Hrvatska u prvom svjetskom ratu: hrvatsko-srpski politički odnosi 8634302431, 9788634302431

Citation preview

Tili!

Ilili!

u prvom svjetsKom ratu

Bogdan Krizman

H rv a tsk o -srp sk i p o litičk i o d n o si

Bogdan Krizman HRVATSKA U PRVOM SVJETSKOM RATU Hrvatsko-srpski politički odnosi

PLAVA BIBLIOTEKA

DJELA BOGDANA KRIZMANA ANTE PAVELIĆ I USTAŠE NDH IZMEĐU HITLERA I MUSSOLINIJA USTAŠE I TREĆI REICH PAVELIĆ U BJEKSTVU HRVATSKA U PRVOM SVJETSKOM RATU

Urednik DRAGOVAN ŠEPIĆ

Bogdan Krizman

HRVATSKA U PRVOM SVJETSKOM RATU Hrvatsko-srpski politički odnosi

GLOBUS / ZAGREB

© GLOBUS, Zagreb 1989.

Recenzenti HRVOJE MATKOVIĆ ANTE ROMAC

Objavljivanje ove knjige sufinancirale su Republička samoupravna interesna zajednica kulture SR Hrvatske i Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske.

Predgovor Poticaj da sjednem i napišem ovu knjigu o Hrvatskoj u prvom svjetskom ratu, koju je čitalac Plave biblioteke uzeo u ruke, dao mi je profesor dr. Vasilije Krestić svojim člankom O genezi genocida nad Srbima u ND H u periodu do prvog svjetskog rata, objavljenom u beogradskim »Književnim novinama« (broj 716 od 15. IX. 1986). U njemu Krestić neuobičajeno opširno obrađuje niz genocidnih radnji nad Srbima spominjući s pohvalom knjigu Viktora Novaka Magnum crimen koja je zapravo Novakov masonski obračun s klerikalizmom u Hrvatskoj kao —po Krestićevu mišljenju —»prvi i najveći, ali, na žalost, dosad još usamljeni prodor u saznavanju istine o uzrocima genocida u ustaškoj NDH«. Međutim, knjiga je u svom prvom izdanju (1948) dobro poslužila tadašnjem političkom vrhu u Hrvatskoj da stvori pogodnu atmosferu povodom suđenja zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Pri tom Krestić odmah tvrdi da je sasvim sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka, u XVI. i XVII. stoljeću, počeli naseljavati hrvatske zemlje. Pojavom »pravoslavnih šizmatika« na tlu Hrvatske iskrsla su mnoga pitanja vjerskog, socijalnog i ekonomskog karaktera. Naseljeni na posjedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svjetovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku: pritisku pokmećivanja i unijaćenja. Budući da su oni pošto-poto željeli sačuvati status slobodnih seljaka i status vojnika krajišnika, žestoko su se opirali i pokmećivanju i unijaćenju koje bi u osnovi izmijenilo njihov društveni položaj. Krestić, zatim, tumači uvjete života i op­ stanka došljaka Srba koji su sačuvali status slobodnih seljaka i poslije prelaska u Hrvatsku i koji su se uključili u vojnogranični sistem. On, ipak, priznaje kao posebno važno da je povoljniji društveni, pa i ekonomski položaj Srba krajiš­ nika djelovao poticajno na određene kategorije zavisnih seljaka katoličke vjere koji su se pod teretom brojnih davanja bavili željom da se u društvenom pogledu izjednače s pravima krajišnika. Poznati su i takvi slučajevi da su u borbi protiv feudalnih opterećenja stanovnici katoličke i pravoslavne vjere istupali solidarno. »U svakom slučaju, u vreme staleškog društva —priznaje Krestić - antagonizam gornjih slojeva, takozvanog hrvatskog političkog na­ roda, nije se preneo na potčinjeni (obespravljeni) deo hrvatskog naroda, na široke slojeve toga naroda. To je činjenica od posebnog značaja i o njoj se mora voditi računa kada se raspravlja o razvoju genocidne ideje nad Srbima u Hrvatskoj.« 5

Krestić prikazuje dalje sasvim jednostrano, odnosno jednosmjerno odnose u Hrvatskoj u XIX. stoljeću (uz korištenje odgovarajuće i za tezu prikladne dokumentacije) i odlučno tvrdi da su sv e hrvatske građansko-političke opozi­ cione stranke, svaka na svoj način, s manje ili više odlučnosti i dosljednosti, sve do početka politike novog kursa, poricale nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj i zalagale se za praktično oživotvorenje ideje o hrvatskom »poli­ tičkom« narodu. »Istorijski razvoj Srba i Hrvata presudno je uticao —piše on —na njihova opredelenja prema Habzburškoj monarhiji i njenoj ulozi pri ostvarivanju nacionalno-oslobodilačkih planova. Shodno istorijskom razvoju, većina Srba u Hrvatskoj, poput onih u Srbiji, južnoj Ugarskoj, Bosni i Hercegovini, bila je protiv Monarhije i njenog uplitanja u njihove nacionalnooslobodilačke pla­ nove. Tome nasuprot, većina Hrvata bila je za Monarhiju. Čitavu nacionalnopolitičku budućnost Srbi su gradili na temelju borbe protiv Austrije i Austro­ ugarske, dok su Hrvati svu politiku zasnivali na suradnji sa njom i u iščekiva­ nju njene pomoći.« Krestić spominje s razumijevanjem podršku koju su vodeći srpski politi­ čari davali dugi niz godina (1883-1903) banu Khuenu Hederväryu koji je kao eksponent Monarhije došao u Hrvatsku da politikom »podijeli i vladaj« smiri Hrvatsku i zato im je hrvatska javnost opravdano dala epitet »Khuenovi Srbi«. »Udruženi, frankovci i klerikalci (franko-furtimaši), decenij ama odga­ jani u mržnji prema Srbima, iz središta Monarhije svestrano podržavani i podsticani protiv njih i jugoslovenski opredeljenih Hrvata, iz godine u godinu postajali su sve militantniji i brutalniji. Politiku zasnovanu na hrvatskom državnom pravu, sa svima njenim već nabrojanim konsekvencijama, naročito onim koje su se ticale Srba, počela je postepeno da donosi i svoje prve plodove. Sa mnogo genocidnih elemenata, ti plodovi bili su, zapravo, uhodavanje i pri­ premanje na veliki obračun koji će se desiti u vreme rata 1941—1945. godine.« Spominje i ružne frankovačke izgrede, razbijanje prozora i srpskih dućana po gradu 1895. godine, ali zaboravlja spomenuti i istodobnu antirežimsku demonstraciju zagrebačke studentske omladine spaljivanja mađarske zastave ispred spomenika bana Jelačića. Spominje i divljanje 1—3. IX. 1902. u Za­ grebu kad je rulja »najmračnijih elemenata predvođena frankovačkim huškačima razarala dućane, stanove i ustanove srpske« kojima je, međutim, bio povod više nego šovinistički članak N. Stojanovića iz »Srpskog književnog glasnika« (što ga je —po našem mišljenju —nesmotreno, a politički upravo izazovno prenio tada još režimski zagrebački »Srbobran«), članak koji zavr­ šava usklikom da proces pretapanja Hrvata u Srbe nitko ne može zaustaviti i da ta borba mora voditi do »istrage naše ili vaše.« »Izuzetno značajna društvena i politička pomeranja za genocid nad Sr­ bima u NDH —piše dalje Krestić —desila su se krajem XIX. i početkom XX. veka. S jedne strane, u Hrvatskoj je tada počeo da buja katolički klerikalizam, koji je iz godine u godinu u raznim područjima života zahvatao hrvatsko društvo i razne njegove institucije. S druge strane, kako napredna hrvatska omladina tako i progresivni slojevi hrvatskog građanstva, duboko nezado­ voljni prilikama u Hrvatskoj, postepeno su napuštali tradicionalne puteve političkog razvoja koji su bili utemeljeni na državnom pravu. Napuštanjem 6

politike koja je počivala na državnom pravu, u čijim osnovama su se krili uzroci mnogih nesporazuma i sukoba sa Srbima, stvorene su temeljne pretpo­ stavke za pomirenje, saradnju i slogu sa njima. Tako je, koncem XIX. i počet­ kom XX. veka, došlo do diferencijacije unutar hrvatskog društva. Frankovci i klerikali su se sve tešnje povezivali nalazeći se u mnogim nacionalnopolitičkim pitanjima na istim ili sličnim pozicijama. Podjednako netrpeljiv stav imali su prema Srbima, što je bila prirodna posledica njihove politike zasnovane na hrvatskom državnom pravu, koja im je i dalje u svemu služila kao polazna osnova. Njihov ideal i dalje je bila velika u nacionalnom i verskom pogledu čista Hrvatska, koja bi bila stvorena uz pomoć Habzburške monarhije. Na tu silu oni su se sve više oslanjali, a ona ih je sve više prihvatala kao saveznike i ne samo pomagala u antisrpskim i antijugoslovenskim istupima već ih je na njih i podsticala. Ti istupi bili su sve učestaliji i oštriji početkom XX. veka. Razlozi zbog kojih je do njih dolazilo krili su se u već poznatoj činjenici da je znatan deo hrvatskog građanskog društva u svojoj politici napustio hrvatsko državno pravo. Prihvatajući nova i savremenija politička načela od onih preuzetih od staleškog društva, koja su i u građanskom periodu tako dugo i nepovoljno delovala na odnose između Hrvata i Srba, taj deo hrvatskog građanstva ne samo da je priznao nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj već je sa njima uspostavio bliske političke odnose i saradnju. Celokupna nacionalna politika tog dela hrvatskog društva bitno se izmenila u odnosu na prethodni period. (Ali i Srba u Hrvatskoj! —napomena B. K.) Promenom političkog kursa došlo je do promene u sadržaju i ciljevima jugoslovenske politike. Za razliku od ranijeg jugoslovenstva, koje nije bilo ništa drugo nego poseban vid velikohrvatstva zbog čega ga Srbi apsolutno nisu mogli prihvatiti, sada je to jugoslovenstvo bilo takvog sadržaja da su ga podjednako mogli negovati, i negovali su ga, i Hrvati i Srbi. Do te promene moglo je doći stoga što je pomenuti deo hrvatskog građanstva, koji je raskrstio sa starom politikom, odbacio i iluzije 0 stvaranju etnički čiste velike Hrvatske uz pomoć Austro-Ugarske. Zbog promene sadržaja jugoslovenske politike, zbog napuštanja iluzije o podršci 1stvaranju velike Hrvatske, taj dojučerašnji saveznik postao je, za jugoslovenski opredeljene Hrvate, protivnik.« »U programu frankovaca bilo je 1914. godine istrebljenje Srba, razbijanje jedinstva i hrvatskosrpske koalicije, ove kao predstavnice narodnog jedinstva i većine u Saboru« —citira Krestić masno odštampanu zabilješku Ivana Ribara koji dalje iznosi i ovu tvrdnju: »Da je Sabor 1914. godine bio raspušten i zaveden komesarijat sa jednim austrijskim carskim generalom na čelu, u ko­ jem bi vladajuću riječ vodili frankovci, na žalost uz pomoć voćstva Hrvatske seljačke stranke, koje se nakon ubistva u Sarajevu slepilo sa voćstvom franko­ vaca protiv koalicije, odnosno saborske većine, optužujući ovu za sarajevski zločin i veleizdaju i slijedom toga, da je potrebno Sabor raspustiti, a voćstvo i sve narodne poslanike u Saboru, odmah zatvoriti i suditi na vješala putem vojnog izvanrednog takozvanog prekog suda - izvršen bi bio program u cijelo­ sti, koji su izgradili frankovci, a po prijedlogu Pavelića[?], po kojem je trebalo najradikalnije obračunati sa Srbima, kao i Hrvatima koalicije. Izvršen bi bio pokolj Srba još 1914. godine.« Toliko sam Ribar. »Zaključak dr. Ribara je da su Srbi 1914. godine spaseni pokolja samo zahvaljujući koaliciji, njenoj opor7

tunističkoj politici i činjenici da je tokom rata očuvan Sabor u kojem su koalicionaši imali većinu« —navodi V. Krestić. Stoga je i Krestićev zaključak ovakav: »Njihova (autor misli: ustaška) zlodela, toliko raznovrsna i za zdravi ljud­ ski razum nepojmljiva, nisu, što se vidi iz ovog izlaganja, rezultat samo jednog sistema, ove ili one stranke, ovog ili onog društva, ove ili one ličnosti, već sticanja niza okolnosti u dužem vremenskom trajanju. Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH svojevrsni je fenomen našeg vekovnog zajedničkog življenja sa Hrvatima. Dugotrajno nastajanje genocidne ideje u određenim sredinama hrvatskog društva, koje, kako svjedoči dr Ribar, i nije imalo tako usku nego prilično široku bazu, duboko se ukorenilo u svest mnogih generacija.« Na kraju: na Krestićeve tvrdnje samo naizgled uvijek znanstvene i historij­ ski provjerene, ali često i diskutabilne, prožete željom autora da da svoj obol časovitom političkom imperativu, osvrnula se gnjevno profesorica Nada Klaić u svoja dva priloga u zagrebačkom časopisu OKO (broj 382 i 383 od 6. do 20. studenog i 20. studenog —4. prosinca 1986) pod naslovom U hramu božice Clio. Hrvati i Srbi od IX do XVI stoljeća. Zadržala se samo na tome da opiše položaj hrvatskih Srba do XVI. stoljeća i već tako debelo promašila cilj cijele polemike, jer se Krestić bavio doseljenim Srbima u Hrvatsku tek u kasnijem razdoblju. Ona se uvodno - po svom dobrom običaju - pozabavila osobnim obraču­ nom, obarajući se na neke zagrebačke nakladnike (»Školska knjiga« i »Napri­ jed«) zbog njihove nevoljkosti da joj štampaju njene rukopise, da bi zatim zahvatila »genocidne beogradske akademike« koji drže neobjavljen, još od 1978. godine, njezin veliki rukopis o kritičkom pogledu na hrvatsku historio­ grafiju u doba romantizma videći u tome političku pozadinu! Navodi Kresti­ ćev poziv u svojstvu predsjednika odbora SANU za istoriju Srba u Hrvatskoj na suradnju u »Zborniku o Srbima u Hrvatskoj«, ali nije imala pojma da joj ga je Krestić poslao samo tjedan dana prije nego što će izići iz štampe njegov »genocidni članak« u Književnim novinama. Protumačila je to tako da joj je Krestić uputio poziv kako bi imao jeftin alibi, jer je »ona grupa genocidnih historičara i onih ostalih koja je —bilo u Zagrebu ili Beogradu —stvarala planove o povijesti srpskih, a ne hrvatskih Srba u Hrvatskoj znala izvan sumnje da - po mišljenju Nade Klaić - ulazi u prljavi posao u kojem bi im kritički historičar mogao samo smetati. Prema tome, neka se ta Nada Klaić pozove na suradnju, pa ako odbije, to će biti novi dokaz genocidne politike Hrvata prema Srbima«. A taj »kritički historičar« —to je ona: Nada Klaić! Zato i uzvikuje: »Drugovi akademici zapamtite, Srbi u Hrvatskoj su od IX. do XVI. st. hrvatski, a ne srpski Srbi!« No, istini za volju valja priznati da se Krestić u svom članku uopće nije bavio Srbima do XVI. stoljeća, nego kasni­ jim razdobljem (sve do prvog svjetskog rata). Zato je (opet jedna) žučna, polemika »u hramu božice Clio« promašila cilj. Mnogo konkretniji i politički jasan bio je Dušan Mitević koji je sredinom listopada 1987. godine na sjednici Predsjedništva GK OSK Beograda politički sasvim nepovoljno ocijenio taj Krestićev članak o genocidu nad Srbima u NDH. Odgovorio mu je Krestić u »Politici« —sa znatnim zakašnjenjem —s napomenom da ga je Mitević na spomenutoj sjednici GK »na nedoličan 8

način« spomenuo. »O svemu onome —odgovara povrijeđeno Krestić —što sam bilo kad i bilo gde napisao, spreman sam da raspravljam, ali na temelju naučno proverenih činjenica. Mitević ne raspolaže nijednom činjenicom. Staviše, on ne zna ni moje ime, pa me krsti Andrijom. Ne zna da li sam napisao jedan ili više članaka o genocidu, ali zato zna da u tom članku, ili tim član­ cima, dokazujem tobože naučno, da je u suštini u genetskom, u genu dakle, hrvatskog naroda da se bavi genocidom protiv srpskog naroda. Ovakve nakaradnosti niti sam kad izrekao, niti bi ih mogao izreći.« Mitević mu, dakako, nije ostao dužan i odmah sutradan odgovorio Krestiću u »Politici« da se ne može složiti s Krestićevom tvrdnjom da je o članku govorio na nedoličan način jer je govorio na javnoj sjednici Predsjedništva GK SK Beograda ukazujući na pojave nacionalizma u našoj sredini, i to ilustrirao i Krestićevim člankom u »Književnim novinama«, kao izrazitom primjeru, u kojem se u ime nauke —srbuje! Bi li —pitam se —novoizabrani generalni direktor RTV-Bograda i danas javno ponovio takvu ocjenu o Krestićevu članku? Krestić se u intervjuu (NIN, broj 1970 od 2. X. 1988) osvrnuo na reakcije koje je doživio njegov članak o genezi genocida. »Protiv tog teksta - izjavljuje on - nisu ustali istoričari-naučnici (to je ipak Nada Klaić! —napomena B. K.), već novinari i neki neuki političari (je li to možda Dušan Mitević? —napomena B. K.). Kako nisu mogli ni hteli da prihvate iznete činjenice i ponuđena tuma­ čenja, a protivdokaze nisu bili u stanju da pronađu, jer ih nema, neosnovano su me optuživali da čitav hrvatski narod okrivljujem za genocid. Kao što vidite, optužbe protiv čitavog srpskog naroda u Hrvatskoj pojedini krugovi sistematski usađuju u svet javnosti što nikome ne smeta, protiv toga niko ne diže glas, a kad iznesete neosporne činjenice o onim društvenim krugovima u Hrvatskoj koji su bili skloni genocidu, onda vam se smišljeno podmeće da blatite čitav hrvatski narod. Sigurno je da sve to skupa nema veze sa naukom, da nije reč ni o predrasudama, niti o nerazumevanju, već o smišljenim i opas­ nim političkim igrama koje zaslužuju ne samo stručno-naučnu već i društvenu osudu.« Osvrnuo se s pravom na brojnost srpskih institucija u Hrvatskoj i Dalma­ ciji do 1918. godine i nabrojio najvažnije: »Privrednik«, »Srpska banka«, »Srpska štamparija«, »Savez srpskih zemljoradničkih zadruga« i »Srpski soko«. »U kriznim političkim trenucima, na primer u vreme aneksione krize 1908/9. godine, u vreme balkanskih ratova i po izbijanju prvog svetskog rata srpske ustanove i ljudi koji su ih vodili prvi su se našli na udaru i na razne načine bili izloženi raznolikim neprijatnostima.« (Ali ne i genocidu! - napo­ mena B. K.) Pozivajući se na svjedočenje Ivana Ribara, saborskog zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije za vrijeme rata 1914—18, kao na svoga krunskog svjedoka (citirajući jedan njegov zapis iz još neobjavljenih Ribarovih zabilješki), Krestić piše da su franko-furtimaši dočekali s radošću sarajevski atentat i rat i bili uvjereni da je došao čas da se oslobode »vlaškog nakota« i »posrbica« —kako su onda govorili. »U programu frankovaca bilo je 1914. godine - navodi Ribar - istrebljenje Srba, razbijanje jedinstva i hrvatskosrpske koalicije, ove kao predstavnice narodnog jedinstva i većine u Saboru. —Među tim frankov9

cima, koji su u te dane 1914. godine predvodili zavedene hrvatske mase, [koje su] žarile i palile, terorizirale, optuživale, bio je jedan od najbjesnijih Ante Pavelić, tada još nepoznat javnosti...« Dalje Ribar piše da je frankovcima uz pomoć vodstva Hrvatske seljačke stranke pošlo za rukom da ostvare svoj naum o raspuštanju Sabora i osude saborske zastupnike Koalicije, »izvršen bi bio program u cijelosti, koji su izgradili frankovci, a po prijedlogu Pavelića, po kojem je trebalo najradikalnije obračunati sa Srbima, kao i Hrvatima koali­ cije. Izvršen bi bio pokolj Srba još 1914. godine«. Toliko Ribar —po svom sjećanju. Međutim, sigurno je zasluga Hrvatsko-srpske koalicije kao radne većine u Saboru (do 1917. godine) da je prvih dana, tjedana i mjeseci mobilizacije i rata situacija u Hrvatskoj i Slavoniji bila relativno podnošljiva; da je nasto­ jala —povijajući se —otupjeti oštricu frankovačkih napada u Saboru i izvan njega; da se koristila svojim »paktom« sa svemoćnim ugarskim ministrom predsjednikom I. Tiszom iz 1913. godine da se održi nad vodom i da ne dođe do raspusta Sabora i uvođenja neustavnog stanja. Veliko je pitanje bi li Tisza uopće u ugarskoj poli Habsburške Monarhije dopustio izvođenje nekog srbožderskog plana frankovaca o istrebljenju Srba i »posrbica« kad je rat na jugu Monarhije počeo, bez obzira na to koliko bi pojedinim austrougarskim ko­ mandantima taj plan bio simpatičan, a sam plan ostajao je za sve vrijeme rata samo neostvarena želja frankovačkog vodstva (A. Horvat, VI. Prebeg, Ivica Frank i drugi); Tisza je bio toliko popustljiv te je dopustio da se 1915. godine povuče u Budimpeštu »na sigurno« nesumnjivi vođa srpskog krila Koalicije Svetozar Pribićević, a o nekom planu po prijedlogu frankovca A. Pavelića iz 1914. godine ne može se uopće govoriti, jer je Pavelić u to vrijeme bio vrlo udaljen od Zagreba, bio je u Šibeniku kao pitomi austrougarski vojni obvez­ nik i gradio na Mandalini vojne zgrade, a kasnije u Puli (ili kako sam Pavelić u knjizi uspomena pod naslovom »Doživljaji I, Madrid 1968: piše »u Poli«); stoga mi Ribarova tvrdnja o nekom Pavelićevu prijedlogu iz 1914. godine ne djeluje historijski prihvatljivo i osnovano jer se time bavio i sramotno prosla­ vio tek kasnije, mnogo kasnije; Pavelić je tek sredinom ljeta 1915. godine došao u Zagreb i započeo praksu u odvjetničkoj kancelariji vođe frankovaca u Zagrebu dr. Aleksandra Horvata. Oduvijek me je smetalo olako i površno, feljtonističko i radikalno nega­ tivno pisanje Vase Bogdanova o Hrvatsko-srpskoj koaliciji pred rat i u ratu 1914—18, o kojoj će na stranicama ove knjige biti često govora. Bogdanov ima za Koaliciju do istupa njenog prvaka Frana Šupila samo riječi hvale (u knjizi Likovi i pokreti, Zagreb 1957), no njeno je vodstvo —po njemu —poslije Šupilove ostavke i napuštanja Koalicije početkom 1910. godine odlučilo da po cijenu i z d a j e narodne borbe za slobodu i napuštanja politike novog kursa dođe do vlasti u Hrvatskoj! Otada Koalicija će voditi manje ili više otvorenu oportunističku politiku i nakon zaključenog sporazuma s Tiszom i uspjeha na saborskim izborima 1913. godine Koalicija postaje —po Bogdanovu —vladina stranka i takva će ostati sve do potkraj prvog svjetskog rata, toneći sve dublje u protunarodnu, prema Beču i Pešti oportunističku politiku. Politika »gleda­ nja i čekanja« prema opčoj borbi južnoslavenskih naroda za oslobođenje i ujedinjenje Koalicija če nastaviti do kraja: prema Jugoslavenskom odboru 10

i njegovoj akciji u inozemstvu zauzimat će negativno stanovište; u Narodno Vijeće stupit će kao zadnja politička stranka, tek pošto je Austro-Ugarska Monarhija stvarno već bila propala. Ili pak u svojoj omašnijoj knjizi (794 stranica teksta) pod naslovom: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj (Za­ greb 1958) u kojoj Bogdanov o Koaliciji na nepunih pet stranica teksta prvo ponavlja osnovnu ocjenu političkog kursa Koalicije do ostavke F. Šupila, a za­ tim prenosi d o s l o v n o pasuse o njoj iz knjige Likovi i pokreti izašle godinu dana ranije (sa str. 242, 243, 247, i 249) da bi to poglavlje završio ovim novim tekstom: »Kada su se potkraj oktobra te godine oštro sukobili nosioci dviju suprotnih koncepcija ujedinjenja: jedne, demokratsko-federalističke, koju je, nadovezujući je i na najbolje srpske tradicije (Marković, Miletić, Skerlić, Tucović) zastupao do 1917. Šupilo, a 1918. i Jugoslavenski odbor s Trumbićem —i druge, centralističko hegemonističke, za koju su se zalagali dinastija i Ni­ kola Pašić na čelu vladajuće buržoaske klase u Srbiji —hrvatsko-srpska koali­ cija je pod Pribićevićevim vodstvom upotrebila sva sredstva, da dovede do pobjede Pašićeva nastojanja. Kompromitirana svojom protunarodnom i protujugoslavenskom politikom služenja Austriji od 1913. do potkraj 1918, ko­ alicija je zazirala od demokratskog načina ujedinjenja, i uz pomoć ostalih gra­ đanskih stranaka i reakcionarnoga Korać-Bukšegova socijaldemokratskog vodstva otpočela otvorenu kontrarevolucionarnu politiku, ugušujuči revoluci­ onarne pokrete slobodoljubivih radničko-seljačkih i vojničkih masa, koji su se pod utjecajem Oktobarske socijalističke revolucije javljali širom Hrvatske. Takvim svojim držanjem, sprečavajući ostvarenje državnoga ujedinjenja na ravnopravnoj demokratskoj osnovi i na bazi narodnoga samoodređenja, ko­ alicija je znatno pripomogla učvršćenju hegemonističko-centralističkoga si­ stema.« Takve ocjene Vase Bogdanova nimalo ne začuđuju ako znamo da mu je mentor bio i ostao Miroslav Krleža koji u Zapisima sa Tržiča (Sarajevo 1988) navodi ovakvu poraznu, impresivnu i literarno impresionističku ocjenu o Ko­ aliciji i Saboru: »Kako je sve to traljavo izgledalo već od jeseni 1913, kada je k u r v a (spacionirao B. K.) od Koalicije mešetarila sa grofom Tiszom i cinički proda­ vala po metar našeg Jadrana. Ne samo Corpus Separatum riječki, nego čitavu su obalu stavili na prodaju madžarskim grofovima, a kad je buknuo rat, dobro su unovčili svoje glasanje za Tiszin ratni budžet i pretvorili se u izvozničare i ratne bogataše. Baš ih je boljela glava za HD 42 i ostale slavne hrvatske regimente, o kojima je grof Tisza pjevao ditirambe pred svjetskom štampom. Taj Hrvatski Sabor na Markovom trgu, u stanu Tonike Slegela, Pana Wildera i kompanije, bio je kupleraj i svinjarija [!], a ono ostalo HSS paranoidna kečerasabovština, na čelu s našim dičnim Stipom, nesrećom hrvatskog naroda [!]. Pribac je tjerao svjesnu radikalsku, Pašićevu strategiju: kompromitirajte što više hrvatskih Srba crnožutom lojalnošću, ostalo je naša stvar!« Proučavao sam već dugo godina kao službenik Arhiva, Jadranskog insti­ tuta JAZU i, na kraju, kao nastavnik na Pravnom fakultetu probleme i arhiv­ ske izvore vezane za prethistoriju postanka naše zajedničke države 1918. go­ dine i o tome objavio niz rasprava, članaka i knjiga građe kod kuće i u inozem­ stvu (Beč, Prag, London i SAD); sudjelovao aktivno s temama vezanim za tu 11

osnovnu problematiku na više kongresa i naučnih skupova kod nas i vani (Beč, Stockholm, SAD) i u međuvremenu objavio i knjigu pod naslovom Ra­ spad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države (»Školska knjiga«, Za­ greb 1977) kao sažetak jednog mnogo većeg rukopisa o istoj temi (konačno je sinulo i našem političkom vrhu da je tema vrlo važna i da se ne smijemo ustručavati obrađivati je!). Taj pogolemi rukopis još uvijek strpljivo čeka svog izdavača. U štampanoj knjizi nisam —na zahtjev izdavača —mogao objaviti odgovarajuće bilješke ispod crte s naznakom izvora, jer bi taj naučni aparat bio pregolem i razbio bi koncept i okvire same biblioteke kako ih je zamislila redakcija »Povijesne biblioteke« koja, nažalost, nije bila duga vijeka. Ova nova knjiga obrađuje isto razdoblje kao i prijašnja, samo što ona u osnovi predstavlja i s j e č a k naše saborske (parlamentarne) historije u razdoblju 1913—18. i kulminira u samom aktu našeg ujedinjenja i krvoprolića u Zagrebu —naivno i diletantski provedenoj vojničkoj manifestaciji za republiku s voj­ nom glazbom na čelu! —na tamošnjem i tadašnjem Jelačićevom trgu 5. pro­ sinca iste godine. Ona na neki način sliči ovećoj, akribično napisanoj raspravi prof. dr. Konstantina Bastaića: Hrvatski sabor i Jugoslavenski odbor, jer se obje temelje na saborskim zapisnicima, samo što je Bastaiću pogled bio usmje­ ren na emigrantski Jugoslavenski odbor u Londonu, a moj ostaje omeđen Hrvatskom-Slavonijom (to je »Hrvatska« iz naslova knjige) tih ratnih i, na kraju, prijelomnih dana. Prema tome, njeno je područje pretežnim dijelom —ako bi se tako moglo reći —»kroatocentrično« i pri tom potpuno izostavljam i ostavljam izvan njega za stvar ujedinjenja važno djelovanje Jugoslavenskog kluba na Carevinskom vijeću u Beču (o čemu će čitalac naći najviše pouzdanih podataka u knjizi dr.Janka Pleterskog: Prva odločitev Slovencev za Jugoslavijo. Politika na domaćih tleh med vojno 1914—1918, Ljubljana 1971) i hrvat­ skih, srpskih i slovenskih političara iz Trojednice, Slovenije i Bosne okupljenih u Jugoslavenskom odboru u Londonu (o čemu treba konzultirati u prvom redu rasprave i knjige prof. dr. Dragovana Šepića i knjige prof. dr. Dragoslava Jankovića, dok za Bosnu-Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju u ratu svjedoče brojni historiografski radovi niza istaknutih naših historičara poput Dragog Jankovića, Milorada Ekmečića, Dimitrija-Dime Vujovića, Novice Rakočevića, VI. Strugara, Hamdije Kapidžića, Bogumila Hrabaka, Andreja Mitrovića, Pe­ tra Opačića, Momčila Zečevića, M. Bjelajca i drugih), a njima sam se u svoje vrijeme priključio s raspravama o srpskoj ratnoj misiji u SAD i više rasprava o herojskom proboju Solunskog fronta. Koristim se prilikom da se na kraju zahvalim svojim recenzentima prof, dr. Anti Romcu i prof. dr. Hrvoju Matkoviću a, dakako, i direktoru Tomi­ slavu Pušeku, koji je s mnogo takta i obzira, ali i sa živim interesom za samo poduzeće kojem je na čelu pratio moj rad na rukopisu sve dok nije napustio moj radni stol i prispio u njegove marne ruke. Zagreb, sredinom veljače 1989.

B.K.

Uvod Državnopravno preustrojstvo Carevine Austrije u dvojnu monar­ hiju (Austro-Ugarsku) uzakonjeno je i izvršeno tzv. Austro-ugarskom nagod­ bom iz 1867. godine. Poslije mnogih peripetija, buna i ratova došlo je do diobe austrijskoga državnog teritorija na dvije pole: austrijsku i ugarsku kao dvije države koje imaju zajedničkog vladara (cara i kralja) i neke zajedničke poslove što ih obavljaju tri zajednička ministarstva u Beču. Kako je granična linija između njih tekla dolinom rječice Leithe, uvriježio se za njih naziv: »Cislajtanija« za austrijsku, a »Translajtanija« za ugarsku polu. Plod te Na­ godbe izražen u zak. članku XII: 1867 bio je d u a l i z a m , kojemu je car Franjo Josip ostajao vjeran sve do svoje smrti (1916). U cislajtansku polu ušle su tzv. austrijske krunovine, između kojih slovenske zemlje, Istra i (faktično) Dalmacija i one su odašiljale svoje zastupnike u zajednički austrijski parla­ ment u Beču: Carevinsko vijeće. U translajtansku polu ulazile su Hrvatska i Slavonija kao zemlje krune sv. Stjepana i njima u tom času nije preostajalo drugo nego da im se njihovi predstavnici nagode s Mađarima, već pomirenim s dvorom. Uz podršku vladara, novi hrvatski ban Levin Rauch započeo je progoniti sve one koji su pristajali uz Narodnu stranku ili bili poznati kao protivnici unije s Ugarskom da bi zatim potkraj 1867. godine, uz pomoć novog izbornog reda i nasilja, proveo saborske izbore koji su dali veliku većinu unionistima, vulgo »mađaronima« (52 zastupnika), dok je opozicija dobila 14 mandata. Kad se Sabor sastao, opozicija je napustila sjednice, i tako su Rauch i Ugarskoj skloni unionisti ostali sami na poprištu. Izabrali su regnikolarnu deputaciju od 12 članova koja je s deputacijom ugarskog sabora izvršila redakciju Hrvatsko-ugarske nagodbe. »Nagodbu između Ugarske i Hrvatske zaključili su pretstavnici ugarskog Sabora sa pretstavnicima hrvatskog Sabora, kao ravnopravni saugovorači, koji su činili tzv. kraljevinske (regnikolarne) deputacije. Po postignutom spo­ razumu između deputacija izrađen je tekst Nagodbe, koji je sadržavao 70 paragrafa, i koji je podnet Saboru u Pešti i saboru u Zagrebu na usvajanje. Oba sabora primili su iste 1868 godine en bloc predloženu Nagodbu, da bi je zatim sankcionisao i sam kralj, i to 8 novembra 1868 hrvatski, a 17 novembra ugarski tekst. U hrvatskom Saboru Nagodba je proglašena 18 novembra kao zakonski članak I od 1868 godine, a u ugarskom Saboru 19/23 novembra kao zakonski članak XXX od 1868 godine.«1 13

U samom uvodu Nagodbe ističe se da je sklapaju kraljevina Ugarska sjedi­ njena s Erdeljem i kraljevine Hrvatska i Slavonija kao ravnopravni faktori da bi riješili zajednička državnopravna pitanja. Nagodba polazi sa stanovišta Pragmatičke sankcije iz 1722. godine, sa stanovišta nerazdruživosti zemalja krune sv. Stjepana, ali se u njoj ističe i to da su kraljevine Hrvatska i Slavonija tokom stoljeća, kako pravno tako i faktično, pripadale kruni sv. Stjepana, pa zato kraljevina Ugarska sjedinjena s Erdeljem i kraljevine Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sačinjavaju jednu te istu d r ž a v n u z a j e d n i c u , i to kako prema ostalim zemljama vladara, tako i spram ostalih država uopće. Prema tome: prema inozemstvu Ugarska i Hrvatska istupaju kao jedno državno tijelo, a u unutrašnjim poslovima svaka predstavlja nezavisnu političku jedi­ nicu. Zato se i navodi da su kraljevine Hrvatska i Slavonija »politički narod« s posebnim teritorijem. To je propisivao paragraf 59 koji je u originalu glasio ovako: »Obzirom na to, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod imajući posebni svoj teritorij i u pogledu nutarnjih svojih poslovah vlastito zakonarstvo i autonomnu vladu, ustanovljuje se nadalje, da se zastupnici istih kraljevinah tako na zajedničkom saboru, kao i u delegaciji mogu služiti i jezi­ kom hrvatskim.«2 Nagodba, dalje, utvrđuje da Hrvatska naknadno priznaje Austro-ugarsku nagodbu (1867) kao svršen čin, pa se dodaje »naročita ograda« da se ubuduće slični temeljni zakoni i nagodbe mogu stvarati i donositi samo uz zakonito sudjelovanje kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Načelno se priznaje njena teritorijalna cjelovitost (s izuzetkom Rijeke). Hrvatska je, prema tome, potpuno autonomna u poslovima unutrašnje uprave, školstva s bogoštovljem i sudstva, s hrvatskim jezikom kao isključivo službenim jezikom (i za zajed­ ničke poslove). Svi ostali poslovi proglašeni su zajedničkima, s tim da o njima raspravlja zajednički parlament svih zemalja ugarske krune u Budimpešti. Međutim, Hrvatska ne uživa financijsku samostalnost, a hrvatski ban zapravo je podređen ugarskom ministru predsjedniku, uz odredbu da ban ne može više biti vojna osoba! Zajedničku zakonodavnu vlast vršili su kruna i zajednički Sabor svih kra­ ljevina Ugarske koji se imao sazivati svake godine, a sastojao se od dva doma: gornjeg ili velikaškog i donjeg doma. Članstvo u velikaškom domu stjecalo se nasljedstvom, visokim položajem u svjetovnoj ili crkvenoj hijerarhiji, imeno­ vanjem vladara, izborom između članova plemstva i izborom u hrvatskom Saboru. Do 1881. godine hrvatski je Sabor slao u gornji dom dva člana; od te godine —nakon sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom —tri člana. Članstvo u donjem domu stjecalo se izborom s izuzetkom hrvatskih zastupnika koje je određivao Sabor u Zagrebu. Donji dom ugarskog parlamenta brojio je 453 člana, od čega je na Hrvatsku otpadalo 29 (do 1881) a kasnije 40 članova. Zajednički sabor u Budimpešti bio je zapravo mađarski, nazivan zajednič­ kim kad bi vijećao o zajedničkim poslovima. »U tom slučaju —kako navodi jedan pravni pisac3 —da bi se zajedničkom radu dalo kakvo vidno obeležje, predviđeno je da se pri raspravljanju zajedničkih poslova na zgradi Sabora ima istaći pored ugarske i hrvatska zastava (§63). Ova odredba, međutim, nije strogo primenjivana. Mađari su koristili i ovde priliku da umanje državno14

pravni značaj Hrvatske, pa su hrvatsku zastavu stavljali na isto koplje na kome je bila i ugarska, ispod ugarske i to manjeg obima od ugarske.« Po § 47 Nagodbe u pogledu svih onih poslova koji nisu zadržani u nadlež­ nosti zajedničkih organa, Hrvatskoj pripada pravo potpune samouprave (autonomije) na polju zakonodavstva i uprave. (»Glede svih onih predmetah, koji ovom nagodbom nisu priuzdržani zajedničkom saboru i središnjoj vladi, pripada kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji pravo podpune samou­ prave (:autonomije:) tako u području zakonarstva kao i izvršbe.«)4 Organizacija Sabora, poslije Nagodbe, počivala je na zak. čl. 11:1870 koji se tijekom vremena i mijenja. Po tom zakonu Sabor je bio nadležan da donosi tzv. autonomne zakone. Sabor je sazivao kralj, a isto tako i njegovo odlaganje, zaključenje i raspuštanje —dakako prema želji i prijedlogu ugarskog ministra predsjednika! »Sabor su činili izabrani narodni zastupnici i tzv. virilisti ili banski pozvanici. Broj izabranih zastupnika, koji su birani u izbornim srezovima, varirao je prema prilikama i kretao se od broja 60 do 120. Broj virilista postepeno je padao, da se konačno svede na'najmanju meru (1918). Stariji izborni zakoni, kao oni iz godina 1881, 1888, 1900 i 1904 zavodili su znatnija ograničenja i u pogledu aktivnog i u pogledu pasivnog izbornog prava, kao i u pogledu tehnike izbora. Glasanje je uvek (do 1918) bilo javno, cenz je bio visok, a po selima izbor je vršen preko poverenika. Osim toga i pripadnost pojedinim društvenim redovima igrala je važnu ulogu. Koliko je pravo glasa bilo ograni­ čeno vidi se iz ovih cif ara. Godine 1906 bilo je u Hrvatskoj 2,214.304 stanov­ nika, a od toga svega 45.381 birač. Tada je bilo izbornih srezova sa ispod stotine glasača (Gračac 74, Perušić 61 itd.) Zakonom od 1910 godine izmenjeno je to stanje nabolje. Ovom izmenom broj birača popeo se na 190.000. Ali opšte pravo glasa nije ni tada uvedeno. To je učinjeno tek 1918 godine, pred raskid zajednice sa Ugarskom. Tada je uvedeno opšte, jednako, nepo­ sredno i tajno pravo glasa, po utvrđenim demokratskim principima.«5 Pravo zakonodavne inicijative pripadalo je svakom članu Sabora čiji pi­ smeni prijedlog potpiše deset saborskih zastupnika. Tako je bilo u principu, ali stvarnu inicijativu u zakonodavstvu imala je vlada; Sabor je odobravao auto­ nomni prijedlog budžeta prihoda i rashoda za iduću budžetsku godinu. Taj budžet sastojao se od prihoda koji su od zajedničkih poreza i drugih državnih dažbina pripadali Hrvatskoj i to u iznosu od 44% od sume ubrane u Hrvat­ skoj. Međutim, taj iznos nije se utvrđivao u Saboru, nego po sporazumu s Ugarskom. »Prema tome glavni posao Sabora oko budžeta sastojao se u odobravanju rashoda autonomne uprave, i u kontrolisanju završnog računa. U ostala prava Sabora valja ubrojiti pravo interpelacije bana, pravo optužbe i stavljanja pod sud bana za povredu autonomnih zakona i Nagodbe i najzad pravo adrese na krunu. Ovo poslednje pravo naročito je bilo značajno za Hrvatsku. Kao i u svima monarhijama u kojima je kruna ostala stvarni nosilac suverenosti, tako je i u Hrvatskoj adresa na krunu ostala poslednje sredstvo za zaštitu ustava i ugroženih prava narodnog pretstavništva. U Hrvatskoj je adresa do­ bila i naročiti značaj zbog osobenih prilika u kojima se ova zemlja nalazila. Preko mnogih posrednika koji su bili veza između krune i Hrvatske, ova 15

poslednja nije često mogla postići ništa drugim sretstvima do neposrednim obraćanjem na krunu putem adrese. Tako je adresa bila jedini stvarni akt kojim je Hrvatska opštila sa krunom i kojim su se mogli otkloniti nesporazumi i teškoće u upravi. Pored toga adresa je služila i za to, da preko nje hrvatski Sabor kao pretstavnik hrvatskog naroda zauzme stav u pogledu onih državno­ pravnih pitanja koja su tangirala Hrvatsku. Mišljenje Sabora, izraženo u adresi, bilo je zvanično mišljenje Hrvatske, o kome se onda kao takvom ipak moralo voditi računa.«6 Ban kao šef zemaljske vlade bio je dužan po § 45 da izvršava naredbe zajedničke (ugarske) vlade, odnosno ugarskog ministra; bio je po §50 for­ malno odgovoran Saboru (»Na čelu autonomne vlade kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije stoji ban, koji je odgovoran Saboru istih kraljevinah«);7 imenovao ga je kralj na prijedlog i premapotpis ugarskog ministra predsjed­ nika, kako to određuje §51 (»Bana kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavo­ nije imenuje Nj: ces: i kralj: apoštolsko Veličanstvo na predlog i uz premapot­ pis zajedničkoga kralj: ugarskoga ministra predsjednika«);8 Sabor, međutim, nije imao mogućnosti da izjavom nepovjerenja izazove pad bana, što je te­ meljna značajka parlamentarnog sistema, niti je takav sistem uopće dolazio u obzir. Banu uz bok kao najbliži suradnici stoje odjelni predstojnici, s tim da je zemaljska vlada brojila tri, a od 1913. godine četiri odjela: za unutrašnje poslove; za bogoštovlje i nastavu: za pravosuđe; za narodno gospodarstvo. Bana je zamjenjivao odjelni predstojnik za unutrašnje poslove koji se nazivao i podban. Na položaj odjelnih predstojnika bili su imenovani u principu ista­ knutiji političari i saborski zastupnici i oni su kao šefovi odjela prisustvovali sjednicama Sabora; mogli su u ime vlade sudjelovati u diskusiji, a kao zastup­ nici uzimati učešće u toku saborskih rasprava i glasati. Po zakonu iz 1886. godine o ustrojstvu županija i uređenju uprave u župa­ nijama i kotarima Hrvatska je bila podijeljena na osam županija i to: 1) ličko-krbavsku; 2) modruško-riječku; 3) zagrebačku; 4) varaždinsku; 5) bjelovarsko-križevačku; 6) požešku; 7) virovitičku i 8) srijemsku. Na njihovu čelu stajali su veliki župani koje je imenovao kralj na prijedlog bana »kao reprezen­ tativni i nadzorni organi županije«. Zanimljiv je bio financijski odnos Hrvatske s Ugarskom. Taj odnos bio je raspravljen Nagodbom iz 1868. godine, ali su propisi o financijskom odnosu imali vrijediti samo za deset godina, nakon čega su imali biti utvrđeni novi odnosi sporazumijevanjem. Tako je u okviru političke Nagodbe utvrđene na neodređeno vrijeme dobila prostor jedna financijska nagodba koja će se ob­ javljivati svakih deset godina. U prvoj financijskoj nagodbi iz 1868. godine nalazila su se dva temeljna principa koja uređuju dva pitanja međusobnih ugarsko-hrvatskih odnosa: prvo, pitanje sudjelovanja Hrvatske u zajedničkim rashodima Monarhije (s Ugarskom i Austrijom) i, drugo, pitanje osiguranja prihoda za potrebe autonomije, s obzirom na okolnost da su zakonodavstvo i uprava u financijskim i poreznim stvarima zajednički. Ta dva principa mogu se označiti kao princip kvote i princip tangente. K^ota je predstavljala onaj procent kojim se označuje porezna snaga Hrvatske prema poreznoj snazi Ugarske. Ako je, primjerice, porezna snaga svih zemalja krune sv. Stjepana 16

predstavljena brojkom 100, odbija se od te svote onaj dio koji pada na finan­ cije Hrvatske. S tim dijelom Hrvatska je imala da sudjeluje u podmirivanju zajedničkih rashoda. Ako je taj dio iznosio otprilike 6,5%, onda je Hrvatska u zajedničkim troškovima trebala da pridonosi taj procent od ukupne utro­ šene sume zajedničkih rashoda. Tangenta, opet, predstavljala je onaj procent koji je išao u autonomnu blagajnu za autonomne potrebe. Prema prvoj financijskoj nagodbi kvota Hrvatske bila je u § 12 utvrđena sa 6,44%. Tangenta je iznosila 44%, a ostali su se prihodi u iznosu od 56% imali utrošiti na pokriće zajedničkih troškova. To je bilo utvrđeno u §§ 16 i 17 nagodbe, zato i § 17 izrijekom kaže: »Postotak od 55 iz ovih dohodaka javnih kraljevinah Hrvatske i Slavonije imat će se za pokriće zajedničkih troškovah u zajedničku državnu blagajnu izručivati«8a dok je prethodni paragraf na­ godbe tangentu ovako određivao: »Ova svota (tj. svota u iznosu od 2,200.000 forinti predviđena paragrafom 15 Nagodbe, predviđena za ’potriebštine nu­ tarnje samouprave kraljevinah Hrvatske i Slavonije za vrieme onih 10 godina’) ima se ponajprije sa 45% (:postotakah:) od njihovih izravnih i neizravnih porezah i drugih javnih dohodakah pokrivati, to jest toliki postotak sveukup­ nih dohodakah ovih kraljevinah ima se izručivati u onu hrv.-slavonsku, ili municipalnu blagajnu, kamo će to združenih kraljevinah zakonarstvo ili vlada želiti.«9 Objavljivanje teksta Nagodbe izazvalo je veliko nezadovoljstvo u Hrvat­ skoj. Narodna stranka, u kojoj su se ponovno našli njeni disidenti oko Ivana Mažuranića, povela je - paralelno s otporom Čeha protiv dualizma - odlučnu borbu protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe i koncem 1870. godine dala inicija­ tivu za užu političku suradnju sa Slovencima i formuliranje prvoga zajednič­ kog programa za sve Južne Slavene. Do toga je i došlo na sastanku jugoslaven­ skih političara u Ljubljani 1. XII. 1870. na kojem su se svi zajedno obvezali da će ubuduće usklađivati svoje političke akcije, a Slovenci su se k tome otvoreno izjasnili za političku zajednicu s drugim južnim Slavenima. Njena borba izaz­ vala je pad omraženog bana L. Raucha, pobjedu opozicije i težak poraz režim­ skih unionista (»mađarona«) na saborskim izborima, a izazvana uzastopnim odgađanjem Sabora osudila je u rujanskom manifestu samu Nagodbu. Na austrijskoj strani Hohenwartu, i to u prvom redu zbog otpora austrijskih Nijemaca, nije pošlo za rukom da ugovori nagodbu i sa Česima (kako su to Mađari bili učinili s Hrvatima), a usamljeni pokušaj prvaka Pravaške stranke Eugena Kvaternika da 1871. godine na području Vojne krajine, u Rakovici, podigne oružani ustanak radi oslobođenja Hrvatske bio je u zametku u krvi ugušen. Ti su neuspjesi nepovoljno djelovali na vodstvo Narodne stranke, smanjili njenu borbenost i vodstvo je, na kraju, prihvatilo poziv Pešte da započnu pregovore o reviziji financijske nagodbe. U regnikolarnu deputaciju od 12 članova ušlo je 6 unionista i 6 narod­ njaka i oni su zajednički predložili ugarskoj deputaciji: da hrvatski zastupnici na zajedničkom saboru biraju pet članova u delegacije sami između sebe, a ne čitav zajednički sabor; da bana imenuje kralj bez prijedloga i premapotpisa ugarskog ministra predsjednika; da ban nosi naslov »ban-ministar zemaljski kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«; da Hrvatska sama samostalno upravlja svojim financijama i državnim dobrom, s tim da doznačuje redovito 17

određene svote zajedničkoj ugarskoj državnoj blagajni za pokriće troškova zajedničkih poslova, itd., ali je to protivna strana odbijala, pa su, na kraju, reviziju nagodbe sporazumno ograničili (1) na pretvaranje paušalnog iznosa predviđenog nagodbom za pokriće autonomnih rashoda (u iznosu od 2,200.000 forinti) u tangentu od 45 posto cjelokupnih prihoda iz Hrvatske; (2) na preciznije određivanje kompetencije tzv. hrvatskog ministra u ugarskoj vladi kao nekog posrednika između bana i kralja te ugarske vlade u Budimpe­ šti, ali bez prava da utječe na prijedloge bana ili zaključke Sabora u Zagrebu i (3) na garanciju da se Hrvatski sabor mora ponovno sastati za tri mjeseca poslije njegova raspuštanja. Rezultat tih pregovora o reviziji nagodbe (1873) nesumnjivo je slom cjelokupne politike Narodne stranke. Strossmayer je od­ mah nakon negativnog odgovora Mađara pri pregovorima napustio Budimpe­ štu; pod dojmom popustljivosti Narodne stranke zauvijek se povukao iz aktiv­ noga političkog života i nikada više nije kao virilist došao ni u hrvatski ni u ugarski sabor. »U toku daljeg zajedničkog života sklopljene su još tri finansiske nagodbe, 1880, 1889 i 1906 sa važenjem do 1913, stvarno do 1918. Sve te docnije nagodbe zadržavale su oba prvobitna principa, kvotu i tangentu, menjajući procenat kvote prema prilikama. Peta nagodba sadrži najviše novina. Ona deli fiskalne prihode hrvatske na teritorijalne i neteritorijalne. Prvi se mogu tačno ustanoviti i zato se tangenta ovde izračunava prema njima. Pošto se drugi ne mogu tačno ustanoviti tangenta se izračunavala prema kvoti koja je tada iznosila 8.127%. Ali je ovde učinjeno jedno ograničenje: tangenta od 44% ne može premašiti sumu koja se dobij a kad se uzme da odnosni prihodi od 1905 godine rastu svake godine za 5%. Višak preko ovoga ide u zajedničku blaT gajnu sa tangentom od 56%.«10 Nakon zaključenja Hrvatsko-ugarske nagodbe i njene prve revizije sve je jači pritisak mađarizacije: pri tom se često krši Nagodba; protivno odredbi Nagodbe, mađarski se jezik uvodi na željeznicama u Hrvatskoj; u Zagrebu se otvara mađarska škola za financijske činovnike, a grbove s natpisima na hrvatskom jeziku na zgradama financijskih ureda skidaju i zamjenjuju dvoje­ zičnim grbovima, što dovodi do demonstracije i krize. Tako dolazi u Hrvat­ skoj 1883. godine do prvog komesarijata (general H. Ramberg), a ugarska vlada nenadano (ali i prividno) popušta u pitanju grbova da bi odmah zatim dovela u Zagreb kao »jaku ruku« novog bana: grofa K. Khuen-Hedervärya sa zadatkom da u prvom redu »pacificira« Hrvatsku. Prve mjere novog bana bile su uperene protiv opozicije: Stranke prava i Neodvisne narodne stranke okupljene oko lista »Obzor« (zato: »obzoraši«) koja se — oslanjajući se na Strossmayera — odvojila od Narodne stranke. Sistematski, vješto i ustrajno provodeći svoj program mađarizacije, uživajući osobito povjerenje i naklonost dvora, Khuen-Hederväry, nošen očitom željom da pošto-poto skrši hrvatsku opoziciju, u svom dvadesetogodišnjem banova­ nju (1883—1903) nije birao sredstva, ali je uvijek zadržavao privid ustavnosti pod parolom: zakon, red i rad. Nasilno je provodio sve saborske izbore (1884, 1887, 1892, 1897. i 1901); gonio je predstavnike i pristaše opozicije; činovništvo pretvarao u poslušan instrument vladine politike; obarao se na rad Jugo­ slavenske akademije znanosti i umjetnosti, osobito na njenog osni18

vača biskupa Strossmayera; uvodio mađarski jezik u škole i urede; poništavao mandate; ukidao autonomiju Sveučilišta i drugo, pa su takvi njegovi postupci i potezi izazvali opoziciju do te mjere da je Khuen u Saboru bio fizički napad­ nut. Osuda pravaških zastupnika koji su sudjelovali u tom napadu zbližila je Neodvisnu narodnu stranku i Stranku prava, pa se pokušavalo da u redovima opozicije dođe do suradnje, pa čak i do ujedinjenja. Bio je sastavljen i zajed­ nički program, a nešto kasnije došlo je do koalicije, ali sve to bez većeg uspjeha i odjeka. Tek demonstracija hrvatskih studenata - kada su 1895. godine prilikom boravka Franje Josipa u Zagrebu na glavnom zagrebačkom trgu ispred Jelačićeva spomenika, a u znak protesta protiv mađarske hegemo­ nije dogovorno spalili mađarsku zastavu uz poklike »Živio hrvatski kralj Franjo Josip I!«, »Slava Jelačiću!« i »Abzug Mađari!«11 —bila je predznak mnogo težih demonstracija i nemira kojima je obilježen kraj Khuenove vlada­ vine u Hrvatskoj. Khuenu je pošlo za rukom —a to mu je olakšao i povoljan vanjskopolitički razvoj, jer se Srbija 1881. godine potpuno podvrgla Monar­ hiji —da privuče predstavnike srpskog građanstva u Hrvatskoj, zaplašenoj nacionalnim radikalizmom A. Starčevića, i oni će Khuenu u Saboru i izvan njega sve vrijeme banovanja pružati svesrdnu podršku (to su bili ti »Khuenovi Srbi!«), što je samo zaoštravalo i pogoršavalo odnose između Hrvata i Srba, a to je upravo Khuen i želio. Studentska protumađarska demonstracija 1895. godine nije bila samo protest protiv mađarske hegemonije ozakonjene Nagodbom; njome su mladi hrvatski studenti na svoj način osudili i dotadašnju negativnu politiku hrvat­ skih građanskih stranaka uopće. U tome im se približila i mlada Socijalno-demokratska stranka u Hrvatskoj i Slavoniji koja je iste godine prvi put istupila s jednim radikalno-demokratskim programom da bi nešto kasnije (1902) na jugoslavenskoj socijalističkoj konferenciji u Zagrebu, pošavši od ideje »kulturnog ujedinjenja« Južnih Slavena, pristupila užem povezivanju »svekolikih jugoslavenskih radničkih, političkih, strukovnih i naobrazbenih udruženja«. Na sugestiju St. Radića, koji je ionako bio jedan od glavnih orga­ nizatora demonstracije, studenti su —nakon osude —otišli u Prag da ondje nastave studij i tako je ta hrvatska »napredna omladina« —a njoj su se pridru­ žili i srpski i slovenski studenti —odbacila jalovu državnopravnu politiku građanskih stranaka, suprotstavljajući joj načelo prirodnog prava i ideju o na­ cionalnom jedinstvu Hrvata i Srba kao nužnu konzekvenciju tog načela. I u Zagrebu se u to vrijeme ocrtava u redovima srpske omladine opozicija dotadašnjoj ekskluzivnoj politici »starih«; nove misli udružene hrvatske i srp­ ske omladine o nacionalnom jedinstvu nalaze svoj izraz na stranicama alma­ naha »Narodna misao« (1897)12 i u tom krugu ističe se Svetozar Pribićević. Demonstracija spaljivanja zastave izazvala je rascjep i u redovima Stranke prava: od matice se odvojila, pri određivanju stajališta prema tom činu, Cista stranka prava u kojoj je stvarno vodstvo —kad je A. Starčević već bio star i iznemogao —uzeo u svoje ruke dr. Josip Frank. Omladina je ovako formulirala svoj program: Hrvatsko-ugarska nagodba nije i ne može biti narodni program —kako to tvrdi vladina stranka; no, umjesto negacije omladina zahtijeva vršenje dobrih i korisnih odredaba Na­ godbe i postepeno proširivanje autonomnih prava Hrvatske. Umjesto negira19

