Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika: XIV-XVII. st. 9789531633987

Citation preview

BIBLIOTEKA ZNANSTVENIH DJELA

174

Uredništvo dr. JOŠKO BELAMARIĆ, NEVENKA BEZIĆ-BOŽANIĆ akademik NENAD CAMBI, dr. IVO GRABOVAC, dr. IVAN MIMICA

Urednik biblioteke dr. IVAN MIMICA

Recenzenti dr. MITHAD KOZLIČ1Ć dr. VICKO KAPITANOVIĆ

KREŠIMIR KUŽIĆ

HRVATSKA OBALA U PUTOPISIMA NJEMAČKIH HODOČASNIKA X IV .-X V II. st. opora - vinorodna - kršćanska

KNJIŽEVNI KRUG SPLIT 2013

Napomena: Uz knjigu je priložen CD s izvornim tekstovima putopisa na njemačkom jeziku.

CIP - Katalogizacija, u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 910.4(497.5)(210.5) 821.112.2-992 KUŽIĆ Krešimir Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.XVII. s t.: opora - vinorodna - kršćanska / Krešimir Kužić. - Split: Književni krug, 2013. - (Biblioteka znanstvenih djela ; 174) Bibliografija. - Kazala. ISBN 978-953-163-398-7 I.

Njemački putopisi - Dalmacija II. Hrvatsko priobalje - Putopis

150410079

...Bog im pomogao i dao im dobar vjetar...

* Zaziv Petera Rindfleischa, 1496.

PREDGOVOR Do pred dvije godine uopće nisam imao u planu rad na hodočasničkim puto­ pisima. No sretna okolnost me je namjerila na jedno djelo čija me je raznolikost i prostodušna iskrenost navela da se isključivo pozabavim ovom vrstom književnosti. S obzirom daje taj prvi rad bio na njemačkom jeziku, istraživanje sam proveo u njemačkim jezičnim granicama s malim odstupanjima koja su opravdana razlozima usporedbe i potkrepe, ali i opovrgavanja. Velik broj putopisa palestinskih putnika bio je pravi prevodilački izazov. Jer putopisi su ponajprije povijesni izvori - nastali u vrijeme kad u njemačkom jezičnom prostoru nije bila provedena nikakva pravo­ pisna ni gramatička ujednačenost. Tako sam se susretao s tekstovima pisanima na raznim dijalektima, ne njemačkog (tj. visokonjemačkog), niti ranog novovisokonjemačkog jezika. Zastupljeni su bili: donjonjemački, srednjonjemački i gomjonjemački govori (niederdeutsche - niederfrankische, vvestfalische; mitteldeutsche - hessische, ostfrankische, obersachsische; oberdeutsche - osthochalemannische, schwabische, ostschvvabische, mittelbairische). Kolike su te razlike, daju nam zgodan primjer kratki tekstovi o »središtu svijeta« u poglavlju 2.3. Ponegdje je stil pisanja bio opterećen mnogobrojnim veznicima koji su stvarali rečenice duge nekoliko redaka. Osim toga, gotovo da nema autora ili prepisivača koji nije u pisanju vlastitog idioma podlegao nekoj od nedosljednosti - najočitija je bila pri pisanju velikih slova, a ni interpunkcija nije ni blizu idealne. Drugi oblik pogrešaka napravili su redaktori u tiskanim kompilacijama - osobito ako su preslobodno intervenirali u skraćivanju izvornika. Unatoč svemu tome nisam ispravljao izvorne ili naknadno nastale stilske pogreške, osim ako nisu dovodile u nedoumicu pri razumijevanju teksta. Moram istaknuti da su izvorni tekstovi pretežno pribavljeni putem intemeta (vidi kazalo vrela), a tu su veliku ulogu odigrale znanstvene ustanove koje su prethodno provele digitalizaciju tekstova. No, bez izravne pomoći kolega, sve bi se mnogo teže ostvarilo. Stoga ovdje osobno zahvaljujem: Mein personlicher Dank gilt hier den: dr. Lovorka Čoralić - Hrvatski institut za povijest, Zagreb, dr. Ivan Jurković, Filozofski fakultet, Pula, 7

dr. Marija Karbić - Hrvatski institut za povijest, Zagreb, prof. Joško Kovačić - Državni arhiv Split - Podružnica Hvar, dr. Johannes Konigshausen - Verlag Konigshausen & Neumann, GmbH Wiirzburg, dr. Monika Reininger - Institut fiir Geschichte der Medizin der Universitat Wiirzburg, dr. Ludwig Steindorff - Historisches Seminar der Christian-Albrechts-Universitiit zu Kiel, dr. Jorg Wettlaufer - Historisches Seminar der Christian-Albrechts-Universitat zu Kiel. Na Svetoga Blaža, 2009. godine.

8

1. UVOD Europski su hodočasnički putopisi grana književnosti koja je svoje začetke imala još u kasnoj antici. Međutim, ne može se govoriti o njezinu kontinuitetu zbog postojanja opće poznate kulturne provalije koju nije uspjela premostiti ni kratko­ trajna karolinška renesansa. Tek je kraj XI. stoljeća donio porast broja autora i djela, ali s jednim drukčijim okvirom - okvirom ratne događajnice. Pokretanje križarskih pohoda u Svetu Zemlju motiviralo je neke njihove sudionike da prikažu ratne pri­ preme, teškoće putovanja i druga usputna zbivanja te, naposljetku, teške borbe sa »Saracenima« i Turcima koji su stajali na putu ovim naoružanim hodočasnicima. Iako je vojni oblik hodočašćenja kasnije doživio slom, hodočasnički putopisi su preživjeli i tijekom vremena se razgranali u, prema nekima, tri podvrste. Hodoča­ snička izvješća su svakako najbrojnija i najobimnija, a mogu se lako prepoznati po znakovitom vjerskom duhu kojim su prožeta. Hodočasnički vodiči imaju također neupitnu vjersku podlogu, ali su mnogo šturiji i usmjereniji na temeljne podatke o mjestima i svetinjama koje se preporučuje obići. Putopisna izvješća se pojavljuju u većem broju od sredine XVI. stoljeća i odlikuje ih sve manje zastupljena vjerska tematika, a poneki imaju već obilježja (auto)biografija. Glede nacionalne pripad­ nosti, pretežu autori s njemačkog jezičnog područja, što je svakako povezano s njihovom brojčanom zastupljenošću. Slijede ih francuski, talijanski i nizozemski hodočasnici, a Englezi i Česi ostavili su srazmjerno najmanje radova. Je li omiljenost hodočasničkih putopisa bila više odraz zasićenosti apstraktnim i shematiziranim hagiografijama i viteškim romanima ili radoznalosti za stvarnim doživljajima stvarnih osoba u nepoznatim zemljama; i je li možda razlog tomu i praktična nemogućnost osobnog odlaska na Sveta mjesta? Iako se ne može uopćavati, sve jače zahtjeve čitateljstva za novim temama, osobito za putopisima, predvidio je već kroničar, župnik Jakob Tvvinger od Konigshofena (1346.- 1420.) iz najzapadnije njemačke zemlje, Elzasa - zemlje koja je prednjačila u kulturnim stremljenjima.1Nove teme kao nužnost, s vremenom su došle glave hodočašćenju kao središnjoj temi nekog djela. Moralo se pisati o ... granicama, nazivima, vlada1Die Chroniken der deutschen Stiidten VIII, 1870., 230. - ... ouch hant die menschen me lustes zu lesende von ninven dingen denne von alten, und ist doch von den striten, revsen

9

vini, stanovnicima, plodnosti, v je ri... običajima, jeziku, nošnji, djelatnosti, upravi ... i ono pozitivno primijeniti kod kuće. Naposljetku, vjerodostojnost se morala postići preciznim datiranjem i navođenjem svih saznanja bez prešućivanja, kako ... bi se svakome ostavilo na volju da prihvati ono što mu se sviđa ..., što sve ističe Jiiger.2 Ne može se poreći vrijednost tih zahtjeva, no time se izišlo iz književnosti, ne samo pobožne, te se ušlo u stručna izvješća. Bilo kako bilo, Gutenbergovi na­ sljednici omogućili su čitateljstvu laku dostupnost i osobnu prosudbu djela mnogih autora, čak i izvan njihove domovine. Ovi putopisi imaju posebnu vrijednost za hrvatske zemlje. U prvom su razdoblju predstavljali živa svjedočanstva o Hrvatskoj kao dijelu zapadnog kr­ šćanskog svijeta, sa svim mjerilima i vrijednostima s kojima su se čitatelji mogli identificirati, ali protekom vremena, zbog osmanske ekspanzije, ti krajevi su se sve više doživljavali kao nekakva ničija zemlja na granici prema Orijentu i »ne­ vjernicima«. Za nas su pisani radovi palestinskih putnika, dragocjeni zbog toga što donose mnoštvo podataka o krajevima kroz koje su hodočasnici prolazili i u kojima su boravili duže ili kraće vrijeme. Osim opisa gradova i sela, sakralnih i svjetovnih građevina te umjetnina, hodočasnici su nam ostavili i mnoštvo opisa običaja, tradicija i legendi, ali nisu stali samo na tome. Literatura o hrvatskom Jadranu ostala bi u nizu od nekoliko stoljeća na par naslova da nije bilo njih. Ne bismo gotovo ništa znali ni o strašnim olujama, niti o brodovima, ali ni o pomor­ cima i njihovim strahovima, o vjeri, znanjima i praznovjerjima. Bez hodočasnika bismo ostali uskraćeni za crtice o većinom anonimnim Hrvatima s kojima su se oni susretali ne samo na Jadranu nego i u drugim dijelovima Sredozemlja. Sve bi ostalo zasuto nanosima vjekova. Najmanje što možemo saznati iz putopisa jesu imena političkih čimbenika koji su djelovali na hrvatskom tlu, pa je vjerojatno zbog toga hrvatska historiografija prilično zanemarivala ovu vrstu vrela. Prvi, koji je kao povjesničar spomenuo njemačke hodočasnike (doduše usputno), bio je Trogiranin Ivan Lučić, u svom djelu Povijesna svjedočanstva o Trogiru.3 Dakle, ako izuzmemo Petra Matkovića u XIX. stoljeću, koji se samo dijelom poslužio već tada brojnom objavljenom njemačkom, talijanskom i francuskom literaturom, tek su znanstvenici posljednje trećine XX. stoljeća pokazali veći interes za njom. Upravo zbog bogatstva sadržaja, hodočasnički se putopisi moraju muhidisciplinamo istraživati, pa je njihova vrijednost izuzetno velika te ostaju i drugima kao izazov i buduće plodno polje rada.

und andern nenhafligen dingen die hi nuwen ziten sini geschehen atler minnest geschriben. ...; Ridder, 1992., 378., 381. 3 Neitzschitz, 1666., 7., 8., 10. 0 potrebi datiranja govori i T\vinger. 3 Djelo je izvorno napisano i naslovljeno na talijanskom jeziku Memorie istoriche di Tragurio ora delto Trau i tiskano 1673. u Mlecima. Vidi: Lučić, 1979., 36., 666.

10

2. HODOČASNICI I HODOČAŠĆA Bila jednom dva Friedricha. Jedan je bio vojvoda, pa car,4 a drugi je bio sluga i ostao sluga.5 Osim što su živjeli u isto vrijeme i u istoj državi, zajedničko im je bilo to što su obojica bili hodočasnici. Njihova pobožnost i predanost zajedničkom cilju bila je tolika da su postali subraća, obukli su obojica jednake neugledne halje od sivog sukna, strahovali za život u olujama ploveći po Jadranu, te su naposljetku jahali na magarcu, trpeći ista ponižavanja i vrijeđanja dok su obilazili Sveta mjesta u Palestini. No, i njihov je vjerski zanos bio dovoljan pa su sve nevolje zanemari­ vali, smatrajući daje svjedočenje prva zadaća svakog kršćanina.67U ovih par crta dobiva se opća slika hodočasničkog života osoba koje su, dolazeći iz svih krajeva Svetog Rimskog Carstva i sa suprotnih strana feudalnog društva, odlučile i provele ono što sažima dominikanac Felix Fabri ovim riječima: .. Svaki dobar kršćanin voli po kršćanskoj osobini mjesta i krajeve, gdje je Krist, njegov Gospodin, po kojemu on ima bit, život i ime, u ljudskoj prirodi živio i koje je on svojim svetim koracima i svojom predragocjenom krvlju pomazao i posvetio. Radi toga duhom dobronamjeran čovjek ima srdačnu želju vidjeti Jeruzalem i Svetu Zemlju gdje je Krist živio, te poljubiti svete korake. ...1 Istina je da su zapadni kršćani osim Jeruzalema imali još dva odredišta koja su zajedno s njim činili trolist velikih hodočasničkih mjesta - bio je to Rim, te Sv. Jakov, tj. Santiago u Composteli, na krajnjem zapadu tadašnjeg svijeta. Odlazak u ta mjesta računao se kao peregrinatio maior, ali mi ćemo ovdje pak govoriti samo o putu u Jeruzalem. Što se tiče formalne pravne skrbi, Crkva je davala ovim putni­ cima posebne privilegije, od kojih ističemo zaštitu tijela i imovine. Hodočasnici su

4 Rohricht, Die Jerusalemfahrt des Herzogs Friedrich ..., 1891., 29., 31. 5 Stcindorff, 1995., 102., 107. 6 Koliko je to u skladu s učenjem tadašnjeg pokreta »devotio modema«, vidi: Velika povijest crkve (ur. Hubert Jedin), Zagreb, 1993., 487., 495.-497., 499.-501. 7 Rdhricht - Meisner, 1880., 281., 282. (Felix Fabri, Duhovno hodočašće, 1492.)

i na prostoru Carstva imali poseban status koji je odgovarao razini zaštite crkvenih osoba, no uvijek je bilo i onih zbog kojih su i postojale kaznene odredbe.® Hodočašća možemo podijeliti po načelu osobnih razloga i povoda. Iako je svako hodočašće izraz pobožnosti, bez obzira na drugostupanjske povode, ipak je uvijek bilo ljudi koji su odlazili na put vođeni samom vjerom. U toj skupini su svakako brojem daleko nadjačavali oni koji su išli na molbeno hodočašće. Jadi i želje od pamtivijeka su tištili ljudsku dušu i tijelo pa se nije žalilo truda da se milost zasluži odlaskom na Sveta mjesta. Pokajničko hodočašće je bilo ništa manje vrijedan izraz vjere, jer je pokajanje bilo jedan od temelja kršćanstva, a i spisak grijeha nije završavao samo na kršenju Dekaloga. Valja ipak razlikovati dvije pod­ vrste odlazaka: po vlastitoj odluci i nametnuto. Zahvalničko ili zavjetno hodočašće bilo je posljedica ostvarene prethodne molbe, a kao i molbeno, najčešće je bilo vezano za spas života, ozdravljenje ili, kao u slučaju Sigmunda od Polheima, za oslobođenje iz turskog ropstva.89 Spomenuto naoružano hodočašće od kraja XIII. stoljeća nije više postojalo jer se nije moglo provesti, premda su ga neki hodoča­ snici u svojim spisima priželjkivali. Dakle, vođeni sveopćom pobožnošću, ali i svojim osobnim razlozima, njemač­ ki istinski hodočasnici su odlazili, ali među njima su, u početku neprimijećeno ili nezabilježeno, putovali i oni putnici druge vrste. U njihove motive su se ubrajali: slavoljubivost, lakomislenost, radoznalost, častohleplje i avanturizam, a bilo je i osoba koje su, ne hodočastile, nego putovale zbog koristoljublja, pa čak i osvete.101 Naime, ako netko nije mogao zbog bolesti ili nemoći otići na ovaj izuzetno naporan put, davao je svome zastupniku određenu svotu novca, koja je mogla biti i veća od troškova puta. I dok je vjera kod hodočasnika bila izražena u mnoštvu situacija, počevši od temeljne odluke da se krene na put, vjerska izobraženost se očitava iz mnoštva citata iz Svetog pisma. Iako su crkvene osobe napisale dobar dio putopisa, ni svjetovnjaci nisu ništa zaostajali u poznavanju Biblije. To se osobito iskazivalo opisivanjem boravka u Svetoj Zemlji, gdje je uz prikaz malone svakog lokaliteta bio pridodan prigodni redak." U mnogim tekstovima dade se iako uočiti iz kojeg kraja ili biskupije dolazi pisac. Ono što ih odaje imena su svetaca prema čijim

8 Vidi npr.: Lexikon des Mitielalters VI, 19932149.; Meyer, Christian, Das Stadtbuch von Augsburg insbesondere das Stadtrecht vom Jahre 1276, Augsburg, 1872., 9 1 .- ... der ander ubel strazraup isl, der einen bilgerin u f der strazze berauhet,... 9 Vidi: Lexikon des Mittelalters VI, 1993., 2150., 2151.; Lexikon des Mittelalters VIII, 1997., 1980., 1981.; Kloft, Matthias, »Geleite durch die Welle ,..« - Aspekte christlicher Wallfahrt durch die Jahrhunderte, u: www.erxbistum-koeln.de/export/sites/crxbistum/bildung/schule-hochschulc/religionspedagogik/paedagogischewoche/dokumentationcn/2QQ4/ freitag/kloft.pdf Glede Polheima vidi poglavlje 4.11. 10 Vidi takav slučaj u poglavlju: »Dubrovnik i otoci«. 11 Navest ćemo samo imena pisaca i godinu hodočašća: Sparnau (1385.), anonim (1450.), Plettenberg (1461.), Zedlitz (1493.), Schurpf (1497.).

12

blagdanima su određivali protek vremena na putu. Sveti Gal i sveti Otmar otkri­ vaju osobu s alemanskog (jugozapadnog) prostora; sveti Amand i sveti Hubert nam govore da ih spominje zapadni Nijemac; to isto čini i sveti Teodorih (od St. Huberta), a sveti Vidje bio omiljen među hodočasnicima s juga Carstva. U ovom pogledu također se prepoznaje i učenje reformacije. Tako hodočasnici iz krajeva u kojima je tada prevladavala, navode dane po imenu sveca, ali bez bogougodničke oznake, ili spominju samo broj dana u mjesecu.12 Odnos Martina Luthera prema hodočašćenju i Svetim mjestima bio je popri­ lično ambivalentan. U jednom trenutku je priznao da ih ne obescjenjuje te kako bi volio osobno hodočastiti, a li... sad više ne može ... No već na drugom mjestu protivi se ...jer za grobom, u kojem je Gospodin bio položen, a kojega posjeduju Saraceni, Bog pita jednako mnogo, kao i za kravama u Švicarskoj. ... Erazmo Roterdamski nije odobravao krute Lutherove stavove i zdušno je branio pellegrine. Naposljet­ ku, Katolička crkva podržala je neupitno hodočašćenje i slične pobožnosti, stoje utvrđeno odlukama 25. sjednice Tridentskog koncila 1563. godine, a to su onda isusovci, glavni provoditelji protureformacije, dalje širili. Nama su zanimljiva dva oprečna mišljenja iz kasnog razdoblja. S jedne strane Jakob Gretser spočitava kroz alegoriju djeci (protestantima) da su odbacili očeve (katolike) i njihovu vjeru, po­ nekad i u doslovnom smislu.13S druge strane, Christoph Jager naziva hodočašćenje katolika praznovjernim putovanjem nerazumne djece.14 Pisanje oporuke prije polaska na put bila je sasvim uobičajena stvar, osobito u sloju hodočasnika koji su dolazili s gornjeg dijela društvene ljestvice. U doma­ ćim nemirnim zbivanjima bilo bi nepromišljeno za plemića izložiti se već dobro poznatim pogibeljnostima bez uređene posljednje volje. To je osobito vrijedilo za one starije koji su imali više djece, tj. više mogućih nasljednika. Dakle, ni manje imućni, a kamoli velmože, kao vojvoda Wilhelm III., nisu takvo nešto propuštali,15 jer se često događalo da se umjesto hodočasnika vraćala vijest da je umro. Zbog toga se preporučavalo Majci Božjoj i drugim Božjim ugodnicima, a bližnji i kolege upućivali su usrdne molitve za njihovo zdravlje i siguran povratak, dok su darovitiji znali sročiti i neku pjesmu.16 Nakon svega, sasvim je razumljiva pouka što ju je izrekao iskusni hodočasnik grof Eberhard, kako nekoga nije uputno ni savjetovati niti odvraćati od puta na Sveti grob, jer to je pohvalna stvar, ali može lako loše završiti. Kada je saznala da joj sin namjerava hodočastiti u Jeruzalem, vojvotkinja Margarcthe, puna majčinske zabrinutosti za ishod, nagovarala je sina, Albrechta III., da odustane ili odgodi odlazak, budući da su joj ... oni koji se razumiju u

12 Realencyk!opadie fiir protestantische Theologie und Kirche VII, 1899., 558. Nije slučajno da su hodočasnici iz donjeg Porajnja jedini spominjali Sedmoricu spa­ vača - osim anonima iz 1472., tu je i Harff. Vidi: Groote, 1860., 19. 13 Rohricht - Meisner, 1900., 28., 29., 32.; Gretser, 1606., 74., 75., 77. 14 Neitzschitz, 1666., 6. 15 Vidi npr.: Kobi, 1868., 14.-16.; Rohricht, 1900., 137. 16 Ernstberger, 1955., 355., 356.

13

astronomiju i nebeska kretanja dali do znanja ... kako će ta godina 1472. biti puna užasnih događaja. Pod tim pritiskom, vojvoda je sačekao povoljna proročanstva za 1476., pa je tek tada krenuo na put.17 Jedan od prvih koraka u pripremi za boravak u Svetoj Zemlji bio je prestanak brijanja, tako daje brada bila prepoznatljiv hodočasnički detalj već u europskim, kršćanskim okvirima, ali glavnu ulogu je imala kasnije u muslimanskim krajevima. Nakon povratka u zavičaj, neki velmože su ostavljali bradu pa su po njoj postali općepoznati.18 Motiv za hodočašćenje postojao je i u najudaljenijim gradovima i plemićkim dvorovima Njemačke. Ta kopnena udaljenost od Mletaka bila je prva veća prepreka pri ostvarenju zamisli o pohođenju Svetih mjesta. Većina putopisaca navodi nam etapne udaljenosti, a primjerice, Porner (iz Braunschvveiga) i Breidenbach (iz Mainza) donose sumarne brojke od 190, odnosno više od sto njemačkih milja, tj. oko 1400, te više od 740 km dužine puta od svojih gradova do Mletaka.19 Njemački su hodočasnici prelazili Alpe najčešće preko onih prijevoja koji su im ležali na naj­ kraćem pravcu kretanja. Samo poneki su išli uokolo - većinom su to bili velikaši, zbog državnih razloga - ili profesionalni vojnici, kako ih je već nanio vjetar nekog rata. Najviše su se koristili najvažnijim alpskim prijevojem Brennerom (1375 m) između Innsbrucka i Sterzinga. Njega su birali gotovo svi hodočasnici iz središnjih njemačkih zemalja od Brandenburga do Bavarske. Drugi po broju prijelaza bio je prijevoj Reschen (1508 m) između Landecka i Merana, i njega su birali hodočasnici zapadnijih njemačkih krajeva od Porajnja do sjeverne Švicarske. Prolaz Kanalskom dolinom između Villacha i Pontebbe najviše je odgovarao šleskim hodočasnicima, a zabilježeni su također prijelazi preko sedla Radstadter Tauem (1739 m), Plockena (1308 m) na Karnskim Alpama, Korenskog sedla, tj. Wurzena (1073 m), te preko Sv. Gottharda (2108 m) između rijeka Reuss i Ticino u Švicarskoj.20 Nakon toga, spuštali su se dolinama rijeka te su, izašavši iz Carstva, prelazili na teritorij Republike. Dolazeći iz raznih smjerova, put ih je vodio do Trevisa, a onda su se, dotakavši prvi put slanu vodu, prevozili u metropolu Sredozemlja.

