Gramatika hrvatskosrpskoga jezika [VIII, neizmijenjeno izdanje ed.]

Citation preview

PG

12^4

1^>7

•

14b? LANDOVER

GenColl

ABEC • HFtASTE • ZIVKOVIC

GRAMATIKA HRVAT»COSRPSKOGA Л'ТКА

ŠKOLSKA KNJIGA•ZAGREB

pG JO-O-f Urednik BRANKO BRAJENO VIĆ

Stručni recenzenti ZLATKO MUHVIČ i NOVAK NOVAKOVIČ

UVOD HRVATSKOSRPSKI JEZIK I JUŽNOSLAVENSKA JEZIČNA ZAJEDNICA

Odobrio Savjet za prosvjetu NRH rješenjem br. 8372/55 od 15. X 1955.

8 9519J

§ 1. Praslavenska jezična zajednica (tj. doba kada su svi Slaveni govorili istim jezikom) trajala je otprilike do III stoljeća naše ere. Tada su Slaveni boravili u pradomovini, negdje na sjeveroistoku Karpata. Od III stoljeća počinje razilaženje Slavena na različne strane. Tom se prilikom i praslavenski jezik podijelio u različne skupove. Južni Slaveni su u to doba stvorili neke svoje jezične osobine koje su im bile zajedničke i koje su ih dijelile od ostalih Slavena. Taj zajednički jezik svih Južnih Skn-na, koji se nešto razlikovao od jezika ostalih Slavena, zove se južnoslavenski prajezik. Teško je reći da И se taj jezik formirao u pradomovini do početka seobe Ш kasnije za vrijeme seobe, tj. od III do VII stoljeća naše ere. S vremenom se mijenjao i taj jezik, kao što se mijenja svaki jezik zbog ekonomskih, društvenih, kulturnih i pohtičkih prilika. Najprije se podijeho u dva skupa: 1. istočni sa staroslavenskim, bugarskim i makedonskim, 2. zapadni s hrvatskosrpskim i slovenskim jezikom. U istočnom skupu praslavenski glasovi dj i tj zamijenjeni su sa žd i št. Praslavensko *medja, *rodjen1 dalo je u staroslavenskom mežda, rožden, a praslavensko *svStja u starosl. svešta. U zapadnom skupu imamo prvobitno đ i ć: (međa, rođen, svčća). U istočnom skupu imamo u genitivu jednine zamjeničke promjene -go (togo, našego) a u zapadnom -ga (toga, našega). U prvim stoljećima nakon dolaska Južnih Slavena na Balkanski poluotok nije u njihovu jeziku bilo veUke razHke pa su jezik Ćirila i Metoda lako razumjeU svi južni, a i ostaU Slaveni.

0CT2 1968 NARODNI I KNJIŽEVNI JEZIK HRVATSKOSRPSKI § 2. Pod pojmom narodni jezik razumijemo jezik kojim govori narod uglavnom na selu. Kad kažemo književni jezik, misUmo na jezik na kome su pisani svi naši kulturni spomenici i naša književnost od prvih vremena, tj. od XII stoljeća do danas. U prvim pisanim spomenicima Hrvata i Srba književni jezik nije bio jednak narodnom. Narodni se jezik mijenjao brže a književni sporije.

TISAK GRAFIČKOG ZAVODA HRVATSKE — ZAGRER

1 Zvjezdica (*) se stavlja ispred oblika koji se suponiraju (pretpostavljaju), tj. ispred onih oblika koji nisu potvrđeni.

§ 2

Kod Hrvata se u prvo vrijeme i književni jezik brže mijenjao i bio bUži narodnom. K°d Srba do Vukove reforme književni se jezik mijenjao sporije udaljujući se od narodnoga, a od Vukove reforme u književnost sve brže prodire narodni jezik hercegovačkoga tipa XIX stoljeća. U drugoj polovini XIX stoljeća jezik srpske književnosti bliži je narodnome nego jezik hrvatske književnosti jer su Srbi prekinuli sa svojom kulturnom tradiđjom, a Hrvati su još dugo, gotovo do kraja XIX stoljeća, čuvali svoju kultumu tradiciju i oslanjali se dosta na jezik dubrovačke, dalmatinske, bosanske i slavonske književnosti pisane štokavskim narječjem pa im književni jezik nije bio onakav kakav je Vuk zagovarao i koji je on uveo u srpsku književnost. Hrvati su u početku primili staroslavenski jezik za potrebe crkve, ali su prvi kulturni spomenici svjetovnog sadržaja, pisani glagoljicom i ćirilicom (u Bosni), bili napisam narodnim jezikom onoga kraja u kome su nastali. Prvi pisani spomenici hrvatske književnosti jesu: Baščanska ploča iz god. 1100. i tzv. Povaljski natpis iz god. 1185, a u Bosni pismo Kulina bana iz god. 1189. Svi kultumi i književni spomenici u Dalmaciji izvan Dubrovnika, u Hrvatskom primorju i Istri sve do XVI stoljeća pisani su čakavskim narječjem, г i u djelima dubrovačke književnosti XVI stoljeća ima dosta čakavskih elemenata. Počeci kajkavske književnosti nastaii su u XVI stoljeću uglavnom u vezi s reformacijom. U kajkavskoj Hrvatskoj književna djela pišu se kajkavskim narječjem sve do ilirskog preporoda. U ostahm hrvatskim krajevima nije se pisalo jednim narječjem. Predstavnici reformacije i katoličke protivureformacije iz vjerskih razloga rade na stvaranju jedinstvenog književnog jezika. Predstavnici reformacije nastoje da stvore jedan jedinstveni književni jezik za sve Južne Slavene miješanjem elemenata iz svih naših narječja. Budući da ih je najviše bilo iz Istre i Hrvatskog primorja (P. P. Vergerije, Stj. Konzul, A. Dalmatin, J. Cvečić, J. Juričić i dr.), u njihovu jeziku bilo je najviše čakavskih elemenata. Predstavnici protivureformacije u XVII stoljeću (Kašić, Divković i dr.) stvaraju jedan književni jezik, ali ne miješanjem riječi i elemenata svih naših narječja, nego uzimajući za književni jezik štokavsko narječje kojim govori većina naroda, a to je ono kojim govori narod u Bosni. Tu misao ističe i Senjamn P. Ritter Vitezović. Od početka XVII stoljeća i dubrovački pisci pišu čistom štokavštinom. Štokavskim narječjem kojim je narod govorio pišu u XVIII stoljeću u Dalmaciji i neki pisci izvan Dubrovnika (Kačić Miošić, Grabovac) i u Slavoniji (M. A. Reljković i dr.). Tako je uoči ilirskog preporoda misao o potrebi uvođenja štokavskog narječja kao jedinstvenog književnog jezika bila dozrela u svim hrvatskim krajevima, jer su hrvatski pisci već od kraja XVII stoljeća to tražili l mnogi tako pisali, osim na području kajkavskoga narječja. Zagreb, sjedište ilirskog preporoda, nalazio se u središtu kajkavskoga narječja. Većina ihraca bili su kajkavci pa nije bilo lako prekinuti s tradicijom i uvesti u književnost novo i kajkavcima slabo poznato štokavsko narječje kao jedinstveni književni jezik. Gaj i njegovi drugovi preporoditelji odriču se kajkavskoga književnoga narječja za volju provođenja u život ideje »ilirske zajednice« i prihvaćaju štokavsko narječje,

