Nacionalno i nacionalističko: eseji i polemički prilozi

Citation preview

i ~~JACIONJ\liS1~1ČKO

MARKSISTICKA

BIBLIOTEKA

Urednik:

MIROSLAV CURIN

Korice:

JAKOV BUDESA

Lektura:

MIRA SUVAR

DR

STIPE

SUVAR

NACIONALNO I

NACIONALISTIČKO (ESEJI l POLEMICKI PRILOZI)

MARKS!S'l'!CK! CRN'l'AR

SP L !'l'

1974.

PREDGOVOR Nacionatno pitanje nije ulazilo u krug mog teorijskog i publr-"' cističkog interesa sve dok nisam, natjeran razlozima d-Bevfte politike, napisao svoj prvi polemički tekst 1961. godift.e.' A onda sam, kao i drugi, bio uvučen u zbivanja u kojima se nacionalno pokazivalo i te kako aktualnim, a nacionalizam i kao pogled na svijP.t i kao praktična snaga, pa i pokret, i te kako opasnim, pogibeljnirr~ i po samu perspektivu socijalizma u na.foj zemlji. Jedan među brojnim bojovnicima hrvatskog malograđanskog nacionalizma napisao je negdje 1970. godine da bolujem od ideološke skleroze, koja me je, eto, petrtjicirala na razini »prve indoktrinacije u poratnom Tazdoblju potkraj 40-tih i na poč~li!D='tih godi11.a«. Možda je i u pravu, ali u pogledu naciong.lb"og pitanja, kao i sva moja geneTacija, malo sam toga ra!.\i..je saznao i znao, da bi bilo dovoljno čak i za indoktTinaciju~ · Upamtio sam, kao i mnogi. moji vr!njaci, riječi iz »Komunističkog manifesta« da radnici nemaju domovine, čitao sam Lenjinove i Staljinove radOt1E! o nacionalnom pitanju, Titov članak iz 1942. o značaju nacionalnog pitanja u NOB-i, tekstove Krleže, Ce ...-arca i drugih naših pTijt!ratnih marksista. Ali sve je to bilo preopćenito i neopipljivo ...

A onda je do!lo do relativno naglog mijenjanja na!e dru!tvene klime. Jo§ jednom, u trećem desetljeću nakon oružane pobjede revolucije, i usprkos upornom povr!inskom govorenju o bratstv·!L i jedinstvu, teme nacionalnog i nacionatističkog do!le su ~ žiŽ1t političkog života i sa svoje strane indiciTale vrtoglavo padanje 1.1 ozbiljnu dru!tvenu krizu. Kardeljeva upozorenja o opasnostima unitarizma u ponovljenom i doTađenom »Razvoju slovenskog nacionalnog pitanja« 195S. i Bakarićeve izjave u godinama pred Brionski plenum CK SKJ o tome da nas ne ujedinjuje ni mit jugoslavenstva ni idila slaven-

stva, te da federaciju treba tederirati, kao i neobično puno riječi o međunacionalnim odnosima. na VIII kongresu SKJ 1964. i na svim republičkim partijskim kongresima koji su uslijedili (vidjeti časopis »Naše teme« br. 7-Bi1965) kao da. su naja.vljivali burnu drultvenu za.okupljenost nacionalnim i nacionalističkim. I do nje je doista dollo. Bura je narastmla do kraja 1971, do amandmana na Ustav, 21. sjednice PredsjedniJtva SKJ, pa su uslijedila »ralčilća­ vanja«, doJio je do stiJavanja . .. A da li je time tema nacionalnog i nacionalističkog postala neaktualna? Ako jeste, dokle? Ulazio sam u političke konjrontacij~;: i polemičke okrfaje prisiljen da i sebi razja.fnjavam i drugima obja§njavam. Tako sam posega.o i za literaturom o nacionalnom i za lektirom iz pera i nacionalnih boraca i nacionalista, i antinacionalista i anacionalnih. l tt Jest - sedam godina ispisao sam, izgovorio i objelodanio na stotine stranica, s ambicijom da ponešto ima. i teorijski domet, vile togtt u svrhu interpretacije, objašnjavanja neupućenima., a na.jvile da bih polemički reagirao na natrafnjačke ideje i zahtjeve. Iznenađuje oskudica marksističke literature o naciji i nacionaldomaća produkcija, ako se izuzme !tivo koje sadr-fi samo anatemu nactonalizma. i »izama« i vile nego skromna. K~da će napredni ljudi u ovoj zendji napisati studijP. recimo o svim na§im nacionalističkim pokretima., o njihovoj historijskoj i socijalnoj uvjetovanosti, sadržaju, dosegu? Trebalo bi drt legije marksista prionu na posao, da ruše tabue, ralčlanjuju mito· ve, pa čak i prosvjećuju prosječnu ljudsku pamet, koja je u na~ i te kako jo! zarobljena tradicionalnim i tradicionalističkim poimanjem i hrvatstva i srpstva, i slovenstva i crnogorstva, i muslimanstva i makedonstva, i jugoslavenstva i slavenstva. Zar protek'.e godine nisu pokazale da su pometnje i u glavama mnogih »komunista« i »marksista« velike? A najlak!e je omladini tumačiti da problema i nema, osim tu. t tamo, u. slučajevima rovarenja ostataka klasnog neprijatelja. I za!to bismo se morali iznenaditi, ako poneki mladi čovjek, pa i njih na stotine i na tisuće, preuzme domagojet~­ sko-klerikalnu ili pak svetosav.sko-vidovdansku ltafetu?

nom. Pogotovo je nciJa

Predajući javnosti zbirku svojih tekstova o nacionalnom i nacionalističkom, .svje.stan sam njezine ograničenosti i necjelovitosti. A da to činim - to jest sve ovo objavljujem pod zbtrnim naslovom -- ponukan sam pomanjkanjem slične literature i željom da 1 ot.•l] zbirka tekstova svjedoči o nekim dimenzijama drultvenih zbivanja u nas u proteklim godinama.

Nije to sve Ito sam o tim temama napisao. PTvi moj zaokru·

fentjl tekst: NACIJE I

MEĐUNACIONALNI

ODNOSI U SOCIJA-

LISTICKOJ JUGOSLAVIJI izilao je kao posebna kn;i!ica u izda· nju »Nalih tema« 1970, a u knjigu »Samoupravljanje i druge alternative«, izillu 1972, uvrstio sam tekstove: MARGIN ALIJE O N A-

CIONALNOM PITANJU, NACIONALNO I KLASNO U FEDERATIVNOJ SOClJALISTICKOJ ZAJEDNICI, JE LI NACIONALIZAM NASA SUDBINA? i PARTIJA, KLASA, NACIJA. Tekstovi u ovoj knjizi i navedeni tekstovi su, dakako, srodni, pa se u panečem i prepltću, već i zbog toga. ito u njima »sviram na iste note~r, a radi se o tekstovima koji nisu nastajali s kabinetskim planom o studiozno; i cjelovitoj obradi pToblemattke već u dnevnoj vatri i slijedu publicističkog i političkog angažiranja. U Zagrebu, 4. svibnja 1974.

Sttpe SUVAR

PRVI DIO

NACIJE l NACIONALNO U SUVREMENOSTI

ODREDNICE NACIJE S MARKSISTICKOG STAJALISTA (Prilog definiranju nacije) Definicije nacije uglavnom pripadaju XIX stoljeću. ll Evropi su se tada etničke zajednice konstituirale u nacije, stjecale slobodu i neovisnost ili se žestoko borile za samoodređenje. Na tome se formirao i teorijski interes za prirodu nacije i njezinu sudbinu. Njemačka klasična filozofija, posebno preko Fichtea i Hegela, i u torr.e je prednjačila. Od nje zapravo potječu prve definicije nadje. Potom su historičar!, antropolozi i sociolozi pružili svoje definicije. U našem stoljeću teorijski interes za naciju u Evropi jenjava. Građanstvo u zapadnoj Evropi uglavnom je nacionalno pitanje riješilo kao pitanje tržišta koje je zaštićeno nacionalnim granicama. U istočnoj Evropi nacionalnim se pitanjem pak ozbiljno bavt" jedino marksisti, austrougarski i ruski. Dvije trule carevine trebalo je srušiti ili preurediti, tako da se osigura i nacional· no samoodređenje naroda koji su bili nastanjerti u njihovim državnim granicama. Marksizam nacionalno pitanje povezuje s kolonijalnim. Izgledi socijalističke revolucije ovise o nacio· nalnom buđenju, konstituiranju i oslobođenju naroda Istoka, a i svih drugih naroda na kontinentima koje je porobio evrop· ski kapitalizam. U sklopu nacionalnooslobodilačkog progra· ma, koji marksisti, a osobito Kautsky, Lenjin i Staljin, formuliraju kao sastavni dio cjelovitog programa socijalističke revolucije, razvija se i diskusija o biti nacije i njezinoj perspektivi u socijalizmu. Tako su nastale marksističke definicije nacije. Ali ni marksisti prve polovice našeg vijeka nisu pošli dalje od teorijskog uopćavanja razvitka nacija u Evropi. Karakterom, poviješću i sudbinom etničkih kolektiviteta na kontinentima što su čamili u tami kolonijalne vladavine, ll

kao i

američkih nacija koje nastaju kao amalgam doselje· ničkih skupina s ostalih kontinenata, evropska se znano•n rijetko i malo bavila, ako se izuzme obilna antropološka literatura o tzv. primitivnim društvim3 i primitivnim kulturama. Poslije prvog svjetskog rata razmahala se primijenjena an· tropologija koja je proučava1a način života »urođenika« i »domorodaca« u kolonijama, kako bi formulirala upotrebljive savjete kolonijalnim vlastima o najboljim metodama vladavi· ne i o putovima »prosvjećivanja« i »civiliziranja«. Intelektu· alci u narodnooslobodilačkim pokretima »trećeg svijeta• trude se već nekoliko desetljeća da upoznaju svijet s autentič­ nošću razvitka svojih naroda i neprimjerenošću evropskih kriterija, definicija i rješenja, ali njihova nastojanja sve do danas nailaze na mali odjek u metropolama kapitala, politič­ ke moći i intelektualne produkcije.

