Мој други живот Moj drugi život

Citation preview

NASLOV IZVORNIKA

Christiane F., Mein zweites Leben © 2013 by Deutscher Levante Verlag GmbH

For the French edition and the current edition: © Flammarion, Paris, 2013 Christiane F. Moj drugi život AUTOBIOGRAFIJ

Predgovor Ova se knjiga hrani sjećanjima. Trideset pet godina poslije, neka od njih su ostala živa, a neka su nepotpuna izblijedjela. Sjećanja Christiane F. govore o osobama i susretima. Ne sjećaju se sve spomenute osobe baš rado onoga što se dogodilo i što otkriva ova knjiga. Zbog toga su imena nekih osoba promijenjena, a druge su ostale anonimne. »Ona živi u ovom svijetu, poput Arijadne, napuštena, na otoku Naksos, u jecajima i molitvi. Bakho, blistavi bog pijanstva, napustio ju je; iščezao je ljubavni delirij i ona sada čeka samo jednoga gosta, Smrt. Čuje je kako se približava; već joj pruža ruke za prelazak iz ovog svijeta u vječnu sjenu. Ali, ona ne zna da je taj koji prilazi krilatim koracima zapravo Tezej, osloboditelj koji će je opet odvesti u živući život.« Stefan Zweig, Marceline Desbordes-Valmore. Njegovo djelo.

Mit o Christiani F.

Z

a djevojku je kasno. Dan je bio dug i pao je mrak. Berlinski asfalt, mokar od kiše, svjetluca. Nema više mnogo ljudi na ulici i nitko ne obraća pozornost na djevojku čije crte lica pokazuju, unatoč crvenoj kosi boje nara i visokim potpeticama, da nema više od četrnaest godina. »Imaš marku?« pita svakog prolaznika. Izgleda krhko poput ždrebeta, suhonjava, dugog vrata, velike grive. Doima se kao daje živa oderana, uvijek spremna uzvratiti. »Stari drkadžija«, odsiječe čovjeku koji ju je ignorirao kada je zatražila milostinju. Dobije šamar, uzvikne: »Sranje«. Potom prođe jedan stari Ford, zaustavivši se pokraj nje. Djevojka tvrdoglavo napuči donju usnu. Visoka je oko metar i sedamdeset pet, dugih i tankih nogu. U automobilu, jedan malo krupniji tip od nekih četrdeset pet godina. Bez riječi otvara vrata sa suvozačeve strane, djevojka ulazi. Automobil je sive boje, kao i svi ostali te večeri. Djevojka reče čovjeku: »Ne jebem se.« On upita: »A zašto ne?« - Slušaj, imam frajera. - Onda mi samo popuši. - Povratit ću. - Dobro. Ne preostaje baš puno toga. Onda mi barem izdrkaj. - To dođe stotku. - Ok. Poslije će ispričati svom dečku da je to učinila samo zbog njega. Da je odradila ručno, ali da nije išlo, da je morala doći do novca na bilo koji način i zbog toga je odlučila ući u klijentov automobil. Dečko joj nije povjerovao niti jednu riječ, prigovarajući joj: »Napravila bi to čak i da nisam bio ondje. Sve ovo sranje, sve zbog toga što se fiksamo«. Dakle, oni će sanjati o životu bez ovisnosti o heroinu i djevojka će mu obećati da više neće spavati s klijentima. Dok je čovjek uživao u Fordu, uhvatio je djevojčin vrat desnom rukom, držeći u lijevoj svoje spolovilo. Stenjao je kao da će povratiti. To je trajalo dugo. Zatim tišina. Djevojka je u skoku izletjela iz automobila. Automobil se odvezao, djevojka je hodala po kiši do svog dečka s novčanicom od 100 maraka u jutenoj vrećici. Momak se grčio od bolova na platformi stanice metroa Zoološki vrt. »Imam nešto za tebe«, šaptala je svom dečku koji se držao za stomak i noge. Pridržala ga je i krenuli su namjeravajući se sakriti u toaletu na stanici. Momak se zove Detlev, smeđ je, slabašan, puno se znoji. Ona se zove Christiane F. Nakon što su si ubrizgali po šut u ruku, Christiane priča kako je došla do novca. Detlev je razočaran i ljut, sve dok morfij nije počeo djelovati, opuštajući ga i čineći da bolovi nestanu. To je ok, jednog dana će se i to promijeniti. Ova scena u filmu odlomak je iz jedne od najpoznatijih priča u posljednjih četrdesetak godina.

Njezin uspjeh se može usporediti s uspjehom Winnetoua Karla Maya i Harryja Pottera J. K Roivling - za razliku od njih, ovo je istinita priča - priča Christiane F., pravog imena Christiane Vera Felscherinow. Prije filma, u Njemačkoj je 1978. izdana knjiga Christiane F. - Wir Kinder vom Bahnhof Zoo (»Christiane F. - Mi djeca s kolodvora Zoo«). Poslije je prodana u više od četrdeset milijuna primjeraka. Prevedena na mnoge jezike, danas je jedna od najčitanijih non-fiction knjiga na njemačkom tržištu. Christiane F. postala je obvezna lektira u mnogim njemačkim školama, a tri godine nakon što je izdana film je postao hit, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako na Twitteru ili Facebooku upišete Christiane F., pronaći ćete mnogo stranica za fanove koje se aktualiziraju, aktivne forume i postove iz cijelog svijeta. Zbog toga je Christiane tragična heroina - antiheroina za koju je sposobnost empatije bila fatalna, jer je radije voljela oca koji ju je tukao umjesto da ga mrzi pa otud razvija razornu fascinaciju prema bićima koja joj ulijevaju strah i koja je dovode do granica fizičke izdržljivosti. To je djevojka koju je majka, po svemu sudeći ponizna i bespomoćna žena, učila da nikad ne bude žrtva okolnosti, nego da bude tvrd orah. Djevojka koja utapa sve svoje proturječne osjećaje. U alkoholu, drogi, u stalnoj potrazi za pripadnošću. Christiani je samo 14 godina, a već je duboko uvučena u začarani krug ovisnosti, kriminala, emocionalnog propadanja, prostitucije. Ona prepoznaje rijetke prilike da izađe iz te smrtno opasne situacije, ali ih ne iskorištava, možda baš zato što je borba s ovisnošću s vremenom postala njezin najjači egzistencijalni motiv. Posljedice ovisnosti postaju sadržaj njezina života, iako one ostavljaju samo osjećaj praznine. Christiane Felscherinow dotiče dno - fizičko, socijalno, moralno. No, oštrina kojom mlada Berlinka promatra vlastiti pad i svijest kojom gleda sudbini u oči, bez optuživanja bilo koga osim same sebe, objašnjava simpatije koje joj ubrzo pridaje javno mnijenje. Pisanjem priča o svom djetinjstvu u gradu Gropiusu, u predgrađu, Christiane Felscherinow, ta klinka ovisna o heroinu, koja se prostituira u Kurfürstenstraße i na stanici Zoološki vrt (uobičajenog naziva Kolodvor Zoo), naišla je na odjek kakav su svojevremeno proizvele Goetheove Patnje mladog Werthera. Njegova je namjera, međutim, bila izražavanje samosažaljenja i kaotičnih osjećaja pa su mu prigovarali da svojim dirljivim tekstovima navodi mlade ljude na samoubojstvo. Patnje mlade Christiane F. slavljene su kao svjetlo upereno na dio njemačkog društva čije se postojanje dotad negiralo. Mlada protagonistica postala je dirljivo utjelovljenje nemira i revolta mladosti; narkomanka čija je autodestruktivna ovisnost šokirala javno mnijenje, pronašla je svoje imitatore i postala zvijezda. Horst Rieck, urednik magazina Stern, upoznao je Christiane Felscherinow početkom 1978., tijekom sudskog procesa koji se vodio protiv pedofila pri kaznenom sudu Berlin-Moabit. Christiane je tada bilo 15 godina i živjela je s bakom s očeve strane u Kaltenkirchenu, na sjeveru Njemačke. Optuženi je plaćao mlade prostitutke heroinom i bio je jedan od Christianinih klijenata. Horst Rieck je napisao izvještaj sa suđenja, razgovarao sa žrtvama, i odmah bio pod dojmom Christianinih priča: » To što je ona govorila bilo je gotovo spremno za tiskanje. Imao sam osjećaj da je stisnuta poput spužve«. Godine 2012. Christiane se prisjeća: »Pri prvom susretu rekla sam Horstu da sam cijele dnevnike ispunila svojim pričama. To mu je dalo ideju za knjigu«. Intervju, prvobitno zamišljen sa svjedokinjom Christiane Felscherinow, tako se pretvorio u razmjenu koja je trajala tri mjeseca tijekom ljeta 1978., u koju je Rieck uključio Kaija Hermanna, svog kolegu iz Sterna. Godine 1968. roditelji Felscherinow napustili su Nützen, u Schleswig-Holsteinu, da bi se nastanili u Berlinu. Christiane je punila devet godina. Knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo počinje uzbuđenjem oko selidbe na obalu rijeke Spree i nadanjima obitelji Felscherinow da će zahvaljujući berlinskim uvjetima otvoriti profesionalnu agenciju za upoznavanje parova.

Ali vrlo brzo uslijedio je hladan tuš: posao ne ide kako su planirali. Obitelj se mora ponovno seliti, napustiti veliki stan, upravo obojen, iz ulice Paul-Lincke-Ufer u Kreuzbergu, da bi se doselili u jednu od blokovskih zgrada u četvrti grada Gropius. Otac utapa frustraciju u alkoholu, prazneći se udaranjem Christiane i njezine godinu mlađe sestre. Majka to promatra, nemoćna. Sudbina Felscherinowih privlačna je od prve stranice Christianine priče jer pruža vrlo intiman uvid u psihičku strukturu članova obitelji. Gotovo nijedan profesionalni pisac nije znao dočarati tako opipljivo kao Christiane, na primjeru svog oca, razorni karakter maštanja o neostvarenom uspjehu i prestižu. Potom se pojavljuje novi čovjek, koji u očima Christianine majke predstavlja ključ za novi život bez nasilja. Ona postaje Klausova ljubavnica - muževa birtijaškog kompanjona, mlađeg od nje - i pronalazi hrabrost da ostavi agresivnog muža. Ali djevojkama majčin dečko ostaje stranac kojeg uopće ne shvaćaju ozbiljno i kojeg baš i ne vole jer imaju osjećaj da im otima majku. Mlađa sestra snosi posljedice: »Napravila je nešto što mi se činilo nezamislivim, možete pročitati u knjizi, vratila se ocu. Napustila je moju majku, a osobito mene. Postala sam još usamljenija«. Kada je Klaus natjerao majku da se otarasi dva psa koja je Christiane jako voljela, pobuna i bijeg bili su mladoj djevojci jedino rješenje protiv nepravdi koje je trpjela u svojoj obitelji. »Osjećala sam se kao da su me željeli otjerati iz kuće. Ali smatrala sam daje sjajno što sam dobila slobodu.« Djevojci je sada 12 godina i naklonost pronalazi drugdje: divi se Kessi, školskoj kolegici koja pije alkohol, već ima razvijene grudi i dečka. Christiane je željela imati uspjeha s dečkima poput Kessi i željela je da joj Kessi bude najbolja prijateljica. Zajedno idu u Centralnu kuću, centar za mlade pri Protestantskoj crkvi. Mladi iz njihova društva su stariji, puše hašiš, bježe iz škole da bi se drogirali od jutra. I kako je Christiane željela biti dio ekipe, pratila je trend. Droga kao proizvod za konzumaciju - u Federalnoj Republici Njemačkoj bila je sasvim nov pojam. Hipijevski pokret šezdesetih i sedamdesetih godina predstavljao je nešto sasvim drugačije: zajednički protest protiv konzumerističkog društva i propagiranje jedne vizije svijeta. Sljedbenici hipi pokreta zajednički su konzumirali LSD i kanabis radi proširivanja svijesti. Očito, Christiane i njezini prijatelji težili su suprotnom - nesvijesti. Potpunoj unutrašnjoj praznini. Prema svemu sudeći, riječ je bila samo o postizanju zadovoljstva. Ili su to možda radili iz revolta? Ali protiv čega? Meteorsku slavu mlade narkomanske zvijezde Christiane Felscherinow scena kojoj je pripadala nastojala je prikazati kao slavu buntovnice. Ali, to nije išlo. Na kraju, nije ostalo ništa osim zastrašujuće jeze povezane s imenom Christiane. Ovdje je bila riječ o adolescentima koji su, čini se, u životu imali jednu jedinu motivaciju, bez svrhe i perspektive, motivaciju koja se činila besmislenom: vrtoglavicu droge. Ubrzo, Christiane takođe guta ecstasy i lijekove poput efedrina, valiuma i mandraxa. Vikendom redovno izlazi u Sound, jedan berlinski klub. Ondje je upoznala Detleva. Njemu je 16 godina i uzima heroin, koji Christiane na početku odbija. Ali kada je pošla na koncert Davida Bowieja, svog idola, s drugim prijateljem narkomanom koji je bio u krizi, ona mu pomaže da dođe do novca kako bi nabavio heroin. Njezino se mlado tijelo tijekom dugotrajnog korištenja naviknuto na tablete koje uzima kao da su bomboni, ne razmišljajući, tako da one više nemaju efekta, a ona ne uspijeva izaći iz depresije. I zašto ne probati heroin? »Nisam ni primijetila da sam posljednjih mjeseci postala zrela za heroin (...). Bez razmišljanja, bez grižnje savjesti. Željela sam probati odmah, da bih opet imala zaista dobar trip«, povjerila se autorima Hermannu i Rieck. Ona šmrče smeđi prah jer još osjeća priličan strah od šprice. »Morala sam suzbiti nagon na povraćanje te sam ispljunula dobar dio droge. Ali kasnije je sve išlo

puno brže. Moji udovi su postali nevjerojatno teški i istodobno vrlo lagani. Bila sam šokirana, bio je to genijalan osjećaj. Sve to sranje, od jedne doze. Osjećala sam se bolje nego prije.« U tom razdoblju Christiani je 13 godina. Do tog se trenutka sudbina obitelji Felscherinotv mogla uzeti kao niz osobnih i socijalnih uzroka koji su najblaže rečeno utjecali na početak Christianine sklonosti k drogama. No, nakon što je knjiga objavljena, treba s razlogom istaknuti da to nije dovoljan izgovor i da Christiane nije nipošto bila samo žrtva okruženja. Život u Gropiusu 1970., toliko tužan za djecu, žarište problema, ne dovodi automatski do toksikomanije. Teško je procijeniti je li Christiane uz svoju inteligenciju imala dovoljno mogućnosti za izbor pri donošenju odluka. Jesu li joj samoća i želja da pobjegne iz roditeljskog okrilja otvorili put prema ovisnosti? Ili je to bio osjećaj uzbuđenja koji su joj pružali droga i novo društvo? U Njemačkoj su se vodile burne rasprave o tome. Christiane sada želi samo jednu stvar: ponovno i ponovno pronaći uzbuđenje koje pruža heroin. I kako novac koji uspijeva prikupiti na ulici nije dovoljan za financiranje konzumacije, ona počinje sa sitnim deliktima. U četrnaestoj od jednog narkića dobiva šut špricom. Za nju i Detleva, u međuvremenu prave ovisnike, potraga za heroinom je potreba. Za njega postoji samo jedan način da nabavi novac koji mu je nužan: on se prostituira na stanici Zoo. »To što je Detlev radio tada mi nije bilo odbojno«, objašnjavala je tada Christiane. »Nije bilo tako strašno to što je dodirivao klijente. To je bio prljav posao bez kojeg ne bismo došli do droge. Ali nisam željela da frajeri diraju Detleva. Jer on je pripadao samo meni.« Vikendom su Christiane i Detlev većinu vremena živjeli u jednom trošnom stanu, kao obitelj, s prijateljima Bemdom i Axelom. Momci su svaki dan za Christiane raspremali krevet i stavljali čiste bijele plahte. Ali inače je posvuda bilo plijesni. Tepih pošprican krvlju koja je istekla iz šprice, a opušci bačeni među ostatke istrunule hrane. Tu je Christiane prvi put živjela s Detlevom. U to vrijeme ona već boluje od žutice. Imala je napad tijekom putovanja s razredom: daleko od Berlina, u Baden-Wurtenbergu. Morali su je odvesti u bolnicu. Majka je nije posjetila. Djevojka je već puno izgubila na kilaži, međutim, ona to objašnjava naglim rastom i pubertetom. Majka u to nimalo ne sumnja. Redovno pada u nesvijest, ali majka ništa ne primjećuje jer Christiane gotovo nikad nije doma. Pod izgovorom da spava kod prijateljice, većinu vremena provodi sa svojim prijateljima narkićima. U knjizi Christianina majka objašnjava da dugo nije željela vidjeti ono što se događalo njezinoj kćeri. Ona govori da se zbog posla nije posvećivala dovoljno Christiani te da je dugo ignorirala upozorenja svog partnera i znakove koje je primjećivala na kćeri. »Bila sam uvjerena da je među ljudima iz crkve, u dobrim rukama.« Christiane sve više i više osjeća grižnju savjesti jer se Detlev mora prostituirati da bi financirao ovisnost. Jedne večeri dok je prosila na ulici jer je Detlevu hitno trebala droga, prišao joj je već spomenuti tip u Fordu. Od tog trenutka Christiane se počela baviti prostitucijom. Axel ubrzo umire od predoziranja heroinom. Christiane i Detlev odlučuju da će se zajedno s Babsi i Stellom pridružiti grupi narkomanskih prostitutki. Ali ubrzo Babsi dospijeva u crnu kroniku: ona je najmlađa osoba u Njemačkoj koja je umrla od droge. Detlev i Christiane imaju samo jedno drugo na cijelom svijetu. Stalno se planiraju skinuti s droge, svaki šut je trebao biti posljednji. Sada se već zajedno prostituiraju. Među ostalima, izvjesni Stotter-Max, kako ga nazivaju autori, postaje redovni klijent dvoje adolescenata. »Radio je kao nadničar, u kasnim tridesetima, iz Hamburga. Majka mu je bila prostitutka. Kao dijete je primio nevjerojatno puno udaraca. Od majke, njezinih makroa te u domovima u kojima je boravio. Uništili su ga: bio je toliko uplašen da nikad nije naučio pravilno govoriti i trebalo ga je tući da bi postigao seksualno zadovoljstvo. Christiane udara tipa bičem sve dok ne počne krvariti i uživati, a nakon što napusti stan, ona povraća. Sa 150 eura zarade kupuje

drogu Detlevu i sebi. »Super cool dan.« Prekinuvši svaku vezu s normalnim životom, vođena ovisnošću i strahom od pomanjkanja droge, Christiane guta sav sram. Sada se već bode i u majčinu stanu, koja konačno primjećuje, iako je već gotovo kasno za njezinu kćer koja dvostruki život vodi već dvije godine. Ona natjera Christiane i Detleva (čiji su roditelji također razvedeni i prepušten je sam sebi) da se dosele k njoj jer ih čeka bolno odvikavanje. Rat protiv fizičke ovisnosti, međutim, nije ništa u usporedbi sa psihičkom ovisnošću koja se često podcjenjuje. Kada dvoje adolescenata ponovno sretne svoje stare prijatelje, sve ubrzo počinje ispočetka. Posebno zato što bez droge Christiane i Detlev nemaju nikakve romantične osjećaje jedno prema drugom. »Bojala sam se ponovne fizičke ovisnosti o heroinu. Ali kada se Detlev fiksao dok sam ja bila čista, među nama nije bilo nikakvog feelinga. Bili smo kao dva stranca.« Christiane nije trebalo dugo da se počne osjećati kao narkozvijezda jer je imala stav i bila je vrlo popularna. U svojoj euforiji, ona se počinje upuštati u prave seksualne odnose s klijentima. Više je puta uhićena zbog posjedovanja droge i na kraju ju je pretukao Soundov zaposlenik. Bila je to jasna i uobičajena prijetnja: budeš li ponovno uhićena, ne smiješ pričati da droga kruži klubom i da makroi tjeraju adolescente na prostituciju. »Nakon toga su bili toliko zastrašeni da policiji više ništa nisu govorili.« Fizički i moralno na izmaku snaga, Christiane se dobrovoljno prijavljuje u zdravstvenu ustanovu da bi se liječila. Klinika u kojoj se želi prijaviti na odvikavanje, i za koju je čula od ostalih narkomana, zove se Narconon. Dio je scijentološke mreže. Ondje je imala osjećaj da se prema njoj odnose kao da je luda, često je bježala, ali se uvijek ponovno vraćala. Konačno, njezin je otac na sve načine pokušava izvući iz Narconona. Njegov prvi posjet završio je intervencijom policije jer mu se osoblje klinike odupiralo zajedno s Christianom. Završilo je tako što je njezina majka, kao zakonski staratelj, potpisala dokument kojim je ovlastila oca da je izvede i odvede k sebi. Christiane je i od oca uspjela sakriti da se ponovno drogira. Ali ne i od sebe. Pokušava si ubrizgati posljednji šut, smrtni udarac, i završiti sa svim, ali tom se pokazala nedovoljnom. Nešto kasnije, s Detlevom se preselila k jednom klijentu pa su njih dvoje pokušali financirati ovisnost dilanjem droge. Christiane je ubrzo uhitila policija. Majka je vadi iz pritvora i one se prvim avionom vraćaju u sjevernu Njemačku. To je trenutak kada je majka vodi k baki u Kaltenkirchen. Mi djeca s kolodvora Zoo završava s obitelji Felscherinow na rubu očaja i starijom kćeri u ovisničkim dubinama. Ali poput većine dobrih knjiga, i ova završava jednim tračkom nade: u posljednjem poglavlju Christiane objašnjava koliko joj se teško naviknuti na ruralni život Kaltenkirchena, ali nakon razdoblja odvikavanja, malo-pomalo uspijeva uzeti život u svoje ruke. Fizička udaljenost koja je odvaja od ljudi i mjesta na kojima je održavala ovisnost obećava rješenje za prevladavanje psihičke ovisnosti. Christiane čak završava školu s prilično dobrim ocjenama i stječe nove prijatelje. Kaže da više nikad ne želi čuti za heroin. Ali kaže i ovo: » U jednom trenutku sam se pucala valiumom.« S novim društvom pije crno vino i redovito puši hašiš. Ne čini se da je daleko od toga da ponovno upadne u ralje prošlog života. Hoće li uspjeti ili ne, ostaje da se vidi. Nedorečen kraj i činjenica da su mediji mogli komentirati nastavak priče o toj djevojci bili su zaslužni za uspjeh brojnih Stemovih izvještaja u jesen 1978.: kako je ona danas, je li uspjela? Priča o Christiane F. u isto je vrijeme bila odbojna i fascinantna. Upravo su adolescenti bili fascinirani antiheroinom i - čega su se pribojavali kritičari vjerojatno su je željeli oponašati. Magazin Stern potrošio je 200.000 njemačkih maraka da bi se

suprotstavio kritikama pa je izdao pedagoški priručnik tiskan u 60.000primjeraka koji je dijelio besplatno, uglavnom u školama. Knjiga je postigla nevjerojatan uspjeh kojem se nitko nije nadao. Naprotiv, nijedna od velikih njemačkih izdavačkih kuća nije je htjela izdati, urednici su smatrali da su dječja prostitucija i ovisnost o heroinu marginalne teme. »Išli smo od vrata do vrata s rukopisom pod rukom. Jedan veliki izdavač nas je odbio rekavši da se je neće moći prodati«, prisjeća se Kai Hermann. »Druga izdavačka kuća nam je savjetovala da napravimo neku vrstu studije, specijaliziranog djela sa znanstvenim prilozima.« Odbijenice su Christiani Felscherinow, kojoj je tada 16 godina, bile razlog zbog kojeg više nije željela sarađivati s Kaijem Hermannom i Horstom Rieckom. »Bila sam vrlo deprimirana i mislila sam da mi to dvoje samo trate vrijeme, nitko o tome ne želi ni slušati, a kamoli čitati.« Ali kada se pojavila serija Sternovih reportaža, stvari su se promijenile. Prije svega, velik dio javnosti postao je svjestan stvarnosti narkomanske scene. Odjek u medijima bio je golem, zbog čega je Stem odlučio sam izdati Djecu s kolodvora Zoo, pod vodstvom Henrija Nanenna, isprva u 5000primjeraka. Uskoro urednik više nije mogao pratiti tempo reizdanja. »Problemi s isporukom trajali su tjednima jer je urednik izdao premalo primjeraka s obzirom na potražnju«, prisjeća se danas Christiane. Iste godine, Bemd Eichinger kuje radikalan plan rekonstrukcije Constantin Filma, producentske kuće koja je otišla u stečaj 1977. godine. Bilo mu je 29 godina, upravo je završio studij naHochschule fur Film und Fernsehen (HFF) u Munchenu, smatrali su ga kinematografskim genijem prije nego što je navršio četrdeset, u mladosti je bio pogođen tragičnom sudbinom, kako se to već događalo mnogim velikim umjetnicima. Već tada Eichinger ne pridaje nikakvu važnost filmskim festivalima, kao što je na primjer onaj u Cannesu. Ljude iz struke koji su se okupljali u strukovnim udruženjima smatrao je sitnim buržujima bez šarma i kreativnosti, a njemačku kinematografiju posebno pogođenom dubokom krizom: nedostajalo je inventivnosti i slobode duha; u utrci za financiranjem i producentima, umjesto euforije javnosti tražilo se se samo odobravanje komisija i kritike. Bemd Eichinger je smatrao da je jedini izlaz iz krize bilo stvaranje autarkične filmske industrije zatvorenog tipa, na taj način veoma neovisne, drugim riječima stvaranje kompanije koja će istodobno imati ulogu distributera i producenta. Constantin, koji je 1950. osnovao njemački producent Waldfried Barthel, bio je jedina institucija s kojom se mogao realizirati taj projekt. Kada je riječ o Ludtuigu Eckesu, bivšem proizvođaču brendija, on prodajom tvrtke neće puno izgubiti. Tako je 1978. Eichingeru prodao 25% Neue Constantina za milijun i pol maraka i mladog HFF-ova diplomca učinio partnerom. Eichinger je želio ekranizirati filmove koji provociraju i polariziraju mišljenja, priče koje odražavaju viziju života mlade generacije i nude, sasvim jednostavno, veliku kinematografiju. A sada je tu bila ta Christiane F. U njezinoj priči Eichinger je vidio veoma potresan filmski materijal pa se s Rolandom Klickom posvetio pisanju scenarija. Osim u vezi s tim, njihov se koncept veoma razlikovao. Bernd Eichinger je stoga zamolio scenarista i producenta Hermana Weigela, svog starog prijatelja s HFF-a, da mu bude dramaturg;potom među njima trojicom dolazi do nesuglasica jer je Klick htio, kako su Weigel i Eichinger poslije rekli, podijeliti uloge 25-godišnjim glumcima, a upravo je to što je riječ o adolescentima bilo fascinantno u Christianinoj priči. Tu prestaje suradnja i prijateljstvo između Eichingera i Klicka - ali s tim i financiranje filmskog projekta jer je Klick jednom odredbom u ugovoru osigurao da se nikakva financijska sredstva u vezi s njim više ne mogu ulagati u film.

Tako je film debitirao s milijun maraka produkcijskog deficita. Realizator koji je zamijenio Klicka bio je također stari Eichingerov prijatelj, Ulrich Edel. Iako su ta tri čovjeka bili uhodan tim još od fakultetskih vremena, daleko od toga da je produkcija Djece s kolodvora Zoo bila pod sretnom zvijezdom. Najprije se rasplamsala rasprava s Eichingerovim menadžerom, Karl-Heinzom Bollinghausom, jer je on procijenio proračun na samo 200.000 maraka, za razliku od Eichingera koji je planirao najmanje 800.000. Nakon toga se Eichingerov partner Eckes želio povući. Eckes i Bollinghaus bili su stariji od Eichingera, bili su druga generacija, i poput svih urednika etabliranih izdavačkih kuća nisu mogli ni zamisliti da bi priča o djetetu ovisnom o heroinu koje se prostituira mogla zainteresirati širu publiku. Švicarac Bernd Schaefer kupio je Eckesov udjel. Osim toga, realizacija filma je naišla na probleme isključivo praktične prirode, poput onih s podjelom uloga, koji su dugo ostali neriješeni. Eichinger se jednako loše slagao s Edelom kao nekad s Klickom - sve dok igrom sudbine na casting nije napokon došla Natja Brunckhorst, školarka iz Berlina. Doveli su je iz škole između podneva i dva sata - zapravo na audiciju za ulogu Christianine sestre. Ali kad ju je Eichinger vidio, odmah je pomislio: Christiane, to je ona! Natja Brunckhorst odgovarala je Christianinu opisu iz knjige: duge tanke noge, duga smeđa kosa, izgledala je prokleto isto. Prema njegovim izjavama, bilo je sličnosti i u njihovim biografijama: »Bila sam zaista usamljeno dijete. I onda se nađeš u situaciji u kojoj odjednom nešto vrijediš. U kojoj dobivaš hvalospjeve. U kojoj se odjednom nađe netko tko se brine o tebi. Čak sam imala i socijalnog radnika koji me pratio, stalno sam ga slala po čokoladu s kremom usred noći na stanicu Zoo. Obožavala sam to što su se brinuli o meni.« To je glumica rekla Eichingerovoj udovici, Katji Eichinger, u biografiji njezina muža koja je izdana 2012. pod naslovom BE. Realizator i producent umro je 5. siječnja 2011. Bilo su mu samo 62 godine, dobio je infarkt tijekom večere s obitelji i prijateljima u Los Angelesu. Među njegovim velikim uspjesima su Priča bez kraja (1984.), Ime ruže (1986.), Propast (2004. - bio je i scenarist), Parfem (2006. - za koji također piše scenarij), Grupa Baader (2008.). Mi djeca s kolodvora Zoo bio je početak velike karijere, grom iz vedra neba, koji 1980. nitko nije očekivao. Ali vratimo se filmu: kamerman je radio vrlo precizno, ali i veoma sporo. Snimanje se toliko oduljilo da su završili jesenski praznici, a mladi su glumci morali natrag u školu. Zato se moglo snimati samo između završetka nastave i prije nego što se smrači, što se događalo sve ranije i ranije. Za većinu mjesta koja su navedena u pravoj priči nije bilo dozvole za snimanje, na primjer za scene koje se odvijaju na stanici Zoo. Kamerman se kretao u invalidskim kolicima s kamerom skrivenom u kartonu. Potom se na snimanju pojavio prvi leš: kada je ekipa htjela pripremiti za snimanje stanicu S-Bahn Bulowbogen, pronašli su mrtvaca: predoziranje. Policija je stigla prije nego što je prvo dijete došlo na snimanje. Zatim, dok je režiser Uli Edel viseći na ljestvama razmišljao gdje će postaviti kameru, našao je paketić omotan trakom. Otvorio ga je, vidio da je riječ o heroinu i u isto vrijeme primijetio da ispred njega stoji narkić koji je drhtao držeći nož u ruci. Mora da se provukao mimo osiguranja: otrgnuo je paketić iz Edelovih ruku i pobjegao. Druga smrt koja je usporila snimanje Djece s kolodvora Zoo bila je smrt Johna Lennona. Prava Christiane ušmrkala je prvi heroin prije koncerta Davida Bowieja u Internationales Congress Centrumu u Berlin- Charlottenburgu. Taj joj je trenutak promijenio život. Budući da je Bernd Eichinger mnogo držao do vjerodostojnosti, nije vidio drugo rješenje osim da zamoli

Davida Bowieja, također poznatog po problemima s heroinom, da osobno odglumi tu scenu. Bowie je pristao, međutim, u tom je trenutku igrao u jednom komadu na Broadwayu. Eichinger je stoga potrošio zadnju marku na let Berlin - New York i američku ekipu. Devetog prosinca, na dan kad je predviđeno snimanje, Johna lennona su ubili ispred zgrade Dakota. David Bowie se više nije usudio popeti na scenu. Bojao se da je riječ o serijskom ubojici ili da će se pojaviti ubojičini oponašatelji. Tek kada je Bemd Eichinger angažirao grupu tjelohranitelja koji su osiguravali mjesto snimanja, Bowie je skupio hrabrosti i tako spasio film. Sljedeće godine film je postigao veliki međunarodni uspjeh. Osim što ga je u Njemačkoj vidjelo pet milijuna gledatelja, oborio je rekorde gledanosti u Nizozemskoj, Belgiji, Grčkoj i Španjolskoj. Isto tako i u Francuskoj, pa je postao najpoznatiji njemački film desetljeća. Za englesku adaptaciju izrezane su četiri minute filma, ali u Sjedinjenim Državama na DVD-u postoji originalna verzija, predviđena za starije od 18 godina. »Koračati Stazom slavnih u kineskom kinu, to je bila premijera«, prisjeća se Christiane koja je letjela za los Angeles s Ulijem Edelom radi troljetne promotivne turneje u povodu prikazivanja filma. Djevojka s tamnim podočnjacima, divlja poput ždrebeta, postala je senzualna žena, uvijek veoma graciozna, ali u isto vrijeme snažna, sigurna u sebe. Odlučnog koraka, držala se uspravno, podrugljivog izgleda, nestašnog pogleda. Njezine velike blistave svjetlozelene oči bile su obrubljene crnom olovkom, njezini nokti i pune usne imali su ponekad crveni, ponekad smeđi odsjaj. Christiane je pričala onako kako je i živjela: brzo i uvijek pomalo hazarderski. Obrijala je dio svoje duge grive i ostatak kose podigla uz pomoć gela. U svojoj tamnoj punk-odjeći izgledala je pomalo kao mlađa sestra Nine Hagen. Bila je to jedna misteriozna i čudesno lijepa žena. Činilo se daje potraga za identitetom Christiane F. završila čudesnim ishodom. Djevojka s lijepim licem i zastrašujućom pričom, koja je uvijek donosila najgluplje odluke za sebe, te filozof nevjerojatne inteligencije kada je riječ o ljudskoj sudbini i zamkama vlastitog života, postala je simbol tjeskobe i mladenačkog revolta. Na Arteu je diskutirala s kazališnim redateljem Frankom Castorfom o ženskim vrlinama, mogla se vidjeti kako sjedi pokraj Belmonda i Petera Maffaya u jednom talk shown; njezina filmska dvojnica Natja Brunckhorst bila je na Spiegelovoj naslovnici s naslovom »Mit Christane F.« Televizije Spiegel i Stern svake su je godine pozivale na intervju, željele su doznati šta se događa s mladima; zašto se terorističke grupe poput Rote Armee Fraktiona (RAF) bune protiv sustava? Je li u Federalnoj Republici Njemačkoj društvena promocija poput njezine bila moguća? Ima li nade za momke i djevojke u Njemačkoj i, naravno, za najpoznatiju narkomanku u državi, nju samu? Nade je bilo. Ali, hoće li se ona ostvariti? U svakom slučaju, Christiane si nije dopustila da se prepusti urednom svijetu svoje bake, u Stoltenberg-Countryju u sjevernoj Njemačkoj, kako se navodi na kraju knjige i filma. Nakon što se slegla opijenost slavom, okušala se kao pjevačica. Između 1981. i 1983. nastupala je s Alexanderom Hackeom, gitaristom Einstiirzende Neubautena, a njihov se duo zvao Sentimentalna mladost. Godine 1982. snimila je nekoliko samostalnih ploča u stilu njemačkoga novog vala, glumila je u nezavisnim filmovima, Neonstadt (1981.) i Decoder (1983.), i svake godine živjela nekoliko mjeseci u Švicarskoj kao dadilja. Ali gdje god je išla i što god je radila, pratio ju je prošli život. Nije se prestala drogirati. Često se moglo pročitati da se ponovno drogira. Nikad se, međutim, nije znalo koliko je to često radila, dokaza nije bilo. »Stručnjaci« su tvrdili da su iznenadna slava i novac zarađen zahvaljujući uspjehu koji je postigla knjiga pogoršali njezinu ovisnost - prema

analizama jednih, kada ti se zbog bolesti pružaju pažnja i njega, na to se navučeš. Za druge je droga predstavljala način na koji se ona nosila s medijskim pritiskom, a do nje joj je bilo veoma lako doći zahvaljujući novcu koji je zaradila. Je li ijedna glasina o Christianinu povratku drogi bila točna? Novinari su stalno ispočetka istraživali koliko droge uzima i kakva je sudbina prati u tom trenutku. Kamere su je pratile na grčkim otocima, gdje je živjela od 1987. do 1993., novinari su je posjećivali prije nego što bi se počeli prikazivati njezini filmovi, Günther Jauch ju je pozvao u emisiju na Sternu, a Sandra Maischberger ugostila ju je u Late Night Talku. Od 2008. Christiane više nije pričala ni s jednim novinarom, iako su oni redovito zvonili na njezina vrata, bilo zbog nove vijesti da se drogira ili u povodu smrti Bernda Eichingera. Ali Christiane više nije vjerovala novinarima - od onog dana kada joj je oduzeto starateljstvo nad sinom i kada su njezinu bol razvlačili tabloidi. Berliner Zeitung je nagovorio njezinu majku da im da nekoliko intervjua, drugi mediji su potplatili jednog od njezinih prijatelja da bi došli do informacija. Christiane je raskrstila sa svih troje: s novinarima, prijateljem i majkom. S.V.

1. PROKLETI ŽIVOT

F

ibroza. U pedeset prvoj, u predciroznom sam stanju. Od 1989. jetra mi je stalno upaljena. Imam hepatitis C, genotip A, najagresivniju vrstu koja se može pokupiti u Europi. Nemam pojma kako, ni otkud sam ga pokupila. Cijelo vrijeme se znojim, to je nepodnošljivo, uvijek sam mokra, čak na - 10°C. A ljeti ne mogu nositi majicu kratkih rukava zbog tih groznih crvenih točaka na nadlanicama. Oni se zovu stelarni angiomi. Zatim suha usta, zatvor, ponekad ne mogu na toalet i po nekoliko dana. Ili pak provedem noć povraćajući jer je nešto upaljeno u organizmu - želudac, mjehur ili crijeva - i jer više ne podnosim antibiotike. Osim toga, posljednjih godinu-dvije trbuh mi je narastao jer mi jetra natiče i zadržavam tekućinu. To nije život. Trebala bih se liječiti. Kao terapiju za hepatitis C liječnici ubrizgavaju interferon, stvar koja se bori protiv infekcije. Ali da bi mi mogli davati taj lijek, trebali bi mi uzeti uzorak jetre kako bi vidjeli koliko je oštećena. Biopsija. To su užasni bolovi kakve ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju. Ne mogu se odlučiti na to. I nemam nikoga tko bi me mogao natjerati. Nastavak tretmana nije nimalo zabavan. Trebali bi me bosti tjednima, čak mjesecima, gubila bih kosu, stalno bih imala mučnine i tonula u depresiju. Nuspojave, ne, hvala. Meni preteško. Vidjela sam to kod jedne rođakinje čije ću ime prešutjeti. Ona je također pokupila virus hepatitisa C, ni ona sama nije znala kako. Odlučila se, međutim, na terapiju interferonom, i ubrzo je zažalila. Od preparata kojim su je tretirali dobila je svrab po cijelom tijelu, posvuda se pojavio ekcem protiv kojeg je pomagala samo kortikosteroidna krema. Smršavjela je, izgubila snagu i energiju. U najgorim slučajevima ne pomažu ni antidepresivi, pada se u najcrnju depresiju, progone vas suicidalne misli i napadi panike. Toj rođakinji trebalo je gotovo godinu dana da dođe k sebi i uspije barem malo normalnije živjeti. Ja bih, nakon godinu dana, vjerojatno bila mrtva. Dakle, zašto se mučiti? Male su mi šanse za izlječenje, znam. I kakvo »izlječenje«? U najboljem ću slučaju vegetirati bez novčića, neću si moći priuštiti ni njegu ni pristojan život. Stvar je u tome da nemam ni mirovinu, ni bilo što slično. Primam samo neku vrstu dodatka, od čega ću većinu trošiti na plaćanje terapije interferonom. Ne želim takvu budućnost! Ne, radije želim umrijeti brzo, nego sporo i u bijedi. Samo se nadam da će mi dati dovoljno jake lijekove da ne patim previše. Već mi je previše to što moram trčati sedam puta tjedno do liječnika u Hermannplatz kako bih progutala svoju dozu metadona. Prije su liječnici dopuštali da metadon uzmete sa sobom, ali s tim

je gotovo jer se zamjenski proizvodi dilaju poput droge. Neki farmaceuti, medicinske sestre, liječnici, bogate se od ovog posla - jednu njegovateljicu u ustanovi u kojoj sam se liječila uhitili su dok ga je prodavala na Kottbuser Toru pa je uhićena. Ona je dobro spajala kraj s krajem - na crnom tržištu miligram je stajao jedan euro. Ali, ujutro, kad jedva mogu ustati iz kreveta, mislim da doista vrijedi toliko. Ponekad sam toliko umorna zbog fibroze da jedva uspijevam ostati pri svijesti jer sam cijelu noć povraćala i nisam sklopila oka. Tada sam prisiljena ostati kući. Cijelo tijelo mi drhti, sasvim sam dehidrirana, jedva se držim na nogama, mogu otići samo do toaleta. Kako da idem liječniku u takvom stanju? Nemoguće. Tih dana poželim da nikad nisam probala drogu, da nikad nisam osjetila taj genijalni osjećaj kad se nafiksaš, jer su patnje cijena koja se plaća. S druge strane, kada vam nestane heroina, to je dječja igra. Na kraju se navikneš, kao i na sve ostalo. Razlika je u tome što znaš da ćeš biti opet u formi ako izdržiš nekoliko dana. Moja jetra, ona više nikad neće biti dobro. Sjebana je. Trebala bi mi nova, ali koji će doktor bivšeg ovisnika na metadonu staviti na listu za transplantaciju? Pokušavam ne misliti na to, onoliko koliko mi bolovi dopuštaju. Trudim se nastaviti kao prije. Otkako sam nekoliko puta pala s kreveta, spavam samo na madracu na podu. Stavila sam ga ispred televizora, iza izlaza na balkon. Čak i zimi većinu vremena ostavljam otvorena vrata da bi Leon, moj čau čau, mogao izaći i zato što puno pušim u kući. Treba mi svjež zrak da mogu disati i da se manje znojim. Rijetko kada mi je hladno, ali kada se to dogodi, ne uključujem grijanje. Pogledajte današnje cijene! Ne, ja se sklupčam ispod mojih brojnih deka i skuham si nešto toplo. Znam biti škrta kada je riječ o troškovima koji se mogu izbjeći. Zimi isključim hladnjak i dio hrane spremim vani na balkon. Odrasla sam u ekstremnom siromaštvu, ne mogu bacati novac kroz prozor. Nemam ormar i imam vrlo malo namještaja. Ali to nema veze s novcem. To je zato što sam se prečesto selila, sigurno dvanaest ili petnaest puta u životu. Montiraj, razmontiraj, utovari, istovari, ne želim si više to nametati, svaki put sam razvrstavala sve više stvari. Ako me pronađu, morat ću ubrzo napustiti i Teltow. Mnogo ljudi zna gdje živim, svaka dva mjeseca ispred vrata zateknem nenajavljene novinare ili ljude koje ne želim u svojoj blizini. Uostalom, bilo bi mi neugodno, često mi je stan neuredan, sve je razbacano, nemam ormariće, nemam ladice, čak nemam ni plastične posude. Ali zato imam puno tepiha da ne bih oštetila parket. I važno je da sve bude čisto. Redovno čistim, čak i dezinficiram. Prisiljena sam, zbog psa. Nered je u redu, ali ne i prljavština. Mali noćni stolić, lampa s postoljem, povećala kupljena u drogeriji, duhan, pepeljare, možda malo čaja - gotovo sve što imam nalazi mi se nadohvat ruke, oko mog kreveta, kako bih mogla uzeti bude li mi loše. Kupaonica je udaljena jedva četiri metra, nema hodnika. Lijevo od madraca je otvorena kuhinja s dva stolca i stolom. I s mnogo, mnogo knjiga. Polica s knjigama dimenzija dva puta dva metra puna je literature o životinjama, knjiga o kuhanju i romana poput Vrag nosi Pradu Laurena Weisbergera, Sjena vjetra Carlosa Ruiza Zafona te Ispovijesti jedne farmaceutkinje Ingrid Noll. Najviše volim životne priče, bilo stvarne ili izmišljene, kao što su Dijete džungle, Močvare i Bijela Masajka. Zapravo, knjige poput mojih, koje na ovaj ili onaj način imaju neku poveznicu sa mnom. Čitanje pričinjava najveće zadovoljstvo kada se u njemu prepoznamo i kada iz toga možemo izvući nešto za sebe. U Afganistan Bog dolazi samo plakati, Sibe Shakib, na primjer. Isplakala sam dušu čitajući tu knjigu. Ali mi je isto tako ulila i nadu. To je istinita priča, i ako je ova žena mogla biti tako hrabra, mogu i ja. Riječ je o sudbini jedne mlade Afganistanke Shirin-Gol. Njeno ime znači »nježni cvijet«, ali njezin život je težak, jeziv. Njezina obitelj živi u strašnom siromaštvu, a brat joj je, poput većine ljudi u Hindukušu, ovisan o kocki. Jednog dana nije mogao vratiti dug prijatelju pa mu je dao sestru kao kompenzaciju. Taj se čovjek svidio Shirin-Gol, ali najgore je tek uslijedilo: nakon nesreće na poslu

on postaje ovisnik o opijumu, pa se Shirin mora prostituirati da bi prehranila obitelj. Ona zna samo za rat, glad, siromaštvo, ugnjetavanje. I stalno mora bježati - ruski vojnici, Pakistanci, talibani. Zlostavljaju je, kao i većinu žena u Afganistanu. Teško je zamisliti takvu situaciju: UN dolazi da bi, kako kaže, oslobodio narod od diktature i terorizma, a zatim njihovi vojnici zlostavljaju žene. Stravično. Ali, unatoč svemu, Shirin se ne prestaje nadati boljem životu i na dirljiv način se brine za djecu - čak i za onu koja su rođena iz prostitucije i nasilja. Doista mogu utonuti u takve priče. To je poput izlaza, moji problemi mi se odmah učine manje strašnima. Teško mi je tražiti pomoć izvana, najviše zato što teško stječem povjerenje. Svaki odnos, čak i s mojim liječnikom, proizlazi iz odgovornosti. Moraš dolaziti redovito, moraš uzimati ono što ti je prepisano, u protivnom traćiš i svoje i liječnikovo vrijeme. Često sam nepovjerljiva prema sebi kada se radi o ispunjenju tuđih očekivanja. Tako bih željela da mogu biti točna, pouzdana. Ali poznajem sebe, sa mnom takve stvari ne funkcioniraju. Ne funkcioniraju više, nažalost. Knjige su moja autoterapija. U mašti sam slobodna, nema ograničenja niti obaveza, mogu raditi što hoću, a da nikoga ne razočaram. To mi godi. Vjerujem u činjenicu da je tijelu dobro kada je duša zdrava i obratno. Čitanje mi pomaže. Ali taj ugodni osjećaj prolazi čim knjiga završi. Tako se moja bijeda ponovno vraća na scenu. Pod kvalitetom života smatram zbroj svojih osjećaja, utjecaja okoline i obiteljske situacije. Sve ono što čovjeka određuje. Ali ja toga više nemam. Sve je otišlo dovraga. Više nemam prijatelja, »Christiane F.« me prati u stopu. Nikad ne znam jesu li ozbiljni sa mnom, prema meni se vrlo brzo počnu ponašati bezobzirno i omalovažavajuće jer svi misle da se zafrkavam s tom pričom »Christiane F.« A kad stvarno počnem plakati, onda me zajebavaju, tipa: »Eno sad još i jeca, trebam li povjerovati u to?« U tim trenucima gledam kroz prozor i pitam se: što bi bilo loše kada bih sada skočila dolje? Moguće da je alkohol spor način da se ubiješ, to je zapravo sigurno. Jasno mi je da je opijanje, posebno uz metadon, sranje. Ta kombinacija izaziva respiratorne probleme i u jednom trenutku bi to bilo previše mojoj jetri ili plućima. Ali bez alkohola i bez moje trave život na Zemlji više ne bi bio podnošljiv. Posebno jer moj dječak više nije tu, sa mnom.

2. AMERIČKI SAN

N

ikad se zapravo nisam uspjela naviknuti na život na selu. Prvi put je funkcioniralo, kad su me u 15. godini poslali na nekoliko tjedana tetki i baki, jer me nijedan prigovor, povlačenje, gubitak svijesti, niti boravak u bolnici nisu uspjeli odvratiti od heroina. S tog stajališta, majčin pokušaj da me izvuče iz sredine je bio dobra stvar. Ali stvari između mene i bake nisu funkcionirale. Ona je nosila dimdl, tradicionalni bavarski kostim, iako smo živjeli u Schleswig-Holsteinu. Obožavala je Bavarsku, Franzajosefa Straufia i bila konzervativna do ksenofobije. Kada je Hitler došao na vlast, mojoj je baki bilo 11 godina. Prave godine da se postaviš kako vjetar puše. Cijeli je život zadržala taj mentalitet. Moj djed je bio čvrst čovjek. Imao je tiskaru i novine na istoku Njemačke, sve do eksproprijacije nakon rata, u vrijeme DDR-a. Baka ga je ostavila jer ga je smatrala beskičmenjakom i slabićem. Jednom je prigodom pred gostima pričao o vremenu kada je bio ratni zarobljenik i spomenuo je da su Poljaci zapravo bili veoma ljubazni ljudi: tu je, čini se, bio kraj. Baka je također prezirala sve što sam ja utjelovljivala; sve što sam radila i način na koji sam se odijevala. Isprva sam nosila visoke potpetice i uski džins, sve dok više nisam mogla slušati da izgledam kao kurva. Moja me baka doživljavala kao hodajući skandal: zato što prestajem jesti kad više nisam gladna iako tanjur još nije prazan; zato što zadaću radim uglavnom noću, jer poslijepodne nemam mira, zato što pušim i pijem te zbog načina na koji se izražavam. Morala sam paziti na svaku riječ. Bilo je dovoljno da kažem »sranje« da se ona odmah zapali. Sve to mi nije baš olakšavalo život s njom, bila je prestroga i pridavala važnost pruskim vrlinama. Imala sam osjećaj da sam kod nje u posjetu, nikad se nisam osjećala kao da sam joj unuka. S nama su živjeli i moja tetka, tetak i rođaci. Dječaci su bili simpatični, ali tetka je bila poput svoje majke, cijelo vrijeme mi je pokušavala govoriti što trebam, a što ne trebam raditi. Navečer sam trebala biti u kući do pola deset, kada bih dobila dozvolu za izlazak. Nisam podnosila ta ograničenja, to mi je totalno išlo na živce. Svi su htjeli provoditi silu na meni te pravilima i ograničenjima natjerati me da budem poslušna. Izgleda da to nije posebno pridonijelo onome što osjećam prema obitelji - niti sam se uklopila, niti sam dobila želju za tim seoskim životom. Otkrila sam da odudaram od tog mjesta. Dosađivala sam se u Kaltenkirchenu. Morala sam se dobro razbiti

kako bih zaboravila da sam u toj rupi. Bilo je mnogo zelenila, to mi se sviđalo jer volim prirodu. Tržnica je bila vrlo lijepa, s raznobojnim biljkama, poput nekog parka. Ali brzo sve obiđeš kada si adolescent, ubrzo više ne znaš kamo bi išao. Djeca se mogu igrati na ulici, nema mnogo automobila. Ali tinejdžeri mogu samo visiti na stanici ili pokraj fontane. Ili pak u jednom od propalih klubova u kojima ima svega i svačega. Pretpostavljam da sam ondje bila egzotična. Neprestano sam se nabacivala svakom tipu. Provodili su vrijeme zvižduci za mnom ili mi dobacujući iza leđa. Smatrala sam da su frajeri mnogo vulgarniji i agresivniji nego u Berlinu. A cure su bile mnogo pokornije; koketirale su čak i s onima koji ih nisu željeli - iz straha da im u protivnom neće ništa preostati. Na selu su uloge određenije, to me obeshrabrilo do te mjere da više nisam dopuštala nijednom tipu da mi se približi. Bez zagrljaja, bez seksa, bez ičega što bih trebala željeti. Nakon što u Berlinu gotovo tri godine nisam pohađala nastavu, pokušala sam se usredotočiti na školu. Htjela sam napraviti nešto od života kako bih zbrisala iz Kaltenkirchena. No, ubrzo su me izbacili s koledža, ne zato što se nisam snalazila, ili zato što nisam imala pojma, nego zato što je direktor, tri tjedna nakon povratka, dobio moj dosje iz Berlina u kojem su moji izostanci, ovisnost i kazneni podaci bili pomno zabilježeni. Rekao je da me ne može zadržati jer ne odgovaram njegovim uvjetima. Završila sam u lošoj školi. Na selu si nitko i ništa ako ne pohađaš klasični koledž. Očigledno me je to natjeralo da opet krenem mimo kolosijeka, izgubila sam motivaciju. Tako da sam nastavila visiti - s nekoliko prijatelja i mnogo alkohola. Navečer smo se nalazili i ispijali litre vina i rum-cole. Dva-tri puta sam uzela valium, ali heroin nisam ni dotakla. Moram spomenuti da sam još bila na uvjetnoj kazni. Bila sam osuđena na šest mjeseci maloljetničkog zatvora na Okružnom sudu u Neumiinsteru zbog ponavljanog kršenja Zakona o narkoticima. Naravno, za vrat su mi privezali agenta za uvjetnu. On se, međutim, rijetko pojavljivao, a kada je dolazio, uvalila bih ga tetki koja ga je natrpavala kavom i kolačima - obožavao je njezin kolač u obliku saća. Nije mi imao što prigovoriti. Živjela sam u obitelji, u kući je sve bilo propisno, na zidovima su stajali jelenji rogovi, moj djed s očeve strane bio je upravitelj dobra nakon eksproprijacije. Zahvaljujući jednom simpatičnom dečku koji je išao u gimnaziju i koji mi je probudio želju za učenjem, kao neka vrsta privatnog profesora, napokon sam završila školu s veoma dobrim ocjenama. Potom se u jesen 1978. pojavljuje knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo, kao i serija intervjua, pa sam pokraj jednog prodavača novina u Kaltenkirchenu na golemom plakatu za Stern vidjela svoj portret. Odmah mi je bilo jasno da će sve to napraviti kaos od mog života. Moji obiteljski problemi i narkomanska prošlost sada će postati javni. Nema povratka. Odjednom sam postala slavna. Tri mjeseca su me Kai Hermann i Horst Rieck svakodnevno posjećivali. Radili smo gotovo po četiri sata, sve dok ne bih bila premorena. Ali ti su susreti za mene imali terapijski učinak. Sva ta pitanja donekle su mi pomagala da bolje shvatim ono što se događalo u Berlinu. Ali baš kao i s terapijom, kada stvari izađu na površinu, to predstavlja velik izazov. Horst je bio dobar u istraživanju, a Kai je bilježio. Pokušaji da izađemo u javnost bili su veoma teški, tek kasnije sam to shvatila. A ja sam samo dvojici novinara prepričavala ono što sam preživjela - i gledajući unatrag, čudi me da nitko od obitelji nije bio sa mnom dok su me intervjuirali. Ni otac ni majka nikad nisu došli, nikad nisu pitali kako ide sve to, o čemu razgovaramo, o čemu se piše.

