer se stvara iluzija da je postala suvremena vojna sila. Sa suvremenim praksama mita pomoć za prestiž dijeli karakteristiku skrivanja pod predstavljenom svrhom ekonomskog razvoja ili vojne ekonomske pomoći. Zbog te krinke grade se neprofitabilne čeličane, autoceste bez prometa koje nikamo ne vode, zrakoplovne kompanije koje rade sa stranim zaposlenicima i s gubicima, ali pod zastavom zemlje primateljice. Svi ti poduhvati predstavljaju se kao da služe ekonomskom razvoju, a pod nekim drugim uvjetima to 92

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

bi i činili. No u stvarnosti ne izvršavaju nikakvu pozitivnu ekonomsku funkciju. Takva pomoć služi stvaranju “upadljive industrijalizacije”, stvaranju simbola i spomenika industrijskom razvoju prije nego zadovoljavanju objektivnih ekonomskih potreba zemlje primateljice. U velikom broju zemalja primateljica, pri čemu se to odnosi samo na njihove elite, modernizacija i industrijalizacija ne igraju primarno ekonomsku ili vojnu ulogu, već psihološku i političku, radi izvanjske predodžbe o modernizaciji i moći (ibid.). Tendencija koju Morgenthau ovdje opisuje ukazuje na narav tzv. revolucije rastućih očekivanja. Riječ je o pretpostavci da je želja za ekonomskim napretkom pomoću moderne tehnologije i industrije univerzalni trend koji možemo uočiti u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. U stvarnosti je taj trend univerzalan samo utoliko što praktički sve nerazvijene države žele ostaviti dojam ostvarene industrijalizacije, dok zapravo samo mali, elitni dio populacije traži blagodati industrijalizacije i spreman je poduzeti nužne mjere za njezino postizanje. Za mnoge nerazvijene nacije blagodati industrijalizacije igraju ulogu koja primarno nije ekonomska ili vojna, već psihološka i politička. Žele ih radi, tvrdi Morgenthau 1962. godine, izvanjske predodžbe o modernosti i moći. Njihova je uloga slična ulozi katedrale u srednjovjekovnom gradu, odnosno ulozi feudalnog dvorca ili vladareve palače u apsolutnoj monarhiji. Primjerice, kada je prvi put vidio branu Chou-En-Lai, Nehru je navodno rekao: “U ovim hramovima ja obožavam.”10 Što je država manje razvijena i održiva, to će veći biti njezin poriv da pred ostatkom svijeta dokaže da je zahvaljujući rezultatima pomoći za prestiž i ona dosegla razinu razvoja sredine dvadesetog stoljeća (ibid.: 304). S druge strane, prednosti pomoći za prestiž koje uživa zemlja davateljica trostruke su. Prvo, može steći sličan politički utjecaj kao davanjem mita. Drugo, ako raste prestiž primatelja, ujedno raste i prestiž davatelja. Treće, takva je ekonomska pomoć relativno jeftina za davatelja jer je politički utjecaj ko10

“It is in these temples that I worship.” 93

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

ji se stječe neproporcionalan jednokratnim troškovima pomoći za prestiž. Za davatelja je ujedno važno jasno razlikovati između takve pomoći i stvarne pomoći za ekonomski razvoj. Ako ih pomiješa, naći će se u situaciji da će potrošiti previše svojih resursa za razmjerno malen politički utjecaj ili da će odbiti dati pomoć za prestiž jer će je smatrati ekonomski neodrživom i tako propustiti razmjerno jeftinu priliku za jačanje svojeg političkog utjecaja. Kao klasični primjer potonjeg Morgenthau navodi propuštenu priliku Sjedinjenih Država da ranih 1960-ih prihvate afganistansku molbu da financiraju asfaltiranje Kabula, što su procijenili neizvedivim. Umjesto njih to su učinili Sovjeti, a Sjedinjene Države izgradile su hidroelektričnu branu u zabačenom dijelu zemlje za koju, unatoč ekonomskoj dobrobiti koju je donosila desetljećima, praktički nitko u Afganistanu nije znao (ibid.: 304-308). Pomoć za ekonomski razvoj Pomoć za ekonomski razvoj, koja je ključna za ovo poglavlje jer je vezana uz ukidanje siromaštva, kod Morgenthaua ima posebno mjesto. O prethodnih pet vrsta ekonomske pomoći tvrdi da ne generiraju relevantna teorijska pitanja, već izazove vezane uz praktičnu manipulaciju koja se može suzbiti zdravim razumom i iskustvom. Razvojna je pomoć ujedno i predmet teorijskih razmatranja. Međutim, ekonomisti prečesto razvojnu pomoć vide kao samodostatan tehnički poduhvat koji treba ostvariti instrumentima čiste ekonomije i o njemu suditi prema njezinim standardima. S obzirom na to da je ekonomski razvoj Zapada rezultat formacije kapitala i akumulacije tehničkih spoznaja, lako se stvara dojam da su ta dva čimbenika dostatna za poticanje razvoja u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. To je uvjerenje ojačano uspjehom Marshallova plana, čije se političko porijeklo i motivacije olako zaboravljaju, kao i činjenica da su primateljice u tom planu bile među industrijski najrazvijenijim zemljama svijeta čije su se ekonomije našle u trenutnom stanju nereda (ibid.: 304). Više od toga, uspjeh Marshallova plana popraćen je pučkom pretpostavkom da bi ulijevanje kapitala i tehnologije 94

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

u nerazvijene zemlje dovelo do ekonomskog razvoja, koji bi doveo do društvene stabilnosti, koja bi dovela do demokratskih institucija, a koje bi konačno dovele do miroljubive vanjske politike zemlje primateljice. Za Morgenthaua je već prva od tih pretpostavki problematična jer implicira da je nerazvijenost jednostavno slučajan rezultat nedostatka kapitala i tehničkog znanja. Neke su zemlje, međutim, toliko siromašne prirodnim resursima da je teško osmisliti održivu strategiju za njihov ekonomski razvoj. Također mogu biti siromašne ljudskim resursima i socio-kulturnim čimbenicima razvoja – u razvijenim se zemljama produktivno poduzetništvo smatra dijelom kontinuuma u čijem poboljšanju pojedinačni vlasnik ili upravitelj imaju osobni ulog. U mnogim nerazvijenim zemljama ono je primarno objekt financijske eksploatacije te može biti odbačeno čim je svojem trenutnom vlasniku donijelo najveću moguću dobit u najkraćem vremenskom roku. Ulijevanje ekonomske pomoći u takav kalup u najboljem slučaju nosi nepredviđene posljedice, a u najgorem uopće ne dovodi do ekonomskog razvoja jer su direktni beneficijenti takve pomoći ekonomske i političke elite zemlje primateljice kojima odgovara ekonomski status quo. Zapravo, korištenje dobivenih resursa u svrhu pravih reformi i poticanja ekonomskog razvoja zahtijevalo bi od njih samopožrtvovnost i osjećaj društvene odgovornosti, što je naivno očekivati. U nekim će slučajevima ekonomska pomoć prije naglasiti postojeće političke i društvene probleme nego što će ih riješiti. Kako Morgenthau naglašava, jedan tim ekonomskih eksperata i računovođa mogao je sasvim dobro poboljšati operacije bande Ala Caponea, ali time bi samo pogoršao društvena i politička zla za koja je ta banda bila sposobna. Stoga o brojnim programima ekonomske pomoći ima više smisla govoriti kao o oblicima mita (ibid.: 305). Iz navedenih razloga Morgenthau tvrdi da ekonomska pomoć za razvoj mora biti praćena političkim promjenama kako bi uopće funkcionirala. Političke promjene mogu biti rezultat volje za promjenom u zemlji primateljici ili rezultat izvanjskih pritisaka na njezin režim. Zemlju pošiljateljicu to 95

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

stavlja pred očitu dilemu. S jedne strane, pružanje pomoći bez jasnih uvjeta za maksimizaciju mogućnosti uspjeha samo će maksimizirati šanse za neuspjeh. S druge strane, povezivanje pomoći s izvanjskim zahtjevima na režim primateljice uzrokovat će ksenofobne sumnje i nacionalistička zamjeranja koja u svoju korist mogu okrenuti treće države, koje promoviraju komunističku revoluciju (ibid.: 306). Kontekst je tih stavova hladnoratovski, ali je dijelom prenosiv u suvremeno doba u kojem Sjedinjene Države imaju rastućeg ideološkog takmaca, Kinu, s ambicijama izvoza vlastitog sustava vlasti i jačanja svoje sfere utjecaja i u vlastitoj regiji i u ostatku svijeta. Ako se ekonomska pomoć vezuje uz političke promjene, osobito uz smjenu vladajućeg režima, potrebno je identificirati alternativnu grupu koja može biti oruđe političke promjene i preuzeti vlast. Katkad su, međutim, takve alternative jednako problematične kao i režim koji se želi smijeniti. Katkad nedostatak održive alternative ostavlja izbor između stvaranja takve grupe ili potpunog odustajanja od djelovanja u zadanoj situaciji. Nadalje, promocija većih političkih promjena može stvoriti preduvjete za ekonomski razvoj, ali istovremeno može stvoriti uvjete za revoluciju u zemlji primateljici koju pošiljateljica više ne može kontrolirati. U mnogim nerazvijenim zemljama red se održava nemilosrdnom upotrebom monopola na silu koji ima vladajuća elita. Takvu vladajuću elitu moguće je svrgnuti ili pomoći u njezinu svrgavanju izvana, ali dovršiti posao političke promjene nije nimalo lako. Država koja iz tih razloga intervenira u drugu državu može kontrolirati događaje do pokretanja revolucije, ali ne mora biti u mogućnosti upravljati samom revolucijom. Pritom su, objašnjava Morgenthau, demokratske zemlje poput Sjedinjenih Država u nezavidnom položaju naspram komunističkih režima. Primjerice, kubanska je revolucija počela pod demokratskim okriljem neorganiziranih masa koje su uz potporu Sjedinjenih Država htjele društvene reforme, ali ju je zatim preuzela komunistička manjina kao jedina organizirana i disciplinirana revolucionarna grupa na Kubi (ibid.). 96

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

Uspješna pomoć za razvoj mogla bi također imati loše političke rezultate. Ekonomski razvoj putem industrijalizacije često razara postojeće društveno tkanje nerazvijenih nacija jer stvaranjem urbanog proletarijata uništava tradicionalna čvorišta društvene solidarnosti i osjećaja sigurnosti, poput obitelji ili plemena, a istovremeno nije u mogućnosti brzo pružiti zamjenu za ono što je u procesu izgubljeno. Društveni vakuum koji iz toga proizađe često je ispunjen društvenim i političkim nemirima. Nadalje, protagonisti političkih revolucija obično ne dolaze iz ojađenih masa čiji nepromjenjivi svijet jada i siromaštva ostaje netaknut, već iz skupina kojima je društveni i ekonomski razvoj probudio očekivanja koja ostaju nezadovoljena. Ekonomski razvoj, osobito onih najsiromašnijih, zbog toga uzrokuje promjene i na političkoj i na ekonomskoj razini. Ako su te promjene dovoljno snažne, društveni i politički učinci ekonomskog razvoja mogu dovesti do revolucije, ali dok proces može biti započet ekonomskom pomoći za razvoj demokratske pošiljateljice, uopće nije izvjesno da će društvene i političke promjene u zemlji primateljici ići u demokratskom smjeru (ibid.). To vodi prema zabrinjavajućem zaključku da uspješno pružanje pomoći za ekonomski razvoj može biti kontraproduktivno za političke ciljeve zemlje pošiljateljice te za društvenu i političku stabilnost zemlje primateljice. U nekim je slučajevima upravo neuspjeh ekonomske pomoći za razvoj koju su pružale Sjedinjene Države sretna okolnost jer nije poremećen status quo koji je odgovarao interesima pošiljateljice. U takvim je slučajevima pomoć za razvoj zapravo igrala ulogu davanja mita ili pomoći za prestiž, što je obje strane ostavilo razočaranima s obzirom na visoka očekivanja, ali američki interesi nisu narušeni (ibid.: 307). Pomoć za ekonomski razvoj, ako bi polučila stvarni uspjeh, a ne samo bila paravan za mito i prestiž, može biti u suprotnosti s ciljevima vanjske politike zemlje davateljice jer ekonomski razvoj ne mora dovesti do razvoja demokracije i/ili miroljubivih vanjskih politika. Nema nužnog odnosa između demokracije i ekonomskog razvoja, a Sjedinjene Države nisu smatrale Sovjetski Savez 97

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

vojnom prijetnjom prije nego što se ekonomski razvio i transformirao u suvremenu industrijsku silu (ibid.). Slično tome, pri čemu Morgenthau zvuči kao mudrac na čije se riječi nije smjelo oglušiti, ranih 60-ih godina Kina zbog svoje ekonomske nerazvijenosti nikome izvan svojeg najbližeg susjedstva nije predstavljala stvarnu vojnu prijetnju, što je s njezinim ekonomskim razvojem dramatično promijenjeno. * Morgenthau iz navedenog izvlači tri policy zaključka (ibid.: 308): – svako konkretno razmatranje ekonomske pomoći mora biti identificirano u svjetlu šest navedenih vrsta ekonomske pomoći, pri čemu treba odrediti kakvoću i količinu pomoći prikladne određenoj situaciji; – različite vrste ekonomske pomoći trebaju biti međusobno usklađene u svjetlu sveukupnih ciljeva vanjske politike; – ekonomskom pomoći treba upravljati kao da je integralni dio vanjske politike. Reklo bi se da za Morgenthaua ekonomska pomoć za razvoj ima puno uži raspon moguće uspješne primjene nego što se općenito vjeruje, jer njezin uspjeh ne ovisi samo o ekonomskim čimbenicima, već o nizu političkih, intelektualnih i moralnih preduvjeta koji nisu jednostavno podložni ekonomskom utjecaju i na koje je uopće teško utjecati silama izvanjskim domaćem društvu na koje se odnose. Politički rezultati uspješne pomoći za razvoj mogu biti nepredvidljivi te čak i oprečni političkim ciljevima pošiljateljice. Pomoć koja se daje i prima u svrhu ekonomskog razvoja, a koja nije jasno usmjerena na političke uvjete u kojima treba biti djelotvorna, često je zapravo nešto drugo, poput mita, pomoći za prestiž ili čak potpunog promašaja (ibid.: 307-308). Zato identifikacija konkretnih situacija i njima prikladnog oblika ekonomske pomoći spada u područje stručnjaka za pojedine regije ili države. Oni moraju odgovoriti na pitanja poput (ibid.: 308): 98

HANS MORGENTHAU I PITANJE EKONOMSKE POMOĆI

– Može li neka država opstati bez ekonomske pomoći? – Je li njezina vlada spremna trgovati političkim prednostima za ekonomske usluge? – Bi li vojni interesi države pošiljateljice bili ojačani pružanjem vojne ekonomske pomoći potencijalnoj državi primateljici? – Postoje li u potencijalnoj zemlji primateljici potrebni negospodarski uvjeti za ekonomski razvoj koje se može podržati ekonomskom pomoći? – Hoće li interesi zemlje pošiljateljice biti ojačani ako zemlji primateljici daju ekonomsku pomoć za prestiž? – Postoji li potreba za ekonomskom pomoći u zemlji pošiljateljici radi olakšavanja ljudske patnje? – Koja je vrsta i količina ekonomske pomoći nužna i dovoljna za postizanje željenog učinka? Odgovori na ta pitanja zahtijevaju “temeljito i intimno poznavanje i razumijevanje” situacije u nekoj državi, a istovremeno sposobnost za vrlo složeno političko i ekonomsko prosuđivanje. Potrebno je predvidjeti kako bi potencijalna pošiljateljica reagirala na različite vrste ekonomske pomoći i kakvi bi bili njezini učinci. U većini slučajeva to je vrlo složeno jer nerazvijena zemlja može istovremeno imati potrebu za više oblika pomoći. Jedna vrsta pomoći lako se može ispriječiti na putu učinkovite primjene druge vrste. Primjerice, mito koje se daje vladajućoj eliti samo će ojačati trenutni politički i ekonomski poredak u toj zemlji. Vojna pomoć također će utjecati na distribuciju političke moći u toj zemlji, a pomoć za uzdržavanje podržat će trenutni poredak u potpunosti. Ako pošiljateljica želi postići upravo te učinke, onda može miješati vrste pomoći u skladu s njima. Ali ako pošiljateljica želi postići ekonomski razvoj primateljice, što zahtijeva promjenu političkog statusa quo u primateljici, onda su drugi oblici pomoći upravo oprečni željenim ciljevima (ibid.). Poteškoće u odlučivanju i provedbi jasno pokazuje već navedeni primjer asfaltiranja Kabula, i to kao problem uskla99

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

đivanja pomoći za prestiž i ekonomski razvoj s nacionalnim interesima države pošiljateljice. Iz toga slijedi da politički smisao ekonomske pomoći diktira da ona mora imati jasan učinak na prestiž pošiljateljice u široj javnosti primateljice, što uvijek mora biti na pameti onima koji oblikuju i provode politike ekonomske pomoći. Pomoć za ekonomski razvoj koja uspijeva gotovo odmah donijeti dobrobiti zemlji primateljici snažnije je političko sredstvo nego pomoć čiji će se rezultati ostvariti u budućnosti, čak i ako su rezultati ove potonje snažniji u pogledu ekonomskog razvoja. Također, politički učinci ekonomske pomoći bit će izgubljeni ako njezin izvor nije poznat širem pučanstvu u zemlji primateljici. Pomoć i dobrobiti koje ta pomoć donosi nisu čimbenici koji stvaraju političku odanost, već je to sveza u umu primatelja između pomoći i njezinih učinaka s jedne strane te političke filozofije, sustava i ciljeva onog koji šalje s druge strane. Ako primatelj osim pomoći nastavi na ove potonje elemente gledati s neodobravanjem i ako pomoć ne vidi kao njihov prirodan (iako ne neizbježan) produžetak, onda su politički ciljevi pomoći izgubljeni (ibid.: 308-309). To vodi prema sljedećim dijelovima ovog poglavlja u kojima će dalje biti ispitan odnos nacionalnog interesa, kao središnjeg pojma realističke tradicije, i obveza država u pružanju ekonomske pomoći i ukidanju siromaštva. Moralna odgovornost i nacionalni interesi Razmatrajući ulogu izravne ekonomske pomoći u nastojanju da se suzbije globalno siromaštvo s jedne strane i moralnu odgovornost država za pružanje ekonomske pomoći za razvoj s druge strane, javljaju se pitanja o mogućnosti obvezne ekonomske pomoći i razboritog stava razvijenih država u pružanju pomoći za ekonomski razvoj. Naime, ako je ukidanje globalnog siromaštva moralni imperativ i ako su države dominantni akteri u međunarodnim odnosima, razložno je pitati jesu li države onda nositeljice odgovornosti i tereta za ukidanje globalnog siromaštva. Kratki odgovor glasi: jesu. Upravo države snose primarnu odgovornost za ukidanje globalnog 100

MORALNA ODGOVORNOST I NACIONALNI INTERESI

siromaštva. Dok drugi akteri, poput međunarodnih organizacija, međunarodnih financijskih institucija, nevladinih organizacija itd., mogu poslužiti kao kanali za pristizanje pomoći i osiguravanje njezine djelotvornosti, primarna je odgovornost na državama. Dosljedan realist, ako bi i dalje tvrdio da su države primarne kao akteri u međunarodnim odnosima, obvezan je takvom logikom. Međutim, tvrditi da je primarna odgovornost na državama i dalje nije dovoljno za ustanovljenje režima obvezne pomoći za ekonomski razvoj od bogatih država prema siromašnima. Kako stoji u Agendi 2030: “[...] primarna [je] odgovornost svake zemlje njezin gospodarski i socijalni razvoj [...]” (UN, 2015b: članak 63). Države, prema tome, preuzimaju odgovornost za vlastiti gospodarski razvoj, a ne za razvoj drugih zemalja, a to vrijedi jednako i za gospodarski razvijene i za gospodarski nerazvijene zemlje. Pitanje o odgovornosti za pomoć onima koji ne uspijevaju pomoći samima sebi ostaje neodgovoreno, dok argument za obveznu ekonomsku pomoć u potpunosti izostaje. To znači da obveza pomoći za ekonomski razvoj ne može biti nametnuta razvijenim državama, već može jedino biti samonametnuta, tj. dobrovoljna. O mogućnosti postojanja moralnih obveza država u bilo kojoj sferi globalnog upravljanja, pa tako i u slučaju siromaštva, treba se zapitati u kontekstu odnosa nacionalnih interesa i moralnosti uopće. To je bitno kako bi se dao obuhvatniji realistički odgovor na pitanje o razboritoj politici ekonomske pomoći. Početna je točka realističkog promišljanja, dakako, nacionalni interes. U vjerojatno najpoznatijem iskazu Morgenthauove autorske karijere stoji: “Glavni putokaz koji političkom realizmu pomaže u orijentaciji na terenu međunarodne politike jest pojam interesa definiran u terminima moći” (Morgenthau, 2006: 5). Time još uvijek nije odgovoreno na pitanje o mogućoj ulozi moralnih vrijednosti u kreiranju vanjskopolitičkih odluka. O tome Morgenthau dodaje: “Politički realizam odbija poistovjetiti moralne težnje određene nacije s moralnim zakonima koji vladaju svemirom” (ibid.: 12). Riječ je o njegovu petom načelu političkog realizma koje 101

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

služi kao vodilja u razmatranju uloge moralnih vrijednosti u sferi međunarodnih odnosa, osobito u formulaciji vanjske politike država. Nastavlja tvrdeći da postoji “[...] velika razlika između vjerovanja da su sve nacije podložne Božjem sudu [...] i bogohulnog uvjerenja da je Bog uvijek na nečijoj strani i da vlastita volja ne može biti drugo nego Božja volja” (ibid.). Dihotomija partikularnih nacionalnih interesa i univerzalnog morala još je zanimljivije komentirana u Morgenthauovu Sumraku međunarodne moralnosti (The Twilight of International Morality), gdje tvrdi da su nekoć postojala univerzalna pravila međunarodnog morala, ali su iz stvarnosti pretvorena u fikciju zamjenom aristokratske odgovornosti demokratskom i zamjenom univerzalnih standarda nacionalističkim (1948: 88). Prvo, moralni standardi koji su smatrani obvezujućim odnosili su se na monarhe i njihove diplomatske službe u kojima su služili aristokrati. Monarsi su i u oružanim sukobima poštovali status drugih monarha, a za aristokrate u diplomatskim službama nije bilo neuobičajeno da radi vlastitog probitka služe državi iz koje ne potječu (ibid.: 90). Kada je u 19. stoljeću demokratska odgovornost državnih službenika zamijenila onu aristokratsku, došlo je do fundamentalne promjene u međunarodnoj moralnosti. Novi kadar državnih službenika više nije imao odgovornost za svoje službeno djelovanje prema monarhu kao pojedincu, već prema čitavom kolektivu, tj. parlamentarnoj većini ili pak cijelom narodu. To utječe na sve češće smjene u državnim službama s obzirom na javno mnijenje, a stalna fluktuacija službenika i državnika ima dalekosežne posljedice na djelotvornost, ali i na postojanje međunarodnog moralnog poretka. Naime, tvrdi Morgenthau, slijeđenje nekog moralnog kodeksa zahtijeva pojedinačnu savjest, tj. savjest pojedinačne ljudske osobe, a takvu osobinu ne mogu imati čitave države. Pojedinačni državnik može slijediti diktate vlastite savjesti, ali se njegova moralna uvjerenja pripisuju njemu kao pojedincu, a ne naciji kojoj služi i u čije ime govori (ibid.: 91-92). Drugo, fragmentacija aristokratske međunarodne zajednice na njezine nacionalne segmente, unatoč uvjerenjima naci102

MORALNA ODGOVORNOST I NACIONALNI INTERESI

onalističkih protagonista, prije je oslabila nego ojačala veze međunarodnog morala. Uvjerenje ranih liberalnih nacionalista bilo je da će zamjena aristokratske vladavine popularnom vladavinom učiniti oslobođene narode svjesnima njihove zajedničke pripadnosti ljudskom rodu i da će oni, inspirirani idealima slobode, tolerancije i mira, svoje nacionalne aspiracije ostvarivati u međusobnoj harmoniji. Umjesto toga nacionalistički duh, jednom kada je ostvaren u nacionalnim državama, pokazao se partikularističkim i isključivim, a ne univerzalističkim i humanitarnim. Nacija je postala krajnja točka odanosti pojedinaca, a pripadnici različitih nacija imali su tako vlastite, partikularne objekte vjernosti (ibid.: 94). Nacionalizam je tako aspiracijama pojedinačnih nacija, kao i njihovim domaćim moralnim sustavima, ponudio privid univerzalne važnosti. Svjestan geneze tog privida, Morgenthau uvodi svoje peto načelo, čija validnost u svjetlu te geneze postaje očita: “Politički realizam odbija poistovjetiti moralne težnje određene nacije s moralnim zakonima koji vladaju svemirom” (Morgenthau, 2006: 12). Na temelju Morgenthauova petog načela zaključujemo da bilo koja razvijena država može u skladu s vlastitim moralnim težnjama odabrati dobrovoljno pružanje pomoći za ekonomski razvoj, ali ne može služiti kao moralno obvezujući primjer drugim razvijenim državama. Očekivanja od država nikada nisu tako visoka. Riječima drugog velikog klasičnog realista, E. H. Carra: “Činjenica je da većina ljudi, iako smatraju da bi se države trebale ponašati moralno, ne očekuje od njih jednako moralno ponašanje kakvo očekuje od sebe i od drugih” (Carr, 1946: 156). Carr čak prihvaća postojanje svojevrsnog međunarodnog moralnog kodeksa ako države i njihovi građani vjeruju u njegovo postojanje, no on je uvijek minimalan (Buzar, 2020: 60). Može biti tek minimalan jer se od država ne očekuje da si: “[...] dopuštaju altruizam pod cijenu bilo kakvog žrtvovanja vlastitih interesa” (Carr, 1946: 158). Realist, dakle, može preporučiti ekonomsku pomoć za razvoj drugih država jedino ako se to ne protivi interesima država koje bi tu pomoć pružale. 103