Drugi svjetski rat je razbuktao nade i energije u cilju demokratizacije svijeta i socijalnih preokreta, pa se o fenomenu nacionalnog u sklopu i na tragu njega manje razmišljalo nego i u vrijeme vilsonovskog liberalizma u nacionalnom pitanju iza prvog svjetskog rata. Tek u posljednjoj deceniji, uporedo sa stupanjem najvećeg broja novooslobođe­ nih zemalja na svjetsku političku scenu, ali i u sklopu reafirmacije nacionalnih aspiracija i u kapitalističkom i u socijalističkom svijetu, pojavio se novi snažan interes za etnička i nacionalna pitanja. Dolazi do preispitivanja starih, prošlostoljetnih poimanja nacije. Ali se čini da zasad nema neldh novih spoznaja koje bi zasjenile i dokinile one stare. Marksizam !i strukturalizam su ona dva teorijsko-misaona sklopa unutar kojih se danas ta preispitivanja zbivaju, a do novih rezultata treba pričekati. opće

Pri velikoj aktualnosti nacionalnog pitanja i u današnjoj Jugoslaviji, posebno se osjeća nedostatak teorijskog rada n& nacionalnom pitanju, što sa svoje strane pridonosi iracional· nosti u javnom mnjenju i političkom životu kada se radi o pitanjima nacionalnog i o međunacionalnim odnosima u jugoslavenskoj zajednici. Time je motiviran i ovaj pokušaj osvrta na dost·ignuća u razotkrivanju biti nacije i na općenitu problematiku njezinog definiranja. 12

Nijedna definicija nacije nije općenito prihvaćena. Uosta· lom, teško bi se moglo reći da se općenito prihvaća definicija bilo koje društvene pojave. Nacija jo društvena pojava koja, iako i te kako određuje život pojedinaca i svakodnevno funkcionira kao zajednica, pokazuje i potvrđuje svoju egzistenciju, ostaje »neprozirna«, teško odrediva. Ne samo da ljudi različitih pogleda na svijet i društvo vrlo različito definiraju i naciju, već tu veliku raznolikost susrećemo i u krilu jednog te istog pogleda na svijet. To vrijedi i za marksizam. Marksizam i marksisti premalo su se bavili nacijom, premalo su je proučavali, što se odrazilo i na nerazvijenost definicija nacije s marksističkog stajališta. Bilo bi posebno poučno potražiti razloge zaziranja marksista od detaljnijeg i sistematskog proučavanja nacije. Da li su se razlozi krili u isključivom .naglašavanju radničke klase kao pozvanog subjekta revolucioniranja svijeta, u odnosu na koju je nacija tek zatečeni oblik klasne borbe koji će svoju ulogu iscrpiti s ostvarivanjem socijalizma? Koliko se takvi razlozi kriju u praktično-pragmatičnim politikama socijalističkih i komunističkih pokreta, partija i država, koji su značenje nacionalnog fenomena u određenoj mjeri suspendirali i zbog neuspješnosti u ostvarivanju konzekventne nacionalne slobode i samoodređenja? Kakav je i koliki utjecaj posebno na komunistički pokret imala Staljinova poslijeoktobarska tvrdnja da je nacionalno pitanje prvenstveno seljačko pitanje, pa prema tome tamo gdje seljaštvo, milom ili silom, uđe u kolhoze, a time tobože i u socijalizam, nacionalnog pitanja više i nema? Bilo kako bilo, nacionalno pitanje nije mnogo zanimalo socijaldemokraciju već od početka (ako se uzmu diskusije u Austriji, Poljskoj i Rusiji uoči i u toku prvog svjetskog rata), a u komunističkom pokretu ono se od tridesetih godina ovog vijeka do danas tek sporadično tretiralo. Da li je slučajno da je to pitanje danas došlo u prvi plan ako ne teorijskog a ono političkog interesa upravo u Jugoslaviji, kao socijalističkoj zemlji koja uporno traga za putovima društvenog razV'itk.a koji ne bi vodili u birokratsku degeneraciju socijalizma? Poslije razdoblja uoči i u toku prvog svjetskog rata, kada su marksisti bili suočeni s praktično-političkim posljedicama imperijalističkih i kolonijalnih ratova i pripremanja i odigra· vanja socijalističkih revolucija u Evropi i kada su glavne 13

doprinose razumijevanju nacije nJezme sudbine u našoj epohi među marksistima· pružili Kautsky, Bauer, Lenjin, Staljin, Rosa Luxemburg, Trocld, marksistička misaa teško da je pružila nešto novo u teorijskom tretiranju nacije. A trebalo bi osmisliti sudbinu nacije i u složenim zbivanjima suvremenost-i, u koj,ima je ona ili subjekt ili objekt asimilacije, hegemonije, okupacije i genocida, u kojima ona služi kao medij klasne eksploatacije i socijalnih diskriminacija. U komunističkom pokretu dugo je bila neprikosnovena StalJinova definicija nacije. U novije vrijeme tu je definiciju u neklim elementima osporio E. Kardelj, a s njom se polemizira i u suvremenoj sovjetskoj literaturi. Ipak, nije još pntžena neka definicija koja bi se znatnije razlikovala od Staljinove. Još ostaje pitanje, da li je .j u čemu StalJinova definicija održiva ili nedostatna. Kakvi i koji novi akcenti su prisutni u marksističkoj literaturi o naciji? Zašto je aktualno definiranje nacije i kakve su konsekvence različitog definiranja nacije u praktičnom političkom životu ne samo socijalističkih zemalja već i suvremenog svijeta u cjelini? Gotovo sve postojeće definicije nacije, kako one u krilu marksističke misli tako i one u sklopu drugih pogleda na društvo, deskriptivne su i eklektičke; svode se na nabrajanje ovih ili onih svojstava kao bitnih konstituensa naoije. Razlike među definicijama ogledaju se u naglašavanju ili ispuštanju određenih svojstava k·ao konstitutivnih elemenata (konstitutivni elemenat je svojstvo bez kojeg nacija ne postoji). Teškoće i nedoumice u definiranju nacije proizlaze pak u razliko· vanju »fizičkih« i »duhovnih« svojstava (teritorij, tržište, jezik - svijest, karakter, osjećaj, mentalitet, kultura, tradi· cija); jedni naglašavaju »fizička«, drugi »duhovna« svojstva. Zatim, te teškoće iskrsavaju u razlikovanju nacije -i drugih društvenih skupina s kojima je ona u povijesno-genetičkoj vezi (rod, pleme, »pranarod«, »demos«, narod, »nacionalnost«, »etnografska grupa«). Najzad, teškoće se javljaju pri smje-š la· nju nacije u povijest: da li je ona vječna sudbinska zajednica ~li pak nastaje i nestaje; kada i u kojim uvjetima nastaje, mzvija se, nestaje. Pitanje definiranja nacije ujedno je i pita· nje u čemu se nacije međusobno razlikuju, te što ih povezuj~ i razdvaja. 14

Najstarije i najpoznatije definicije nacije su metafizičke i spiritualističke. One prilaze naciji kao određenoj duhovnoj pojavi. Prema Hegelu, nacija je otjelovljenje apsolutnog duha na određenom stupnju njegova samokretanja. Nacija svoje savršenstvo postiže u državi. Nacija koja nema državu nije dostojna postojanja. Hegel je time prvi tumačio naciju ne samo kao duhovnu kategoriju nego i kao političku konkret· nost: biće nacije izražava se i vrhunski potvrđuje u njezinoj državi. Mogli bismo reći da je on zapravo izrazio i zahtjev za nacionalnim samoodređenjem kao konstituiranjem nacije u državi. Nešto kasnije javile su se i vulgarno-materijalističke, po:dtlivističke i rasističke teorije nacije. Rasističke su teorije kumovale rađanju evropskog fašizma, jer su utemeljile razlikovanja »viših« i »nižih« nacija i rasa. »Više« nacije potječu od plemenitih predaka i njih čini aristokratska elita koja čuva svoju rasnu i etničku čistoću. U drugoj polovici XIX stoljeća proširile su se subjektivističko-psihološke teorije koje bit nacije vide u njezinoj svijesti o svojoj posebnosti i u njezinoj težnji da čuva i razvija svoj identitet zajednice koja hoće da bude na okupu, koja svjesno hoće da ostvaruje velika djela i da se za njih i žrtvuje. E. Renan prvi naglašava značenje zajedničke povijesti i jezika. On naciju proglašava duševnim principom, posebnošću koja je vrhunac dugog napora, žrtava i požrtvovnosti. Slava u prošlosti i volja za podvizima u sadašnjosti su bit nacije. Naciju izdvaja sklop njezinih htijenja i tekovina, njezin »nacionalni karakter«. U nacionalnom karakteru izražava se kulturni kontinuitet nacije. Pozitivističke pak teorije zaush:Lvljaju se na nabrajanju elemenata nacije: teritorij, zajedničko porijeklo, isti jezik, isti običaji, ista povijesna sudbina, religija. Spomenimo posebno da je austrijsld teoretičar Gumplovicz, u skladu sa svojim stajalištima o ulozi nasilja u društvu, egzistenciju nacije povezivao s egzistencijom države: nacija je kulturna i društvena činjenica koju razvija država. U pozadini njegovog razmišljanja o naciji krila se težnja da se svi narodi u granicama austrougarske države tretiraju kao jedna nacija. Marx i Engels i njihovi sljedbenici - suvremenici nisu obraćali veću pažnju naciji i nacionalnom fenomenu, iako su

15

vrlo značajne njihove misli o nacionalnoj slobodi i ravnopravnosti i o potrebi da se proletarijat u borbi za komunizam mora najprije nacionalno organizirati. Prvi su se u krilu socijalističkog pokreta nacionalnim pitanjem s-istemaJtski pozabaviti austrijski socijalistt (austromarksisti). Austromarksist,a Renner definira naciju naprosto kao jezičnu skupinu: naciju čine ljudt koji govore istim jezikom. Njegov kolega Bauer je suptilniji: nacija je zajednica karaktera i zajednica kulture, a jedno je i drugo zbog toga što je sudbinska zajednica, zajednica sudbine. Karl Kautsky, koji je među marksistima opsežnije istraiivao povijesni razvoj nacije, razlikuje prvotnu i modernu naciju i obje izvodi iz klasne podijeljenosti ljudskog društva. Prema njemu, nacija je prije svega povijesno nastala zajednica jezika i teritorija. Lenjin naciju v.idi kao tvorevinu nacionalnih pokreta, a bit tih pokreta u težnji buržoazije da stvori tzv. unutrašnje tržište i da ga zaštiti nacionalnom državom. · Staljin je u poznatoj definiciji sažeo nalaze Kautskog i Lenjina, a uz to se odredio i prema nastojanjima austromarksista da naciju i nacionalni pokret, nacionalno organiziranje svedu samo na kulturne dimenzije. Definirajući naciju kao »historijski fonniranu stabilnu zajednicu ljudi, nastalu na osnovi zajednice jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, koja se ispoljava u zajednici kulture« Staljin naglašava da jedino sva ta obilježja zajedno čin.: naciju. Dajući kritiku Staljinove definicije, E. Kardelj će 1958. pružiti jednu manje po~itivističku i konzistentniju definiciju: nacija je "specifična narodna zajednica nastala na osnovi društvene podjele rada epohe kapitalizma, na kompaktnoj teritor-iji i u okviru zajedničkog jezika i kuLturne srodnosti

Prvi

uopće«.