Danas mi je žao zbog mnogih stvari koje sam tada objavila. Prije svega u vezi s ocem, kojeg sam predstavila kao nekoga gubitnika koji samo zna tući. To je zato što je bio vrlo mlad, imao je jedva 18 godina kada sam se rodila. Što nikako ne opravdava njegovo ponašanje, ali ga čini malo razumljivijim - i podnošljivijim. Još i danas me peče savjest zato što sam ga ogolila pred cijelim svijetom. Ali moji roditelji su nas toga mogli poštedjeti da ih je zanimalo »što sam pričala novinarima«. Nakon objavljivanja knjige postala sam glavna tema kuloarskih priča, mnogo ljudi bi me prepoznalo čak i kad sam izlazila u Hamburgu. Ispočetka je bilo malo bizarno, jer nisam bila ništa posebno, na kraju krajeva, radila sam samo negativne stvari. Čak nisam znala ni s koliko ću novca odjednom raspolagati. Na osamnaesti rođendan dobila sam pristup računu na kojem je bilo oko 400.000 njemačkih maraka! I kako je moja knjiga bila na vrhu liste bestselera, ponudili su mi mjesto u struci uz pomoć koje sam postala netko i nešto: počela sam se obučavati u jednoj knjižnici u Kaltenkirchenu. Nikolai Walter je radio u Commerzbanku ispred knjižnice. Bio je supersladak. Svi su ga voljeli, a žene su ga proganjale. Trebala sam ga povezati s jednom kolegicom, ali kada smo se upoznali, toliko smo se svidjeli jedno drugom da smo odmah počeli vezu. Otad smo uvijek zajedno išli u hamburški Markthalle u njegovu Mini Cooperu. Na autocesti je bio kaos, čemu smo i mi pridonijeli tim malim, starim autom. Bilo je kao da ste u dječjem automobilu, druga vozila su izgledala velika. U njemu se moglo osjetiti i najmanje ispupčenje na cesti. Nikolai je također mrzio gotovo sve u Kaltenkirchenu. Unatoč svemu, naša veza nije dugo trajala. Kada je otišao u vojsku, ništa mi više nije bilo jasno, ni on, niti bilo što drugo. Molim? Vojna služba? U Miinchenu? Previše za mene. Ni u Berlinu nisam mogla razumjeti. A Nikolai? Bio je bankar, mlad i mršav, zgodan momak, a ne tip koji se uvaljuje u sranja. Ništa se tu nije moglo učiniti. Tako sam se ponovno vraćala u Hamburg, većinu vremena potpuno sama, a kada je vikendom bio tu, osjećao se poput idiota jer sam bila bliskija s drugim momcima nego s njim. I njemu su se sviđali, želio se družiti s njima. Bila je velika stvar odjednom prijeći sa života na selu u veliki grad, i to još s glazbenicima! To je kao da uđeš u metro u nekom londonskom predgrađu, a izađeš na Sohou: odjednom otkriješ jedan veliki šareni svijet. Ali dobro, nije više išlo između Nikolaija i mene. Zatim sam, tipično iz tinejdžerskog hira, pokupila jednog drugog tipa, Jackieja Eldorada. Dan-danas se čudim kako sam tada bila beskrajno naivna. Kada sam postala punoljetna, prestala sam uzimati tablete. Majka me natjerala da ih uzimam kada je doznala za moju vezu s Detlevom u Berlinu. Gledajući unatrag, moram priznati da je to bila dobra ideja, njezina me odluka spasila od mnogih problema. Ali kao tinejdžerici i mladoj osobi to mi uopće nije bilo jasno, nisam više željela uzimati tablete i točka. To je bio moj način da se oduprem i budem slobodna. Nakon svih onih potresnih stvari koje sam doživjela s klijentima kada sam se prostituirala u Berlinu, nakon svih odvratnih spolnih bolesti, bila sam dovoljno sretna da mogu uživati u normalnoj seksualnosti. Kao mlada žena, nisam znala apsolutno ništa o kontracepciji. Propustila sam uvodno predavanje u školi jer sam se - zamislite, prostituirala. Ništa nisam ni vidjela ni shvaćala, ali sam se pretvarala da sam odrasla osoba koja točno zna šta želi. I za početak, pokupim Jackieja Eldorada. Nekad se pitam šta bi se dogodilo da knjiga nije objavljena. Sigurno ne bih išla na obuku u

knjižnicu, to mi je ponuđeno jer sam bila Christiane F. Jednom mi se pružila mogućnost da godinu dana studiram domaćinstvo. Nakon toga bih postala krojačica. Nekoliko sam tjedana pokušavala ukrašavati prozore, ali to nije bilo za mene. Imala sam potrebu za ljudskim bićima oko sebe, a ne za lutkama i tkaninama. Da knjiga nije objavljena, mislim da bih zaprosila Nikolaija i da bismo imali dvoje djece. Živjeli bismo mirnim životom kao na usporenoj snimci i pazili bismo na novac. Uz bankovnog službenika se ne možeš obogatiti, a ni ja nisam stvorena za neku normalnu karijeru. Nisam lijena, uvijek moram nešto raditi, ali ne mogu ići utabanim stazama, uvijek pustim da me vode osjećaji i želje, ne mislim o budućnosti. Kada sam došla u Kaltenkirchen, nisam imala nikakvu ideju o tome što ću postati. Nisam imala nikakvu perspektivu, nisam znala šta bih sa sobom, nisam se usuđivala upustiti ni u što. Sasvim beznadežan slučaj. S tog stajališta, dobra je stvar to što mi se dogodila knjiga. Izvukla me iz moje rupe, dovela me u Hamburg, u jedan novi svijet, mojim cimerima glazbenicima. U Markthalleu u Hamburgu 1980. upoznala sam svoje cimere. Ondje su se nekad održavali aktualni koncerti, a većinu je organizirao Klaus Maeck. Visili smo na razne načine: bili su tu barovi i igraonice, to je bilo mjesto okupljanja mnogih umjetnika. Vikendom sam sjedala na vlak od bake u Kaltenkirchenu na liniji Altona-Kaltenkirchen-Neumünster, za sedam maraka. Dvadeset pet kilometara do Hamburg Eidelstedta - a odatle sam išla do Markthallea. Nijedan normalan stanodavac ne bi želio podstanare poput nas: četiri muškarca i jedna djevojka s reputacijom narkomanke, bez obzira na to što je postala bogata. Geniale Dilletanten, kako smo se tada zvali (s jednom pravopisnom greškom) - bila je grupa nezaposlenih, u očima mnogih hamburških šminkera. »Genijalni diletantizam« koji se suprotstavljao pop-tradiciji i koji je bio na glasu kao »diletantan« po stilu pisanja, bio je na dobrom putu da napravi revoluciju u povijesti glazbe. I mi, puno ispred vremena sa super cool filmskim i glazbenim projektima. Tada sam nosila potkovane čizme, crno sjenilo i glava mi je bila napola obrijana. Dečki su imali krijeste na glavama, nosili su tamnu odjeću i najčešće imali sanjiv pogled. Stanodavci bi nas gledali i odmah zamišljali večeri droge i orgija - tako da smo na kraju unajmili nekadašnji prostor redakcije Novosti St. Paulija iznad jednog sex shopa koji je gledao ravno na Reeperbahn. Na broju 12 Hein-Hoyer-Straße, u veličanstvenoj art nouveau zgradi, nekadašnjem bordelu, s visokim stropovima i štukaturama. Najljepšu i najmirniju sobu zauzeo je Klaus Maeck, koji je na Alsteru otvorio RipOff, prvu prodavaonicu punk-ploča, da bi poslije utemeljio Freibank, nezavisnu diskografsku kuću. Bilo mu je 30 godina, što se meni, tada 18-godišnjakinji, činilo superstaro. Sve je bilo na njegovo ime, bio je najstariji pa nam je bio pomalo poput gurua. Platila sam 6000 maraka avansa, jednostavno sam to odbila od stanarine. Frank Martin Strauß, alias FM Unija, bio je treći član društva. Bio je član mnogih poznatih muzičkih grupa, poput Abwärtsa, Palais Schaumburga te poslije Einstürzende Neubautena. On je bio mlađi brat komičara Ralfa Richtera. Zvali smo ga Mufti! Bio je tu i Jochen Hildisch iz Berlina, koji se proslavio pod imenom Jackie Eldorado, prvi punk-glazbenik u Berlinu. Postao je poznat kada je tijekom jednog live koncerta na obali rijeke Spree 1977. Iggyju Popu lizao nogavicu. Last but not least, bio je tu i pjevač Abwärtsa, Frank Ziegert, čija sam tada bila velika obožavateljica. Gotovo sam ostala bez daha kada sam doznala da ću živjeti s pjevačem svog omiljenog benda. Raspored stana bio je jednostavan: dugački hodnik i pet prostorija koje su gledale na ulicu. U svakoj je bio umivaonik iz razdoblja red light districta. Na samom ulazu s desne strane nalazilo se jedno prilično prostrano udubljenje koje je nekoć služilo kao recepcija. Tamo smo ostavljali bicikle. Sa strane su se nalazili toaleti za goste, a sprijeda prva prostorija, iza koje su na istoj strani slijedile preostale četiri. Posljednja je bila naša zajednička prostorija, u kojoj su su bili glazbeni

instrumenti i kućni uređaji. Uvijek je bilo i drugih glazbenika koji bi neko vrijeme živjeli s nama; imali bi dovoljno novca da snime kakvu hoćeš pjesmu u studiju Hafenklang, ali ne dovoljno i da plate rentu. Među njima je bio i Campino, čije se grupa tada zvala ZK, tada još ne Die Toten Hosen. Studio Hafenklang je fantastično mjesto kulture i glazbe u Altoni. To je jedna od posljednjih kuća 19. stoljeća koja podsjeća na to kako je Altona izgledala nekad, sa svojim uskim ulicama i klimavim stepenicama koje su vodile sve do obala Elbe. Iza studija mogu se vidjeti brodovi na rijeci, to je tako lijepo. Udo Lindenberg i Einstürzende Neubauten tu su živjeli i radili. Osamdesetih godina, kuća je bila mjesto na kojem su se sastajali kreativni umjetnici jer je unutra bio prvi studio u gradu koji je snimao na 24 vrpce. Osim toga, u podrumu su se u to vrijeme stalno održavali koncerti koje su organizirali studijski menadžeri. Osim Neubartena i Abwärtsa, tadašnje grupe zvale su se Krupps, Freiwillige, Selbstkontrolle i Palais Schaumburg. Promovirao ih je hamburški izdavač ZickZack; nastao od prodavnice ploča RipOfF u hamburškoj četvrti Karo, zajedno s još nekima iz Düsseldorfa, Berlina i Hannovera, bio je jedan od prvih važnijih inovatorskih izdavača koji su obilježili glazbenu kulturu u Njemačkoj. To je bilo doba punka i njemačkog novog vala, a naš improvizirani stan u nekadašnjim uredima Novosti St. Paulija bio je njihov epicentar! U početku nisam marila što ostali stanari imaju puno manje novca od mene i što su puno manje poznati. Divila sam im se i s njima sam se osjećala jako dobro. Odlazila sam na obuku u jedan hamburški odjel knjižnice, a vikendom sam radila za Klausa. Bilo na Markthalleu, gdje sam se u backstageu brinula za umjetnike čije je koncerte organizirao Klaus, bilo na broju 31 ulice Feldstrafie u Karolinenviertelu. Tadašnji RipOff danas se zove Ruff Trade Record, prodavaonica punk-ploča i izdavačka kuća koju je Klaus vodio s Jochenom i Alfredom. Alfred Hilsberg bio je ključan za časopise Muzik Express i Sounds. Ostavio je svoj trag na konceptu njemačkog novog vala. Posebno je utjecao na glazbenu scenu krajem 70-ih i početkom 80-ih godina. Noću smo u RipOffu pripremali pakete za slanje velikim prodavaonicama ploča. Klaus me volio imati uz sebe jer sam se zahvaljujući obuci razumjela u računovodstvo i mogla sam mu sređivati papirologiju. Ali ubrzo sam postala preopterećena obukom i noćnim poslom; gotovo da više nisam spavala pa sam počela šmrkati kokain da bi me držao budnom. Mnogo je mojih prijatelja uzimalo kokain, ali heroina nije bilo. Nisu željeli ni čuti za njega. Kokain je odjednom postao dnevna navika. Pušili smo i travu. Ali u to vrijeme sam bila čista što se tiče heroina. Jedne večeri u Markthalleu, nakon što sam ušmrkala koku u toaletu, igrajući fliper s Frankom i Muftijem primijetila sam tipa koji je bio nevjerojatno odjeven. Njegove hlače bile su sašivene od materijala koji se koristi za oblaganje unutrašnjosti automobila. Nosio je prozirne gumene čizme i nazirale su mu se rupe u čarapama. Oko vrata je imao pravi svećenički ovratnik! Tamnih podočnjaka i blijedog lica, izgledao je kao da je upravo došao s nekog punkerskog pogreba, gdje je osobno držao propovijed. Bio je to Blixa Bargeld, pjevač Einstiirzende Neubautena. Tada su ti momci bili nepoznati. Nakon jednog šoua Campina i ZK, na kojem su ljudi bacali na njih sve što im je bilo pri ruci, nisu se više usudili izaći na binu. Vjerojatno im je koncert u Hamburgu bio prvi izvan Berlina; to je bila važna prilika koju su na kraju i iskoristili. Način na koji su svirali bio je nevjerojatan. Bila sam na sedmom nebu i maltretirala sam Klausa da potpiše ugovor s dečkima. Zapravo, taj se glazbeni susret razvio u dugotrajno prijateljstvo i pravo partnerstvo. Klaus je dugo bio savjetnik i producent Neubatenovih videospotova, nekoliko godina kasnije osnovao je diskografsku kuću Freibank s Markom Chungom, basistom benda. Gitarist Einstürzende Neubautena zvao se Alexander Hacke. Kada smo se upoznali, on je još

bio tinejdžer, živio je s majkom u Berlin-Buckowu, dakle u Neukôllnu. Bio mi je zaista sladak. Na početku smo si samo slali pisma, ponekad bismo u kuvertu stavili i fotografiju ili male umjetničke suvenire. Kada je Alex završio školu, preselio se k nama u komunu. Otad smo bili zajedno. Ubrzo nakon toga otputovala sam u SAD. Bernd Eichinger je prilagodio moju knjigu za film, film je ostvario velik uspjeh u Europi i trebao se pojaviti u Americi. Natja Brunckhorst, koja je glumila mene, imala je jedva 14 godina. Njezin je otac svakako htio ići s njom na američku turneju, pravio je probleme, tako da su Eichinger i realizator Uli Edel radije zamolili mene da im se pridružim. Scenarist Herman Weigel, Edel i ja putovali smo prvom klasom do Los Angelesa! Bernd je živio u Hollywoodu, s njim smo se našli poslije. Sve se odigralo veoma brzo. Nakon slijetanja čekala nas je velika limuzina. »Ne idemo odmah u hotel«, rekao je Uli dok smo ulazili u vozilo. »Nego, kamo idemo?« upitala sam. Kad sam doznala da imamo sastanak s Rodneyjem Bingenheimerom na KROQ-U, rokerskoj radiopostaji, poludjela sam od sreće. »Stvarno? Genijalno! Slušala sam njegove ploče, svi su ih slušali, ovo je potpuno ludilo!« Bingenheimer je bio presudan za razdoblje rocka, punka i američkoga novog vala. Bio je jedan od prvih koji je snimao s grupama kao što su Blondie, Sex Pistols i Ramones. Tada su ušli u glazbenu povijest. Studio KROQ bio je iznenađujuće malen. Bio je natrpan pločama, a zidovi su bili obloženi kartonima od jaja. Iza stakla je bio inženjer zvuka, ili smo bili sami. Ljudi su zvali, Amerikanci koji su pogledali naš film. Ponekad nisam znala kako trebam reagirati. Srećom, tu je bio Uli Edel koji je odgovarao na neka pitanja. Ili bi mi prevodio. Od početka sam se veoma dobro slagala s Rodneyjem. Kada je predložio da će mi pokazati grad, naravno, odmah sam pristala. Noću me vodio u Château Marmont, obilazili smo najbolje barove i restorane. Ali morala sam se vratiti do deset sati, to se podrazumijevalo, bilo mi je samo 19 godina. Bilo je to čudno, u Njemačkoj sam lumpovala godinama, dok u Americi nisam mogla nigdje ući. Nakon dvadeset prve, prijatelji! To ti je Amerika... Jednom smo otišli u klub u kojem se ne toči alkohol; nisam mogla ni zamisliti da to postoji. S druge strane, Bingenheimer nije pio, nije pušio, nije se drogirao, ništa. Bila sam u dobrim rukama, Bernd i Uli su to znali. U tom smo klubu upoznali Billyja Idola glavom i bradom, popili smo s njim voćni sok. Nitko mi neće povjerovati, pomislila sam u tom trenutku. Sljedeći je dan prvi sastanak bio u pola devet. Dečki s TV-a našli su prikladno mjesto za intervju, hotelski bazen obložen crnim pločicama. Tada sam kosu bojila u crno i smatrala sam to savršenim imidžom. Sjedili smo tako vani na otvorenom, u dvorištu hotela, kada su se iznenada otvorila vrata; trčeći je uletjela jedna beba u benkicama te upala ravno u bazen. Za djetetom je ušla dadilja, crnkinja. Beba je bila Cosma Shiva Hagen, bilo joj je jedva godinu dana i uspjela je sama otvoriti vrata. Iza bebe i dadilje ušla je, nervozna, Nina Hagen. Prvo je podigla glavu i vidjela nas kako sjedimo na stolcima, spremni za intervju, Uli i ja. Rekla sam: »Nevjerojatno! Gdje god krenemo naiđemo na Berlince!« Nina odgovori: »A ti, tko si ti?« Tako smo se upoznale i postale prijateljice. Provodile smo se zajedno, vodila me u svom tirkiznom Buicku s vozačem u šoping i na modne revije koje su se održavale u velikim industrijskim halama. S njom je bilo gotovo nemoguće voditi normalnu konverzaciju, bila je u svojoj »NLO fazi«, tako da je svaka rasprava završavala izvanzemaljskim ništavilom. Ali bez obzira na to, duvale smo i dobro se zabavljale. U Los Angelesu su svi pušili džoint bez duhana. Pušenje? Ne. Ali duvanje, da. »Uništila si cijeli džoint«, rekli su mi jednom kad sam motala s duhanom. Jednog smo dana išli vidjeti Rodneyja u njegovu studiju pa smo s njim neočekivano napravili

film. Nina je tog dana postala zvijezda u Americi. Nina, Rodney i ja smo radili emisiju i slušatelji su me pitali što slušam od glazbe. Pustila sam kasetu koju sam ponijela iz Njemačke. Na njoj je bila Ninina obrada 99 Luftbaloons. Bingenheimeru se toliko svidjela da je ponovno pustio pjesmu u jednoj od svojih sljedećih emisija, zaljubljen u taj njemački pop-song. Tako je Nina osvojila američko tržište. Drugi put smo išli Bingenheimeru na kraju dana. Živio je u jednom chic studiju s gomilom tehnike. Ali ipak malom, skromnom u odnosu na ono što se može vidjeti drugdje u L.A.-U. Bingenheimer je bio temeljit u svom poslu. Njegov lavabo je bio pun slika: on i Blondie, on i Boy George, on i Rolling Stonesi. Gotovo sam se rastužila kada sam to vidjela. Izgledao je kao da se identificira s njima, ali zvjezdani kult je pomalo nerealan. Što preostaje kada se mikrofon isključi? Ili projektori? Često sam ga sretala na svojim putovanjima u Ameriku, bilo mi je sve jasnije da je taj život uz zvijezde sve što je Rodney imao. Nije imao ni ženu, ni dijete, nikoga. Zapravo je bio sasvim sam. Obožavala sam Ameriku, sve mi se sviđalo. Jedno jutro sam se probudila u bordelu u Château Marmontu, na Sunset Boulevardu: posvuda policija, hitna pomoć, paparazzi i televizijske ekipe. Pridružila sam se Uliju Edelu u sobi i on je pozvao recepciju. Što se dogodilo? John Belushi, jedan od Braće Blues, umro je noć prije u hotelu uzevši kokain. Rekli su mu da bih se ja mogla uspaničiti zbog vijesti o predoziranju te da bi Uli i ja čak trebali promijeniti hotel jer bih se zbog toga mogla vratiti drogiranju. Ali to su bile budalaštine. Tada čak nisam znala ni tko je John Belushi. Ostali smo u Château Marmontu, pa ne ideš odatle samo zato što je umro netko koga i ne poznaješ! No, jedno predoziranje me potreslo u to vrijeme, riječ je o jednom od mojih rođaka u Kaltenkirchenu. Dvije godine nakon našeg posljednjeg susreta umro je od predoziranja heroinom. Nemam pojma kako se to dogodilo, ali u svakom slučaju nije imao dobre prijatelje: ostavili su ga da umre na klupi u parku. To je bilo užasno. Izgleda da su moji tetak i tetka mislili da je to moja krivnja. Ali ja nisam imala ništa s tim, čak nikad nismo ni pričali o drogi. Na kraju, sve je to bilo daleko i u međuvremenu smo sjeli u avion za New York. Odsjeli smo u Park Innu, na 23. katu, imala sam veliki apartman. Bila sam sretna što dolazi Klaus Maeck. Imao je nekog posla u New Yorku i odmah sam zatražila drugu sobu s dva kreveta. Nisam više željela biti sama. U L.A.-u mi uopće nije smetalo stalno odgovarati na ista pitanja. Ljubazno su se odnosili prema meni, upijala sam engleski poput spužve i bila sam sretna što ga sve bolje i bolje razumijem i što se znam izraziti. Ja da ne mogu govoriti? Nemoguće! Nakon ugodnog boravka u Los Angelesu došla sam u New York, siv, nervozan, gdje su mi se svi ljudi činili napeti i pod stresom. Toliko me je to iživciralo da sam otputovala tri dana ranije nego što je bilo predviđeno. Ne znam više kako se to dogodilo, ali imala sam kartu, otišla na aerodrom i jednostavno se vratila kući. Bio je to prvi put da sam toliko dugo bila odsutna. Sletjela sam u Hamburg oko pet sati ujutro. Klaus je ostao, pa sam imala problem sa svojim golemim koferom. U to sam vrijeme bila sićušna, imala sam 53 kilograma, i nosila sam cijeli sijaset stvari (nebuloze poput fosforescentne mrtvačke glave), da sam jedva došla do taksija. Koferi tada nisu imali kotačiće. Čim sam stigla kući, probudila sam Alexandera: »Budi se, vratila sam se i imam kofer pun stvari!« Ustao je skočivši, zagrlio me i upitao poput dječaka: »O da, hajde, otvori! Što imaš unutra? Pokaži mi što si donijela!« Takav mi je način ponašanja doista nedostajao s mojim novim prijateljima, ta iskrenost i prirodnost. Radost života i otkrivanja. Sljedeće smo godine zajedno išli u Ameriku. Nije to bio odmor, nikad nisam otišla na odmor u životu, prezirem tu riječ. Moraš imati bilo kakav razlog, recimo da si obavio neki posao. Imali smo

jedan razlog: glazbu. Zahvaljujući životu sa svim tim glazbenicima, došla sam na ideju da postanem solo pjevačica. Pod umjetničkim imenom Christiana snimila sam ploču u stilu njemačkog novog vala, i s Alexom osnovala grupu Sentimentalna mladost. Imali smo, među ostalim, i koncert u Berlinu 1981., u sklopu festivala Genijalni diletanti. U mondenom noćnom klubu u Berlinu zvanom Risiko upoznali smo jednom prigodom Ricka i njegovu djevojku, ona je bila kći španjolskih imigranata, a on Norvežanin. Živjeli su u Pasadeni, predgrađu L.A.-a, koje kao da je bilo stvoreno za mene. Male montažne kuće s vrtovima, mnogo drveća i palmi, planina i sunca. Ondje sam se osjećala kao da sam doma. Kada su me pitali gdje se osjećam najbolje, odgovorila bih: Pasadena. Ondje smo zajedno snimali glazbu: pjesme Wunderbar/Der Tod holt mich ein i Gesundheit. Ali da budem iskrena, glazbu sam shvaćala ozbiljno koliko i komediju. Naravno da sam se zabavljala i da sam bila ponosna, ali dobro sam znala da nisam bila ni vrhunska pjevačica ni velika glumica. Unatoč svemu, to je bilo važno razdoblje za mene i Alexandera - i zato što sam upoznala svog velikog idola iz mladosti, Davida Bowieja. Dobila sam poziv od Eichingerove producentske kuće, film bi trebao biti gotov do kraja 1981., Bowie i ja smo ga trebali pogledati i napraviti rezove. To se događalo u Lausanni, gdje je živjela moja zvijezda! Imao je udoban dom u zapadnoj Švicarskoj. Bila sam uzbuđena kao nikad u životu, povela sam svoju prijateljicu Franzisku i ponijela nekoliko grama kokaina. Sjeli smo na avion do Geneve, zatim napravili krug oko jezera vlakom do Lausanne, gdje je šofer u crnom vozilu došao po nas. Imala sam takvu tremu da sam morala više puta napudrati nos. Bowie je imao malu kuću. Dvorac Signal bila je simpatična i nepretenciozna kuća od cigle, samo od jednog dijela i garaže u koju nije moglo stati više od dva automobila. Veoma zeleno dvorište zapravo je činila krovna terasa s posađenim biljkama. Piramidalni prozori koji su virili iz raslinja dali su naslutiti da je kuća vidljiva samo s glečera i da mora postojati i podzemno krilo. Kada si zvijezda Bowiejeva kalibra, važno je zaštititi se od pogleda: svuda oko imanja brojno drveće zaklanja pogled na kuću, može se vidjeti jedino s neba. Ali kuću sam vidjela samo na fotografijama u časopisu. U Lausanni sam odsjela u hotelu. Kada se crno vozilo zaustavilo pred predvorjem, nisam se usudila ući: znala sam da je tamo! Znojili su mi se dlanovi i lupalo mi je srce. Više puta sam duboko udahnula, a zatim spustila nogu na prag tog velikog auta. Je li to bilo stvarno? Zatim sam spustila i drugu nogu. Nevjerojatno, sanjam! Bio je tu, sjedio u crnom kožnom naslonjaču poput kralja. Bili smo sami u autu. Tek poslije sam doznala da mi je pružio veliku čast, on ne prima nikoga bez svoje menadžerice Coco Schwab, koja je gora od kokoši, i njezinih pomoćnika. Nisam vjerovala svojim očima: bio je manji od mene, mršaviji, i imao je brkove poput mog oca. Nevjerojatno. David Bowie s brkovima? Ali još sam bila toliko uzbuđena i preplavljena dojmovima da nisam shvatila do koje mjere sam razočarana. Najprije nisam mogla izgovoriti ni riječ. Bowie je primijetio da me je ovaj sastanak izbacio iz cipela. Pitao me kako sam i je li let bio ugodan. Odgovorila sam potvrdno. Osim toga, cijelim putem nisam prestajala uplašeno gledati kroz prozor i nisam se usuđivala izreći nijednu rečenicu. Nakon petnaest minuta neugodne i bolne tišine, konačno smo stigli u kino. Za mene je Bowie bio zvijezda mog filma. Odmah nakon projekcije je nestao, a mi, mi smo ponovno bili u avionu za Berlin. Dvije godine kasnije Bowie je izbacio pjesmu Let’s dance i moja se fascinacija, nakon vizualnog razočaranja, drastično promijenila. Divila sam se umjetniku, egzotičnom čovjeku, psu s omota Diamond Doga. Lud, nekonvencionalan. Ali vremena su se promijenila i nije više bio ono što sam u njemu vidjela kada sam bila klinka. S godinama sam otkrila da je njegova glazba prozirna: to je bio elektromaimtream.

Danas ga smatram financijskim genijem koji vlada biznisom. On ima brojne tvrtke koje nemaju nikakve veze s glazbom i jedan je od najbogatijih glazbenika na planetu. U umjetničkom smislu, međutim, mislim da je osrednje talentiran. On je svoj vlastiti marketinški proizvod, on radi glazbu za mase. Bila sam šokirana kada sam to shvatila. Jer sam vidjela kako u dim odlazi iluzija na koju sam se još mogla osloniti u trenucima krize. Jedan vitalni osjećaj bio je mrtav. Još neodlučna da si sasvim priznam da on nije ono što sam mislila, pokušala sam nabaviti karte za njegov koncert u berlinskom Waldbiihneu, 1983. Agent je obećao da će mi poslati dvije karte s pristupom u backstage, ali dobila sam samo jednu, za obični ulaz. Nisam željela ići sama, tko još želi ići sam na koncert? Pozelenjela sam: moj film je Bowieja još više proslavio, posebno u Europi. Bila sam jako razočarana i ljuta. Kakav neotesanac! Nisam otišla na koncert, nego sam se kasnije te večeri našla u Dschungelu, kao i obično. I on je bio ondje. Bowie. Nismo se vidjeli dvije godine, ali me je prepoznao i pitao kako sam. Zatim sam mu ispričala šta se dogodilo, a on odsiječe: Are you ready for an awesome trip tomorrow? (Jesi li spremna za jedno sjajno putovanje sutra?) Možeš se kladiti da sam spremna! Sutra u podne limuzina je došla po mene u ReuterstraEe i odvezla me do aerodroma u Tegelu. Ušla sam u avion Rolling Stonesa zajedno s Bowiejem i cijelom ekipom. Bowie ga je posudio. Kakav je to avion? Nevjerojatan! Unutra uopće nije bilo sjedala, samo dvanaestak u slučaju nužde. Umjesto toga, veliki okrugli kreveti, satenska posteljina i dobro opskrbljen bar. Taburei, stereo-linija i mnoštvo ploča. Kada sam otišla u toalet, mislila sam da haluciniram - sve je bilo veličanstveno. Mramorni pisoar u zraku! Sa strane je bila jedna velika soba koja se mogla zaključati. Ekipa je bila odlično raspoložena, odmarali su se i pripremali prve džin-tonike, ne mareći za vrijeme. Ali Bowie je jedini bio zakucan poput čavla. Sjedio je u ćošku i zurio u pod ispred sebe. Nisu mi dopustili da razgovaram s njim jer je patio od nekontroliranog straha od letenja. Napokon, tako je rekla Coco Schwab. Nakon slijetanja, ona ga je brzo izvela iz aviona i nisam mu stigla reći ni doviđenja. Potom sam slijedila njegovu grupu do stadiona, dopustili su mi da asistiram na koncertu u backstageu, uz Bowieja koji me je između pjesama dolazio pitati jel mi se zaista sve sviđa. Kada je koncert završio, svi su veoma brzo otišli i nitko više nije mario za mene. Ostavili su me ondje, nisam čak znala ni u kojem sam gradu. Morala sam si na kraju priznati da su naši susreti bili jednako izvještačeni kao i razgovori koje smo vodili. Bowie i ja nikad nismo otišli dalje od small talka. Negdje u to vrijeme prvi sam put raskinula s Alexom. Završila sam u krevetu sa svojim dilerom kokaina. Zvao se Gerd, bio je Marionin muž, njih dvoje su bili fanovi heavy metala i, u skladu sa 80-im godinama, hodajuća provokacija. Ona je imala ravnu kosu, ali s mnogo pramenova i lokni. Obojili su kosu u ljubičasto, s izuzetkom crnog pramena koji im je padao na lice i skrivao crno našminkane oči. Marion je nosila prugaste crno-bijele hlače od satena i crvene kaubojske čizme. Njezin muž je sličio na Keitha Richardsa: delikatnog, izbrazdanog lica, neuredne kose, najčešće sa šeširom. Gdje god su išli, sa sobom su vodili svog dalmatinera. U to vrijeme Marion i Gerd su zaradili puno novca jer su obasipali velike bendove prahom. Tako sam upoznala Genesis. Trebali smo dostaviti drogu i otići, ali smo na kraju ostali cijelu noć. Da netko ne bi pomislio nešto loše: ne, Phil Collins nije bio tu! Jednom je Marion završila u krevetu s nekim rokerom. Kad je Gerd to doznao, bacio se na mene, iz očaja. Rekla sam mu: »Gerd, znam što te je snašlo, ali to nije razlog da se tješiš sa mnom. Neću spavati s tobom samo zato što se tvoja žena ševi u susjednoj sobi«.

Ne znam ni kako ni zašto, ali ipak smo na kraju spavali zajedno. Zbog svojih gluposti Marion je ostala trudna! Ali Gerd joj je oprostio. Priznao je curicu i dobili su još jedno dijete. To je bilo mnogo važnije od nekog usputnog seksa. Meni je to vrlo lijep primjer koji dokazuje kako je moguće oprostiti nečiju prevaru. Odnos se promijeni, to je sigurno. Ali ga to može učiniti još zrelijim i produbljenijim. To je moguće. Važno mi je da mi je dečko također i prijatelj, od partnera tražim više od seksa. Ali možda je potrebno doći u određene godine da bi se postiglo to stanje duha. Kada je čovjek mlad, misli da je to prava stvar i da će tim nekim provesti život. Ali uopće ne zna što znači život. Koliko dugo traje jedan život, znamo da je prije trajao još kraće nego danas. Koliko je dug život? Tada sam stvarno zajebala stvar. S Alexanderom. Bila sam prva žena s kojom je spavao, a ja mu onako u prolazu, za doručkom, objašnjavam situaciju s Gerdom. Tada sam mislila da je to dobro, da je iskrenost najvažnija. Ali to mu je slomilo srce.

3. TOXITUS

J

ednog dana zatekla sam nekog crnca ispred vrata stana, s kartonskom kutijom u rukama. Još sam živjela u četveročlanoj zajednici u Hamburgu, ali su glazbenici često bili na turneji, u studiju ili na koncertu. U tim bi slučajevima nekoliko dana bila kod Miriam i Guida. Nikad nisam voljela ostajati sama. Taj nepoznati crnac koji se tu pojavio želio je vidjeti Miriam i Guida, ništa više mi nije rekao, čak ni svoje ime. Ali oni nisu bili ondje. Navodno su mu obećali da može odložiti kutiju na tavanu. Što bih trebala učiniti? Tip je stajao na pragu sa svojom kutijom i netremice me gledao. Pomalo sam ga se bojala pa sam ga pustila da se popne i ostavi isporuku, nakon čega je otišao promrmljavši »zdravo«. Zatim sam ga pokušala zaboraviti. Pitala sam se što je bilo u kutiji. I jednog dana, moje sumnje su bile potvrđene, jednom kad sam bila u posjetu Miriam i Guidu i kada sam ušla u kuhinju. Guido je sjedio za stolom, pred sobom je imao odmotanu papirnatu novčanicu, poput paketića kave. Ono što zovemo paper. I usitnjavao je smeđi prah. Rekao mi je da nije shvatio da je crnac, kojeg poznaje iz kvarta, mislio na heroin kada ga je zamolio da koristi njihov tavan kao skladište. No, tipa su uhapsili, pa su Guido i Miriam htjeli provjeriti sadržaj kutije s tavana. To je bio okidač. Oni nisu htjeli imati ništa s heroinom. Čak i poslije, kada je ostavio kod njih nekoliko kilograma, nisu ga htjeli prodavati. Ali nisu ga mogli baciti u smeće pa su ga ostavili na tavanu. Osim zajednice u Hamburgu, gdje smo uglavnom bili zbog glazbe, Alexander i ja smo imali jedan maleni stančić u Kreuzbergu, samo za nas dvoje. Često smo putovali tamo-ovamo, ali zapravo sam često bila sama. Dečki su stalno bili na putu, Klaus Maeck i ostali iz zajednice. Jednom sam ponovno došla na nekoliko dana Guidu i Miriam. Tijekom dana bili su na poslu, zarađivali su za život kao glazbenici, pa su i oni postali dio kruga. Zatim sam se, ne znam ni sama zašto, popela na tavan. Ne mogu objasniti što me na to natjeralo. Kao da je moja podsvijest željela iskoristiti priliku da se oslobodi pritiska pod kojim sam bila tjednima nakon susreta s tim neznancem. Isprva sam pokušala prevariti samu sebe. Čitala sam Bild koji je bio na stolu u kuhinji i obojila sam kosu u tamnocrveno jer sam se tu večer trebala pridružiti Alexanderu u Berlinu, pa sam htjela biti lijepa za njega. Nisam se mogla odlučiti što bih. S jedne strane, dio mene se htio nafiksati, ali s druge strane sam bila svjesna patnje i sranja koje bi to prouzročilo. Dobro. Što reći? Ubrzo nakon

toga sam se popela i spremila nekoliko grama u džep. U tom trenutku pet godina sam bila čista. Ali dugo nisam ni pipnula taj heroin. Dva-tri tjedna kasnije, kada sam došla k Guidu i Miriam, još mi je bio u novčaniku. Ne mogu reći da sam bila heroj, niti da sam se oduprla iskušenju, ne, nego jednostavno više nisam razmišljala o tome. Bila sam opčinjena Igorom, mojim psom, velikim lijepim čau čauom, kojeg mi je poklonio Kai Hermann kada sam došla u Hamburg. Između mene i Igora se dogodila ljubav na prvi pogled, neprestano sam molila Kaija da mi ga ostavi. Ali on mi ga je odbijao dati, zbog čega ga ne mogu kriviti. Ipak sam pokušavala svaki put kada bih dolazila u posjet Hermannu na njihovu farmu u Liichow-Dannenbergu. I jednog dana, bila sam sasvim nova u Hamburgu. Kai i njegova žena su popustili: »Ovo je da se ne osjećaš previše usamljeno u tvom novom gradu«. To je bio jedan od najljepših poklona koje sam ikad dobila. Životinje su mi uvijek predstavljale zamjensku obitelj. Počelo je s Ajaxom, smeđim mastifom koji se pojavljuje na početku filma. Sada sam imala Igora, jadničak je puno patio zbog natečene prostate. Međutim, u jednom trenutku sam se vratila vlastitim slabostima. Naime, kada sam ušla u Guidinu i Miriaminu kuhinju, na stolu je stajalo pola grama smeđeg praha. Prosuli su heroin u sudoper, no ostalo je malo na papiru, usitinili su ga - za vlastitu upotrebu. »Bah, možemo onda malo i uzeti«, rekao je Guido. Potom je pomiješao smeđi i bijeli prah i počeo šmrkati. Miriam ga je oponašala i ja više nisam ni sekunde oklijevala. Umirala sam od želje i uvjeravala se: jedanput poslije toliko godina, što mi može biti? Kada sam ušmrkala drogu u lijevu nosnicu, grozno je peklo. Imala je gorak okus i metalni miris, odmah mi je bilo loše. Za manje od minute bila sam nagnuta nad zahodsku školjku. Bila sam toliko čista da više nisam mogla podnijeti drogu. Nisam mogla prestati povraćati čak ni kada mi je želudac bio već sasvim prazan. Žuč je izlazila, a ja se nisam ni zagrcnula. Genijalno, baš genijalno, mislila sam nakon svakog grča. Samo je orgazam bolji od šuta. Koliko mi je samo ovo nedostajalo svih ovih godina. Kada si nafiksan, puls i disanje postanu sporiji, želučane i mišićne funkcije oslabe, cijelo tijelo se opusti. To se događa zbog lučenja endorfina koji izaziva osjećaj užitka ili potiskuje bolove. Ne osjećaš strah, hladnoću, glad, ništa negativno. Najprije nestanu bolovi, a zatim te obuzme stanje blage euforije. Znam, izgleda ludo: ispovraćaš dušu, ali imaš osjećaj da je to nešto najljepše na svijetu. Dugo se nisam osjećala tako opušteno, daleko od stvarnosti, čas teška, čas lagana. Miriam i Guido su se također osjećali loše, povraćali su u kuhinjski sudoper. Isprali su rigotinu i ponovno sjeli za stol da bi zamotali cigaretu i popili pivo. Sjela sam s njima i češala se kao luda češljem za kosu, sve me je bjesomučno svrbjelo, stražnjica, ruke, noge. Taj svrab mi je bio poznat, javlja se jer krv ne cirkulira kako treba. Ali i to je božanstven osjećaj, kao da imate mrave po cijelom tijelu. Sve svrbi, to je nevjerojatno. Bila je to genijalna večer, na kraju smo zaspali u dnevnom boravku ispred TV-a. Kada sam napustila stan, nisam se brinula što će se dogoditi. U tom trenutku sam bila sigurna da neću ponovno upasti u ovisnost. Zbog toga je bilo tako genijalno. Kada ubod iglom postane potreba, više ne osjećaš užitak. Kada si prisiljen hraniti zvijer, tada nastupa ovisnost jer više ne osjetiš bljesak, samo se moraš sve više i više bosti, da bi se osjećao normalno i da ne bi upao u krizu. To je sranje. Ostalo mi je veoma malo droge. U paketiću u mom novčaniku bio je otprilike jedan gram. Kada počneš, treba ti gotovo 10 miligrama za jedan šut, a za pušenje ili snifanje oko 25 miligrama. S vremenom, na kolodvoru Zoo su mi trebala gotovo četiri grama na dan, podijeljena u šest do osam šprica, da ne upadnem u krizu. U odnosu na moje dotadašnje iskustvo, jedan gram

nije bio ništa. Dvadeset četiri sata nakon što sam otišla od Guida i Miriam ništa nije ostalo. U Berlinu me čekao samo prazan stan. Alexander je bio na turneji. Kada se dva dana kasnije vratio, nisam se bila u stanju veseliti jer sam bila nafiksana. Našla sam si društvo - jer se tako osjećaš bolje nego kada si sasvim sam. Narkomanska scena odavno je prerasla kolodvor Zoo i raširila se po cijelom gradu, na narkomane i dilere moglo se naići i u metrou, u ulici Kurfurstenstraiše, u Hasenheide parku u Neukollnu te u parku Gorlitzer. Da bi izbjegli policijske racije, sve više i više narkomana je počelo konzumirati heroin u privatnim stanovima, u nekim rupama bi bilo po više od 30 narkića istodobno. Danas se taj fenomen zove gallery shooting. Prednost je što se mogu pobrinuti jedni za druge. Beate me je odvela u jedan od tih stanova u blizini Hasenheidea. To mi je bila prijateljica iz vremena kolodvora Zoo, suhonjava, malena djevojka (nije bila viša od metar i pol), već u dvadesetoj godini sva je bila prekrivena odvratnim ranama i čirevima po cijelom tijelu. Napunila je 40, ali je prostitucijom zarađivala dovoljno novca za financiranje ovisnosti. Osim Beate, bila je tu i Hatice, jedna divna Turkinja koja je prije sedam godina imala između 80 i 90 kilograma, a nakon toga je dobila još 20-30. Kada se smijala, sličila je na mačka iz Alise u zemlji čudesa. A Hatice se često smijala nakon što se otarasila muža. Taj mali debeljko, Turčin, bio je diler, a kako se Hatice tada fiksala, morala se prostituirati za svog muža. Bilo joj je manje od 30 godina i osim ovisnosti nije imala ništa. Tako je ostala sa svojim tiraninom. Razdavajanje joj je predstavljalo prevelik stres, to više što je njezin frajer nije tako lako pustio da ode. Jednog dana ubio ga je suparnički diler. Nakon toga Hatice je bilo sve bolje i bolje. Kako je njezino tijelo sve to podnijelo, meni je ostala enigma. Mnogo je pila, pušila i kljukala se, osim kokainom, svim mogućim drogama. Imala je oko četrdeset godina, primala je naknadu za nezaposlene i bila ozbiljno bolesna. Ali, imala je duha i puno se smijala. Uvijek je govorila: »Prestanite umirati, bar dok ne postanem neupotrebljiva«. I zato je izgledala sve svježije. S njom je bilo simpatično. Bila je tu i Josephine, vrlo siromašna djevojka koja nije uspijevala napustiti nasilnog dečka. Dečko nije bio ništa posebno, samo je bio kreten i vrlo agresivan. Taj divljak od metar i devedeset živio je u prihvatilištu za beskućnike u Friedrichsheinu. Odvratna seljačina, po cijeli dan je bio pijan i psovao je na sav glas. I tukao ju je. Jednog dana srušila se u suzama na peronu stanice Schonleinstrafie. Bila je kao paralizirana. Bila je na rubu - ali ne zato što je htjela ostaviti svog krvnika, nego zato što se, unatoč svemu što je radio, očajno bojala da je on ne voli onako kako bi ona htjela. Bila je jednako ovisna o njemu koliko i o drogi. Nijedan prolaznik nije prišao da joj pomogne. Tako mi je ispričala, tog dana nisam bila s njom. Puno ljudi se boji narkomana i odbojni su im. A vidjelo se da je Josephine bila narkić. Imala je blijedu i isušenu kožu, podočnjake i težila je jedva 50 kilograma na visinu od metar i sedamdeset. Njezina lijepa duga riđa kosa sličila je na veliku vreću čvorova, od bolova se zaboravljala počešljati. Kada je postala toliko zapetljana da ju je boljelo, morali smo je odsjeći. Heiko, njezin mučitelj, uvijek je bio u našem društvu. Većinu vremena bi sjedio pokraj nas na klupi na stanici Anhalt ili u Hasenheide parku, gdje smo poslijepodne pušili cigare. Samo bi sjedio ondje, režao je na sve i svašta, vrijeđao ljude s leđa. Smrdio je na rigotinu, iz svih pora mu je izlazila neka mješavina smrada ustajalog znoja i alkohola, nokti su mu bili prljavi i predugi. Kosu nije prao po četiri tjedna, i dulje. Nemam pojma što je Josephine u njemu vidjela. Željela je obitelj, željela je imati dijete. Čak i

prije nego što je kolabrirala, nije ga uspjela ostaviti. Umjesto toga, utapala je nesreću u alkoholu. Od jutra je bila toliko pijana da nije mogla ni govoriti ni hodati. Uvijek je imala limenku piva u ruci, jedanput kada je uzela prvu dnevnu dozu ostala je ležati povraćajući. Bilo joj je samo 32 godine, a već je bila sjebana. Imali smo još dva prijatelja, Paca i Fritza, mlade simpatične momke u ranim dvadesetima. Bili su, poput mene, uvijek čisti i lijepo odjeveni. Zarađivali su za život prodajući Motz, časopis za beskućnike. I kako im to očito nije bilo dovoljno, nedostajalo im je 600 do 700 maraka na dan da nahrane zvijer, bavili su se prostitucijom. Na Joachimstaleru, na Turmstrafie stanici i na Zoou. Danas se gotovo na svakom ćošku može naći homoseksualac koji se prostituira. Sada te momke nazivaju callboysima, rade na ulici, ali takođe odlaze i klijentima koji ih naručuju putem mobilnog telefona. Danas su na kolodvoru Zoo samo veoma mladi ljudi iz istočne Europe. S vremenom je heroin postao puno jeftiniji. Danas gram ne stoji više od 40 eura, dok je u naše vrijeme bio dvostruko skuplji. Alexander je često bio odsutan, ali je ipak vrlo brzo primijetio da sa mnom nešto nije u redu. Za manje od dva tjedna prešla sam na tri do četiri grama na dan. Danas mislim da su stvari otišle toliko daleko jer sam se pokušavala boriti s prazninom koja me je toliko plašila. Alexu je bilo 17 godina. Bio je uspješan, imao je turneje u mnogim zemljama. Žene su stajale u redu da mu priđu. Postao je zvijezda, bio je mlad i poželjan. Trebao je steći vlastito iskustvo, a ja sam znala da ga u tome ne mogu spriječiti. Jedne noći došla sam kući dosta kasnije od njega. Sve je već bilo ugašeno i znala sam da je već u krevetu. Otišla sam u kupaonicu, nafiksala se i legla pokraj njega. Sutradan mi je rekao da me je pitao gdje sam bila, da je bio zabrinut. Nisam mu bila u stanju odgovoriti, toliko sam bila razvaljena da nisam ni primijetila da mi se obratio. Mora da sam ušla u sobu poput zombija, otvorenih očiju, ali odsutnog pogleda, to se često događa. Nisam rekla ništa. Nekoliko dana kasnije me je pitao: »Reci mi, Christiane, do koje doze si došla?« Glas mu je drhtao. »Držim stvari pod kontrolom«, odvratila sam što sam mogla ravnodušnije, gutajući komad čokolade. Na to je provalio njegov očaj. Nogama je šutao dvije vreće s hranom za pse i prosuo kekse po cijelom stanu. Zatim je sjeo na rub kauča, ukočenog i tužnog pogleda. Gledala sam ga, bio je adolescent, potpuno neiskusan, za razliku od mene. Tada sam shvatila da sam mu sjebala mladost. Budući da sam ga voljela, nisam ga mogla tek tako ostaviti. Nastavili smo snimati ploče i opet smo išli zajedno u Ameriku. Neubateni su išli na američku turneju, naravno da sam htjela biti ondje. Imala sam još tračak nade da mogu spasiti našu vezu. Ali to je završilo katastrofalno jer sam prvi put počela pušiti i opijum. U životu sam imala puno prljavih padova, ali se najgori, bez sumnje, dogodio tada u Americi. Kada sam se ukrcala na avion, bila sam na 60 tableta i 4 grama heroina na dan. Teško je povjerovati, al ljudi umiru s manjom dozom od moje. Stvarno nemam pojma kako sam preživjela. Trpala sam Rohypnol poput bombona, zatim Mandrax, Stadas, valium, normalno, pa što. To je ta letargična utrnulost koju tražiš. Ali drugima je to užasno. Danas sam toga svjesna. Alex to nije mogao podnijeti. Danas žalim zbog svega što je trpio zbog mene. Vikao mi je: »Provodiš cijelo vrijeme spavajući! Još gore, vegetiraš! S tobom se ne može čak ni razgovarati!« Željela sam pobijediti to sranje. Za skidanje sam nabavila kodein na crnom tržištu, u to se vrijeme snifao. Nije više bilo zamjenskih terapija, samo analgetici uz čiju je pomoć kriza bila podnošljivija. Na kraju sam bila ovisna o svemu.