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

Odgovornost svake zemlje za vlastiti gospodarski razvoj (UN, 2015: članak 63) domaća je moralna obveza i realist je kao takvu može svesrdno podržati. Kakav je, međutim, realistički stav prema međunarodnim moralnim obvezama država? Kao što je do sada jasno, međunarodne moralne obveze, ako uopće mogu postojati, bit će tek minimalne (Carr), uz mogućnost da im se ne priznaju nikakve pretenzije na univerzalnost (Morgenthau). No dok je status moralnih vrijednosti i međunarodnih obveza država upitan i ograničen, Carr istovremeno tvrdi da moralne vrijednosti relevantno utječu na formulaciju vanjskopolitičkih ciljeva država, makar u okvirima Morgenthauove tvrdnje o njihovoj partikularnosti. Tvrdi da je dosljedan i temeljit realizam nemoguć, što je “jedna od najizvjesnijih i najzanimljivijih lekcija političke znanosti”, jer isključuje četiri ključna sastojka političkog promišljanja: ograničen cilj, emocionalnu privlačnost, pravo na moralno prosuđivanje i temelj za djelovanje (Carr, 1946: 89). Paradoks odnosa vanjskopolitičke prakse i teorije međunarodnih odnosa u realističkoj perspektivi leži u tome da moralne vrijednosti utječu na vanjskopolitičke odluke i percepciju moralnih obveza država u anarhijskom okruženju u kojem su te vrijednosti shvaćene kao ograničene i partikularne (Buzar, 2017). Tako kompleksno shvaćena realistička pozicija neminovno utječe i na stav o pružanju ekonomske pomoći za razvoj. Konačno, za barem djelomičnu skicu teorijskog okvira unutar kojeg je moguće razumjeti ulogu države u upravljanju globalnim siromaštvom potrebno je jasnije suprotstaviti pojmove moralnosti i nacionalnih interesa. David Welch (2000) spretno sugerira da su u literaturi dostupna četiri stajališta o njihovu odnosu. Prema prvom su stajalištu moralnost i nacionalni interes “fundamentalno suprotstavljeni imperativi”, a državnici mogu biti vođeni isključivo nacionalnim interesom, pri čemu je uključivanje moralnih razmatranja u vanjskopolitičko odlučivanje potencijalno štetno za državu. Moguće su situacije u kojima postoji poklapanje moralnih vrijednosti i nacionalnog interesa, ali ga treba razumjeti kao možebitno i 104

MORALNA ODGOVORNOST I NACIONALNI INTERESI

slučajno. Prema drugom stajalištu uopće ne postoji napetost između moralnosti i nacionalnih interesa jer je nacionalni interes sam već moralni pojam. A fortiori, on je najviši moralni pojam i u političkoj etici predstavlja najvišu moralnu vrijednost. Učiniti ono što je u nacionalnom interesu već znači učiniti ono što je moralno ispravno. Prema trećem su stajalištu moralnost i nacionalni interes drukčiji, ali uglavnom empirijski preklapajući načini promatranja vanjske politike. Pritom je djelovanje u skladu s moralnim vrijednostima obično i u nacionalnom interesu, a najbolji način skrbi o nacionalnom interesu jest djelovati moralno ispravno. Prema četvrtom stajalištu nacionalni interes ima moralni sadržaj, ali nije najviši moralni princip vanjskopolitičkog djelovanja i može biti suprotstavljen drugim, višim moralnim principima. Pritom nacionalni interes često “pada na ispitu moralnosti”. Drugim riječima, neki autori priznaju postojanje međunarodnog morala, ali uviđaju tragične slabosti u pokušaju njegove praktične primjene (usp. Mladić, 2011: 174). Prva dva stajališta odgovaraju nekom obliku realizma. Prvo stajalište u literaturi je najjasnije ovjekovječeno stavom Georgea Kennana prema kojem se ponašanje država jednostavno ne podaje moralnoj prosudbi, tj. posve je moralno neutralno (Kennan, 1951: 87). Kennanov moralni skepticizam, kao i drugih autora, obuhvatio je Marshall Cohen tvrdnjom da je za neke moralna kakvoća međunarodnih odnosa, od Atenjana na Melju do Sovjeta u Poljskoj, toliko žalosna da propituju jesu li moralni standardi uopće primjenjivi u međunarodnoj sferi, pri čemu u takvom propitivanju odaju nostalgiju za moralnom procjenom istovremeno najavljujući moralni skepticizam o njezinoj mogućnosti (Cohen, 1984: 299). Drugo stajalište, kao i prvo, opisuje područje vanjskopolitičkog odlučivanja kao posebnu sferu s vlastitim pravilima, drukčijima od pravila domaće politike ili kulturnih i moralnih normi kojima se vode ljudska društva unutar granica država. No, za razliku od prvog stajališta, vanjsku politiku ne opisuje kao moralno neutralnu aktivnost, već kao moralno relevantnu aktivnost, ali čija su moralna pravila drukčija od kulturnih i mo105

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

ralnih normi kojima se vode ljudska društva unutar granica država. Vanjska politika nije izvan dosega etike, ali vanjskopolitička etika ima vlastita pravila koja se mogu reducirati na preskripcije koje proizlaze iz realističkog opisa međunarodnih odnosa. Treće stajalište najbliže je liberalnim tvrdnjama o primatu apsolutnih dobara nad relativnim dobrima, u skladu s kojima je u nacionalnom interesu činiti ono što je moralno ispravno, upravo prema kulturnim i moralnim normama kojima se vode ljudska društva unutar granica država. Slična tvrdnja može se pronaći u brojnih autora iz područja poslovne etike koji tvrde da je za dugoročno poslovanje i profit tvrtke najbolje da posluje u skladu s postojećim moralnim normama društva istovremeno se skrbeći o društvenoj odgovornosti svojeg poslovanja. No bez obzira na status te tvrdnje u poslovnoj etici, u području vanjske politike ona može biti osobito problematična zbog razlika u kulturnim i moralnim normama kojima se vode ljudska društva unutar granica država. Pritom se misli da je tvrdnja da bi se partikularni interesi trebali podrediti (makar i radi vlastite koristi) univerzalnim načelima problematična kada je univerzalni status tih načela upitan, kako bi Morgenthau jasno naglasio u svojem petom načelu. Četvrto je stajalište najbliže tragičnom viđenju međunarodne moralnosti koje susrećemo kod nekih klasičnih realista (usp. Mladić, 2011: 174). Također, među realističkim pozicijama o ulozi moralnih vrijednosti u međunarodnim odnosima i vanjskoj politici četvrto stajalište predstavlja umjerenu poziciju između potpune amoralnosti prvog stajališta i potpune moralizacije nacionalnog interesa drugog stajališta u kojoj partikularni interes virtualno nastupa kao univerzalna vrijednost. Uzimajući u obzir tragičnost raskoraka između deklariranih socijalnih i ekonomskih prava koja su temelj za moralni imperativ iskorjenjivanja globalnog siromaštva s jedne strane i neuhvatljivost (elusiveness) korelativnih nositelja moralne odgovornosti za ostvarenje tog cilja s druge strane, tragično je viđenje međunarodne moralnosti klasičnog realizma najbolji kandidat za temelj skice teorijskog okvira kroz koji bismo 106

DRŽAVA, REALIZAM I GLOBALNO SIROMAŠTVO

mogli razumjeti obveze bogatih država da pruže ekonomsku pomoć za razvoj siromašnih država. Država, realizam i globalno siromaštvo Odgovornost za međunarodnu preraspodjelu dobara i ukidanje ekstremnog siromaštva putem izravne ekonomske pomoći ne može biti nametnuta bogatim državama. A fortiori, realističko promišljanje vanjske politike vodi nas k zaključcima da države na prvo mjesto stavljaju vlastitu sigurnost i prosperitet, koji čine srž poimanja nacionalnog interesa. David Welch (2000: 7-8) nudi kritiku tog stajališta tvrdnjom da je sadržaj pojma nacionalnog interesa neodređen, sugerirajući da bi on načelno mogao biti ispunjen moralnim sadržajem. Nacionalni interes, tvrdi Welch, zasigurno podrazumijeva opstanak države, te o opstanku kao minimalnoj definiciji tog pojma postoji opći konsenzus. No ona nije dostatna da bi ikome pružila jasne smjernice za vanjskopolitičke odluke, jer je goli opstanak države rijetko ugrožen. U najoštrijem dijelu svoje kritike Welch o nacionalnom interesu piše (ibid.: 9): [...] izraz je suvišan. Nije nam potreban. Uloge, ciljeve i vrijednosti koje su dio vanjskopolitičkih odluka možemo uvijek izraziti jednostavnim jezikom, i možemo to učiniti preciznije i korisnije nego da ih sve svrstavamo pod jedan zajednički generički pojam. Ni u jednom trenutku opisa, objašnjavanja, predviđanja i zalaganja za vanjsku politiku ne trebamo prizivati “nacionalni interes” i nikad nismo na dobitku ako to učinimo.

U jednom smislu Welch je u pravu. Minimalno definirani pojam nacionalnog interesa zaista ne obuhvaća sve potrebe vanjske politike, a njegov sadržaj ostaje otvoren interpretaciji. S druge strane, Welch propušta bit Morgenthauova drugog načela političkog realizma, jer realist o nacionalnom interesu razmišlja kao o putokazu, a ne kao o strogo definiranoj skupini pravila. Kao što je Morgenthau kritizirao ekonomiste koji razvojnu pomoć prečesto vide kao samodostatan tehnički poduhvat koji treba ostvariti instrumentima čiste ekonomije i suditi 107

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

prema njezinim standardima (1962: 304), tako je i Welchova pogreška svođenje politike na tehnički poduhvat s jasno propisanim pravilima. Time je bitno promašen duh realističke poruke, a slična pogreška često je prisutna u brojnim shvaćanjima političkog. Konačno, klasični realisti, primjerice Arnold Wolfers, i sami govore o savitljivosti pojma nacionalnog interesa, a Wolfers ga naziva “višeznačnim simbolom” (ambiguous symbol) koji različite vrste aktera mogu u različitim kontekstima interpretirati na različite načine (Wolfers, 1962). Ispravna upotreba tog pojma prije je dio političkog umijeća nego dio kategorijalnog aparata znanstvenika ili stručnjaka. Na slično se nailazi u brojnim percepcijama trenutne pandemije, na što se isplati osvrnuti radi produbljenja problematike ovog poglavlja. Napetosti nastale istovremenom potrebom za uvođenjem epidemioloških mjera i potrebom za nastavkom ekonomskog i društvenog života tjeraju na (kao i uvijek) novo preispitivanje jednog od temeljnih pitanja političke filozofije iz njoj vlastitog normativnog (tko treba vladati?), ali i deskriptivnog vidika (tko zapravo vlada?). Prateći razvoj, zaoštravanje i popuštanje mjera samoizolacije i karantene u inozemstvu i tuzemstvu, vidljivo je ponavljanje jednog elementa društveno-političkog diskursa koji svoju glavu promoli na površinu svaki put kada se političke zajednice bore s pitanjima u vezi s kojima njihovi pripadnici ne nalaze zajedničko tlo. Riječ je, dakako, o pozivanju na struku. Naime, u situacijama u kojima hitnost ne dopušta dulju raspravu prije reakcije (kao kod pandemija i drugih imanentnih ugroza) ili u kojima neko kronično pitanje nije jednostavno empirijsko, već i vrijednosno (primjerice pitanje siromaštva) političke se odluke radi stjecanja legitimiteta (ili barem njegova privida) u svojim obrazloženjima nastoje reducirati na razloge neke druge struke. Ta je redukcija u svojim motivima razumljiva, a prima facie nema joj se što prigovoriti te se čak čini hvalevrijednom. U vremenu nakon istine, nakon činjenica, čak i nakon politike, djelovanje državnog vrha koji “sluša struku” zasigurno djeluje kao melem na otvorenoj rani izdanih obećanja 108

DRŽAVA, REALIZAM I GLOBALNO SIROMAŠTVO

prosvjetiteljstva. Redukcija je, međutim, neopravdana, i to iz barem dvaju razloga. Prvo, riječ je o redukciji ars na techne, umijeća na struku (zanatstvo), od kojih prethodno zahtijeva viziju s uvijek neizvjesnim ishodom u budućnosti, a potonje se izvodi s predvidljivim posljedicama. Politika reducirana na struku stoga uvijek boluje od kratkovidnosti. Istovremeno, politika koja se ne da informirati strukom boluje od dalekovidnosti. Dalekovidnost rezultira neinformiranošću, kratkovidnost tehnokracijom. U oba je slučaja teško vjerovati da će politika biti u stanju formulirati i provesti strategiju koja ciljeve uspješno ravna s dostupnim joj sredstvima, osim ako je ciljeve definirala isključivo u skučenom prostoru svojeg reduciranog stanja. To nas vodi do drugog – politika koja se reducira s ars na techne reducira se redovito na samo jednu struku. Kao što su animal rationale, homo oeconomicus, homo ludens, zoon politikon i drugi pokušaji određenja čovjeka redovito redukcionistička nastojanja, i to često međusobno nesumjerljiva nastojanja svođenja jednog u sebi složenog bića na neki njegov partikularni aspekt, tako su redukcije procesa političkog odlučivanja na neku struku u bitnome redukcije na neki partikularni aspekt. One imaju visoku metodičku vrijednost, ali samo ako se analizirani objekt u konačnici privede nekakvoj sintezi. Naglašava se ‘nekakvoj’ jer ovdje sinteza, dakako, ne može biti savršena kada se uzmu u obzir sukobljeni interesi i nesumjerljivi vokabulari različitih struka koje mogu informirati procese donošenja političkih odluka. No baš je zato politika umijeće, a ne struka. Obveza koju na sebe preuzimaju državnici, ne samo prema onima kojima vladaju već prema politici uopće, podrazumijeva neredukcionističko informiranje iz raznih struka, a zatim donošenje odluka za koje su odgovorni. Takve su odluke rezultat nužno nesavršene sinteze, ali odgovaraju umijeću politike u kojem se odluke državnog vrha ne mogu reducirati na razloge neke struke, zbog čega odgovornost za njih može biti samo u politici, a nikada negdje drugdje. Welch, doduše, svo109

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

jom kritikom pojma nacionalnog interesa ne nastoji reducirati politiku na neku specifičnu struku, ali sugerira da bi njezina pravila trebala biti jasnija, kao da je riječ o techne. Teorija međunarodnih odnosa koja će pružiti adekvatno razumijevanje međunarodne politike i generirati razborite preskripcije za vanjskopolitičko djelovanje mora politiku promatrati kao ars, a svoju metodologiju tomu prilagoditi. Pritom pogrešku u svojem pokušaju metodološke modernizacije akademske discipline o međunarodnim odnosima čine i strukturalni realisti, jer njezin status kao znanstvene discipline nastoje osigurati i ograničiti metodološkim aparatom drugih disciplina, naročito ekonomije. Stoga je nova početna točka promišljanja ekonomske pomoći u ovom poglavlju ona stara – Morgenthau. Problem suvisle vanjske politike ekonomske pomoći – vraćamo se Morgenthauu u 1962. godinu – nerješiv je ako ga promatramo kao samodostatan tehnički poduhvat primarno ekonomske naravi. Rješiv je jedino kao integralni dio politika zemlje pošiljateljice, a koje moraju biti osmišljene imajući u vidu političke uvjete i moguće učinke na političku situaciju u zemlji primateljici. U tom smislu jedna politika ekonomske pomoći nije drukčija od one diplomatske, vojne ili propagandne. “Sve su one oružja u političkom arsenalu jedne nacije” (Morgenthau, 1962: 309). Naime, kao što je vojna politika prevažna da bi bila u potpunosti prepuštena vojsci, tako je ekonomska pomoć prevažna da bi bila prepuštena ekonomistima. Stručnost ekonomista iscrpljuje se u analizi određene količine varijabli i osmišljavanju sredstava za upravljanje ekonomskom pomoći, dok je ukupna izvedba politike ekonomske pomoći primarno politička funkcija i pripada sferi političkog umijeća (ibid.). Iz toga slijedi i kod Morgenthaua da zbog svoje političke naravi ekonomska pomoć nije znanost, nego umijeće koje zahtijeva političku osjetljivost na odnose između sadašnjih i budućih činjenica, ciljeva i sredstava. Najbolje što se može postići jest maksimizacija šansi da su naše slutnje o tim odnosima ispravne. Pritom je intuicija državnika daleko vrjednija od znanja stručnjaka. 110

EKONOMSKA POMOĆ, SIGURNOST I SFERE UTJECAJA

Ekonomska pomoć, sigurnost i sfere utjecaja Pitanje ekonomske pomoći za razvoj, koja je između ostaloga u službi redukcije globalnog siromaštva, dosad je formulirano kao bitno političko pitanje koje treba promišljati u kontekstu nacionalnih interesa. Tragični odnos socijalnih i ekonomskih prava pojedinaca te neuhvatljivost (izvanjskih) državnih nositelja odgovornosti za ostvarenje tih prava ne dopuštaju neki drugi pristup razmatranju odgovornosti država za redistribuciju putem ekonomske pomoći. Pozivanje na univerzalnost moralnog imperativa ukinuća globalnog siromaštva, koji je utemeljen na pravima pojedinaca, nije dostatno da bi države dobrovoljno preuzele odgovornost za ostvarenje tog cilja. Preuzimanje tereta odgovornosti od strane bogatih država, u svjetlu nacionalnog interesa, moguće je jedino u onoj mjeri u kojoj one smatraju da ekonomska pomoć siromašnim državama istovremeno podržava njihov nacionalni interes. Usklađivanje vlastitog interesa s interesom druge države, u ovom slučaju u pogledu redistribucije materijalnih dobara, moguće je na dva očita načina koja su načelno u skladu s realističkim pristupom međunarodnim odnosima. Prvi je tradicionalni Morgenthauov pristup, u kojem država treba eventualnu redistribuciju razmatrati pod vidikom šest opisanih vrsta pomoći te od slučaja do slučaja odvagnuti što je u njezinu interesu u terminima moći. Time država ne preuzima odgovornost za ukinuće ekstremnog siromaštva, ali nedvojbeno ostvaruje barem dio tih ciljeva. Drugi je pristup ekstremniji i uključuje sekuritizaciju problema globalnog siromaštva. Nakon objašnjenja tog pristupa i njegovih implikacija poglavlje će biti zaključeno obranom tradicionalnog realističkog pristupa unatoč činjenici da bi sekuritizacija problema globalnog siromaštva vjerojatno bila djelotvornija u učvršćenju predanosti bogatih država tome da se globalno siromaštvo ukine. Sekuritizacija globalnog siromaštva Najučinkovitiji način za motiviranje interesa bogatih država za ukidanje ili ublažavanje globalnog siromaštva jest da se 111

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

ono redefinira u okvirima nacionalne sigurnosti. Preciznije od toga, riječ je o sekuritizaciji problema globalnog siromaštva. To je, dakako, lakše reći nego provesti, a pitanje je i ima li takav proces smisla. Zato je potrebno prvo odgovoriti na pitanje što je sekuritizacija. Kako sumira Bilandžić (2021: 15): Kada socijalni agenti govore o egzistencijalnim prijetnjama referentnim vrijednostima kako bi publiku (društvo) pridobili u pogledu ograničenja ili kršenja ustanovljenih normi i političke prakse te toleriranja izvanrednih mjera koje inače nisu prihvatljive, postoji slučaj sekuritizacije. Sekuritizacija podrazumijeva društveni proces u kojem se nekom pitanju, pojavi ili problemu pridaje ekstremno sigurnosno značenje, shvaćanje ugrožavanja kao pojavnosti koja dovodi u pitanje egzistencijalnost [...], u konkretnom slučaju života i zdravlja.

Pojava ili problem o kojima je riječ ne moraju dovoditi u pitanje opstojnost država, u smislu minimalne definicije nacionalnog interesa, već dovode u pitanje opstojnost života i zdravlja pojedinaca, dijela društva ili čitavog društva. U takvom slučaju sekuritizacija može zasigurno biti ključni element nacionalnog interesa jer neki problem definira u terminima sigurnosti. Čin sekuritizacije neke pojave ili problema ima specifičnu retoričku strukturu s tri elementa. Prvo se ustanovljuje postojanje egzistencijalne prijetnje za opstojnost nekog objekta. U istom dahu, iako u logički zasebnom koraku, ustanovljuje se da ta prijetnja zahtijeva poduzimanje hitnih i posebnih mjera radi zaštite i sigurnosti objekta koji je izložen prijetnji. U konačnom koraku, iako i dalje u istom dahu, s obzirom na potrebu za hitnim i posebnim mjerama opravdava se kršenje redovnih demokratskih procedura odlučivanja (ibid.). Drugim riječima, radi rješenja nekog problema proglašava se izvanredno stanje. Uspješno sekuritizirano pitanje iziskuje hitnu pažnju, realokaciju izvanrednih resursa, vremena i energije (Bell, 2018: 308-309). Čin sekuritizacije nije običan čin transformacije nekog problema koji ranije nije bio percipiran kao sigurnosni u problem koji je kasnije upravo ta112

EKONOMSKA POMOĆ, SIGURNOST I SFERE UTJECAJA

ko percipiran. Sekuritizirani problem ne može se reducirati na postojanje objektivnih mogućnosti štete državi ili njezinu stanovništvu, već je vezan uz deklaraciju o egzistencijalnoj prijetnji društvu i državi, bilo da je riječ o njezinoj autonomiji, ekonomskim kapacitetima, identitetu (ibid.: 309) ili u najgorem slučaju o goloj opstojnosti. Kako bi izgledao argument u prilog sekuritizaciji globalnog siromaštva, tj. kako bi se ustanovila egzistencijalna prijetnja za državu? Kod Duncana Bella taj je argument vrlo izravan: siromaštvo vodi prema destabilizirajućim društvenim poremećajima i propalim državama u strateški važnim ili volatilnim dijelovima svijeta. Siromašni u svijetu zrele su mete za novačenje u oružane snage okrenute protiv bogatih (često zapadnih) država, a siromašne zemlje podložne su ustancima i preuzimanju vlasti. Nadalje, siromaštvo pokreće masovne migracije koje same po sebi predstavljaju političku prijetnju bogatim zemljama, što je bilo naročito vidljivo u Europi tijekom migrantske krize 2015. godine i poslije (ibid.: 310). Da je taj argument dostatan, vjerojatno bi ga do sada bogate države prihvatile i sekuritizirale problem globalnog siromaštva. Čak uz pretpostavku njegove konzistentnosti i koherentnosti, pokazuje se da argument mora biti prihvatljiv i primjenjiv u kontekstu političkog umijeća – mora u najmanju ruku služiti kao prigodno oruđe/oružje za prigodan problem u prigodnom trenutku. No pod pretpostavkom da je dostatan možemo identificirati dvije skupine aktera sekuritizacije. Prva su skupina velike sile koje bi globalno siromaštvo mogle promatrati kao sigurnosnu prijetnju. Druga su skupina međunarodne organizacije (ibid.). No kako je fokus ovog poglavlja, iz već objašnjenih razloga, na državama, jedino ćemo njih ozbiljno razmatrati. Time se konačno nameće pitanje – trebaju li bogate države (ili barem velike sile) sekuritizirati globalno siromaštvo? S jedne strane, sekuritizacija globalnog siromaštva omogućila bi da se implementacijom sigurnosnih mjera praktično (iako ne teorijski) nadiđe tragični jaz između ekonomskih prava pojedinaca i neuhvatljivosti nositelja odgovornosti za osigu113