U današnjoj sovjetskoj znanstvenoj l-iteraturi susreće­ mo brojna nastojanja da se Staljinova definicija preispita i

preinači.

Premda sovjetski autori danas puno pišu o neophodnosti novih činjenica u razvitku nacije, jedan među njima, I. P. Camerjan s pravom tvrdi da oni zasad "vrlo slaho ostvaruju tu opravdanu potrebu«. uočavanja

16

Poznati etnolog S. A. Tokarev posve odbacuje Staljinovu definiciju i zalaže se za ponovno proučavanje i uopćavanje razvdtka etničkih zajednica posvuda u svijetu a ne samo u Evropi. Etnograf Kozlov primjećuje da se npr. konstatacija da je nacija ekonomska zajednica prije odnosi na državu nego na naciju, jer se takva zajednica određuje političkim, a ne nacionalnim granicama. S. T. Kaltahčjan zamjera onima koji na naciju više gledaju kao na etničku nego kao na društveno-poldtičku zajednicu i insistiraju na obaveznoj genetičkoj vezi s rodom, plemenom i narodom. On skreće pažnju na to da npr. Lenjin nije u osnovne značajke nacije ubrajao psihičku konstituciju, nacionalni karakter, nacionalnu kulturu, »budući da se oni izražavaju pnrenstveno kroz klasni položaj ljudi«. Sovjetski sociolozi Rogačev i Sverdlin, čijim je prilogom 1966. počela opsežna diskusđJa o naciji t.:. časopisu »Voprosy istoril«, definiraju naciju kao historijski formiranu zajednicu koja je ujedno i stabilna zajednica gospodarskog života (pri postojanju radničke klase- dodaju oni!), koja ima svoj teritorij, svoj jezik, osobito književni, svoju nacionalnu svijest, te neke specifičnosti psihe, običaja, kulture i osloboc!Hačke borbe. Spomenuti Camerjan smatra da je nacija historijski viša forma etničke zajednice ljudi epohe kapitalizma i socijalizma, te da ona, osim što je zajednica ekonomskog života, teritorija i jezika, posjeduje i svoj nacionalni karakter, »koji se iskazuje u specifičnostima njene kulture«. Prema S. l. Novikovu, nacija je velika socijalno-etnička skupina koja se odlikuje jedinstvom pismenog jezika i usmene riječi, učvdćenim u nacionalnoj književnosti, a žiW. na politički jedinstvenom teritoriju koj.i je naseljen stanovništvom koje govori jednim jezi-kom. Naciju, dodaje Novikov, karak!terizira i jedinstven sistem novca, mjera i utega, kao i jedinstven sistem carina. P. N. Fedosjejev smatra da je nacija značajna velika skupina ljudi koja se formirala na određenom stupnju privrede i kulture a koja daje određeni -i primjetan doprinos svjetskoj privredi, kulturi, civilizacijd. A. G. Agaev definira naciju kao etničku zajednicu kapital,ističke i socijalističke formacije koja se izdigla do samostalnog nacionalnog života, do suvereniteta. Zapravo svi sovjetski autori kao konstitutivne elemente nacije navode zajednicu jezika i zajednicu teritorija. Razilazt< se u definiranju »ekonomskog« kon~: jedni spominju »ekonomske odnose«, drugi »ekon~~~'Q;'_?sn~«, treći ·~..~~l! . ,:__;·~

/

17·

gospodarske veze«, četvrti »jedinsh·o industrijske privrede«, a većina »zajednicu ekonomskog života«. Većina ubraja psihičku konstituciju nacije u njezine odrednice, ali priznaje d:t je to »neodrediva« ili »teško odredivo«, nešto što se javlja jedino u zajedništvu specifičnih osobina nacionalne kulture. Tako npr. A. l. Gorjačova navodi da se nacionalna psihička konsUtucija javlja »U nekim obilježjima mišljenja, u njegovoj strukturi, u načinu opažanja okolne stvarnosti, u emocionalnim osobinama ljudi, u posebnom reagiranju na vanjsku stvarnost«. Konstituens nacije, ·ističe Gorjačova, nije nacionalna kultura nego upravo nacionalna psihologija. »Nacionalna kultura uključuje u sebe održavanje velikog kompleksa pojava u životu nacije, a nacionalno specifično u toj kulturi to je održavanje takvih svojstava, crta, strana u načinu života, psihologiJi, svijesti te nacije, koje joj pripadaju za razliku od drugih nacija.« Nacionalna psihička konstitucija »uključuje u sebe nacionalni karakter, običaje, ukuse, tradicije, ona je tijesno povez:a.na sa nacionalnim osjećaJima, obrazujući zajedno s nJima to što zovemo nacionalnom psihologijom«. Nacionalni karakter je pak najstabilniJi momenat nacionalne psihičke konstitucije - »ne možemo se suglasiti s tim da je ruski nacionalni karakter poslije Oktobra postao posve drugačiji•. A. G. Agaev, međutim, bitnom odrednicom nacije smatra nacionalnu svijest. Nacionalna svijest nije identična s etničkom sviješću; ona uključuje etničku svijest i sama se formira u ljusci etničke svijesti. Nacija i ne postoji ukoliko nema razvijenu svijest. U tom smislu Agaev pi§e: »treba istaći da nacija, bila ona buržoaska ili socijalistička, postaje istinskom jedino t·ada, kada se pod utjecajem socijalno-ekonomskih procesa formira aktivan odnos čovjeka prema naciji, to jest nacionalna SVIijest. Bez nje je nacija beživotna, nesposobna za suverenitet, za samostalan život, za nacionalni pokret, za političko samoodređenje«. Isti pisac ostale elemente koji se obično uzimaju kao konst.ituensi nacije dovodi u sumnju: teritorij, jezik, ekonomija, kultura svojstveni su jednako rodovima, plemenima, narodima i nacijama. Staljin nije baš precizan kada naciju definira kao »historijski nastalu zajednicu ljudi«, jer je to i svaka druga etnička zajednica. Doduše, eksteritorijalna nacija je uvjetna, kod nacije teritorij postaje prirodna osnovica nacionalne ekonomije i sl. !B

U radovima sovjetskih autora danas se, dakle, nacija razmatra i svestranije i slobodnije nego prije. Primjetno je da se naglašavaju »duhovni« konstituensi. Ne postoji više uniformnost u teoretskom objašnjavanju nacije, ali još nije uči­ njen prodor prema definicijama koje bi bitnije odstupate oU Staljinove, premda je malo koji so\'jetski autor danas zadovoljan tom definicijom. U dosadašnjoj teoretskoj literaturi o naciji, kako marksističkoj tako i nemarksističkoj, kao njezini konstituensi navode se: - teritorij, pri čemu se on kvalificira kao »kompaktanmusli· mani• tog područja iščezli, a poja\·ila sc prava slika o etnič­ koj .strukturi, u kojoj je zastupljeno više od 30 nacija, naroda i etničkih posebnosti.

69

Proglašena u siječnju 1918. godine, Ruska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika. formirala se kao federacija punih pet· godina. Do 1923. autonomije su dobili svi veći narodi unutrašnje Rusije. Turkestan je ostao u sastavu Ruske Federacije do 1924, kada su Turkmenija i Uzbekistan konstituirani kao savezne republike, a Kazahstan, Kirgizija i Tadžikistan su taj status dobile znatno kasnije, te su i te tri republike izišle iz sastava RSFSR. Ostali sovjetski narodi su se državnopravne konstituiran samostalno, izvan RSFSR, uspostavljajući savezničke odnose, sve dok u Ustopadu 1922. nije službeno proglašen Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Nastajanje Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike i historijat njezinih odnosa sa Ruskom Socijalističkom Federativnom Sovjetskom Republikom zaslužuju posebnu pažnju, kako zbog toga što je ukrajinski narod daleko najbrojniji poslije ·ruskog i što je ort u historiji bio izložen velilroruskom hegemonizmu, tako i zbog toga što je Ukrajina u .to vrijeme bila, uz Pribaltik i dijelove središnje Rusije, privredno najrazvijenija, što je imala najrazvijeniji nacionalni pokret, a i relativno brojnu i razvijenu radničku klasu. Uoči oktobarske revolucije u Ukrajini je djelovalo oko 42 tisuće boljševika, Ukrajinaca, Rusa, Zidova. Oni nisu imali nikakve organizacione samostalnosti, već su djelovali u okružnim organizacijama direktno potčinjenim CK RSDRP (b). U rujnu 1917. godine na tlu Ukrajine djelovalo je oko 300 sovjeta, a tek u manjini njih boljševici su zadobili prevlast u odnosu na menjševike i esere. Za uspostavljanje sovjetske vlasti u Ukrajini bilo je neophodno svrgnuti ne samo lokalne organe privremene vlade nego i spriječiti da vlast ne prigrabi buržoasko-nacional;stička Central na rada koja se oslanjala na sitnoburžoaske nacionalističke partije ukrajinskih socijaldemokr-ata i ukrajinSkih esera, koje ·su -irhale rel,ativno snažan utjecaj na seljaštvo, dio radništva i na ukra}inizirane vojne jedinice. Kao što smo naveli, u ustanku 29-31.Jistopada 1917. godine, u Kijevu je »za leđima radnika« vlast prigrabila Cen· tralna rada. Poslije Oktobra u Ukrajini s lijeve obale Dnjepra, u Donbasu, Harkovu, na jugu Ukraj;ne vladalo je dvovlašće: uporedo s radničkim i vojničkim savjetima djelovali su i lo· kalni organi Centralne rade koji su istupali protiv sovjeta. 70