5

pa se od 1836. godine štampaju u Zagrebu »Novine« i »Danica« isključivo štokavskim narječjem. To su hrvatski preporoditelji učinili naročito zbog toga što je još u XVII stoljeću tim narječjem pisana bosanska i dubrovačka književnost, a u XVIII stoljeću i slavonska, i što se Gaj na taj način htio približiti Srbima u Vojvodini i u kneževini Srbiji, koji su štokavci. Tim činom bilo je uglavnom riješeno pitanje jedinstvenoga jezika za cijelu hrvatsku književnost u korist štokavskoga narječja. Ali i poslije toga sve do kraja XIX stoljeca bilo je dosta neslaganja među hrvatskim književnicima i filolozima zbog književnog jezika i pravopisa. Da bi došlo do potpunog jedinstva u svim pitanjima književnog jezika, održan je na poticaj Vuka Stefanovića Karadžića 1850. u Beču tzv. književni dogovor. Prisustvovali su пш istaknuti ilirci: Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Slovenac Franjo Miklošič i Srbi: Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Na sastanku su utvrđene smjernice jedinstvenog jezika i pravopisa u hrvatskoj i srpskoj književnosti. Do sastanka je došlo јег je Vuk stajao na stanovištu da u književnost treba uvesti čisti narodni jezik, a ilirci su se više oslanjali na štokavsko narječje kojim je pisana stara hrvatska književnost (naročito dubrovačka). Ni poslije književnog dogovora nisu se svi pisci u hrvatskoj književnosti držali utvrđenih smjernica, štoviše, nisu ga se držali ni sami potpisnici dogovora. U borbi suprotnih mišljenja o književnom jeziku i pravopisu u to doba razvile su se i dvije poznate škole (zagrebačka i riječka). Predstavnik riječke škole (sa sjedištem na Rijeci) slavist Fran Kurelac sa svojim pristasama, uglavnom iz primorskih krajeva, traži u književnom jeziku vracanje na stare, izumrle oblike koji su nekada bili zajednički svim našim narječjima. I u rječniku i frazeologiji htio je uspostaviti starinu. U pravopisu služio se etimološkim i fonetskim principom. Predstavnik zagrebačke škole (sa sjedištem u Zagrebu) Adolfo Veber Tkalčević prihvaća Vukovo načelo da je u književnosti potrebno provesti jedinsvo jezika i pravopisa, ali ne na taj način da se uvede prosti narodni govor. Književni jezik, po njemu, treba oplemenjivati, dotjerivati u pravcu latinskoga jezika, naročito u stilu. I on upotrebljava neke stare nastavke u oblicima. Zagovara stvaranje novih kovanica mjesto čestih stranih riječi (naročito njemačkih, talijanskih i turskih). U XX stoljeću nakon izlaska Maretićeve »Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika«, Zagreb 1899, Iveković-Brozova »Rječnika hrvatskoga jezika«, Zagreb 1901. i Brozova »Hrvatskoga pravopisa«, Zagreb 1892. konačno je riješeno pitanje književnoga jezika i pravopisa u hrvatskoj književnosti uglavnom onako kako je u srpskoj književnosti predlagao Vuk Stefanović Karadžić, koji je za osnovu uzeo štokavsko narječje, kojim govori narod u Hercegovini. U XX stoljeću pojavljuje se samo regionalna lirika na čakavskom i kajkavskom narječju. I Srbi su se u crkvenoj, a pod njezinim utjecajem i u svjetovnoj književnosti služili najprije staroslavenskim jezikom. Kasnije su u taj jezik ulazili elementi narodnoga jezika pa se stvorio umjetni književni jezik, tj. mješavina starosla-