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

ranje tih prava. Takvo rješenje nije bez roka trajanja i može se pretpostaviti da bi se sekuritizirani problem mogao u nekom budućem trenutku desekuritizirati a da problem u svojim nesigurnosnim aspektima ne bude do kraja riješen. Ipak, sekuritizacija bi utjecala na relevantnu realokaciju sredstava za rješenje problema globalnog siromaštva. U tome su prisutna dva ključna problema. Prvo, sekuritizacija uvijek sa sobom donosi niz opasnosti za politički život, osobito u demokratskim državama. Drugo, s obzirom na dugu povijest pomoći za ekonomski razvoj nije izvjesno da bi sekuritizacija problema nužno dala njegovo rješenje. Po prvom problemu sekuritizacija je uvijek moralno i politički problematična jer neku domenu štiti od nadzora demokratskih institucija i rasprava, vladavine prava i javne odgovornosti. Opasna je zato što može dovesti do “kratkog spoja” u demokratskim procedurama i zato što vodi k proizvodnji neprijatelja koje treba zaustaviti ili uništiti. Sekuritizacija odgovore na neki izazov izuzima od kontrole građanskog društva i stavlja taj izazov u ruke manje transparentnih vojnih i sigurnosnih organizacija, što im daje dodatnu moć u nadjačavanju zahtjeva ljudskih prava i građanskih sloboda. Konstrukcijom imanentnih prijetnji i opasnih neprijatelja sekuritizacija daje više moći najmanje demokratski odgovornim elementima državnih aparata. U tom smislu sekuritizacija može potkopati upravo ono što nastoji zaštititi (ibid.: 310-311). S obzirom na to da je moralna i politička problematika globalnog siromaštva predicirana na ekonomskim pravima pojedinaca te da u liberalno-demokratskoj tradiciji građanska i politička prava prednjače pred svima ostalima, barem dio problema sa sekuritizacijom globalnog siromaštva postaje očit. Nadalje, poznati su i problemi koji se javljaju zbog država i u državama koje postanu opsjednute sigurnošću, primjerice odnos između slobode i sigurnosti, kreiranje i provođenje “politike straha” te potkopavanje temeljnih ljudskih prava. Riječ je o javno poznatim problemima koji su rezultirali “ratom protiv terora” nakon 11. rujna 2001. godine. Zbog navedenih razloga sekuritizacija globalnog siromaštva prepuna je 114

EKONOMSKA POMOĆ, SIGURNOST I SFERE UTJECAJA

moralnih i političkih prijetnji za već ionako krhke norme i vrijednosti ustavne demokracije (ibid.). Drugi je problem sa sekuritizacijom globalnog siromaštva njezin neizvjestan ishod. Dakle, osim fundamentalnih moralnih i političkih problema postoje i oni praktične naravi. Prvo, povijest pružanja izravne pomoći za ekonomski razvoj siromašnih država pokazuje da u nekim siromašnim državama mogu postojati nepremostive, ili gotovo nepremostive, prepreke ostvarenju cilja redukcije ili ukinuća siromaštva, kao što je uvidio još Morgenthau (1962). Drugo, povijest sekuritizacije, osobito s obzirom na rat protiv terora, pokazuje da uspješna sekuritizacija ne vodi nužno prema uspješnom rješenju problema s kojim se država suočava. Dvojbeno izvedeno američko povlačenje iz Afganistana gotovo punih dvadeset godina nakon početka rata protiv terora, kao i astronomski ljudski i materijalni gubici u tom ratu, pokazatelji su ozbiljnosti problema neizvjesnih ishoda. Dakako, pokoji zagovaratelj sekuritizacije zasigurno bi mogao tvrditi da je u tom slučaju neuspjeh rezultat nedovršenog procesa, demokratskih ograničenja i sl. No time ne bi zvučao drukčije od libertarijanca koji se žali na stvarno povijesno nepostojanje potpuno slobodnih tržišta, komunista koji se žali da komunizam nikada nije dobio pravu priliku ili anarhista koji se žali da moderni čovjek još nije imao prilike okusiti blagodati prave i potpune slobode. Svi njihovi argumenti načelno imaju smisla, ali nisu doneseni u kontekstu političkog umijeća kao umijeća mogućeg. Bit je političkog realizma u njima promašena. Povratak klasičnom realizmu Ako sekuritizacija nije ispravan realistički odgovor na problem globalnog siromaštva i ako njezino eventualno obećanje praktičnog premošćivanja tragičnog jaza između prava i odgovornosti nosi više opasnosti nego dobrobiti, kakav odgovor realist može pružiti? Potrebno je početi od sljedeće pretpostavke. Jaz o kojem govorimo teorijski je nepremostiv, ali se za njegovo djelomično nadilaženje mogu ponuditi više ili manje djelotvorna rješenja. Ako je sekuritizacija upitna iz 115

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

već navedenih razloga, onda je potrebno okrenuti se klasičnom realističkom pristupu. Pritom se počinje od pretpostavki (1) da ekonomskom pomoći treba upravljati kao da je integralni dio vanjske politike, (2) da različite vrste ekonomske pomoći trebaju biti međusobno usklađene u svjetlu sveukupnih ciljeva vanjske politike i (3) da svako konkretno razmatranje ekonomske pomoći mora biti identificirano u svjetlu šest navedenih vrsta ekonomske pomoći, pri čemu treba odrediti kakvoću i količinu pomoći prikladne određenoj situaciji (Morgenthau, 1962: 307). Kako je, međutim, fokus ovog poglavlja na pomoći za ekonomski razvoj, cilj je trenutne rasprave skicirati okvir unutar kojeg bi bogate države (ili barem velike sile) mogle praktično preuzeti dio odgovornosti za ekonomski razvoj siromašnih država, iako teorijski jaz između prava i odgovornosti ostaje. S obzirom na to da države kroje svoje vanjske politike u skladu s nacionalnim interesom te da pružanje pomoći za ekonomski razvoj treba biti integralni dio vanjske politike, realistički okvir koji se nameće za odgovornost bogatih država prema siromašnima vezan je uz ideju geopolitičkih sfera utjecaja (spheres of influence). Osnovna je teza da bogate države praktično mogu preuzeti odgovornost za pružanje pomoći za ekonomski razvoj siromašnih država unutar svoje sfere utjecaja. Međutim, dok pitanje odgovornosti velikih sila za dijelove svijeta nad kojima žele dominaciju i praktično ostvaruju hegemoniju samo po sebi nije sporno, posljednjih je desetljeća kontekst te dominacije, tj. pojam ‘sfera utjecaja’, često dovođen u pitanje. Po završetku Hladnog rata američki vanjskopolitički stručnjaci proglasili su temeljne geopolitičke pojmove zastarjelima. Condoleezza Rice, šefica vanjskih poslova Busha mlađeg, opisivala je u prvom desetljeću novog milenija svijet u kojem velika moć više nije definirana sferama utjecaja ili nametanjem volje jakih slabima. Njezini su nasljednici tvrdili isto. Hillary Clinton tvrdila je da Sjedinjene Države ne priznaju sfere utjecaja, a John Kerry da je era Monroeove doktrine završena, čime je naizgled okončao gotovo dva stoljeća američkog polaganja pra116

EKONOMSKA POMOĆ, SIGURNOST I SFERE UTJECAJA

va na regionalnu hegemoniju na zapadnoj hemisferi (Allison, 2020: 30). Dok su izjave triju državnih tajnika pogodile da se nakon Hladnog rata nešto u globalnim geopolitičkim odnosima promijenilo, ipak su pogriješile u procjeni naravi promjene koja se dogodila. U vremenu nakon Hladnog rata sfere utjecaja nisu izgubile svoj značaj, već su se sve urušile u jednu veliku (globalnu) sferu utjecaja. Cijeli je svijet postao jedna de facto američka sfera. Pritom su moćni i dalje nametali svoju volju slabima, a ostali igrači u svijetu morali su igrati prema američkim pravilima ili platiti cijenu ekonomskih sankcija ili promjene režima (ibid.). To nisu isključivo realističke interpretacije posthladnoratovskog perioda. Čak dio kritičkih/ feminističkih teoretičara međunarodnih odnosa zaključuje da u tom periodu ne postoji “međunarodna zajednica”, već je američka moć proširena na svijet (npr. Weber, 2010: 57). Kritički teoretičari, dakako, mahom nastoje odbaciti čitav kategorijalni aparat političkog realizma, ali istovremeno se koristeći njime u svojim kritikama svjetskog poretka nakon Hladnog rata. Nakon perioda unipolarnosti američka je hegemonija ipak popustila, a Washington je dobio poziv u novo doba natjecanja između velikih sila, pri čemu osobiti izazovi dolaze iz Moskve i Pekinga. Globalna uloga Sjedinjenih Država mijenja se i smanjuje, što će s vremenom utjecati i na formulacije washingtonskih ambicija. Za Sjedinjene Države to poglavito znači, kako piše Allison, da će morati prihvatiti novu/staru stvarnost u kojoj postoji više geopolitičkih sfera utjecaja, pri čemu nisu više sve američke (Allison, 2020: 30). Sfere su se utjecaja, dakle, vratile ili, bolje rečeno, nikada nisu nestale, a velike sile o pitanju ekonomske pomoći trebaju razmišljati u skladu s tom činjenicom. Uvjeti igre zasigurno su promijenjeni, ali oni ne isključuju klasične geopolitičke igre moći (Zorko i Lučev, 2021: 98). Čitavo ovo poglavlje temelji se na odnosu prava i odgovornosti, a u skladu s time velike sile koje polažu prava na vlastitu sferu utjecaja trebaju unutar te iste sfere preuzeti 117

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

određene odgovornosti. Ta se teza oslanja na pretpostavku da je svijet dovoljno deglobaliziran da bi postojalo više sfera utjecaja, a istovremeno dovoljno globaliziran da bi velike sile mogle ekonomskim poticajima utjecati na (ne)stabilnost svojih respektivnih sfera. U duhu Morgenthauovih zaključaka, propust jedne velike sile da unutar svoje sfere utjecaja pruži relevantnu pomoć za ekonomski razvoj mogla bi utjecati na destabilizaciju njezina utjecaja zbog spretno upotrijebljene prestižne (ili nekog drugog oblika, pa čak i razvojne) pomoći strane velesile unutar njezine deklarirane sfere utjecaja. Bivši američki državni tajnik Mike Pompeo upozorio je Hrvatsku na prebliske veze s Kinom (Simmonds, 11. 10. 2020), i to upravo tijekom administracije koja je svojim stavom prema polit-ekonomskoj ekspanziji kineske moći (koja se nastavlja i u sadašnjoj administraciji) ipak ukazala na preokret u washingtonskim percepcijama geopolitičkih stvarnosti. Povratak sfera utjecaja, ili barem povratak svijesti o sferama utjecaja, čini inteligibilnom tezu da bogate države praktično mogu preuzeti odgovornost za pružanje pomoći za ekonomski razvoj siromašnih država unutar svoje sfere utjecaja, jer presjek prava pojedinačnih ljudskih osoba na ekonomski standard iznad granice ekstremnog siromaštva (ili pak neke druge granice siromaštva) i prava velikih sila na svoju sferu utjecaja mora pretpostavljati neku praktičnu odgovornost velikih sila na mjestu gdje se ta prava presijecaju, a ta odgovornost utemeljena je konačno na nacionalnom interesu država koje žele polagati pravo na takvu sferu utjecaja. Umjesto zaključka: “Morgenthau i siromaštvo u 21. stoljeću? Čovječe, uozbiljite se!” Jedna je stvar dosad ostala zanemarena iako je ključna. Naime, modeli pružanja ekonomske pomoći o kojima je Morgenthau pisao 1962. godine mogu se učiniti neoprostivo zastarjelima 2021. godine. Od Morgenthauova vremena do našeg okončan je Hladni rat i ojačana globalizacija neoliberalnim modelom tržišne ekonomije. Veliki koraci u redukci118

UMJESTO ZAKLJUČKA...

ji globalnog siromaštva od 1990. godine uvelike su rezultat otvaranja granica, spuštanja i mjestimičnog ukidanja carinskih pristojbi, povoljnih uvjeta izvoza za emergirajuće ekonomije, seobe proizvodnih sila u zemlje u razvoju itd. Pitanje je može li suvremeni kontekst podržati tezu ovog poglavlja i je li uloga država i njihova nacionalnog interesa uopće relevantan faktor u upravljanju globalnim siromaštvom. Odgovor na to pitanje ima barem dva dijela. Prvo, nedržavni akteri, a među njima naročito korporacije, koje su zaista ključne u stvaranju globalnog bogatstva, ne snose nikakvu odgovornost za ekonomska prava pojedinačnih ljudskih osoba, osim u onoj mjeri u kojoj im države uspijevaju nametnuti tu odgovornost. Zapravo, države tu odgovornost nikada ne prebacuju na privatni sektor, ali vlastitu, samonametnutu odgovornost snose uz pomoć više ili manje uspješnih regulacija djelovanja privatnog sektora. Jedan je primjer takve regulacije američki Foreign Corrupt Practices Act (USDJ, 1974) prema kojem federalna vlast Sjedinjenih Država može poslovne aktere držati odgovornima za korumpirane prakse, čak i ako su počinjene na stranom tlu. Jedan je od poznatijih primjera primjene FCPA-a kazna od 800 milijuna američkih dolara koju je 2008. godine morala platiti poslovna grupacija Siemens zbog korupcijskog skandala davanja mita. Također su pristali platiti 395 milijuna eura kako bi zatvorili parnicu u Münchenu, gdje je sjedište grupacije. Ukupne kazne tog skandala, najvećeg u povijesti poslijeratne Njemačke, dosegle su čak 2,5 milijardi eura (Löscher, 2012). Ovaj je dio odgovora relevantan u toj mjeri u kojoj korupcijske prakse onemogućuju projekt smanjivanja ili ukidanja globalnog ekstremnog siromaštva. Tomu se isplati dodati da su države te koje mogu donositi zakone koji tržišta i društva štite od monopolističkih i oligopolističkih tendencija i praksi. U najgorim scenarijima toliko reguliraju tržište da uguše duh inovacije te dovedu do ekonomskih katastrofa, dok se u najboljim scenarijima, razbijajući monopole, ponašaju kao zaštitnice slobodnih i konkurentnih tržišta te ekonomskog razvoja. U potonjim scenarijima njihova je uloga u upravljanju 119

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

globalnim siromaštvom impozantna, čak i kada ostaje samo implicitna. Drugi se dio odgovora fokusira na suvremene trendove u međunarodnom ekonomskom razvoju i na promjene u odnosima ekonomske pomoći za razvoj koje su 2014. godine istaknuli Sophie Harman i David Williams. Između ostaloga ističu da je uloga države u ekonomiji i procesima razvoja središnja za ekonomije u razvoju (Harman i Williams, 2014: 927); da se ponovno javlja etatistička dominacija upravljanja razvojem kakva je poznata iz 1940-ih i 1950-ih; da uz ključnu ulogu tržišta u alokaciji resursa, inovaciji i raznolikosti industrija države igraju pojačanu ulogu; da države preuzimaju sve veću ulogu u svjesnom oblikovanju procesa strukturnih promjena (ibid.: 928); da pragmatične vlade imaju igrati ključne uloge u rastućim i razvijajućim ekonomijama (ibid.: 929). Također, prioriteti pošiljatelja pomoći se kroz Milenijske razvojne ciljeve (a sada možemo dodati i ciljeve Agende 2030) sve više fokusiraju na velike razvojne projekte strukturne transformacije koji uključuju ulaganja u izgradnju cesta, luka, poljoprivrede, obrazovanja, pravosuđa, financija, zdravstva, a usto državnih institucija koje to mogu planirati i implementirati. To zahtijeva konzistentna i legitimna institucionalna uređenja koja će osigurati preklapanje elitnih, poduzetničkih i običnih građanskih interesa (ibid.: 932). Konačno, a što je ključno za kontekst realističke teze ovog poglavlja, krajobraz pošiljatelja pomoći relevantno se mijenja. Obujam razvojne pomoći od 2000. godine povećao se, a novi pošiljatelji izvršili su “tihu revoluciju”. Od 2000. do 2009. godine “netradicionalni” izvori ekonomske pomoći narasli su s 8,1% na 30,7%. U te izvore ubrajamo razne globalne fondove i privatnu filantropiju, a u njih se uključuju i zemlje izvan OECD-a11. Promijenjeni krajobraz inaugurirao je novo razdoblje izbora u kojem zemlje u razvoju nisu ograničene na samo jedan potencijalni izvor razvojne pomoći (ibid.: 935). 11

Organizacija za ekonomsku pomoć i suradnju (Organisation for Economic Co-operation and Development). 120

UMJESTO ZAKLJUČKA...

U netradicionalne pošiljatelje ekonomske pomoći ubrajaju Saudijska Arabija, Kuvajt, Brazil i JAR, a najznačajnija među njima je Kina. To je ključno za shvaćanje ekonomske pomoći kao integralnog dijela vanjske politike temeljene na nacionalnom interesu. U kineskom je slučaju, doduše, teško doći do sasvim preciznih podataka, dijelom zbog nedostatka transparentnosti, a dijelom jer Kina svoju pomoć ne kategorizira prema kriterijima OECD-a. Osim izravne pomoći raste i količina izvoznih kredita i inozemnih izravnih ulaganja, a značajan dio svih oblika pomoći Kina usmjerava upravo prema Africi kao fokalnoj točki problema globalnog siromaštva. Istovremeno je trgovinska razmjena između Kine i afričkih zemalja u stalnom porastu, a za dio tih zemalja Kina je važan dobavljač vojne opreme i obuke (ibid.: 935-936). Promjene u spomenutom krajobrazu uključuju napredak niza banaka za razvoj poput Afričke banke za razvoj, Azijske banke za razvoj i Međuameričke razvojne banke, koje su primarno okrenute infrastrukturnim i energetskim projektima. Zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, JAR) pokrenule su Novu razvojnu banku sa sjedištem u Šangaju da bi djelovala kao alternativna ili konkurentska institucija Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Već samo postojanje Nove razvojne banke sugerira da zemlje BRICS-a žele veći utjecaj u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama. Značaj tih promjena mogao bi biti manje povezan s količinom novca koju zemlje primateljice dobivaju kao ekonomsku pomoć, a više s promjenom odnosa između zapadnih zemalja pošiljateljica i zemalja primateljica (ibid.: 937-938). Ako to dosad nije bilo jasno, moralo bi postati bjelodanim da su globalno upravljanje siromaštvom i sustavi ekonomske pomoći za razvoj i redukciju ekstremnog siromaštva u svijetu nakon unipolarnosti ponovno očito oruđe državne moći, osobito velikih sila, za jačanje utjecaja u manje razvijenim dijelovima svijeta. Geopolitičke sfere utjecaja, iako sa zamućenom geografskom komponentom, a istovremeno sa zbunjujućim odnosima između ekonomskih, financijskih, političkih 121

2. DRŽAVNI INTERES I GLOBALNO SIROMAŠTVO

i vojnih savezništava,12 nameću se kao ključni pojam u kategorijalnom aparatu stručnjaka za međunarodne odnose, a s klasičnog realističkog pristupa tumačenju međunarodne politike, uključujući upravljanje globalnim siromaštvom, trebalo bi skinuti paučinu i ponizno se dati poučiti lekcijama naših prethodnika.

12 Npr. zemlje BRICS-a rasprostranjene su diljem svijeta, dok je Indija istovremeno u BRICS-u i QUAD-u (Quadrilateral Security Dialogue, tj. Kvadrilateralni sigurnosni dijalog, je strateški sigurnosni dijalog između Sjedinjenih Država, Indije, Japana i Australije).

122

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE (Damir Mladić)

Treće poglavlje ove knjige bavi se problemom klimatskih promjena i načinima na koje im se pristupa polazeći od realističke i postrealističke paradigme razmišljanja o međunarodnim odnosima. Realistička paradigma razmišljanja suočava se s određenim poteškoćama kad je se želi primijeniti na globalne probleme poput klimatskih promjena. Budući da problem klimatskih promjena nema “točno određeno mjesto” u tipičnom realističkom okviru razmišljanja, odnosno realizam se gotovo i ne bavi tim problemom (Heffron, 2015), potrebno je razjasniti kako je moguće uklopiti taj novi problem u staru realističku sliku o međunarodnim odnosima te koja eventualna rješenja realizam može ponuditi za taj gorući problem. Naime, u realizmu se ponašanje država u međunarodnim odnosima objašnjava ili pomoću nepromjenjive ljudske naravi koja teži dominaciji (Morgenthau, 1948) ili pomoću anarhijske strukture međunarodnog sustava u kojem se država, održavanjem ili povećanjem vlastite moći, bori za svoj opstanak (Waltz, 1979). U takvoj slici o međunarodnim odnosima druge su države uvijek potencijalna prijetnja i samo racionalnim djelovanjem država može osigurati svoj opstanak. U anarhiji ne postoje jamstva ni za što, pa država u prvom redu mora paziti na prijetnje koje dolaze od drugih država. Drugim riječima, svaka država mora pozorno pratiti i pravovremeno reagirati na promjene u raspodjeli moći u posto125

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

jećem sustavu država. Realisti se u međunarodnim poslovima orijentiraju pomoću jednostavnog recepta: sigurnosne prijetnje, pogotovo egzistencijalne, uvijek dolaze od druge države. Ako je druga država moćnija, onda ona automatski predstavlja i veću prijetnju, bez obzira na to ponaša li se trenutačno agresivno ili ne. Sukladno tome, razborita država treba pravovremeno reagirati uravnoteživanjem snaga, a ne se oslanjati na dobre namjere snažne države. Samo moć može kontrolirati drugu moć. Ono što je potrebno naglasiti, a vezano uz temu klimatskih promjena, jest da su za realiste države nositeljice pravih prijetnji, dok su ostale prijetnje manje važne. To ne znači da ostale prijetnje treba ignorirati, nego da su druge snažne države primarne prijetnje jer samo one mogu ugroziti egzistenciju neke države (a ne drugi nedržavni akteri ili pak prirodne pojave). Vodeći se realističkim načinom razmišljanja o prijetnjama, od državnika se traže potezi koji će osigurati obranu od takvih egzistencijalnih prijetnji koje predstavlja, ili bi u budućnosti mogla predstavljati, druga država ili države. U takvoj slici o međunarodnim odnosima lakše je definirati vlastite nacionalne interese. Ali je pritom i lakše ignorirati problem globalnih prijetnji poput klimatskih promjena. Problem za realizam nastaje zbog toga što se prijetnje koje dolaze od klimatskih promjena ne mogu unutar realističkog razmišljanja prikazati kao prijetnje koje dolaze od drugih država. Drugim riječima, prijetnje koje dolaze od klimatskih promjena prijetnje su kojima nedostaje jasno određivanje nositelja – imamo prijetnju bez onoga koji prijeti. Zbog toga je realistima prilično teško, ako ne i nemoguće, iskoristiti svoj način razmišljanja u rješavanju globalne prijetnje kakva su klimatske promjene. S druge strane, problem klimatskih promjena, budući da se radi o problemu koji prijeti samoj stabilnosti i opstanku države, a i stabilnosti postojećeg sustava država, ipak mora biti prepoznat unutar realizma. Ono što je bliže realističkom načinu razmišljanja jesu pitanja o tome kako će klimatske promjene utjecati na postojeće odnose moći među velikim državama. Ta razmišljanja o odnosima moći ne uključuju i razmišljanje o tome kako spriječiti klimatske pro126

mjene, već samo razmišljanje o tome kako se nositi s posljedicama klimatskih promjena na razini države, a ne na razini međunarodne zajednice. Realiste može zanimati i na koji će način klimatske promjene utjecati na borbu za oskudne resurse diljem svijeta. U tom pogledu jedan je od izuzetno zanimljivih slučajeva utjecaj topljenja leda na Arktiku na odnose među velikim silama i samim time na međunarodni sustav općenito. Na temelju tog slučaja može se naslutiti kako će se države nositi s budućim ekološkim i globalnim izazovima te hoće li globalni savez protiv zajedničkih ekoloških prijetnji biti moguć. Realizam i problem klimatskih promjena razmatrat će se u sljedeća tri dijela: – Realistički i postrealistički pristup klimatskim promjenama – Ekološki realizam – od ispraznog slogana do ozbiljnog pristupa – Utjecaj klimatskih promjena na raspodjelu moći u svijetu: slučaj Arktik U prvom dijelu predstavit će se realistički pristup međunarodnim odnosima i kroz osnovne pretpostavke tog pristupa prikazati mogući realistički način razmišljanja o klimatskim promjenama. Realizam ne predstavlja pristup koji bi budio nadu u djelotvornost globalnog upravljanja borbom protiv klimatskih promjena. S druge strane, postrealizam ipak optimističnije gleda na globalnu borbu protiv klimatskih promjena. Postrealizam vjeruje da je moguće umanjiti posljedice klimatskih promjena ako se modificira realistički narativ u kojem će borba protiv klimatskih promjena postati središnji nacionalni interes. Nadalje, postrealizam vjeruje da je neka vrsta “saveza” u borbi protiv klimatskih promjena moguća sve dok postoji zajednički vanjski neprijatelj kojeg je moguće više-manje jasno identificirati – pa makar on i ne bio druga država. Gradeći na toj ideji, drugi dio teksta bavit će se novim konceptom “ekološkog realizma” (Patrick, 2020) i mogućnošću da se od pukog slogana koji se temelji na prihvaćanju ekoloških prijetnji kao središnjeg dijela nacionalnih interesa dođe do su127