U zapadnoj Ukrajini, s desne obale Dnjepra, sovjetska vlast je pobijedila znatno kasnije i teže; to je područje bilo slabije razvijeno, imalo je uglavnom seljački karakter; znatan dio zemlje držali su poljski plemići, a trgovinu Zidovi; nasuprot malobrojnih boljševika stajao je ujedinjeni front menjševika, esera, bundovaca i buržoaskih nacionalista, pod čijim je utjecajem bilo seljaštvo i vojska. Dvovlašće u istočnoj Ukrajini završilo se pobjedom sovjeta, kada su boljševici u velikim gradovima organizirali ustanke, a sovjetska je vlada uputila u pomoć revolucionarne jedinice s područja Rusije. Na sveukrajinskom kongresu sovjeta u Harkovu u prosincu 1917. sovjetska Ukrajina je proglašena federativnim dijelom Ruske Federacije. Sovjetska vlast održala se, međutim, samo dva-tri mjeseca, do njemačke okupacije. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Ukrajine. u srpnju 1918. godine istaknuto je, u rezoluciji, da se borba s njemačkim okupatorom vodi pod geslom ponovnog revolu· cionarnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom, da je Ukrajina u privrednom pogledu neraskidivo vezana s Rusijom i da nji· hovo privredno jedinstvo stvara čvrstu osnovu za jedinstvo borbe proletarijata obje republike, te utoliko i razdvojenost Ukrajine od Rusije »nosi karakter privremene okupacije«. Na drugom kongresu KP Ukrajine u listopadu 1918. konstatirano je da ujedinjavanje snaga ukrajinske i ruske kontrarevolucije i porast stihijnog protesta u širokim narodnim masama Ukra· jine stvaraju za ukrajinske radnike i seljake povoljne uvjete da se zajedno s ruskim radnicima i seljacima ponovo izbore za sovjetsku vlast. Crvena je armija uskoro oslobodila Ukra· jinu i u prosi-ncu 1918. ponovo je obrazovana Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika, kao samostalna sovjetska republika izvan sastava RSFSR, koja će uskoro biti inicijator vojnog i ekonomskog saveza svih sovjetskih republika. Usli· jedila je poljska okupacija Ukrajine, a sovjetska vlast je ponovo uspostavljena u prosincu 1919. godine, kada je Crvena armija istjerala iiitervencioniste. Osma sverusijska konferencija RKP (b) je u prosincu 1919. donijela posebnu rezoluciju o sovjetskoj vlasti u Ukra· jini, koju je _napisao-· Lenjin. U rezoluciji se konstatira da, polazeći od principa samoodređenja nacija, CK RKP (b) još jednom potvrđuje. priznanje nezavisnosti SSR Ukrajine. Od· nosi između RSFSR i USSR •određeni su federativnom ve· 71

zorn• na osnovu rješenja SCIK od l. (13) srpnja 1919. i Centralnog izvršnog komiteta Ukrajine od 18. svibnja (1. lipnja) 1919. U pismu radnicima i seljacima Ukrajine u povodu po· bjede nad Denjikinom Lenjin je naglašavao da upravo oni treba da odluče kakve će biti veze Ukrajine s Rusijom. OsnO\'· no je, međutim, da je »velikoruskim i ukrajinskim radnicima obavezno nužan tijesni vojni i privredni saveze, jer će ih inače imperijalisti razdvojene zagušiti. Sveukrajinski revolucionarni komitet je u siječnju 1920. godine izdao dekret po kojem se svi dotadašnji dekreti ukrajinskih sovjetskih organa anuliraju i zamjenjuju odgovarajućim dekretima organa RSFSR. Na radničkim i seljačkim skupovima početkom 1920. godine u Ukrajini raspravljalo sc o prirodi veza s Rusijom. Najzad je IV sveukrajinski kongres sovjeta u svibnju 1920. g. donio reroluciju o državnim odnosima između USSR i RSFSR. Sovjetska Ukrajina, zadržavajući svoju samostalnost, postaje član RSFSR. Kongres je preporučio Centralnom izvršnom komitetu Ukrajine da povede pregovore sa Sveruskim CIK-om o ulasku 30 predstavnika Ukrajine u taj posljednji vrhovni organ sovjetske vlasti. U lipnju 1920. ta je smjernica realizirana. Time je u stvari Ukrajina postala autonomna jedinica Ruske Jiederacije.n Crvena je armija pri kraju 1918. i početkom 1919. godine zauzela cijeli Pribaltik. Tamošnje buržoaske vlade Estonije, Utvanije, Letonije i Bjelorusije bile su zbačene. 29. studenog (12. prosinca) 1918. proglašena je Estonska radna komuna kao samostalna sovjetska republika. U Vilnu je 8. (21) prosinca 1918. obrazovana privremena revolucionarna vlada Letonije. koja je 17. (30) prosinca proglasila Leronsku Sovjetsku Repub· liku. l. (13) siječnja 1919. obrazovana je i Bjeloruska Sovjetska Republika. Viječe narodnih komesara RSFSR priznalo je te sovjetske republike bez ikakvih uvjeta koji bi narušili njihova suverena prava. Potvrđujući to priznanje, SCIK je izrazio čvrsto uvjerenje, da će na osnovi priznanja pune slobode samooprcdjeljenja i prelaza vlasti u ruke radničke klase stvoriti slobodan, dobrovoljan, nerazrušiY savez radnih ljudi biv~e ruske imperije. Kongresi sovjeta Litve i Bjelorusije donijeli su u veljači 1919. godine odluke o obrazovanju Litvansko-Bjeloruske So·

72

\'jetske Republike, radi uspješnije borbe ll'proLiv intervencio~ nista i buržoaskih nacionalista((. Vladi zajedničke republike bilo je naloženo da stupi u pregovore s radničko-seljačkim vladama RSFSR, Letonije, Ukrajine i Estonije •u predmetu stvaranja od svih tih republika jedne federativne socijalističke sovjetske republikeq.l' U ljeto 1919. godine Pribaltik su oku· pirali Poljaci. Crvena je armija oslobodila Bjelorusiju u lipnju 1920. kada je obnovljena Bjeloruska Sovjetska Republika. dok se u Estoniji, Letoniji i Litvi uč\ rs tio buržoaski poredak. Najzad, preostaje nam da se O!)vrnemo i na nacionalnodržavno konstituiranje sovjetskih republika Zakavkazja. One su osnovane u toku 1920. i 1921, kada su uz pomoć Crvene armije poražene snage kontrarevolucije i stranih intervencionista. Boljševici Azerbejdžana su tek 1919. godine izbacili parolu o nezavisnom so,·jetskom Azerbcjdžanu, koji bi bio u tijesnim političkim i privrednim vezama sa sovjetskom Rusijom.;;;; Poslije zbacivanja musa\·atista s vlasti, u svibnju 1920. bila je proglašena Azerbejdžanska Sovjetska Socijalistička Republika. U Armeniji je sovjetska vlast pobijedila u prosincu 1920, a u Gruziji u ožujku 1921. Sve tri zakavkaske sovjetske republike objavile su da će na svojem području primje~ njivati zakone RSFSR. Narodni komesar za vanjske poslove RSFSR Cičerin obratio se vladama zakavkaskih sovjetskih republika s prijedlozima da se povedu pregovori o međusob­ nim odnosima, što su sve one i prih,·atile. Zakavkaske repub~ like ubrzo su stvorile svoju posebnu federaciju. Ideju federacije razradio je Kavkaski biro CK RKP (b) u ljeto 1921. godine. Cetvrti kongres KP Azerbejdžana (sekretar je bio Ki· rov) donosi u veljači 1922. zaključak o neophodnosti stvaranja federacije zakavkaskih republika. Projekt o obrazovanju te federacije sastavio je osobno Lenjin u studenom 1921. godine. 29. studenog 1921. godine CK RKP (b) prihvatio jeLenji· nove prijedloge o obrazovanju federacije. Kampanja za stva~ ranje zakavkaske federacije nije tekla bez teškoća i nailazila je na otpor i među komunistima Zakavkazja. 10. ozujka 1922. godine u Tbilisiju je počela opunomoćena konferencija predstavnika tri zakavkaske republike, a 12. ožujka potpisan je sporazum o obrazovanju federacije. Kao vrhovni organ Feđe~ racije Sovjetskih Socijalističkih Republika Zakavkazja obra· :.&

Qbrazoyanle SSSR, str. 120-121 Iz !storil graldallskoJ voJny v SSSR, tom Ill. str. 460

73

zovana je opunomoćena konferencija, u koju je ušlo po 25 predstavnika svake republike, a njezin izvršni odbor je imao tri predsjednika (iz svake republike po jedan) i osam članova. Osnovan je i viši ekonomski savjet federacije. Krajem 1922. godine (tada je već postojao SSSR) donesen je ustav Zakav· kaske Federacije, obrazovan Zakavkaski centralni izvršni komitet, izabrano federativna Vijeće narodnih komesara, prezidijum ZCIK s tri predsjednika (iz svake republike po jedan). 1923. godine uvedeni su u Zakavkazju jedinstvena valuta i budžet. Federacija se počela ljuljati poslije odlaska Kirova i Ordžonikidzea na dužnosti u Moskvu (1925, odnosno 1926). Rukovodstvo Federacije pravilo je - prema ocjenama sovjetske historiografije - grube greške. Ono je težilo prevelikoj centralizaciji. CK SKP (b) je u razdoblju od 1928. do 1931. godine izdao brojna »postanovljenija« o problemima Zakavkaske Federacije. U »postanovljeniju• od 31. listopada 1931. godine govori se, primjerice, o »najgrubljim političkim greškama u seljačkom pitanju, u izboru kadrova«, itd. Zakavkas· kom komitetu SKP (b) bilo je predbačeno da •nije osigurao u skladu s direktivama CK razvijanje široke samostalnosti i privredne indcijative nacionalnih republika« i da je dopustio »prekomjerno centralizaciju u rukovođenju privrednom ~ kul· turnom izgradnjom Zakavkaske Federacije, što je dovelo u nizu grana do obezličenja republičkih organa«. U tom smislu su i XVI i XVII kongres partije razmatrali stanje u Zaka,·· kaskoj Federaciji. Najzad je ona bila ukinuta Ustavom SSSR-a 1936. godine." U travnju 1920, kada je građanski rat u Sibiru i na Dalekom istoku zavdio pobjedom sovjetske vlasti, osnovana je Dalekoistočna Sovjetska Republika, koja se 1922. priključila RSFSR·i. Sovjetske republike, koje su nastajale izvan sastava RSFSR: ukrajinska, bjeloruska, litvanska, letonska, estonska, te Zakavkaska Federacija sklopile su u toku 1919. ·godine vojni i ekonomski savez. Tako su nastajali odnosi, na osnovu kojih je kasnije, 1922. godine, i ;lužbeno proglašen SSSR. Taj ie savez zapravo nastajao postepeno i faktički je funkcio· nirao i prije nego je bio službeno potpisan.