Ponijela sam 5 grama heroina sa sobom u Ameriku, međutim, nakon dva dana sam sve potrošila. Na takvim letovima sam već pripremljene šprice skrivala u punđu koja mi je služila kao spremište. Tada sam imala mnogo kose, bez problema sam mogla skriti dvije šprice. Prednost je bila to što se sadržaj mogao brzo ubrizgati, u slučaju da se dogodi nešto nepredviđeno. Rezervirala sam rani let, sasvim sama, da bih se suočila s krizom jer sam se odlučila skinuti i doći sebi, zbog Alexa, zbog sebe, zbog nas. Ali stvari su se razvijale drukčije. Odsjela sam kod Ricka i njegove djevojke i moje dobre odluke su se brzo raspršile. Hector Coggins je živio odmah pokraj njih, jedan prelijepi umjetnik koji se bavio izradom instalacija; tamna kosa, mladoliko lice, široka ramena, naočale. Kada sam ga prvi put vidjela, nosio je samo traperice, njegov goli torzo se sjajio od znoja i ulja jer je svoja djela radio u garaži. Ta me prljava strana odmah privukla. Vrata su bila otvorena i kako mi je taj spektakl bio uzbudljiv, ušla sam. Hector je bio zaista simpatičan i pokušao mi je objasniti svoju umjetnost. »Moj rad predstavlja destrukciju, bol i smrt«, rekao mi je. Ne trebam ni spominjati da smo se odmah našli na istoj valnoj dužini. Njegove instalacije, nastavio je, predstavljaju nagon brojnih ljudi koji se osjećaju živima konzumirajući stvari koje bi ih zapravo mogle ubiti, ljudi koje uzbuđuju stvari zbog kojih na kraju propadnu. »Kada su ljudi suočeni sa smrću, često su intenzivnije privrženi životu.« Do tog trenutka nisam nikad razmišljala o razlozima zbog kojih sam bila sklona stvarima koje su mi na kraju činile samo zlo i zbog čega sam bila fascinirana morbidnošću. A Hector me je fascinirao. I ja sam njega. Osjećala sam to. Obični život mi je stvarao osjećaj praznine, podsvjesno sam uvijek bila u potrazi za uzbuđenjem da bih se osjećala više živom; a onda bih tražila način da se od toga odviknem. Hector je bio uzbudljiv, u njegovoj prisutnosti osjećala sam se kao da sam pijana na velikom vrtuljku. Vrtjelo mi se u glavi, osjećala sam leptiriće u stomaku. Njegovo tijelo bilo je od čelika, kao i njegovi radovi. To mi je bilo vrlo seksi i apsolutno sam željela spavati s njim. Izašli smo iz garaže na stražnja vrata i umarširali direktno u njegov krevet. Danas vjerujem da sam varala Alexa jer sam si govorila da bi on učinio isto. Znala sam da nije uspio shvatiti da sam potonula. Znala sam da nećemo spasiti našu vezu. Bio je premlad za jedno takvo psihološko sranje. Ostavit će me zbog druge. To se i dogodilo. Išli smo zajedno još u San Francisco, on je morao tamo raditi, a ja sam izlazila i upoznavala ljude - očito uvijek one dobre. Na kraju duge večeri u jednom klubu završila sam s neznancem u nepoznatom stanu i pušila opijum. Kad god sam izlazila sama, uvijek bih upadala u narkomansko društvo, na ovaj ili onaj način. Jednom sam cijelu noć šmrkala koku s Van Halenom, američkom hard rock grupom. Čini se da je Jump i danas jedna od najutjecajnijih pjesama u povijesti - a ja sam bila ondje kada se pisala ta povijest. Počelo je jedne večeri na privatnoj zabavi koju je orgazinirao AC/DC, u jednom veličanstvenom dvorcu u Kaliforniji. Rodney Bingheimer me doveo na zabavu na kojoj je bilo pregršt drugih poznatih glazbenika. U modi je bilo oko vrata nositi zrno riže s ugraviranim imenom. Zrna riže u minijaturnoj bočici koja na kožnoj vrpci visi oko vrata onoga kome se to sviđalo. Momci iz Van Halena su umjesto zrna riže u bočicama oko vrata držali kokain. To mi se činilo vrlo maštovitim. Godinu dana ranije, pjevač AC/DC-a umro je ugušivši se u vlastitoj rigotini, nakon jedne vrlo razvaljene noći gdje su kružile razne droge. Ali u glazbenim krugovima to je jednako normalno kao i u narkomanskim. Zatim su imali novog pjevača, Briana Johnsona, i cijeli bend bi se razuzdao na njihovim zabavama. Gitarist Angus Young nosio je školsku uniformu, što je postao zaštitni znak grupe. U toj vili ukrašenoj štukaturama, pozlatom, s debelim tepisima i mramornim podovima, bili su jednako nadrogirani kao i na bini - mahali su kosama, plesali bez prestanka, a

većina ih je bila napola gola. Drugi nisu prestajali govoriti: na kokainu doživljavaš enormne izljeve energije. Uspravljaš se poput štapa, ispaljuješ kao iz mitraljeza, i što večer dalje odmiče, to više govoriš besmislice. Zbog toga se ne sjećam baš najbolje sadržaja tih razgovora. Ples više nije toliko moja furka, ali sam voljela promatrati taj nered. Da biste shvatili koliko su svjetovi konzumenata kokaina i heroina suprotni, trebate znati da postoje različite vrste narkića. Ovisnici o heroinu nisu toliko agresivni kao oni na kokainu, i za razliku od njih, uglavnom nemaju ništa s organiziranim kriminalom. Kradu novčanike od prolaznika, to da. I tuku se zbog komadića čokolade. Ali ovisnici o heroinu nisu makroi ni trgovci ljudima, u najgorem slučaju se sami prostituiraju da zarade za svoje potrebe. S druge strane, kokainisti su uvijek nervozni i spremni na sve da dobiju svoju dozu, povučeš jednom, i više ne možeš prestati. S heroinom je druga stvar. Bodeš se jer u suprotnom fizička bol postaje nepodnošljiva. Kokainisti žele iskusiti snažne senzacije, žele se osjetiti moćnima, dok ovisnici o heroinu samo žele mir. Narkomani na kokainu su jedna sasvim drukčija vrsta ljudi, nisu baš moj tip. Sljedeće noći, u nekom klubu, prišla mi je jedna žena, malo starija od mene, i pitala me što bih željela: »What’syour best trip: heroin, cocaine, ecstasy?« - »We don’t know about this in Germany«, odgovorila sam. Ne poznajemo te stvari, doista. Kupila sam logistiku u prahu za sedam dolara, to je cijena jednog LSD-a. Prah je bio u kapsuli, poput lijeka. Jednom smo to isto radili s heroinom, mislim da je to baš super jer možeš precizno odmjeriti polovicu. U svakom slučaju, probala sam ecstasy prvi put. Efekt uslijedi gotovo trideset minuta poslije i traje nekoliko sati. Javlja se neodoljiva želja za plesom. Osjećaš se nevjerojatno snažno, ne osjećaš ni umor, ni hladnoću, ni vrućinu. Za razliku od heroina, osjećaš da su ti baterije pune, počinješ nekontrolirano žvakati i praviti grimase. Voliš cijeli svijet i to i pokazuješ, nestaju sve inhibicije, i to golica u stomaku, nogama, rukama, posvuda. To nije bila moja furka. Radije biram droge koje te uzmu, umjesto onih koje dižu. Ali u to vrijeme sam stalno bila u potrazi za sljedećim šutom. Za šutovima koji su bili snažniji od mog slomljenog srca. To me je zamalo ubilo. Poslije, u Njemačkoj (Helmut Kohl je bio izabran za kancelara), pričala sam prijateljima o novoj drogi, ecstasyju. Nakon toga je jedan prijatelj došavši iz Amerike donio pun kofer ecstasyja. Tada te supstance još nisu bile zabranjene u Njemačkoj, bio je to početak 80-ih pa smo pravili zabave na esctasyju. Također smo ga i prodavali. Na jednom od svojih putovanja Alex je upoznao Tessu, lijepu djevojku iz Beča, koja nije imala nikakve veze sa svijetom glazbe i droge. Bila je lijepa, zdrava, očarala ga je. Bez obzira na to što sam znala da će se to dogoditi, nisam mogla podnijeti ideju da će me ostaviti. Bol me je potpuno dotukla. Stalno sam padala u depresiju, ostajala kući, sklupčana u ćošku. Nisam ni jela ni pila. Samo sam pila puno alkohola.

4. ANNA

B

ila sam prazna, ošamućena. Sve dok u moj život nije ušla Anna Keel, poput anđela čuvara. Imala je umjetničku stipendiju i putovala u Kurfurstendamm - baš k Markusu Liipertzu, umjetniku čiji je atelje danas nasuprot mog starog stana u Teltowu. Sada kad smo susjedi, jednog dana sam mu onako usput rekla tko sam. On objavljuje časopis pod nazivom Žena i pas. »Hej, bok, to smo mi, Christiane i Leon, ja i moj čau čau. Žena i pas.« Pitala sam ga sjeća li me se. Ali priča s Annom je stara dvadeset pet godina. Markus i njegova ekipa nisu izgledali baš entuzijastično. Poslije sam saznala da je naslov magazina bio varka, Žena i pas je časopis o umjetnosti i književnosti. Mogli su mi to reći, umjesto što su me pustili da ondje stojim kao da sam šugava. Ali vratimo se Anni: bila je umjetnica, udana za Daniela Keela, švicarskog urednika koji je već tada bio ugledan. Velika književnost i policijski romani činili su okosnicu Diogenesova uspjeha, njegove izdavačke kuće. Keelovi su se kretali u drukčijim krugovima od mene, živjeli su u chic kvartu u Ziirichu. Dala bih im bolji dojam o sebi. Ali im je Heiko Gebhardt, Horstov i Kaijev kolega iz Stema, koji je pet godina prije napisao jedan happy end za moju priču - Christiane F. se, kako kaže, čista povlači s javne scene - dao moj broj telefona u trenutku kada sam bila na putu da potonem. Anna je imala četrdesetak godina. Nazvala me je i objasnila mi kako poznaje ljude iz Sterna, da je ona supruga jednog švicarskog izdavača, ali da je Njemica i da je moja knjiga jedina koju su pročitali njezini sinovi Jakob i Phillip. Smijala sam se: jasno, roditelji se uvijek bave glupostima. Anna je mislila da treba upoznati ženu koja je fascinirala njezinu djecu toliko da su počela čitati. I tako me je pozvala u svoj stan, napola namješten, negdje u zapadnom Berlinu. Sjećam se da sam uzela taksi na Lehniner Platzu. Tada sam si ga mogla priuštiti. Prosljeđivala sam fakture svom knjigovođi, već sam bila registrirana za slobodnu djelatnost i mogla sam koristiti porezne olakšice. Išla sam samo taksijem ili biciklom, a ni u kojem slučaju odvratnim metroom, gdje se upada u narkomanske krugove. Kada sam ušla u Annin stan, isti trenutak bila sam ushićena. Obožavam prazne prostore, uvijek sam imala vrlo malo namještaja u svojim stanovima. U Anninu nije bilo gotovo ničega, samo jedan

krevet, stol i kuhinja - vrlo skupa, vrlo chic. Osobni pečat davala je samo Annina odjeća koje je bilo posvuda, kao što je običaj u hotelima. Na određeni način mislim da je kreativnosti potreban prostor. Stan se sastojao od dvije omanje prostorije i kupaonice. Nije bilo cvijeća i fotografija, ali se u jednom ćošku pokraj prozora nalazio crtež nacrtan kredom koji je stajao na stalku. Bio je to golub, sav u sivim tonovima. Raspravljale smo o njezinu umjetničkom radu, o mojoj knjizi, o tisuću stvari i razgovor je odmah živnuo. Završila sam pitanjem: »Što imaš u hladnjaku?« Ne čekajući odgovor, otvorila sam hladnjak, i. što sam imala vidjeti? Uginuloga goluba. Meni je to bilo genijalno, ali je Anna pocrvenjela i počela zamuckivati. Objasnila mi je da trenutačno nema fotoaparat i da joj je leš trebao za crtanje. »Molim te, nemoj misliti da sam luda«, rekla je, a ja sam odgovorila: »Ma ne!« Anna je bila blaga i dobra. Lijepa žena, plava, šarmantna. I nimalo šminkerica. Ono što mi se na njoj sviđalo je to što je uvijek bila chic, ali i neformalna. Kosa joj je bila stepenasto ošišana, a kada se spremala za neku službenu prigodu, bilo joj je dovoljno nekoliko uvojaka. Za dvadeset bi minuta imala savršenu frizuru. Imala je izraženu osobnost, na sreću, jer Daniel, poput svih muškaraca čvrstog karaktera, nije bio nimalo lak. Takvi muškarci trebaju još jaču ženu. Anna je bila takva, nikad nije uzmicala pred njegovim hirovima i tjeskobama, ali ga je uvijek uspijevala izvući. Nikad se nije ljutila zbog činjenice što je on uvijek zadubljen u svoj posao, i ona je imala svoj. Slikala je mrtvu prirodu, aktove, snimala fantastične fotografije. U to je vrijeme snimala fotografske portrete kao luda, impresivne fotografije koje su govorile o životu. Ohrabrivala sam Annu da objavi te snimke. Ima i jedna moja slika u toj knjizi. Napravila ju je onaj dan kada smo se upoznale. Imala sam 53 kilograma i velikog psa sa sobom: Beatu, bulmastifa. Na toj fotografiji jednom rukom držim psa, u drugoj mi je ruci kava i nosim čudnu odjeću u američkom stilu, s prugama i resama. Dobila sam je na turneji u povodu promocije filma u Americi. Nekoliko mjeseci kasnije posjetila sam Keelove u Švicarskoj i, sasvim prirodno, odsjela kod njih. Još su bili u ulici Eleonorenstrafie, u jednoj staroj kući obrasloj bršljanom, na tri kata i sa strmim stubištem. Ništa pretjerano, bez ruža, bez vrtlara, ali puno umjetničkih djela i knjiga i posvuda hrpe papira. Čulo se zviždanje vlakova, zvona na kravama i jedna stara dama odozdo koja je psovala: »Prestanite proizvoditi toliko buke!« To je bila vlasnica, svadljivica koja nije čitala Diogenesove romane, nego Bibliju. Živcirala se jer sam navečer, tijekom večere, gorljivo pripovijedala svoje priče i svi su se smijali grohotom. Obitelj me je jako voljela: »Christiane, pričaj nam još o Berlinu«. Bogati se često smrtno dosađuju: »Ispričaj nam nešto ludo«. Nisam bila prva gošća koja je u njihovoj kući živjela kao u vlastitoj. U godinama Praškog proljeća, njihov mlađi sin Philippe, koji je još bio sasvim mali, morao je spavati u kadi jer su njegovi roditelji primili gomilu čeških izbjeglica. Redom disidentske pisce. Jakob, stariji sin, kojeg su zvali Kobi, upravo je bio napunio 18 godina te je napustio roditeljski dom: pripala mi je njegova soba. Osim nas, tu je bila i Carmelina, talijanska služavka koju sam preferirala u kuhinji. Bilo joj je oko 45 godina, nije bila pretjerano dobra kuharica, ali je bila vesela i dobrodušna, zapravo je bila dio obitelji. Anna je rođena u Chemnitzu. Udala se za Daniela 60-ih godina i nije doživjela DDR. Na nekim fotografijama se može vidjeti, kada je imala dvadesetak godina, u Volkswagenovoj bubi, s crtežima na stražnjem sjedištu. Zračila je, zaista, vrlo šarmantno. Kada mi je pokazala fotografije, ispričala mi je da je nakon jedne svađe s Danielom uzela bubu i otišla. Pomirili su se zahvaljujući zajedničkoj ljubavi prema slikarstvu. Kao umjetnik nije imao talenta, zato se posvetio onima koji su bili talentiraniji od njega. Ali je bio nenadmašan kada je bila riječ o otkrivanju najtalentiranijih.

Nasuprot tome, Anna je bila vrlo talentirana, ali je znala da o tome ne treba govoriti ako želi ostati s Danielom. U početku su gorljivo raspravljali o toj temi, dok jednog dana nije spakirala kofere i krenula na put za Milano u bubi, da bi ondje postala slikarica. Ali on ju je pošao tražiti, zakleo joj se na ljubav i zahvalnost. Potom su se vjenčali. Njihove svađe su često bile dirljive. Jednog dana vidjela sam Daniela kako u bijesu kida Anninu haljinu. Sjedio je na krevetu sa škarama u ruci i rezao haljinu na krupne komade, dašćući i režući. Bio je to način da izbaci bijes, ostajući pritom sasvim miran. Jer u biti je Daniel bio miran tip. Znatiželjan čovjek koji je više volio slušati nego govoriti. Čovjek kojem možeš pričati svoju priču satima. Meni je to bilo idealno! Jednom kad sam počela... govoriti, govoriti, govoriti, to je moja najbolja terapija. Daniel je često sjedio slušajući i pušeći cigaru. Na neki je način prepoznavao sebe u meni: podbacio je kao slikar i pisac, a ja kao pjevačica i glumica. Napustio je školu i prošao obuku u knjižnici, baš poput mene. Rekao mi je još pri našem prvom susretu: »Knjižničarka koja napusti studij ima pravo spavati kod mene. I ja sam napustio školu.« Dobro smo se razumjeli. Anna mi je bila bliža, ali sam uvijek osjećala veliko poštovanje prema Danielu. Na primjer, nisam ga dirala i nisam ga ljubila prije odlaska na spavanje. Nije mi se to činilo prikladno. Bio je prvi pravi otac kojeg sam imala. Vikendom se s gomilom rukopisa sasvim povlačio u vilu koju su, osim kuće, unajmili od stare dame. Ondje je provodio vrijeme kada mu je trebao mir. Redovito sam sretala jednog obiteljskog prijatelja, čovjeka koji je tada bio vrlo bolestan pa je uzimao gomilu lijekova protiv bolova. Spominjem ga jer sam ga često promatrala sa zavišću: da sam imala pristup njegovim zalihama, ne bih se mogla obuzdati. To se ne čini baš katolički, ali tada sam željela uzeti te analgetike koji su mu bol činili podnošljivijim. Anna, koja je utočište našla u ateljeu u ulici Hottingerstrafie s jednom sobom i kupaonicom, postala mi je najbolja prijateljica i druga majka. Tješila me i uzimala u naručje kada sam prolazila ljubavne patnje, poticala me da se zdravije hranim i bavim sportom, učila me kuhati, razmjenjivale smo odjeću i posuđivala mi je svoje preskupe cipele. U Ziirichu se može super šopingirati. Što se ostalog tiče, to je lijep, ali prilično dosadan grad. Ljudi su ljubazni, ali uglavnom snobovi. Jao tebi ako mahneš da bi zaustavio taksi jedući biirli (malo švicarsko pecivo): nijedan se neće zaustaviti. Nakon tri tjedna osjećala sam se kao u Kaltenkirchenu: smrtno sam se dosađivala, barem u gradu. Nisam imala što raditi, u ponoć se sve zatvaralo. Nije se moglo otići ni u restoran, bez rezervacije je to bilo nemoguće. Ja to ne mogu, ne znam dva dana unaprijed hoću li biti gladna u subotu u pola osam. Radije kupim kozice na placu i pripremim ih kući ako mi se jedu. To više me je zabavljalo putovanje Keelovima. Bila sam im neka vrsta asistentice. Na primjer, pregledala bih dokumente da provjerim kada je kojem piscu rođendan, uređivala cvijeće i zalijevala ga. Redovito sam kupovala za izdavačku kuću, za Danielov ured, za Annin atelijer te za večere koje su se održavale u Keelovih. Dva ili tri puta tjedno organizirali su večere na koje su pozivali pisce i slikare. Bili su ondje Federico Fellini, Georges Simenon, Patrick Siiskind, Patricia Highsmith. Pokraj svoje žene, lijepe plavuše, Daniel je izgledao staro, bez obzira na to što je često bio mlađi od uzvanika, naravno, osim od Siiskinda. U vrijeme kad sam živjela kod Keelovih Parfem je ostvario velik uspjeh. Moglo bi se pomisliti da je to bio roman za mene. Moj roman je počinjao mirisom mokraće Gropiusstadta. Generalno, puno je mirisa u mom životu. Ali Parfem mi se nije nimalo svidio. Jean-Baptiste Grenouille mi je bio odbojan i nisam razumjela njegov svijet. Ako ima nešto što ne podnosim, to su tjelesni mirisi. Ubijati ljude da bi sačuvao njihov miris, za to moraš biti lud. Ne razumijem te stvari, kao ni nasilje i želju za ubijanjem.

Ali to Suskindu nije smetalo. Bio je to jedan prilično rezerviran tip. Moje mišljenje nije imalo nikakvu važnost, milijuni čitatelja su mislili suprotno. Kuhinja Keelovih uglavnom je bila jednostavna: špageti bolonjez ili riba, na primjer. Jedini luksuz bile su boce dobrog Bordeauxa na stolu - i njih smo dobili na dar, govorio je Daniel u šali. Zaista se nisu razmetali, iako su te večeri bile prilično teatralne. To su lijepe uspomene, iako mi »djeca«, Philipp, Jakob i ja, nismo previše voljeli tu vrstu večere. Kada bi netko od nas trebao biti na večeri, mijenjali smo se. A kada ne bismo mogli odlučiti tko će se od nas žrtvovati, izvačili smo slamku. Jedne večeri kada sam izgubila našla sam se za stolom lijevo od Friedricha Diirrenmatta. Njegova druga žena, mlađa od njega, sjedila je s njegove desne strane. Kada čovjek sjedi lijevo od žene, on je njezin kavalir, tako to ide. Anna me naučila svemu tome. Jako mi se sviđao Diirrenmatt, ali ne i njegove knjige. Možda zato što smo u školi morali razmišljati i raspravljati o tome, kako bismo pokazali da smo »dobro« razumjeli, smatrala sam to bolnim. Zašto ljudi jednostavno ne mogu reći što misle? Naravno da to pitanje nisam postavila izravno Diirrenmattu, ali sam istaknula da je književnost stvar ukusa. Sjećam se replike urednice u jednom filmu: »Možeš kritizirati piščevu osobnost, odgovorit će da se može promijeniti. Ali s njegovim se radom ne treba šaliti«. Slavni Diirrenmatt nije bio navikao na takve uvrede. Kada sam mu rekla da mi je Sudac i krvnik dosadna knjiga, on se ugrizao za usnu, nakašljao i namjestio svoje velike naočale na nosu. Anna i Daniel su se smješkali, vidjela sam ih. Nešto poslije toga, na jastuku su mi ostavili Baladu o Minotauru, što su činili svaki put s novim izdanjima svojih pisaca. U toj knjizi čudovište s glavom bika i gutač male djece bio je jedan jadni, izgubljen lik. Tada još nisam bila u Grčkoj i nisam znala ništa o Arijadni iz Naxosa. Ali Diirrenmattov Minotaur me nije posebno zanimao. Keelovi sinovi i ja ponekad smo ga zvali »papi Diirrenmatt« jer je bio sijed, imao je veliki nos i veliki trbuh i zato što je mogao ispričati više priča od mene, što je oživljavalo naše večeri i nasmijavao nas. S druge strane, nisam doživljavala njegovu ženu, mislila sam da shvaćam zašto je s njim. Ne znam je li na kraju sve naslijedila. Ali ako nije potpuni idiot, ostat će do kraja. Ako se dobro sjećam, ona je napisala knjigu o svom životu s Diirrenmattom. Njezino je držanje posebno išlo na živce Patriciji Highsmith. I ona je imala ugovor s Diogenesom. Postigla je svjetski uspjeh Neznancem iz Nord Expressa i Gospodinom Ripleyem, pričom o jednom skorojeviću koji ukrade tuđi identitet i upadne u visoko društvo gazeći preko leševa. Bila je iz Teksasa, pušila kao smuk, i sviđale su mi se njezine pomalo grube manire. Ali to nije bilo uzajamno. Još manje joj se sviđala Diirrenmattova žena - stavljala mu je stvari u usta usmeno, naravno - svaki put kada su drugi o njoj govorili. O onome što je radila, stvarima koje je znala, kako je bila komičarka, kako je bila usred stvaralačke krize. Također je nevjerojatno skijala. Poslije mi je Anna ispričala da je Diirrenmatt svoju drugu ženu upoznao netom nakon smrti prve, s kojom je bio u braku četrdeset godina. Kada sam ih upoznala, bili su zajedno tek godinu dana. Može biti da je bila dobra prema njemu i da mu je pomogla da preboli gubitak. Nekoliko godina kasnije, jedan prijatelj kojem sam pričala o tim susretima u Zurichu pokazao mi je članak u Zeitu čiji je naslov bio: »Udovice pisaca, salmonela spisateljskog svijeta«. Ali pustimo to. Ljudima sam se jako sviđala zbog svog dugačkog berlinskog jezika. »Ah, imam šest vilica ispred sebe! Što trebam raditi s njima?« Smijali su se kao ludi, nisu mogli vjerovati da sam ozbiljna. Jednom smo otišli u Kronenhalle, najskuplji i najcjenjeniji restoran u Zurichu. Bio je to skup glumaca, umjetnika i pisaca. Yves Saint Laurent, Oscar Kokoschka, Andy Warhol, Max Frisch i ostali, svi su bili ondje.

Uglavnom, ispred mene je bio prazan tanjur, a iznad mene jedan Picassov original. Važno je razumjeti se u Picassa. Rekla sam: »Picasso, ok, super, ali gdje je hrana?« A ti ciriški šminkeri su se davili od smijeha. Takva sam, brbljam bez razmišljanja. Ali ti krugovi u kojima sam se kretala nisu bili baš po mojoj mjeri. To nam je svima bilo jasno. Umjetnici, pisci, bankari i prozvođači satova, poštovali smo se međusobno, naravno, ali za razliku od mnogih drugih, upoznavanje bogatih i poznatih ljudi me je uvijek ostavljalo ravnodušnom. Ne volim taj uglađeni i suzdržani način na koji pristupaju ljudima. Kako se zbližiti kada ste cijelo vrijeme na »vi«, stalno se rukujete, a nikad ne zagrlite? Sigurno je da to nisu prijatelji, nego suradnici, zaposlenici, ljudi koji uvijek imaju nešto međusobno ugovoriti. Apsolutno to poštujem, bilo je vrlo zabavno i zahvalna sam što sam to doživjela. Ali to je bio Annin i Danielov život, a ne moj. Loriot je bio blizak prijatelj Daniela Keela. Ti Cirišani su bili previše za Loriota, baš kao i za mene. Nije da se ne volimo, nego je stvar u tome da mi Nijemci brže razmišljamo, ili ako ništa, brže pričamo od Svicaraca. Tijekom jednog izleta pisaca u Sils-Mariji čak smo i hodali brže. Anna, Daniel, njihova dva sina i ja u Sils-Mariji upoznali smo pisca Ursa Widmera. Hodali smo kilometar i pol do njegove kolibe, gdje smo jeli kobasice i rôsti uz kamin. Bilo je toplo i ugod no. Mogla sam zaspati. Cijeli dan osjećala sam vrtoglavicu zbog nadmorske visine, smrzla sam se i pomalo se dosađivala. Uopće nisam željela izlaziti iz hotela. Onda je stigao Loriot i zajedno smo se vratili. Već smo se jednom vidjeli u ciriškoj Operi, ali on je bio usredotočen na glazbu, dok sam ja popila jako puno šampanjca, tako da nismo baš mnogo pričali. Sada smo hodali, poprilično ispred ostalih, okruživale su nas tri-četiri metra visoke gomile snijega i slijeva i zdesna. Ali bili smo zaokupljeni razgovorom, zaboravljajući na glavobolju i hladnoću. Ono što je s njim bilo fascinantno je to što se na njegovu licu nije moglo prepoznati kad se šali. Mnogo mi se sviđa taj ironični humor, a Loriot je znao biti u isto vrijeme i zabavan i dirljiv. Njegov osjećaj za opservaciju i njegov humor nemilosrdno su razotkrivali ružnu ljudsku stranu, ali nikad nije vrijeđao. Tog dana u planinama Sils-Marije nije bio osobito raspoložen za šalu. Razgovarali smo o svijetu izdavaštva, ali i o tragikomičnosti postojanja. Priznala sam mu da sam jednom prijatelju Keelovih zavidjela na analgeticima koje uzima, umjesto da me zaokupe njegove patnje. Mislim da je Loriot to razumio. Nije me osuđivao, samo je glasno razmišljao, govoreći da se ljudi ne mogu povezati sa stvarima ako se ne povežu s njihovim suprotnostima. Da se s teškim i negativnim stvarima lakše suočiti šaleći se, nego govoreći o njima ozbiljno. I kako se osjećaš živ kada si okružen stvarima koje su smrtonosne. Kada je to rekao, pomislila sam na Hectora Hogginsa. Loriot mi je također pričao o tome kako mu je teško pala neobuzdana medijska kritika. Berliner Zeitung i Bild su ga uvijek smatrali lošim. Govorio mi je: »Vidiš, Christiane, ne trebaš previše uzimati k srcu ono što mediji pišu o tebi. Moraš napraviti razliku između posla i privatnog života.« Tada sam pomislila, uvijek je riječ o mojoj ličnosti, o Christiane F., ja nemam posla. Nemam ga više, hvala nebesima. Nemam više tog »posla« zahvaljujući kojem sam postala »slavna« onomad. Daniel Keel je često pozivao pisce na takve izlete da bi razgovarali o poslu. Tada sam shvatila da ljudi iz književnog svijeta vole i podržavaju osjetljivu stranu stvari. Ne samo maštu, nego i dobru hranu, rijetka vina i cigare. U Sils-Mariji smo spavali u hotelu iz neke druge ere. Takva građevina je bila tipična za Keelove. Nisu izabrali neku prpošnu palaču, nego hotel diskretne elegancije u kojem je odsjedao David Bowie. Na prvi pogled, Waldhaus izgleda sasvim jednostavno. Ali prvi dojam je varljiv. U predvorju

se nalazi poneki svijećnjak i nekoliko soba. Ali pod »luksuzom« se ovdje ne podrazumijevaju apartmani s jacuzzijem ili male zlatne žličice. Usluga je bila izvrsna, ljupka, nadasve opuštena: smatram to najvećim luksuzom na koji danas možemo naići. Namještaj u Waldhausu je vrlo jednostavan, od tamnog drveta, stolci su sivi, tamnoplavi, smeđi. Brojne sobe su dekorirane drvenarijom, postoji i jedna knjižnica sa šahovskom pločom. Muškarci su je zaposjeli, pijući čaj i pušeći cigare. Dolje su boje i oblici umjereniji, mislila sam da je to bidermajer stil. Ali mi je Loriot objasnio da je to zapravo Belle Époque, tipičan za novopečene bogataše industrijalce iz visoke buržoazije 1900-tih. U podrumima hotela bile su kupaonice gdje smo Philipp i ja jednom plivali, oboje, sami. Službeno, ja sam bila mlada au odgojiteljica obitelji Keel. Ali Philipp je bio šest godina mlađi od mene, a Jakob je već bio obrazovan. U tom slučaju kome treba odgojiteljica? Zapravo sam se više bavila uzvanicima nego djecom. Organizirala sam dolaske, odlaske, prijevoz. Kome što treba, odmor, cvijeće, lijekovi? Radila sam kao kurir za izdavačku kuću i organizirala putovanja kao tajnica. Mnogo mi se sviđao taj posao, nisam mogla provesti dan sjedeći i brbljajući, morala sam nešto raditi! Gledajući unatrag, mislim da su roditelji Keel također htjeli da pokažem dječacima koliko su imali sreće. Keelovi, koji su mrzili dekadentnu stranu, sa mnom su pronašli način za spuštanje na zemlju. To mi je posebno pošlo za rukom s Jakobom. Nadam se da će mi Philipp danas oprostiti ako kažem da je bio jedan mali gubitnik koji je imao problema s kompulzivnom kupnjom. Posebno s kupnjom peraja, obožavao ih je. Imam puno mana, ali nisam pohlepna. Nikad nisam imala problema u raspolaganju novcem. Najbolji dokaz je to što još uživam autorska prava koja sam dobila prije trideset pet godina zahvaljujući svojoj knjizi. Naravno, imala sam redovit priljev novca, na primjer od filma: kada je izašao na Blue Rayu, dobila sam još jednu, manju svotu. Ali uvijek sam svoj novac ulagala u životna osiguranja i stambenu štednju. I kada se nisam razumjela u to, potražila bih savjetnika koji bi mi pomogao upravljati svim tim. Uvijek sam bila takva, što su Keelovi primijetili. Kada smo zajedno išli u muzej ili u kazalište, često sam nosila Annine stvari ili nakit. Ona mi ih je posuđivala, ali ja to nikad nisam tražila od nje, niti sam se ikad razmetala noseći ih. Meni to nije bilo važno, htjela sam se samo malo prilagoditi, ništa više. Kada bismo izlazili s Loriotom ili Fellinijem, nisam mogla baš navući traperice i remen sa zakovicama. No, nikad mi nitko nije mogao prigovoriti da sam pohlepna, ni nekoć, ni danas. Naravno da su Keelovi priželjkivali da objavim drugu knjigu za njih, ali to nije bila jedina stvar koju su željeli od mene. Jednom prigodom, Kai Hermann me je došao posjetiti u Švicarsku na nekoliko dana, kao i Heiko Gebhard, njegov kolega iz Sterna. Kai je nekoliko dana razgovarao sa mnom. Vjerujem da je primijetio da sam u to vrijeme bila ozbiljno na heroinu. I ni jedan ni drugi više nisu željeli surađivati sa mnom. Bilo im je dosta. Ali Keelovima se nije činilo strašno to što knjigu neće objaviti. Nikad mi nisu pokazali da sam u njihovim očima zbog toga manje vrijedna. Nisam bila Diogenesov autor, ali sam mogla ostati s njima bez obzira na to. Ponovno sam uzimala heroin. Problem nije bio u Keelovima. Bio je u meni. Ne znam zbog čega, ali uvijek sam bila dovoljno glupa da ponovno počnem. Bezbroj sam puta mogla iskoristiti pruženu priliku, ali to je sranje sve upropastilo. Kobi nije pušio travu, ali je jedan njegov prijatelj imao dobar hašiš. Bio je konobar u Kronehalleu, pa smo si međusobno upućivali urotničke poglede kada smo bili za stolom s roditeljima Keel. Dvojicu dječaka je zbližavala slična priča. Kobijev prijatelj je bio iz urarske obitelji, ali ga

obiteljski posao nije zanimao. U to vrijeme nisu željeli ići očevim stopama. Na kraju je ta uloga pripala Philippu. On je pisac, kipar i slikar, ali i vlasnik tvrtke. Posljednje što sam pročitala jest to da je izdavačka kuća od svog osnivanja na tržište izbacila više od 200 milijuna primjeraka! Kobi se drži podalje od svakodnevnih poslova, ali je član upravnog odbora. I on pomalo ide stopama svog oca. Taj tadašnji prijatelj, konobar, veoma mi se sviđao. Ponekad smo se nalazili da drugi ne znaju, pušili smo zajedno, isprobavali haljine i štikle. Baš smo se dobro zabavljali! Unatoč svemu, nikako nisam ostavljala heroin. Dobro, jesam na početku. Tijekom prva tri mjeseca u Ziirichu. Jednom me je Philipp zatekao u kuhinji kad sam namjeravala pojesti kilograme appenzellera: to mi je bila kompenzacija, samo sam mijenjala ovisnost. Ali otkad sam se vraćala u Berlin, sir je bio sve manje ukusan, a heroin bolji. Tijekom te tri godine u Švicarskoj, od 1982. do 1985., redovito sam dolazila obići stan u Neuköllnu i pokupiti poštu. Zatim sam pukla na lika koji je dilao speed u berlinskom društvu. Greg, Englez kojeg sam upoznala otprilike šest mjeseci nakon prekida s Alexom. Više ne znam što sam tada vidjela u njemu, ali bila sam luda za njim. Došao je u Berlin s ocem, glazbenikom koji se već drogirao, a on ga je samo oponašao. Koliko znam, cijela je obitelj danas čista, treba reći da je speed drukčija stvar od heroina. Diže poput heroina, ali se lako možeš skinuti. Jednom sam čak pozvala Grega u Zürich. Anna je platila sve da bih se ja bolje osjećala. Učinila bih isto na njezinu mjestu. Keelovima je bilo draže da sam im pred očima, nego tko zna gdje, s nekim nepoznatim tipom, i da uzimam neku nepoznatu drogu. Bili su mi poput roditelja. Bila sam njihova rasipna kći. Srećom, Daniel nije znao ništa o tome. Nije znao da sam se kretala u narkomanskim krugovima u Zürichu. Ali nisam mogla drukčije: Zürich je mali grad koji ima velikih problema s drogom, a kada si narkić, to odmah primijetiš. Dakle, očito je da sam morala ići za tim. U cijelome gradu narkiće možeš naći jedino na željezničkoj stanici. Nije mi bio problem naći park Platzspitz1, u blizini stanice. Nevjerojatna stvar. To nikad nisam vidjela: u Platzspitzu se sve događalo otvoreno. Usred parka je bio paviljon u kojem su ljudi kampirali cijelu godinu. Postavili su stolove, na njih stavili žlice i prodavali drogu: imam smeđi, tko želi dodati bijeli? Sve na švicarskom njemačkom, naravno. Ne znam je li i danas tako, ali opisujem svoje uspomene baš onako kako sam ih sačuvala: možeš se javno poslužiti, vidljivi su poput štanda s kobasicama. Šutovi se ubrizgavaju odmah na mjestu, stotine ljudi leži na tlu. Mnogima su tijela u ranama, dok drugi izgledaju kao da su mrtvi. Pod je posut milijunima šprica. Izgleda poput smetlišta. Radiš što god hoćeš, a da te nitko ne progoni niti uhićuje, to mi se nikad nije dogodilo. Ponekad Anna nije ni znala da sam u Zurichu. Spavala sam kojekuda, kod nekih ljudi. Zatim je druge godine željela doznati više o tome: »Ali što radiš baš na Platzspitzu?« A ja bih odgovorila: »Pođi sa mnom, pokazat ću ti. I vi imate svoj kolodvor Zoo«. Potom smo sjele u naš mali automobil, Hondu Civic, i zaputile se onamo. Parkirale smo se daleko od parka, da nas ni parkirališna karta ne bi odala. Ali čim smo stigle, policajci su nas zaustavili, želeći provjeriti naše torbice i osobne dokumente. Osim gotovo 2000 narkića u uglu, bilo je i puno policajaca koji su kružili i neprestano provodili rutinsku kontrolu. Anna je paničarila: »Ako Daniel dozna za ovo!« Na kraju nije ni vidjela Platzspitz, ali sam joj ispričala što je propustila. Bila je šokirana, postavljala mi je sve više i više pitanja, uključujući i pitanja o mojoj prošlosti. Odjednom sam primijetila da plače. Ono što sam preživjela dirnulo ju je do srži. Tog dana sam odlučila da ću biti 1

Otvorena narkomanska scena u Zürichu.

mudrija u vezi sa stvarima koje joj pričam o sebi i svom životu. Anna je u nekom časopisu pročitala nešto u vezi s izvjesnom gospođom Miller i vjerovala je da je pronašla rješenje za moje probleme; gospođa Miller se bavila hipnozom, u članku je pisalo da se zahvaljujući njoj jedan tip podvrgnuo operaciji koljena bez anestezije; kako terapija gospođe Miller može okončati sve patnje, čak i psihičke. »Pogledaj ovo, ovo će ti sigurno pomoći«, rekla je Anna i odmah mi dogovorila deset terapija. Jedna terapija je stajala 500 švicarskih franaka, čisto reketarenje, jer me je gospođa Miller sjela na različite elektroničke fotelje za masažu, ponavljajući kao pokvarena ploča: »Sada ste veoma opušteni. Vaše tijelo i vaš duh se opuštaju«. Bilo je simpatično. Pipkala me je i mogla sam zadrijemati. Ali nisam puno napredovala: naprotiv, pitala sa se kakav bi to efekt imalo na heroinu. To što su se Keelovi tako brižno odnosili prema meni možda ima veze s njihovim sukobima. Tijekom posljednjih posjeta, Anna mi više nije mogla pružiti puno pažnje. Možda nije ni željela, a možda joj je sve to postalo preteško. Potom sam se preselila k jednoj Anninoj poznanici, a Daniel nije ni znao da sam u Švicarskoj. Ali nakon što sam jednom došla u Švicarsku i nisam im se javila, shvatila sam da više ne želim ići k njima. Imali su svojih problema preko glave i nije im trebala još i Christiane F. Premda Anna nikad ništa nije spominjala. Postala sam im teret.

NEOBIČNI BAZAR

O

d trulih dasaka i kolica za prtljagu ukradenih s obližnje željezničke postaje sklepali su prodajne štandove gdje su postavili žlice u kojima su zagrijavali koktele. »Koka, koka, dobra koka«, čovjek se osjećao kao na sajmu. Drugi su na sva usta hvalili svoje »smeđe«, barbiturate, viski ili pivo. Stotine toksikomana - Drogerelera, kako su ih zvali u Zurichu - gurali su se u parku, nekad ih je znalo biti i po 3000. Sjedili su na prostirci od šprica, u cvijeću i iza grmlja, zabijali su šprice u ruke i noge pred očima znatiželjnih prolaznika. Neki su sklanjali odjeću tražeći netaknutu venu na svojim tijelima prepunim ružičastih rana. Zimi isto tako. Boli su se u prepone, u vrat, jer su im ostale vene bile već upaljene. Polugola tijela leže vani - plava od hladnoće, neki su već mrtvi. Samo deset minuta hoda od blještave Željezničke ulice, na uskom šetalištu uz rijeku, između Švicarskog nacionalnog muzeja i mjesta gdje se Sihl ulijeva u Limmat, taj jezivi dekor je pripadao najvećoj i najtransparentnijoj narkomanskoj sceni u Europi. Negdje krajem 80-ih park Platzspitz postao je mjesto okupljanja toksikomana koji su otjerani s drugih mjesta. Dugo bez problema s policijom i politikom, narkomani su dolazili iz cijele Švicarske i inozemstva. Većina ih je živjela siromašno pa su ovisnost plaćali baveći se krađom ili prostitucijom. Na rijeci je napravljeno puno malih naselja od kartona i otpadaka jer je većina ovisnika bila bez smještaja. Policija je redovito uklanjala te improvizirane nastambe, ali vlasti su se pribojavale da će Platzspitz postati zona bezakonja. Mjesto je postalo brutalno, posebno nakon što je na tržištu kokain zamijenio heroin. Prolaznike su napadali i pljačkali, leševi narkomana ležali su niz rijeku. Zbog jedne prepirke između toksikomana, recimo oko pokrivača ili komadića čokolade, neke su vezali, gušili i utapali. Na izlazu koji vodi na obalu Sihla počinje Ulica hašiša, gdje se prodaje kanabis. Tu je bilo ljudi koji prave smjese, onih koji ostvaruju kontakte s dobavljačima, kao i onih koji mame mušterije. Dilerske bande pristigle iz zemalja u kojima bjesni građanski rat uz pomoć nasilja su organizirale i kontrolirale trgovinu. Na drugom kraju komercijalnog lanca bili su Filterlifixeri ljudi koji su toliko nisko pali da razmjenjuju šprice, igle i ostali pribor za filtere cigareta koji su služili kao filteri za drogu pri punjenju šprice. Zatim su vadili ostatak supstance za osobnu upotrebu - uključujući i HPV i hepatitis C. Navečer se to mjesto pretvaralo u kazalište gomilu duhova svuda oko Rondella, osvijetljenog paviljona u središtu parka. Neki narkomani su se motali teturajući, drugi su ležali u travi i halucinirali ili su povraćali u grmlju. Krici s tržnice čuli su se do ranih jutarnjih sati. Zatim bi policija ispraznila paviljon da bi vrtlari mogli nakupljeno smeće baciti u Sihl. Kada su krajem 80-ih ti tužni prizori dospjeli u središte međunarodnog zanimanja te kada je Platspitz, u srcu bogatog Ziiricha, pretrpio groznu reputaciju (zvali su ga Needle Park,), osnovan

je Zipp, ciriški projekt djelovanja protiv AIDS-a. Doktori, spasioci, socijalni radnici i volonteri dijelili su u nekadašnjim toaletima u parku čiste šprice, obloge i meleme. Tri ili četiri puta na dan morali su oživljavati onesviještene Drögelere, sanirati čireve i testirati ih na HIV. Mijenjali su i do 15.000 šprica na dan za korištene kanile, davali savjete o liječenju metadonom, informirali o socijalnoj pomoći i programima detoksikacije. Druge su organizacije opskrbljivale narkomane toplim obrocima i napicima. Na taj način su te žene i muškarci pokidali suzbiti bolesti i drogu. Predoziranja, infekcije, AIDS i hepatitis: konzumacija droga je postala glavni uzrok smrti osoba srednje dobi. Zürich je imao najveću stopu inficiranih HIV-om u Europi. Da bi riješili problem, neki političari su tražili kontroliranu legalizaciju heroina, dok su drugi zahtijevali zatvaranje i podvrgavanje Drögelera obaveznoj detoksikaciji. Stručnjaci i radnici na terenu bili su protiv prisile i čišćenja Platzspitza. Smatrali su da narkomane mogu kontrolirati i pomoći im samo ako su na jednome mjestu. Ali kantonalni prefekt je drugačije mislio i 5. veljače 1992. organizirao je napad i čišćenje parka. Policija je pendrecima, vodenim topovima i gumenim mecima očistila Platzspitz od smeća, smrada i leševa i potisnula svu njegovu faunu koja se u nevolji raspršila po središtu grada. Istjerivanje toksikomana iz parka samo je rezultiralo njihovim premještanjem na napuštenu stanicu Letten, fad je tu poprimio tolike razmjere da je čak i populacija onih koji nisu bili toksikomani utonula u bijedu - uskoro su stanovnici, na putu prema kućama, morali hodati između šprica i izmeta, smrada i urina. Žene su uznemiravali klijenti prostitutki, a od djece su pravili dostavljače droge. U ljeto 1994. četvrt oko stanice Letten bila je toliko zapuštena da su higijenske službe morale intervenirati radi deratizacije od štakora, osa i smeća. Činilo se da je situacija izmaknuta policijskoj kontroli: tijekom godine dvjesto dana je bio onemogućen pristup pritvorskim ćelijama zbog manjka prostora. Zbog toga se govorilo da su ćelije pretrpane i da nekad primaju i dvostruko veći broj zatvorenika od predviđenog. Dileri i narkomani su bili izazov i za politiku i za policiju. Potom je buknulo nasilje: na najvećoj narkomanskoj sceni u Europi izbio je rat bandi između Libanonaca, kosovskih Albanaca i Sjeveroafrikanaca radi preuzimanja dijelova tržišta. Zürich je uputio apel za pomoć gradu Bernu, stanovnici i tvrtke su zabarikadirali vrata i prozore, a ozbiljno se raspravljalo i o mogućoj vojnoj intervenciji. Švicarska vlada situaciju u četvrti Letten proglasila je nacionalnim problemom i primijenila opširne preventivne mjere širom zemlje, vratila je konzumente koji su bili iz drugih kantona u kantone kojima pripadaju te otvorila centre za konzumaciju droge. Represija, preventiva, terapija i prva pomoć, četiri uporišta na kojima je počivala prihvaćena politika, umnogome su pridonijeli zatvaranju četvrti Letten u veljači 1995-, što je bio preokret kad je riječ o problemima s drogom te o poboljšanju kvalitete života u Zürichu. Platzspitz je bio ponovno otvoren za javnost tek u junu 1993. Policijske kontrole i zatvaranje parka nakon 21 sat trebale su spriječiti reaktiviranje narkomanske scene. Situacija u Zürichu se nakon toga uvelike promijenila. Danas više nema otvorene scene, kriminal povezan s drogom je smanjen, a toksikomani su manje siromašni. Deset godina nakon zatvaranja Lettena Zürich je podvukao crtu: restriktivna politika pokazala se učinkovitom, ali se mora nastaviti s poboljšanjem politike protiv droge; toliko su se koncentrirali na borbu protiv otvorene scene, da su drugi događaji gotovo zanemareni. Grad je bio previše neodlučan kada je u pitanju sprečavanje večernjih zabava na kojima je kružila droga. I praktično su prepustili pravdi tretman konzumacije kanabisa. Nakon 1995. konuzmacija heroina je opala. Svaki od četiri konzumacijska centra u gradu posjećivalo je između 50 i 100 toksikomana na dan. 1500 mjesta predviđenih programima u vezi s heroinom i metadonom bilo je dobro popunjeno, a broj podijeljenih šprica se smanjio sa 15.000 na

1500 na dan. Ali manja konzumacija heroina ne znači da su manje kružile ostale droge. S vremenom je cirkuliranje kokaina postalo najvažnije među teškim drogama, nadmašilo je i alkohol i kanabis. Zürich nije sanjao o idealnom društvu bez droge, nego o narkomanskoj sceni koju bi grad mogao tolerirati. U uporedbi s vremenom kada se zatvarao Platzspitz, danas nema manje konzumenata droge. Ali su se ponašanje konzumenata, dostupnost i priroda droga bitno promijenili. Policija procjenjuje da je trenutačni broj narkomana u gradu 5000, mnogi ovisnici o heroinu su se uspješno integrirali u društvo i više se ne mogu raspoznati. Beskućništvo je, kao tipična karakteristika otvorene scene, praktično nestalo. Programi zamjene, konzumacijski centri i ustanove socijalne pomoći te pomoći starijim osobama znatno su popravili higijensku situaciju i pomogli da se spomenute osobe integriraju u društvo. S.V.