17 Fratris Felicis Fabri Evagatorium I., 1843., 26., 27.; Krasić, 2001., 156.; Langenn, Friedrich Albert von, Hercog Albrecht der Beherzte, Stammvater des kdniglichen Hauses Sachsen, Leipzig, 1838., 110., 111. 18 Npr: gore spomenuti Eberhard im Bart (Bradati), grof, pa wiirttemberški vojvoda, koji je hodočastio 1468. godine. Vidi: Rohricht, 1900., 106., 138. 19 Herkov, 1977., 207., 208. 20 Primjerice: Brenner - H. Rot/O/1440.; Bogislaus/O/D/1496.; Seydlitz/D/1559.; Wormser/0/1561.; Rauwolf/D/1576.; Reschen - (između rijeka Inn i Adige/Etsch) - P. Rot/O/1453.; Alexander/0/D/1495796. (O = odlazak; D = dolazak) O uobičajenim pravcima putovanja vidi: Simonsfeld, 1887.,91.-94.,97.-100., 198.-201.

14

2.1. U Mlecima (1581.) ln \velschen Landen ligt ein Statt, Das Mer sy gar umgeben hatt, Venedig ist ir Name, Da štand der Schijf ein grosse Zal, Wie woll bewiist ist liberal, Da kommen auch zusammen Von allen Landen noch und ferr Die sich zu diser Pilgerfahrt Begeben wellen auff das Mer.

Mnogi sjajni gradi Italiju krase, Da su Mleci prvi, to odavno zna se. Baš sa sviju strana prožeto ih more, Tu dolaze brodi od jutra do zore. Svi o tome zbore, po tome prosudi, Da se sa svih strana skupljaju tu ljudi. Nijemci, Franci, Ugri, i jo š povrh toga, Hodočašće sveto odatle počinju, Preko mora plove, sve na slavu Boga.

21

Raskoš i sjaj Serenissime duboko su se dojmili svih hodočasnika. Priče koje su vjerojatno i ranije imali prigodu čuti utoliko su se više potvrđivale, ukoliko su duže upoznavali znamenitosti grada, a on je uvijek bio spreman za prihvat gosti­ ju, osim u ratnim vremenima. Boravak njemačkih hodočasnika, kako pojedinaca, tako i većih ili manjih skupina, bio je uvelike olakšan postojanjem niza svratišta i gostionica čiji su vlasnici bili Nijemci. Naime, golemoj većini je dolazak u Mletke radi odlaska na hodočašće bio prvi susret s gradom sv. Marka. Trgovce koji su odlučili otići na Sveti grob tu moramo isključiti, jer su oni po prirodi svog posla mnogo puta dolazili u Mletke čineći onu rijeku roba koja je izvirala u potocima iz mnoštva (iako ponajviše južno-) njemačkih gradova. Ti potoci su se spajali -te na kraju, čineći moćnu rijeku, dospijevali u grad na laguni. Otuda su se, obavivši poslove, vraćali u svoje gradove iz kojih su potekli. Njima bi, ali u mnogo manjoj mjeri, mogle biti slične osobe iz crkvene hijerarhije, koje je put vodio do Rima ili drugog crkvenog središta. Dakle, umorni putnici, došavši u grad, odsjedali su u »Zum Spiegel«, »Zum weissen Lowen«, »Zum schvvarzen Adler« ili u »Teutsche Haufi«. Ovu »Njemačku kuću« drugi su u putopisima zvali »Zum hl. Georg«, »Zur Floten« ili »Zur hl. Trinitat«.2122 Međutim, kuću se ne smije zamijeniti s institucijom i skladišno-prodajnim kompleksom zvanim Fondaco dei Tedeschi koji se nalazio, a i sada se nalazi, blizu mosta Rialto. Izgleda da potječe iz XII. st., proširen je 1423., a nakon požara 1505. godine izgrađen je u sadašnjem obliku.23 Putnici iz

21 Diesbach, 1893., 279,280. 22 Da izbjegnemo obilje bilješki, vidi skupni spisak u: Rohricht - Meisner, 1880., 11.; Simonsfeld, 1887., 155., 283.-285. 0 broju trgovaca i drugih gostiju iz Njemačke, najbolje govore nadgrobne ploče, čiji su natpisi dani od 220. do 245. str. Slikovita imena redom znače: »K zrcalu«, »K bijelom lavu«, »K crnom orlu«, »K sv. Jurju«, »K flauti« i »K sv. Trojstvu«. 23 Vidi: Simonsfeld, 1887., 8.-11.; Concina, 1997., 125.-136., 145.-181.

15

najudaljenijih mjesta Njemačke tu su se osjećali opušteno u društvu sunarodnjaka, bilo da su im oni bili hodočasnički sudrugovi ili samo trgovci koji su se zatekli poslom u tom velikom i bučnom gradu - pomorskoj metropoli Sredozemlja. Odstupanje je opet činilo svećenstvo koje se počesto smještalo po franjevačkim ili dominikanskim samostanima, osobito ako su bili pripadnici istoga reda. Izu­ zetno ugledni i bogati velikaši boravili su u kućama paruna, gdje su zacijelo bili dobro ugošćivani u cilju dobivanja konačnog pristanka na ugovor o prijevozu.24 Spomenute gostionice bile su stjecišta prijevozničkih agenata koji su pokušavali uvjeriti hodočasnike u prednosti upravo njihovih brodova i usluga. Razmjenjivala su se iskustva i mišljenja i počesto se na temelju prvih dojmova donosile odluke 0 prijevozniku. Pregovori su ponekad znali biti jako dugi i mučni, iako se većini putnika žurilo s isplovljavanjem - nisu naime baš svi raspolagali s velikim svotama koje bi im dopuštale dug i lagodan boravak u Mlecima. Ipak je taj grad za njih bio skup i ponekad se dobiva dojam da su bili proračunato zadržavani, kako bi se iz hodočasničke lisnice istislo što više novca. Naglašavanje izbjegavanja nepotrebnog zadržavanja govori u prilog tezi o manipuliranju i vjerojatnim dogovorima paruna 1 mjesnih gostioničara.

2 .1 .1 . Pod paskom države Prijevoz hodočasnika je u samim počecima (XI. - XIII. stoljeće) bila spora­ dična i usputna djelatnost mletačkih brodovlasnika. Razmjena materijalnih dobara između Zapada i Istoka tek se bila pokrenula, i trebalo je proteći dosta vremena da se stvori gospodarska razina koja dovoljno novca nije ostavljala samo pojedincima da mogu platiti put u Jeruzalem. Ti prvi rijetki hodočasnici nisu sklapali pismene ugovore, nego se sve završavalo na dogovorenoj riječi. No već od početka XV. stoljeća, zbog prečestih pritužbi putnika, država je bila prisiljena poduzeti zakon­ ske mjere u cilju reguliranja njihova odnosa s parunima. Kad se vitez Emmeram Notthafft s trojicom suputnika požalio na svoje brodske prijevoznike, iza njega je stao vojvoda Heinrich od Landshuta, pa je mletačko vijeće usvojilo hodočasnikove zahtjeve.25Vodeći se ovim slučajem, nije potrebno posebno naglasiti daje dodatnu težinu davao status i utjecaj hodočasnika, pa se na taj način ostvarivala korist i na državnoj razini. Jasno je da nije bilo svejedno žali li se neki moćni izborni knez ili običan anonimni putnik! No nije sve stajalo na zaštiti! Vlasti su sa svoje strane davale velike počasti osobama za koje bi zaključili da im mogu biti od koristi, i to se obično isplatilo. Čak nakon više od pedeset godina, vojvoda od Klevea, Johann

24 Vidi npr.: Kohl, 1868., 138. 25 Simonsfeld, 1896., Munchen, 1897., 324., 325. Ova četvorica bili su su suputnici Stephana od Gumppenberga 1417. godine.

16

II., pamtio je kako je Signoria počastila njegova oca, kad se vratio s hodočašća.26S druge strane, Republika je uočila veliku čistu dobit paruna, pa je od 1441. godine počela raspisivati natječaje za prijevoz. Samo najbolji ponuđači imali su pravo prevoziti hodočasnike na rok od 5 godina, ali tek uz uplatu pristojbe. Jedino ako bi u Svetu Zemlju trebalo izvanredno prebaciti velikaše od osobitog interesa za državu, paruni nisu plaćali ništa. Visina pristojbe ovisila je o sigurnosnoj situaciji na istočnom Sredozemlju, ali i o broju pridošlih putnika.27 Rekli smo kako je u početku sve bilo popraćeno mučnim cjenjkanjem. I tu je država intervenirala odredivši da cijena brodarine ne smije prijeći 50 dukata. Me­ đutim, taj dio je bio izigravan i svakako tumačen. Stoga se pristupalo sastavljanju ugovora, koji je propisivao mnogo sitnica, ali i fundamentalne stvari za koje su hodočanici bili vrlo zainteresirani. Ta pedantnost je imala manje veze s mentalite­ tom hodočasnika, a više s neugodnim iskustvima koja su stekli njihovi prethodnici s bezobzirnim vlasnicima i zapovjednicima brodova. U kasnijim vremenima, sredinom XVI. stoljeća, došlo je do slobodnog postavljanja cijena, a i država je to tolerirala. Navodi se pak da su franjevci (kao prosjački red) uživali povlasticu plaćanja polovice od ugovorene cijene na galiji, a na jedrenjacima su ih znali prevesti »za ljubav Božju« - besplatno.28 Sve u svemu, mletačke državne vlasti su očito imale razloga zaštititi putnike, pa su ovi ugovori bili rađeni u nazočnosti službenika iz Magistratto al cattaveri, a nerijetko i uz najviše državne dužnosnike.29 Neki su bili pisani talijanski, neki latinski, a dobar dio i na njemačkom jeziku.30 Međutim, ta ista država zaštićivala je i interese paruna i brodovlasnika, ako bi se ovi požalili na dugove putnika.31 Dok se tako čekalo, mnogi su iskorištavali prigodu da vide veličanstvenu ce­ remoniju duždevoga »vjenčanja s morem«, a obilazilo se i crkve. U međuvremenu su hodočasnici morali za sebe kupiti pribor potreban za život na brodu tijekom dugog putovanja. O njihovim novčanim mogućnostima ovisila je i dužina spiska. Oveći sanduk je spadao među nužne stvari, a služio je ne samo za pohranu vred­ nijeg pribora, nego i kao zamjena za postelju. Izgleda nevjerojatno koliko hrane su putnici nosili sa sobom na brod - kobasice, pršute, sir, jaja... Zlu ne trebalo, nabavljale su se i određene ljekarije, a jedino su velikaši sebi mogli priuštiti i osobnog liječnika koji ih je pratio na hodočašću. Neki su kao duhovnu hranu u bottegama kupovali Bibliju i/ili vodiče po Svetoj Zemlji, što je postalo osobito pri26 Mletački poslanik na carskom dvoru Alvise Mocenigo susreo se 1503. s Johannom II. u Antvverpenu. Vidi: Sanudo, / diarii IV, 1880., 759. 27 Tako je brodar za proljetno putovanje 1441. platio oko 802 lire, a 1447. 510 lira. Vidi: Ne\vett, 1907., 69., 71., 72. 2RNewett, 1907., 70., 95. 29 Vidi: Feyerabend, 1584., 35r - Problemi s isplovljavanjem vojvode Alexandera rješavani su pred duždom Agostinom Barbarigom; Rohricht - Meisner, 1880., 12.-15.; Rohricht, 1894., 104. 30 Vidi: Fincati, 1878., 163.-171.; Diesbach, 1893., 264.-273. 31 Vidi: Rohricht, 1900., 152.-155.

17

stupačno jačanjem tiskarstva.32Uzevši sve troškove zajedno, iznos je bio vrtoglav. Radi poimanja odnosa cijena, valja istaknuti d aje za luksuznije putovanje s kraja XV. stoljeća jedan njemački zidar morao raditi 15 godina, a za troškove asketskog putovanja zaradio bi za dvije godine.3334Kad je kucnuo čas polaska, mletačke vlasti su običavale prirediti svečani ispraćaj s pjevanjem crkvenih himni, sviranjem tru­ blji i udaranjem bubnjeva, a onda bi hodočasnički brod, ukrašen mnogobrojnim zastavama Sv. Marka i svog vlasnika, te okružen lađicama, krenuo na žuđeno, ali i neizvjesno putovanje.

2.2. Plovidba (1461.) In Gottes Namen fahren wir Seiner Gnade begehren wir Nun helfe uns die gdttliche Kraft Und das heilige Grab!

Naša lađa plovi, zazivamo Boga, Desnica Njegova, nek’ne bude stroga. Božja silo višnja, morem ti poleti Da stignemo brzo na Tvoj Grobak Sveti!

34

Sva uzvišenost, gotovo svetost polaska brzo se rasplinjavala u stvarnosti pomorskog putovanja. Zacijelo hodočasnici, kao ljudi s kopna, nisu sebi mogli predočiti svu muku i ogavnost morske bolesti. Ona bi većinu zgrabila već pri malo jačoj uzburkanosti mora, a intenzitet i trajanje ovisili su o osobinama svakog putni­ ka, ali i o vrsti hrane koju je jeo.35 Gotovo da nema putopisa u kojem nije nekoliko redaka posvećeno toj velikoj neugodnosti, koja je pogađala hodočasnike bez obzira na stalež i imovne mogućnosti. U bezizglednim slučajevima čak se i odustajalo, a putopisci su to znali pjesnički obrazložiti riječima: ... jer ga voda nije mogla trpjeti.36Izgleda pak daje vojvoda Friedrich, kasniji car, prilikom svog hodočašća 1436. godine bio čvršćeg želuca, pa se čak podrugivao svojim pratiteljima koji su patili od morske bolesti.37 Ali ova nevolja je bila samo prva na spisku. Problemi s hranom bili su goto­ vo redovita pojava, bez obzira je li putovanje bilo na galiji ili na navi. Ono što je 32 Bodmer.Jean Pierre,»WernerSteiners PilgerfUhrer«,Zw/n^//a«a 12, Ziirich, 1964., 69., 70. Jedan vodič napisao je 1519. dominikanac Johannes Hostod Rombercha posluživši se djelom svog redovničkog prethodnika Burcharda od Barbyja (od Monte Siona) iz 1290. 33 Dominger, M. E., Topographie des Heiligen Landes. Zu den Pilgerreisen im Mitlelalter am Beispiel von Hans Tucher, 8., u: http://www.sbg.ac.at/ger/samson/rvws2002-03/ dorninger2002.pdf 34 Jedna od najpopularnijih njemačkih hodočasničkih pjesama. Vidi- Kohl, 1868., 25. 35 Kotruljević, 2005., 215. 36 Jacobs, 1870., 186. 37 Rohricht - Meisner, 1880., 475.

18

bilo zajamčeno ugovorom, pokazalo bi se nedovoljnim ili bi kod beskrupuloznijih paruna ostalo pusto slovo na papiru - jer, oni su varali »braću« gdje god su mogli. Posljedica su bili crvi i ličinke u biškotu i mesu, te slične odvratnoće.pa su se, kao što smo rekli, hodočasnici neposredno prije polaska dodatno opskrbljivali hranom u Mlecima. Isto tako, putem su koristili svaku prigodu da poprave jelovnik, pri čemu su im podjednako bili dragi i riba i voće. Vino nipošto ne smijemo zaboraviti, jer je kod hodočasnika imalo gotovo kultni status. Sasvim je jasno da su bogatiji putnici jeli u mnogo boljim uvjetima - nerijetko skupa s parunom, a općenito je to bilo povezano i s vrstom broda, jer je na navama bilo više mjesta. Nabrajanje svih životinjskih suputnika izgleda simpatično, ali stvarnost nam iznosi Stihovana hodočasnička knjižica, te Stockar i Mergenthal.38 Prava nesreća bi pak nastupila s pojavom kuge. Mi nismo, doduše, ni u jed­ nom našem izvješću pronašli da je pogubna bolest bila na brodu,39 ali već i sami nagovještaj ili glasina koja bi pretekla hodočasnički brod, prouzročila bi gotovo paničan strah u svakom gradu u koji bi oni htjeli pristati.40 Vrata su ostajala neu­ moljivo zatvorena i stražari su ih samo upućivali da nastave svoj put, i tek jedan slučaj, onaj zadarski iz 1479. godine, govori protivno. Tu je pak presudnu ulogu odigrao utjecaj Agostina Contarinija, paruna te galije. Jednak oprez pokazivali su i hodočasnici te su pomno pazili da ne pristanu u neku okuženu luku, a štovi­ še, i članci nekih ugovora obvezivali su na to brodare. Pravi pomor doživjeli su Lowenstein i Wormser u Aleksandriji dok su čekali prijevoz za Mletke, a kugu je na Levantu doživio i FiiBly.41 Gusari su bili ljudski čimbenik koji je hodočasnicima zadavao najviše stra­ ha. Sve do polovice XV. stoljeća, subraća su mogla prije susresti nekog morskog razbojnika iste vjere, ali od tog vremena, a osobito od kraja stoljeća, muslimanski gusari vrebali su posvuda. I tu je bilo više izrazito opasnih područja - ulaz i izlaz iz Egeja, te posebno ulaz u Jadran s albanske strane. Izravne sukobe imalo je neko­ liko hodočasničkih skupina, a možda je najjunačkiji bio otpor koji je pružen 1497. godine pod vodstvom vojvode Bogisla\va X.42 Ishod bitke bio je sljedeći: ... Onda ini je najprije pogodilo i ustrijelilo gospodina Christopha Polentzkog, poglavara u Schivelbeinu43, koji je umro viteški uz v(ojvodu) B(ogislawa). Tako

38 Mergenthal, 1586., (nema paginacije); Rohricht - Meisner, 1880., 20. 39 Vidi slučajeve: Brasca, 1481., 6v; Novak, 1978., 48., 50.; Sanudo, / diarii XXXV, 1892., 327. - Kuga je zavladala na brodu koji je u siječnju 1524. plovio iz Carigrada, te je od nje umrlo 80 osoba. 40 Takav je bio i slučaj kad su do ivanovaca na Rodu doprli glasovi da hara kuga na Kreti, odakle je do njih doplovio brod s vojvodom Wilhelmom i grofom Heinrichom. Vidi: Jacobs, 1870., 179.-184. 41 Warhafte reiB .... 1884., 156.; Feyerabend, 1584., 198r, 201r, 227r. 42 Bohmer, 1835., 293., 300. Vidi poglavlje: »Sudionici hodočašća ...« 43 Sada Svvidvvin u Poljskoj.

19

je ostao i Haas Knut iz Danziga44 - jedan pobožan čovjek koji je upravljao njihovom galijom - tu je velika sila (?) - s Četiri druga galijota. Nadam se da su oni istinski božji mučenici. ... Nadalje, s naše strane su ranjeni: moj M(ilostivi) G(ospodin) je ustrijeljen strijelom kroz jedan prst, a bar 14 strijela je pogodilo u štit NJ(egove) K(neževske) M(ilosti) koji je on imao ispred sebe i koji mu je spasio život. Zatim, teško ranjeni su bili: Peter Podewils, Arndt Ramell, Valentin iz Niirnberga, sobar; Doring Ramell, Michael Podewils, Kurt Flemming, Degener Bugenhagen, Otto od Wedella, Joachim od Devvitza, Joachim Wrech, Sigmund Barfuss i mnogo više časnih i čestitih ljudi iz drugih zemalja, koji su dobro zaslužili svoje viteštvo. ...4S Mlečani su bili svjesni opasnosti, te su poduzimali oštre mjere za zaštitu hodo­ časnika, a obrana od gusara bilo kojega porijekla ionako je bila strategijska zadaća Serenissime.46 Uostalom, sve ono naoružanje kojim su brodovi bili opremljeni bilo je upravo namijenjeno u svrhu samoobrane. U iznimno teškim godinama zajedno s hodočasničkim brodom isplovljavao je brod s vojničkom smjenom za neko od mletačkih uporišta na putu, pa mu je pružao solidnu zaštitu do svog odredišta. Samo jednom je Mletačka Republika pokušala iskoristiti vojnu silu hodočasnika u držav­ ne svrhe. Dogodilo se to 1470. godine kad su Turci47 napali Negropont (Eubeju), pa su zaustavljeni i privremeno rekvirirani svi brodovi koji su išli prema istočnom Sredozemlju. Putnike koji su išli na njima u Svetu Zemlju, skrenuli su u smjeru Negroponta, ali su ih naposljetku ipak pustili da nastave svoj sveti put.48 0 olujama i drugim meteorološkim ekstremima koji su mučili putnike u Svetu Zemlju ovdje nećemo govoriti jer zaslužuju posebno poglavlje. Ipak, nije sve bilo tako crno i hodočasnici su se znali i zabaviti. Da brže prođe vrijeme, igralo se na karte, kockalo, razgovaralo bi se - ne samo sa sebi ravnima po staležu, nego i s običnim mornarima i galijotima. Tako su i zabilježene brojne fantastične i anegdotalne priče. Ponekad se u detaljima pretjerivalo pa su se opre­ zniji putopisci ograđivali frazama »kako kažu ...« ili »čuli smo od ...«, primjerice: da u Puli postoje tri bunara - u jednom novac, u drugom vatra, a u trećem voda.

44 Tu je prepisivanjem nastala potpuno pogrešna informacija. Poginula osoba je bio pomorac Alegretto, komit na galiji, i bio je iz Budve. Prepisivač je riječ »komit« pretvorio u prezime »Knut« (ili »Cunth«), a otkuda je dodao porijeklo iz Danziga nije jasno. 45 Bohmer, 1835., 309. 46 Vidi rani ugovor iz 1408., u: Fincati, 1878., 168. Vidi za Jadran: Novak, 1964., (1583.) 323., 324. 47 Ovdje naglašavam da, unatoč tendenciji u historiografiji da se rabi naziv »Osmanlije«, ostajem pri starom, uobičajenom nazivu za vladajuću vojnu i vjersku kastu unutar Osmanskog Carstva - tako su ih imenovali i hodočasnici. Tek u izričito jasnim slučajevima taj naziv će biti zamijenjen etničkim ili pokrajinskim nazivom. 48 Mlečani su angažirali brodove i skupinu u kojoj su bili: vojvoda Ulrich II. od Mecklenburg-Stargarda i braća, vojvode Balthasar i Magnus U. od Mecklenburg-Sđnvcrina. Vidi: Rohricht - Meisner, 1880., 487., 488.; Gullino, 1996., 70., 71.; Cipiko, 1977., 57., 58.

20

Kad je bilo više vremena, priređivale bi se igre vještine, a Helffrich svjedoči da su njegovi suputnici iskoristili zgodu i da zaplešu, jer je na brodu bilo žena iz Nizozemske. Na svaki način nastojali su se suzbiti dosada i tenzije putovanja, koje su neminovno nastajale te gnjavile i opterećivale hodočasnike pri dužim etapama plovidbe. Nekima je pak bilo teško suzbiti spolne nagone, pa su na hodočašće kretali sa suprugom. Drugi, pustopašniji, rasterećenje su tražili kod bludnica u lučkim krčmama na mletačkom Levantu. Fabri je i te devijacije uočio i na njih se oborio, ne štedeći riječi prijekora. Osobito ga je zaboljelo to što su prostitutke u Aleksandriji bile iz kršćanskih krajeva, dakle, i od crnog je bilo crnje.4950

2.3. U središtu svijeta Sei uns gegriisst Du Gottesland, wo unser Christ sein Leiden fand!

Zdravo ti nam budi Božji kraju sveti, Gdje su Krista ljudi Dali razapeti!