74

Politička platforma ujedinjavanja bila je formulirana već u Lenjinovoj završnoj riječi na Trećem sveruskom kongresu sovjeta: »Duboko sam uvjeren da će se oko revolucionarn~ Rusije sve više i više okupljati odvojene različite federacije slobodnih nacija. Savršeno dobrovoljno, bez laži i željeza, rast će ta federacija, i bit će nerazrušiva. Dobar zalog njene nerazrušivosti- to su zakoni, državni poredak koji mi stvaramo«Y Nacionalna politika sovjetske vlasti, pisao je Lenjin u nacrtu programa za VIII kongres RKP (b) »Sastoji se u neprestanom provođenju zbližavanja i spajanja proletera i radnih masa nacija u njihovoj revolucionarnoj borbi za svrgnuće buržoazije•." Zbog toga je bilo neophodno da svi narodi koji su prije bili ugnjetavani, steknu ista prava s drugima, uključujući i pravo otcjepljenja. Trebalo je da nepovjerenje radnih masa raznih nacija prema ruskom narodu »u potpunosti iščezne i da se zamijeni svjesnim ·i dobrovoljnim savezom«. Ekonomska osnova stvaranja saveza ogledala se u činjenici da su periferna područja Rusije, koja su nastanjivali drugi narodi, bila ekonomski vezana sa njezinim središnjim područjem utoliko što su u pravilu služila kao sirovinska, energetska i poljoprivredno-prehrambena za industriju središnjeg područja, koje je opet sa svoje strane ta područja snabdijevalo industrijskim proizvodima. Politička osnova ujedinjavanja nalazila se pak u zajedničkoj borbi protiv intervencije i unutrašnje kontrctrevolucije. Nezavisne sovjetske republike u pravilu su već u trenutku svog osnivanja deklarirale potrebu uspostavljanja što tješnjih veza sa RSFSR-m i drugim republikama. Vlada Sovjetske Rusije potpomagala je stvaranje nacio-nalnih vojnih jedinica. Lenjin je smatrao da to ima veliko značenje za prevladavanje nepovjerenja u ruski narod. Ona je slala oružje i instruktore za osposobljavanje tih jedinica. U proljeće 1919. godine situacija na frontovima borbe protiv kontrarevolucije i intervencije bila je posebno teška i tada su počele pripreme za vojni savez sovjetskih republika. Dotad je u svakoj republici posebno postojao narodni komesarijat za vojne poslove, koji ih je samostalno vodio. Bila je potrebna centralizacija vojnog upravljanja, kako bi se vojne snage republika objedinile u borbi protiv kontrarevolucije. U tom se smislu, primjerice, armija sovjetske Letonije potčinila 57 ~o~

V. 1. Lenin, Pollloe sobnude soflneniJ, tom 35, str. 288. V. J. Lenjin, O nacioDalnom l koloDljabaolll pltaDJu, str. 356

75

komandantu sjevernog fronta. U travnju 1919. godine CK RKP (b) l CK KP (b) Ukrajine izdali su direktive o jedinstvo· nom komandiranju armijama, centralizaciji vojnog snabdijevanja i upravljanja željeznicama. CIK Ukrajine je u svibnju 1919. donio dekret o ujedinjavanju vojnih snaga sovjetskih republika i zadužio svoj prezidij da se u tom smislu obrati izvršnim komitetima drugih republika. Najzad je l. lipnja 1919. u Moskvi održana sjednica SCIK-a i predstavnika sovjetskih republika, na kojem je donijet dekret o stvaranju vojnog saveza sovjetskih republika;~M Lenjin je isticao da je potrebno čuvati suverenitet i nezavisnost republika, koje su stupile u vojni savez. On je smatrao da ne treba forsirati ujedinjavanje· »na njemu treba poraditi« oprezno i strpljivo, kako bi ~e iživjelo svako nepovjt!renje. Učvršćenju vojno-političkog saveza sovjetskih republika pridonio je Sedmi sveruski kongres sovjeta, na kojem je donijeta rezolucija »0 ugnjetenim nacijama«, U rezoluciji se govorilo o općoj borbi protiv vjekovnog ugnjetavanja carizma i protiv ruske nacionalističke buržoazije. Bilo je ukazano na potrebu tješnjeg saveza u borbi s ujedinjenim silama među­ narodnog imperijalizma i unu1rainje kontrarevoluoije.80 Vojno-politički savez bio je popraćen sve užom ekonont· skom suradnjom i postepenom centralizacijom upravlJanja industrijom, prometom i drugim granama. U godinama građanskog rata došlo je do objedinjavanja industrije, željeznič­ kog transporta, financija, trgovine RSFSR i ostalih sovjetskih republika. Stvorio se i jedinstveni novčani sistem. U svemu je vodeću ulogu preuzela RSFSR. Tendenciju federativne centralizacije izrazio je i program RKP (b), donijet na VIII kongresu u ožujku 1919. U njemu se sama federacija definira kao prelaz.na: »Kao jednu iz prelaznih formi k punome jedins-tvu partija smatra federativne ujedinjenje država, organiziranih prema sovjetskom tipu«.11 Kada je konačno završeno razdoblje građanskog rata, savez sovjetskih republika faktično je bio formiran. Zapravo, sve su druge republike u praktičnom pogledu postale jedinice Ruske Federacije. Poznato je da se tada u Boljševičkoj partiji "1

76

latorlja SovelslwJ konSIIIucll v dokumealah, Moskva 1957, str, 207 S'ezdy Sovetov v dokummlab, tom I, str, JOJ Pruarammy l ualavy KPSS, Moskva 1969, str. 41--42

razvila borba da li novu drža\'U ur~diti tako da s\"e nacionalne državnosti dobiju status autonomnih jedinica Rusije. Lenjin se odlučno borio protiv »autonomizacijecc, a zn savez ravn 'lpravnih republika. SSSR je najzad proglašen (30. XII 1922) na načelima za koje se zalagao Lenj!n. 1 ~2 Problemi međunacionalnih odnosa u prvim godinama sovjetske vlasti U prvim mjesecima nakon pobjede re\"olucije u glavnim centrima Rusije Lenjin i bolj§evici su c:~.Jšli do uvjerenja da odnos između Rusa i ostalih naroda rr.ora počivati na federaciji nacionalnih država. U tom j~ smislu Ruska Sovjetska Republika u siječnju 1918. godine proglašena federacijom i otpočelo je njc7.ino preuređenje. Lenjin se uporno borio 7.a sovjetske autonom1jc onih naroda koji su živjeli u tzv. wmtroašnjoj Rusiji, a za ne1.avisne sovjetske republike ostalih, tzv. perifernih naroda koje će postepeno stupati u savez sa sovjetskom Rusijom. Lenjinovi pogledi određivali su generalnu politiku bolj§evika u nacionalnom pitanju, ali njihm•o provo· đenje nije išlo ni glatko ni bez velikih otpora, lutanja, n~­ shvaćanja.

Nacionalne buržoazije i privilegirani slojevi potlačenih naroda bili su protiv sovjetske vlasti i kao gla,·no sredstvo u borbi protiv nje primijenili su kurs na stvaranje samostalnih nacionalnih država. 0Jle su pri tome uživale svt"srdnu podršku imperijalističkih sila, a sklopile su i faktički sa,•ez s ruskom kontrarevolucionarnom buržoazijom. U takvim okolnostima borba za sovjetsku vlast u ugnjetenim nacijama bila je izvanredno teška, jer su narodne mase u početku slijedile politiku buržoazije, feudalaca, svećenstva, sitnoburžoaskih slojeva. Stvar nacionalnog oslobođenja bila je tim masama na srcu; one su bile sumnjičave prema svemu ruskom zbog te§kih iskustava iz doba carizma. Linija boljševika bila je jedina moguća: prožimanje klasnog i nacionalnog oslobođenja, produbljivanje iskush·a masa da one od nacionalnog oslobođenja nemaju ni§ta, ako ne ukinu vlast eksploatatora, ako ne sru§e vlast i vlastite nacionalne buržoazije i drugih povla§tenih slojeva. Ali ta linija nije posvuda dosljed· "' Detaljnu kronolosi!"u st\·ar-ania so\'jetske federacije, kao i karakteristične detalje o nacionalnoj P.O itici Bolj~e,;čkc part8e u ra1.dob:J! 1917-1922. sadrl1 ~~~~~ ~~d!;"e,!';!CX;~j~~i·sfSR-~. ~~~~'~:'f·972 _brazovante Juza ssR, izgi" u

77

no provođena. U redovima boljševika neruskih naroda česte su bile pojave suprotstavljanja klasnog i socijalnog momenta revolucije, koje su se zasnivale na nerazumijevanju same· per.. spektive revolucije i na bojazni da borba za" nacionalnu eman· cipaciju ne ugrozi borbu za socijalne ciljeve revolucije. Na drugoj strani, u redovima ruskih boljševika nerijetko su s~ pojavljivale velikodržavne, velikoruske šovinističke ideje i praksa. Stoga se događalo da politika snaga revolucije u nacionalnom pitanju često nije imala sluha za Lenjinovu generalnu strategiju. U sovjetskoj historiografiji i danas se vode sporovi o ponašanju boljševika i sovjeta pojedinih nacionalnih područja u odnosu na rješavanje nacionalnog pitanja. Prevladavaju zamjerke da su boljševici, istupajući protiv buržoaske politike stvaranja nacionalnih država, pra\·ili greške što nisu vodili politiku stvaranja nacionalnih sovjetskih republika i tako jače, brže i uspješnije privlačiti narodne mase na· svoju stranu. Evo što npr. o tome piše G. P. Makarova u zapaženom djelu Ostvarenje lenjinske nacionalne politike u prvim godinama sovjetske vlasti (Moskva, 1969): •Oktobarska je revolucija stvorila pretpostavke za rješenje nacionalnog pitanja u zemlji. Međutim, u toku uspostavljanja sovjetske vlasti u većini nacionalnih područja - u Bjelorusiji, Pribaltiku, Azerbejdžanu, Turkestanu - nije bilo riješeno važno pitanje: o nacionalnoj državnosti. Tamošnji boljševici nisu odmah našli njegovo pravilno rješenje. Sovjetski i partijski organi tih pod· ručja nisu izbacili parolu o stvaranju sovjetskih nacionalnih republika. Oni su smatrali da je u interesu trudbenika da ta područja ostanu u sastavu RSFSR u svojstvu autonomnih republika. Posljednje stanovište pružilo je mogućnost buržoaskim nacionalistima da pripreme osnovu za stvaranje nezavisnih buržoaskih država«.81 Nailazimo, međUtim, i na suprotne ocjene.•~ Lenjin je holjševicima Estonije, krajem 1917. godine, savjetovao da Estoniju proglase suverenom sovjetskom republikom. Nakon toga sastali su se boljševički komiteti Estonije i Revela i zaključili d·a je u interesu tru.dbenika da se Estonija ne proglašava posebnom sovjetskom republikom, već da treu G. P. Makarova, cit. rad, str. 84 Već smo naprijed u tom !!misiu citirali mi!lljenje M. I.