venskoga i narodnoga jezika. U kasnijim stoljećima sve više prevladavaju elementi narodnoga jezika. Tim se jezikom, koji se zvao srpskoslavenski, pisalo u srpskoj književnosti do XVIII stoljeća. Od početka XVIII stoljeća, nakon velike seobe Srba preko Save i Dunava, ruski učitelji, koji su na poziv predstavnika srpske pravoslavne crkve dolazili među Srbe i u Srijemskim Karlovcima predavali u srpskim školama, unijeli su u dotadanji književni jezik elemente ruskoga jezika. Otada su se djela crkvene i svjetovne književnosti pisala ruskoslavenskim jezikom. Гај je jezik bio narodu još nerazumljiviji nego prijašnji posrbljeni staroslavenski (srpskoslavenski). Na kraju XVIII i u prvoj polovici XIX stoljeća u srpskim školama i srpskoj književnosti u Vojvodini bio je u upotrebi tzv. »slavenoserbski«, koji je nastao mješavinom srpskog narodnog jezika (vojvođanskoga građanskog tipa) i ruskoslavenskoga jezika. Za uvođenje čistoga narodnoga jezika u srpsku književnost prvi se počeo boriti u XVIII stoljeću Dositej Obradović. Konačno je u tome uspio Vuk Stefanović Karadžić nakon teške borbe koja je trajala pola stoljeća. On je u srpsku književnost unio živi štokavski narodni jezik hercegovačkog tipa i fonetski pravopis. U Srbiji je njegova reforma službeno primljena 1868. godine, tj. četiri godine poslije njegove smrti. Vukov rad nastavio je Đuro Daničić, koji je radio i u Zagrebu i mnogo pridonio da se što više izglade i uklone razlike u književnom jeziku Hrvata i Srba. NARJEČJA I GOVORI HRVATSKOSRPSKOG JEZIKA § 3. U SFRJ živi više naroda koji govore različnim jezicima. U Socijalističkoj

Republici Sloveniji govori se slovenskim, a u Socijalističkoj Republici Makedoniji makedonskim jezikom. Slovenski jezik ima u sebi osobina sličnih kajkavskom narječju hrvatskosrpskoga jezika. Makedonski jezik ima u sebi osobina sličnih bugarskom i hrvatskosrpskom jeziku jer se nalazi između ta dva jezika. U svim ostalim republikama govori se hrvatskosrpskim jezikom.1 Hrvatskosrpski jezik ima tri narječja ili dijalekta. Oni se nazivaju po upitno-odnosnoj zamjenici za neživo što, kaj, ča. Po toj zamienici jedno se narječje zove štokavsko, drugo kajkavsko, a treće čakavsko. Meautim nije to jedina razlika među njima; njih ima mnogo više: u glasovima, oblicima, akcentu, sintaksi i leksičkom blagu. Narječja našega jezika nisu nastala na onome zemljištu na kome danas boravi naš narod. Ona su nastala po svojoj prilici dok je naš narod boravio u pradomovini ili, što je još vjerojatnije, na putu od pradomovine do dolaska na Balkanski poluotok, tj. u vremenu od III do VII stoljeća naše ere. Do VII stoljeća bili su kajkavci i čakavci u bližem međusobnom odnosu, pa su se iz toga vremena sačuvale neke zajedničke crte u oba narječja. Od VII do XIV stoljeća čakavci su po svome smještaju u bližim vezama sa štokavcima 1 Pripadnici ostalih nacionalnosti u svim socijalističkim republikama govore i pišu svojim jezikom. Imaju svoje škole i sve uvjete za slobodan kulturni razvitak.