50

Nakon što su (ako su!) sretno prošli kroz sve nevolje puta, hodočasnici su bili presretni gledajući obale Svete Zemlje. Tog trenutka zaorile bi se spomenute njemačke hodočasničke pjesme ili prikladne latinske zahvalnice TeDeum laudamus ili Salve, regina.5152Bilo da se radilo o galiji ili navi, »luka« u Jaffi u kojoj su se gotovo isključivo iskrcavali, nije bila opremljena za pristajanje uz obalu. Stoga bi se usidrili i poslali po muslimanske službenike zadužene za prijam hodočasnika, a ujedno i po gvardijana franjevačkog samostana u Jeruzalemu. Čekanje se znalo poprilično otegnuti, a onda, kad bi došli, službenici bi ih poimenično popisali i naplatili ulazne dažbine. Gvardijan, koji je imao službeni naslov: Čuvar Svete Zemlje te apostolski izaslanik i sluga u krajevima Istoka?2 došao bi osobno ili bi poslao svog prokuratora. On se, po ustaljenom običaju, pobrinuo da ugovori ma­ garce za putovanje do Jeruzalema, a osim toga osigurao je naoružanu pratnju kod državnih vlasti. Ni tu nije išlo bez ucjena i cjenkanja, a ponekad se u nezgodnim okolnostima znalo dogoditi i mnogo gorih stvari po hodočasnike. Iako su hodoča­ snici, kako je već kazano, bili odjeveni u jednake sive halje, ponekad su poznatiji pripadnici visokog plemstva imali nesreću naletjeti na ljude koji su znali tko su. Oni su, prepoznavši ih, dojavljivali to državnim službenicima, a sve zbog pakosti, 49 Fratris Felicis Fabri Evagatorium III., 1849., 168., 169., 270. 50 Rohricht - Meisner, 1880., 23. 51 Rohricht - Meisner, 1884.,51.; Rohricht, Die Jerusalemfahrten der Grafen .... 1891., 90.; Minckwitz, 1856., 56. 52 Kohl, 1868., 33. - Terrae Sanctae Custos ac in partibus Orientis Apostolicus Commissarius et Servus. Vidi također: Pejič, 1977., 149.

21

ili još češće, zbog novčane koristi. Takvo nešto iskusio je već vojvoda Friedrich, a poslije Alexander i još neki.53 Nadalje, muslimanske vlasti bacale su hodočasnike u tamnicu, ako bi se samo posumnjalo da imaju veze s nekim napadima kršćana, koje su izvodili najviše rodski ivanovci.54 Najgore nevolje pretrpio je Konrad od Einsiedela koji je bio zarobljen tijekom hodočašća 1427., a nakon gotovo tri de­ setljeća, iz tada već osmanskih ruku, oslobodila gaje 1456. godine kod Beograda križarska vojska Janka Hunyadyja.55 Slično je, ali djelomično s boljim ishodom, doživjela skupina hodočasnika iz 1556. godine, što ćemo opširnije vidjeti u opisu Melchiora od Seydlitza. Dakle, silom, a ne voljom izjednačeni hodočasnici odatle su kretali prema Jeruzalemu, do kojega bi došli za nekoliko dana, ukoliko ne bi imali problema s lokalnim pučanstvom. Vjerski zanos, osobito u razdoblju istinskih hodočašća, dostigao bi vrhunac čim bi ugledali grad u kojem je Spasitelj pretrpio muku i proslavio se uskrsnućem. Sasvim u skladu s ulogom vjere, na svim srednjovjekovnim kartografskim prikazima svijeta Jeruzalem je bio ucrtan u središtu.565789*61On je bio svojevrsno križište polaznog meridijana i paralele i takvo shvaćanje bilo je živo sve dok otkrića pomo­ raca u službi Portugala i Španjolske nisu pomakla horizonte, a geografi uskladili znanja. U rasponu od stotinjak godina nalazimo u putopisima vrlo slične navode: Hir ist ez mittene in der werlde (1385.),51Đisjl ist mitten in der wernt (1433.),5S An der Stat sei es geleich mitten in der welt, i malo kasnije, Item zewissen, das Jerusalem ligt mitten in der Welt (1476.),59 In dem Tempel In dem kuer ist ein loch, das mitten ist In der Welt (1493.),60 daer sait man dat it mitz in der werlt siju seulde (1497.).61 (SI. 1) Hodočasnici su u najvećem broju slučajeva odsjedali u franjevačkom gostinjcu, ali su poneki sami sebi pronalazili smještaj. Službujući gvardijan je ozbiljno upozoravao sve hodočasnike da dobro pri­ paze što govore i rade, navodeći najgore moguće prijestupe. Čak kad bi se sve to poštovalo, rijetko je prošla neka hodočasnička skupina, a da se ne bi osjetila ugroženom. Takvo ozračje osobito je postalo karakteristično u vrijeme vladavine 53 Rohricht - Meisner, 1880., 25., 475., 511., 516., 519., 537. Vojvoda Alexander i ostali hodočasnici bili su ucijenjeni za nekoliko stotina dukata. Vidi: Feyerabend, 1584., 42r. 54 Rohricht - Meisner, 1880., 24., 484. 55 Konrad je išao na hodočašće zbog zahvale za oslobađanje iz husitskog zarobljeništva. Vidi: Rohricht, 1900., 105. 56 Škiljan, 2006., 62., 63. (SI. 18), 64., 70. (SI. 22), 98., 142. 57 Rohricht, Die Jerusalemfahrt des Peter Sparnau ..., 1891., 479. 58 Rohricht - Meisner, 1882., 360. 59 Rhenanus, 1832., 100. “ Rohricht, 1894., 279. 61 Groote, 1860., 174. Svima njima pridružuje se i Fabri u latinskom tekstu. Vidi: Fratris Felicis Fabri Evagatorium I., 1843., 306.

22

Osmanlija - nakon 1517. godine. Međutim već Schiirpff 1497. ogorčeno bilježi da se ... to događa hodočasnicima svake godine na istom mjestu ...62A »to« je značilo: udaranje štapovima, bičevima, bacanje kamenja po hodočasnicima, ruganje, lupanje i urlanje dok su trajale mise u crkvama koje su tobože osiguravali predstavnici vlasti. Vjerojatno su se najgore osjećali kad su morali muslimanima plaćati ulazninu da razgledaju kršćanska Sveta mjesta. Svaki pravi hodočasnik nastojao je u Jeruzalemu obići Sveti grob, tj. mjesto Isusovog uskrsnuća, zatim Golgotu, mjesto razapinjanja i smrti, a izvan grada išlo se u Betlehem na mjesto rođenja, u Nazaret, na rijeku Jordan i na još nekoliko obvezatnih Svetih mjesta. U tim prigodama ho­ dočasnici su dodirivali svojim ili poznaničkim križićima, krunicama i prstenima ta mjesta, te su to s najvećom pobožnošću nosili kući.63 Svi ti obilasci provodili su se u organizaciji franjevaca sa Siona. Dobar dio hodočasnika zabilježio je postojanje predstavnika i drugih kršćanskih Crkava: Armenaca, Gruzijaca, jakobita, maronita, Kopta iz Egipta i Etiopljana, te Grka s kojima su imali najviše nesporazuma pa su im ostajali u lošoj uspomeni. Vidljivo je pak da su bili impresionirani nazočnošću svih mogućih naroda - Stockar je simbolički rekao »77 naroda« - u gradu koji je bio, kako su brzo shvaćali, svet za sve njih, a ne samo za kršćane rimske katolike. Franjevci su od njih na kraju očekivali davanje novčane pripomoći, ali su ponekad imali posla sa škrtim hodočasnicima koji nisu pokazivali namjeru ni da im nado­ knade troškove. Kako Rauvvolf bilježi, u njegovo vrijeme su se osjećali pomalo zaboravljenima, što je bio samo odraz vjerskog stanja u Europi.64 Proglašenje Vitezom Svetog Groba bila je ceremonija koja se provodila naj­ češće potajno, zbog straha za hodočasnike koji su je prošli. Opis, koji nam daje jedan rani hodočasnik, nije mnogo promijenjen tijekom vremena:65 Gospodin Peter N otthafft od Bodensteina opisuje, kako je godine 1390. p ro ­ glašen vitezom i kakva se ceremonija vrši p ri tom činu.66 Oblik i način kako se oni hodočasnici koji to žele, proglašavaju vitezom na Svetom grobu. Nakon završetka službe Božje skupe se svi hodočasnici, koji žele biti progla­ šeni vitezom, pred Svetim grobom. Oni se postave u redove prem a nacijama. Časni otac gvardijan reda sv. Frane, koji proglašava hodočasnike vitezovima, opomene ih prije toga ozbiljno, da prim aju ovo sveto viteštvo u ozbiljnosti i

62 Ostertag, 1852., 238. 63 Fratris Felicis Fabri Evagatorium I., 1843., 94 64 Feyerabend, 1584., 341 v 65 Rohricht, 1900., 21.; Birkmeyer, 1999., 121. 66 Prechtl, Johann Sigmund, Familienchronik aus dem Jahr 1628 (bearb. Harald Stark), u: www.notthafft.de/archiv/chronikl628-abschrift.htm

23

strahu Božjem te da provode pravo viteštva na način kako se pristoji plemić­ kim, viteškim, pobožnim ljudima. On također upozori sve hodočasnike, da ni jedan ne ide na proglašenje vitezom (ako nije) od plemenita roda ili starog, dobrog, časnog plemena, ... Zatim otac gvardijan ide u Sveti grob s mačem okovanim zlatom, a uza se ima i dvije zlatne ostruge te poziva jednog za drugim u Sveti grob kako su zapisani. Tamo im pripaše mač i postavi ostruge te izvuče mač, pozove svakog da klekne pred rakom Svetog groba, tako da grudima i rukama leži na kamenu. (I dok) tako leže na raki Svetog groba, udari svakoga mačem ploštimice po leđima ili ramenima i proglasi ga u ime Božje kršćanskim vitezom te vrati mač i otpaše mu ga, kao i ostruge, a onda proglašeni vitez iziđe iz Svetog groba. Gvardijan pozove drugoga i ponovi sve tako, dok svi ne budu proglašeni vitezovima. Zatim se proglašene vitezove odvede u kapelu naše Gospe, koja je također u crkvi i pripada franjevcima. Tamo im govori o vrlinama i časti ovog viteštva kojemu se nijedno drugo viteštvo ne može usporediti. Kao drugo, ovo viteštvo je najnevinije i najneokaljanije zato jer nije okrvav­ ljeno kršćanskom krvlju, kako se viteštvo kršćanskih velikaša bori jedno protiv drugih (koje su oni) proglasili vitezovima i koje hoće naplatiti svoja viteška djela u prolijevanju kršćanske krvi, često radi sramotne plaće i novčanog dobitka.... Kao četvrto, ovo se viteštvo posvećuje jedino Božjim zadaćama, kako: uzdrža­ vati kršćansku vjeru, duhovnike, također zaštićivati udovice i sirote, pomagati nevoljnike, utvrđivati pravednost i izbjegavati sve poroke. Neki njemački hodočasnici, ali ne bilo koji, nego upravo pripadnici plem­ stva i patricijata, želeći ovjekovječiti svoj boravak u crkvi Svetog groba i drugim svetištima, nisu prezali ni od toga da ugrebu ili urezu svoje grbove, pa i imena. To je stvarno bilo više urezivanje, zbog toga što je bilo izričito zabranjeno, pa se izvodilo na brzu ruku i potajice. Franjevci su bili ogorčeni zbog toga, jer su uslijed takvih poteza hodočasnika katolici jako gubili na ugledu ne samo kod pripadnika drugih Crkava, nego i kod muslimana. Ništa manje nije bio razljućen ni Fabri, pa je napisao da su ti štitovi i grbovi... bili ne znak plemstva nego njihove budalašti­ ne te su ostali kao trajni spomen njihove gluposti ...67 Unatoč svemu tome, to se nagrđivanje nastavilo i dalje, a oni koji su imali obzira davali su da im se postave ploče s grbovima na dopuštenim mjestima. Heraldički simboli nisu ostavljani samo

67 Fratris Felicis Fabri Evagatorium II., 1843., 94.-96.

24

u Svetoj Zemlji, nego i po drugim mjestima u kojima su se zaustavljali, ponajprije na Krfu, Kreti te na Rodu, dok ga nisu osvojili Turci.68 Među prostorno najudalje­ nijim zabilježenim slučajevima ostavljanja »uspomena« navodimo ime Alexandera od Schulenburga u jednoj kapelici kod Kaira, te Ludvviga Rautera koji je 1569. urezao svoje ime u samostanu sv. Katarine na Sinaju, a oni nisu bili jedini.69 Od hrvatskih gradova zabilježen je samo primjer iz Poreča. Tamo je 1484. godine jedan flamanski hodočasnik na zidu benediktinskog samostana sv. Kasijana primijetio grb nekoga saskog vojvode. Do tog vremena tu su bili u prolazu Wilhelm III. i Albrecht III., a koji je »skrivio« to urezivanje, teško je kazati. No, i Francuzi su ostavljali dokaze svog boravka. Lengherand je 1485. uočio u Dubrovniku na nekoj crkvici ime svog sunarodnjaka Gillesa Vinchenta za kog ne znamo koje je godine hodočastio.70Naposljetku, valja kazati da su se na crkvi Svetog groba u Jeruzalemu mogla vidjeti imena palestinskih putnika iz svih mogućih naroda.71

2 .4 . P o v ratak

Obišavši sva Sveta mjesta u Palestini, ispunivši zavjete i stekavši oproste, a oni iz plemićkog staleža i titulu Viteza Svetog Groba, hodočasnici su kretali u dva pravca. Jedan je vodio (najčešće) natrag u Jaffu, gdje bi se uz uobičajeno naplaći­ vanje izlaznih pristojbi ukrcavali u brodove. Manji dio hodočasnika upućivao se prema samostanu svete Katarine na brdu Sinaj u sastavu neke arapske trgovačke karavane. Kasnije, u vrijeme otomanske države, pratili bi ih janjičari, pružajući im koliko-toliko sigurnost na teškom putu kroz pustinju. Nakon toga su odlazili u Kairo, odakle bi nastavili prema Aleksandriji gdje je bilo nekoliko fo n d a ca - među njima i mletački. Tamo su ugovarali prijevoz u pravcu Mletaka, a paruni su previše često, znajući da hodočasnici nemaju mnogo mogućnosti, podizali cijene do mak­ simuma.72 Ipak, kako u Palestini, tako i u Egiptu, najvažnije se bilo ukrcati... Ehrenberg sredinom XVI. stoljeća kaže kako su bili sretni da su ... se izvukli iz vražjih ruku ..., što je bilo lažno uvjerenje, jer su spomenuti turski gusari tih godina napadali sve do Ancone.73 Međutim, već osamdesetak godina ranije, ni u 68 Fratris Patili Waltlieri Guglingensis Itinerarium ..., 1892., 78.; Minckwitz, 1856., 102.; Khull, 1896., 77.; Feyerabend, 1584., 192v,225v. 69 Bar, 1895., 147., 148.; Rohricht, 1896., 103. 70 Voyage cle Georges Lengherand, 1861., 93. 71 Radi se o Janu Aertsu iz Mechelena i njegovu putopisu Cort verhaei eender herlijcker Reysen ... tiskanom u Antwerpenu 1595. Vidi: Rohricht, 1890., 136., 137. Samostan se nalazio u Predolu, dijelu grada desno od Cardusa. Vidi: Ostojić III. 1965., 118. Rohricht, 1900., 57. (bilj. 184.), 69. (bilj. 262.) 72 Gruben je zabilježio: ... do thaten si uns vil schmacheiten von wegen dass wir ihnen nit geld gaben nach ihren \villen,... Vidi: Diesbach, 1896., 148. 73 Vidi također: Sanudo, / diarii LVI, 1901., 187., 188.

25

visokim alpskim dolinama nije bilo potpuno bezbrižno. Saski vojvoda Albrecht morao je izbjegavati opasni susret s nekim turskim odredom koji je harao po Kanalskoj dolini kroz koju je on jahao u pravcu Bečkog Novog Mjesta.74 A da se prisjetimo, bilo je to kritično razdoblje nakon pada Bosne, kad su osmanlijski pljačkaški odredi prodirali na sve strane. Užasnu sudbinu pretrpjela je 1565. godine jedna hodočasnička skupina, koja se morala iskrcati na tursku obalu nakon što je stradala u brodolomu: ... Severin ... iz Antwerpena sa svojim sinom Ludwigom ... do smrti premla­ ćeni. Joos Heilegger i Clemens H ofiz Antvverpena, kao i Lorentz Willem iz Tongerena do smrti pretučeni, ... Jacob Schneider ... do smrti pretučen, ... Reichardt umro od gladi, ... (dok su bili u tamnici, prim. a.) ... u ožujku je među nas došla kuga i odmah je umrlo 6-oro koji su bili najbogatiji u skupini: gospođa Joanna od Schoota, gospodin Jan Willem, Cornelius Nout, Christian Mackhably, vitez Frans Dun, brat Franz od redovnika - jedan pobožni čovjek. Od njih su troje pokopani na vrlo prezirno mjesto - tamo gdje su zasužnjeni kršćani vršili svoju nuždu,.......umro je također Gallus Heinrich, ... Inače je ovaj put od našeg društva umro Jan Boes iz Flamanske, Jacob Willem iz Haarlema iz Holandije, Thiederich Jan iz Amsterdama iz Holandije, Hendrick Cornelis iz Amsterdama ...75 Svi putopisi govore da su hodočasnici više pobolijevali, ali i umirali tijekom povratka. Nema sumnje daje to bilo izravno povezano sa svim neugodnostima koje su trpjeli od muslimanskih vlasti, te od opće loših uvjeta života u Svetoj Zemlji. Jednima je posljednja ura otkucala u Egiptu, druge je smrt pokosila na Cipru ili na Kreti, ali barem su bili pokopani u posvećeno tlo. Oni što su umrli nasred mora, njega su i dobili za vječno počivalište - umotali bi ih u jedreno platno, opteretili kamenjem od balasta, pomolili se za dušu i bacili u dubine Sredozemnog mora. Uostalom, tako nešto bilo je određeno i ugovorima. Mnogi su se pak vratili doma shrvani i bolesni - vojvoda Ludvvig III. je oslijepio, a najstrašniji kraj imao je vojvoda Ulrich II. koji je izgleda umro od gube donesene s puta.767 Gotovo da nije bilo hodočasnika koji nije osjećao čežnju za domovinom, oso­ bito ako je imao naporan i dugotrajan povratak. I najiskusniji među njima, Fabri, nije se mogao suzdržati da ne uzdahne ... O quam laetabar animo Alemanniam meam videre! ...11 Čežnju za voljenom suprugom iščitavamo u pismu vojvode

74 ... aufi der Teujfel Hdnd kommen ... Vidi: Feyerabcnd, 1584., 275v; Rohricht - Meisner, 1880., 492.; Mergenthal, 1586. (nema paginacije) 75 Villinger, Peter, Bilgerfahrt vnd Beschreibung der Hierusolomitanischen Reifi in das heylig Land/vnnd deren Prouintzen Palestina/wie es zu jetziger Zeit beschaffenhvz noch an Antiguiteten/an allen vnd jeden H. Oertern vnd sonsten zusehen. ..., Konstanz, 1603., 112., 126., 146., 147. 76 Rohricht, 1900., 106., 140. 77 FratrisFelicis FabriEvagatorium III., 1849., 371. Vidi također: Krasić, 2001., 196.... O, kako željah vidjeti svoju Njemačku!... Te rečenice nema u Feyerabendovom tekstu.

26

Bogislavva, koje počinje: ... Najljubljenija suprugo ..., a završava riječima ... mi ćemo imati više ljubavi i radosti jedno u drugom i mnoge tisuće lijepih noći, nego što ima ružinih latica u brodu od sto tisuća tovara, zrnaca pijeska u moru i kapljica vode koje teku potocima Riigenvvaldea. ...78 Pisma s puta rodbini je slao i vojvoda Albrecht III., kao i Tucher.79 No s druge strane, mnogi su išli dvaput, ne mogavši se othrvati čudnovatoj privlačnosti Svetih mjesta, a taj osjećaj je bio znakovito obilježje vremena. Među svima prednjači primjer pobožnog Konrada od Pottendorfa kojemu je hodočašće iz 1434. bilo četvrto u životu, a uz njega kao duhovno lice valja spomenuti opata iz samostana Viktring, Gerharda II. koji je tri puta pohodio Svetu Zemlju ili redovnika Konrada iz Pruske, koji je bio ne samo tri puta u Jeruzalemu, nego i jednom na Sinaju i devet puta u Rimu.80 Stavili bismo ovdje i brojčanog rekordera Claesa van Dusena koji je u Jeruzalemu bio jedanaest puta, ali je on, kao stoje i sam napisao, bio službenik paruna Agostina Contarinija. Stoga njegove posjete treba gledati kao dio zanimanja, iako ne možemo zanijekati iskrenu vjeru koja se iščitava iz njegova djela. Uostalom i svi hodočasnici koji su ga susreli, osim Čeha Jana Hasištejnskog, smatrali su ga dijelom posade, pa ga nisu navodili u spiskovima putnika.81 Povratak kući je značio i povratak u stalešku i imovnu stvarnost. Svi u skladu sa svojim položajem, netko na konju i u brojnoj pratnji - drugi pješice i sa štapom u ruci. Postignuće je stvaralo vijesti, a moć ih je ubrzavala, pa se događalo da se u njihovu zavičaju ili gradu znalo za povratak prije nego su hodočasnici došli. Zabilježeno je... ... Dakle, 1479. godine, 6-og dana mjeseca svibnja, Hans Tucher i Sebald Rieter, oba (članovi) Malog vijeća, krenuli su za Jeruzalem na Sveti grob. Tamo je obojicu vojvoda Balthasar od Mecklenburga proglasio vitezovima te su obojica krenuli iz Jeruzalema dalje do Svete Katarine na brdu Sinaju i odatle na Crveno more, Kairo, Babilon i Aleksandriju. Odatle u Mletke i ovdje u Niirnberg. Bili su vani na putu 49 tjedana. Oni su ovdje veličanstveno primljeni, te su im mnogi izjahali u susret, jedan dio do Kornburga i okolnih šuma. Izjahali su im gradonačelnik, gospodin Ruprecht Haller i Paul Rieter te veći dio Vijeća, također svi plaćenici. Mnogi su im istrčali ususret do šume

78 Klempin, Robert, Diplomatische Beitrage zur Geschichte Pommerns aus der Zeit Bogislafs X., Berlin, 1859., 541. - ...Alderleueste Gem al.... dat erste »vy konen vnd miteinander denne lette vnd Freude leisten, darmede vele dusent guder nacht, als ein Schip van hundertdusent lesten rosenbledere dregen mach, vnd so mennich sandes korne, als in dem Mehre is, vnd so mennich drape waters also tho Rugemvolde dorch de schluse lopt. ... Riigenwalde je dvorac u Pomorju, sada Darlowo. 19 Rohricht - Meisner, 1880., 497., 499., 500. 80 Vidi: Rohricht, 1900., 109., 117.; Freytag, 1905., 132. 81 Conrady, 1882., 193.; Rohricht, 1900., 182.