11

78

Kulićenka.

ba osigurati njezinu autonomiju u sastavu Sovjetske Rusije. Slično su postupili i sovjetski i partijski rukovodioci Litve, Letonije, Bjelorusije. O tome je kasnije pisao istaknuti boljševik P. Stučka, prvi predsjednik sovjetske vlade Letonije: »Mi smo se u početku kritički odnosili prema prijedlogu o obrazovanju samostalne republike Letonije. Smatrali smo da ~e ideja o obrazovanju suverene sovjetske republike Letonijc unijeti zabunu u glave radnika, pred kojima smo mi istupali jedino s oštrom kritikom sličnih planO\'a buržoazije«.es V. Mickjavičjus-Kapsukas, jedan od rukovodilaca sovjetske Utve, također je kasnije pisao o tome da su se i litvanski boljševici protivili paroli o pravu nacija na samoodređenje, srna· trajući da otcjepljenje malih država u epohi vladavine imperijalizma predstavlja jedino obmanu trudbenika." U Turkestanu, gdje su živjele brojne etničke i plemenske zajednice, a Rusi su činili svega nekoliko postotaka stanovništva, lokalni su boljševici, također uglavnom Rusi, u početku pružali otpor ne samo ideji nacionalne državnosti tamošnjih naroda u obliku jedne ili više samostalnih republika nego se čak nisu izjasnili ni za autonomiju Turkestcina u sastavu Sovjetske Rusije. KaQa se krajem 1918, prema sugestijama iz Moskve, raspravljalo o potrebi obrazovanja sovjetskih republika u Zakavkazju, dio azerbejdžanskih boljševika zalagao se za formiranje suverene sovjetske republike, a drugi je dio predlagao da se Azerbejdžan podijeli na gubernije i pripoji RSFSR. Kada je azerbejdžanski boljševik D. Buniatzade referirao o tome Lenjinu, on je, prema sjećanjima Azerbejdžanca, stvaranje sovjetske republike nazvao ispravnom politikom, a drugi je pristup okvalificirao kao kolonizatorstvo, štaviše kao glu· post.417 Ni boljše\ici Ukrajine, u kojoj je nacionalni pokret bio najrazvijeniji, nisu u početku shvaćali značenje nacionalnog pitanja. U vrijeme kada je Centralna rada preuzimala \·last, stvarala nacionalne jedinice i uživala dosta široku podršku seljaštva, pa i radništva, oni su isticali da parola o pravu nacije na samoodređenje nema u Ukrajini veću važnost. Kasnije su se, kako nam svjedoči i Lenjin u »Pismu radnicirria i _s.elj&;cima Ukrajine u povodu pobjede nad Denjikinom«, m~đti ukrijinskim komunistima pojavile tri tendencije: j,edna

~·

Citirano pren1a radu Makaro\·e, str. 85 Isto Isto, str. 97

70

jf' zagoyarala punu nezavisnost Ukrajine, druga više ili manje

tijesne federativne odnose sa Rusijom i treća pripajanje Ukrajine Rusiji." Kada se u proljeće 1918. prišlo pripremama za osnivanje tatarsko-baškirske sovjetske republike, predstavnici dijela sovjetskih i partijskih organizacija tog područja su se usprotivili, jer da će stvaranje autonomije tobože štetiti revoluciji, razjedinjujući narode. Takvih pojava bilo je i u drugim slu· čajevima stvaranja autonomija u okviru RSFSR.•n U procesu formiranja sovjetskih republika, te autonom· nib jedinica često je dolazilo i do nacionalnih trvenja, a jedan broj komunista zauzimao je nacionalističke pozicije. Tako je npr. dio gruzijsklih komunista istupio protiv formiranja Zakavkaske Federacije, jer je smatrao da Gruzija, s obzirom na svoj smještaj, može izvući za sebe korist na račun Armenije i Azerbejdžana. I u Azerbejdžanu su neki vodeći boljše· vici bili protiv federacije, opet zbog konkretnih interesa (nafta, itd.). Javljali su se sukobi oko granica, a pomiješanost stanovništva različite etničke pripadnosti otežavala je razgraničenja.

U redovima ugnjetenih naroda carske Rusije, ako se izuzmu neke nacije u evropskom, zapadnom dijelu (ukrajinska, estonska, letonska, litvanska) bila je vrlo malobrojna radnič­ ka klasa, a također i inteligencija. To su uglavnom bili seljač­ ki narodi, a dio etničkih zajednica tiVIio je jo! u plemensko-rodovskom uređenju i polunomadskim životom. Procesi nacionalnog buđenja i nacionalnog konstituiranja kod dh su naroda bili u začetku, ili se čak nisu bili ni javili. Stoga je razumljivo, što su narodne mase pokazivale težnju da se identificiraju više u sklopu religioznih, regionalnih i drugih tradicionalnih zajednica, nego u smislu nacionalne pripadnosti. To .se na roči to pokazalo u slučaju muslimanskih naroda unutra§nje Rusije, Turkestana i Kavkaza. Nedovoljna nacionalna izdiferenciranost i neizgrađena nacionalna svijest svakako su ote7..avale nacionalno-državnu izgradnju, a stvarale su i plodno tlo djelovanja konzervativnih snaga, nosilaca tradicionalističkih odnosa i vrednota (begovat, rodov~ko-plemenska aristokracija, svećenstvo}. Ti narodi, osobito manji, nisu ima1i "' V. l. T.eniin, O nacionalnom l kolonljalom pitanju, O. J. C'istjako,·, cic. rad, str. 15

iji provomla srpska buržoollija. Najzad, srpska nacija može gajiti asimdlatorske namjere i u odnosu na muslimane južnoslavenskog porijekla u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Kosovu, koji su tek u socijalistdčkoj JugoslaviJi priznati kao posebna nacija. U hrvatskoj sredini postoje optužbe da srpska nacija gaji asimilatorske namjere i u odnosu na pripadnike hrvatske nacije, ali ako je ta tendencija postojala u prošlosti (kao što je i u Hrvata postojala prema Srbima, barem onima koji žive u Hrvatskoj), ona je danas u srpskoj naciji iščezla. Nacionalno defirenciranje Srba i Hrvata već je odavno svršena činjenica, a srpska naoija, sve da i nisu posr.ijedi dana!nj,i uvjeti ravnopravnosti, nema u sebi ni ekonomsku ni kulturnu snagu koja bi bila dostatna da se »proguta« i undštd hrvatska nacija, osim u slučaju otvorenog genocida (kojj mogu i Hrvati voditi u odnosu na Srbe i Srbi u odnosu na Hrvate). 138

Hnratska nacija može pokazivati asim.Hatorske ambicije u odnosu na bosanskohercegovačke Muslimane, a izuzetno i u odnosu na Crnogorce. Sve su se te tendencije pokazivale u prošlosti, a u pritajenom obliku dolaze do izražaja i danas, ali se ne bi moglo tvrditi da su one i proširene, te da su izvor dubljih poremećaja u međunacionalnim odnosima. Treba vremena da takve tendencdje iščeznu, jer one traju već po sili historijske inercije. Na jugoslavenskom planu druge nacije u Jugoslaviji nemaju snage ni mogućnosti da se ponašaju asimilatorski. Ali zato imaju unutar svojeg etlričkog prostora, i to ne samo prema pripadnicima nacionalnih manjina, čiji matični dijelovi žive izvan Jugoslavije, nego i prema pripadnicima drugih naših nacija. Na primjer, moguća je asimilatorska politikil Hrvata prema Srbima u Hrvatskoj. Ili asirn.ilatorska politika Makedonaca prema Srbima i Muslimanima koji su naseljeni u Makedonij-i. Cak je moguća :i asimilatorska politika Crnogoraca prema Hrvatima, Srbima i Muslimanima u granicama Crne Gore. I te tendencije mogu zadobiti realnu težinu ako se ne vodi ispravna politika međunacionalnih odnosa i ako se ona ne osigura određenim institucionalnim rješenjUna. Sporadično su se te tendencije u novoj Jugoslaviji i oči­ tovale. Od prisilne asimilacije moramo razlikovatli pojavu dobrovoljne asimilacije. Pripadnici nacija ili nacionalnosti koji su rasutd u nekoj većoj i kompaktn.ijoj nacionalnoj sredini po zakonima akulturacije često se opredjeljuju za većinsku nacionalnost (npr. Slovenci se među HrvatJim.a u pravilu pohrvate već u drugoj generaciji). Zaključak: asimilatorske su tendencije među nacijama i nacionalnostdma u Jugoslaviji moguće; štoviše, one postoje kao reaidiYi prošlosti, ali same po sebi ne ugrožavaju egzis· tenciju ni jedne nacije i nacionalnosti, niti mogu biti izvor dubljdh nesporazuma u međunacionalnim odnosima u novoj Jugoslaviji. Sto se tiče nacionalne hegemonije, ona dakako nije bila politički proklamirana u korist bilo koje nacije u novoj Ju· goslaviji. A da li je postojala via factd? Nedavno su često iz· nošene optužbe posebno iz redova hrvatskih nacionalista da 139

je savezna država u eko-nomskom razvitku privilegirala Srbi~ ju, a zatim i sve nerazvijene republike, na Atetu prije svega Hrvatske. Savjesna analiza ekonomskog razvoja po republikama pokazuje da su se one, međutim, približno jednako razvijale kada se uzme u obzir cijelo poslijeratno raz. doblje. A kada se uzmu pojedine dionice tog razdoblja, ond~ su jedne republike prolazile bolje, druge lošije. Naslijeđene su velike razlike u stupnju ekonomske razvijenosti. pojedinih republika, odnosno nacionalnih zajednica. Osnovno je bilo postići da se te razlike ne konzerviraju ili čak i povećaju. Cini se da su se razvijeniji, usprkos svega, ipak malo brže razv.ijali, pa su se donekle i povećale relativne razlike u stupnju razvijenosti u korist razvijeniJih. Prel:ijevanja sredstava bilo je, ima ih, a bit će ih i ubuduće. Prelijevanje u korist razvijenijih vrši tržište i ekonomska politika (npr. pu· tem favormranja cijena finalnih proizvoda u odnosu na cijene sirovina i poluprerađevina). Prelijevanje u korist nerazvijenih vršilo se i vrši se dotiranjem opće potrošnje i izdvajanjem sredstava za doda.tne investicije. Postoje mišljenja da bi se pojedine republike t nacije brže ekonomski razvdjale da nisu bile sputane pripadnošću Jugoslawji, u kojoj je vladala čvrsta centralist·ička ekonomska poUtika, čiji je tobože osnovni simsao bio favoriziranje jednih na račun drugih. Ali ta mišljenja -ipak nemaju uvjerljivu argumentaciju, već su plod apriornih nacionalističkih uvjerenja. To dakako ne znači da je administracija savezne države koja je u toku dvije i po decenije upravljala glavninom akumulacije bdla bezgrešna i da se nije u određenim slučajevima ponašala navijački, već prema tome kako je bila nacionalno sastavljena. Kao što smo istakli, ekonomski problemi u međunacio~ nalnim odnosima proizlaze iz različitog stupnja razvijenosti, iz neadekvatnosti pojedinih ekonomskih rješenja koja doista mogu favorizirati jedne grane i regije, a zapostavljati druge, zatim iz prelijevanja Ato ih stihijski vrši tržište, i, najzad, iz objektivne konkurentnosti nacionalnih interesa oko teritori~ jalizaoije proizvodnih kapaciteta i pribavljanja sredstava za investicije u koj.ima zemlja veoma oskudijeva. A najviše problemi proizlaze iz neraoionalnost.i gospodarenja, za koju vHienacionalna struktura ili nacionalna diskriminacija svakako nisu osnovni uzrok. Bit je u tome kakav je produkcioni odnos koji jedinstveno (treba) da djeluje na jedinstvenom tržištu. 140