pa iz toga vremena imamo i zajedničkih osobina u jednom i drugom narječju. U vrijeme doseljenja našega naroda na Balkanski poluotok i kasnije sve do XIV stoljeća čakavskim i kajkavskim narječjem govorilo se na mnogo većem prostoru nego danas. Kajkavskim narječjem govorilo se u većem dijelu Slavonije, a neki misle i u cijeloj Slavoniji. I danas još ima u tome kraju pokoja govorna osobina koja je ostatak iz kajkavskoga narječja. Čakavsko narječje zauzimalo je također znatno veći prostor nego što ga zauzima danas. Tim se narječjem govorilo u Hrvatskoj od mora do porječja Kupe, u srednjoj Dalmaciji do Cetine i u zapadnoj Bosni. Za vrijeme velikih seoba od XV do XVII stoljeća sve više se sužuje prostor kajkavskoga i čakavskoga narječja, a prostor štokavskoga proširuje na njihovu štetu. Stanovništvo se iz južnih krajeva pod pritiskom turskog nadiranja selilo u različitim pravcima. Osim toga, Austrija je u XVIII stoljeću, da se zaštiti od turskih upada, stvorila tzv. Vojnu granicu koja je išla od mora, nedaleko od Senja, preko Karlovca slavonskom Posavinom, Srijemom, Bačkom i Banatom. Na toj granici Austrija je smještala stanovništvo iz krajeva koji su potpali pod tursku vlast. Osim toga se samo stanovništvo zapadne Bosne, Dalmacije i Hrvatske južno od Kupe (jer su ti krajevi bili ratno područje) selilo na područje mletačko, slovensko, austrijsko, čehoslovačko i madžarsko. Na opustjelo zemljište Turci su i sami doseljavali stanovništvo s prije osvojenog područja. Tako se iz dana u dan sve više smanjivalo područje kajlcavskoga i čakavskoga narječja, a područje štokavskoga proširivalo. § 4. Danas je područje kajkavskoga narječja ograničeno na prostor uz rijeku Kupu i od nje na sjever do rijeke Mure i Drave, pa na istok gotovo do Virovitice i natrag južno krivom crtom do Bjelovara i Jasenovca; od Jasenovca na zapad Savom do Siska. Jugozapadno od Karlovca sastaju se sva tri narječja. Iznad čakavskoga narječja od Kastva do Karlovca prema Sloveniji govori se također kajkavskim narječjem. Središta su kajkavskoga narječja Zagreb i Varaždin.1 § 5. Čakavskim narječjem govori se danas gotovo u cijeloj Istri, osim zapadne obale i najsjevemijega dijela, zatim na kvamerskim otocima, u Hrvatskom primorju i dalje do Karlovca i niže do ispod Otočca, zatim gotovo na svim dalmatinskim otocima do Lastova i na uskom pojasu dalmatinske obale oko Zadra, u jednom dijelu Sibenika, u Trogiru i dalje do Splita. Njime govori i većina Hrvata u Austriji i Čehoslovačkoj. § 6. a) Ta dva narječja sačuvala su starije jezične osobine nego štokavsko. Naročito je čakavsko narječje, bolje nego kajkavsko, sačuvalo starije osobine u glasovima, oblicima i akcentuaciji. b) U mjestu akcenta slažu se u mnogome cakavsko narjecje i ruski jezik jer u jednome i u drugome ima velik broj riječi koje imaju akcent na istom slogu u sredini i na kraju riječi; npr.: čakavski: nevdlja, dobrota, rodltelj, pero, releto, riika, sluga, širina, metla ruski: неволн, доброта, родителв, перб, решето, рука, слуга, ширина, метла. 1 Vidi kartu na kraju knjige.

8 Slaganje u mjestu akcenta čakavskoga narječja i ruskoga jezika svakako je njihova zajednička osobina iz vremena kada su Slaveni živjeli u užoj zajednici u pradomovini i govorili istim (praslavenskim) jezikom. c) Ta narječja (čakavsko i kajkavsko) nisu važna samo zato što su sačuvala veliku starinu u glasovima, oblicima, akcentu, sintaksi i leksičkom blagu, nego i zato što su se na njima sačuvali pisani spomenici bogate stare hrvatske književnosti (Vidi § 2.) ŠTOKAVSKO NARJEČJE § 7. Velik dio Hrvata, svi Srbi i Crnogorci govore štokavskim narječjem. To su narječje prihvatili Hrvati i Srbi kao književno narječje. (Vidi § 2.) Štokavsko narječje ima više govora. § 8. Prema izgovoru glasa e (jat) možemo štokavsko narječje podijeliti u tri govora: !■ Istoeni ili ekavski, u kojem se glas e (jat) zamijenio glasom e: mleko, dete, ded, p'esma.

Ekavski se govori u istočnom dijelu Jugoslavije do crte: albanska granica — Peć — Novi Pazar — Kraljevo — Čačak — Loznica — Ilok — Sombor — Subotica — madžarska granica. Osim toga ekavski se govori u Slavoniji na prostoru koji s gomje strane zatvara rijeka Drava a s donje krivudava crta: Osijek — Našice — Slatina — Virovitica. 2. Južni ili ijekavski, u kojem se glas e (jat) zamijenio sa ije ili je: mlijeko, dijete, djed, pjesma.

Ijekavski se uglavnom govori zapadno od ekavskoga govora do crte: rijeka Neretva — Fojnica — Zenica — rijeka Bosna na'zapadu, na sjeveru do rijeke Save, a na jugu do mora. Ijekavskim govorom govori i piše gotovo čitav školovani svijet u zapadnim i jugozapadnim krajevima, tj. na području Socijalističke Republike Hrvatske i većinom u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. 3. Zapadni ili ikavski, u kojem se glas e (jat) zamijenio sa i: mliko, dite,

I. NAUKA O GLASOVIMA (FONETIKA) GLASOVI I SLOVA § 9. Govor (jezik) je sastavljen od rečenica (tj. od misli izrečenih riječima),

npr.: Ništa nije dragocjenije od slobode. Rečenice su sastavljene od riječi. Gornja rečenica je sastavljena od riječi: ništa, nije, dragocjenije, od, slobode. Riječi su sasastavljene od slogova, npr.: slo-bo-de. Slogovi se dijele na glasove, npr.: n-i-š-t-a. Najmanja govorna jedinica, koja se dalje ne može dijehti, zove se glas. Znakovi kojima se glasovi bilježe jesu slova. Skup svih slova nekoga pisma zove se abeceda, azbuka, alfabet. § 10. Naši se narodi služe s dvije vrste slova: latinicom i ćirilicom. Slova poređana po utvrđenom redu u latinici nazivamo abeceda jer su slova a, b, c, d prva u tome redu. U ćiriUci ih nazivamo azbuka jer se prvo slovo u staroj ćirilici nazivalo az a drugo buki. Treći je naziv alfabet jer se u grčkom pismu prvo slovo

zvalo alfa a drugo beta. § 11. Red slova u latinici je ovaj:

аЛЛВ.сС ćC.ćC.dD.cLčDž.

đĐ.eC 7T.gQ. IL (а[л тп Ж .n H ГХјН^ oO p-B rK.oS.oS 11 uU. vV zZ z2

did, pisma.