nja Srba u stilu pristaša A. Starčevića, omladina traži bolje međusobno upoz­ navanje između Hrvata i Srba, a umjesto da se traže krivci nesloge, da se nastoje izgladiti opreke; klerikalizmu suprotstavlja slobodu uvjerenja i slo­ bodu misli; naprednom prosvjetom treba da se dobiju napredni kulturni poje­ dinci u narodu, a borba za financijsku samostalnost Hrvatske treba da se vodi - po mišljenju omladine —pomoću akcije usmjerene na to da se narod eko­ nomski jača i osamostali. U »Banskoj Hrvatskoj« ta se borba za financijsku samostalnost 1903. godine rasplamsala u narodni pokret koji je mjestimično poprimao i revoluci­ onarne oblike,13 a u kojem su mladi naprednjaci i socijaldemokrati mobilizi­ rali i pokrenuli znatne snage iz grada i sela. Pokret je bio uperen protiv Khuena i njegove dvadesetogodišnje vladavine, a vođen pod parolom: »Za financijalnu samostalnost Hrvatske i za ustavne i građanske slobode«. Od niza demonstracija koje nisu ostale ograničene samo na Zagreb, napadaja na državne zgrade, rušenja telegrafskih stupova, rušenja tračnica, puškaranja u kojima su padale i žrtve režim se branio prijekim sudovima i vojskom, ali je Khuen, na kraju, bio dignut s banske časti i imenovan ugarskim ministrom predsjednikom. U pokretu koji je široko odjeknuo u svim južnoslavenskim zemljama sudjelovalo je uglavnom samo hrvatsko stanovištvo, ali ga je sa simpatijama pratila i mlada generacija Srba (Sv. Pribićević i drugovi) koja je tada preuzela u svoje ruke Srpsku samostalnu stranku i njen glavni organ u Zagrebu »Srbobran«. Na taj način, taj pokret obilježava prekretnicu i u hrvatsko-srpskim odnosima, jer poslije pogroma protiv Srba do kojih je došlo 1902. godine povodom pisanja srpske štampe, kojim se hrvatskom narodu naviješta »rat do istrage«, dolazi do poboljšanja, do zbližavanja i sve uže suradnje čemu pridonosi i promjena izvršena na srpskom prijestolju koja se nepovoljno odrazila na dotadašnji odnos Srbije prema Monarhiji uopće. Po­ kret je snažno odjeknuo u Dalmaciji: hrvatski zastupnici u Reichsratu i dalma­ tinskom saboru pokušali su osobno kod Franje Josipa protestirati protiv pri­ lika u Hrvatskoj i intervenirati u prilog žrtava pokreta, a kad ih vladar nije uopće htio primiti, uputili su iz Beča manifest svjetskoj javnosti kojim se prvi put skreće pažnja svjetske javnosti na jedno od sudbonosnih pitanja evropske politike uopće. Od tada političari iz Dalmacije —te još uvijek najzaostalije pokrajine Monarhije - zadržavaju inicijativu u svojim rukama i započinju politiku »no­ vog kursa«.14 U Saboru je Josip Smodlaka definira ovim riječima: »Ne ćemo se vezivati ni uz Beč ni uz Peštu. Pomagati ćemo svakoga koji nama može da bude od pomoći. Novi kurs znači politiku slobodnih ruku«, a Ante Trumbić - budući predsjednik Jugoslavenskog odbora za vrijeme rata - govori o po­ trebi sporazumijevanja svih naroda na jugu Monarhije, naročito Hrvata, Srba i Talijana na Primorju i već tada izražava nadu da će i Mađari, koji se bore za svoju samostalnost, odbiti da i nadalje budu oruđe u tuđim rukama i da će tako omogućiti Južnim Slavenima da se s njima sporazumiju na novom teme­ lju »zajedničke borbe za emancipaciju«. Predosjećajući najveću opasnost od njemačkog »Drang nach Osten« kao realne stvari, a ne fantazije, opasnost prodora »Velike Germanije« koja prijeti čitavom jugu Evrope, Trumbić u svom historijskom govoru 7. XI. 1903. naviješta napuštanje Monarhije 20

i eksodus Hrvata konstatacijom da nakon posljednjih teških iskustava hr­ vatskom narodu u Monarhiji nema pomoći. Hrvatski je narod »u ovoj mo­ narhiji —rekao je on —uvijek samo trpio od prvoga početka pa do dana današnjega... u ovoj se monarhiji samo robuje«. Pa dalje: »Monarhija, koja je imala da bude stjecištem i zakloništem malenih naroda usred Evrope pod moćnim žezlom velike dinastije iznevjerila se je svojim prvim zada­ cima«, i na kraju: »U ovoj monarhiji ne ima pravice za hrvatski narod - nadodat ćemo: Ovaj je narod bio prije monarhije, pak će živjeti i poslije nje!« Frano Šupilo je sa svoje strane u »Novom listu« stao sve odlučnije zagovarati zamisao sporazuma s mađarskom opozicijom i tako je na kraju došlo u Rijeci u listopadu 1905. godine do sastanka hrvatskih zastupnika iz Hrvatske, Dalmacije i Istre na kojem su prihvatili tzv. Riječku rezoluciju}5 U njoj hrvatski zastupnici pružaju podršku borbi Mađara za nezavisnost, a u tome su im se ubrzo pridružili i srpski zastupnici na sastanku u Zadru (Zadarska rezolucija) postavivši kao jedini uvjet: da se prizna srpska narod­ nost u hrvatskim zemljama. Takvoj politici —pored neposredno ugrožene vladine Narodne stranke kojoj predstoji raspuštanje, a to raspuštanje jest konačni slom aktivne politike mađarona u Hrvatskoj —suprotstavile su se dvije političke koncepcije: Stje­ pana Radića i Isidora Kršnjavog. Radić je već 1902. godine u svojoj raspravi »Slavenska politika u Habsburškoj monarhiji« ocrtao plan o podunavskoj federaciji država i naroda sa sjedištem u Beču koju bi sačinjavale države »alpska«, češka, galicijska, ugarska i hrvatska, i to tako da bi se »oko današ­ nje Hrvatske okupile sve jugoslavenske zemlje Monarhije u obliku hrvatsko-slovensko-srpske banovine«.161 taj Radićev plan ušao je 1905. godine u pro­ gram njegove Hrvatske pučke seljačke stranke koja je tada ostajala po strani, otklanjajući taktiku zacrtanu rezolucijama i političku suradnju s Hrvatsko-srpskom koalicijom. Na drugoj strani, mađaron Kršnjavi —približavajući se pristašama dr. Franka - iznio je prvi 1906. godine zahtjev za Velikom Hrvat­ skom u Velikoj Austriji, što je Frankova stranka —kao stranka koja želi ostvariti program samostalne Hrvatske u Monarhiji —na kraju i prihvatila.17 Nakon proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine (1908) režim pokušava da se tamo nekako učvrsti i konsolidira. Zato 1910. godine proglašava ustav i saziva bosanski Sabor, a tada se javljaju i prve političke stranke i grupe. Kod bosanskih Hrvata dvije rivalske grupe (Hrvatska zajednica pod vodstvom franjevaca i Hrvatska katolička udruga biskupa Stadlera) nastoje da na vjer­ skoj osnovi i konzervativnom programu okupe što više pristaša, dok Hrvati omladinci u većem broju, nezadovoljni takvim radom i programima, prilaze pokretu bosanske nacionalno-revolucionarne omladine poznatom pod ime­ nom »Mlada Bosna«. Na temelju Riječke i Zadarske rezolucije formira se još iste godine (1905) nova politička grupacija u Hrvatskoj: Hrvatsko-srpska koalicija. U početku je ona obuhvaćala Hrvatsku stranku prava (nastalu 1903. godine fuzijom go­ tovo svih opozicionih elemenata u Hrvatskoj), Naprednu stranku (obrazo­ vanu 1904. godine istupom naprednjačkih elemenata iz Hrvatske stranke prava), Srpsku samostalnu stranku. Srpsku radikalnu stranku, Socijalo-demokratsku stranku i veći broj političara izvan stranaka. 21

Koalicija je 11. XII. 1905. objavila svoj proglas narodu: »Događaji, koji se danas odigravaju u habsburškoj monarkiji, od veli­ kog su značaja i od neobične važnosti. Dualističko ustrojstvo ove monarkije, osnovano na prevlasti jednih, a potištenosti drugih naroda i klasa, lju­ lja se u svojim temeljima, a čitava monarkija stoji na pragu velikoga unu­ trašnjega preloma, koji ide za tim, da njezino ustrojstvo postavi na sasvim nove osnove. Sloboda naroda i prava najširih slojeva puka: to su misli vo­ dilje ovoga snažnoga pokreta, a očito je i nesumnjivo, da če svaki narod i razred samo u ovoj mjeri ubirati plodove toga pokreta, u kojoj bude uče­ stvovao u njem svojom snagom, svojom sviješću i mudrošću.. .Ovoj dužno­ sti i potrebi može ona (Hrvatska) samo onda dostojno da odgovori, ako se postavi na stanovište svojih sopstvenih interesa, koji joj zabranjuju da služi ciljevima tuđinske politike. Prema tome mora ona da prihvati kao svoje: načelo narodnog samoodređenja i ravnopravnosti svih naroda, a za to ne smije ostati igračka u rukama tuđih faktora, već mora biti protivna današ­ njem državnom sklopu monarkije, koji je stvorio čitav niz potlačenih na­ roda i klasa, a koji svojom težinom naročito pritiskuje našu domovinu Hr­ vatsku, Slavoniju i Dalmaciju... Ustajući protiv ovog državnog sklopa, mo­ rat će dakle naša otačbina da traži i ustavne slobode, koje imaju da budu zasnovane na načelu jednakosti i ravnopravnosti. A s time u svezi morat će da prihvati i borbu najširih slojeva puka za ljudska i građanska prava u potpunom opsegu i na najširoj podlozi. Ovakvo shvaćanje narodne politike jedino može dovesti i do pravilnog i konačnog rješenja nesretnog hrvatsko-srpskog spora, a tek ova tri uslova: pravo narodnog samoodređenja, prava najširih slojeva puka i rješenje srpsko-hrvatskog spora mogu da zajamče, pravilan razvitak našeg narodnog života i da stvore našoj otačbini ljepšu budućnost... Zato borbu za ustavna prava i slobode u pravcu naprednih misli i prave demokracije smatramo pr­ vim i najprečim našim narodnim zadatkom. Samo takva borba, okončana uspjehom, može da stvori bedeme, iza kojih bi se uspješno mogla da vodi i borba za našu narodnu i državnu samostalnost kao i za pravedno uređe­ nje našeg unutrašnjeg društvenog života i ustrojstva. Opravdanost ovog našeg pogleda osniva se ne samo na opće priznatim načelima, koja su već došla do pobjede kod sviju prosvijećenih naroda, već ga u naše doba potvrđuje i junačka borba bratskog naroda ruskog, koji je svu svoju snagu uložio, da svoj javni život položi na temelje slobode i ustavnosti... Tvrdimo pak, da je i nemili srpskohrvatski spor samo za to mogao da dobije onako oštre oblike, kakvi su se javljali u dosadašnjem bratoubilačkom ratu, što narodna volja, volja širokih slojeva puka nije mo­ gla doći do izraza u našem zakonodavnom tijelu i u opće u našem javnom životu... U pitanjima privrede radit će na tome, da se svima silama poradi na zaustavljanju gospodarstvenoga propadanja u otačbini, u prvom redu, da se posebnim zakonom zaštiti seljački posjed, da se pravednije razrežu porezi na zemlju, kao, da se uvede progresivni porez na imetak i zaslugu... Koalirana opozicija tražit će i radit će, da se otklone povrede, koje su nane­ sene našoj zakonom zajamčenoj državnoj samostalnosti, kao što će raditi i oko proširenja ove samostalnosti promjenom nagodbe, a naročito će raditi 22

i težiti za financijskom samostalnošću i gospodarskom nezavisnošću Hrvat­ ske ... Koalirana opozicija, vodeći računa o velikim narodnim idealima, pa od­ govarajući narodnoj težnji za narodnim ujedinjenjem, svesrdno prihvaća sa strane braće naše u Dalmaciji potaknuto pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hr­ vatskom ... Uvjerenje, da narodu našemu hrvatskoga i srpskoga imena nema ljepše budućnosti, a ni samoga narodnoga opstanka bez zajedničkoga i solidarnoga rada obaju dijelova narodnih, imade da se odstrani svaka i najmanja zapreka tome radu zajamčenjem ravnopravnosti i slobode srp­ skog naroda... U samom pak saboru koalirana će opozicija zastupati svoj program odlučno i neustrašivo u potpunom uvjerenju, da će se tako stvoriti mogućnost, da narod još s većim izgledom na uspjeh nastavi svoju borbu za potpunu slobodu i nezavisnost.«18 Postepeno su iz Koalicije istupale pojedine stranke (prvo socijaldemo­ krati 1906. godine) a i pojedinci, tako da se na kraju sastojala od d v a krila: hrvatskog (mnogobrojnijeg) i srpskog. Hrvatsko je krilo sačinjavala Hrvatska samostalna stranka (Lorković, Wilder, Ribar i drugi) koja je u je­ sen 1910. godine nastala fuzijom Hrvatske stranke prava s naprednjacima, a srpsko Srpska samostalna stranka (Bogdan Medaković, Sv. Pribićević, Du­ šan Popović i drugi). Prvobitni program Koalicije bio je politika »novog kursa«, tj. politika aktivnog iskorištavanja krize dualizma, a konačni ide­ alni cilj: stvaranje jugoslavenske države. Pri tom je njeno djelovanje do 1914. godine prolazilo kroz više faza: od suradnje s mađarskom koalicijom na vlasti preko progona, procesa i komesarijata do privremene nagodbe s banom N.Tomašićem (1910) i konačnog »pomirenja« s ugarskim mini­ strom predsjednikom Tiszom. Međutim, usprkos svemu, međusobnim trzavicama pa čak i unutrašnjoj krizi Koalicije, zaoštreno i aneksijom Bosne i Hercegovine, suradnja njenog hrvatskog i srpskog krila ostajala je, ipak, politički fakat s kojim su vlasto­ dršci morali računati i onda kad je njeno vodstvo napustio Frano Šupilo, nesumnjivo njen najdarovitiji prvak hrvatskog krila, i preuzeo ga Svetozar Pribićević. Ni dugogodišnji neustavni režim bana Pavla Raucha nije mogao razbiti Koaliciju; veleizdajnička hajka u vezi s aneksijom i veleizdajnički proces protiv 53 Srba u Zagrebu, s najmlađim bratom Sv. Pribićevića Ada­ mom na čelu —uperen protiv Srpske samostalne stranke, ali ne i protiv srp­ skih radikala koji su već bili istupili iz Koalicije spremni da surađuju s Rauchom — ne donose željene plodove, kao ni pritisak na Hrvatsku stranku prava da napusti Koaliciju i s drugim pravaškim grupama formira »prava­ ški blok«; Friedjungov proces u Beču (1909) završava stvarnom pobjedom Šupila i Koalicije; politički skromna nagodba Koalicije s Tomašićem nije mogla dugo potrajati, a vladavina bana (komesara) Slavka Cuvaja ne na­ nosi joj veću političku štetu. Mlaka i oportunistička politika Koalicije koja kao da se prepustila pa­ sivnom iščekivanju daljnjeg razvoja na jugu Monarhije nailazila je sve više na otklon u redovima hrvatske i srpske omladine. Iz redova naprednjaka izdvojila se »Hrvatsko-srpska radikalno-napredna omladina«, uzevši za cilj »revolucionarni nacionalizam«. Nošena dubokom mržnjom prema Austro23

-Ugarskoj, omladina je po uzoru na »podzemnu Rusiju« i omladinca Bogdana Zerajića, koji se sam ubio nakon neuspjelog atentata na šefa civilne uprave u Bosni generala M. Varešanina (1910), pošla putem odlučne borbe protiv režima (đački štrajkovi, na primjer), ne prezajući u toj borbi za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba i z v a n okvira Monarhije ni od atentata. Tako dolazi do atentata studenta Luke Jukića, Hrvata, na Cuvaja (1912) i do neuspjelog pokušaja Ivana Planinšćaka, do atentata rad­ nika Stjepana Dojčića, Hrvata, na komesara Ivana Skerlecza (1913) i do poku­ šaja Jakoba Schäffera (1914).19 Ujedinjena stranka prava koja je poslije Frankove smrti (1911) okupila opet —ali samo privremeno —pojedine pravaške grupe (ubrzo se rascjepkala na Starčevićevu stranku prava pod vodstvom dr. Mile Starčevića i Stranku prava dr. A. Horvata, V. Prebega, I. Franka i drugih) uputila je početkom 1912. godine molbu Franji Josipu da zajedno sa Saborom svih hrvatskih zemalja (ubrajajući u njih i Bosnu) uredi unutrašnje odnose u tom hrvatskom kraljevstvu kao i njegove odnose prema cjelokupnoj Monarhiji. Međutim, vrhovi Monarhije nisu se na taj njen prijedlog koncipiran u duhu trializma htjeli uopće osvrtati. Tako je Hrvatska dočekala saborske izbore potkraj 1913. godine.

Bilješke 3 Dr. Milan V l a d i s a v l j e v i ć , Državnopravni položaj Hrvatske u okviru Habsburške monarhije, Beograd 1937, str. 10. Opš. Vasilijev K r e s t i ć Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine, Beograd 1969. 2 Dr. Josip S a r i n i ć , Nagodbena Hrvatska. Postanak i osnove ustavne organizacije, Za­ greb 1972, str. 289. 3 M. vV l a d i s a v l j e v i ć , nav. djelo, str. 20. 4 J. S a r i n i ć , nav. djelo, str. 286—87. 5 M. V l a d i s a v l j e v i ć , nav. djelo, str. 3 0 -31. 6 Isti izvor, str. 3 3 -3 4 . 7 J. Sarinić, nav. djelo, str. 287. 8 Isti izvor, str. 287. Sa Isti izvor, str. 278. 9 Isti izvor, str. 278. 10 M. V 1a d i s a v 1j e v i ć , nav. djelo, str. 52. 11 Opš. u knjizi: Hrvatski djaci pred sudom. Stenografski izvještaj o glavnoj razpravi proti hrvatskim sveučilištnim djacima pred sudbenim stolom u Zagrebu dne 11-16. studenoga 1895. (Preštampano iz »Obzora«.), Zagreb 1895. 12 Almanah »Narodna misao« (Zagreb 1897): za ujedinjenu hrvatsku i srpsku akademsku omladinu izdali Jovan P. Banjanin, Milan Kostić, Ivan Lorković, Dušan Mangjer, Lav Mazzura, Svetozar Pribićević. Da manifestiraju svoju slogu: naslov je odštampan latinicom i ćirilicom, a tako isto i prilozi u almanahu. 13 Opširnije o tome: Vaso B o g d a n o v , Hrvatski narodni pokret 1903/4, Zagreb 1961. 14 O tome više: dr.Rene L o v r e n č i ć , Geneza politike »novog kursa«, Zagreb 1972. 15 O tome: dr.Ante T r u m b i ć , Suton Austro-Ugarske, I — Riječka rezolucija, Zagreb 1936. 16 O tome opširno u mojoj raspravi: Plan Stjepana Radića o preuređenju Habsburške M o­ narhije, Istorija X X veka, XII, Beograd 1972, str. 3 1 -8 4 . 17 Vidi memoarske zapise Kršnjavoga: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, I i II, Zagreb 1986. 18 Citirano p o V . B o g d a n o v u , Historija političkih stranaka u Hrvatskoj. O d prvih stra­ načkih grupiranja do 1918, Zagreb 1958, str. 791-92.

24

19 Rudolf K i s z 1 i n g , Die Kroaten. Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes (Hrvati, Sudbinski put jednog jugoslavenskog naroda), Graz-Köln 1956, str. 86 i 89 navodi tendenciozno da su oni bili Srbi. Vidi i moju sintetičku raspravu o Hrvatima u Habsburškoj Monarhiji u XIX. stoljeću: The Croatians in the Habsburg Monarchy in the Nineteenth Century, Austrian History Yearbook, Volume III, Pt. 2, 1967, Rice University, str. 116—158. Čitalac će mnogo naučiti iz knjige o zbivanjima u hrvatskoj politici: Povijest hrvatskog naroda 1860-1914 (Zagreb 1968), što su je zajedno napisali J.Sidak, M. Gross, Igor Karaman i Dragovan Sepić. Vrlo mnogo novih podataka, osobito za društveni razvitak u Hrvatskoj u to vrijeme, sadrži knjiga: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb 1981.

25

PRVO POGLAVLJE

Otvaranje Hrvatsko-srpska koalicija izašla je iz saborskih izbora održanih 16. prosinca 1913. kao nesumnjivi pobjednik. Na tim izborima —vršenim po proširenom Tomašićevom izbornom redu iz 1910. godine, koji je još uvijek bio daleko od toga da prizna i odobri opće pravo glasa —od ukupno 208.411 upisanih izbornika glasalo je 111.005 glasača, dok 97.406 nije glasalo (ne računajući pri tom tri uža izbora održana 17. XII: Garčin, Vuka, Bošnjaci). Za Koaliciju je 16. XII. palo ukupno 43.645 glasova; od ukupno 88 dobila je 48 zastupničkih mjesta u novom Saboru. Ostale stranke, grupe i pojedinci (Starčevićeva stranka prava. Hrvatska stranka prava. Hrvatska pučka seljačka stranka, »Osječka grupa« dr.Franje Papratovića i tri usamljena »starčevićanca izvan stranaka«: Marko Mileusnić, Matija Polić i Vojislav Kempf) nisu mogli ugroziti njenu brojčanu premoč i dominaciju u Saboru, pogotovo kad su na njenoj strani sjedili i s njom glasali razmjerno brojni unionisti izvan stra­ naka (»mađaroni«). Oni svi zajedno (Koalicija i unionisti izvan stranaka) predstavljali su des­ nicu u novoizabranom Saboru; u centru su sjedili zastupnici Flrvatske stranke prava ili frankovci, tri zastupnika Hrvatske pučke seljačke stranke i tri starčevićanca izvan stranaka, dok su se na ljevici nalazili zastupnici Starčevićeve stranke prava (tzv. milinovci, prozvani tako po tadašnjem predsjedniku stranke dr. Mili Starčeviču). Tako je —i ne računajući unioniste izvan stranaka (bilo ih je i u Koaliciji!), s kojima se ionako moglo sa sigurnošću računati da će uvijek i u svakoj prilici davati podršku nagodbenom režimu, peštanskoj vladi i banu (bivšem kome­ saru) kao eksponentu te vlade —Hrvatsko-srpska koalicija raspolagala u no­ vom Saboru apsolutnom većinom. 1. Prvi sukobi uz muziku. —Sabor se sastao 27. prosinca 1913.1 i prvoj sjednici pod predsjedanjem dobnog predsjednika M. Mileusnića prisustvovao je ban Ivan barun Skerlecz sa svojim odjelnim predstojnicima-činovnicima (pl. Fodroczyjem, M. Broschanom i Stj. Tropschom), ali samo otvorenje zasjedanja nije proteklo glatko. Već kad je ravnatelj saborske kancelarije uvodno izjavio da je o njegovu znanju Marko Mileusnić najstariji saborski zastupnik pa će stoga privremeno, kao dobni predsjednik, voditi poslove saborskog predsjedni­ štva, Stjepan Radić je zlobno Marku dobacio »I zastupnik 30hl. vina«, 27

aludirajući na izbornu korupciju. Dakako, već je ta upadica izazvala prigo­ vore, a u nastavku gužva i prigovori postajali su sve žešći. Trojica zastupnika (Stj. Pavunić ispred frankovaca, Cezar Akačić u ime starčevićanaca i Stj. Radić u ime HPSS) pohitali su da dadu kraće izjave (Radić je pri tom ustvrdio da je Austro-Ugarska Monarhija »evropska potreba«), ali je svađa dosegla vrhunac kad se nisu mogli složiti o datumu nove sjednice: Koalicija je za razliku od Mileusnića tražila da se istog popodneva održi nastavak. Mileusnić hoće da govori, ali nastaje gužva, otimanje i tučnjava koju saborski zapisnik opisuje ovako: »Predsjednik: (Hoće da govori. —Buka.) Na dnevni red slijedeće saborske sjednice stavljam izvješće saborskog odbora, izbor predsjednika, dvojice pot­ predsjednika, bilježnika i rednika, napokon izbor stalnih saborskih odbora i to za ponedjeljak u 10 sati prije podne, (Glasovi: Ne prima se. —Buka. - Glas: Živio hrvatski narod, dolje nesloga, sramota. —Buka. —Na glasanje.) Ja dižem sjednicu. (Buka. —Glasovi: Neka se glasuje. —Nema toga. —Glasovi u koaliciji: Ne primamo. —Zaglušna buka. —Glasovi u koaliciji: Živio Grga Tuškan kao dobni predsjednik. —Burno i dugotrajno odobravanje u koaliciji. - Zaglušna buka na ljevici. - Usred buke zauzima predsjedničku stolicu zast. Grga Tuškan. Zastupnici Hrvoj, Zatluka, Peršić i neki drugi tiskaju se do predsjedničke stolice, da spriječe predsjedanje Tuškanovo i nastoje da pred­ sjedničku stolicu odgurnu sa estrade. U tom spriječava ih koalicija. Nastaje otimanje i guranje i tučnjava među zastupnicima. Ravnatelj saborske pisarne dr. Franjo Salavary zvoni pred predsjedničkom stolicom, da se uspostavi mir, no buka se sveudilj nastavlja. —Zast. Lovreković viče: Sramota, sramota, u najgorjoj krčmi se ovako ne radi. To je rad za narod. —Zastupnici opozicije nastoje doći do zvonca. —Zast. Kraus drži zvonce, ne pušta ga iz ruke, no zastupnik Hrvoj nakon dužeg otimanja istrgne mu ga i baci zvonce pod vla­ dinu stolicu. —Zast. Peršić iznosi zvonce iz sabornice). Usred najveće buke sa strane ljevice, a pljeskanja sa strane koalicije, izjav­ ljuje novi dobni predsjednik Grga Tuškan: Prekidam sjednicu i zakazujem nastavak današnje sjednice za danas u 6 sati poslije podne. (Zaglušna buka na ljevici, a pljesak na desnici.)«2 Nastavak sjednice pod predsjedanjem koalicionaša Tuškana bio je još burniji. Pošto su bili pročitani verifikacioni izvještaji, Tuškan je dao riječ zastupniku Koalicije Dušanu Popoviću koji je ustvrdio da Mileusnić nije vršio svoje dužnosti i rekao da prosvjeduje proti terorizmu manjine, »koja neka zapamti, da će doći čas, da će ju narod zato zvati na odgovornost«. Buka postaje sve veća, a zastupnici Stranke prava ometaju govornika »služeći se sa sviralicama«. »Visoki sabore —pokušao je nastaviti Popović3 —ja sam slobodan izja­ viti ... (Buka. —Zast. dr. Edo Lukinić: Vi ste Rauchovo dijete. Plače vam srce za njim. Zato to radite, jer vam plače srce za njim!) Visoki sabore! Ja ostajem kod moje tvrdnje, koju sam do sada već kazao, da je vrlo poštovani gosp. dobni predsjednik... (Buka. - Zast. dr.Ante Pavelić: Dolje s Tiszinim husa­ rima!) sasvim krivo shvatio poslovnik, kad je mislio, da može stajati nad saborom. Visoki sabore! (Buka. —Zast. Ivan Zatluka: Sami ste o tom osvjedo­ čeni da budalaštine pravite. Sviramo vam, jer ste Tiszini husari! — Zast. 28

dr. Ante Pavelić: Tko vam je dao riječ?) Dobni predsjednik Grga Tuškan. (Zast. Marko Mileusnić zvoni.) Zast. dr.Dušan Popović: Visoki sabore!... (Glasovi: Nema riječi. —Zast. Dragutin pl. Hrvoj se srušio. - Smijeh, buka, povici: Živio Hrvoj! Cujmo.) Opozicija igra komediju (Glasovi: To ne smijete reći, vi ste nadkomedijaš)... Prema poslovniku... (Glasovi: Dolje komedijaš. Buka. —Još nije predstojnik...) Ne ću ni biti. (Glasovi: Dobit ćete obratno kad dođemo u većinu. Biti ćete ovako mali. —Zast. Radić: Živio Duško, on će biti naš predsjednik.) Visoki sabore! Zast. Marko Mileusnić zvoni.) Ja ostajem kod svojih izjava (Zast. Stjepan Radić: Živio Duško!)... koje sam dosada rekao, jer me ne može smetati nikakova galama. (Zast. Marko Mileusnić zvoni. —Glasovi: Poštujte predsjednika! —Zast. dr. Dušan Popović pokazujući na predsjednika Grgu Tuškana: Ovo je predsjednik. —Glasovi: Ovo je pred­ sjednik. Živio! Pljesak. - Glasovi: Poštujte dobnoga predsjednika.) Visoki sabore! Gospoda su komodna, ne da im se raditi. Glasovi: Tako valja. Cirkus pravite. Clowni. —Zast. Zatluka: Mi smo Vaši muzikanti. —Sada ste istinu rekli, clowni ste. Visoki sabore! Ja pozdravljam prvo gospodina Zatluku (Zast. Zatluka: Dajte budite ljudi, ja bih želio da budete ljudi.) kojemu je iskrenom brigom, da pravi ovdje cirkus. (Zast. Ivan Zatluka: Slušajte dobnog predsjednika i budite pravi zastupnik naroda, nemojte praviti komedije. —Buka. —Zast. Stjepan Radić: Skočite. Cirkus. Pokazujući na Ivana Zatluku, a ovo je ovdje gospodar cirkusa. —Glasovi: Sada ste muzikalni postali. Zast. Ivan Zatluka: Vi ste clowni, sviram vam. —Ja sam dobio riječ na poslovnik. —Zast. Stjepan Radić: Nema tu poslovnika. —Buka.) Visoki sabore! (Glasovi: Cujmo! —Zviždanje i sviranje traje.) Ja sam tako slobodan, da ponovim sve (zviždanje), što sam rekao. Zast. Ivan Zatluka: Sve što si rekao, nije istina. —Pljeskanje. —Zviždanje. —Sviranje. —Predsjednik zvoni. - Zast. Wilder: Živila pravaška sloboda! Glas: Živio. —Pljeskanje. Sviranje i lupanje traje. — Glas: Gosp. Zatluka! Jeste li čitali, što vam je »Hrvat« napisao? —Buka. —(Glasovi: Cujmo). Visoki sabore! (Buka, zviždanje i sviranje sveudilj traje.) Dobro je, da narod vidi... (Zast. Zatluka: Sto vi radite. Nebojte se, da će nas osuditi. —Buka. - Zast. dr. Pavelić: Stara i mlada garda je složna. —Buka i zviždanje. —Glas: Frankova garda. - Zast. Zatluka: Stujte dobnoga predsjednika.) Visoki sabore! Ja se čudim (Buka. —Zast. Peršić svira.) U prvom redu gosp. Hrvoj u, klasičan čovjek! (Buka i sviranje.) Pozivam gospodu, da mu se dive. —U drugom redu ja se divim gosp. Zatluki (Buka, zviždanje i lupanje neprestano traje.), u trećem redu ja se divim gosp. Peršiću neumornom. (Buka.) —Zast. Zatluka: To vidi svatko, da neozbiljno govorite. —Sami iz sebe pravite komediju. (Buka. - Predsjednik zvoni.)« Popović je uvijek iznova započinjao, ali su ga glasovi, upadice i opća galama dugo sprečavali da izgovori bar nekoliko povezanih rečenica. Opozi­ cija je nastavljala s trubljenjem, bubnjanjem, zviždanjem i svaki instrument je pri tom dobro dolazio (»Hrvoj je udarao kefom u pokrivalo od stroja!), pljuštale su upadice i uzajamne optužbe. Na kraju —uslijed općeg zamora —Popoviću je pošlo za rukom da kaže ovo: »Vrlo poštovana gospodo zastup­ nici, koalicija je bila konsekventna, kao što malo koja stranka u borbi, jer je borbu, koju je preuzela provela do kraja. Nije se dala dovesti u antisrpske 29

procese, kao neka druga gospoda. Koalicija držala se, vrlo poštovana go­ spodo, načela, da u politici može biti više nego u privatnom poslu vrijedi ona: čega se prihvatiš, to i provedi. I zato je budno pazila, da se ne bi oči narodu skrenule sa pitanja, koje je go. 1907. postalo goruće. Za to vrijeme, dok su druga gospoda govorila o svojim velikim programima, dotle je koalicija vodila borbu i provela ju do kraja. (Glas: I predala pragmatiku regnikolarnoj deputa­ ciji. Ako komesarijat nije doveo do očekivanog uspjeha, onda je to narod pobijedio, a ne vi.) Koalicija nije od toga svoga stanovišta nikada skrenula. (Zast. Svetozar Pribićević nešto govori.) Svetozare, nemoj me sm etati... Ne­ moj me smetati. (Glas: Nemojte se među sobom svađati.) Vrlo poštovana gospodo. Ja moram izjaviti, da koalicija nikada nije od toga stanovišta odu­ stala. (Nemir, prekidanje. —Glas: Pustite muzikante, da sviraju.) Vrlo pošto­ vana gospodo! Izjavljujem, da koalicija nikada nije odustala od stanovišta u pitanju pragmatike, još ću reći, da je koalicija tamo energično istupila, gdje su druga gospoda bila vrlo mala. Koalicija je rekla, da ostaje kod toga, da u pitanju pragmatike smatra jedinim jezikom službeni hrvatski i da će to dalje tražiti. (Prigovaranje. — Glas: Ako za tri godine opet pragmatiku Mađari donesu?) Onda dozvolite, da vam kažem, onda će opet biti koalicija tu, koja će se protiv nje boriti. (Zašto ćemo se opet boriti?) Dozvolite, kad ste me pitali, da vam i dalje kažem, (Glas: Još uvijek ne rekoste ništa.) i zato sam kazao: vrlo poštovani član hrvatskog sabora gospodin Rakodczay stajao je na tom stajalištu, da se samo pitanje pragmatike imade iznijeti pred regnikolarnu deputaciju. S time se nije slagala koalicija, a ne slaže se ni danas. (Zast. Cezar Akačić prigovara.) Ako vrlo poštovani gospodin Akačić dođe na to stanovište, onda će koalicija izjaviti, da se to stanovište ne može primiti, pa će i protiv vas dići kuku i motiku. Ako bi koalicija došla u istu situaciju, opet će činiti isto, zato je koalicija, dok su gospoda paktovala sa Rauchom... (Glas: A što ste rekli Tiszi?) Mi smo mu rekli, neka se ne boji za Hrvatsku, jer u Hrvatskoj imade boljih ljudi od Zatluke, premda toliko larma. (Glas: Sto, neka se Tisza ne boji Hrvatske?) Jer Hrvatska još nije tako slaba, kako ju gospoda prika­ zuju, rekli smo Tiszi, da smo ljudi, koji smo u stanju biti otvoreni prijatelji i otvoreni neprijatelji. Pružiti ruku i stisnuti pesnicu. Rekli smo, da imade gospode, koja su jeftinija od nas, ali smo mu rekli, neka se ne vara, jer ih hrvatski narod ne će slijediti.«4 Popovića je prekinuo dr. Mile Starčević i prigovorio Popoviću da neobič­ nom vještinom brani »petljaniju i prevaru na hrvatskom narodu«. No, Popović mu nije ostao dužan i često prekidan raznim upadicama Starčeviću odgo­ vorio ovako: »Vrlo poštovana gospodo, ja bih mogao sa vrlo jednostavnim argumentom odgovoriti na sve, što ste vi govorili, ali vi ćete meni reći, da je to nelojalno ako vas ja pitam i ako ja kažem, gospodo, toliko puta izlazite pred narod i govorite, da smo mi izdajice... (Zast. Pavunić: To nismo kazali.) Onda ste vi novajlija u tom, ali to je prelazna bolest i doći će i na vas. (Smijeh.) Vrlo poštovana gospodo! Vi tomu narodu našemu —(Zast. Ivan Peršić: Kako se zove? Valjda znate, kako se zove.) —Moj se narod zove hrvatski i srpski, jer ja nisam separatista i moj narod broji deset milijuna. (Burni pljesak i odobra­ vanje u koaliciji.). —Zast. dr. Aleksander Horvat: Za nas se ovaj narod u kralje­ vini Hrvatskoj zove hrvatski narod. — Odobravanje pravaša. — Prema 30

tomu vrlo poštovana gospodo! Što je bolje? Ili narodne sile što više sjedinjavati i jačati ili ih cijepati. —(Zast. dr. Horvat: Mjesto jednog jedinog hr­ vatskog naroda ucjepljivate nešto drugo. - Zast. dr. Lukinić: Strassnof! — Zast. dr. Horvat: To je sada tako otrcano, uzmite druge fraze iz »Po­ kreta«. - Zast. dr. Prebeg: To je opstrukcija što vi radite.) Kad ne bih htio da se izvrgnem tomu, da sam nelojalan, ja bih vas pitao, zašto vi kao politi­ čari narodu kažete, što želite po svom programu, pa zašto mu ne kažete i to, kako se te stvari mogu realizirati. (Zast. dr. Horvat: To mu mi i ka­ žemo.) Čim to kažem, vrlo poštovana gospodo, ja nisam ni znatiželjan tako, da vas to pitam. Znadem, da bih na to pitanje dobio općeniti odgovor, a dr­ žim, da ni vi sami nijeste sasma potpuno na čistu i ja ću prepustiti boljim vremenima za vašu stranku, kad budete u većini, da čitavi taj program re­ alizirate. (Zast. dr. Prebeg prigovara.) Držim, da nijeste i sami o tome na čistu, jer vidim, da kroz tolike i tolike godine do danas nitko nije bio u sta­ nju pravo razložiti, kako na koji način će se taj vaš program ostvariti.«5 »Naša je borba od godine 1907. do danas prošla različite faze —nastav­ lja D. Popović svoju polemiku s frankovcima. —Koalicija je bila ona, koja je bila neprestano napadana i to ne onako, kako to biva na pr. u Austriji, gdje opozicionalac može kao činovnik glasovati slobodno, nego je to bila borba, koju je svaki pojedinac osjećao na svome tijelu. I tu je borbu koali­ cija dovela do kraja. (Zast. dr. A. Horvat: Do ovoga stadija, molim. Valjda nijeste svršili borbu?) Da li je koalicija gdje rekla, da je njezina politika s time završena? Da li je koalicija to gdje izjavila? I vi ne radite drugo, nego ne odustajete od vašega programa. Mi smo imali, ne da ne odustanemo od našega programa, nego da vodimo efektivnu borbu. (Zast. dr. A. Horvat: Ta to vam je već Rakodczay nosio. Niste ništa postigli. Sa ovakovim flo­ skulama ne prelazi se preko toga. Mi znamo, da ste u ovom saboru oštro napali dra. Rakodczaya. —Zast. Pribićević: Što se toliko umiljavate dr. Rakodczayu. Šta ima dr. Rakodczay sada postati to ne znamo, a ne znamo ni kakav je to bio offert. — (Zast. Pribićević: Vi se umiljavate svakome, gdje mislite štogod dobiti.) Onda bi se u prvom redu morali ponuditi vama. (Zast. Zatluka: Molim vas, zašto vi opstruirate!) Ja samo odgovaram na vaša pitanja. Gospodin dr. Horvat imade vrlo pogrešnu metodu. Borba protiv prag­ matike stoji narod borbe od šest godina s isto toliko izbora. Kad su ove teške kušnje na Hrvatsku navalile i kad je došlo do komesarijata, onda dr. Horvat kaže, da smo mogli drugačije učiniti i više postići. (Zast. dr. Horvat: Recite, što ste postigli?) Zato vam, poštovana gospodo, kažem, što je naj­ važnije kod ove cijele stvari, metnimo ruku na srce, pa ćemo vidjeti, da je između riječi i djela u politici vrlo veliki skok. U politici vrijede samo us­ pjesi i ništa drugo. Gospodo, koalicija ima do danas taj uspjeh, da je jednu flagrantnu povredu nagodbe odstranila, koja je bila donesena u zajednič­ kom saboru. Mi smo čedni i ne ističemo kao što vi velike uspjehe. Prvo i prvo znate, da tim još nije cijelo pitanje riješeno. Ja vam kažem, kad bu­ dete vi došli u većinu, da ćete sve ono, što budete htjeli riješiti, riješavati u regnikolarnim deputacijama. (Zast. dr. Horvat: Mi želimo, da uredimo 31

stvari i sa drugim dijelovima Austro-Ugarske, a to se može samo u regnikolarnim deputacijama, ali o neprijepornim pitanjima nema govora u regnikolarnim deputacijama. Kad dođete vi pred regnikolarne deputacije, nećete polučiti ništa, da li vi to htjeli ili ne.) To pitanje, s kojim morate doći pred regnikolarne deputacije, baš je vaš program, a u isto vrijeme vi ne kažete, ako dođete pred regnikolarne deputa­ cije, kako ćete tamo što postići. (Zast. dr. Aleksander Horvat: U današnjim odnošajima, gdje Mađari imadu sve u rukama, i kad oni via facti sve određuju, vi hoćete nešto da postignete.) Kad vi budete u većini, onda će to biti sve drugačije. (Zast. dr. Aleks. Horvat: Onda mi ne ćemo o tom pitanju ni ra­ spravljati. - Zast. Josif barun Rajačić: Oni se nadaju, da ćemo mi to sve dotle svršiti.) Nego o čemu ćete raspravljati. (Zast. dr. Aleks. Horvat: Moja duž­ nost nije to vam sada reći. —Zast. Svetozar Pribićević: Vrlo ste oprezni. —Zast. dr. Aleks. Horvat: To ću vam reći, kad budemo raspravljali o adresi.) Gospo­ din dr. Horvat je rekao, prema tome izvolite to uzeti na znanje. (Zast. Svetozar Pribićević: Vi imadete guvernementalnu opreznost. — Zastupnik dr. Aleks. Horvat: A kakva bi bili opozicija, kad to ne bi imali. Kad se preokrenu prilike, onda će biti drukčije. —Zast. Svetozar Pribićević: Vi to hoćete u okviru du­ alizma? —Zast. dr. Aleks. Horvat: To je svejedno. —Jedan glas: Ma naravno. —Zast. dr. Horvat: U okviru habsburške monarkije. Samostalno državno ti­ jelo paritetno sa svim drugima.) To je jedno čisto teoretsko pitanje. U ostalom, kad gospodin dr. Horvat dođe u većinu, onda ćete vidjeti veliku raziku među vama i nama, mi ćemo biti drugačiji, onda ćemo vama pljeskati. (Jedan glas: Ma dakako, oni misle, da će to u dualizmu sve postići. — Zast. Svetozar Pribićević: Centralizam, dualizam, trializam, njima je to sve isto. —Zast. Josif barun Rajačić: Slušaj, Dušane, oni se nadaju, da ćemo mi to dotle sve svršiti. —Zast. Svetozar Pribićević: Tisza ne akceptira vaš program.)«6 Nastala je takva buka, pa je Popović zamolio dobnog predsjednika G.Tuškana da da odmor, a nakon prekida pristupili su verifikaciji mandata. Zatim je Sabor pristupio izboru predsjednika, dva potpredsjednika i petorice biljež­ nika (između kojih je bio i dr. Ivan Ribar). Za predsjednika Sabora bio je izabran Srbin dr. Bogdan Medaković, prvak HS Koalicije,7 dok su za pot­ predsjednike bili izabrani: dr. Pero Magdić kao prvi a dr. Edo Lukinić kao drugi potpredsjednik (oba prvaci hrvatskog krila Koalicije). Tom prilikom uz burne povike »Dolje!« Marko Mileusnić je bio prisiljen da siđe s predsjed­ ničke stolice. U zapisniku je to bilo ovako zabilježeno: »Zast. Marko Mileus­ nić u 2 sata i 15 časova u noći ostavlja predsjedničku stolicu, što koalicija popraćuje burnim pljeskom.«8 2. Pitanje presnosti produženja Nagodbe. —Koalicija je hitala da —prema postignutom sporazumu s ugarskim ministrom predsjednikom — do Nove godine izglasa zakonsku osnovu o produženju financijske nagodbe između Ugarske i Hrvatske. Zato je predsjednik B. Medaković, na sjednici Sabora 29. XII. 1913,9 predložio da se ta osnova tretira kao prešna. Odmah je reagirao prvak Hrvatske stranke prava (HSP) dr. Vladimir Prebeg i pokušao da pobija potrebu prešnosti. 32

»Visoki sabore! —rekao je on tom prilikom. —Ne proti očekivanju, već je ležalo u zraku, da će ovaj predlog o prešnosti sa strane predsjedništva pasti, a baš s istih tih razloga, s kojih predsjedništvo preporuča prešnost, s tih razloga moram otkloniti ovu prešnost. Radi se ovdje o našoj slobodi, o našem džepu, o našem novcu, o našoj krvi. Makar da je nagodbena većina u ovom visokom saboru izašla navodno slobodnim izborima, smjelo tvrdim, da je u našem narodu u najvećoj većini naših izbornika duboko ukorjenjeno osvje­ dočenje, da nam nagodba financijalna čini veliku nepravdu, i da nijedan patri­ ota ne može barem u tome dijelu nagodbu zagovarati. O tom je i poštovana koalicija uvjerena, jer je i ona godine 1906. nedvojbeno u skupštinama diljem cijele Hrvatske i Slavonije, kao i sve druge opozicionalne stranke, učila naš narod, da mu ta nepravda sa strane mađarskoga naroda, zadire u tijelo, u meso, u krv, pa kad je ona godine 1906. imala to uvjerenje, mora i danas biti istoga mnijenja, jer kad ni jedan razboriti čovjek ne može dozvoliti, da mu drugi gospodari njegovim novcem, ne može to dozvoliti ni narod, koji do sebe drži. To gospodarenje sa strane Mađara donijelo je toliko povreda i poniženja hrvatskom narodu, da ne možemo ni pomisliti, da će se u hrvatskom saboru naći jedan čovjek, koji bi mogao pristati na produljenje ove financijalne na­ godbe. U ostalom, visoki sabore, ne radi se ovdje o produljenju financijalne na­ godbe, nego o novoj nagodbi, novoj barem po vremenu. Sadržaj nagodbe ostaje isti, ali se novim ugovorom produljuje na poldrugu godinu, a to znači za godinu i pol produljivati ropstvo hrvatskog naroda, to znači na godinu i pol prikraćivati hrvatski narod za njegove žuljeve, za njegovo dobro, za njegov novac, otimati mu sve što mu treba. (Sa strane koalicije: To ne stoji.)«10 Stoga je Prebeg na kraju izjavio da otklanja prešnost prijedloga ustvrdivši da nisu ovlašteni našim novcem raspolagati, a da nemaju čiste račune, po kojima mogu znati u kojem omjeru stoje spram svoje »prekadrovske braće«. Poslije Prebega govorio je Stjepan Radić i pri tom ispričao svoj susret s mađarskim političarem i bivšim ministrom financija Danielom. »Ja sam došao —priča on 11 —k tomu gospodinu u Pančevo, gdje je on bio kod izbora kao kandidat tadašnje liberalne stranke. Došao sam k njemu kao dopisnik francuskih novina. Držeći on mene za Francuza, jer sam dobro govo­ rio francuski. (Smijeh.) Pa dobro, da bude pravo gospodinu Tuškanu, reći ću, da me je držao za ciganina, koji je bio francuski dopisnik. (Zast. Tuškan: To je pravo, to odgovara istini.) Držeći me dakle za ciganina, koji je dopisnik jednih francuskih novina, upustio se sa mnom u razgovor i kad sam ga upitao, kakvo će on stanovište kao novo izabrani zastupnik zauzeti prema obnovi financi­ jalne nagode od 1901., premda je tokom prijašnjeg razgovora o narodno­ stima, o Slovacima i Rumunjima, gdje je svaki Mađar, kad se o Rumunjima govori, najosjetljiviji, razgovarao sa mnom vrlo mirno, sada je najedanput izgubio svoj mir, a odgovorio mi je: Onakovo, kakovo imadu vlade i sve mađarske stranke, jer ne može biti financijalne samostalnosti, niti je nema! Hrvatska je u financijalnim stvarima naša pokrajina. - Ali o tom ne može biti rasprave, pa zato nema za nas pitanja financijalne nagodbe. Ja sam na to rekao (Zast. Pribićević: To me interesira.), da se vara, jer da nema stvari, u kojem bi Hrvati bili tako jednodušni kao baš u tom i upozorio sam ga na to, 33

da su baš onih dana, kad je savez hrvatskih industrijalaca u Zagrebu bio na okupu —u kojem savezu su različite narodnosti —da je baš onih dana i taj savez stvorio zaključak za financijalnu samostalnost. —Upozorio sam ga na to, da je krivo shvatio financijalnu nagodbu i upozorio sam ga, da je u Francuskoj na dnevnom redu rasprava o financijalnoj samostalnosti provincije Algir, koja je po Francuskoj bila prije 47. g. osvajana, upozorio sam ga, da je po moder­ nom gospodarskom shvaćanju u Engleza i Francuza, koji su elita u nazorima 0 financijalnoj samostalnosti, preduvjet državno-pravni taj, da oni počinju sa gospodarskom autonomijom i samostalnosti, da je državnopravna samostal­ nost kupola i vrhunac državne zgrade. I taj je gospodin onda vidio, da ja nisam ciganin, nego učenik pariške političke škole.12 (Prigovaranje koalicije.) To znade i hrvatsko sveučilište, koje je imalo dokumente u rukama i evo tamo je dr. Silović, koji ih je imao u rukama.13 (Zast. Pribićević: Ali to nije na dnev­ nom redu, Stjepane!)« I Radić se na kraju, dakako, usprotivio prijedlogu o prešnosti da bi odmah za njim ban Skerlecz ovako zagovarao prijedlog o prešnosti: »Molim izvolite biti posve mirni —rekao je on14 —jer ja neću tako dugo govoriti kao poštovani moj gospodin predgovornik, kao dr. Radić, tim manje, pošto ja ne govorim tako dobro, kap on. Ja sam samo tako slobodan izjaviti, da sam mnijenja, da je sa ustavnog gledišta veoma važno, da bude ova zakon­ ska osnova o produljenju financijalne nagodbe primljena još prije konca ove godine. Vlada je vršila svoju dužnost, kad je predložila ovu osnovu odmah, čim joj je to bilo moguće. Radi toga ja sa svoje strane najtoplije zagovaram prijedlog prešnosti i molim visoki sabor, da ovaj predlog primiti izvoli.« Prvak hrvatskog krila Koalicije Ivan Lorković argumentirano se založio da za to Sabor prihvati prijedlog o prešnosti15 jer »nije istina, da bi nastupila financijalna samostalnost u momentu, kad financijalnu nagodbu ne bi produ­ ljili«. Zato uzimajući (Buka. - Predsjednik zvoni.) za podlogu svog razmatra­ nja, a kao odgovorna većina moramo uzeti za podlogu svojih čina pozitivni zakon —rekao je Lorković —ja tvrdim činjenicu, koju ne može nitko poreći, da u slučaju, da nagodba ne bi bila obnovljena, da bi naši prihodi dolazili u zajed­ ničku blagajnu, i da bi onda kraljevina Hrvatska dolazila do svojih prihoda, do onih iznosa, kojima pokriva svoje autonomne potrebe, da bi do njih dola­ zila bez zakonskoga ovlaštenja svoga autonomnog sabora. Doznačivanje naše tangente temeljilo bi se na zaključku ugarskoga sabora, a hrvatska vlada primala bi bez ovlaštenja hrvatskoga sabora svoje prihode, pa stoga ja pitam, gdje je taj Hrvat, koji želi i koji poštuje čast naše zemlje, koji će dopustiti, da mi primamo naše prihode bez zakonskoga ovlaštenja našeg hrvatskog sabora. To mogu učiniti samo ljudi, koji o našem pravnom položaju ni pojma nemaju 1ljudi, kojima je stalo, da dođemo opet u onako zamršene prilike, kojih smo se jedva riješili. (Burno odobravanje koalicije.) Za podkrepu toga služi nam izjava vođe i predsjednika nehrvatske [sic!] stranke prava, koji je danas izjavio, da s njegovog gledišta nema razlike, da li u ovoj zemlji postoji komesarijat ili ustavnost. (Zast. dr. Prebeg: Ja to nisam rekao. —Zast. dr. Dušan Peleš: Onaj, koji na poštenu riječ druge pozivlje, sad veli, da to nije rekao.) Nije interes Mađara, da mi produljimo financijalnu nagodbu pravodobno i to onih Mađara, koji ne žele dobre odnošaje između 34

nas, jer tima može biti samo do toga stalo, da se ta nagodba ne produljuje. Nama je, gospodo, u našem interesu, da se stvori zakonska podloga. (Zast. Marko Mileusnić upada. —Glas iz koalicije: On samo o općinama govori, u općinu! —Zast. Marko Mileusnić: Ja sam 40 godina služio u najvećoj općini i izabrat sam!) Nije u interesu Mađara, da mi financijalnu nagodbu produ­ ljimo, a gospoda, što znajući, što opet neznajući, ako forsiraju, da se financijalna nagodba ne produži, čine samo ono, što je ugodno Mađarima. Ovu žalostnu pojavu ne vidimo mi danas prvi put. Gospoda od naše opozicije često su takove funkcije vršili, po kojima su radili i nehotice ono, što Mađari hoće i žele. Nama je visoki sabore prešno, da Hrvatska na osnovu zaključka svoga sabora prima svoje autonomne prihode i da njima pokriva svoje potrebe, to zahtijeva naš interes, to zahtijeva ugled i čast naše zemlje. Zato ćemo mi uložiti za ovu stvar onu energiju, kojom treba, da se pošteni sinovi zemlje zalažu za ugled i čast svoje domovine. A time se nije koalicija odrekla ni jednoga svoga zahtjeva u pitanju svoje financijalne politike. Obje stranke koalicije, hrvatska i srpska samostalna stranka - zaključio je Lorković —stoje na stanovištu financijalne samostalnosti i naše djelovanje bit će napereno u to, da naša zemlja dobije financijalnu samostalnost i ja sam uvjeren, ako naša zemlja dobije financijalnu samostalnost, da će ju prije izvojštiti koalicija nego gospoda od opozicije. (Pljesak i odobravanje većine. —Zast. Pribićević: Onda će oni biti proti financijalnoj samostalnosti.) Ali o ovim pitanjima nije danas govor, niti se o tom raspravlja, jer će o tom biti govora, kad se budu birale regnikolarne deputacije, koje će imati raspravljati o budu­ ćem financijalnom odnošaju između Hrvatske i Ugarske. Onda vi pokažite, što znate i možete u financijalnim pitanjima, danas pak pokažite, da znate u momentima, kad treba, isto tako kao i mi braniti ugled i čast naše zemlje. (Buran pljesak i odobravanje većine.)« U ime Starčevićeve stranke prava (SSP) intervenirao je poslije Lorkovića Ivan Peršić i izjasnio se protiv prešnosti.16 Na kraju, nakon brojnih rasprava, dobacivanja i zavlačenja donošenja odluke, većina je u Saboru na sjednici 5 .1.1914.17 prihvatila zakonsku osnovu o privremenom produženju financijske nagodbe u trećem čitanju. Kod druge točke dnevnog reda iste sjednice (izbor 40 zastupnika u zajednički parlament u Budimpešti i trojice u velikašku kuću) uzeo je riječ Lorković18 i u ime HSK pokušao braniti i obraniti njen stav suradnje s režimom, izjavivši da koalicionaši nisu ni načelno konzervativni ni načelno radikalni, nego da vode poli­ tiku prema prilikama i da upotrebljavaju sredstva koja tim prilikama odgova­ raju. Osvrnuo se na sedmogodišnju borbu Koalicije i napomenuo da je nakon gotovo dvogodišnjeg komesarijata došla u prigodu da joj se kaže da će se ustav uspostaviti i to na temelju potpuno slobodnih i zakonitih izbora, da će se time dati kraljevini Hrvatskoj prilika da si stvori sabor, zakonodavno tijelo po slobodnoj volji naroda, a onda neka taj narod odluči kojim će pravcem voditi dalje svoju politiku. Spomenuo je i to da je bilo razdoblja kad nisu išli u Bu­ dimpeštu, no kad su išli, onda su zastupali kraljevinu onako kako je to hrvat­ skom narodu bilo od koristi. 35