Kulturna hegemonija moguća je putem potiskivanja kulture ili sprečavanja kulttllllog razvitka nacija i nacionalnosti, a u cilju nametanja kulture i favoriziranja kulturnog razvitka jedne ili više nacija. Jedne nacije u Jugoslaviji imaju mnogo razvijenije osnovne institucije u kulturi, obrazovanju, nauci negoH dntge, pa već odatle nastaje mogućnost praktične he· gemonije. Nadalje, usprkos činjenici da ni jedan jezik nije proklarniran kao državni, jezik kojim govori velika većina stanovnika (a to je u našem slučaju hrvatskosrpski) ima faktič­ nu premoć u odnosu na ostale jezike nacija i nacionalnosti. Unutar toga u osnovi jednog jezrlka faktičnu je premoć što se tiče komundciranja na saveznom nivou - imala varijanta kojom se govori u prijestolnici i koja je književni jezik najbrojnije nacije, srpske. Problemi individualizacije i prežimanja nacionalnih kultura utoliko mogu biti prožeti i faktič­ nim pojavama hegemonizma. Najzad, u političkoj sferi ni jedna jugoslavenska republika ndje ni jednom iskoristila ustavno pravo da (preko Vijeća naroda) obori bilo koju saveznu državnu odluku, a ni u sferi političkog organiziranja nije bilo slučajeva kompaktnog suprotstavljanja predstavnika neke nacije i republike odlukama koje su se jedinstveno utvrđivale na općejugoslavenskom nivou. Iz toga bismo mogli zaključiti da pojava političkog hegemonizma u međunacionalnim odnosima uopće nema. Ali tako u zbilji nije. Postojala je i još djelomično postoji diskriminacija jednih nacija i nacionalnosti, odnosno povlašć~ nost dru€Ji,h u pogledu zastupljenosti u saveznim organima jedinstvenom upravnom, vojnom, diplomatskom i policijskom aparatu. Relativno su iznad proporcije najviše bUi zastupljeni pripadnici crnogorske, zatim srpske, pa hrvatske nacije, dok su sve druge nacije, a nacionalnosti (albanska, mađarska i druge) posebno, bile objektivno diskriminirane. U novije vrijeme uvedena je u najvažnijim tijelima odlučivanja na fed~ rativnom vrhu par.itetnost republika, dok se teži što većoj proporcionalnosti u ostalim organima. Utoliko to ne bi moglo biti nekom ozbiljnijom kočnicom dobrih međunacionalnih od· nosa ubuduće, ako je dosad i bilo. Okupacija i genocid nisu, naravno, pojave koje su u novoj Jugoslavij,i imale prostora. Ali postoje određena optere· ćenja prošlost·i što još pnitišću svijest današnjih generacija. 141

:Z.ivi su mnogi učesnici i žrtve krvavih međunacionalnih obra· čuna u drugom svjetskom ratu, pa i ramje. Ustdk.i pokret kao ekstremno nacionalistički pokret među Hrvatima provodio je genocid nad srpskim narodom. Cetnički, kao velikosrpski pokret, provodio je genocid nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Balistički pokret među Albancima pribjegavao je akcijama genocida prema Srbima i Crnogorcima. Itd. Odnosi među jugoslavenskim nacijama i naoionalnostdma nisu idilični i beskonfliktni. Osim opterećenja prošlosti, oni su ispunjeni i nepravdama sadašnjosUi. ALi asimilacija, hegemo· nija, okupacija i genocid kao procesi koji ne samo danas nego od davnina najviše zaoštravaju odnose među etničkim skupinama i nacijama očigledno nisu u nas na djelu. Postoje sporadične manifestacije prva dva među tdm procesima. A i to je, dakako, dovoljno da potresa međunacionalne odnose. Drugu skupinu uzroka koji međunacionalne odnose čine osjetljivJma posvuda, pa i u sooijalistdčkoj Jugoslaviji, mogli bismo zbirno imenovati kao krizu društvene perspektive. Kada pojedinac ili cijeli društveni slojeV'i pa i množina ljudi (•masa•, •gomila•) zapadne u veće teškoće, razočaranja, fru.ifikaoiji sa svojom etničkom zajedni· com kao primarnom grupom globalnog tipa, koja im se uka· zuje kao najpogodnije i u dugotrajnoj histornji prokušano utočište.

U Jugoslavliji su se od drugog svjetskog rata do danas odigravali, dosta konvulzivno i drast~čno, neki društveni pro· cesi koji su inače posvuda prisutni u modernoj civilizaciji. Oni su izbacili ljude iz nasLijeđenih i tradicijom konsolidira nib struktura, ati im nisu omogućili da se prilagode novim okolnostima, novim vrednotama i sistemima ponašanja. Težeći prisvojiti ono Šito je nova društvena tekovina, nova vred142

nota, ljudi ujedno tragaju za onim što su .izgubili. Nakon opijenosti nad.vnim predodžbama da će soc.ijaldzam preko noći donijeti apsolutnu pravdu i sreću, uslijedilo je kod jednog broja ljudi određeno otrežnjavanje i vraćanje izgubljenim vrednotama. Religiozne i etničke zajednice su najopipljivije globalne strukture u kojima se ponovno traži oslonac, med.ij socijabilnosti. Dok su jugoslavenske nacije bile sastavljene od velike većine seljačkog naroda, koji je živio autarkično u svojim seoskim, susjedskim, rodovskim i plemenskim zajednicama, i od tankog sloja industrijskog radništva, pretežno humanistič­ ke inteligencije (tehnička se intelđgencija u većem broju zapravo formirala tek poslije drugog svjetskog rata) .; političko· -birokratskog činovništva, one su u cijelosti bile usmjerene na razVIijanje svojih obrambenih funkcija u odnosu na okolni svijet, u mnogo većoj mjeri moderniZliran i industrijaliziran. One su same nastojale da se fonniraju kao totalitarne zajednice, koje će billi u svemu sebi dovoljne i koje će tom samodovoljnošću čuvati i graddti svoju -individualnost. Na toj su se osnovi u tim nacijama formirali tradicionalni nacionalistič­ ki pokreti koji su tetili da svoju naciju obrane od svih presizanja drugih nacija, ali i da drugima, koliko god to mogu, nametnu svoje nacionalne i·nterese. U drugom svjetskom ratu nacionalistički su pokreti poveLi poli.tiku istrebljivanja pripadnika drugih naroda s kojima su imalii stare i nove •račUne«, težeći da svoju naciju zaokruže na račun drugih, okolnih naroda (ti su pokreti odatle letiH da stvore Veliku Hrvatsku, Veliku Srbiju, Veliku Albaniju, Veliku Sloveniju, Veliku Bugarsku, Veliku Mađarsku). Oni su pobijeđeni revolucionarnim plebejskim pokretom, koji je bio intemacionalistički i integralističk·i orijentiran, a predvodili su ga komunisti. U novoj Jugoslaviji brze su društvene promjene uništile osnovu samoživosti etničkih zajednica: njihovu autarkičnu i prilično statičnu seljačku strukturu. Crna Gora je prije drugog svjetskog rata imala samo oko tisuću industrdjskih radnika, a Makedonija samo oko šest stotina fakuUetski obrazovanih ljudi. Albanci u Jugoslavllji tek su u posljednjem decen.iju počeli fo.nnirati svoju inteligenciju. Socijalna struktura svih nacija i nacionalnih skupina u Jugoslaviji do danas se uveliko izmijenila. To \'iše nisu seljač143

ke nacije, ali se još nisu ni udaljile od

seljačke autarkičnosti

i relativno nerazvijene pod_iele rada. U Slovendji »pravi« seljaci čine

još oko 15 posto stanovništva, u Hrvatskoj oko 25 posto, u Srbiji oko 40 posto, a u ostalim republikama oko polovice, u pokrajini Kosovo gotovo dvije trećine. U svim se nacijama i nacionalnostima formirala brojna radnička klasa, sve je brojnija i inteligencija, a i općenito ljudi zaposleni u teroijarnim djela.tnostima. Seljaštvo se dezintegriralo, ali na drugoj strani gradsko stanovništvo, unutar kojeg je razvijena moderna podjela rada, još nije postalo dominantno. Oko čeliiri mili· juna seljaka preselilo se u grad, ali još toliko nema kamo da se preseli, a ne može više živjeti u tradicionalnim uvjetima seoskog života koji su siromašni d skučeni. Socijalistička Jugoslavija, rođena u revoluciji, stvorila je »nadnacionalnu« vlast i ekonomiku. Svim nacijama i njlihoVlim razvojem upravljalo se iz jednog, saveznog centra, premda se vodilo računa o nacionalnim specifičnostima i o udjelu svake nacije u zajedničkoj jugoslavenskoj poliliioi. U međunarodnim uvjetima nakon drugog svjetskog rata socijai.istdčka se Jugoslavija ponašala kao zatvorena, prema vanjskom sv.ijetu strogo obrambena mjednica. Centralisliičkim vođenjem poliitike i ekonomije - koje, doduše, nije bilo tako čvrsto, već je od početka bilo kombinirano sa relativno razvijenijom autonomijom federalnih jedinica nego što je to u sv;ijetu inače uobi· čajeno postiglo se to da je nacionalni dohodak u cijeloj zemlji u dva decenija porastao sa otprilike 200 na oko 800 američkih dolara po stanovniku, ali je u tome birokratsko-centralistička upravljanje iscrpila svoje historijske rezerve. Stoga se pojavilo pitanje decentralizacije razvoja, pri čemu bi nacionalne zajednice stekle veću samostalnost. Sve su se nacije u Jugoslaviji, sada znatno transformirane, počele obazirati za sobom i zagledati u budućnost; počele su postavljati pitanja, kako su se razvijale i kako se mogu razvijati ubuduće, kada je jasno da centraLističke birokratsko vođenje društva više ne samo da nije održivo nego bi bilo i štetno. To je nužno izazvalo i pitanje redefiniranja jugoslavenske zajednice: kakva je ona bila i kakva bi trebala biti. Počela su preračunavanja i »prepucavanja«: što je koja nacija dobila a što gubila, koja je bolje prošla, da Ii je bilo favoriz.iranja i hegemonije. 144