Ikavski govore uglavnom Hrvati i muslimani na području zapadno od rijeke Bosne i Neretve, u dijelu Slavonije (Posavini) kao i u dijelu Hrvatske i Dalmacije (do rijeke Neretve na istoku). Treba napomenuti da je ova geografska podjela naših govora samo približna. Za vrijeme seoba, nastalih za turskih provala u naše krajeve, naša narječja i govori mnogo. su se izmijesali. Tako na ekavskom području, u Vojvodini, ima ikavaca, a u ikavskom dijelu Bosne, Dalmacije, u Hrvatskoj, Slavoniji, Baranji, pa i u Peroju (u Istri) ima ijekavaca. Ikavski govori stokavskoga narječja sačuvali su neke starije osobine nego ijekavski i neki ekavski. U hrvatskoj i srpskoj književnosti danas se piše samo ijekavskim ili ekavskim govorom.

§ 12. Red slova u ćiriUci je ovaj:

аЛ,ЈЂ. [jB.iT.g2. жЖ. зЗ, uLL.il, сХ.лЛ.лЛ.жТЛ, нК.нЊ. оО. ul, |aBćC, СаЖЛК дффф, xX,uU,il,aU,aiLLl.

§ 13. Naš jezik ima 30 glasova. U cirilici se svaki glas bilježi posebnim znakom (slovom). U latinici ima samo 27 posebnih znakova jer se za bilježenje glasova Ij, nj, dž uzimaju po dva slova iz abecede. I za te glasove postoje posebni znakovi: \, n, g. Ti se znakovi upotrebljavaju u »Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika« Jugoslavenske akademije u Zagrebu, ali se u našoj književnosti ne upotrebljavaju.

POSTANAK I STVARANJE GLASOVA § Da može nastati glas, potreban je zrak. Mi zrak najprije udišemo u svoja pluća, a nakon toga ga istiskujemo kroz dušnik i usta. Pluća, dušnik, grkljan, glasne žice, usna i nosna šupljina, jezik, nepce, zubi i usne jesu govorni organi, jer svi oni sudjeluju pri stvaranju pojedinih glasova za vrijeme govora.

nozdrva tvrdo nepce gornji zubi gornja usna donja usna donjl zubi Jezlk

Pluća i dušnik su organi za disanje. Dušnik je sastavljen od hrskavičavih kolutova. Njegov gornji dio naziva se grkljan. U grkljanu uzdužno prema jabučici nalaze se dva skupa mišića koji se zovu glasne žice. § 15. Zrak koji izlazi iz pluća naiđe u grkljanu na glasne žice. Njihov položaj može biti dvojak: otvoren i stisnut. Kad su glasne žice stisnute, zračna struja, probijajući se iz pluća, pokrene ih i one zatitraju. Njihovo titranje proizvodi zvuk kojim se stvaraju zvučni glasovi. Bezvučni se glasovi stvaraju tako da zračna struja prolazi između otvorenih, tj. mirnih glasnih žica, koje ne trepere. § 16. Da li je neki glas zvučan ili bezvučan, poznajemo najlakše po tome ako pri njegovu izgovoru dodimemo prstom jabučicu. Osjetimo li da ona treperi, znači da trepere i glasne žice; tada je taj glas zvučan. Osjetimo li da jabučica ne treperi, znači da ni glasne žice ne trepere; onda je taj glas bezvučan. § 17. Budući da glasovi dobivaju svoj pravi oblik u usnoj šupljini, pri njihovoj tvorbi sudjeluju i ostali pomični i nepomični njezini dijelovi: usne, gornja i donja čeljust, desni, zubi, prednje, srednje i stražnje nepce, resica kojom se završava stražnje nepce, i jezik. Usna šupljina spojena je s nosnom šupljinom. Otvor između jedne i druge šupljine zatvara se resicom i mekim nepcem. Resica je pokretna. Možemo je spustiti kad hoćemo da zračna struja prolazi kroz nos. Jezik je najvažniji govomi organ. On može u usnoj šupljini zauzimati različne položaje i doticati dijelove nepca, gomje i donje zube i desni. I usne mogu biti u različnim položajima. Mogu biti stisnute, zaobljene, ispružene, a mogu se i razvlačiti.

meko nepce

DIOBA GLASOVA

resica grkljanov poklopac

§ 18. Glasovi su samoglasnici (vokali, lat. vocales) ili suglasnici (konsonanti,

lat. consonantes). glasne žice

SAMOGLASNICI I NJIHOV IZGOVOR

grkljan Jednjak dušnik

pluća

§ 19. Samoglasnici se mogu izgovarati sami za sebe. Odatle im ime samoglasnici. Oni mogu sami bez suglasnika činiti slog: u travi, o tebi, м-čim. Svi su oni zvučni glasovi. Suglasnici se izgovaraju pomoću samoglasnika. Odatle im ime suglasnici. Oni sami ne mogu činiti sloga, nego čine slog zajedno s kojim samoglasnikom ispred sebe ili iza sebe. Samoglasnički sistem našega književnoga jezika dosta je jednostavan. On poznaje samo pet samoglasnika: dva prednjega reda (i, e) i tri zadnjega reda (a, o, м). Svi su oni srednji samoglasnici; nisu previše otvoreni ni previše zatvoreni. I glas r može biti samoglasnik. On je samoglasnik kad se nalazi u sredini riječi između dva suglasnika, na početku riječi ispred suglasnika iU na kraju riječi iza suglasnika, a vrlo rijetko ispred ili iza samoglasnika: Hrvat, prst, trgovac, rda, rzati, satr, utr, gfoce, zafđati. Nekada je i glas l u sredim riječi između dva suglasnika mogao biti samoglasnik, pa je i danas u nekim sta rijim narodnim govorima štokavskoga narječja u Srbiji i u nekim čakavskim govorima na kvamerskom otočju, npr.: vlk, slza, dlg, pln.