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

visle realističke strategije borbe protiv klimatskih promjena. Nažalost, iskustvo nam ne daje temelja za vjerovanje da će se time povećati djelotvornost borbe protiv klimatskih promjena. Vjerojatno neće sve dok ne bude prekasno. A tad će se države panično okretati same sebi i rješavanju svojih neposrednih problema. Pritom će donositi jednostrane odluke kojima će štititi svoje vlastite interese. Naravno, usput neće zaboraviti za problematičnu situaciju okriviti druge države i bježati od odgovornosti za nastalo stanje. Reakcija država bit će analogna onoj u slučaju pandemije izazvane koronavirusom, kad su države unilateralno donosile mnoge odluke o zatvaranju granica, grabile se za cjepivo, optuživale jedna drugu za izazivanje i širenje pandemije itd. Samo što će u slučaju klimatskih promjena posljedice biti puno veće i pogubnije, pa će se sukladno novonastaloj situaciji i države okretati jačim mjerama. Treći dio bavi se temom koja je tipično realistička – utjecaj klimatskih promjena, točnije topljenja leda na Arktiku, na odnose moći i na borbu za nove resurse među velikim svjetskim silama. Drugim riječima, iako realisti ne mogu mnogo pridonijeti globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, itekako imaju što reći o posljedicama klimatskih promjena na postojeće odnose moći. No naglasak nije na klimatskim promjenama, koje ovdje imaju samo ulogu novonastalih okolnosti, već na odnosima moći među državama i na njihovoj borbi za nove resurse. Iz ponašanja država prema situaciji na Arktiku možemo naslutiti kakvo ponašanje očekivati od velikih sila u slučaju drastičnih posljedica klimatskih promjena. Realistički i postrealistički pristup klimatskim promjenama Realizam je paradigma razmišljanja o politici koja je dosad uspješno prošla test vremena. Realizam na početku dvadeset i prvog stoljeća još uvijek predstavlja, u mnogim svojim oblicima, najutjecajniju školu razmišljanja o međunarodnim odnosima. No klimatske promjene donose nov izazov klasičnim paradigmama poput realizma – globalnu prijetnju od koje se nijedna država ne može sakriti, a ne može je ni samostalnim 128

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

djelovanjem riješiti. Na takve izazove paradigma koja u svojem središtu ima državu, anarhiju i moć ne može pronaći lak odgovor, ako ga uopće i može pronaći. Poznata je novozavjetna uzrečica “I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino poderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego – novo vino u nove mješine!” (Mk 2,18-22). Traže li ekološki problemi poput klimatskih promjena novu realističku paradigmu razmišljanja o međunarodnim odnosima? S jedne strane ne mogu se ignorirati povijesna iskustva, a s druge strane nije bilo prethodnih iskustava s globalnim klimatskim promjenama. Može li se izgraditi paradigma razmišljanja koja je ujedno izgrađena na realnim iskustvima međunarodnih odnosa, ali remodelirana u toj mjeri kako bi u sebe uspješno uklopila mehanizme borbe protiv klimatskih promjena? Ili će realisti i dalje ignorirati upozorenja stručnjaka na problem sve dok kriza ne dođe pa onda panično reagirati prema postojećim realističkim obrascima bespoštedne borbe za moć? Realistička paradigma i klimatske promjene Veliko je pitanje današnjice zašto države unatoč glasnom deklarativnom prihvaćanju realne opasnosti koju donose klimatske promjene odlučnije i ozbiljnije ne djeluju u svrhu sprječavanja tih promjena? Nije li bolje spriječiti nego liječiti? Države svijeta nisu uspjele ostvariti ciljeve koje su postavile Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama 2015. godine. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change ili IPCC) objavio je u kolovozu 2021. godine Šesto izvješće o fizičkim posljedicama klimatskih promjena (Ar6 climate change 2021: The Physical Science Basis) koje nije nimalo utješno. To izvješće, koje su sastavila 234 autora na temelju više od 14 000 znanstvenih studija, trezveno upozorava na predvidive i nepredvidive fizičke posljedice klimatskih promjena. Prema tom izvješću, nekoliko je stvari važno istaknuti. Klima se mijenja brzo, promjene se intenziviraju, i to u svim dijelovima svijeta. Temperatura planeta i količina ugljičnog dioksida rastu do današnjih dana nezabilježenom brzinom. U znanstve129

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

noj zajednici nema nikakve dvojbe da je taj porast uzrokovan ljudskom aktivnošću, dakle nije dio nekog prirodnog procesa. Neke posljedice tog porasta temperature, čak i da se naglo ozbiljno smanje emisije stakleničkih plinova, već su nezaustavljive. Primjerice, glečeri će se nastaviti smanjivati, arktički permafrost se odmrzava, pri čemu ispušta u atmosferu velike količine stakleničkih plinova ugljičnog dioksida i metana, razina mora sigurno će rasti itd. Svi negativni utjecaji povišenih temperatura teško se i mogu predvidjeti, ali vjerojatno nas čekaju ekstremni klimatski događaji koji će biti sve dulji i sve strašniji (suše, poplave, toplinski valovi, oluje, nekontrolirane vatre). No autori izvješća naglašavaju da nada još ipak nije nestala – s time da mjesta za izgovore i odgode više nema. Ako uspijemo smanjiti globalnu emisiju stakleničkih plinova u sljedećih nekoliko desetljeća, možda možemo ograničiti rast temperature na 1,5 stupnjeva Celzijevih, što će umanjiti najgore posljedice porasta temperature. No to ne znači da će svi rizici vezani uz klimatske promjene nestati. U svakom slučaju, Šesto izvješće IPCC-a poziv je svijetu na hitno djelovanje, i to prije nego što nestane šansa da se spriječe ireverzibilne promjene. Projekcije fizičkih posljedica klimatskih promjena dostupne su. Projekcije društvenih, ekonomskih i političkih posljedica bit će sadržaj izvješća koje se očekuje sljedeće godine. Hoće li i u kojoj mjeri svijet reagirati? Početkom studenog 2021. godine održala se 26. Konferencija o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda (COP26) na kojoj su sudjelovali predstavnici gotovo 200 država. Na njoj je sudjelovalo 120 šefova država, ali primjetan je bio izostanak predsjednika Kine, Rusije, Turske i Brazila. Iako neki od tih državnih poglavara koji se nisu pojavili naglašavaju da su klimatske promjene vrlo važne, čini se da ne vjeruju u korisnost konferencije, ili da za njih postoje važnije stvari zbog kojih ne sudjeluju, ili da čak negiraju klimatske promjene. Bilo koji od navedenih triju odgovora poguban je za ozbiljniju globalnu borbu protiv klimatskih promjena s obzirom na to da se radi redom o velikim i moćnim državama koje su ujedno i veliki zagađivači. Kina ima najveći udio u emisiji staklenič130

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

kih plinova (29,4%), a slijede je Sjedinjene Američke Države (14,3%) te EU, Norveška i Island (9,8%), potom Indija, Rusija, Japan itd. Kinesko ispuštanje ugljičnog dioksida raslo je od 2000. do 2019. godine 0,3%, dok su Sjedinjene Države godišnje smanjivale ispuštanje 1,4%, a EU 0,8%. U Indiji je ispuštanje ugljičnog dioksida godišnje raslo 2,9% (Raos, 2021). Iz podataka je vidljivo da se radi o velikim silama te da je i najveća odgovornost za sprječavanje klimatskih promjena upravo na njima. Bez koordiniranog većeg napora velikih svjetskih sila globalno upravljanje borbom protiv klimatskih promjena osuđeno je na propast. Nažalost, dosadašnji napori nisu se pokazali dovoljnima. Jedan od razloga neuspjeha i Protokola iz Kyota (1997) i Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama (2015) jest njihovo oslanjanje na dobrovoljne nacionalne planove koji daju poticaj za free riding i time potkopavaju te sporazume (Nordhaus, 2020). Iako realisti ne vjeruju u liberalne iluzije o dobrovoljnom pristanku na kojem se temelje dosadašnji klimatski sporazumi, ipak ne ignoriraju opasnost od klimatskih promjena. Primjerice, Stephen Walt, jedan od najpoznatijih realista današnjice koji se osvrće na klimatske promjene, priznaje: “Trenutačno gubimo bitku protiv sprječavanja katastrofalne, čovjekovom aktivnošću uzrokovane promjene okoline o kojoj ovisi čitav život. I najveće sile – razvijene industrijalizirane države koje imaju najveće ekonomije i proizvode najviše stakleničkih plinova – snose primarnu odgovornost” (2021). Neuspjeh koordiniranog napora u sprječavanju klimatskih promjena ne znači da je čovječanstvo pred nestankom ili pak da su države ili postojeći međunarodni sustav osuđeni na propast zbog posljedica klimatskih promjena. No to isto tako ne znači da će se klimatski problemi riješiti sami od sebe, da ih se može pomesti pod tepih, kao što se to mnogi neodgovorni državnici nadaju. Ono što se na temelju dosadašnjih iskustava može naslutiti, primjerice na temelju reakcije država na pandemiju kovida, jest da će rješenja vjerojatno doći u obliku nervoznih jednostranih reakcija kojima će se nastojati smanjiti nastala šteta te poteza kojima će se posljedice 131

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

željeti zaustaviti na granicama. Važno je naglasiti da će se to rješavati na razinama država, a ne na razini koordiniranih međunarodnih akcija. Borba protiv klimatskih promjena čini se prevelikim zalogajem za međunarodne organizacije – one su često bespomoćne i jalove iz jednostavnog razloga što im nedostaju potrebni resursi i mehanizmi upravljanja i kontrole nad svojim članicama. Drugim riječima, međunarodnim međuvladinim organizacijama nedostaje ono što imaju države, a države itekako paze koje će ovlasti prenijeti na njih ili na što će se obvezati. Osim, vjerojatno, u deklarativnom smislu u kojem utječu na globalni narativ i kulturu ozbiljnog shvaćanja problema koje sa sobom donose klimatske promjene, međunarodne organizacije tek bespomoćno sliježu ramenima i nastavljaju organizirati razgovore onih koji mogu nešto učiniti. No zahvaljujući tom narativu današnji pripadnici političke elite više-manje vjeruju da za podršku svojih državljana moraju barem javno nastupati kao oni koji su zabrinuti za našu klimatsku budućnost. Ipak, ozbiljni i odlučujući napori protiv klimatskih promjena pretpostavljaju mnoge političke, ekonomske i društvene promjene – što daleko nadilazi moć i sposobnost narativa na kojem inzistiraju međunarodne organizacije i koji se papagajski ponavlja na konferencijama. Klimatski aktivisti poput Grete Thunberg sve glasnije upozoravaju na ispraznost narativa borbe protiv klimatskih promjena (“bla, bla, bla”) i na nepotrebna sastančenja koja su više PR događaj na kojem se izmjenjuju lijepi govori, ali čiji rezultat nije konkretno i odlučno djelovanje protiv krize koju treba spriječiti. S druge strane, potrebne promjene nadilaze i sposobnosti pojedinačnih država – jer borba protiv klimatskih promjena košta, i to ne samo novca nego i promjene mnogih životnih navika. Postojeće procjene troškova zaustavljanja klimatskih promjena kreću se od 300 milijardi dolara do 50 bilijuna dolara u sljedeća dva desetljeća. Kad je svijet suočen s tolikom cijenom koju treba platiti, postavlja se pitanje kako će teret troškova biti raspoređen. U takvim slučajevima obično se ne događa ništa novo pod suncem: države se boje da će dru132

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

ge države iskoristiti situaciju i da se neće s jednakim žarom uključiti u borbu protiv ekoloških problema te da će na taj način promijeniti postojeće odnose snaga, nadajući se pritom da neće baš one najviše patiti zbog posljedica klimatskih promjena. Logika koja se može prepoznati u pitanju “Pa zašto bih ja plaćao, a drugi se švercaju i koriste situaciju?” temeljna je logika relativnih dobitaka, igre nultog zbroja i zadržavanja postojećih pozicija moći. U anarhiji nema drugih jamstava osim vlastite moći. Zbog toga nijedna država neće žrtvovati vlastiti interes za neki opći globalni interes. Od država i njihovih vlasti ne treba očekivati altruizam i žrtve – nema povijesnih primjera koji bi potvrđivali takvo što. Jedini je način taj da država problem klimatskih promjena shvati krajnje ozbiljno, da ima kakva-takva jamstva da će druge države preuzeti teret borbe u istoj mjeri i da neće iskorištavati situaciju, da ima dovoljno sredstava za tu borbu te da ta borba trenutačnu vladu neće koštati vlasti u državi. Nije zgoreg napomenuti da globalne probleme koji ne poznaju političke granice svijeta ne mogu riješiti samo pojedinačne države, ma koliko velike i snažne one danas bile, odnosno koliko god resursa imale. Sve nas to upućuje na tužnu istinu koju moramo prihvatiti: promjene koje treba poduzeti prevelik su zalogaj za sadašnji globalni politički sustav i vjerojatno se neće dogoditi čak ni nakon što bude prekasno. Bez obzira na to koliko su državnici skloni učiniti ili koliko ozbiljno prihvaćaju izvješća IPCC-a, iz navedenih strukturalnih razloga oni to vjerojatno neće učiniti. A kad bude prekasno za sprječavanje većih posljedica klimatskih promjena, onda će se dogoditi prilagodba i promjena koje će biti izvan kontrole međunarodnih organizacija, izvan mogućnosti globalnog upravljanja, u rukama pojedinačnih, djelotvornijih i otpornijih sustava kontrole – država. U tekstu što slijedi nevoljko će se braniti realistički scenarij u vezi s borbom protiv klimatskih promjena. Taj pristup odiše pesimizmom, a temelji se na prihvaćanju osnovnih realističkih teorijskih pretpostavki o međunarodnim odnosima te na dosadašnjim iskustvima u borbi protiv istih i sličnih glo133

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

balnih problema. S jedne strane, realizam je najstarija tradicija i paradigma razmišljanja o međunarodnim odnosima koja se u velikoj mjeri oslanja na iskustva iz prošlosti. S druge strane, ekološki problemi i klimatske promjene problemi su kojima se realistička tradicija nije u prošlosti bavila, a nema ni dovoljno povijesnih iskustava na koja bi se mogla pozvati. Najavljene posljedice klimatskih promjena bit će toliko velike i opsežne da nijedno dosadašnje međunarodno političko iskustvo ne može poslužiti kao primjer adekvatnog odgovora. Jedan od razloga što realistički pristup nije u većoj mjeri zastupljen u rješavanju problema klimatskih promjena jest i njegova neopremljenost potrebnim analitičkim oruđima te nepopularni pesimizam s kojim bi ta stara tradicija mogla pristupiti novim globalnim problemima. Krenut će se od pretpostavke da je globalno upravljanje klimatskim promjenama propustilo svoju najveću šansu za djelotvorniji odgovor u vrijeme unipolarnog trenutka nakon završetka Hladnog rata. Reputacija i snaga Sjedinjenih Američkih Država tada su bile tolike da su one mogle imati puno veći utjecaj na djelotvornije sprječavanje klimatskih promjena, no to im, zbog unutarnjih političkih razloga i interesa nije bilo moguće ostvariti. Štoviše, Sjedinjene Države djelovale su i suprotno inicijativama za smanjivanje stakleničkih plinova te time unazadile, a ne povele, borbu protiv klimatskih promjena. Za vrijeme Trumpove administracije Sjedinjene Države izašle su iz Pariškog sporazuma, da bi se dolaskom na vlast Bidena vratile i, barem na retoričkoj razini, borbu protiv klimatskih promjena stavile vrlo visoko na ljestvici nacionalnih interesa. Unipolarni svijet ustupio je mjesto novom, multipolarnom svijetu ili možda čak i bipolarnom američko-kineskom svijetu. Jednostavno rečeno, ako unipolarni svijet pod snažnim američkim vodstvom nije uspio djelotvornije rješavati problem klimatskih promjena, onda to ne možemo očekivati u multipolarnom svijetu u kojem takvog vodstva nema. Simptom nove multipolarnosti koja će smetati djelotvornijoj borbi protiv klimatskih promjena nedolazak je Xi Jinpinga i Vladimira Putina na 26. UN-ovu Konferenciju o 134

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

klimatskim promjenama u Glasgowu. Drugim riječima, u multipolarnom svijetu politički problemi i nadmetanje za moć između velikih sila imat će prioritet nad ekološkim problemima. U posljednjih nekoliko desetljeća nastojalo se putem raznoraznih multilateralnih konferencija i potpisanih dogovora, od Stockholmske konferencije 1972. do COP26 u Glasgowu 2021, poticati svijet na djelovanje, no to se, čak i uz američku potporu, pokazalo relativno neučinkovitim. U multipolarnom svijetu borba s posljedicama klimatskih promjena sve će više biti prepuštana pojedinim državama ili skupinama država, a globalna će koordinacija biti slaba, čak i kad se svijet suoči s još ozbiljnijim posljedicama klimatskih promjena. Nažalost, to će vjerojatno koštati čovječanstvo brojnih žrtava, državljane slabih i siromašnih država vjerojatno puno više nego državljane bogatih i funkcionalnih država. Drugim riječima, nerealno je očekivati da će se svijet brzo probuditi i početi rješavati probleme izazvane klimatskim promjenama. Umjesto da te promjene pokušamo racionalno spriječiti prije nego što se dogode, preostat će nam samo lokalno saniranje njihovih posljedica. Realizam ima tradicionalno pesimističan stav i prema čovjeku i prema međunarodnim odnosima. Taj se pesimizam temelji na nepopravljivo sebičnoj ljudskoj naravi koju je nemoguće zauzdati bilo kakvim strukturama, a kamoli od nje očekivati potrebnu samokontrolu i samoograničavanje. Ljudske strasti više-manje uvijek prevagnu nad ljudskim razumom: čovjeka više tjeraju njegove strasti nego što ga vodi njegov razum (Mladić, 2011). Drugi je izvor pesimizma u okolini u kojoj države djeluju, odnosno u anarhiji. Anarhija uzrokuje nepovjerenje i strah jer u njoj ne postoje nikakva jamstva koja bi državi osigurala opstojnost i poštovanje njezinih interesa. Zbog toga, kao i zbog straha od iskorištavanja, države se prvenstveno oslanjaju na sebe te rijetko i teško međusobno surađuju. Pesimističan stav prema borbi protiv klimatskih promjena temelji se na upravo na toj dugoj realističkoj tradiciji razmišljanja o međunarodnim odnosima te na sljedećim temeljnim pretpostavkama 135

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

koje su, unatoč razlikama unutar realizma, dio iste te paradigme: 1. Moć je glavna valuta u međunarodnim odnosima. Politika moći ne podliježe nikakvim drugim standardima, a pogotovo se njezina uspješnost ne može mjeriti moralnim ili pravnim standardima. Moral i međunarodno pravo slijede se samo ako su u skladu s interesima države, a ne zato što imaju neki vlastiti autoritet. Realizam se više usredotočuje na posljedice, ili barem na ono što smatra “poželjnim” posljedicama vođenja državne vanjske politike, a manje na pravila. Rezultati djelovanja važniji su od načina na koji se do njih dolazi. Realisti smatraju da upravo ti rezultati ili posljedice, a ne međunarodne institucije ili vrijednosni narativi, primarno usmjeravaju djelovanje država u međunarodnim odnosima. No u realizmu te “poželjne” posljedice imaju specifično lice: povećanje moći s krajnjim ciljem postizanja hegemonije (ofenzivni i klasični realizam) ili održavanje postojeće ravnoteže moći (defenzivni realizam). Unatoč razlikama unutar realističke paradigme, smanjenje relativne moći države loša je i neželjena posljedica njezine vanjske politike, makar ono imalo globalno dobre posljedice, primjerice smanjenje globalne temperature, ili bilo u skladu s identitetom i vrijednostima te države. Dobar državnik, prema realistima, uvijek održava ili povećava moć države. Posve nedopustiva posljedica za svaku državu jest njezin nestanak, a put koji vodi do njega podrazumijeva smanjenje moći države u toj mjeri da se ona uruši unutar sebe, jer ne može kontrolirati situaciju na svojem teritoriju, ili da bude osvojena i kontrolirana od drugih država. Ako se naglašava moć države kao središnja valuta, onda sve što može smanjiti tu moć postaje nepoželjnim oblikom djelovanja u međunarodnim odnosima. Rast ili pad moći države jest rast ili pad moći jedne države u odnosu na pad ili rast moći svih ostalih država u sustavu. Moć država je, dakle, relativna. Postojeći odnosi moći unutar sustava država određuju ponašanje država. Primjerice, ako borba protiv klimatskih promjena uključuje dje136

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

lovanje koje ima neželjene posljedice za državu, odnosno smanjuje njezinu relativnu moć, onda će ta borba ne samo izgubiti na važnosti i postati drugorazredno političko pitanje nego će biti smatrana pogrešnom politikom. Moglo bi se ići tako daleko i reći da će klimatske promjene donijeti posljedice koje će smanjiti moć svih država te ugroziti opstanak svih ljudi, ali realistička misao, usredotočena na relativne odnose moći između država, nije spremna ili se ne zna nositi s takvim sveobuhvatnim sadržajem globalne prijetnje. Moć je relativna i države primarno prate rast ili pad moći druge države, a ne moć prirode (koju smo, u svojem samodopadnom umu, vjerojatno već pokorili u toj mjeri da je ne trebamo stavljati u svakodnevne političke okvire). 2. Država kao legitimni predstavnik ljudi koji žive na određenom teritoriju jedini je relevantni akter u međunarodnim odnosima. Realizam se u prvom redu usredotočuje na velike i moćne države kao glavne aktere u međunarodnim odnosima. To znači da racionalne države trebaju ponajviše obratiti pozornost na druge, moćne države. Drugim riječima, racionalna država više prati ono što čine druge države, i prema tome modificira svoje ponašanje, a manje ostale čimbenike. U realističkoj paradigmi druge su države uvijek primarna potencijalna opasnost te više treba pratiti njihov eventualni rast moći, a manje, primjerice, povećanje globalne temperature ili otapanje polarnog leda.13 Druge su države akteri i oni koji donose prijetnje – što je država moćnija, automatski je veća i potencijalna prijetnja. S druge strane, klimatske su promjene prijetnje bez onoga koji prijeti. Izraz “threats without threatener” označava prijetnju globalnim zajedničkim dobrima 13

Iznimka mogu biti eventualno manje otočne države kojima zbog klimatskih promjena prijete ne samo politička, ekonomska i društvena nestabilnost već potpun gubitak teritorija, a samim time i suverenosti. Za njih je globalno zatopljenje prijetnja opstanku države, kako to pokazuju Obućina, Paljug i Zgurić (2012). 137

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

(poput klime i vode) koja dolazi od svakog pojedinca koji slijedi svoj vlastiti interes, i to bilo da koristi vodu ili ispušta ugljični dioksid šteteći pritom zajedničkim dobrima. No pritom nema namjeru nanositi štetu nikomu (Treverton, Nemeth i Srinivasan, 2012). U svojem klasičnom članku “The Tragedy of the Commons” (1968) Hardin piše da taj problem nastaje kad odluke i djelovanja koje pojedinci odvojeno slobodno donose i čine kad racionalno slijede vlastite interese, zajedno uzevši, imaju za posljedicu nanošenje štete zajedničkim dobrima. Klimatske promjene takav su neželjeni rezultat – no teško je za to okriviti neku političku zajednicu, odnosno uprijeti prstom u jednu državu ili grupu država te je smatrati sigurnosnom prijetnjom zato što utječe na klimatske promjene: one su rezultat zbroja svih pojedinačnih odluka i djelovanja svih ljudi koji uživaju pogodnosti suvremenog života. Na taj se način odgovornost raspršila, što onemogućuje donošenje jasnih rješenja. Nadalje, klimatske promjene teško je smatrati konkretnim neprijateljem jer one jednostavno nisu akter na globalnoj sceni – stoga je teško vidjeti kojim im se političkim i vojnim odlukama možemo oduprijeti ili uravnotežiti moć s njima. One nemaju neki cilj koji nastoje ostvariti, nemaju namjeru nametati svoju volju ostalima i boriti se s njima za moć, nemaju nikakve deklarirane ni skrivene planove koji bi se trebali prepoznati, a njihovo djelovanje ne može se promijeniti pod političkim, diplomatskim ili vojnim pritiscima ostalih država. Pojednostavljeno, klimatske promjene nisu akter međunarodnih odnosa, nego faktor strukture, i zato ih je teško uklopiti u realistički narativ kao nositelja političke, ekonomske ili vojne prijetnje. Naravno, borba protiv klimatskih promjena, ako povećava moć država, ima smisla u realističkom načinu razmišljanja. Ali za realista borba protiv klimatskih promjena koja je vođena brigom za opće dobro, ili moralnim i legalnim standardima, ili pak današnjim popularnim narativima nije prihvatljiva. Takvi nepolitički standardi ne daju jasne smjernice za donošenje vanjsko138