27

pješice, a strčao se i puk, kao da dolazi neki knez, od vrata preko trga i svatko ih je htio vidjeti kako su se vratili s tog puta, stoje bilo jako čudno. ...82 Slično tome, kad se Heinrich od Stolberga vratio, dobrodošlicu mu je izrazilo vijeće u njegovom Stolbergu.83 Pri povratku Melchiora od Seydlitza jednako se radovao njegov otac vidjevši ga nakon dvanaest godina, kao i Melchior ugledavši oca u krugu brojne polubraće i sestara, rođenih u tom razdoblju.84 Nažalost, nisu svi kod kuće našli radost i blagostanje. Hodočasnika Stockara su dočekali tragedija i užas kuge: ... Te godine bio je ovdje veliki pomor od kuge te je za 3 godine, prvo 1517. te 1518. i 1519., te je tih godina umrlo 3 tisuće ljudi, mladih i starih, i umro je moj brat Alexander od te smrti - Boze, budi mu milostiv i svim dušama vjernih kršćana! ...85

2 .4 .1 . Uspomene Ostvarenje sna da se otputuje i bude u Svetoj Zemlji hodočasnici su na kraju upotpunjavali uzimanjem prigodnih predmeta koji su ih opipljivo podsjećali na Kristovu zemaljsku domovinu. Odnosilo se najčešće kamenje s mjesta ili puteva za koja se moglo pretpostaviti da je na njima bio ili prolazio Krist. Od onih manje uvjerljivih lokacija u okolici Jeruzalema, omiljenost je polako rasla kako se pri­ bližavalo gradu, a najdragocjeniji su bili kamenovi s Maslinske gore ili s Golgote. Izuzetnu popularnost imalo je i trnje s tog završnog mjesta Muke, a oni koji su dospjeli do Jordana, uzimali su u malim bočicama vodu rijeke Kristovog krštenja.86 Dominikanac Fabri nije žalio truda ni troška te je uspio u svoj ulmski samostan donijeti ne samo kamenove i trnje, nego i palme iz Aleksandrije, a preko pustinja, mora i Alpa prenio je čak i krevetić na kojemu je spavao dok je boravio u Jeruza­ lemu.87 Ne treba zaboraviti daje i ovdje bilo slučajeva bezobzirnih hodočasnika koji su potajice odlamali komadiće zidova ili stupova središnjih svetišta.88 Hodočašćenje nekog člana obitelji bio je podvig koji su roditelji, potomci i rođaci mogućnika dugo pamtili i njime se dičili. Već u pojedinačnom slučaju obitelj je dobivala svojevrsnu auru, a slava je onoliko bila veća koliko je bio veći 82 Kamann, 1880., 111. 83 Jacobs, 1870., 186., 187. 84 Feyerabend, 1584., 273r 85 Maurer-Constant, 1839., 73. 86 Kohl, 1868., 36., 37.; Fratris Felicis Fabri Evagatorium I., 1843., 292; Fratris Felicis Fabri Evagatorium II., 1843., 195.; Fratris Felicis Fabri Evagatorium III., 1849., 204., 205. Vidi: Jeruzalemska Biblija, 1996., Mk 1,9-11. 87 Feyerabend, 1584., 187r. 88 Vidi slučaj grofa Lowensteina: Feyerabend, 1584., 193r.

28

broj njenih putnika na Sveti grob. Svojevrstan fenomen bilo je šest sinova iz ne­ koliko ogranaka obitelji Eyb koji su oko 1480. hodočastili na Sveti grob, a to se javno isticalo stotinjak godina nakon toga.8990Usmena predaja je u prvom razdoblju odigrala zacijelo važnu ulogu, ali svi su bili svjesni da ... vrijeme teče kao voda i čovječje pamćenje prolazi s otkucajima zvona, ... ali zato ... što se zapiše, ostaje duže,...90Prava je stvar, dakle, nastala kad su uspomene fiksirane u pisanom obliku. Tvrde kamene nadgrobne ploče doista su bile trajne, ali nisu mogle primiti više od nekoliko redaka teksta. Što su uz takvo ograničenje pokojni hodočasnici (ili njihovi potomci) mogli istaknuti? Neki - ponos da su bili na Kristovu grobu i da su umrli kao istinski vjernici: ... Gdje je umro Isus, bijah tamo. Gdje on živi, ja sam ondje sada. Moja čista duša znaše kamo - težila je Bogu odvajkada. ...91 ... drugi stečeno viteštvo: ... odvažni Diesbach, vitez sinajski ...92 ..., a treći su više naglašavali svoje patnje: ... Emeriče, ploveći brodom o r’o si more, opasnosti mnoge skrivao je val, ništa manje ni doli i gore. ... 93 Tek su meki papir i pergament davali prigodu da se po duši (a ponekad i po tuđem uzoru) sve opiše. Presvijetli kneževi su se takva posla laćali vrlo rijetko, najčešće samo kao vrlo mlada čeljad, a u zrelijoj dobi to su redovito radili nji­ hovi službenici. Oni skromniji, nakon povratka i oporavka, uzeli bi svoje putne pribilješke i druge uspomene, prekrižili se, umočili pero i počeli pisati. Netko s manje, netko s više dara, njemački hodočasnici su nam na taj način pretočili svoje uspomene. Nažalost, mnoge su vremenom propale.94 Obiteljske kronike članova obitelji neizostavno su sadržavale palestinske putopise. Tu pak postoje dvije grane radova. Prvi je tipičan primjer djelo koje je do 1566. napisao ponosni unuk Froben Christoph od Zimmerna. On nije imao predložak od svog djeda Johanna Wemera, nego je uporabio tiskane i lako dostupne putopise djedove hodočasničke subraće Felixa Fabrija i Bernharda od Breidenbacha. Preinačivši ih, na način da djed bude

89 Geyer, 1901., 7. 90 Unrest, 1957., I. - ... die zeit verfleust alls das ivasser unddes menschen gedechtnis vergeen mit der glocken donu,... was in schrifft kumbt, bleibt lengger,... 91 Ernstberger, 1964., 35. - ... Ich war, wo Jesus starb. Nun bin ich, wo er lebtJ Ein edler Geist war ich, der nach Gott und Tugend strebt. ... 92 Izvadak iz natpisa Nikolausa od Diesbacha. Vidi: Diesbach, 1896., 115. 93 Zinimermann, Uma und Hans, Quellen zum Weltbilddes Mittelalters - Heiliges Grab in Gorlitz,...... Emmerich, đu zu Schiff durchs Blau pflugst/ der vieles an Land du erduldet, viele Gefahren auf dem M eer...., u: http://12koerbe.de/arche/grah-l.htm 94 Navodimo za primjer: WernerRoth, rukopis nestao već 1513. Vidi: Rohricht, 1890., 121.; Konrad Zaunhaken oko 1500. i Konrad Clauser iz 1515. Vidi: Rohricht, 1900., 201., 206.

29

više u prvom planu, uvrstio je građu u svoju kroniku.95 Drugi načinje »pošteniji« - prijepis starih putopisa svojih predaka te njihovo uvrštavanje u obiteljski divotzbornik. Takav primjer nam je krajem XVI. stoljeća dao Hans Rieter iz Niirnberga.96 Kad se nije raspolagalo opširnijim putopisima, onda se spomen odlaska na Sveti grob uvrštavao među najvažnije obiteljske događaje.97 Protek vremena nije nagrizao samo uspomene - smanjio je i mogućnost da budu brojne. Dogodilo se nešto što bi svakog njemačkog hodočasnika iz XV. sto­ ljeća silno, silno iznenadilo. I dok su u to vrijeme Tedeschi ili Alemanni nerijetko iznajmljivali izvanredne brodove kako bi se ukrcali svi pristigli putnici, pri kraju XVI. stoljeća Kiechel je mogao samo otužno ustvrditi d aje on bio ...jedan jedini Nijemac ... na brodu za Svetu Zemlju. Nekoć veličanstven zanos bio je potkopan vjerskim sukobima iznutra, a izvana prigušen turskom opasnošću koja je kulmini­ rala do tog vremena u jednoj faktičkoj i u dvije spriječene opsade Beča. Međutim stvarnu nazočnost zamijenila je zamišljena. Nju je omogućavao pravi procvat pu­ topisne hodočasničke literature koja se tiskala i kupovala na sve strane Carstva.

2 .5 .0 autorima putopisa ... Ali, zgoda je da svatko ne može otići preko mora u ona sveta mjesta, pa stoga dobra djeca (Božja) pitaju za te stvari - te dobivaju prigodu željeno čuti i govoriti o izgledu Svete Zemlje i Svetih mjesta, o veličini i množini oprosta, itd. ...98 Ne jedan putopisac istakao je na samom početku da ne piše svoje djelo zbog slave nego za uspomenu. To bismo mogli prihvatiti za razdoblje prije izuma tiska, tj. njegova općeg širenja, no nakon toga samo pomnijim uvidom uspjeli bismo odijeliti samozatajne od slavohlepnih hodočasnika. No valja imati na umu i to da su tiskari samovoljno radili nova izdanja, osobito ona popularnija. Od ukupnog broja pisaca dvanaestorica su bile crkvene osobe, njih pedeset i trojica građani, a dvadeset i šestorica su pripadala zemaljskom plemstvu. Prema mjestu prebivališta prednjače građani Niirnberga koji su bili autori 8 putopisa. Njihova rječitost i pismenost nije ujednačena, ali nije ni izrazito vezana za pojedini stalež. Teško je dati nepristranu ocjenu njihovih djela, ali ako bi glavni kriterij bila učenost, onda bi dominikanac Felix Fabri zaslužio, ako ne sami vrh, onda mjesto korak do njega. Enciklo­ pedijska širina znanja, iskreno zanimanje za ljude i prirodu, te elokventnost, odlično

95 Barack, Karl August, Zimmerische Chronik I.,Freiburg i/B.-Tubingen, 1881 .,491 .496. 96 Rohricht - Meisner, 1884., 2., 6. 97 Basler Chroniken 6 (bearb. August Bernoulli), »Die Chronik in Ludvvig Kilchmanns Schuldbuch 1468-1518.«, Leipzig, 1902., 443. 98 Rohricht - Meisner, 1880., 281., 282. (Felix Fabri, Duhovno hodočašće, 1492.)

30

se ujedinila u jednoj osobi." No, bilo je još nekoliko putnika koji su nam ostavili vrlo dojmljive putopise.99100 Shvaćanje da je cijeli ovozemaljski život svojevrsno hodočašćenje prema vječnosti, dalo je njemačkom vjerskom piscu, Johannesu Geileru, ideju da kroz alegorijske slike pripremanja hodočasnika na put, prikaže i dokaže potrebu živog svjedočenja vjere, ali i brige prema bližnjem te odbacivanja nerazumnog ponašanja.101 Naši hodočasnici iz kasnijeg razdoblja poznavali su tu knjigu, te su dvojica citirali njegove pouke. Stockarov kontekst je u skladu s učenjem, ali je zato Hagen iskoristio te retke u prilično sarkastičnom smislu. No, tvorac priče nije bio Geiler, a to nije bio ni neki drugi njemački hodočasnik. Još u XIV. stoljeću napisao ju je Francuz Guillaume de Deguileville, a na njemački je prevedena početkom i sredinom XV. stoljeća.102Osim Nijemaca, »tri vreće« je prvi spomenuo Talijan Brasca, a slijedio gaje njegov zemljak Casola. Sudeći po tome, očito se radi o općepoznatoj dosjetki koja je spontano kolala među hodočasnicima već u Mlecima.103 Sljedeći spisak sadrži imena autora putopisa: 1. Johann od Bodmana (1356. - 1395.) pripadnik je plemićke obitelji iz okolice Konstanza. Neko vrijeme bio je zakupnik carine kralja Wenzela u St. Gallenu.104 2. Johann Bassenhammer bio je učen čovjek za kojeg se zna da je putovao u Svetu Zemlju s nekim velikašem iz Austrije. Općenito se drži da je to bilo 1398. godine u skupini vojvode Albrechta IV. Habsburškog. Na temelju iskustava napisao je 1426. sažeti naputak s temeljnim podacima o putu.

99 U pogledu Fabrija slaže se velik broj istraživača. 100 Od autora na latinskom jeziku suvereno vladanje antičkom literaturom vidi se i kod Georga od Gaminga, koji je hodočastio 1507./08. Valja naglasiti da je i on došao iz crkvenih redova. 101 Vidi: Geiler von Kaysersberg, Johannes,Der bilger mit seinen eygenschqfften, auch figuren, Augsburg, 1494. Osim ovoga postoji i izdanje iz 1512. godine. Vidi npr. četvrto svojstvo hodočasnika iz prvog izdanja, ili treće iz drugog izdanja. 102 Glier, Ingeborg, »Allegorien«, u: Epische Stojfe des Mittelalters (herausg. Volker Mcrtens - Ulrich Miiller), Stuttgart, 1984., 218., 219. Ime djela je Pčlerinage de la vie humaine. 103 Newett, 1907., 10., 13., 230., 337. Braskina knjiga tiskana je 1481. i 1497., ali nije vjerojatno da su je Nijemci čitali, jer je pisana na talijanskome. 104 Semler, Alfons, »Die Pilgerreise des Johann von Bodman«, Mitteilungen aus dem Germanischen Nationalinuseum, Niirnberg, 1910., 127., 128.

31

3. Peter Sparnau (13—. - 1426.) bio je prepošt u Merseburgu. Njegovo putovanje je specifično po tome što je na povratku izabrao kopneni put od Konstantinopola preko Erdelja do zavičaja.105 4. Hans Porner (=1356.-=1430.) bio je građanin Braunschweiga. Bavio se trgovinom, kasnije je bio i mjenjač, a obnašao je i ugledne dužnosti u gradskom Vijeću. Već 1424. htio je ponovno otići u Palestinu, ali kad je u Mlecima saznao da se ne može, otišao je u Rim gdje ga je primio papa Martin V.106107 5. Plemić Siegfried od Gelnhausena bio je u službi grofa od Katzenelnbogena kao carinski pisar u St. Goaru. 6. Erhard Wameshaft bio je profesionalni pjesnik i blazoner. Opjevao je hodočašće grofa Philippa od Katzenelnbogena po nalogu nadbiskupa Mainza, Diethera od Isenburga, kod kojeg se tada našao u službi. Prili­ kom jednog skupa 1477. godine grof im je ispričao svoje doživljaje te je na temelju tog svjedočenja i rukopisa nastalih u vremenu neposredno nakon povratka, nastao Hodoeporicon. Wameshaftovo je djelo i ale­ gorija Liebe und Gliick.m 7. Doktor Hans Lochner (14--.- 1491.) bio je porijeklom građanin Nurnberga. Nakon završenog studija medicine u Erfurtu, postao je osobni liječnik na brandenburškom dvoru, zatim gradski liječnik, te liječnik na šaškom dvoru. Nakon smrti supruge otišao je u augustinski samo­ stan.108 8. Jorg Pfinzing (1— . - poslije 1445.) bio je iz niirnberške obitelji koja je, obnašajući visoke dužnosti u službi rodnog grada, udarila temelje iznimnom položaju Numberga prema carskom dvoru, ali i prema drugim gradovima. Za vladavine (tada još kralja!) Sigismunda, 1424. godine, Pfinzing je u najvećoj tajnosti izvršio kraljev nalog i prenio državne dragocjenosti (carske insignije) iz Budima u Nurnberg, gdje su ostale do kraja Carstva.109 9. Hans Roth (1— . - 1452.) dolazi iz građanske obitelji grada Basela. Bio je član gradskog Vijeća od 1431., a nakon što se vratio s hodočašća

103 Rohricht, Die Jerusalemfahrt des Peter Sparnau .... 1891., 479., 480., 490. 106 Hanselmann, 1875., 114., 115., 126. 107 Bach, 1916., 114., 115.; Gescltichte der deutschen Literatur IV., 1970., 201. 108 Schneider, 1857., 102.-104.; Rohricht - Meisner, 1880., 473. 109 Kamann, 1880., 119.; Schnelbogl, 1962., 83., 91., 92. Glede termina »državne dragocjenosti« vidi str. 83.

32

1440., proglašen je vitezom 1442. godine. Gradonačelnik Basela bio je 1444. godine.110 10. Hans od G rubena (=1410. - 1479.) potjecao je iz Kolna, gdje je izučio zlatarstvo. Neko vrijeme boravio je u Mlecima i na savojskom dvoru, a onda se skrasio kod plemića Diesbacha u Bernu. Njima je uspješno vodio trgovinu draguljima, te je ubrzo postao član gradskog Velikog vijeća, što je ostao do smrti. Kad je Ludwig od Diesbacha krenuo na hodočašće, Gruben gaje pratio i opisao putovanje. Drugi put je u Svetoj Zemlji bio 1467., prateći Niklausa i Wilhelma od Diesbacha.1" 11. Jorg Miilich (1425. - 1501.) u svoje je vrijeme, kao građanin Augsburga, pripadao skupini od 50 najbogatijih trgovaca grada na Lechu. Putovao je u skupini Hansa TruchseBa od Waldburga Starijeg. 12. Peter Roth (14—. - 1487.) bio je sin Hansa Rotha. Član Vijeća postao je 1452. Pred odlazak na hodočašće dao je izraditi oltar za svoju grobnu kapelu u franjevačkoj crkvi. Vitezom je proglašen 1454. nakon povratka s hodočašća. Sljedeće godine postao je i gradonačelnik Basela, a istu čast obnašao je od 1464. do 1487. godine. Tijekom Burgundskog rata 1476. predvodio je odred od 800 vojnika.112Roth je bio na čelu grada u vrijeme dok je u njemu uživao utočište i djelovao dominikanac i biskup Andrija Jamometić. Svojim istupima protiv nepotizma biskup se oštro zamjerio papi koji je zatražio njegovo izručenje, ali su Roth i njegovi vijećnici to odbili. Tek kad je gradu zaprijećeno križarskim ratom, Jamometića su uhitili, ali ga nisu htjeli izručiti papi. Jamometić je umro u tamnici krajem 1484. u sumnjivim okolnostima.113 13. Hans Bernhard od Eptingena (=1432. - 1484.) pripada plemićkoj obitelji iz okolice Basela, u kojemu je stekla građansko pravo. Odliko­ vala ih je privrženost Habsburgovcima. Tijekom hodočašća zadužio je vojvodu Otta II., koji je bio vođa skupine, te mu je za uzvrat ciparski kralj uručio Red vitezova Cipra. Na putu su ga pratili nećaci Nikolaus od Scharnachtala i Thiiring od Buttikona. U obitelji su bile poznate legende o Aleksandru Velikom, o putovanjima herr Hansza von Mante-

110 Historiscli-biograpliisches Lexikon der Schweiz 5,1929., 716. 1,1 Diesbach, 1896., 102.-104.; Historisches Lexikon der Sch\veiz 5, Basel, 2006., 748. 112 Historisch-biographisches Lexikon der Sclmeiz 5, 1929., 716., Bemoulli, 1882., 335. 113 Schlechl, Joseph, Andrea Zamomelić und der Basler Konzilsversuch vom Jahre 1482., Padcrborn, 1903., 108.-112., 36.*-41.*, 60.*-65.*, 73.*-79.*; Šanjek, 2008., 178.182.; Hrvatski biografski leksikon 6,2005., 300., 301. 33

a postojala je priča kako je Hans odsjekao glavu jednom turskom sultanu (!)."4 villa ,

14. Doktor Hunold od Plettenberga (14—. - 1475.) studirao je medicinu u Beču te je 1440. postao rektor sveučilišta u Erfurtu, što je obnašao i 1451. te 1464. godine. Uz to je bio i kanonik. Kao osobni liječnik voj­ vode Wilhelma III. Smjeloga, nalazio se u njegovoj užoj pratnji, te je opisao hodočašće iz 1461. godine.11415 15. Grof Heinrich XIX. Stariji od Stolberga (1436. - 1511.) u Harzu po­ tjecao je iz obitelji iz koje je bilo nekoliko hodočasnika u Svetu Zemlju. Zbog staloženosti već u mladim danima bio je izborni sudac, a kasnije se isticao u pobožnim djelima. Gradio je kapele, podizao zadužbine, a među osam oltara posvećenih 1490., ističe se oltar »Jeruzalem« u župnoj crkvi Stolberga. Sve to bilo mu je olakšano posjedovanjem rudnika i topionica.116 16. Gabriel Muffel (=1432. - 1498.) bio je pripadnik bogate i brojne patricijske obitelji iz Nurnberga, gdje je bio član Vijeća. Na put po Europi krenuo je u društvu češkog plemića Lea od Rožmitala, a osim u Jeruzalemu boravio je i u Composteli. U Palestinu je 1461. hodočastio i njegov brat Nikolaus.117 17. Sebald Rieter Stariji (14—. - 1471.) pripadao je uglednoj obitelji iz Niimberga iz koje je potjecao cijeli niz hodočasnika. Njegov otac Peter hodočastio je u Compostelu, Milano, Jeruzalem i Rim. On sam pohodio je 1450. godine Rim, 1462. Santiago de Compostelu te 1464. Jeruzalem. Njegov sin Sebald putovao je u Svetu Zemlju 1479. godine.118 18. Ulrich Brunner (14—.-poslije 1487.) bio je kanonik u crkvi sv. Ivana u Haugu pokraj Wiirzburga. Kao takav bio je i student svečilišta u Erfurtu. Na put je krenuo radi oprosta, a za vrijeme boravka u Rimu dobio je dopuštenje za odlazak u Palestinu.119Po svemu sudeći, služio se drugim putopisima, a njegovim se koristio Hans od Mergenthala.

114 Bernoulli, August, »Die Pilgerfahrt Hans Bernhards von Eptingen«, Beitriige zur vaterldndische Geschichte n. F. II./XI., Basel, 1888., 18.-21. 115 Kohl, 1868., 12., 46.-48.; Rohricht-Meisner, 1880.,481.; Die Erjurt Enzyklopčidie, u: www.iaslonline.lmu.de/index.php7vorgang ID=I234>3 116 Jacobs, 1870., 179.-184. 1.7 Hirschman,Gerhard,»DieFamilie Muffel im M ittelater-Ein Betrag zur Geschichte des Niimberger Patriziats, seiner Entstehung und seines Besitzes«, Mitteihmgen des Vereins fiir Geschichte der Stadt Niirnberg 41., Niirnberg, 1950., 257., 335.-337. 1.8 Rohricht - Meisner, 1884., I ., 2. 119 Rohricht, Reinhold, »Die Jerusalemfahrt des Kanonikus Ulrich Brunner vom H ugstift in VViirzburg 11470.)«, Zeitschrift des Deutschen Palćistina-Vereins XXIX, Leipzig, 1906., 1.-3.

34

19. Ulrich Leman (14--. - 1504.) došao je iz St. Gallena, a po zanimanju je bio trgovac. Na hodočašću u Svetu Zemlju i ostalim putovanjima poslovnog značaja zadržao se šest godina.120 20. Friedrich Steigerwallder iz Južnog Tirola bio je sluga grofa Gaudenza od Kirchberga. Napisao je izvješće koje obiluje slikovitim opisima i točnim zapažanjima. 21. M artin Ketzel (=1456. - =1507.) bio je učeni i dobrostojeći trgovac, građanin Augsburga. Potječe iz obitelji koja se u Niirnbergu obogatila trgovinom začinima.121 U Svetoj Zemlji je bio dva puta, a 1476. jedan od njegovih suputnika bio je i budući milanski nadbiskup Guido Antonio Arcimboldi. Drugi suputnik, Hans od Mergenthala, donio je opis istog hodočašća. 22. Hans od M ergenthala (14—, - 1488.) potječe iz patricijske obitelji iz grada Zvvickaua. Od 1464. do 1469. bio je kancelar i savjetnik dvojice saskih izbornih knezova, a kasnije je bio zemaljski rizničar. Ista preda­ nost i vjernost bile su vidljive i tijekom hodočašća na kojemu je pratio Albrechta III. Srčanog. Njegov putopis tiskao je Zacharias Bervvaldt 1586.122 23. Johann Steurlein (1546. - 1613.) školovao se u Magdeburgu i Wittenbergu. Poučavao je glazbu, a bavio se i pjesništvom. Od skladbi valja istaknuti »Das alte Jahr ist vergangen«. Kasnije je bio u saskoj kneževskoj službi, te notar i načelnik u Meiningenu. Prepjevao je Mergenthalov putopis, a objavio gaje Johann Weidner 1611. u Jeni.123 24. Ludvrig od Eyba u H artensteinu Mlađi (1450. - 1521.), plemić iz Franačke, tijekom života bio je u vojnoj službi gradova, te palatinskih knezova i brandenburških vojvoda. Postao je slavan po književnom radu, napisavši turnirsku knjigu Buech mit anzaig des Turniers, grbovnik i knjigu o ratnom umijeću. Od članova obitelji, njegov brat Anselm bio je u Palestini, a otac Ludwig Stariji u Rimu. Kao sudionik hodočašća iz 1476. godine napisao je treće izvješće, koje nam nije bilo dostupno u cjelini. Putovao je u društvu svoga šurjaka Jorga od Schonberga.124

120 Reininger, Monika, Ulrich Lemans Reisen, Wiirzburg, 2007., VII-XVIII. 121 Rhenanus, 1832., 28., 32.-36., 52., 53., 102., 103.; Deutsche biographische Enzyklopiidie, Band 5, Miinchen, 1997., 524. 122 Allgemeine deutsche Biographie 21,1885., 421., 422. 123 Allgemeine deutsche Biographie 36,1893., 156., 157. 124 Schepss, 1891., 19., 22., 25., 27.; »Die deutsche Literatur des Mittelalters« - Verfasserlexikon III (herausg. Karl Langosch), Berlin, 1943., 188.-190. Druga dva opisa su Mergenthalov i Ketzelov.