»Visoki sabore! Mi ćemo kao delegacija hrvatskog sabora na zajedničkom saboru rad svoj nastaviti, a na vas imamo samo jedan apel, koji je u ostalom češće već opetovan, da u momentima, kada se većina naroda bori, da tu borbu ne smetate. Mi od vas ništa drugo ne tražimo. Učinite li to, bit ćemo sasvim zadovoljni. A osim toga, ako bude narod primoran da opet vodi borbu, ne­ mojte (Jedan glas sa desnice: Da ne pucate iza leđa. Da ne budete jeftiniji), da iz nje izvlačite korist za sebe i za svoju stranku.« »Zar ne bi i dalje naš narod i naša Kraljevina —pitao je Lorković —stajali pod sumnjom da Koalicija vodi nekakvu protudržavnu politiku, da Koalicija nije ovo rješenje prihvatila koje je prihvatila? Ne bi li to bilo opravdanje i za daljnje podržavanje komesarijata koji je tobožnja prelomaška tendencija Ko­ alicije izazvala? Ne bi li volja naroda bila posve potlačena? Ne bi li u vrijeme komesarijata dolazili na površinu elementi koji teška vremena uvijek upotreb­ ljavaju za svoju ličnu korist? Ne bi li se dogodilo da bi najbolji sinovi naroda stajali pred progonima, a najgori bi bili čašćeni i nagrađivani?« Odgovorivši odmah pozitivno, Lorković je ustvrdio — okrenut milinovcima na krajnoj ljevici —da nije uvijek najbolji patriotizam onaj koji je najradikalniji: da jedna konzervativna i umjerena politika traži, možda, kudikamo više patriotizma i patriotskog samoprijegora negoli radikalna. Pri tom je na kraju odbio od Koalicije svaku tendenciju koja je »dovodi u savez s politikom, koja računa sa komadanjem ove monarhije«, što je izazvalo burno odobravanje i pljeskanje u klupama Koalicije. 3. Rasprava o indemnitetu. — Kako nisu dospjeli da sastave budžet za 1914. godinu, pred Saborom se našao prijedlog zakona kojim se ovlašćuje zemaljska vlada da bez budžeta pokriva troškove unutrašnje samouprave do kraja lipnja 1914. godine (Zakon o indemnitetu). Na sjednici Sabora 12.1. održao je programatski govor ban Skerlecz i, osim ostaloga, o Nagodbi iz 1868. godine —jabuci razdora —rekao ovo: »Visoki sabore! Mislim, da je možda suvišno, da osobito naglasim, da ja nepokolebivo stojim na temelju državno-pravne nagodbe od god. 1868. (Zast. dr. Prebeg: Ali Mađari ne stoje.), nepokolebivo stojim na tom temelju ne samo radi toga, pošto ja kao glavar ove kr. zemaljske vlade moram stojati na teme­ lju pozitivnih zakona, nepokolebivo stojim na tom stanovištu ne samo radi toga, pošto sam ja u prvom redu pozvan, da postojeće zakonske ustanove branim i štitim, ali nepokolebivo stojim na ovom temelju osobito radi toga, pošto je moje duboko uvjerenje, da ovaj odnošaj, koji je normiran u državno­ pravnoj nagodbi od 1868., najbolje odgovara interesima obih naroda. (Zast. dr. Prebeg: Da, Mađara! — Odobravanje na desnici i središtu.) Ovo moje uvjerenje bazira osobito na tom, da ovaj državno-pravni odnošaj nije momentani umjetni rezultat, već plod višestoljetnog zajedničkog života ovih naroda, koji su uspomenom slavne prošlosti usko vezani i koji su kroz mnogo stoljeća dijelili zajednički zanos. (Na desnici: Tako je!) Ustanove ove nagodbe bit će za mene u svakom pravcu mjerodavne, te ću nastojati, da ove ustanove u svakom pravcu budu pošteno i provedene... (Zast. Hrvoj: Recite to u Pešti!) i da ovim kraljevinama bude osigurano sve ono, što im po nagodbi pripada. Pošto pak 36

i ova nagodba, kao uopće i svi zakoni, može eventualno sadržavati i takove ustanove, koje se mogu različno tumačiti, moram s moje strane izjaviti, da ću od svoje strane, kao glavar zemaljske vlade, uvijek ono tumačenje i ono shva­ ćanje zastupati i braniti, koje interesima ovih kraljevina najbolje odgovara. (U koaliciji i desnici: Tako je!).«19 Sutradan je ban svoju programatsku izjavu u Saboru nadopunio osvrtom na njegov odnos prema Koaliciji. »Visoki sabore! —rekao je on. - Kad sam molio potporu visokog sabora u provedenju mojeg programa, naravno je i razumije se samo po sebi, da sam računao u prvom redu na potporu i suradnju hrvatsko-srpske koalicije. Hrvatsko-srpska koalicija mi je pomogla kod raspleta krize, ona me je podupirala, da izvedem onu misiju, koju je meni Njegovo Veličanstvo povjerilo, onu mi­ siju, da uspostavim normalne prilike u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Sa hrvatsko-srpskom koalicijom, kao saborskom većinom i njezinim sudjelova­ njem, nastojat ću izvesti one zadatke, koje sam u mojem programu iznio. U sporazumnom radu sa hrvatsko-srpskom koalicijom tražiti ću odgovarajuće garancije za uspjeh, i nadam se, da će ovaj sporazumni rad, koliko na zakono­ davnom polju, tako i na području uprave, donijeti najljepših plodova. (Živio i pljesak na desnici i središtu.)«20 Odmah na to, u raspravi o indemnitetu uzeo je riječ Svetozar Pribićević, vođa srpskog krila Koalicije, i postavio pitanje zašto Koalicija kao većina i dotadašnja opozicija votira indemnitet.21 »Nema sumnje —rekao je on22 —da indemnitet ne votira većina zato, što to votiranje smatra državnom nuždom, jer kad bi se na stanovište državne nužde postavila, onda bi taj pojam državne nužde u politici stabilizirala i onda bi morala svakoj vladi votirati indemnitet, jer ako razlog državne nužde postoji za jednu vladu, onda postoji i za drugu. Hrvatsko-srpska koalicija ne votira dakle s toga razloga indemnitet, jer više puta može biti državna nužda, da se jednoj vladi, koja stoji na nenarod­ nom stanovištu uskrati indemnitet, ali hrv.-srpska koalicija votira indemnitet s razloga političkih, s razloga toga, što je ušla u sporazum sa preuzv. gospodi­ nom banom barunom Skerleczom, u sporazum, koji je doveo do uspostave našeg ustava i do rada ovoga sabora.« Da bi se mogle provoditi najavljene reforme, jasno je da moraju votirati indemnitet. Ako vlada nema zakonodavnog pokrića za trošenje narodnog odnosno zemaljskog novca, ako nema te ustavne podloge, onda je jasno da vlada mora odstupiti, da moraju nastupiti nove krize, da ovaj sabor ne može raditi i da se ni reforme ne mogu provesti. Zato će Koalicija glasati za indem­ nitet. »Ali votirajući indemnitet —upozoravao je Pribićević —hrv.-srpska ko­ alicija ne odriče se onoga svoga stanovišta, koje je uvijek dosada zastupala u pitanju odnošaja saborske većine prema vladi. Votirajući indemnitet, sabor­ ska većina ne će time da kaže, da vlada treba da bude u nezavisnom položaju prema saborskoj većini u političkom smislu. Saborska većina ostaje na svom stanovištu, da vlada treba da bude u skladu sa saborskom većinom, da treba, da bude izraz njezinog sastava i njezinog raspoloženja.« Odgovarajući na dobacivanja dr. Prebega o nezakonitostima prilikom iz­ bora, Pribićević je odvratio da idealno čistih izbora nije bilo, a neće ih nikada 37

ni biti, ali se —po njemu —najmanje mogu nasilja predbaciti Koaliciji jer izbori god. 1910. i 1911. —najnasilniji do tada u Hrvatskoj —vođeni su protiv Koalicije, a ovi iz 1913. god. bili su, ipak, najslobodniji od svih što su se dotad vodili. A zatim je prešao na temu koja je sve najviše zanimala: sporazum Koalicije s grofom Tiszom. »Visoki sabore! —rekao je Pribićević. —Osnov za sadanje normaliziranje prilika u Hrvatskoj svakako je sporazum, koji su predstavnici hrv.-srpske koalicije sklopili sa zajedničkim ministrom-predsjednikom grofom Tiszom. 0 tom sporazumu šire se čitave bajke i legende. Medjutim taj sporazum znači samo to, da su se riješili izvjesni preduslovi, koje je koalicija postavila za omogućenje normalnog rada našega sabora.«23 Poznata je stvar da je Koalicija god. 1907. u zajedničkom saboru povela borbu u formi opstrukcije protiveći se zakonskoj osnovi o željezničarskoj pragmatici i od tada je Koalicija stajala na stanovištu da se u hrvatskom saboru ne može omogućiti ustavno djelovanje sve dotle dok se ne dobiju jamstva za rješenje pitanja pragmatike. A to pitanje pragmatike istaknula je Koalicija između svih ostalih nagodbenih povreda najjače zato što je —kao što je Saboru poznato —zajednički sabor željezničarskom pragmatikom jedno­ strano promijenio Nagodbu koja je utemeljila državnopravni odnos između kraljevine Hrvatske i Ugarske i ugarska vlada tadanjeg ministra-predsjednika Wekerlea i sve vlade poslije Wekerlea stajale su na stanovištu da se ta pro­ mjena Nagodbe ima uputiti pred regnikolarne deputacije. Međutim, Hrvatsko-srpska koalicija —ukoliko priznaje stanovište da se sporovi koji proizlaze iz različitog tumačenja Nagodbe mogu raspravljati u regnikolarnim deputacijama —nikako nije mogla dozvoliti da se najprije promijeni Nagodba jednostranim putem u ugarskom saboru, a zatim da se ta promjena upućuje pred regnikolarne deputacije. I zbog tog razloga ceterum censeo Hrvatsko-srpske koalicije bio je da se ima povući željezničarska prag­ matika.24 »Poznata je stvar —isticao je Pribićević25 - da se je tada kad je Koalicija stavila zahtjev za povlačenje pragmatike govorilo s više strana, šta više i sa strane Koaliciji sklonih, da Koalicija nikada neće uspjeti s tim zahtjevom, da ugarska vlada neće povući pragmatike, i to ako ne iz drugog razloga a ono s razloga prestiža. Ali Koalicija nije se dala odvratiti od borbe i sad stoji bezuslovno to da je u pitanju pragmatike postignut uspjeh u tom smislu da se pragmatika ima povući, da se iz nje imaju odstraniti jezične odredbe, kako su koalicionaši tražili za vrijeme opstrukcije u zajedničkom saboru.« Pribićević se pozabavio u svom govoru i drugim pitanjem: pitanjem za­ kona o nazivlju mjesta izglasanom u Saboru 1907. godine. Taj je zakon dobio 1 kraljevu potvrdu, ali nije godinama bio primjenjivan, a Koalicija je od 1907. god. dalje nastojala da postigne njegovo provođenje. Ona je i u tom pitanju postigla uspjeh, jer je ugarska vlada (Tisza) priznala opravdanost stanovišta Koalicije: da se zakoni koje Sabor donese i koji dobiju kraljevsku potvrdu imaju provoditi na teritoriju kraljevina Hrvatske i Slavonije. Inače bi Sabor izgubio svaku vrijednost i prestao bi biti sabor. »Visoki sabore! Ako gospodin dr. Prebeg primjećuje, da to nije uspjeh, 38

onda ga tu moram pobiti; jer nema nikakve sumnje, ako se sa strane kraljevina Ugarske stoji na stanovištu, da se pojedini naši zakoni mogu izlučiti i da se nemaju provađati na teritoriju naše kraljevine Hrvatske i Slavonije, ako i do­ biju potvrdu kraljevu i ako se toj praksi priklonio i sam onaj ban, koji se sa strane jednog dijela današnje opozicije smatrao najnarodnijim banom onda, kada je ustajao protiv hrvatsko-srpske koalicije, pa ako hrvatsko-srpska koali­ cija ipak izvojuje pobjedu stanovištu kraljevine Hrvatske, da je onda to us­ pjeh, koji se ne može nikako ignorirati. (Na desnici i u središtu burno odobra­ vanje i pljesak.)«26 »Izjavivši se ovako o sporazumu sa grofom Tiszom - nastavio je Pribićević —moramo odmah dodati, da tim sporazumom nije definitivno riješeno ugarsko-hrvatsko pitanje. Ono nije definitivno riješeno ni sa stanovišta onoga kraljevskog reskripta, kojim je ovaj sabor otvoren, jer taj kraljevski reskript spominje doduše izvjesne nesuglasice, koje su izglađene, ali on govori i o nesu­ glasicama, koje se tek imadu riješiti i to na temelju §. 70 hrv.-ug. nagodbe.27Ja to ističem naročito zato, što se sa izvjesne strane hoće prikazati, da je hrv.-srp. koalicija rješivši sa ministrom Tiszom neka pitanja, koja su uslijed njene borbe postala aktuelna, da je hrv.-srp. koalicija tim riješila i hrvatsko pitanje, pa da se tim odrekla svoga programa i svih svojih ideala. Ja mislim, da će biti dobro, da i to kažem, da sporazum sa grofom Tiszom, kad izlučimo pitanje željez­ ničke pragmatike i pitanje provađanja zakona o nazivlju mjesta, sadrži još i izvjesna poboljšanja u jezičnom pogledu naročito na željeznicama, poboljša­ nja, koja ne znače, da ih je akceptirala hrv.-srp. koalicija kao izraz svog stanovišta, nego da će ih kolicija samo trpjeti. To je dakle status quo a meliore, i zato što je to poboljšanje, zato ga koalicija može trpjeti. To nije provađanje stanovišta koalicije, ali je ipak približenje njenom stanovištu, a koalicija je sebi zadržala pravo, da u svakom pitanju, a naročito u jezičnom pitanju, može zauzeti svoje stanovište, koje odgovara njenom programu i da može zahtije­ vati provađanje toga stanovišta, naročito uvađanje službenog hrvatskog ili srpskog jezika u Hrvatskoj, jer hrv.-srp. koalicija stoji neopozivo na tom stanovištu, da je na području kraljevine Hrvatske, na ovom našem narodnom teritoriju, službeni jezik u svim granama zajedničke uprave i autonomije, kako to nagodba kaže, samo hrvatski.«28 »Posljedica sporazuma s grofom Tiszom je i u tome da danas - nastavljao je Pribićević29 - u Saboru nema službenih stranaka u onom smislu kako je to bilo prije 1906. godine. Danas reprezentiraju narod u Saboru samo narodne stranke, samo stranke koje imaju svoj korijen u narodu, stranke kojih pro­ gram je izvor u samom narodu. To predstavlja neprocjenjiv uspjeh, a naša mora biti briga zajednička da se to stanje održi i dalje i da u Sabor ne može ući nitko tko je odzgor nametnut, tko predstavlja čisto službenu politiku, a ne predstavlja narodne ideale. Mi se možemo pobijati polazeći s različitih pro­ gramskih polazišta, ali u tom moramo biti jedni i složni da u Sabor ne smijemo dopustiti pristup nikome tko nije zaslužio narodno povjerenje, tko nema orga­ nizacije u narodu i koga narod nije slobodnom svojom voljom poslao u sa­ bor. « Osvrnuo se polemički i na glasine da se Koalicija u sporazumu s grofom Tiszom obavezala da će ona —čim njeni zastupnici budu izabrani u zajednički 39

sabor — stupiti u klub mađarske stranke rada, odnosno vladine stranke. O tome nije uopće govora u pregovorima. Koalicija stoji na stanovištu da ukoliko zastupnici kraljevine Hrvatske na zajedničkom saboru i vrše individu­ alno svoja prava, da oni ipak tamo predstavljaju kraljevinu Hrvatsku i da kao predstavnici kraljevine Hrvatske, kao predstavnici posebnog političkog terito­ rija moraju sačinjavati svoj posebni samostalni klub, a ne smiju se utopiti ni u jednoj ugarskoj stranci. Spomenuo je i verzije, glasine i šaputanja da aktuelna politička situacija nije sigurna, i ako se dobro upre, da se ona može i oboriti. Čak se i u štampi pronose vijesti kako se s visokih i utjecajnih mjesta u Ugarskoj želi da se potkopa momentana situacija i nastoji da se u Sabor dovede druga formacija, a ne više Koalicija. »Ja, visoki sabore —uzvratio je Pribićević30 —nisam upućen u misterije ugarske zvanične politike, ali toliko znam, a toliko će znati i oni —obrnut prema ljevici —koji su među vama najneupućeniji, da je u Ugarskoj vođa politike vladine ministar-predsjednik, da je današnji ministar-predsjednik jedna tako izrazita individualnost, jedna tako jaka ličnost, da apsolutno ne bi mogao dopustiti, da se ma s koje strane kontrakarira njegova politika. Visoki sabore! Osim toga ministar-predsjednik je i duboko uvjeren, da se politika eksperimenata u Hrvatskoj ne može nastaviti, a da ne bude od toga štete ne samo za Hrvatsku, nego i za Ugarsku i za čitavu državnu zajednicu između Ugarske i Hrvatske. A osim toga, visoki sabore, što če jednom dijelu opozicije biti najneugodnije, ti glasovi, koji se javljaju o moćnim uplivima proti današnjoj situaciji u Hrvatskoj, ipak su glasovi bez ikakvog realnog temelja i svi oni, koji stvaraju na tom temelju neke kombinacije, grade kule od karata ili kule u zraku.« Polemizirajući s upadicom dr. Horvata (da su i stari mađaroni 1904. god. primili u Saboru nekakvu rezoluciju i prijetili prstom Budimpešti povodom produženja valjanosti financijske nagodbe), Pribićević upozorava da su stari mađaroni već nekoliko puta bili do tog doba produžili financijsku nagodbu. Kad uspoređuje stare mađarone s Koalicijom, doktor Horvat morao bi ipak praviti paralelu na pravednoj podlozi, jer Koalicija prvi put produžuje finan­ cijsku nagodbu i to u pretpostavci da će se za jednu i pol godine moći stvoriti baza za novu nagodbu, za novi odnos. »Visoki sabore! Imam da kažem još i to —istakao je Pribićević31 - da hrvatsko-srpska koalicija stoji na stanovištu, da se politika kraljevine Hrvat­ ske ima da vodi na zakonskom temelju i da će hrvatsko-srpska koalicija kao stranka, koja stoji na zak. temelju, takovu politiku voditi. Ali kad ja to naglasujem, moram ujedno dodati, da hrvatsko-srpska koalicija ne stoji na stanovi­ štu starih mađarona, prijatelja gosp. dr. Horvata, da je hrvatsko-ugarska na­ godba magna carta; ona ne stoji na stanovištu, da je to narodni ideal, nego je to za hrvatsko-srpsku koaliciju jedan politički factum. Hrvatsko-srpska koali­ cija drži, da ta nagodba ne smije biti jedan petrefakt[okamina], nego da mora biti sposobna za razvitak u tom smislu, da može zadovoljiti svim potrebama kraljevine Hrvatske i našeg naroda, koje se potrebe tokom razvitka javljaju. Kad bi nagodba bila petrefakt, koji se ne bi mogao mijenjati, onda ne bi mogla time potrebama zadovoljiti. A kad ja to naglasujem, onda ujedno ističem 40

razliku, koja postoji između nas predstavnika hrvatsko-srpske koalicije i sta­ rih mađarona, koje ovdje tako ogorčeno i uzrujano brani g. dr. Horvat.« Ponukan upadicama iz pravaških klupa, Pribićević je rekao i ovo: »Visoki sabore! Naša je dužnost, dužnost je hrv.-srpske koalicije, kao stranke pozi­ tivne i stranke realne, da iscrpi sve ono, što se iz nje iscrpsti dade, a zadatak je stranke prava, da u svojim zahtjevima ide dalje od hrvatsko-srpske koalicije. Mi držimo, da je pozitivni zakon najjače uporište za ostvarenje narodnih težnja i da je pozitivno pravo jače od historijskog prava. Ne ću time da kažem, da je pozitivno pravo svemoćno sredstvo, jer u narodnoj politici uspjeh zavisi o relaciji onih snaga, koje se u koštac hvataju. To je takav politički aksiom, da 0 tom ne treba dalje raspravljati. Ja kažem, da stranka prava treba da ide 1 dalje. Ali pod tim mislim stranku prava u njezinoj idealnoj čistoći, stranku prava onakovu, kakova bi morala da bude, a nipošto stranku prava sa današ­ njom njenom oportunitetskom politikom. To moram napose da naglasim, jer i moja je dužnost kao člana hrvatsko-srpske koalicije, da kontroliram rad stranke prava.«32 Pri spomenu stranke prava i njene oportunističke politike, Pribićević je mislio ovo: »Kad stranka zahtijeva od Koalicije da vodi borbu —a kao što je poznato, Koalicija već šest godina vodi borbu i od nje nije nikada bježala - kad stranka prava to od Koalicije zahtijeva, onda Koalicija ima pravo da traži od nje da ona vodi borbu, i to radikalnije od Koalicije.« »Ali ako pogle­ dam politiku stranke prava u njezinoj cjelini, kako izlazi pred moje oči, onda ja, ne dijeleći stranke prava na pojedine frakcije [milinovec i frankovce], te borbe ne mogu da vidim. Prije svega stranka prava stoji na stanovištu, da nema sreće i napretka narodu tako dugo, dok se ne sruši nagodba. Ona ide i dalje i tvrdi, da se mora srušiti i dualizam i cijelo ustrojstvo austro-ugarske monarkije. Visoki sabore! Kako da ja dovedem u svezu ovo stanovište stranke prava sa politikom, koju u praksi provodi. Prije svega vas upozoravam, da je ona stranka u austrijskom rajhsratu, u čijem klubu sjede i zastupnici stranke prava iz Dalmacije, votirala vojne osnove u carevinskom vijeću, koje se temelje na dualističkom ustrojstvu naše monarkije. Dalje, visoki sabore, kako da dove­ dem u sklad sa stanovištem stranke prava to, što stranka prava u Bosni votira sve zakonske osnove, koje saboru podnese bosanska vlada. Stanovište stranke prava moralo bi biti to, da se ruše sve vlade i svi sabori tako dugo, dok se ne ostvari ujedinjenje naroda, ali kako vidimo, stranka prava u Bosni ne samo, da ne ruši vlade i sabore, nego je najpokornija i najslužbenija vladina stranka.«33 Pribićević se pozabavio važnim pitanjem odnosa između Hrvata i Srba. »Moje je stanovište —rekao je on34 —to, da između Hrvata i Srba, kako sam kazao, nikakve sloge biti ne može. Visoki sabore! Te sloge i ne će biti. Može biti sloge između Njemaca i Ceha, može biti sloge između Mađara i Srba, može biti sloge između Mađara i Hrvata, ali između Srba i Hrvata ne može biti sloge, ne može biti, visoki sabore, samo jedinstvo narodno. (Tako je. —Pljesak u redovima koalicije i na galerijama. )33 Visoki sabore! Moje je stanovište to, da Srbi u kraljevini Hrvatskoj ne smiju da vode nikakve kramarske politike, moje je stanovište to, kada se Srbi 41

bore za kraljevinu Hrvatsku, kada doživljuju progone, da onda pak ne smiju doći pred Hrvate sa računom, pa kazati: Platite. (Prekidanje. - Pljesak. - Je­ dan glas: Ta vi niti ne priznajete Srbe. —Predsjednik zvoni.) Moje je stanovište, visoki sabore to, da svaki uspjeh Hrvata mora u srpskim očima biti i uspjeh srpski, da se svakom hrvatskom uspjehu imadu i Srbi radovati, a ne samo to, nego oni moraju u tom gledati jamstvo za svoje vlastito ojačanje. S toga gledišta uvijek je polazila stranka, kojoj ja pripadam. I samo s takvim shvaća­ njem riješit će se pravilno naše narodno pitanje u smislu ravnopravnosti.« Pribićević se pozabavio i izjavom bana Skerlecza i, između ostalog, rekao i ovo: »Dalje mi želimo, da se u Hrvatskoj zacari jedanput slobodoumni sistem vladavine, da jedanput dobijemo ono, što je ban izvolio naglasiti, naime ne­ stranačku administraciju, da oblasti postupaju sa svim građanima bez razlike narodnosti, bez razlike vjerske, bez razlike stranačke, da pristaše jedne stranke nemaju pred oblastima više prava, nego što ga imadu pristaše druge stranke. Kad to ističem, imam na umu i izvjesne mjere, kojima se postupa protiv naših socijalista. Ja zahtijevam, da se postupa jednako i sa socijalistima kao i sa svim drugim strankama, jer je elemenat socijalistički elemenat discipline, reda i rada.«36 Dva dana kasnije (15. I) govorio je u saborskoj raspravi o indemnitetu prvak Starčevićeve stranke prava: zubar dr. Ante Pavelić. Svoj govor započeo je ovako: »Kao prvom govorniku Starčevićeve stranke prava u ovoj debati čast mi je izjaviti, da, stojeći na stanovištu hrv. državnog i prirodnog prava i narodnog načela, po kojemu hrvatski narod ima pravo i hoće da živi samostalnim držav­ nim životom, te da na čelo svoje kraljevine cijeli narod sam izabire i postavlja svoga pouzdanika za bana, ne ću glasovati za predloženu zakonsku osnovu, jer se njome pouzdaniku jednoga tuđeg naroda mađarskoga, kojega je na čelo zemlje postavila mađarska vlada, daje ovlast, da za buduće pol godine do konca srpnja 1914. može trošiti dohotke ove kraljevine. Ne ću glasovati ni radi toga, jer time, što ugarska vlada, imajući pravo, da nam predlaže naimenovanje bana, imade od postanka nagodbe mogućnost, da izigrava našu eksekutivu protiv naše legislative, protiv našeg legalnog zastupstva, a u postojećoj nagodbi nema garancije, da se to ne će i u budućnosti događati, kao što se uistinu opetovano događalo u prošlosti.«37 Podvrgnuo je pojedinačnoj kritici programatsku izjavu bana Skerlecza: ».. .kod prve osnove, koju kani iznijeti pred visoko tijelo, kaže: za narodno-gospodarstveni posebni odjel kani podnijeti zakonsku osnovu«, kod druge: upravni sudovi, »kod te osnove uzet će se obzir na financijalno stanje ovih kraljevina«. Kod treće osnove, materijalno poboljšanje zemaljskih činovnika i namještenika kaže: »ako bude u funancijalnom pogledu moguće«. Kod če­ tvrte o ustrojstvu gradskih i selskih općina: »priprema se zakonska osnova«. Kod pete veli opet: »priprema se«. Kod šeste o staležu seljačkom: »Nastojat će se«. Kod sedme: »Bavit će se«. Kod osme: »Nužno bi bilo uređenje«. Kod devete: »Reformu iziskuje ovaj zakon«. Kod desete: —radi se o osnovi otkupa lukna —»Možemo se nadati, da se ovo pitanje bude riješilo«. Kod jedanaeste: »moram naglasiti pitanje uređenja plaća učiteljskih. Pitanje je ovo financijalne 42

naravi.« Kod dvanaeste: »Napomenuti ću osnovu o reformi tehničkih i struč­ nih škola«. Kod trinaeste: »Istaknuti ću parbeni postupnik«. Kod četrnajste: »Pripravit će se reforma stečajnog zakona«. Kod petnaeste: »Započele su sve predradnje za reformu kaznenog zakona, koji je već preko sto godina star.« Kako se vidi, visoki sabore, kod svih ovih petnaest osnova —naglašavao je Pavelić —predloženih po gospodinu banu, kao njegov radni program, nema nijedne decidirane izjave, u kojoj bi se reklo, kada će se to napraviti, a to je najvažnije. Nakon ovakovih klauzula sa strane gospodina bana u pitanju provedenja tih reforma, ja držim, da nije moglo biti nespretnije motivacije, nego je ona gosp. Pribićevića, kada je naglasio, da će koalicija s političkih razloga, da se uzmognu provesti ove reforme, glasovati za indemnitet, a očito je, da je ostvarenje programa gospodina bana glazba jako daleke budućno­ sti.«38 Pavelić se kritički osvrnuo i na »preobrazbu poštovane koalicije« koja je —po njemu39 —započela nakon proglašenja komesarijata uvedenog 3. IV. 1912. Tada je Koalicija po svojoj delegaciji —umjesto da je istupila s najodluč­ nijom borbom protiv tog udara na ustav Hrvatske i njenu individualnost, umjesto da je pokazala otpornost naroda i njegovu izdržljivost —Koalicija je na usta pokojnog Popovića dala jednu tako blagu izjavu u kojoj je prvi put naglasila —nakon toliko i toliko vremena borbe koju je vodila protiv presiza­ nja od strane Mađara —da je iskreno unionistički prožeta. Zaključio je svoj govor ovako: »Mislim —rekao je »milinovac« Pavelić40 —da će se moji drugovi već osvrnuti na ove razne navale gosp. zastupnika [Sv. Pribićevića], koji opeto­ vano pokušava i u svom listu podcijenjivati žrtve, koje je stranka prava na sebi osjetila kroz 40 godina od strane raznih eksponenata. Mnogo je i mnogo tu eksistencija uništeno, gospodine zastupniče, što vi, koji tek od dvije godine jedete opozicionalni krušac i već ste ga se zasitili, ne možete razumjeti. (Zast. Fran Novak: Oni imadu štipendije!) Mnoga poduzeća i mnoge masne službice vaši ljudi uživaju baš radi toga, što je ovdje bilo ljudi, koji nijesu mogli to sa svojom časti spojiti. (Zast. Sv. Pribićević: Dolazili su u tamnice naši ljudi više nego vaši.) Ovdje u našoj zemlji vlada bič, ali i konjozobica. Stranka prava nije se bojala biča, ali nije nasijedala ni zobi raznih eksponenata. (Odobravanje na ljevici.) Kad ja motrim vašu borbu, koju ste inaugurirali nakon komesarijata, onda sam si svjestan, da rad stranke prava za vrijeme komesarijata može uvijek izdržati kritiku s vašim radom. (Odobravanje na ljevici.)« »Visoki sabore! Ako će poštovana većina biti dosljedna i vjerna izjavama svojim u prošlosti, predviđam, da će opet trebati za obranu ugroženih temelja narodne i političke naše eksistencije koncentrisati sve narodne redove. Predvi­ đam to radi toga, jer sa strane mađarskih mjerodavnih državnika nismo vidjeli ni čuli, da oni lojalno smatraju sporazum između kraljevine Hrvatske i Ugar­ ske. Dok toga nema, moramo biti pripravni na borbu. Ako dođe do toga, ja se nadam, da će hrvatsko-srpska koalicija zaći u novu borbu, i da ne će uzma­ knuti od svojih svečanih izjava, jer to bi bilo za otačbinu od kobnih posljedica. Ako bude kako treba ustala i zašla u pravu borbu za narod i njegova prava, onda mogu reći, da može računati na potporu cijele opozicije, a naročito na potporu Starčevićeve stranke prava. (Odobravanje u cijeloj sabornici.)«4143 43

U indemnitetnoj raspravi 17. I. govorio je predsjednik kluba Hrvatske stranke prava dr. Prebeg i svoje strelice uperio na bana Skerlecza. »Dr. Ivana Skerlecza —rekao je Prebeg42 - primili smo najprije kao kr. komesara, a poslije i kao bana vrlo velikom skepsom, kao što moraju razboriti i oprezni ljudi primiti svakoga tuđinca, osobito, kad im toga tuđinca šalje naš zakleti neprija­ telj ugarski ministar-predsjednik, ovlašću, koju mu daje taj za nas toliko štetni nagodbeni zakon. Povećala se je ova skepsa, kojom smo u prvi mah primili g. bana, kad smo saznali dalje, da je preuzv. gospodin odgojen u mađarskim školama, u mađar­ skom duhu, i da je sav svoj život proveo u mađarskoj državnoj službi na vrlo izloženim mjestima, u mađarskim ministarstvima, a naročito i u mađarskom ministarskom predsjedništvu. (Zast. Budisavljević: I Ante Starčević bio je u mađarskim školama.) Mi ćemo biti zadovoljni, ako gosp. ban pođe onim putem, kojim je pošao dr. Starčević, i ako i on pređe iz peštanskih škola na ovu stranu visoke kuće, da brani hrvatska prava. Velim, da se skepsa povećala otkad znamo, da je g. ban služio u predsjedništvu mađarskog ministarstva, dakle tamo, odakle nas sve zlo bije, otkuda nas uvijek oštri sjever brije, noseći nam mraz i tuču, odakle nam je kršenjem zakona i ustava i povredom, prise­ gom potvrđene vjernosti ustavu, napokon i sam ustav obustavljen bez ikakvog razloga.« U raspravi o indemnitetu 2 2 .1, govorio je »milinovac« Cezar Akačić i bio još oštriji ustvrdivši da po toj nesretnoj Nagodbi »mi nismo saveznici nego podložnici Mađara«. »Mi pravaši —rekao je Akačić43 —niti priznajemo niti ćemo ikada priznati nagodbu, to državnopravno izdajstvo, temeljnim zakonom, jer sabor, koji je prihvatio ovu nagodbu, bio je krnji sabor. U njemu nije bila zastupana niti Krajina niti Dalmacija. Taj sabor nije bio izražaj narodne volje, jer je biran na temelju oktroiranoga izbornoga reda, nečuvenim nasiljem i korupcijom. U tom saboru nije bila zastupana niti trećina hrvatskog naroda. A takav sabor niti je mogao, niti je smio sklapati državnopravnoga ugovora u ime hrvat­ skoga naroda. Ali kadno bi onaj sabor i bio pravi izraz narodne volje, kad bi ta nagodba bila pravovaljano sklopljena, ja je ne bih uza sve to danas prizna­ vao obvezatnim državopravnim ugovorom, jer je tu nagodbu stala Ugarska kršiti već prvoga dana i dosljedna sama sebi, krši je danomice sve to jače i više na našu štetu, a u njihovu korist. Na molbe i vapaje naših nagodbenjaka, da ne vrijeđaju nagodbe u svim njenim temeljima, odgovorili su Mađari posprdno sve to većim, sve to jačim povredama. Pošto je Ugarska nebrojenim nagodbenim povredama pokazala jasno, da se ona ne smatra obvezatnom spram Hrvatske držati ovoga ugovora, razrije­ šene su Hrvatskoj u tom pravcu ruke. Nagodba pravno ne postoji. Hrvatska si mora i može zakonitim putem osigurati svoju gospodarsku, financijalnu i poli­ tičku samostalnost, mora navijestiti prelom Ugarskoj. Ovo nije samo u inte­ resu hrvatskoga naroda, već je s dobro shvaćenih razloga i u interesu monarkije i dinastije. Ali je sva prilika, da će do te uviđavnosti doći prekasno i monarkija i dinastija.«4 44

4. Pozadina pakta s grofom Tiszom. —Svetozar Pribićević nije htio uletjeti u sporazumijevanje s ugarskim ministrom predsjednikom brzopleto i bez sa­ vjetovanja s vodećim političarima u Beogradu. Stoga je zadužio svog brata Adama da otputuje u Beograd i ispita kako vlada gleda na takav potez Hrvatsko-srpske koalicije. Prema pisanju profesora Jaroslava Sidaka, Adam Pribićević je to otkrio u jednom svom novinskom članku objavljenom u »Pravdi« 1937. godine. Evo što je J. Sidak o tome napisao: »Prema svjedočanstvu Adama Pribićevića, Rad hrvatsko-srpske koalicije i srpske vlade na sprečavanju rata 1913. godine, Pravda, Beograd, Božić 1937, konačnoj je odluci njegova brata Svetozara o tom sporazumu (s Tiszom) prethodila Adamova misija u Beogradu. Nikola Pašić se kao predsjednik vlade suglasio s mišljenjem tadašnjeg ministra prosvjete Ljube Jovanovića da je Srbiji potrebno »bar deset godina« da se pripremi za »obračun s Austrijom« koji je neizostavno čeka. Prema tome, »interes Srbije u tome momentu traži da se u Hrvatskoj i na jugu monarhije uopšte stvore normalne prilike«, pa neka Svetozar Pribićević »sasvim bez brige sklopi nameravani pakt.« (Dr. J. Sidak, Hrvatsko pitanje u Habsburškoj Monarhiji, Historijski pregled 3/1963, str. 192, bilj. 36.)44 U Arhivu Jugoslavije među spisima A. Pribićevića nalazi se opširniji ruko­ pis Adamov pod naslovom: Hrvatskosrpska koalicija i u poglavlju »Iza kulisa Pakta sa grofom Tisom«45 Adam ovako opisuje svoju misiju u Beogradu: »Ja sam našao u Beogradu i brata Valerijana, koji je također došao, da obiđe bolesnog brata [Milana].46 Rekao sam mu šta mi je Svetozar poverio. I on je sa mnom otišao k ministru Prosvete Ljubi Jovanoviću, s kojim se odavno poznavao. Kad sam Ljubi rekao šta Svetozar želi, on mi je rekao, od prilike ovo: — Mi ne želimo rata s Austrougarskom bar 10 godina, s ovih razloga: — Umorni smo od ratova s Turskom, Bugarskom i ugušenja albanske bune. Velik broj vojnika izbačen je iz stroja smrću, ranama, bolešću i iznurenošću. Naše oružje, naročito topovi, istrošilo se, pa se treba preoružavati i naoružati vojnike iz Novih Krajeva. Potrebno je popraviti strateške željez­ nice. I, na kraju, treba asimilovati Nove Krajeve. — Sve to traži vremena. No, to je naša želja. Ali to stoji nesamo do nas, već i do Austrougarske. A mi se bojimo da će nas ona napasti 1914. ili najdalje 1915. jer će tada ona i Nemačka biti na vrhuncu vojne snage. Antanta će biti na vrhuncu svoje vojne snage 1917., kad Rusija završi gradnju strateških željeznica u Poljskoj. Stoga, mi mislimo, Austrija i Nemačka neće hteti čekati dovle. Ipak, mi ćemo biti diplomatski mnogo jači u svetu, ako budemo napad­ nuti bez ikakve svoje krivice. Stoga mi želimo smirenje među Jugoslovenima na Jugu monarhije, kako nas Austrougarska nebi mogla optužiti da vodimo tamo subverzivnu akciju. — Vi vidite da Danilo Dimović u Bosni radi na stvaranju guvernamentalne partije. Naša štampa o tome ćuti. A, da nam to nije u volji, naša štampa grmela bi u sav glas i optuživala Dimovića kao izdajnika. Stoga želimo norma­ liziranje političkih prilika u Hrvatskoj.47 — A, ako bi ipak, protiv naše volje, došlo do rata, onda svi Srbi u Austro­ ugarskoj treba da ostanu mirni. U slučaju austrougarskog napadaja na nas, 45

planuće svetski rat, u kom će se boriti bar 15 miliona momaka. Neki vaš revolucionarni pokret bio bi bez ikakva značaja vojnog, a srpski narod bi ga skupo platio, jer bi to izazvalo strašne austrougarske represalije protiv Srba. Nas Srba nema mnogo i mi želimo da što više Srba preživi taj strašni udar. — Ovo je moje lično mišljenje, pa moram razgovarati sa Pašićem, Protićem i Pačuom, da dam konačni odgovor. Zato dođite za 2—3 dana opet k meni. Kad sam došao sa bratom Valerijanom, rekao je Jovanović da je razgova­ rao sa sve trojicom i da se i oni potpuno slažu s onim što nam je rekao. Dodao je samo kako Pašić želi da me vidi, pa da dođem k njemu pred 9 sati u veče (bio je septembar i u to doba već tamno), u njegov stan na ćošku Terazija i Pašićeve ulice. Zatim, kad zazvonim i momak mi otvori, da mu ne kažem svoje ime. Ova je opreznost potrebna, radi austrijske špijunaže. Pašić je bio posle večere kod grožđa, u noćnoj haljini. Kazao mi je da nema šta dodati onom što mu je rekao Ljuba Jovanović. Neka Svetozar, bez odlaganja, sporazume se sa grofom Tiszom, pod uslovom da Hrv.-Srpska Koalicija bude »pri vladi«, ako baš ne »na vladi«, ako dođe do rata, i zaštiti naš narod. Ali, rekao je da Svetozaru saopštim i ovaj savet: nesme se biti u večnoj, načelnoj opoziciji. Čini li se tako, onda postepeno otpadaju od partije elementi mirniji ili realniji i stranka ostaje na gomilici sektaša, s ko­ jima se ne može izvojevati pobeda. »Pristaše —reče —nikad nesmeju izgubiti nadu da se može doći na vladu.« Ovo mi je rekao, kad sam mu saopštio da Svetozar misli izazvati krizu na vrlo popularnom pitanju finansijske samostalnosti Hrvatske i preći u opozi­ ciju, ako Hrv.-Srpska Koalicija do tada ostane na vladi. To je imalo biti, koliko se sada sećam, kod pregovora o obnovi finansijske Nagodbe, 1916. godine. Tako bi dobila izbornu pobedu, jer je sav narod bio za samostalne finansije. Čim je Svetozar dobio ovo uputstvo, ubrzani su pregovori sa grofom Tiszom i postignut sporazum. Vraćeno je ustavno stanje i za bana došao Škerlec.48 Grof Tisa je za ovo odao priznanje Svetozaru Pribićeviću, čudeći se Što ranije nije doveden u vezu s ovim umnim, realnim i odlučnim čovekom, a ne sluteći da on ne radi samo po svojoj pameti, već i po uputstvima iz Beograda. Vrlo je sumnjivo da bi on sklopio ovaj pakt, da nije imao podršku Srbije.« I u rukopisu Adamove neobjavljene biografije Svetozara Pribićevića na­ lazi se pasus o Adamovoj misiji u Beogradu u vezi s namjeravanim sporazu­ mom Koalicije s grofom Tiszom.49 O tome Adam tamo piše: »Kad je Koalicija 1913 g. sklopila pakt sa grofom Tisom i došla na vlast sa banom Skerlecom, Šupilo je osuo vatru na Koaliciju, nemajući pojma 0 tom da je sklapanje Pakta ranije odobrila Srbija.50 Svetozar je 1913 g. znao da su u Beču rešili na uništenje Srbije. Trebalo mu je [Beču] oduzeti svaki povod za agresiju. Odnosno, trebalo je normalizi­ rati stanje u Hrvatskoj, učiniti kraj komesarijatu u Hrvatskoj, kako Beč nebi mogao optužiti Srbiju da seje nemir i subverziju u južnom prostoru monar­ hije. A kako se vidi iz objavljenih dokumenata, i grof Tisa je bio protiv rata 1 teško je slomljen, da na rat pristane 1914 g.46 46

Svetozar je znao da Srbiji treba mira, posle dva rata, i Antanti i vremena za spremanje. Ali, on nije hteo ništa preduzeti bez sporazuma sa Srbijom. Tre­ balo je poslati u Beograd potpuno pouzdanu ličnost. A zato se pružila prilika, kad je posle rata srpskobugarskog, teško oboleo naš brat Milan. Mati je već bila otišla k njemu. Svetozar je poslao i mene. To neće pasti u oči, jer je prirodno da se oko bolesnog člana porodice kupe rođaci. Tako on meni poveri misiju da doznam šta misli srpska Vlada o zamišljenom Paktu. Kad sam stigao u Beograd, našao sam tamo i brata Valerijana, pa mi je bilo lakše, jer je on imao poznanika i u Vladi. Poverio sam mu šta želi Sveto­ zar, pa smo odmah otišli Ministru Prosvete Ljubi Jovanoviću, starom Valerijanovu znancu. On mu je rekao svoje mišljenje, koje ovde iznosim, po mogućno­ sti ukratko: ... [kako nam je već poznato iz spomenute Adamove rasprave o izjavama Lj. Jovanovića i N.Pašića —vidi gore]. Tako sam ja odneo Svetozaru, u drugoj poli septembra 1913 g., odobrenje Srbije za Pakt i on je bio sklopljen već, valjda, u novembru 1913 god.« 5. Rasprava o adresi vladaru. —Adresna debata započeta u Saboru 5. III. 1914.51 pružila je strankama priliku da jasnije ocrtaju svoje državopravne programe i političke stavove. Na prijedlog adresnog odbora (većine) zastup­ nici Hrvatske stranke prava (HSP) iznijeli su nacrt adrese kao svoj protupri­ jedlog, upućen »kralju svih Hrvata«.52 U njemu stoji i ovo: »Nema naroda u ovoj monarhiji, koji je svoje dužnosti prema svom kralju savjesnije, potpunije i požrtvovnije ispunio, ali uslijed djelovanja svojih nepri­ jatelja hrvatski se narod ne može podičiti, da je polučio išta, što mu po državnim ugovorima, kraljevskim zavjernicama i po njegovom prirodnom pravu pripada. Umjesto oživotvorenja svojih prava hrvatskom je narodu god. 1868. na­ metnuta nagodba sa kraljevinom Ugrskom, nagodba sklopljena po saboru, koji nije bio predstavnik, ni izražaj slobodne volje narodne, koji nije imao ovlasti, da zastupa čitavi hrvatski narod; nagodba, koja ne samo da ne zajamčuje duhu i potrebama vremena odgovarajući unutarnji razvoj hrvatskog na­ roda, već ga i nadalje podržaje u pogubnoj zemljišnoj i državnoj rascjepkano­ sti. Posljedice ovog nagodbenog sustava u Hrvatskoj gorko se osjećaju na svakom području javnoga života. Nagodbeni sustav podređuje sile hrvatskoga naroda samovolji ugarskih državnika i ugarskoga zakonodavnoga tijela. U svim granama državne uprave, koje su nagodbenim sustavom označene zajedničkim, odlučuje uvijek probitak Ugarske, dok se kraljevini Hrvatskoj daje samo ono i onoliko, što i koliko je potrebno, da u siromaštvu i skučenosti proživotari, a da ne može ništa odlučna ni izdašna poduzeti, da unaprijedi gospodarsko stanje naroda.« Kako je hrvatski narod 1908. godine prigodom aneksije Bosne i Hercego­ vine oduševljeno pozdravio taj akt državničke mudrosti Njegovog Veličan­ stva, tako će se još više uzradovati, kad i te divne zemlje budu konačno ujedinjene s njihovim starodavnim kraljevstvom koje će biti - upotpunjeno 47

pripojenjem Dalmacije, Rijeke, Istre i Međumurja, Žumberka i Marindola, kao i bratske Slovenije —ognjište slobode i kulturnog napredovanja cjelokup­ nog hrvatskog naroda, te nepokolebljivi bedem ugleda, moći i sjaja prijesto­ lja Njegovog Veličanstva. Dobro promatranje prilika unutar Monarhije kao i na njenim granicama —stoji u tom frankovačkom nacrtu, što ga je u sabor­ skoj sjednici pročitao A. Horvat —upućuje nužno na to da se odnošaji hrvat­ skog naroda urede prema potrebi i pravici, što može samo blagodatno djelo­ vati na odnose moćne Monarhije prema narodima Balkana. »Oživotvorenje izloženih težnja hrvatskoga naroda u jednakom je inte­ resu i hrvatskoga naroda i svijetle krune, jer će samo slobodna, ujedinjena i samostalna hrvatska država u okviru monarhije imati dovoljnu snagu, da zaštiti i promiče istovjetne nam interese na najizloženijim točkama monar­ hije. Bog poživi Vaše Veličanstvo kralja svih Hrvata!« Dva dana kasnije dr. Aleksander Horvat izjavio je53 da je po njihovu mi­ šljenju —zbog posljednjih događaja koji su se zbili na jugu Monarhije - u in­ teresu kako hrvatskog naroda tako i čitave Monarhije i dinastije da se tu n a j u g u s t v o r i č v r s t b e d e m ujedinjenog i samostalnog lojalnog hrvat­ skog naroda, jer će taj bedem biti najjači štit za sigurnost i interese i hrvat­ skog naroda i čitave Monarhije. Stranka želi —nastavljao je on —da vlasto­ dršci Monarhije dođu do tog uvjerenja da je taj zahtjev hrvatskog naroda za ujedinjenjem i samostalnošću u okviru Monarhije potpuno identičan s pra­ vilno i dobro shvaćenim vrhovnim interesima Monarhije i dinastije, jer rascjepkanošću i nezadovoljstvom hrvatskog naroda u tim zemljama dolazi u pogibelj i čitava Monarhija i dinastija. Za tu misao predobiti odlučujuće faktore, osvjedočiti ih o njenoj ispravnosti i na taj način učiniti im pristupač­ nim i simpatičnim težnje hrvatskog naroda, učiniti da ne gledaju u njima [frankovcima] revolucionare, nego ljude koji se žele u Monarhiji smiriti i u njoj naći zadovoljenje svojim političkim i kulturnim težnjama, zadatak je kojemu se ima posvetiti Stranka prava, za kojim ona u svakoj prilici i ide. Oni svakome otvoreno kažu: gospodstvo čiste hrvatske misli na jugu Monar­ hije zaštita je krune i prijestolja. To je ujedno sinteza programa Hrvatske stranke prava! Dr. Vuk pl. Kiš (HSP) je 17. III.54 nadopunio izlaganje prvaka svoje stranke i rekao, između ostaloga, da program Stranke prava nije nigdje programatski obavezno ustanovio formu u kojoj se državnopravnoj konstrukciji, u kojem državnopravnom savezu —osim saveza u okviru Monarhije —ima riješiti hrvatsko pitanje i provesti program hrvatske državne samostalnosti. To nije i ne može biti programatsko pitanje. Koliko je više takvih mogućnosti tih oblika, tim više i bolje za nas —rekao je on. Ako je moguće rješenje tog pitanja u okviru dualizma —što je akademski govoreći moguće —to Stranka prava može pristati i na takvu formu. I »milinovci« su podnijeli svoj nacrt adrese.55 U njoj se prvo oštro kritizira Nagodba, jer »interesi kraljevine Hrvatske dolaze u sukob sa interesima kra­ ljevine Ugarske u najvažnijim narodnim i životnim pitanjima te padaju žrtvom nepravednoj i ničim opravdanoj prevlasti i gospodstvu Ugarske nad Hrvat­ skom.« 48

»Autonomija kraljevine Hrvatske, u koiiko je i u istoj zlosretnoj nagodbi sadržana i zajamčena, danas je već samovoljom Ugarske na svim poljima izigrana. Hrvatski ustav, koji je i stariji i snažniji od ugarskoga, danas je još samo fikcija i obsjena. Ne imademo nikakovih garancija za pravi trajni ustavni život, a još manje za naša historička i politička prava. Ovakav odnošaj, koji rađa i mora rađati neprestanim sukobima i vječnim borbama, jest neodrživ. Hrvatski narod nije nikada u svojoj cijelosti priznao niti će priznati supremaciju, koju si je Ugarska uzurpirala nad Hrvatskom. Hrvatska se ne će, niti može ikada odreći svojih historičkih prava i zahtjeva, da bude u ovoj monarkiji ujedinjena i ravnopravna Ugarskoj. To je nesatariva volja i težnja, to je njena velika narodna ideja, koja ne izumire, dok se ne ostvari. Da se pak hoće i mora jednom ostvariti, jamče nam zakoni prirode, na kojima se ona temelji, a ti zakoni najjači su, koje nijedna ljudska snaga ne može promijeniti. Nijedan narod u Habsburškoj monarhiji nema tako čvrsto, tako jako i neoborivo državno i narodno pravo, potvrđeno i zapečaćeno kraljevskim obećanjima i prisegama kao što Hrvati; nijedan narod nije bio tako vjeran i lojalan svom vladaru kao Hrvati; nijedan narod nije toliko žrtvovao za svog kralja kao Hrvati. »Pa ipak danas, u dvadesetom vijeku, vijeku razvijenog nacionalizma, nijedan narod pod suncem nije tako sustavno tlačen, kao što je hrvatski narod u našoj monarhiji, ni jedna zemlja, koja se nalazi pod istim vladarom, nije tako razkomadana kao što je naša otačbina.«56 Zato: »Veličanstvo! —upozoravaju »milinovci« —diljem prostrane naše monarkije, ljuljaju se njezini temelji. Narode njezine ne spaja međusobna ljubav ni odanost opstanku monarkije. Crv nezadovoljstva raztače njezinu nutarnju i vanjsku snagu. Potreban je lijek, brz i uspješan lijek. Budućnost naše monarhije leži na jugu. Tu treba da se stvore prije svega sređeni odnošaji, kojima će temelji biti: pravednost, blagostanje i zadovoljstvo hrvatskoga na­ roda. Na tim temeljima osnivati će se napredak, procvat i sretnija budućnost cijele monarkije, a slava, sjaj i moć habsburške dinastije.«57 Kraljevina Hrvatska - stoji dalje u nacrtu58 —ne može više živjeti u takvim državnopravnim odnosima i hrvatski narod ne može više gledati kako se ruše svi temelji njegova opstanka i razvitka. Propast Hrvatske, prije ili kasnije, povukla bi sigurno za sobom slom političko-ekonomske budućnosti čitave Monarhije i narušila njen integritet. Stoga će Starčevićeva stranka prava (SSP) — stojeći na čvrstoj podlozi hrvatskoga državnog prava i narodnog načela —raditi svim zakonitim dopu­ štenim sredstvima da se hrvatski narod koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u Rijeci sa riječkim kotarom i u Međimurju, Zumberku i Marindolu, Bosni i Hercegovini i Istri s otocima, u j e d i n i u j e d n o s a m o ­ stalno i nezavisno državno tijelo pod žezlom h a b s b u r ­ š k e d i n a s t i j e . Pored toga, Stranka će svom snagom podupirati nastoja­ nje braće Slovenaca da se i slovenske zemlje prikupe u tom državnom tijelu. Tek tada će hrvatskom narodu biti osiguran politički, narodni i ekonomski opstanak i razvitak, a on će tada slobodan, svojom slobodnom odlukom moći sklapati po sebe i Monarhiju korisne saveze s njenim drugim narodima na temelju pravednosti i ravnopravnosti. 49