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

političkih odluka i mogu naštetiti interesima države. Realistima je jasno sljedeće: ako borba protiv klimatskih promjena predvidljivo smanjuje moć pojedine države na bilo koji način, odnosno ako usporava rast njezine moći ili joj ugrožava postojeću poziciju u međunarodnom sustavu, onda će ta država tu borbu odbaciti ili odgoditi. U sukobu popularnog globalnog narativa borbe protiv klimatskih promjena i straha država od gubitka relativne pozicije moći s obzirom na druge države popularna državna strategija postaje “odgoda” odlučnijeg rješavanja problema. Odgoda ozbiljne borbe protiv klimatskih promjena, a ne njezino odbacivanje, postaje neslužbeni stav mnogih država – uz otvaranje manevarskog prostora u kojem će biti moguće potpuno odbaciti preuzete obveze. To se ogleda u činjenici da gotovo nijedna država nije blizu ostvarivanja onog što se, primjerice, dogovorilo u Kyotu ili Parizu. Države se za tu strategiju odlučuju vjerojatno stoga što se odgoda lakše uklapa u postojeću globalnu kulturu brige o klimatskim promjenama i ne smanjuje globalnu reputaciju država, odnosno ne smanjuje meku moć tih država, ni na što ih ne obvezuje niti ih previše košta. Zanimljivo je što gotovo nijedna država nema problema s prihvaćanjem “odgode” kao legitimnog razloga nedjelovanja. U vezi sa strategijom “odgode” države pokazuju puno razumijevanja jedna za drugu (jer imaju druge, važnije interese – one koje definira realizam), no potpuno i jasno odbacivanje globalne borbe protiv klimatskih promjena nije na retoričkom meniju. Drugim riječima, isprazna retorika najbolje je oružje prilagodbe postojećoj situaciji “borbe” protiv tih promjena. 3. Države se nadmeću za moć u anarhiji. Realizam, pogotovo strukturalni realizam, usredotočuje se na anarhijsku strukturu međunarodnog sustava država kao na jedan od izvora utjecaja na ponašanje država u međunarodnim odnosima. Za razliku od hijerarhijskog sustava, u anarhijskom međunarodnom sustavu ne postoji nikakav globalni čuvar, nikakav svjetski Levijatan, nikakva središnja legitimna moć ili 139

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

svjetska vlast koja bi jamčila državama opstojnost i ostvarivanje njihovih temeljnih interesa. U tom smislu anarhija je međunarodni sustav u kojem ne postoji viša vlast od vlasti država, zbog čega su realisti skloniji govoriti o “sustavu država” nego o “međunarodnoj zajednici”. Budući da je tomu tako, svaka država sama procjenjuje svoje interese, mjeri svoje vrijednosti i načine na koje će ih pokušati ostvariti. Jedina ograničenja dolaze izvana – od drugih država. Posljedično, u anarhiji nema nikakvog jamstva za države, nikakvih strogih obveza – nitko nije dužan pomoći državama u slučaju opasnosti. Države imaju samo čvrste obveze prema vlastitim državljanima, odnosno prema vlastitim interesima i, u konačnici, prema svojoj opstojnosti. Zbog toga su usmjerene na to da same sebi pomognu te da same sebi jamče opstojnost, slobodu i prosperitet. U svijetu koji ne daje nikakva jamstva staviti svoju sudbinu u ruke drugih, bilo da su to druge države ili međunarodne organizacije, za realiste je naivno i nerazborito. Svi su dogovori privremeni i mogu se odbaciti ako više nisu u vlastitom interesu. Ako postoji globalna prijetnja poput klimatskih promjena, koja ugrožava ili će ugroziti opstojnost nekih ili svih država, onda bi se, prema realistima, države trebale pobrinuti za sebe svojim vlastitim snagama ili, ako je neprijatelj presnažan, (vojnim) savezom s državama koje dijele iste interese i strahove od snažnog neprijatelja. No to vrijedi kad je neprijatelj vidljiv i kad je on akter na čije se ponašanje može utjecati. U slučaju borbe protiv nevidljivog neprijatelja, čije posljedice tek dolaze u nejasno definiranoj budućnosti, pogotovo jer nedostaje i prethodno iskustvo klimatskih promjena takve vrste, države u anarhiji oklijevaju stvoriti takav savez. Ili vjeruju da nikakva globalna suradnja u borbi protiv globalne klimatske prijetnje neće povećati šanse za njihov opstanak ili ne vjeruju da će svi podnijeti jednak teret te borbe, odnosno da će druge države iskoristiti situaciju za ostvarivanje svojih vlastitih sebičnih ciljeva i tako ugroziti njihovu poziciju u sustavu raspodjele moći. Bez obzira na procese 140

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

koji se pritom događaju, bez obzira na namjere i kvalitete državnika koji dogovaraju način borbe protiv klimatskih promjena, anarhijska struktura uvjetuje ponašanje država i usmjerava ih prema globalnoj nesuradnji. Anarhija budi nepovjerenje i strah koje države teško nadilaze, a ako ih i nadiđu, onda je novouspostavljeno povjerenje jako teško održati. Anarhija otežava suradnju, a pogotovo globalnu suradnju protiv još poprilično nevidljivog neprijatelja. Kao što je vidljivo iz prethodnih odlomaka, narativ političkog realizma opremljen je analitičkim oruđima za politički svijet međunarodnih odnosa i kao takav teško se može primijeniti na svijet ekoloških problema. Koliko god da naziv “realizam” upućuje na zbilju, u tradiciji realizma u međunarodnim odnosima nije tako lako izbrisati razliku između političkog i prirodnog svijeta te ekološke probleme uključiti u realistički narativ. Drugim riječima, problemi koje je realizam spreman rješavati jesu problemi vezani uz odnose moći između suverenih država koje se vode vlastitim ili nacionalnim interesima. Obično se radi o procjenama o tome koji će vanjskopolitički potezi donijeti više koristi (povećanje moći) i što manje štete (smanjenje moći) za državu. Te procjene rijetko uključuju ekološke prijetnje jer ta vrsta prijetnje nije ista kao i ona koju predstavlja druga država – osim u slučaju kad otvara neki novi sigurnosni problem poput otapanja leda na Arktiku ili pak klimatske migracije. Drugim riječima, realizam je opremljeniji za bavljenje sanacijom posljedica problema klimatskih promjena na razini država nego za globalni napor u sprječavanju klimatskih promjena. Uz to, čini se da djelotvorna borba protiv klimatskih promjena mora isključiti borbu za ekonomsku jednakost među državama, odnosno da neke od njih imaju pravo, zbog svoje nerazvijenosti, zagađivati više od ostalih. Zbog gore spomenutih razloga moćne države neće biti spremne ugroziti svoj položaj u međunarodnom sustavu žrtvujući se za slabije razvijene. Konačni rezultat klimatskih pregovora iz Rio de Janeira 1992. godine bio je sažet u izjavi “zajednička, ali različita odgovornost” – no za realiste to je samo besplodna sintagma 141

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

koja je, na kraju krajeva, i na klimatskoj konferenciji u Durbanu 2011. pretvorena u “jedinstvenu suradnju svih zemalja svijeta” (Popović, 2014). Iako krivica za globalno zatopljenje leži isključivo na razvijenim zemljama Sjevera, pozivanje na tu činjenicu, kao i priznanje krivice, neće riješiti problem. No ono što može učiniti jest dati dobro opravdanje za odustajanje od borbe protiv klimatskih promjena. Države još uvijek više gledaju na relativne dobitke i gubitke, a manje na apsolutne dobitke – pa će i u ovom slučaju biti važno koliko druge države dobivaju ili gube, a ne kakvu korist svi imamo od borbe protiv klimatskih promjena. Siromašniji Jug krivi Sjever za zagađenje i pritom traži nešto zauzvrat. Sjever na to reagira na način da ne želi preuzeti odgovornost i trošak borbe protiv klimatskih promjena te kaže da ako se oni na Jugu ne žele odreći zagađivanja, zašto bismo ga se odrekli mi na Sjeveru? Što time točno dobivamo kao svijet koji se bori protiv klimatskih promjena? S druge strane, ako svi dijelimo isti problem, bez obzira na krivicu, onda ćemo posljedice snositi svi. Štoviše, prema postojećim projekcijama siromašniji Jug više će patiti zbog klimatskih promjena nego bogatiji, za zagađenje odgovorniji Sjever. Jednostavno rečeno, ako je opasnost stvarna i globalnih razmjera, onda je sve ostalo drugorazredno pitanje i borba protiv prijetnje klimatskih promjena ne bi trebala činiti nikakve ustupke ni ekonomskom razvoju ni pravednoj raspodjeli bogatstva. Svaki put kad neka država traži ustupak, ublažavanje mjera ili odgodu iz ovog ili onog razloga pokazuje se da sprječavanje klimatskih promjena nije među prioritetnim nacionalnim interesima. Takvo pojednostavljivanje vjerojatno bi prihvatio svatko tko će živjeti u svijetu promijenjene klime gledajući unatrag na naše doba – ako taj svijet bude izgledao onako kako relevantne znanstvene studije sugeriraju. Cijeli narativ političkog realizma vrti se oko posljedica političkog djelovanja – odnosno pada, očuvanja ili povećanja moći država. Dok god je to središte realističkog narativa, države neće biti spremne poduzeti potrebne “moralno ispravne” i “stručno sugerirane” korake u sprječavanju klimatskih 142

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

promjena – čak i ako im dugoročno mogu koristiti. Jedino u slučaju da posljedice budu i više nego očite realizam će biti spreman prihvatiti ih kao stvarne, a ne kao oblik zastrašivanja nečim što možda nikad neće doći ili kao idealističku maštariju koja je u sukobu s time kako svijet stvarno funkcionira. No onda će vjerojatno slegnuti ramenima niječući svoju odgovornost i reći da je svijet takav kakav jest te da nisu mogli ili nisu bili u stanju učiniti ništa u vezi s tim pitanjem. Pritom neće zaboraviti za tešku situaciju okriviti druge i na taj način nastojati steći neku prednost nad njima. Drugim riječima, u realističkim očima problem se ili negirao ili je izgledao toliko velik da ga nijedna politička odluka ne bi mogla riješiti, pa je rješenje samo prilagodba stvarnosti i borba za moć unutar tih novopostavljenih i pogoršanih prirodnih uvjeta. Posljedice klimatskih promjena više će imati ulogu koju ima “oskudica” u Hobbesovu prirodnom stanju. U toj situaciji čovjek će čovjeku, država će državi biti još veći vuk. Realizam, postrealizam i klimatske promjene Postrealizam je realizam koji prihvaća sebe kao jedan od narativa ili pristupa međunarodnim odnosima. On sebe još uvijek vidi kao najprimjereniji opis političkog života, ali ipak samo kao narativ koji nema nikakav poseban znanstveni status, odnosno nikakvu dodatnu inherentnu kvalitetu koja ga izdiže nad ostale narative ili teorije međunarodnih odnosa. Realizam nije jedini “pravi” opis zbilje. Zbog toga njegov pozitivizam i monopol na istinito opisivanje svijeta dolaze u pitanje. Narativ je ipak više stvar uvjerenja i uvjeravanja, retorike i privlačnosti priče, nego stvar istinitog opisivanja stvarnosti neovisne o ljudskom umu. Njegova “istinitost” ovisi o intersubjektivnosti, odnosno o broju ljudi koji prihvaćaju taj realistički narativ – što ih je više, to se realistička teorija čini plauzibilnijom. Drugim riječima, većina međunarodnih aktera, ili pak ljudi koji uopće razmišljaju o međunarodnim odnosima, “razumiju” se zato što dijele isti narativ, ista osnovna vjerovanja koja se međusobno dobro uklapaju, a ne zbog toga što je taj narativ pravi i provjeren opis zbilje. Oni više prihvaćaju 143

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

osnovna pravila međunarodnog političkog života, a manje otkrivaju njihovu od priča nezavisnu zbilju. Kao što tvrde Beer i Hariman (1996), realistički narratio priprema scenu za prikaz realističkih argumenata – a da bi bio uvjerljiv, treba biti kratak, jasan i plauzibilan. To su kvalitete koje krase realističku priču i pridonose njezinu uspjehu, a samim time i strukturiraju argumente i definiraju paradigmu o svijetu. Osnovni dijelovi tog narativa imaju svojevrsnu eleganciju jednostavnosti: države su glavni igrači u međunarodnom anarhijskom okruženju u kojem im ništa ne jamči sigurnost i preživljavanje, pa se moraju osloniti na sebe i svoju moć, odnosno moraju biti racionalne i izračunati što mogu dobiti, a što izgubiti svojim djelovanjem. Drugim riječima, najbolje je osloniti se na svoje snage jer se nikome drugome ne može vjerovati. Biti racionalan znači da se u danim situacijama ne treba ponašati prema svojim željama i idealima, nego prema zadanim okolnostima: ako želiš preživjeti, moraš prihvatiti postojeće odnose moći. Da moćni rade ono što žele, a nemoćni ono što moraju, poznato je još od Tukidida: “Tko je jači, taj tlači!” ili “... oduvijek vrijedi zakon da jači slabijega kvači” (Tukidid, 2009: 56). Oni koji se usprotive takvoj logici nestaju. Dovoljno je prisjetiti se što se dogodilo Meljanima za vrijeme Peloponeskog rata. Iz nekog razloga mnogima se takav nemilosrdan i mračan narativ o međunarodnim odnosima čini prihvatljivim. Nitko ne želi ispasti naivan i prevaren, pogotovo ako mu o tome ovisi egzistencija, pa je bolje biti oprezan i ne vjerovati nikome. Uz to, ljudi su prirodno skloni tomu da “stvarnost” doživljavaju negativnijom nego što to ona uistinu jest. Hans Rosling, nastojeći izgraditi svjetonazor temeljen na činjenicama, primijetio je da ljudi imaju “predramatičan svjetonazor” zbog kojeg, bili oni obrazovani ili ne, pogrešno interpretiraju činjenice o svijetu i na testovima postižu gore rezultate od čimpanzi. Prema tom dramatičnom svjetonazoru “realni” je svijet pun ratova, nasilja, elementarnih nepogoda, korupcije, nepravde, migranata, katastrofa, pomanjkanja resursa itd. Dok je, prema postojećim statističkim podacima, svijet puno bolje mjesto od toga i u posljednjih je 144

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

nekoliko desetljeća prilično napredovao: većina ljudi pripada srednjoj klasi, djeca se obrazuju, uključujući i djevojčice, većina obitelji ima dvoje djece koja žele turistički, a ne kao migranti, putovati u druge zemlje itd. No čini se da je “predramatični svjetonazor” teško promijeniti jer je duboko usađen u način rada našeg mozga (Rosling, Rosling i Rönnlund, 2018). Tisućljeća evolucije i iskustva naših predaka učinili su našu interpretaciju svijeta mračnom, a nas sklonije realističkoj slici svijeta. Kao što možemo kontrolirati svoje instinkte i svoju želju za šećerom, možda bismo, kao što sugerira Rosling, mogli kontrolirati i svoj apetit za dramatičnim. Drugim riječima, možda bismo mogli postati svjesniji ograničenja i instinktivnosti realističkog narativa. Postrealizam bi mogao ponuditi rješenje u obliku realizma koji je svjestan svojih pretjeranih sklonosti. Nadalje, realizam pronalazi i svoje “prirodno” mjesto, odnosno lako se povezuje s povijesnim razvojem suverene države, idejama i tradicijom razmišljanja poznatih mislilaca, kao i s razvojem moderne znanosti. Prema realistima suverene su države najvažniji djelovatelji/akteri u međunarodnim odnosima – svi ostali, poput međunarodnih organizacija, izvedeni su akteri, odnosno više-manje ovise o volji država koje su ih ustrojile i koje ih financiraju. Kao što se realistički narativ čini prirodnim, tako se i suverena država ponekad čini “prirodnom” organizacijom (iako je nastala prije svega 350 godina), dok su sve ostale ljudske organizacije više-manje stvar privremenog dogovora. Povezivanje realizma s takvim entitetom kao nečim “zbiljskim” i “stalnim”, za razliku od promjenjive naravi nestabilnih dogovora između država, čini ga još plauzibilnijim, a duga tradicija puna poznatih mislilaca koji su artikulirali realističke ideje, poput Tukidida, Machiavellija, Hobbesa, Spinoze i Rousseaua, daje mu dodatnu uvjerljivost. Ne tako davno povezivanje realizma s objektivnom i vrijednosno neutralnom znanošću, što je nastojao učiniti Waltz (1979), dalo mu je dodatni autoritet i prihvatljivost u današnjem društvu. Sve tri navedene poveznice pojačavaju uvjerljivost realističke priče kojoj smo po naravi ionako skloni. 145

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

Nadalje, realizam se u isto vrijeme ponaša kao epistemologija, ontologija i retorika: epistemologija – realizam tvrdi da vidi svijet objektivno kakav jest te da je to znanje dostupno svima koji znaju kako do njega doći; ontologija – realizam tvrdi da je politika natjecanje među državama koje se bore za moć koja može biti postignuta racionalnim izračunima; retorika – realist djeluje kao realist kako bi stekao moć uvjeravanja: objava da se objektivno razumije svijet djeluje kao objava prednosti nad ostalim tumačenjima. “Realizam nije samo opis svjetske politike – nego i dominantan kontekst za objašnjavanje, evaluaciju i djelovanje” (Beer i Hariman, 1996: 6). Budući da je danas i u akademskoj zajednici i u političkoj praksi realizam najrašireniji narativ, pitanje je zašto baš taj narativ, a ne neki drugi? Što neki narativ čini privlačnijim od drugih, ako to nije poklapanje sa zbiljom ili pak unutarnja koherentnost? Odgovori koje su dali Beer i Hariman (1996), čini nam se, samo djelomice objašnjavaju uspješnost realističkog narativa. Uz eleganciju i jednostavnost narativa te njegovu povezanost s objektivnom i neutralnom znanošću i drugom tradicijom realizam daje obećanje djelotvorne kontrole svoje okoline ne samo pukim riječima već pomoću drugih sredstava prisile – a što se čini uvjerljivije u danom povijesnom kontekstu. Okolina može biti i ljudska i prirodna. U središtu je realističkog razmišljanja moć koja se razumije kao sposobnost kontrole i dominacije nad drugim ljudima. Moć je sposobnost nametanja vlastite volje drugima na ovaj ili onaj način. Iako se kontrola prirode u realizmu ne spominje tako izravno kao kontrola ljudskih zajednica niti se u obzir uzimaju štete koje se pritom toj prirodi nanose, ipak se u realističkom razmišljanju priroda često shvaća kao izvor važnih resursa. U tom smislu kod realista je prisutan i strah od oskudice, jer u njihovu narativu oskudica potiče sukobe i ratove. Drugim riječima, možda bi problem klimatskih promjena trebalo shvatiti kao problem oskudice, odnosno kao problem nedostatka posebne vrste materijalnih dobara za koja će se države, kao snažne i organizirane jedinice, prije ili kasnije boriti. No dodatni je problem što je za realiste oskudica jedna od osnovnih pretpo146

REALISTIČKI I POSTREALISTIČKI PRISTUP KLIMATSKIM PROMJENAMA

stavki njihova razmišljanja, a ne nešto što bi se moglo spriječiti globalnim upravljanjem. Drugim riječima, “prirodni” je modus operandi realizma djelovanje u oskudici, a ne sprečavanje oskudice zajedničkih dobara. Rousseau je u svojoj priči “Lov na jelena” zorno prikazao da je suradnja između sebičnih, ali zabrinutih (i pritom gladnih) ljudi teško ostvariva čak i ako postoji zajednički interes. “Tako u primjeru lova na jelena napetost između čovjekova neposrednog interesa i zajedničkog interesa grupe biva riješena jednostranim činom jednoga od njih... Razum mu je trebao reći da njegov dugoročni interes ovisi o uspostavi uvjerenja, kroz iskustvo, da će zajednička akcija biti od koristi svim sudionicima. No razum mu također govori i to da bi ako propusti uloviti zeca, čovjek do njega mogao napustiti svoje mjesto da bi ga sam ulovio, ostavljajući ovog prvog da se hrani mišlju o vlastitoj gluposti i lojalnosti” (Waltz, 1998: 143). U oskudici je nesuradnja i neposredno ostvarivanje vlastitih interesa za realiste racionalni smjer djelovanja i nadasve nešto što se mora očekivati od sebičnih aktera. Kad je riječ o klimatskim promjenama, oskudica dobiva nejasno značenje “buduće oskudice” – a realisti su ipak usredotočeni na više-manje neposredno, na neprijatelja koji ima jasne konture lica. Oskudica u čemu i za koga? Iako su vrlo vjerojatne posljedice klimatskih promjena u obliku velikih poplava i dugih razdoblja suše koje će izravno uzrokovati oskudicu, primjerice, u hrani, još je nejasno što to pojedinačna država mora učiniti osim osigurati dovoljno resursa za svoje državljane. Globalno upravljanje temeljeno na multilateralnim dogovorima mnoštva država s različitim interesima čini se, zbog prije navedenih realističkih razloga i pretpostavki, beznadnim. No snažne države ili skupine takvih država s dobro definiranim zajedničkim interesima (poput G-7) možda imaju više šanse – i to pritiskom na one koji prevelikim zagađivanjem ugrožavaju njihove interese. “Ako se prirodu razumije samo kao izvor resursa, onda realizam pruža hobbesovski okvir za djelotvorno državno upravljanje bilo kojom krizom resursa: realisti će dati stari argument da 147

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

oskudica potiče sukob i da samo snažne države koje djeluju u skladu sa svojim ‘nacionalnim interesom’ mogu skupiti potrebnu snagu da na najmanju moguću mjeru smanje problem oskudice. Drugim riječima, država A može odvratiti državu B od zagađivanja zraka ili vode ili pretjeranog izlova ribe” (Laferriere i Stoett, 1999: 104). Takva vrsta učinkovitog savezničkog djelovanja protiv imenovanog neprijatelja (države zagađivača) već se više uklapa u postojeći realistički narativ, primjerice u spomenuti waltijanski savez protiv prijetnje. S druge strane, to bi se smatralo nekom vrstom miješanja u unutarnje stvari država, što može ugroziti načelo nemiješanja. I umjesto današnjih humanitarnih intervencija dobili bismo za sustav suverenih država još opasnije “ekološke intervencije”. Realistički je stav da je globalna suradnja općenito, a pogotovo u ovom slučaju sprječavanja oskudice, moguća, ali teško ostvariva, čak i u situacijama kad je u skladu s neposrednim zajedničkim interesom (“Lov na jelena”). Osim što se teško može održati u duljem razdoblju, ta je vrsta suradnje i neučinkovita, puna nepovjerenja te nadasve spora – što sve može biti velik problem ako rješenje treba biti brzo i odlučno. No realisti ipak misle da država može preuzeti na sebe tu ulogu djelotvorne borbe protiv klimatskih promjena, čak i bez koordinacije s drugim državama, a po potrebi treba se koristiti i sredstvima prisile kako bi odvratila druge od pretjeranog uzrokovanja klimatskih promjena. No to se neće dogoditi sve dok posljedice klimatskih promjena ne budu donosile više štete nego koristi snažnim državama, dok se jasno ne definiraju količine nedopustivog zagađenja za svaku državu koja može legitimirati prisilu i nasilje te, u konačnici, dok se oskudica onog čega danas ima u izobilju (svjež zrak, hrana) ne pojavi kao neposredan problem. U međunarodnom sustavu u kojem su države “pune razumijevanja” jedne za drugu u odgađanju borbe protiv klimatskih promjena teško da će se takvo što dogoditi dok ne bude prekasno. Zanimljivo je pitanje je li takav realistički način razmišljanja o međunarodnim odnosima barem dijelom odgovoran za 148

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

današnju globalnu ekološku krizu? Kritičke bi teorije obično optuživale realizam da, zbog toga što je problem-solving pristup međunarodnim odnosima, zapravo želi očuvati postojeće stanje, čime doprinosi i održavanju ovakvog nepravednog stanja u međunarodnom sustavu (Mladić, 2020). To bismo mogli proširiti i na optužbu da taj konzervativizam realističkog pristupa doprinosi i neuspjehu borbe protiv klimatskih promjena. Primjerice, prema radikalnim ekologistima realistička politika usmjerena prema povećanju ili održavanju moći odgovorna je za razvoj oružja i ratove koji su imali razoran utjecaj na okoliš (Laferriere i Stoett, 1999). Testiranje atomskog oružja ili uporaba kemijskog oružja samo su neki od načina na koje oružja utječu na okoliš. A rane koje ratovi nanose okolišu još su vidljivije. Iako realizam ne može ignorirati ekološke prijetnje, teško da se može osloboditi svojeg tradicionalnog načina razmišljanja o međudržavnim odnosima i raspodjeli moći kao glavnim uzrocima događaja i promjena u međunarodnim odnosima. S druge strane, kao što to sugerira postrealizam, realizmu možda trebaju novi jezik i nova retorika kako bi ipak objasnio činjenicu da u borbi protiv klimatskih promjena postoji kakva-takva globalna suradnja. Može li ekološki realizam dati neke upute u smjeru promjene ili nadopune realističkog rječnika i načina razmišljanja o novim, ekološkim problemima? Ekološki realizam – od ispraznog slogana do ozbiljnog pristupa Kako realizam kao narativ primijeniti na ekološke probleme, koji se ondje tradicionalno ne pojavljuju i ne uklapaju? Tukidid i Machiavelli nisu se previše brinuli o opasnostima koje sa sobom donose klimatske promjene. Jedan od novijih odgovora na navedeno pitanje naziva se ekološki realizam (Patrick, 2020, 2021). Taj se naziv upotrebljava za opisivanje pristupa međunarodnim odnosima koji kao središnju prijetnju nacionalnim interesima vidi ekološke probleme. Realistički pojam nacionalnog interesa, dakle, ostaje više-manje isti, uz jednu važnu nadopunu – otklanjanje ekoloških prijetnji postaje sre149