35

25. Johannes (Hans) VI. Tucher (1428. - 1491.) potjecao je iz ugledne građanske obitelji iz Niimberga. Kao pristalica humanizma živo je radio na nabavljanju knjiga antičkih autora. Bio je član Vijeća, a od 1480. do smrti gradonačelnik. Nakon što mu je umrla supruga s kojom je imao de­ vetoro djece, uputio se na hodočašće, tijekom kojega je obišao i sinajski samostan sv. Katarine. Nakon povratka sam je inicirao tiskanje putopisa, koji je do 1486. objavljen šest puta (dvaput kod Johanna Schonspergera u Augsburgu 1482.; kod Konrada Zeningera u Niimbergu iste godine; kod Zeningera još jednom 1483.; kod Heinricha Knoblochtzera u StraBburgu 1484., te kod Antona Sorga u Augsburgu 1486. godine). Procjenjuje se da je ukupno tiskano oko 1500 primjeraka, što je zavidan broj s obzi­ rom na razdoblje inkunabula i tematiku djela.125 Od šest izdanja iz XVI. stoljeća valja spomenuti ono Georga Raba i Weyganda Hahna iz 1561., objavljeno u Frankfurtu na Majni, te Feyerabendovo,126 a posljednje (onog doba) izišlo je u Nurnbergu 1659. godine. Osim u tiskanom obliku, njegov putopis se širio i prepisivanjem, te je za sada poznato 27 rukopisa. Tucher je 1487. objavio i knjigu s licima rimskih careva, a pozlatu bakrenih kovanica koje su služile kao predložak, povjerio je ocu Albrechta Diirera. 26. Sebald Rieter Mlađi (1426. - 1488.) bio je izdanak spomenute obitelji iz Niimberga, a odgojen je na dvoru vojvode Ludvviga. Njegov otac Se­ bald hodočastio je u Svetu Zemlju 1464. godine. Ovaj rukopis je ostao u obiteljskoj rukopisnoj knjizi.127 Još jedan putopis s hodočašća iz 1479. godine poznat je samo po naslovu.128 27. Dominikanac Felix Fabri (ili Schmid) (1441./43.- 1502.) došao je iz plemićke obitelji iz Ziiricha. Nakon školovanja u Baselu, otišao je u Ulm,gdje je bio predavač. U nekoliko navrata putovao je po njemačkim gradovima, a 1476. bio je u Rimu i 1486. u Mlecima.129 U Svetu Zemlju je hodočastio dva puta, 1480., kad mu je vođa grupe bio mladi Georg od Staina, te drugi put 1483. godine. Na temelju bogatog iskustva, te

125 Wagner, Beltina, Von Nlirnberg in die Welt - Dos Nachleben einer spdtmitlelalterlichen Reise nacb Jerusalem im Duchdruck, u: www.iaslonline.lmu.de/index.php7vorgang

ID=12M>2(2005.) 126 Rohricht - Meisner, 1880., 499.; Ernstberger, 1964., 28.; Tucher, Hans, liiographisch-Bibliographisch Kirchenlexikon Band XII, u: www.hauty.de/hhkl/t/u.shtml 127 Rohricht - Meisner, 1884., 1. 128 Rohricht, 1890., 128. - Wengk von Niirnberg (Noremberg), hi dišem puch steht gescbrieben wie Wengk von Noremberg atif gen Jerusalem vnd vber mere zog und wie die Inseln vnd stat Vntervvegen heissen Auch was Heiltumbs vnd wie viel meyl von einer Innsel zu der andern. m Rohricht - Meisner, 1880., 500., 501.; Krasić, 2001., 147., 148.

36

poznavajući Tucherov i Breidenbachov putopis, što je sam naveo, na­ pisao je djelo koje se smatra najboljim putopisom srednjega vijeka, tj. rane renesanse.130 Fabrijeva učenost i načitanost te poznavanje antičkih i srednjovjekovnih autora očita je, ali nije nametljiva. Osim teoloških i biblijskih tema, uspješno je obradio i povijesne, geografske te botaničke probleme. Uza sve to on je u tekst svog Evagatoriuma uspio unijeti vla­ stitu osobnost prepoznatljivu i u dobrim i u lošim trenucima putovanja. Valja kazati da je ispravan oblik njegovog humanistički latiniziranog prezimena Fabri, a ne Faber, što se nađe ponegdje u starijoj literaturi. Učeni dominikanac je napisao i Tractatus de civitate Ulmensi te Descriptio Sueviae.'31 U razdoblju između njegova dva putovanja, dogodila se poznata afera s hrvatskim dominikancem i carskim diplomatom An­ drijom Jamometićem. Fabri je o tome bio dobro informiran, ne samo zbog toga što je Jamometić djelovao u njegovoj blizini, u Baselu, nego i zbog toga što se Fabri susreo s dominikanskim vrhovnim starješinom Salvom Cassettom koji je donio papin nalog da se njemački dominikanci odupru Jamometićevim prijedlozima.132 Na Fabrijevom prvom putovanju jedan od suputnika bio mu je milanski kanonik i diplomat Santo Brasca (1444. - 1522.). Njegov pu­ topis tiskan je na talijanskom jeziku 1481. godine.133 Još jedan subrat, također autor opisa hodočašća, ali na francuskom, bio je nepoznati Parižanin.134 28. Plemić Bernhard od Breidenbacha (=1440.- 1497.)biojeizHessena. Nakon studija prava u Erfurtu postao je katedralni dekan u Mainzu (SI. 2).135 Zajedno s Philippom od Bickena, u znak zahvale za sretan povra­ tak, naručio je sliku »Gospa od palestinskih putnika« za crkvu Naše Gospe »zu den Stuben« u Mainzu. Njegov putopis tiskan je kod Petera Schoffera 1486. prvo na latinskom, a onda na njemačkom jeziku, a ka­ snije i na drugim jezicima. Postigao je golem uspjeh, ali valja znati da je u dotjerivanju prvotnog teksta sudjelovao dominikanac Martin Roth iz Pforzheima. Za hodočašće grofova Philippa i Ludwiga od Hanau-Lichtenberga napisao je knjižicu Putna pouka (Die Reiseinstruction).

130 Fratris Felicis Fabri Evagatorium I., 1843., 327.; Fratris Felicis Fabri Evagatorium 11., 1843., 18. 131 Geschichte der deutschen Literatur IV., 1970., 163. 132 Krasić, 2001., 169., 170. 133 Knjigu su u Milanu tiskali Leonhard Pachel i Ulrich Sinzenzeler. Santo Brasca je bio diplomat u službi milanskih vojvoda Sforza, a zajedno s bratom Erasmom djelovao je i na dvoru cara Maksimilijana I. Vidi: Brasca, 1481.; Dizionario biografico degli Italiani, 1972., 54.-57.; Bohmer, 1990., 93., 145., 374., 385., 455. 134 Schefer, 1882., III. 135 Rohricht - Meisner, 1880., 120., 502.

37

Obnašao je i druge dužnosti, a sudjelovao je 1486. godine u izboru i kru­ nidbi Maksimilijana I. Habsburškog za rimskog (tj. njemačkog) kralja.134*136 Zahvaljujući njegovim bilješkama koje je napravio na putovanju ... durch welsch lande Histria und darnach die Schlanoney oder Windische landt Croacien, Albaney, dalmacien ... itd., objavljena je knjiga Vrt zdravlja (Gart der Gesuntheit) s opisima i ljekovitim karakteristikama nekoliko stotina biljaka i životinja (među njima su i one autohtone u hrvatskim sredozemnim krajevima: bob, smokva, šipak, lovor, lavanda, kukurijek itd.).'37 Kad je 1582. godine otvoren Breidenbachov grob, otkriveno je daje njegovo tijelo ostalo neraspadnuto.138 29. Konrad Beck (1437.- 1512.) bio je građanin Mengena u Wiirttembergu. Poduzimao je česta putovanja, a osim hodočasničkog putopisa, napisao je obiteljsku kroniku te niz pripovijetki. Putovao je u skupini Hansa TruchseBa od WaldburgaMlađeg.139 Njegov praunuk Hieronymus Beck također je oko 1552. godine hodočastio u Svetu Zemlju. Konradov ru­ kopis uvezan je u kodeks Brada, nazvan tako po čuperku Bečkove brade koji je umetnut u posebni prostor u koricama. Putopis je za biblioteku u Kaloči pribavio nadbiskup Adam Patačić (1776. - 1784.). 30. Vitez Konrad od G riinem berga (1442. - 1494.?) bio je iz Konstanza, gdje je bio član najprije Velikog pa Malog vijeća. Bio je tri puta grado­ načelnik i carski upravitelj. Bavio se heraldičkim slikarstvom, a naj­ poznatije mu je djelo Grbovnik iz 1483. godine u kojem su prikazani i grbovi hrvatskih zemalja.140 31. Plemić Dietrich od Sehachtena (~1445. - 1503.) putovao je u Svetu Zemlju 1491. kao član pratnje grofa Wilhelma Starijeg od Hessena. Prostodušno, ali iskreno i bez većih pretenzija, napisao je jedan od boljih putopisa. Kasnije je bio upravitelj niza grofovih imanja i njegov savjetnik.141

134 Allgemeine deutsche Biographie 3, 1876., 285. Njegovo prezime se većinom piše Breydenbach pod utjecajem zapisa iz njegovog putopisa. Inače se njegova obitelj pisala Breidenbach. 137 Wonnecke od Kauba, 1487.-90., CLXV, CLXVI, CLXXX, CXCI, CCV11, CCXXVI1I,CCXXXII1I. 138 Miiller, Franz H., »Das Grabmonument Bernhards zu Breidenbach im Dome zu Mainz«, Beitrdge zur teutschen Kunst- und Geschichtskunde durch Kunstdcnkmale 2, Leipzig - Darmstadt, 1837., 3., 4. 139 Die deutsche Literatur des Mittelalters: Verfasserlexikoit 1-2, Wolfgang, Stammler - Karl Langosch - Kuri Ruh, Berlin-New York, 1978., 656. 140 Rohricht - Meisner, 1880., 146., 505.; Deutsches Literatur-Lexikon 6, Bern-Munchen, 1978., 930.; Grilnemberg, Bayerische Staatsbibliothek, Handschriftcn, Cgm 145,38,49. 141 Rohricht - Meisner, 1880., 162.; Allgemeine deutsche Biographie 30, 1890., 486.

38

32. Peter Fassbender (==1460. - 1518.) poznatiji je pod imenom Petrus de Molsberg. Bio je građanin Koblenza i u njegovoj blizini podigao je crkvu Sv. groba i Križni put s kipovima na postajama.142 33. Vitez Heinrich od Zedlitza (14—. - 1510.) bio je pripadnik ogranka obitelji iz Buchvvalda (sada Bukowiec) u Sleskoj.143Putovao je u skupini Ceha Jana Hasištejnskog. 34. Hans Hundt (14--. - 1509.) je bio zemaljski upravitelj u Saskoj te je, zahvaljujući dokazanim sposobnostima, vodio novčane poslove kneza Friedricha III. Mudroga tijekom hodočašća 1493.144 35. Georg B urkhardt Spalatin (1484. - 1545.) porijeklom je bio iz Spalta kod Niirnberga (otuda njegovo Iatinizirano prezime). Završio je studij prava i teologije te je bio učitelj u Erfurtu i okolici Gothe, gdje je i župnikovao. Zbog učenosti pozvali su ga na kneževski dvor, a nakon pojave Luthera, postaje njegov vjerni i bliski pristalica. Izbornom knezu Friedrichu Mudromu bio je jedan od najbližih savjetnika, posebno pri izboru cara Karla V. u Frankfurtu 1519. Kneza Johanna Friedricha pra­ tio je u Beč kod kralja Ferdinanda I. kao i u drugim misijama.145 Valja napomenuti da je bio na saboru u Augsburgu 1530. godine, na kojem je Vuk Frankopan pozvao cara Karla i njemačke izborne knezove da pomognu Hrvatskoj protiv Turaka.146 36. Barun M arquardV I.iliM arklin od Owa (14-.-1514.) naWachendorfu u V/urttembergu bio je u pratnji baruna Lud\viga od Greifensteina. Jedan pripadnik njegova roda umro je 1521. godine na povratku s hodoča­ šća.147 Na istom hodočašću bili su Konrad od Parsberga i milanski kanonik Pietro Casola (1427.- 1507.),148o čemu su obojica napisali hodočasnič­ ke putopise. 37. Johann Meisenheimer (1460. - 1529.) bio je tajni pisar vojvode Alexandera. Porijeklom je iz okolice Zvveibriickena.149

142 Rohricht - Meisner, 1880., 246. 143 Rohricht, 1894., 98.; Allgemeine deutsche Biographie 44,1898., 742. 144 Rohricht - Meisner, 1883., 39., 40. 145 Neudecker, Christian Gotthold - Preller, Ludwig, Georg Spalatin's historischer Nachlafl und Briefe I.,Jena, 1851., 3.-6., 9., 13. 146 Gligo, 1983., 33., 34., 361.-364. 147 Schon, 1892., 436., 469.; Rohricht - Meisner, 1880., 230. 148 Dizionario hiografico degli Italiani, 1995., 375., 376. 149 Zahvaljujem gospodinu J. Wettlauferu na podacima koje je nesebično ustupio iz djela: Deutsche Reiseberichte (bearb. Christian Halm), Kieler Werkstiicke Reihe D: Beitrcige zur europdischen Geschichte des spdten Mittelalters 4, Europdische Reiseberichte des

39

38. WoIf od Ziilnharta (-1 4 5 0 .- 1519.) potječe iz stare švapske plemićke obitelji iz koje su dva člana (1336. i 1486.) hodočastila u Svetu Zemlju. Nakon završenog studija u Freiburgu, postao je kanonik u Ellvvangenu, a od 1486. bio je kanonik u Augsburgu. S njim je do Roda putovao prior njemačkih ivanovaca Rudolf od Werdenberga (1482. - 1504.). Na po­ vratku s hodočašća Ziilnhart je svratio do Konstantinopola, a iz Mletaka je otišao i u Rim. Kao odraz vjere i uspomena s puta, 1511. podigao je kapelu sv. Katarine. Poznavajući njegovu učenost i vještine, car Maksimilijan gaje uzeo u pratnju prigodom putovanja u Rim.150 39. Peter Rindfleisch (14—. - 1535.) potječe iz trgovačke obitelji iz Breslaua (sada Wroclaw, Poljska). Friedrich III. proglasio g a je plemićem 1485. godine. Osim hodočašća 1496. još jedno je obavio 1506. godine, i to u Santiago de Compostelu, krenuvši iz Antvverpena. Njegov brat Johannes bio je također jeruzalemski hodočasnik 1481.151 40. Vitez Arnold od H arffa (1471. - 1505.) dolazi iz okolice Jiilicha (SI. 3). Započevši putovanje 1496. godine, u sljedeće tri godine obišao je najviše zemalja od svih putopisaca i donio najviše podataka o jezicima i običajima (navodi se da je, osim u Svetoj Zemlji, bio i u Indiji, na Madagaskaru, u Etiopiji, Španjolskoj, itd.). Djelo je posvetio vojvodi i vojvotkinji od Jiilicha. Nakon povratka s hodočašća, vjenčao se 1499. godine.152 41. M artin D alm ar je bio pisar, a možda i rizničar u službi vojvode Bogislavva X., i s njime je prošao sve nevolje i slavu hodočašća iz 149#. godine.153Njegov rukopis je skraćivan i sačuvan u više donekle različitih rukopisa te u spisima kroničara Thomasa Kantzovva. 42. Hans Schiirpf (14— 1502.) bio je vijećnik u Luzernu te upravitelj u okolnim mjestima. Dokazao se tijekom rata s burgundskim vojvodom 1476., kao i u Švapskom ratu 1499. Ostavio je neka dobra župnoj crkvi u VVillisauu.154 Najistaknutiji suputnik na njegovom hodočasničkom

spaten Mittelalters, Eine analytische Bibliographie, heruusgegeben von Wemer Paravicini Bd. 4/1, Frankfurt am Main-Bern-New York-Paris, 1994., 274. 150 Gebele, Eduard, »Die Pilgerreise des augsburger Domherrn Wolf von Ziilnhart nach dem heiligen Lande 1495796.«, Zeitschrift des historischen Vereinsfiir Sclmaben and Neuburg 50, Augsburg, 1932., 55.-58. 151 Rohricht - Meisner, 1880., 315., 513.; Deutsche biographische Enzyklopddie, Band 8, Miinchen, 1998., 314. 152 Groote, 1860., V, VI, 1.; Allgemeine deutsche Biograpliie 10, 1879., 599. Jorjo Tadić je greškom naveo daje Harff iz Češke. Vidi: Tadić, 1939., 192. 153 Bohmer, 1835., 300. 154 Ostertag, 1852., 182., 183.; Historisch-biographisches Lexikon der Schsveiz 6, 1931.,249., 250.

40

brodu bio je vojvoda Georg Bogislavv X. od Pomeranije. Na temelju Schurpfovih bilješki i pričanja, svećenik Peter Wachter napisao je 1498. godine putopis. 43. Stefan Baum gartner (1462. - 1525.) bio je građanin Niirnberga, u ko­ jemu je vršio dužnost gradskog suca od 1513. do 1523. godine. Njegov osobni prijatelj bio je slikar Albrecht Diirer. 44. C aspar od Miilinena (1481.- 1538.) bio je iz Burgdorfa, gdje je obna­ šao dužnost načelnika. Član je Malog vijeća Berna od 1517. U vrijeme širenja reformacije odigrao je važnu ulogu kao vjerni pristalica Katoličke crkve. Na hodočašću je bio u društvu s rođakom Hansom Rudolfom.od Scharnachtala.155 45. M artin W anner (1478.- 15—.) bio je župnik u Schvveidnitzu i kanonik oltara crkve u Schonauu, sada Svvierzava u Šleskoj.156 46. Vitez Bernhard od Hirschfelda (1490. - 1551.) došao je kao dječak za paža na saski kneževski dvor. Odlikovao se poznavanjem jezika i učenošću. Nakon povratka s hodočašća bio je komornik saskoga kneza Friedricha Mudroga. U to doba je pristupio reformaciji, te se borio pro­ tiv cara Karla V., koji ga je zarobio. Ubrzo je pušten te je umro služeći novog kneza.157 47. Hans Stockar (ili Stokar) (1490. - 1556.) bio je iz istaknute obitelji iz Schaffhausena. Brat mu je stekao plemstvo od cara Maksimilijana. Bavio se trgovinom, a bio je nekoliko puta i gradski izaslanik. Osim u Jeruzalem, hodočastio je u Compostelu 1517. i u Rim 1518. godine.158 48. Otto Heinrich ili O ttheinrich, izborni falački knez (1502. - 1559.) (SI. 4), nakon što je dobio carevo dopuštenje, otputovao je na hodočašće. Po povratku, sudjelovao je u slamanju Seljačkog ustanka 1525., a nakon pojave reformacije u početku je bio skloniji njezinu suzbijanju, ali ka­ snije je jako pridonio njezinu širenju. Živio je rastrošno i u dugovima, a omiljena zabava bili su mu lov i turniri. Osobito je zaslužan za razvoj sveučilišta u Heidelbergu, te znanosti i umjetnosti. Znakovito je da je izumiranje svog roda vidio kao kaznu Božju za grijeh pretka Lud\viga

155 Rohricht, 1888., 184.; Historisch-biographisches Lexikon der Schweiz 5, 1929., 179., 180. 156 M eisner- Rohricht, 1878., 101. 157 Minckvvitz, 1856., 31.; Hirschfeld, Bernhard von, »Ritter Bernhard von Hirschfeld und seine Wallfahrt nach dem heiligen Grabe (1517)«, Wochenblatt der Johanniter-OrdensBalley Brandenburg XX, Berlin, 1879., 223.-225. 158 Rohricht - Meisner, 1880., 523.; Historisch-biographisches Lexikon der Schweiz 6, 1931.,561.,562.

41

III. koji je doveo na lomaču nedužnog Jana Husa 1415. godine (Ludwig je hodočastio u Jeruzalem 1428. godine).159 49. Peter III. FuBly (1482. - 1548.) po zanimanju je bio ljevač zvona i to­ pova. Kao vojnik u službi pape Leona X. istakao se 1521. - 1522. Član Velikog vijeća u Zurichu postao je 1518., a nakon pojave reformacije, ostao je vjeran katolicizmu. Njegov djed je također kao hodočasnik bio u Jeruzalemu.160 Jedan neimenovani suputnik, kojeg je FiiBly samo usput spomenuo kao Španjolca, kasnije je postao najpoznatiji hodočasnik iz ove skupine. Radi se o osnivaču Družbe Isusove, Baskijcu, Ignaciju Inigu Lopezu Lojolskom (1491. - 1556.).161 50. Plemić Philipp od Hagena (1—, - 1530.) bio je porijeklom iz okolice Strassburga. Po načinu pisanja vidi se d aje bio solidno školovan, a isto tako je jasno daje bio pristalica reformatorskih ideja.162 51. Gabriel od R attenberga bio je franjevac iz samostana u Friedauu (sada Ormož, Slovenija). Samostan je od 1525. pripadao provinciji Bosne Srebrene.163 Postoji ozbiljan indicij da mu je bio poznat Breidenbachov tekst.164 52. Sigmund Thunger (15—. -1563.) školovao se za doktora prava u Ingolstadtu, te je bio kanonik u Neumiinsteru u Wiirzburgu.165 U Rimu je boravio 1543. i 1553. godine. Caspar Bawr je 1561. godine tiskao, te njemu i njegovim kolegama posvetio, putopis Stephana od Gumppenberga.166 53. Daniel Ecklin (ili Egli) (1532. - 1564.) bio je izučeni ljekarnik iz Aaraua, koji je došao u Mletke tražeći zaposlenje. Kako ga nije našao, otputovao je od radoznalosti na Levant, gdje je proživio teške trenutke dok su ga držali uhićenog. Nakon povratka pravio je lijekove u Bratisla­ vi, St. Poltenu, Beču i rodnom Aarauu. Na jesen 1556. sudjelovao je u borbama protiv Turaka na Dravi, a na povratku je prošao kroz Hrvatsku. 159 Allgemeine deutsche Biographie 24, 1887., 713.-7)9. 160 Historisch-biographisches Lexikon der Schweiz 3, 1926., 356. 161 Nažalost on nam u svojoj biografiji nije ostavio spomena o hrvatskim krajevima. Vidi: Lojolski Ignacij, Romarjeva pripoved - Avtobiografijo (prev. na slovenski France Baraga), Ljubljana, 1990., 63.-65., 71., 72.; Meissner, William W., The Psychology o f a Saint Ignatius ofLoyola,New Haven-London, 1992., 112.-117. 162 Conrady, 1882., 224., 226., 229. 163 Khull, 1896., 69., 70. 164 Usp.: Feyerabenđ, 1584., 111 v; Khull, 1896., 120. 165 Rohricht - Meisner, 1880., 414., 529. 166 VVendehorst, Alfred, »Das Stift Neumiinster in \VUrzburg«, Bistum Wiirzburg 4, Germania sacra n.F. 26, Berlin, 1989., 386., 387.