Hrvatska pučka seljačka stranka St. Radića (HPSS) nije htjela zaostati za ostalim opozicionim strankama (SSP i HSP) i u svom nacrtu adrese59 upozo­ rila vladara na preveliko nezadovoljstvo i sve veće ogorčenje hrvatskog naroda uzrokovano sistemom i politikom kojom se vlada i upravlja Hrvatskom. To nezadovoljstvo i ogorčenje nastaju ponajprije od takvog provođenja austro­ ugarske nagodbe (zak. član XII: 1867) po kojem se provođenju i u unutrašnoj politici Monarhije briše ne samo Autonomna Kraljevina Hrvatska nego i hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. god. ravnopravno ugovorena državna zajednica ugarsko-hrvatska, te se čitavo područje zemalja krune sv. Stjepana protuprirodno, protupravno i protuzakonito smatra za jedinstvenu mađarsku narodnu državu (»od Karpata do mora«). Toj utvari mađarske jedinstvene narodne države žrtvuju navodne nagodbene vlade, kako u Budimpešti tako u Zagrebu, mnoge životne interese i cjelokupne Monarhije i ugarsko-hrvatske zajednice, a pogotovo životne interese Kraljevine Hrvatske. Adresa, dalje, spominje i zavođenje neustavnog stanja što je uslijedilo istodobno kad su bratske narodne države Crna Gora, Bugarska i Srbija oruža­ nom rukom ustale na obranu života i imetka svojih istovjernika te svojih i hrvatskih suplemenika u Turskoj. Taj atentat na tisućuljetni hrvatski ustav - navodi se dalje u tom nacrtu adrese Seljačke stranke —uzdrmao je čitav hrvatski narod u njegovim stoljetnim osjećanjima prema Habsburškoj Monar­ hiji i dinastiji do temelja, tako da se ima samo providnosti i vladaru zahvaliti što nije došlo do katastrofe u kojoj bi, možda, bilo nestalo Kraljevine Hrvat­ ske, ali u kojoj bi Monarhija svakako bila izgubila svoj položaj velesile i svoje međunarodno značenje na preveliku i nenadoknadivu štetu evropske i kršćan­ ske prosvjete. Kraljevina Hrvatska ima, uz svoj tisućljetni ustav, još jedno drugo obilježje: ona je najseljačkija kraljevina i u njoj neposredno od ratarstva živi do devedeset postotaka cjelokupnog stanovništva. Međutim, s tim njenim čisto seljačkim obilježjem nije u skladu ni jedan jedini ni autonomni ni zajed­ nički zakon. Naprotiv, većina autonomnih i gotovo svi zajednički zakoni upereni su protiv seljačkih, pa po tome i protiv životnih interesa hrvatskog naroda, a to hotimično i sistematsko zapostavljanje i zanemarivanje seljačkih narodnih potreba i interesa samo još više i strašnije povećava već opisano nezadovoljstvo i ogorčenje naroda koje nastaje zbog neprestanog gaženja hr­ vatskog ustava. Jedino sredstvo da se uklone uzroci tog nezadovoljstva leži u tome da se hrvatska autonomna vlada preda u ruke vjernim i prokušanim predstavnicima agrarne politike, a na mjestu zajedničke ugarsko-hrvatske vlade da se ne trpe rušitelji i kršitelji ustava i ustavnosti. Na kraju, u adresi se iznosi molba da vladar što prije p o l i t i č k i i u p r a v n o u j e d i n i s ve h r v a t s k e z e m l j e koje su providnošću i mudrom dalekovidnošću vladara pod moćnim žezlom habsburške dinastije i u najprirodnijem sklopu Habsburše monarhije. »Samo takvim političkim i upravnim ujedinjenjem kraljevine Hrvatske —stoji doslovno u tom nacrtu60 —cjelokupna će monarhija na Jadranskom moru i na Balkanu zadobiti onaj ugled i onu snagu, a zadovoljni hrvatski narod razviti onu prosvjetu i ono blagostanje, koje je monarhiji potrebno za dalekosežne njezine kulturne ciljeve i za zamašne njezine gospodarske interese na evropskom istoku.« 50

Predsjednik HPSS i nesumnjivi autor tog nacrta (Stjepan Radić) pokušao je —na sjednici Sabora 12. III61 —da u dugom govoru obrazloži i komentira predloženu adresu stranke, ustvrdivši da je pri sastavljanju adrese imao na umu ne samo da je Hrvatska, osobito banska Hrvatska, samo nastavak alp­ skog gorja i alpskih rijeka i da prirodno čini jednu cjelinu s bratskom Sloveni­ jom, nego i to da se hrvatska povijest samo politički, i to samo formalno politički, vezala s Ugarskom i da joj se približavala samo kojekakvim diplo­ matskim smicalicama, dok se prava, realna strana hrvatske historije uvijek razvijala protivnim smjerom, smjerom prema Austriji i Beču. Naša nenapisana povijest —nastavljao je Radić - stvorila je jedan uvjet, a to je duševno jedin­ stvo narodno, stvorila je princip: brat je mio koje vjere bio, ako bratski radi i postupa. Naš je narod stoljećima bio u tolikoj stisci i nevolji, a onda je nastala tako očita potreba da zajednički sa svog ognjišta potisne Azijate, Talijane, Mađare i Nijemce, tako da je i u ovoj vjekovnoj bijedi i o ovoj općoj narodnoj potrebi stvoren pojam koji predstavlja najveći ponos, najveću diku našeg naroda, a to je pojam našinstva. Naš čovjek —čim nekog vidi, pa bio to Makedonac, bio on iz Dalmacije, Stare Srbije, Like, Krbave, iz Štajerske, Kranjske i Istre —uvijek kaže: to je naš čovjek. Neka i ima slobodno drukčiji kaput i neka drukčije naglašuje riječi, svejedno će ga razumjeti i po cijelom njegovom držanju prepoznati kao našeg čovjeka. Da li se sreće s njim na parobrodu ploveći Jadranom ili Dunavom, bio on od Soluna ili Trsta, bio to Hrvat, Slovenac, Bugarin ili Srbin, uvijek je to naš čovjek. Tu postoji unutraš­ nja svijest —svijest etička —naime da smo svoji i da sebi pripadamo. Ta svijest —tvrdio je Radić —najbolje je jamstvo da taj j e d i n s t v e n i narod mora imati jedinstvenu kulturu i jedinstvenu ekonomsku politiku. Da li će imati jednu državu, to je teško pitanje, ali je nesumnjivo da mora ići za tim, o čemu govori i adresa stranke: za s a b i r a n j e m n a r o d n e s n a g e i d a sada kad su zajedničkim naporom odstranili prilike koje narodnu snagu guše, da sada preostalu snagu ujedine putem i načinom kojim se to može najzgodnije postići, bez trzavica i sukoba, osobito sa susjedima. Radić je pri tom povukao i paralelu između Austrije i Ugarske i stao hvaliti stanje u cislajtanskom dijelu Monarhije, rekavši da je tamo Evropa, da se u Cislajtaniji zakoni tako provode kako su doneseni, da se jednostavno na temelju konzekvencija iz toga što su sve narodnosti ravnopravne tako i po­ stupa, da je, štoviše, ondje bilo već i tako da je bilo razmjerno toliko ministara Slavena, da su bila vremena kad su se Nijemci bojali da bi u vladi Slaveni mogli biti i u većini, dok u translajtanskom dijelu Monarhije nije bilo ni jedne kombinacije da bi ministrom postao neki Hrvat ili koji drugi Nemađar. Naša narodna politika —istaknuo je Radić na kraju —jedna je jedinstvena, od Trsta do Carigrada, od Skadra do Međimurja, i ona može imati s a m o d v a politička cilja, dva središta. Jedan u Monarhiji: da sav hrvatski, srpski i slovenački narod okupi unutar Monarhije —pri tom je Radić naziva: »evrop­ ska nužda«! —ujedinjen u Kraljevinu Hrvatsku; drugi: da se naš narod izvan Monarhije ujedini u jednu jaku jugoslavensku ili balkansku federaciju. Adresu većine —kao prvu adresu nakon 1906. god. koju će vladar dobiti od Hrvatskog sabora (Lorković) - obrazložio je prvo 6. III. sam Lorković. Naša adresa —rekao je on62 —temelji se na sporazumu što ga je saborska 51

većina zaključila s mjerodavnim čimbenicima za rasplet krize i za uspostavu normalnog stanja u Hrvatskoj. »Komesarijat, koji je uveden nad kraljevinom Hrvatskom, tako je teška povreda našega ustava, da sabor čim se sastane, ne može preko te povrede mukom prijeći, i saborska većina smatra za svoju dužnost, da se u svojoj adresi na ovu povredu pred prijestoljem našega vladara potuži i požali i da izjavi, da će ona nastojati, da za ovu povredu potraži i lijeka i načina, koji naš ustav predviđa. Sam fakt osude komesarijata nalazi se i u adresama, koje odboru nisu bile predložene, nalazi se i u adresama pojedinih opozicionalnih stranaka, koje su jučer visokom saboru pročitane. Puštajući na stranu formu, u kojoj to čine adrese Starčevićeve stranke prava i stranke prava, i u pretpo­ stavi da i adresa seljačke stranke također sadrži osudu komesarijata, ja bih mogao konstatovati, da je čitav sabor u osudi komesarijata potpuno složan. Ističem pak, da smatram, da je prednost adrese većine u tomu, što ona naviješta, da će saborska većina poduzeti korake za reparaciju povrede, odnosno da će poduzeti korake, kako bi se ovakove iznimne mjere, ovakove protuustavne mjere za budućnost učinile nemogućima.« »Nužno je to, već i radi toga, što se mora naglasiti, da takove povrede ustava uistinu duboko vrijeđaju pravnu svijest našega naroda i da one ne samo vrijeđaju pravnu svijest, nego da i drmaju sa vjerom u sigurnost državopravnog položaja čitave naše zemlje, a to može imati samo najkobnije posljedice po politički razvitak naš a i onih, s kojima mi stojimo u savezu, u državnoj zajednici. Zato i adresa ističe, da će ovim koracima, koje sabor kani podu­ zeti, učvrstiti u svemkolikom pučanstvu ovih kraljevina još snažnije vjeru, da će pod sjajnim žezlom Vašega Veličanstva a u sklopu državne zajednice s kraljevinom Ugarskom biti potpuno osigurani uslovi ustavnog života i raz­ vitka. « Adresa je zapravo —nastavljao je Lorković —i to uglavnom, parafraza kraljevskog reskripta. I to uglavnom, jer odstupa od toga da bude parafraza samo na dva mjesta: 1/ kad je riječ o komesarijatu, komesarijatu u Kraljevini Hrvatskoj, kao i komesarijatu na području narodno-crkvene srpske autono­ mije, koje adresa odlučno osuđuje; 2/ kad se opširnije razlažu načela politike većine prema Kraljevini Ugarskoj, kao shvaćanje političkog razvitka Kralje­ vine Hrvatske, pa se pri tom izražava želja da Sabor osigura miran razvitak Kraljevine Hrvatske i Slavonije time da se i odnosi između njih i Ugarske svedu u trajan sklad na temelju zajednice i zajedničkih interesa. Koalicija traži, u državnopravnom pogledu, da se nesporazumi koje u tumačenju Nagodbe postoje uzmu —prema međusobnom sporazumu na osnovu paragrafa 70 Na­ godbe —u pretres u regnikolarnim deputacijama i da se nakon uspješnog pretresa odstrane. To je - po Lorkovićevu mišljenju —prvi uvjet da se utre put k učvršćenju državne zajednice koja je kroz stoljeća prihvaćena kao baza između Ugarske i Hrvatske, jer ni jedna narodna stranka ne može voditi nagodbenu politiku na sistemu nagodbenih povreda. Oni koji su Nagodbu sklapali htjeli su da Hrvatskoj osiguraju razvitak u tri pravca: da osiguraju ustavni razvitak, jer je Nagodba imala garantirati ustav i ustavno vladanje u zemlji; da osiguraju nacionalnu egzistenciju, tj. da Nagodba pruži jamstvo narodu da neće biti ni mađariziran ni germaniziran; da pomoću Nagodbe 52

osiguraju financijski razvitak narodu, i to kao posebnom političkom narodu s posebnim političkim teritorijem. Međutim, nitko u Hrvatskoj, pa nitko razu­ man ni u Ugarskoj, neće i ne može tvrditi da je razvitak naroda s Nagodbom završen. To se najmanje može tvrditi danas kad postoje pitanja koja treba ili bi trebala rješavati državna zajednica između Hrvatske i Ugarske. Stoga je i in­ tencija adrese da kaže da sva ta pitanja koja se tiču Hrvatske i državne zajed­ nice rješava zajednica onako kako to pravo zajamčuje. Zato se u adresi i kaže »da se plodonosnim radom na području autonomno državnoga života ovih kraljevina, pravednim rješenjem financijalnih pitanja kao i strogim vršenjem nagodbenog zakona« može utrti put onom povjerenju između Ugarske i Hr­ vatske koje je nužno da jedna i druga kraljevina shvate da je u njihovom interesu zajedničko provođenje i rješavanje onih pitanja koja se toj zajednici danas, a u budućnosti u još većoj mjeri budu nametala. Pri tom Koalicija ima na umu da je cilj hrvatske politike da hrvatskom i srpskom narodu u Hrvat­ skoj i Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini osigura uvjete političkog, eko­ nomskog i kulturnog razvitka. Lorkovića je nadopunio i dr. Dušan Popović (HSK), jedan od najduhoviti­ jih govornika u tom Saboru, i na sjednici 12. III.63 upozorio da prve njegove riječi idu na adresu Starčevićeve stranke prava jer drži da su »milinovci« pravi politički protivnici s Koalicijom, u pravom političkom i praktičnom neskladu. »S jedne strane etapna pozitivna politika, koju vodi hrv.-srpska koalicija, s druge strane ortodoksni nepokolebivi, tako reći doktrinarni radikalizam, koji vodi Starčevićeva stranka prava.« »U adresi hrv.-srpske koalicije, kojoj se prigovara, da se u glavnom slaže sa adresom dosadašnjih većina, a koja je po momu mišljenju načinjena poli­ tički jako mudro i jako ispravno, naznačena je politika, koju vodi hrv.-srpska koalicija, naznačena je politika, koja računa sa postojećim prilikama, nazna­ čena je politika, koja računa sa omjerom sila i postojećim zakonom. Drugu kakovu adresu hrv.-srpska koalicija nije mogla kruni podnijeti, jer ona, otkada postoji, stoji na temelju pozitivnoga zakona i svih konsekvencija, koje iz toga izlaze. Ona je dakle obraćajući se kruni u adresi morala ostati vjerna svojem stajalištu i danas je to morala učiniti više no ikada, kad je bila u stanju, da nakon sedmogodišnjeg rada na praktičnom političkom polju dokaže, da njezina politika imade ispravnu bazu, da imade ispravan temelj, kojim se apsolutno moraju unapređivati naše narodne stvari, i svakako sa gledišta praktične politike solidniji i ispravniji temelj nego temelj, na kojemu počiva adresa Starčevićeve hrvatske stranke prava.« Popović je istakao i to da nepokolebljiva baza Koalicije ostaje pozitivna politika gdje su dvije kardinalne stvari koje su od velike važnosti. U toj pozi­ tivnoj politici leži odanost Koalicije dinastiji —kao što je i istaknuto u adresi —a Popović još naglašava i ovo: - čisto lojalna odanost koja nije plod momentanih interesa i političkih situacija nego koja izvire iz srca i razuma, i to radi toga što na jugu Monarhije —po njegovu mišljenju —postoji jedan problem u vezi s interesima dinastije i što on osobno mora vjerovati da će narod u tom pogledu dobiti potrebnu zaštitu. I to ne jedno praktično pitanje nego problem koji se uzalud hoće nasilno riješiti, problem čisto socijalne prirode, a to je problem hrvatsko-srpskog naroda, kojemu se danas priključuje i slovenski 53

narod. Popović je uvjeren da upravo pomoću Nagodbe i stojeći na njoj i na državnoj zajednici, Koalicija čini narodu bolju uslugu, jer nastoji sačuvati ono što imaju, a on nije čovjek koji će govoriti da nemaju ništa, da su bespravni i izručeni na milost i nemilost, jer bi takvim izjavama slabio snagu naroda. Zato: godine 1868. stvoren je zakon i dok nema boljega —uzviknuo je okrenut opoziciji —Koalicija ostaje na njemu i brani ga, prkoseći svim navalama od strane opozicije, jer nema garancije da će biti bolje ako ga digne i napusti. Koalicija nije vodila politiku katastrofa i ne može je voditi ni danas —zaključio je D. Popović. Popovi ću se pridružio i Svetozar Pribićević, uzimajući riječ i u adresnoj debati u toku sjednice 20. III.64 Oborio se na pristaše dr. Franka i rekao i ovo: »Ovako, kako je danas, Frankovci vode dvoličnu politiku. Pred narodom su nepokolebivi pravaši, a pred mjerodavnim faktorima legitimiste i realna i pozitivna stranka. Ovako gospoda sama slabe svoju poziciju, jer se za nji­ hovo nepokolebivo pravaško držanje pred narodom znade gore, a pred naro­ dom se opet znade za njihovo legitimističko držanje prema gore. I tako go­ spoda od ovoga dijela stranke prava nikada ne će doći do ostvarenja zavjetne misli svoga programa, tj. do prsta vlasti, za kojim uzdiše gosp. dr. Kršnjavi.«65 Sasvim je jasno i razumljivo - rekao je on —da Hrvatsko-srpska koalicija, vodeći pozitivnu politiku, stoji na stanovištu zakona, te da ona —kad misli na teritorijalno, na političko ujedinjenje —ima pred očima samo zemlje koje su unutar Monarhije, u njenom okviru, jer je drugo pitanje kulturnog jedinstva a opet drugo ono političkog ujedinjenja. Neka dr. Horvat bude sasvim miran i neka utiša svoju tobožnju patriotsku zabrinutost —naglasio je Pribićević, odgovarajući na Horvatovo provokativno pitanje upućeno dru Popoviću: d o k 1e se prostire zahtjev za narodnim ujedinjenjem i zaustavlja li se na grani­ cama Monarhije ili ide, možda, još dalje? —jer je Koalicija u tom pitanju sasvim načistu kakvo stanovište u pogledu ujedinjenja može zastupati i koje je stanovište u interesu naroda. I Pribićević misli da dr. Horvat neće drugi put doći u to iskušenje da takva pitanja upućuje na adresu Koalicije, jer su Srbi u Hrvatskoj dotad - a drukčije ne može ni da bude, kad su nagodbenjaci - vodili samo politiku koja se temelji na zakonskom stanovištu. I kad govore 0 narodnom ujedinjenju u smislu političkom, onda mogu misliti samo na ono ujedinjenje koje je pozitivnim zakonom zajamčeno. I Dalmacija po Nagodbi pripada Kraljevini Hrvatskoj; ima se samo saslušati o uvjetima reinkorporacije, a u pogledu Bosne imaju kraljevsku zavjernicu. Na kraju, i naše narodno načelo traži da stanu u tom pitanju na stanovište narodnog ujedinjenja. Govoreći o momentanoj hajci na Koaliciju, Pribićević je naglasio ovo: »To su četiri faktora, koja učestvuju u današnjoj hajci na hrv.-srpsku koaliciju. Prije svega je tu dr. Tomašić, kojega smo oborili i pored njegovog uzvika: Tu duca, tu signore, tu maestro i pored toga, što se on nadao u protekciju moćnih faktora, da će mu se dati rasplet hrvatske krize. Zatim dolazi zastupnik Radić, koji je zato ogorčen protiv koalicije, što ga nije primila u zagrljaj i što nije postao učesnik u rješenju krize u Hrvatskoj. Treći faktor su gospoda kod ’Obzora’ zato, što nisu postala jezgra guvernementalne stranke i nosioci vlasti. Konačno četvrti faktor je Frankova stranka prava, koja poslije svojih oferta, 1u pismima i u brzojavima, u kojima je javljala, da postoji ’südlice Gefahr’.«66 54

Prema tome, s ovako u m j e r e n i m i p i t o m i m programima hrvatske građanske stranke, zastupljene u Saboru, stajale su 1914. godine i dočekale sarajevski atentat Gavrila Principa 28. VI. 1914.

Bilješke 1 Stenografski zapisnici Sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije petogodista 1913-1918., Svezak I, godina 1913. i 1914., Zagreb 1914, str. 1 i dalje (citirat će se skraćeno: SZ). 2 SZ, I, str. 15. 3 SZ, I, str. 21. i dalje. 4 SZ, I, str. 30. 5 SZ, I, str. 32-35. 6 SZ, I, str. 3 6 -3 7 . 7 Medaković je bio predsjednik Srpske samostalne stranke. 8 SZ, I, str. 38. 9 SZ, I, str. 71. 10 SZ, I, str. 71. 11 SZ, I, str. 73. i dalje. 12 Opš. o tome: Bogdan K r i z m a n , Stjepan Radić na Pariškoj političkoj školi (1897-1899) (Prilog biografiji), Naše teme, juni 1971/6, str. 1072-1090. 13 Radić je 1911. godine pokušao da se — bezuspješno — natječe za docenta na Pravnom fakultetu u Zagrebu iz Savremene ustavnosti. 14 SZ, I, str. 78. 15 SZ, I, str. 7 8 -81. 16 SZ, I, str. 81-82. 17 SZ, I, str. 295. 18 SZ, I, str. 3 0 6-310. 19 SZ, I, str. 323. 20 SZ, I, str. 350. 21 SZ, I, str. 350 idalje. 22 SZ, I, str. 351. 23 SZ, I, str. 352. 24 SZ, I, str. 353. 25 SZ, 1, str. 353. 26 SZ, I, str. 354. 27 »U prvom se dijelu (§70) potvrđuje ustavni karakter zak. čl. I - 1868. U drugom dijelu se zabranjuje jednostrana promjena zak. čl. I — 1868. sa strane zakonodavstva pojedinih strana ugovornica te se omogućuje njegova promjena samo na način na koji je taj zakonski članak nastao.« (J. S a r i n i ć , nav. djelo, str. 292) 28 SZ, I, str. 355. 29 SZ, I, str. 3 5 5-356. 30 SZ, I, str. 3 5 6-357. 31 SZ, I, str. 357. 32 SZ, I, str. 3 5 7-358. 33 SZ, I, str. 358. 34 SZ, I, str. 359. 35 Taj svoj stav Pribićević je jasno izrazio u svom prilogu »Misao vodilja Srba i Hrvata« u već citiranom almanahu Narodna misao (str. 48—77). 36 SZ, I, str. 3 5 9-360. 37 SZ, I, str. 429. 38 SZ, I, str. 430. 39 SZ, I, str. 430 idalje. 40 SZ, I, str. 437. 41 SZ, I, str. 437. 42 SZ, I, str. 475 idalje, osobito 481. 43 SZ, I, str. 514. w 44 To je kasnije J. Sidak objavio u svojoj knjizi pod naslovom Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb 1973, str. 3—44.

55

45 Str. 7 4 -79. 46 Str. 74 rukopisa. Bila su četiri brata: Valerijan, Milan, Svetozar i Adam Pribićević. 47 To je stvarno i bila politika Pašićeve vlade uoči napada Dvojne monarhije na Srbiju. 48 »Pakt« je bio zaključen 18. XI. 1913. 49 Str. 57 i dalje. 50 Sačuvana je jedna zabilješka Luje Vojnovića (Rim, 17. VII. 1916), upućena srpskom ministarstvu vanjskih poslova, odnosno N . Pašiću u kojoj Lujo, na njemu svojstven način, prika­ zuje životni put F. Šupila da bi ga što bolje ocrnio. (Arhiv Jugoslavije u Beogradu, Spisi Jovana M. Jovanovića) Vidi zbirku Supilovih polemika uperenih protiv HSK poslije odlaska iz Koalicije: Politika u Hrvatskoj, Rijeka 1911. 51 SZ, II, str. 1 i dalje. 52 SZ, II, str. 11-14. 53 SZ, II, str. 9 1 -92. 54 SZ, II, str. 343. 55 SZ, II, str. 14 i dalje. 56 SZ, II, str. 15. 57 SZ, II, str. 15. 58 SZ, II, str. 16. 59 SZ, II, str. 163 i dalje. 60 SZ, II, str. 165. 61 SZ, II, str. 22 4 -2 6 4 . 62 SZ, II, str. 2 2 -3 2 . 63 SZ, II, str. 196-224. 64 SZ, II, str. 434 i dalje. 65 SZ, II, str. 444. 66 »Južna opasnost«.

56

DRUGO POGLAVLJE

Bura u Saboru 1. Prve čarke pred grmljavinu. — Sabor je nastavljao raspravu 0 proračunu za godinu 1914/15. i 25. VI. 1914. za govornicu je stao zastupnik Fran Novak (HSP). Odmah je izjavio1 da će kao član Stranke prava glasati protiv proračuna i zatim istakao da takvim svojim glasanjem izražava svoje nepovjerenje »eksponentu peštanske centrale, kako se je blagoizvolio nazvati preuzvišeni gospodin ban, i njegovoj stranci, sadašnjoj većini ovoga sabora«. Novak je nadugo i široko govorio o povijesti: spomenuo je kralja Tomi­ slava koji je Arpadove horde protjerao preko Save i Drave i tako odbio veliku pogibelj od hrvatske domovine; ne samo to nego je odbio i navale bugarskog cara Simeona »koji je smrvio Srbiju i moćno carigradsko carstvo«; spomenuo je nadalje i to da se Tomislav dao kruniti na Duvanjskom polju, a to —po Novaku —dokazuje da je srce, duša u ono vrijeme bila Bosna i Hercegovina, da je tamo bila žila kucavica odakle se rasprostranjivala moć hrvatskog kra­ ljevstva; ukazao je i na to da su Hrvati izabrali arpadovca Kolomana za svog kralja pošto je izumrla domaća loza; nije zaboravio spomenuti da su prvi Arpadovići nosili naslov kralja »Ramae«, a tako se zvala Bosna u ono vrijeme; prema tome —po Novaku - prvi kraljevi iz Arpadove kuće koji su vladali Ugarskom i Hrvatskom došli su preko krune hrvatske i do kraljevstva bosan­ skog. Pozabavio se i Tvrtkom koji je bio jedan od najsjajnijih vladara. Godine 1390. kralj Tvrtko podloži najprije sebi Srbiju, zatim jedan dio Hrvatske i kao bosanski kralj bio je ujedno i vladar Srbije, a ujedno i vladar velikog dijela hrvatske domovine. U tom njegovom nastojanju da u svoje ruke kao ban bosanski skupi sve naše zemlje, najviše ga pomažu hrvatski velikaši Ivan Paližna i njegova družba. »A, visoki sabore, Tvrtko, ban bosanski, smatrao je sebe Hrvatom i smatrao je svoju kraljevinu kao integralni dio hrvatskoga naroda, jer je prešao na katolicizam, što prije nije bio, nego je bio bogumil, 1 dao se je posve u naručaj hrvatskoga naroda, jer je kao veliki kralj, videći budućnost Bosne, znao, da će se Bosna jedino onda spasiti, ako bude imala karakter i značaj hrvatski.«2 »Visoki sabore! Iz ovoga mi vidimo, da Bosna i Hercegovina i historički i nacionalno i u crkvenom pogledu, da se svakako imade pribrojiti Hrvatskoj i da je integralni dio hrvatskoga naroda. Habsburška dinastija ima pravo na Bosnu i Hercegovinu samo kao kraljevi hrvatski. Pa zato, visoki sabore, ja držim, da bi pravi hrvatski ban i pravi hrvatski sabor morao sve svoje sile uprijeti, da Bosna i Hercegovina opet budu pripadale Hrvatskoj i da Bosna i Hercegovina ne budu ničija, nego hrvatska.«3 57

»Visoki sabore! Kad je naš kralj hrvatski — nastavljao je Novak4 —imao putovati u Bosnu, zahtijevalo se je i tražilo se je, neka ga u Mo­ staru dočeka izaslanik turski, da će on našega kralja dočekati kao gosta i mi znamo, da je to osujetilo pohod našega kralja u Bosnu. Znamo, vi­ soki sabore, kad je prije nekoliko godina naš kralj pošao u Bosnu, u Sara­ jevo, da su ga pratili i bečki ministri i peštanski ministri, a ja sam svojom osobom interpelirao, zašto ban hrvatski (Smijeh.) ne prati kralja, kad on putuje u Bosnu i Hercegovinu, koja je integralni dio kraljevine Hrvatske. (Smijeh. - Zast. dr. Prebeg: I to je Pribićeviću smiješno! — Zast. Svetozar Pribićević: Smijem se tomu, što kaže, da je svojom osobom interpelirao. Prije je valjda interpelirao ustima, nego osobom. —Zast. Stipe pl. Vučetić: Ne ćemo valjda od vas učiti hrvatski. — Buka. — Predsjednik zvoni. — Zast. Stipe pl. Vučetić: Mrzi ih, kad se govori o Bosni i Hercegovini. —Zast. Svetozar Pribićević: Sto ste rekli? —Buka. —Zast. Svetozar Pribiće­ vić: Sto ste opet denuncirali? —Zast. dr. Frank: Prestanite s tim denuncija­ cijama. - Smijeh. — Predsjednik zvoni. — Zast. dr. Frank: Kritika nije valjda denuncijacija. - Buka.)« Novak se nije zadržao samo kod Bosne, nego je ustvrdio da su ban i njegova većina prodali Primorje Mađarima, što je izazvalo prigovore i nemir među zastupnicima. »Kada je u mađarskom saboru primljen zakon o izvlastbi morske obale —nastavio je Novak5 —Ungaro-Croata odmah je razaslala naokolo svoje reklame, u kojima objavljuje svoje službe, a među njima i u ’Cirkvenicu i dalje za ugarsko-hrvatsko Primorje’. Ungaro-Croata je dakle shva­ tila zakon o izvlastbi morske obale onako, kako hoće Mađari, tj. da je tim zakonom čitava obala hrvatskog Primorja postala ’ugarskim’, od­ nosno, za sada još ’ugarsko-hrvatskim Primorjem’. Bravo mladomađaroni! Iz toga se vidi najbolje, što znači izvlastba morske obale, kad je Un­ garo-Croata ovakve reklame rasposlala. (Zast. Mažuranić: Onda se ne ču­ dite Mađarima, što oni tako govore, kad i vi sami govorite, da je naše Primorje ugarsko. - Zast. Sv. Pribićević: Mađari se mogu na vas pozivati. Vi zato to i govorite, da se oni mogu na vas pozivati. —Predsjednik zvoni. —Zast. Sv. Pribićević: Možda je Novak i naručen za to; tko zna? Buka na ljevici. —Predsjednik zvoni. —Zast. Mileusnić: Sto Pribićević zna, što go­ vori. — Zast. dr. Prebeg: Teško hrvatstvu, dok bude Pribićević vodio glavnu riječ. — Zast. S. Pribićević: Blago Hrvatskoj s takvim bilježnicima i advokatima, kaošto je dr. Prebeg! - Zast. Mileusnić: Zato je Pribićević primadona. — Zast. Pribićević: Primadona je bar nešto odlično, ali vama kao starom čovjeku ne ću da kažem, što ste vi i kuda vi bolje spadate nego ovamo. —Buka na ljevici. —Predsjednik zvoni.)« »Sto se mađarski imperijalizam nije usudio niti pod Khuenovom erom, a niti u izvanzakonsko vrijeme komesarijata, to je mogao učiniti Tisza bez ikakva predomišljanja sada pod vladom srpsko-hrvatske koalicije. Da se dočepa mora, dao je Tisza i drugovi koaliciji sada željezničku pragmatiku i zakon o nazivlju mjesta, dobro znajući, da će Hrvatska, čim jedamput bude odtisnuta od mora, u danoj prilici ova dva zakona opet prihvatiti. Odobrenje koalicije pak ima doprinijeti izliku opravdanosti za zakon o iz58

vlastbi i hrvatsku javnost staviti pred gotovu stvar. Koalicija je dobila vlast u zemlji, a Mađari zakon o izvlastbi.« »Nu još je važnije pitanje s obzirom na razvoj našega odnosa prema balkanskim državama, osobito prema Srbiji, s kojom ćemo ipak jedamput morati naći barem jedan modus vivendi, ako ne ćemo da Srbija pomoću Rusije postane drugim Pijemontom za monarkiju. Ne varajmo se —upozorava frankovac Novak.6 U Srbiji prate s najvećim interesom prilike u kraljevini Hrvat­ skoj, Slavoniji i Dalmaciji i prema tome se ravnaju. Sto je veće nezadovoljstvo u Hrvatskoj s ukupnom državom, to će prije Srbija držati opravdanim realizovanje svojih želja, koje svom snagom podupire Rusija, obzirom na postignuće Adrije i ujedinjenja svih Srbohrvata. I zakon o izvlastbi je voda na mlin Sr­ bije.« Ispričao je i sadržaj bilješke iz »Hrvata« [organ »milinovaca«] o zgodi na obali Drave kao argument: »’Hrvat’ pripovijeda kako se kod dravskoga že­ ljezničkoga mosta vidi nekakva mala kućica. Na toj kućici vijao se nekad hrvatski barjak. Uz kućicu na Dravi vidi se nekakav čamac i taj je bio okićen hrvatskom trobojnicom. Međuto nestalo je tečajem vremena sa toga čamca trobojnice. Na kućici pako pokazao se je uz hrvatski barjak mađarski barjak. Jednoga dana nestalo je s te kućice hrvatskoga barjaka, a ostao je samo mađarski barjak. Ali sama se kućica popravljala, al čudno zelenom bojom, koja je simbol mađarštine. I tako eto vlasnost Hrvatske ovkraj Drave je prešla u vlasnost mađarskog erara. U znak, da je ta kućica i mjesto, na kom se diže ta kućica, mađarska i vlasnost mađarske države, zato je ofarbana zelenom bo­ jom, te načičkana zelenom bojom. Vlasnost hrvatske države svaki dan se smanjuje na korist blažene Mađarije.«7 Na idućoj sjednici Sabora 26. VI. 1914. govorio je ispred »milinovaca« Franjo pl. Kufrin8i odmah na početku izjavio u ime Starčevićeve stranke prava da će glasati protiv osnove zakona od 25. II. 1914. o ovlaštenju zemaljske vlade da pokrivanje potreba unutrašnje samouprave kraljevine Hrvatske i Sla­ vonije produžuje do konca srpnja 1914.1 to zato što sadašnja vlada ne uprav­ lja našom domovinom Hrvatskom na temelju ustava stvorenog po slobodnoj volji hrvatskog naroda i koji bi odgovarao njegovim potrebama, nego prema zlosretnoj, po Mađarima hrvatskom narodu narinutoj Nagodbi koja ne odgo­ vara ni časti ni pravu, a ni potrebama hrvatskog naroda. »Po zlokobnoj po hrvatski narod nagodbi —rekao je Kufrin9—postavili su Mađari bez pitanja i privole hrvatskoga naroda našu sadanju vladu kao svoju mađarsku ispostavu, koja u prvom redu imade provađati u našoj otadžbini mađarske naloge, zahtjeve i prohtjeve. Ne ću ovom prigodom nabrajati i dokazivati zloću i pogubnost postojeće nagodbe, hrvatskomu narodu po Mađarima i Beču narinute, već ću samo spomenuti, da Mađari ne izvršuju nijedne ustanove nagodbe, koja bi bila u korist hrvatske otadžbine i naroda, već istu samovoljno krše, te time hrvat­ ski narod vrijeđaju i ponizuju, a gospodarstveno isisavaju i to u tolikoj mjeri, da hrvatski narod usprkos plodnosti svoje zemlje, usprkos prirodnih svojih darova i zgodnog zemljopisnog položaja, umjesto da napreduje u prosvjeti i blagostanju, hrli u očitu propast, ili barem ne napreduje gospodarski i kul­ turno niti iz daleka onako, kako bi napredovati mogao i morao. 59

Radi toga se naša stranka ne može dosta načuditi, kako se bilo gdje, pred kim i bilo po komu može samo ustvrditi: ’da se raduje, što su poslije dugog vremena otklonjene nesuglasice oko utanačenja i shvaćanja državopravne na­ godbe između Hrvata i Mađara ter da su tobože u našoj otadžbini zavladale ustavne prilike’?! Radi ovoga, što ukratko istakoh, opetovano izjavljujem, da će Starčevićeva stranka prava glasovati proti predloženoj zakonskoj osnovi o indemnitetu.« Poslije Kufrina govorio je prvak »frankovaca« Vi. Prebeg.10 Napao je bana koji se »u najtanje tančine slaže sa svim nazorima i namjerama ministra-predsjednika i koliko se u tome nazrijeva eksponenstvo, da priznaje, da je eksponent magjarskoga ministra-predsjednika; napao je također saborsku ve­ ćinu koja živi s vladom »tek u nekon divljem braku bez božjega blagoslova i —bez ljubavi, u divljem braku samo zato, da se može bez suda i formaliteta svaki čas rastaviti, ako bi se ta većina pokazala ma u kojem pitanju nepo­ korna, pa je sigurno samo zato dosada tako bila pokorna«. Zato neće njegova stranka glasati za indemnitet. Uzeo je za njim riječ Vi. barun Nikolić11 i osvrnuo se na ono što je Prebeg govorio (kako ne postoji ljubav između nosioca banske časti i većine koja ga podupire) ustvrdivši da u politici ne odlučuje ljubav nego »poštivanje i rad, pa dok postoji poštivanje i rad - a to smo vidjeli, čim smo pristupili zakonotvornom radu - držim, da nema razloga ni povoda, ne votirati indemnitet sadanjoj kr. zemaljskoj vladi«. Zato će Koalicija glasati za indemnitet kako ga je izvje­ stitelj predložio. Pridružio mu se i Dušan Popović12 da bi replicirao na govor dr. Prebega i to na onaj njegov dio u kojem je Prebeg ustvrdio da uskraćuje indemnitet vladi zato što ona radi s našim saborom radi njegova konstituiranja. »Dakle on drži, da se vlada smije uplitati u pitanje, kako se sabor konstitu­ irao. Ja protestiram —rekao je Popović13 —protiv takovoga shvatanja, jer vlada ne imade pravo ispitivati, kako se je sabor konstituirao, jer je to njegova stvar. Zar gospodin dr. Prebeg drži, da bi ban ustavno postupao, da je sabor raspustio, jer se je tobože konstituirao nezakonito. (Zast. dr. Vladimir Prebeg: Jest, nezakonito.) Gdje je tu onda suvereni položaj našega sabora, ako je ban pozvan, da kontrolira konstituiranje sabora. Bilo je nužno, da se ovo natražno gledište pokaže, da se opet jedamput ždere maska gospodi Frankovcima. (Gla­ sovi: Oho! Bravo Dušane! —Smijeh.) Dosta žalosno, da su ostala gospoda drugovi mirno saslušala govor dr. Prebega. (Zast. Fran Novak: Dapače apla­ udirali. —Zast. Sv. Pribićević: Denuncijant je aplaudirao. Dakako. —Zast. dr. Ivo Frank: Vi ste denuncijant.) Kada se u ovakovoj kardinalnoj stvari, u pitanju baze čitavog našeg rada, zauzima tako reakcionarno stanovište, onda pitam, što vrijede sve ostale riječi poštovanog gospodina Prebega, koji ovako govori. Sta ja mogu držati do velike ratobornosti Frankovaca, kako mogu vjerovati, da će gospoda ustrajati kod svojih riječi, a kako da ne vjeru­ jem, da se iza ovakih govora ne skriva jedna obična kortešacija. Ja nastojim biti pravedan i moj temperamenat je miran. Mene se ne može lako uzrujati. No kada se ovako govori u saboru, onda se može. Takav govor upravo električnim svjetlom pokazuje, da naš politički život počiva na društvenim 60

lažima. (Zast. dr. VI. Prebeg: Vidim, da sam istinu kazao, kad vas tako uzru­ java.) Jasno je, da moram i stranku Frankovaca s tim identificirati, kada se ona sama identificira sa drom. Prebegom. Ona radi danas, kako je radila i dosada. (Zast. dr. VI. Prebeg: A raditi će i u buduće.) To jest, govoreći opozicionalno, Frankova stranka spekulira na vladu. Zato se ta stranka i zabrinjuje toliko za ljubav koalicije i preuzvišenoga g. bana. Jasna je stvar, što je dr. Pre­ beg u tom dijelu govora htio reći, naime, da taj odnošaj nije stalan. Oni su htjeli, da se to čuje i dalje, da to čuje i preuzvišeni g. ban. Oni kažu: »Taj odnošaj nije stalan, može se promijeniti, a u tom slučaju lojalna, vrlo lojalna opozicija stoji vladi na dispoziciju.« (Zast. dr. VI. Prebeg: To je veliko pitanje.) Ja mogu na to samo kazati, da nimalo ne bih zavidjeo našemu prepoštovanom banu na ovakovom društvu! (Burno odobravanje većine.)« Pošto je većina izglasala zakonsku osnovu u generalnoj debati a zatim i u pojedinostima, prešlo se na raspravu o proračunu za 1914/1915. godinu. Prvi je govorio ispred Koalicije Gavro Manojlović.14 Između ostalog, re­ kao je i ovo: »Nije mi do toga, da kod ovo nekoliko riječi dirnem u ono, što se često besplodno i skoro neprestano pojavljuje i kod najmanjih realnih zakonskih osnova, u odnošaj naime između onih stranaka, koje stoje na nagodbi, i onih, koje ne stoje na nagodbi. Kad se pravo uzme, sve što je narodnoga života, živi u nagodbi, u onim normama, koje su tu. Visoko treba cijeniti ono, što je izraženo u nagodbi pogledom na samosvojnost i ravnopravnost hrvatskoga naroda i hrvatske domovine, a težnja naša mora biti, da ono, što eventualno nije tu izraženo, one pojedine ustanove, budu ne samo na papiru, jer to najma­ nje čini, nego da ih živom radnjom i snagom našeg narodnog personaliteta, i vanjskom i moralnom, dalje izgrađujemo, pa da i ne bude nikada časova, kad jedna stranka, a to je ovdje ova većina, ozbiljno stane na braniku eventualno povrijeđenih prava Hrvatske, da ne bi ona sa najvećim oduševljenjem mogla pogledati natrag, gdje stoje rezerve, koje će tu stranku, što se je upustila u boj, iz dna duše i nesebično podupirati. Pozivati se pak na primjere samostalnosti država, kad su bile na prelazu iz srednjega vijeka u novi, mislim da ne koristi narodnom životu. (Kod opozicije povici: Oho! —Zast. Stipe pl. Vučetič: Čud­ novato, da samostalnost narodu ne koristi!) Ne samostalnost, o tom nitko ne sumnja, ali u modernom svijetu vidimo velike konglomeracije sila u velikim državama, a i mi živimo u jednom takvom organizmu, i mi našu samostalnost možemo uživati samo kao ravnopravni članovi ove velike sile! (Zast. Vinko Lovreković: Kao podjarmljeni članovi mađarskoga naroda!) Mi ne ćemo ni­ kada biti podjarmljeni —odgovorio je Manojlović —ako sebe samog ne ćemo osjećati podjarmljenim i moralno i duševno, a ja tvrdo vjerujem u dušu našega naroda, koji je u novije vrijeme, u zadnjih 50 godina velikim dijelom sam od sebe razvio i prosvjetne i materijalne institucije, koji se je u teškim krizama i ekonomskim i političkim znao održati; vjerujem, da taj narod može biti takav faktor, da ga se nikad ne će moći podjarmiti. Ja ne želim, gospodo, izražavati ovdje svoje stranačko stanovište: onaj, koji stoji u jednoj stranci i koji se je pridružio toj stranci iz najboljeg uvjerenja, taj ne sumnja o isprav­ nosti rada te stranke. Rad stranke se mora uvijek mjeriti prema potrebama i zahtjevima momenta, jer za budućnost i vječnost graditi, a propuštati sadaš61

nji momenat, koji pomaže stvarati budućnost, ne vrijedi i ne vodi nikada niti izbliza do cilja, koji tko sebi stavlja u budućnosti. Historička razmatranja su —rekao je dalje historičar Manojlović15 —vrlo poučna, osobito ako se crpu iz prvog vrela i ako čovjek sam zna čitati izvore dušom svom. Ali jedno je u historiji naroda našega neoborivo, tvrdim je slovima upisano to, da je narod ovih kraljevina bio nepokolebivo vjeran kralju svome i domovini svojoj. (Zast. dr. Ivo Frank: Ne samo bio, nego i jest.) Neoborivo je to, da je narod naš bio svome kralju vjeran i da će ostati vjeran. Ne treba tu razlikovati, kojim imenom se koji dio naroda zove, jer ima pisanih kraljevskih riječi, gdje se spominje narod i jednog i drugog imena. Zato sam jako bolno povrijeđen, da se ikojim načinom, a još gore, kad se nejasnim načinom u tom pogledu pokuša iznijeti nešto proti tome. Ima nas još živih, koji su izlagali svoja prsa i tanetima i noževima, i koji su pod barjacima našeg kralja bili pripravni sve žrtvovati. Gospodo, ja ne znam, kako se može usuditi itko, da na temelju makar kakove izjave, da netko kaže, da je čuo ovo ili ono, u ovome hramu državnome i u hramu ustava narodnoga iznijeti kakove sum­ nje. Ja to odlučno odbijam. (Zast. dr. Đuro Surmin: Oni će već nastaviti. - Zast. Većeslav Wilder: Kšeft je kšeft.) A što se tiče onoga, što je politički eminentno, kad se radi o raspravi budžetnoj, naime o odnošaju povjerenja, koji ima sabor prema vladi, ne tre­ bam dodavati ništa onome, što je kazao gosp. referent. Rad zajednički, rad realan oko potreba narodnih, ja ne sumnjam, da će ustaliti političku situaciju, koja niče sada, i da će i u tom doći blagoslovljeno doba za našu domovinu i narod. U to ime ja kažem, da ću glasovati za ovaj proračun.« Slijedio je na listi diskutanata Vinko Lovreković (HPSS) koji je na samom početku izjavio16 da će glasati protiv predloženog budžeta, i to zato što u tom proračunu vidi samo osobne izdatke, kojima se pojedinci upravo obogaćuju i zgrću sebi imetak, dok stvarnih izdataka ne vidi skoro ništa, a »koji bi izdaci po božjem i ljudskom pravu pripadali onom dijelu našeg naroda, koji najviše u državni proračun doprinosi. To je bez sumnje seljački stalež, kojemu imadem čast ja pripadati po svojem načinu života i po naravi svojoj«. »Već prije Isusa —nastavljao je on17—učili su stari Grci praktičnu politiku. Ja pak u ovom visokom saboru, velepoštovana gospodo, ne vidim praktične politike niti malo. Vidim, da se politika vodi na temelju raznih informacija, ali praktične politike nema. U ovoj našoj tužnoj zemlji, u kojoj prevladava poljo­ djelski stalež, i koja je potpuno agrarna država, zastupan je narod samim odvjetnicima i svećenicima, jednom riječju ljudima, koji ne razumjevaju seljač­ koga niti agrarnoga života. Grčki filozof Aristotel napisao je veliku knjigu o politici i upućuje u njoj svoj grčki narod u praktičnu politiku. Prema ovom načinu političkog života poprimili su se najprije u ugled starih Grka i Englezi, pa zato jesu prvi narod na svijetu. Tu praktičku politiku primile su i sjeverno-američke savezne dr­ žave, a vrijedi taj princip i kod naše braće na Balkanu, kod Bugara. Prodro je i u Češku, a hvala Bogu i nešto među Slovence, ali kod nas nema o tome ni govora. Kod nas uči se u školi mjesto knjige o državi i politici jedna druga knjiga o poetici, pa se uči tamo i nateže se za pojedine grčke riječi. Gospodo, u školi dokazuje naš profesor djeci, da ondje jedna riječ ’trago’ znači ’jarac’, 62

a druga ’edia’ znači pjesma, a oni koji su prikazivali te pjesme, oblačili su se u jareće kože. Tako naš profesor uči djecu više o jarećim kožama, nego o prak­ tičnoj politici. Zato je nama i tako, da smo mi Hrvati podjarmljeni tuđem narodu. Podjarmljeni smo preko 800 godina skoro, pa zato i jesmo podnosili kroz 20 godina vladavinu tiranina Khuena, podnosili smo 2 godine vladavinu Raucha, a podnosili smo i komesarijat feldbabe Cuvaja, a Bog zna što nas još čeka i što ćemo još doživiti, a sve radi toga, što se kod nas ne vodi niti se uči praktična politika.« Za Lovrekovića je prvo naše zlo mađaronstvo. Zato: »Svima nam je duž­ nost bez razlike stranaka, osobito čovjeku od opozicije, čovjeku seljaku, koji znade, da nam mađaronstvo silno škodi, da je mađaronstvo uništilo i pustošilo našu hrvatsku domovinu, da ustanemo protiv mađaronstva. Pogledajte samo šume, koje sve izgledaju gole, kao da su ih Turci opustošili, pa još i gore; pogledajte naše željeznice, koje su u tuđim rukama; sve, što je bolje, sve je u tuđim rukama. Jednom riječju, da štetu seljačkom toliko nanaša, da je taj seljak prisiljen ostaviti svoj dom i bježati u tuđinu.«18 Lovreković je svoj govor zaključio ovako: »Visoki sabore! Kad ja znadem, da se raznovrsne naredbe, koje su izdane, ne ukidaju, nego dapače još i dalje postoje, kad vidim, da ta saborska većina ničim ne pokušava da pozove vladu, da ona te naredbe povuče —jer većina može na to pozvati vladu. Neka većina pozove ovu vladu, da povuče onu naredbu sa potpisom Fodroczyevim, koju je ona izdala, da svaki seljak mora doprinesti gruntovni izvadak, ako hoće da gradi kotac. Ja držim, da bi morala vlada smjesta povući takove naredbe, naročito ovu, jer je na štetu seljačkoga staleža. Ako se vi ponosite, da ste prijatelji naroda i da je to demokratska vlada i ova većina da je demokratska, nemojte stvarati konservativnih nare­ daba i još takovih naredaba, koje narodu nanašaju štetu. S obzirom na sve to ne mogu prihvatiti ovog proračuna, kako sam već napomenuo, jer u ovome proračunu nema nikakovih stvarnih izdataka za ogromnu većinu našega na­ roda, naročito za seljački stalež, kojemu imadem čast pripadati. U ime seljačke stranke, koja već kroz 6—7 godina vodi čistu pučku seljačku agrarnu poli­ tik u ...19 (Zast. Tuškan: Radićevu politiku, a ne agrarnu.) Ja protiv ovoga proračuna glasujem u ime svoje i u ime seljačke stranke sa poklikom: živio seljački hrvatski narod i sva inteligencija hrvatska, koja je njemu prijatelj! Ali ta se nažalost može prstom prebrojiti.«20 Nakon radićevca Lovrekovića govorio je Stipe Vučetić (HSP)21 da obra­ zloži svoju interpelaciju o činjenici kako se na Rijeci sistematski provodi na­ stojanje da se tamo uništi svaki trag hrvatstva. Sve je to prolazilo relativno mirno i bez nekog povišenog tona uz mjesti­ mično neizbježive upadice i raspre dok na popodnevnoj sjednici 26. VI. nije uzeo riječ Ivan Peršić (SSP).22 Kritizirao je radom bana, podbana Fodroczya i budžetskog izvjestitelja V. Kriškovića i, između ostalog, rekao i ovo: »Toga naš g. ban nije učinio, nije našao za vrijedno, niti za shodno, niti za dostojno, da tim, tolikim mrtvim brojkama od kosti i kože dade bar nešto mesa i krvi, srca i duše, da bi svi skupa znali, kako taj gospodin misli u Hrvat­ skoj vladati i kojim pravcem, jer mi dosada nemamo nego nekoliko izjava njegovog zamjenika, gospodina podbana. I to je bila prva izjava: ’Pomozi si 63

sam, pa će ti i Bog pomoći.’ To je starija izjava, a nova je izjava ona, koju je rekao nedavno: ’Bog zna, ako budemo ikada više imali slobodne izbore, kao što su prošli izbori bili!’ Ja se sve bojim, ako će gospodin podban uzeti riječ i u ovoj raspravi, kako on puno operira s gospodinom Bogom, da će tražiti od većine, da votira proračun zato, jer ’Bog zna, ako k ljetu budemo na svijetu’ (Smijeh u sabornici.) Ja vidim —nastavljao je Peršić23 —da vi ne ćete moći ništa učiniti, ništa isposlovati, a onda visoki sabore, neka se nitko ne čudi, kada nakon ovoliko borba, što smo ih održali od posljednjeg proračuna g. 1907., pa evo do danas, ako dolazi do takvih pojava u hrvatskom narodu, kakvih prije nije bilo, ako dolazi do opetovanih atentata na nosioca banske vlasti, ako se uopće može govoriti i u Schäfferovom slučaju o atentatu. To je posve razumljivo. Do god. 1906. ogromna većina našega naroda mislila je, promijenimo li saborsku većinu, srušimo li mađarone, onda će u Hrvatskoj nastati odmah promjena na bolje. Mi smo srušili mađarone. (Glas kod Starč. stranke prava: Došli su drugi.) Sedam godina traje i nama ne samo da nije bolje, nego gore, no što je bilo prije. (Zast. V. Wilder: Vi ne težite za većinom?) Ja težim, ali ne za većinom, koja bude podupirala nagodbu, nego težim za većinom zato, da hrvatski narod oslobodim nagodbenog stanja. (Zast. V. Wilder: A što ćete onda raditi, ako dođete u većinu?) Vidjet ćete. (Zast. Sv. Pribićević: Raditi ćete, što danas pravaši u Bosni rade. —Zast. dr. M. Starčević: A šta vas toliko Bosna peče, gospodine Pribićeviću? Vama je žao, da se Hrvati i spominju u Bosni. —Buka.) Predsjednik: Gospodo, slušajte predsjednika, ako ćete tako nastaviti, ja ću baciti zvono i otići odavle. Molim mir, jer kakav je to rad. Je li to sabornica? Visoki sabore! —nastavio je Peršić. Kako se je nekada ogorčeno obaralo protiv većine i protiv njezinih ljudi, tako vidite iz raznih atentata, sad ide to i dalje, pa ćemo još doživjeti, da će se obarati i na gospodare onih, koji vrše tuđinsku službu u Hrvatskoj! Visoki sabore! Ovo što se u Hrvatskoj događa, to je tako neodrživo, da bi dužnost svih vas bila, a pogotovo zemaljske vlade, da već jednom što prije tom stanju učinite kraj. Vidite žalosnu činjenicu, da Hrvatska ima danas toliko ljudi, koji bi mogli na polju književnosti, koji bi mogli na polju znanstvenom i umjetničkom sjajno djelovati, da ti svi ljudi traže samo spas u politiziranju. Već desetak godina Hrvatska ne rađa nove Preradoviće i Harambašiće, Fijana i Mandrovića, Senoe niti Kumičića, Zajca ni Vilhara, a zašto? Jer sva naša inteligencija ogorčena ovim stanjem, sva ta naša inteligencija, sve samo traži spas u politici sve traži izlaz i način, kako bi se to nesnosno stanje dokrajčilo. Zato naravski u svakom pogledu nazadujemo. Mi nismo niti na onom stepenu, na kojemu smo bili godina sedamdesetih i osamdesetih. Radi toga, visoki sabore, radi naše kulture, napretka duševnoga hrvatskoga naroda, duž­ nost bi bila svih patriota hrvatskih, da ovakovom sužanjstvu stanu već jedamput činom na kraj. Ali naravski, kad se kod nas prigušuje i gazi i malo slo­ bodna volja većina, kada se ne sluša glas opozicije u nikojem pogledu, onda naravski onaj Khuenov ustavnošću okrinkani apsolutizam morao je dovesti do ovakovog režima, kaošto je današnji, do policajnoga režima u punom smislu riječi. Kako je prije u Hrvatskoj počivao taj režim na velikim županima 64