5. PLOTZENSEE, ŽENSKI ZATVOR

R

ujan 1985. Berlinska policija me uhvatila sa 5 grama heroina i strpala me u zatvor. Ispostavilo se da su kuću tipa koji mi ga je prodao nadgledali. Stvar je u tome da sam nešto prije već bila uhićena. Nevjerojatno je kako te drotovi mogu oboriti na zemlju. Supergrubo. Posebno kad se uzme u obzir da je većina narkića sama kost i koža. Čemu takva brutalnost? Prema meni nisu bili toliko grubi jer sam žensko i jer sam se branila. Ali se zaista razbjesnim kad vidim kako policija postupa s toksikomanima. Jednako su užasne pritvorske ćelije koje na njemačkom zovu GeSa. U bijednom su stanju, fuge su stare i pljesnive, drveni kreveti vise na metalnim lancima pričvršćenim za zid. Tipovi koji se ne peru užasno smrde. Nitko ne cijeni pakao GeSa. Uđeš unutra, na pod ti bace madrac i pokrivač za konje koji je tko zna kad posljednji put opran. Pod ćelije je u lokvama jer nema svatko nužno želju ili naviku pišati u kiblu. Dakle, i ta mokraća smrdi. Prošla sam sve to i čekala ispitivača. Glavni šef odjela za narkotike se zvao M. Brecht. Ovaj se lik upoznao s mojim ocem kada me prvi put uhitio i ispitivao. Tada mi je bilo 13 godina, samim tim je ispitivanje bilo ilegalno jer sam bila maloljetna, pa je morao biti prisutan zakonski staratelj. Uhvatili su me na ulici usred noći. Kod sebe sam imala LSD i hašiš pa su me natjerali da pišam u kiblu. Tada je pozitivan test urina bio dovoljan da vas smjeste iza rešetaka. Tako da su me zatvorili i govorili: Genijalno! Slomit ćemo malu. Kljukali su me kakaom i kolačima i ponašali se kao da su dio narkomanskog kružoka. Ostavljali su dojam da točno znaju kako stvari funkcioniraju. Zatim su izvadili veliki dosje iz jedne stare ladice i pokazali mi fotografije. Još su tražili da sve priznam i ostavili su dojam na mene. Konačno, učinila sam sve što su tražili. Zatim je upao moj otac. Ni dobar dan, ništa. Samo je rekao da je došao po mene i ništa što sam rekla više nije vrijedilo. Bio je u pravu, sve su izbrisali. Bez obzira na sve, ipak sam mu zahvalna na onome što je tada učinio. Što nije čekao ni da ga pozovu da uđe, nego je samo uletio. Kada sam se deset godina poslije našla u istoj stanici odjela za narkomaniju, nije bilo nikoga tko bi došao po mene. Ali s vremenom sam naučila prikriti istinu za vlastito dobro. Tako sam policiji objasnila da nisam htjela ništa ukrasti, nego da sam samo ispraznila skrovište za vlastitu upotrebu. Promatrala sam dvojicu Arapa u Hasenheide parku, a kada su otišli, uzela sam

im sve iz skrovišta. To sam jednom zaista i uradila, ali ovaj put nije bila istina. Nadala sam se da će me optužiti samo za posjedovanje droge, a ne za preprodaju. Ali tada je moj odvjetnik napravio grešku. Morao je znati da su već priveli dilera koji je svjedočio protiv mene. Zatim su me izveli pred sud i vratila sam se u odvratnu ćeliju GeSa u Gothaerstrafie. Sutra ujutro došao je taj Brecht, ušao u ćeliju i rekao: »I kako ti je otac, onaj jajoglavi?« Neću ga nikad zaboraviti. Potom je čučnuo pokraj mog ležaja rekavši: »Dakle, Christiane, šta ćemo sad? Sad ideš u rupu«. Ja: »Dobro, hajmo, ako tako hoćete«. On: »Krajnje je vrijeme. U protivnom nikad nećeš naučiti. Sitni delinkventi poput tebe uvijek misle da su glavni. U zatvoru stvari stoje drukčije, draga moja«. Nisam više ništa rekla. Očito je da se moj slučaj brzo odvijao: nije bio prvi te godine. U svibnju sam već bila privedena zbog posjedovanja droge i osuđena na novčanu kaznu od 3000 maraka. I sada kada sam se ponovno tu našla, govorila sam si: dovraga, zar se više ne žele baviti pravim kriminalcima? Već drugi put sam ovdje, a obični sam narkić. Kakva je ovo nebuloza? I tako su me izveli pred sud. Bila sam odjevena kao šesti Rolling Stones, ili kao zaručnica nekog rokera, u poderanom jeansu i bijeloj kožnoj jakni s resama. Danas shvaćam koliko mi to nije išlo u korist. S tadašnjom pameću, bilo je jasno da idem u rupu. Odluka je pala nakon nekoliko sati. Kada sam iz sučevih usta čula da sam osuđena na godinu dana zatvora, pala sam natrag u stolac, nisam čula ni da su ostali zauzeli svoja mjesta. Mislila sam: dovraga, ovo se ne događa! Kome šteti moja ovisnost osim meni? Što žele od mene? Potom mi je sudac predložio alternativno rješenje. Ipak. Imala sam prilku podvrgnuti se terapiji. Ali nisam se dala ucjenjivati: zatvor ili terapija? Ne ide to tako sa mnom. Poslali su me u zatvor. Točka. Kada je Anna doznala za sve to, sasvim je poludjela. Nisam to još doživjela: odmah je sjela na avion i došla iz Švicarske kao luda. Nakon nekog vremena su me premjestili u zatvor u Moabitu. Anna mi je došla u posjet i obećala da će me izvaditi odatle. I zaista: nadzornici su došli po mene i oslobodili me. Anna je uspjela otkupiti moju slobodu za 15.000 švicarskih franaka uz obećanje da će mi biti tutor i da će me natjerati da se podvrgnem terapiji u Zurichu sve dok službeno ne odslužim kaznu. Tri mjeseca kasnije, 2. siječnja 1986., vratila sam se u zatvor. U međuvremenu, zabranili su mi da ostanem u Berlinu. Tako me je Anna povela sa sobom u Švicarsku. I vjerovala je mojim lažima, govorila sam joj da su policijske optužbe bile lažne. Budući da se nitko drugi nije brinuo za mene, ubrzo sam dovela svog momka Grega pa smo se cijelo vrijeme drogirali. Očito je da nisam išla na terapiju. Kada sam u siječnju 1986. predana policiji, došli su po mene čim sam izašla iz aviona. Kakva glupost! Bila sam jako posramljena jer su svi putnici buljili u mene, a to je bilo jako neugodno. Rekla sam: »Što je ovo? Došla sam se predati, u svakom smislu«. Bio je prvi siječnja, vratila sam se jedan dan ranije da pokupim neke stvari za stan. Nekoliko kofera mi je ostalo u Keelovih, a kako prije zatvora nisam znala što će se dogoditi, ponijela sam sve sa sobom. Ali stavili su mi lisice i pretresli prtljagu. Među ostalim su naletjeli i na paket sa sex igračkama. Greg i ja smo bili opskrbljeni dildima i lisicama. Superneugodno. U vrijeme uhićenja imala sam mjesečnicu. Nakon što su me ukrcali vezanu lisicama, vratili su me u GeSa, Gothaerstrafie, ponovno ta odbojna stanica, taj M. Brecht i njegova surova ljubaznost. Najprije tjelesna pretraga: skini sve! Rekla sam da imam mjesečnicu te da nosim higijenske uloške jer ne podnosim tampone. Unatoč tome, morala sam se skinuti do gola i nagnuti se. Čučneš,

raširiš noge i kašlješ. Na taj način provjeravaju kriješ li što u vagini. Policajci rekoše: - Nakašljite se još jednom. - Želite li da vam pišam krv po podu? - Nakašljite se još jednom, molim vas! - Prestanite! Što bi ovo trebalo značiti? Neću vam priuštiti još i to zadovoljstvo da morate brisati pod. I navukla sam hlače. Jedna od službenica se smijala. Cijelo to vrijeme jela je svoj sendvič s paštetom. Našla sam se u toj odvratnoj ćeliji u GeSa, čekajući da me premjeste. I što se onda dogodilo? Čovjek koji je gurao kolica sa salatom bio je otac školske kolegice moje sestre. U prošlosti mi je taj tip branio da se približavam njegovoj kćeri jer je mislio da ću loše utjecati na nju. I naletim baš na njega, on me odveo u ćeliju. Odmah smo se prepoznali: u 23. godini lice mi je bilo isto kao u 15. Ali on nije rekao ništa, šutjeli smo cijelim putem. U Plötzenseeu nisam bila dovoljno okrutna. Ne volim naređivati drugima, ispravljati ih, vrijeđati i tući. Ne poput Tollkuhnove. Već ju je njezino ime savršeno predstavljalo: na njemačkom je značilo nešto kao »nepromišljeno ludilo«. To je bila jedna vražica poput onih u knjigama. Anna Tollkühn. Velika, smeđa, masivna. Muškobanjasta, veoma grubih crta lica, velikih stopala i neuredne kose koju je brijala drukčije svaki put kada se vraćala u zatvor. I svaki bi put naučila neki novi jezik, počevši od engleskog i španjolskog. Bila je toliko agresivna da su je vraćali u ćeliju ispred njezinih prijateljica. Ovaj je put naučila ruski. Tollkühn je konstantno bila toliko napeta da su joj uvijek bila podignuta ramena, spremna za udarac. Redovito su je zatvarali zbog droge, agresivnosti, ubojstva s predumišljajem ili ubojstva kao posljedice udaraca i ozljeda. Čak i kad sam izašla iz zatvora, dugo sam se bojala te žene. Kada bih je slučajno vidjela negdje u Berlinu, brzo bih pobjegla da ne bi došla popričati sa mnom. Kada je ona bila u pitanju, nije postojao ispravan odgovor. Stol broj jedan u blagovaonici zauzele su Tollkühnova i njezini pristaše, dvanaestak žena njezina tipa. One su provodile teror u cijelom zatvoru. Stol broj dva bio je najzanimljiviji. Za njim su bile najljepše žene, dilerice, one koje su čuvale ukradenu robu, prostitutke ili one druge, od kojih su njihove superšefice očekivale drogu, duhan, kontakte ili bilo što drugo. Ako ste prisiljeni sjesti za stol broj tri, bit ćete dežurna kuja, bolje ostanite u ćeliji, inače ćete posjećivati ambulantu češće nego što biste željeli. Tollkühn and co. bi vas nokautirale za sva vremena. Nisu prezale ni od čega, čak ni da ti komade stakla stave u hranu ili da te izbodu nožem. A nadasve nisu prestajale naređivati i kažnjavati neposluh premlaćivanjem. Ali psihičko je nasilje bilo mnogo suptilnije. Utjerivale su strah u kosti, prijetile bi tvojoj djeci, dečku, tvom zdravlju, uznemiravale su, ponižavale, uništavale bi te sve dok se ne slomiš i ne učiniš sve što traže. Opsluživanje šefica bilo je pitanje preživljavanja. Ili se pak možeš odmah sama objesiti. Od prvog dana mi je bilo jasno gdje mi je mjesto. Među zatvorenicama se već pročulo da je Christiane F. iza rešetaka, čak i prije nego što sam kročila u zatvor. Ne znam je li to bilo zbog ljubomore ili su mislile da sam opasna, ali u svakom slučaju moj dolazak mnogima je predstavljao prijetnju. Zato su od prvog dana željele razjasniti stvari da bih shvatila tko upravlja zatvorom. Protiv mene su nahuškali trudnu djevojku koja je krenula prema meni naoružana lopatom. Vrlo perfidno: s jedne strane ne možeš si dopustiti da te tuku, a s druge strane ne možeš se ni braniti jer bi jedan jači udarac mogao ugroziti bebin život. Upravo sam izašla iz samice. U svakom zatvoru počinješ sa samicom i medicinskim pregledom

u ambulanti, gdje pregledaju boluješ li od zaraznih bolesti. Automatski te testiraju na HIV i snime pluća, da vide imaš li tuberkulozu. Bila sam sasvim zdrava, i napravila sam si čaj na tom mjestu gdje ću provesti sljedećih deset mjeseci života. Odmah pokraj ulaza u hodnik nalazila se mala kuhinja s dvije pećnice i osam ploča za kuhanje dostupnih poslijepodne i navečer. Bili su tu i hladnjaci u kojima je svaka žena imala ormariće sa svojim namirnicama. Potapala sam listiće mente, bilo je kasno poslijepodne. Odjednom sam iza sebe čula glas s ruskim akcentom: »Gle, pa tko je ovo ovdje?« Ispred mene je stajala neka žena, niža, ravne glave, s crnim dlakama po licu, stvarno prljave njuške. Pomislila sam da se upravo vratila s nekog posla u zatvoru jer je imala u jednoj ruci lopatu, a u drugoj metlu. Bila je oznojena, a tamnoplava kosa bila joj je ljepljiva od masnoće. Željela sam prasnuti u smijeh zbog njezinih bež hlača (koje su izgledale poput vreće), njezina krumpirastog nosa i užasno trapave figure, ali brzo sam primijetila da nije došla zbog smijeha i da nije imala smisla za humor. Unatoč svemu, nisam željela biti nepristojna pa sam spustila svoju šalicu i bokal, prišla sam i stisnula joj desnu ruku: »Ja sam Christiane«, htjela sam reći, ali mi je odjednom sinulo da ona to očito već zna: bacila je metlu na pod i podigla lopatu prema meni. Bila sam joj izvan dosega i metal je udario u zid lijevo od vrata. Armirano staklo, superdebelo. Ne bi se vidio udarac, ali bi mi pretvorila glavu u kašu da me uspjela dohvatiti. »Olga je trudna.« Bio je to ženski glas, znala sam to jer je to bio glas Tollkiihnove. Nisam imala pojma što su željele od mene, nisam imala baš nikakvu priliku razmisliti, a kamoli shvatiti. Olga je došla iz bijele Rusije, bila je u zatvoru zbog droge i teških napada. Kada je zamahnula drugi put, izmaknula sam se, a treći put je bacila oružje: stigla sam se samo sagnuti i ta stvar je proletjela iznad moje glave i pogodila kuhinjske police. To je proizvelo veliku buku, tave i čaše su uz prasak popadale po podu od armiranog betona. Zatim su na kraju došli čuvari, čuvši buku. »Samo smo malo pospremale«, rekla je Olga, dižući ruke u zrak s nevinim izrazom na licu, i otišla. Tek tada sam primijetila da imam u najmanju ruku gadnu ogrebotinu na lijevoj sljepoočnici. Ispričala sam čuvarima što se dogodilo. Što su mogli učiniti? Poslati Olgu u zatvor? Zgrada u Friedrich-Olbricht-Dammu danas se zove JVA Charlottenburg i to je muški zatvor. Zatvorenici i suci za izvršenje kazni preselili su mjesec dana prije mog zatvaranja, koje se odigralo u siječnju 1986., i prešli iz Lerther Straße u »najmoderniju i najsigurniju žensku zatvorsku ustanovu u Europi«, kako su je tada nazivali. Sagradili su je jer je zatvor u Lerther Straße bio zapušten. Osim toga, mnogi su veliki teroristi iz njega pobjegli sredinom 70- ih pa su je zato podigli na jednom golemom prostoru od 14.000 četvornih metara u Friedrich-Olbricht-Dammu. Zatvor je bio osiguran zidom visokim pet metara s pet stražarnica, na kojima su ponekad stajali naoružani policajci koji su dominirali situacijom. Nije bilo šanse za bijeg, čak ni za Tollkühnovu. U zatvoru se moglo smjestiti 300-tinjak žena. Ali polovica kreveta uvijek je bila prazna. Imala sam zasebnu sobu. To mi je i te kako odgovaralo, nisam se htjela miješati, samo sam htjela malo mira. Ali do mira u zatvoru ne možeš tek tako doći, moraš ga zaslužiti. Dobila sam ga u zamjenu za nekoliko grama heroina. Jedna mi je prijateljica u zatvoru proslijedila 50 grama heroina. Drotovi su u stanju izvršiti avionski napad, ali su previše glupi da bi provalili uglednu dilericu. »Nakašljite se, molim!«, kao što su drotovi iz tog jebenog GeSa tražili od mene. Od toga nema nikakve koristi ako nosiš cijele paketiće u stomaku. U amaterizmu službenika koji su zatvorili moju prijateljicu krila se moja šansa. Pedesetak grama, to je bilo više od mjesečne potrebe jednog hardcore narkića. Ali u zatvoru se

ne možeš stalno fiksati, inače se to odmah primijeti. Zbog toga mi je prijateljica proslijedila gotovo polovicu svog heroina, a ja sam bila dovoljno lukava da izaberem kome ću preprodati dio. U zatvoru gotovo svi konzumiraju teške droge. Gotovo nitko ne puši travu i ne pije alkohol, tu su samo prave žrtve heroina i cracka, koje čak ne znaju ni što znači zalijepiti se tripom LSD-a ili ectsasyjem. Kada imaš drogu, moraš imati taktiku kako je dobro i pametno distribuirati. Iza rešetki se ne smiješ razbiti jer si sasvim sam, inače si mrtav. Naravno, ponudila sam Tollkiihnovoj. Dobro, ne baš izravno, nisam željela da pomisli kako želim ispasti simpatična jer bi zloupotrijebila situaciju. Onako usput, ispričala sam njezinoj najboljoj prijateljici, jednoj jako prljavoj ženi koja je zatvarana više puta, zbog pljački, ranjavanja i ubojstva, da imam robu i da bih je raspačavala među djevojkama prje nego što je drotovi pronađu. Malo kasnije došla je do mene u ime Tollkuhnove i pitala me koliko tražim za gram. Neću joj je darovati kako ne bi pomislila da se iza toga krije nešto drugo. Tražila sam dva cenera, premalo, ali u zatvoru nitko nema mnogo novca. Zapravo sam htjela nešto drugo: da se ubuduće pobrine da se zvijeri naoružane lopatom drže podalje od mene. To je funkcioniralo. Od tog trenutka moj odnos s Tollkuhnovom, bez pretjeranih simpatija, ostao je na nečemu poput uzajamnog poštovanja. U zatvoru se više zatvorenika drogira nego što mislimo. Ali većina puši drogu ili je snifa. Naravno da tenzije rastu kada droga kruži zatvorom. To je jasno. Ljudi postaju vrlo nervozni kada znaju da je droga tu. Bilo je tuča i ucjena, na kraju je neko otkucao čuvarima da je droga u optjecaju. Oduzeta je gotovo sva roba osim moje jer sam imala samo dva grama i odmah sam ih progutala. Nakon toga, nisam imala više ništa s tim. U svakom slučaju ne službeno, zbog čuvara. Zatvorenice su očito znale odakle dolazi droga, što mi je osiguralo određeni respekt s njihove strane. U kantini sam prešla za stol broj dva. Posao održavanja na kojem sam radila također mi je pomogao da ne budem na dnu zatvorske hijerarhije. Bila sam ta koja sortira, pere i raznosi hranu. Trebalo mi je malo vremena dok sam shvatila kakvu funkciju obavljam. Ostali su me stalno zatrpavali tajnim stvarima - pismima, drogom, poklončićima, slatkišima ili duhanom. Trebala sam samo to proslijediti. Primatelji su uglavnom bili upućeni i znali su gdje je pošiljatelj skrio sadržaj pošiljke - na primjer pod točkove kolica, ispod školjke ili u primateljevu hranu. Nisam išla od ćelije do ćelije, nego od bloka do bloka gurajući kolica s tanjurima. Ili su mi pak prilazili tražeći u kuhinji svoju porciju - i svoj poklončić. Kada sam shvatila na kakvoj sam poziciji, koristila sam je kada mi je trebalo. Dolazilo mi je da kažem ovoj ili onoj: »Pazi dobro, draga moja, ako me ne ostaviš na miru, neću više prosljeđivati pisma tvojoj curi«. Naravno, nisam bila sama, blokovi su jedan od drugog odvojeni zaključanim vratima, ne može se tek tako ući iz jednog u drugi. Ondje su uvijek bili jedan ili dva čuvara (čuvarice) koji bi mi otvarali. Unatoč svemu, to je bilo mjesto od povjerenja jer stupiš u kontakt sa zatvorenicama iz drugih blokova. Ali ne treba sve dopustiti. Na primjer, nisam prihvaćala pisma »odvojenih«. Odvojene su one koje su u zatvoru zbog istog zločina, a razdvajaju ih da ne bi mogle međusobno komunicirati. Kada su odvojene htjele nešto poslati preko mene, morala sam se toga otarasiti, gurnuti to laktom s kolica ili nešto slično. Ako te čuvari uhvate, gubiš posao i poštovanje kolegica, jer ako si u stanju za drugoga učiniti nešto što te može doći glave, onda si ravan nuli. Čuvari koji su nam otvarali ćelije nisu bili nimalo glupi. U zatvoru se ujutro probudiš i nikad ne znaš što te čeka taj dan. Da ne bi bilo monotono, uvijek se nađe netko tko se pobrine da se događa nešto zanimljivo.

Tuča, razmjena droge ili samoubojstvo. U svakom slučaju, nikad nije dosadno. Što se tiče tajnih spremišta, u tome smo bile najbolje, ali nam je to donijelo i puno problema. Jednom sam preko telefona zamolila Miriam iz Hamburga da mi pošalje malo hašiša. Kada je paket napokon stigao tjedan-dva kasnije, mislila sam da ću poludjeti jer nisam uspijevala naći robu. Čak sam počela misliti da se nije usudila staviti ga unutra jer u takvim slučajevima i pošiljatelj može imati problema sa zakonom. Ali nastavila sam tražiti i s prijateljicom Liane Mayer sam odmotala svaki komad papira, studiozno pretražujući ambalažu. Miriam je u paket stavila kutiju Toffifeea2, žvakaće gume, čaj Earl Grey, karton Maribora i higijenske uloške. Drogu smo našle tek nakon što smo otvorile posljednju kutiju Maribora i pretražile sve cigarete jednu po jednu: Miriam je odrezala krajeve na četiri cigarete i duhan zamijenila hašišom. U normalnim okolnostima, ta količina bi mi bila dovoljna za tjedan dana. Ali u zatvoru ne možeš pušiti onoliko koliko bi želio, tako da je ovo meni i Liane potrajalo dva mjeseca - zapaliti cigaretu predstavljalo je poseban trenutak i unaprijed smo mu se veselile. Bilo nam je strašno zabavno poigravati se čuvarima na najzločestiji način, pronalaziti načine kako nitko ne bi primijetio da pušimo. Hašiš zapravo nastaje od konoplje: suhi listovi te biljke nazivaju se marihuana ili trava i puše se poput duhana, dok je hašiš ekstrakt korijena konoplje i pretvara se u ulje ili se preša u kockice koje nazivamo shit ili pločice. Može se izmrviti i napraviti džoint ili se može pušiti iz bonga. Nijedna od te dvije opcije nije bila dovoljno diskretna za zatvor pa smo stoga koristile olovku. Stavljale smo mali komadić pločice na vruć pepeo od cigarete, a onda bismo upotrijebile kemijsku olovku bez umetka za uvlačenje dima. Nisam skrivala naše rezerve u svojoj ćeliji, nestale bi na manje od dvije. Ni drogu nisam držala kod sebe, nego sam je skrivala u prozorski okvir. Mnogo zatvorskih hodnika tada još nije bilo popunjeno, zgrada je tek bila sagrađena. Ipak je s vremena na vrijeme trebalo očistiti prazne prostorije. Tako sam svakih petnaest dana, zajedno s drugom spremačicom koja je radila taj posao, prala hodnike i brisala prašinu s namještaja od šperploče u ćelijama koje nisu bile korištene. U tim trenucima čuvari nisu bili uz nas, dok smo bile zauzete glancanjem, jednostavno bi nas zatvorili u zone koje je trebalo očistiti. Tako sam ovdje na miru mogla sakriti drogu. Bilo nam je dopušteno da ponesemo mali radio, uključila bih ga, i dok je moja kolegica bila okrenuta leđima, otvorila bih jedan prozor i ugurala mali paketić hašiša ispod gumenog brtvila te zatvorila prozor. Nisam netko tko ima potrebu za posjedovanjem, ne podnosim takve ljude. Naprotiv, meni je na primjer važno znati da je komadić droge na mjestu na kojem sam ga ostavila dobro skriven. Odmah se osjećam bolje. Ne gubim živce sve dok me ne sprečavaju da pušim, to se odnosi i na cigarete. U stanju sam se strpjeti bez problema. Ali zato moram znati da me to negdje čeka. Također smo same radile i svoj alkohol. Odvrnule bismo komad gipsane ploče u lažnom stropu i gore skrivale naše zalihe. Za namakanje smo koristile prazne kanistre od sapuna, punile bismo ih vodom, jestivim kvascem, kriškama jabuka ili višnjama. Nakon sedam dana napitak se mogao piti. Samo sam ja, domaćica, mogla osigurati kanistre. Zatim se dogodio Černobil i mislila sam da ću umrijeti. Pritom, mi unutra nismo gotovo ništa znale. U osam sati navečer zatvarale su se ćelije, tišina. Imala sam dozvolu za kretanje od šest sati ujutro do osam navečer, što znači da sam preko dana mogla izaći iz ćelije i ići raditi ili se baviti sportom. Vikendom je ta dozvola trajala do deset sati navečer, i kad je bilo lijepo vrijeme, žene su 2

Njemački slatkiši na bazi karamele, čokolade i lješnjaka.

se čak mogle sunčati u dvorištu. Kada smo čuli da se u Ukrajini dogodila nuklearna nesreća, bez ikakvih preciznijih podataka - tada nije bilo televizora u ćelijama - neke su se od nas uspaničarile. Zamišljale smo da su naši zatvorski čuvari dali petama vjetra napustivši zemlju, a nas ostavili ovdje, zatvorene. Sigurno nas ne bi oslobodili. Plotzenseeom je vladala ozbiljna zabrinutost jer nismo ništa znali. Nekoliko dana nakon katastrofe morala sam pomesti dvorište. Ali počela je padati kiša pa sam stupila u štrajk: »Ne, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bih radila pod radioaktivnom kišom. Nisam zaslužila ovakvu kaznu zbog malo dilanja«. To sam rekla upravi zatvora. S obzirom na situaciju, nije bilo problema. Od plaće sam kupila litre mlijeka. Sav moj novac otišao je na to jer su govorili da su povrće i mlijeko najviše kontaminirani. Vjerovala sam da je mlijeko u boci pošteđeno jer je bilo pasterizirano. Nekoliko godina kasnije sam doznala da to nije bilo točno. Kako bilo, mislila sam da sam opaka jer sam imala dvadesetak boca u ćeliji. Bila sam na mliječnom režimu dva tjedna. Na kraju ipak nije uslijedio smak svijeta, iako se još dugo nisu znali točni razmjeri posljedica te katastrofe. Nismo mogli više ništa jesti, niti smo brali šampinjone. I zatvorska je hrana bila prilagođena sigurnosnim mjerama. Nismo to očekivale, bile smo veoma iznenađene. Govorile smo si da bi u krizi društvo bilo i te kako zadovoljno kada bi se riješilo zlikovaca šopajući ih kontaminiranom hranom. Od pića smo imali samo kavu i čaj. Ostalo se nije moglo platiti. Neki su imali Coca-Colu i apfelschorle, ali to je bilo preskupo. Voda iz pipe je bila besplatna, instant kava i čaj su bili jeftini. Coca-Cola je stajala tri marke. Ako nisi imao posao u zatvoru, nisi je mogao platiti. Rijetko kad sam bila u boljem zdravstvenom stanju, fizičkom i moralnom, kao tih mjeseci u zatvoru. Odvikavanje od heroina i trave mi nisu teško padali. Unutra je sve drukčije. Nema briga kakve imaš vani. U zatvoru nema profe koji viče iznad tebe jer se nisi razbudio u osam sati ujutro i jer držiš glavu u rukama. Ljudi se ne dijele prema greškama koje su napravili jer smo zbog tih grešaka svi sada na istom mjestu. U zatvoru ne doručkuješ sam zato što tvoji roditelji nemaju vremena, ne moraš se pravdati susjedima, novinarima, policiji. Nema poreza, nema lažnih pijanih prijatelja, nema kritike, drugi te ne promatraju i ne osuđuju. U zatvoru sam se osjećala slobodnijom nego kada sam bila na slobodi. Da sam sa sobom mogla povesti svog psa Poncha, ostala bih unutra zadugo. Zatvor je možda nekima košmar, ali meni je bio san! Priznajem da mi je Tollkuhnova nekoliko puta pokušala zagorčati život. Uvijek je pronalazila nešto što bi joj smetalo, na sasvim nepredvidiv način. Jednom kada sam čistila kuhinju čula sam da joj je radio preglasan. Imala sam pravo na ekspeditivan postupak: bacila mi je radio u kantu s vodom. Ali to nije bilo dovoljno pa me uhvatila za vrat i upozorila da je više nikad ne živciram svojom usranom muzikom. Na radiju je svirala Genesisova Land of Confusion. Bila im je to nova pjesma. Tek sam puno kasnije obratila pozornost na riječi i ono što je govorio Phil Collins: da na Zemlji ima premalo ljubavi, a previše ljudi koji prave probleme. Ne znam je li joj smetao taj tekst ili joj pjesma nije bila dovoljno rokerska. U zatvoru sam također radila i volonterski, više nego vani. Zato što nisam osjećala pritisak da bilo što kome trebam dokazati, da moram ispuniti zadatke, pritisak da trebam poštovati pravila i podvrgavati se procjenama. Takve stvari me blokiraju jer nemam dovoljno vjere u sebe. U zatvoru te nitko ne tjera da radiš, čak ti se ni posao ne nudi sam od sebe. Moraš sam uputiti zahtjev, predati CV i proći kratki intervju za posao. Ali to sam naučila tijekom obuke u knjižnici, bilo je lako. Aplicirala sam jer sam željela izaći iz ćelije, u suprotnom bih bila baš sjebana.

Naravno, imala sam novca na računu, vani. Majka, koja je još imala punomoć, mogla mi ga je donijeti. Ali željela sam nešto raditi. A ako usput mogu zaraditi koju marku, to bolje! Prvi posao sam imala u stolarskoj radionici. Poslovođa je bio preljubazan, ali je posao bio užasan jer nemam pretjerano darovite ruke. Moj prvi zadatak bio je izrada posude za voće, što je samo za sebe moglo biti genijalno. Ali ne u mom slučaju. Dali su mi veliki komad drveta, trebala sam ga izdubiti, izbrusiti i ošmirglati. Brusila sam satima - sve dok me ruke nisu zaboljele. Ali iako sam se potrudila koliko god sam mogla, moja zdjela se izvitoperila i bila je nestabilna. Ljubazno rečeno, napravila sam umjetničko djelo. Ali zapravo se samo moglo baciti u smeće. Kante, gajbe i police napravljene u zatvorskim radionicama završavale su na obližnjem buvljaku. Moja »djela« ne biste mogli nikome prodati. Stoga sam ih bacila. Ništa više uspjeha nisam imala ni sa slikarskim paletama. Morala sam naučiti boje, nijanse, smjese itd. Ali ipak sam u stanju procijeniti za što imam dara, a za što ne. Nakon tri tjedna sam rekla: Idite, ovo ne vodi ničemu. Kako je svima u interesu da imaju neki posao u zatvoru, tako ni ja nisam odustajala od stolarske radionice, osim jedanput kada sam bila premještena na posao održavanja. Ostala sam na tom poslu do kraja, dok nisam izašla iz zatvora. Naslijedila me je nova zatvorenica, za nju su govorili da ima žute zube jer je izgrizla muža do kostiju. Dva dana prije nego što je došla kod nas, čitali smo u novinama da je neka majka iz Moabita privedena jer je uz pomoć svoje četvero djece ubila muža i zakopala ga u podrumu. U zatvoru su bila dva lista, Berliner Zeitung i Tagesspiel, pa smo čitajući crnu kroniku unaprijed znale tko će nam ubrzo doći. U članku iz BZ-a pisalo je da je cijela obitelj ubila oca. Mora da je bio alkoholičarska svinja koja ih je maltretirala. U svakom slučaju, njegovo tijelo se počelo raspadati i to je privuklo pozornost susjeda. A majka koju su smjestili k nama imala je užasno žute zube. »To je zato što je oglodala kosti«, rekla je jedna djevojka u šali, a ostale su joj se pridružile. Ali ta je žena imala stav i dobro se branila od neslanih šala. Samo je odgovorila: »Možeš se kladiti da ni pas nije htio starog, toliko je bio odvratan!« U zatvoru nije bilo prave trafike, samo popis artikala napisan na kartonu, poput restoranskog menija. Nakon povratka u ćeliju imala sam sve vrijeme svijeta da izračunam koliko si duhana mogu kupiti od onoga što sam zaradila. Trebalo je dobro razmisliti jer se kupnja mogla obaviti samo dva puta mjesečno. Prodavači su dolazili svaka dva tjedna: njihove cijene bile su prava krađa. Zbog toga sam uvijek pomno planirala što ću kupiti. Ionda se desilo ono što se moralo desiti: zaljubila sam se u jednu ženu. Nadzornicu. Zvala se gđa Blume. To na njemačkom znači »cvijet«... Ljubav se morala negdje izliti. Srce mi je lupalo kada bih je vidjela. Bila je malena, slatka, dobro istrenirana, kratke tamnoplave kose. Ali nije bila muškobanjasta, imala je blage oči boje lješnjaka i lijepe crte lica. Vise je bila tip dinamične mlade majke. Činilo se da nas pazi, ne osuđuje i da se prema svakom odnosi individualno, u skladu s njegovim potrebama. Povremeno bi došao red na gđu Blume da me prati na mojoj turi, tako da sam je na nekoliko sati imala kraj sebe. Kao sto joj je i samo ime govorilo, predobro je mirisala, poput buketa svježe ubranog cvijeća. Svaki put sam osjećala leptiriće u stomaku kad je radila sa mnom, a na kraju mi je samo jedno bilo na umu: kad će se vratiti? U zatvoru svatko nečemu teži. Većina nas nema nikakvu poveznicu, osim ako nismo zajedno zatvorene. Tako podsvjesno stvaraš neku vrstu povezanosti, gajiš iluziju da zaista nešto osjećaš prema svim tim ljudima, da su oni tvoja obitelj i tvoji prijatelji. Barem je tako bilo u mom slučaju, a vjerujem da se većina tako osjeća. Gđa Blume se stalno smiješila, vjerujem da bi mi se jako svidjela i da smo vani. Bila je dobra

osoba. Stroga, naravno. Ali dobra. To mi se sviđalo. Iako zapravo ne volim žene koje rade u zatvorima. To je zaista frustrirajući posao, moraš progutati svakakve loše stvari, što većini žena nije ugodno. Mi smo senzibilna bića i mislim da nismo baš svoje kada moramo potiskivati taj senzibilitet. To su emocije koje nas čine lijepima. Unatoč svom poslu, gđa Blume je bila veoma osjećajna, tako da je primijetila da imam neke sklonosti prema njoj. Sudeći prema njezinoj reakciji, činilo se da nije prvi put da joj se to događa. Nije me izbjegavala, niti me je tjerala da pričam, nije se prema meni odnosila ni loše ni dobro. Bila je pažljiva prema meni jer je cijenila način na koji reagiram na samoću u zatvoru. Ali tako sam se osjećala manje glupo nego da se prema meni odnosila hladno ili da me tjerala da pričam. Nije bila dovoljno zla za takvo što. To je sve što se treba reći. Ništa se nije dogodilo. Nakon što su me oslobodili mogla sam joj pokušati prići još jednom. Ali bila sam vani, a vani je sve drukčije. U svakom slučaju, bilo je simpa od nje što me nije ponizila, a bila je u poziciji da to učini. Noću bih u svojoj ćeliji pisala stranice i stranice pisama. Sve zajedno, u zatvoru sam primila 425 pisama, a poslala oko 500. Bilo je tu pisama obožavatelja, prijatelja, i posebno mog dopisnog ljubavnika Godea Benedixa. Upoznali smo se u Dschungelu. To je bio onaj ludi klub u Berlin-Schonebergu koji je imao kultni status sve dok se berlinska tehno scena nije proširila krajem 90-ih, nakon pada Zida. U to vrijeme Dschungel je bio berlinski Studio 54. Zimi su često deseci ljudi stajali u redu cvokoćući, nadajući se da će ih pustiti unutra. Nisam imala takvih problema jer sam poznavala većinu izbacivača. Iggy Pop je pravio dernek u Dschungelu, kao i Carlos Santana, Romy Haag i David Bowie, kojeg sam obožavala od 14. godine. Bowie, međutim, nije dolazio tako često kao ja - u međuvremenu više nije živio u Berlinu nego u New Yorku. Poznavali smo se, ali smo nažalost razmijenili samo nekoliko nevažnih riječi, nikad se nije činilo da će ići puno dalje od toga. Nisam dobro govorila engleski i bojala sam se da mu se ne sviđam. Nedavno, na svoj šezdeset i osmi rođendan, Bowie je izdao pjesmu o Berlinu i Dschungelu: zove se Where Are We Now. Došlo mi je da odgovorim: uvijek na istome mjestu, ondje gdje smo bili i onda. U to je vrijeme Ben Becker, Sanderov sin, često posjećivao Dschungel. Otto je također ondje visio, često ga se moglo naći pod stolom. Gode je bio drukčiji: godinama je stajao na ulazu u Dschungel, pokraj blagajne, u odijelu. Izbacivač i blagajnik u jednoj osobi. Bio je Benov prijatelj. Isprva se nisam baš usuđivala prići Godeu, mislila sam: ovaj je krupna zvjerka. Nosio je garderobu Vivienne Westwood i s prijateljima organizirao izlete u London da pogledaju najnovije kolekcije. Uvijek su bili moderno odjeveni, vrlo cool. Gode je bio i DJ i glazbenik u jednoj grupi. Ali dok sam bila u zatvoru, zamolila sam jednog prijatelja da pita Godea smijem li mu pisati. Pristao je i zbližili smo se, iako me nikad nije posjetio u zatvoru, ja to nisam željela. Dopisivali smo se najmanje tri puta tjedno. Uvijek smo koristili isti papir za pisma. Malo-pomalo kuverte su počeli krasiti mali čvorići, srca i otisci ruža s usana. Nismo pisali ljubavne izjave, nego smo opisivali ono što nam se događalo. Pisala sam mu o dojmovima o zatvoru koji su me zauvijek obilježili, a on mi je pričao o najnovijim događanjima u Dschungelu, o tome kako uz glazbenu želi graditi i glumačku karijeru, poput Otta Sandera. Zbog toga se, kada sam izašla, činilo kao da smo proveli deset mjeseci zajedno. Uistinu smo se zbližili. Bolje pišem nego što pričam. Kada nekoga volim, nevjerojatno mi je teško s njim izravno razgovarati jer se bojim odbijanja. Zato spustim pogled od srama i počnem zamuckivati, to je užasno i u takvim situacijama se sebi nimalo ne sviđam i bojim se da se ne sviđam ni onome tko stoji ispred mene. Pismeno je sve

mnogo lakše jer mogu početi ispočetka ako mi se nešto ne sviđa. I u slučaju da ne stigne odgovor, mogu se uvjeriti da to nije zbog mene, nego zato što ta osoba nije imala vremena. Deset mjeseci u Plôtzenseeu mi je brzo prošlo, nisam ih smatrala toliko lošima, a na kraju se ionako na sve navikneš. Psiha zaista ima dobre obrambene mehanizme, na način da se u teškim situacijama čovjek zakači za dobre stvari. Čak i ako je to samo iluzija. To su mehanizmi zavaravanja koji pomažu. Vidjeti dobro u lošem čini stvari malo podnošljivijima. Imala sam i posjete. Dolazili su Miriam i Guido, moji stanodavci iz Hamburga, kao i mnogi drugi prijatelji iz Berlina i Züricha. Pojavili su se čak i Nina Hagen i Hector Coggins. Nevjerojatno! Bio je u Njemačkoj u povodu izložbe svojih djela i pitao je Alexandera Hacka kako sam. Kada mu je Alex rekao da sam u zatvoru, Hector je došao. Mislio je da je cool što će me vidjeti iza rešetaka. Kada su me oslobodili, ispostavilo se da sam bila vrlo ekonomična, ostalo mi je 800 maraka. Napustila sam Plotzensee s gomilom pozitivne energije. Uz moju novu ljubav, postojala je nova šansa za budućnost bez heroina. Bila sam čista deset mjeseci. Čim sam izašla iz zatvora Gode i ja smo počeli vezu. Ostala sam trudna s njim. To me baš iznenadilo, i kada sam mu ispričala i pitala ga što ću učiniti, rekao mi je samo: »Odluka je na tebi«. Bilo je jasno da ga to ne zanima. Stoga sam abortirala, tada se nisam osjećala sposobnom uhvatiti se sama s tim u koštac. Bilo mi je 25 godina, kao i njemu. Poslije sam se pokajala zbog abortusa, ali kada ti muškarac kaže »Odluka je na tebi«, znaš što možeš očekivati. Budući da su Ben i Gode bili nerazdvojni, Gode je pomalo doživljavao Otta Sandera kao oca koji ga je posvojio. Često smo bili u kući te glumačke obitelji. Sanderovi su bili više gostoljubivi nego simpatični: vjerujem da me ni Monika, Benova majka, ni njegova sestra nisu baš podnosile. U to vrijeme sam bila sigurna da se Meret zacopala u Godea. Ali bila je mlađa od njega sedam godina, više ju je doživljavao kao mlađu sestru. Onda se Meret udala za tipa kojem sam bila prva djevojka: za Alexandera Hackea, gitarista i basista Einsturzende Neubatena. Gode i društvo su takođe izlazili s dečkima iz Depeche Modea. U to su vrijeme živjeli u Berlinu i najčešće su visili u Damaschke Nightclubu, DMC-u, mjestu koje je sličilo na veliki toalet. Sve je bilo u pločicama. Ondje smo se nalazili. Ondje je izlazio i Fetisch, avangardni glazbenik i DJ. I njegova sestra. Njih dvoje su bili siročad, ako se dobro sjećam, sva djeca su ih maltretirala: roditelji su im otišli u kazalište i više se nisu vratili kući. Na povratku su udarili automobilom u drvo. Djeca su ih oplakivala, a koliko znam, Fetisch se još i danas bori s drogom i drugim autodestruktivnim porivima. Ali dobro je to što su brat i sestra uvijek podržavali jedno drugo. Ona (zaboravila sam kako se zvala), bojala sam se da mi ona ne otme Godea. Bila je genijalna djevojka, guste tamne kose, izravna. Pošto je život nije mazio, prihvaćala je stvari kakve jesu, ali na jedan iskren i izravan način. Da završim, u tom društvu je bio i onaj Plez i njegova grupa, Hong Kong Sindikat. Činilo se da im je potreban gitarist kojeg bi mogli progurati - a to je prije svega bio izgovor da Godea udalje od mene. Nije mi bilo jasno zašto, imali su dojam da im kvarim imidž. Neprestano su ga zvali da sudjeluje u svim vrstama nastupa grupe. To se dogodilo i kada smo bili zajedno na putovanju u Grčkoj.

6. OTOCI NADE

Z

ašto smo izabrali baš Grčku, više nemam pojma. Bilo kako bilo, ponijeli smo previše prtljage jer nikad prije nisam provodila odmor na plaži. Nisam znala što će mi trebati. Stoga smo ponijeli tri kofera, za tri tjedna. Uključujući cipele s visokim potpeticama, šminku i nakit. Sve suvišne stvari. Koje nisam ni nosila. Posebno ne prva tri dana. Nisam htjela prenositi heroin u avionu, i kada sam stigla u Grčku, uhvatila me strašna kriza. Nisam prestajala povraćati i kenjati, bilo mi je nemoguće zaspati. Tijekom tih noćnih kriza Grčka je na mene ostavila užasan dojam. Ispružena, u znoju, grčila sam se od bolova na metalnom krevetu koji je škripao, u jednom malom pansionu na Parosu. Nije bilo televizora, a vlažna vrućina me ubijala. Svake noći sam morala trpjeti pijetlove koji su kukurikali i mazge koje su revale. Bez ičega čime bih se zabavila, u stranoj zemlji, a gore cirkus ku-kuriku i i-ha. Čuli su se na kilometre. Treći dan sam rekla Godeu da bismo mogli otići barem na plažu. Ali i on je bio mrtav, iako se nije drogirao. U Grčkoj je, daleko od vreve velikoga grada, prvi put shvatio da je zbog toga što je radio kao DJ cijelo vrijeme putovao i puno pio, a nedovoljno jeo i spavao. Gode je bio mrtav kao i ja, ali na drugi način. Tako smo prvih četiri, pet dana proveli u krevetu. A onda su ga, kada smo se konačno mogli odmoriti od svih tih berlinskih sranja, pozvali. I otišao je zauvijek. Rekla sam mu: »Ako sad odeš, otišao si zauvijek«. Vjerujem da je između nas zaista moglo funkcionirati. Njegova je žena čak i danas na oprezu kada se slučajno sretnemo na ulici. Ali tada su stvari tako završile. Otišao je na avion, a ja sam mu na odlasku utrpala svoju suvišnu prtljagu. Nakon njegova odlaska postavila sam šator u blizini jedne taverne, na Pounda Beachu, jednom malom mjestu nedaleko od Logarasa. Logaras i Golden Beach su dvije prekrasne dugačke pješčane plaže na grčkom otoku Parosu, istočno od luke Parikie. Pijesak je bijel, more tirkizno, i kada je nebo vedro - a tada je bilo gotovo uvijek - mogu se promatrati trajekti kako dolaze i odlaze, daleko, do susjednog otoka Naxos. Naxos, poput Parosa, čini sastavni dio Ciklada; to je otok na kojem je bila ostavljena Arijadna, nakon što je pomogla lijepom Tezeju da ubije Minotaura. Poslije sam se često pronalazila u tom mitu - zaslijepljena ljubavlju, vjerujući obećanjima jednog muškarca, i na kraju ostavljena, sasvim sama.

Vlasnik tog mjesta bio je jedan stari Grk, komunist koji je sličio na Karla Marxa, s grivom i dugačkom sivom bradom. Supruga mu je bila iz Hamburga, a jedan konobar iz Berlina. Ambijent je bio vrlo opušten, natjecalo se u ispijanju pića, a glazba je stalno svirala. Gosti su mogli pustiti svoju kasetu preko malog magnetofona na šanku pa smo svaki dan slušali Boba Marleyja, Rolling Stonese i Allman Brotherse - sve ono što je 1987. podsjećalo na dobra stara vremena. Moj boravak na Parosu bio je čisti odmor. Na plaži su sve žene gledale tog velikog Grka koji je uvijek bio sa svojim psom, Negritom. Bio je suh, a ipak se doimao vrlo snažnim- Nosio je samo tamni šore i stare kožne smeđe sandale. Činilo sc da i ne primjećuje turiste. Živio je na plaži, misteriozno, u jednom šupljem drvetu. Sanjala sam o momku koji ima psa. Uvijek sam imala pse, a većini mojih momaka to se nije sviđalo. Crna kuja duge dlake i malih ušiju i krupni tip s malim ruksakom na leđima odmah su mi se svidjeli. Kada su prolazili pokraj mog šatora, rekla sam im »zdravo«. Ništa mi drugo nije palo na pamet. Zaustavio se i bezizražajno me pogledao. Ali Negrita me onjušila i oslobodila se povoca. Malo kasnije, ušla sam s njima u šupljinu drveta. Sutra ujutro mi je objasnio: »Ljetne ljubavi nisu moj film«. Tako sam zaboravila na povratnu kartu za Berlin. Zvao se Panagiotis. Napravio je mali raj u svom drvetu, dom iz snova, s dvije prostorije i terasom! Korijenje se toliko raširilo da je činilo dvije špilje. Jedna je prostorija bila za životinje, gdje su spavale Negrita i mačak. Mi smo živjeli u drugoj. Kako je drvo bilo usred pješčanih dina, na uzvisini, vani smo mogli zapaliti vatru. Uvijek bismo se dotjerivali za tu priliku, a na drvo bismo zakvačili desetke plastičnih boca napunjenih pijeskom i svijećama. Gledajući iz taverne u pozadini, izgledalo je kao da cijelo drvo svijetli. Povezivalo nas je teško djetinjstvo, s puno udaraca i samoće. On je kao desetogodišnjak već morao čuvati stado ovaca svog oca, u jednom siromašnom selu na granici s Albanijom. Najbliži grad bio je Igumenitsa, mala trajektna luka 20 kilometara udaljena od Krfa. Panagiotis je često morao trpjeti očev gnjev kada mu nešto nije bilo po volji. Jednog dana - bilo mu je 15 godina - hipici su na svom proputovanju došli u njihovo selo. S nažalost slavnim Magic Busom bili su na ruti Hippie Traila, koji je 60-ih i 70-ih godina tisuće žena i muškaraca vodio od Europe do južne Azije. Većini to nije bilo samo osvajanje svijeta na jeftin način, usput su također nalazili i jeftinu drogu. Kao na primjer u Afganistanu, ali i u Goi. Panagiotis je ispitivao putnike o svijetu izvan granica njegova sela, fascinirale su ga njihove priče, njihova sloboda i nezavisnost. Tako je odlučio da će krenuti s njima, uvjerio je oca, rekavši mu da će to biti avantura na kojoj će postati pravi muškarac te je majci obećao da će se vratiti kući najkasnije iduće ljeto. Tada mu je bilo trideset godina, pet godina više nego meni, i nakon našeg susreta taj je Odisej putovao Grčkom od otoka do otoka. Pridružila sam mu se. Kada se Panagiotis pridružio hipicima da bi pobjegao iz svog sela na albanskoj granici, također je probao i njihove droge - i njihov vražji heroin. Nije morao ništa reći kada smo se upoznali. Gledala sam ga u oči i znala: bio je narkoman. To je tako, narkomani se međusobno privlače. Možda zato što smo živjeli u svijetu u kojem nas nitko drugi nije razumio ili zato što mi nismo razumjeli njihove svjetove. Ili oboje. Prije nego što smo se upoznali, Panagiotis je proveo šest godina s Mariannom, jednom sitnom ženom svetog karaktera i istih godina kao i on. Imala je velika prsa, tamnu kosu i prekrasan gladak ten. Bila je više sportski tip, za razliku od mene. Sviđala mi se ta djevojka, ali je njezin karakter bio prejak za Panagiotisa. Kada sam je upoznala na Pounda Beachu, već su se bili razišli, ali Marianna to dugo nije mogla prihvatiti. Čak i kada me upoznala, i kada je zatim doznala da smo Panagiotis i ja zajedno, nije si htjela priznati da ju je ostavio. Stalno je išla za nama i uopće me nije

shvaćala ozbiljno kada bi me vidjela kako marširam po pijesku u štiklama. Nije je bilo puno briga za mene, kao što bez sumnje ne bi ni mene da sam bila na njezinu mjestu. Nakon nekoliko tjedana pitala sam Christosa, najmlađeg Panagiotisova brata, i njegovu djevojku Mariju, vrijedi li se boriti za Panagiotisa ili će ga Marianna svakako ponovo osvojiti. Oboje su mi odgovorili: Ne, s Mariannom je gotovo! Ali također su mi rekli i da moram prihvatiti to da postoji. A na to već nisam bila spremna. Nakon što sam provela odmor iz snova na Pounda Beachu, otputovali smo u Atenu, taj prljavi, bučni i kaotični grad. Odsjeli smo u hotelu koji se nalazio usred luke Pirej. Sutradan ujutro Panagiotis je otišao rekavši da se namjerava vratiti navečer. Maria i Christos su morali otići do dilera na jedan trajekt. Bila sam sama četiri dana. Ta je koliba bila toliko zastrašujuća da su Negrita i njezino mladunče ostajali skriveni pod krevetom, dršćući od straha. Sobe su bile minijaturne, velike oko osam četvornih metara, a toalet i tuševi su bili u hodniku. Ostala sam kao zakup jer nisam htjela napustiti sobu. To je bio mornarski pansion, a ostali gosti su uglavnom visili pijani u hotelu. Po cijeli dan bi mi kucali na vrata jer su ti prljavi tipovi mislili da me mogu povaliti. Mislili su da su Christos i Panagiotis moji makroi i da su me ostavili da bih se kurvala. Nisam znala što bih radila tih dana, nisam mogla ostati unutra, ali čim bih izašla, osjećala bih se još usamljenije. U Pireju posvuda odzvanja jer su radovi svuda, nema ni komadića zelene površine, zrak je veoma zagađen, a gradska buka nepodnošljiva. Upoznala sam Panagiotisa u kolovozu, sada je bio studeni. Nisam znala što se dogodilo s Godeom, a ni on nije imao nikakvih vijesti o meni. Ali sada sam željela samo jedno: vratiti se kući. Na kraju je Panagiotis poslao svog brata da mi donese heroin. Tada sam znala da nešto nije u redu. Zašto nije došao osobno? Je li stvarno mislio da ću ostati sjediti tu, ošamućena, čekajući da se on vrati? Bilo mi je jasno da postoji druga žena u toj priči, a sumnjala sam da je posljednjih dana bio s Mariannom. Na kraju, uzela sam komadić papira na kojem sam napisala »0X1« i ostavila ga na krevetu. 0X1 je bila prva riječ koju sam napisala na grčkom. To znači »ne«. Zatim sam se sama uputila u taj veliki grad kako bih zamolila da mi pošalju novac. Telefonirala sam majci koja mi je poslala 1000 maraka na poštanski račun. S tim novcem otišla sam direktno na aerodrom, na prvi avion za Berlin. Sve se odigralo vrlo brzo, već sam se prijavila za let i predala prtljagu, kada su me pozvali preko razglasa. Znala sam tko je bio: Panagiotis. Mora da mu je Christos ispričao koliko sam bila ljuta kada se pojavio da mi dostavi drogu i prenese bratove pozdrave. Panagiotis je pomislio da ću se ubiti, otišao je u hotel gdje je vidio moje 0X1 pa je došao na aerodrom. Ja sam se pak ukrcala na avion. Samo sam se htjela vratiti kući. I koga sam zatekla u svom stanu u Reuterstrafie? Godea. Objasnili smo sve jedno drugom, ispričala sam mu se stotinu puta jer sam se u tom trenutku osjećala vrlo loše. I te kako sam zaslužila da se nađem sasvim sama u nepoznatom gradu s tim odvratnim tipovima koji su bili napaljeni kao životinje. Željela sam da me Gode uzme u naručje, što je na kraju i učinio. Ali nije više išlo. Ono što sam učinila uništilo je našu vezu. Cijelo to vrijeme Gode je bio sam i ponovno je počeo raditi kao portir i blagajnik u Dschungelu. A ja sam uvijek imala potrebu trčati za nekim stvarima i ne znajući o čemu je riječ. Nije mi bilo jasno zašto se nisam mogla smiriti na jednom mjestu, zašto sam mislila da stalno moram nekamo ići. Možda zato što sam bila dijete razvedenih roditelja pa mi je iskustvo pokazalo da se ne vrijedi vezivati. Za to vrijeme Panagiotis, Maria i Christos otišli su u Indiju. To je bilo u planu još dok sam bila s njima, ali nisam htjela biti dio tog putovanja. Govorila im sam kako ne dolazi u obzir da idem onamo jer se ne bih vratila živa. Ondje bih ostavila kosti. Htjeli su ići na turneju Magic Busom. To je za hipije bilo nešto što se ne propušta, prolazili bi se itinerari i mjesta o kojima se samo moglo