42

Njegov putopis prvi put je objavljen 1575. (Basel), a onda su slijedila izdanja Strassburg (1579., 1580.), Heidelberg (1581., 1583.), Koln (1582.), Magdeburg (1583., 1592., 1600.), Tubingen (1585.). U XVII. stoljeću je tiskan još osam puta.167 54. Plemić Johann od Ehrenberga (15—. - 1584.) potječe iz Wiirttemberga, iz okolice Heinsheima (SI. 5). 55. Plemić Melchior od Seydlitza (15—. - poslije 1580.) došao je iz Niclausdorfa u Šleskoj (sada u Poljskoj) i bio je profesionalni vojnik. Po vjerskom uvjerenju bio je sljedbenik Luthera. Preživjevši zatočenje u neljudskim uvjetima u Jaffi, Damasku i Carigradu, vratio se preko Bosne i Dubrovnika kući. Njegove doživljaje objavio je Feyerabend, a 1591. godine Ambrosius Fritsch u Gorlitzu.168 56. Jacob Wormser Stariji bio je građanin Strassburga (danas Strasbourg u Alsaceu, Francuska).169 57. Grof Albrecht od Lowensteina (1536. - 1587.) bio je odvjetak morganatskog braka izbornog kneza Friedricha I. od Pfalza i jedne augsburške građanke.170 58. Peter Villinger (15—. - 1581.) bio je doktor teologije i svećenik u mjestu Arth u kantonu Schwyz. Vraćajući se s hodočašća, doživio je brodolom kod Antalye, pa su ga zarobili Turci te je tri godine bio prikovani galijot i robijaš. Nakon povratka bio je kanonik i brinuo se za opismenjavanje. Njegov potresni putopis tiskanje 1603. godine u Konstanzu. 59. Johann Helffrich je bio građanin Leipziga, gdje se bavio obrtništvom. Njegov putopis je bio toliko popularan da je u razdoblju od 1577. do 1589. godine bio tiskan sedam puta, te još dva puta u zbornicima.171 60. Vitez Christoph Fiirer od Haimendorfa (1541. - 1610.) bio je član gradskog patricijata, a obnašao je visoke dužnosti u Niirnbergu i njego­ voj okolici. Nakon povratka s hodočašća otišao je u Beč, gdje se pridru­ žio vojsci koja je u sjevernoj Ugarskoj vodila borbe s Turcima. 61. Plemić Lud\vig od Rautera (1542.- 1615.) bio je iz Wolfsdorfa (sada Drogosze u Poljskoj), a odgojen je na dvoru vojvode Albrechta u Pru­ skoj. S diplomatskom zadaćom otputovao je 1567. godine u Carigrad.

167 Ecklin, Daniel, Reifi zum heiligen Grab, Basel, 1575. (nema paginacije); Rohricht, 1890., 192.; Deutsches Literatur-Lexikon 3, Berlin-Miinchen, 1971., 963. 168 Rohricht - Meisner, 1880., 530. 169 Feyerabend, 1584., 213r. 170 Rohricht - Meisner, 1880., 533. 171 Feyerabend, 1584., 375r.

43

Odatle je nastavio u Jeruzalem, Kairo i Sinaj te se 1569. uputio natrag u Mletke. Kasnije je bio upravitelj vojvodskog dvora.172 62. Doktor med icine Leonhard Rauw olf (1540. - 1596.) bio je iz Augsburga i pripadao je protestantskoj trgovačkoj obitelji. Školovao se u Baselu i u Valenceu. Po nalogu i na trošak svojeg šurjaka otputovao je na Levant sa zadaćom da sklapa trgovačke ugovore. To mu je pružilo priliku za bo­ tanička i ljekarnička istraživanja. Prvi je opisao kavu. Njegov je putopis prvi tiskao Leonhard Reinmichel 1582. godine u Lauingenu.173 63. H ans Ulrich K rafft (1 5 5 0 .- 1621.) bio je iz ugledne patricijske obitelji iz Ulma. Stupio je u službu augsburškog veletrgovca Manlicha koji je poslovao između Levanta i Engleske. Nakon poslovnog sloma, ostao je utamničen u Libanonu te je tek nakon tri godine pušten kući. Po povratku je kao knjigovođa obišao zemlje od Češke do Galicije.174 64.

Lupold od Wedela (1544. - 1615.) pripadnik je plemićke luteranske obitelji iz okolice Pyritza u Pomorju. Na jesen 1566., nakon junačke smrti Nikole Zrinskoga u Sigetu, sudjelovao je u sklopu carske vojske u borbama s Osmanlijama vođenima u sjeverozapadnoj Ugarskoj. Poslije ratovanja na strani protestanata u Francuskoj, proputovao je veći dio Europe.175 Jedan od njegovih predaka hodočastio je 1497. s vojvodom Bogislawom X.

65. Hans Jakob Breuning od B uchenbacha (=1552. - 1616.) potjecao je iz Wurttemberga. Hodočašće u Svetu Zemlju bilo je samo dio šestogo­ dišnjih putovanja širom Europe i Sredozemlja okončanih 1580. godine. Nakon povratka postao je nadupravnik, a temeljem stečenih vještina i znanja dobio je 1595. zadaću od virtemberškog vojvode Friedricha I. da od engleske kraljice ishodi Red obvezice, što nije uspio, ali je ostavio opis engleskog dvora. Bio je protestant.176 66. Salomon Schvveigger (1551. - 1622.) bio je protestantski propovjed­ nik porijeklom iz Wiirttemberga. Školovao se u Tiibingenu, a 1577. se pridružio Carskom poslanstvu upućenom u Konstantinopol. Odatle je 1581. krenuo na hodočašće u Jeruzalem i iste se godine vratio u domo­ vinu.177

172 Rohricht - Meisner, 1880., 430., 539. 173 Rohricht - Meisner, 1880., 540., 541.; Allgemeine deutsche Biographie 27, 1888., 462., 463.; Wallisch, 110. u: www.Qeaw.ac.at/biblio/Woldan/Images/KKW-Ci.pdf 174 Hassler, 1861., 300., 309.; Allgemeine deutsche Biographie 17, 1883., 11., 12. 175 Bar, 1895., 1.-3. 176 Allgemeine deutsche Biographie 3, 1876., 321. 177 Allgemeine deutsche Biographie 33, 1891., 339., 340.

44

67. Melchior Lussi (1529. - 1606.) dolazi iz ugledne švicarske plemićke obitelji, a karijeru počinje kao vojnik u službi Francuske. Sudjeluje u učvršćenju katolicizma u Švicarskoj, za što ga papa Pavao IV. pro­ glašava vitezom. U ratu protiv Španjolaca u južnoj Italiji trpi teške gubitke, a onda do kraja života prelazi u službu Mletačke Republike, za koju se istakao tijekom Ciparskog rata. Višestruko je biran za čelnika svog kantona, a zapamćeno je i njegovo sudjelovanje na Tridentskom koncilu.178 68. K arl Niitzel (1557. - 1614.) odvjetak je stare građanske obitelji iz Nurnberga koja je od cara Karla V. dobila plemićki naslov »od Siindersbuhla«. Školovao se na nekom od protestantskih učilišta, a nakon povratka s hodočašća, car ga je za nagradu imenovao dvorskim službenikom. Svoje diplomatske vještine iskazao je kasnije u Nizo­ zemskoj.179 (SI. 6) 69. Samuel Kiechel (1563. - 1619.) potječe iz obitelji koja se doselila u Ulm tridesetih godina XVI. stoljeća u vrijeme vjerskih nemira. Nedugo zatim ušli su Vijeće, a dobro imovno stanje omogućilo je Samuelu pu­ tovanja po Europi i Bliskom istoku. Najprije je bio u Parizu, a onda je 1585. krenuo na četverogodišnji obilazak većine ondašnjih zemalja, a u sklopu toga hodočastio je u Jeruzalem.180 70. M artin Seusenius (15--. - 1603.) bio je iz Istočne Frizije, a porijeklom iz Franačke (Frankenlanda). Stekao je natprosječno obrazovanje, što mu je omogućilo stvaranje dobrih veza na putu. Po vjerskom opredje­ ljenju bio je katolik, a njegovo djelo krase iskrenost i nepristranost u izlaganju.181 71. Hieronymus Scheidt (1594.- 1651.) rodom je iz Erfurta, odakle je već u ranoj mladosti otišao stupivši u vojnu službu. Nakon sudjelovanja u danskom pohodu u Švedskoj, krenuo je u Svetu Zemlju.182 Kasnije je bio vijećnik u Erfurtu. 72. Arnd Gebhard od Stanimera ( 1 5 - .- 1637.) potječe iz ugledne plemić­ ke obitelji iz Saske-Anhalta. U mladosti je poduzimao brojna putovanja,

178 Allgemeine deutsche Biographie 19, 1884., 657.-659. 179 Ernstberger, 1964., 29.-33. 180 Hassler, K. D., »Die Reisen des Samuel Kiechel«, Bibliothek des litterarischen Vereins in Stuttgart LXXXVI„ Stuttgart, 1866., 477. 181 Miihlau, Ferdinand, »Martinus Seusenius’ Reise in das heilige Land i. J. 1602/3«, Zeitschrift des Deutschen Palastina-Vereins XXVI, Leipzig, 1903., 1.,2.; »Monumenta quaedam Van Buchel, 6v, Het Utrechts Archief«, u: http://www.hetutrechtsarchief.nl/collectie/ handschriften/buchelius/ 182 Allgemeine deutsche Biographie 30, 1890., 712.

45

a kasnije je bio zapovjednik saske regimente u službi cara Ferdinanda II. Kao što je vidljivo iz putopisa, bio je evangelističke vjeroispovije­ sti.183 Te 1615. putopis je napisao i Christian Perband, koji je dijelom puta pratio Stammera. 73. H einrich R antzau (1599. - 1674.) bio je potomak plemićke obitelji iz Holsteina koja je obnašala brojne dužnosti na danskom kraljevskom dvoru. Na hodočašću je Uskrs proveo u Jeruzalemu, a kasnije je obišao Egipat i piramide.184 74. Georg C hristoph od Neitzschitza (prije 1600. - 1637.), protestantski plemić iz Meissena, poduzeo je niz putovanja po svim tada poznatim krajevima. Zanimljivo je to što su se njegovi pothvati odigravali usred krvavog Tridesetogodišnjeg rata. Nakon burnih sedam godina, umro je u zavičaju, a na poticaj njegova brata Rudolpha, rukopis dnevnika vođenog na više jezika temeljito je obradio pastor Christoph Jager te mu dodao učena tum ačenja.185 Jager u predgovoru kao uzore vjerodostojnosti, pored Neitzschitza, navodi Breidenbacha i Fiirera. Unatoč svim nastojanjima, ostali su mi nedostupni neki putopisi, čijim bi se uvrštavanjem i obradom zacijelo dobila još bogatija saznanja o hrvatskim krajevima i ljudima. Njihovi autori su primjerice: Anton Pelchinger, Johannes Poloner, Girnand od Schvvalbacha, Peter Gisler, Johannes Habermacher, Ulrich Meier, Rudolf od Pfyffera, Jodocus od Meggena, Sebastian Werro, Melchior od Gilgena i drugi. Putovanje tzv. viteza Johna Mandevillea ne može naći mjesta u ovom radu zbog jezičnog i tematskog razloga. Naime, djelo je oko 1356. godine vjerojatno napisao Jean de Bourgogne na francuskom jeziku, a i hodočašće na Sveti grob u njemu je bila sporedna tema.186 No, u odlomcima o Palestini prepoznaje se utjecaj, a možda i nebitno promijenjeni putopis Wilhelma od Boldenselea, u stvari, do­ minikanca Otta od Neuhausena.187 Taj hodočasnik je 1333. godine obišao Levant i svoje dojmove prenio u latinskom djelu, koje se munjevito proširilo (francuski prijevod već 1351.), pa je tako do njega došao i iskoristio ga spomenuti Francuz. »Mandevillea« su ubrzo preveli na njemački jezik Michel Velser iz Tirola (prije 1393.) i Otto od Diemeringena iz Metza (prije 1398.), unoseći određene promjene, a njih su radili i dalji prepisivači. Pojava tiska mu je još više podigla popularnost,

183 Rohricht, 1900., 290. IMAllgemeine deutsclie Biographie 27, 1888., 279., 280. 185 Allgemeine deutsclie Biographie 23, 1886., 415.-417. 186 Lexikon des Mittelalters VI, 1993., 188., 189. 187 Grotefend, C. L., »Die Edelherren von Boldensele oder Boldensen«, Zeitschrift des historischen Vereins fur Niedersachsen 1852, Hannover, 1855., 209., 226., 236.-286.; Rdhricht - Meisner, 1900., 89.

46

pa je »Mandeville« izvršio jaki utjecaj na njemačke čitatelje, ali i na autore kasnijih hodočasničkih putopisa: Wameshafta i Fabrija.188189Nas ipak prvenstveno zanimaju reci u kojima se spominju hrvatski krajevi. Dakle, u prijepisu Ulricha Gamplera iz 1433. nalazimo: ... Tamo možemo putovati mnogim putevima preko mora ... može se ići kroz Njemačku, kroz Poljsku, kroz Ugarsku i kroz Slavoniju. Tamo je kralj Ugarske vrlo m oćan....189U rukopisu iz treće četvrtine XV. stoljeća nešto je drugačiji tekst: ... može se putovati kroz Njemačku i kroz kraljevstvo Ugarsku ... kralj Ugarske je jedan vrlo moćan gospodin i kralj, i ima veliku zemlju, i drži Ugar­ sku i Slavoniju, kao i kumansku zemlju i Dalmaciju i Bugarsku . . . 190 Tiskano izdanje iz Augsburga iz godine 1482. ne spominje naše zemlje, ali zato u izdanju iz Strassburga iz 1499. stoji: ... može se putovati kroz Njemačku do Ugarske. I kraljevstvo Ugarske ... Kralj Ugarske je jedan moćan gospodar u zemlji. On ima Ugarsku i Slavoniju, Kumaniju, Dalmaciju, Hrvatsku, Bugarsku i Rusiju ... Ovako dođemo kod kralja Ugarske i taj koji želi putovati na Sveti grob ...191 Takav tekst nalazimo i u kasnijim izdanjima - među njima i kod Feyerabenda.192 Postoje i kasnije pjesničke tvorevine koje ne donose ništa u podatkovnom smislu, nego samo uopćeno govore o vjerskim vrijednostima, odnosno veličaju osobu koja je hodočastila. Tako osim poetskog rada o Friedrichu III., imamo i 188 Ridder, 1992., 384.-386. 189 Mandeuilla, Hans von, »Reise in das Gelobte Land«, 1433., u: Katalog der Handschriften der Sdchsischen Landesbibliothek zu Dresden I, Dresden, 1979., 421. - ... Man mag manichen weg varen iiber mer Dar nach ... der mag ziehen durch Tewtschin lant durch polan durch Vngeren vnd durch Sclavany. Vnd da ist der kunch von Vngern gar machtig__ U rukopisu iz treće četvrtine XV. stoljeća je nešto drugačiji tekst: ... der mag faren durch tiische land vnd durch daz kungriche von vngarn ... der kung von vngarn ist gar ein mechtig here vnd kunig vnd hat groj) lant vnd helt vngarn vnd slavanien vnd och comandri land vnd dalmanien vnd bulgarie ... 190 Mandeville, Jean de, Reisen, Universitatsbibliothek Heidelberg, u: http:/Avww. diglit.ub.uni-heidelberg.de/diglit/cpg65/ - ... der mag faren durch tiische land vnd durch daz kungriche von vngarn ... der kung von vngarn ist gar ein mechtig here vnd kunig vnd hat grofi lant vnd helt vngarn vnd slavanien vnd och comandri land vnd dalmanien vnd bulgarie ... 191 Diemcringen, Otto von, Von der erfariing des strengen Ritters Johannes von montauille, Strassburg, 1499., u: http://www.digitale-sammlungen.de/~db/0002/bsb00029992/ - ... der mag varen durch tiitsch land gen Ungern. Und das kiinigrich von Ungern ... Der Kiinig von Ungern ist eyn machtig herre landes halben. Er hat Ungeren vnd Sclauonien Nicumandrien Dalmacien Croacien Bulgarien vnd Rossien ... Und so man kommet in des Kiiniges von Ungerenland vnd der dan zu dem heiligen grab wil varen ... 192 Feyerabend, 1584., 405v ... dermagfahren durch Teutschland in Ungern/dann das Konigreich von Ungarn ... Der Kdnig von Ungern ist gar ein mdchtiger Herr Landes halben/ er hat Ungern vnd Sclauonien/Nicomandrien/Dalmacien/Croacien/Bulgarien vnnd Rossien ...; DeB vortrefflich Welt-Erfahren auch Hoch-und weit-beriihmten Herrn Doctoris und Engellandischen Ritters Johannis de Montevilla curieuse ReiB.Beschreibung/Wie derselbe ins gelobte Land ... gekommen und — durchzogen seye ..., Koln, 1692.

47

primjer pjesme koja je nastala povodom hodočašća vojvode od Clevea iz 1450. godine.193194

2 .6 . Sudionici hodočašća: vojvode ... (1653.) Man findet in Schrijften zu lesen Dass allezeit sind Leut gewesen, Von hoch vnd niderigm Štand, So besuchten das heilig land,

Tko već spise lista neka se ne čudi Da je vazda bilo, a i bit će ljudi Od plemena i iz niskog s v ’j eta, Što ih sebi prizva Zemlja Sveta.

194

U njemačkom kasnom srednjem vijeku dovršilo se unutarnje strukturiranje plemićkog staleža kao dijela feudalne staleške piramide. Nastao je sloj visokog plemstva u koji se ubrajalo vojvode, knezove, grofove i barune, a kao protuteža i carski oslonac učvršćen je položaj carskih vitezova, dakle nižeg plemstva izravno podložnog Carstvu. Posebne privilegije imali su izborni knezovi, od kojih su če­ tvorica bili svjetovne osobe, a trojica crkvene. Oni su sudjelovali u izboru novog cara, i po mnogočemu ostalom bili su država u državi - između ostalog imali su pravo na titulu Presvijetli, koju nalazimo u putopisima isključivo kod spomena njihovih imena.195 Unatoč svom visokom položaju, svjetovni knezovi su se dr­ žali općih običaja svog vremena, pa tako i odlaska na Sveti grob. Međutim, kad se upoznamo s listama iz putopisa, nametnut će nam se pitanje razloga zamalo potpunog izostanka visokih crkvenih dostojanstvenika. Od nadbiskupa-izbornika nije bio niti jedan, od biskupa su bila samo trojica, a i od njih se jedan vratio s trećine puta - sa Krete.196 Njihovi svjetovni ekvivalenti, izborni knezovi, odno­ sno vojvode i drugi pripadnici aristokracije, gotovo od reda su kretali na put. Iz naših putopisa znamo d a je sudjelovalo 16 kneževa ili vojvoda, s tim da su 1476.

193 Lied op een Bedevaart naar het H. Graf tot Venvcrving van den Ridderslag, vidi: Graft, C. C. van de, Middelnederlandsche Historieliederen, Utrecht, 1904., 84.-90. 194 Rohricht, 1900., 240. 195 Holborn, 1970., 24.-32. Durclilauchtig ili latinski illustrissimus. Glede njemačkih srednjovjekovnih plemić­ kih naslova vidi također: Lexikon des Mittelalters IV, 1989., 1029.-1034., 1633., 1634., 2189.-2192. 196 Hodočasnici su bili tršćanski biskup Marin Crnota ili Cernota, koji je putovao 1436. zajedno s vojvodom Friedrichom. Drugi je 1495. bio Antoine od Croya, biskup Terouannea, u hodočasničkoj skupini svog rođaka vojvode Alexandera. Vidi: Rohricht, 1900., 110., 188.; Andreis I, 1977., 165., 166. Sa Krete se zbog rata i opće nesigurnosti vratio Johann III. od Heinsberga, koji je bio biskup Liegea (Liitticha), a na hodočašće je krenuo 1444. godine. Vidi: Rohricht, 1890.,

120. 48

godine sudjelovala trojica, a 1493. dvojica velmoža tog ranga. To su ujedno bila i najraskošnija hodočašća tog vremena. Broj grofova, baruna i vitezova, u skladu sa svojim ukupnim brojnim stanjem, prelazi nekoliko stotina, a ove posljednje prepoznajemo po predikatu čvrsti. Posebno valja istaknuti Habsburgovce: vojvoda Albrecht hodočastio je 1398., vojvoda Ernst 1414., a njegov sin vojvoda Friedrich (kasniji car) 1436. godine.197 Upravo zbog toga je Fridrichovo putovanje potaklo pjesnika da ga opjeva.198 Od ostale vladarske djece spomenimo i vanbračnog sina cara Sigismunda, Ludvviga od Beča (od Wiena) kojemu su Mleci 1426. priredili prijam zbog obzira prema ocu. Crkvene osobe srednjeg ranga izuzetno su brojne, a čine ih razni kanonici, prepošti, redovnički dužnosnici te župnici. Sudeći po zastupljenosti, očito je da su im unosne dužnosti omogućavale ovo skupo putovanje. Tu pri tom ne ubrajamo osobne kapelane knezova i vojvoda, budući da su im ionako oni plaćali troškove puta.199 Građanstvo, i to ne samo patricijat slobodnih carskih gradova, nego i ono pod vlašću velmoža, sudjelovalo je u hodočašćenju u vrlo velikom broju, ali za razliku od zemaljske gospode teško se može naći primjer olakog razbacivanja novca i stvaranja pompe. Iako su mnogi bili solidna imovnog stanja, dobri običaji nalagali su vanjsku skromnost i neupadljivost.200 Do ukrcaja u brod velikaši su nastojali u svakom trenutku staviti okolini do znanja o kome se radi, pa su u skladu s mogućnostima vodili svoje manje ili više sjajne družine. Među njihovim službenicima bilo je liječnika, pravnika, graditelja, slikara i duhovnika. Sljedeći spisak sadrži imena formalnih čelnika, kao i nekih sudionika hodo­ časničkih skupina: 1.

Vitez Peter Notthafft od Weissensteina (13--. - 1399.) bio je iz Oberpfalza. Jedan je od više pripadnika plemićke obitelji koji su hodočastili, a on je u Svetoj Zemlji bio 1390. godine. Za suputnike je imao Otta Zengera i Sebalda Kastnera. (SI. 7). Sudjelovao je pod vodstvom kralja Sigismunda u bitki kod Nikopolja 1396., gdje je ranjen.201

197 Državni arhiv u Dubrovniku, Reformationes, sv. 34, f 136v, 147r; Acta Consilii Minoris, sv. 7, f 77v, 78r; Monumenta Germaniae historica, Scriptores qui vernacula lingua usisunt VI, Hannover-Leipzig, 1909., 222., 223.; Allgemeine deutsche Biographie 6,1877., 296.; Allgemeine deutsche Biographie 7,1878., 448.; Rohricht - Meisner, 1880., 469.-471., 474.; Tadić, 1939., 161.-163.; Diversis, 2004., 115./189. 198 Rohricht, Die Jerusalemfahrt des Herzogs Friedrich .... 1891., 26.-41. 199Predstavnika visokog plemstva, a i onog nižeg, bilo je mnogo više, ali sva hodočašća nisu opisana. Vidi: Rohricht, 1900., 96.-293. 200 Holborn, 1970., 31., 32. 201 Stark, Harald, Familie Notthafft, u: www.notthafft.de/archiv/chronikl628-abschrift. html. 16.-28.

49

2.

Vojvoda A lbrecht IV. Strpljivi (1377. - 1404.) bio je iz dinastije Habsburgovaca, iz albertinske grane. Kao gospodar Gornje i Donje Austrije vodio je borbe s unutarnjim i vanjskim suparnicima, a nemilosrdno je progonio heretike. U političkom pogledu čvrsto je podržavao cara i kralja Sigismunda, nakon čije smrti su vojvodin sin Albrecht i unuk Ladislav bili hrvatsko-ugarski kraljevi. Njegovo hodočašće ostalo je zapamćeno kao izvanredan podvig, zbog čega su mu suvremenici pridodali naziv »Čudo svijeta«.202

3.

Plemić Stephan od G um ppenberga bio je iz okolice Wiirzburga i vodio je osmeročlanu hodočasničku skupinu. Nakon sto je doputovao u Svetu Zemlju, umro je u Jeruzalemu u studenome 1417. godine. Njegov putopis je prvi put tiskan 1561. godine u Frankfurtu a/M.203

4.