i na nasiljima kotarskih predstojnika te na mitu, danas vidimo po ovom proračunu, gospodo moja, po novome naslovu, kojega prije nije bilo, da u Hrvatskoj vlada policajni režim.« »Pa kako onda, visoki sabore, kako možete očekivati, da se opozicija nada pod ovakovim policajnim režimom, zakriljenim koalicijom, boljemu na­ pretku? Kako da se nadamo nečemu boljemu od bana, koji se tu tek pred godinu dana počeo baviti hrvatskim prilikama i koji ne pozna kod nas nikoga i ništa i koji radi toga mora igrati ulogu zakopčanoga diplomate. Kako da očekujemo nešto od vlade, od vladinih doglavnika, koji ono, što jesu i što su postali, postali su protiv volje naroda i bez volje naroda i opet če izgubiti ta mjesta, ali ne sa voljom naroda. Takovi ljudi kod nas da su nosioci reforma­ torskoga rada! Ja u osobe ne diram, njima svaka čast, ali kakvo oni jamstvo pružaju, da imadu kakovu ambiciju, da nešto trajnoga za hrvatski narod učine. Oprostite, gospodo moja, meni se čini, da je ovoj gospodi sve skupa vuršt, sve što ovdje govorimo, to ide njima kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van, i kad gledam, gospodo moja, još takovu većinu, onda mi nemojte zamjeriti, visoki sabore, da se ja ne nadam puno od toga čitavoga obećava­ noga preporoda za hrvatski narod! I zato, visoki sabore, ovdje se ne događa ništa drugo, nego što se zbiva u čitavoj našoj monarkiji. Kod nas se fortvurštluje, pa će se tu i tako dalje fortvurštlovati, kako se fortvurtštluje u svim zemljama habsburške monarkije. I zato, visoki sabore, kada to vidimo i znamo, ja se moram čuditi, da nalazimo ovdje jošte i konkurencije, nalazimo jošte ljudi i stranaka, koji se otimlju skupa sa vama koalircima, da preuzmu vaše uloge i dođu na vaša mjesta, kaošto to čini jedna poštovana firma, koja se etablirala 5. aprila u Bjelovaru ove godine. (Glasovi: Aha!) Ja bih ovakovu konkurenciju i ovakovu borbu za vlast pojmio i razumio, veselio bih se i odobravao bih je u jednom slobodnom narodu, ali u ovako zasužnjenom narodu, kaošto je hrvatski, ova otimačina i natjecanje za vlast znači slabiti poziciju toga naroda prama onomu, koji ga drži u svojim šapama. Ja se pogotovo čudim, da imade ovdje grupa stranaka, koja se za vlast otimlje i nakon one tragikomike sa parlamentarizacijom naše vlade, koja dokazuje, da ovdje ne ima, i da u Hrvatskoj ne može biti vlade, koja bi potjecala iz naroda, nego da ovdje vladaju i vladati će oni, koje nam Beč i Pešta pošalju! Naravno kraj ovakovih konkurenata, kad jedni uvjeravaju i hine nesebičnost za učeš­ ćem u vlasti, kako to čine gospoda koalirci, a kad drugi ne taje svojega apetita za egipatskim loncima, nego im tako kruli u želucu, da se čak u Beč i Peštu čuje, onda naravno, visoki sabore, da se moraju i mogu događati ovakove stvari kaošto se događaju kod nas, a kaošto je zakon o eksproprijaciji i otvara­ nje mađarskih škola i što nas jošte sve skupa ne čeka?!« Starčevićanac Peršić je ustrajao u svom dvostrukom napadu (na Koaliciju i »frankovce«) i za ove druge ustvrdio: »Mi ne ćemo da podupiremo Fran­ kovce. To je istina, a ne ćemo zato, jer pod pravaškim imenom tjeraju magjaronsku politiku. To je istina. Mi ne ćemo, da dođete vi na mjesto koaliraca, jer bi bilo isto.«24 Reagirajući na prigovor frankovačke strane da su »milinovci« suha grana, Peršić je povukao ovakvu usporedbu: »Ali kad se g. dr. Horvat služi prispodo­ bom o petrefaktu i suhoj grani, onda neka bude dozvoljeno i meni poslužiti se 65

jednom prispodobom i reći, da su za mene Frankovci kaučuk (Smijeh.), da su Frankovci, po zagrebački rečeno, gumbalastika! (Smijeh.) A danas se, gospodo moja, kako svi znate iz raznih oglasa i novina, gumena roba najviše prodaje, gumena roba je najviše traženi artikel, a vi, gospodo Frankovci, vi ste doista vlastodržački prezervativ protiv ostvarenja težnja hrvatskoga naroda! (Pljesak, smijeh i odobravanje. - Štipa pl. Vučetić: Hajde ti u Vlašku vulicu!)«25 Za govornicu stupio je i Marko Mileusnić, saborski »origino«, Srbin iz Like i starčevićanac izvan stranaka, koji je u već napetu atmosferu u sabornici unio mnogo veselosti i smijeha u saborskim klupama. »Visoki sabore! —započeo je Mileusnić.26 —Evo ovdje stoji šest stranaka. Stari mađaroni, vi gospodo mladi mađaroni, Milinovci, Frankovci, Radićevci i ja pravaš. Eto vidite, gospodo, molim, šest stranaka, i mi svi smo među sobom nesložni. Žalibože to je propast velika i onaj ju je skrivio, koji je ovu pravašku stranku rastvorio. Skrivio je, i ako je Boga, što ja vjerujem u njega, taj ne će u kraljevstvo nebesko doći. (Zast. Ljuba Babić-Đalski: A koji je taj krivac?) Ja ne znam i ne pačam se u to, nek se javi sam, tko je kriv. (Smijeh.) Ovo nije za smijati, gospodo, nego mi je žao, da sam se ja dao birati kod posljednjih izbora od 4678 glasova u jednoj od najvećih općina u Hrvatskoj. Ja moram javno priznati, da nas pravaše žigošu u provinciji i kažu, da se psujemo kao stare žene na ladanju međusobno. Visoki sabore! To je istina, a vi se, gospodo od koalicije, tomu smijete. (Zast. dr. Dušan Popović: E to je politika!) Vražja je to politika! Jest, visoki sabore, ja nisam mislio danas govoriti, nego slijedeći put. Ja bih vam govorio i dokazivao potrebne narodne tri ure. Sve, što se danas stvorilo u Hrvatskoj nije za ništa. Danas ne imamo ni jednoga zakona, koji je potreban i valjan za narod.« Pozabavio se i zakonom o morskoj obali i pri tom rekao: »Visoki sabore! Ja sam radi morske obale morao 15 dana na prisilni dopust. Rekao sam, novine pišu, da ste prodali morsku obalu. Ja sam, molim, rekao također, da ste prodali morsku obalu, a na to je rekao predsjednik: Vi ste se neparlamentarno izrazili ovdje i t. d. Molim, kako bih ja parlamentarno to rekao, da vas ne uvrijedim? (Smijeh.) Molim, neka ostane, što sam ja rekao. Ja ne govorim to sam. Govori narod. Čut ćete, meni se čini sutra, koliko će sirotinje doći iz Primorja i Rijeke, a kako ćemo ih dočekati. Vrijedno bi bilo, da ih i mi dočekamo? Bilo bi dobro, da vide, da smo im prijatelji. Možda zakon ne bude tako zločest, ali mislim, da će većina nastojati, da se drugi zakon stvori, da ne bude tako pogibeljan onaj mađarski. Kako to, gospodo, da kraljevina kraljevini zakone kroji? Kakvo mi onda imamo pravo? Neka se ovdje taj zakon makar proglasi, da znamo, tko će glasovati za njega. Ali ne ufaju se ili ovi, ili Magjari. Provedbena naredba! Ali što će tu naredba, dok je ovaj dobri ban. Ja ne ću nikada proti preuzv. g. banu. (Smijeh.) Jer je tu § 51., koji je stvorio ovaj paragraf, i on ne bude u kraljevstvu nebeskom. (Smijeh.) Taj § 51. kaže: Mađarski ministar predlaže bana, a apostolsko Veličanstvo ga potvrđuje. Visoki sabore! Da on predloži mene (Smijeh. — Okrenut natrag prema zastupniku Vojislavu Kempfu) pa makar i tebe, Njeg. Veličanstvo će potvrditi. Ergo držim, što je on, ban kriv. Kriv je onaj doglavnik, koji napiše, što on 66

govori. (Smijeh. - Prema zastupniku Kempfu.) Baš ti si to rekao. (Zast. Cezar Akačić: A hoće li ban u kraljevstvo nebesko?) Ban hoće, ali ovi (pokazujući na zastupnike od koalicije) nikada! Ja nisam nikada navaljivao niti na vladu, niti na činovnike. Onaj je kriv, koga većina podupire. Ja sam pravoslavni, a da sam katolik, više bi mi se vjerovalo. Visoki sabore! Ja samo kažem, činovnik nikada nije kriv. Ja sam bio 40 godina činovnik i što mi se je nalagalo, ja sam morao vršiti, ali oni, koji podupiru njega, ti su najveći grješnici. Okrenite se vi od bana, pa recite, preuzvišeni mi ne ćemo ovako. A šta će on? On će u Peštu: pokorno javljam, da ne mogu više u Hrvatskoj vladati. Prosim vas, g. Fodroczy ovako mlad, pa da ga u penziju tjerate! (Zast. dr. Prebeg: Istom se oženio. —Smijeh.) Uslijed toga će samo porez više narasti radi mirovina. Visoki sabore! Bana ne treba danas kriviti, jer ban nije kriv. Krivi su oni, koji ga podupiru, koji ga podržavaju. Dakle, kako rekoh, glede morske obale, ako Bog dade, vidit ćemo kasnije, kako će se razviti. Provedbena naredba, ako je i najljepša, nema nikakove vrijednosti. Ta provedbena naredba ne imade nikakove vrijednosti, jer dođe li drugi ban i kaže: hinunter damit, ona naredba pada, a zakon je zakon, a druga naredba je u prilog Mađara. (Smijeh i veselost.) Ja držim, da ćete vi tu stvar sami popraviti, kad ćete vidjeti, da narod nije zadovoljan. Ja hoću samo toliko da kažem, da će slavna većina, koja je danas koalicija, doći do toga, da će današnja njihova braća Srbi biti im najveći neprijatelji i to možda će biti za kratko vrijeme, ne ću kazati sutra ili preksutra. Uzmite samo vi pravoslavni srpski popovi. Molim vas, vi ste svi složni ko jedan, a uzmite katoličke. Jedan sjedi tamo, drugi tamo, u svakoj stranki imade jednoga. I ja imadem jednoga. (Smijeh i veselost.) To je ona nesloga hrvatska. Pa i Radićeva stranka i ona ima jednoga. (Glasovi: Ima ih dva. - Smijeh.) To je sve razlog, žalibože, da idemo u propast našeg siromašnog naroda, a ako ne imade naroda, ne imade ni vlade. Ja sam na jednoj skupštini nedavno čuo jednog župnika, koji mi je jako drag, gdje je rekao: Gospodo, najprije mi je narod, onda domovina, a onda tek vjera, jer ako ne imadem naroda i domovine, komu ću vjeru širiti? To je isto ono, što sam ja rekao. Narod propada u svakom smislu, a kad narod propada, nestati će i gospode i vlade i sve... (Glas: I bana.) ... i bana. (Smijeh.) Ovdje ste se borili i govorili o nekakvim stipendijama i stipendistima, pak bih ja saboru predložio i stavio predlog, da se dokinu sve dnevnice, pa da se vidi onda, koliko će nas doći u hrvatski sabor. No, visoki sabore, ja ću vam kazati, neka se zakon predloži, da dotični kotar podupire narodnog zastupnika! I onda, kad budu oni to sami činili, onda će znati, da li ih zastupa. (Veselost, smijeh i prigovaranje.) Onda ćete vidjeti, koliko će vas biti unutra. Onda će se raditi u interesu naroda, a danas, skoro svi radimo contra naroda. (U sabor­ nici nemir, čuje se glas: I vi. —Zast. dr. Aleksander Badaj: To se ne može reći.) Molim, presvijetli, i ja sam imao stipendiju i meni ste oduzeli 250 kruna radi prisilnog dopusta, da sam morao ići trsje obrađivati. Moralo bi se učiniti tako, da nitko ništa ne dobiva. Onda će se vidjeti, kako će biti svi iskreni ljudi. Ova nesloga je proti siromašnom narodu, pa narod strada. (Zast. dr. Ante Pavelić: Kako možete tako govoriti, zar vas nije stid. Tu vičete kao da ste kaki patriota, 67

a u općinskoj službi ste pokazali, kaki ste patriota.) Pokazali ste vi. (Buka. Predsjednik zvoni.)«27 Mileusnić je zatim spominjao financijsku nagodbu, regulaciju Save, željez­ nice, Mađare, četvrti gospodarski odsjek, sudstvo, zakon o općinama, ukida­ nje ustanove javnog bilježništva i na kraju zaključio ovako: »Ja ne ću više u tom da duljim, samo ću reći, da nisam imao niti pojma 0 tome, da ću danas govoriti u proračunskoj raspravi. Ali ja, što se tiče preuzv. g. bana, da nije vas koalicije, ja bih njemu i njegovoj vladi votirao taj prora­ čun, ali radi vas ne smijem, jer onda ne bih bio onaj, koji je od naroda poslani pravas.« 28 Poslije Mileusnića riječ je dobio jedan od najradikalnijih i provokativnijih govornika iz klupa saborske ljevice: sin Josipa Franka dr. Ivo Frank.283 Frank je već u uvodnom dijelu govora o pitanju izglasavanja budžeta istakao ovo: »Za nas, visoki sabore, zastupnike stranke prava, je ovo pitanje riješeno. Mi ne možemo, da votiramo vladi proračuna, iz čisto načelnih, programatičnih razloga, a povrh toga iz razloga toga, što mi u današnji režim apsolutno političkoga povjerenja imati ne možemo. Današnji sistem, današnja vlada, upravlja našom domovinom na isto ta­ kav način, kako je upravljao režim staromađaronski, režim Khuenov, režim Tomašićev. (Zast. Većeslav Wilder: Rauchov.) Za Rauchove vlade nije bilo sabora, a da ga je bilo, naša bi stranka bila to negativno stanovište zauzela 1proti Rauchu. Isti oni razlozi postoje još i danas, koji su stranku prava vodili, da glasuje proti prijašnjim proračunima, jer se de facto u Hrvatskoj, a i u od­ nosima Ugarske prema Hrvatskoj nije ništa promijenilo, što bi dalo povoda, da bi naša stranka mogla u tom pogledu od svoga stanovišta odstupiti. Sasvim je naravski, da naša stranka, a prema tome i ja, glasujemo protiv toga prora­ čuna, a ne možemo tako dugo glasovati za nj, dok god zemljom ravna režim, koji se temelji na nagodbenim principima. Ne ću da govorim i repetiram one već mnogo puta spomenute prigovore protiv toga nagodbenoga sustava, ne ću da ponavljam i ističem one razloge, koje sam u indemnitetnoj i adresnoj raspravi spomenuo, ali fakat stoji, da današnji dualistički sistem u našoj monarhiji i današnji nagodbeni režim u Hr­ vatskoj ne daju, da se hrvatski narod u kulturnom, gospodarskom i politič­ kom pogledu na takav način evolucionira, kako bi to odgovaralo njegovim zadacima, koji ga idu i čekaju na jugu ove monarhije.«29 »Visoki sabore! - nastavljao je I. Frank.30 Ova izborna geometrija pogo­ duje jednome dijelu hrvatskoga naroda i to pravoslavnom pučanstvu i to osobito... (Zast. Svet. Pribićević: U Perušiću i Karlobagu.) osobito na taj način, što se kod razdjelbe ogromnog broja izbornog kotara, nije uzeo obzir na to, da se izborni kotari prema stanovništvu razmjerno otkroje. (Zast. dr. Dušan Popović: Dakle novi izborni red.) Naravska stvar. (Zast. dr. Dušan Popović: Držimo vas dakle za riječ.) Kad bi vam se dozvolilo preustrojstvo izbornog reda, vi bi ga još pogoršali; no bez dozvole odozgor, ne možemo ništa dobiti, gospodine doktore. Vi morate biti jako pokorni i poslušni, da uopće smijete biti većina. (Zast. dr. Aleksander Horvat: Sasvim dobro. —Zast. dr. Dušan Popović: Samo vi to nama prepustite.) U Hrvatskoj je danas prema v

68

izbor, redu osiguran odlučni upliv t. zv. Srbima u 30 kotara. (Zast. dr. Dušan Popović: Zašto tako zvanima? —Zast. Svet. Pribićević: Velika većina sabora su Srbi? Da čujemo! - Smijeh i veselost kod koalicije.) Ako i nije većina sabora srpska, ipak je izvan svake sumnje, da ona stoji pod uplivom jednoga Srbina i to gospodina Svetozara Pribićevića. On si je osigurao srpskoj samo­ stalnoj stranci takav upliv, da predsjednik samostalne stranke prama njemu nije ništa. (Zast. dr. Dušan Popović: Ovaj nešto hoće da podvaljuje.) On si je osigurao odlučnu riječ u srpskoj samostalnoj stranci, koja je po svom utjeca­ nju i po svojem intelektu žalibože jača, nego hrvatski dio u hrv.-srpskoj ko­ aliciji, pa uslijed toga ne može drugačije ni biti, nego faktično jest, naime da Srbin Svetozar Pribićević komandira čitavom većinom. (Zast. dr. Dušan Po­ pović: Ovaj nešto traži od nas. On ide vrlo duhovito za tim, da se mi zava­ dimo! Pobrinite se vi malo i za vaš prezidij.) Naš vođa je Ante Starčević. (Zast. Valerijan Pribićević: Sam se smije. —Buran smijeh u sabornici! —Zast. dr. Dušan Popović: Sad su baš tri predsjednika ostala bez stranke.) A to je, vis. sabore, moguće samo zato, jer je srpska samostalna stranka u hrv.-srp­ skoj koaliciji zadobila veliki upliv time, što su mnogi članovi koalicije iza­ brani uz pomoć srpskih glasova i uvjereni su, da kod slijedećih izbora bez njihove pripomoći ne će biti izabrani. (Zast. dr. Dušan Popović: Na pr. Križ, Lukinić, Novosel! Naročito oni u Zagorju. —Zast. dr. Đuro Surmin: U Pri­ morju, Delnicama i t. d. - Zast. dr. Aleksander Horvat: Da je po Novoselu, bilo bi drukčije. - Zast. Svet. Pribićević: Koliko je za Đalskoga glasovalo Srba?) Vis. sabore! Dok ne dobijemo drugi izborni red, i tako dugo, dok bude u hrvatskom saboru odlučivao jedan Srbin, kako to vidimo danas, tako dugo ne će se ništa moći učiniti dobroga za hrvatski narod. (Zast. dr. Dušan Popo­ vić: To je žalosno, da vi ništa drugo za kortešacije nemate, nego srpsko pitanje i izbornu geometriju.)« No, ubrzo je Frank povisio temperaturu u sabornici i predsjednik je zbog buke izazvane slijedećim dijelom Frankova govora prekinuo sjednicu. Taj dio govora glasi ovako: »Visoki sabore! Kad srpska samostalna stranka i cjelokupna srpsko-hrvatska koalicija to stanovište zauzima u rješenju bosanskoga pitanja, tada nema prava tužiti se na ’denuncijacije’, ako mi to u saboru pribijemo, jer to se mora znati isto tako, kao što se zna i kaošto je notorno i to, da je ’Srbobran’ pisao, kako je za srpsku samostalnu stranku mjerodavna jedino politika Beograda. (Zast. dr. Dušan Popović: To je tako jedna prosta i direktna laž! Ja taj članak znadem na pamet.) Vi ćete mi na to odgovoriti, ali ja ću vam pokazati dotični broj ’Srbobrana’, u kojem je to pisano. Ja to ne govorim s tendencijom denun­ ciranja, nego... (Zast. dr.Dušan Popović: Iz ljubavi za nas.) ja to govorim kao Hrvat. Ako ja znam, da je za vas politika Beograda mjerodavna, onda vi uz najbolju volju ne možete ništa dobra učiniti za Hrvatsku (Zast. dr. Dušan Popović: Ako je, ali ako nije?), jer beogradska je politika protivna hrvatskoj, beogradska je politika s hrvatskom politikom u dijametralnoj opreci. Upozorujem vas, gospodine Popoviću - vi nama rado podmećete, da mi denunci­ ramo —na jedan članak u ’Narodnom Jedinstvu’, koji je pred osam dana izišao. Ja ću to istaknuti, jer hoću, da se i to zna. (Zast. dr. Dušan Popović: To 69

nije koalicionaški list. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Ali je vašega mišljenja. (U ’Narodnom Jedinstvu’ je jedan dopis iz Beograda i u tom se dopisu kaže ovako: Srbija nakon uspjeha na jugoistoku teži neodoljivom silom naprama zapadu, naprama moru i na svom putu na more morat će se, ako se prije ne složi, bezuvjetno sukobiti s Hrvatima. Zato je nužno, da se propagira narodno jedinstvo. (Zast. dr. Dušan Popović: To bi bio lijepi diplomata, koji bi tako otvoreno pisao, što misli. —Zast. Valerijan Pribićević: Trebalo je donijeti taj broj i pročitati to ovdje.) Ja nijesam znao, da ću danas govoriti. Da sam znao, bio bih ga donio. (Zast. dr. Dušan Popović: Sto sad da mi radimo, ako to piše u ’Narodnom Jedinstvu’?) To je ’Narodno Jedinstvo’ predstavništvo one struje... (Zast. Ljuba Babić-Đalski: »Narodno Jedinstvo’ da je naše predstav­ ništvo?) Ja nisam govorio, da je ’Narodno Jedinstvo’ vaše predstavništvo. Ja sam rekao, da ’Narodno Jedinstvo’ to piše, a ’Narodno Jedinstvo’ je predstav­ ništvo one struje, koja teži za političkim i kulturnim jedinstvom hrvatskog i srpskog naroda. (Zast. Ljuba Babić-Đalski: Za kulturnim jedinstvom.) I za političkim jedinstvom. Iz ovog se članka jasno vidi, kuda vodi beogradska politika. (Zast. Svetozar Pribićević: Pitanje je, zna li ’Jedinstvo’ za smjer beo­ gradske politike.) Politika beogradska ide za tim, da se Srbija preko zapada dočepa mora. (Zast. dr. Ante Pavelić: Pa to može biti i preko Albanije. —Zast. dr. Dušan Popović: Ali onda ne bi bilo sosa.) U tom članku jasno piše, da bi se kod tog prodiranja na more morala Srbija sukobiti s Hrvatima, ako se prije s njima ne pogode. Iz toga jasno proizlazi, da oni žele preko Bosne i Hercego­ vine dočepati se mora. (Zast. dr. Dušan Popović: Tko?) Beogradska politika. (Zast. Svetozar Pribićević: Je li to pisao organ srpske vlade? —Glas: Nemojte ih zaštićivati.) Prema tome jasno je, da beogradska politika teži za ovim ciljem —ja njima ne zamjeram, to je njihovo pravo i držim, da su patriote kud i kamo veći nego hrvatski članovi koalicije. (Zast. dr. Dušan Popović: Hoće li to vaše legije zapriječiti?) Ako bude nužda, stvarat ćemo legije. (Zast. dr. Dušan Popo­ vić: Dakle i za domaće ljude. - Zast. dr. A. Horvat: I za domaće. —Zast. dr. A. Pavelić prigovara.) Sto me provocirate? (Prema koaliciji: I on —pokazu­ jući na dra.Pavelića — je vaš branitelj! Vi ste isto! Jedinstvo Starčevićeve stranke sa koalicijom! (Zast. dr. Pavelić: U vaše društvo ne ću nikada.) Hvala; ne trebate. (Zast. dr. Dušan Popović prema stranci prava: Njihov jedan član nosi i danas uspomenu na vaše legije.31 —Predsjednik zvoni.) Visoki sabore! Kad znamo, da si je politika beogradska i srbijanska poli­ tika uzela cilj, da anektira hrvatske zemlje, i ako je vama beogradska politika mjerodavna, onda ja imam potpuno pravo konstatirati, da iz vašeg rada za hrvatski narod ne može ništa dobra izaći. (Zast. dr. Dušan Popović: To je sve tendenciozno. Mislite li, da je naša stranka tako mamelučka, da u njoj jedan čovjek diktira.) Jest, jedan čovjek u njoj diktira. Nu nisu samo Srbi oni, koji vrebaju na hrvatske zemlje, nego se i s druge strane s preko Drave isto želi, to isto i Mađari žele. Zast. dr. Dušan Popović: Za ove valjda ne ćete legije osnivati. —Smijeh.) I Mađari žele, da se definitivno dočepaju hrvatskih zemalja. Mađari žele, kako je danas govorio moj predgovornik Pavunić erdeljizovanje Hrvatske, a to će im i uz pomoć koalicije poći za rukom. (Prigovaranje. —Zast. Cezar Akačić: To im ne će uspjeti i ne smije im uspjeti!) Oh, što ste vi ratoboran! (Zast. Cezar Akačić: Valjda nisam kuka70

vica, kaošto ste vi.) Vi ste kukavica. Vi ste mađaron bili i jeste. Vi mađaron jedan. Skupa s njima ste (pokazuje na koaliciju) sjedili... (Zast. Cezar Akačić: Kako možete takva što reći; manite me se, svinjče jedno.) Sto ste rekli? (Zast. Cezar Akačić: Rekao sam, da me se manite.) Da vas se manim, vi umišljena veličino; mislite li, da se ja vas bojim? Vi ćete još dobiti od mene. (Prigovara­ nje. - Buka, u kojoj se ne čuju pojedini ispadi. - Zast. dr. A. Horvat: Sasvim pravo, zašto ga vrijeđa. - Zaglušna buka sveudilj traje.)« I tu je predsjednik morao prekinuti sjednicu.32 U nastavku I. Frank je rekao i ovo: »Svi znaci pokazuju tu našu bojazan (misli: proces erdeljazizacije) i ako bude zbilja hrvatski narod pošao stopama hrvatsko-srpske koalicije, onda će doći do toga. No ja se ufam i nadam u svijest hrvatskoga naroda, da ne će do toga doći. Ja se nadam i ufam, da će i kod Mađara doći čas, kada će uvidjeti, da treba dobroga, jakoga saveznika na jugu. (Zast. Svet. Pribićević: Cujmo te znamenite izjave!) To nisu znamenite izjave, nego su izjave, koje dolaze možda iz moga primitivnoga shvaćanja, ali svakako iz patriotičnoga srca. Ja držim, da će onda i Mađari uvidjeti, da im je od potrebe imati saveznika, koga se mogu držati, i proces erdeliziranja obustavit će se sa strane onih, koji ga sada provađaju. Jer varaju se Mađari, ako misle, da će hrvatski narod izbrisati sa lica zemlje. Moguće, da će doći do povijesnih događaja, moguće da će doći do konflikata, koji se nagoviještaju, i kojima bi imala biti žrtvom austro-ugarska monarkija. Moguće da će Austro-Ugarska ostati pobjednicom, a moguće da će i podleći, a za takovu situaciju morat će se i Mađari pobrinuti za prijatelje, da [ne] budu posve osamljeni. (Zast. dr. Dušan Popović: U tom slučaju stranka prava pripravna im je priskočiti u pomoć. —Zast. Svetozar Pribićević: Dakle vi kažete: Za taj slučaj na nas računajte!) Mađari su sami po sebi slabi. Oni nisu kompaktna većina. Oni nisu tako homogeni kaošto je pučanstvo Hrvatske i Slavonije, oni nemaju svoju narodnu jaku većinu, zaokruženi su neprijatelj­ skim elementima, zaokruženi su svojim domaćim nacionalitetima, koji —na­ ravna stvar —uslijed neprijateljskog držanja Mađara zauzimaju Mađarima protivno stanovište. Dakle kad imadu kod kuće neprijatelja, mogli bi biti tako oprezni i tako dalekovidni i mogli bi misliti, da će jedanputa doći čas, kad će morati i te kako računati na pomoć Hrvata. Ali žalibože ovakovog kalkulira­ nja kod Mađara nema. Mađari su danas u svom šovinizmu, u svom nacional­ nom shvaćanju tako daleko zašli, da misle, da će oni iskorijeniti svako hrvat­ sko čuvstvo u Hrvatskoj i da će iskorijeniti svako narodno čuvstvo pojedinih nacionaliteta u Ugarskoj. Kako rekoh nadam se, da će možebiti naskoro doći čas, da će Mađari to uviditi, a ako to uvide, onda —naravna stvar —im nije od pomoći srpsko-hrvatska koalicija, jer onda ovakove većine u hrvatskom sa­ boru oni neće ni trebati. Mađarima je takova na sve pripravna većina samo onda i samo u tom slučaju potrebna, ako žele provesti po meni prije naglaša­ vani princip erdelizovanja Hrvatske. Ako oni taj princip napuste, onda takove pokorne većine u hrvatskom saboru više ne trebaju.«33 2. Bura u Sabornici. —Vijest o atentatu Gavrila Principa u Sarajevu i pogi­ biji prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije pružila je 71

»frankovcima« dobru priliku da u toku saborske sjednice održane 30. VI. pod predsjedanjem Bogdana Medakovića obaspu zastupnike Koalicije najtežim optužbama i uvredama.34 Već prilikom samog otvaranja nastala je zaglušna galama i iz klupa frankovačkih zastupnika čuli su se povici: Dalje ne ćeš... Izjava lojalnosti se ne daje od strane Hrvatsko-srpske koalicije! Dolje, ubojice, sukrivce! Van Pribićević, van svi Vlasi! »(Za vrijeme čitanja - stoji u zapisniku35 —zaglušna buka kod stranke prava. Zast. Zatluka: Je li to dostojno!? —Zast. dr. Ivo Frank: Pomagači ubojica! - Zast. dr.Ivo Frank baca prema bilježniku nar. Zast. Većeslavu Wildem jednu knjigu. - Zast. Zatluka: Sramota! - Zast. dr. Ivo Frank: Hipokriti! —Zast. Zatluka: Što hinite!? To je nedostojno hinjenje! - Zast. Vučetić: Sada govorite, tko je denuncijant. —Zast. dr. Ivo Frank: Van iz koalicije, koji ste Hrvati! Mažuranić van iz koalicije! Zast. Zatluka: Dokažite nam, da ste lojalni pak izađite van. —Zast. dr. Ivo Frank: Van iz koalicije Hrvati! —Prema zast. Sv.Pribićeviću: Veleizdajniče, ubojica! Beogradsku politiku vodi, on je predsjednik! —Zast. Zatluka: Što sada šutiš, sada si zašutio! —Zast. dr.Ivo Frank: Nikolić inaugurirao je tu politiku u Bosni god. 1906., a tajni savjetnik Njegovoga Veličanstva Kulmer još uvijek sjedi u koaliciji. —Neprestana za­ glušna buka kod stranke prava. —Zast. dr. Ivo Frank: Još se smiju lopovi i ubojice! - Zast. Zatluka: Evo vam posljedica vaše politike! —Zast. Vučetić: Vi ste denuncijanti! —Zast. dr. Ivo Frank: Vi ste sukrivci, Kulmer i Nikolić van iz koalicije! Mihalović, van iz koalicije! —Zast. Zatluka: Ban bi morao metlu uzeti, pa vas istjerati s metlom! —Zast. dr. Ivo Frank: Apzug Karađorđević i njegova prokleta dinastija! - Kod stranke prava neprestana zaglušna buka.)« Prilikom upita predsjedatelja ima li primjedaba na pročitani zapisnik, čuli su se povici »frankovaca«: »slava Ferdinandu! Dolje Srbi, dolje ubojice!«, a kad je ustao predsjednik Medaković i htio započeti svoj komemorativni ^ovor, nije od urnebesne buke i lupe uspio doći do prvih uvodnih rečenica. Čuli su se poklici: »Nije iskreno, dolje Srbi, dolje ubojice, ne ćete govoriti, vi ne žalite smrt prijestolonasljednika, to je samo pretvaranje, vi ste im sukrivci, to je svetogrđe, sve je to hinjeno« —pa je Medaković morao prekinuti sjednicu. U zapisniku je to zapisano ovako: »Predsjednik: Ima li prigovora na ovaj zapisnik? (Zaglušna buka kod stranke prava. —Poklici: Slava Ferdinandu! Dolje Srbi, dolje ubojice. —Pred­ sjednik zvoni.) Ima li prigovora na ovaj zapisnik? (Nema. —Zaglušna buka i vika kod stranke prava.) Prigovora nema, zapisnik se verificira. (Zaglušna velika buka i vika kod stranke prava. —Ustaje predsjednik i svi ostali zastupnici.) Visoki sabore! (Zast. St. pl. Vučetić: Dolje ubojica, ne ćeš govoriti. —Zast. dr. Ivo Frank: Dolje Srbine! —Poklici: Slava Ferdinandu, dolje koalicija, dolje Srbija. —Zaglušna vika i buka kod stranke prava.) Visoki sabore! (Poklici kod stranke prava: Nije iskreno! Dolje Srbi, dolje ubojice. Ne ćete govoriti. Vi ne žalite smrt prijestolonasljednika. To je samo pretvaranje. Dolje ubojice. Vi ste im sukrivci. —Zast. S.pl. Vučetić (prema predsjedniku): Dolje, zar još ne ćeš otići dolje. —Poklici od stranke prava: Ovo je neistinita žalost. Ovo je pretvaranje. —Zast. dr. Ivo Frank: To je svetogrđe. —Zast. Ivan Zatluka: To je sve hinjeno. Dolje Srbi. —Zast. S.pl. Vučetić baca 72

knjigu prema bilježniku Gigi Joviću. — Zaglušna vika i buka kod stranke prava.) Prekidam sjednicu.«36 No ni poslije prekida nije bilo ništa bolje. Zastupnici Stranke prava (I. Frank, A. Horvat, I. Zatluka, Fran Novak, St. pl. Vučetić i dr. VI. Prebeg) natjecali su se tko će više udariti po klupi, galamiti i dobacivati Medakoviću i Koaliciji. Da iz tog rukoveta poklika i prijetnji izvučemo samo neke: Abzug Srbine, dolje Karađorđević, slava Ferdinandu, ovdje nema srpskog zbora već u Beogradu, dolje srpska propaganda, raziđimo se gospodo, idite svaki pred narod i u svoj kotar i tamo govorite, ali u hrvatskom saboru više nećete, to je vaše narodno jedinstvo, to je djelo koalicione politike, vratite nam Franju Ferdinanda, Pribićević je nedavno pisao da dok se zadnja austrijska princeza ne zavije u crno, dotle neće Srbiji biti dobro, gospodine bane —raspustite rade ovaj hrvatski sabor... mi preuzimamo odgovornost pred narodom, ni jedan Srbin, ni jedan koalicionaš nema riječi, pretražite im džepove i naći ćete bombe, sa srpstvom se mora u Hrvatskoj obračunati, osam godina odgajali ste ovu mladež, dok nam nisu ubili prijestolonasljednika —ubojice krvavih ruku, srpstvo je samo po sebi veleizdaja, najbolje da raspustite sabor, dolje Srbija, doći će i hrvatski Vidovdan, odzvonilo vam je, spas i budućnost hrvatskog naroda ste ubili, na svakom od vas leži kaplja krvi, kad nam vratite Franju Ferdinanda, onda ćete govoriti —i tako dalje. Predsjednik Medaković morao je zbog užasne buke, povika i nereda po drugi put prekinuti sjednicu, a nakon prekida pošlo mu je za rukom da, u nastavku, održi svoj kraći komemorativni govor. Zapisnik je o svemu tome svjedočio ovako: »Nakon odmora ulazi predsjednik u dvoranu uz zaglušnu buku sa strane zastupnika stranke prava. Predsjednik (zvoni): (Zast. dr. Ivo Frank: Abzug Srbine! Dolje Karađorđeviću! Slava Ferdinandu! —Predsjednik zvoni. —Zast. dr. Ivo Frank: Ovdje nema srpskog zbora, već u Beogradu! Dolje srpska propaganda. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Neiskrene izjave ne primamo. —Zast. Ivan Zatluka: Razi­ đimo se, gospodo! Idite svaki pred narod i u svoj kotar i tamo govorite, ali u hrvatskom saboru više ne ćete. - Zast. dr. A. Horvat: To je vaše narodno jedinstvo! To je djelo koalicione politike! - Zast. dr. Ivo Frank; Van iz srpske koalicije Kulmer! Zašto gledate u zemlju sada? —Zast. Ivan Zatluka: Preuzvišeni, dajte potražiti po Zagrebu, pa ćete sigurno i ovdje naći bombe kod vaših srpskih činovnika. —Zast. dr. Aleksander Horvat: Gosp. bane, to je lijepa družba! Pitajte Mažuranića, kad je bio u Bitolju? —Zast. dr. Ivo Frank: Pitajte Hinkovića, je li i on organizator Schäfferova atentata? (Prema predsjedniku): Vi ste predsjednik Pribićevićeve stranke i kao takav nemate prava biti pred­ sjednikom hrvatskog sabora. —Zast. Ivan Zatluka: I niti jedan član hrvatsko-srpske koalicije, samo preko naših mrtvih tjelesa možete preći. —Zast. dr. Ivo Frank: Pribićević je nedavno pisao, da, dok se zadnja austrijska princesa ne zavije u crno, dotle ne će Srbiji biti dobro! Gospodo Hrvati, zar vi tako mirno možete ovdje sjediti. —Zaglušna i neprekidna buka sa klupa stranke prava. —Glasovi sa iste strane: Vratite nam Franju Ferdinanda! Zast. Vi. Prebeg: Budisavljević se smije... — Glasovi kod stranke prava: Slava mučeniku! —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Kad smo rekli, da su veleizdajnici, onda smo bili 73

denuncijanti. —Zast. dr. A. Horvat: Dok se zadnja austrijska princesa ne za­ vije u crno... —Zast. Stipe pl. Vučetić: To je vaša politika! Mi smo gospo­ dari situacije u Hrvatskoj... Zast. dr. Ivo Frank: Sto ste Mažuraniću, tre­ bali ići u Bitolj, a što u Beograd? —Neprestana zaglušna buka traje. —Zast. Ivan Zatluka: Hrvatsko-srpska koalicija nije dostojna, da daje izjave saučešća, mora ići kući... ili preko naših mrtvih tjelesa preći! Gospodine bane, raspustite rade ovaj hrvatski sabor... Mi preuzimljemo odgovornost pred narodom. —Zast. dr. Ivo Frank: Jeste li dali obaviti premetačinu kod ovih ljudi? Naći ćete kod njih kragujevačke bombe! Zato ste i pristali na izvlastbu morske obale, i samo zato! Pribićević s vama svima upravlja. —Zast. Ivan Zatluka: Da imate poštenja, ne bi ni časa s ovima skupa sje­ dili. — Predsjednik zvoni. - Nastaje još silnija buka. — Glasovi sa stranke prava: Nemate riječi. Srbin više nema riječi u hrvatskom saboru. — Zast. Ivan Zatluka: Vi terorizirate bombama i mi ćemo ovako! - Zast. Stipe pl. Vučetić uzrujanim i visokim glasom govori, ali se u buci ne čuje, što go­ vori. — Predsjednik zvoni. —Zast. dr. Horvat čita... U samoj Austriji šest milijuna Srba... ne čuje se dalje od zaglušne buke. —Zast. Ivan Zatluka: Jeste li čuli, što piše, tajni savjetniče Njegova Veličanstva! Neka Horvat da­ lje čita. —Zast. dr. Aleksander Horvat čita, ali se od buke i predsjednikovog zvonjenja čuju samo pojedine riječi ’posljednje pobjede... a osobito u onih šest milijuna Srba, koji stenju...’ Predsjednik zvoni. —Zast. dr.Horvat da­ lje čita... ’koji će neminovno privlačiti sav onaj srpski narod, koji živi u Austro-Ugarskoj!’. Predsjednik (zvoni): (Glasovi sa stranke prava: Dolje veleizdajnici.) Predsjednik (zvoni): Gospodo... (Nastaje zaglušna buka kod stranke prava. —Zast. Ivan Zatluka: Kliknimo slava Franji Ferdinandu, koga je srp­ ska ruka ubila i gotovo. —Zast. dr. A. Horvat: Poručite, bane, našemu kra­ lju, da su Hrvati vjerni, a Srbi izdajice. —Zast. dr. Ivo Frank: Od baruna Nikolića i grofa Kulmera... Silna buka. A gdje vam je načelnik Holjac, sa svojim zlatnim lancem, sram ga bilo, koji nije vrijedan, da ga je hrvatska zemlja rodila. —Glasovi: Slava Ferdinandu! —Predsjednik zvoni. —Glas od stranke prava: Niti jedan Srbin, niti jedan koalicionaš nema riječi. —Pred­ sjednik zvoni. —Zast. Ivan Zatluka: Dajte radje pismene izjave. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Ne ćemo da slušamo. Dolje Srbi! —Zast. dr. Ivo Frank: Pretražite im žepove, naći ćete kod njih bombe. — Glasovi kod stranke prava: Slava Ferdinandu! Zivila Hrvatska.) Predsjednik (zvoni): Gospodo... (Zaglušna buka. —Zast. Ivan Zatluka: To je neiskreno, to je himbeno. —Zast. Tomo Jalžabetić: Dolje s njim, ne damo govoriti.) Predsjednik (zvoni): Gospodo, nemojte zaboraviti, da je o v o ... (Nastaje ponovna zaglušna buka. — Glasovi kod stranke prava: Mi se ne bojimo. — Zast. dr. Ivo Frank: Sto ćete vi nas terorizirati? Sa srpstvom se mora u Hrvatskoj obračunati. —Zast. Ivan Zatluka: Mi ćemo sami saučešće izja­ viti, vas ne trebamo. - Zast. dr. Ivo Frank: Nemojte falsificirati Hrvatsku! —Zast. Ivan Zatluka: Nemojte mučiti badava sebe i nas! Bit će pametnije! —Zast. Tomo Jalžabetić: Dolje predsjednik! —Zast. dr. Aleksander Horvat: To je naše djelo Pribićeviću! —Zast. dr.Ivo Frank: Osam godina odgajali 74

ste ovu mladež, dok nam nisu ubili prijestolonasljednika. Ubojice krvavih ruku! - Zast. dr. Aleksander Horvat: Vi ste ubojice! A mi da smo denunci­ janti?) Predsjednik: Gospodo... (Zast. Ivan Zatluka: Nema ništa, nije moguće! — Zast. dr. A. Horvat: U srpski Sokol! Tamo davajte izjave! - Zast. Ivan Zatluka: Osnovali ste srpski Sokol, srpska društva, srpska bratstva. Tamo vam je mjesto! A tu vam nije mjesto. - Zast. dr. Alek. Horvat: Tu se igrate, da ste lojalni, a tamo vaši kolege bombe bacaju. - Zast. dr. Ivo Frank: Srpstvo je samo po sebi veleizdaja!) Predsjednik: Gospodo... (Zast. Stipe pl. Vučetić: Ne ćete govoriti! —Zast. Ivan Zatluka: Grozili ste se, da ćete nas iskorijeniti. - Zast. dr. Alek. Horvat: Drač jedan na hrvatskome narodu! To vam je rekao sarajevski načelnik. —Zast. Ivan Zatluka: Zaklinjali smo vas i pokazivali na pogrješke, a vi mjesto da ste bolji, vi ste gori. Požaliti je, da imade zalutalih hrvatskih sinova. —Zast. dr. Ivo Frank: God. 1906., kad je hrvatsko gradsko zastupstvo u Zagrebu htjelo otposlati telegram na Njeg. Veličanstvo, zapriječila je to Nikolićeva vlada. To je taj barun Nikolić.) Predsjednik: Gospodo... (Zast. Ivan Zatluka: Nema ništa. Mi ne ćemo, da slušamo srpsko-hrvatsku koaliciju niti njezinoga predsjednika, a bio to tko mu drago. —Zast. dr. Ivo Frank: Bio to Lukinić ili tko drugi. - Zast. Ivan Zatluka: Najbolje, da raspustite sabor. Mi ćemo ići od sela do sela i reći ćemo narodu, zašto smo to učinili.) Predsjednik (zvoni): Gospodo!... (Zast. dr. Ivo Frank: prema zastupniku Rojcu, koji je kod stola bilježničkoga: Roje u klupu! Sto ovaj veleizdajnički Roje hoće? Gdje ti je orden? —Zast. Fran Novak: Ovaj, koji badava uživa penziju. —Zast. dr. Ivo Frank: Vadite praporce. Ti načelniče zagrebački, gdje ti je praporac? Hulja jedna, a ne načelnik zagrebački. —Zast. dr. Alek. Horvat: Dolje Srbija! —Zast. dr. Ivo Frank: Sto vama suflira ovaj veleizdajnik Lukinić, onaj zavodnik naroda, koji je mene verbovao za to! —Zast. Ivan Zatluka prema potpredsjedniku sabora dru. Lukiniću: Sto gledate ovamo, gledajte mr­ tvoga prijestolonasljednika. Tamo uprite vaše oči! U Beograd! Tu je vaša ustavnost, tu je vaša perjanica, mjesto da pokrijete glavu pepelom. - Silna buka kod stranke prava. — Istodobno čuju se povici zastupnika Vučetića, dra.Franka i dra.Horvata, koji se svi ne mogu razabrati.)«37 Predsjednik Medaković se tvrdoglavio i nije htio odustati od pripremlje­ nog govora! »Predsjednik (zvoni): Gospodo... (Zaglušna buka kod stranke prava. —Zast. I. Zatluka viče: Nema ništa, vi se još smijete tomu. —Neki zastupnici stranke prava udaraju po klupama. Predsjednik hoće ponovno da dođe do riječi no ne može, te ga nije čuti. —Zast. dr. Ivo Frank: Stidite se veleizdajnici. —Povici kod stranke prava: Zao vam je ostaviti stipendije. —Buka.) Predsjednik: Žalosno je, gospodo, ovo vaše držanje. (Buka kod stranke prava i udaranje po klupama. —Čuje se povik dra. Ive Franka: Sve za bunu i ustanak ćete vi pripraviti. To je jasno. Vi u vašim kotarima...) Kušajte vi onamo ići... (Silna buka među zastupnicima stranke prava. —Zast. Ivan Zatluka: Gdje su vam ti kotari. —Zast. Stj.pl. Vučetić: Obradoviću, Pribićeviću, gdje su vam kotari, to je užasno. - Čuje se u silnoj buci nečiji 75

povik: Otrovali ste čitav narod. Mislite, da će svi takovi biti. To je politika srpska. - Zastupnici dr. Aleksander Horvat, dr. Vladimir Prebeg i Fran Novak viču nešto istodobno, te se samo razabire: Ne ćemo nikakove igre. —Glas dra. Aleksandra Horvata: Vi ne ćete u ime sabora ovdje govoriti. —Zast. Fran Novak viče: Veleizdajnici.) Gospodo, ja vas pozivam na red... (Zast. dr. Ivo Frank: Sto ćete vi nas na red pozivati?! —Ponovna buka kod stranke prava i glas: Sto možete vi na red pozivati! Svi skupa, čitava koalicija ste pod optužbom i nemate prava na red nas pozivati. — Zast. Ivan Zatluka: Da je Njeg. Veličanstvu bilo poznato, kakovi ste bili, nikada vas ne bi primio u audijenciju. —Zast. dr. Ivo Frank i Stipe pl. Vučetić naizmjence viču: I ono nije bilo iskreno. —Guju se povici kod stranke prava: Doći će i hrvatski Vidov dan. - Zast. dr. Vladimir Prebeg: Već se osvećuje.) Gospodo, ovo... (Zaglušna buka kod stranke prava: Dolje, dolje!) što se sad ovdje... (Ponovna zaglušna buka. — Zast. dr. Aleksander Horvat: O stranci svojoj govorite, a ne u ime nas, hrvatskoga sabora. —Buka i lupanje. —Brzopisac u zaglušnoj buci dolazi bliže predsjedniku, a zastupnik dr. Frank viče: Tamo pišite na svojem mjestu. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Nemojte to pisati. —Čuju se istodobno poklici kod stranke prava: Dolje patrijarha srpski, dolje! Ne prima se ništa, ništa se ne prima. —Neprestano lupanje po klupama kod stranke prava.) Nemojte po klupama lupati... (Predsjednik zvoni. —Buka i lupanje traje dalje. —Zast. S. pl. Vučetić viče: Od vas ništa ne primamo, od vas se ne prima ništa. —Zast. Ivan Zatluka: Od vas ne primamo ništa, kažite slava prijestolo­ nasljedniku i ništa više. Vi ga ne ćete oživiti s vašim izjavama. —Zast. dr. Vla­ dimir Prebeg: Ne vjerujem, da će Holjac nositi srpski orden. —Zast. Ivan Zatluka: Sta ste tražili u Beogradu. —Predsjednik zvoni. —Kod stranke prava zaglušna vika i buka i poklici dolje, predsjednik nema riječi, ne primaju se nikakove izjave.) Predsjednik (zvoni): Ne namiču vam se izjave... (Zast. Stipe pl. Vučetić: Slava Ferdinandu i apcug koalicija. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Odzvonilo vam je, ako Bog da. —Zast. Ivan Zatluka: To vam je zadnji put, da ovdje sjedite, ne ćemo mi više skrštenih ruku biti. — Zast. Fran Novak (prema zastupniku Pribićeviću): Sto sjedite danas, a ne govorite ništa.) Predsjednik: Molim... (Zaglušna buka kod stranke prava i poklici: Dolje predsjednik; nema riječi. —Zast. dr. Ivo Frank: Nisu to denuncijacije, istina je sve to.) Predsjednik: Molim mir! (Zaglušna buka i vika kod stranke prava. —Zast. Ivan Zatluka: Sarajevo! Sarajevo! Čini u Sarajevu, to su dokazi. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Neka dođu Srbi sa srpskom vojskom. Stenograf na svoje mjesto. - Zast. dr. Ivo Frank: Sta ćete falsificirati zapisnik. — Glas: Slava Ferdinandu! —Zast. Ivan Zatluka: Živio kralj Franjo Josip I. Slava Ferdi­ nandu! Stenograf na svoje mjesto, jer ću vas inače insultirati. —Zast. dr. Ivan Frank: Ne hasni vam ništa više isključivanje, izbacivanje, anuliranje, gotovi ste, hrvatski narod je progledao i ne vjeruje vam više. —Predsjednik zvoni. - Zaglušna buka i vika kod stranke prava. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Vidit ćemo, hoće li ban i dalje sa Pribićevićem konferirati. —Zast. Ivan Zatluka 76

prema banu: I vi ste proskribirani. —Zast. Fran Novak: Dolje Srbi. —Zast. dr. Ivo Frank: Spas i budućnost hrvatskoga naroda ste ubili. —Zast. dr. Aleksander Horvat: To ste i htjeli, jer ste to trebali za vaše političke ciljeve. - Zast. Tomo Jalžabetić: Ja se stidim na onoj strani sjediti, ne ću više. - Zast. dr. Ivo Frank: Kulmer, tajni savjetnik Njegova Veličanstva, van iz koalicije, šta te nije sram! - Zast. Ivan Zatluka: Ne razdražujte nas više, otiđite kućama, bit će bolje, jer ćete još veći odium navući na sebe.) Predsjednik: Vama treb a... (Zaglušna vika i buka kod stranke prava. - Zast. dr. Ivo Frank: Srbi ne će ovdje ništa izjavljivati, pfuj, vi ste ubili našeg prijestolonasljednika. Dolje s te stolice. —Zast. Ivan Zatluka: Ako ne budete tjerali mak na konac, bit će za vas bolje. —Zast. Tomo Jalžabetić: Izvolite odstupiti, bit će najbolje. — Zast. dr. Ivo Frank: Zatajili ste hrvatsko ime u adresi, prevarili ste Njegovo Veličanstvo. —Zast. Tomo Jalžabetić: Ako odstupite, poslužit ćete hrvatskom narodu. —Zast. Ivan Zatluka: Jeste li čuli, što vam je hrvatski seljak kazao.) Predsjednik: Vi zaboravljate... (Zaglušna vika i buka kod stranke prava. - Zast. Ivan Zatluka: Položite čast.) Vama za volju... (Zast. dr. Vuk pl.Kiš: Hrvatskom narodu za volju. —Zast. dr. Vladimir Prebeg: Radi krvi u Sarajevu odstupite, a ne radi nas!) Predsjednik: Ja ću ... (Zast. Ivan Zatluka: Mi smo vas dosta dugo opomi­ njali, sad su djela i čini ovdje! —Zast. dr. Ivo Frank: Lukinić ! Šutite veleizdajniče, ne ćete više zapovijedati, sad ćete vi nas slušati!—Zast. Ivan Zatluka prema većini: Šta sjedite ovdje, kako dugo ćete još sjediti! Smiješni ste, kako sjedite. Ustajte, pa govorite. Ogledajte se s nama, progovorite. - Predsjednik zvoni.) Predsjednik: Gospodine zastupniče... (Zaglušna buka. —Glasovi: Steno­ graf na mjesto. - Buka.)... nemojte izazivati... (Zast. Zatluka: Neka ide na mjesto. Stenograf na mjesto. —Glasovi: Ubili ste kralja. —Zast. dr. Frank: Kulmer, gdje si Kulmer. Sramota. Kulmer još uvijek u koaliciji sjedi, a prijesto­ lonasljednik leži mrtav. —Predsjednik zvoni i hoće da nešto govori. —Zaglušna buka. - Zast. Zatluka: Idite u Beograd. —Zast. dr. Frank: Kulmeru, hodi i ti po orden u Beograd. Sramota. Fuj! Van iz koalicije. —Zast. Pavunić: Neka taj događaj bude jedan memento politički. —Predsjednik zvoni.)«38 Zastupnici Koalicije stoičkim su mirom trpjeli sva ova dobacivanja i provo­ kacije zastupnika Hrvatske stranke prava sve dok se ipak nije odlučio prof. Đuro Šurmin da pritekne u pomoć predsjedniku Medakoviću, zasigurno već umornom od neprekidne zvonjave. »Predsjednik: Ja ne m ogu... (Zaglušna buka. —Glasovi: Dolje srpsko predsjedništvo. - Glasovi: Koaliciji ne vjerujemo. Dok Pribićević ide u Beograd, dotle mi srpsko-hrvatskoj koaliciji ne vjerujemo. Dok Hinković organizuje atentate na naše ljude, dotle hrvatsko-srpska koalicija ne će imati ovdje riječ. Najbolje je, da odstupite. —Zast. Zatluka: Vi ne možete biti predsjednik. —Zast. dr. Frank: Nemojte se zavjetovati, ne hasni vam ništa. —Zast. dr. Šurmin: Cujmo predsjednika. —Zast. dr. Horvat: Tko je ubio prijestolonasljednika? Ubili su ga Srbi u ime nacionalnog jedinstva.39 To je vaša politika. Po što je išao Hinković u Beograd. —Zast. pl. Vučetić: Hinković sve zna. —Zast. dr. Šurmin: Cujmo predsjednika. —Zast. Zatluka: Cujmo Srbe i čujmo Budisavljevića. Cujmo ga.) 77