slušati. Nije se moglo samo otići u turističku agenciju i rezervirati putovanje hippie trail, o njemu se pričalo oko vatre u kampu, kao i u kafiću na uglu, to je bilo nešto čarobno. Na putovanja u Aziju uglavnom se išlo iz europskih zemalja, često iz Amsterdama ili Atene. Oni koji su dolazili iz Amerike stizali bi Luksemburg Iceland Airom koji je nudio jeftinije prekooceanske letove, pa bi nastavljali putovati kopnom recimo do Istanbula, Teherana, Kabula, Pešavara ili Lahorea, ako se nisu odlučili tome priključiti, onda preko Sirije i Jordana prema Goi, Dhaki, Bangkoku ili Katmanduu. Ali dio njih nikad ne bi ni stigao do Indije, Tajlanda ili Nepala. Putem su umirali od droge. U Kabulu je čak postojalo groblje za putnike Magic Busa, barem prije rata u Afganistanu. Ostali koji su putovali hippie trailom mogli su ići na hodočašće kako bi se molili za svoje, meditirali ili radili ne znam ni ja što. Tu bih bez sumnje ja bila gotova. Gomila droge u jednom Volkswagenovu busu, usred pustinje i polja maka - drogirala bih se bez prestanka, više se nikad ne bih željela vratiti. Završila bih tamo umirući. Zbog toga nikad nisam htjela ići. Godinu dana kasnije s Godeom je bilo zauvijek gotovo. Bilo mu je dosta mene - i to s razlogom. Bila sam užasan ovisnik, sasvim navučena. Zaista nije bilo ničeg privlačnog u vezi sa mnom. Ne može se reći da se nije borio da me izvuče iz droge: čak je zvao moju dilericu i prijetio joj. Jednom me je natjerao da mu ubrizgam dozu heroina, što sam na kraju i učinila, iako sam isprva odbijala. Želio mi je dokazati da može imati normalan život, čak i s heroinom u krvi. Ali nije se moglo više ništa učiniti da se spasi naša veza. Nakon toga sam se pokušala ubiti ne jedući ništa. Rekla sam mu: »Ako se ne vratiš, neću više ništa staviti u usta«. On je na to ostao ravnodušan. Tako sam kupila avionsku kartu i otišla. U Grčkoj sam sve bacila niz rijeku te sam si rekla: Dobro, sad ćeš se vratiti na mjesto gdje je sve otišlo dovraga. Možda ondje shvatiš što ti je činiti. Petnaest sati nakon prekida s Godeom ponovno sam stigla na Pounda Beach, baš kao i prvi put. Bila je noć kada sam se smjestila pokraj taverne. Sve je bilo kao prije. Vreća za spavanje do vreće za spavanje, deseci ljudi su spavali pod vedrim nebom, i svi su počeli gunđati kada sam skliznula u sredinu. Ponijela sam sa sobom jednu dozu heroina, skrivenog u vreći za spavanje, tako da sam mogla izdržati dva dana a da ne moram tražiti dilera. Ubrizgala sam mali šut i počela padati u komu. U jednom trenutku sam se probudila jer mi se učinilo da čujem poznat glas. Ali, kako sam bila omamljena, samo sam se okrenula licem prema zidu i nastavila spavati. Odjednom, netko me zaskoči. »Christiane!« prošaputao je nekoliko puta Panagiotis prije nego što sam shvatila da ne sanjam. Došao je iz Indije četiri dana prije mene. Maria se ondje teško razboljela, zamalo je umrla od strašne groznice. Na kraju su prodali putovnice jer više nisu imali što jesti, morali su dobro zapeti u konzulatu da bi se vratili natrag. Tijekom monsuna voda i blato bili su im do koljena, bila je to prava noćna mora. Tako sam bila u pravu što nisam htjela ići s njma! Ostala sam, naravno, s Panagiotisom. Živjeli smo u drvenim kolibama koje smo sami napravili ili među hibiskusom. Da bismo otjerali insekte i škorpione, spavali smo na prostirkama od timijana i origana, ili na pijesku, pokraj mora. Tražili smo puževe i pecali dagnje. Malo novca što bi ga Panagiotis zarađivao amaterski tetovirajući turiste pivopije bilo je dovoljno za vodu i rižu. Često smo slušali staru glazbu. Gary Moore, Dire Straits, Pink Floyd. Piratske radiopostaje puštale su glazbu cijelu noć. Nevjerojatno je romantično sjediti uz logorsku vatru dok tvoj dečko usredotočeno pretražuje po radiopostajama, sve dok ne nađe najkvalitetniji zvuk, a ti se onda možeš sklupčati u njegovim rukama i promatrati plamenove. Noću je nebo bilo puno zvijezda, ondje gdje se susreću dva kontinenta, kao da se spajaju dva zvjezdana neba. Nikad dotad nisam doživjela nešto tako fantastično. Hranu smo pripremali na vatri, prala sam naše stvari na javnim česmama, nije nam trebao ni hladnjak ni perilica rublja. Nas

dvoje smo si bili dovoljni. Christos i Maria su putovali s nama. Dva divna bića, koja su svuda hodala u indijskoj odjeći. Maria se šminkala indijskom hennom, s kamenčićima i punom opremom. Christos je bio mojih godina, a Maria je bila godinu mlađa. Međusobno smo pričali na engleskom, ali to je bio neki naš engleski, neki Englez nas ne bi baš razumio. Ubacivali smo i malo njemačkog, grčkog i latinskog, jer su neke riječi na engleskom često zbunjivale. Naprimjer, engleska riječ ants, mravi. Ant, and. And, so what? Je li želio reći ant ili anđt Mi za insekte kažemo formica, što na latinskom znači mravi. Tijekom hladne sezone bili smo na Kreti. Kada bi nam se svidjela neka prazna kuća, jednostavno bismo se tu nastanili. U neko doba bi se vratili vlasnici: što radite ovdje? Zatim bismo im objašnjavali da smo se morali odmoriti i pitali bismo za cijenu. Na kraju smo najčešće sklapali dogovore o najmu u iznosu ekvivalentnom 50 maraka (oko 25 eura) na mjesec, nakon čega bi domaćini, stari seljaci koji su došli u obilazak i koji su bili zadovoljni što će im netko čuvati kuću, odjahali na svojim mulama. Svako ljeto smo išli od otoka do otoka, a Panagiotis se, kako je obećao majci, uvijek na nekoliko tjedana vraćao roditeljima. Meni su to bila najljepša razdoblja, kada sam imala priliku sve to vidjeti i doživjeti. Panagiotisova obitelj bila je jedina u cijeloj okolici koja nikad nije bila u Njemačkoj. Susjedi su nam često dolazili u posjet kako bi se prisjetili vremena kada su bili putnici imigranti i da bi obnovili njemački jezik. Njima je bilo drago što im budim uspomene, a meni je bilo drago što su me tako dobro prihvatili. Preko dana sam pomagala na farmi. Muzli smo, stavljali gnojivo, hranili krave, a i klali smo ih. Bilo je to genijalno vrijeme, naučila sam mnogo. Kada je Panagiotis stajao okrenut prema moru, po njegovim bokovima i uspravnim leđima vidjelo se da je kao beba bio umotan. Dva brata su umatali kada su bili bebe, tada je to bio običaj pravoslavaca. To mi je strašno jer se bebe onda uopće ne mogu micati, ali tada je bila takva praksa. I tortura je urodila plodom: Panagiotis je imao savršeno tijelo, poput gladijatora. Tada sam još uvijek bila mala glupača, sa svojih 25 godina. Grk je od mene napravio ženu. Toliko sam od njega naučila, s njim i zahvaljujući njemu sam se osjećala nevjerojatno slobodno. Jednostavno rečeno, bila sam svoja. Jednog dana, tijekom nekog putovanja, otkrio je moju knjigu. Odavno nismo bili zajedno i on uopće nije znao tko sam sada. Pročitao je tekst na poleđini, vidio moju fotografiju kada mi je bilo 15 godina i to ga je zainteresiralo. Kupio je knjigu i stavio je u ruksak koji je bio otvoren. Želio je prvo malo odspavati na plaži, a zatim raditi: Panagiotis je od hipija naučio tetovirati hennom. Budući da nekoliko sati nije imao nijednog klijenta, umorio se od čekanja i spakirao stvari. Ali knjiga je nestala. Tražio ju je oko sebe i ugledao ostatak stranica u ustima jedne od krava. Bilo je apsolutno apsurdno da je ta krava sažvakala baš moju knjigu, uz toliko drveća i žbunja. Ali tako je moralo biti. Kada mi je ispričao što se dogodilo, rekla sam si: OK, očigledno uopće nije bitno tko sam. To ima smisla. Računa se samo sadašnjost. Nikad to ranije nisam doživjela: svaki put kada smo spavali zajedno, doživjela bih orgazam. S nevjerojatnom izdržljivošću, i savršenim spojem agresivnosti i nježnosti, milovao me posvuda. Činjenica da me voli tako neskromno i tako intenzivno, učinila je da zavolim samu sebe. Ponovno sam ostala trudna. Ali dugo prije toga nismo bili zajedno. Rekao je da to prihvaća, ali ovaj put sam ja bila neodlučna. Uopće nisam znala što će nam to donijeti. Mogu li zaista živjeti u Grčkoj dulje vrijeme?

Imala sam dovoljno novca, to nije bio problem. Imala sam gotovo pola milijuna maraka (oko 250.000 eura) na računima u Njemačkoj. Ali Panagiotis je rekao: »Hej, ti si moj gost, ili ćeš me voljeti s onim što imam, ili se gubi odavde«. Složila sam se s tim. Novac mi nije ništa značio. Nije imao važnu ulogu u mom životu jer su ga drugi, moja obitelj i moji prijatelji, smatrali važnim. Međutim, u Grčkoj nisam imala zdravstveno osiguranje. Stoga sam zatražila da mi pošalju 250 maraka iz Berlina na poštanski račun, za abortus; tada je moja majka imala punomoć. Ali bolje bi bilo da sam to učinila u Njemačkoj. Klinika u Ateni je sličila na klaonicu. Liječnici su nas tretirali kao da smo nitko i ništa jer smo izgledali kao skitnice. Kao da sam bila stvar, ništa. Onda su se odjednom počeli derati. S nožem u ruci, da tako kažem. Grčki mnogo bolje razumijem nego što govorim i koliko sam shvatila, najmlađa sestra uopće nije htjela sudjelovati u abortusu. Najstarija, iskusna sestra, isprva je bila pokraj mene s dušikovim oksidom. Imala sam strašnu tremu i molila sam: »Molim vas, još plina, još, još, još!« Dali su mi toliko da sam se onesvijestila, šamarali su me da bih se probudila, pa su me ostavili da dođem k sebi. Kada su počeli s abortusom, sve sam osjetila, čitavu kiretažu skalpelom i aspiraciju. To je bilo užasno bolno, aparati su izgledali strašno, zastarjelo, prljavo i zahrđalo. Negrita je bila skotna u isto vrijeme kao i ja, donijela je na svijet deset malih psića. Nismo ni razmišljali o tome dok se nije okotila, ali nakon toga smo shvatili da ne možemo ponijeti deset pasa sa sobom. I za kuju je to bilo previše, iz bradavica je izlazila samo krv. A mi, mi nismo imali ništa osim riže. Zato sam lovila svakog račića, puža i balegara koji je sadržavao proteine. Sažvakala bih ih i ispljunula u usta psićima. Moj novac nam nije bio ni od kakve pomoći u ovoj situaciji jer nije bilo nijedne prodavaonice u blizini. Bili smo usred pampe, u Ierapetri na Kreti, nije bilo ni hrane za pse ni veterinara, trebalo je prijeći 100 kilometara do Herakliona. Čak da smo i našli veterinara, tražio bi fakelaki, bakšiš na grčkom, bez kojeg psa ne bi ni dotaknuo. U Grčkoj ne vole pse, ne smiješ ih nigdje uvoditi, čak ni u autobus. U prijevoznim sredstvima Negritu smo uvijek morali zatvarati u spremište, zajedno s koferima. Na kraju je Panagiotis odlučio: »Izaberi četiri najljepša i najuhranjenija psića. Riješit ću se ostalih«, rekao je. Zatim je otišao na plažu, na mjesto na kojem ga nitko nije mogao vidjeti. Plačući, iskopali smo rupu u pijesku, stavili pse u vreću koju smo svezali da bi se ugušili. Odozgo smo natrpali pijesak, sve zatrpali i otišli. Navečer smo se napili i pokušali ugušiti tugu, kao što smo ugušili pse. Ali iako sam u tim trenucima zaista patila, do točke gdje sam se pitala zašto sam se upustila u sve to, taj život mi je donio toliko toga... Da, iskreno, voljela sam putovati od otoka do otoka poput beduina, slobodna od konzumerizma i novca. Danas znam da su te godine u Grčkoj bile najsretnije godine u mom životu.

7. ClK-CAK

K

ada bi mi došla želja, kada bih osjetila potrebu za tim, napustila bih Grčku i vraćala se na nekoliko tjedana u Švicarsku Keelovima. Čak sam povela i Panagiotisa sa sobom u Berlin. Bit će da je to prvi put bilo 1990., u godini ujedinjenja. On je mrzio grad. Pokušavala sam ga naučiti da se odijeva prikladno berlinskoj zimi. Ali cijeli život nije nosio ništa osim sandala, ili je hodao bos, te je svuda posrtao. Zbog toga smo izlazili što je manje moguće i većinu smo vremena provodili u mom mezaninu spavajući ili u sasvim lebdećem stanju. U trenutku rušenja Zida, iako moj stan u Reuterstraße nije bio daleko od granice s DDR-om, nismo išli čak ni pogledati to. Rekli su mi da je granica bila otvorena taj dan i da će bez sumnje biti otvorena i sutradan. Godinu dana kasnije zajedno smo otputovali u Zürich, gdje se raspala naša veza. Sve se desilo jer sam bila kao puštena s lanca i zato što sam si ubrizgala drogu u vrijednosti od 800 švicarskih franaka u jednoj noći. Naravno, heroin ondje stoji mnogo više nego u Grčkoj. Tada je stajao čak oko 1000 maraka. Gram je bio između 180 i 200 maraka. Nemam pojma što mi je bilo - bila sam veoma uzbuđena što Panagiotisu mogu pokazati kako se sve to odvija na Platzspitzu, jer je i on stekao dojam da ga stalno maltretiraju i osuđuju zbog droge. Ovdje su nas ostavili na miru. I naravno, on nikada nije vidio ništa slično. Prilično brzo smo našli moje stare poznanike. Cijelo vrijeme smo provodili viseći s njima u parku, iako smo imali jednu lijepu sobu u malom hotelu u blizini postaje - Anna nam ju je unajmila. Anna i Daniel su uvijek živjeli u uvjerenju da svaki čovjek ima vrijednost, bez obzira na podrijetlo i bogatstvo. Ali Panangiotis je bio mladi Grk bez novca i s problemima s drogom. To nije bio čovjek s kojim su me Keelovi željeli vidjeti. Danju smo kupovali ultračisti heroin. Sjeli bismo na travu da bismo si ubrizgali prvi šut. Čekala sam fleš, ali me nije pucalo jer sam bila previše uzbuđena. Onda sam se ubola još jednom. Pa još jednom, i opet, i opet. Tada je Panagiotis počeo paničariti: - Prestani sad, uzela si dozu! - Ne tiče te se - progunđala sam. - Reci mi, planiraš li ti ovako još dugo? Želiš umrijeti ili što? - Ne, ne znam, ne puca me.

- Ne zanima me. Prestani s tim. Potom mi je želio uzeti iglu. Prisiljavajući me da pomaknem prste, nanio mi je bol u ruci. U meni je sve eksplodiralo: »Hej, jesi li ti lud? Kupi si svoju drogu. Ovo je moj novac i moja droga. Ako su lova i heroin sve što te zanima, onda se gubi. Ili me barem ostavi na miru!« Svašta sam umišljala, misleći da me ne želi pustiti da dostignem vrhunac. Mnogo narkića se vezuje s ljudima koji ne konzumiraju heroin jer je u protivnom rat. Tko ima pravo na koliko? Je li to za mene? A to, je li to za tebe? Kada ćeš uzeti dozu? Uvijek smo na rubu međusobne sumnje: kako ćeš znati da onaj drugi ne ustaje noću i ne troši sutrašnje zalihe? Narkićima se ne može vjerovati, čak ni onima koje voliš. To je tužno, ali to je cijena koja se mora platiti. Živimo u stalnom nepovjerenju prema svima. Postoje neki parovi među kojima to ipak funkcionira. S Panagiotisom je čak bolje funkcioniralo nego s drugim muškarcima koje sam poznavala prije njega. Ali tu noć nisam bila svoja i bilo je čudo što sam ostala živa - čak ni Panagiotis nije vjerovao da mi može više pomoći. Ostavio me totalno sjebanu na Platzspitzu i otišao ravno na željezničku stanicu. Želio je ući u vlak, bilo koji, i otići daleko od mene. Slijepa od droge i ponosa, ostala sam sama i izgubljena te sam se nastavila bosti da bih se razbistrila. Ali to nije služilo ničemu, na kraju sam shvatila da ću izgubiti ljubav svog života. Stoga sam ustala u jednom hipu i krenula u potragu za Panagiotisom. Sjedio je na keju i čekao vlak za Beč za koji je već kupio kartu. Više ne znam što se točno dogodilo u tom trenutku, sjećam se samo da sam mu napravila hiperdramatičnu scenu, plačući poput djeteta. »Ako pričekaš samo nekoliko sati«, molila sam na koljenima, »brzo ću spakirati kofere, otići ćemo zajedno i prestati se drogirati!« Mrzila sam se kada sam bila tako nadrogirana. Bacila sam kroz prozor smotuljak novčanica, ponijela sam se loše i nanijela bol i strah čovjeku kojeg sam voljela najviše na svijetu. Stvarno znam biti grozna. U zadnji je čas odlučio da neće otići i da će ponovno pokušati sa mnom. »Nikad si ne bih oprostio da ti se večeras nešto dogodilo«, rekao mi je. Nakon tog udarca, Panagiotis i ja smo zajedno avionom otišli za Solun na sjeveru Grčke, gdje je živjela njegova sestra. Zatvorili smo se kod nje na nekoliko tjedana da bismo se skinuli s droge. Bilo nam je jasno da ne smijemo nastaviti s tim. Morali smo konačno uspjeti. Njegova sestra nam je donosila juhu i hladne obloge. Bili smo u bunilu gotovo cijeli tjedan. Što je više kriza napredovala, bolje smo se osjećali. Ponovo smo bili zaljubljeni kao prvog dana i puni nade u zajedničku budućnost: vidjeli smo se u Ateni sa salonom za tetoviranje i malom kućicom. Također smo vodili ljubav nekoliko puta. Tada nisam koristila zaštitu jer sam to što ne uzimam pilule smatrala nekim oblikom slobode. Plodni dani su mi bili uglavnom početkom mjeseca. Znala sam to i uvijek bih se pobrinula da u tim trenucima nosim dijafragmu. Silom prilika, znala sam osjetiti u kojoj sam fazi ciklusa, ali mora da se dijafragma pomaknula. To nije bilo iznenađujuće, na kraju krajeva bila sam jako drogirana dva tjedna ranije. Konačno, često sam znala zažaliti što se tako malo brinem o svom tijelu. Ovaj put sam grizla nokte nekoliko tjedana kasnije. Htjela sam se vratiti u Švicarsku jer se posljednji put nisam stigla oprostiti od Keelovih kako treba. Dva mjeseca nakon mojeg posljednjeg usranog posjeta bila sam u avionu koji me vodio u Zürich, s presjedanjem u Budimpešti, kada sam odjednom u dnu stomaka osjetila najgore bolove koje sam imala ikad u životu. Avion je poletio tek za pola sata. U meni se sve napinjalo, mora da su to bile kontrakcije slične porođajnima, pomislila sam. Uspjela sam doći do toaleta u avionu i unutra sam počela krvariti. Nisam ništa slutila, ali sam u tom trenutku odmah shvatila da imam spontani pobačaj. Bila sam

u šoku, a preostalo je još šest sati leta. Ali nisam bila u stanju nekoga pozvati niti se pomaknuti, a u svakom slučaju se ne bih ni usudila to učiniti, ipak je sve to bilo previše intimno. Znoj mi se slijevao niz čelo i crna zavjesa mi se spustila pred oči. Bila sam na rubu da iskrvarim, barem sam se tako osjećala u tom trenutku. Da bih umanjila štetu, trebalo je staviti pola role toaletnog papira u gaćice. Kada se krvarenje manje-više smirilo, vratila sam se na svoje mjesto puzeći i zatražila od stjuardese tri juice-votke. Zatim sam zaspala, iscrpljena, i probudila sam se tek nakon slijetanja u Zürich. Anna je došla po mene na aerodrom. Čim sam je vidjela, bacila sam joj se u naručje gorko plačući. »Mislim da sam imala spontani pobačaj. Nikad nisam ovako krvarila. Bilo mi je jako loše, Anna.« - Histerična si - samo je odvratila i njezina reakcija me šokirala. - Žensko si i ponekad imaš bolne cikluse, to je sve - dodala je dok smo hodale prema automobilu. Rijetko je bila tako hladna, ali to je bilo zato što sam tražila previše od nje. U tom trenutku, usto što mi je bilo loše, osjećala sam se i užasno usamljeno. Spontani pobačaj, Annino nerapoloženje... ja sam bila kriva za sve. Zatim sam odjednom, hodajući prema Hondi Civic, pala u nesvijest i Anna mi je povjerovala. Autom smo se odvezli do bolnice, gdje su mi dali lijekove i obavili kiretažu. Bilo je veoma teško. Nije ista stvar izabrati da nemaš dijete i izgubiti ga. Nakon povratka u Zürich osjećala sam se jednako loše kao i kada sam ga napustila. Bila sam toliko tužna i bijesna na sebe da sam se vratila drogi da bih sve zaboravila. Četiri sata kasnije, policija me uhvatila u jednom grmu, već sam si ubrizgala dva grama sjedeći na zemlji spuštenih hlača. Budući da sam bila u blizini špice, činilo mi se da još krvarim, i baš u trenutku kada sam htjela provjeriti, drotovi su se pojavili ispred mene. »Izgubila sam dijete«, rekla sam im. To svakako nije bila najstrašnija stvar koju su drotovi vidjeli, ali su se vraški uplašili kada su me tada vidjeli. »Navucite hlače«, rekao mi je jedan od njih. »Odmah ćemo vas odvesti do spasioca i oni će se pobrinuti za vašu bebu.« Ubrzo nakon što je medicinska služba završila sa mnom, preuzela me policija i zabranili su mi ulazak na švicarski teritorij na dvije godine. Nazvala sam Annu. Trebala sam rame za plakanje, nekoga tko će me čvrsto stisnuti bez suvišnih pitanja. Anna je došla po mene, odvela me kući i pobrinula se za mene poput majke. Njezin muž nije imao pojma što se događa, sigurno je mislio da sam samo bolesna. Anna je jako puno stvari držala za sebe. Nikad neću zaboraviti što je učinila za mene. Istini za volju, nikad nisam htjela donijeti dijete na ovaj svijet. Ovaj svijet nije dobar za nas, stoga nisam htjela biti loša majka, nesposobna da s tim izađe na kraj, kao što je bio slučaj s mojom majkom. Da sam znala što sve dijete donosi, odlučila bih se za njega još i ranije. Ali to nije dolazilo u obzir dokle god sam birala muškarce koji nisu bili ništa bolji od mog oca. Nisam željela da moje dijete ima oca kakvog sam ja imala. Nakon toga, Panagitos i ja smo se htjeli skrasiti i otvoriti salon za tetoviranje. Planirali smo da ga napraviti po uzoru na jedan berlinski salon, pa smo ondje kupili aparate i čistu opremu. Otputovala sam avionom prije njega da pripremim teren, da bi Panagiotis što manje vremena proveo u Berlinu. I što je taj idiot napravio kada sam otišla? Pokušao je izvesti otmicu. S nekim prijateljem je uočio ženu koja je upravo podizala iz banke iznos ekvivalentan 8000 maraka. Napustila je šalter, a oni su joj se prikrali s leđa. Panagiotis joj je trebao oteti torbu i uskočiti na prijateljev moped. Ali stara žena nije namjeravala pustiti torbu, a moj dečko - to mu je bila prva krađa - nije bio u stanju odalamiti bakicu. Kad je nastala prevelika gužva, prijatelj je zbrisao na mopedu, a njega ostavio. Panagiotis

je završio iza rešetaka. Ondje je ostao dvije godine. Cijelo to vrijeme ostala sam s njim. Išla sam mu u posjet svakih petnaest dana. Često nisam smjela. Morala sam dati nekoliko tisuća maraka da bi imao dostojno suđenje. Morate platiti mnogo fakelakija, inače sudac neće mrdnuti malim prstom. Morala sam dodati 1000 maraka da bih mogla posjetiti Panagiotisa. Nismo bili vjenčani, a zatvorom se nije smjelo hodati ako niste u rodu sa zatvorenikom. Stoga nam je naš odvjetnik dao lažni vjenčani list. Naravno, trebao mi je prsten. I danas ga ponekad nosim, na desnoj ruci. U Ateni postoji samo jedan veliki zatvor, s tisućama zatvorenika. Nalazi se u Kordyallosu, zapadnom predgrađu, koje je po zatvoru poznato u cijelom svijetu. Zgrade koje su prvobitno predviđene za 600 zatvorenika bile su kronično pretrpane. Ponekad je iza rešetaka bilo i više od 2000 zatvorenika. Cijele generacije zatvorenika su radile ondje u starom kamenolomu s okovima oko nogu. Bili su smješteni u dvije zgrade, u jednoj za žene i drugoj za muškarce. A između njih su bili šatori prepuni izbjeglica, mahom Afrikanaca. Neki nisu imali čak ni krevet. Tada su se zatvorenici sami morali opskrbljivati hranom, pićem, duhanom i novcem. U suprotnom su imali samo bistru juhu. Svakih petnaest dana sam utorkom, dakle, išla u zatvor i donosila nove stvari. U tom sam razdoblju trošila mnogo drahmi. Panagiotis je prestao inzistirati na tome da trošimo samo njegov novac. Više nije imao ništa protiv toga što imam puno novca, ali i meni je to bilo normalno. Kada se voli, ne broji se. Negdje u istom razdoblju i njegov je brat Christos završio u zatvoru. Nije mu bio prvi put da dila travu da bi zaradio nešto novca. Ovaj put su ga uhvatili. Kada nismo išle u zatvor dečkima, Maria i ja smo izlazile zajedno. Tada sam sve češće posezala za rezervama novca s njemačkog računa, a Maria je je radila tu i tamo, kao konobarica ili pomoćnica u pekari. Ponekad smo cijele dane radile u poljima rajčica ili krastavaca, fizički je bilo teško, ali nije bilo loše plaćeno. Spavale smo kod prijatelja ili poznanika, ili kod prijatelja naših poznanika. Takvi su Grci. Jedna velika obitelj. Međutim, Maria se počela žaliti Panagiotisu na mene. Ispričala bi mu za najobičniju pusu koju bih dala nekom tipu kada smo bile pijane. Svi su bili tako bliski, nisam imala nikakve skrivene namjere. Jednom me kritizirala jer sam si kupila jedan dvodijelni crveni komplet s leopardovim uzorkom. Maria je smatrala da je to sebično, nije shvaćala zašto imam potrebu urediti se za izlazak dok mi dečko trune u zatvoru. Panagiotis je dijelio njezino mišljenje. Izašao je iz zatvora prije Christosa i odjednom se postavio kao vođa čopora koji se istovremeno treba brinuti o dvije žene. Dok sam bila u Njemačkoj kako bih završila neke stvari, i dok je Christos još bio u zatvoru, Maria i Panagiotis su imali aferu, sigurna sam u to. Zapravo sam to trebala i prije shvatiti. Maria je bila s Christosom deset godina, ali je voljela i Panagiotisa. Nisam odmah skopčala jer su se stalno svađali. Odmjeravali su snage, a Mariju je uzbuđivalo provocirati Panagiotisa i testirati njegovu muškost. Suprotno od Christosa, on je bio čovjek od akcije, čovjek koji je volio odlučivati o tijeku stvari. Pravi balkanski muškarac. Mariji se to jako sviđalo i jednog dana sam shvatila: ljubav boli. Nakon toga mislila sam da nemam nikakve šanse pored Marije. Ne zato što je bila Grkinja. Nego zato što je znala s tipovima koji vole zapovijedati (štoviše, trebala ih je) - čak i kada su bili u zatvoru. Voljela je da se sve vrti oko nje. Polako, ali sigurno, sve manje i manje sam imala pravo glasa. Tek sam kasnije to shvatila. Jednom sam se našla za stolom sa ženama da bi muškarci mogli biti skupa. Drugom prigodom Panagiotis je otamo počeo vikati na mene: »Već si popila čašu vina, dosta ti je više!«

Sve više i više sam sumnjala u sebe i svoje odluke, bojala sam se da ću izgubiti ono što volim. A u isto vrijeme sam mrzila to što sam toliko plašljiva. Postala sam privjesak, ovisna o Panagiotisu, ali sam isto tako bila svjesna i da žena koja se drži za skute svog frajera nije nimalo seksi. Kada je dva mjeseca kasnije Christos izašao iz zatvora, odmah je osjetio tenzije. Isprva smo pokušavali nastaviti ondje gdje smo stali. Panagiotis i ja smo i dalje htjeli otvoriti salon za tetoviranje. Ali više ništa nije bilo isto. Razdirale su me sumnje, zamišljala sam Mariju u našoj radnji, kako sjedi za blagajnom i spava s njim kada ja nisam tu. Već sedam godina smo bili obitelj, što znači da smo pomagali jedni drugima. Pomagao nam je i moj novac. Trebala sam financirati salon od kojeg bismo svi živjeli. Prečesto smo se svađali, prečesto sam govorila da želim prekinuti sa svim tim, i prečesto sam se vraćala natrag. Desetak puta sam otišla, dok nisam stvarno ostala. Prije boravka u Grčkoj kupila sam stan u Berlin-Neukollnu. Ondje sam se vratila i ponovno prošla kroz krizu. Možda Panagiotis i ja nismo uspjeli zbog droge. Poslije noći provedenih u krizi nakon dolaska u Grčku osjećala sam se veoma jaka i bila sam sigurna da mi Panagiotis može pomoći da više nikad ne dotaknem tu vražju stvar. Međutim, nije bilo tako. Borba s drogom je uvijek stajala između nas, ali sam ja u jednom trenutku prestala i to nas je još više zbližilo. Šest godina smo si nas četvero pokušavali međusobno pomoći, ali bez obzira na to koliko smo puta zajedno prolazili kroz krizu, bez obzira na to gdje smo išli da izbjegnemo taj začarani krug u koji smo tako brzo upadali: droga bi nas svaki put ponovno zarobila - često na kilograme, po veoma povoljnoj cijeni. Stizala je iz susjedne Turske. Godine 1993., kada sam se definitivno vratila u Berlin, čvrsto sam vjerovala da ostavljajući grčke otoke iza sebe ostavljam i prošlost. Ondje sam se prestala baviti samo s »Christiane F.«. Bila sam uvjerena da se bez Panagiotisa, Christosa i Marije više nikad neću ponovo drogirati. Ali zapravo me čekalo najmračnije poglavlje života. Zato što nisam uspjela ustrajati u odluci da ostanem čista. Počela sam se družiti s ljudima koji su se samo bili u stanju drogirati. Koji su istinski pregorjeli. Često uzrok svemu tome nije heroin, nego okruženje. U danom trenutku, iako toga nismo svjesni, život funkcionira na način da uvijek završimo na istim mjestima, ponavljajući iste radnje. I ne govorim samo o ovisnosti, nego i o drugim stvarima koje nas sustavno tjeraju da se počnemo drogirati. U mom slučaju, problem je u tome što ne podnosim samoću. Stoga sam potražila stare prijatelje iz narkomanskog miljea, iako mi nisu bili pravi prijatelji. Imali su isti dnevni raspored, iste probleme, iste anegdote kao i ja. Sve to jako brzo zbliži ljude, i odjednom pomisliš da je to prijateljstvo. Ali često je to samo jedan odnos iz interesa koji uvijek završi na isti način, zato što se previše razočaraš i zato što se svađaš zbog nekoliko eura koje si posudio, a još ti nisu vraćeni. Ili zbog malo trave koju nam je netko maznuo. Navikneš se na sve, čak i gledati prijatelje kako umiru. Izgubila sam desetke prijatelja, za neke od njih ne znam ni kako. Sjećam se samo najšokantnijih slučajeva. Posebno svojih prijateljica koje bi iz čista mira sklopile fiktivan brak s nekim Arapinom jer bi tako one dobile drogu, a oni dozvolu boravka. Došli bi u kružok i objasnili što žele. Uvijek bi se našao netko tko bi prihvatio. Na primjer moja prijateljica iz zatvora, Liane Mayer, sjajna žena, s kosom do stražnjice, vitkom figurom i velikim plavim očima. Uvijek je koristila djevojačko prezime, iako se preživala A1 Hamad nakon što se dala u zakup. No, najveći san jedne narkomanke je dijeliti krevet sa svojim dilerom. Ali, imati pristup stanu punom heroina, usput pomalo kuhajući i glumeći ljupku domaćicu, to je zaista opasno! Nakon nekoliko tjedana takve bi djevojke bile prekrivene čirevima i sasvim letargične. Teško mi je padalo gledati ih takve kada sam im išla u posjet k novom »mužu«. Jedna od njih, koju smo zvali Bibi, sjedila je za kuhinjskim stolom, sa slinom u uglovima usana, nesposobna proizvesti drugi zvuk

osim stenjanja, kao da ima groznicu. Naravno da me vidjela, ali nije mogla reagirati. Zatvorenih očiju motala je cigarete rukama položenima na stol, jedva je imala snage držati ih. »Ups«, promrmljala je u trenutku kada su joj ruke skliznule sa stola i kada su papirići, duhan i cijeli arsenal pali na pod koji je već bio sasvim prljav. »Ups«, bilo je sve što je rekla. Ništa osim toga. Nisam zaboravila ni Marthu: to je bila starija žena gotičkog izgleda, nosila je korzete i imala zlatnoplavu kosu koju je uvijala. Bila je blijede puti, stalno je stavljala puder. Živjela je u stanu u prizemlju kuće u malom dvorištu u Innsbrucker Platzu. Na prozorima su bile navučene zavjese od crnog velura da sunčeva svjetlost ne bi mogla ući. Pod je bio prekriven crnim tepisima, u stanu je gorjelo na stotine svijeća. To je nekad bez sumnje lijepo izgledalo, ali sada je samo išlo na živce. Martha je bila moja dilerica. Čim sam sjela s njom, imala sam samo jednu želju: pobjeći što prije jer sam se bojala drotova, a i ambijent je bio ultrajeziv. Ali nije uspijevala izbrojiti ni novac ni grumenčiće heroina, ostala je prikovana za stol s kavijarom kojim ju je nafilao neki klijent umjesto plaćanja, i koji joj je curio iz usta. Kavijar! Bila je uvijek previše razvaljena da bi mogla ići u kupnju, jesti, voditi računa o svojim poslovima. Njezin prijatelj se zvao Kurt, nije bio u puno boljoj formi od nje, čak sam bila šokirana kad sam vidjela u kakvom su stanju bile te dvije kreature koje je heroin posjedovao. Kurt je imao duge nokte koje je lakirao u crno poput Marilyna Mansona. Svi su ti ljudi poslije umrli. Umrli su od droge ili čega već. Mrtvi su i to je sve. Uglavnom se ne postavljaju pitanja, briga nas kada i kako. Na kraju krajeva, svi znamo zašto.

8. PHILLIP, MOJ SIN

S

ebastian je dugo bio ovisan o heroinu, i to mnogo. Prvi put sam ga vidjela na liniji 8. Prodavao je novine i spavao u jednom prihvatilištu za beskućnike u SolmstraEe. Svaki dan je išao od Wittenaua do Gesundbrunnena, baš kao i ja, bio je supersladak, visok i mršav, tamne kose i svjetlozelenih očiju. Isprva se nisam usuđivala prići mu, nije se činilo da ima tremu, niti da je zainteresiran. Osim toga, bio je deset godina mlađi od mene, a ja sam u to vrijeme bila u lošoj formi i nisam bila baš seksi. Nedugo prije toga, jedne večeri kada sam bila razvaljena, poletjela sam s vrha mezanina u Pflugerstrafie. Uzela sam tablete za spavanje, heroin, Mandrax i kodein. Pomalo od svega. I u snu sam pala s kreveta, sa strane je bila samo jedna mala izbočina. Četrdeset i dva metra slobodnog pada, dok sam bila posve ošamućena. Smrskala sam desno rame i ruku. Prijatelj koji je živio sa mnom već nekoliko tjedana pozvao je hitnu pomoć, tako sam dospjela u bolnicu. Ruku i rame mi nisu mogli staviti u gips, pa su me zbog toga zadržali nekoliko dana na promatranju. Međutim, ja sam se sasvim izbezumila jer sam bila u krizi. To je bilo 1995. i dotad još nisam bila čula za metadon. Prije su nam liječnici u najboljem slučaju davali kodein za smirenje, kada smo se htjeli detoksicirati »na suho«. Ali u to vrijeme počeli su prvi programi s metadonom - tako sam počela sa zamjenskom terapijom. Kada sam izašla, trebala sam se odmah javiti u ambulantu ili u bolnicu u kojoj se davao metadon da bih dobila svoju dozu. Kako tada nije bilo mnogo doktora koji su ga davali, morala sam se voziti linijama 7 i 9 sve do Turmstraße da bih došla do bolnice u Moabitu. Jednog dana, dok sam sjedila u čekaonici, ugledala sam preslatkog prodavača novina s linije 8 kako izlazi iz sobe za tretmane gunđajući »stara vještica«. Nisam mogla suzdržati smijeh jer ni meni liječnica nije bila pretjerano simpatična. Danas znam da su svi liječnici kojima je specijalnost zamjenska terapija prilično neugodni i da ih ne zanimate kao osoba. Odnos između narkića i liječnika temelji se na čistom interesu, gdje jedni primaju novac, a drugi više droge nego što bi ikad mogli platiti. Ništa osim toga. Prasnula sam, dakle, u smijeh kada sam vidjela mladog tipa na rubu živaca. Gledao me je kao da rješava zagonetku:

»Što je smiješno?« - Pa, dobro, i meni se popela na vrh glave. Zašto misliš da je stara vještica? - upitala sam. - Zato što se uzbuđuje zbog 17 mililitara - odgovorio je. S druge strane, dobivala sam 12 mililitara metadona i također sam smatrala da to nije dovoljno. Danas, u 51. godini, i nakon gotovo dvadeset godina na zamjenskoj terapiji, znam da je to zapravo jako mnogo. Sebastian je najozbiljnije mislio da mu 17 mililitara nije dovoljno. Iako je to bilo dovoljno da ubije konja. Najveća doza za koju sam čula je 23 mililitara. Čak i najgori ovisnici dobivaju manje od toga. Sebastian i ja smo veoma brzo postali ludi jedno za drugim. Pričao mi je o svom životu: rođen je u Bavarskoj 1972. Majka je bila homeopat, a otac je napustio obiteljski dom. Kada je Sebastianu bilo 6 godina, novi muškarac ušao je u majčin život, i nakon tri ili četiri godine na svijet su došli njegovi polubraća i polusestre. Ali Sebastian i njegov očuh Alfred otpočetka se nisu podnosili. Njih su dvojica pod istim krovom činili eksplozivnu kombinaciju. Sebastian je kompenzirao svoju frustraciju i usamljenost svim mogućim nestašlucima. Baš kao i meni, društvo mu je postalo druga obitelj. Ali to su bili prijatelji koji na njega nisu imali baš dobar utjecaj. Sebastian je počeo pušiti travu i eksperimentirati s raznim drogama, gotovo da više nije išao ni u školu. Kada je njegovo ponašanje počelo predstavljati prevelik pritisak za obitelj, preselio se k ocu. Propisno ga je upoznao tek dvije godine prije toga, kada mu je bilo 15 godina, te je otišao živjeti k njemu u Hamburg. Među njima je bilo mnogo ljubavi i povjerenja i otac je shvatio da njegov dječak ima problema s drogom. Ali stare navike su pobijedile pa se Sebastian vratio u Bavarsku sa svojom družinom. Zatim je, nakon što je mnoge noći proveo uništavajući se, poslušao očev savjet te se dao na traženje najbolje klinike za odvikavanje u zemlji. Nakon gotovo godinu dana, Sebastian je konačno primljen na liječenje u Grunewald. Godinu nakon toga znao je gotovo sve posljedice droge i mehanizme ovisnosti. Dotad je sve išlo dobro. Ali kada su mu dopustili da izađe, a bio je sam na svijetu i nije imao nikakvu ideju što bi sa svojim životom, našao se na ulici. Bez novca, bez krova nad glavom, bez cilja. I za tren oka se ponovno počeo drogirati. Naravno, čovjek se mrzi zbog takvih stvari. Ne znam nijednog narkića kojem je drago kada se ponovno počne drogirati. Stalno lažeš svima i dobar si u tome. Ali to što izmišljaš priče je tvoj izbor. Ovo je posljednji put. Samo jedanput. Iako zapravo dobro znaš da nešto nije u redu s tobom i tvojim životom. Međutim, pomisao da nešto trebaš promijeniti previše te uznemiruje i ponovno učiniš glupost da bi zaboravio sve to sranje. Jedni nauče živjeti s tim, drugi od toga umiru. Sasvim je mala razlika između te dvije stvari. Ne bih točno znala reći što čini tu razliku. Važno je da ti se cijeli život ne vrti samo oko droge, da ne provodiš cijelo vrijeme misleći na nju, tražeći je i drogirajući se. Oni koji nemaju tu vrstu problema ne mogu to ni shvatiti. Kada dvije osobe imaju zajednička iskustva, stvari među njima idu mnogo lakše. Većina onih koji ne znaju što sam proživjela ne uspijeva se identificirati sa mnom. Kako bi netko tko je odrastao pažen i mažen, tko je uvijek mogao računati na svoje roditelje, mogao razumjeti zašto sam sumnjičava čak i prema ljudima koje volim? Iz iskustva znam da su mi oni najbliži u stanju nanijeti najveću bol. Kako mogu razumjeti nešto takvo, kako reagirati na moju tjeskobu kada nisu proživjeli ništa slično? I kako onda ja mogu biti s nekim takvim? Veze s Godeom i Alexanderom pokazale su mi da to ne funkcionira, a već sam dovoljno propatila. Sebastian i ja smo bili toliko ludi jedno za drugim baš zato što smo bili na istoj razini. Ali jednako boli kada shvatiš da se iz priče s nekim sličnim nije razvilo ništa posebno. Unatoč situaciji u kojoj se nalazio, Sebastian je bio njegovan, kupao se kod mene ili u SolmstraEe. Laskalo mi je što zanimam jednog tako zgodnog momka. Ali istina je da on nikad nije

bio tu. Bilo je to vrijeme ravea, bojio je kosu, nosio je fluorescentnu odjeću, glazba je bila vrh, a zabave su trajale vječno. Sebastian je plesao na Love Paradeu i žario i palio po noćnim klubovima. Protiv umora je uvijek imao svoje stvarčice sa sobom. Phillip je začet jednog dana u siječnju 1996. Kada sam primijetila da sam trudna, rekla sam si: »Pošto si previše glupa da bi vodila računa o sebi, sad moraš snositi posljedice!« Abortus više nije dolazio u obzir. Bile su mi 33 godine i iako nisam planirala, to mi je bila jedna od posljednjih prilika da imam dijete. Stoga sam ponovno bila čista, što čovjek može više tražiti? U tom su trenutku bili ispunjeni svi uvjeti. Ne treba postati majka ni prerano. Od početka do kraja trudnoće vodila se borba između žudnje za hranom i mučnine. Ujutro bi mi bilo loše, a poslijepodne bih kupovala kisele krastavce, haringu ili ukiseljena jaja. Zatim bi se moj želudac odlučio otarasiti svega toga pa bi mi se zbog povraćanja ravnoteža elektrolita iznova poremetila, što mi je opet budilo želju da se nagutam kiselih i slanih namirnica. Bilo je to teških devet mjeseci i zaista mi je laknulo kada sam vidjela da sam na kraju dobila samo jedan kilogram, osim bebine težine. Odjednom sam imala mnoštvo pjega - hormoni nekim ženama stimuliraju pigmentaciju - i koža mi je postala nevjerojatno osjetljiva. Osjetila sam svako perce, svaki dašak vjetra. Ne može se baš reći da sam bila sretna buduća mama. Nastojala sam se previše ne navikavati na ideju da ću imati dijete iz straha da će nešto krenuti po zlu. Što ću učiniti ako ne bude živo? Nisam htjela razmišljati ni o imenima. Pa da, nisam željela znati ni hoće li biti dječak ili djevojčica. Nisam radila ni vježbe niti bilo što od tih stvari oko pripreme za porod, iako mi je to Sebastian više puta predložio. Žene rađaju djecu već milijunima godina bez ikakve potrebe za tim glupostima. Meni je bilo najvažnije da se uspijem odmoriti i zaštititi stomak. Cijelo vrijeme sam vodila računa o ljudima koji su mi bili preblizu, da se ne bismo sudarili. Liječnik koji mi je davao zamjensku terapiju stoga mi je predložio da pokušam prestati s metadonom dok sam trudna. Ali bojala sam se da će mi biti psihički loše i da ću početi praviti gluposti. Nakon razgovora, s liječnikom, samo mi je smanjena doza na jedan mililitar na klinici u Virchowu. Jedne nedjelje probudila sam se s užasnim grčevima u maternici. Ali nisam otišla odmah u bolnicu jer sam vidjela kako su ženu koja je imala lažne trudove dvaput poslali kući. Nevjerojatno! (Nije bilo dovoljno novca, dovoljno mjesta ili čega već. Mislim da je to zaista užasno, jer kad nosiš prvo dijete, ne znaš točno kad je vrijeme za odlazak u bolnicu. Sve što želiš je mala pomoć - a oni te pošalju natrag pješice!) Nakon što sam ustala, otišla sam kod sestre Anette. Upitala me: »Jesu li kontrakcije redovite?« Ne, nisu redovite, ali kada naiđu, imam osjećaj da ću se prepoloviti. Svaki put osjetim ludu navalu adrenalina i počnem pričati bez prestanka. Istovremeno sam pokušavala kontaktirati sa Sebastianom. Imao je neku vrstu pejdžera, poput liječnika. Kada me je konačno predvečer nazvao, bio je u telefonskoj govornici u blizini Trezora, jednog od najpoznatijih tehnoklubova u Njemačkoj. Pitao me je: »Trebam li doći?« Ali kad sam mu čula glas, imala sam osjećaj da je nešto uzeo. Je li stvarno bilo tako? Ne znam. Ali u svakom slučaju nisam ga htjela uz sebe u takvom stanju, pa sam mu odgovorila: »Ne, nema problema, samo se ne osjećam baš dobro.« Nakon što sam mu čula glas, kontrakcije su prestale. Sutra ujutro ponovno sam otišla svom ginekologu. Ondje su mi obavili ultrazvučni pregled. Plod je bio savršeno miran, ostavili su me da ležim na trenutak, čula sam samo šuštanje lišća i otkucaje srca moje bebe. Bila sam na sedmom nebu, bilo je toliko ugodno da sam zaspala. Kada sam došla kući, Sebastian se konačno bio vratio. Spavao je i kako je rijetko bio tu, odmah

smo se bacili jedno na drugo, otpozadi. To je super kada si trudna. Ali odmah mi je došlo da plačem jer sam shvatila da Sebastian i ja nismo činili obitelj. I tada su definitivno počele kontrakcije. Ležali smo na mezaninu i samo sam skliznula niz ljestve. Bilo mi je previše loše da bih se mogla normalno spustiti. Za to vrijeme Sebastian je spavao. Počela sam raditi štošta jer me uhvatila strašna panika. S glavom na podu, podigla sam noge u zrak, naslonivši stražnjicu na kožni kauč. Nisam željela da izađe. »Ostani unutra, molim te, ostani unutra, ne znam što trebam raditi. Molim te, ne izlazi sada«, neprestano sam vikala i plakala, toliko sam se čvrsto držala za kauč da sam polomila sve nokte. Zatim sam, nakon što mi je pukao vodenjak, bacila nešto na krevet i viknula Sebastianu: »Probudi se već jednom, umrijet ću!« Tada je pozvao hitnu pomoć. Dana 24. rujna u devet sati došli su po mene i odveli me u bolnicu u Neukollnu. Liječnik je neprestano upozoravao Sebastiana: »Ne mogu se brinuti o dva pacijenta u isto vrijeme, mladiću. Vrlo ste blijedi, sjednite.« Ali Sebastian je bio vrlo hrabar. Vene su mi bile oštećene pa su sestre imale problema sa stavljanjem igle, to me veoma boljelo. Sebastian je stajao pokraj mene dok su one očajnički tražile mjesto na mojoj ruci gdje bi me ubole, a on me držao za ruku i brisao mi čelo. Znojila sam se kao luda i neprestano vikala: »Sebastian! Sebastian!« Vraški je boljelo. Sve je to bilo malo previše za njega, ne bih savjetovala nijednoj ženi da svog čovjeka vodi u salu za porod. To ne koristi ni jednom ni drugom, i istinska je tortura tjerati muškarca da sve to gleda. I vrlo je neugodno. Bilo mi je jako neugodno što je vidio kada su mi šivali međicu. Za dva sata sve je bilo gotovo. Ali ti bolovi: nikad više! Uopće nisam uspijevala tiskati, mislila sam da će mi oči ispasti iz glave, nisam bila nimalo hrabra. Na kraju su morali izvaditi bebu hvataljkama, nikad je sama ne bih uspjela roditi. Dječak je bio dugačak 46 centimetara i težak 2,8 kilograma. Bio je sićušan, i nije bio nimalo zgužvan poput mnoge druge novorođenčadi. Od prve sekunde Phillip je bio sav sladak. U trenutku kada sam ga ugledala i kada je zaplakao ugledavši svjetlo, bila sam najsretnija osoba na svijetu. To se ne može opisati riječima. I evo sada tu tog malenog bića kojem sam potrebna. A on je bio sve što sam ja tada trebala. Bilo mi je svejedno za sve ostalo. Nadjenula sam mu dva prezimena. Phillip. Po Phillipu Keelu iz Zuricha. Samo se piše malo drukčije. Nakon poroda ostala sam nekoliko dana u bolnici. Nisam imala dovoljno iskustva da bih se odmah vratila kući, bilo je još stvari koje sam trebala naučiti. Phillip je bio divna, vrlo mirna beba, s njim nije bilo stresa, samo sreća. Mogla sam se brinuti za troje takvih poput njega. Mrzim kada čujem druge majke kako pričaju da ih djeca uznemiravaju. I kada se s tim nose bez imalo Ijubavi: »Kada mu daš to i to, kada se oko svega brineš umjesto njega, to će zapamtiti i htjet će da stvari uvijek tako funkcioniraju.« Ali, oni su bebe! Žele me uvjeriti da je jedan tolicki čovječuljak toliko proračunat? Da plače samo da me iživcira? To su ljudi koji djecu uče da je život samo borba. Da nema ništa bez truda i da se sve mora zaslužiti, čak i naklonost. A ta djeca postanu odrasli ljudi koji uvijek žele ono što drugi imaju i koji se boje svega. Koji uvijek misle da neće uspjeti. Najvažnije je naučiti dijete da ima samopouzdanja. Naučiti ga da zna reći sam sebi: sve će biti u redu. I stoga treba početi od toga da nećete pustiti dijete da vrišti samo kako bi dobilo nešto za jelo. I to je upravo ono što ne podnosim kod nekih roditelja. Kažem im: »Tvoj dječak plače, idi, vidi što mu je.« A oni će na to: »Ne, treba ih pustiti da plaču. Ako sad odem do njega, mislit će da ću doći svaki put kad zakmeči.« Mislim da je to grubo. Očekuje se da majka barem baci pogled kada joj dijete plače. A baš zato i plače! To je ono što bi u životinjskom svijetu učinila svaka majka, čak i noću. Ali ima žena koje su njihove rođene majke naučile da ne trebaju noću ići do djeteta jer se trebaju dobro naspavati da bi se po danu o njemu brinule kako treba. Zastrašujuće. Nikad nisam

funkcionirala na taj način. Uvijek sam se budila prije Phillipa. Tijekom jednog razdoblja primijetila sam da bi redovito počinjao plakati između jedan i dva sata u noći. Bio je gladan u to doba i čuvši ga kako plače, odmah sam znala koliko je sati. Jednom kada sam se ufurala, bočica je uvijek bila spremna ako zatreba. Ustajala sam iz kreveta pola sata poslije ponoći, grijala sam mlijeko i stavljala bočicu pokraj sebe čekajući Phillipov poziv. Nakon što bih to obavila, ponovno bih bila mirna i oboje bismo ponovno mirno zaspali. Nisam ga dojila, najviše jer sam se bojala da mu ne prenesen nešto toksično iz svog mlijeka. Kada sam postala majka, mnogo stvari sam učinila zadnji put u životu. Prostituiranje, na primjer. Učinila sam to samo dvaput nakon kolodvora Zoo. Jednom, ubrzo nakon Phillipova rođenja, tijekom jedne svađe Sebastian mi je otrgnuo bebu iz ruku. Pustila sam ga jer smo mogli ozlijediti dijete. Zatim me ostavio sasvim samu usred parka Hasenheide sa samo pet maraka u džepu. Odlučila sam da ću otići do Argentinca na uglu ulice popiti pivo ne bi li se pokušala smiriti. U tom trenutku neki je hipik duge plave kose prošao pokraj mene u crvenom štekćućem Mercedesu. Tip mi je zapeo za oko, a očito i ja njemu. Zaustavio se i završili smo na zadnjem sjedištu. Zauzvrat mi je dao 50 maraka. Poslije toga smo otišli u jedan bar u kojem mi je platio nekoliko Southern Comforta. Upitao me: »Što kažeš da ono ponovimo?« Odgovorila sam: »Bah«. Mrzim se tucati kada sam pijana. Očito, ako sam to i učinila, bilo je to zato da povrijedim Sebastiana. Sutra ujutro sam se vratila kući. Ostali smo zajedno još nekoliko tjedana. Zbog dječaka. Pokušali smo popraviti stvari, ali Sebastian je još bio jako mlad i nije mogao preuzeti odgovornost. Kada je imao šest tjedana, Phillip je zamalo umro. Počeo je užasno kašljati, nije prestajao. Već sam previše vremena provodila kod pedijatra, postoji pregršt pretraga koje djeci treba obaviti. Te cjepivo, te vađenje krvi, sve te kontrole visine, rasta i metabolizma. Bavila sam se samo tom malom stvarčicom. Phillip je bio veoma mirna beba, ali naravno, budio se, vrištao, plakao, bio gladan i žedan. Tako je jedne noći, a to nije bilo uobičajeno, počeo grčevito kašljati. Uzela sam ga u naručje, prislonila na lijevo rame kako sam uvijek činila, hodala sam duž sobe lijevo-desno, pomalo cupkajući s njim u nadi da će prestati. Međutim, postajalo je sve gore i gore, nisam mogla oka sklopiti. Čim bi se malo smirio i ja bih zaspala, ponovno bi počinjalo. Zatim se odjednom činilo kao da ne može disati i tijelo mu je sasvim poplavilo. Istog trena sam sve zgrabila u ruke: prekrivač za bebu, bočicu, iskaznicu zdravstvenog osiguranja, zdravstvenu knjižicu i otrčala pedijatru što sam brže mogla. Znala sam da je na vratima kabineta pločica s adresom dežurnog liječnika. Bingo: nije bio daleko. Nekih petnaestak minuta kasnije upala sam s punim kolicima u kabinet i panično uzviknula: »Moj sin ima magareći kašalj, napravite nešto, molim vas, ugušit će se!« Nikad, ali nikad ne treba postavljati dijagnozu pred liječnikom. Tada sam naučila lekciju. »Vaš dječak ima bronhitis, stanujete u Neukóllnu, ondje ga sada ima mnogo novorođenčadi, jesen je, pojavila, se epidemija«, rekao mi je doktor nakon što je za desetak minuta pregledao moju bebu. Bilo mu je oko 40 godina, imao je plavu kratku kosu, pomiješanu sa sijedima, bio je veoma mršav. Ravnodušno je zurio u prazno ispod svojih naočala bez okvira, prislanjajući stetoskop na malena Phillipova prsa. Nije me niti pogledao, samo je bez riječi napisao recept - prepisao je sirup protiv kašlja i lijekove za snižavanje temperature. Zatim nas je poslao kući. »To će se riješiti«, rekao je. »Sljedeći, molim.« Željela sam mu vjerovati kada je rekao da Phillipu nije ništa strašno. Nekoliko dana mu je bilo bolje, ali onda je opet počeo grčevito kašljati. Grozno je kada majka mora gledati kako joj se dijete trese od kašlja, a ne može ništa učiniti. Davala sam mu sirup bdijući nad njim, stalno sam išla do

kolijevke provjeriti da nije opet poplavio. Nisam htjela ispasti paranoična majka koja svaki čas trči k pedijatru. Zbog mog imena svi su odmah imali predrasude, posebno liječnici. To je tako, s tim moram živjeti. Još se nikad nisam osjećala tako nemoćnom, Phillip je kašljao pri svakom udisaju, zatim opet više nisam čula kako diše. Ovaj put sam ne čekajući otrčala k istom dežurnom liječniku jer je opet bila noć. I opet me jednostavno poslao kući s lijekovima. »To traje sedam do deset dana, a potom se sve vrati u normalu«, rekao mi je taj neotesanac tapšući me po leđima kao da sam djevojčica koja je upravo preuzela kontrolu. Dao je dječaku injekciju nečega što ga je odmah malo umirilo. Ali samo dan poslije, Phillip je sav poplavio, otišla sam pravo u Dječju pomoć. »Učinite nešto, liječnici mi ne vjeruju. Morate mi pomoći, mom sinu treba pravilno liječenje. Ima magareći kašalj, znam to jer sam ga i ja imala kada sam bila beba, majka mi je pričala. Učinite nešto!« Jedna žena iz Dječje pomoći Phillipa i mene odvela je u bolnicu Charité. Ondje su Phillipa odmah stavili u karantenu i prikopčali ga na mnoštvo cjevčica i aparata da bi mu kontrolirali srce i disanje. Dijagnoza: magareći kašalj! Donijeli su mi pomoćni krevet, jedan od onih koji se pomiču naprijed ili natrag s promjenom položaja. Ali svakako sam jedva mogla sklopiti oči, kako bih mogla spavati? Povremeno bi mi se kapci sami sklapali - pa bih se malo ispružila na pomoćnom krevetu. Više puta me je budio alarm koji bi se uključio kada bi Phillip kašljao. Skočiš do plafona, toliko ti probije uši. Jedan strašan bip. Uzela bih sina u naručje i blago ga tapšala po leđima da bi mogao disati. Promatrala sam kako to rade sestre i nije bilo komplicirano: »Diši, maleni!«, ponavljala bih. »Hajde, diši!« To je trajalo cijeli tjedan, a zatim su se stvari polako počele popravljati. Nemam pojma koliko je zaražene djece bilo u ovoj ordinaciji zbog pedijatara koji nisu htjeli slušati.