Grof Philipp od K atzenelnbogena S tariji (1402. - 1479.) bio je posljednji izdanak plemićke obitelji koja je imala goleme posjede u Hessenu uz srednju Rajnu. Svoju širokogrudnost pokazao je dajući više od 100.000 guldena tije­ kom hodočašća u kojem je, osim u Svetoj Zemlji, boravio i na Sinaju. Na put u Palestinu uputio se s molbom da dobije sina. Pomagao je cara Sigismunda u ratu s husitima.204 Njegov predak Berthold I. sudjelovao je kao križar u osvajanju Zadra 1202. godine.205206

5.

Johann, markgrof B randenburga, zvani A lkem ičar (1403. - 1464.) bio je u uskim vezama s carem Sigismundom, koji je posredovao u njegovoj ženidbi s nasljednicom Saske. Zemlju je pak dobio tek nakon plaćanja određene svote novca caru. Na hodočašće je išao zajedno s bratom Albrechtom.205Njegov (nji­ hov) boravak u Dubrovniku 1435. godine zabilježio je Filip de Diversis.207

6.

Friedrich, kao car III., a kao vojvoda V. (1415. - 1493.) odvjetak je štajerskog ogranka leopoldinske grane dinastije Habsburgovaca. Rano je ostao siroče (1424. i 1429. godine umrli su mu otac Ernst i majka Cimburga), što je do­ brim dijelom utjecalo na njegov oprezan odnos prema vanjskom svijetu. Još od mladih dana je znao kontrolirati emocije, što su neki suvremenici tumačili kao negativnu osobinu. Za njemačkog kralja izabran je gotovo nenadano, 1440., a za cara je okrunjen 1452. u Rimu, kada se i vjenčao s portugalskom

202 Allgemeine deutsche Biographie 1, 1875., 283., 284. 203 Wahrhafftige beschreybung der Meerfart so von den Gestrengen Edlen und EhrenfestenStephan von Gumpenberg ....Frankfurt a/M, 1561.; Rohricht - Meisner, 1880.,478.;Die deutsche Literatur des Mittelalters - Verfasserlexikon, Band 9, Berlin, 1995., 293.-295. 204 Bach, 1916., 110., 111. 205 Skok, 1951., 91. 206 Allgemeine deutsche Biographie 14, 1881., 153. 207 Diversis, 2004., 115./189. Što se tiče Friedricha I., navedenog u bilješci 162, njega nema u popisima hodočasnika, međutim, hodočastio je njegov sin Friedrich II. (1413.1471.), ali tek 1453. godine. Osim njega, tu je i Friedrich XII., ali iz grane Ottingen. Vidi: Rohricht - Meisner, 1880., 477., 480.

50

kraljevnom Leonor. Podupirao je humanizam, a glavni politički pomagač bio mu je papa Pio II. Među povremenim protivnicima, osim brata Albrechta i njemačkih velikaša, ističe se kralj Matijaš Korvin, no Friedrich ih je sve nadživio i u konačnici pobijedio. Još od 1463. polagao je pravo na hrvatsku i ugarsku krunu, što se vidi iz službenog naslova.208 7.

Ludvvig od Diesbacha (1418. - 1452.) bio je sin bogatog bernskog zlatara koji je 1434. dobio od cara Sigismunda plemićki list. Ludvvig je jedno vrijeme bio najbogatiji građanin Berna, a osim njega na hodočašće u Svetu Zemlju išli su i njegov rođak te sin. Proputovao je cijelu Italiju, Francusku i Španjolsku, a Compostelu je posjetio 1448.209

8.

Johann I., vojvoda od Klevea i grof M arka (1419.-1481.) bio je odgojen i školovan u Gentu i sudjelovao je u pohodima svog ujaka burgundskog vojvo­ de. Neko vrijeme bio je u službi navarskog kralja. Nakon sukoba s Kolnom, dobio je od cara Friedricha III. potvrdu svojih posjeda, te se uputio na hodo­ čašće. Po povratku je bio sudionik više ratnih sukoba u svojoj okolici, pa je zbog velikih troškova bio ovisan o vanjskim novčarskim kućama.210

9.

Friedrich II., izborni knez i markgrof od B randenburga (1413. - 1471.), kao dječak proveo je deset godina na poljskom dvoru, gdje su mu otrovali zaručnicu, i odatle njegova izražena religioznost. U skladu s njom, utemeljio je četiri zadužbine, a kruna je bila osnivanje viteškog Labuđeg reda posvećenog Našoj dragoj Gospi. Sasvim posvećen uređivanju državine, odbio je 1444. godine poljsku, a 1468. češku krunu, a nije se miješao ni u poslove Carstva. Suzbio je utjecaj gradova i postigao povlastice od pape. Supruga mu je bila iz saske kneževske kuće.211

10. Palatinski vojvoda Otto II. iz ogranka Mosbach (1435.- 1499.) pripada široj obitelji Wittelsbacha. Bavio se astronomijom i matematikom, zbog čega je dobio nadimak Matematicus. U njegovoj pratnji na hodočašću, osim Eptingena, bili su i Philipp od Gemmingena, Lud\vig od Wildensteina i dr. 11. Vojvoda Wilhelm Smjeli od Tiringije (1425. - 1482.) ili po preciznijem tituliranju Wilhelm III., markgrof od MeiBena i vojvoda od Tiringije, bio je nesumnjivi vođa i najugledniji član hodočasničke skupine iz 1461. godine.212 Bio je četvrti sin Friedricha Borbenog. Vojvodina prva supruga bila je kći cara Albrechta II. (koji je bio i hrvatsko-ugarski kralj). Vodio je s manjim ili

208 Allgemeine deutsche Biographie 7, 1878., 448.-452.; Netie deutsche Biographie 5, Berlin, 1961484.-487. 209 Historisch-biographisches Lexikon der Sclnveiz 2, 1924., 712. 210 Allgemeine deutsche Biographie 14, 1881., 208.-211. 211 Allgemeine deutsche Biographie 7, 1878., 475.-480. 212 Kohl, 1868., 12.; Rohricht - Meisner, 1880., 481.

51

većim uspjehom burnu unutarnju i vanjsku politiku, sudjelujući u ratovima od Češke do Nizozemske, a bilježi se d a je 1452. pozvao fra Ivana Kapistrana (glavnog križarskog poticatelja i sudionika u obrani Beograda 1456. od Turaka) da propovijeda po njegovoj državini. U znak kajanja zbog neprilika u braku odlučio je krenuti na hodočašće, i prije polaska odredio je da dvorska crkva u Weimaru postane zadužbina.213 U vojvodinoj pratnji bio je 91 grof ili drugi plemenitaš, a među njima se posebno isticao: 12. markgrof Albrecht Achilles od B randenburga (1414. -1 4 8 6 .). On se istakao već u husitskim ratovima kada mu je Eneja Silvije, budući papa Pio II., dao nadimak »Njemački Ahil«. U Svetoj Zemlji je bio već 1435. godine s bratom Johannom. Zahvaljujući mudrom vođenju državine, ostavio je 400.000 guldena u riznici. Njegov sin Friedrich II. hodočastio je 1482. godine.214 Osim njega, tu je bio i grof Giinther od Schvvarzburga koji je potjecao iz Tiringije, a bio je rođak grofa Heinricha od Stolberga.215 13. Grof G audenz od K irchberga, upravnik u Matschu (=1436. - 1504.) potječe iz Vintschgaua u južnom Tirolu, a odgojen je na dvoru Sigismunda Austrij­ skog. Svetu Zemlju je pohodio 1470. godine. Do 1482. bio je u Sigismundovoj službi, a sljedeće tri godine službovao je kod milanskog vojvode. Vratio se u habsburšku službu i 1487. je zapovijedao u pohodu protiv Mlečana. Iste godine, zbog zloupotrebe ovlasti izgubio je sve posjede, što je bio jedan od povoda za Švapski rat 1499. godine. U istoj je skupini bilo nekoliko velikaša. Među njima se ističe vojvoda Magnus II. od Mecklenburga (1441. - 1503.). Od o č a je preuzeo državinu koja je bila sva u rasulu. Zahvaljujući upornosti uspio se riješiti svih dugova, a suzbio je i otpor gradova Rostocka i VVismara unatoč carevom progonu i papinom interdiktu. Zamisao o gradnji kanala između Baltičkog i Sjevernog mora, kao i poboljšanje stanja riznice nije uspio provesti. Iz ogranka Mecklenburg-Stargard putovao je vojvoda Ulrich II., a razlog za njegov pobožni pothvat bila je molitva za muško potomstvo.216 14. Eberhard od G rum bacha (14--. - 1487.) potječe iz franačke plemićke obitelji kojoj je Grumbach kod WUrzburga bio središnji posjed. Od njih je poteklo nekoliko visokih crkvenih dostojanstvenika. 15. Vojvoda Saske, A lbrecht III. Srčani (1443. - 1500.), praotac je tzv. albertinske grane obitelji Wettin (SI. 8). Pokušao se 1466. domoći češke krune, ali

213 Allgetneine deutsche Biographie 43, 1898., 124.-127. 214 Lexikon des Mittelalters I, 1980., 317., 318.; Rohricht - Meisner, 1880., 472., 481., 500. 213 Rohricht - Meisner, 1880., 483. 2,6 Rohricht - Meisner, 1880., 487.

52

je odustao pred kraljem Matijom Korvinom i poljskim kraljem. Uživao je u bojnim turnirima i kocki. Krenuvši 1476. godine u Svetu Zemlju, okupio je skupinu koja je brojala 238 hodočasnika, od kojih 36 redovnika. Putovao je pod imenom »plemić iz Grimme«, prema mjestu u kojem se rodio, a nakon povratka, svoju pobožnost iskazao je i gradnjom crkava u Dresdenu i Freibergu. To mu je pak bilo olakšano otkrićem srebrne rude na njegovu posjedu. Carskom prijestolju ostao je uvijek vjeran, te je bio nositelj carske zastave, a pomagao je cara u ratovima protiv Turaka i Francuza.217 16. Pokneženi grof Wilhelm III. od Henneberga (1436. - 1480.) odlikovao se dobrim gospodarenjem i razvojem rudarstva u svojoj državini. Osim toga po­ magao je crkvene zadužbine. Na hodočašću u Svetu Zemlju pratio je vojvodu Albrechta, a umro je pri povratku s hodočašća u Rim prateći izbornog kneza Emsta Saskoga.218 Njegov djed Wilhelm I. prvi put je bio u Jeruzalemu 1413., a kad je 1426. godine otišao po drugi put na hodočašće, ubili su ga Turci.219 17. Bernhard od Schdnberga (14—. - 1476.) pripadnik je purschensteinske grane istaknute plemićke obitelji iz Meissena. Bio je savjetnik, maršal i upravitelj vojvoda Emsta i Albrechta, a umro je na povratku na Rodu. Poticao je gospo­ darski razvoj i podizao gradove. Osim njega, u Palestinu su hodočastili mnogi pripadnici drugih grana njegove obitelji. 18. Vitez Hans Caspar od Laubenberga (1452. - 1522.) dolazi iz starog allgauskog roda. Bio je vojni zapovjednik u Švapskom ratu, zapovjednik Tirola 1509. godine te savjetnik cara Maksimilijana I. (SI. 9) 19. Jakob Windischgratz (14--. - 1516.) potomak je stare njemačke plemićke obitelji s posjedima u južnoj Štajerskoj (pripadao je siegmundskoj grani obitelji).220 20. Georg Emmerich (1422. - 1507.) potjecao je iz bogate i politički angažirane obitelji iz šleskoga grada Gorlitza (sada se poljski dio grada zove Zgorzelec). U sukobu između češkog kralja i kralja Matijaša Korvina njegovi su bili na ugarskoj strani. Emmerich je završio studij prava. Nedopuštenu vezu s jednom djevojkom morao je formalno okajati odlaskom na (prvo) hodočašće 1465. godine. Šest je puta biran za gradonačelnika, a ulagao je i u rudarstvo i zemljoposjede. Drugo hodočašće poduzeo je 1476. te se priključio skupini vojvode Albrechta. Sa sobom je vodio jednog arhitekta i udovicu Agnetu Finger koja

217 Allgemeine deutsche Biograpliie 1, 1875., 314.-317.; Rohricht - Meisner, 1880., 492. 218 Rhenanus, 1832., 101.; Allgemeine deutsche Biographie 43, 1898., 25. 2,‘' Rohricht, 1900., 102., 105. 220 Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich 57, 1889., 40., I. Stammtafel.

53

je bila prerušena u redovnika (radi izbjegavanja neugodnosti koje su Arapi radili hodočasnicama). Nakon povratka dao je izgraditi kapelu Svetog groba u Gorlitzu.221 21. Vojvoda B althasar od M ecklenburga (1451. - 1507.) putovao je 1479. u istoj skupini u kojoj je bio Tucher. To je vojvodi bilo prvo od dva putovanja u Svetu Zemlju (drugo je bilo 1492. godine).222 Zajedno s njima bio je i doktor Otto Spiegel, kancelar vojvode Albrechta od Saske. 22. H ans TruchseB od W aldburga u W olfeggu, zvan M lađi (14—. - 1511.) vodio je skupinu u kojoj je 1483. bio Konrad Beck. Kao savjetnik vojvode Siegmunda Habsburškog, zamolio je da bude oslobođen obveze sudjelovanja u planiranom ratu protiv Turaka, a u međuvremenu je dobio dopuštenje da ode na hodočašće. Nakon povratka bio je savjetnik cara Maksimilijana, sudjelovao je i u njegovim ratovima, a onda je prešao u službu vojvoda u Wurttembergu.223 Jedan pripadnik obitelji, Jakob, hodočastio je u Svetu Zemlju već 1435. godine, a u Jeruzalem je 1449. godine kao hodočasnik putovao i njegov rođak i imenjak Hans TruchseB od Waldburga u Trauchburgu. 23. Barun Johannes W erner od Z im m erna (1454. - 1496.) vodio je skupinu u kojoj je 1483. bio Felix Fabri. Studirao je u Freiburgu, Beču i Bologni. Kao vrlo mlad dospio je u težak sukob s ocem, pa je ... odlučio ukloniti se od svog gospodina oca ... i otići u Jeruzalem. Bio je jedan od savjetnika nadvojvode Sigmunda Habsburgovca u Tirolu, i tamo je nagovorio dvojicu kolega da mu se pridruže na putu. Od cara je bio osumnjičen za urotu, uspio se naposljetku opravdati, ali je nedugo nakon toga umro od kuge (SI. IO).224 Od sve subraće koja su putovala u skupini baruna od Zimmerna, Fabri je najviše cijenio Janosa Lazćia/Johannes Lazinus, Johannes de Lazo/ (1448. - 1523.), ugarskog humanista rodom iz Torne (danas Turna nad Bodvou u Slovačkoj). Bio je kanonik i erdeljski arhiđakon; 1489. godine je od kralja

221 Rohricht - Meisner, 1880., 485.. 492.; 500 Jahre Heiliges Grab Gbrlitz, u: www. hemgcsgrab-goerlitz.de/erbauer.htm (09. 11.2007.) 222 VoB, Wilhelm, »Die Pilgerreisen des Herzogs Balthasar von Mecklenburg nađi dem heiligen Lande«, Jahrbiicher des Vereins fiir Mecklenburgische Geschichte und Altertumskunde 60, Schvverin, 1895., 137., 140., 147.. u: http://dlib.uni-rostock.de/servlcts/ 223 Vochezer, Joseph, Geschichte des furstlichen Hauses Waldburg in Schwaben II, Kempten, 1900., 393., 403., 420. 224 Deutsche biographische Enzyklopadie 10., Miinchcn, 1999., 672.; Heinzer, Felix, »Wie herr Johanns Wornher freiherr zue Zimbern zu dem hailigen landt zog« - Anmerkungen zu einem Reisebericht der Zimmerischen Chronik, (1999.) 90. u: http://www.freidok. uni-freiburg.de/volItexte/4683/pdf/Heinzer Wie herr Johanns Woernher.pdf

54

Matijaša Korvina dobio grbovnicu. U Gyulafehervćru225 je 1512. podigao kapelu Sv. Duha, a u Rimu je do smrti bio ispovjednik.226 24. Grof Johannes od Solmsa i Licha (1465. - 1483.), bio je pripadnik stare i razgranate obitelji iz zapadnog Hessena. Krenuvši na hodočašće, primio je u društvo poznatog Bernharda od Breidenbacha. Pri obilasku Svete Zemlje i Sinaja, obolio je od srdobolje i umro u Aleksandriji.227 S njima je putovao i nizozemski tiskar i slikar Erhard Reuvvich (nizoz. Reeuvvijk). 25. Barun Maximin Smassmann II. od Rappoltsteina (= 1437. - 1517.) bio je iz elzaške plemićke obitelji. I on je putovao u skupini grofa od Solmsa, a nakon povratka, za uspomenu na svoje hodočašće podigao je u Dusenbachu Križni put, a kasnije je uredio i Gospin grob, te smještaj za dva svećenika. Za zasluge je dobio titulu carskoga vijećnika. 26. Vitez Peter Velsch (Veltsch) bio je porijeklom iz Elsassa, gdje je obnašao dužnost carskog odvjetnika. Car Maksimilijan mu je dao nalog da stupi u kontakt sa Sebastianom Brantom, poznatim humanistom iz Strassburga, radi pisanja jedne povijesne knjige.228 27. Franjevac Paul Walter iz Guglingena (1422. - 1— .) u Wurttembergu bio je u početku pripadnik Reda Sv. Groba, a nakon 18 godina prešao je u franjevce. On je 1482. putovao u skupini Ludvviga od Lowensteina, a s njima je bio i Leonhard od Pappenheima. Na povratku se 1483. godine u Aleksandriji ukrcao na galiju paruna Marca Loredana koja je bila u sastavu levantskog odreda.229 Bio je treći hodočasnik koji je napisao putopis ([Itinerarium in terram sanctam ...) na temelju hodočašća iz te godine. 28. Vitez Heimeran II. Notthafft od VVernberga (1457.- 1483.) bio je pripadnik druge grane plemićke obitelji iz Oberpfalza. Kao službenik vojvode Georga od Landshuta otišao je na hodočašće u skupini grofa od Solmsa i Breidenba-

225 Sada Alba Iulia u Rumunjskoj. Iz Erdelja su hodočasnici odlazili još mnogo ranije. Vidi npr.: Ljubić, 1874., 112., 227. 226 Magyar eletrajzi lexikon L-Z, Budapest, 1969., 46., 47. Ovdje srdačno zahvaljujem dr. Mariji Karbić na prijevodu s mađarskog. 227 Rohricht - Meisner, 1880., 502. 228 Fratris Patili Waltheri Giiglingensis Itinerarium ..., 1892., 249.; Reinhardt, Tanja, Die habsburgischen Heiligen des Jakob Mennel - Inaugural Dissertation zur Erlangung der Doktonviirde der Philosophischen Fakultiit der Albert-Ludvvigs-Universitat zu Freiburg im Br., Freiburg/B., 2002., 49., u: http://deposit.ddb.de/cgi-bin/ U krugu Branta i spomenutog Mennela, djelovao je i Johannes Adelphus Muling, koji je jedan svoj kompilatorski rad na temu Turaka posvetio Maximinu od Rappoltsteina. 229 Fratris Patili V/altheri Gttglingensis Itinerarima ..., 1892., XI-XIII, 66., 67.

eha. Na povratku je umro na Kreti, te je kod kuće ostavio udovicu s četvero djece.230 29. Zemaljski grof Wilhelm I. Stariji od Hessena (1 4 6 6 .- 1515.) dijelio je vlast s mlađim bratom. Podupirao je reforme samostana i prava gradova. Po uzoru na svoga djeda po ocu, kao i ujake (Wurttemberge), koji su također bili hodo­ časnici, postavio se na čelu skupine iz 1491. godine. Nakon povratka obolio je i potpao pod bratovo skrbništvo.231 Na hodočašću se Wilhelmu pridružio grof Philipp od Hanaua (1449. 1500.) 30. Friedrich III., izborni saski knez, zvani M udri (1463. - 1525.), zaslužio je nadimak svojim djelovanjem, kako unutar kuće, tako i u okvirima Carstva (SI. 11). Bio je carski vikar nakon smrti Maksimilijana I., a kao nautjecajnijeg salijetali su ga sa svih strana, ali se on, vođen interesima države, u konačnici priklonio Habsburzima, tj. Karlu. Nakon povratka s hodočašća dao je kovati novac s natpisom »Pomozi draga sveta Ano«. U početku pun iskrene pobožnosti i vjernosti rimskoj crkvi, prikupio je preko 5.000 relikvija u zadužbinu Svih Svetih u Wittenbergu, dijelom i tijekom hodočašća 1493. godine. U njegovoj pratnji, osim brojnog plemstva, bio je i slikar Lucas Cranach Stariji koji mu je naslikao dvije slike povezane s hodočašćem. Na prvoj iz Gothe, Friedrich je prikazan s postajama putovanja, a na drugoj, koja je bila na ol­ taru dvorske crkve u Wittenbergu, Friedrich je bio prikazan s vedutama svih gradova i mjesta koja su posjećena tijekom hodočašćenja. Ova slika propala je 1760. za vrijeme Sedmogodišnjeg rata.232 Friedrich je 1501. godine, kao poticatelj znanosti, novac prikupljen oprostima, a namijenjen za protuturski rat, iskoristio za svoje sveučilište, osnovano 1502. godine u Wittenbergu. Bio je jedan od glavnih zaštitnika reformacije, a Luthera je sklonio na sigurno nakon odluka saslušanja u Wormsu. Glede problema oprosta, s Lutherom se slagao ne u teološkom, nego u financijskom smislu.233 Friedrichu se na hodo­ čašću pridružio, slavni: 31. C hristoph, bavarski vojvoda iz ogranka u Miinchenu (1449. - 1493.) bio je proslavljen po svojem junaštvu i tjelesnoj snazi. Svađu s bratom, koja je znala prerasti u rat, nije ublažilo ni hodočašće u Rim 1469. godine. Bio je u službi kralja Matijaša Korvina, a 1490. je oslobodio budućeg cara Maksimilijana, te

230 Fratris Pauli Waltheri Guglingensis Itinerarium .... 1892., 176.; Stark, Harald, »Familie Notthafft«, u: www.DQttbafft.de/archiv/chronikl625-abschrift.html. 81. 231 Allgemeine deuische Biographie 43, 1898., 27., 28. 232 Rohricht, 1900., 175. 233 Rohricht - Mcisner, 1883., 42., 43.; Allgemeine deuische Biographie 7, 1878., 779.781.; Realencyklopadie fiir protestantisehe Theologie und Kirche VI, 1899., 279.

56

je s njime prodro u Ugarsku. Prateći svog nećaka Friedricha, umro je tijekom povratka na otoku Rodu.234 Od čeških plemića koji su sudjelovali u hodočašću valja istaknuti Jana Bohuslava Hasištejnskog iz Lobkovica (1462. - 1510.). Stekao je doktorsku čast u pravu i teologiji na sveučilištima u Bologni, Ferrari i StraBburgu, te je kraće vrijeme boravio na dvoru kralja Vladislava II. u Budimu. Zbog njegovih izvrsnih osobina pokušali su ga privući kako kralj, tako i car Friedrich. Hasištejnski je u sklopu svojega putopisa napisanoga na češkom jeziku ostavio važno svjedočanstvo o Krbavskoj bitki, a prvi gaje donio F. Sišić.235 32. Botho III. grof od Stolberga, zvani Sretni (1467. - 1538.) odrastao je na dvoru Eberharda Starijeg od Wurttemberga. Njegov otac Heinrich Stariji ta­ kođer je bio u Svetoj Zemlji. Na hodočašću, koje je Botho obavio 1493., bio je vođa jedne od skupina u krugu Friedricha III. Nakon povratka posvetio se gospodarskom uzdizanju svojih posjeda, te je uskoro postao jedan od najboljih kreditora drugih velikaša. Bio je u službi kardinala Albrechta, kao savjetnik i zastupnik, a iste dužnosti je imao kod careva Maksimilijana i Karla. Nije pristupio reformaciji, ali ju je tolerirao. Bothov brat blizanac Heinrich Mlađi (1467. - 1508.) sudjelovao je tako­ đer u hodočašću 1493. u skupini Friedricha III.236 33. Vođa hodočasnika iz 1494. godine bio je barun Ludvvig od Greifensteinai (1465. - 1495.). On je bio vanbračni sin grofa Eberharda Starijeg od Wiirttemberga koji je 1468. također bio hodočasnik. Dominikanac Fabri je kod Eberharda tražio savjet prije odlaska na svoje prvo hodočašće 1480. godine. Barun Ludwig je već 1490. hodočastio u Rim.237 34. Palatinski grof Alexander zvani Hromi (1462. - 1514.) bio je i vojvoda Pfalza-Zweibriickena te grof Veldenza. Pripadao je jednom ogranku roda Wittelsbacha, a pradjed mu je Ruprecht bio njemački kralj. Odlikovao se razumnom upravom i religioznošću. U zahvalu i sjećanje na svoje hodočašće dao je izgraditi crkvu u Zweibruckenu.238 35. Grof Johannes Lud\vig od Nassau-Saarbriickena (1472. - 1545.) bio je šurjak palatinskog grofa Alexandera (njegova prva supruga Elisabeth bila je Alexanderova sestra). Studirao je u Parizu i proputovao Italiju. Bio je savjet-

234 Allgemeine deutsche Biographie 4, 1876., 232.-235. 255 Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich 15,1866., 314., 315.; Šišić, 1937., 123., 124. 236 Rohricht, 1894., 300.; Allgemeine deutsche Biographie 36, 1893., 327.-329., 333.