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

dišnji nacionalni interes. Borba protiv ekoloških prijetnji nužno će promijeniti i način na koji države vode vanjsku politiku i definiraju svoje ciljeve. To bi moglo dovesti do promjene paradigme međunarodnih odnosa i pomaka prema “planetarnoj politici” (Patrick, 2021) u kojoj bi suverene države morale nedvosmisleno prihvatiti svoje dužnosti, obvezati se na održivi razvoj te stvoriti nove međunarodne institucije – i to ne samo na retoričkoj razini. No realisti su skeptični prema suradnji. Unatoč činjenici da postoji suradnja među državama, realisti ne vjeruju ni u njezinu optimalnost ni u njezinu dugoročnost, pogotovo ako država od toga nema koristi, nego se od nje traži podnošenje žrtve. No ostvarivanje ekoloških interesa često može biti “preskupo” i u tom smislu analiza cost-benefit može pokazati da druge države mogu iskoristiti tu situaciju te promijeniti odnose moći u svoju korist. Sljedeći, a možda i najvažniji problem jest to što se poziv na borbu protiv ekoloških prijetnji često doživljava kao udar na suverenitet država, odnosno kao miješanje u unutarnje stvari država. Ekološke prijetnje ne poznaju političke granice te je potrebno zajedničko djelovanje svih država kako bi se one otklonile. No, kao što je već napomenuto, to često znači i “zadiranje” u suverenitet država koje imaju druge nacionalne prioritete, što dobro pokazuje rasprava između francuskog predsjednika Macrona i brazilskog predsjednika Bolsonara u kojoj je Macron, zbog velikih vatri u amazonskoj prašumi, Bolsonara optužio za ekocid, a on mu je uzvratio da Brazil nije njegova kolonija (ibid.). Plaćanje cijene borbe protiv ekoloških prijetnji pitanje je oko kojeg će se koplja lomiti predugo da bi se nešto djelotvorno učinilo. Čini se da ovaj međunarodni sustav koji se sastoji od suverenih država kao osnovnih jedinica nije u stanju održati svoja osnovna načela s jedne strane (poput načela nemiješanja) i učinkovito se boriti s ekološkim prijetnjama s druge strane. Kako klimatske promjene ne poznaju političke granice svijeta i ugrožavaju globalna zajednička dobra, tako ni suverenitet država ne bi trebao biti svetinja koja može spriječiti djelotvornu borbu protiv globalnih ekoloških prijetnji. No priznanje suverenosti jedan je od temelja stabil150

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

nosti postojećeg sustava suverenih država. Može li realistički narativ podnijeti takvu modifikaciju interesa, suradnje i zadiranja u unutarnje poslove suverenih država? Budući da se u realizmu ostvarivanje nacionalnih interesa države sukobljava jedino s nacionalnim interesima drugih država, druge su države prepoznate kao potencijalna prijetnja i opasnost, te im se nikada ne treba vjerovati. Zbog toga je međunarodni sustav država, prema strukturalnom realizmu, sustav samopomoći i u njemu je za državu bolje da se oslanja samo na sebe i svoje snage, a ne na druge države – kako god se dobrim prijateljima i partnerima one trenutačno činile. No, kao što smo prethodno napomenuli, ekološke prijetnje poput klimatskih promjena “prijetnje su bez onoga koji prijeti” (Treverton, Nemeth i Srinivasan, 2012), odnosno nositelji ekološke prijetnje nisu druge države s lošim namjerama, nego sveukupan utjecaj ljudi na prirodu. Taj utjecaj i njegove posljedice ne priznaju državne granice. Drugim riječima, kako u realizam uklopiti dio u kojem nositelji ekološke prijetnje nisu druge države, nego su to gotovo svi ljudi koji štete prirodi a da to uopće ne namjeravaju? Je li ekološki realizam, koji teži proširenju ideje nacionalnog interesa ekološkim interesom, u skladu s postojećim vrijednostima političkih zajednica koje žele “zaštititi svoj način života”? U analizi National Security and the Threat of Climate Change, koju je izradio CNA Corporation, vidljivo je koje sve prijetnje nacionalnoj sigurnosti SAD-a (a mogli bismo reći i Europskoj uniji) donose klimatske promjene. Od toga da predviđene posljedice klimatskih promjena (ekstremne suše, poplave, nekontrolirani požari, rast razine mora itd.) predstavljaju ozbiljnu prijetnju postojećem načinu života do toga da će proizvesti mnoštvo neprijateljski nastrojenih čimbenika diljem svijeta. Klimatske promjene opisuju se kao “umnoživač prijetnji” u nestabilnim dijelovima svijeta (Azija, Afrika i Bliski istok) u kojima slabe vlasti neće uspjeti održavati kontrolu pod pritiskom smanjene proizvodnje hrane, pomanjkanja pitke vode i povećanja broja bolesnih ljudi. Sve će to ionako kronično slabe vlasti u tim dijelovima svijeta staviti 151

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

na još veći test koji mnoge od njih neće preživjeti. Uz to, očekivan je porast ekstremizma i unutarnjih sukoba te migracija mnoštva ljudi u potrazi za hranom i vodom, što će stvoriti dodatne napetosti. Nadalje, klimatske promjene bit će čimbenik nestabilnosti u inače stabilnim dijelovima svijeta (EU i SAD). Uz vremenske nepogode koje ti dijelovi već sad doživljavaju (suše, uragani i oluje, poplave, ekstremno hladne zime) predviđene velike suše pokrenut će lavinu izbjeglica i migranata iz Latinske Amerike i Afrike, što će destabilizirati i stabilne dijelove svijeta. S druge strane, energetska ovisnost o fosilnim gorivima, pogotovo nafti, ne samo da proizvodi puno stakleničkih plinova već povećava ranjivost država koju onda mogu iskoristiti teroristi i neprijateljski autoritarni režimi. Oslanjanje na vlastite resurse te čiste tehnologije i obnovljive izvore smanjilo bi tu ovisnost, a ujedno bi se smanjile emisije stakleničkih plinova. Sve je to dovelo do zaključka da bi Sjedinjene Američke Države trebale te posljedice klimatskih promjena na nacionalnu sigurnost u potpunosti ugraditi u nacionalne strategije sigurnosti i obrane, razvijati čiste tehnologije, smanjivati energetsku ovisnost te se aktivnije uključiti u prevenciju i sanaciju posljedica klimatskih promjena i na domaćem terenu i globalno. Ako se zna što će se dogoditi i što treba učiniti, zašto se onda ništa ne čini? Odgovor je da se čini, ali premalo i presporo – zato što drugi “interesi”, koji su neposredniji i kratkoročniji, često zasjenjuju važnost budućih problema. No kako “ekološki” interes postaviti više na ljestvici nacionalnih interesa? Unatoč ekološkoj retorici kojom se koristi većina državnika, u politici se ekološka svijest nerijetko doživljava samo kao moraliziranje koje prikriva prave političke ciljeve. Prema realistima moral ili ima malo ili uopće nema mjesta u vanjskoj politici država. Činiti nešto iz moralnih, a ne političkih razloga, u prvom je redu nerazborito, a osim toga može imati i dublje neželjene političke posljedice za tu državu (Morgenthau, 1948). Kao što je prethodno spomenuto, željene posljedice za realiste nemaju veze s moralom, već se definiraju ili kao zadržavanje postojeće pozicije moći ili kao povećanje 152

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

vlastite moći. Prema Heffronu (2015) ofenzivni, defenzivni i neoklasični realisti, svaki na svoj način, objašnjavaju zašto je to tako, odnosno zašto realisti više misle na moć, a manje na borbu protiv klimatskih promjena. Ofenzivni realisti, primjerice, razmišljaju na način da država treba maksimalno iskoristiti svaku šansu koja joj se pruži. U slučaju posljedica klimatskih promjena to znači da bi se racionalna država trebala dobro pripremiti za predstojeće posljedice klimatskih promjena i kad se loše stvari dogode, biti spremna odgovoriti na njih te tim djelotvornim odgovorom povećati svoju moć u odnosu na druge, manje spremne ili više pogođene države svijeta. U tu realističku logiku ne ulazi djelotvorno sprječavanje globalnih posljedica klimatskih promjena, jer će države i dalje upotrebljavati jeftina fosilna goriva ako im to bude održavalo i povećavalo moć. Važna je samo dobra priprema za posljedice klimatskih promjena koje će otvoriti mnoštvo prilika za povećanje vlastite moći. Ako slijedimo tu logiku do kraja, uvidjet ćemo da je za ofenzivne realiste iskorištavanje ekološke i ekonomske tragedije drugih država za povećanje vlastite moći ne samo prihvatljivo nego i politički racionalno. Takva strategija ne uključuje namjerno izazivanje klimatskih promjena ili pak negiranje njihova postojanja – na kraju krajeva, zbog priznanja da one postoje države se spremaju za primjerenu reakciju koja će im omogućiti preživljavanje. Uz to, neće sve države na isti način i u isto vrijeme biti pogođene posljedicama klimatskih promjena. Prema ofenzivnom realizmu onu državu koju te posljedice ne pogode jako ništa ne sprječava da i dalje troši fosilna goriva te time povećava svoju prednost pred državama koje su više pogođene posljedicama klimatskih promjena. Neoklasični realisti rekli bi da je unutarnja struktura države najvažnija odrednica toga kako će ta država reagirati na prijetnje. U slučaju demokratskih država, državnici koji donose odluke o klimatskim promjenama željet će ostati na vlasti što dulje, što znači da će im prioriteti biti da udovolje glasačima otvaranjem radnih mjesta, povećanjem životnog standarda i rješavanjem ekonomskih i sigurnosnih te tre153

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

nutačnih ideološko-identitetskih pitanja. Ekološki problemi, vjerojatno, još uvijek nisu visoko na listi prioriteta prosječnih glasača koji razmišljaju o svojoj svakodnevnoj egzistenciji. No jednog dana ekološka stajališta mogu odlučivati i o izborima, ako postoje obrazovani birači koji su svjesni globalnih ekoloških problema te koji se sve češće suočavaju s ekstremnim vremenskim pojavama. Uz to što političari u demokratskim državama moraju osluškivati bilo glasača da bi osvojili novi mandat, ne treba zanemariti ni osluškivanje toga što big business, često najvećih zagađivača, ima reći o mjerama protiv klimatskih promjena. Dobar su primjer velike naftne kompanije koje se kontinuirano suprotstavljaju djelotvornijim mjerama protiv klimatskih promjena jer bi one negativno utjecale na njihovo poslovanje. Defenzivni realisti vjeruju u održanje ravnoteže moći, ili ravnoteže prijetnji (Walt, 1985), i mogli bi sramežljivo prihvatiti da su klimatske promjene prijetnja koja zahtijeva osnivanje saveza kako bi je se spriječilo. No teško da se mehanizam “uravnoteživanja” s prijetnjom koju predstavljaju druge države može usporediti s prijetnjom klimatskih promjena. Teško, ali ne i nemoguće – u slučaju da prijetnja postane izravna i dovoljno očita da je se ne može interpretirati na više različitih načina. Heffron (2015: 17) tvrdi da je “waltovski savez protiv klimatskih promjena najbliže što realizam može ponuditi kao rješenje uzroka klimatskih promjena, kao i formulacije odgovora na razvoj njihovih simptoma. Ako države mogu racionalizirati prijetnje klimatskih promjena i uklopiti ih u realističku sigurnosnu paradigmu te prihvatiti mogućnost kolektivnog uravnoteživanja u obliku saveza protiv klimatskih promjena, onda te prijetnje mogu biti neutralizirane na sličan način na koji su i prošla revizionistička carstva bila poražena.” Spomenuti defenzivni realist Stephen Walt (2021) daje zanimljiva “realistička” rješenja (iako bi se moglo reći da su edukacija građana i pritisak na vlast tipična liberalna rješenja) problema klimatskih promjena. Prvo, djelotvorna edukacija ljudi o tome što se događa s planetom – na taj će način birači shvatiti važnost klimatskih promjena i birati/kažnjavati one političare 154

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

koji se dovoljno/nedovoljno njima bave. Tako će utjecaj onih koji negiraju klimatske promjene ili lobista velikih kompanija biti umanjen. No ljudima treba reći i istinu o troškovima i promjenama načina života koje im mjere protiv klimatskih promjena donose. Ne treba stvarati iluzije da će borba protiv klimatskih promjena biti bez troškova i žrtava. Na globalnoj razini ne treba se pozivati na interese čovječanstva, nego na interese svake pojedine države. Kao što je to više puta navedeno, nijedna država neće se svojevoljno žrtvovati za dobro čitavog čovječanstva ili za ljude u drugim državama. No ako države prihvate mogućnost da i one mogu završiti loše, a nisu sklone pretjeranim rizicima, onda će biti spremne nešto i učiniti kako bi se spriječile klimatske promjene. I na kraju, realizam ne vjeruje u djelotvornost velikih konferencija UN-a koje uključuju sve članice i smatra da je bolje da manji broj najmoćnijih država (poput G-7 ili G-20) postigne dogovor. Dogovor 7 ili 20 članica bio bi velik uspjeh, dok se dogovor svih članica UN-a čini nemogućom misijom. Možda je gotovo dvije stotine država jednostavno prerazličito po svojim interesima da bi veliki multilateralni dogovori bili djelotvorni. Na tom tragu William Nordhaus (2020) razvija svoju ideju o “klimatskom klubu”, odnosno o novoj vrsti djelotvornijih klimatskih dogovora koji bi zamijenili postojeće, nedjelotvorne dogovore koji potiču free riding. Države bi trebale prihvatiti model kluba i uključiti kazne za one koji u njemu ne sudjeluju. Ako 25 dogovora o borbi protiv klimatskih promjena nije bilo uspješno, zašto očekivati da će 26. biti uspješan? Dogovor o zaštiti globalnih zajedničkih dobara teško je postići jer države nemaju pravi poticaj da se drže dogovorenog, ali imaju poticaj da slijede svoje vlastite nacionalne interese. Ono što treba promijeniti jest struktura poticaja, što se može postići “klimatskim klubovima” u kojima će članovi imati određene benefite, a nečlanovi će dobivati kazne (ibid.). U tim klubovima članovi se pridržavaju pravila plaćanja “ugljičnog poreza” ili cijene zagađivanja – države nečlanice plaćaju 3% poreza na proizvode koje prodaju članicama kluba. Kanada, čini se, uspješno primjenjuje taj model od 2019. godine, pa on može poslužiti kao prototip 155

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

za buduće klimatske klubove (Coulton, 2021). Na taj način dat će se poticaj za smanjenje emisija stakleničkih plinova i omogućiti mehanizmi kontrole nad onima koji to ne čine. Ako se slijedi realistički savjet da se za uspješnu borbu protiv klimatskih promjena mora obratiti uskim interesima pojedinačnih država – a što podupiru i razlozi neuspjeha dosadašnjih dogovora o njihovu sprječavanju – sljedeći bi uvjeti morali biti ispunjeni kako bi države prihvatile sprječavanje posljedica klimatskih promjena u svoj panteon nacionalnih sigurnosnih interesa: 1. Rat14 protiv klimatskih promjena mora biti jasno i nedvosmisleno povezan s moći pojedine države. (1) Ako se ekološke prijetnje vide kao prijetnje koje umanjuju moć države, onda će ih država nastojati otkloniti na sve moguće načine, uključujući i savez s drugim državama s istim problemima. (2) Ako uspješna borba protiv klimatskih promjena povećava ili održava relativnu moć države koja se u tu borbu upušta, onda će država biti spremna uložiti napor da to učini. U suprotnom, neposredni tradicionalni nacionalni interesi (sigurnost, prosperitet, neovisnost) imat će primat, a borba protiv klimatskih promjena ostat će drugorazredni interes. 2. Rat protiv klimatskih promjena mora biti jasno povezan s opstankom države. Ako posljedice klimatskih promjena ugrožavaju egzistenciju država, onda će one biti spremne mobilizirati sve resurse kako bi održale svoju egzistenciju. Rat podrazumijeva mobilizaciju svih resursa i spremnost na podnošenje određenih žrtava. 3. Rat protiv klimatskih promjena mora biti racionalan i imati jasno zacrtane ciljeve, tj. mora imati jasnu računicu u 14

Ovdje upotrebljavam riječ “rat”, a ne neku drugu, jer rat ima više mjesto u hijerarhiji stvari koje su važne za realizam. Iako je tradicionalna definicija rata oružani sukob između dvije ili više država, postoje pojmovi građanskog rata ili rata protiv terorizma. Budući da se kod prijetnji klimatskih promjena radi o egzistencijalnim prijetnjama, možda nije pogrešno borbu protiv klimatskih promjena nazvati upravo ratom. 156

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

kojoj troškovi neće nadilaziti dobit. Zbog toga je dobro staviti cijenu na prirodna dobra ili na zagađivanje. Beskonačni ratovi koji imaju nedostižne ciljeve nisu prihvatljivi jer iscrpljuju moć države. Pretpostavlja se da se u tom ratu može i pobijediti. Ako nova retorika i rječnik ekološkog realizma i postrealizma mogu zadovoljiti te uvjete, onda bi se realistička misao mogla prilagoditi na način da se može nositi s novim ekološkim prijetnjama te formulirati primjeren odgovor. Drugim riječima, ako se pokaže da klimatske promjene umanjuju moć ili ugrožavaju opstanak države, realisti će prihvatiti sva sredstva u borbi protiv njih – a neće se orijentirati samo na pripremu za sanaciju posljedica klimatskih promjena i na njihovo iskorištavanje. Što bi ta nova retorika i novi rječnik mogli uključivati? Borba protiv klimatskih promjena i ekoloških prijetnji morala bi realistički pojam “kontrole” proširiti i na kontrolu globalnog okoliša o kojem ovisi i “kontrola čovjeka nad čovjekom” ili klasični realistički pojam moći (Morgenthau, 1948). Dok god se priroda nalazi izvan fokusa političkog realizma, osim kao pozornica na kojoj se odvija glavna borba za moć između država, realizam neće imati odgovarajući odgovor na ekološke prijetnje. Nacionalni interes trebao bi se definirati u terminima moći koji uključuju i moć nad prirodom, a ne prepuštanje toj moći da diktira širi kontekst političke borbe za moć među državama. Na taj način “nacionalni interes” može zadobiti modificirano značenje – u smislu da samo ostvarivanje tradicionalnih nacionalnih interesa (sigurnost, prosperitet, neovisnost) pretpostavlja i ostvarivanje kontrole nad okolinom u kojoj se nadmetanje za moć odvija. Prva dva tradicionalna interesa, barem prema predviđanjima što će se dogoditi ako ništa ne promijenimo, većom bi kontrolom prirode bila ne samo ostvarena već vjerojatno i pojačana. No treći interes, u kojem država u borbi protiv ekoloških prijetnji gubi dio suverenosti, mogao bi doći u pitanje zbog preuzetih obveza. Zbog toga je ključno pronaći rješenje unutar realističkog narativa koji bi mogao podnijeti gubitak dijela suverenosti država, a ujedno i povećati, ili barem ne izgubiti, djelotvornost države 157

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

u borbi protiv ekoloških prijetnji. Drugim riječima, suverena država kao hijerarhijski ustrojena ljudska organizacija koja ima legitimitet, zbog svoje sposobnosti kontrole i mobiliziranja najvećeg dijela svojih resursa i dalje predstavlja najbolju šansu za djelotvornu borbu protiv klimatskih promjena. Država neće ustupiti, barem ne u doglednoj budućnosti, svoje glavne ovlasti nikakvoj naddržavnoj organizaciji niti će se bez osigurača podvrgnuti međunarodnim pravilima. No ono što bi država trebala “žrtvovati”, kao što to čini pri svakom koordiniranom napadu na neprijatelja, jest tradicionalni način ostvarenja svojih nacionalnih interesa pri kojem nije izračunat trošak globalnih ekoloških prijetnji (one nisu dio jednadžbe – obično su ti troškovi bili prebačeni na druge). Ne treba se zavaravati i očekivati da će države poduzeti neke korake u borbi protiv prijetnji klimatskih promjena iz odgovornosti prema biosferi. Ali realno je očekivati da će poduzeti koordiniran napor ako time očekuju izbjeći neku veliku štetu i ugrozu svojih interesa. Zbog toga bi realistički narativ trebao biti “proširen” tako da pojam “moći” obuhvaća i dominaciju nad prirodom, a ne samo nad čovjekom te da jedno i drugo bude moguće izračunati i staviti u jednadžbu moći. Kao bićima koja se, za razliku od ostalih životinja na ovom planetu, svojim tijelom ne prilagođavamo određenoj prirodnoj okolini (nemamo, primjerice, krzno koje bi nam omogućilo prilagodbu hladnijim krajevima), nego okolinu prilagođavamo svojim potrebama i svoje fizičke nedostatke nadomještamo umjetnim predmetima (gradimo, primjerice, kuće; stvaramo razna oruđa i oružja), kontrola nad prirodom nije nam strana. No ta kontrola ima i svoju cijenu – kao što vidimo u slučaju klimatskih promjena – za koju još mnogi vjeruju da će je platiti netko drugi. Ekološki bi realizam, dakle, morao nedvosmisleno prihvatiti pretpostavku da je moguće kontrolirati ne samo političke odnose u danim okolnostima nego i prirodne procese koji mogu značajno promijeniti okolnosti tih političkih odnosa, što će utjecati i na odnose same, i to bez obzira na “pametne i proračunate” odluke državnih vodstava. Drugim riječima, treba prihvatiti da politička moć ovisi i o (ekološkim) okolnostima 158

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

te da se i te okolnosti može “kontrolirati”, a ne ih prepustiti sreći. Tako bi politički odnosi manje ovisili o fortuni, a više o virtù. Možda je to prava prilika da sposobni političari pokažu svoju vrlinu i sposobnost prilagođavanja vlastitog djelovanja novim okolnostima. Valja primijetiti da realisti ipak ne vjeruju da je moguće previše toga kontrolirati, pogotovo ako to nije u nacionalnom interesu, te smatraju da je potrebno ograničiti ambicije za kontrolom kako se moć ne bi nepotrebno smanjivala trošeći se na nedostižne ciljeve. Samoograničavanje te spremnost na djelovanje i nasilje također su vrline sposobnog vladara. Primjerice, kod Machiavellija fortuna predstavlja nešto što je s one strane ljudske kontrole, ali ono što sposobni vladari mogu kontrolirati jest prilagođavanje novonastaloj situaciji (Machiavelli, 1998). No uz današnju kontrolu koju ljudi imaju nad prirodom te dostupnu tehnologiju kojom ipak mogu više utjecati na prirodu nego što su mogli u Machiavellijevo vrijeme moguće je moć država usmjeriti i prema kontroli nad prirodom te njezinim utjecajem na politiku. U slučaju ekologije tehnologije su dostupne, polako se primjenjuju, no strah od drugih država još je uvijek jači od straha od prirode. Stare navike teško umiru. Kad jedna država i započne jače zagovarati borbu protiv ekoloških prijetnji, druge države to često doživljavaju kao moralizam koji prikriva prave interese. Nadvladavanje tog straha u doba današnjeg globalnog nadzora moguće je jer taj nadzor omogućuje da se “prati” ono što druga država radi u vezi sa zagađivanjem okoliša te da se brzo reagira. Realistima je vrlo važna i djelotvorna kontrola nad onim što druge države mogu dobiti, odnosno mogu li iskoristiti situaciju zajedničke borbe protiv klimatskih promjena. S druge strane, iz povijesti je poznato da su, kad se pojavi zajednički neprijatelj, realisti spremni na privremeni savez kako bi uravnotežili moć, odnosno obranili se od jasno identificiranog neprijatelja. Kao što smo spomenuli, u ovom slučaju prijetnja nema jasnog nositelja kojeg se jasno može identificirati jer gotovo svi ljudi sudjeluju u njoj, a one najrazvijenije i najsnažnije države ujedno su i najveći zagađivači. Za uspostavu vojnog saveza potreban je neprijatelj s imenom 159