9. OTMICA

S

Phillipom je stan u Pfliigerstrafie brzo pokazao svoja ograničenja. Tu je bio samo taj mezanin, s kojeg se moglo ružno pasti. Stoga sam ja spavala na kožnom kauču, dok je on bio u kolijevci. Ali beba je narasla. A ja sam imala potrebu za podrškom i razmjenom iskustava s drugim majkama. Tako sam se 2000. preselila u Spandau u jednu zajednicu kojom je upravljala socijalna služba, namijenjenu ženama koje su bile u programu zamjenske terapije. Zajednica je zauzimala jednu cijelu zgradu, najam dvosobnih stanova je iznosio 350 eura na mjesec. Bila su samo četiri toaleta za 16 žena i 20 djece - morali smo čak prijeći dvorište da bismo se istuširali i obavili nuždu. Osim toga, nakon samo nekoliko mjeseci, svađe među stanarima su mi zaista počele ići na živce. Uvijek je bilo nekih prepirki: tko što čisti i kada? Kako raspoređujemo smeće? Može li se spužva kojom se brišu cipele koristiti za pranje suđa? Svaka žena imala je potrebu za svojim domom, za vlastitim teritorijem. U suprotnom, to ne funkcionira. U mom slučaju nije funkcioniralo. Osim toga, Phillip je navršavao šest godina. Bilo je vrijeme za odlazak. Stoga sam počela tražiti stan, a kako je moja majka već živjela u Stahnsdorfii, nedaleko od Teltowa, sa svojim trećim mužem, pomislila sam da ću ondje pronaći mir koji mi je trebao. Lutali smo tim područjem u autu i na kraju smo naletjeli na tu zgradu koja je bila tek sagrađena i još nije bila useljena. Na jednom prozoru bio je telefonski broj koji sam nazvala. Četiri tjedna kasnije uselili smo se u novi dvosobni stan iznad Kuće lijepih stvari, malog butika koji se nalazio preko puta atelijera Markusa Lupertza. Vlasnik i susjedi su bili simpatični, namještaj je bio čist, stan je imao 60 kvadrata, s kuhinjom i dvostrukim staklom. I naravno, Phillip je imao svoju sobu, lijevo od ulaza, nasuprot kupaonici. U Teltowu sam provela neko vrijeme bez metadona. Smanjila sam dozu na jedan mililitar, to je takoreći ništa. Povremeno bih zapalila džoint. Najčešće sam pušila otvoreno pred Phillipom i bila sam gotovo sigurna da sam mu prenijela ukus zabranjenog. Nije me nikad pitao može li i on povući dim. Ne puši čak ni cigarete. Priznala sam mu, kada bih na putu od liječnika srela stare poznanike koji su imali heroin za šmrkanje, nažalost, nikad ne bih kupila. Ali to se nije događalo često. Većina ljudi ne razumije da se ne postaje ponovno ovisan od običnog šuta ili šmrkanja. Na

početku je u redu, to je tako. Tada pada odluka, hoćeš li postati narkić ili ćeš samo proći kroz lošu fazu. U filmu »Mi djeca s kolodvora Zoo« rečenica »ja kontroliram« postala je fraza svih onih koji su zaglibili mnogo više nego što su htjeli priznati. I točno je da se stvari tako odvijaju. Ali kada si već narkić, kada si na heroinu već deset, dvadeset godina, kada si nakljukan gomilom svih mogućih lijekova i kada si prošao krize već desetke puta, neće te jedno šmrkanje oboriti s nogu. Ako ti se cijeli život vrti oko droge i ako te ona vodi do dna, to nije ista stvar. Zahvaljujući mom dječaku, više nisam bila noćna ptica. Znala sam da će već rano ujutru biti na nogama, da će htjeti svoju toplu čokoladu, a vikendom crtiće. Subotom ujutro budio se oko pola sedam i odmah htio gledati Toma i Jerryja, Medvjediće ili Power Rangerse. Nikad mu nije bilo prerano, čak i kada se ne bi posve razbudio. Pitala bih ga: »Phillip, zar nisi umoran?«, on bi me prestrašeno pogledao i odgovorio: »Ne, ali ako si ti umorna, možeš se vratiti na spavanje!« Djeca su tako slatka u dobi između 2 i 7 godina. Kasnije dečki postaju ratnici, a djevojčice princeze, što je jednako bolno jer u oba slučaja postanu dosadni. Ali navečer su svi slatki. Stalno smo se grlili, sve dok Phillip nije postao prevelik za to. Kada bi ponovno zaspao gledajući crtani film, uzimala bih ga u naručje i stavljala u krevet da se možemo grliti. Probudio bi se i upitao me: »Mama, smijem li dobiti još tople čokolade?« Ustala bih, naravno, čak iako bi često ponovno zaspao prije nego što bih se vratila sa šalicom. Onda bih ja popila čokoladu, čak je i danas volim. Čovjek se osjeća dobro kada uhvati neki ritam. Dječak mi je prijao, činio je od mene nešto dobro. Vratio mi je volju za životom, naučio me da ponovno poštujem sastanke, da budem pouzdana, sve one stvari koje sam znala raditi i prije jer sam tako naučila u školi i tijekom obuke, ali na sasvim drukčiji način. Odsad je sve imalo mnogo više smisla, i to mi je nevjerojatno godilo. Phillip je najljepši dar koji mi je život dao, činili smo sveti tim. I budući da sam bila majka, imala sam zadatak pravilno započeti dan. Nisam željela da mu se događa ono što se meni događalo kada sam bila mala, u vrtiću i osnovnoj školi. U deset do sedam naša majka bi brutalno otvarala vrata Anettine i moje sobe: Ustajte, tamo! Inače se ujutro roditelji uopće ne bi bavili nama. Majka se spremala za odlazak na posao, bila je tajnica kod Axela Springera, a otac je uglavnom bio još pijan ili bi ga mučio strašan mamurluk. Sve smo morale činiti same, nismo znale za školsku užinu. Ni za mamine zagrljaje u krevetu. Imale smo usamljeno djetinjstvo. Ne želim to Phillipu. Zato smo nastojali što više stvari raditi zajedno. Čak i pospremati. Dok je bio još sasvim mali naučila sam ga slagati stvari. To zapravo funkcionira samo ako je zabavno: ja bih bacala gomilu čistog veša na krevet, pustila bih klinca da skače po njemu, a zatim bi slaganje dobilo formu natjecanja: »Hajde da vidimo tko će ga bolje složiti!« Na taj način treba učiti djecu, to treba biti zabavno! Svako jutro smo zajedno doručkovali prije odlaska u školu, sve do njegove desete godine, kada ga je bilo sram da ga vide s mamom. Bila sam sretna zbog toga, to je značilo da je imao prijatelje do kojih mu je stalo. I ja bih jednako reagirala na njegovu mjestu, nije cool da te vide s mamom kada imaš deset godina. Za Phillipa nije bilo karakteristično da stječe prijatelje. Ne zbog njega, iako je bio više miran, diskretan i tih tip. Nego zbog mene. Dok smo još živjeli u Spandau, neki su roditelji, doznavši tko sam ja, branili djeci da se igraju s Phillipom. To mi je slamalo srce, a očito i klincu, iako me branio nazivajući ih »velikim debilima« i »jadnicima«. Bilo nam je drago što su ljudi bili nešto tolerantniji u Brandenburgu, bez sumnje zato što se moja knjiga uopće nije prodavala u DDR-u i što ondje nisam bila poznata. Usto, s vremenom smo naučili da ne treba nikome spominjati da je nova susjeda, Christiane Felscherinow, zapravo »djevojka s kolodvora Zoo«. Iskrenost se ne isplati uvijek, to znam od djetinjstva, jer bi me otac bjesomučno tukao kad god bih mu priznala da sam napravila neki nestašluk. U Teltowu se nekoliko obitelji potrudilo da nas malo bolje upoznaju, i kada je Phillip počeo igrati za TSV Teltow, shvatili su da nismo tako strašni. Moj je dječak, poput mnogih drugih, otkrio

strast prema nogometu nakon Svjetskog prvenstva 2006. u Njemačkoj. Bila sam mnogo češće od Kottija na sportskom terenu u Teltowu blizu našeg stana, da bih ga bodrila. Kada bi njegovi suigrači i prijatelji spavali kod nas, bila sam veoma sretna zbog Phillipa, pripremala sam im pomfrit i pizzu, dopuštala im da prave kolibe od pokrivača i stolaca usred malog stana, smjeli su vrištati i trčati posvuda - nije to bilo strašno, bilo je važno da se zabavljaju. Bilo je super, osim što mi je trenerica dolazila na vrata ostaviti odvratne dresove za pranje. Jedanaest komada, uključujući i štitnike za cjevanice. Najprije sam pomislila: koji pakao, ali kasnije sam to radila sa zadovoljstvom, jer su se roditelji redovito izmjenjivali, a to je činilo dio zajedničkog duha. Bila sam ponosna na Phillipa i zato što je hrabro podnosio stalne poraze svoje ekipe. Većina susreta je završavala 10:0. Igrao je u E juniorima, i dječaci su - to je normalno sa 10,11 godina većinu vremena provodili derući koljena ili stražnjice kako bi protivnicima oduzeli loptu. Željela sam podržati Phillipovu motivaciju, i zbog toga sam, naravno, prala blatnjave dresove njegove ekipe. Nažalost, njegova trenerica je morala otići iz osobnih razloga. Trebalo je neko vrijeme da pronađu zamjenu, Phillip je izgubio volju, i umjesto toga dobio ribolovnu dozvolu. Jednog dana na vrata mi je pozvonila socijalna radnica. Poznavala me iz zajednice za zamjensku terapiju i došla je vidjeti kako smo moj sin i ja. »Sve ide super, hvala.« Zatim me pitala želim li obiteljskog pomoćnika. »Ako je muškarac, zašto ne? Bojim se da Phillip neće imati muškog uzora kad odraste. Trenutačno mu je 6 godina, a već se želi posvuda penjati i tući, uskoro će sigurno htjeti ići na klizanje ili na nogometne utakmice na olimpijskom stadionu«. Mislila sam da je super što će tu biti jedan muškarac koji će s njim raditi sve te muške stvari i koji će mu služiti kao uzor. Tako je 2005. Thorsten, tip srednje visine, srednje plave kose i osrednje zabavan, ušao u naš život. Nakon dva-tri tjedna i nekoliko obrazaca popunjenih za dječju pomoć, došao nas je vidjeti prvi put - i uopće nije bilo onako kako sam zamišljala. Sjedio je za mojim malim kuhinjskim stolom i pitao nas kako smo. Svaka dva-tri tjedna bi uslijedio novi posjet tijekom kojeg ne bi radio ništa drugo osim što bi postavljao pitanja o meni i Phillipu. Bio je ljubazan, ali nije bilo ni slaganja lego-kockica, ni klizanja, ni odlaska na stadion. Mislim da je samo jedanput odveo klinca na nogometnu utakmicu. Dvije godine nakon što se pojavio obiteljski pomoćnik upoznala sam Dragana, jednog superslatkog i šarmantnog Srbina, u kafiću na Oranienstrase. Bilo mu je oko 35 godina, što znači da je tada bio 10 godina mlađi od mene - svi muškarci koje sam upoznavala bili su mlađi od mene. Svi osim Panagiotisa. I Dragan je poput njega bio s Balkana, a to mi se sviđalo. Bio je prvi muškarac s kojim sam izlazila nakon gotovo deset godina. Dotad u mom životu nije bilo mjesta za drugog muškarca osim mog sina. Ali najteže razdoblje s klincem je prošlo i nakon tog vremena ponovno sam osjećala želju za avanturom. Budući da je to bila jedna vrlo lijepa priča, na kraju smo se međusobno upoznali s našim prijateljima. Među Draganovima je bio jedan Beckermann, kržljavac tamnoplave kose. Zapravo se nije zvao Beckermann. Ali on je jedna od rijetkih osoba koje sam upoznala, a kojih se i danas bojim. Zbog toga ne navodim njegovo pravo ime. To je gad. Beckermann je usvojeni sin jednog berlinskog-narkobosa prljave reputacije. Njegova majka se udala za njegova očuha zbog novca. Bio je Libanonac - ne znam je li još živ - i trebala mu je boravišna dozvola. U to vrijeme, 70-ih i 80-ih, sklopiti fiktivan brak u Njemačkoj bilo je mnogo lakše nego danas. Libanonac je usvojio Beckermanna kada je bio dijete. I naravno, poput svih očeva, naučio ga je

onome što je znao. Ne znam je li žena znala za njegove poslove. U svakom slučaju, ja sam tek mnogo kasnije doznala iz kakvog miljea dolazi Beckermann. Njegov očuh bio je jedan od onih koji su imali moć kada se radilo o kokainu i metamfetaminu. Stoga je imao apsolutnu moć, s obzirom na to da za razliku od heroina koji je droga običnog naroda, kokain koriste zastupnici Bundestaga, filmski producenti, glazbenici i odvjetnici - ja sam ga probala na snimanju filma Mi djeca s kolodvora Zoo. Beckermann je šmrkao mnogo kokaina, ali na početku to nisam primjećivala. Šmrkao je svaki dan, i kako mi je Phillip poslije ispričao, čak je klinca pitao ima li »bijelog« na nosu. S obzirom na to da je ta droga bijela, nema ih puno koje se nazivaju »bijelim«. Ali dječak to nije znao sa 11 godina. Bogu hvala. Mislio je da Beckermann priča o slinama. Beckermann je prokleto dobar glumac. Ljude je mogao dovesti u takvu zabludu, pretvarao se da je sasvim pristojan tip u kojeg se može imati povjerenja, stavljao je ljude u džepove, kako bi njihove što bolje ispraznio. Tako je počelo i s nama. Dragan je bivao sve manje i manje prisutan, dok je Beckermann stalno inzistirao da me vidi. Tada sam mislila da Dragan više ne želi biti sa mnom, pa sam plakala u Beckermannovu naručju, koji mi je dotad bio samo drug. Tek sam kasnije, kad sam doznala tko je ustvari Beckermann, shvatila: mladi Srbin nije imao šanse. Beckermann je savjetovao Draganu da se makne - takoreći u mom interesu. Dragan nije bio dobra osoba, i nije bilo dobro za mene da visim s njim, tvrdio je. Zapravo mu je bez sumnje dao do znanja da me mora ostaviti na miru ako ne želi probleme. I bilo je bolje nemati problema s obitelji Beckermann. Kad sin narkobosa kaže »prste k sebi«, učiniš to bez pogovora, što je brže moguće. Tada mi još nije sve bilo sasvim jasno. Da budem iskrena, taj tip mi i danas u sebi ima nešto posve misteriozno. Cijelo vrijeme se pretvarao da je netko drugi, i to je bez oklijevanja radio na svakakve načine: jednom je čak izvukao lažni članak iz Spiegel Onlinea da bi me impresionirao. Dao mi je dvije stranice formata A4 s logom sajta, na kojima je pisalo koliko su on i njegov otac moćni. Moglo se među ostalim pročitati da je, kao njegov posvojeni sin, pod sobom imao više od 500 članova arapskog klana i da je imao kuću s više od 30 soba i bazenom u Sjevernoj Rajni -Vestfaliji. U dokumentu koji sam sačuvala piše: »Nakon sukoba s policijom koja ga je pokušala zaustaviti dok je vozio svoj Mercedes 500, bio je dovoljan jedan poziv i 300 članova arapskog klana mu je priteklo u pomoć: za manje od petnaest minuta, njegovi ljudi naoružani do zuba stigli su iz svih krajeva Berlina.« Zatim: »On (Beckermann) je napustio mjesto zločina bez policijske kontrole, rekavši: ‘U ovom gradu, policija, to smo mi: ja odlučujem o tome tko će me zaustavljati, a ne vi, bando parazicka.’« Parazitska je bilo napisano sa »c«. Danas znam da je taj čovjek neka vrsta nasilnog Felixa Krulla3. Međutim, nije me pretjerano privlačila slika koju je želio stvoriti o sebi. To me uopće nije zanimalo, to je upravo ono što mi je prouzročilo gubitak. Trebala sam odmah shvatiti da je Beckermann bio lopov. Nakon što je moj odvjetnik istražio njegov slučaj, doznala sam neke detalje iz njegove biografije, ali bilo je još dijelova slagalice koje nisam uspjela spojiti. Na primjer, nisam mogla shvatiti kako je uspio godinama biti u bijegu, putujući u brojne zemlje, sa sefovima i bankovnim računima diljem svijeta. Posljednji put sam za njega čula od svog odvjetnika koji mi je rekao da je za Bekermannom izdana međunarodna tjeralica. 3

Junak nedovršenog romana Thomasa Manna Ispovijesti varalice Felixa Krulla. Felix Krull se uz pomoć lukavstva izvlači iz nevjerojatnih situacija i postaje uspješan pretvarajući se da je netko drugi.

Razlog je uvijek bio isti. Beckermann je studirao web dizajn ili informatiku. Bio je pametan i vrlo zao tip, pohađao je dobra sveučilišta, uključujući i ona u inozemstvu. Na kraju krajeva, ne zna se što je istina od onog što je govorio, a što ne. U svakom slučaju, često je bio na internetu. Zahvaljujući studijima koje je završio, uspijevao je hakirati stranice za online prodaju i internetske forume. Ili bi kupovao ukradene kreditne kartice pa bi ih koristio za upravljanje vrijednim stvarima koje bi odmah potom prodavao. Sigurnosni propusti na internetu nevjerojatno olakšavaju stvari prevarantima i lopovima, što sam ubrzo osjetila i na svojoj koži. Beckermann je imao i druge sheme: na Kanarskim otocima zaradio je nekoliko stotina tisuća eura pretvarajući se da je agent za nekretnine ili vlasnik, prodajući kuće koje uopće nije posjedovao. Jednostavno bi unajmio neku dobru nekretninu, predložio bi vlasnicima da će je pokazati nekim bogatim ljudima i uvjerio bi ih da su odradili dobar posao. Ljudi mogu biti nevjerojatno glupi kada je mnogo novca u igri. Nikad se nisam dala prevariti kada me pokušavao natjerati da nešto napravim. Kada sam mu rekla da namjeravam napustiti Berlin, htio je da odemo zajedno na Kanare. Nije odustajao. Poznavali smo se tek šest tjedana pa sam mu objasnila: »Na Kanarima Phillip i ja ne bismo bili sretni, to je mjesto za turiste. Ne želim zabavu, želim mir!« Godine 2008. Phillip je ulazio u pubertet i nisam željela da i dalje trpi sve to. Trebao mu je vlastiti prostor za njegove mlade godine, za njegove probleme i hobije. Moja usrana mladost bila je daleko iza mene i željela sam imati snage da se mogu brinuti o njemu. Zbog toga sam željela napustiti Berlin. Dugo sam razgovarala s klincem i sve sam mu objasnila. Dobro je poznavao geografiju. Kada je bio mali, voljeli smo otvoriti atlas i otkrivati svijet. Sjedila bih pokraj njegova kreveta s mapama i toplom čokoladom, kao što smo uvijek činili, i pitala bih ga gdje bi volio živjeti. »Apsolutno bih želio da bude isto vrijeme. S proljećem, ljetom, jeseni i zimom«, odgovorio bi. »Ne bih volio da budu samo palme ili samo snijeg. I ne bih volio da bude ovako teško u novom razredu.« Onda sam pomislila: »Dovraga, možda će mu biti bolje u Nizozemskoj jer je Nijemac.« Također mi je na trenutak na um pala Pasadena. I prije izbora u Americi, bila sam sigurna da će pobijediti Barack Obama i smatram da je tip supercool. »Ako njega izaberu za predsjednika, idemo onamo«, maštala sam na trenutke. Ali dobro sam znala da ne bi bilo lako dobiti green card, posebno jednom bivšem narkiću kao što sam ja, s kaznenim dosjeom i djetetom za koje se treba brinuti. Budući da nismo htjeli otići u mnogo manji grad od Berlina, konačno smo se odlučili za Amsterdam. Isprva sam onamo otišla sama s Beckermannom. Htjela sam vidjeti koliko se grad promijenio otkad sam bila posljednji put. U vrijeme kada sam živjela u Zurichu, onamo sam se otišla zabavljati sa svojim narkićem ovisnim o speedu, jednom kada nas je Anna poslala u Pariz. Ali tada sam grad vidjela očima nadrogiranog adolescenta, samo sam tražila diskoteke i sex shopove. Sada sam bila majka, bila sam čista, i željela sam se raspitati koje su škole dobre i što treba napraviti da bismo se tu nastanili. Željeli bismo se doseliti ovdje - možete li nam reći što trebamo učiniti? Potreban vam je broj socijalnog osiguranja, rekli su nam u gradskom uredu. Ostale smo informacije pronašli na internetu i u općinskoj biblioteci. Doznali smo, na primjer, da bi se uputio zahtjev za izdavanje broja socijalnog osiguranja, trebalo je najprije ispisati Phillipa iz škole u Njemačkoj. To sam učinila kada sam se vratila u Berlin, četiri dana nakon puta. Ali njegovi profesori nisu bili raspoloženi za rasprave sa mnom, sve zato što sam ga ostavila s mojom majkom, a u mene mu je ostala školska torba, pa je zbog toga cijeli tjedan morao ići na

nastavu bez knjiga i olovaka. Imao je mnogo problema - kao i ja. Uputila sam i obiteljskog pomoćnika u naše planove u vezi s Nizozemskom. Thorsten je odmah rekao: »O, ne, ne, to me brine«. Možda ne bi bilo tako da Beckermann nije bio s nama, nemam pojma, to se mene tiče, znala sam da sam u stanju snaći se u inozemstvu, jer sam to već nekoliko puta napravila. Ostalo je još samo vidjeti kako će Dječja služba prihvatiti moj projekt. Sve je dakle bilo spremno. Beckermann je čuvao Phillipa dok sam ja bila kod liječnika. Na povratku sam otišla u kupnju i upravo sam bila na blagajni pokušavajući pridržati vrećicu koja samo što se nije puknula od namirnica, kada mi je zazvonio telefon. Prislonila sam ga ramenom na uho, Beckermannov glas je bio oštar i pun panike. »Ponovi mi, što se dogodilo?« pitala sam ga dva puta. I u šoku sam sve namirnice ispustila na pod. Ne sjećam se točno šta se događalo sljedeća dva sata. Samo su mi Beckermannove riječi ostale u glavi: »Christiane, brzo se vraćaj, odveli su klinca«. Nisam se vratila kući. Sjela sam na liniju 25 do Teltowa i kad sam stigla na stanicu, uputila sam se pravo na stajalište taksija, nadajući se da ću ondje zateći Klausa. Hvala Bogu, bio je tamo. Uskočila sam u njegov auto i viknula: »Vozi! Do Dječje službe u Potsdam-Mittelmarku, brzo!« Usput sam ispričala Klausu što mi se dogodilo. Došavši do Dječje službe, izletjela sam iz taksija, rekavši mu: »Kada klinac uđe, zatvori vrata«. Zatim sam ušla u zgradu, popela se uz stepenice i zatekla Phillipa kako plače u čekaonici. Prošlo je već dva sata otkad su ga ostavili u toj prostoriji u kojoj nije bilo nikoga osim dviju tajnica. Rekla sam im: »Oprostite, želim se samo oprostiti od sina«. Uzela sam Phillipa u naručje i šapnula mu na uho: »Sad ćeš sići niz stepenice što brže možeš. Odmah s desne strane čeka te taksi. Trči iz sve snage i uskoči unutra. Ja ću ti se uskoro pridružiti«. Htjela sam mu pripaziti na leđa, ako bi netko krenuo za nama ne bih oklijevala gurnuti ga niz stepenice. Kada sam vidjela da je mali ušao u taksi, krenula sam za njim. Ama baš nitko iz Dječje službe nije primijetio što smo napravili. I ti ljudi su mi htjeli uzeti sina! Vozili smo se autocestom jedva petnaestak minuta kada se javio šef taksi-službe. »Jedno dijete je odvedeno iz Dječje službe u Potsdam-Mittelmarku, policija kaže da su dječak i majka pobjegli taksijem tijekom pauze«, rekao je. Glas mu je šuštao i pucketao preko radiostanice, bio je to jedan od onih ljetnih tjedana ispresijecanih olujama i lijevalo je kao iz kabla. »Tražimo od svih taksi-službi da surađuju. Ti si u tijeku s ovim, Klaus?« Izgovorio je ime svog zaposlenika kao da ne postavlja pitanje, nego ultimatum. Srce mi je poskočilo u grudima. »Bože dragi, tako su brzi, a tek se dogodilo«, mislila sam, obuzeta panikom. Pogledala sam Phillipa i stavila si prst na usta. »Šššš!« Zapravo mu nije ni trebalo davati znak. Phillip je bio inteligentno dijete, nije ni trepnuo. Ali kako je situacija bila napeta, nisam znala je li priseban. Odnosno, ja nisam bila prisebna, bila sam posve izgubljena. Željeli su mi uzeti sina, nikad me u životu nije bilo tako strah. Automobil je nakratko utihnuo. Vozač je bacio pogled na prednji retrovizor koji je gledao na stražnje sjedište gdje smo sjedili, dok su mu brisači ispod nosa išli lijevo-desno. Nije usporio, nego je odsjekao preko radiostanice: »Uopće nisam u tijeku«. Duboko sam disala, primijetivši da sam zadržala dah na nekoliko sekundi. Klausov šef je također duboko udahnuo, ali to je više bio uzdah nego znak olakšanja. Poznavao je svog zaposlenika barem jednako dobro kao i ja. Klaus je bio mali nevaljalac. »Gdje si sada, Klaus? Imaš li mušterije?«, upitao je još jednom. »Na autocesti sam. Sve je mirno kod mene«, odgovorio je Klaus. Poslije, kada se sve završilo, našla sam se s Klausom i dala mu 30 eura. Pitala sam površnog poznanika da pomogne Phillipu i meni. Ali nije bilo jamstva da će držati jezik za zubima. Mogao je imati velikih problema. Nikad neću zaboraviti koliko je bio odan.

Sklonili smo se kod žene koju sam poznavala iz narkomanskog miljea. Njezin je devetogodišnji sin još piškio u krevet. Krao je i bio agresivan, bez sumnje zato što su ga mnogo tukli. Grupa ljudi koji su bili njezini »službeni« klijenti. U 45. godini se nastavila prostituirati da bi mogla kupiti drogu, ali ne onako kako su to kurve obično radile. Detlev i ja, kada smo bili djeca, prespavali bismo u klijenata, kod njih smo provodili cijele dane, ali s njom je to bilo drukčije: tipovi su se privremeno doseljavali k njoj. Za novac, naravno. Tim novcem je kupovala drogu i gomilu skulptura i drugih afričkih vudu-stvarčica. Obožavala je taj dio svijeta i uvijek nosila neku vrstu pletenica, što uopće nisam smatrala higijenskim jer se nisu mogle oprati kako treba. Ali u to vrijeme, s obzirom na situaciju u kojoj sam bila, ona je bila jedina u koju sam mogla imati povjerenja. S drugima nikad ne znaš tko će što ispričati medijima da bi dobio nešto novca, a tko će te otkucati drotovima da bi mu se smanjila kazna. Ona još nije bila u zatvoru, niti je išla liječniku na zamjensku terapiju. Zbog toga nije ostavila trag u administraciji, i to joj je bilo toliko važno, da nije otišla u policiju čak ni kada su joj takozvani prijatelji pretukli klinca. Kada mi je to ispričala, morala sam se suzdržati da je ne udarim. Ali u tom trenutku policija je tragala za nama uz pomoć svih taksi-centrala, a njezin je stan bio najsigurnije mjesto koje sam mogla pronaći. Klinci, koji su bili istih godina, igrali su se zajedno. Mi smo sjedile u kuhinji i pušile cigarete jednu za drugom, sve dok nismo mogli poći da se nađemo s Beckermannom, gotovo pet sati kasnije. On je u međuvremenu spakirao moje stvari sa svojim polubratom Libanoncem. Nevjerojatno nas je provozao, u stilu: »Nađemo se ovdje, nađemo se ondje«. U Neukollnu, gdje se nalazio stan u kojem sam se skrivala, patroliralo je mnogo policajaca. Stoga je čas tražio da dođemo na jedno mjesto, čas na drugo. Zatim ga je opet uhvatila kriza paranoje, pa je trebalo otići na treće mjesto, jer drugdje nije, takoreći, sigurno - sve dok mi nije prekipjelo i dok mu nisam zaprijetila preko telefona: »Slušaj me dobro! Sa sobom imam klinca od 11 godina, ne mogu hodati po cijelom gradu samo zato što si ti paranoičan zbog drotova. Reci nam neko mjesto gdje ćemo se konačno naći ili odlazim sama«. Nikad se nisam zapitala zašto je Beckermann želio ići s nama. Govorio je da ima stan u Viersenu, nedaleko od nizozemske granice, i mislila sam da nam samo želi pomoći. Nije mi nikad bilo sporno trebam li živjeti s njim, glava mi je bila na rubu pucanja od svih problema i, iskreno, bilo mi je drago što neću biti sama. Beckermann je konačno došao po nas ispred kockarnice na Potsdamer Platzu. Točnije, po nas je došao Beckermannov polubrat Mustafa, jer Beckermann nije imao vozačku dozvolu. Mustafa je morao otkazati odmor koji je planirao s djevojkom i umjesto toga nas odvesti u Amsterdam unajmljenim automobilom. Spomenuta je djevojka bila bijesna, očekivano. Putovanje je trajalo sedam sati. Bili smo u bijegu gotovo 24 sata kada nas je Mustafa smjestio u pansion koji smo Beckermann i ja pronašli deset dana ranije, kada smo tražili odgovarajuću lokaciju. Zapravo, prije će biti da je vlasnica pansiona našla nas. Na stanici nas je čekala jedna sasvim mlada žena, ne baš profinjena, ali vrlo simpatična. Poznavala sam tu vrstu ljudi još iz Grčke. Grci često stoje u luci s transparentima i viču: »Hotel! Hotel!« Uglavnom su to ljudi koji uopće nemaju hotel, nego raspolažu s nekoliko praznih soba i žele nešto zaraditi. Ista stvar tada je bila i u Amsterdamu. Već od dolaska primijetila sam da je sasvim promijenila ponašanje nakon našeg prvog posjeta, otprije dva tjedna. Odmah nam je počela prigovarati, pod izgovorom da smo previše bučno iznosili kofere iz auta. Nije predvidjela da ćemo doći s toliko prtljage: ponijeli smo čak i Phillipov televizior i Playstation, moje lonce i posteljinu, jednom riječju cijelu kuću. Ali kad je ugledala

novac koji sam joj dala za šest noći unaprijed, izraz lica joj se smekšao. Rezervirali smo dvije sobe, jednu s dva kreveta i drugu za klinca. Morala sam platiti u gotovini jer mi je kreditna kartica bila blokirana, nakon što mi je Beckermann uplatio 300 eura, da mi nadoknadi kada smo prvi put išli u Amsterdam. Nakon toga banka me obavijestila da je netko tko nema pravo obavljati financijske poslove obavio transfer novca na moj račun te da mi, kako bi se izbjeglo da postanem žrtva prevare, nije dopušteno da podižem novac ako ne dođem osobno na šalter, sve dok putem pošte ne dobijem novu karticu. Ali nisam imala vremena čekati da kartica stigne. Iz predostrožnosti sam podigla 5000 eura koje sam ponijela sa sobom. Dok sam bila u kupaonici u našoj sobi u pansionu, krenuvši oprati zube i umiti se, doživjela sam najgori trip u životu, bez droge. Uspjeli smo doći čak do Amsterdama, prijeći granicu, nisu nas mogli tako brzo uhvatiti. U trenutku kada mi je hladna voda dodirnuh kožu, osjetila sam kako mi se puls ubrzava. Tko nema djecu, ne može to razumjeti. Uzeti dijete jednoj majci - dovoljan razlog za ljutnju. Sasvim izgubiti kontrolu. Moj maleni! Moj maleni, moj maleni! Mogu ići bilo kamo, ali ne bez mog malenog! Beckermann nije popuštao. Gnjavio me da odemo u Španjolsku. »Bit će im još teže pronaći nas«, govorio je. Ali meni je Španjolska bila previše neodređena, previše nepoznata. Imala sam potrebu sve kontrolirati i nije bilo govora da sa svojim klincem putujem u neku stranu zemlju u koju nikad nisam nogom kročila i čiji jezik ne govorim. Tako smo ostali u Amsterdamu. Ali problemi su tek počinjali. Novac mi je neprestano misteriozno nestajao. Stalno su mi nestajale novčanice iz novčanika, nekad po 50 eura, nekad 100. Beckermann je uvijek govorio da me potkrada ljubazni Grk iz susjedne sobe. Poslije sam doznala da je skrio čak i svoj vlastiti novčanik u sobi našeg susjeda, prije nego što je sobarica došla pospremiti. I pred mojim očima ga je optužio da je lopov. Ali ja sam znala da je Grk pošten čovjek: hitno je došao u Amsterdam zbog sudskog procesa koji se protiv njega vodio zato što se vratio u nizozemskom autu s unajmljenim motociklom prije godinu dana. Mogao je ostati u Ateni i ne vraćati se u Amsterdam. Ipak se vratio - sigurno ne zato da bi ukrao pohabani Beckermannov novčanik. Vlasnica pansiona, jedna stara Njemica koja je nekoć živjela u Sonnenaleeu, pa je otišla nakon Hiderova dolaska, ubrzo je shvatila da s troje Berlinčana nisu baš čista posla. Nakon četiri dana preselila nas je na tavan iz sobe koja je bila pokraj Phillipove. Izgledala da nas se toliko bojala da je dovela nekoga da je štiti. Sutradan se jedan veliki tip doselio k njoj i nije se micao. Možda joj je Beckermann prijetio, ne znam. Meni je samo ponavljao da sa starom nešto ne štima, da nas je uzela na zub, da ne vjeruje ni njoj ni njezinoj gorili, i jesmo li možda mi sami sebi ukrali lovu. Stvar je bila u tome da ja više nisam znala kome bih vjerovala. Vlasnica nas nije mogla prijaviti jer je taj novac koji je takoreći bio ukraden, bio zarađen na crno. To je bio jedini trenutak kad mi se posrećilo u svemu tome. Bila sam očajna jer nisam imala pojma gdje ću otići. Imali smo tone prtljage, ali ne baš puno novca, neću plaćati po 200 ili 300 eura na dan samo da bismo se smjestili. Na željezničkoj stanici u Amsterdamu pitala sam mnoge ljude za savjet i tako smo završili u kampu nedaleko od aerodroma Schiphol, nadomak gradskog središta, u jednom drvenom bungalovu. Bio je srpanj, ali je bilo vraški hladno i već prvih dana smo imali problema jer psima nije bilo dopušteno da uđu u kamp. Nakon žustre rasprave s čuvarom, dogovorili smo se da Leona odvedem u Amsterdam kod prijatelja. Prijatelja koji, naravno, nisu postojali. Morala sam platiti 100 eura za sobu s dva kreveta i niskim stropom u koji smo stalno udarali glavom. Osim toga, trebalo je dodatnih 5 eura na dan za grijanje, a tuš je stajao dodatni euro po osobi. Stoga sam to

preskočila - i uskoro sam bila u istoj opremi kao pravi kamperi. Trenirka za džoging, zavezana kosa, bez šminke. To se Beckermannu uopće nije sviđalo, cijelo vrijeme mi je prigovarao da sam se zapustila. Izluđivao me. Novac nam je curio kroz prste, nakon gotovo četiri tjedna ostalo nam je jedva 1000 eura od 5000 s kojima smo krenuli. A Beckermann nije htio sudjelovati u troškovima. Bila sam na rubu živaca jer ništa nije funkcioniralo kako treba. Obišla sam mnoge škole za Phillipa i gotovo desetak stanova. Ali svuda su nam govorili: »First, please, solve your problems in Germany«. (Prvo, molimo vas, riješite svoje probleme u Njemačkoj.) Zahvaljujući slobodi kretanja u Europskoj uniji, istina je da smo mogli lako prijaviti prebivalište ili boravište u Nizozemskoj - ali bez dokaza o sredstvima. Imala sam još nekoga tko je vodio moje račune u Berlinu, ali kako sve pripremiti na vrijeme? Moglo bi potrajati tjednima dok dobijem potvrdu o sredstvima, porezni broj i bankovne izvode. Nažalost, ne znam se koristiti računalom, a nisam željela da Beckermann zabada nos u te stvari. Da su papiri dospjeli u njegove ruke, sasvim sigurno bih bila uništena. Bez broja socijalnog osiguranja nisam mogla ići čak ni na metadonsku terapiju - pa sam je stoga prekinula. Konstantno sam se osjećala loše, nenormalno sam se znojila i stalno me hvatala jeza, bila sam deprimirana. Prestati s metadonom nije nimalo ugodno. Zapravo sam trebala hitno otići liječniku, ali u glavi mi je bila samo jedna misao: kako osigurati svom djetetu pristojan život u ovoj zemlji? Ovako dalje ne može! Svaki dan je prolazio bez ičega novog, svaki pokušaj bi završio neuspjehom - nadali smo se samo tome - da ne bude više briga. Stoga sam odlučila: moram donijeti novac. Moram se vratiti. Teška srca, ostavila sam Phillipa s Beckermannom, i kupila kartu za Berlin. Šest sati puta tamo, šest sati puta natrag i uz to, mali skok do banke. Vratila sam se u Amsterdam s dodatnih 3000 eura. Ali to mi je bila posljednja rezerva, ostatak sredstava sam oročila. Trebali bi mi tjedni da steknem pravo pristupa tom novcu. Unaprijed sam skrila novac u gaće i spavala sklupčana. U položaju fetusa, kako mi Beckermann ne bi mogao ukrasti ono što mi je ostalo. Ne znam točno kako mu je to ipak pošlo za rukom, ali moram priznati da u tom trenutku više nisam mogla raspolagati svojim novcem: bila sam opsjednuta nedostatkom i toliko očajna da mi je više puta dolazilo da se navečer uputim u amsterdamsku priču, progutam nekoliko džin-tonika i nabavim malo trave ili hašiša. Bez toga nikad ne bih izdržala. Beckermann mi je sve više i više ulijevao strah i cijelo vrijeme mi prigovarao. Sin kralja kokaina hašiš je smatrao drogom za drkadžije, i cijelo vrijeme smo se živcirali zbog toga. Ja sam 24 sata na dan bila na rubu živaca jer sam se bojala policije, Beckermanna, bojala sam se da mi ne uzmu sina i zato što sam malo-pomalo shvaćala da bi, s obzirom na našu trenutačnu situaciju, bez sumnje bilo bolje da je dječak bilo gdje drugdje nego sa mnom. Jedne noći, nakon što smo se jako posvađali jer sam mu po tko zna koji put govorila da bi i on morao zavući ruke u džepove, što mu uopće nije bilo jasno jer se na kraju krajeva radilo o mom sinu, mom psu, mom bijegu i jer je sve to bila moja krivnja, Beckerman mi se konačno skinuo s vrata. Međutim, kada sam nedugo zatim ostala bez novca, napokon sam popustila. Nazvala sam Thorstena, rekla mu gdje sam, u kakvim sam problemima, i javila sam mu da se vraćam u Berlin. Konačno sam shvatila što meni znači to što sam otela svog dječaka. Sve dok to treba regulirati, ne mogu mu osigurati normalnu egzistenciju. Nijedna škola, fond socijalnog osiguranja ili vlasnik stana nisu htjeli imati ništa s nama. Moj je jedini cilj bio uvjeriti Dječju službu u Potsdam-Mittelmarku da mi ne uzimaju malog i bila sam uvjerena da će sve završiti u moju korist. Cijelo to vrijeme Beckermannove pozive puštala sam da zvone u prazno jer me je gotovo svaki

sat vremena zvao na mobilni telefon. Uz pomoć jednog taksija prenijeli smo sve naše stvari na stanicu i navečer smo bili u vlaku za Berlin, šest tjedana nakon bijega iz Njemačke. Nakon što sam kupila karte, ostalo mi je pedeset sedam eura. »Ne mrdaj, Phillipe, vidjet ću u vagon-restoranu što se s ovim može kupiti za jelo. Možda čokolada i malo pecivo«, rekla sam malom dok smo sjedili na svojim sjedalima i kad smo već prošli granicu. Već tjednima nisam uspjela pošteno jesti. Želudac mi je progledao zbog stresa i metadonske krize: sa 66 kilograma spala sam na samo 47. Ali kad je u pitanju bio moj sin, imala sam energiju poput lavice! Prije odlaska u vagon-restoran objasnila sam Phillipu da se nipošto ne smije javljati na moj mobilni telefon jer riskiramo da nas lokaliziraju. Ali samo što sam izašla iz kupea, Beckermann je zvao neki trideseti, četrdeseti put i Phillip je htio staviti točku na i: »Ne želi te više nikad vidjeti!« Želio me zaštititi. Kada sam primijetila četiri policajca na obali u Wuppertalu, i kada sam vidjela da ulaze u naš vlak, odmah sam shvatila što traže i da je sve propalo.