U politličkoj sferi demokracija se bez sumnje razvijala, a taj njen razvoj omogućio je, pak, i da i »zapretane« strane nacionalnih bića sa njihovim nacionalističkim komponentama jače izbiju na površinu. Jugoslavija se otvorila prema SVIijetu, pa su se prema njemu otvorile i sve njezine nacije. U uvjetima kada moraju neposrednije preuzeti odgovornost za svoj razvoj, kada on neće više biti b~tno posredovan »nadnacionalnom« birokratskom državom, sve su se nacije u Jugoslaviji suočile sa dva ključna pitanja: da ld se razvijati na obrambenoj koncepciji i prema o5talim članicama jugoslavenske zajednice i prema vanjskom svijetu; da li i kako provoditi međunacionalne integracije i specijalizacije pojedinih djelatnosti od kojih bitno ovisi razvitak pa i puko održanje svake nacije i kol·iko to zasnovati na solidarnostJi i podjeli rada prije svega u granicama Jugoslavije. Izložene relativno brzoj transformaciji, jugoslavenske su se nacije suočile s potrebom da se ponovno konsolidiraju. Nestajanje seljačke osnove, iseljavanje u svdjet da bi se steklo zaposlenje, dohodak i osigurala karijera, kontrola rađanja i pad nataliteta jače su pogodili one među našim nacijama koje su se ranije i brže, na osnovu prije akumuliranih pretpostavki - jer na sudbinu nacije reflektira se cijela njezina prošlos•ttransformirale i čija je cjelokupna privredna .i kulturna djelatnost jače upućena na međunarodnu zajednicu. Stoga su se one jače i bolnije suočile s novim pitanjima kako da u sklopu Jugoslavije, ali i suvremenog SVIijeta u cjelini, osiguraju svoj daljnji prosperitet i postignu jednu novu trajniju konsolidaciju koja bi pružala stalne perspektive razvoja umjesto stagnantnog kržljavljenja. Nasuprot tome, slabije razvijene nacije u Jugoslaviji pokazivale su manju uznemirenost, jer je njlihova autarkoična struktura izrazitija, potrebe manje razvijene, a povezanost sa svijetom više posredovana. One su pokazivale jaču zaintereS'iranost i za snažniju ulogu savezne jugoslavenske države, koja bi im garantirala određenu redistribuciju dobara i time eliminirala po njih nepovoljne učinke jedinstvenog jugoslavenskog tržišta, na kojem razwjeniji prolaze bolje. Na tdm suprotnostima aktualiziralo se i nacionalno pitanje. 145

Nije iznenađujuće što u takv-im okolnostima one društvene snage u okviru svake nacije, koje se osjećaju najpozvanijima da budu njezini reprezent-anti i glasnogovornici, prednjače u postavljanju novih nacionalnih zahtjeva u sklopu jugoslavenske zajednice. U perspektivi nacije one vide i svoju socijalnu perspektivu. U nemogućnosti da realiziraju svoje socijalne aspiracije one vide i nacionalne nepravde. U tom kontekstu izrasta i snažna nacionalna ident-ifikacija pojedi· naca i društvenih grupa. Osnovno pitanje jugoslavenskog dru· štva, kada je riječ o odnosima među nacijama, sastojri se upravo u tome koje su društvene snage nosioci zahtjew za nacionalnom emancipacijom i suverenošću u novim, promijenjenim uvjetdma. Ako je riječ o sooijaldstičkom društvu, onda bi nosilac nacionalnih zahtjeva morala biti radnička klasa. A ona to ni u jugoslavenskom društvu još nije naprosto zbog toga što još mje postala organizirani nosila)Međutim, nedavno su došli do izražaja neki novi problemi, što su poprimili političku dimenziju: prošlog je mjeseca svim republikama poslan zahtjev da predlože 26 novih funkcionera za saveznu upravu, a ni od jedne republike nije stigao ni je. dan prijedlog. Zašto? Je li razlog u ulozi federacije i njezinu funkcioniranju, u nedovoljnoj zainteresiranosti republika, ili u nezainteresiranosti ljudi koji neć;'! da napuste svoje radno mjesto u republici zbog osjećaja odvojenosti od republike, zbog osjećaja nesigurnosti u federalnim organima, zbog stambenih problema, školovanja djece itd. ?« 1r. Kada Đodanu ova pitanja izgledaju toliko presudna da smatra da nam Beograd ne bi smio biti savezna prijestolnica već bi trebalo podići novu, a naša je republika izgleda nedovoljno zainteresirana, predlažem mu da se sam ponudi za ne· ku važnu dužnost saveznog funkcionera. TkO bi bolje od njega tamo zastupao naše nacionalne interese, a opet time bi dao osobni prilog popravljanju nacionalnog sastava organa federacije! 9) Citirajući moju rečenicu: »Nacionalno pitanje i među­ nacionalni odnosi drugostepeni su u odnosu na klasno-socijalni momenat izgradnje socijalizma u Jugoslaviji«, Đodan je uzima kao dokaz mojeg pristajanja uz tipičnu lagersku log,iku i logiku ograničenog prava malih naroda na postojanje. Za· tim me citatima iz tekstova Petra Stambolića 1 Slavka Milo· savlevskog poučava o tome kakav jt: odnos između nacije i radničke klase i o tome da radnička klasa nije ni nadnacio· nalna ni anacionalna. Hvala na pouoi. Ja bih Đodanu mogao također servirati citate mnogih. Ali citirat ću samo jednog autora- Mussolini· ja: ))Ne postoji proletarijat već samo p-roletarijati raznih na· cija.« 11 Iz ove misli fašizam je izveo zaključak da je nacija sve, a klasa nije ništa. A sada citiram sebe .. Odmah iza rečenice koju je Đodan uzeo kao osnovu za zaključak o mojoj privrženosti ideologiji te Citirano iz Informativnog pregleda Informativne službe CK SKH, broj 7, studeni 1969. 17 E. von Beckeroth, Du Wesen und đle Entstehnug des raschlstlsclJen Stats, rJcrlin 1'127, str. ·J42.

295

ograničenog suverenitem malih naroda, ja sam rečenice: »Osnovno za socijalizam u Jugoslaviji

napisao ove d za Jugoslaviju kao socijalističku društvenu zajednicu danas je samoupravna integracija radničke klase, uz diferencijacije među ljudima i unutar same radničke klase na osnovu rezultata rada a ne na osnovu pripadnosti određenim teritorijama. komunama, republikama 1 nacijama. Kada ovo konstatiram, ja naravno ne negiram i veliki, također presudan značaj među­ nacionalnih odnosa u našem socijalističkom društvu. Ali u uvjetima istinske vladavine radničke klase ti odnosi automatski moraju biti progresivni i ravnopravni.« (Na~e teme 6169, str. 1015-1016). Naknadno sam potcxtao posljednju rečenicu. Moj stav je vrlo jasan: u uvjetima vladavine radništva među­ nacionalni su odnosi nužno progresivni i ravnopravni, utoliko su oni i drugostepeni u odnosu na tu vladavinu. A Đodan takav moj stav, eto, smatra tipičnim za lagersku ideologiju negiranja nezavisnosti malih naroda! 10. Optužujući »svetosavski marksizam« (i valjda misleći da mu i ja pripadam) za nacionalistički unitarizam, koji u krajnjoj liniji vodi »asimilaciji slabijih i neslavenskih naroda u Jugoslaviji«, dr Đodan proglašava rasistima sve koji u rub· rici »nacionalnost« pišu Jugoslaven(ka). Znači li to da i Usta\' SFRJ štiti rasizam, kada u jednom svojem članu ~

a) Po organizacionom principu • 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968.

100 100 100 100 100 100 100 100

13.1 12,6

lU

1.7 1,7 1,7

ll~

1,8 1,8 1,7 1,8

12) 12,4 12) 11,7

u

b) Po

1963. 19M. 1965. 1966. 1967.

100 100 100 100 100

Izvor: Tabela

12,4 12,3 12,4 12,4 11,7 izrađena

ćislim

1,8

u

1,8

~~

•

Dru,!tve~i

5,1 5,3 5,3 5,2 5,3 5,2

36.4 37) 37,5 38,3 38,3 39,8 39~

38,4

1.7

1,7 1.9 2,0 2,0 2,1 1,9

djelatnostima i teritoriji""

27,1 26,4 26,6 26,3 26,6

5,4 5,6 5,4 5,4 5,4

16P 15,9 15,1

14,5 14.7

37,3 liP 38,7 39,6 39,8

lU

1,2 2,0 2,1 2,2 2,2

u Saveznom zavodu za statistiku. To se odnosi i na tabele

IO,I1,12,13,14i15.

radne.~~~=f

... 4,7

proizvocl je

proizvod je radne jedinice (pogona)

obračunat

obRĆWlat

prema preteinoj djelatnosti i sjediitu prema pretef:noj djelatnosti i sjedil.tu

299

Ovi podaci pokazuju da nije bilo nekog zaostajanja Hrvatske. Zaostajale su nešto vdše Bosna i Hercegovina i Slovenija. No u cjelini su razlike takve, da se mogu zanemariti. Zbog mnoštva apoliMčk:ih okolnosti jedni se u određenom trenUJtku razvijaju brže drugi sporije, ali dugoročno kretanje to uglavnom poravnava. Kretanje društvenog proizvoda po stanovniku još uvjerIjiv.ije govori o tome da Hrvatska ne samo što ne zaostaje nego se razvdja gotovo najbrže: Tabela 10 KretaDje druJtvenoa ~~~ privredu ukupno po

(OB

6

GODINA

1952. 1953. 1954. 1955. 1956. 1957.

1938. 1959. 1960. 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968. 1952. 1953. 1954. 1955. 1956. 1957. 1958. 1959. 1960. 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968.

300

-" ""' .,2 i~S Z~


~

""

~

'&.,, " t. ~~ .ll"'

....

ZA SFRJ - 100 1600 1682 3217 2125 2127 3654 1939 1935 3995 2180 2189 3990 2027 2014 4407 2721 2689 4971 2544 2551 5139 3307 3324 3257 5m 3260 6259 3246 3382 6450 .. 3405 3506 7138 3762 7767 4159 4278 7778 4207 ·4386 7942 4533 4063 8040 ~ 4545 ."4"737 4723 8630 4482

INDEKS - 1952 - 190 100 100 100 121 IJO 112 128 128 128 144 144 144 131 137 146 139 149 165 164 154 135 170 172 174 142 183 176 180 ISO 199 188 202 186 187 219 175 214 194 225 201 236 222 2SO 226. 257 292 271 232 262 261 272 241 277 278 277 238. 260 278 281 '302 242 297 283

100 120 111

106 "'159159 "' 129 185 152

SR B I J A ~ ---------

""

100 133 121 136 127 170 159 207 204 203 213 235

IllO 126 115 IJO 120 100 152 198 194 201 208

260

254 261 277 282 281

263 283 284

280

"'

1753 2666 2439 2758

2589 3558 32"5 4303 4311 3942 4323 4854 5302 5230 5843 :5701 5653 IllO 152 139 157 148 203 188 245 246 225 247 277

302 298 JJJ J2S

322

~

~

...

822

921 921 935 1169 980

1243 1227 1235 1198 1324 1557 1... 1712 1774 1541 IllO

"'

112 112

114 142 119 151 149 ISO 146 161 189 195 208 216 187

. · ~ajviše_ se nirodt:J.i doho~ak_ po stan