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

i prezimenom. Mogu li klimatske promjene dobiti takvo prepoznatljivo lice neprijatelja? Uspostava globalnog saveza, ili barem klimatskog kluba, možda je bolji način za rješavanje ekoloških problema od ne toliko obvezujuće globalne suradnje. Borba protiv ekoloških problema kao borba protiv zajedničkog neprijatelja bolje bi se uklopila u realističko razumijevanje sigurnosne prijetnje. Drugim riječima, potrebno je proširenje realističkog narativa u kojem će okolnosti, ovaj put prirodne, a ne političko-vojne, odrediti što se mora i može učiniti. Primjerice, može li se globalno zatopljenje smatrati zajedničkim neprijateljem protiv kojeg se može boriti samo savezom barem najjačih, ako već ne i svih država? Zamislimo da se u budućnosti moć koristi kako bi se natjeralo državu koja predstavlja najveću ekološku prijetnju da promijeni svoje ponašanje. U tom bi slučaju prijetnja dobila nositelja i realizam bi ponovo mogao ponuditi rješenje – koristiti (ekonomsku i vojnu) moć kako bismo spriječili ugrozu vitalnih interesa, i naših i savezničkih. Problem je u tome što su rizici sprječavanja takvog ponašanja najvećih zagađivača preveliki s obzirom na to da se redom radi o najrazvijenijim i vojno najsnažnijim državama – vojna intervencija protiv njih zbog ekoloških prekršaja nezamisliva je kao što je danas nezamisliva intervencija protiv Kine koja krši ljudska prava Ujgura. I, na kraju krajeva, hoće li ekološka pravila preuzeti ulogu koju danas imaju ljudska prava? Ako se neku državu može kazniti zbog velikih zagađenja, tko može jamčiti da se zbog istih razloga, pravih ili izmišljenih, neće kazniti i ostale države, odnosno da to neke države neće iskoristiti kako bi utjecale na unutarnje stvari drugih država? Kao što se za to, uostalom, mogu iskoristiti i ljudska prava. S time da je kršenje ljudskih prava puno “vidljivije” nego zagađenje. Time se povjerenje u anarhijskom sustavu neće povećati, a može se smanjiti. Hoće li ekološke ili klimatske intervencije u suverene države koje se ne mogu samostalno boriti protiv klimatskih promjena ili koje namjerno sabotiraju te promjene zamijeniti humanitarne intervencije koje se poduzimaju zbog toga što država ili ne može zaštititi ljudska prava 160

EKOLOŠKI REALIZAM – OD ISPRAZNOG SLOGANA DO OZBILJNOG PRISTUPA

dijela svojeg stanovništva ili ih namjerno krši? Strah od beskonačnih klimatskih ratova mnoge bi realiste mogao spriječiti da prihvate prioritet ekoloških interesa, i to iz istih razloga zbog kojih je za njih besmisleno ići u rat zbog ideoloških ili religijskih razloga, uključujući i kršenja ljudskih prava. Svaki savez protiv zajedničkog neprijatelja treba vođu. Obično je to najjača država u sustavu. U današnjem rječniku to bi bio hegemon. Prema hegemonskoj teoriji stabilnosti međunarodna je suradnja moguća ako postoji hegemon koji je spreman svoje resurse trošiti na njezino promicanje (Kindleberger, 1973). Prema tom shvaćanju najveća odgovornost za međunarodni odgovor na ekološke probleme leži u rukama najmoćnije države u svijetu. To je jedan od načina na koji se može ili se u trenutku unipolarnosti nakon Hladnog rata moglo rješavati pitanje klimatskih promjena. No ne smije se zaboraviti da će taj odgovor biti nekako u skladu s interesima te najmoćnije države ili hegemona, odnosno da ta država neće žrtvovati svoju moć ako procijeni da takav potez može poremetiti njezinu poziciju na vrhu (Gilpin, 1988), pogotovo ako nametanje odgovora na ekološka pitanja zahtijeva određene akcije prisile koje mogu više štetiti nego pomoći. Unipolarni trenutak koji su uživale Sjedinjene Američke Države nakon Hladnog rata mogao se iskoristiti za djelotvornije sprječavanje klimatskih promjena – no hegemonu to u tom razdoblju nije odgovaralo. U današnjem svijetu koji se mijenja iz unipolarnog u multipolarni, a možda i u bipolarni, teško je uvidjeti kako bi ekološki problemi mogli biti odgovornost samo jedne, iako najmoćnije, države. U vremenima promjena odnosa moći između država u nekom sustavu teško da će ekološki problemi dobiti prioritet nad geopolitičkim interesima (kao što će to biti vidljivo u slučaju Arktika). Realisti obično puno više paze na relativne dobitke nego na suradnju s drugim državama iz jednostavnog razloga jer različiti dobici suradničkih država mogu narušiti postojeće odnose moći. Drugim riječima, umjesto da države daju prioritet apsolutnim dobicima koji će im poboljšati situaciju u odnosu na onu u kojoj su bili prije, one se boje da bi druge države mogle dobiti više. I u borbi protiv 161

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

klimatskih promjena državama je puno važnije da druge države, odnosno potencijalni neprijatelji, ne dobiju više od njih, ili izgube manje od njih, nego da sve imaju koristi od toga. Narativ ekološkog realizma trebao bi osigurati rječnik i retoriku koji uključuju prihvaćanje kontrole nad prirodnom zbiljom i, između ostalih, ekološkim prijetnjama. Nadalje, problem jamstva da će se dogovoreno o mjerama protiv ekoloških prijetnji poštovati zahtijeva čvršći savez s jasno definiranim obvezama država i mehanizmima kažnjavanja onih koji se dogovorenog ne drže. Iz tog narativa potrebno je izbaciti ljubav i strahove, a ubaciti borbu protiv ekoloških prijetnji kao vitalni nacionalni sebični interes svake države. No sve dok ne bude tako, posljedice klimatskih promjena su neizbježne. Kontrola ograničenog područja države, koja predstavlja više-manje kompaktnu političku zajednicu, te saniranje štete na tom području nešto je što će se vjerojatno dogoditi. S druge strane, globalno upravljanje borbom protiv ekološke krize polako će slabjeti i u narativu i u koordinaciji. Države će se zbog uvjerenja da mogu djelotvorno kontrolirati samo svoj kutak zemlje ili neposredno okružje, polako povlačiti prema područjima za koja misle da ih, u skladu sa svojom moći, mogu kontrolirati. Potreba za kontrolom vlastite situacije očita je i u djelovanju velikih sila na području Arktika, gdje su posljedice klimatskih promjena u obliku otapanja leda već vidljive. Utjecaj klimatskih promjena na raspodjelu moći u svijetu: slučaj Arktik Iako realizam ne može puno toga pozitivnog i konstruktivnog reći o globalnom upravljanju borbom protiv klimatskih promjena, raspodjela moći i resursa kao posljedica klimatskih promjena više se nalazi u njegovoj domeni. Očekuje se da će predviđene klimatske promjene utjecati i na odnose između velikih država, odnosno da se države što bolje moraju pripremiti za neizvjesnu budućnost, između ostalog i boljim geopolitičkim pozicioniranjem. 162

UTJECAJ KLIMATSKIH PROMJENA NA RASPODJELU MOĆI U SVIJETU: SLUČAJ ARKTIK

U vezi s tim jedan je od najzanimljivijih slučajeva Arktik, i to iz više razloga. Prvo, Arktik se zagrijava duplo brže nego ostatak planeta te nam daje predokus toga što možemo očekivati od klimatskih promjena. Otapanje leda izravna je posljedica klimatskih promjena i stvara novu situaciju koja mijenja ili ima potencijal da promijeni okolnosti postojećih odnosa moći velikih svjetskih sila. Drugo, ponašanje velikih sila na Arktiku pokazat će nam što možemo od njih očekivati u sličnim situacijama u budućnosti kad posljedice klimatskih promjena budu vidljivije na drugim dijelovima planeta. Treće, iako je Arktik po mnogočemu specifična regija, to što se ondje događa pokazat će nam da realističko natjecanje između velikih sila nije stvar prošlosti, nego da će postojati čak i kad se svijet suoči s puno težim posljedicama klimatskih promjena. Iako njegov udio u površini planeta iznosi svega 6%, “plavi” Arktik imat će, zbog svojih prirodnih bogatstava i novih plovnih trgovinskih putova, velik utjecaj i na svjetsku ekonomiju i na vojno-strateške odnose između NATO-a i Rusije. Američki Department of the Navy u svojoj strategiji pod naslovom A Strategic Blueprint for the Arctic iz 2021. godine navodi da se prema postojećim procjenama na Arktiku nalazi 30% neotkrivenih svjetskih nalazišta prirodnog plina, 13% svjetskih zaliha nafte te oko milijardu dolara vrijedna nalazišta rijetkih minerala. Same su te količine resursa za države arktičkog područja, a i šire, više nego privlačne. Uz to, otapanje polarnog leda i njegovo povlačenje prema sjeveru otvara mogućnost stjecanja novih teritorija, novih ribolovnih područja, novih plovnih trgovačkih morskih putova te novog vojno-strateškog pozicioniranja. Te su mogućnosti potaknule svojevrsnu novu zlatnu groznicu, pogotovo među velikim svjetskim silama, u prvom redu Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom i Kinom. Takva nova bogatstva i prilike veoma su primamljivi jer, prema realističkoj logici, mogu povećati moć države ili barem ne dopustiti pojedinim državama da iskoriste danu situaciju na štetu drugih država. Prema realističkoj logici, ako nad ponašanjem države nema izvanjske kontrole (koja se postiže tako da joj se na putu širenja isprije163

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

či moć drugih država, a ne toliko međunarodni sporazumi ili međunarodne organizacije) ili ako su nagrade previše primamljive, ona će učiniti sve što joj je na raspolaganju kako bi što više ugrabila za sebe. Takvo ponašanje realisti smatraju jedino racionalnim. Kao što je već rečeno, ponašanje moćnih država u slučaju Arktika dat će nam dobar uvid u to što se od njih može očekivati kad budu suočene sa sve većim posljedicama klimatskih promjena, odnosno hoće li iskoristiti situaciju za povećanje vlastite moći ili će surađivati s drugima kako bi spriječile širenje loših posljedica otapanja leda na polarnim kapama. Za sada je situacija takva da se ima razloga vjerovati da je prvi scenarij, odnosno natjecanje za moć, izgledniji od drugog. No kao i gotovo uvijek u međunarodnim odnosima, situacija nije crno-bijela, već će paralelno dolaziti do brojnih sukoba na različitim razinama, ali i do brojnih oblika suradnje među državama na nekim drugim razinama. Velike sile na Arktiku imaju i vojne i ekonomske interese. Za kontrolu nad Arktikom bori se arktička petorka koja na njemu ima obalu i ekskluzivnu ekonomsku zonu (SAD, Kanada, Danska-Grenland, Norveška i Rusija), i ostale velike sile koje u tome pronalaze neki interes (uključujući, primjerice, Kinu i Njemačku). Uz očite koristi koje donose velike arktičke zalihe fosilnih goriva i minerala, iz povijesti je poznato da su nove morske trgovačke rute imale velik utjecaj i na raspodjelu bogatstva i na odnose moći u svijetu. Kraćim plovnim putovima Arktičkim oceanom može se povezati 75% svjetske populacije. U slučaju Arktika trgovačkim velesilama poput Kine i Njemačke zanimljiva je Sjeverna morska ruta (uz obalu Rusije), koja je ne samo kraća veza između Kine i Europe nego bi se njome izbjegla politički nestabilna područja uz rutu kroz Sueski kanal, kao i pirati koji pljačkaju na toj ruti. Očekuje se da će plovan postati i Sjeverozapadni prolaz kroz kanadski arhipelag (trenutačno manje prohodan i razvijen). U svakom slučaju, pojava tih novih morskih putova gotovo sigurno će imati globalne posljedice (Blunden, 2012). To su, ukratko, početne spoznaje od kojih polazi oblikovanje interesa i strategije velikih sila vezano uz tu regiju. 164

UTJECAJ KLIMATSKIH PROMJENA NA RASPODJELU MOĆI U SVIJETU: SLUČAJ ARKTIK

Jedna je od najzainteresiranijih država za Arktik i Sjevernu morsku rutu Ruska Federacija. Budući da ima najdužu granicu na tom području, Rusija može kontrolirati tu rutu (što je u suprotnosti s načelom slobodne plovidbe međunarodnim vodama). Ona svoje vojno djelovanje u arktičkoj regiji vidi u svjetlu svojih sveukupnih odnosa sa Zapadom, ali se ujedno sprema iskoristiti prednosti koje bi joj donijela Sjeverna morska ruta, uključujući i smanjenje ovisnosti o Europi i Zapadu. Prema jednoj od studija ruske politike na Arktiku (Rumer, Sokolsky i Stronski, 2021) Rusija iz slabo nastanjene arktičke regije (oko 2,5 milijuna ljudi) dobiva oko 10% svojeg BDP-a, oko 20% izvoza (većinom plina i nafte, ali i ostalih minerala) te trećinu ribe. Pomicanje leda dalje na sjever vjerojatno bi još povećalo te udjele. No otapanje leda čini rusku sigurnosnu situaciju izazovnijom. Naime, Rusija je imala svojevrstan prirodni štit na svojem sjeveru u obliku leda i oštrih klimatskih prilika. Klimatske promjene taj štit smanjuju te Rusiju čine ranjivijom. Zbog toga je u posljednje vrijeme Sjevernoj ruskoj floti, koja ima zadaću štititi nuklearne podmornice s nuklearnim projektilima koje imaju važnu ulogu u ruskom odmjeravanju snaga sa Zapadom, dan velik značaj u organizacijskom i financijskom smislu. Uz to, Sjeverna morska ruta, kao još uvijek većim dijelom godine neplovna morska trgovačka ruta između Azije i Europe, ne mora se pokazati isplativom za Rusiju jer je njezino održavanje poprilično skupo i složeno, tj. opterećeno problemima koje konkurentske rute u toplim morima nemaju, kao i zapadnim sankcijama te nejasnom budućnošću fosilnih goriva. Da se ne spominje da su 2020. godine od 331 broda koji je tuda plovio samo 62 prošla cijelu rutu. Nadalje, teritorijalni zahtjevi Rusije na Arktiku i njezina agresivna retorika i djelovanje (simbolično zabijanje ruske zastave na dnu Arktičkog oceana u području Sjevernog pola) nisu dobro prihvaćeni od ostalih arktičkih zemalja. Podupire je jedino Kina koja u tom ima velik ekonomski interes. Rusija jasno pokazuje da joj je prilagođavanje novonastaloj situaciji na njezinu sjeveru prioritet, te joj klimatske promjene zbog kojih se topi led ujedno i štete i odgovaraju. U svojoj 165

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

arktičkoj strategiji od 2020. do 2035. godine Rusija, uz navedeno iskorištavanje mineralnih bogatstava i Sjevernu morsku rutu, navodi da će poboljšati životne uvjete stanovništva u tim krajevima i čuvati ekološku ravnotežu. No u strategiji se puno veći naglasak ipak stavlja na sigurnosne probleme, jer se Rusija boji da će otapanje leda povećati njezinu ranjivost na sjeveru te zato ponovo uspostavlja vojnu prisutnost na Arktiku. Klimatske promjene tu prirodnu obranu oslabljuju, a to, prema strategiji, zahtijeva kontinuirano povećanje ruske vojne prisutnosti. Rusija već sad (2021. godine) ima brojne vojne i zrakoplovne baze na tom području. Uz to, otapanje leda povećava i mogućnost nekontroliranih susreta s drugima, što znači i mogućnost sukoba. Iako se u strategiji spominje i suradnja, naglasak je stavljen na prijetnje. Diplomatska sredstva, članstvo u Arktičkom vijeću te međunarodno pravo koriste se kao sredstva za ostvarenje vlastitih teritorijalnih pretenzija. U strategiji nema spomena globalnog zatopljenja i njegovih uzroka – što i ne čudi s obzirom na to da je Arktik bogat naftom i plinom. Rusija u ovom slučaju, mogli bismo reći, slijedi strategiju ofenzivnog realizma te iskorištava danu situaciju kako bi povećala vlastitu ekonomsku moć, ali i defenzivnog realizma jer želi uravnotežiti moć s potencijalnim prijetnjama koje joj dolaze sa sjevera bez leda. Druga velika sila koja pokazuje interes za Arktik jesu Sjedinjene Američke Države. Na Arktiku živi manje od 68 000 Amerikanaca, udio Aljaske u BDP-u Sjedinjenih Država svega je 0,3%, a udio mineralne proizvodnje 4% (Bjorkum, 2021). Za razliku od Rusije Sjedinjene Države naglašavaju da žele izbjeći militarizaciju Arktika, ali svjesne su vojno-strateške važnosti tog područja ako, odnosno kad nestane prirodne tampon-zone između SAD-a i Rusije. Kroz Arktičko vijeće čije su članice arktičke države (Rusija, SAD, Kanada, Norveška, Danska, Island, Finska, Švedska) nastoje promovirati miroljubivu suradnju u toj regiji. S druge strane, unatoč zalaganju za rješavanje međusobnih nesuglasica diplomatskim putem, SAD i NATO pojačavaju svoju vojnu prisutnost sve češćim održavanjem vojnih vježbi u Sjevernoj Europi te prisustvom američkih 166

UTJECAJ KLIMATSKIH PROMJENA NA RASPODJELU MOĆI U SVIJETU: SLUČAJ ARKTIK

nuklearnih podmornica u norveškim lukama. Isto tako, Norveška se sprema dopustiti SAD-u da izgradi objekte u nekoliko njezinih ključnih vojnih baza (Gamer i Detsch, 2021). SAD uz baze na Aljasci ima i važnu zrakoplovnu bazu na sjevernom Grenlandu (Thule Air Base) u čije je unapređenje uložio znatna sredstva, što je bila reakcija na ruske aktivnosti na Arktiku. Ta je baza važna jer može detektirati projektile iz Rusije, Kine i Sjeverne Koreje. Arktička strategija američkog ministarstva obrane iz 2019. godine uz opću obvezu obrane domovine prepoznaje i nesigurnu stratešku okolinu Arktika te je ono spremno nadmetati se kad je to potrebno kako bi se održala željena regionalna ravnoteža moći te kako bi se osiguralo da zajednička područja ostanu slobodna i otvorena svima (Bjorkum, 2021). Iako navedeni potezi SAD-a i NATO-a nemaju potencijal za ofenzivno djelovanje protiv Rusije, nego više služe kao podsjetnik Rusiji na vremena Hladnog rata i politiku odvraćanja, militarizacija Arktika već je nedvojbeno počela. Treća velika sila koja, iako ne graniči s arktičkim područjem niti ima teritorij u arktičkom krugu, želi dio kolača jest Kina. Ona tvrdi da je “blizu” Arktika, pa da ima legitimne interese u tom području. Budući da ipak nema teritorija u arktičkom krugu, ambicije Kine nisu toliko vezane uz teritorijalno širenje i vojnu prisutnost na Arktiku (ako se isključi satelitski nadzor tog područja) koliko uz iskorištavanje arktičkih mineralnih bogatstava i novih morskih putova koje, prema svojoj arktičkoj strategiji iz 2018. godine, smatraju svojim “polarnim putom svile”. Tu novu, kraću Sjevernu morsku rutu do Europe Kinezi smatraju potencijalnim uzrokom ekonomskog buma. Uz to puno ulažu u energetske projekte u Rusiji, investiraju u zrakoplovne luke, istraživačke postaje i satelitske zemaljske postaje – što sve ukazuje na njihove ozbiljne namjere na “autonomnom teritoriju” Arktika (ibid.). No budući da ipak nije arktička zemlja, pred Kinom su mnoge i političke i tehničke prepreke koje mora svladati da bi ostvarila svoje ambicije. Ako se izuzmu političke i birokratske prepreke na koje nailazi (primjerice iz Danske), američka i ruska konkurencija za izvlačenje mineralnih bogatstava Arktika puno je iskusnija 167

3. REALIZAM, POSTREALIZAM I KLIMATSKE PROMJENE

i opremljenija od Kine. Jedan od pokazatelja da Kina zaostaje za konkurentima jest činjenica da ima jedan ledolomac, dok ih SAD ima pet, a Rusija čak 51 (Gross, 2020). No Kina neće samo tako odustati od projekta arktičkog puta svile koji može dati velik poticaj njezinoj ekonomiji (ali i ruskoj). Ako se po jutru dan poznaje, onda realpolitika neće tako lako izumrijeti i prepustiti mjesto suradnji radi djelotvornije borbe protiv klimatskih promjena. Gotovo sve velike sile samo sramežljivo spominju brigu za ekologiju, dok, kao što smo vidjeli, većinu pravih napora ulažu u iskorištavanje posljedica otapanja leda i u strateško pozicioniranje na Arktiku. To iskorištavanje Arktika, možemo gotovo sa sigurnošću pretpostaviti, dovest će do još većeg zagađenja tog dijela Zemlje (primjerice bušenja mogu uzrokovati eroziju te biti pogubna za lokalne vrste, a moguća su i izlijevanja nafte), a korištena fosilna goriva iz arktičkih nalazišta još će više povećati emisiju stakleničkih plinova u atmosferu. Novi plovni putovi zagađivat će Arktički ocean, a omogućit će se i veći izlov ribe velikim ribarskim flotama, što će narušiti ravnotežu u oceanu. Briga za ekološke probleme ustupit će mjesto brizi za sastavljanje što uvjerljivijih govora političara o borbi protiv klimatskih promjena kojima će se prikrivati ekonomske dobiti. Zajednički problemi, čak i oni koji prijete velikim štetama, ne poništavaju geopolitička rivalstva. Nisu i neće sve države biti na isti način pogođene klimatskim promjenama (barem ne neko vrijeme) niti su sve spremne da se na isti način nose s prijetnjama koje one donose. Neke se možda potajno nadaju da će im klimatske promjene donijeti nove šanse koje mogu dobro iskoristiti, no nijedna se ne oslanja ni na koga drugoga, nego samo na sebe. Realizam nije formula za sprječavanje klimatskih promjena. Realizam je formula za snalaženje u zadanim prirodnim okolnostima – bez obzira na to je li ih ili nije uzrokovao čovjek. Ako globalna suradnja na sprječavanju klimatskih promjena uskoro ne doživi velik napredak, realizam nema što drugo dodati osim da je prilagodba, a ne trošenje resursa na njihovo sprječavanje, praktičan i racionalan smjer planiranja budućnosti država u doba klimatskih promjena. 168

LITERATURA

Allison, G. (2020). The New Spheres of Influence. Sharing the Globe With Other Great Powers. Foreign Affairs, 99 (2), str. 30-40. Amstutz, M. (2008). International Ethics. Concepts, Theories and Cases in Global Politics (3. izd.). Lanham: Rowman and Littlefield Publishers. Amstutz, M. (2013). International Ethics. Concepts, Theories and Cases in Global Politics (4. izd.). Lanham: Rowman and Littlefield Publishers. Ar6 climate change 2021: The Physical Science Basis. Sixth Assessment Report. (2021). Preuzeto 12. 11. 2021. s https:// www.ipcc.ch/report/ar6/wg1/ Associated Press. (2015). Political considerations delayed WHO Ebola response, emails show. Preuzeto 15. 11. 2021. s https:// www.cbsnews.com/news/political-considerations-delayedwho-ebola-response-emails-show/ Avert. (2019). History Of HIV and AIDS Overview. Preuzeto 17. 10. 2021. s https://www.avert.org/professionals/history-hivaids/overview#footnote30_seb8osq Barton, G. A. i Bennett, B. M. (2010). Forestry as Foreign Policy: Anglo-Siamese Relations and the Origins of Britain’s Informal Empire in the Teak Forests of Northern Siam, 1883–1925. Itinerario, 34 (2), str. 65-86. Beck, U. (2003). Što je globalizacija? Zablude globalizma – odgovori na globalizaciju. Zagreb: Vizura. 169

LITERATURA

Beck, U. (2004). Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija. Zagreb: Školska knjiga. Beer, F. A. i Hariman, R. (1996). Post-Realism: The Rhetorical Turn in International Relations. East Lansing: Michigan State University Press. Beer, F. A. i Hariman, R. (2018). Realism, Post-Realism and ISIS. Preuzeto 1. 9. 2021. s https://www.e-ir.info/2018/01/17/ realism-post-realism-and-isis/ Beer, F. A. i Hariman, R. (2020). Nature Plays Last: Realism, Post-Realism, Post-Pandemic. Preuzeto 18. 11. 2021. s https://www.e-ir.info/2020/06/07/nature-plays-last-realismpost-realism-post-pandemic Behr, H. i Heath, A. (2009). Misreading in IR Theory and Ideology Critique: Morgenthau, Waltz and Neo-realism. Review of International Studies, 35 (2), str. 327-349. Beitz, C. (1999). Political Theory and International Relations. Princeton: Princeton University Press. Bell, D. (2018). Security and Poverty: On Realism and Global Justice. U: Sleat, M. (ur.), Politics Recovered: Realist Thought in Theory and Practice. New York Chichester, West Sussex: Columbia University Press, str. 296-319; https://doi. org/10.7312/slea17528-014 Benatar, S. R., Gill, S. i Bakker, I. (2009). Making Progress in Global Health: The Need For New Paradigms. International Affairs, 85 (2), str. 347-371. Bilandžić, M. (2021). Sekuritizacija zdravlja i (ne)sigurnost ustavnog poretka. Međunarodne studije, 21 (1), str. 11-223. Bjorkum, K. (2021). Arctic Space Strategy: The US and Norwegian Common Interest and Strategic Effort. Strategic Studies Quarterly, 15 (3), str. 88-112. Blunden, M. (2012). Geopolitics and the Northern Sea Route. International Affairs, 88 (1), str. 115-129. Borgerson, S. G. (2013). The Coming Arctic Boom. Foreign Affairs, srpanj/kolovoz. Borowy, I. (2009). Coming to Terms With World Health: The League of Nations Health Organization 1921-1946. Frankfurt: Peter Lang GmbH. Butterfield, H. (1949). Christianity and History. London: G. Bell and Sons. 170