10. ZAMJENSKA OBITELJ

I

zgleda da su likovi iz Dječje službe mislili da u Berlinu vlada nestašica droge i da sam stoga otišla u Amsterdam kako bih se mogla nastaviti razvaljivati travom, heroinom i shitom. Da sam se stvarno htjela nastaviti drogirati - kako sam poslije rekla novinarima - ostala bih u Berlinu. Ili bih otišla u Hamburg ili, još bolje, u Frankfurt. Ondje sam mogla imati droge koliko sam htjela, 24 sata na dan. Nisam morala ići čak do Amsterdama! U biti, sama sam se uvalila u govna. Ali nisam bez borbe pustila Dječju službu da mi uzme sina. Bila je tek prošla ponoć kada su nas iskrcali iz vlaka. Najprije su pretražili pet kofera koje sam imala sa sobom i koje sam sama vukla do grada: uzela sam prvo dva kofera, zatim druga dva, pa sina i posljednji kofer. Nisam se opirala, ali je to ipak bila strašna scena. Phillip je plakao kao lud, uvijao se i bacao na sve strane, moleći policajce: »Samo još pet minuta, molim vas!« Dvojica od četiri policajca su počela plakati. Bilo je strašno, klinac je bio nasmrt preplašen. Jedan policajac ga je uzeo za ruku, a ja sam se nagnula prema njemu i pogledala ga pravo u oči. Zatim sam mu dala čokoladu koju sam kupila i rekla mu: »Budi mudar. Uskoro ćemo se vratiti kući. Zasad će se ovi ljudi pobrinuti za tebe jer mama mora srediti neke stvari, ali sve će ubrzo biti gotovo«. Odveli su nas na ispitivanje. Malog su odveli u Dječju hitnu službu, oduzeli mu Game Boy, mobilni telefon i zatvorili ga. To mi je ispričao tek mnogo godina kasnije i još ne znam točno što se tih dana događalo. Phillip je ostao zatvoren četiri dana prije nego što je Thorsten, obiteljski asistent iz Dječje službe u Potsdam-Mittelmarku, konačno našao vremena i došao po njega. Što se tiče mene, nakon ispitivanja su me htjeli poslati na ulicu. Ali ja sam ih molila: gdje ću otići? Nemam ni novčića! Već je kasno. Tako su me odveli, mene i mog psa Leona, u jedno prihvatilište za beskućnike, gdje sam mogla odspavati tri sata. Ujutro sam posudila 10 eura od jednog od zaposlenika, a zauzvrat sam mu ostavila svoje stvari. Zatim sam otišla potražiti najbližu banku i zatražila novčanu uplatnicu putem telegrama. To nije bilo moguće obaviti iz Amsterdama, ali sad sam bila u Sjevernoj Rajni Vestfaliji. Bilo je jedanaest sati i trebala sam pričekati još dva sata da dobijem novac. Za to vrijeme, s ono malo novca što mi je ostalo, željela sam kupiti bočicu votke na kiosku. Ali nedostajalo mi je 50 centi pa

sam objasnila vlasniku radnje: »Nije mi dobro, sinoć su mi uzeli klinca. Moram nešto popiti«. Dao mi je kusur, ali vratila sam mu kada sam dobila uplatnicu. Vratila sam mu novac sa zadovoljstvom jer, iskreno govoreći, tko još danas kome daje nešto besplatno? Vlasnik radnje je zbilja bio ljubazna osoba i, čini se, jedini koji mi je povjerovao. Kupila sam si veliku bocu votke i jedan sok od naranče. Kiša je lijevala usred srpnja. Ali bilo mi je svejedno. Smjestila sam se između drveća u parku ispod nadvožnjaka za metro u Wuppertalu. Leon i ja smo bili mokri do gole kože, ali meni se fućkalo za to. Poput klošara sam čučnula i mirno ispijala jednu po jednu votku iz bijele kartonske čaše. Gotovo je. Sve je gotovo, govorila sam si. Sve ovo nizašto. Nitko te ne želi saslušati. Totalno si se sjebala. Željela sam umrijeti. Onda sam se sredila: ne, tu je Phillip koji će te negdje čekati. Počela sam razmišljati: a ako odem po njega? A što ako ga ponovno otmem? Ali što ću sada napraviti? Na kraju sam se vratila u prihvatilište za beskućnike i pozvala taksi koji je kofere, Leona i mene odveo na stanicu. Navečer sam bila u Berlinu, kofere sam ostavila u osiguranim ormarićima na glavnoj stanici i otišla u potragu za drogom. Nekoliko sati kasnije ponovo sam se drogirala i tako je bilo dugo. Bila sam sasvim izbezumljena. Toliko sam cmizdrila da sam tjednima morala ostati u kući. Oči su mi bile toliko natečene od plača i nespavanja da me je bilo sram izaći iz kuće. Izlazila sam samo noću, kada nije bilo novinara pred mojim vratima, da bih kupila duhan, alkohol i heroin. Otkad se Phillip rodio nisam ni dotakla iglu. Taj dječak je bio moj život, nikad mu to ne bih učinila. Ali sada je otišao. Osjećala sam zastrašujuću bol u prsima, kao da ću eksplodirati. Bila sam puna bijesa i očaja, a u isto sam vrijeme osjećala nezamislivu prazninu. Cijelo sam vrijeme razmišljala o tome da se trebam smiriti i pokušati spasiti situaciju. Možda bih mogla uvjeriti službu za zaštitu djece? Možda mi vrate moje dijete? Ali samo trenutak poslije shvatila bih da sam nemoćna. I onda bih se razvalila. Nakon toliko godina uzimanja heroina po malo, nafilati se odjednom cijelim gramima nekome bi bilo smrtonosno. Nisam više nalazila nikakav razlog da se suzdržim. Nisam mogla ni spavati ni jesti, više ne znam ni jesam li se kupala u tom razdoblju. Kada nisam spavala u nekom ćošku, posve razvaljena, vrtjela sam se u krug po stanu, sve dok više nisam znala je li šest sati ujutro ili poslijepodne. Među brojnim glupim odlukama koje sam u životu donijela početi ponovo uzimati heroin bila je najgluplja od svih. Jednoga dana Kai Herman, jedan od autora Mi djeca..., mi je rekao: »Da si sada sposobna napuniti bočicu čistim urinom, mogli bismo uložiti žalbu na odluku dječjih službi i tužiti sve novinare«. Ali ja nisam bila sposobna učiniti ništa drugo. Po cijele dane novinari su opsjedali moj stan u Teltowu, Spiegel TV se usidrio cijela tri dana i čak su posuđivali struju od susjeda. Reporteri su ispitivali stanare zgrade i čekali da izađem da bi uperili svoje proklete fotoaparate u moje lice natečeno od plača i droge i pitali me kako se osjećam. Zajebavaju li me oni ili su zaista toliki debili, ti seronje? Kako se osjeća majka kojoj se dogodilo najgore što se može dogoditi jednoj majci? Dovraga, zašto me nitko nije pitao što može učiniti đa mi pomogne? Bila sam toliko bijesna na taj čopor novinara da sam jednog dana izlazeći zaboravila novčanik u stanu. Shvatila sam to tek kada sam izašla na ulicu. Morala sam napraviti polukrug i proći pokraj njih. Gledali su me poput lešinara. Fućkalo im se za mene i moju patnju. Željeli su ovjekovječiti sliku da sam dotaknula dno: »Christiane F. je izgubila sina zauvijek«, ili »Christiane F. je ponovno u paklu droge«, tako bi je nazvali. Nikoga nije zanimalo ono što se doista dogodilo. Ni danas se ne mogu pomiriti s tim da su mi uzeli dijete. Prevelika sam kukavica da bih se ubila, ali tada se moj

život zaustavio. Oduzeti nekome dijete, to je kao da mu zdrobite srce i oduzmete dušu, a da ga ne dokrajčite. Ostaneš samo prazna školjka, jedino što još možeš osjetiti sa nedostatak i tuga. Sva sredstva su dobrodošla da vas otupe. Sva. Bilo je idiotski od mene ponovno početi s heroinom. Tako sam izgubila svaku šansu za skrbništvo i pravo na vrijeme koje smijem provesti s djetetom. Nije mi to bilo sasvim jasno, nitko mi to nije pravilno objasnio, a ionako mi je bilo svejedno. Koja bi majka uspjela ostati pribrana i reagirati racionalno u takvoj situaciji? Bila sam potonula na dno, mislila sam da je sve zauvijek izgubljeno. Stvorili su određenu sliku o tome kakva sam majka i nije bilo načina da to promijenim. Mislim da su novine bile dijelom odgovorne za sve. Jer u njima je pisalo da sam pala na najniže grane - i da je moja slabost prema drogi bila uzrok svemu tome. Što ili tko drugi bi bio uzrok? Stvar je bila jasna, zar ne? Nisam bila na putu da se ponovno počnem drogirati, bila sam mama. Ali to, to nikoga nije zanimalo! Čak ni moju vlastitu majku. Dopustila si je da širi moju patnju u jednom intervjuu u šest nastavaka u Berliner Zeitungu i tako sam doznala da mi majka, upravo u trenutku kada sam izgubila sina, više ne želi biti majka. Čak se usudila kazati novinaru: »Ne bojim se ničega što mogu sama kontrolirati i popraviti. Uvijek sam uspijevala uzeti svoj život u svoje ruke i iz njega izvući najbolje. I evo gdje sam sada. Osim kada je u pitanju Christiane. To me pogodilo, a nisam mogla ništa učiniti. Nije idealno, ali tako je. Moram živjeti s tim«. Pomislila sam: jesam li dobro pročitala? Sve se uvijek vrti oko nje! Fućka joj se što joj je kći u trideset šestoj, ona dodaje još jedan sloj, meni i cijelom svijetu ostavlja dojam da sam joj ja vječiti teret protiv kojeg ne može ništa i koji je uništio njezin mali savršeni svijet. Nevjerojatno! Još jednom je lijepo oplela po ocu - trideset godina nakon knjige nastavila je nadugo i naširoko pričati kako nas je tukao, nas djecu, i kako ju je jednom htio baciti s devetnaestog kata. »U jednom trenutku, dođemo do točke gdje to postaje nemoguće«, dala mi je do znanja moja moja majka preko posrednika Berliner Zeitunga. »Željela sam ti pomoći, ali nakon svih tih godina osjećam se sasvim bespomoćno.« Tako je pisalo. I to je posljednja stvar koju mi je majka rekla. Beckermann je također htio profitirati od toga pa je novinarima prodao informacije. Dao je intervjue i širio dezinformacije o meni u svim mogućim i nemogućim medijima. Koliko znam, većina novinara mu nije ništa dala, ali su ipak tiskali apsurde koje je ispričao. Kao na primjer, da sam dok smo bili zajedno »zbrisala« u Amsterdam i ostavila svog klinca »danima bez nadzora«. Od početka je igrao igru: virman koji je uplatio na moj račun, zbog kojeg mi je bila blokirana kartica, omogućio mu je pristup mojim bankovnim informacijama. Posljednja dva mjeseca se obilno služio mojim sredstvima. Kao i s drugim žrtvama, upravljao je ukradenim stvarima na stranicama za online prodaju i preprodavao ih. Trideset tisuća eura je uplaćeno da bi se platila gomila elektronskog materijala. Odmah sam angažirala odvjetnika, tipa koji je bio povezan s pravnim savjetnikom jednog mog bliskog prijatelja - odmah me je zastupao protiv Dječje službe, ali i u trenutku kada se vodio postupak protiv Beckermanna. Dobila sam naknadu. Ali me to sve na kraju samo stajalo još više novca. Nije mi jasno zašto tog tipa nisu gonili za delikte koje je počinio. Zahvaljujući mom odvjetniku, barem više ne dobivam fakture, ali mi onih 30.000 eura nikad nije nadoknađeno. Neke osobe, za razliku od ostalih, mogu raditi ono što je zabranjeno. To je ono što sam, nažalost, zaključila u pedeset i prvoj godini. Beckermann misli da sam glupa. U trenutku kada je ušao u moj život, imala sam previše briga da bih vidjela tko je on zapravo. I čak nakon što sam sve to pretrpjela od njega, imao mi je hrabrosti u prosincu 2008. poslati pismo iz zatvora. Ovaj put je on ispao totalno glup jer mi je ne razmišljajući poslao pismeno priznanje: »Uhvatili su me. Nakon četiri tjedna ponovno sam u zatvoru, u Wuppertalu«. To su prve riječi

koje je napisao u pismu. A nastavlja ovako: »Budući da znam da nisi zlopamtilo, nadam se da ćeš mi oprostiti moje greške«. I odmah nakon toga: «... posebno moje financijske prevare«. Samo zahvaljujući tome moj je odvjetnik mogao isposlovati da mi više ne šalju fakture. Ali Beckermann nije platio to što me je opljačkao, bio je u zatvoru zbog druge stvari - a ipak me je pokušao smekšati. Nakon što mi je uništio život. I mogao se smatrati sretnikom: zaista mu je bolje da ga ignoriram! To izgleda nije mogao podnijeti. Kasnije, na proljeće, poslao mi je još jedno pismo na koje nisam odgovorila. Za mene je on bio mrtav. Čak je moju adresu dao jednom zatvoreniku. Dečko mi je pisao govoreći da je bio jedan od mojih najvećih fanova. Nažalost, Anna je također bila žrtva njegovih laži. Jednog dana joj je telefonirao i rekao da sam ja veoma bolesna, da ju je morao nazvati u moje ime i tražiti novac. Anna mi je sve to poslije ispričala, kada je ponovno stupila sa mnom u kontakt nakon što je u novinama pročitala što se dogodilo. Tada sam samo plakala pričajući joj svoje nevolje, i čak je nisam ni pitala koliko novca je tada poslala toj lopuži. Čak se nisam potrudila doznati ni kako je ona. I ovaj put sam mislila samo na sebe i svoje probleme. Kao i posljednji put, onda kada mi je hitno trebao novac. Jedina ideja na koju sam došla bila je nazvati Annu. Kada je na kraju rekla da mora pronaći nekoga tko će obaviti uplatu umjesto nje, jer ona ne smije izaći iz kuće, trebala sam shvatiti. Dovraga, neki alarm mi je morao zazvoniti u glavi. Ali ne, bila sam previše zaokupljena sobom, kao i obično. Anna je već tada bila ozbiljno bolesna i beskrajno žalim što joj se nikad nisam stigla ispričati, niti joj zahvaliti na pravi način. Anna je umrla 2010. godine. A Daniel godinu dana kasnije. Jednog jutra dobila sam telegram kojim me obavještavaju da mi žele oduzeti pravo na skrbništvo nad sinom, kao i pravo da ga viđam. Postupak je održan nekoliko tjedana kasnije i trajao je samo pola sata. Moj je odvjetnik učinio što je mogao, ali nije bio Rolf Bossi4. Zatim sam ponovno počela uzimati drogu i time glupo uništila svaku šansu za povratak klinca. Bila sam glupa, nevjerojatno glupa, možda sam baš i zaslužila sve što mi se dogodilo. Kada je odlučeno da se Phillip ne vraća meni, nego da će živjeti u zamjenskoj obitelji, imala sam ga pravo posjećivati u Dječjoj službi, za početak tijekom dva tjedna. Sjedili smo ondje s još osam drugih osoba, nemam pojma ni tko su bili svi ti ljudi. Očito su mislili da ću pobjeći s klincem ako me ostave bez nadzora. I baš bih to i učinila! Otišla bih na Tajland ili negdje drugdje, na kraj svijeta. Ali sada to više nije bilo moguće. Ako sam željela provoditi vrijeme sa svojim djetetom, nisam imala izbora, morala sam ostati tu, s tisuću uprtih pogleda, u praznom prostoru. Nenormalno smo plakali prvih tjedana nakon razdvajanja. Moram priznati da bih svaki put malo zapalila prije nego što bih ga otišla vidjeti, čisto da se smirim. Jer u to vrijeme sam bila izvan sebe. Zapalila bih jedan džoint prije, da mali ne primijeti koliko sam loše. Ali kada bi ušao u prostoriju, suze bi mi ipak krenule niz lice, a i Phillipu. Najgore od svega je bilo to što je bio ljut koliko i tužan - ljut na mene. Smatrao je da je sve što se dogodilo bila moja krivnja. Nije to nikad rekao, ali znam da se i danas pita zašto sam ga natjerala da prolazi kroz sve to. I sasvim je u pravu. Zbog mene je morao živjeti s neznancima, naviknuti se na novu školu i naći nove prijatelje. Nikad si neću oprostiti sve to. A ni on. Ipak, nije dolazilo u obzir da se sasvim predam. Stoga sam radila ono što je Dječja služba od mene tražila. Imala sam brojne obaveze, a posebno ponovno se podvrgnuti metadonskoj terapiji. Bila sam na tom programu godinu dana i imala sam dobre rezultate, nikad se nisam bunila, i na kraju su Phillipu dopustili da me ponovno posjeti u Teltowu, najprije samo na jedan dan, a 4

Odvjetnik, vrlo popularan u njemačkim medijima.

poslije i cijeli vikend. Tada nisam mogla birati gdje će Phillip ići, ali znam da je veoma dobro prošao ondje gdje je otišao. Prije svega mi je laknulo kada sam vidjela da ga nisu poslali u neku normalnu obitelj, gdje bi mu govorili: »U nas stvari funkcioniraju drukčije, ovdje se radi ovako ili onako«. Phillip živi s petero druge djece koja su smještena u jednoj kući u Brandeburgu, u Peterovih. Zaista mi je pao kamen sa srca kad sam uvidjela da mogu sudjelovati u njegovu životu, imati u njemu neku ulogu. Da mi je sin na kraju rekao: »Ti više nisi moja majka, nego ona«, to bi mi slomilo srce, potpuno bi me uništilo. Peterovi su veoma ljubazni ljudi. Mogla sam se složiti s njima oko određenih stvari vezanih za njegovo obrazovanje i određenih odluka, naprimjer oko školskih projekata i putovanja, ili oko toga koje stvari si može kupiti. Mislim da su oni učitelji, morali su ih tome naučiti, ili ih obučiti, ne znam točno. Imaju dovoljno ljubavi i nisu hladni kao ljudi iz Dječje službe. Druga djeca su također apsolutno divna. Phillip se od početka veoma sprijateljio s Mayom - naravno, ne u seksualnom smislu, bilo im je tek 12 godina. Dobro su se slagali i bili su veoma bliski. Tada ga je veoma pogađalo što ja više nisam bila prisutna. Phillip je imao potrebu za pažnjom, to se podrazumijeva, bio je samo klinac. Maya je ostala bez roditelja, strašna priča. I otac i majka su joj poginuli u nesreći kada je bila beba. Došla je Peterovima dok je još puzala. Mislim da nema ni braće ni sestara, ni rođaka koji bi se brinuli o njoj. Koliko sam shvatila, ostala djeca idu roditeljima na vikend ili tijekom praznika, samo Maya ostaje u Peterovih. Nešto prije toga dvoje mlađe problematične djece, koji su napadali drugu djecu, tukli se i razbijali, moralo je otići iz kuće, Peterovi su uzeli dvije bebe, jednogodišnju curicu i njezina dvogodišnjeg brata. Majka je bila okorjela alkoholičarka, čak je pila u trudnoći. Dvoje mališana nisu pretrpjeli fizičke posljedice, ali su ostali tragovi u njihovim glavama. Jednog sam dana Phillipova zamjenskog oca preko telefona pitala kako je Phillip jer mi je njegov glas zvučao iscrpljeno, a on mi je odgovorio da gotovo nikako ne spava zbog beba koje stalno plaču. Moj Bože, ta dva mališana me zaista sekiraju. Tu je bila i Steffi. Upravo je punila 18 godina, ali djeca odlaze iz kuće tek kada postanu punoljetna. Zatim je tu bio mali Benjamin. Deset godina mu je i Phillip mu je poput starijeg brata. Dječaci spavaju u istoj sobi i dobro se slažu. Phillip podržava malog u svemu, iako ponekad i njemu ide na živce. Stvar je u tome što Benjamin nije baš spretan jer je i njegova majka nastavila piti kada je bila trudna. On se cijelo vrijeme drži ljudima za skute, vuče ih za odjeću i govori im: »Dosadno mi je«. Ali, Phillip je veoma strpljiv s njim. Moj sin ima više dara za to nego ja. Pukao bi mi film da netko u šest ujutro istrese lego-kockice u mojoj sobi i pravi takvu buku. Naravno, ni Phillip to baš ne voli, ali on samo kaže: »Mama, svakako se moram probuditi. To mi ništa ne znači«. Njegovi dani su veoma dugački. Phillipu treba oko sat i pol da sjedne na bus za školu u Potsdamu, i često se kući vraća tek oko 18 sati. Osim toga, misli da mu je škola užasna. Žali se na organizaciju koja je katastrofalna i na profesore koji su odlučili nastavu držati samo nekim učenicima jer ostali ionako ne slušaju. Umjesto da pokušaju svoja predavanja učiniti zanimljivijima, oni se bave samo nekolicinom klinaca koji ih prate. Ostalima je zato teže stići ih. »Ali ima ih mnogo čiji su roditelji bogati i zato im plaćaju satove poslije škole«, objasnio mi je Phillip. To me je brinulo. Dječja služba, koja plaća Phillipovo zbrinjavanje u zamjensku obitelj, ne daje novac za dodatne satove. Stoga sam mu predložila da ću ih ja platiti ako mi obeća da će provoditi manje vremena ispred računala. Plaćam mu također i jezična putovanja ili druge stvari uz pomoć kojih može nešto naučiti

zabavljajući se. Takve stvari nisu predviđene u budžetu Peterovih, ne dobivaju baš puno novca za podizanje tih šestero djece. To je zapravo sramota jer su oni ti na kojima je sva odgovornost. Bilo kako bilo, Phillip je nedavno otputovao u Wales na deset dana s jednom malom grupom iz svoje škole, na razmjenu učenika. Mogao je birati želi li ići, to nije bilo klasično školsko putovanje, i ja mislim da je to dobra stvar. Naravno, uložila sam 700 eura u to - ako to neću učiniti za svog dječaka, za koga ću drugog? Toliko sam sretna što mogu učiniti takvo što! Mislim da Phillip još nije pretjerano zainteresiran za djevojke. Ili mi možda ne priča o tome? Ne razgovaramo o djevojkama. Smatram da je to čudno, sramota je pričati s majkom o takvim stvarima. Osim pecanja, Phillip je veliki ljubitelj računala, obožava surfati internetom i igrati igrice. Na početku sam se zaista brinula kada sam vidjela da dečko provodi dane i noći za računalom i mobilnim telefonom. Međutim, s vremenom mi je objasnio i pokazao što radi. Neke igrice igra sa svojim prijateljima čak i kad je sa mnom u Teltowu. Uz pomoć interneta, mladi su povezani jedni s drugima, čak izravno razgovaraju i igraju se u isto vrijeme. Naravno da nije kao prije, kada smo igrali dame ili špekula s drugom djecom, ali klinac ovako barem ostane u kontaktu s prijateljima. Mislim da je to dobro. Uvijek sam se bojala da će postati samotnjak. Ali upravo suprotno: kada ga promatram dok se igra, vidim da zaista ima timski duh. Razmišljajući o svemu tome, shvatila sam jednu stvar: kad se udubi u igru, to mu je neka vrsta terapije. On ispituje vlastite granice, izražava se i stvara. Posebno je mladim dečkima važno da nešto kreiraju. To mu omogućava i da bude bolji strateg te da izvježba povijest i političke znanosti. Jer se u tim videoigricama često govori o kolonijalnoj povijesti, religijskim grupacijama i planskoj ekonomiji. Čak osvoji i novac igrajući se preko računala. Dečko prima samo 25 eura džeparca od Dječje službe. To nije puno za momka od 17 godina. Dobro, ima sve što mu treba i ja mu, osim toga, plaćam račun za mobilni telefon. Ali sve te stvari koje treba imati kada se igraju igrice na računalu stoje cijelo bogatstvo. Godinama je uporno štedio da bi skupio 600 eura, koliko je stajalo njegovo računalo. Ali ovaj put mu je dozlogrdilo, shvatio je da za to treba previše vremena. Stoga je počeo nuditi pomoć susjedima svoje zamjenske obitelji i u jednom obližnjem klubu za umirovljenike, da bi ih podučavao kako će se služiti računalom i internetom. Način da se zaradi nešto novca. Tako je nedavno zahvaljujući tome svojoj zamjenskoj majci darovao korišten mobilni telefon s pristupom internetu za 80 eura. »Da sam joj kupio novi, to bi me stajalo 800 eura«, rekao mi je sav ponosan. U ovom trenutku, on stavlja na stranu da bi kupio novi mobilni telefon i provodi jako mnogo vremena raspitujući se o kvaliteti i cijeni. Pričinjava mi zadovoljstvo kada vidim da dobro upravlja novcem. Phillip također zarađuje nešto malo pišući komentare videoigrica. Ne znam što mlade tu zanima, ali se čini da na internetu postoji veliko tržište igrica s komentarima, barem tako kaže Phillip. Ono što shvaćam je da igrajući igricu, on priča o svemu i svačemu, ne samo o igri. Nemam pojma koga to zanima, niti tko to plaća, ali Phillip kaže da zaradi 0,04 centa za svakog tko ga slijedi. Phillip sanja o tome da će postati poput profesionalnih igrača sa 150.000 ili više ljudi koji ga slijede. Oni sigurno zarade brdo love. Phillip zaradi kikiriki, ali na taj način se i isprazni. Tijekom partije možemo pričati o svemu što nam je na umu. Nedavno se iživcirao dok je igrao igricu, govoreći o tome da nije izabran za predstavnika učenika na koledžu. Već ga je njegov razred delegirao, ali je on silno želio, uz to, biti predstavnik svih učenika. A izabrali su drugog delegata iz njegova razreda - na koledžu uvijek budu dva - koji je na kraju izabran. Navodno je bivši predstavnik učenika nahvalio drugog kandidata u svom završnom govoru na kraju mandata. Phillip je dotad mislio da ima više pristaša, ali i da će puno učenika na kraju glasati za drugog jer ga je podržavao bivši predstavnik. Phillip je

bio istinski razočaran i veoma tužan. Htio je napraviti mnogo stvari u svojoj školi, na primjer pokrenuti učenike da traže od profesora bolja predavanja. Predavanja koja su i edukativna i zabavna. On misli da je njegova škola »najgora u Potsdamu«. To uvijek govori. Nedavno se iživcirao jer je dobio tri iz matematike. Opa, meni je bilo super dobiti makar prolaznu ocjenu u školi, a on je pravio frku zbog toga. »Mama, nitko nije dobio veću ocjenu od trojke. Baš nitko. Ili je pismeni bio težak, ili profesor ima nešto protiv nas«, rekao je. Budući da nije izabran za predstavnika, sam se prijavio u centar za profesionalno osposobljavanje, a postoje samo dva, u Brandeburgu i Berlinu. To su ustanove u kojima se specijalizira za određenu profesiju, ali se također može polagati matura. Dok je bio na jezičnom putovanju u Walesu, dobio je potvrdu da je primljen. Koliko je samo bio sretan kada sam mu javila! Zatim mi je rekao da namjerava ostati s Peterovima dok ne navrši dvadeset godina. Na to sam lajala: »Tebi se to sviđa. Živjeti na grbači države, da ne moraš mrdnuti ni prstom!« Ali on mi je rekao: »Mama, drugi roditelji bi bili veoma sretni da im dijete prođe ovakvu edukaciju. Ali nemoguće je raditi u isto vrijeme«. Kad je u pravu, u pravu je. Zna kako se treba postaviti da me uvjeri u nešto. Da ne bi opet morao mijenjati školu, nisam ništa poduzela da se vrati k meni kada sam 2010. ponovno dobila pravo da ga ugostim. Zato što sada mislim da su stvari dobre takve kakve jesu. Peterovi mu mogu ponuditi stvari koje ja ne mogu. Makar i samu činjenicu da se naučio brinuti o svojoj maloj braći i sestrama u zamjenskoj obitelji. Phillip je sjajan dečko, iako nije savršen. Nitko nije. Ali moram priznati i da me s vremena na vrijeme dobro naljuti, kao na primjer kada ga ne mogu natjerati da izađe iz kuće kada je kod mene. Kada upalim TV, uvijek gledam dokumentarce - o zemljama, životinjama, putovanjima. Dečko gleda samo one totalno idiotske emisije. Ili komedije. Voli se smijati. Prije sam jednom tjedno s Phillipom morala gledati »Pleiten, Pech und Partneri 5 «. Bile su mi veoma smiješne dječje i životinjske nezgode. Često čitam biografije. Zanima me život. Želim znati kako ljudi funkcioniraju. I vrlo sam sretna kada vidim da i Phillip nešto čita. U vrijeme razdvajanja, uz sve probleme koji su se dogodili, on je pobjegao u svijet knjiga. Pročitao je sedam tomova Harrjja Pottera za tili čas. Nije pročitao Djecu s kolodvora Zoo. Zašto bi? Peterovi i ja bismo dogovorili da izostane s nastave onda kada bi njegova profesorica njemačkog došla na ideju, ne baš prikladnu, smatrali smo, da govori o mojoj knjizi na nastavi - nije trebao slušati što druga djeca misle o njegovoj majci. I kako bi on bio u stanju objektivno analizirati knjigu? Ljudima nekad stvarno nedostaje takta kad je riječ o djeci! Ali ja sam Phillipu ispričala sve što piše u knjizi. Zna, naravno, sve što se dogodilo između mene i njegova oca, nije baš toliko glup. Uvijek sam se trudila postupati s njim kao s inteligentnom osobom i vrijedilo je. Uvijek je cijenio to što sam iskrena prema njemu. Kada smo se posljednji put vidjeli, sjela sam ispred njega na krevet i pomilovala ga po kosi. Zatim sam mu rekla da neće moći još dugo biti s majkom i da želim trenutke koje provodimo zajedno učiniti što ljepšima.

5

Smiješni video.

11. DISFUNKCIONALNA OBITELJ

O

d roditelja nisam dobila mnogo toga dobrog. Unatoč tome, teško mi je kada pomislim na to što su prolazili kada je izašla knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo. Oni su moji roditelji, i to će zauvijek biti, nikad ih više ne bih tako izložila cijelom svijetu. Danas jako vodim računa o riječima koje koristim kada govorim o njima. To nije baš lako s obzirom na to da više ne želim iskrivljavati istinu. Velik dio toga što mi se dogodio i što sam postala ima korijen u mom djetinjstvu. Tu pripadaju i dobre stvari: to što mi je važno da se moj sin i ja dobro hranimo ili da on nauči kako se dobro organizirati, to je zato što mi je sve to nedostajalo kada sam bila dijete. Kada smo Anette i ja bile školarke, naizmjenično smo pripremale doručak i izvodile psa. Moji roditelji nisu radili ništa od toga, nisu na primjer nikad odveli mog psa Ajaxa veterinaru. Često su mu za jelo samo bacali sirovo meso: jetricu, bubrege, slezenu i kašu..., hranu koja je već neko vrijeme stajala, a pas nikad nije dobio lijek protiv parazita. Sjećam se još jednog događaja koji se dogodio kada smo se preselili u veliki stan u Gropiusu, kada je moja majka ponovno počela raditi kao tajnica. Treći dan se srušila i briznula u plač. Pravi slom živaca. »Bože, ne mogu više! Pogledaj me. Što ste napravili?«, vikala je kao da smo zapalili stan. A mi smo odvratili: »Što smo napravili? Igrale smo se!« Zaboga, kao što čine sva djeca. Malo prljavštine, malo nereda. Mojoj sestri je bilo 7 godina, a meni 8. Nešto prije upoznali smo Gundulu Kostner kojoj je bilo 12 godina. Živjela je na trećem katu i imala je dvije sestre, Anne i Victoriju. Tri djevojke su se mnogo brinule o nama, posebno kada mi je umro djed. Kada se to dogodilo, roditelji su nas ostavili same u kući. Obitelj moje majke je živjela u Hesseu, a Anette i ja smo ujutro morale ići same u školu. Kada bismo se poslijepodne vratile, čuvale su nas susjedove kćeri - kada ih je bilo. Na kraju shvatite: u kojoj bi se obitelji moglo dogoditi nešto slično? Bile smo prepuštene same sebi. Djevojke su nam također pokazale kako treba pospremati kuću. Kako zalijevati cvijeće, izvesti psa, oprati suđe. Zatim su tu bili golubovi koje je moj otac držao na balkonu. Dvadeset ili trideset golubova, to je puno izmeta. To nam je bila prevelika briga. Mnogo godina kasnije moj je otac živio na Tajlandu. Upoznao je Phillipa kada se vratio u Berlin sa svojom ženom Tajlanđankom i njihovom kćeri da bi neko vrijeme radio kao taksist. Ali tada se vratio s novcem od mirovine. U Aziji se bez sumnje s manje novca živi bolje nego ovdje.

Ne znam koliko braće i sestara imam s očeve strane. Mislim, troje. Upoznala sam jednu polusestru, polutajlanđanku, sad bi joj trebalo biti oko 30 godina, i ako se otad nije ništa promijenilo, nezaposlena je poput cijele ili gotovo cijele moje obitelji. Živi u Berlinu. Moj otac, koji više ne želi čuti za mene, zabranio joj je da stupi u kontakt sa mnom. Nedavno sam otišla do nje jedne večeri na Novu godinu i stavila joj svoj broj mobilnog telefona napisan na komadiću papira u poštanski sandučić. Nikad me nije nazvala. Moj otac bio je nasilan i bio je alkoholičar. Bio je međutim i zaštitnik. Nije mi smjela pasti ni dlaka s glave. Čak me ni policija nije smjela uhititi, što je onaj gospodin Brecht iz Odjela za narkotike naučio na teži način. Kada smo bile male, to je iskusio i jedan od naših susjeda u Gropiusu. Tip je dosađivao sestri Anetti i meni u haustoru zgrade. Moj otac je upravo ručao kada smo mu to ispričale. Odmah je sve ispustio iz ruku, i vilicu i sve ostalo. »Gdje su ključevi? Gdje je dečko?« Čovjek četrdesetih godina, ogromnog trbuha, nezaposlen, živio je dva kata ispod nas. Moj je otac odmah otišao do njega, pozvonio mu na vrata i udario ga šakom u lice. Otad je taj tip dobro pazio da nam se putevi ne sretnu. Moj je otac imao i druge kvalitete. Sve moje školske kolegice bile su zaljubljene u njega. Bio je šarmantan, inteligentan i točno je znao što želi. To je također značilo da onaj tko ga ne posluša, mnogo riskira. Uključujući i mene. Imao je vrlo ambiciozne projekte koji su propali svi do jednog, a on je bez sumnje smatrao da sam ja glavni krivac za to. Želio je otvoriti agenciju za spajanje parova u Berlinu, s fotografijama koje bi se slale ljudima, osobnim profilima i čime sve ne. U načelu, bila je to dobra ideja, ali nisu imali sreće, sredinom 60-ih godina moji su roditelji bili daleko ispred svog vremena. Danas se puno ljudi koristi takvim stvarima, ali u to se vrijeme nisu usuđivali. Trebali smo se iseliti iz peterosobnog stana koji je gledao izravno na obalu Paul-Lincke i koji je stajao 500 maraka na mjesec, što je nama bilo bogatstvo. Što je više očevih ideja propadalo, to je on postajao sve nasilniji kada bi se naljutio. Bilo mu je tek 25 godina, bio je samo klinac čiji su snovi otišli u vjetar, jedan za drugim. Mislim da ga je moje rođenje natjeralo da ostavi po strani svoje projekte i potrebe, i da se zbog toga tako loše odnosio prema meni. Ne mogu ga kriviti. Bio je preveslan, kao i svi mi ostali. Moja je majka bila ta koja je zarađivala novac za obitelj radeći kao tajnica u izdavačkoj kući Springer. On bi popio većinu tog novca ili bi ga trošio na svoju glupu bubu, zahvaljujući kojoj je barem sačuvao obraz pred vanjskim svijetom. Muškarcima nije lako kada je žena ta koja izdržava obitelj. Demonstracija moći i kažnjavanje bili su jedina sredstva koja su mu preostala da zadrži poštovanje. Može se reći da je dobro znao kako poniziti. Kada je majka dobila nekoliko kilograma u trudnoći, otac ju je počeo nazivati »debelom krmačom«. Zbog toga je osjećala da ne zaslužuje biti voljena i to je na meni ostavilo nevjerojatan trag. Otad mrzim one koji kritiziraju nečiji fizički izgled, to me veoma naljuti. Ljudi se ne mogu na taj način tretirati, to je jako loše. Zbog toga veoma vodim računa o svojoj figuri. Kada sam bila mlađa, bila sam čak pravi kostur. Često ne bih jela danima, samo bih pila tekućinu. Mogu podnijeti sve osim debljine, od malih nogu su mi govorili da je sranje biti debeo. Otac je također znao i kako razočarati djecu. On sam je trošio ne vodeći računa ni o čemu, ali kada smo mi bile u pitanju, bile smo sretne kada bismo dobili tople džempere na dar za Božić. Moj najskuplji san, međutim, bio je mali gumeni čamac. Ništa posebno, samo jedan čamčić s dva vesla. To je stajalo oko 50 maraka. »Da, dobit ćeš ga«, govorio mi je uoči Uskrsa. Ništa. »Za rođendan«, govorio bi potom. Dvadesetog svibnja, »svakako prije nije bilo toplo, ne bi ga ni mogla koristiti«. I do Božića, ništa. »Ništa strašno, svakako ga ne bi koristila prije ljeta.« Onda bismo prestale zapitkivati, potajno se nadajući da tata nije zaboravio.

Neću reći da je bio u pravu. Ali donekle sam ga razumjela, unatoč svemu. Poput mnogih žena, uvijek sam tražila muškarce koji podsjećaju na mog oca. Muškarce koji su dominantni i koji imaju toliko problema sami sa sobom, da me imaju potrebu poniziti da bi se osjećali bolje. Svi muškarci koje sam poznavala imali su manje novca od mene, baš kao što je bio slučaj i s mojim roditeljima. I svi su bili manje-više poput mog oca, s tom mješavinom straha i privlačnosti, nemilosrdne bahatosti i beznadežnog idealizma. Svaki put se upustim u to - nadajući se, možda podsvjesno, da ovaj put neću biti toliko nemoćna kao pred ocem. Da neću opet biti razočarana. Da ću konačno dobiti svoj gumeni čamac. Ali uvijek se završi kao i prije, bolom i frustracijom. Kada je mojoj sestri bilo 16 godina, otišla je živjeti u skvotove u Kreuzbergu. Sedamdesetih i osamdesetih godina stotine adolescenata i mladih, uglavnom ljevičara, odlučili su zauzeti napuštene zgrade koje su trebale biti srušene, kao reakcija na politiku obnove koju je provodio Senat i nedostatak stambenog prostora koji je ta politika prouzročila. Kada ih je policija pokušala istjerati, izbile su ulične borbe koje su ponekad trajale i po nekoliko dana. Većina skvotera je bila nezavisna, drugim riječima, izvedeni su ili iz krajnje ljevice ili iz anarhizma. Isprva su se držali zajedno - da bi se oduprli političarima i policiji. Ali ubrzo su počeli sukobi između skvotera: kako treba izgledati prostor za stanovanje za koji su se zajedno borili? Tko bi se složio da se ondje ostavi novac? I koliko novca? Mnogo se onih koji su bili iz buržujskih obitelji vratilo prijašnjem životu. Ostali su se trajno nastanili u skvotovima. Redovito su se prepirali. I usred svega toga nalazila se moja sestra, koja nije podnosila stres. Zbog nemira je bila na rubu živaca, a ipak nije htjela otići jer nije znala kamo bi pošla. Ali na kraju je pronašla mjesto na kojem se osjećala kao kod kuće. Okupirana površina u Waldemerstrafie zauzimala je više stotina četvornih metara. Tu je bila glavna zgrada, u kojoj danas žive Turci, s dva krila i ostavom u kojoj su držali alat i tone hrane, poput sira ili svinjskih polovica. Čak i u kući ste imali dojam da ste vani. Biljke su rasle svuda u velikim željeznim teglama, sobe su bile velike, a tu se nalazilo i spiralno stubište koje je vodilo na drugi kat. Dolje su bili salon i kuhinja, gore su bile pojedinačne sobe, spavaonice i kupaonica. Većina kreveta je bila ograđena samo tankim indijskim šalovima. Anette je tu živjela otprilike desetak godina s mužem i djetetom. Ako se to uopće može tako reći, s obzirom na to da je to zapravo bila životna zajednica u kojoj su ljudi zastupali ideju slobodne Ijubavi. Nakon što se rastala od svog partnera, moja sestra je živjela pod istim krovom s bivšim i njegovom novom ljubavnicom i njihovom djecom, i to gotovo dvije godine - učinila je to iz ljubavi prema svojoj kćeri. Zatim je njezin bivši otišao u Italiju i sada ondje upravlja organskom stočnom farmom koja radi veoma dobro. Na kraju je tamo otišla i Anettina kći. Ona studira književnost. Od majke je naslijedila talent za jezike. Danas bi mogla biti 30-godišnjakinja, gotovo kao i moja polusestra s Tajlanda. I ona ima nešto egzotično: ime. Ima prekrasno indijsko ime koje neću odati jer je jedina s tim imenom u Njemačkoj. Ono podsjeća na to da je Anettina kći rođena ujutro i da je moja sestra živjela u vrijeme hipija. Kada sam bila adolescentica, kada sam živjela u Hamburgu, jednog dana dobila sam pismo od sestre u kojem mi je pisala kako je heroin počeo kružiti među njezinim prijateljima. To su bili hipiji poput onih koje je Panagiotis upoznao. I oni su išli u Indiju Magic Busom, stavljali čisti opijum u kuglice od voska i gutali ih. To mi je manje odvratno od gutanja prezervativa, što drugi rade. Ali, iskreno, fućka nam se kako droga dospijeva do Berlina: glavno je da je ima. Gomila djevojaka se prostituirala u malim propalim bordelima u Berlinu da bi zaradile za drogu. One nisu poput mene dobivale postotak od prodaje knjige. Djevojke su stajale u izlozima svakako odjevene i morale su se uvijati oko štange balansirajući na visokim potpeticama dok su bile sasvim omamljene od droge. Makroima se fućkalo za to što su trebe razvaljene, sve dok

donose novac. A one, one bi učinile bilo što da ga zarade. Bilo je drukčije nego u nas, na kolodvoru Zoo. Nisam morala imati seksualni odnos niti prakticirati oralni seks ako to nisam željela. Ponekad sam samo sjedila, a tipovi bi sami drkali - i davali bi mi zauzvrat 25 do 30 maraka. Kasnije, u osamdesetima, to je postala druga priča, najviše zahvaljujući makroima. U skvoterskim krugovima heroin nije bio previše raširen. Ali moja sestra je bila u tijeku s onim što se događalo s prostitutkama i narkomanima. Nemam pojma što je radila s njima. Nakon nekoliko godina udaljila se od tih ljudi. To je bilo početkom devedesetih. Nakon toga je u svom kutku živjela svoj mali život. Ne otvara vrata ako ne zna tko joj dolazi. Čak i da joj ja pozvonim, ako ne zna da dolazim, ako se nisam najavila, neće mi otvoriti. Ona čak više od mene mrzi kada je uznemiravaju u nezgodnom trenutku. Zbog toga je rekla svima: »Ako želite navratiti, najprije me nazovite! A ako se ne javljam na telefon, to je zato što nikoga ne želim vidjeti!« Godinama sam je posjećivala više puta tjedno. Ali sada već ima više od dvije godine da je nisam vidjela. Tada sam joj darovala mobilni telefon. Nikad se nije javljala na fiksni telefon jer se bojala da će je nazvati netko koga nije željela čuti - neki drot ili netko iz narkomanskih krugova. Ili neka od cura koje su se prostituirale. Ili naša majka. Na mobilnom telefonu se može vidjeti tko zove, zbog toga sam joj ga darovala. Objasnila sam joj kako funkcionira: što je SIM kartica, kako se stavlja i kako se memoriraju brojevi. Dan kasnije primila sam prvu poruku od nje. Pisalo je: »Ovo je moj prvi SMS.« Sa smajlićem na kraju! Zapravo, Anette je željela postati prevoditeljica. Jako je talentirana za jezike, dobro govori francuski i engleski, čak malo i portugalski. Ali kako nije bila dovoljno samouvjerena kada je bila mlađa, obučavala se za veterinarsku pomoćnicu. Nažalost, obuku je napustila nakon šest mjeseci. Čim bi je mentorica, punašna žena koja im je bila nadređena, malo prodrmala zbog nekog hitnog slučaja, ili zato što je Anette trebala biti odlučnija i sigurnija u sebe, moja sestra je htjela zaplakati. Loše podnosi kada joj govore što treba raditi, posebno kada to čine hladnim tonom. To je jako podsjeća na neke loše trenutke s našim ocem. Posljednji put kada sam joj slala SMS-ove da je želim vidjeti nisam dobila odgovor. Mudrija je od mene, povuče se kada stvari krenu po zlu. Ona već gotovo trideset godina nije u kontaktu s majkom. Tada je naša majka upoznala Gustava. Gustav se, dakle, uselio kada nam je bilo 20 godina. Upravljao je tvrtkom koja je pružala usluge čišćenja, a u kojoj je moja majka počela raditi kao stenografkinja. Tamo su se sve tajnice okretale za šefom. Bilo ih je pet i sve su buljile u Gustava. Počeo je raditi u tvrtki 1963. kao pripravnik i ubrzo je postao gazdina desna ruka. Razvojem tercijarne djelatnosti biznis se počeo širiti, a kako gazda nije imao djece, Gustav je naslijedio tvrtku. Treba napomenuti i to da je on jedan apsolutno zavodljiv i šarmantan muškarac. Majka mi je stalno prepričavala, s očima punim sjaja, kako joj je jednom sakrio cvijeće u ladicu. Tako je počelo između njih. Ali ja se ne bih spedjala sa svojim šefom, a i u tvrtki je bilo mnogo onih kojima se to nije svidjelo. Majka je užasno cmizdrila jer su svi znali da je šefova ljubavnica. Oboje su bili 40-ih godina. Ali izgleda da je vrijedilo: najprije su zajedno sagradili kuću u Stahnsdorfu. Gustav i moja majka sada su jedni od novopečenih bogataša i jedu za stolom sa svim svojim životinjama. Unatoč tome, ostala je u prijateljskim odnosima s Klausom, svojim bivšim. On je čak pomogao Gustavu da napravi saunu u kući u Stahnsdorfu. Majka je znala s muškarcima! A tu je i Sebastian, Phillipov otac. Još smo u kontaktu, najviše zbog našeg djeteta, to se podrazumijeva. Phillip ga redovno viđa. S vremena na vrijeme odu na mali izlet na jug Njemačke, na primjer k Sebastianovim roditeljima. Pecaju, također. U Brandeburgu se može pecati bijela riba za 12 eura. Ta vrsta ribe ne lovi druge ribe, nego se hrani larvama insekata, puževima i

planktonom (na primjer, za razliku od štuke i smuđa). Šaran i mrena pripadaju bijeloj ribi, kao i haringa i žutoperka. Phillip si je sam kupio pribor od ušteđenog džeparca. Provodio je sate s ocem, sjedeći na obali jezera, a navečer bi ulov završio na mom štednjaku. Zbog toga je hladnjak uvijek bio pun kukuruza i crva koji su služili kao mamac za bijelu ribu. Jednom su upecali golemog šarana, koji je bio toliki da su ga zajedno morali izvući i utovariti. Riba je bila gotovo jednako široka koliko i dugačka, oko 40, 50 centimetara, i čak tri-četiri kilograma teška. Kada su je izvukli, životinja se još neko vrijeme snažno koprcala na tlu, a ja sam panično vikala: »Učinite nešto, nije još mrtva, otvara usta i gleda me!« Phillip i njegov otac su se valjali od smijeha zbog moje sentimentalnosti. Prvih godina smo uvijek zajedno slavili Božić i rođendane, čak i kad je Sebastian imao dugogodišnje djevojke. Svakako, nismo bili prava obitelj u uobičajenom smislu riječi jer Sebastiana nikad nije bilo. Ali nešto nas povezuje, i njegovi roditelji su se uvijek brinuli za nas. Dok za svoje roditelje nisam čula već godinama, Sebastianovi Phillipu i meni redovno šalju obiteljske fotografije, pjesme i poslastice. Na tome sam im veoma zahvalna. Godine 2005. Sebastian je obolio od gripe. Upravo je bio navršio 30 godina, proučavao je dizajn, počeo raditi u jednoj velikoj novoosnovanoj njemačkoj tvrtki i useljavao se u vlastiti stan u Friedrichsheinu. Ponovno je bio čist, ali je radnim danima jako puno radio, a vikendom tulumario ne znam je li uzimao drogu i ako jest, koju. U svakom slučaju, nije vodio računa o sebi i gripa je prešla u upalu pluća, a zatim je dobio plućnu emboliju. Otišao je u bolnicu kada ga je počelo mnogo boljeti, ali je odlučio da tamo neće ostati, navodno zbog pripravničkog staža koji je morao odraditi. Vratio se u bolnicu tri dana nakon što je završio obuku, no tijelo ga je izdalo, samo dan kasnije Sebastian je kolabrirao i liječnici su morali inducirati komu jer mu je stanje bilo kritično. Ostao je na intenzivnoj njezi tri mjeseca. Njegova majka, divna žena kratke plave kose i ljupkog osmijeha, živjela je za to vrijeme u Sebastianovu stanu s njegovom novom djevojkom koja je igrom slučaja bila medicinska sestra te se borila da mu spasi život. Na smjenu smo mu išle u posjet i čuvale Phillipa. Naravno, nisam tamo vodila dječaka, bilo mu je samo devet godina i nije trebao vidjeti oca u takvom stanju, sa svim tim aparatima na koje je bio priključen. Na djetetu bi ostavilo doživotni trag da vidi nešto tako strašno. Samo smo mu 31. prosinca dopustili da nazove oca, i to nabrzinu. Sebastian je s našim sinom pričao uz pomoć cjevčice. Nakon što se probudio iz inducirane kome, bila je potrebna još jedna operacija jer mu se stvorio apsces na plućima. Da bi ga uklonili, morali su mu izvaditi tri rebra, tako da nakon te operacije srce više nema nikakvu zaštitu. Trebala je cijela vječnost da ponovno stane na svoje noge. Kada je konačno mogao ostati sam u kući i pomalo hodati, udario ga je autobus i život mu je ponovno bio u opasnosti. Pribojavali smo se da bi se to moglo dogoditi jer je Sebastian bio jedan od onih ljudi koji čitaju u hodu. Ne znam više ni koliko puta smo mu spasili život u posljednji čas, dok bi mu auto ili jedan od onih ludih biciklista kojih u Berlinu ima na stotine tisuća prošli ispred nosa. I bum, to se i dogodilo 2006. godine, nakon gripe koja ga je pokosila. Od šoka su mu preostala rebra polomljena i smrskana. Pretrpio je unutarnje krvarenje. Autobus ga je u punoj brzini odbacio natrag na Alexanderplatz. Nakon te nesreće Sebastian je morao neko vrijeme uzimati opijate. I tako se ponovno počeo drogirati. Zbog svega toga, dugo nije mogao raditi i veza mu je nažalost propala. Ali stan u kojem živi doista je lijep. O takvom stanu mnogi sanjaju, sa starim parketom i lamperijom. Više puta na godinu Phillip je išao k njemu za vikende. Ponekad su odlazili na put na nekoliko dana. Sebastianu je sada 40 godina. Snalazi se kako zna i umije. Nikad se nije uspio vratiti na staro kada se radi o poslu i zdravlju.

12. MOJE SJENE

N

itko mi ne vjeruje, a razumijem i zašto. Da mi je netko ispričao sličnu priču prije dvadeset ili trideset godina, mislila bih da na taj način samo želi privući pozornost. Kao što to čine djeca iz disfunkcionalnih obitelji kada žele da se o njima netko brine. Danas čak i priučeni psiholozi dobro znaju da djeca koja su najpovučenija u školi i koja izmišljaju najgnusnije laži samo žele zagrljaj i nekoga koga će stvarno zanimati ono što im se događa. Nažalost, većina nastavnika to ne uviđa. Ima i odraslih koji izmišljaju posve lude priče i koji su uvijek spremni ispričati sve teškoće koje su morali svladati i sve nevolje koje su se sručile na njih. Kao da svemir nije imao pametnija posla nego se obrušiti na njih. Ali ti si ljudi pridaju toliko važnosti upravo zato što nitko ne obraća pozornost na njih. Oni me rastuže jer su često jako usamljeni pa se brinem za njih, saslušam ih jer nažalost jako dobro znam koliko znači povjeriti se nekome i olakšati si dušu. Jedno pažljivo uho ponekad vrijedi više nego sve zlato ovoga svijeta. Meni ne nedostaje pažnje i novca. Ali sam izgubila gomilu prijatelja jer su mislili da sam luda kada sam im pričala o svojim problemima. I to je najgore od svega: što sada više nisam bila stigmatizirana samo kao narkozvijezda, nego i kao dežurna budala. Zbog toga bih se ponekad rasplakala i cijeli dan ne bih mogla prestati plakati koliko mi je to teško padalo. Samo sam željela da me oni koji mi ne vjeruju barem ostave na miru. U svim novinama je pisalo da haluciniram. Ali vjerujte mi: milijun puta sam poželjela da su u pravu, da se sve to događa samo u mojoj glavi. Da se uz pomoć nekog liječnika ili tretmana mogu riješiti svega toga. Možda je to i točno, možda imam samo problem sa slavom. Ne znam. Ali što god bilo, meni se čini veoma realno - i ne bih to nikome poželjela, čak ni najgorem neprijatelju, da mora proživljavati nešto slično. To traje već dvadeset pet godina. Dok sam bila u zatvoru u Plotzenseeu, naučila sam uočavati je li netko ulazio u moju ćeliju kada nisam bila u njoj. Stražari su svaki dan obilazili barem tri rupe nasumice, i najčešće bi ih prerovali. Naše ćelije su zvali rupama - navečer, kada bi bilo vrijeme zaključavanja, rekli bi nam: »Vrati se u svoju rupu«. Naravno, nisu pretresali pred zatvorenicama, nego danju, kada smo radile. To nije bilo tajno, znale smo da nas kontroliraju. No, nismo trebale znati gdje i kada će biti pretres, da se ne bismo mogle pripremiti.

Primjera radi, uvijek bih primijetila kada mi kutija cigareta nije bila zatvorena onako kako je inače zatvaram: u to vrijeme sam skidala one glupe naljepnice koje ionako nisu dobro držale te sam gornji kraj kutije uvlačila u donji, kao na kuverti. Zatim sam sve ponovno savijala i najtanji dio kutije uvijek okretala prema dolje. Isto kao i s pastom za zube. Oduvijek sam je istiskivala odozdo prema gore. A u to vrijeme ponekad bih je nalazila u čaši, istisnutu na drugi način. Na odjeći bih odmah primijetila ako bi se pojavio i najmanji nabor. Uvijek sam manično slagala odjeću jer jednostavno nikad nisam voljela peglati. Tako su mi sve stvari bile složene na polici od šperploče koja nije bila zatvorena, pa bi mi i najmanja promjena upadala u oči. S vremena na vrijeme čuvari su ostavljali i tragove cipela. Pod je bio od crnog betona. Lako se mogla uočiti prljavština unesena cipelama izvana, posebno kada je sunce ulazilo kroz prozor. Ako zanemarimo činjenicu da sam prekršila zakon o narkoticima, nikad nisam učinila ništa strašno u životu. Ok, kada sam bila klinka, jednom mi je došlo da ukradem Mr. Toma, kikiriki pločicu. Bila sam gladna, a nisam imala dovoljno da si kupim ono što sam željela od novca koji sam dobila u zamjenu za skupljene boce. Dobila sam otprilike dvije marke i još sam ih morala podijeliti sa sestrom. Nisam se zapravo mogla odlučiti između malog peciva i slatkiša. Stoga sam maznula pločicu Mr. Toma, ali sam imala užasnu tremu zbog krađe, umrla sam od straha da su me vidjeli. Danas više ne jedem takve pločice jer me bude sram, baš kao nekad. Čak i danas se odmah primijeti ako nešto krijem ili slažem. Toliko se bojim da će me ukoriti i da ću imati problema, da mi se promijeni izraz lica pa počnem govoriti i ponašati se na neuobičajen način. Iz aviona se vidi kada imam nečistu savjest. Ali uz sve to, nisam opasni kriminalac. Ne dilam - zašto bih to radila? Imam novca. Zašto bih onda prodavala drogu? Iz zabave? Ne, život mi je već dovoljno uzbudljiv! Nema potrebe da se zbog toga počnem skrivati ili baviti politikom. Nisam teroristkinja, nisam ni članica slobodnih zidara niti iluminata. Nisam članica scijentologije, nisam čak nikad bila ni u izviđačima. Stoga nemam pojma što to »oni« žele od mene. Možda misle da sam neka važna osoba samo zato što poznajem mnogo ljudi koji to jesu. Ne znam. Nemam pojma tko su oni. Dok, s druge strane, oni znaju sve o meni. Znaju stanje mog bankovnog računa i prate svaki cent koji potrošim. Znam to jer sam primijetila da mi kradu stvari koje sam tek kupila. Posebno odjeću, ali i CD-e i duhan, upaljače ili baterije. Nasuprot tome, hranu uopće ne kradu. Ali posebno im se sviđaju osobne stvari, poput pisama ili fotoalbuma. U svakom slučaju, špijuniraju mi poštu. Dokumente o porezu, na primjer, ili obavijesti zatvorske administracije - papirologiju koja mi može prouzročiti probleme ako ne odgovorim na vrijeme. Tijekom godine dana morala sam se otarasiti pet mobilnih telefona jer su ih sve prisluškivali. Ne znam što žele od mene, s obzirom na to da me nisu ni zatvorili ni smaknuli, a više ne skupljaju ni informacije o meni od mojih prijatelja i poznanika. Zbog toga mi nitko ne vjeruje. Tim ljudima je očito cilj napraviti me ludom pred ostatkom svijeta. A nisu daleko od toga da me izlude. Svaki put kada se vratim kući vidim da su me posjetili. Televizor je ponovno uključen, iako je posljednja stvar koju sam napravila prije nego što sam izašla iz kuće bila isključivanje iz utičnice. Mrzim trošiti struju. Uvijek sve isključim prije nego što izađem. Ali oni žele da vidim da su dolazili. Nakon njihovih posjeta stan ne ostane ispreturan kao u filmovima. Ne, oni ostave male znakove koje samo ja mogu vidjeti - kao nekad u zatvoru, kad su nam pretresali sobe. Ne znam ima li činjenica da sam obazriva veze s mojim boravkom u Plotzenseeu. Mislim da veze s tim ima moja majka koja je uzrok svemu tome, ali to ne mogu

dokazati. Početkom osamdesetih htjela me je staviti pod starateljstvo. To je bilo nakon što sam se počela ponovo drogirati. Zbog toga je možda razumljivo zašto je to htjela učiniti. Mislim da mi je, na svoj način, željela spasiti život. Zato je pozvala drotove. U svakom slučaju, želim vjerovati u to da je imala dobru namjeru. Uvijek se borila za to da me izvuče iz droge. Išla je u Synanon, u Release, u sve postojeće organizacije za podršku kada sam bila tinejdžerica. Uzimala je godišnji odmor kako bi bila sigurna da ću izdržati krizu. Poslije, nakon što je knjiga izašla i postigla velik uspjeh, moja majka je mislila da sam dovoljno glupa da se viđam s lošim ljudima, trošim novac na sumnjive stvari i kupujem si gomile heroina. Ali ja to nikad nisam radila. Tko se još može pohvaliti da je uspio više od trideset pet godina živjeti od postotka od prodaje knjige - to više što smo sve dijelili na tri dijela, Horst Rieck, Kai Hermann i ja! Danas još imam novca zato što sam o njemu uvijek vodila računa i pravilno ga ulagala, na primjer u životno osiguranje. I to zahvaljujući svojim financijskim savjetnicima iz Kolna. Iskreno govoreći, tko bi prodao životno osiguranje jednoj ovisnici o heroinu? A to su ipak učinili, i to dvaput. I već sam dobila novac od oba osiguranja s dobiti. Većina novca je zapravo otišla na moju obitelj. Kada sam, navršivši 18 godina, napokon mogla dobiti bankovne knjižice i kartice od računa na kojima su bili deponirani avans i postotak od prodaje knjige, na njima je već nedostajalo 100.000 maraka. Znala sam da je moja tetka dala dio tog novca svom mužu kada ga je ostavila. Ali na što je otišao ostatak? I kada sam se vratila iz Grčke, na računu sam zatekla istu svotu kao i prije nego što sam otišla. Kamate koje sam trebala primati proteklih sedam godina nisu bile isplaćene. Ti ljudi koji me danas još prate, pratili su me čak i kada sam otišla u Grčku. Jedan od njih je bio riđ, ginger. Nisam znala da su ih tako zvali, izgleda da je to uvreda nastala od izraza ginger gen6, gena koji je zaslužan za blijedu put, crvenu kosu i pjege. Prvi put sam tu riječ čula iz Panagiotisovih usta. Dotični čovjek je bio Nijemac. Ogroman tip. Uvijek obliven znojem. Nosio je Birkenstock sandale i jako utegnut šore te je imao velike listove i plave dlake na nogama. To je bilo 1989., godine u kojoj sam najvjerojatnije pokupila hepatitis jer nam je šprica bila tupa pa nam je jedan neznanac posudio svoju. Prije nego što sam vidjela gingera prvi put, išli smo u Berlin po opremu i pribor za naš salon za tetoviranje. Ali uoči povratka u Grčku, gdje smo se trebali vratiti čarter-letom koji smo našli za 180 maraka s presjedanjem u Bukureštu, moja putovnica je nestala. Oni su mi je ukrali, znam dobro, jer su željeli putovati u isto vrijeme, a nesumnjivo sam bila brža od njih, nisu mislili da ću ići tako rano. Stoga smo prevrnuli stan naopačke, ali putovnicu nismo mogli pronaći. Zato sam zamolila Panagiotisa da se vrati sam. Bio je bijesan, mislio je da sam sve to inscenirala da bih se pukla još kojim gramom heroina kada ostanem sama. Jer smo planirali prestati sa svime kada se vratimo. Panagiotis je to želio. Mislim da je danas čist, ako je još živ. Mrzio je biti ovisnik jer libido opada, gubi se muškost, sve ode dovraga, mlad momak za tren oka postane pravi dedica. Nije želio biti narkić. Pronašla sam svoju putovnicu na dan Panagiotisova odlaska, ali kada je njegov avion već odletio. U stražnjem džepu traperica, gdje je nikad ne stavljam jer je tako mogu izgubiti. Tražili smo je tri puta u hlačama i nismo je našli. Tako sam se vratila u Grčku dva dana nakon 6

Keltski gen.