12

§ 21-23

13

prema zadnjem (mekom) dijelu nepca, pa su oni najviši samoglasnici (г prednjega персГт

«daMŽi “ Pređni'm (tVrd°m>

м№,.Т2ЕЛ^“k ■— 1

reda, a u zadnjega reda). Po razmaku između čeljusti je obratno. Najotvoreniji je glas a jer su pri njegovu izgovoru čeljusti najviše razmaknute; srednji su e i o, a zatvoreni su i i u jer su pri njihovu izgovoru čeljusti najmanje razmaknute. § 21. Svi samoglasnici mogu biti dugi i kratki. Dužina samoglasnika označuje se u pismu ravnom crtom: a, e, I, б, п. Kratkoća samoglasnika obično se ne označuje nikakvim znakom, ali ako se hoće naročito istaknuti da je neki samoglasnik kratak, iznad njega se u pismu stavi kvačica: a, e, i, б, п.

SUGLASNICI I NJIHOV IZGOVOR

§ 22. Pri izgovoru pojedinih suglasnika zračna struja dolazeći iz pluća nailazi u usnoj šupljini na zapreke. One mogu biti dvojake: potpun zatvor i tjesnac o koji

u

se zračna struja tare. Struja nailazi na potpun zatvor pri izgovoru suglasnika: b, p, d, t, k i g. Oni se zovu praskavi ili eksplozivni glasovi jer nastane prasak ili eksplozija kad zračna struja naglo ukloni zapreke.

■ °blik USana Рз‘ iZngn°.v°ry V \u; 2. namještaj usana pri izgovoru i, a, u; 3. polozaj jezika pri izgovoru i, a, u.

sliku^samoglasnlfT * P° raZmaku iZmeđu g°rnie 1 donje čeliusti moženu> jezika saTodasnfk , ^u °Мки trokuta' Po Položaju manie diVne r. naJmzi jer se рп njegovu izgovoru zadnji dio jezika najse više diene пгГ”3 ПСР?и.' Рп 1Zg0V0ru samoglasnika e prednji dio jezika nešto ma prednjem (tvrdom) dijelu nepca, a pri izgovoru samoglasnika -I

-e\-

>11-

o-

ozadnji dto jezika nesto se više digne prema zadnjem (mekom) dijelu nepca pa SU om srednji samoglasnici (« prednjega reda, a u zadnjega reda) PriTovofu samoglasmka * prednjt dm jezika najviše se uzdigne prema prednjem (tvrdomi Цеи nepca, a рп izgovoru samoglasnika u zadnji dio jezika najviše se uzdigne

Pri izgovoru glasova: s, z, š, ž, f, v i h napravi se tjesnac. Zračna se struja tare o strane tjesnaca pa se ti suglasnici zovu tjesnačni ili strujni. § 23. Suglasnici c, č, dž, ć i đ složeni su od dva glasa od kojih je prvi zatvorni a drugi tjesnačni. Zovu se sliveni glasovi ili afrikate (lat. affricare — trti). Budući da je u njima prvi dio uvijek d ili t a drugi koji tjesnačni suglasnik, možemo ih nazvati i zatvornotjesnačni suglasnici. Glas c dobit ćemo ako t i s izgovorimo jednim dahom kao ts, ali ne kao dva glasa, nego kao jedan; č ćemo dobiti ako t i š izgovorimo jednim dahom kao tš; dž ako d i ž izgovorimo jednim dahom kao dž; ć ako t i s’ izgovorimo jednim dahom kao ts’; đ ako d i z' izgovorimo jednim dahom kao dz\ (Glasovi s’ i z' su umekšani s i г. Njih dobijemo ako jezik držimo u položaju za izgovor glasa i pa u tom položaju izgovorimo s i г.) Među slivenim glasovima dva su zvučna (dž i đ), a tri bezvučna (c, ć, ć). Tri su tvrda (c, č, dž), a dva meka (ć i đ). Budući da se glasovi ć, ć, dž i đ u nekim govorima štokavskog narječja pravilno ne izgovaraju, potrebno je paziti na njihov izgovor. Pri izgovoru glasa ć i d vrh se jezika nalazi iza donjih zuba, a srednji dio jezika prislonimo uz prednje nepce. Pri izgovoru ć i dž vrh jezika uzdignemo i prislonimo uz alveole, tj. uz koritašce (uz ispupčeno debelo meso poviše gornjih zuba). Kutove usana pri izgovoru ć i đ razvučemo, a pri izgovoru ć i dž usne ispružimo i zaoblimo.

14

§ 24-25

§ 24. Svi se suglasnici ne izgovaraju na istome mjestu u ustima. Po mjestu izgovora i po načinu izgovora dijele se u ove skupove: 1. dvousneni ili biiabijali: p, b, m; 2. zubnousneni ili labiodentali: f, v, 3. 4. 5. 6.

zubni ili dentali: t, d, n (eksplozivni), c, z, s (strujni); prednjonepčani iU palataU: č, ž, š, ć, dž, đ, j, Ij, nj-, zadnjonepčani ili velari: k, g, h; tekući (jezični) ili likvide: l, r.