Buzar, S. (2017). Carr as Thucydides’ ghostwriter: the paradox of realism and a moral foreign policy. Međunarodne studije, 17 (1-2), str. 73-86. Buzar, S. (2020). Realizam i teorija pravednog rata. Zagreb: NZCH/Disput. Carr, E. H. (1946). The Twenty Years Crisis 1919-1939. An Introduction Into the Study of International Relations. London: The MacMillan Press LTD. Carr, E. H. (2001). The Twenty Years’ Crisis. London: Palgrave. Charter of World Health Organization. (1946). Preuzeto 24. 9. 2021. s https://www.who.int/governance/eb/who_constitution_en.pdf?ua=1 Chow, H., Dahl, M., Dearden, N., Dodwell, A., Eagle, P., Iles, D., Jones, P. i Mcpherson-Joseph, M. (2016). Gated Development: Is the Gates Foundation always a force for good? London: Global Justice Now. CNA. (2007). National Security and the Threat of Climate Change. Alexandria: The CNA Corporation. Preuzeto 29. 8. 2021. s https://www.cna.org/cna_files/pdf/national%20security%20and%20the%20threat%20of%20climate%20change. pdf Cohen, M. (1984). Moral Skepticism and International Relations. Philosophy & Public Affairs, 13 (4), str. 299-346. Coulton, M. (2021). How to Make a Carbon Club Work. Preuzeto 29. 11. 2021. s https://foreignpolicy.com/2021/11/29/ canada-carbon-pricing-club-theory-climate-imf/ Davies, S. E. (2008). Securitizing Infectious Disease. International Affairs, 84 (2), str. 295-313. Davies, S. E. (2010). What Contribution Can International Relations Make to the Global Health Agenda? International Affairs, 86 (5), str. 1167-1190. Department of the Navy. (2021). A Strategic Blueprint for the Arctic. Preuzeto 10. 10. 2021. s https://media.defense. gov/2021/Jan/05/2002560338/-1/-1/0/ARCTIC%20BLUEPRINT%202021%20FINAL.PDF/ARCTIC%20BLUEPRINT%202021%20FINAL.PDF Donnelly, J. (2004). Realism and International Relations. Cambridge: Cambridge University Press. 171

LITERATURA

Fee, E., Cueto, M. i Brown, T. M. (2016). At the Roots of The World Health Organization’s Challenges: Politics and Regionalization. Preuzeto 25. 9. 2021. s https://www.ncbi.nlm.nih. gov/pmc/articles/PMC5055806/ Fidler, D. (1998). Microbialpolitik: Infectious Diseases and International Relations. American University International Law Review, 14 (1), str. 1-53. Fidler, D. (2005). From International Sanitary Conventions to Global Health Security: The New International Health Regulations. Chinese Journal of International Law, 4 (2), str. 325-392. Fidler, D. (2008). Influenza Virus Samples, International Law, and Global Health Diplomacy. Preuzeto 20. 10. 2021. s https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2600156/ Fifty-Fifth World Health Assembly, Agenda Item 13,15. (2002). Preuzeto 17. 10. 2021. s https://apps.who.int/gb/archive/pdf_ files/WHA55/ewha5516.pdf Filipović, V. (2015). Ispod plavih šljemova. Motivi država za sudjelovanjem u misiji UNPROFOR 1992. – 1995. Zagreb, Sarajevo: Plejada, University Press – Magistrat izdanja. Fisher, J. i Anderson, D. M. (2015). Authoritarianism and the Securitization of Development in Africa. International Affairs, 91 (1), str. 131-152. Forty-Eight World Health Assembly. (1995). Preuzeto 17. 10. 2021. s https://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/178296/ WHA48_1995-REC-1_eng.pdf?sequence=1 Gamer, R. i Detsch, J. (2021). Biden’s Arctic Power Plays. Preuzeto 21. 10. 2021. s https://foreignpolicy.com/2021/05/20/ biden-arctic-geopolitics-russia-china/ Garret, L. (2013). Existential Challenges to Global Health. New York: New York University. Giddens, A. (1990). The Consequences of Modernity. Stanford: Stanford University Press. Gilpin, R. (1988). The Theory of Hegemonic War. The Journal of Interdisciplinary History, 18 (4), str. 591-613. Global Programme On AIDS: Final Report. (1995). Preuzeto 17. 10. 2021. s https://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/65955/WHO_ASD_97.1.pdf?sequence=1&isAllo wed=y 172

Gross, M. (2020). Geopolitical Competition in the Arctic Circle. Preuzeto 21. 11. 2021. s https://hir.harvard.edu/the-arcticcircle/ Halbert, D. (2002). Moralized Discourses: South Africa’s Intellectual Property Fight for Access to AIDS Drugs. Seattle Journal for Social Justice, 1 (2), str. 257-295. Hardin, G. (1968). The Tragedy of the Commons. Science, 162 (3859), str. 1243-1248. Hardt, M. i Negri, A. (2000). Imperij. Zagreb: Arkzin d.o.o. & Multimedijalni institut. Harman, S. i Williams, D. (ur.). (2013). Governing the World? Cases in Global Governance. London: Routledge. Harman, S. i Williams, D. (2014). International Development in Transition. International Affairs, 90 (4), str. 925-941. Heffron, D. (2015). What do realists think about climate change? Preuzeto 13. 11. 2021. s http://cgsrs.org/files/files/file1554721038.pdf Hobsbawm, E. (1975). The Age of Capital. New York: Vintage Books. Howard-Jones, N. (1975). The Scientific Background of International Sanitary Conferences. Ženeva: World Health Organization. Hulme, D. i Scott, J. (2013). Governing development: power, poverty and policy. U: Harman, S. i Williams, D. (ur.), Governing the World? Cases in Global Governance, Routledge, London i New York, str. 28-45. Ibler, V. (1971). Međunarodni odnosi. Zagreb: Naprijed. International Sanitary Convention. (1893). Great Britain Treasury Series nr. 4. Preamble. Jolić, T. (2011). Politički realizam i anarhija u međunarodnim odnosima. Prolegomena, 10 (1), str. 113-130. Jolić, T. (2013). Globalno siromaštvo i međunarodna distributivna pravednost. Društvena istraživanja, 22 (4), str. 713-731. Jović, D. (ur.). (2013). Teorije međunarodnih odnosa. Realizam. Zagreb: Politička kultura. Kačinari, M. (2018). Arktik u međunarodnom pravu. Pravnik, 52, 1 (103), str. 117-132. 173

LITERATURA

Kagan, R. (1998). Benevolent Empire. Preuzeto 28. 10. 2021. s https://carnegieendowment.org/1998/06/01/benevolent-empire-pub-275 Kalanj, R. (2004). Globalizacija i postmodernost. Zagreb: Politička kultura. Kamradt-Scott, A. (2015). Managing Global Health Security: The World Health Organization and Disease Outbreak Control. New York: Palgrave Macmillan. Kennan, G. (1951). American Diplomacy 1900-1950. New York: New American Library. Kindleberger, C. P. (1973). The World in Depression: 1929– 1939. Oakland: University of California Press. Laferriere, E. i Stoett, P. J. (1999). International Relations Theory and Ecological Thought: Towards a synthesis. London i New York: Routledge. Lalović, D. (2020). Doba države. Zagreb: NZCH/Disput. Larson, J. J. (1996). The World Health Organization’s Definition of Health: Social versus Spiritual Health. Social Indicators Research, 38 (2), str. 181-192. Layne, C. (1997). From Preponderance to Offshore Balancing: America’s Future Grand Strategy. International Security, 22 (1), str. 86-124. Löscher, P. (2012). The CEO of Siemens on Using a Scandal to Drive Change. Harvard Business Review, studeni. Luterbacher, U. i Sprinz, D. F. (2001). International Relations and Global Climate Change. Cambridge, MA: The MIT Press. Machiavelli, N. (1998). Vladar. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Mann, J. (1999). Human Rights and AIDS: The Future of the Pandemic. U: Mann, J. et al. (ur.), Health and Human Rights: A Reader. New York: Routledge, str. 216-226. Martens, J. i Seitz, K. (2015). Philanthropic Power and Development: Who Shapes the Agenda? Aachen: Bischöfliches Hilfswerk MISEREOR. McInnes, C. (2015). Changing Authority in Global Health Governance After Ebola. International Affairs, 91 (6), str. 1299-1316. Mearsheimer, J. (2005). E.H. Carr vs. Idealism: The Battle Rages On. International Relations, 19 (2), str. 139-152. 174

Mearsheimer, J. (2018). The Great Delusion: Liberal Dreams and International Relations. New Haven i London: Yale University Press. Međunarodni zdravstveni pravilnik. (2005). Preuzeto 14. 9. 2021. s https://s3.eu-central-1.amazonaws.com/web.repository/ijzcg-media/files/1577269519-medjunarodni-zdravstveni-pravilnik.pdf Mladić, D. (2011). Klasična realistička teorija međunarodnih odnosa i etika. Obnovljeni život, 66 (2), str. 173-186. Mladić, D. (2019). Racionalistička objašnjenja rata i njihovi nedostatci. Međunarodne studije, 19 (1-2), str. 11-24. Mladić, D. (2020). Kritička teorija međunarodnih odnosa i neorealizam. Obnovljeni život, 75 (4), str. 441-456. Moellendorf, D. (2002). Cosmopolitan justice. Boulder: Westview Press. Moerman, L. C. i van der Laan, S. L. (2006). TRIPS and the pharmaceutical industry: Prescription for profit? Preuzeto 1. 10. 2021. s https://ro.uow.edu.au/commpapers/217 Morgenthau, H. J. (1948). Politics among nations: The struggle for power and peace. New York: A. A. Knopf. Morgenthau, H. (1948). The Twilight of International Morality. Ethics, 58 (2), str. 79-99. Morgenthau, H. (1962). A Political Theory of Foreign Aid. The American Political Science Review, 56 (2), str. 301-309. Morgenthau, H. (2006). Politics Among Nations. The Struggle for Power and Peace. New York: McGraw-Hill. Münkler, H. (2010). Imperij: logika svjetske vladavine – od starog Rima do Sjedinjenih Američkih Država. Zagreb: Antibarbarus. Norberg, J. (2003). In Defense of Global Capitalism. Washington: Cato Institute. Nordhaus, W. (2020). The Climate Club: How to Fix a Failing Global Effort. Foreign Affairs, 99 (3), str. 10-17. Obućina, V., Paljug, K. i Zgurić, B. (2012). Suverenost na koncesiju: Slučaj Maldiva, Političke perspektive, 2 (3), str. 67-95. Ogata, S. i Sen, A. (2003). Human Security Now. Preuzeto 10. 9. 2021. s https://reliefweb.int/sites/reliefweb.int/files/resource s/91BAEEDBA50C6907C1256D19006A9353-chs-securitymay03.pdf 175

LITERATURA

O’Malley, P., Rainford, J. i Thompson, A. (2009). Transparency During Public Health Emergencies: From Rhetoric to Reality. Preuzeto 15. 11. 2021. s https://www.who.int/bulletin/ volumes/87/8/08-056689.pdf?ua=1 Patrick, S. (2020). The case for ecological realism. Preuzeto 20. 8. 2021. s https://www.worldpoliticsreview.com/articles/28926/the-case-for-ecological-realism Patrick, S. (2021). The International Order Isn’t Ready for the Climate Crisis. Foreign Affairs, studeni/prosinac. Piper, K. (2019). How deadly pathogens have escaped the lab – over and over again. Preuzeto 17. 10. 2021. s https://www. vox.com/future-perfect/2019/3/20/18260669/deadly-pathogens-escape-lab-smallpox-bird-flu Popović, P. (2012). Prijepori u teorijama međunarodnih odnosa. Zagreb: Politička kultura. Popović, P. (2014). Međunarodni klimatski režim: realpolitika i klimatska katastrofa. Politička misao, 51 (3), str. 54-75. Raos, V. (2014). Teritorijalnost i identitet: Istarski demokratski sabor i Sjeverna liga. Zagreb: Političke analize. Raos, V. (2021). Apokaliptične poruke, stari klimatski problemi i nova globalna prilika za Britaniju: Hoće li veliki skup u Glasgowu nešto promijeniti? Preuzeto 10. 11. 2021. s https:// www.tportal.hr/komentatori/clanak/apokalipticne-porukestari-klimatski-problemi-i-nova-globalna-prilika-za-britaniju-hoce-li-veliki-skup-u-glasgowu-nesto-promijeniti-foto-20211102 Revision of International Health Regulations: Progress Report. (2002). Preuzeto 18. 10. 2021. s https://apps.who. int/iris/bitstream/handle/10665/163760/dbv26p212.pdf? sequence=1&isAllowed=y Rosling, H., Rosling, O. i Rönnlund, A. R. (2018). Factfulness: ten reasons we’re wrong about the world – and why things are better than you think (1. izd.). New York: Flatiron Books. Rowlands, I. H. (2001). Classical Theories of International Relations. U: Luterbacher, U. i Sprinz, D. F. (ur.), International Relations and Global Climate Change. Cambridge, MA: The MIT Press, str. 43-65. 176

Ruger, J. P. (2005). The Changing Role of the World Bank in Global Health. Preuzeto 25. 9. 2021. s https://www.ncbi.nlm.nih. gov/pmc/articles/PMC1449852/ Rumer, E., Sokolsky, R. i Stronski, P. (2021). Russia in the Arctic – a Critical Examination. Washington, D.C.: Carnegie Endowment for International Peace. Safranski, R. (2008). Koliko globalizacije čovjek može podnijeti? Zagreb: Ljevak. Sassen, S. (2003). Protugeografije globalizacije. Zagreb: Multimedijalni institut. Schonfield, A. (ur.). (1976). International Economic Relations of the Western World. Oxford: Oxford University Press. Schwab, T. (2020). Bill Gates’s Charity Paradox. Preuzeto 11. 10. 2021. s https://www.thenation.com/article/society/billgates-foundation-philanthropy/ Sells, S. K. (1999). Multinational Corporations as Agents of Change: The Globalization of Intellectual Property Rights. U: Cutler, A. C., Haufler, V. i Porter, T. (ur.), Private Authority and International Affairs. Albany NY: SUNY Press, str. 169-198. Simmonds, L. (2020). Pompeo in Dubrovnik Warns Croatia Against Close Ties With China. Total Croatia News. Preuzeto 15. 11. 2021. s https://www.total-croatia-news.com/ politics/47301-pompeo-in-dubrovnik The Covenant of the League of Nations. (1924). Preuzeto 25. 9. 2021. s https://avalon.law.yale.edu/20th_century/leagcov.asp The General Agreement on Tariffs and Trade. (1947). Preuzeto 17. 10. 2021. s https://www.wto.org/english/docs_e/legal_e/ gatt47_02_e.htm#articleXX The Guardian. (2011). David Cameron defends international aid rise with vaccine pledge. Preuzeto 8. 10. 2021. s https:// www.theguardian.com/global-development/2011/jun/11/david-cameron-international-aid-vaccine The Guardian. (2020). WHO declares coronavirus a global health emergency. Preuzeto 15. 11. 2021. s https://www.theguardian.com/world/2020/jan/30/who-declares-coronavirusa-global-health-emergency 177

LITERATURA

Thomas, C. (1989). On the Health of International Relations and the International Relations of Health. Review of International Studies, 15 (3), str. 273-280. Time. (2020). Dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus on the Dangers of Politicizing the Coronavirus Pandemic. Preuzeto 10. 9. 2021. s https://time.com/5891630/tedros-who-politicizingcoronavirus-pandemic/ Treverton, G. F., Nemeth, E. i Srinivasan, S. (2012). Threats Without Threateners? Exploring Intersections of Threats to the Global Commons and National Security. Santa Monica: RAND Corporation. Tukidid. (2009). Povijest Peloponeskog rata. Zagreb: Matica hrvatska. Tyfield, D. (2010). Neoliberalism and the Global Knowledge Economy. U: Birch, K. i Mykhnenko, V. (ur.), The Rise and Fall of Neo-liberalism: The Collapse of an Economic Order? London i New York: Zed Books. UN. (1948). Opća deklaracija o ljudskim pravima. Preuzeto 14. 10. 2021. s http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/081210_deklaracija_ljudska_prava.pdf UN. (1966). International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights. Preuzeto 14. 10. 2021. s https://www.ohchr. org/en/professionalinterest/pages/cescr.aspx UN. (2015a). Transforming our world: the 2030 Agenda for Sustainable Development (A/RES/70/1). Preuzeto 14. 10. 2021. s https://www.un.org/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/ RES/70/1&Lang=E UN. (2015b). Promijenimo naš svijet: Agenda 2030. za održivi razvoj (A/RES/70/1). Preuzeto 14. 10. 2021. s http://www. mvep.hr/files/file/2018/1812131803-rezolucija-unga-hr-prffinal.pdf UN. (2015c). Sustainable development goals. Preuzeto 14. 10. 2021. s https://sdgs.un.org/goals UN. (2000). Millennium development goals. Preuzeto 14. 10. 2021. s https://www.ohchr.org/EN/ProfessionalInterest/Pages/Millennium.aspx UN Secretary General’s High Level Panel on Threats, Challenges and Change. (2004). A more secured world: our shared responsibility. New York: United Nations. 178

US Department of Justice. (1974). The Foreign Corrupt Practices Act. Preuzeto 2. 4. 2016. s https://www.justice.gov/criminalfraud/foreign-corrupt-practices-act Vogler, J. i Imber, M. F. (2005). The environment and international relations. London i New York: Routledge. Vukadinović, R. (2005). Teorije međunarodnih odnosa. Zagreb: Politička kultura. Walt, S. M. (1985). Alliance Formation and the Balance of World Power. International Security, 9 (4), str. 3-43. Walt, S. (1991). The Renaissance of Security Studies. International Studies Quarterly, 35 (1), str. 211-239. Walt, S. (2018). The Hell of Good Intentions. New York: Farar, Straus and Giroux. Walt, S. (2020). The Realist’s Guide to the Coronavirus Outbreak. Preuzeto 11. 9. 2021. s https://foreignpolicy.com/2020/03/09/ coronavirus-economy-globalization-virus-icu-realism/ Walt, S. M. (2021). The Realist Guide to Solving Climate Change. Foreign Policy. Preuzeto 20. 9. 2021. s https://foreignpolicy. com/2021/08/13/realist-guide-to-solving-climate-change/ Waltz, K. N. (1979). Theory of international politics. Reading, Mass: Addison-Wesley Pub. Co. Waltz, K. N. (1990). Realist Thought and Neorealist Theory. Journal of International Affairs, 44 (1), str. 21-37. Waltz, K. N. (1998). Čovjek, država i rat. Zagreb: Barbat – Institut za međunarodne odnose. Weber, C. (2010). International Relations Theory. A Critical Introduction. London i New York: Routledge, Taylor and Francis Group. Weir, L. (2015). Inventing Global Health Security, 1994-2005. U: Rushtone, S. i Youde, J. (ur.), Routledge Handbook of Global Health Security. New York: Routledge. Welch, D. A. (2000). Morality and the “National Interest”. U: Valls, A. (ur.), Ethics in International Affairs. Theories and Cases. Lanham MD: Rowman and Littlefield Publishers Inc, str. 3-12. Wendt, A. (1999). Social Theory of International Politics. Cambridge: Cambridge University Press. 179

LITERATURA

Wolfers, A. (1962). Discord and Collaboration: Essays on International Politics. Baltimore: Johns Hopkins University Press. Woolhouse, M. E. J., Howey, R., Gaunt, E., Reilly, L., Chase-Topping, M. i Saville, N. (2008). Temporal trends in the discovery of human viruses. Preuzeto 10. 10. 2021. s https:// www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2475551/ World Bank. (2021). Poverty. Preuzeto 14. 10. 2021. s https:// www.worldbank.org/en/topic/poverty/overview#1 World Bank Group. (2020). Reversals of fortune. Poverty and shared prosperity 2020. Washington D. C.: World Bank Group. Preuzeto 14. 10. 2021. s https://www.worldbank.org/en/publication/poverty-and-shared-prosperity World Health Assembly. (2001). Global health security: epidemic alert and response. Preuzeto 18. 10. 2021. s https://apps. who.int/gb/archive/pdf_files/WHA54/ea54r14.pdf World Health Organization. (2002). Global Crisis – Global Solutions: Managing Public Health Emergencies of International Concern Through The Revised International Health Regulations. Ženeva: WHO Department of Communicable Disease Surveillance and Response. World Health Organization. (2003). Global Defence Against the Infectious Disease Threat. Ženeva: WHO. World Health Organization. (2009). The financial crisis and global health Geneva, Switzerland – 19 January 2009 Report of a high-level consultation. Preuzeto 18. 10. 2021. s https://www.who.int/topics/financial_crisis/financialcrisis_ report_200902.pdf Yi-Jui Wu, H. (2015). World citizenship and the emergence of the social psychiatry project of the World Health Organization, 1948–c.1965. History of Psychiatry, 26 (2), str. 166-181. Zorko, M. (2018). Geopolitika i teritorijalnost. Zagreb: Jesenski i Turk. Zorko, M. i Lučev, J. (2021). Geographical Patterns and Geo-Economic Reasoning of the Pandemic Consequences: Old Geopolitical “Games” in the Post-COVID Global Order. Sociologija i prostor, 59 (219), str. 89-118.

180

O AUTORIMA

Petar Popović je doktor znanosti i izvanredni profesor na Fakul-

tetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu od 2016. Predaje predmete iz međunarodnih političkih odnosa, teorija međunarodnih odnosa i modernu političku povijest. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih članaka u domaćim i stranim publikacijama iz područja međunarodne politike te dviju monografija: Prijepori u teorijama međunarodnih odnosa (Politička kultura, Zagreb, 2012) i Kriza međunarodnog poretka 21. stoljeća (NZCH/Disput, Zagreb, 2014). Bio je izlagač na brojnim domaćim i međunarodnim konferencijama u zemlji i inozemstvu. Organizator je i aktivni učesnik brojnih tribina i okruglih stolova. Član je uredništva biblioteke i časopisa Politička misao u kojemu je bio urednik rubrike prikaza i recenzija (2012-2020). Surađuje s Fakultetom svjetske ekonomije i međunarodnih odnosa Visoke ekonomske škole u Moskvi. Član je Chatham House, Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu. Od 2016. do 2020. bio je predsjednik Hrvatskog društva za Ujedinjene narode. Stipe Buzar je doktor znanosti i docent na Libertas međunarod-

nom sveučilištu u Zagrebu. Od 2018. do 2019. vanjski je suradnik na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Od travnja 2015. do lipnja 2016. pomoćni je urednik časopisa Journal of Philosophical Economics: Reflections on Economic and Social Issues. Član je European Non-Territorial Autonomy Network (COST akcija 2019-2023), istraživač na internom projektu Libertas međunarod181

O AUTORIMA

nog sveučilišta Processes, actors, and justifications of state collapse (lipanj 2019. – lipanj 2021), član uredništva časopisa Međunarodne studije od 2020. godine i Političke analize od 2021. godine te suorganizator znanstvene konferencije STATE (IN)STABILITY: Past, present and future perspectives for the nation state (2019-). Kao povremeni recenzent surađuje s časopisima Obnovljeni život, Croatian Journal of Philosophy, Teoria Polityki (Krakow, Poljska), Polemos, Prolegomena, Anali HPD-a. Redovito sudjeluje na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Autor je knjige Realizam i teorija pravednog rata (NZCH/Disput, Zagreb, 2020). Damir Mladić je doktor znanosti i docent na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu i voditelj doktorskog studija iz Međunarodnih odnosa koji zajednički izvode Sveučilište u Zadru i Sveučilište Libertas. Redovito predaje predmete: Politički pojmovi i ideologije, Uvod u međunarodne odnose te Teorije međunarodnih odnosa. Bio je vanjski suradnik na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i na Sveučilištu VERN’ te Erasmus koordinator i profesor visoke škole na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. Voditelj je znanstvenog internog projekta Sveučilišta Libertas. Objavio je jednu knjigu te brojne znanstvene i stručne članke. Redovito sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima.

182

Dosad objavljeno u biblioteci “Luča”:

Pavle Jovanović

Zapisi o politici

Milan Popović

Protiv struje

Radovan Radonjić

Montenegro: de te fabula naratur

Dragutin Lalović

Države na kušnji

Dag Strpić

Karl Marx i politička ekonomija Moderne

Vjeran Katunarić

Rajska zajednica i društveni pakao – sociološka razmatranja

Ilija Vujačić

Saznanje i politika

Petar Popović

Kriza međunarodnog poretka 21. stoljeća

Ivo Paić

Figure zaboravljanja

Ivan Prpić

Doba politike

Matko Meštrović

Na izmaku doktrinarnog svijeta

Dragan Radulović

Po rubovima teksta

Bogomir Kovač

Političko-ekonomski ogledi

Stipe Buzar

Realizam i teorija pravednog rata

Nebojša Todorović Politika Rusije na Zapadnom Balkanu

Dragutin Lalović Doba države

Dragutin Lalović, Danilo Ivezić Crnogorski izazovi