Panagiotisa i upali smo u krizu. U normalnim okolnostima, nakon dva ili tri tjedna počeli bismo se osjećati bolje i to je bio praznik, ponovno bismo isplivali na površinu. Ali nismo se nikako mogli izvući, bilo nam je loše čim bismo popili, što je zapravo bilo zbog hepatitisa s kojim smo se borili. Zatim smo odlučili promijeniti mjesto i otputovali smo južnije do nekog sela, šest kilometara dalje. Jedne večeri, Panagiotis me je došao vidjeti i rekao mi je: » There is a German couple in the village« (U selu je jedan njemački par). Odgovorila sam mu: »So what? I don’t want to talk to Germans, that is why I am in Greece!« (Ne želim razgovarati s Nijemcima, zato i jesam u Grčkoj!). Dobro, bila sam u krizi, od toga postaneš vrlo osjetljiv. Nismo više o tome razgovarali, sve dok i sama nisam prvi put vidjela gingera na plaži. Imao je velike sunčane naočale i nosio je kožni šešir, njegova je žena bila jednako blijeda kao i on, ali ona je bila plavuša. Imali su piknik na plaži i bez obzira na to što je bio tek početak ožujka, što će reći da odmori u Njemačkoj još nisu bili počeli, nisam postavljala nikakva pitanja. Kada smo već bili na putu, otišli smo i do Myrtosa i Terze, drugih malih sela. I kad su jedno veče ginger i njegova žena sjedili pokraj nas u restoranu, shvatila sam da su tu zbog nas. Naćulili su uši i slušali cijeli naš razgovor, a da nam nisu uputili ni jednu jedinu riječ. Mislim da je moja majka uzrok svemu tome. Već me jednom prijavila policiji kada sam došla u Berlin bez dozvole između boravka u GeSa i služenja kazne u Plotzenseeu. Anna Keel je morala obećati da ću biti pod njezinim nadzorom u Zurichu. Ali ipak sam se još jednom vratila u Berlin. Bila sam nažalost zaljubljena u tog Britanca ovisnog o speedu, i išla sam samo vidjeti ga. Moja majka je jedina to znala, i mora da je ona obavijestila policiju jer su me drotovi pokupili na izlasku iz aviona kada sam se vratila iz Ziiricha, da bi me zatvorili u Berlinu. Ne rade to inače ako nemaju dobar razlog. Po mom mišljenju, to je bio razlog. Ali ne mogu to dokazati. Isprva su nestajali samo predmeti, jedan po jedan, kao na primjer bakin stari nakit koji sam čuvala. Prvo sam sumnjala u prijatelje, koji mi nisu bili pravi prijatelji, nego često samo poznanici iz narkomanskih krugova. Onda sam shvatila da nešto nije u redu kada sam svoje crvene ribice pronašla mrtve na tepihu u svom stanu u Reuterstrafie. Kupila sam nove. I opet se ponovilo. Ovaj put su bile na podu, lijepo poredane, jedna pokraj druge. Zaista sam postala sumnjičava. Zatim se slično dogodilo s mojim rotvajlerom i shvatila sam da nešto nije normalno. Za 2000 maraka kupila sam Bronka, četvorogodišnjeg dresiranog rotvajlera. Trebalo mi je pet dana dok se nisam usudila ostaviti ga prvi put samog u stanu jer sam se bojala da me neće pustiti da uđem. Te životinje brane svoj teritorij i ako te ne poznaju, nagrabusio si. Kupila sam stan u ReuterstraEe 1982., imao je tri sobe i jedna soba bila je rezervirana samo za pse. Ljudi bi poludjeli kada bi došli k meni: tu je bilo petnaest mješanaca, posvuda su bili povoci i otisci šapa. Oduvijek sam voljela pse iz skvotova, mnoge sam udomljavala. Bila sam u kontaktu s tim krugovima preko svoje sestre Anette koja je živjela u skvotu. Tamo su puštali pse da se pare koliko im drago, bilo je mnogo štenaca za koje se trebalo pobrinuti i tako sam ja u svom stanu napravila pravu kućicu za pse uz pomoć Anettina tadašnjeg partnera i njegovih prijatelja. Jednog dana kad sam se vratila kući primijetila sam da je netko izletio van. Jasno se vidjelo da se koristio stolcima da bi se odbranio od Bronka. Rotvajleri su veliki psi, a oni očigledno nisu znali da imam novu životinju. Tada sam imala i Donnu i Igora, kao i druge pse. Ali svi su bili na svom mjestu osim Bronka, koji je mudro sjedio ondje gdje sam ga ostavila kada sam izašla - osim što je sve oko njega bilo potrgano i isprevrtano. Brzo, na silu, moji su susjedi doznali kroz što prolazim i postajali su sve hladniji prema meni. Postupno sam shvaćala da se namjerno drže distancirano. Istog sam trenutka primijetila da su u

zgradi stalno neki radovi, čak i vikendom i noću. Tada sam pomislila da možda instaliraju mikrofone i nadzorne kamere. Nešto mi je bilo sumnjivo. Zatim su haustorom stalno prolazile nepoznate siluete. Ljudi koji su samo dolazili i odlazili, ne zvoneći nikome na vrata, nisu ništa ni dostavljali ni odnosili. Živjela sam na trećem katu, ispod i iznad mog kata bila su još po dva. Bila sam u tijeku sa svim, sve sam vidjela, ti ljudi su nosili tamnu odjeću, nosili su odijela i aktovke, ponekad šešire. Promatrajući ih, shvatila sam da me zapravo oni špijuniraju. Moji susjedi su to morali znati. Zbog toga nitko nije htio ništa imati sa mnom. Posjećujući me riskirali bi da se nađu na meti tih ljudi. A to nitko nije želio. Kada su moji odnosi sa susjedima bili sasvim uništeni, prodala sam stan za sitniš. Bilo mi je svejedno, samo sam htjela što prije otići. Preko poznanika od prijateljeva prijatelja završila sam u stanu u Pfliigerstrafie, gdje se nalazio famozni mezanin. I nekoliko godina sam zaista imala mir. Čak sam počela misliti da sam umislila stvari u ReuterstraEe. Ali ponovno je počelo kada je Phillipu bilo četiri godine. Možda su ga htjeli poštedjeti dok je bio sasvim mali, možda su bili mirni jer je još bio beba. Ali kada je krenuo u vrtić, radovi su ponovo počeli. Scenarij je bio isti: susjedi koji su isprva bili vrlo simpatični shvatili su da nešto nije kako treba. Počeli su nas ogovarati i prestali su nas pozdravljati - svi osim jedne susjede, Jule. I kod nje su počeli problemi. Imala je sina Phillipovih godina i dječaci su se voljeli igrati zajedno. Jedno poslijepodne primijetila sam kako netko nešto radi na podestu njihova stana. Phillip je upravo trebao pisati zadaću u trenutku kada sam začula buku ispred vrata. Kroz špijunku sam vidjela muškarca odjevenog u tamnu odjeću kako obija bravu preko puta. Nikad prije nisam vidjela tog muškarca u Jule, nisam ga poznavala. Kada se Jule navečer vratila kući, ispričala sam joj za incident. Rekla mi je da je već dva puta primijetila da joj brava ne funkcionira kako treba i kako je pomislila da joj je netko ulazio u stan. Ali mislila je da je to bio njezin otac, jer je on imao ključeve od stana. Nekoliko mjeseci kasnije Jule je, nažalost, otišla u Bavarsku. U Spandau je bilo još gore. Morali smo dva puta ići tražiti našeg mačka Mickeyja na tavanu jer su ga ondje zatvorili. Stanovali smo na drugom katu, Mickey se nije mogao popeti gore sam. Phillip je još bio mali dječak, bilo mu je 6 ili 7 godina. I naravno, bio je na mojoj strani. Čak i danas je među rijetkim osobama koje me uvijek podržavaju. Ne mogu ni objasniti koliko mi to znači. Svako dijete je samo po sebi najveće blago na svijetu. Ali kada te dijete uz to još i brani i nikad te ne izda, kada te ne napusti u tvojim najmračnijim danima i žrtvuje se za tebe, onda je to dijete čudesno. Meni je Phillip bio čudo, permanentno čudo. Svaki dan otkad se rodio. Nikad mi nije rekao da sam luda, da umišljam sve to. Jednom kada je sjedio na podu u stanu u Spandau i igrao se lego-kockicama, odjednom je stavio uho na pod i rekao: »Mama, dolje su«. Uspaničila sam se i upitala ga: - Što? - Šššš. Ne budi glasna - rekao je. - Utorak! Nešto su planirali u utorak u tri sata. I zaista, u utorak poslije četiri, ispod nas se čula vraška buka. Možda je Phillipu sve to bila samo igra. Mislim da je bolje da to shvati na taj način. To je velika snaga. Sve mogu prihvatiti, ali ne i da on misli da sam udarena. To ne bih mogla podnijeti. Sada sumnjam da se smjenjuju preko noći na straži. U Teltowu bih čula kako netko ulazi u zgradu u šest sati i ulazi u stan iznad mog, a nekoliko minuta poslije druga bi osoba izašla. Tko su oni? Nemam pojma. Čak se ne trude ni da pomislim da su susjedi poput ostalih. Kada im pozvonim zbog buke, koraka ili glasova, ne otvaraju. Ostave me da stojim ispred vrata kao da

nisu tu, iako ih jako dobro mogu čuti. Radije bih živjela u zatvoru nego ovako. Ondje se barem možeš samozadovoljavati, a da te nitko ne promatra. Nema ni kamera u zahodima. Nedavno, kada su me uhvatili sa 4,8 grama hašiša i 2,16 grama heroina i kada me sud u Tiergartenu osudio na dvadeset dana zatvora ili 70 eura kazne, htjela sam ići u zatvor radije nego platiti. Ali to nije moguće. Kada možeš dati lovu, moraš to učiniti: draže im je da im daš novac nego da ih koštaš, tako da ti ne ostavljaju izbor. Zato sam se u jednom trenutku preselila k jednom poznaniku u prihvatilište za beskućnike u Neukollnu, jer ja više nisam imala prava na to. Ne bi me nikad pustili da tu prespavam da su znali da imam stan u Teltowu. To je jedna GeBeWo ustanova, dakle ustanova socijalne prirode. Ne žele služiti kao hotel, dužni su pomagati samo onima kojima je pomoć doista potrebna. I ja sam bila jedna njih. Ali nitko mi nije vjerovao - niko osim dobrih prijatelja poput Felixa, koji me je ondje primio. On mi je vjerovao. Ali šta je on tu mogao učiniti? Felix je bio pravi grubijan, diler koji je opljačkao mnogo banaka. Već je odležao u zatvoru zbog ranjavanja koje je prouzročilo smrt, kao i zbog pljačke - hoću reći, bio je pravi kriminalac. Danas mu je 60 godina u tijelu devedesetogodišnjaka. Zbog droge. Felix je počeo s metadonskom terapijom nakon četrdeset godina uzimanja heroina. Spavali smo u istom krevetu. On je samo dobar prijatelj, ali prijatelj koji sa mnom dijeli sve što ima. To nije mnogo, ali znači utoliko više u odnosu na sve one koji me samo iskorištavaju. Svake noći smo spavali rame uz rame na 90 puta 200 centimetara prostora. Kada bi se ispružio na krevetu u kratkim hlačama, i kada bih pogledala njegove ružne noge s velikim ožiljcima koji kod narkomana nastanu od čireva, i njegove nadlaktice prekrivene tetovažama, pomislila bih da je morao šakama ići kroz život. To je mješovito domaćinstvo. Većina dobiva Hartz IV7, ali od desetog u mjesecu više nemaju ništa. To se počelo oporezivati bez mjere. Ne želim im pričati iza leđa, mnogi od njih su vrlo ljubazni. Tu su četiri kata sa po osam soba na svakom katu. S lijeve strane pokraj ulaza nalazi se mala kuhinja s dva ringa i podom ogrezlim u plijesan, sa starim linoleumom koji je prekriven izgoretinama i zalijepljenim žvakaćim gumama. Sve je nažalost trulo i smrdi. Ponijela sam papuče jer se nisam usuđivala hodati bosa po takvom podu. Ne mogu baš shvatiti kako mogu tako živjeti. Prolijevaju pivo i pišaju u svakom ćošku jer su previše pijani ili razvaljeni da bi otišli do sobe ili toaleta. Ne mogu si pomoći, bolesni su. Ali to nisu uvjeti dostojni čovjeka. Psi slobodno hodaju po kući i stavljaju prljave šape na namještaj jer vlasnici ne paze na njih. Neki ljudi imaju toliko duboke rane od uboda iglom da im konstantno curi iz njih. Prvi dan sam počela u gumenim rukavicama ribati pod Felixove spavaonice litrom izbjeljivača. Nisam mogla odoljeti, iako sam znala da to nije lijepo od mene. Inače ne bih mogla izdržati. Morala sam prati pod tri puta zaredom i svaki put bi krpe bile crne od prljavštine, morala sam ih bacati. Kada sam vidjela da u kupaonici postoji odvod, bila sam presretna jer sam tako mogla samo gurnuti svu prljavštinu, a ne skupljati je rukama. Ali tada sam bila spremna čak to i raditi prstima, samo da ne idem natrag u Teltow. Radije sam spavala vani na kiši, provodila noć na željezničkoj postaji ili išla u ustanovu nego se vraćala sama kući. Samoća me plaši. Znam dobro da nije normalno radije živjeti kojekuda nego kući. Znam da meni ne znači mnogo ono što je normalno u očima normalnih ljudi. Često pomislim kako bih željela da su stvari drukčije. Ali tko zapravo zbog toga ispašta osim mene? Ponekad smo Felix i ja autom išli do Teltowa kako bismo ondje oprali veš. To je jedan veoma 7

Naknada za nezaposlene.

velikodušan momak, nikad nije uzimao novac od mene, a kamoli da ga je tražio. Drukčiji je od ostalih. Zbog toga sam mu dopuštala ne samo da kod mene pere veš, nego i da povremeno prespava u čistom krevetu. Iako sam jedva mogla zaspati uz njega. Neprestano je hrkao i premještao se s jedne strane na drugu, pa sam morala spavati na strani kreveta okrenutoj prema zidu, da ne bih pala na pod. Pretrpio je neku traumu o kojoj nikad nije pričao, a ja se nisam usudila pitati. Ali svake noći ga muči ta stvar, nešto što ne može preboljeti. Žao mi ga je. Budući da me puštao da živim u prihvatilištu, svaki dan sam kuhala. Jednostavna jela, kao što je krumpir s maslacem ili pasta s umakom od rajčice. Ili bih donijela veliki roštilj koji sam kupila vani. Hrana je nestajala nevjerojatnom brzinom. Većina, nažalost, nije imala mjeru. Zato što se nikad nisu naučili pravilima ponašanja. Najčešće su imali previše ili nimalo: nedovoljno majčine pažnje; previše očuhove fizičke nježnosti; nedovoljan odmak kad je riječ o problemima njihovih roditelja; previše unutarnje praznine; previše pogrešnih primjera, premalo prilika da izađu iz toga; premalo novca za odlazak u igraonicu s drugom djecom, ili naprotiv previše love, sve ih je to natjeralo da se pobune kako bi se oslobodili. To je bio slučaj s Berndom. On je moj dobar prijatelj već dvadeset godina. Ne pretjerano velik tip, sav suh, koji nije bio ništa posebno, ali koji je pokraj sebe uvijek imao najljepše žene. Zašto? Zato što je pametan i šarmantan, zato što zna Kniggeef8, tako je odgojen. I zato što je meka srca. To je jedan pravi romantik, i sve to na kraju čini jednu mješavinu koja se sviđa mnogim ženama, iako je Bernd narkić. Jednog dana sam ga iznenadila dok je prao špricu nad posuđem u Felixa. To mi je neprihvatljivo. Nije higijenski, ipak nismo više djeca. To je krv i preko nje se mogu prenijeti bolesti. Čak i kada je plava. Jer Bernd ima plemićke krvi, iako o tome gotovo nikome ne priča jer mu budi ružne uspomene. Rođen je sa zlatnom žlicom u ustima, ali ju je radije zamijenio za žlicu heroina jer nije imao dovoljno neovisnosti, slobode i ljubavi. Svi smo shvatili što je time htio reći onaj dan kada su članovi njegove obitelji došli iz Cambridgea u Berlin i preplavili sva prihvatilišta za beskućnike tražeći ga. Isprva smo mislili da mu žele pomoći. A potom su mu vikali da sramoti obitelj, da je prava napast te da se trebaju pobrinuti za njega. Pobjegao je, a mi smo mu pomogli da se skrije. Proveo je nekoliko dana kod mene uTeltowu. Sada je na ulici ili kod Felixa. Završio je komunikacijski studij i godinama radio u jednoj velikoj njemačkoj tvrtki - ali na kraju ga je zanimala samo droga. Brinem se za njega. Više se i ne kupa. U prihvatilištu svuda ostavlja opuške, u prazne tegle cvijeća u kojima zemlja počne trunuti, u otvorene konzerve u kojima je bila haringa, gotove lazanje ili pileći curry. I to ostane tako zjapiti, u najboljem slučaju polijemo malo vode odozgo jer bi se još dimilo. Bernda boli briga za to. A ja ga ipak volim. Ništa od toga me ne šokira. Ni raspuštenost ni prljavština. Ne prosuđujem druge na osnovi uvjeta u kojima žive. I željela bih više od svega da se i sa mnom drugi tako ponašaju.

8

Njemačko djelo o pravilima pristojnog ponašanja koje je napisao Adolph Knigge u osamnaestom stoljeću.

13. PROŠLOST BEZ BUDUĆNOSTI

O

tkrila sam neugodnosti slave ubrzo nakon pojavljivanja knjige. »Christiane F. genijalno! Mogu li dobiti autogram? Slikati se s vama? Zauzvrat, molim vas da izbjegavate druženje s našim sinom, i nemojte se doseliti preko puta nas.« Odlično, sa zadovoljstvom! Smilel Zahvaljujem. Ali kada je u pitanju prijateljstvo? Gostoljubivost? Piti iz iste čaše? »Zar nemate hepatitis C?« Da, imam! Ali, ja barem stavljam ruku na usta kada kašljem ili kišem. Moj Bože, bila sam i ostat ću narkozvijezda. Sajamsko govedo. Rijetka zvjerka. Vrsta »dijete s kolodvora Zoo«. Željela sam se distancirati od sve te priče o Christiane F. Nitko ne može razumjeti da i danas živim jednostavno zato što sam to što jesam. Dvadeset godina je prošlo otkako ponovno živim u Berlinu, nakon što sam se vratila iz Grčke. I unatoč tome, ne prođe gotovo nijedan dan da mi netko ne priđe i ne upita me: »To si ti, Christiane F., zar ne?« Očito je da već znaju odgovor ili im je rekao netko tko me poznaje, ili su me sami prepoznali. Vidjeli su me u novinama ili na televiziji. Događalo mi se da ugledam svoju veliku fotografiju iz Berliner Zeitunga s posve suludim naslovom - »Ugrizao me pas Christiane F.« - na monitorima u metrou dok bih sjedila u vlaku. Nitko nas nije gledao, mog psa Leona i mene, ali svi bi počeli šaptati: »Vidi, ona sjedi dolje«. Vrlo dobro čujem takve stvari. Drugi su htjeli moje fotografije, nekad s cijelom obitelji. Kao da bi je stvarno izvjesili u dnevnom boravku! Mi s Christane F. - smiješak, molim! To je sasvim debilno! Oni to samo žele svuda pokazivati kao suvenir i ispričati nešto ludo prijateljima i kolegama: upoznali smo Christiane F.! I da bi priča bila zanimljivija, tome dodaju još jedan detalj, govoreći da sam bila sasvim nadrogirana. Ili kako ih je moj pas ugrizao ili neku takvu glupost. Ali ljudi koji me stvarno razbjesne su oni koji me obaspu svojim mukama, kao da nemam dovoljno svojih. »Meni je gore nego tebi«, kažu mi. Oni su »puno veći ovisnici« i njihova priča je »puno gora« od moje. Kao da smo na natjecanju: »U potrazi za najboljim narkićem u Njemačkoj!« Odgovaram im da nije dovoljno samo preživjeti grozne stvari nad kojima se plače u vikendicama. Ne želim time reći da sam postigla nešto posebno ili da sam ja nešto posebno. Ali mnogo onih koji su pročitali moju knjigu mogu se identificirati sa mnom i s mojim problemima. Drugi su prema meni osjetili naklonost. To je zasluga i druga dva autora. Zbog načina na koji su

me opisali. I sve u svemu, ne želim da se to promijeni. Zbog toga još nastojim biti ljubazna kada mi netko priđe. U protivnom bi odmah rekli: Christiane F. je stara krava koja ne mari za svoje fanove. Ali dovoljno je da stanem na Hermannplatzu i porazgovaram s nekim na putu do liječnika i, eto murjaka. Rutinska kontrola. Kako kažu. Često se tu nacrta i reporter Berliner Zeitunga, i hop, ipak na kraju ispadnem stara krava koja se opet drogira. Tako to ide. Neki novinari čak plaćaju toksikomanima na Kottbuser Toru ili Hermannplatzu da im jave čim se pojavim. Drugi me i dalje ozbiljno pitaju gdje je Detlev, moj prijatelj iz Djece s kolodvora Zoo. Pedeset i jedna godina mi je, dovraga! Tko još u mojim godinama zna gdje mu je ljubav iz djetinjstva? Čim kročim na Kotti ili Hermannplatz, čak i ako samo želim naručiti toplu čokoladu, svi novinari pišu o »povratku drogi«. A kad pročitam »Christiane F. se vratila u narkomanske krugove«, kažem si da više nikad neću izaći. Još i danas imam prijatelje koji su dio berlinskih narkomanskih krugova, i kada ih želim vidjeti, nađem ih ondje gdje izlaze. Ali ta mjesta izbjegavam kad god mogu jer me zastrašujući broj ljudi ondje prepoznaje, i to me živcira. U jednom trenutku prerasteš potrebu da radiš sve što rade drugi. Ako hoćeš kupiti ili uzeti drogu, to možeš učiniti bilo gdje, ne samo na Kottbuser Toru i Hermannplatzu. Ondje je ionako previše opasno, stalno su racije. Ali za javnost, ja jesam i ostat ću mala ovisnica o heroinu koja se prostituira s drugim klincima. Dječak je jedina dobra stvar koju sam ikad napravila. Zaista to mislim. Vrlo sam ponosna na njega, on je dobar dečko i uvijek ima odgovor na sve. Ima tek 17 godina, a zna se izboriti za sebe. Trenutačno želi maturirati da bi studirao informatiku, i već je radio u toj struci. Ima poslić uz pomoć kojeg pomaže starijim osobama da se koriste kompjutorom. Phillip je poput svog oca koji vlada grafikom: slabost su mu računala, smartphonei i internet. Da još živi sa mnom, sigurno bi se hranio bolje nego što to čini. Kada je bio sa mnom, uvijek smo jeli u isto vrijeme. Sad samo guta pizze i hamburgere, u svako doba dana i noći. Kada je bio mali, nije volio povrće, kao ni većina djece. Ali tjerala sam ga da ga pojede, zgnječeno, s malo maslaca. Oboje smo jako voljeli juhe, tako sam mu podvaljivala celer i mrkvu. Uvijek bi mi govorio: »Mama, ne želim znati što je unutra, samo mi napravi nešto fino«. Trebao je postati velik i jak, i uz Popajevu pomoć uspijevala sam ga natjerati da jede špinat s lukom i malo vrhnja. Sada je visok metar i osamdeset pet, gotovo je za glavu viši od mene. Ja sam rijetko kada gladna. Ipak imam 65 kilograma na metar i sedamdeset dva centimetra. Najmanje četiri kilograma viška, mislim. Ali mom tijelu se fućka i ako ga izgladnim, to mu je dobro poznato. Više ne mršavim jer sam od trinaeste godine stalno bila na dijetama, kada nisam ništa jela, i s vremenom sam shvatila da se tijelo naviklo. Manje troši. Posljedica toga je da sam se udebljala puno više nego ljudi koji su bili na manje takvih dijeta od mene. Dobro znam da je alkohol pun kalorija. Ako piješ, nema nikakvog smisla biti na dijeti, posebno ako piješ stvari koje ja pijem: liker, koji je poput šećera u prahu. Ali votka i viski su otrovni za moju jetru. To bi me odmah ubilo, posebno u kombinaciji s metadonom. Ponovno sam na dozi od osam mililitara metadona na dan. Postoji metadon u tekućem stanju i u tabletama. Oba djeluju slično, sprečavaju krizu i otupljuju čula. Ali ne izazivaju trip, i ne sprečavaju ovisnost sasvim. Naprotiv. Puno se teže odviknuti od metadona nego od heroina. Simptomi su slični, dijareja, povraćanje, bolovi u udovima i preznojavanje. Ali kriza traje puno dulje nego s heroinom. Ako si u heroinskoj krizi, ona prestaje nakon sedam dana. S metadonom može trajati i mjesec dana. Voljela bih ponovno uzimati manje metadona. Posljednjih sam godina gotovo stalno bila na pet mililitara. Ali nakon toga mi je zdravlje bilo sve lošije i lošije i kako nisam mogla ići k liječniku baš svaki dan, željela sam izbjeći loš trip. Više volim biti na manjoj

dozi, ali posljedica je povraćanje i problemi sa snom. Uvijek slušam Phillipa. Pričam mu o svojim problemima i brigama, kao i o radostima. Redovito ga pitam za savjet kada je u pitanju odjeća. Neki misle da mu stvaram prevelik pritisak. Ali imam povjerenja u njega i shvaćam ga ozbiljno, a to znači i da smatram da je u stanju suočiti se s realnošću. I kada je riječ o mojim frajerima, uvijek sam ga pitala za mišljenje. Kada nekog upoznam, pitam Phillipa: »Sviđa li ti se on?« I ako mi odgovori da mu se ne sviđa, raščistim s tipom: »Žao mi je, ne sviđaš se mom sinu, briši!« Ali Phillip mi ne može pomoći s alkoholizmom. Uostalom, ne treba to ni činiti, mora se nositi s tim. Kada je sa mnom, nastojim što manje piti. Ponekad mu kupim pivo ili dva. Prvi put sam mu ponudila pivo kad mu je bilo 15 godina, da bi prvo iskustvo imao pod mojim nadzorom. Navečer bi se Phillip ispružio na mom madracu u dnevnom boravku, ispred novog ravnog ekrana koji smo kupili jer je obožavao igrati Playstation u visokoj rezoluciji. Jeli smo pljeskavice punjene sirom s umakom od rajčica jer je to volio. Zatim smo gledali Schlag den Raab, emisiju izazova, to obožava. Sjedila sam pokraj njega, za malim kuhinjskim stolom i lakirala nokte sjajnim zelenim lakom, ispijajući pivo. Promrmljala sam, što sam ravnodušnije mogla: »Jesi li za pivo?« A on je odgovorio: »Naravno!« Ali nije ustao i otišao ga uzeti. Pa sam mu ja otvorila jedno: - Iz konzerve ili iz čaše? - Iz konzerve. Dala sam mu Tuborg, i kad smo oboje imali po pivo u ruci, upozorila sam ga: »Ako popiješ ovo pivo, zaspat ćeš prije nego što emisija završi!« Trajala je do četiri sata, a tek je bio 21 sat. »Ne brini«, rekao je, »izdržat ću«. Poput svih tinejdžera, mislio je da je vrlo jak. I na kraju je zaspao. Kada bi kao mali zaspao ispred TV-a, nosila sam ga do njegove sobe. Kada mu je bilo 11 godina, mogla sam ga samo uhvatiti s leđa i vući ga. Sad sam ga samo mogla probuditi i pridržavati ispod ruke. Zaista je velik, čak je veći od oca. Dala sam mu pivo jer nisam željela da pravi te »alkoholne testove« u školi. U brandeburškim školama učenici su pod nadzorom morali piti alkohol i raditi zadatke, da bi ispitali koliko se smanjuje sposobnost reakcije. To rade zbog adolescentskog alkoholizma. To sam zabranila, i zbog toga što ne želim da se priča kako Phillip pije. Ne želim ni da razvije toleranciju na alkohol poput mene. U stanju sam popiti cijelu bocu Souhtern Comforta i najnormalnije nastaviti govoriti. Ne želim da se to dogodi Phillipu. Ali koliko još utjecaja imam na tog klinca? Nešto je puklo kad smo se razdvojili. Ne samo zbog udaljenosti, ni zbog toga što se viđamo tek svakih petnaest dana. To je upropašteno jer su nam oduzeli jedino što smo imali: nas. Phillip je imao samo mene i ja sam imala samo njega. Nije to bilo bolesno, bilo je puno ljubavi, takvo što se događa samo između majke i djeteta. Dovraga, bilo mu je samo 11 godina! To je bilo moje dijete. Moje dijete. Gubitak voljenog bića boli više od svega. To zna svatko tko se na ovaj ili onaj način morao odreći onoga koga voli. A Phillip? Ponekad pomislim da je još ljut na mene. Ne može mi oprostiti ono što je prolazio kada su mi ga oduzeli. A ne mogu ni ja. I nikad neću moći. Mogla bih navući zavjesu, zaboraviti loše stvari koje sam napravila i biti mirna. Drugima to uspijeva. Ali, u biti, to što se ne mogu osloboditi osjećaja krivnje čini dio mog života. Grižnja savjesti mi je od djetinjstva vrlo poznata. Ne uspijevam se smiriti, mogu je samo utapati u alkoholu ili drogi. I na trenutak se osjećam bolje. U posljednje vrijeme liječnici se namršte kada vide moje nalaze krvi. Kažu da će se infekcija pogoršati. A ja im svaki put kažem - prestanite s tim, ne želim slušati o tome. Ne znam koliko mi je vremena preostalo. Ne postavljam to pitanje, nisam u stanju, ne želim

neprestano razmišljati o smrti. Često se radujem tom trenutku - a nekad me je, naravno, strah. A opet: tko bi pomislio da ću doživjeti 51 godinu? Kada bude gotovo, to je to. Jednog dana jetra će mi otkazati, neće više moći filtrirati krv, bit ću sasvim zaražena. I od toga ću umrijeti. *** »Da bismo se približili zagonetkama koje čine pijanstvo, treba se još jednom prisjetiti Arijadnine niti. Kakvo zadovoljstvo u jednostavnom činu odmotavanja klupka! To zadovoljstvo je duboko povezano s onim koje se pronalazi u piću, kao i sa zadovoljstvom stvaranja. Idemo naprijed: time ne otkrivamo samo kutke pećine u kojoj se izlažemo opasnosti, nego i uživamo u radosti otkrivanja utemeljenoj isključivo na toj drugoj ritmičnoj ekstazi koju doživljavamo odmotavajući klupko.« Walter Benjamin, Fragments.

POGOVOR

J

edno poslijepodne u ljeto 2013. sjedili smo u kafiću u Dieffenbachstraße u Kreuzbergu, Christiane je bila leđima okrenuta prema zidu. Pokraj nje se ispružio njen čau čau Leon, iza mene su bili ulica i pločnik i nisam vidjela kako nam se približava jedna žena s

terijerom. Ne znam u kojem je trenutku Christiane primijetila nj ih dvoje. Koliko se sjećam, nijednom nije podigla pogled sa svog sendviča sa sirom koji je nestrpljivo jela. Odjednom je podigla glavu, pogledala u mom smjeru, namrštila se i blagim glasom se obratila prolaznici koja se upravo zaustavila pokraj mene: »Ne bih to činila da sam na vašem mjestu. Ako vaš pas onjuši mog, Leon će se osjećati zarobljeno. Iza njega je zid, okolo su stolovi i stolci, stoga neće moći pobjeći i napast će vašeg psa da bi se obranio. Vaš terijer je još mlad i nije sposoban procijeniti opasnost. A to je karakterna rasa, treba ga dresirati da bi se kontrolirala njegova agresivna priroda.« Žena me je za trenutak netremice gledala, zbunjena. Zatim je pogledala Christiane. Konačno, povukla je na povocu svog psa koji je već počeo izazivati Leona, i nastavila svojim putem bez riječi. Christiane je zagrizla sendvič i upitala me napola punih usta: »Kad bi se otprilike putovalo u Pariz? Morala bih pfonaći nekoga tko će mi čuvati psa«. Na trenutak sam ostala bez teksta. Ne zato što je upozorila nepoznatu ženu. Nego zato što sam bila iskreno iznenađena kad sam vidjela kako je Christiane uspjela procijeniti situaciju u roku od nekoliko sekundi, razgovarajući pritom o nečemu sasvim drugom. Christiane ponekad brzinom svjetlosti opaža ono što se događa oko nje posebnim intenzitetom i istim tim intenzitetom osjeća mnoštvo emocija koje je često dovode do ruba: to je jedna od osnovnih crta njezina karaktera, uz ljubav koju gaji prema životinjama. Jedna osobnost u kojoj se kriju mnoga pitanja i odgovori u vezi s njom, koja otkriva svu njezinu osjetljivost, kao i sentimentalnost, njezine nedostatke jednako kao i impresivnu snagu i strastvenu predanost. Onaj tko zna promatrati Christiane onako kako ona promatra svijet koji je okružuje, možda bi je mogao razumjeti. Alice Miller, švicarska psihoanalitičarka koja je umrla 2010., opisala je tu naglašenu promatračku sposobnost kao »mješavinu emocija« koja se mogla pojaviti kod Christiane u djetinjstvu, zbog rastrganosti između ljubavi i mržnje prema ocu. Jer je mala djevojčica bez riječi podnosila očev nemar i udarce, zato što ga je poštovala i voljela unatoč svim patnjama i poniženjima. U svom djelu koje je izdano 1980., Upočetku bijaše obrazovanje, Millerova je pokušala pokazati kako je zadovoljstvo koje mlada Christiane F. pronalazi u drogiranju zapravo mogla biti

jedna vrsta terapije kojoj se podvrgnula da bi ukrotila taj emotivni kaos. Umjesto da bude bijesna na oca, ona je radije uspavljivala bol. Mnogoj djeci lakše je shvatiti roditeljske pogreške nego prestati vjerovati u njih. Ali njihovo početno povjerenje je trajno poremećeno, sve do odraslog doba. Sa stajališta psihoanalize, »početno povjerenje« ljudima omogućava da na slojevit način opažaju i pro suđuju svijet koji ih okružuje, kao i da razvijaju određene kvalitete, kao što je sigurnost u odnosu s drugima i sa samima sobom. Sreća i nesreća su Christiani još veoma blizu jedna drugoj. Ponekad joj je teško vjerovati drugima, kao i samoj sebi. Već dugo Christiane Felscherinow u novinama nije pročitala ništa pozitivno o sebi. 2006. Frankfurter Rundschau je pisao o »sjenama prošlosti«, a deset godina ranije u Hamburger Abendblattu izašao je naslov »Upropašteni život mlade narkomanke Christiane F.«. »Borba Christiane Felscherinow protiv Christiane F.«, moglo se pročitati u Park Avenue 2008., a iste godine vikend-dodatak Berliner Zeitunga u naslovu jedne detaljne reportaže citirao je riječi pjesme koju je Christiane snimila kad joj je bilo 20 godina: »Pravi sam ovisnik«. Prema Bildu, ona nikad nije uspjela prebroditi »sjene prošlosti«. U siječnju 2011. magazin je pisao da su Christiane F. ponovno »primijetili među narkićima«. »Christiane F. pretresli tijekom jedne racije«, pisalo je dan prije u Berliner Zeitungu. Ta dva tabloida su samo usput navela kako policajci pretražujući Christianinu torbu nisu pronašli ni traga drogi. Je li još živa? Drogira li se i dalje? To me obično prvo pitaju kada govorim o onome što radim s njom. Naravno, logično je, čak i legitimno, zapitati se je li Christiane još narkić. Da bi se na to odgovorilo, dovoljno je nekoliko riječi: da, droga je uvijek bila i još je dio njezina života. Ali ona je upravo samo njegov dio. Radeći s njom i razgovarajući sa stručnjacima specijaliziranim za pomoć i tretiranje ovisnosti, postala sam svjesna inherentne složenosti kada je riječ o ovisnosti. To više jer postoji više vrsta narkića. Naravno, postoje toksikomani koji su isključeni - iz zdravstvenog i socijalnog plana, osobe koje su predmet brojnih psiholoških dijagnoza, koje su se odrekle sebe i svakog oblika klasičnog društva. Ali velik dio narkomana nema nikakve veze s narkomanskom scenom koju je šira publika imala priliku upoznati zahvaljujući Djeci s kolodvora Zoo. Ima profesora, policajaca, bankara koji redovno uzimaju heroin. Postoje uživatelji droge koji imaju obitelj i koji su manje-više dobrog zdravlja. Ima narkomana koje ne poznajemo kao takve. Zahvaljujući pomoći toksikomanima i tretmanu ovisnosti, danas je moguće imati pristojnu egzistenciju unatoč ovisnosti o opijatima. Čak i doživjeti starost. Kako kaže Christiane: «Nitko ne bi vjerovao da ću jednom prevaliti pedesetu!« Rad na ovisnosti je rad na odnosima, shvatila sam tijekom istraživanja. Zato mislim: to je upravo ono što se takođe krije iza ove autobiografije. Christiane i ja smo se zbližile - toliko da sada i ja počinjem govoriti o psima. Ponekad bismo se zatvorile u sebe. Razgovarale smo, raspravljale smo i često ohrabrivale jedna drugu. Zbog različitih ideja u vezi s rasporedom, događalo nam se da si međusobno spustimo slušalicu, a jednom smo čak vikale jedna na drugu na Alexanderplatzu. Pred svima. Prvo bih ja počela plakati, a zatim i ona. I poslije suza krenule bi isprike: »Žao mi je, Sonja. Kad se osjetim pritisnutom uz zid, postanem zla i agresivna. Mnogo ljudi se tako ponaša sa mnom, a ja nisam navikla drukčije«, rekla je. To me rastužilo. Završile smo jedna drugoj u naručju i kada se nekoliko mjeseci kasnije odigrala scena s Leonom i mladim terijerom ispred kafića u Diefenbachstraße, morala sam se nasmiješiti, pomislivši: možda priča prema kojoj pas i vlasnik počnu sličiti nakon nekoliko godina i nije sasvim pogrešna. Najbolniju je fazu predstavljalo suočavanje naših vizija svijeta, naših vrijednosti i navika - ali

to je bilo i ono najvažnije na našem zajedničkom putu prema pisanju i objavljivanju knjige. Nije, međutim, bilo komplicirano samo zbog blizine, povjerenja i razumijevanja, nego i zbog praktičnih razloga. Christianini problemi sa zdravljem i uvjeti u kojima je živjela, koji su detaljno opisani u knjizi, rijetko su joj dopuštali da ima organiziran raspored i da radi na uobičajen način. Njoj je na primjer gotovo nemoguće biti fleksibilna kad je riječ o putovanju, ne samo zbog Leona, nego najviše zbog zamjenske terapije kojoj je podvrgnuta. Zamjena za heroin mora se uzimati svakodnevno i prima se isključivo kod liječnika. Imali smo sreću da je jedan stari liječnik, specijalist za zamjensku terapiju, pristao dati Christiane dvije dnevne doze metadona da bih s njom i Leonom mogla otići na obalu Havela na tri dana intenzivnih intervjua. Kada sam prvi put stupila u kontakt s njom, bila sam uvjerena da je to i posljednji put da joj čujem glas. Kolege koji su je poznavali otprije rekli su mi: »Ona prepozna kad joj se izmišljaju priče i odmah se zatvori!« Stoga sam bila iskrena: »Dobar dan, zovem se Sonja Vuković. Radim kao novinarka za Die Welti željela bih napisati reportažu o tome kako živiš trideset godina nakon filma Mi djeca s kolodvora Zoo«, izgovorila sam dok je Christiane Felscherinow odgovarala na moje zvono na vratima svoje zgrade u Teltowu, odvrativši jedno oklijevajuće i pomalo pospano »Halo?« preko interfona. Bilo je oko podneva, jedan hladan dan pretkraj studenoga 2010., a meni se u predstavljanju potkrala samo jedna mala nepreciznost: trebalo mi je još mjesec dana da postanem prava novinarka. Bila sam studentica na drugoj godini akademije-Axel Springer, ali već sam u džepu imala potpisan ugovor s Die Weltom - kao i avionsku kartu za New York, gdje smo se članovi moje promocije i ja trebali okupiti početkom prosinca sljedeće godine radi primanja akademijinih diploma, nakon pohađanja desetodnevnih predavanja na Sveučilištu Columbia i pisanja jedne istraživačke ankete »koja će odmah biti objavljena u jednom od Springerovih medija«. Tako je stajalo u uputama. Od četrnaeste sam godine radila za brojne medije regionalnog i državnog nivoa, među ostalim i kao freelance reporter za Rheinische post, kao pripravnica za Spiegel, i kao honorarac za Berliner Morgenpost. Moj je rad uvijek bio izrazito usmjeren na biografske reportaže i društvenu kritiku: fasciniraju me ekstremne osobe i osebujne sudbine. Da se vratimo na studeni 2010. i na moj projekt s Christiane Felscherinow. Dakle, za pomoć sam zamolila Michaela Behrendta, glavnog novinara u Berliner Morgenpostu. On je novinar u crnoj kronici i samim time ne samo da piše uzbudljive knjige o kompliciranim životnim putevima, nego raspolaže i kontaktima svih administrativnih službi - stoga sam ga zamolila da mi pomogne oko Christianina prebivališta. I ako pristaje, da mi asistira kao muški pratitelj i kao poznavatelj teme u slučaju da se budem morala uključiti u berlinsku narkoscenu da bih provela istraživanje. Dva tjedna kasnije, Michael i ja smo bili ispred zgrade u kojoj je Christiane Felscherinow unajmila stan od 2009. godine. Bila sam iznenađena kada sam vidjela u kojoj je mjeri kvart koji je izabrala bio jednoličan, sa zgradama od cigle novijeg stila, podrezanom živicom i drvećem i čistim širokim ulicama. Oko velikog ribnjaka sjedili su mladi parovi na klupama držeći se za ruke. Christianin stan nalazio se iznad prodavaonice ukrasa koja se zvala Kuća lijepih stvari. Kada se javila na interfon, bilo je nešto poslije podneva. Kada sam joj objasnila tko sam i što želim, uslijedila je kratka pauza, nakon čega je Christiane rekla: »Sad uopće nije prikladan trenutak, probudili ste me kada ste pozvonili. Možete mi jedino ostaviti vizitku u poštanski sandučić«. I prekinula je. Dovraga, nisam pogodila dobar dan.

Planirala sam ostaviti dojam što pouzdanije osobe, a sad joj moram ostaviti karticu na kojoj piše da sam studentica, suprotno od onog što sam rekla kad sam se predstavila. Začulo se zujanje, zatim klik i stakleno-metalna vrata zgrade su se otvorila. Ušla sam u haustor koji je bio sasvim čist, sa sivim pločicama, bijelo obojenim zidovima i tamnim gelenderima, tražila sam prezime Felscherinow među osam bijelih poštanskih sandučića. Pronađeno. Pomislila sam da sigurno živi na trećem katu - potom sam ubacila svoje pismo u prorez i okrenula se na peti. Christiane dan-danas prepričava tu priču svima s kojima me upozna. Svima kaže: »Sonja je bila prva novinarka koja nije iskoristila priliku da se popne do mojih vrata. Koja nije ni pogledala kroz špijunku ni pitala susjede: kako je živjeti pod istim krovom s Christiane F.?« Poštujući Christianinu želju da je ne uznemiravam, uspjela sam zadobiti njezino poštovanje. Kasnije te večeri, poslije osam sati, zazvonio mi je mobilni telefon. Nepoznat broj. »Halo, ovdje Christiane«, reče zadimljeni glas, ovaj put nešto življi, s druge strane žice. Bila sam šokirana i ona je to primijetila. »Ali rekla sam da ću nazvati«, nastavila je, kao da je činjenica da je to učinila bila sasvim očita. Dogovorile smo sastanak za dva dana, u 19 sati, u Gaffelhausu u Gendarmenmarktu. Tog dana, nakon više od sat vremena kašnjenja, još nije bila ondje. Michael i ja smo već tražili dodatak, kad su se vrata otvorila. I oboje su bili tu: Christiane i Leon. Nismo mogli vjerovati. To je bila žena za koju su novine prije dvije godine pisale da je dotakla samo dno? Koja je, više od tri desetljeća nakon uspjeha zahvaljujući kojem je njezina priča postala poznata u cijelom svijetu, nastavila unositi tolike količine heroina, alkohola i lijekova? Koja, u očima šire javnosti, čak štoviše, prema onome što je pisalo u novinama, u očima vlastite obitelji, nije imala nikakve šanse da se spasi? Koja je prema vlastitim riječima izgubila sve - ugled, bogatstvo, zdravlje - do te mjere da više nije bila u kontaktu s obitelji i da su joj oduzeli vlastito dijete? Christiane je blistala! Kosa joj je bila svježe obojena u crvenu boju nara, sjajna, lijepo podšišana, dosezala joj je do ispod ramena. Njezina siva jakna kao da je pripadala nekoj elegantnoj Ruskinji iz Grunewalda. Pratio ju je taj mali čau-čau drskog izgleda. »Vau, ovdje je vruće za poludjeti«, ispalila je prije pozdrava, vezujući Leona za radijator ispred prozora. Padao je snijeg, ali Christianino čelo bilo je obliveno znojem. Sada znam da je to posljedica zamjenske terapije i hepatitisa. Sjedajući, zavrnula je rukave svog džempera s rolkom lila boje, naručila sok od jabuke i pogledala nas velikim zelenim očima koje su svima bile poznate. Obrubljivala ih je crnom olovkom, usne inokti su joj bili obojeni u crveno. Samo su ožiljci s unutarnje strane ruke, kada je zavrnula crne vunene rukave, dokazivali da je ova zavodljiva žena vitke linije, kojoj je tada bilo 49 godina, bila najpoznatiji narkić u Njemačkoj. Nismo se trebali predstavljati, niti postavljati bilo kakvo pitanje. Christiane je sve pričala. O svemu što ju je mučilo. O poplavama s kojima su se borili brojni Nijemci - znala je na kojoj su razini trenutačno Majna, Odra i Ems, pomislila sam. Neprestano je preskakala s teme na temu, kao da je samoj sebi davala replike: nakon što je dotakla obilne pljuskove, počela je govoriti o »Ich bin ein Star; holt mich hier ram9«, gdje je Sarah Knappik10 cijelo vrijeme cmizdrila. »Predložili su mi da im se pridružim u australskoj divljini«, rekla je. »Ma radije bih umrla. Da te po cijeli dan promatraju i snimaju dok kenjaš i povraćaš... Fućka li se tim ljudima za privatnost?« 9

Doslovno: »Ja sam zvijezda, vadite me odavde!«, njemački reality show u kojem slavne ličnosti uče kako preživjeti u srcu australske divljine. 10 Njemački top-model, poznat po sudjelovanju u reality showu.

Jedna na prvi pogled sasvim iznenađujuća procjena osobe za koju cijeli svijet zna da se kao dijete prostituirala da bi mogla kupiti drogu i koja ni danas ne vidi u čemu je tu problem. Ali shvatila sam odakle to odbijanje kada je rekla: »Moguće je da te ljude koji onamo idu nikad nisu pratile kamere do najsitnijih detalja njihove privatnosti, da ih nikad nisu snimali ili fotografirali u strašno teškim i ponižavajućim trenucima - ostavši tako zauvijek ovjekovječeni«. I Christiane Felscherinow konačno brizne u plač. »Čak ni danas ne mogu prihvatiti da su mi oduzeli mog dečka«, rekla je. Suze su kapale iz njezinih velikih zelenih očiju. Jedna kratka pauza. Zatim je prešla sa sebe na nešto drugo: »Kad je mom dečku bilo šest tjedana, zamalo je umro«, rekla je i počela pričati o magarećem kašlju svoje bebe, a zatim, ne objašnjavajući povezanost, o jednom bolesnom prijatelju, prisjetivši se na brzinu narkomanske scene u Kottbuser Toru, da bi se vratila na tabloide »koji plaćaju narkićima da im jave kada vide da dolazim«. Na kraju večeri nisam imala odgovor ni na jedno od svojih pitanja - naprotiv: pojavili su se deseci novih. Ovako bi trebalo nastaviti na još bezbroj sastanaka, i to do dana današnjeg. »Mogla bih ispuniti cijele novine njezinim pričama«, pomislila sam u jednom trenutku. Potom su prošle tri godine - i zbog toga jer je ovaj projekt zahtijevao previše vremena i fleksibilnosti, Michael Behrendt i ja smo odlučili da ću nastaviti sama. Osim toga, u prosincu 2011. okončan je moj ugovor s Die Weltom, što me je ponukalo da donesem sljedeću odluku: odsad ću se gotovo isključivo usredotočiti na rad s Christianom. A nedavno se dogodila jedna vrlo lijepa slučajnost koja me je uvjerila da sam donijela dobru odluku: kasno jedne večeri, Christiane je u McDonald’su upoznala tri mlade sedamnaestogodišnje djevojke koje su bile iz Brandebourga - bile su premlade da bi znale za Christianinu priču, to više što knjiga u Istočnoj Njemačkoj nije izašla prije pada Zida i što Christiane nisu zapravo »slavili« u tom novom dijelu Federalne Republike Njemačke s istim entuzijazmom kao u ostatku države. No, dok su djevojke razgovarale s Christianom jedući sladoled, identitet njihove sugovornice razotkriven je jednom frazom - i tada je jedna od njih u naletu emocija počela plakati. Sonja Vuković, srpanj 2013.