Predsjednik: Vi me možete smetati... (Zast. Zatluka: U ime hrvatsko-srpske koalicije ne damo vam govoriti, a u ime sabora ne smijete. —Zast. Surmin nešto govori. —Zast. Frank: Izdajniče. Stipendist. Trostruku plaću vučete. Zato prodajete svoju domovinu. Zato sjedite tu! Obračunat će s vama hrvatski narod. Trostruku i četverostruku plaću vučete. Zato pristajete na svaku lopovštinu. —Zast. dr. Horvat: Na svakom od vas leži kaplja krvi... —Zast. Zatluka: Sada ste Dušana Popovića poslali u Beč, da uhodari. —Pred­ sjednik nešto govori. —Zast. dr. Surmin: Čujmo predsjednika. —Zaglušna buka. - Glasovi: Dolje srpska propaganda. - Zast. Jalžabetić: Odstup. Od­ stup. Odstup. —Jedan glas kod stranke prava: Srbin znači za nas izazov. Srbin ne smije predsjedati. —Zast. dr. Frank: Vi niste predsjednik hrvatskog sabora. Vi ste predsjednik srpske samostalne stranke, a kao takav ne smijete u naše ime govoriti. —Predsjednik nešto govori. —Glasovi: Ne prima se, ne prima se. —Zast. Jalžabetić: Hrvatski sabor vam već ne poklanja više povjerenja. —Zast. Zatluka: Idite po selima, pa ćete čuti, što narod govori... Vlasi su nam ubili cara. To narod spontano sam čini i govori tako. Slušajte narod, ako nas ne ćete slušati. - Glasovi kod većine: Čujmo predsjednika. —Glasovi kod stranke prava: Slušajte ga vi, mi ga ne ćemo slušati. To bi bila hinbena izjava. Sada hoćete, kada se vladareva krv prolila, davati izjavu. To bi bila sramota. —Zast. Jalžabetić: Za narodno mišljenje ne pitate. —Glasovi kod stranke prava: Sla­ vensku krv ste prolili, plemenitu Češkinju ubili.»40 Predsjednik (zvoni): Mjesto da dajete dostojno izražaja... (Diže se za­ glušna buka i čuju se povici: Dolje, ne ćemo slušati, mi odgovaramo za sve. —Zast. Ivan Zatluka: Poberite se kući. Dolje srpska misao! Bili smo prije crno-žuti i svašta, a što smo sada? Pitam vas, da li smo mi ubojice, pitam vas, da li su Srbi ubojice. Vi ste nam sa predsjedničke stolice govorili, da smo bili denuncijanti, mi znademo još puno toga. Gospodine bane odredite pretragu kod ovih ljudi i naći ćete bombe. — Zast. dr. Vladimir Prebeg: Gospodin Tropsch dobro znade, da se pjeva: »Bog poživi kralja Petra, Franj’ Josipu štrik od metra.« —Zast. dr. Ivo Frank: To se pjeva: kod Krajinovića, Pribićevića, Mišćevića. To pjevaju svi Srbi u njihovim kotarima. Dajte referirajte, gospo­ dine bane, to kralju, što se događa u Hrvatskoj. —Zast. Ivan Zatluka: Idite u Beč, pak to recite. - Zast. dr. Ivo Frank: Još Milana Pribićevića trebamo, da bude ovdje cijela familija Pribićević. - Zast. dr. Vladimir Prebeg: I da nam onda dobro bude. —Zast. dr. Ivo Frank: Onda će hrv. samostalna stranka zapovijedi braće Pribićević slušati, onda će zapovijedati dinastija Pribićević. A Mažuraniću, što si radio u Bitolju? Hinkoviću, što si radio u Beogradu? Išao si študirati balkanski rat. Sto ste radili kod Jovanovića u Beču?41 —Zast. dr. VI. Prebeg: Oni su za samostalnost Hrvatske pod žezlom srpskim.) Predsjednik (zvoni): Ja sam siguran, da ćete se vi domisliti... (Buka se nastavlja. —Zast. Ivan Zatluka: Mi smo dosta lojalni. —Glasovi kod koalicije: Čujmo predsjednika.) Predsjednik: Ja bih molio gospodu, jer vidim da su se smirili... (Buka se nastavlja. —Zast. Pavunić: Cio hrvatski narod osuđuje taj zločin. —Zast. dr. VI. Prebeg: Ali iskreno, ne kao oni. —Zast. Pavunić: Sav kulturni svijet vas je osudio. Svi Hrvati na okup i osudite užasan zločin. —Buka. —Zast. dr. Hor­ vat: To je sve u ime narodnog jedinstva! —Predsjednik zvoni. —Zast. dr. Pre78

beg prema predsjedniku: Ne ćete govoriti. —Zaglušna buka, u kojoj se čuju glasovi ne ćete, ne ćete. - Zast. dr. Frank: Najprije odstupite! - Zast. pl. Vučetić: Kad nam vratite Franju Ferdinanda, onda ćete govoriti! - Buka. —Zast. dr. Frank Mažuraniću: Sto si radio u Bitolju. - Zast. Zatluka: Fuj Mažuraniću, Mažuraniću, 12. ura tuče, pazite Hrvati, što ćete raditi. Kata­ strofa će nastati, eto katastrofa je nastala u Sarajevu. Taj Mažuranić nema više onoga organa. - Buka. - Predsjednik zvoni. - Zaglušna buka. - Čuju se glasovi: dolje Srbi, dolje.) Predsjednik (zvoni): U ovom času nije dostojno... (Zaglušna buka. - Po­ vici: dolje Srbi. - Zast. dr. Frank: Kulmer tobožnje suze lijeva. - Zast. dr. Prebeg: Ne ćete se vi sa Srbima družiti i nadalje. - Zast. dr. Frank: Holjac, što si radio u Beogradu, gdje ti je praporac. - Zast. dr. Horvat: A je li si ga skinuo. —Zast. dr. Prebeg: Mora se zahvaliti. —Buka. —Zast. Zatluka: Omjerili ste našu snagu. Ne ćete dočekati, da ćemo šuštati. Još nas ne ćete ušutkati! Kad smo 3 dana i 3 noći izdržali i sad ćemo.)«42 Predsjednik Medaković uvijek je iznova nastojao da otpočne svoj komemorativni govor, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Predsjednik: Ja vidim ... (Buka. — Zast. Zatluka: Srbin ne ima riječi. —Zast. dr. Prebeg: Niti najmanje izjave od Srba nisu iskrene.) Predsjednik: Gospodo!... (Glasovi: nema riječi, nema izjava. Ne prima se izjava.) Ja sam h tio ... (Zast. d r.Frank: Idite u svoj klub, u ime hrvatskog sabora ne ćete govoriti. —Zast. Zatluka: Toliko put ste nas isključili, poku­ šajte i sada. Kad ste mogli prijestolonasljedniku ukinuti život, zašto i nas ne bi mogli isključiti. - Zast. dr.Horvat: To je i u skladu.) Ja inače... (Glasovi: Dolje. —Zast. dr. Frank: Lojalnoga i dinastičnoga Radića ste isključili van, sad to protumačite, predsjedniče. —Buka. — Predsjednik zvoni. - Glasovi: Ne trebamo vašeg govora, znamo sve.) Predsjednik: Ali onda nemojte izazivati... (Buka. — Zast. dr. Prebeg: Samo još dovedite i Milana Pribićevića ovamo. —Buka. —Zast. dr. Frank: Ono je vaš prijestolonasljednik. Vi jeste lojalni i dinastički, ali za dinastiju Karađorđevića. - Buka. —Zast. dr. Frank: Vele, da će se 6,000.000 Srba priključiti odmah srpskim vojnicima. Jel vam je to poznato (prema predsjedniku): je li, da je?) Predsjednik: Ako hoćete, da me čujete... (Buka. —Zast. dr. Prebeg: Ne primamo, jer je neiskrena svaka izjava. —Zast. dr. Horvat: Ne kaljajte svetu uspomenu. —Zast. dr. Frank: Franjo Ferdinand je mučenik kao i Petar Zrinjski. Srbi, vi ste ga ubili, jeste li razumjeli. —Zast. pl. Vučetić: Taj je bio garancija, da se izvede hrvatski program, zato ste ga i ubili. —Zast. dr. Frank prema predsjedniku, koji se razgovara sa zastupnikom dr. Lukinićem: Samo na desnu ruku moju.) Predsjednik: Ja još uvijek čekam gospodu... (Buka. — Glasovi dolje. —Zast. dr. Horvat: Ne sramotite hrvatskog sabora. Sad vraćajte gostoljublje hrvatskome kralju. Sad, kad ste ubili prijestolonasljednika. Vi Srbi. —Buka. —Onda se hoćete igrati lojalnosti. To je vaše djelo. Dajte život prijestolona­ sljedniku. - Zast. Jalžabetić: Onda ćemo se razgovarati dalje, a prije toga ne. —Zast. dr. Prebeg: U Karlovcima su izjavili, da će vas osloboditi. Hajte u Beo­ grad, tamo vam je mjesto, jer se borite za srpsku misao. —Zast. dr. Horvat: 79

Jest, vi srpski plaćenici, koji se borite za srpsku misao, a nama podvaljujete, da denunciramo. —Zast. dr. I. Frank: Naše suce hoćete uništiti, koji su pravedno sudili, a evo vam Hinkovića, kodifikatora srpskih zakona. —Zast. T. Jalžabetić: Odstupite, učinit ćete uslugu hrvatskom narodu. —Zast. dr. I. Frank: Izja­ vite, da odstupate. — Zast. dr. VI. Prebeg: Učinite to putem novina, jer to također vam ne damo u hrvatskom saboru više učiniti. Pa svejedno, kad je već jedna protuzakonitost, nek ide i druga. —Zast. I. Zatluka: Ovdje Srbin više ne ima riječi. —Zast. dr. I. Frank: Svaki pošten Hrvat, svaki čovjek, koji imalo drži do svijetle habsburške dinastije, ne smije sa Srbinom zajedno sjediti. —Zast. I. Zatluka: Svaki pošten Hrvat morao bi sad izaći iz sabornice i ostaviti Srbe na ruglo svijetu, i koji to ne učini, neka znade, da će narod s njim sam obračunati. - Zaglušna buka.) Predsjednik: Pošto vidim, da se... (Zast. dr. I. Frank: Nemate riječi. Srbin više nema ovdje riječi. Srbin ne smije biti više predsjednikom. —Zast. VI. Prebeg: Nemate nikakove izjave. Sada valjda i sam ban znade, što hrvatsko-srpska koalicija misli. Danas već to i ban zna. —Zast. dr. A. Horvat: Fodroczy to još uvijek ne zna. —Zast. dr. I. Frank: Nas ste htjeli rastjerati. —Zast. dr. A. Horvat: Nas, koji smo uvijek vjerni i odani dinastiji. —Zast. T. Jalžabetić: Tu vam više nema mjesta. —Zast. dr. A. Horvat: Sad neka narod progo­ vori, pa neka bira opet Pribićevića u sabor, da vidimo, hoće li ga opet birati. —Zast. dr. Prebeg: Srbi će ga opet birati. —Zast. I. Zatluka: Sad mora hrvatski narod poslije ovog umorstva progovoriti. I ako se ovaj sabor ne raspusti, onda je to najveća nagrada, što može biti. —Zast. dr. Prebeg: I onda još »Pokret« piše, da je to bio katolik, musliman. — Zast. I. Zatluka: Wilder je Kinez, a u Hrvatskoj trostruku plaću bere. —Zast. dr. I. Frank: Wildern, sada govo­ rite. —Zast. I. Zatluka: A šta će govoriti pomagač ubojice. —Zast. dr. I. Frank: Inkriminirali ste ono, što sam rekao, da je bio uzdanica hrvatskog naroda. Vi veleizdajniče, vi sukrivce ovoga umorstva. —Zast. I. Zatluka: Taj nema nikakovih osjećaja, taj znade samo plaću brati. To mu je ideja. I za te svoje ideale će sve učiniti.) Predsjednik: Gospodo... (Burni prosvjedi: Dolje! Mi smo Hrvati, a ne gospoda. - Zast. V. Prebeg: Ovdje imadu govoriti samo Hrvati. Ako kažete Hrvati umjesto gospodo, to ćemo vam dopustiti, ali dalje opet ne. —Zast. dr. I. Frank: Nema više hrvatsko-srpskog naroda. Nema više narodnog jedinstva. —Zast. dr. A. Horvat: Gdje vam je narodno jedinstvo? Zar je to narodno jedinstvo, kad se nose bombe po žepovima, pa se ubija naš kralj. Nas hoćete da izbacite iz sabora, a s druge strane ubijate nam kralja, vladara!) Predsjednik: Gospodo!... (Burni prosvjedi kod stranke prava: Dolje Sr­ bine, tu Srbin ne ima izjave davati. Idite u srpski sokol, idite srpskoj vojsci i u Beograd, tamo davajte izjave. —Zast. dr. I. Frank: Srbin ne ima riječi. —Zast. dr. A. Horvat: Idite u redakciju »Srbobrana«, tamo možete govoriti, koliko vas je volja. Ali čekajte, prisjest će vam, ako Bog da. —Zast. dr. I. Frank (prema Pribićeviću): Gle, kako gleda. —Zast. dr. V. Prebeg: Danas ne gleda tako, kao obično. Čini mi se, da mu je prisjelo već. —Zast. dr. I. Frank: Jest! Valjda je žalostan.) Predsjednik: Gospodo, ja sam htio... (Glasovi kod stranke prava: Ne, nemate riječi, danas smo mi gospodari situacije. —Zast. dr. V. Prebeg: Danas 80

mi ne damo vama govoriti. Dolazi, kako idite, Vidov dan, dan osvete. —Zast. dr. Horvat: Vi tajni savjetnici, virilisti, nadbiskupe, hajte doma, što radite ovdje? — Predsjednik zvoni. —Nastaje užasna buka. — Glasovi sa stranke prava: Nemate riječi. - Zast. dr. VI. Prebeg: Danas mi predsjedavamo ovdje. —Zast. Fran Novak: Mi smo gospodari situacije. - Zast. dr. A. Horvat: Go­ spodo tajni savjetnici, najbolje će biti, idite doma, i vi gospodine nadbiskupe, koji imate svoga posla. - Predsjednik zvoni... - Povici: Dolje, dolje, nema riječi. - Zast. Tomo Jalžabetić: Ne popuštamo. - Zast. I. Zatluka: Nas možete samo iznijeti, ako mislite doći do riječi. - Zast. VI. Prebeg: Neka bude tiha žalost. - Zast. dr. A. Horvat: A vi, Pribićeviću, pod klupu. —Zast. dr. V. Pre­ beg: Ne pod klupu, nego u Beograd! —Zast. I. Zatluka: Kakovi su ono letači bili u Bosni prije umorstva i poslije?) Predsjednik: Visoki sabore! Nemojmo... (Zast. dr. I. Frank: Po Bosni i Hercegovini kolju Srbi Hrvate. —Zast. dr. V. Prebeg: Tiha žalost. —Predsjed­ nik hoće da govori. —Nastaje ponovna buka. —Glasovi: Ne primamo. —Zast. dr. I. Frank: Niti vi, niti ikoji koalicijonaš ne će dati izjave.) Predsjednik: To znači na zlo upotrebljavati... (Užasna buka. —Glasovi: Dolje srpska propaganda! Dolje! - Zast. I. Zatluka: Vi ste još najbolji među Srbima, pa i vas ne ćemo da slušamo, a što bi istom sa drugima? —Dalnji glas: Niste dostojni, da dadete izjave. - Zast. dr. I. Frank: To bi bilo svetogrđe.) Predsjednik: Ali vi ste, gospodo... (Buka kod stranke prava. —Glasovi: Dolje. —Zast. Stipe pl. Vučetić: Vuci u ovčjoj koži. —Zast. dr. VI. Prebeg: Tiha žalost. Lijepo ćemo koji sat ovdje odsjediti ili odstajati. - Predsjednik počinje govoriti. —Glasovi: Dolje. Odstupite.) Predsjednik: Sa žalosti... (Buka kod stranke prava. — Glasovi: Dolje. —Zast. Ivan Zatluka: Ne može biti, nije iskreno. Nije lojalno.) Predsjednik: Sa žalosti... (Buka i glas kod stranke prava: To je himbeno.) Predsjednik: To vi kažete... (Zast. dr. I. Frank: Zar vi ne pojmite, da Srbin ne smije predsjedati, jer ste vi Srbi ubili njega, i vi imate kuraže, da sjedite tu gore. Zar to ne uviđate? Zar vas nije stid? —Zast. dr. A. Horvat: Dušanovo carstvo, to je vaš ideal. To ste spremali za Vidov dan!) Predsjednik: Gospodo! Svatko... (Zaglušna buka kod stranke prava. —Glasovi sa iste strane: Nemate riječi, dolje. - Zast. I. Zatluka: Odstupite. —Zast. dr. I. Frank: Mi ne damo, da srpsko-hrvatska koalicija predsjeda, da čitava Evropa znade, da Hrvati osuđuju ovaj zločin. —Zast. Ivan Zatluka: Ako ste ljudi, to ćete učiniti.) Predsjednik: Nemojte, gospodo ... (Glasovi kod stranke prava: Nemojte vi izazivati) ja hoću samo, da vam ... (Glasovi sa iste strane: Nema ništa. Zast. dr. I. Frank: Apsolutno nemate riječi. —Zast. I. Zatluka: Mi ćemo sami izjavu davati. Nije dostojno hrvatskog sabora, jer su vam svi čini protivni bili, kako ćete sad govoriti ovdje. —Zast. dr. I. Frank: Sto još niste dobili direktive iz Beograda? —Predsjednik počinje govoriti. —Zaglušna vika i buka kod stranke prava. —Dolje srbijanska propaganda. Nema nikakove izjave. —Zast. dr. A. Horvat: Samo se smijte! Plačite rade. Vaše su suze krokodilske, što ćete ih lijevati. —Zast. Milković: Dolje anarhisti.) Predsjednik: Gospodo... (Zast. dr. VI. Prebeg: Ne gospodo, nego Hrvati. —Zast. dr. I. Frank: Šutite, nemate riječi.) 81

Predsjednik: Svi drugi... (Buka kod stranke prava. —Zast. I. Zatluka: Vaša izjava nije iskrena, nemate riječi. —Zast. dr. Ivo Frank: Vratite nam prijestolo­ nasljednika Franju Ferdinanda! Onda ćete nam odgovoriti. —Zast. dr. A. Horvat: Vaših riječi mi ne trebamo. Dolje Srbi! Zast. I. Zatluka: Mi ne damo govoriti. Nastaje velika buka među zastupnicima stranke prava.) Predsjednik: Prekidam sjednicu.43 Poslije stanke, predsjednik Medaković je otvorio, a saborski su zastupnici zajedno s njim —usprkos zaglušnoj vici i buci —ustali i stojeći saslušali Medakovićev komemorativni govor posvećen F. F. i njegovoj supruzi, a na kraju popra­ tili ga burnim i dugotrajnim poklicima u cijeloj sabornici: Slava im! Tako je napokon završila ova burna i —za političku usmjerenost zastupnika Hrvatske stranke prava (frankovaca) —vrlo karakteristična i indikativna sabor­ ska sjednica. 3. Kazne i smirivanje. —Iduću sjednicu 6. VII.44prijepodne —koja je također obilovala frankovačkim dobacivanjima i optužbama, ali sad i replikama iz klupa desnice (Koalicija) —vodio je prvi potpredsjednik i varaždinski gradona­ čelnik dr. Pero Magdić. I već početak je bio buran i protkan obilnim predbacivanjima i optužbama koje su kulminirale u objedi I. Franka na račun P. Magdića da je ubojica i da je on (Magdić) stvorio zavjeru da se ubije dr. Josip Frank. Magdić, koji je vodio sjednicu vrlo energično i ubrzo je uz prijetnju na adresu frankovaca da će im već pokazati, bio zbog »zaglušne buke« u govoru prekinut. Nakon prekida bio je pročitan prijedlog grofa Miroslava Kulmera i drugova kojim se predlažu na isključenje sa 60 sjednica zastupnici I. Frank, A. Horvat, Ivan Zatluka; Stipe pl. Vučetić i VI. Prebeg sa 30 sjednica (svi uz istodobni gubitak dnevnice za vrijeme isključenja) te podjeli strogog ukora F. Novaku, T. Jalžabetiću, V. pl. Kišu, J. Milkoviću i St. Pavuniću. Predsjedatelj P. Magdić pokušao je zatim da pređu na dnevni red i da nastave raspravu o proračunu, ali je zbog buke morao zaključiti sjednicu i iduću zakazati za isto popodne. No, i ta popodnevna sjednica45 protekla je bučno, u galami (dr. Horvat je, na primjer, pri njenom otvaranju pozdravio Magdića riječima: »Zdravo srpsko roblje, otvaraj lopove jedan!«); padali su sočni poklici s obiju strana poput: bećari mađarski, svinjče u kotac, ćifutski bastard (dr. Frank), falsifikatori, šinteri, stara krmača, itd.); bio je pročitan prijedlog Grge Tuškana i drugova da se Ivo Frank isključi s daljnjih 30 sjednica uz gubitak dnevnica zbog uvreda upućenih Magdiću; većina je, na kraju, prihvatila Kulmerov prijedlog s prije­ podnevne sjednice. Sutradan46 je G. pl. Hreljanović s drugovima predložio da se zastupnici dr. Horvat i I. Zatluka kazne isključenjem s daljnjih 30 sjednica, a većina je prihvatila Tuškanov prijedlog o isključenju dr. Franka, dakako uz buku i žučne poklike. Zastupnici Hrvatske stranke prava na to su demonstrativno i u znak protesta napustili sabornicu, a kad je predsjedatelj oduzeo riječ Vinku Lovrekoviću (HPSS) —Stj. Radić je u to vrijeme odsutan zabavljen ponovnim izborom u Ludbregu a ranije kažnjen isključenjem —izašla su i dvojica radićevaca (Lovreković i Jalžabetić) iz sabornice u znak protesta. Odmah na to —u proračunskoj debati —uzeo je riječ dr. Mile Starčević, 82

predsjednik Starčevićeve stranke prava čiji su zastupnici ostajali nijemi u toku burne sjednice 30. VI. i njenog nastavka! U svom podugačkom govoru47 rekao je, između ostalog, i ovo: »Visoki sabore! Stariji čovjek, kaošto sam ja, kojemu je sudba dosudila, da se bavi neugodnim poslom, hrvatskom politikom, ako hoće, da zdušno izvrši svoje dužnosti, mora proučavati stare listine i spise, da saznade poučnu pro­ šlost, da ne padne u one pogreške, da ne rečem zločine, koji su hrvatski narod u ovo sužanjsko stanje doveli, pak makar se meni i zamjeralo, što »stari gospodin« redovito dugo govori! Ali kako je moja namjera podučavati narod, a možda i mnogu gospodu ovdje upozoravati na stvari, kojih ne znadu, onda držim, da se onako naprečac moj rad ne bi smjelo osuđivati! Gospodo, kada se govori o unionizmu i o činima slavne većine, onda se ne smiju osim riječke rezolucije pustiti s vida ni dvije važne historičke činjenice, a to je deklaracija koalicije dana u ime kraljevine Hrvatske u peštanskom saboru i adresa, obije iz g. 1907. U ovim izjavama koalicije bilo je odviše »iskrene« ljubavi i privrženosti za unionizam između naše otadžbine i Mađa­ ra, akoprem se je već onda moralo predobro znati, da nesretni unionizam, kako se manifestira u nagodbe, znači potpunu i sigurnu smrt i moralnu i mate­ rijalnu hrvatskoga naroda. (Na ljevici: Tako je!)« »Ovako je sretno došlo do revizije nagodbe. Ukoliko je prva nagodba nesreća za Hrvatsku, druga je još veća nesreća, jer već odavna sve su oduzimali protivnici hrvatskomu narodu, ali ban je ipak bio potkraljem ter je u hrvat­ skom saboru polagao običajnu svečanu prisegu, kojom zgodom su mu po kraljevskom povjereniku predavani zastava i buzdovan kao znakovi banske časti i vlasti. Kako vidimo toli ocrnjivani ban Levin barun Rauch po »rodoljubih« i »domorodcih« prvi nagodbenjački ban, položio je u našem hrvatskom sa­ boru svečano bansku prisegu, ali »ban pučanin«, kojega neki plaćeni pemski črčkar diže u nebesa, a nema ni pojma o hrvatskom državnom pravu i prošlo­ sti, usuđuje se nama Hrvatima, bistra uma, soliti pamet! Stoga smo i tako daleko došli, jer je hrvatski narod uvijek Švabe i druge tuđince rade slušao, naročito što se tiče hrvatske prošlosti. Kad navedena tri oltara budu otkrivena, pa kad se ustanovi istinitost svega, što spomenuh, onda će se sasvim drukčije morati prosuđivati rad čuvenih »rodoljuba« i »domorodaca«, kojima su, na­ žalost, pred očima stajale druge svrhe, a ne obezbijediti opstanak i sigurnu budućnost hrvatskoga naroda. Onda, kad se to saznade, onda držim, da će se ipak barem utoliko u našoj otadžbini srediti prilike, da će nastati u Hrvatskoj dva tabora, o čemu sam ja već pred desetak godina u ovoj visokoj kući govorio: naime samo pošteni Hrvati i —ako je moguće —pošteni unionisti.« »Kad već u svemu zlu nasljedujemo Mađare, zašto ne bi i dobru?! Zar bi Mađari od Austrije bili toliko polučili, kada im ne bi poštena Košutova stranka —ne ova, što ju je Ferenc pokvario, nego prvašnja —išla na ruku. Kod nas je ali naopako, jer znademo, da Mađari imadu na izbor pokornih sluga, koji se nude Mađarima u službu; i zato smatram najvećim zločincima hrvat­ skoga naroda Frankovce, koji su išli potkopavati, ne bi li se dovukli do korita i to pod imenom stranke poštenoga čovjeka, blagopokojnoga Antuna Starčevića. U (Starčevićevoj stranci prava: Tako je!) Shvaćam ja položaj vaš, jer ja 83

nemam nikakvih tajnih osnova niti saveza, ali me boli, kad vidim, da Mađari imadu u Hrvatskoj toliko sluga, koji se nude, da će im uz što povoljnije služiti. Na primjer ti nesretni i pokvareni Frankovci i njihova izborna geometrija! Držim, da je sasvim isto — zaključio je nećak legendarnog »Starog« —imade li nas ovdje 88 ili 200, jer će hrvatski narod Mađari i u buduće šišati, guliti, globiti i tlačiti, doklegod bude postojeće, hrvatskom narodu narinute nagodbe, po kojoj su nam Mađari —gospodari!«48 »Visoki sabore! Ja sam čovjek, koji štujem svačije osvjedočenje. Ja Fran­ kovcima sasvim ništa ne zamjeram, što oni u dru. Josipu Franku vide svoga vođu i učitelja i što prodiču, da je jako korisno i dobro njega slijediti, jer je bio idealno realni političar, dočim je Ante Starčević bio samo idealni. Visoki sabore! Najedamput su ta gospoda uvidjela, da sa frankovlukom, odnosno sa firmom dra. Josipa Franka njihovi politički »gšefti« ne uspije­ vaju, akoprem su, da ne idem dalje, 19. svibnja ove godine pisali u proslavu godišnjice, što su vrhovnoj upravi stranke oteli glasilo »Hrvatsku«, ovo: »Jedna je godina prošla, a mi smo tu! Mi Frankovci! Oni omraženi, napa­ dani i najružnije pogrđivani Frankovci, oni, kojima su protivnici smrt napi­ jali i svu svoju strastvenost ulagali, da ih unište, izbrišu sa lica zemlje, ti Frankovci su ipak tu!« Tako su se isticali 13. lipnja, kad su bili tako neo­ prezni, pak su u svom glasilu tvrdili, da je Ante Starčević jednak, dapače, da je manji od dra. Josipa Franka, pak među inim u uvodniku pišu i ovo: »U politici treba štovati svakoga radnika, koji se iskreno izlaže za narodnu stvar; ali nije dobro ime ovog ili onog narodnog borca uzeti za oznaku stranci. Dobro je učio Ante Starčević: Stvar neka nam bude svima pred očima, a ne osobe. Zato pravaštvo ne prestaje štovati zaslužne svoje vođe, ali ne smiju svu svoju borbu spojiti s jednim imenom već zato, što ovo ili ono ime odbija mnoge od sudjelovanja u općem narodnom djelu, često biva i be­ zrazložno. Ali protivnici dobre stvari najvole sami kojeg prvaka te dobre stvari oklevetati, omraziti i onda i stvar samu omraziti pred narodom. Ipak su ideje, koje vode pravaštvo, skroz narodne i stvar, za koju se pravaštvo bori, jedino opravdana u hrvatskoj politici.« Visoki sabore! Kada smo pako mi u »Hrvatu« upozorili na ovo pisanje, eto ih odmah drugi dan, kako oni opet uzvisuju Antu Starčevića! On je njima ne samo: učitelj, nego i utemeljitelj frankovačke stranke i trajni vođa?! Visoki sabore! Ja držim, da veće pogrde uspomeni Ante Starčevića nitko ne može nanijeti nego Frankovci, kada proračunano tvrde, da im je Ante Starčević utemeljitelj i učitelj! Ante Starčević je bio pošten čovjek, ničiji špijun ni denuncijant, ni licitator bilo na više bilo na niže neprijateljima hrvatskoga naroda. Visoki sabore! Puno je toga govorio zastupnik Kriški gosp. dr. Ivan Frank. On je smatrao, da mora naročito opovrći moju tvrdnju, da se oni, naime Frankovci, u Beču i Pešti nisu oferirali, da nisu licitirali zajedno s vama od većine za vladu i milost Mađara. Ja ne mogu zahtijevati i očekivati, da će kriški zastupnik dr. Ivo Frank čitati djela jedinog utemeljitelja stranke prava Ante Starčevića, jer su ta djela protiv »gšeftu« političkome, ali očekivati bi bilo, da će taj gospodin čitati barem članke, koje njihov duševni vođa i njihov mešetar u Beču, znameniti gospodin dr. Iso Kršnjavi,49 piše, i da će makar to 84

čitati i upamtiti. Ali međutim, kako vidim, kriški zastupnik gosp. dr. Ivan Frank ne čita niti glavno glasilo gosp. dra. Ise Kršnjavoga: »Hrvatski kriti­ čar«, jerbo da ga čita, morao bi u broju od 13. i od 25. svibnja o.g. u odgo­ voru ili u pismu, što ga gospodin dr. Iso Kršnjavi piše meni, naći i ovu stavku (čita): »Svojoj obvezi, koju sam prisegom potvrdio, zadovoljio sam u potpu­ noj mjeri. Dva put sam priveo stranku tako blizu vlasti, da je trebalo samo segnuti za njom. Sto je propustila jednu i drugu zgodu, to je skrivio dr. Mile Starčević, koji ne smatra zadaćom jedne političke stranke, da realizira svoj program, nego očito misli, da politička stranka nema druge zadaće, no da drži stoloravnateljske govore.« Visoki sabore! Ako se Frankovci, odnosno njihov duševni vođa gosp. dr. Iso Kršnjavi, nisu u Beču i Pešti nudili za sluge, kako onda g. dr. Iso Krš­ njavi ovako prostodušno ter iskreno može priznavati, da je Frankovce dva puta doveo do vlasti, za kojom je trebalo samo segnuti, a da nisu segnuli, krivac da sam ja. Meni se čini, da sam krivac ja, što i sada po treći put iza garancija, najavljenih po gospodinu dru. Aleksandru Horvatu u krčmi Krpić-Močilarovoj, nisu Frankovci segnuli za vladom! Meni nije poznato, visoki sabore, da je kakvo odaslanstvo iz Beča ili iz Pešte bilo u Zagrebu, da ponudi Frankovcima vladu! Njihov vođa gosp. dr. Iso Kršnjavi svakuda se vrza, samo nije ondje, gdje bi trebao biti, naime u sveučilištu. On se nudi u Beču i u Pešti i uzato gosp. zast. dr. Ivan Frank ipak tvrdi, da se nisu oni oferirali ni u Beču ni u Pešti? Zahtijeva, neka se pismeno to dokaže! Ja mislim, da pisanje političara kaošto je gosp. dr. Iso Kršnjavi, je dovoljnim dokazom, da se može lako poj­ miti, što su sve Frankovci poduzimali, da se dopuzaju do korita! Nadalje je gosp. dr. Ivan Frank izjavio, da sam ja i svi mi učenici i osvjedo­ čeni sljedbenici blagopok. dra. Ante Starčevića nesposobni shvatiti nauku i na­ čela dra. Ante Starčevića, a on ne će da nam ista razjasni, nego nas pušta da tapamo po tami, jer da će tako Starčevićanci stupiti prije k Frankovcima! Otac sadanjeg kriškog nar. zast. pokojni dr. Josip Frank, bio je mnogo prevejaniji i iskusniji, pa kad je meni nudio g. 1906. banstvo, ja sam to odbio, a držim, da sam sasma dobro shvatio kako tumači nauku i načela blagopokoj­ nog Ante Starčevića: »prvi žifući čovjek dr.Josip Frank!« Zato mi pravi pravaši ne trebamo od Frankovaca ništa čuti i učiti, pa dok je mene živa —odrezao je Mile —ništa zajedničkog s njima imati ne ćemo!«50 »Visoki sabore! Gosp. zast. Mileusnić neprestano je u svom govoru vapio za »slogom«! No gosp. Mileusnić morao bi znati, da je sloga samo među dobrim ljudima za dobre stvari moguća, a među zločestima ljudima za zločeste stvari moguća. Ja bih rado znati, obzirom na ono, što smo sve već doživili od tih nesretnih i pokvarenih Frankovaca, koji bi osvjedočeni i iskreni sljedbenik dr. Ante Starčevića mogao stupiti u društvo Frankovaca. Sto bi hasnilo, da se s tom bagrom složimo? Samo bi trovali hrvatski narod. Isto tako ne možemo se složiti niti s unionistima —nagodbenjacima. Mi idemo za sasvim drugim političkim ciljevima, dočim su ovi zadovoljni s ovim, što je sada! Ali, gospodo, ne ću duljiti o tome. Neka se svaki član ovoga sabora bavi s onim poslom, za koji mu duševne sile dostaju, a s druge strane, neka radi pošteno za narod, pa će pošteni rad složiti sve one, koji dobro narodu žele, i za nj se žrtvuju. (Odobravanje kod Starčevićeve stranke prava.)«51 85

Sabor je zatim nastavio u miru raspravljati o proračunu —većina se pri tom potrudila da se on prihvati - radi mira u kući! pa Hreljanovićev prijedlog 0 dr. Horvatu i Zatluki kao i prijedlog G. Modrušana i drugova o isključenju J. Milkovića sa 30 sjednica —i ta rasprava nije prelazila okvire korektnoga parlamentarnog duela između zastupnika Starčevićeve stranke prava i Hrvatsko-srpske koalicije. Pri tom je Svetozar Pribićević 8. VII.52 upozorio opoziciju da Koalicija ne vlada u Hrvatskoj, da nije vladajuća stranka u njoj i da nema svoj režim. Ona je radna većina u Saboru kao što je Stranka prava u radnoj većini u bo­ sanskom Saboru. Izglasat će proračun, jer smatra da je to u interesu Hrvat­ ske, da se »održi današnja politička situacija, da eventualno poslije nje ne dođe gore«. »Hrvatsko-srpska koalicija votirati će proračun zato - rekao je dalje Pribi­ ćević53 - da se opet u Hrvatskoj ne prave kakvi eksperimenti, koji bi mogli dovesti do katastrofalnih posljedica za Hrvatsku i za hrvatski i srpski narod. Prema samoj vladi stoji hrvatsko-srpska koalicija na stanovištu, kako ja shvaćam političku situaciju, tolerari posse. (Smijeh kod Starčevićeve stranke prava i prigovori.) Ne može se kazati, da je današnja vlada, vlada hrvatsko-srpske koalicije, niti se može tvrditi, da se vlada kao takova ovdje u saboru representira. Ja mislim, kada se to neprestano sa strane vaše naglasuje i pred­ bacuje i protiv vašega boljeg znanja i uvjerenja, ja mislim da onda ovo, što sam rekao, treba javno naglasiti i podvući. Nema sumnje, da je hrvatsko-srpska koalicija zastupala stanovište i publi­ cistički i ovdje u saboru, da sastav vlade treba da bude u skladu sa sastavom saborske većine, šta više, ona je vazda to stajalište zastupala, a ne samo sada, kad je ona u većini. Zbog toga joj se predbacivalo, da vodi ličnu politiku 1mnogi je nezavisni organ našega javnoga mnijenja, koji ne stoji u nikakovom odnošaju ni sa našom vladom, ni sa ugarskom, zbog ovoga našega stanovišta pisao, da mi tjeramo ličnu politiku i da zbog ličnih svojih zahtjeva tjeramo u krizu Hrvatsku.« »Samo u Hrvatskoj - rekao je dalje on54 - gdje imade dosta nezreloga javnoga mnijenja i gdje sve stranke ne stoje na stanovištu, da treba nestranački prosuđivati pitanja, koja se temelje na pozitivnom državnom pravu, samo kod nas može se to dogoditi, da se saborskoj većini, kad zahtijeva, da vlada bude u skladu sa sastavom većine, podmeće, da tjera ličnu politiku. (Zast. dr. Mile Starčević: Nemojte ispoređivati naprednu Francusku sa Hrvatskom). Tako je, i ja stojim na tom stanovištu, i zato poštovani g. upadaču hrvatsko-srpska koalicija, koja znade, da se Hrvatska ne može uspoređivati sa naprednom Francuskom, i koja znade, da može doći gora politička situacija, nego što je današnja, votirat će iz razloga političkog oportuniteta ovaj proračun. (Burni pljesak u redovima koalicije.)« »Ja moram upozoriti gospodu od stranke prava na analogno držanje stranke prava u Bosni. G. Mandić, sada zamjenik zemaljskog poglavara u Bosni55 - bio je do pred kratko vrijeme član vrhovne uprave stranke prava za sve hrvatske zemlje. Najednom je postao zamjenikom zemaljskoga poglavice. I prvi njegov korak bio je to, da se odrekao stranke prava i da je dao novinsku izjavu, da nije pristaša trijalizma i da su to klevete, kad se kaže, da on radi za 86

trijalizam. (Zast. Hrvoj: Time je dokazao, da nije pravaš.) Ne, ja mislim, da je dr. Mandić i danas u srcu pravaš, ali da je time dokazao, da je oportunista, i da i gospoda od stranke prava, kad zahtijevaju teški politički momenti, znadu da vode politiku oportuniteta. Vi ste nama prigovarali, što smo uveli u zakonskoj osnovi o opć. nametu viriliste u opć. zastupstva. Mi smo onda kazali, da je to plod kompromisa, jer hoćemo, da ona zakonska osnova dobije sankciju. Ja vas pitam, zar vaša stranka ne vodi u bosanskom saboru politiku kompromisa. Ta vaša stranka u Bosni podržava feudalni odnošaj i sredovječno kmetstvo, jer vodi oportuni­ stičku politiku, zato što ne će da se raziđe sa Muslimanima. Pa, visoki sabore, kad je stranci prava dozvoljeno, koja je radikalna i morala bi da bude radi­ kalna ne samo po programu nego i po taktici, da pravi kompromise i vodi oportunističku politiku, mislim, da to može biti i hrvatsko-srpskoj koaliciji dozvoljeno, osobito u ovim teškim prilikama. (Zast. Dragutin Hrvoj: Bosna nije Hrvatska.) Nije ni položaj Hrvatske bolji, nego Bosne. Kad hoćete nama da dokažete, da je radikalna politika u Hrvatskoj bolja, onda kažete, da je položaj Hrvatske sjajan, a kad napadate nagodbu, onda kažete, da je Hrvat­ ska ropkinja. (Zast. Hrvoj: Pa i jeste. —Nemir.)«56 Pribićević se osvrnuo i na nedavne ispade frankovačkih zastupnika i o njima rekao ovo: »Kažem, visoki sabore, da ja votirajući proračun polazim s tih političkih razloga. Mi smo vidjeli neki dan, a i vi od opozicije ste vidjeli i osuđivali ste, da se je ovdje u saboru jedna mala neodgovorna šačica političara vladala tako, da je to bilo upravo ponizujuće za dostojanstvo sabora i naroda. I to u jednom od najkritičnijih momenata, koji se je dogodio u posljednje vrijeme. Pitam vas, gospodo, može li guvernementalna stranka voditi radikalnu politiku pokraj takove opozicije, kakovu smo neki dan imali? Pitam vas, gospodo, da li se s takovim radikalcima kaošto su Frankovci, kojima je sav cilj, da obore hrvatsko-srpsku koaliciju —može li se s njima, pitam, voditi onakova politika, kaošto bi vi to želeli. (Zast. Hrvoj: Konkurenti ste jedni drugim, zato se tako i volite!) Ja nisam pristaša onakovih mjera, kakve su se preduzele proti Frankov­ cima u ovom saboru. Nisam pristaša tih mjera u svojoj duši. Ali sam vidio, da je tako pametnije i da se većina morala služiti sa onakvima mjerama, koje su proti njima preduzete. Jer na posljetku što može da smeta radikalnoj opoziciji, ako saborska većina hoće da naglasuje, da vodi lojalnu i legalnu politiku. Zar bi bilo bolje i za Hrvatsku korisnije, da je većina ovdje dala izjavu, da stoji na ilegalnom stanovištu? Pa kad su se Frankovci onako bjesomučno vladali zbog te naše izjave, mjesto da budu veseli, što se Srbi u koaliciji ne mogu dovoditi u svezu sa najnovijim događajima, velim, što je moglo većini preostati, nego da proti njima onako postupa, kako je učinila? Ali ni samo njihovo ogorčenje nije bilo iskreno. (Zast. dr. Ante Pavelić: To je istina, to stoji). Jer nitko se ne će naći, tko ne bi duboko požalio, što se je dogodila ona velika nesreća za monarhiju i za nas sve u Sarajevu. Ali se ne bi trebao naći ni nitko takav, tko u našem kralju i u našem sadašnjem prijestolo­ nasljedniku ne bi gledao garanciju za napredak Hrvatske. Pa kad su se Fran­ kovci u nekidašnjoj sjednici ovdje ponašali onako, kako su se ponašali, tim su 87

ujedno kazali nesvjesno, da mi ne možemo imati takovih garancija niti u na­ šem kralju niti u sadašnjem prijestolonasljedniku. Pa kako onda dolazi takova stranka, da nas, koaliciju, koja vodi legalnu politiku, objeduje sa nepoštovanja zakonitog vladara i dinastije. Da su oni imali dužnog poštovanja, oni bi sa više političkoga takta govorili u onom momentu. Taj politički takt je zahtijevao, da naš sabor bude u tom odsudnom momentu jednodušan, da se sve stranačke pregrade u tom času poruše i da u tom času budemo jedan narod. Mogu doći još kritičniji momenti za Hrvatsku, pa će onda biti nužno, da tada nestane stranačkih razloga i da svi budemo jedno. Visoki sabore! Meni se je s nekih strana prigovaralo, da sam inicijator politike, koja ne vodi računa o pravima kraljevine Hrvatske i koja hoće da izbriše njen hrvatski karakter. Ja mogu da kažem, da sam od uvijek zastupao to stanovište, da u Hrvatskoj treba da vladaju Hrvati i da Hrvatska treba da nosi hrvatski karakter. To sam još godine 1906. u svom adresnom govoru naglasio. (Zast. Pajo Obradović: I još god. 1904.) Ja sam bio prvi Srbin, koji je na javnoj skupštini kazao, da se srpska samostalna stranka u svome djelova­ nju političkom imade složiti sa hrvatskim strankama i nastojati, da se Bosna sjedini s Hrvatskom. Ja sam tvrdio, da to sjedinjenje i sa srpskog gledišta treba forsirati, i da treba raditi na tom, da se nađemo svi zajedno, jer ćemo jedino onda biti dosta jaki, ako svi budemo zajedno. Svi mi Srbi i Hrvati u monarhiji, koji se možemo sjediniti. (Prigovori sa Starčevićeve stranke prava. —Predsjed­ nik zvoni.) Ja sam bio prvi Srbin, koji sam kazao, da Hrvatska sama za sebe ne može živjeti, a ni Bosna, a o Dalmaciji da ni ne govorim. Drugo je pitanje, kako možemo do ujedinjenja ovdje doći. Ja i moji drugovi stojimo na stanovi­ štu pozitivnog državnog prava, i držimo da se na temelju njegovom ovaj program može ostvariti, a vi stojite na drugom temelju. Nu to nije bitna razlika. Cilj nam je jedan te isti. Pa ako mi na temelju pozitivnoga državnog prava možemo da ostvarimo svoj cilj, ja držim, da vi ne možete proti tomu ništa imati.«57 Pri tom tako korektnom duelu starčevićanaca i Koalicije pala je na sjednici 11. VII.58 primjedba da Svetozar Pribićević brani bivšeg komesara baruna Slavka Cuvaja, a Pribićević je na to odmah replicirao59 upozorivši da nema nikakve sumnje da je Čuvaj više išao za tim da skrši Hrvatsko-srpsku koaliciju nego za tim da skrši stranku gospodina Peršića (starčevićance). Nema nikakve sumnje —po Pribićeviću —da je politička tendencija Koalicije bila komesaru Čuvaju mnogo opasnija nego tendencija starčevićanaca. »Visoki sabore! —zaključio je Pribićević.60 —Moram da kažem, da se u jednoj stvari slažem s g. Zagorcem, a to je u tom, što on kaže, da represivne mjere na jugu monarhije ne mogu imati nikakova dejstva, ne mogu imati učinka. To je istina i to bi čitava naša monarhija, svi odgovorni faktori morali imati na umu. Represivnim se mjerama ne može ni naša narodna tendencija skršiti, ni naša legalna borba za naša narodna prava slomiti. Samo poštivanje zakona, samo respektovanje naše narodne težnje za slobodnim i samostalnim razvitkom, samo to može stvoriti normalne odnošaje na jugu ove monarhije.« Sabor je zaključio rasprave sjednicom održanom 13. VII. 1914.61 pod predsjedanjem Bogdana Medakovića. Na kraju je predsjedatelj izjavio da će iduću sjednicu oglasiti propisanim putem. 88

Vrhovi Austro-Ugarske pripremali su svoju »kaznenu ekspediciju« na Srbiju. Tako je započeo prvi svjetski rat.

Bilješke 1 SZ, II, str. 1155 i dalje. 2 SZ, II, str. 1155-1156. 3 SZ, II, str. 1157. 4 SZ, II, str. 1158. 5 SZ, II, str. 1162-1163. 6 SZ, II, str. 1163. 7 SZ, II, str. 1164. 8 SZ, II, str. 1175. 9 SZ, II, str. 1176. 10 SZ, II, str. 1176-1177. 11 SZ, II, str. 1177. 12 SZ, II, str. 1178. 13 SZ, II, str. 1178. 14 SZ, II, str. 1180 i dalje. 15 SZ, II, str. 1184. 16 SZ, II, str. 1184. 17 SZ, II, str. 1185. 18 SZ, II, str. 1185-1185. 19 Opš. Bogdan K r i z m a n , Osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke (1904-1905), Ra­ dovi 2 Sveučilišnog instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1972, str. 105—179. 20 SZ, II, str. 1192-1193. 21 SZ, II, str. 1193-1194. 22 SZ, II, str. 1206 i dalje. 23 SZ, II, str. 1211-1212. 24 SZ, II, str. 1215. 23 SZ, II, str. 1213-1214. 26 SZ, II, str. 1231 i dalje. 27 SZ, II, str. 1232-1234. 28 SZ, II, str. 1237. 28a Ta agresivnost i bezobzirnosti I. Franka bila je valjda u obiteljskim genima, jer Eugen-Dido Kvaternik bio je sin sestre Ivice Franka. 29 SZ, II, str. 1238. 30 SZ, II, str. 1241. 31 SZ, II, str. 1242-1243. 32 SZ, II, str. 1243. 33 SZ, II, str. 1244-1245. 34 Opš. o atentatu: Vladimir D e d i j e r , Sarajevo 1914, Beograd 1966. Vidi i moju recen­ ziju Dedijerove knjige o atentatu: Pregled, Sarajevo 1967, god. LVII, knjiga II, septembar, br. 9, str. 261 -2 7 7 . 35 SZ, II, str. 1248 i dalje. 36 SZ, II, str. 1249. 37 SZ, II, str. 1249-1250. 38 SZ, II, str. 1251-1252. 39 Frankovci su teško bili pogođeni smrću Franje Ferdinanda jer su —neopravdano —očeki­ vali da će on kad jednom stupi na prijestolje uvesti trijalizam što savremena historiografija pobija kao legendu. 40 SZ, II, str. 1252-1253. 41 Jovan M .Jovanović bio je u to vrijeme srpski poslanik u Beču. 42 SZ, II, str. 1253-1254. 43 SZ, II, str. 1254-1256. 44 SZ, II, str. 1259 i dalje. 45 SZ, II, str. 1267 i dalje. 46 SZ, II, str. 1272.

89

47 SZ, II, str. 1273 i dalje. 48 SZ, II, str. 1273-1276. 49 Opš. o svemu tome u Zapiscima I. Kršnjavog. 50 SZ, II, str. 1278-1280. 51 SZ, II, str. 1280. 52 SZ, II, str. 1312 i dalje. 53 SZ, II, str. 1312-1313. 54 SZ, II, str. 1313-1314. 55 To je isti Nikola Mandić koji je u ustaškoj državi bio predsjednik vlade (1943—1945). 56 SZ, II, str. 1314 i dalje. 57 SZ, II, str. 1314-1315. 58 SZ, II, str. 1468 i dalje kad se raspravljalo o prijedlogu »milinovaca« da se bivši ban i kr. komesar stavi pod optužbu. 59 SZ, II, str. 1496-1497. 60 SZ, II, str. 1497. 61 SZ, II, str. 1526.