§ 25. a) Dvousneni suglasnici ili bilabijali p, b, m tvore se tako da gomja i donJ'a usna naprave zatvor. Nakon toga donja se čeljust spusti, a zračna struja koja dolazi iz pluća probije zatvor pa nastane prasak. Pri izgovoru glasa m donja se usna udalji od gornje bez praska. Pri tvorbi glasa m resica je spuštena, pa zrak prolazi kroz nosnu šupljinu, koja je za vrijeme njegova izgovora otvorena. Toga radi glas m naziva se i nosni suglasnik iU nazal. Glas b je zvučan, a p bezvučan. b) Zubnousneni suglasnici iU labiodentaU / i v tvore se tako da vlažni dio donje usne dodiruje vrh gornjih sjekutića. Prolaz zraku koji dolazi iz pluća na sredini je zatvoren, aU se on probija tarući se s obje strane prvih sjekutića. Glas v je zvučan, a / je bezvučan. c) Zubni suglasnici iU dentaU t, d tvore se tako da su rubovi jezika pritisnuti uzduž cijele unutrašnje strane gornjih zuba i njihovih desni. Zračna stmja probije se kroz taj zatvor pa nastane prasak. Suglasnik d je zvučan, a t bezvučan. Pri izgovom glasa n vrh jezika se prisloni uz alveoh, a zračna se struja odbije i Pusti većim dijelom kroz nosnu šupljinu, a kad se jezik od alveola odmakne, manji dio struje prođe i kroz usnu šupljinu. Poradi toga se glas n zove i nosni suglasnik iU nazal. Suglasnici s, z tvore se tako da vrh jezika dodiruje donje sjekutiće. Zračna struja koja dolazi iz pluća prolazi kroz tjesnac načinjen između prednjih zuba, srednje plohe jezika i desni. Glas s je bezvučan, a л zvučan. Glas c je sUven ghs. d) Prednjonepčani suglasnici iU palataU tvore se na prednjem dijelu nepca. Vrh jezika ili njegov srednji dio pravi s prednjim dijelom nepca razUčne tjesnace, kroz koje prolazi zračna struja kad tvonmo te glasove. Glasovi š i ž tvore se tako da vrh jezika usmjerimo prema desnima, a zračna struja prolazi kroz tjesnac između jezične plohe i tvrdoga nepca; š je bezvučno, a ž zvučno. Glasovi j, Ij, nj tvore se tako da se srednji dio jezika primakne tvrdome nepcu. Pri izgovom glasa j zračna struja prolazi kroz uski duguljasti prolaz koji se napravi između prednjeg jezika i prednjeg, tvrdog nepca. Isti se prolaz napravi i pri izgovom samoglasnika i, samo je taj prolaz pri izgovoru glasa i širi, a pri izgovoru glasa j uži. Pri izgovom glasa Ij vrh jezika upire se o donje desni, a prednji dio jezika s desnima i prednjim tvrdim nepcem čini pregradu. Pri izgovoru suglasnika nj vrh jezika upire se o desni i čini zatvor, pa zračna struja izlazi kroz nos. Svi su oni zvučni glasovi, ali nemaju svoga bezvučnog para. Glasovi č, ć, đ, dž složeni su glasovi. O njihovoj tvorbi i izgovoru vidi § 23.

§ 26-28

15

e) Zadnjonepčani suglasnici Ш velari tvore se na zadnjem dijelu mekoga nepca. Pri tvorbi glasova k i g zadnji dio jezika napravi zatvor sa zadnjim dijelom mekoga nepca pa ga zračna stmja dolazeći iz pluća probije; k je bezvučno, a g zvučno. Glas h može biti bezvučan, velaran suglasnik koji se tvori na istome mjestu na kojemu i velarno k, samo s tjesnacem, a ne sa zatvorom. Takav je glas h u Dubrovčana i u čakavaca, a odgovara njemačkom glasu ch: kochen. U našem jeziku običniji je grleni glas h koji najbolje izgovaraju muslimani u Bosni i Hercegovini. Takav h nastaje u grkljanu na taj način da glasne žice miruju. Zrak dolazeći iz pluća ne nailazi na putu na zapreke. Takav je glas zapravo hak (dah), pa je u velikom broju naših štokavskih govora iščezao: oću, Ercegovac, ajduk. f) Tekući (jezični) suglasnik ili likvida l tvori se tako da vrh jezika upremo o desni pa zračna struja prolazi kroz tjesnac s obje strane jezika. Pri izgovoru glasa r vrh jezika dodiruje gornje desni, a zračna struja lagano udara o vrh jezika i on brzo titra. § 26. Rečeno je da su jedni suglasnici zvučni, a drugi bezvučni. Ako pri njihovu izgovoru glasnice titraju, zvučni su, ako ne titraju, bezvučni su.

U svakom skupu ima zvučnih i bezvučnih suglasnika. Zvučni su: Bezvučni su:

i

b P

I

d t

j

g

đ

dž

ž

z

—

—

k

ć

č

š

s

c

ћ

1 (v) f

U svakoj rubrici gore je zvučni suglasnik, a dolje bezvučni koji mu odgovara. Crtice iznad c i h znače da ti glasovi nemaju svoga zvučnog para. Zvučni suglasnik v stavljen je u zagradu jer se ispred njega ne vrši promjena suglasnika, npr. svdj, tvoj, a ne zvoj, dvoj. Zvučni i bezvučni suglasnik u riječi ne mogu stajati jedan do dmgoga, nego se jedan od njih mijenja, i to redovito prvi prema drugom. (Vidi § 57.) § 27. Ostali suglasnici: l, r, m, n,j, Ij, nj zvučni su, ali nemaju svoga bezvučnog para. Oni su na sredini između samoglasnika i suglasnika, a zovu se sonanti. Jedan od njih može i danas biti samoglasnik (r), a u toku povijesti našega jezika mogh su biti i drugi. (Vidi § 19.)