237 Schon, 1892., 435., 436. 238 Rohricht - Meisner, 1880., 511.

57

nik cara Maximiliana i čvrsti pristalica Habsburgovaca. Lutherovo učenje je odbijao, a bavio se i alkemijom.239 36. Bogislaw X., vojvoda od Pom eranije i knez od Riigena (1454. - 1523.) bio je najznačajniji predstavnik svoje obitelji jer je nakon dvjesto godina uspio ujediniti zemlju, a postigao je visok ugled i kod careva Maksimilijana i Karla. Na hodočašće je krenuo iz Stettina (danas Szczecin u Poljskoj). U Mlecima je oko njega bila okupljena skupina od 55 osoba, a kad je njihov brod prošao Modon, napali su ih turski gusari. Zahvaljujući ponajviše vojvodi, napad je bio odbijen. Nakon povratka u Mletke, otišao je u Rim gdje mu je papa uru­ čio zlatni mač, a u Njemačkoj mu je car dao zlatno odijelo. Crkvu sv. Otta u Stettinu dao je oslikati prizorima iz bitke s gusarima, a u Wolgastu je izgradio crkvu sv. Gertrude. Osim toga, na povratku je doveo vrhunskog pravnika iz Padove za rektora na svojem sveučilištu u Greifs\valdu. Bogislavvov dalji rođak bio je kralj Erich (krsnim imenom također Bogislavv) kojega su pratili Frankopani. Druga Bogislavvova žena bila je poljska kraljevna Anna; njegova sestra Sophia bila je udana za vojvodu Magnusa II. koji je hodočastio 1470., a druga, Margaretha, za Balthasara od Mecklenburga, hodočasnika 1479. i 1492. godine.240 37. Vitez C hristoph Polentzki (ili od Polenza) ( 1 4 - . - 1497.) dolazi iz Pomorja gdje je u Schivelbeinu (danas Swidwin) bio upravitelj. Istakao se 1469. u sukobu s Belgardom (Biatogard), a podizao je i vjerske građevine. Svoju neustrašivost dokazao je i u okršaju s gusarima, kad je poginuo. Njegov predak istog imena, nakon povratka s hodočašća podigao je kapelu Sv. groba udaljenu od Schivelbeina onoliko koliko je udaljena Golgota od Jeruzalema.241 38. H ans R udolf od S ch arn ach tala (-1460. - 1512.) bio je veleposjednik i načelnik Berna. Kao zapovjednik bernskih odreda sudjelovao je u Svapskom ratu. Jedan njegov predak također je bio hodočasnik u Jeruzalemu.242 39. Vojvoda Heinrich Pobožni od Saske( 1473.- 1541.) je sin vojvode Albrechta koji je hodočastio 1476. godine (SI. 12). Zahvaljujući pronalasku srebrne rude, podigao je grad Marienberg. Supruga Katharina utjecala je da Heinrich prihvati reformaciju te je protestantizam postao službena vjera u Saskoj (ona je bila kći Magnusa II. od Mecklenburga koji je hodočastio 1470.).243

239 Rohricht - Meisner, 1880., 511.; Allgemeine deutsche Biographie 14, 1881.,263., 264. 240 Allgemeine deutsche Biographie 3, 1876., 48.-53.; Rohricht - Meisner, 1880., 517. 241 Rohricht - Meisner, 1900., 158. 242 Rohricht, 1888., 184.; Historisch-hiographisches Lexikon der Schweiz 6, 1931., 149. 243 Allgemeine deutsche Biographie 11,1880., 601., 602.; Rohricht, 1900., 204.

58

40. Friedrich II., vojvoda od Liegnitza i Briega (1480. - 1547.) kao potomak Pjastovića bio je u uskim vezama s ugarsko-hrvatskim kraljem Vladislavom II. Nakon početnog skanjivanja, poticao je reformaciju u svojim državinama. Ženidbom je bio povezan s Hohenzollernima. Nakon povratka dao je izraditi sliku s prikazom svih Svetih mjesta te ju je postavio u crkvi sv. Ivana u Liegnitzu blizu vojvodske grobnice. Na slici je prikazan Friedrich kako kleči blizu Sv. groba.244 41. Doktor Hans od Planitza (1474. - 1535.) pripadnik je obitelji iz Vogtlanda Čiji su prihodi bili zasnovani na rudarstvu. Studirao je u Leipzigu, Ingolstadtu i Bologni. Kao povjerljivi službenik vojvode Friedricha III. obavljao je odgo­ vorne dužnosti na Carevinskom saboru u Nurnbergu 1522723., gdje je utjecao na završne akte, posebno u zaštiti reformacije. Diplomatske zadaće izvršavao je i za vojvodu Johanna na saboru u Augsburgu. Jedan njegov predak umro je tijekom hodočašća 1476. na brodu između Cipra i Roda, a 1493. je hodočastio i njegov bratić Rudolf. 42. Kanonik Friedrich od Redwitza u Redvvitzu bio je kanonik u Bambergu. Na Carevinskom saboru u Augsburgu 1555., kao zastupnik Bamberga sudjelovao je u mirovnim pregovorima između katolika i protestanata. 43. Plemić Moritz od Altmannshausena (15--. - 1564.) bio je iz Feldkircha u Vorarlbergu, gdje je bio nadzornik zakupaca. Njegov brat Achilles umro je na povratku s hodočašća 1560. godine, nakon što je pojeo pokvarenu ribu. 44. Barun Bartholomaus Khevenhiller od Aichelberga (1539.- 1613.) (SI. 13) bio je iz Koruške. Školovao se u Padovi, a bio je pristalica protestantizma. Istakao se u protuturskim ratovima te je postao carski ratni savjetnik. Njegov bratić Franz umro je na povratku s hodočašća.245 Osim ove dvojice, među hodočasnicima iz 1561. godine bili su Christoph od Pappenheima, s titulom nasljednog rimskog carskog maršala, kao i štajerski plemić Reinprecht od Gleinitza. 45. Grof Heinrich M atthias od Thurna i Valsassine (1567. - 1640.) potječe iz starije češke grane brojne i utjecajne plemićke obitelji, a odgojen je kod stri­ ca koji je bio kranjski kapetan. S nepunih 20 godina hodočastio je zajedno s Ntitzelom u Svetu Zemlju. Poslije je sudjelovao u turskom ratu, a kao vatreni pristalica protestantizma, smatra se odgovornim za izbijanje Tridesetogodiš­ njeg rata. Nakon promjenjive vojne karijere, sklonio se u Švedsku.246 244 Allgemeine deutsche Biographie 8, 1878., 13.-15.; Rohricht, 1900., 204. 245 Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich 11, 1864., 214., 215. Nje­ gov rođak iz druge linije, Georg, bio je general na hrvatskoj krajini. Vidi; Kruhek, 1995., 291.-293. 246 Allgemeine deutsche Biographie 39, 1895., 70.-72.; Deutsche biographische Enzyklopddie 10.,Munchen, 1999., 32.

59

46. H e k to r od E rn a u a na M oosburgu (15--. - 16—.) dolazi iz plemićke obitelji koja je imala ovlast kovanja novca u Koruškoj. Zbog odbijanja da se odrekne protestantizma morao je 1630. godine prodati svoje koruške posjede i odseliti se iz zemlje. Ovaj kratki pregled još kraćih životopisa bilo je moguće napraviti zahvaljujući tom e što su te osobe ostale zabilježene i u drugim povijesnim vrelima. Međutim, njihovih srodnika i predaka hodočasnika bilo je mnogo više nego što je to istaknuto u ponekim slučajevima. O tome nam svjedoči ovaj niz imena: Eberhard od Kirchberga (1436.), Ernst od Mansfelda (1476.), Gebhard od Mansfelda (1453.), Gunther od Mansfelda (1507.), Wemer od Merodea (1561.), Philipp od Merodea (1586.), Heinrich od Nassaua, gospodar u Bielsteinu (1519.), Eucharius od Pappenheima (1461.), Gerd od Rantzaua (1579.), Gaudenz i Albrecht od Rechberga (1434.), Veit i Ulrich od Rechberga u Hohenrechbergu (1468.), Wilhelm od Rechberga (1470.), Gunther od Schwarzburga (1461.), Hans i Lorenz od Seidlitza (1507.), Gerhard Spiegel (1440.), Heinrich Spiegel (1444.), Otto Spiegel (1479.). Dakle, to je samo izvadak iz dugog popisa hodočasnika plemenitaša, crkvenjaka i ponosnih građana, a njima pridružujemo...

2.7.... i sluge Iako smo naglasili nominalnu jednakost hodočasnika bez obzira na stalež, ona se ostvarivala gotovo isključivo tek po iskrcanju na palestinsku obalu. Gospoda su se rijetko ponašala ponizno u skladu s vjerskom potkom putovanja. Dakle, do Jaffe se znalo gdje je tko u feudalnoj piramidi, a to se osobito vidjelo po brojnosti niže skupine službenika, tj. radnih slugu. Iako je raspon prijevozničkih tarifa bio vrlo širok, odnosno za sluge se mnogo manje plaćalo, ipak je to ukupno dosezalo velike svote. Stoga je i njihov broj ukazivao na status plemića. Navest ćemo nekoliko ilustrativnih primjera: kod Gumppenberga su bili četvorica slugu: kuhar, sobar, konjušar i pisar; Pfinzingova skupina je imala samo jednog slugu, a tako je bilo općenito kod nižih plemića i građana. Vojvoda Wilhelm III. je zato imao devetoricu s razdvojenim dužnostima, a samo za pripremu jela brinula su se petorica. Ostali su bili: komornik, tumač, sobar i konjušar. Albrecht ih je imao desetak, a nisu mnogo zaostajali ni drugi vojvode. No protek vremena donio je mnoge promjene, pa u XVI. stoljeću više nitko nije vodio tako brojnu služinčad, i sve se svodilo na jednu osobu. Kuhari su svakako imali nešto bolji status, jer su se brinuli kako gospoda ne bi osjetila onu jadnu brodsku prehranu. Uz onoliku količinu ponesenog suhog mesa, živih kokoši, brašna, te usput kupljenog vina i voća, to im nije bilo posebno teško. No zato su se sobari dobro naradili perući plahte, gaće i drugo rublje te prazneći noćne posude. Jednakost je bila samo u jednom - ne može se, naime, reći da 60

je smrt pokazivala izbirljivost - upravo prema prikazima iz tada vrlo popularnih Mrtvačkih plesova, na putu je kosila sve podjednako, i sluge i vojvode. Gospoda su nastojala da im sluge budu dolično odjevene, jer je i to govorilo o njihovu položaju, a što se tiče plaća, isplaćivane su godinu dana unaprijed.247248Barun Hans Christoph Teufel od Krottendorfa pamtio je vjernost svoga sluge Sebastiana, koji je umro u tuđini, pa mu je za uspomenu dao poslije 1592. u domovini uklesati sljedeće stihove na kenotaf: Sebastian Stahn mit Nam ’ Zu Constantinopel bekam Ich zu ein Diener, der viel Meil Mit mir reist, nach der Christen Heil Fiiitfzehn hundert achtzig und acht In Aegypten die Rais verbracht, Und aufdem Berg Sinay genannt,

Sebastian Stahn mu bješe ime, U Stambolu usrećih se time Što on meni posta vjerni sluga T'jekom hodočasna puta duga. Tisuć' pet sto osamdeset osma U Egiptu godina je posna. Što nas do Sinaja brda dogna.

Mit mir durchzogen diese Raiss. Ojt litten wir Khalt, viel mehr Sclnvaiss

Proputovali smo sve od reda, Prošli žegu, nešto manje leda.

Hat mir wol dient, weil er lebet. Gedolmetscht und sauber kochet. Musst nachher \vidern willen mein Diener selbst, Herr, Koch, Dolmetscli seyn.

Za života služio mi časno, Tumačio i kuhao krasno, On moraše, ne treba to kriti, Plemić, kuhar, tumač pravi biti.

Goti geb ihm dort die e\vig Freydt!Ui

Bože, daj mu tamo vječnu sreću!

Ketzelova primjedba ... Inače je bilo još oko dvadeset plemićkih slugu čija sam imena zaboravio ... svjedoči nam da u većini slučajeva nisu ostala zabilježena ni njihova imena.

2.8. Izdavači hodočasničkih putopisa Ako bismo uspoređivali tko je od koga imao više koristi, putopisci od tiskara, odnosno izdavača, ili izdavači od putopisaca, zacijelo bi u svakom pojedinačnom slučaju došli do saznanja koja bi u konačnici dovela do zaključka da su tiskari pobrali novac, a hodočasnicima je ostala slava. Iz toga je jasno zašto su se u vrhu

247 Hiibner, 1871., 1013. 248 Rohricht, 1900., 276.-278.

61

suvremenih tema, koje su tiskari preferirali, još od samih početaka Gutenbergove vladavine, nalazila djela palestinskih putnika. Johann Schonsperger (14—. - 1520.), tiskar iz Augsburga, ostao je zapamćen kao tvorac niza sjajnih djela. Njegove knjige tematski su bile raznolike, a druga im je zajednička značajka bila da su se i odlično prodavale. Tu je Knjiga viteza Hansa od Momevilla - njemački prijevod poznatog fantastičnog putovanja en­ gleskog avanturista, zatim nekoliko izdanja Njemačke Biblije, Ezopove basne, a 1482. godine dva puta je tiskao Tucherov putopis. Ističu se i dva izdanja Schedelove svjetske kronike. U službi cara Maksimilijana I. tiskao je 1517. u Niirnbergu Theuerdank, knjigu čije su ilustracije izradili vrsni majstori, kao što su Hans Burgkmair i dr.249 Konrad Zeninger iz Niirnberga bio je istaknuti predstavnik tiskarstva iz nje­ gova najranijeg razdoblja. Pretpostavlja se da je bio učenik jednog od prve trojice tiskara, a tijekom svog samostalnog rada izradio je trinaest inkunabula. Među njima se ističe više puta izdani latinsko-njemački rječnik, te svakako hodočasnički putopis njegova sugrađanina Tuchera tiskan 1482. i 1483. godine.250 Peter Schoffer (=1425. - =1503.), rodom iz Gemsheima, imao je izdavačku kuću u Mainzu. U mladosti je primio niža ređenja, ali je kasnije bio pisar i tiskar. Prvi je izumio pokretna tiskarska slova te tiskao datiranu knjigu. Breidenbachov putopis je tiskao 1486. godine na latinskom jeziku.251 Nizozemski tiskar i slikar Erhard Reuvvich ili Revvich (1445. - 1505.), ro­ dom iz Utrechta, jedan je od rijetkih slučajeva da osobe koje na bilo kakav način sudjeluju u tiskanju hodočasničkih putopisa, budu i sudionici hodočašća. On je naime, kao stoje rečeno, bio Breidenbachov suputnik. Reu\vich je ilustrirao prva dva izdanja njegove knjige: 1486. - latinsko (Peregrinatio in terram sanctam) i 1488. - njemačko, oba tiskana u Mainzu.252 Budući da je deset od ovih putopisa preuzeto iz knjige-zbornika Sigmunda Feyerabenda (1528.- 1590.) (SI. 14), valja kazati o njemu i malo više. Nakon što je od oca izučio rezbarski obrt, proveo je nekoliko godina u Italiji te se nastanio u Frankfurtu. Ondje je zajedno sa suradnicima pokrenuo tiskanje preko šezdeset ilustriranih knjiga, te se smatra za jednog od najvećih izdavača svog vremena. Po temama se može zaključiti da se vodio prvenstveno poslovnim interesima.253 Niz je godina bio u sukobu zbog optužbi za loše prevedeni i korigirani tekst jedne

249 Allgemeine deutsche Biographie 32, 1891., 320., 321. 230 Allgemeine deutsche Biographie 45, 1900., 56. 251 Allgemeine deutsche Biographie 32, 1891., 213., 214. 252 Allgemeine deutsche Biographie 28, 1889., 347., 348. 253 Između ostalih: Neuwe Welt 1567., Theatrum Diabolorum 1569 i 1575., Buch der Liebe 1587. Vidi: Gescliichte der deutschen Literatur IV., 1973., 190., 266., 267.; Deutsche biographische Enzyklopadie, 2. Ausgabe, ur. Rudoll' Vierhaus, Band 3, Miinchen, 2006., 298.

62

Biblije.254 Prvo izdanje Knjige putopisa Svete Zemlje tiskano je 1584. godine u Frankfurtu na Majni i posvećeno Philippu Riedeselu od Kamberga, u to doba prioru ivanovaca u Ugarskoj, a kasnijem velikom prioru Njemačke.255 Sudeći prema Feyerabendovom tekstu Fabrijevog putopisa, mogli bi se mirne duše pri­ družiti njegovim kritičarima. Međutim, Fabrijev putopis u njemačkom prijevodu objavio je već tiskar David Zopfel, i to dvaput, 1556. i 1557., pa je moguće daje on napravio intervencije.256 Radi usporedbe, donosimo jedan izvadak iz izvornog Fabrijevog texta: ... a longe supra illam capellam vidi aliam majorem et ornatam et ju xta eam habitationem. Ascendi ergo p e r littus mariš ad eam et ingressus altaria festive decorata inveni et lampades ardentes et eucharistiam parieti sinistro inclusam. Gavisus autem procidi, uti dignum erat, et finita oratione domum annexum ecclesiae p u ls a v i; exivit autem ad me unus fra te r tertii ordinis et regulae tertiae sancti Francisci, et verbis Sclavonicis me recepit et introduxit, videns autem, quod eum non intelligerem, vocavit ad me sacerdotem eorum, qui verbis tantum italicis mihi loquebatur, nec latinum scivit et teutonicum ignoravit. . . . 257

Kod Feyerabenda to glasi: ... Und bey der einen Capelle fande ich Lollharten m it grauvven Rocken die hatten einen Priester der kondt nicht ein Wort Lateinisch. ...258

Tko god da je to napravio, ako je već težio skraćivanju, ne može se opravdati za pretvaranje trećoredaca u »lolarde«, tj. heretike, budući daje franjevački treći red bio poznat i u Njemačkoj.259 Osim izdavaštvom, Feyerabend se bavio i pro­ učavanjem povijesti i književnosti pa je otuda predgovor njegovom Reyssbuchu pun religiozno-moralnih pouka i povijesnih činjenica. Naglasak mu je na turskoj opasnosti koja je u njegovo vrijeme bila sasvim realna jer nisu bili uočljivi znakovi jenjavanja osmanskih navala.260Interes čitateljstva je bio toliki daje 1609. godine izišlo drugo, dvosveščano izdanje njegova zbornika.261

254 Allgemeine deutsche Biographie VI, 1877., 755., 756. 255 Feyerabend, 1584., I. 256 Wallisch, 108., u: www.oeaw.ac.at/biblio/Woldan/Images/KKW-G.pdf Nažalost nismo imali priliku usporediti Zopfelov i Feyerabendov tekst. 257 Fratris Felicis Fabri Evagatorium III., 1849., 366. Tu se radi o boravku Fabrija na otoku Prviću kod Šibenika. Vidi također: Krasić, 2001., 192., 193. 258 Feyerabend, 1584., 185v. 259 Ivančić, 1910., 33. Spomenuti su lolardi prevodili Bibliju i druge vjerske tekstove sa latinskog pa je Zopfel, ili Feycrabcnd, naprečac zaključio da se radi o njima. Vidi: Lexikon des Mittelalters V, 1991.,2091.,2092. 260 Feyerabend, 1584., IX (Vorrede). 261 Geschichte der deutschen Literatur IV., 1973., 227.

63

Prepoznatljive vrste bile su neke druge preinake izvornih tekstova. Njih je uočio već 1606. godine isusovac Jakob Gretser te se žestoko oborio na takve poteze. Naime, kao dobar poznavatelj do tada tiskane hodočasničke literature, primijetio je kako protestantski izdavači izbacuju retke koji afirmiraju rimsko katoličanstvo, a neki čak dodaju svoje kritičke primjedbe reformacijskog karaktera u stare puto­ pise.262 Kao što je već rečeno, tako nešto naslućuje se i kod Kantzowa.

262 Gretser, 1606., 74.-77., 80. 64

Slika 1: Sveti grad Jeruzalem - hodočasničko središte svijeta (Badische Landesbibliothek, Karlsruhe)

k

Slika 3: Vitez Arnold od Harffa kao hodočasnik (crtež iz Harffova rukopisa)

Slika 4: Otto Heinrich ili Ottheinricli, izborni palatinski knez (slika Barthela Bebama iz 1535.)

Slika 5: Obitelj Joham a od Ehrenberga, reljef u Heinsheimu (foto LAD Esslingen)

Slika 6: K a d Niitzel, građanin Ndrnberga. U gornjem desnom kutu vidi se jeruzalemski križ kao znak hođočašćenja (bakrorez iz knjige)

i &• i

JU > S % T i ’ IV U lt](1||tiV tC brAstPAt g iVgAu i, .c. r„-

^

' 4

■-fe

m

r s

» M i 4

£//£« 7: V/fez Peter Notthafft u društvu Otta Zengera i Sebalda Kastnera (slika iz obiteljskog rukopisa, u: http://www.notthafft.de/)

Slika 8: Vojvoda Saske, Albrecht IH. Srčani (slika nepoznatog belgijskog slikara, 15. st.)

Slika 9: Vitez Hans Caspar od Laubenberga (slika Bernharda Strigela, oko 1508.)

Slika 10: Barun Johannes Werner od Zimmcrna (ci tež Frobena Christopha od Zimmerna)

Slika II: Friedrich III. Mudri, izborni knez Svetog Rimskog Carstva i vojvoda Saske (slika Albrechta Diirera, oko 1500.)

Slika 12: Vojvoda Heinrich Pobožni od Suske (slika Lucasa Cranacha St. iz 1514.)

Slika 14: Izdavač najboljeg starijeg zbornika hodočasni­ čkih putopisa, Sigmund Feyerabend (bakrorez iz knjige) Slika 13: Barun Bartholomdus Khevenhiller (bakrorez iz knjige)

i

,x

i5 §{\ m

\

' m

i

“'’ajsS® iTr.

■»■.'>
\

Slika 15: Slavonija i Dalmacija (karta iz Trogirskog pomorskog atlasa, 16, sr.)

^ri'^iinfftgangkL tom v i j e n c e

m K irM Brn.

ncrocck v ii mit 5w ciciw uao® i vrtt> mcrtcrcr f^ c n gttcfcl ^on fm ttQ riu cflr< > »|'. p . , x>ort faiitB tlm ffro TBon tig rić . 2fuf> Dcr 'gcfclfctjrtfftfmictiKp$ pmt 0 ( » a k o bcm £ u m g ^ t H fitic 3‘ngam3 g u c b tv? « fartt

>(roato )ortf» artetn2(rm fm tt& la flj tmparticfcl