90

TREĆE POGLAVLJE

»Ratno saborisanje« Sabor se ponovno sastao 14. VI. 1915. u »prvo ratno saborisanje« da bi prihvatio produženje financijske nagodbe s Ugarskom.1 Radić je u toku sjednice 16. VI. u svom govoru,2 podnoseći interpelaciju o prilikama u Rijeci i Zadru, naglasio da hrvatski narod kao razuman i svjestan narod ide u ratu samo za tim da njegove težnje i prava budu potpuno priznati i uvaženi u »ovoj starodrevnoj, nepobjeđenoj i nepobjedivoj monarhiji.« Naša hrvatska vojska u ovih deset mjeseci —nastavljao je on —izvršila je, i to gotovo sama samcata, da »jednoplemeni i jednokrvni ali politički posve oprečni narod srpski nije učinio iz hrvatskih zemalja drugu Macedoniju« (drugom prilikom je rekao i to da se ta vojska bori pod zastavom najuglednije i najčistije dinastije u Evropi). To znači da »Srbi ne će moći hrvatsko pitanje na sablji iznijeti pred Evropu, kako su iznijeli pitanje macedonsko«. Nije Napoleon bio budala —rekao je Radić dalje —kad je kazao: »Austrija je nepobjediva«, jer uistinu u vojnom pogledu stoji sjajno. Doista, ona je nepobjediva upravo zato što nije homo­ gena, jednonarodna. U njoj ima svega, samo nema slabosti i ~ pametne dr­ žavne politike, jednako pravedne za sve narode. Eto, došlo je do rata i svi su složni, jednodušni, ali jednoga nema u Monarhiji, a to je da nema jasne političke ideje koja bi izbila onako snažno kako je u velikim danima šezdesetih godina i kako je to bilo u početku rata istaknuto u Fremdenblattu: tu je bilo rečeno da su jedini uzrok i svrha postanku i opstanku Monarhije u tome da u njoj svi narodi imaju potpunu mogućnost za svoj kulturni razvitak. Da ta nota odzvanja u našoj službenoj štampi iz Beča i Pešte, drukčije bi se o Monar­ hiji sada sudilo. Monarhija bi trebala da se kreće samo tom stazom. Neprija­ teljska štampa govori o oslobođenju malih naroda i u granicama Monarhije. Kad bi ovdje svi narodi bili posve ravnopravni —uzviknuo je Radić —nitko pod suncem ne bi svladao Habsburga! »Mi danas nismo više Trenkovi pan­ duri, nego smo hrvatski oboružani narod, koji brani svoga kralja, ali i svoju domovinu Hrvatsku.« Istog dana3 bio je pročitan »prešni predlog«, što ga je potpisao i Stjepan Radić, o tome da se ukine saborski zaključak iz god. 1914. o isključenju I. Franka i drugih zastupnika Stranke prava, a Sabor je na to, 19. VI,4 zaključio da taj predmet ustupi Odboru za verifikaciju i imunitet. Istog dana bio je pročitan Radićev protuprijedlog o »financijalno-gospodarstvenoj samostalno­ sti kraljevine Dalmacije-Hrvatske-Slavonije, s tim da se u krajnjem slučaju obrate kralju kao trećoj i odlučnoj strani«. Sve to u cilju da »kraljevina Dal91

macija-Hrvatska-Slavonija, kao priznato političko i kulturno središte svekoli­ koga hrvatskoga i s njim istoplemenoga, istojezičnoga, istovjernoga i istim političkim težnjama prodahnutoga naroda slovenskoga, uzmogne poslije ovoga rata okupiti sav narod hrvatsko-slovenski u jedno samostalno državno tijelo u okviru monarkije Habsburške i da za taj sav narod uzmogne izvršiti sve one društveno-opskrbne, narodno-gospodarske i narodno-prosvjetne za­ daće, koje svakomu narodu ovaj pregolemi rat, što dulje traje, to više na­ meće«. Na sjednici održanoj 23. VI.5 obrazlagao je taj svoj protuprijedlog i rekao da na »nas gledaju naši unuci i praunuci do desetoga i pedesetoga koljena, koji će drhtavom rukom tražiti u povijesti stranicu 1915., što je hrvatski sabor 23. lipnja i dalje zaključio u času, kad se hrvatsko pitanje moglo i moralo riješiti ili barem načeti riješiti, kad se nije reklo samo: prelom, nego je iznesen protupredlog posve opravdan i sa stvarne i s formalne strane —protupredlog, koji se oslanja na nagodbu i iz nje raste , ali i povlači one konsekvence, koje traži od nas naša pamet, naša svijest i interes naš«. Govoreći o tome da poslije rata mora biti bolje, Radić je ovako zaključio: »Hrvati se s kraljem ne pogađaju. Mi se nismo nikada pogađali. Mi smo vazda na prvi poziv kraljev išli u rat, jer smo znali, da se ne borimo za koga god i pod kim god, nego pod zastavom najuglednije i najčistije dinastije u Evropi. Kad dakle imamo posla s takvom dinastijom, onda je razumljivo naše uvjerenje, da za prolivenu našu krv, koje je toliko, da će se u njoj podaviti svi neprijatelji naši, da za tu krv zahtijevamo i dobijemo svoju financijalnu samostalnost.« Sutradan je Radić —govoreći o zakonskoj osnovi o pokrivanju potreba unutrašnje samouprave od 1. srpnja do kraja godine —izjavio6 da će glasati protiv, kao i ostala opozicija, još napose stoga što kao predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke vidi, na žalost, da u »ovoj vladi nema upravo ni trunka onoga, što se danas u Evropi zove agrarizam ili agrarni pokret«. Istakao je da njegova stranka, kao ustavna i državnopravna, ima i političkih, a i državno­ pravnih razloga da ne glasa za indemnitet. Ustvrdio je da mogu i moraju imati program: prihvatiti ugovore kao gotovu činjenicu, ali ih ne priznati kao poče­ tak i svršetak narodnoga života. Zato je predložio da priznaju Nagodbu onako kako je priznaje Seljačka stranka. »Nagodba je zakon - rekao je - ali nije naš temelj, ni program. Nij^demelj zato, jer mi smo stariji od nagodbe, ni program, jer smo prerasli nagodbu. Gospodin ban, čini mi se, da to ne može razumjeti, pa me pita, jesam li ja nagodbenjak ili nisam. Ja mu kažem da i jesam i nisam, i onda se on čudi i misli, da se ja igram skrivača. Zato velim čisto i bistro: Istina je, da mi nismo nagodbenjaci, kakvi su bili stari mađaroni, ali jesmo nagodbenjaci, kakvi su evo postali Francuzi 1855. do 1866. godine, t. j. ,prihvatiti iskreno’ gotove činjenice. Ali budući da je ovo polje domaće politike, a ne međunarodne, ja idem za korak dalje. Priznati nagodbu, kao dio svoga ustava, ali ne priznati ju kao temelj toga ustava ni kao program hrvat­ skoga naroda, jer je to proti zdravom razumu.« »Mi dakle nismo unionisti —nastavio je - jer Mađari misle pod tim ljude, koji misle, da Hrvatskoj izvan Ugarske i bez Ugarske nema opstanka. Može biti dobro, da smo skupa, a be­ zuvjetno je najbolje, da smo zajedno u monarhiji, jer i za taj slučaj, kad bi se mi sa Austrijom bolje složili imali bismo uvijek više susjednih interesa s Ugar92

skom, jer na dužoj fronti s njom međašimo. Mi nismo unionisti ni zato, jer smo mi jači historijski elemenat od Mađara, jer smo mi u Evropi kao riba u vodi, a oni to nisu. Za nama stoji na jednoj strani stopedeset milijuna Slavena u svim životnim narodnim pitanjima, a na drugoj strani je za nama tristo milijuna Evropljana u svim velikim kulturnim pitanjima.« Međutim, može biti što je već rekao: »priznati otvoreno ovo stanje današnje, kakovo jest, priznati ga zakoni­ tim ali i nedovršenim i neizgrađenim, priznati ga nedovoljnim i onda dalje opet tu stvar razvijati. Ako dođe do nesporazuma i do sukoba, reći ću kao što sam već jučer kazao: Kraći je put od Zagreba do Pešte, nego od Pešte do Zagreba, kraći u kulturnom, a ne u vojničko-geografskom smislu«. Na sjednici 25. VI.7 predsjedatelj je obavijestio Sabor da je Stjepan Radić podnio prijedlog o posebnoj saborskoj sjednici u povodu obljetnice smrti Franje Ferdinanda i njegove supruge; na žalost mora izjaviti —nastavio je —taj je prijedlog sastavljen tako nedostojno i nepodnošljivo sa »svrhom, kojoj je to­ bože namijenjen, da upravo grubo vrijeđa pijetet prema uzvišenim pokojni­ cima, te bih ja povrijedio ne samo dostojanstvo sabora, čast narodnog predstav­ ništva i u ovo ozbiljno i teško vrijeme toli nužni skladni i uspješni rad ovoga vis. sabora, nego i pietet te osjećaje zemlje, kad bih taj predlog saboru objavio«. U kasnijem toku te sjednice Radić je gotovo neprekidno upadao pojedinim govornicima u riječ; izazvao incident i gungulu prilikom govora podbana M. A. pi. Fodroczya, pa je sjednica morala biti prekinuta. Zato je predsjedatelj na kraju predložio da ga se isključi sa 15 sjednica, što je većina sutradan8 i prihva­ tila, povisivši kaznu za još 15 sjednica, budući da je i na toj (drugoj) sjednici došao u sukob s predsjedateljem i izazvao gungulu. Ubrzo zatim Sabor je do daljnjega bio odgođen ukazom od 4. srpnja 1915. 1. Hrvatsko pitanje. —Sabor se ponovno sastao u »ratno saborisanje« 20. prosinca 1915.9 da razmotri pitanje produženja indemniteta do 30. VI. 1916. Stjepan Zagorac, starčevićanac izvan klubova, nakon »osvojenja Srbije« —na sjednici 23. XII10 —nasjekao je hrvatsko pitanje i naglasio potrebu da se stvori samostalna hrvatska država na jugu Monarhije, jer je potrebno da se i Poljskoj, i Češkoj, i Ugarskoj, i Hrvatskoj pruži prilika da se potpuno slo­ bodno i samostalno razvijaju unutar Monarhije, i to ne stvaranjem nekakvog trijalizma umjesto dualizma nego saveza država, sličnog onom njemačkog Carstva. »Za spasenje naše i budućnost našu - rekao je Zagorac - potrebna je sloga svih sinova ovoga naroda, koji žele domovini i narodu sretniju i bolju budućnost, sloga svih nas u ovoj Hrvatskoj, a onda i dalje treba proširiti tu slogu, da dodje do sloge svih Slavena u monarhiji. To će nas jedino spasiti, to će nam pomoći najsigurnije, i najbolje, i najprije. Od raznih lijepih riječi i obećanja nadati se nemamo ničemu, jer smo i dosada bili vazda hranjeni samo lijepim riječima, a te lijepe riječi nijesu nikad potkrijepljene činima. Program stranke prava - kakogod sam i prošle godine i prijašnjih godina rekao - svakim danom biva sve aktuelniji, a poslije rata, ako ne bude oživotvoren od strane viših faktora, morat će biti oživotvoren voljom i slogom naroda.« Starčevićancima je dr. Ivan Lorković, prvak hrvatskog krila Koalicije 93

—u toku debate 29. XII11 —suprotstavio ovako formulirano gledište Koalicije: u momentima koji su nastupili poslije 1861. god. i Ugarska je sa svoje strane izgubila ispred očiju one ciljeve koji su se državnom hrvatsko-ugarskom zajed­ nicom imali postići, odnosno nije se dosljedno provodila politika na onom temelju na kojem se u obostranom interesu imala razvijati. Međutim, od toga pa do onog što starčevićanci propagiraju —da se naime uzajamni državno­ pravni odnos ima stubokom mijenjati - veliki je skok i Koalicija nije voljna da ih na tom putu slijedi i to iz dva razloga. Prvo, što za nju i njeno stanovište vojuje hitstorijski razvitak hrvatskog naroda; drugo, što on smatra da je ono što je zajednički interes hrvatskog naroda, njegovo ujedinjenje i takva držav­ nopravna samostalnost koja će mu omogućiti da se uspješno razvija, lakše provedivo na bazi postojeće državne zajednice s Ugarskom nego na onom temelju što ga predlaže Starčevićeva stranka prava, i to već i zato, što SSP računa s nečim čega nema i za što je potrebno preuređenje čitave Monarhije, dok Koalicija računa s pozitivnim zakonom, računa s onim što je spojivo s ostvarenjem narodnih ciljeva. Na putu koji zastupa Koalicija za rješenje hrvatskog pitanja nije potrebna reforma čitave Monarhije, nego je potrebno ono što se možda u Ugarskoj rađa pred slikom novih velikih vremena, a to je »visoko i široko shvaćanje hrvatskog i jugoslavenskog pitanja te odnosa iz­ među Ugarske i Hrvatske«. Dr. Josip Pazman, ispred Stranke prava, nastojao je 11. II. 1916.12 skicirati stav stranke u jugoslavenskom pitanju i odmah postavio dilemu: ili će se ono riješiti na temelju hrvatske državnopravne misli, ili na temelju srpske naci­ onalne misli. Samo na razvalinama velikosrpskih osnova moguće je uskrsnuti hrvatsku, habsburškoj dinastiji gravitirajuću kraljevinu, kao što bi jedino na razvalinama hrvatstva bilo moguće uskrsnuće velikosrpske, Rusiji i istoku gravitirajuće srpske države, samo što ni u jednom ni u drugom slučaju ne bi moglo biti uopće govora o kakvoj velikoj mađarskoj nacionalnoj državi od Karpata do Jadrana. Mađari su u svojoj kratkovidnosti decenijima u Bosni a i u Hrvatskoj propagirali srpstvo, a ugnjetavali hrvatstvo, te na taj način pospješivali rješavanje tog pitanja ne na korist Monarhije nego Rusije. Poslje­ dica je takve politike —po njegovom mišljenju — bila ta da je Monarhija dovedena na rub propasti, upletena u rat na život i smrt, u rat u kojem se samo čudu božjem ima zahvaliti da tako povoljno po Monarhiju teče. Taj rat mora krvlju ispraviti pogreške mađarske protuhrvatske politike. »Hrvatski narod se bori sa heroizmom za monarkiju samo zato —tvrdio je Pazman —jer drži, da je uvidjela onu naopaku politiku dosadanju, i da će je taj rat naučiti i dovesti do uvjerenja, da je njezin jug tim jače i sigurnije zaštićen, čim je jači i zadovoljniji hrvatski narod.« Starčevićanac Ivan Peršić - govoreći 15. II.13 u debati o izvještaju odbora 0 formi manjeg ujedinjenog grba —definirao je politiku Starčevićeve stranke prava kao politiku podjele političkog rada, kao politiku rezervnog kapitala za jedan narod. Oni (starčevićanci) hoče, ako budu prevareni i razočarani i jedni 1 drugi političari —kako oni koji svoj račun prave s Peštom, tako i oni koji ga prave sa Bečom —da narodu još uvijek ostane treći oslon, stranka —kapital, da ne zdvaja, nego da povjeri svoju sudbinu ljudima koji ga nisu prevarili i koji se nisu dali prevariti. 94

Zastupnik Hrvatske pučke seljačke stranke V. Lovreković podnio je dva dana kasnije14 dva upita o isključenju petorice zastupnika opozicije, među njima i Radića, a posebno je zatražio objašnjenje kako se i čime opravdava ako se to ne učini za Stjepana Radića kao osnivača i predsjednika Hrvatske pučke seljačke stranke. Na sjednici 29. II.15 bio je pročitan prijedlog Tome Jalžabetića o ukinuću daljnjeg isključenja S. Radića i drugi o ukinuću daljnjeg isključenja trojice zastupnika opozicije: Franka, Horvata i Zatluke, a Sabor je na idućoj sjednici16 o tome donio zaključak da se predmet ustupi Imunitetnom odboru. Međutim, na sjednici 9. III.17 bio je pročitan reskript kojim se sjednice Sabora odgađaju do daljnjega. Sabor je nastavio »saborisanje« 14. VI.18 i na toj prvoj sjednici bio je pročitan »prešni predlog« zastupnika opozicije (dr. VI. Prebega i drugova) da se saborski zaključci od 7. i 8. VII. 1914. o isključenju Franka, Horvata i Zatluke stave izvan snage. Grga Tuškan u ime Koalicije usprotivio se tom prijedlogu, što je podupro i Većeslav Wilder (HSK), ustvrdivši da su spome­ nuti zastupnici tada a i poslije svakom zgodom radili o glavi Saboru (pri tom ga je Prebeg ispravio upadicom: ne Saboru, nego Hrvatsko-srpskoj koaliciji!). Wilder je ponovio tvrdnju da se onda radilo o glavi Saboru, a da kasniji razvoj pokazuje da se oni ni najmanje nisu pokajali za svoje čine. Naprotiv, nedavno je njihov glavni organ (Hrvatska) oduševljeno pisao u prilog zavođenju vojne uprave u Hrvatskoj i čitavoj Monarhiji. Tako je većina sa 35 glasova »ne« i 15 »za« otklonila prešnost prijedloga opozicije. Narednoj sjednici prisustvovao je i Radić, pa je odmah postalo življe, a sutradan, 16. VI,19 prešlo se na pretresanje interpelacija, među kojima su se nalazile četiri Radićeve. No, predsjedatelj nije pri tom dopustio da se pročita njegova prva interpelacija, navodeći da je njen sadržaj očigledno uperen protiv državnih interesa. S ostalima je diskusija protekla glatko. Govoreći o indemnitetu kao privremenom proračunu 17. VI,20 Radić je istakao da govori kao član »državnopravne oporbe« (SSP, SP i HP SS) i naveo razloge zbog kojih će glasati protiv. Pri tome je istakao da Seljačka stranka —ostajući kao i ostala državnopravna opozicija protiv Nagodbe —donosi jedan novi razlog: »našu organičku vezu s Austrijom, našu vezu gospodarsku, zemljopisnu i narodnu. Naročito velim: s Austrijom, ne s Ugarskom. Gospo­ darsku, zemljopisnu i narodnu s obzirom na Slovence. Tu je nadalje isto tako organična veza sa Srbima u Monarkiji i izvan Monarkije —dotično danas su već gotovo svi Srbi u Monarkiji. Mi, seljačka stranka, stojeći na stanovištu potpunoga narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba, kao jednoga naroda i na stanovištu jednoga državnoga jedinstva hrvatskoga, mi vidimo u nagodbi najveću i sudbonosniju zapreku hrvatskomu državnom pravu, a naravski i je­ dinstvu svega hrvatskoga naroda. Ja sam g. banu to već u više navrata razložio u četiri oka, kad sam mu kazao: Između nas i Mađara može se postići spora­ zum uz dva uvjeta i to, da nam najprije ne režu i lijevo i desno krilo, lijevo krilo su nam Slovenci, a desno Srbi, a drugo, da nas ne smatraju svojim mostom do mora. Mađari od Srba hoće učiniti nož protiv nas. To je započeto za Khuena, a nastavlja se i danas. Oni drže, da je u interesu mađarskom, da se Hrvati i Srbi ne sporazume. Ja sam kazao g. Banu: Rat ujedinjuje Hrvate i Srbe. Kako to mislite? —pitao me gospodin ban. —Tako: Poslije rata bit će 95

samo Hrvati ili samo Srbi, ili Srbo-Hrvati ili Hrvato-Srbi —kako hoćete - ali bit ćemo jedno, a na hrvatskom teritoriju Srbi će istupati kao Hrvati. Ali vi niste jedan narod —reče ban. —Gospodin je ban kao i grof Tisza, toga mišlje­ nja, da Hrvati i Srbi nisu jedan narod. Ja grofa Tiszu razumijem, a razumijem i g. bana zato, jerbo jedinstvo Hrvata i Srba na hrvatskom državnom temelju - to je smrt nagodbi. Kad jedinstvo naroda hrvatskoga i srpskoga iz teorije pređe u praksu, kao ono jedinstvo, što ga je Bog posvetio, dobije svoju poli­ tičku formu, naravski, da ćemo nagodbu doduše imati, ali ne ovakovu, ka­ kova je danas. Nagodba će biti uvijek. Nijedan pravaš ne će vam reći, da Hrvati ne će uopće s Mađarima imati nikakova posla. Ali nijedan ne će ono, što Mađari misle pod nagodbom, i ne samo misle, nego i govore i rade i pro­ vode. Oni hoće, da nagodba bude onaj put, kojim Hrvatska malo po malo postaje dio jedinstvene mađarske države, kojom bi Hrvata malo po malo imalo nestati. Ali to je nastojanje nepravedno i nerazumno i neprovedivo.« Istakao je dalje da njegova stranka pobija Nagodbu sa socijalnog gledišta (»Nema danas i ne može biti bratstva između naroda aristokracije /Mađara/ i naroda književnika /Hrvata/, između naroda židovskih trgovaca i naroda kršćanskih seljaka«). »Mi ćemo se pogoditi, razraditi, razdijeliti, i onda ćemo biti najprije dobri susjedi, s vremenom i prijatelji, a napokon i kao braća. Sada smo protivnici, nismo neprijatelji. Nismo neprijatelji radi dinastije, radi monarkije, koja je za sve nas nerazrješiva kopča.« Prvak Stranke prava dr. Prebeg je 21. VI.21 u indemnitetnoj raspravi pre­ šao u napadaj na Koaliciju u namjeri da —kako je sam rekao —uputi bana Skerlecza u politiku Hrvatsko-srpske koalicije. Iznio je tvrdnju da su svakako inicijatori politike koju Koalicija provodi u Hrvatskoj u ideološkom pravcu Tomaš G. Masaryk, a u praksi Frano Šupilo. Ta politika —po njegovu mišlje­ nju —ne može biti korisna za hrvatski narod, a ako narodu ne koristi, neće koristiti ni Monarhiji ni dinastiji, budući da su ti interesi uvijek u skladu i identični. Spomenuo je predsjednika Bogdana Medakovića koga je srpska propagandistička literatura (Medaković je bio i predsjednik Srpske samo­ stalne stranke u Hrvatskoj) i u državnim spisima i pučkim kalendarima u riječi i slici prikazivala kao jednoga od prvih zastupnika srpske ideje i srpske zav­ jetne misli, Wildera kao prinosnika »Narodne Odbrane« sa doprinosom od 10 dinara, Dušana Popovića kao člana počasnog odbora akademskog društva »Zora« u Beču u društvu s generalom Božom Jankovičem, predsjednikom »Narodne Odbrane«, Ljubom Jovanovićem-Patkom, srpskim ministrom prosvjete, Nikolom Pašićem, Radomirom Putnikom, Stojanom Protićem i dru­ gima, ali mu je predsjedatelj na kraju oduzeo riječ. Odmah mu je odgovorio Dušan Popović22 i osudio Prebegov pokušaj da ocrni političke protivnike, na što mu je Prebeg dobacio da će tako vjerojatno doći do uništenja Hrvatsko-srpske koalicije, za čim oni i idu, jer je to njihov program. »Radi se o tom, da vještim vezivanjem ministar izvanjskih posala —rekao je Popović —dobije vid, a su u Hrvatskoj takovi odnošaji, da postoji samo jedna vrst patriota, i to samo u jednoj stranci, a u toj stranci samo najuži krug. Preko toga nema ništa. Preko toga sve je zlo, što treba uništiti. Ja, kad to tvrdim, znam da je to posljedica baze, na koju ste došli onaj čas, kada ste rekli, 96

da je moguće stajati na tom državno-pravnom programu i markirati opoziciju u hrvatskom saboru, i uistinu faktično u Hrvatskoj vladati i odlučivati. (Zast. dr. Vladimir Prebeg: Dakle mi vladamo?) Vi biste htjeli. (Zast. dr. Vladimir Prebeg: Pak to bi bilo pametno. Svaka stranka hoće da vlada.)« »No i u pogledu hrvatstva i hrvatskog patrotizma - nastavio je Popović - Vi ne prigovarajte Radiću, jer on nije bio nikada zastupnik banke, koja mađarskim novcem u Hrvatskoj radi. Da je ta stranka tako radila, ne bi imala taj broj pristaša, jer pristaše te stranke nisu za to, da stranka vrši službu redarstvenih organa i državnog odvjetnika, službu, kojoj je svrha, da se na taj način ocrne politički protivnici. Ako vi u duši vjerujete u ono, što ste o Medakoviću govorili ... (Zast. dr. Vladimir Prebeg: Ja nisam ništa kazao. Ja o Medakoviću nisam ništa govorio, ja sam kazao, što su Srbi pisali o njem. —Zamor među zastupnicima.) Predsjednik (zvoni): Molim mir. Zast. dr. Dušan Popović: To je vrlo jednostavno. Gospo. nar. zastupnik kaže, da on nije tvrdio ništa, nego iznosi, što su drugi pisali. To je ta metoda. Ja citiram ... (Zast. dr. Vladimir Prebeg: Valjda će tako doći do uništenja hrvatsko-srpske koalicije. Za tim idemo. To je naš program.) Sam nar. zast. g. Prebeg mora da se jako zamisli, što je kazao, jer ako se na taj način uništava hrvatsko-srpska koalicija, moramo zametnuti pitanje, koliko samostalnosti, moralne snage, odlučnosti i mogućnosti, da će u narodu zastupati njegovu ideju, imade u tih ljudi, koji ovim načinom uvađaju u narodnu politiku ovakvu metodu. (Zast. Stj. Radić: Koalicija se uništava svojim mađaronstvom.) Ako koalicija tako stoji, da nju ne može uništiti politika i da ju narod ne će ostaviti radi politike, nego radi ovakovih stvari, onda se ja ne bojim za hrvatsko-srpsku koaliciju. Interesantna je pojava našeg političkog života, da oni ne tvrde, nego citiraju, oni ne pišu, nego informiraju. Tako je i ono, što je vrlo poštovani gospodin dr. Prebeg iznio, već jedna stara stvar. Nađen je naime jedan stari kalendar, gdje je iznešena slika dr. Medakovića i on označen kao vođa Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Nadalje mislim još neke novine, vijesti, notice i slično. (Zast. Stjepan Radić: Tako su u Pragu proglasili Davida Starčevića vođom ruske stranke. (Znam ja to, gospodine Radiću, ja za vas ovo nit ne govorim, jer mi to razumijemo, nego govorim gospodinu dru. Prebegu, koji nije imao granica u svom govoru. Sto se je radilo? U ono vrijeme, kad državni faktori, koji nisu informirani i kad prirodna uzrujanost u početku rata nije dozvoljavala veliku kritiku, u to je vrijeme bio dr. Medaković neko vrijeme interniran. (Zast. Većeslav Wilder: Kao predsjednik sabora!) Pošto se je radilo o flagrantnoj povredi imuniteta, jer nije ništa uradio, niti je bio kriv, to je razumljivo, da su se vlasti morale za nj zauzeti, pa valjda ni gosp. dru. Prebegu ne može biti svejedno, je li predsjed­ nik sabora interniran ili nije. (Zast. dr. Vladimir Prebeg: Naravno, da mi nije svejedno.) Pa kad je tako, onda su se oblasti za predsjednika dra. Medakovića zauzele. Sad je došlo najinteresantnije. Kad je bio dr. Medaković pušten kao predsjednik sabora i kad se je na taj način respektirao imunitet hrvatskog sabora, onda je došlo ono pravo. Išlo se je za tim, da pošto dr. Medaković ne može biti interniran, jer je povrijeđen imunitet, da se odmah na početku rata radi toga tobože raspusti hrvatski sabor, obave izbori, iz kojih su gospoda mislila doći u većini! Hine Ule lacrimae. (Zast. dr. VI. Prebeg: Pa to nije 97

nikakovo zlo!) Ne pitam ja g. dr. Prebega je li to kakovo zlo. Nije zlo. Ta i mi vašoj stranki već odavno želimo većinu, jer će ju samo kao takovu narod dobro upoznati. Nego je zlo, da gospodin dr. Prebeg ne kaže odmah to, nego se sakriva za ustavnost, a vraga je njemu stalo do ustava. Nemojmo se varati, gospodin dr. Prebeg je praktičan čovjek, a po mom mišljenju je toliko frivolan, da preko naših prigovora prelazi smješeć se na dnevni red misleći si: što je meni za to stalo, za mene je glavno, hoću li ja i moji Frankovci doći na vladu u Hrvatskoj, a što vaša ustavnost, a ako narod, koga gospodin dr. Prebeg zastupa, ne će da sluša dra. Prebega, da to učini, onda mora ovako raditi.« »Istina, ne voditi politiku u vrijeme rata, nije jednostavna stvar —nastav­ ljao je Popović svoju polemiku. —Jasno je, da to nije samo stvar banova. Ni mi nismo daleko od toga, premda smo mi malo slobodniji. Ja hoću, da se vratim na one riječi gospodina nar. zastupnika Stjepana Zagorca, koji je ovdje kazao, da su ga neki uvjeravali, da je već i sam hrvatski sabor stečevina u ovo ratno vrijeme, a da on toga mišljenja nije, jer su sigurno bile dane garancije, da će se sabor razvijati, kaošto treba, jer inače sabora ne bi bilo. (Zast. Stjepan Radić: To je istina.) To je, gospodo, ne samo istina, nego drugačije i ne ide. Mi se ne smijemo varati: Nema paragrafa, nema zakona i ne treba nas podučavati, mi znamo, da ratna dužnost traži ne samo od ratnika, nego od svakoga svoj obol: od jednoga u novcu, od drugoga u radu, od trećega u poštenju, u žrtvovanju, a od nas ga traži, visoki sabore, u prvom redu, u patriotizmu i u mudrosti glede držanja onih granica, do kojih možemo ići. To znači, visoki sabore, da nam u tom pogledu propisuje put savjest naša i naš razbor.« »Danas su velika i ozbiljna vremena, u kojima živimo. Ali ako gledamo na naše prilike, onda moramo doći do uvjerenja, da je ispravna ona historijska istina, da naime potomci tek poznavaju velika vremena, ali oni, koji u njima žive, da ih ne poznaju. Mi vidimo, da se neprestano razvija dalje onaj korov, onaj drač stranačke strasti, koji nas je spustavao u našem radu, umjesto da se naše snage sada sjedinjuju, da se harmonički razvijaju. Ne —one se gube u stranačkoj borbi. To se eto ponavlja, wie ein Lied aus alten Zeiten (kao pjesma iz starih vremena). Sada se u saboru radi o tome, da se radi u korist partajskih interesa i nastoji se, da se uništi koalicija. Misle, kako će sjesti u većinu oni, a ne drugi. Ako to pokazuje indemnitetna debata, kaošto poka­ zuje, onda smo zaista u malim vremenima, a ne u velikim.« »Prema tomu, visoki sabore, ja držim —zaključak je D. Popovića - da je jedino ispravno stanovište bilo to, koje je zauzeo u tom pogledu zajednički ministar-predsjednik grof Tisza i naš ban gospodin dr. Skerlecz, da naime sve zemlje krune sv. Stjepana i među njima kraljevina Hrvatska imadu i u ovom ratnom vremenu sačuvati svoj parlamentarizam i ustav.« »Ja nisam time kazao —nastavljao je Popović svoju polemiku s opozicijom —da je ban stao na ono stranačko političko stanovište, na kojem stojimo mi i kao što je u prvi čas pomislio g. dr. Pavelić, kad je zatražio, da ban to izjavi. Ban nije član naše stranke i ovi prigovori, vrlo poštovani g. zastupniče, nijesu ništa drugo, nego dokaz, da ovo vrijeme, u kome živimo, za neku gospodu nije tako jako veliko vrijeme kaošto se to obično kaže. Vrlo poštovana gospoda od opozicije želila bi, čini mi se, političke pikanterije, a ja time ne mogu služiti. Oni bi htjeli znati, a to je za našu opoziciju najvažnije, kako koalicija stoji sa 98

banom. (Smijeh kod hrvatsko-srpske koalicije. —Zast. Stjepan Radić: Vidimo, da nikoga nema na vladi!) Taj termometar, izgleda, najviše se promatra i to je za gospodu od opozicije najzanimivija stvar. Ako situacija između bana i ko­ alicije po mišljenju gospode od opozicije nije tako srdačna, kaošto bi po njihovu mišljenju trebala da bude, onda se gurnu desnim laktom i kažu: jesi vidio; ako je pak situacija srdačna sa banom, onda se gurnu lijevim laktom i kažu: jesi li vidio i zamisle se užasno. U prvom slučaju raduju se, što koalicija sa banom nije u najsrdačnijem odnosu, jer misle, da će se taj sporazum raspa­ sti. U drugom slučaju, ako je taj odnošaj srdačan, onda se raduju zato, jer misle, da će ban koaliciju, kaošto se u Hrvatskoj kaže, smotati ili premotati.« »Mora se kazati - zaključio je Dušan Popović - da u ovom času na vrata mađarskih političara kuca veliki problem, a to je jugoslavenski problem. Pri tom ništa ne mijenja, ako neki nazivaju taj problem jugoslavenskim proble­ mom, a drugi ga nazivaju hrvatskim problemom. To je jedan te isti problem, naš narod i naš jezik. Ima pravo gospodin Radić kad kaže, da je cijela Evropa zaokupljena s ovim problemom. Ja hoću da upozorim Mađare na to, i želim, da oni prekinu sa svojom dosadanjom politikom. A ja držim, da su oni u prvom redu i zvani na to. Na vrata naše državne zajednice kuca i geografija, i narodna folkloristika, i na­ rodna kultura, i zakoni, koji u jednom narodu uopće postoje. I pitanje Bosne i Hercegovine morat će se danas sutra riješiti, jer i to je pitanje integrirajući dio tih odnošaja.« Tako je Popović završio svoj govor. Stj. Radić je 24. VI.23 održao drugi govor —obrazlažući svoj protuprijedlog - i rekao, između ostalog, da svaki kaže da će doći do hrvatsko-mađarskog rata, ako ne bude financijske samostalnosti poslije rata, pa je predsjedatelj, na sjednici održanoj 26. VI,24 bio prisiljen da ga pozove na red.Sutradan25 je Radić —uz ostalo —interpelirao vladu, zašto se redovito plijeni u štampi svako zagovaranje sveopće hrvatske narodne sloge izvan Sabora i u Saboru. Ubrzo zatim, na sjednici od 4. VII,26 predsjedatelj je pročitao reskript vladara o odga­ đanju sjednica do daljnjega. 2. Nestanak iz Sabora Svetozara Pribićevića. —Pažljivi čitalac ovih stra­ nica zasigurno je zapazio odsutnost iz Sabora prvaka srpskog krila Hrvatskosrpske koalicije i njenog prvog stratega —poslije ostavke Frana Šupila —Sve­ tozara Pribićevića. Sto se to zbivalo s njim u ovim ratnim danima? U saborskim zapisnicima ima trag o njegovoj opetovanoj molbi upućenoj predsjedništvu kojom moli da mu se odobri dopust (na primjer 16. VII. 1915, 21. XII. 1915, 21. XII. 1916), što je Sabor uvijek i odobravao. Bilo mi je iz literature poznato da je Sv. Pribićević za vrijeme rata neko vrijeme boravio u Budimpešti,27 a jednom sam iz razgovora »pri kavi« s ing. Bogdanom Saffarićem, koji je radio sa mnom pod istim krovom - on u Akade­ mijinom »Znanstvenom biltenu« (Bulletin scientifique), a ja u Jadranskom institutu —saznao vrlo zanimljivu pojedinost. Naime, da se Pribićević za vri­ jeme rata prijavio kao —dobrovoljac u austro-ugarsku vojsku! Zamolio sam ing. Saffarića da mi to pismeno potvrdi i on mi je 99

31.X. 1966. dao svoju zabilješku datiranu: U Zagrebu, 30. X. 1966. Ona glasi ovako: »Mnogo poštovani g. doktore! Evo se rado odazivam da Vam i pismeno potvrdim jedan značajan događaj iz prvog svjetskog rata. God. 1915. i polovinu g. 1916. bio sam, iako tek pričuvni časnik, poboč­ nik zapovjednika (potpukovnik S. Stanzer) doknadnog bataljuna 25. domo­ branske pješačke pukovnije u Zagrebu.28 Jednoga dana, moglo je biti u svibnju ili lipnju 1915. došao mi je u ađutanturu jedan ovisok crnomanjast čovjek srednjih godina i izjavio mi da je došao se prijaviti kao ratni dobrovoljac. Mi smo u ono vrijeme primali kao ratne dobrovoljce samo osobe koje su bile mlađe od vojnog obaveznog roka. —Ipak sam ga zapitao za generalija i tada mi reče: Ja se zovem Svetozar Pribićević, živim u Zagrebu i imam 40 godina. Odmah sam pomislio, da je obzirom na njegov politički položaj, koji mi je naravno bio poznat, sigurnije dogovoriti se prije sa zapovjednikom doknad­ nog bataljuna, pa sam ga uputio neka dođe slijedeći dan, jer da je zapovjednik odsutan. Nakon što je otišao, saopćio sam zapovjedniku potpukovniku Stan­ zern tko nam je došao prijaviti se kao ratni dobrovoljac te sam dobio nalog da to odmah javim ministarstvu domobranstva u Budimpešti. To sam i učinio i zamolio da nam do na večer jave odluku ministra Hazaia. Na večer sam zaista već primio obavijest iz spomenutog ministarstva, da se ratni dobrovo­ ljac Svetozar Pribićević zaprimi kao dobrovoljac u 25. domobr. pješ. puk. i po nalogu ministra Hazaija sporazumno sa predsjednikom vlade Tiszom odmah pošalje u pratnji jednog inteligentnog podčasnika u Budimpeštu sa udjelbom za Centralno krevetno skladište. —Tako je i učinjeno. Slijedeći dan je Pribiće­ vić ponovno se prijavio i bio primljen kod zapovjednika gdje je položio zakle­ tvu i gdje mu je rečeno kamo je udjeljen. Istog dana na večer otputovao je u Budimpeštu u pratnji prič. naslovnog narednika novinara Aladara pl. Kottasa.« Toliko moj informator ing. Saffarić. Mnogo kasnije naišao sam u Arhivu Jugoslavije u Beogradu na rukopis biografije Sv. Pribićevića iz pera njegova brata Adama i iz tog rukopisa vadim ove podatke o toj Svetozarevoj budimpeštanskoj epizodi. U poglavlju »Junak i domaćin«29 Adam Svetozarevu budimpeštansku epi­ zodu opisuje uglavnom ovako: Svetozar je bio član hrvatskog Sabora i budimpeštanskog parlamenta i prema tome imao dva imuniteta. Već je bio skandal da je brat Valerijan bio držan tri godine u zatvoru iako je imao imunitet hrvatskog Sabora. Ali Svetozarev slučaj je jedinstven uslijed toga što je imao i imunitet parlamenta u Bu­ dimpešti. Od slučaja hapšenja Svetozara Miletića nikad nije bio povređen imunitet člana peštanskog parlamenta. Svetozar bio je jedini član koji je držan četiri mjeseca u vojničkom zatvoru, uvijek u samici, potpuno odvojen od žene i djece, bez ikakve veze sa svijetom i poslije toga interniran u Budimpešti do sredine 1917. godine. (Adam prešućuje njegovo javljanje u »dobrovoljce« u Zagrebu kod jednorukog domobranskog potpukovnika Slavka Stancera, kasnijeg ustaškog generala i ratnog zločinca!) 100

Mađari teoretski nisu mogli dopustiti —nastavlja svoju priču Adam Pribićević —da se član parlamenta drži u zatvoru. Zato su službeno objavili da je on dodijeljen na službu nekom nadleštvu. Tako su spašavali spoljašnost, a poslije rata našlo se u Beogradu ništarija koje su se pozivale na ovu laž dok nije bila razgolićena. Za vrijeme njegova zatvora u samici grof Tisza mu je poslao grofa Czakya - po Adamovom mišljenju člana parlamenta, a pukovnika u vojsci. Tisza je tražio od Svetozara izjavu lojalnosti caru i kralju Franji Josipu. Svetozar je to odbio: —Ja te izjave ne mogu dati, rekao je Czakyju. Bilo bi od mene nemo­ ralno i nejunački da je dajem iz zatvora. Ja bih sebe time moralno sahranio, a da vama ne bih koristio. Svijet zna da sam u zatvoru, pa bi rekao da je izjava od mene iznuđena. Tisza je slutio, znajući Svetozara, da će odbiti. Zato je dao Czakyju izjave više bosanskih srpskih političara da ih pokaže Svetozaru, ako odbije, ali bez uspjeha. — Svako ima svoje gledište na ono što je moralno —odgovori Svetozar. - Ja se ne slažem u tom s gospodom iz Bosne. Kad je Svetozar ovo pričao u Grand-hotelu u Beogradu pred E. Lukinićem, Z. Nježićem i pred Adamom, reče Nježić: — Pa i ja sam dao izjavu. — A ko te pita —reče mu Svetozar - kad ja o tom ćutim, ćuti i ti! Poslije toga zapita Svetozar grofa Czakyja bi li on dao izjavu u sličnom položaju. A kad on reče da ne bi, Svetozar mu reče: — E, ja nisam aristokrata, već plebejac. Ali držim do svoje lične i ljudske časti koliko aristokrata. Za ondašnje prilike u svijetu značajno je da ovo Svetozaru nije škodilo. Naprotiv, grof Tisza ga je zbog ovoga još više cijenio i brzo pustio iz zatvora. Grof Czaky je rekao da ne bi dao izjave u jednakom slučaju. Možda. Ali izvjesno je da je bilo malo ljudi koji ne bi dali. Ali malo je i Svetozara —bi­ lježi s ponosom njegov mlađi brat. Kad je bio pušten iz zatvora, došla mu je žena s djecom, pa su stanovali u Budimu. Kad je Adam 1916. god. bio, na neko vrijeme, pušten kući, stano­ vao je kod njega. Veliki čovjek je u svakoj situaciji veliki, kao i veliki glumac u najmanjoj ulozi. Gledao je tada Svetozara u ulozi domaćina i uživao. Sva briga za op­ skrbu kuće, za nabavku namirnica, koja je već tada zapinjala ležala je na njemu. On me je vodio u ostavu za namirnice i s uživanjem mi pokazivao rezerve. Išao je i na tržnicu svaki dan i kupovao meso, zelenje, povrće. Ali najznačajnije je to što on gotovo ništa od toga nije trošio. On nije nipošto želio u austrijsku uniformu, da ne bi bio povučen u vojsku, kod stalnih novih novačenja, on je žestoko gladovao, pijući crnu kavu i jedući koju jabuku, rasola i slično, tako da je bio kost i koža, spao na 44 kilograma te se Adam jednom užasnuo, kad je jedared svukao košulju, prije umivanja, vidjevši kako mu kosti strše iz kože. Tako je na svakom vojnom pregledu bio odbijen. Ovo gladovanje trajalo je pune tri godine. Zato da se iz dana u dan gleda 101

kako drugi jedu, nekad i najmilija jela a sam čovjek da od tog ništa ne okusi tražila se silna moralna snaga, junaštvo. Ali ovo gladovanje toliko ga je iznurilo da se teško i s mukom oteo nasr­ taju tuberkuloze 1917. godine. Dr. Laza Popović, koji ga je liječio, rekao je Adamu da mu je stanje vrlo teško. U Budimu spremao je i svoju djecu za ispite. Djeca su učila privatno, jer nije bilo sredstava da ih pošalje u Zagreb u škole. Spremao ih je sjajno i djeca su polagala ispite s vrlo dobrim uspjehom. Jasno je da se on u Pešti sastajao sa svojim prijateljima. Imao je slobodu kretanja u okviru Pešte. I ako nije mogao na sjednice hrvatskog Sabora i peštanskog parlamenta, on je živo sudjelovao u radu Hrvatsko-srpske koalicije i pripremao buduće događaje s prijateljima. No, na Adama je najdublji upečatak ostavila njegova uloga brižnog doma­ ćina kuće i oca porodice. Svoju novu dužnost on je ispunjavao s istom onom savjesnošću, vrednoćom, voljom i energijom, s kojima je vršio i sve svoje velike političke i državničke poslove —ocjenjuje brat Adam. A gladovanjem od tri godine pokazao je ono isto junaštvo, koje i u odbijanju davanja izjave lojalnosti Franji Josipu, i koje će pokazati u odbijanju davanja izjave koju je tražio kralj Aleksandar i u onom svom štrajku glađu na život i smrt, vođenom u bolnici u Beogradu. Svaki put je Svetozar stavljao —piše Adam Pribićević —svoj život na kocku s mirom čovjeka koji je svjestan da je to za nj moralni imperativ. 3. Smrt cara i kralja Franje Josipa. — Sabor se ponovno sastao 14. XII. 1916. i tom prilikom komemorirao smrt Franje Josipa i uzeo na zna­ nje dolazak na prijestolje novog vladara Karla I (IV). Izredali su se komemorativni govori predstavnika pojedinih stranaka i grupa, među njima i Stjepana Radića (ispred Koalicije govorio je Aleksandar Badaj). Tom je prilikom Radić kao »carevac« rekao30 da to čini kao Hrvat, kao Slaven i kao predsjednik Hrvatske pučke seljačke stranke, napose u ime onih slojeva na koje je veliki pokojni vladar računao prije nego na činovništvo i vojsku. A čini to zato što je seljački svijet i hrvatski i po svoj ostaloj Monarhiji uistinu osjetio da gubi velikoga pučkog vladara ili —kako se nekad govorilo a i danas se to osjeća —svoga oca. »Da nam veliki vladar —govorio je Radić —ne bi bio stvorio ono, što su svi govornici naglasili, da mi nemamo svoga narodnoga, hrvatskoga i jugoslavenskoga središta u Zagrebu, i da se iz toga središta ne prosiplju zrake na Dalmaciju, Bosnu, na sve slovenske zemlje i daleko na Balkan; da mi pod pokojnim vladarom nismo stvorili svetionik, koji je rastjerao tminu plemen­ skoga nadbijanja i uništio maljuški provincijalizam i partikularizam, ne bi naša fronta na Soči stajala ovako nepokolebivo i ne bi bila od svih ratišta najjača i nepobjediva. Zato kao predsjednik hrvatske pučke seljačke stranke moram reći, da će svaki Hrvat velikom caru i kralju Franji Josipu Prvom, kao tvorcu jedinstva Hrvata, Slovenaca i Srba kliknuti: Slava! Slava! Slava!« Na idućoj sjednici, održanoj 18. XII,31 bio je pročitan »prešni predlog« Dragutina Hrvoja i drugova u ime svih triju državnopravnih stranaka (SSP, SP, HPSS). Njime se predlaže Saboru da donese zaključak o pribavljanju 102

posebnog reskripta kojim novi vladar Saboru neposredno saopćuje smrt Fra­ nje Josipa i svoj dolazak na prijesto; da saborsko predsjedništvo u roku od pet dana podnese izvještaj o uspjehu takve akcije; da Sabor ne uzima u razmatra­ nje ni u odboru ni u plenumu zakonsku osnovu o indemnitetu što će je vladar predložiti. Pritom se i St. Radić izjasnio za prešnost. Ban Skerlecz je uzeo riječ; izjavio je da je po svemu udovoljeno ustavnim načelima, ako je kao ban u Saboru službeno objavio nastupjelu promjenu u vrhu i predložio da se prijedlog otkloni. Nato je replicirao, među zastupnicima državnopravne oporbe, i St. Radić,32 i pobijao argumentaciju bana Skerlecza, ističući da će glasanje o meritumu prijedloga opozicije nositi u sebi klicu takvog sukoba između egzekutive i većine ili, bolje, između bana i hrvatskog naroda, da će ban morati u vozu sijena bježati iz Hrvatske! Međutim, isti predstavnik Koali­ cije (Đuro Surmin), koji je prethodno govorio za prešnost, izjavio je - poslije otklona predsjedništva i izjave bana Skerlecza —da je prijedlog postao be­ spredmetan/3 što je izazvalo oštru reakciju i negodovanje u klupama ljevice. Glasanje je ispalo nepovoljno za predlagače (15 glasova za, 21 protiv), ali je odmah zatim bio pročitan drugi prešni prijedlog (St. Radića i drugova) o »po­ novnom uređenju svekolikoga državopravnoga odnošaja između kraljevine Ugarske sjedinjene s Erdeljem i kraljevine Dalmacije-Hrvatske-Slavonije, stav­ ljen u ime svih triju hrvatskih državnopravnih stranaka.«34 Taj novi prijedlog sadrži zahtjev da se Sabor u roku od pet dana obrati vladaru adresom kojom ga moli da pozove Ugarski sabor i Hrvatski sabor na izbor i izaslanje kraljevinskih odbora koji će iznova urediti cjelokupni državnopravni odnos između Ugarske i Hrvatske da »uzajamno samoupravnost obiju država bude u svim potankostima dosljedno provedena i zajamčena«. Radić je opširnije obrazla­ gao prešnost35 i istakao da su Hrvati potukli Karla Velikog, a to je bio »druga­ čiji dečko« nego što je državna zajednica, pa on (Radić) na to odgovara da će je sutra —ako je danas nema —biti, jer je tu narod; da su u Saboru svi svoji, da nema tuđina, da su svi jedan jedini narod, svi su Hrvati i da su se svi u svojoj duši i svojim intencijama zavjerili da će prilike do temelja promijeniti; da hoće ono što je u Nagodbi nasječeno: s jedne strane kraljevina Ugarska s Erdeljom, a s druge strane Hrvati, taj paritet žele provesti! No, većina je pojedinačnim glasanjem otklonila prešnost i tog prijedloga. Sutradan je Radić interpelirao bana36 zašto u svojoj sažalnici govori samo u ime cjelokupnog pučanstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije zatajivši tako ime hrvatskog naroda; kako, dalje, opravdava tešku povredu najviših ugovo­ renih državnopolitičkih prava, što se svaki od pet dosadašnjih zajmova krune sv. Stjepana sklopio kao ratni mađarski zajam te na obveznicama tih zajmova nema ni traga Kraljevini Hrvatskoj ni hrvatskom jeziku; što je ban učinio da nastupni proglas vladara bude za zemlje sv. Stjepana sastavljen tako da u njemu bude dolično istaknut ravnopravni položaj Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u državnoj zajednici hrvatsko-ugarskoj i da za hrvatski narod na hrvatskom političkom teritoriju taj svečani nastupni proglas bude sastavljen jedinim službenim državnim jezikom —hrvatskim? Predsjednik je na to objavio da će prijepis te interpelacije dostaviti banu, a zatim su izabrali Radića, kao za »utjehu«, u odbor za sastav adrese. Na sjednici 20.XII.36a bio je pročitan »prešni predlog« Radićev i drugova iz opozicije o neodgodivom 103

opozivu hrvatskih zastupnika iz svih u ratu osnovanih »središta zemalja svete krune ugarske« i osnivanje takvih središta (centrala) za Kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju, čemu se Koalicija odmah suprotstavila. Govornik Starčevićeve stranke prava i Hrvatske stranke prava (Peršić i Kiš) zagovarali su prešnost, a Radić je —zaključujući diskusiju —ukazao na nedaće vezane za te »centrale«, no većina je opet jednom otklonila prešnost prijedloga opozicije. Drugoga dana (21. XII)37 otpočela je u Saboru generalna debata o indemnitetu za razdoblje od 1.1, do 30. VI. 1917 —protiv volje opozicije —i odmah je kao prvi govornik dobio riječ frankovac Stipe pl. Vučetić.38 Započeo je svoj govor ovako: »Visoki sabore! Kao Hrvat od Duvanjskoga polja, moram otkloniti pred­ loženi indemnitet. Otklanjam ga u ime pet milijuna Hrvata, koji teško osjećaju posljedice današnjeg stanja; otklanjam ga u ime onih Hrvata, koji se nalaze na domaćim ognjištima; otklanjam ga u ime onih Hrvata, koji se nalaze širom svijeta, osobito u Americi; otklanjam ga u ime onih Hrvata, koji se nalaze na bojnom polju; otklanjam ga u ime onih Hrvata, koji su na bojnom polju poginuli za kralja i domovinu; otklanjam ga iz sviju onih razloga, koji sve to većma dan na dan izbijaju na površinu. Svi ti razlozi i svi događaji vele, da je naš položaj prema kraljevini Ugarskoj neodrživ. Gospodin izvjestitelj (V. Krišković) je rekao, da živimo u doba, kad ne znamo, što će donijeti dan, a što noć, te je zaželio, da se političko stanje, u kojem se nalazimo, nastavi. Veli on, da mi kao kraljevina Hrvatska živimo ustavnim životom. Uvjeren je, da su prava naša zaštićena i branjena pod nagodbenim banom Skerleczom i nazrijeva u njemu velikog čovjeka. Badava je to apeliranje koliko na visoki sabor toliko na samoga bana, jer i ban i većina ovog sabora ne odgovaraju intere­ sima naroda i čini se, da će današnja oluja preći koliko preko bana, toliko preko većine, i da će ih ova oluja odnijeti u zaborav. Događaji će se razviti sasvim drugim pravcem, nego oni misle, jer temelji njihove politike ne odgova­ raju današnjem stanju i aspiracijama hrvatskog naroda. Nutarnje stanje sa­ mog hrvatskog naroda, koje je pogoršano ovim ratnim položajem, takovo je, da se ne mogu složiti sa ovom osnovom i glasati vladi povjerenje.« Vučetićev govor je kulminirao ovako: »Kad uočimo sve prilike, u kojima živimo, moramo doći do zaključka što hoćemo a što ne ćemo. Hoćemo li robovanje ili slobodu? Hoćemo li biti u savezu sa Mađarima ili u neposrednom doticaju, u neposrednoj vezi sa našim kraljem? Hoćemo li mi dalje nastavljati ovakovo kukavno živovanje nagodbeno, koje se nikako drugačije ne da okrstiti, nego robovanje ili ne ćemo? Jesmo li mi narod sa svojom prošlošću, sa svojim zakonima i pravima, ili smo bez svakog prava? Ne, onaj hrvatski narod, koji je prohujio toliko i toliko oluja, taj isti narod i danas živi u ovim teškim vremenima, a kako je prošao mnoge teške oluje u prošlosti, tako će i ovu. Oni, koji na odlučnim mjestima zastupaju hrvatski narod, dobit će žig sramote, ako ne budu znali zastupati čistu pravu hrvatsku politiku. Sve ovo, što se događa, ide samo za isčeznućem Hrvatske, ide za tim, da se Hrvatska posve izbriše, da ne bude nigdje zastupana. Zar ste vi sinovi hrvatskog naroda? Zar ste se vi zavjerili, da ćete tako zavezane ruke držati pred Tiszom? Ako tko što ima teškog na duši, neka se povuče sa političkog polja, ali sa ovako kukavnim držanjem, kako što 104

to vi činite, neka nitko ne štiti interese hrvatskoga naroda. (Zast. Marko Mileusnić prema koaliciji: Odgovarat ćete pred Bogom i narodom. Sada je zgoda, da se dade još spasiti.) Mi hoćemo cjelokupnu kraljevinu Hrvatsku, koja svojim površjem iznaša 130.000 četv. km. sa oko 5,000.000 stanovnika. Mi hoćemo, da ona sačinjava jednu zasebnu cjelinu u okviru habsburške monarkije. To mi hoćemo, a drugo ništa ne ćemo. Mi ne idemo za osvajanjem, ali idemo za jedinstvom i cjelokupnošću. Ne trebamo one cjelokupnosti, kako je u zavjernici stilizovano. Takva cjelokupnost nije ništa. Mi hoćemo cjelokup­ nost sviju hrvatskih pokrajina, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Herce­ govine, Istre i pokrajine planinskih Hrvata.39 Ali mi to ne ćemo nikada ispo­ slovati, budemo li se s Mađarima tako nagađali, kao što se vi nagađate. Kod čina kao što je zavjernica, krunisanje istupiti valja sa hrvatskim oduševljenjem i braniti bitne interese hrvatskoga naroda. Treba vlastitim putem doći do hrvatskoga kralja i hrvatske krune i izložiti svoje nužde državno-pravne i soci­ jalne naravi. Ja kao Hrvat od Duvanjskog polja za vazda završujem. Svaki je Hrvat na Duvanjskom polju bio ushićen, kad je godine 924 krunio svoga hrvatskog kralja. Ta slavna slika uvijek mora iskočiti pred naše oči i biti nam poticalom za naš politički rad. Treba da se ide zasebnom hrvatskom kulturom u savezu sa zasebnom hrvatskom politikom ali takvom, koja će odgovarati interesima Hrvatske.« »Ja zaključujem i tražim krunisanje hrvatskog kralja i potpuno ujedinjenje svih hrvatskih pokrajina u jednu samostalnu i slobodnu Hrvatsku državu«40 —završio je svoj govor Vučetić. Istog dana41 bilo je pročitano banovo obavještenje o krunisanju Karla u Budimpešti 30. prosinca. Na to je prvak Starčevićeve stranke prava liječnik dr. Ante Pavelić izjavio u ime svih triju državnopravnih stranaka (SSP, HSP, i HPSS)42 da otklanjaju sudjelovanje Hrvatskog sabora na toj krunidbi, i to iz ovih razloga: 1) smatraju za tešku povredu časti i tisućuljetnog ustava hrvat­ skog naroda što promjena na prijestolju nije bila dostavljena i Saboru poseb­ nom kraljevom porukom; 2) ugarski sabor i vlada smatraju danas svetom ugarsku odnosno mađarsku krunu u tom smislu da je ta kruna sama po sebi, bez kralja, neka mistična suverena osobnost jedinstvenog i nerazdjeljivoga političkog mađarskog naroda, a k tome narodu ugarski sabor i vlada računaju protiv povijesti, protiv prava i prirode također historijski državnopolitički narod hrvatski koji nikada nije pripadao i ne pripada ni u jednom smislu pojmu naroda mađarskog; 3) dostojanstvo i vlast ugarskog palatina nisu bili nikada nad dostojanstvom i vlašću hrvatskog bana, te poziv na krunidbu može valjano uslijediti samo direktno kraljevskim reskriptom; 4) prema Prag­ matičkoj sankciji nema zajedničke krunidbe za kralja Ugarske i Kraljevina Dalmacije-Hrvatske-Slavonije; 5) Hrvatskougarska nagodba od god. 1868. izgubila je svoju pravnu valjanost i svu ustavnu vrijednost već i time što su ugarski ministri predsjednici, među kojima i grof Tisza, više puta tražili i po­ stizali da kralj umjesto bana postavi hrvatskom ustavu posve nepoznatog kraljevskog povjerenika kao pouzdanika ugarske vlade, te su ti tobožnji kra­ ljevski povjerenici čitave godine gušili državni ustav i svaki slobodni politički i narodni život u Kraljevini Hrvatskoj-Slavoniji; 6) hrvatska vjernost i juna­ štvo, narodna svijest i snaga zaslužuju da se usred rata a u povodu nastojanja 105

0 miru koji ima zauvijek utvrditi ravnopravnost svih evropskih naroda —dakle 1 ravnopravnost svih naroda Habsburške Monarhije —samo pojačava jedno­ dušni zahtjev cjelokupnog hrvatskog naroda bez razlike pokrajine, vjere i ple­ mena da u ovo sudbonosno doba zamole vladara da ujedini sav hrvatski narod u Kraljevinu Hrvatsku, ravnopravnu svim ostalim državama Monarhije, i to ujedinjenje uzveliča svojom prisutnošću u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Kad je Pavelić završio govor, opozicija je uz klicanje ustala i njeni su zastupnici otpjevali hrvatsku himnu, a zatim uz poklik »Dolje Tisza!« složno napustili sabornicu. Ali se predsjedatelj nije dao smetati, nego je predložio da se izabere osam članova koji će s jednim od predsjednika sudjelovati na krunidbenim svečanostima u Budimpešti, što je većina 22. XII. i učinila.43 Koalicija (E. Kürschner) se, dakako, usprotivila svakoj borbi kojoj bi bio cilj rušenje vladajućega državnopravnog poretka i provođenje »preloma«,44 a Radić je povisivao temperaturu u sabornici, prekidajući govornika pokli­ cima: »Hoćemo komesara carskoga, a ne mađarskoga!« »Carskoga hoćemo!« »Ramberg je bio deset puta bolji od Khuena. Živio Ramberg!« Većina je ipak izabrala članove izaslanstva za krunisanje, a Radić se ponovno obrato banu s nekoliko interpelacija: o raspisivanju izbora u kotaru Hrtkovci, o ukidanju prijekog suda i o protupravnoj i protuzakonitoj zapljeni Radićevih djela kao što su »Savremena Evropa«, »Češki narod« te popularno-znanstvene brošure »Federalizam i naše narodno oslobođenje« i »Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu«.45 U opširnom govoru46 osvrnuo se na argumentaciju govor­ nika Koalicije (Kürschnern i V. Wildera) i ustvrdio da se preko Hrvata —s ob­ zirom na njihov historijski, državnopravni, geografski i etnografski položaj u Monarhiji —ne može prijeći na dnevni red ako Monarhija neće da Evropa prijeđe preko nje na dnevni red. »Ja ne mogu u Bugarsku —rekao je dalje — a kamo li u Paris, London, ali ja te državnike u lice dobro poznajem. Znadem, što su govorili. Ja znadem, da nisu promijenili preko noći svoje mnijenje. Ja znadem, da oni protiv monarkije nemaju ništa, ako ona bude ono, što ima da bude po prirodnome pravu. Ali će cijela ententa sav svoj bijes i snagu uperiti protiv monarkije, ako ona bude činila i radila tako, kao da je druga Njemačka. Njemačka će izdržati sve napore entente, ali habsburška monarkija, koja bi se iznevjerila svome pozivu historijskome, propala bi, a i pravo bi bilo da propadne. To bi bio historijski absurd, jer natura non facit saltus [priroda ne pravi skokove], ali isto tako i historija non facit saltus.« Pri tom je Radić priznao da je i on kao i svi ostali za pobjedu Centralnih sila, da je odlučni centralist, i to slavenski centralist, jer »čim je čovjek za Habsburšku dinastiju, onda je slavenski centralist, a rat će se svršiti pobjedom centralnih vlasti, zato, jer one ne će biti poražene«. Pohvalio je slogu stranaka opozicije i istakao da je Starčevićeva stranka prava najglavniji element u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Dalmaciji; uz drugo krilo pravaša pristaju također u Bosni, Dalmaciji i Sloveniji, a Seljačka stranka donosi i izmirenje puka. Istakao je i to da oporba predstavlja većinu (svi zajedno blizu 50.000 izbornika). »Važno je kod starč. stranke prava, kako se je razvila pod vodstvom Mile Starčevića —nastavio je —ova personifikacija nepomirljivosti Hrvatske prema svemu, što nije čisto hrvatsko u smislu etičnom, ne moralnom. Oni nisu protiv Srba, nisu protiv Slavena, oni su ljubomorni na sve što je hrvatsko, jer oni to hoće imati 106

najčišće i to je ono idealno i beskompromisno pravaštvo, kako se ono zami­ šlja. To je svakako velika moralna snaga, a ako je u praktičnoj politici kakva taktična pogrješka, to ne smeta, ako su tu elementi, koji će to ispraviti. S druge strane stranka prava je išla za tim, da valja svagdje raditi i da najčišći ideali­ zam ne će pomoći, ako se ne bude konkretno radilo, da se predobiju za nas svi oni faktori, koji odlučuju o našoj sudbini. Valja sve informirati i valja imati svuda u monarkiji prijatelja.« Na sjednici 24. XII.47 većina je u trećem čitanju - uz apstinenciju zastup­ nika opozicije —izglasala vladi indemnitet. Sabor je 3 0.1.1917.48 razmatrao zakonsku osnovu o podizanju spomenika Franji Josipu u Zagrebu, pa je i Radić49 —kao i predstavnici ostalih stranaka i grupa u Saboru —zagovarao da se to prihvati, jer se pokazuje da je pokojni vladar bio »veliki predstavnik moderne države, u kojoj imade biti ostvarena demokratizacija i prosvećeni nacionalizam. Sve što su u tom pogledu narodi želili, bilo narodi slavenski, njemački ili mađarski, nailazilo je —govorio je —nesamo na razumijevanje pokojnoga velikoga kralja, nego i na njegovu najizdašniju potporu. Prema tome je udaren temelj nesamo modernoj Hrvat­ skoj, nego je i naša monarhija stupila naročito pod ovim vladarom u kolo prvih velevlasti, koju nijedna bura ne može ni uzdrmati, a kamoli porušiti«. Prihvatili su na kraju, u drugom čitanju, zakonsku osnovu, a Radić je njeno prihvaćanje popratio poklikom: »Slava Franji Josipu, hrvatskom kralju!«, što su i drugi prihvatili. Radić je 8. II. 1917.50 interpelirao bana o nepodopštinama u zemaljskoj kaznionici u Lepoglavi (da se kažnjenici zatvaraju u neki tamni podrum; da zamjenik upravitelja dr. Saban nečovječno postupa, napose sa svršenim prav­ nikom (atentatorom) Lukom Jukićem; da se iz kaznionice šalju na adresu banovog tajnika dr. Havličeka znatne količine namirnica pod oznakom slam­ natih cipela i drugih rukotvorina), pa je sebi tako pribavio, na kraju, zapis­ nički ukor. Dana 10. veljače51 pročitao je u Saboru interpelaciju u kojoj pita bana je li voljan obratiti se na najviše mjesto s molbom da vladar sasluša birane prvake cjelokupnog hrvatskog naroda o unutrašnjem i međunarodnom političkom položaju, otprilike onako kako je saslušao birane prvake mađarskog naroda. U prilog interpelaciji naveo je da bi predloženi put bio prikladniji od adrese, jer se u adresi —s obzirom na međunarodne prilike —ne može, a i ne smije reći sve ono što bi vladar trebao znati. Postavio je pitanje: »Gdje je onda ta magična sila, ta čudotvorna moć, koja ovoj monarhiji u evropskom sklopu daje takovu neoborivu snagu?« i odmah nastavio: »Ta je njezina snaga prvo u osobitom etičnom odnošaju između njezinih naroda i habsburške dinastije i drugo u vanrednoj moralnoj i velikoj fizičnoj snazi njezinih naroda. Ja velim etički odnošaj, a ne zakonski i pravni, ne velim monarhizam, jer to su sve manje stvari; odnošaj između habsburške dinastije i njezinih naroda povješću se je razvio u jedan takav etički odnošaj, kakav postoji još samo između ruskog cara i ruskog naroda. Neprestani nasrtaji Turaka, a kasnije vrlo česti i sve to veći neredi u Njemačkoj, stvorili su punim pravom oko habsburške dinastije dvostruku aureolu, aureolu osloboditelja i aureolu ureditelja.« »U interesu je nas sviju, dinastije i monarhije u prvom redu —nastavio je dalje 107