PODJELA RIJEČI NA SLOGOVE § 28. Po samom nazivu znamo da samoglasnik može sam glasiti, tj. on može sam za sebe bez suglasnika činiti slog. Suglasnik može činiti slog samo u zajednici sa samoglasnikom. Prema tome slog čini samoglasnik sam Ш s jednim iU više suglasnika. Samoglasnik je tvorac sloga jer bez samoglasnika nema sloga. KoUko riječ ima samoglasnika, toliko ima slogova. Prema broju slogova riječ može biti jednosložna i višesložna.

16 __

§ 29

.

Kada se riječ ne može čitava ispisati u jednom retku, rastavlja se u dva dijela od kojih se drugi prenosi u novi redak. Rastavni znak - piše se samo iza prvoga dijela riječi.

d) Ako se u složenih riječi lako razaznaju dijelovi od kojih su sastavljene, one se rastavljaju po tim dijelovima (a dijelovi se dalje rastavljaju kao proste riječi). Na primjer:

Riječ se može rastaviti na onoliko dijelova коИко je u njoj samoglasnika. § 29. Pri rastavljanju dobro je držati se ovih uputa:

a) Ako se u riječi nađu dva samoglasnika jedan uz drugi, oni se rastavljaju: za-oka

ja-ukati

žete-oci

raz-vući

raz-vlačiti

raz-oružati

ot-premiti

ob-istiniti se

oda-svud

ra-staviti

ra-žariti.

Ako se pak ti dijelovi ne razaznaju, one se rastavljaju kao da nisu složene:

rukovodi-oci. ra-zum

АИ nije pogrešno rastavljati ni ovako: žao-ka jau-kati

žeteo-ci

e) Kada se tuđe riječi pišu onako kako se izgovaraju, rastavljaju se kao i naše

rukovodio-ci.

riječi. Na primjer:

Ako se dva samoglasnika nađu na kraju riječi, nije ih potrebno rastavljati, jer za rastavni znak treba isto toHko prostora koliko za samoglasnik. Ne treba dakle rastavljati pisa-o, ome-o, bi-o. Suglasnici se ni pojedinačno ni kao suglasnički skup ne prenose u novi redak Pa ni>'e dopušteno rastavljati: je-st, jes-t Ш mlados-t, mlado-st. b) Ako se između dva samoglasnika nalazi jedan suglasnik, on pripada drugom samoglasniku i uvijek se prenosi s njim u novi redak: o-tac

bo-rac

bori-ti se

o-teti

slo-ga.

U latinici //, пј i dž jedan su glas te se ne rastavljaju: po-lje, ja-nje, ho-dža (ćiril. по-ље, ја-ње, хо-џа). U onim slučajevima kada nj i dž predstavljaju dva glasa i oni se rastavljaju: pod-župan, nad-živjeti, in-jekcija, kon-jugacija, Tan-jug (ćiril. под-жупан, над-живјети, ин-јекција, Тан-југ).

fre-sko par-don

i

fres-ko

kulo-ari

kom-bajn

Bor-do

Ljer-montov

Vol-ker.

f) Kad se tuđe riječi pišu izvorno, rastavljaju se prema glasovima, a ne prema slovima. Na primjer: Goe-the, Rii-ckert, Wa-shington, Beaumar-chais, Vrch-lickf, Du-chovskf, Ko-chanozvski, War-szawa, Baudelai-re, Mik-szath i sl. No ako je udvojen glas u stranom jeziku, obično se znak za rastavljanje stavlja između ta dva suglasnika: MUl-ler, Boc-caccio, Marseil-le. g) Ako treba rastavljati polusloženice na onom dijelu gdje su spojene crticom, crtica se stavlja i na kraju prvoga retka i na početku drugoga retka. Na primjer: Ivanić-

Šar-

Bilo-

Smail-

-Grad

-planina

-gora

-aga.

KVANTITETA I AKCENT

c) Ako se između dva samoglasnika nalaze dva iH više suglasnika, oni se rastavljaju tako da se u novi redak prenose suglasnici koji se sa samoglasnikom iza sebe dadu lako izgovoriti.

§ 30. Vrijeme koje je potrebno da se slog izgovori zove se količina ili kvantiteta.

Na primjer: se-dlo vje-žba mi-šji se-stra, dru-štven,

i i i

sed-lo

ze-mlja

vjež-ba

sla-vlje

miš-ji ses-tra druš-tven

ži-vjeti

i i

i i i

zem-lja slav-lje živ-jeti

sest-ra društ-ven

Preteške skupine za izgovor ne prenose se na početak drugog retka. Stoga se rastavlja: zam-ka

bor-ba

bum-bar

sun-ce

brat-stvo

škol-ski

sred-stvo

sud-ski

jer bi skupine mk, rb, mb, nc, tstv, Isk, dstv, dsk bile preteške za izgovor.

Kvantiteta Ш kohčina sloga određuje se dužinom i kratkoćom njegova samoglasnika. Još u jednoj fazi praslavenskog jezika jedni su samoglasnici biH dugi (a, i, u, у, e, ?,