Radić —da dinastija o našim osjećajima, mislima i težnjama, bude upućena bar onako, kako je upućeno neprijateljsko inozemstvo. A tko će posumnjati 0 tom, da su s narodnoga gledišta —ne mislim tu na njihovu političku stranpu­ ticu —kud i kamo pozvaniji tumači sveukupnoga naroda hrvatskoga i Šupilo 1 Trumbić i Potočnjak, koji govore i za predsjednika Poincare-a, i za kralja Đuru i za ruskog cara Nikolaja, nego li što je grof Tisza, koji nikako ne može pravo govoriti našemu caru i kralju o narodnim težnjama hrvatskim?« Ban Skerlecz je odmah52 odgovorio na tu Radićevu interpelaciju i izgovo­ rio se —budući da je Radić predlagao da u predloženu deputaciju uđu i pred­ stavnici »bosanske« i »dalmatinske Hrvatske« —da je Radićev zahtjev izvan njegove (banove) kompetencije! Neumorni Radić je 1. III.53 ponovno interpelirao i zatražio odgovor na pitanje jesu li uistinu dovršeni nagodbeni pregovori između cislajtanskih i translajtanskih predstavnika i kakav je, uglavnom, sadržaj tih pregovora. Pritom je istakao da bi dualizam mogao učvrstiti samo onaj tko bi htio da dualizam bude onakav kako je zamišljen, a on je zamišljen s jednim korelatom Hrvatske i Galicije. Zna se da nije istina da su samo dva naroda gospodujuća, jer gospodujućih naroda nema u dualizmu, nego samo reprezentativnih, pa je tako jedan reprezentant u translajtanskoj polovici (Mađari), a u drugoj Ni­ jemci. »To je struktura naše monarhije —rekao je on. —Tko to neće da vidi, on tjera našu monarhiju da dobije upalu zglobova, a danas kod ovog doba influencije, kad tko dobije upalu zglobova, to postaje takova kronična pojava, da za buduće može toga bolesnika spremati i u grob.« Sabor je 5. III.54 započeo adresnu debatu, pa se Tomo Jalžabetić (HPSS) sutradan izjasnio u prilog nacrta adrese Starčevićeve stranke prava, budući da za obadvije (adresu starčevićanaca i frankovaca) ne može glasati. To je pono­ vio i njegov stranački drug V. Lovreković, a na idućoj sjednici, 7. III,55 Radić je pohvalio nacrt adrese oba pravaška krila (SSP i HSP), ali i adresni nacrt same Koalicije kao »obilježje rodoljubnoga čina prvoga reda«! Hvalio je dinastiju i Monarhiju riječima: »Nema dinastije u Evropi, koja imade tako daleki vid i tako fini osjećaj za realnu politiku, a zato nam pruža cijela povijest svu silu dokaza. Sto smo učili u školi? Dok je sve bijesnilo u Evropi, ta se je dinastija ženila: ’Tu felix Austria nube’ i ovim mirnim radom, ženidbom, stvorila se jedna veličanstvena monarhija, a ovo je nešto čemu nema primjera u povije­ sti.« »Kaošto se u proljeće zemlja ore i sjeme u zemlju baca, jer je nadošla hora, kaošto žena, kad dođe njezin čas, rodi, tako će i hrvatski narod - ocrta­ vao je Radić svoju viziju - biti ujedinjen, jer dolazi njegov čas, bit će ujedinjen s ostalim narodima u monarhiji i doživit će ne svoje uskrsnuće, nego svoju narodnu apoteozu.« U nastavku adresne debate 8 .III.56 došlo je do oštrih sukoba i opozicija je uz bučne proteste i poklike napustila sabornicu. Tako je većina, opet jednom, prihvatila predloženi nacrt adrese Koalicije i u generalnoj i u specijalnoj debati. Pri trećem čitanju, 9. III,57 ponovno je došlo do sukoba prilikom glasanja o isključenju zastupnika Stranke prava dr. VI. Prebega sa 30 sjednica, i zastupnici ljevice ponovo su napustili sabornicu. Toga istog dana Sabor je privremeno zaključio zasjedanje. U carskoj Rusiji buknula je revolucija (februarska revolucija), i Stjepan Radić je u svom Domu, u članku pod naslovom: »Najveći narod na svietu 108

hoće da bude i najslobodniji«, prikazao tok te »revolucije, kakve još nije sviet vidio«, abdikaciju cara i formiranje privremene vlade s knezom Lvovom na čelu, te je na kraju donio i tekst proglasa nove revolucionarne vlade. Kasnije nije gotovo bilo nijednog broja Doma, u kojem nije bilo daljnjih vijesti o »velikoj ruskoj revoluciji«. Tako, na primjer, Radić piše u broju od 9. V, uz ostalo, i ovo: »Velika i golema carevina Rusija pretvara se na naše oči u takvu republiku, kakve još nema na svietu, u republiku, kojoj je glavna stvar, da oslobodi sve duhovne sile naroda i da svakome staležu što više i svakome pojedinom čovjeku bez razlike dobe i spola otvori put k zaslužbi, prosvjeti, zadovoljstvu i sreći.« Sabor se ponovno sastao 5. VI. 1917.58 i zastupnici su odmah ukrstili koplja oko teksta kraljevske krunidbene zavjernice. U nastavku je A. Pavelić u ime Starčevićeve stranke prava —kao njen novi šef jer je dr. Mile Starčević umro 10. III. 1917 —izjavio59 da stranka drži za bitan i neotklonjiv uvjet preuređenje Habsburške Monarhije na podlozi potpune ravnopravnosti svih njenih naroda uz posvemašnje isključenje hegemonije i gospodstva jednog naroda nad drugim. Taj zahtjev za potpunom ravnopravnošću svih naroda u Monarhiji —govorio je dalje —dobio je pojačano svoje znamenovanje onim časom kad se demokratski duh iz velike i prosvijećene Rusije počeo neodolji­ vom snagom širiti ostalim zemljama Evrope. Zato njegova stranka radosno pozdravlja jedinstvenu izjavu, danu 30. svibnja u Carevinskom vijeću u Beču [tzv. Majska deklaracija], kojom zastupnici »Jugoslavenskog kluba« zahtije­ vaju na temelju modernog narodnog načela i historijskog hrvatskog državnog prava državnopravno i upravno ujedinjenje svih onih zemalja Monarhije u ko­ jima žive Hrvati, Slovenci i Srbi u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj osnovici osnovano državno tijelo. Stranka naglašava da je taj zahtjev osnova svega njenog života i djelovanja od njena postanka do danas. Stoga poziva hrvatski narod da je u tom odlučnom času pomogne u njenom nastojanju, smatrajući to ne samo svojim stranačkim nego općenarodnim poslom. Stranka se napose obraća Saboru, pozivajući sve njegove stranke da se —napustivši svaku sitničavost i malodušnost —nađu zajedno u radu za velike ideale narodne slobode i ujedinjenja. Stranka poziva - stojeći na stanovištu narodnog jedinstva Hrvata, Slovenaca i Srba —naročito Srbe, državljane Kraljevine Hrvatske, da se po primjeru zastupnika »Jugosla­ venskog kluba« priključe njenom stanovištu i da s Hrvatima i Slovencima porade na sjedinjenju svega slavenskog juga Monarhije u posebno državno tijelo na temelju narodnog načela i historijskog državnog prava Kraljevine Hrvatske.60 Radić je u nastavku sjednice61 stao čitati svoje interpelacije, od kojih je druga bila zanimljiva. U njoj pita: 1) zašto je ban mimoišao jednodušnu volju cjelokupnog hrvatskog naroda, a napose jasno izraženu volju Sabora da se ukloni današnja činovnička vlada za kojom ne stoji ni živa duša u banskoj Hrvatskoj i da se mjesto nje imenuje vlada ponajboljih narodnih ljudi ili bar vlada iz redova sadašnje saborske većine; 2) hoće li ban bar sada, kad je ruskom revolucijom zauvijek onemogućeno vladanje bez naroda i protiv na­ roda, i to još u ovom saborskom zasjedanju, predložiti vladaru vladu od najuglednijih Hrvata u koje hrvatski narod ima najviše povjerenja i koje bi predložio sporazumno sa cijelim Saborom ili vladu iz redova saborske većine. 109

No, ubrzo zatim (12. VI)62 došao je ban Skerlecz u Sabor i izjavio da je podnio ostavku zajedno s odjelnim predstojnicima i zamolio da zastupnici donesu zaključak da se rasprave odgađaju do rješenja tih ostavki, što je Sabor spremno prihvatio.

Bilješke 1 SZ, III, Zagreb 1916, str. 5 i dalje. 2 SZ, III, str. 2 6 -3 3 . 3 SZ, III, str. 39. 4 SZ, III, str. 44. 5 SZ, III, str. 6 5 -76. 6 SZ, III, str. 88-96. 7 SZ, III, str. 109. 8 SZ, III, str. 141. 9 SZ, III, str. 179 i dalje. 10 SZ, III, str. 2 4 5-255. 11 SZ, III, str. 30 2 -3 0 9 . 12 SZ, III, str. 44 4 -4 5 0 . 13 SZ, III, str. 538-550. 14 SZ, III, str. 583. 15 SZ, III, str. 685-687. 16 SZ, III, str. 701. 17 SZ, III, str. 929. 18 SZ, III, str. 9 3 3-946. 19 SZ, III, str. 971-983. 20 SZ, III, str. 995-1029. 21 SZ, III, str. 1084-1088. 22 SZ, III, str. 1088-1100. 23 SZ, III, str. 1159-1172. 24 SZ, III, str. 1175. 25 SZ, III, str. 1238-1242. 26 SZ, III, str. 1312. 27 Dragutin Hrvoj, u članku »Konac velikih obsjena«, na primjer, piše ovako: »Svetozar Pribićević postao je g. 1913. osoba posebnog povjerenja mađarskog ministra predsjednika grofa Tisze, pak kada je u početku rata g. 1914. prijetila pogibelj da bi bečka vojnička oligarhija pod izvanrednim ratnim prilikama znala možda posegnuti i za glavom Svetozara Pribićevića dade grof Tisza jednoga dana g. 1914. lijepo toga Pribićevića dopremiti (doduše pod vojničkom eskortom) k sebi u Peštu, da ga na sigurnom mjestu (u jednoj villi kraj Pešte) zakloni u zaštitu i sačuva za bolja vremena od bure, koja mu je prijetila. U onoj zatišini pod benevolentnom patronažom Tiszinom ostao je Pribićević u Pešti skoro sve do svršetka rata.« Hrvatski Narod, Zagreb, broj 1, 5. I. 1940. 28 To je bio domobranski general Slavko Stancer u ustaškoj NDH. 29 Str. 82 i dalje. 30 SZ IV, Zagreb 1917, str. 8-12. 31 SZ, IV, str. 21. 32 SZ, IV, str. 3 0 -3 1 . 33 SZ, IV, str. 5 0 -5 1 . 34 SZ, IV, str. 54. 35 SZ, IV, str. 5 4 -6 3 . 36 SZ, IV, str. 7 5 -81. 36a SZ, IV, str. 8 6 -97. 37 SZ, IV, str. 101 i dalje. 38 SZ, IV, str. 105-115. 39 Tako su frankovci nazivali Slovence! 40 SZ, IV, str. 115. 41 SZ, IV, str. 143-144.

110

SZ, IV, str. 144-145. SZ, IV, str. 145-146. 44 SZ, IV, str. 149-153. 45 SZ, IV, str. 162-171. 46 SZ, IV, str. 197-225. 47 SZ, IV, str. 278. 48 SZ, IV, str. 517 i dalje. 49 SZ, IV, str. 521-523. 50 SZ, IV, str. 5 9 7-602. 51 SZ, IV, str. 639-644. 52 SZ, IV, str. 644. 53 SZ, IV, str. 788-790. 54 SZ, IV, str. 846 i dalje. 55 SZ, IV, str. 955-989. 56 SZ, IV, str. 1007 i dalje. 57 SZ, IV, str. 1063. 58 SZ, V, Zagreb 1917, str. 59 SZ, V, str. 16-17. 60 Dušan Popović se ispred Koalicije — na saborskoj sjednici 6. VI — ogradio od pročitane izjave SSP i upozorio starčevićance da neprekidno isticanje nedostataka unionističke politike još uvijek nije argument da je druga politika bolja kao što nije dokaz da druge metode vode cilju, ako se uvijek iznova ističe samo to da pozitivni temelj i metode dane u zakonu ne vode k cilju. Za metodu Koalicije govori to što postoji i što je tu, dok se kod starčevićanaca metoda mora tek tražiti. Kod njih je dotad platonizam i idealizam, no kako će se hrvatsko državno pravo - pošto su te dogme prošli - realizirati i pomoću koje metode, to govorniku nije poznato. Ići će putem većine u Saboru, putem zaključaka pa će onda doći na postojeće zakone. Tko ne će sa simpatijom pratiti borbu slavenskih naroda u Cislajtaniji? To su stvari koje se same po sebi razumiju, ali od toga je daleko politička metoda. A varali bi se, ako bi mislili da je ona sporedna i zato neka se kaže čista istina. »Zar mislite —pitao je Popović —da mi sjedimo u ovim redovima klupa zato, jer držimo, da ima jedna druga bolja metoda? Kad bi ju znali, mi bi ju primili. Nemojte vi mjesto metode dati samo riječi.« Mjesto metode nude manifestaciju za koju vrlo dobro znaju da u svom djelokrugu ima takav domašaj da ona znači potpuni prekid s dotadašnjim političkim životom i stvaranje novuma a bez izgleda da će se išta promijeniti. (SZ, V, str. 56-74) 61 SZ, V, str. 17-31. 62 SZ, V, str. 83. 42 43

111

ČETVRTO POGLAVLJE

Koalicija na vladi Karlo je 29. lipnja 1917. u Laxenburgu imenovao zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije za kotar Vuku Antuna pl. Mihalovicha za nasljednika Skerleczu, a za nove odjelne predstojnike dr. Vinka Kriškovića (unutrašnji poslovi), Milana Rojca (prosvjeta i bogoštovlje), dr. Aleksandra Badaja (pra­ vosuđe) i Aurela Rauera (narodno gospodarstvo). Mihalovich je na sjednici 12. VII.1 održao svoj programatski govor i istakao da je vlada izašla iz redova saborske većine; da članovi njegove vlade kao pripadnici većine, odnosno Hrvatsko-srpske koalicije, žele biti izvršioci stanovišta i mišljenja saborske većine; da je vlada došla na upravu zemlje po principu parlamentarne odgo­ vornosti i da želi biti hrvatska i demokratska. Biti hrvatska znači prije svega —govorio je Mihalovich —čuvati interese naše domovine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a biti demokratska znači, na temelju jednakopravnosti, na novi život buditi sve sile našeg naroda u velikom cilju osiguranja opstanka i napretka cjelokupnog hrvatskog naroda bez razlike imena. »Obuhvatimo li širokim pogledom vrijeme, koje preživljavamo —rekao je doslovno novi ban2 —vidit ćemo, da je danas već opće priznata istina, da je rat u cijelom svijetu donio jednu političku dominantu, koja momentano nadkriljuje prešnošću potrebe i neodgodivošću sva druga pitanja, a to je demokra­ cija. Demokratizacija života, njegovih uslova i njegovih oblika na svima lini­ jama. (Frenetično i burno odobravanje i pljeskanje u cijeloj kući.)« Pojedini dijelovi Mihalovicheva programskog govora nailazili su na opće odobravanje cijele kuće, a i sam Radić nekoliko mu je puta upadao u govor s pohvalama: »izvrsno«. No, Mihalovich je rekao i to da vlada —stojeći na stanovištu zakona, naročito zak. čl. I. od 1868. god. —želi da demokratski princip dođe do izražaja i u odnosu s Ugarskom, te da se štite posebnost hrvatskog naroda, njegove političke individualnosti i teritorij, pa će vlada u tom pogledu nastojati svim silama da se vrši zakon, poštuju prava Kraljevine Hrvatske, a ukoliko bi bila povrijeđena, da se to i ispravi. Međutim, pri tome ne može ostati, jer je vrijeme donijelo toliko novih pogleda, toliko zahtjeva i potreba za preuređenjem da se tome obostrani faktori ne mogu oglušiti.3 Neizbježivi St. Radić je u nastavku sjednice4 čitao svoje interpelacije (se­ dam na broj!) i u prvoj upitao vladu hoće li podnijeti prijedlog o pomilovanju svih političkih kažnjenika, osuđenika i istražnika u banskoj Hrvatskoj, i to u smislu potpune i općenite amnestije s ukinućem svih posljedica kazni i —hoće li, s obzirom na osebujne hrvatske političke prilike, u taj prijedlog uvrstiti poimence atentatore Luku Jukića i Stjepana Dojčića. 113

Sutradan su predstavnici pojedinih stranaka i grupa u Saboru čitali izjave 0 programatskom govoru novog bana. U ime Koalicije dr. Bogoslav Mažuranić5 pozdravio je, dakako, tu izjavu; njemu se u ime kluba unionista izvan stranaka priključio dr. Teodor grof Pejacsevich;6 A. Pavelić je u ime starčevića­ naca7 najavio vladi i većini, iz koje je ona proizašla, najodlučniju borbu i u Sa­ boru i izvan Sabora, stojeći pri tom uz svoj program, Bečku deklaraciju »Jugo­ slavenskog kluba« i saborsku izjavu od 5. lipnja 1917; dr.Josip Pazman8 je u ime Stranke prava otklonio banovu izjavu i u njoj sadržanu nagodbenjačku politiku kao nesuvremenu, protuhrvatsku te po Monarhiju i dinastiju štetnu 1 pogibeljnu i najavio da će njegova stranka složno raditi sa svim strankama u Hrvatskoj-Slavoniji, kao i onima u Austriji i Bosni, koje idu za tim da se sve hrvatske zemlje i svi dijelovi hrvatskog naroda ujedine na temelju historij­ skoga državnoga prava u jedinstvenu hrvatsku državu od Triglava do Drine pod žezlom zakonite hrvatske kraljevske, dvaput zakonito izabrane habsbur­ ške dinastije. Stjepan Radić9 nije se htio, u ime HPSS, složiti ni s Mažuranićem ni s Pavelićem. Ustvrdio je da je Koalicija u krizi izazvanoj padom grofa Tisze koncentrirala sve svoje sile da ne dođe kao nasljednik Skerlecza bivši ban Pavao barun Rauch, što je, po Radiću, bilo suvišno, jer Raucha ni drugi nisu htjeli. Uznastojala je dalje da ostane Skerlecz, a onda je dio svojih sila usmje­ rila i na to da postane ban Miroslav grof Kulmer ili bivši ban Aleksandar pl. Rakodczay, no uza sve to Mihalovich je postao ban. Naveo je da su oni (tj. opozicija), u pregovorima, postavili stanovite preduvjete prije nego preuzmu vladu, i to: da se prije svega ukinu sve naredbe o centrali iz Hrvatske, otpuste svi mađarski činovnici, zatvore odmah sve mađarske škole osim onih u kojima ima Mađara, itd. Kritizirajući bana, rekao je i ovo: »Bila je i dužnost hrvat­ skoga bana reći, da će provađati hrvatski kurs, kad mi svi znamo, da je sva naša muka išla za tim i kad jedni kažu, mi hoćemo hrvatski kurs, a drugima se podmeće vi hoćete srpski, pa nema sumnje da je trebalo reći i spomenuti, čim dođe nova vlada, hrvatski kurs. Ja sam rekao Esterhazy-u, da hrvatski kurs znači emancipaciju Hrvata od Mađara, ujedinjenje hrvatskih zemalja i provedenje seljačke demokracije.«10 1. Stranačko pregrupiranje. —Poslije Radića dobio je riječ dr. Srđan Budisavljević (HSK)n i izjavio —mala senzacija u Saboru! —u ime svog zastupnič­ kog druga Valerijana Pribićevića (!) i u svoje ime da ne mogu i ne će podupirati Mihalovichevu vladu jer ona stoji na stanovištu Nagodbe i državne zajednice Hrvatske s Ugarskom, a sada je jedinstven i odlučan zahtjev čitavoga slaven­ skog juga Monarhije da se na temelju narodnog načela, historijskog prava i prava samoopredjeljenja naroda sve zemlje u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine u jedno potpuno samostalno, slobodno i nezavisno državno tijelo, što se ne može ostvariti u okviru Nagodbe i državne zajednice s Ugar­ skom. Ta Budisavljevićeva izjava —prema zapisniku12 —doslovno glasi ovako: »Visoki sabore! Budući da nova hrvatska vlada stoji na stanovištu na­ godbe i državne zajednice kraljevine Hrvatske sa kraljevinom Ugarskom, a bu­ dući da je danas u ovo veliko vrijeme jedinstven i odlučan zahtjev čitavog 114

slavenskog juga monarhije, da se na osnovu narodnog načela, historijskog prava te prava samoodređenja naroda, sve zemlje monarhije, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine u jedno potpuno samostalno, slobodno i neza­ visno državno tijelo, te budući da se ovaj opći narodni zahtjev ne može ostva­ riti u okviru nagodbe, i u okviru državne zajednice kraljevine Hrvatske sa kraljevinom Ugarskom, to mi je čast u ime svoga druga Valerijana Pribićevića i u ime svoje izjaviti, da ne možemo i ne ćemo podupirati današnju hrvatsku vladu. (Pljesak kod Starčevićeve stranke prava. - Zast. Marko Mileusnić: A gdje ste vi drugi Srbi. Tko je izdajnik ili vi ili ovi? - Smijeh. - Zast. Marko Mileusnić: Neka me objese, ali ovo su ljudi.) Pri tome ćemo rado pozdraviti sve one čine hrvatske vlade, koji će ići za potpunom demokratizacijom čitavog našeg javnog života. Ujedno mi je čast u svoje ime izjaviti, da polažem čast zastupnika kralje­ vine Hrvatske na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. (Burni Živio kod Starčevićeve stranke prava. —Zast. dr. Ante Pavelić: Vivat sequentes.)« U toku sjednice, održane 18. VII,13 čitane su Radićeve interpelacije od kojih je najznačajnija bila ona u kojoj Radić pita novog bana: 1) uviđa li da su Hrvati u ratu svojom vjernošću i hrabrošću, po svom zemljopisnom i narod­ nom i kulturnom znamenovanju kao tisućuljetni državni narod ne samo ostali državna i narodna matica svih Južnih Slavena u Monarhiji nego su logičnim razvojem rata postali upravo žarište međunarodne politike Monarhije?: 2) priznaje li da je tu historijsku i današnju međunarodnu važnost hrvatstva najbolje shvatio »Jugoslavenski klub«, te je u svojoj izjavi od 30. svibnja najpotpunije i najsretnije formulirao sveopći zahtjev hrvatskog naroda da se ujedini u jedinstvenu hrvatsku državu?; 3) drži li ban da ima kao najpozvaniji predstavnik hrvatstva i dužnost i pravo da se obrati vladaru s predstavkom da vladar primi i sasluša predstavnike svih hrvatskih političkih stranaka o apso­ lutnoj potrebi ujedinjenja svih Slovenaca, Hrvata i Srba Monarhije, u njenim granicama, u jednu samostalnu državnu tvorbu, Kraljevinu Hrvatsku, kao najčistiju narodnu i demokratsku tvorevinu našeg doba, kao neosporivi dokaz odlučne i ozbiljne volje naše Monarhije da budući svjetski mir sklopi na općepriznatom međunarodnom temelju, na pravu samoopredjeljenja i slobod­ nog demokratskog unutrašnjeg uređenja svih evropskih naroda bez razlike? Obrazlažući svoju interpelaciju, Radić je rekao i ovo: »Visoki sabore! Mi smo Hrvati tako sretni, da uz sve neprilike i teškoće ovoga rata naše narodno i političko znamenovanje, što rat dulje traje, to više odskače. Mi smo tako sretni napose zato, jer ona nesreća, po kojoj su nas Hrvate kao što i Cehe dualizmom razdijelili, ono, što je imalo biti naša smrt, postalo vrelom našega narodnoga novoga života. Dalmaciju i ostalu primorsku Hrvat­ sku i Slovence ostavili su u Austriji u toj misli, da su to zakržljali dijelovi našega naroda i da će u sklopu, ili da bolje kažem, u procjepu između 70 milijuna Nijemaca i 30 milijuna Talijana ta šačica našega naroda izgubiti svako znamenovanje, a dotle ćemo se mi topiti u ovakomu nagodbenjaštvu i demokratizmu kakav je danas. Držali su tako, i prevarili su se, a tome je dokaz poglavito zajednički istup zastupnika na carevinskom vijeću, koji su novim osvitkom ustavnoga doba u Austriji, ili da kažem točno, u kraljevinama i zemljama zastupanima na 115

carevinskom vijeću, iznijeli kratku ali snažnu izjavu, koja zapravo znači naj­ sretniju i najpotpuniju formulu našega hrvatskoga, narodnoga, državo-pravnoga, demokratskoga programa. Sretna je ta formula i zato, jer je učinjena u času, kada je svijet htio slušati, kada je svijet poslije tri godine muka želio vidjeti i želio znati, što će taj austrijski parlament kazati. Nema sumnje, da je onda najzgodnije govoriti, kad se sluša. I Evropa je slušala i čula ono, čemu se nije nadala. Čula je, da se traži ujedinjenje svih južnih Slavena, svih Slovenaca, Hrvata i svih Srba u monarhiji na temeljima tisućljetne historije i hrvatskoga državnoga prava u kraljevini Hrvatskoj. Te riječi je dao dr. Laginja u svome obrazloženju. U samomu tekstu ih nema. To je najpotpuniji izraz, jer je to prvi i potpuno uspjeli kompromis između našega preporoda i između veličanstvene epohe pravaštva. Naš preporod je značio afirmaciju nacionalizma, ne brineći se za naše ime. Zvali se mi Iliri ili Hrvati, mi smo mi, a nijesmo Nijemci ili Mađari. Stvarao je institucije, kako svi znamo, kulturne, prije svega znan­ stvene, bavio se s etnografijom, jednom riječi to je bio nacionalizam prosvjete, koji je imao paralelno razviti političko-državopravni razvitak. U tome pogledu radili su i veliki Hrvati, kao što su Kukuljević, Rački i drugi. Ali uz to je naš javni život bio pocijepan i prekinut, pa se neko vrijeme činilo, da će biti razdijeljen između nacionalizma i jugoslavenstva. Toj borbi učinili su kraj braća Slovenci, kada su pod umnim vodstvom Susteršiča i dra. Kreka progla­ sili, da oni hoće biti u političkom smislu ono, što su i braća Hrvati, da se hoće skupiti oko banske Hrvatske, oko matice. To su oni kazali 1908. kad je tamo bila seljačka stranka, i god. 1912. kad je tamo bila pravaška stranka a i toliko puta su to rekli u carevinskom vijeću. Nema sumnje, da se toj zrelosti, toj dalekovidnosti slovenske braće poglavito imade pripisati, da je izjava od 30. svibnja ispala onako uvjerljivo i onako veličanstveno, kao što je bila. Sto je veliko, to je jednostavno. Velika je istina, da je sve to jedan narod. Velika je istina, da je na jugu monarhije bila jedna jedina država, a to je bila Hrvatska kraljevina. Pojedine su dijelove susjedi, kao Mađari i Mlečani, razgrabili, ali je jedinstven temelj ipak ostao, a to je bio državni temelj hrvatski. Može nastati pitanje samo za budalu, a za pametna čovjeka ne, kada se ujedini taj narod, kakvu će imati političku oznaku cijeli taj ujedinjeni narod.«14 »Tu će stvar riješiti povijest —nastavio je Radić.15 Ako se rat svrši bez većih, a možda i bez ikakvih teritorijalnih promjena, zemlje, koje nastavaju Slovenci, Srbi i Hrvati, bit će kraljevina Hrvatska. Ako se rat svrši sa potpu­ nom promjenom državnih granica, što je nemoguće, onda može doći do Jugo­ slavije, ali Jugoslavije, gdje bi imali biti svi Jugoslaveni, Bugari, Srbi i Hrvati. Gdje će biti Srbija, to mi pravo ne znamo, ali da će biti jača i veća, nego što je bila, to je stalno. Ali ne će biti uz slobodnu Bugarsku i slobodnu Srbiju ovdje kod nas ričet, koji bi se zvao Jugoslavija. To bi bila besmislica i nepravda sa hrvatskoga gledišta, to bi bila nemogućnost, bilo bi izdajstvo. Ako bi nas drugi htjeli izdati, mi se sami ne smijemo izdati. Ovdje može biti samo država hrvatska, dok postoji monarhija, a mi ćemo ju skrajnim silama čuvati.« »Mi moramo naše prilike urediti na principu narodnosnom i demokrat­ skom. Problem narodnosti i demokracije treba uzeti ozbiljno u ruke i to ne samo radi toga, jer čovjek hoće da izađe iz ovoga meteža, u kom se sada nalazi, nego zato, jer je to za nas pitanje života i smrti. Mi znamo, ako ovako 116

ostane, kako je danas, da se tako živjeti ne da; mi znamo, da dualizam nije samo jedna nepoćudna forma, nego nož, koji nas je raskolio na dvoje, troje i četvero; mi znamo, da mi ne pobijamo nijednog velikog interesa monarhije, naprotiv, da smo za monarhiju kao cjelina učinili toliko, da se to ne da, kako Rus kaže, ni slovom kazać ni perom napisać. Kad je tako, onda uvaživši i svoj geografski i etnografski položaj i narodnu svijest, možemo doći potpuno ne sa željama i molbama, kako se to hoće u Pešti, nego sa zahtjevom slobodnog naroda. Zgodno je kazao drug Pavelić na banov govor, koji je govorio o de­ mokraciji, zašto nije govorio o samoopredjeljenju naroda. Da ljevica ovoga sabora nije učinila ništa drugo, nego što je uzela tu stvar osnovom svoje politike, već je to takva jedna elementarna sila, koju mora priznati i većina, na kojoj mi ipso facto stojimo, kad smo za hrvatsku državu. I tako vidimo, da je naš sabor u životnom našem pitanju jednodušan i takav treba da dođe pred hrvatskog kralja, koji će ujedno kao austrijski car naći puta i sredstva, da hrvatsku državu, obnovi i uspostavi to laglje, što ne treba više da je uskrisuje.« »Nema nijedne uredbe u savremenoj Evropi, koja ne bi bila za nas, i kojoj ne bi bili već davno dorasli i za nju se spremili« —zaključio je Radić svoj govor.16 »Mi možemo tu svoju novu državu bez ikakvih trzavica obnoviti i ono, što smo do sad izgubili, jer nismo imali aristokratske reprezentacije te sjedili za zelenim stolom, to će nam se sada obilno nadoknaditi, da ćemo u noviji život ući, a da ne će biti potrebno jednog Tiszu poslati na frontu, a drugog postaviti na bansku stolicu, nego ćemo jednostavne ali čelične ljude postaviti na frontu i iza fronte i popuniti sva mjesta od bana do posljednjeg pandura po volji naroda, koji će sa svojom prosvjetljenom deomokracijom stupiti na prvo mjesto monarhije u njezinom novom federativnom obliku, da bude njezin najvredniji, ako ne najveći član. Molim gospodina bana, da uzme ovu stvar ozbiljno i najozbiljnije, da u ovoj monarhiji nema i neće biti druge tvorbe, nego kraljevina Hrvatska. Za nju se mi borimo i za takvu državnu tvorbu i samo za nju sav će hrvatski narod izaći pred kralja kao što danas samo požrtvovno umire za nju. (Odobravanje kod stranke prava.)« Na sjednici 19. VII.17 započela je rasprava o produženju financijske na­ godbe za četiri daljnja mjeseca, rasprava koja je mjestimično poprimila oblike žestokog suprotstavljanja zastupnika milinovaca i frankovaca. Dr. Ivan Lorković je u ime Koalicije18 u kraćem govoru zagovorio prihva­ ćanje odgovarajuće zakonske osnove, što je odmah stao pobijati u dužem i polemički intoniranom govoru zastupnik Stranke prava, dugo vremena od­ sutni dr. Ivo Frank. Svoj govor je zaključio ovako: »Imade još mnogo tih prigovora protiv većine u regnikolarnoj deputaciji, ali visoki sabore ja ne ću da duljim već samo želim još to reći, da je žalosno, da je gospodin izvjestitelj (I. Lorković) zagovarajući danas svoj predlog među ostalim i rekao, da nema razloga ništa mijenjati na zakonitom odnosu financijalnom između Ugarske i Hrvatske, dok regnikolarne deputacije hrvatske ne podnesu izvješće. Tri i pol godine hrvatska regnikolarna deputacija nije podni­ jela izvješća, a po svojoj praksi još ga ne mora i deset godina podnijeti i tako ćemo od godine do godine produljivati ovu sramotu, koju danas produlju117

jemo. Jedini pako radikalni lijek protiv toga jest to: ne produljiti ovu financijalnu nagodbu i opozvati regnikolarne deputacije, kako je izneseno u našem predlogu, pa stoga preporučam saboru prihvat našega protupredloga.«19 I Radić je sudjelovao u debati20 i u svom istupu rekao i ovo: »Mi treba da imademo od većine dokaze svijesti ustavne, svijesti slavenske i svijesti demo­ kratske, ako već ne ćemo da imademo dokaze svijesti državnopravne. Ja ne znam, gdje je pravni naslov koalicije, da ju ne smijemo napadati, nego da ju moramo štediti i braniti i da je samo u tom opravdanje, ako ona nešto pokaže. Ja sam pitao, gdje su govori većine. Nama ne treba govoriti. Koalicija se drži toga, da hrvatski sabor nije mjesto, gdje ona pokazuje svoje mišljenje. Gdje je to mjesto? Jesu li to konventikeli sa grofom Tiszom ili njezini u klubu? Ovdje u saboru je to mjesto. Mi od koalicije u nijednom pitanju kroz tri i po godine rata nismo čuli ni riječi odlučne, jasne, slavenske, hrvatske i demokratske. Ako je tome tako, onda ne znam, kako i s kojega razloga može većina tvrditi, da je to katastrofa i da bi bila velika šteta za hrvatski narod, da se makne s onog položaja, do kojeg je došla nepravim načinom.« »Mi znamo —nastavljao je on21 —da je do nedavna, dok nije koalicija bila u većini, u našoj publicističkoj literaturi živahno se raspravljalo o nagodbenim povredama. Bila je čitava politička literatura. Ovu raspravu vodio je s jedne strane besmrtni Pliverić, a s druge strane besmrtni Egersdorfer. Iznosilo se s jedne strane, da smo država sa svim političkim konsekvencijama, a s druge strane, da nismo doduše država, ali nismo ni mađarska županija. U zadnjem zasjedanju ja sam citirao Egersdorfa, kojega je svojevremeno smatrala sva naša javnost Skandaloznim mađaronom, a njegovo stanovište izgleda danas strahovit radikalizam za koaliciju. To se vidi, koliki je strašni prostor nizbr­ dice prevalila koalicija od Khuena prema onom bezdanu u koji bi htjela, da ju slijedimo. Ali ne ćemo. Ne ćemo je slijediti, jer nas ne vodi ni srpskoj braći, evo oni bježe od nje, dvojica su već ovdje, ni k braći Slovencima, nego u mađarsko ropstvo i sužanjstvo. Ne slijedimo je. Ne će da s nama razgovara. Pitanje je, hoćemo li mi s njom razgovarati. Ako mi o njoj govorimo, to je naša narodna dužnost i to teška dužnost. Bit će vrijeme, kad će narod progovoriti i mi ćemo zatvoriti vrata.« Obraćajući se klupama Koalicije, Radić je nastavio da je kritizira riječima »... da je svakome vama u glavi takav kaos o budućnosti hrvatskoga naroda, da tu nema jasnoga puta, s kojim bi mogli otići u Berlin, London, Pariz i Petrograd i reći: Mi smo ovdje Hrvatska i mi tu Hrvatsku imademo pravo proširiti na temelju historičkog i narodnosnog načela. Mi to možemo u ovoj monarhiji provesti, a ako to ne bude moguće, onda ćemo to provesti i bez nje. Mi smo bili prije Austrije, pa ćemo biti i poslije nje. To mi svagdje možemo reći i u tom će se vidjeti, da mi znademo, što smo i što hoćemo. Ovako pak izgledate kao predstavnici naroda bez svijesti, ako vas ozbiljno uzmu, a ako vas ne uzmu ozbiljno, onda izgleda, da je narod tako potlačen, da nema svojih predstavnika. Ovo drugo je nažalost istina. Mi smo tako potlačeni, da nismo mogli dobiti svojih predstavnika.« »Sad je rat —zaključio je Radić govor22 —i ono, što je rekao zastupnički drug dr. Frank o raspoloženju na fronti, ja ću popuniti i to kao jednostavnu informaciju, koja će biti kod mene općenitija i istiniti ja, jer je dr. Ivo Frank bio 118

samo na jednom odsječku fronte, a ja mogu reći, da nema odsječka nijedne fronte i nijednoga većeg odsjeka, s kojega ne bi bilo kod mene svih vrsti podčasnika i vojnika svih vrsti oružja, pa dapače i časnika, koji su mi se jedni pismeno, a jedni usmeno prituživali, pa oni kažu: Mi smo koaliciju držali za slavensku, ali to nije, držali smo ju za srpsku, ali ni to nije, a nikako je nismo držali goru od mađaronske, ali to uistinu jest i zato ćemo joj mi iskopati grob kod budućih izbora, kaošto ona nama kopa grob kod financijalne samostalno­ sti naše.« U zapisniku stoji zapisano: »Burno odobravanje kod stranke prava.« Na sjednici 20. VII.23 govorio je dr. Živko Petričić (SSP) i, između ostalog, rekao: »Visoki sabore, mi vidimo, da i Rusini, narod malen, traže da se sjedine sa Ukrajinom. Mi vidimo, da jugoslavenski klub u Beču, gdje su zastupnici naših krajeva: Hrvati, Slovenci i Srbi, vidimo, gdje traže sa stanovišta hrvatskoga državnoga prava i narodnoga načela ujedinjenje i samostalnost svih zemalja, u kojima stanuju Hrvati, Slovenci i Srbi u jedno, od svakog tuđeg gospodstva slobodno i na demokratskoj bazi stvoreno državno tijelo pod žezlom habsbur­ ške dinastije. Mi vidimo, da članovi južnoslavenskog kluba, priznavajući osebinu tih plemena, traže uspostavu hrvatske države, u kojoj bi sva plemena svakog od tih imena bila ravnopravna. Po tom zahtjevu jugoslavenskog kluba u Beču imala bi nastati u okviru habsburške monarhije i od zemalja, koje su pripojene monarhiji hrvatska država, a ne bi imao nastati ričet, kao što je to pred dva dana ovdje ustvrdio poštovani zastupnik g. Radić. Njega tu ovaj čas nema, ali moram reći, da to nije ričet, gdje se traži na temelju hrvatskog državnog prava uspostava hrvatske države, nego da je ričet jedino ono, što radi i govori gospodin zastupnik Radić, koji je danas za slavensku solidarnost, sutra protiv nje, koji je danas za pregovore s mađarskom vladom, a sutra opet proti, danas je uz koaliciju, sutra protiv nje i t. d. Uvijek je oprečan sam sebi, to je pravi ričet, u kom se niti sam zast. Radić ne može raspoznati.« Petričić je uzeo na nišan i frankovce izjavljujući: »S tom izjavom u Beču, stoji u skladu posve i naša izjava, koju smo dali 5. lipnja ove godine. I tu se traži na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava ujedinjenje svih zemalja u monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno, i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo pod žezlom habsburško-lotarinške dinastije. I makar smo to mi tako jasno, tako bistro, tako precizno istaknuli, da to mora svatko razumjeti i razumije, ipak se našla u narodu jedna stranka, a to ste vi od stranke prava, koji nas sumnjičite, da mi tražimo neku jugoslavensku državu, da tražimo isto, što traži ententa, što je tražio Beograd pod okriljem entente, i što traži jugoslavenski odbor u Švicarskoj. Vi ste nas denuncirali, makar ste čitali u našoj izjavi, da tražimo sjedinjenje i samoopredjeljenje naših zemalja u sklopu monarkije i pod žezlom naše dinastije. Kada bi čovjek htio ponosno postupati, morao bi pomisliti na onu talijansku: non ti curar di lor, ma guarda e passa —nemoj se brinuti za njih, nego ih pogledaj i prođi mimo. Kad čovjek ima čistu savjest, onda neka se zaista ne brine i neka ide dalje svojim putem. Razbijanje narodnih sila, to je bila vaša politika uvijek, a to je vaša politika i danas, jer stranka, koja imade u cimeru svom veliku Hrvatsku, jedinstvo 119

i slobodu Hrvatske; a podupire Raucha, podupire Tomašića i podupire Cuvaja, ta stranka si je oduzela pravQ kritike drugih stranaka, a napose patriotičnih stranaka. (Zast. dr. Aleksander Horvat: Stranke, koja podupire koaliciju!) Mi nismo koaliciju podupirali, nego smo ju samo turali napred i turat ćemo je uvijek. Kada se bude borila s Mađarima, tu ćemo je podupirati kao prijatelji, a gdje se ne bude borila s Mađarima, tu ćemo ustati protiv nje kao neprijatelji, ali ne licitiranjem uvijek na niže i niže.« Petričić je u žaru polemike spomenuo i nedavnu verziju da banom postane barun Rauch, Accurti podbanom, dr. Horvat predstojnikom odjela za pravo­ suđe, dr. Prebeg predstojnikom za bogoštovlje i nastavu, a dr. Sachs predstoj­ nikom odjela za gospodarstvo. Čini se da je i A. Radić bio u toj kombinaciji. »Kada ta Odisejada u Pešti - nastavljao je Petričić svoju polemiku24 - nije uspjela i kad su se gospoda morala vratiti na tvrde opozicionalne klupe natrag, onda su, u svojim listovima počeli pucati papirnatim topovima protiv nas, jer da smo im mi previše veliki srbofili, jugoslaveni, prišipetlje koalicije i t. d. Te navale bile su neprekidne i veće, nego li igda prije. To se vidi iz riječi pojedinih govornika u saboru i iz njihovih novinskih članaka. Oni hoće, da se o svemu i svačemu govori, samo da se ne dospijeva govoriti o onome, što je bilo u Pešti. A ja ću gledati, da o tome govorim. Ja bih molio gospodina dra. Franka, koji zna lijepo govoriti, a i gospodina Zatluku, koji isto tako lijepo govori, pa i prijatelja Stjepana Radića, koji previše govori, da nam o tome što kažu. I dr. Horvat se ovih dana grozio, da će sve iznijeti. (Zast. dr. Ante Pavelić: Aferu sa Smercsanijem treba iznjeti.) Treba sve iznjeti, da mi sa cijelim hrvat­ skim narodom zavirimo u zakulisne tajne, da se vidi, tko vodi kakovu poli­ tiku, pa da se razluče one stranke, koje hoće na vladu pod ovim sustavom, od onih, koje ne će. (Zast. Stjepan Radić: Od onih, koje su djevice, ali ipak svaki čas bivaju povaljene.) Vi ste djevica, a što koalicija s vama radi. (Buka u sabor­ nici. —Predsjednik zvoni.) Ovo sve iznjeti bilo bi potrebno, jer bi to pripomoglo ozdravljenju naših političkih prilika, za kojima godine i godine uzalud težimo. Na početku rata su nam gospoda predbacivala srbofilstvo. (Zast. Stjepan Radić: Vi ste premaleni srbofili.) Stranka prava nije htjela da radi sa Srbima Khuenove škole, koji su bili oružje Mađara protiv Hrvata, koji su bili zakleti protivnici hrvatstva, ali hoće da radi sa Srbima, koji se hoće da stave na stanovište hrvatskoga državnoga prava i hoće da rade za našu zajedničku domovinu. (Zast. Stjepan Radić: Kako će se zvati ta država? - Jugoslavija? — Zast. dr. Dušan Popović: Neka se zove Hrvatska. — Predsjednik zvoni. —Zast. Stjepan Radić: Oni ne će, da se zove Hrvatska. —Glas s ljevice: Tko je to rekao? - Zast. Stjepan Radić: Valerijan Pribićević. Rekao je pred svjedo­ cima, da se niti sanjati ne smije, da se zove Hrvatska. Pred svjedocima je rekao. —Zast. Valerijan Pribićević: To je bilo poslije ručka. —Zast. dr. Dušan Popović: Valjda je važnije, što ja u saboru kažem. —Predsjednik zvoni.) Sa onim Srbima, koji hoće raditi za našu zajedničku domovinu, radit ćemo. (Zast. Stjepan Radić: Hrvatska se imade zvati. U monarhiji može biti samo Hrvatska. To je jasno. —Predsjednik zvoni.). Mi smo izjavili, da hoćemo raditi sa Srbima, koji se stave na stanovište hrvatskoga državnoga prava. (Zast. Ivan Peršić: Pod svima uvjetima imade se zvati Hrvatska.) Radit ćemo sa Srbima, koji hoće, da se oslobodimo tuđinaca, 120

i da budemo samostalni. Ako g. Valerijan Pribićević ono kaže, kao što reče g. Radić, onda Valerijanu Pribićeviću nema mjesta među nama. Ali kad on kaže, da nije govorio, ja mu moram vjerovati. Zato rtii pozivamo one Srbe, koji hoće tako s nama raditi, da rade. Mi ne ćemo da Srbi budu oruđe proti Hrvatima. (Zast. Stjepan Radić: Ta to je čovječje načelo. To je rekao Horvat Zichyu. To nitko ne će u Hrvatskoj. - Buka. - Predsjednik zvoni. - Zast. dr. Ante Pavelić: Zato ste htjeli Raucha. - Zast. Stjepan Radić: Zato smo Raucha osujetili. —Zast. Ivan Peršić: Pomoću Klobučarića. Što je on radio tamo? —Zast. Stjepan Radić: Ja ne znam, jer ga nisam vidio. —Zast. Ivan Peršić: Sachs i Klobučarić su vaši impresariji. —Buka. —Predsjednik zvoni.). Mi ne ćemo da budemo oruđe jedni protiv drugih, a u korist tuđinca, koji bi se našoj borbi smijao i od toga vukao korist. (Zast. Stjepan Radić: Kasno ste došli na to. Cijeli život ste bili oruđe za tu svrhu. —Buka.) Ako se Srbi u Hrvatskoj, kojima to diktira razbor i nužda, u današnje doba stave na temelj našeg državnog prava, ta me stvar veseli, jer tim ojačavamo položaj onih boraca, koji se bore za ujedinjenje zajedničke naše domovine Hrvatske, a dok mi tako veliku ideju danas zastupamo i pozivamo čitav narod na rad oko uspostave hrvatske države, dotle poštovana stranka prava, koja uz nas sjedi, sasma drugačije okreće kabanicu i stavlja se na nagodbeno stanovi­ šte. « Za vrijeme govora milinovca I. Peršića dolazilo je do čarki i uzajamnog dobacivanja čak i uvreda (uglavnom između milinovaca i frankovaca), tako da je u jednom trenutku govornik bio prisiljen izjaviti: »Ja se ponosim našom sterilnošću i neaktivnošću, jer znamo, da ako nismo hrvatskom narodu njome koristili, da mu nismo ni škodili kao gospoda od ove strane (stranke prava) svojim postupkom u Pešti i da barem nismo sebe i svoj narod osramotili.«25 U zapisniku stoji zapisano i ovo: »Burno odobravanje u redovima Starčevićeve stranke prava i kod većine.« »Enfant terrible« Stranke prava i šurjak kasnijeg ustaškog vojskovođe Slavka Kvaternika dr. Ivica Frank iskoristio je priliku saborske rasprave o pro­ duženju financijske nagodbe da napadne Koaliciju,26 i to ovim riječima: »Zato, visoki sabore, nije čudo, da osim ono nekoliko riječi, s kojima je g. izvjestitelj (I. Lorković, HSK) preporučio predloženu zakonsku osnovu, te koje je riječi vrlo karakteristično popratio naš saborski drug g. Radić, —nije čudo, da osim ovih riječi nijesmo čuli sa strane većine, koliko sa strane hrvatsko-srpske koalicije, toliko i sa strane izvanstranačkih t. zv. unionista baš nijedne riječi, nijednoga govora, niti jednoga mnijenja! Ali, visoki sabore, ako je taj i takav postupak žalostan, ipak ga razumijem, jer proizlazi iz taktike i mora proizlaziti iz taktike hrvatsko-srpske koalicije, ali nešto drugo ne mogu razu­ mjeti, naime, postupak ovoga krila visoke kuće, ne mogu da razumijem postu­ pak Starčevićeve stranke prava, kojoj je uspjelo, da ovu debatu pretvori u razbojište gnjusnih osobno stranačkih izljeva, takovih izljeva, koji sa predlože­ nom zakonskom osnovom o produljenju financijalne nagodbe apsolutno ne­ maju nikakve veze.« Osvrćući se na tvrdnju zastupnika I. Peršića (SSP) da su frankovci u mani­ festacijama po Zagrebu 1914. god. vikali »Živio rat«, Frank je rekao: »Mi smo vikali ’Živio rat’ i mi smo vodili manifestacije po gradu Zagrebu 121

i dok smo ih mi vodili, dotle je išlo sve lijepo u redu. (Poklici u središtu i kod Starčevićeve stranke prava: Krasno! —Smijeh.) Istom, visoki sabore, kada nam je policija zapriječila manifestiranje i uzela u svoje ruke manifestacije, onda je uslijedilo ono, što se 28. jula [1914] u Zagrebu dogodilo. (Glasovi: Cujmo, čujmo. —Zast. Ivan Kovačević: Mi smo krivi, da je Potierek bježao iz Srbije!) Ja imadem za svoje tvrdnje klasične svjedoke, ali ne držim, da bi bilo uputno danas ih iznesti, samo želim reći to, da samo naivan čovjek, kao —što je g. nar. zast. Peršić može kazati, da smo mi skrivali rat. Mi nismo krivi ratu, niti smo mi ubili prijestolonasljednika. (Zast. Ivan Peršić: To ja nisam kazao.) Malo prije si rekao (Zast. Ivan Zatluka: Cijeli sabor je slušao.) da smo mi oduševljavali narod za predstojeću borbu, to je bila naša patriotska dužnost. (Zast. Ivan Zatluka: To je bila patriotska dužnost!)« »Visoki sabore! Pravo Hrvatske na financijalnu i gospodarsku samostal­ nost je neosporivo - nastavio je Frank. —Prema nazorima hrvatsko-srpske koalicije i većine ove kuće je obistinjenje i ispunjenje toga našega prava ovisno 0 našoj snazi. Ispunjenje financijalne samostalnosti je pitanje snage. To bi značilo, da samo borbom i to borbom, u kojoj ćemo oprobati našu snagu možemo postići ovu financijalnu samostalnost. Ja to sigurno ne znam, ali visoki sabore, kako se ovaj nazor slaže sa djelima i sa faktičnim djelovanjem hrvatsko-srpske koalicije, koja očito zazire od svake borbe? Ta borba za financijalnu samostalnost bi morala već jedamput stupiti u odlučan stadij. Do sada se je vodila uvijek po opozicionalnim strankama u saboru i po pučkim skupštinama izvan sabora. Ali bi bilo već jedamput vrijeme i ja mislim, da je sad najzgodnije, da se započne ta odlučna borba i ta bi morala započeti ovdje, gdje smo najjači, ovdje kod naše kuće, u našem parlamentu. Ovdje iz hrv. sabora bi morao početi prvi korak te odlučne borbe, i to jednodušnim zaključkom čitavoga sabora, da se financijalna nagodba više ne produlji, i onda u daljnjoj borbi, u borbi, koja bi nastala između hrv. svijesti i između nasilne gospodarske tuđinske politike, držim, da bi hrv. svijest podupirana ovim neosporivim pravom našega samoo­ dređenja triumfirala protiv tuđinske nasilne politike. Ali ja vidim, visoki sabore, da hrv.-srp. koalicija, da velepoštovana većina ove visoke kuće nije nimalo bojovno raspoložena. Ona je zadovoljna, da je iz nedavne krize dobro izašla, da je svoje pozicije uščuvala, a za drugo ju nije briga 1 bojim se, da nije u svojoj nutrinji odlučila stupiti u borbu za gospodarsko samoodređenje hrv. naroda. I tako napušta i zanemaruje jedan zbilja zgodan čas za početak naše borbe. A, visoki sabore, Bog zna hoće li biti prilike odnošaja za ovakovu borbu nakon četiri mjeseca, kad budete opet došli sa produljenjem financijalne nagodbe i da nije to zadnja zgoda u ovom ratu, da nešta odlučna možemo provesti.« Uzeo je riječ na kraju27 i Ivan Lorković [HSK] kao izvjestitelj o predloženoj zakonskoj osnovi i polemizirao s navodima dr. Franka: »Visoki sabore —rekao je Lorković. —Protupredlog, što su ga stranke prava stvorile god. 1915. o produljenju financijalne nagodbe, kaže sasma jasno: Pošto uslijed neproduljenja financijalne nagodbe nastupa financijalna samostal­ nost ... Ovaj put se to ne kaže. (Zast. Stjepan Radić: Jer ne treba. Postoji ex lex i ostao bi ex lex.) Jer gospodin Radić kao tako rekući član Stranke prava. (Zast. Stjepan Radić: Jest, bez tako rekući.)

122

Vrlo mi je drago, da se je ta stvar rasbistrila. Ja sam mislio, da govorim sa predsjednikom seljačke stranke, a kako vidim te stranke više nema. (Zast. dr. Dušan Popović: Stranka je otišla, a ostao je sam predsjednik.) Stranka prava ne tvrdi danas, da bi uslijed neproduženja financijalne nagodbe nastu­ pilo pravno stanje financijalne samostalnosti, i kao što je gosp. Radić izvolio kazati, pošto je sada ex lex, taj bi ex lex i ostao. Dakle morao je doći jedan ex lex, koji je trajao 20 dana, da stranci prava ad oculos pokaže, da ne stoji njezina prijašnja tvrdnja, da je dovoljno samo da se financijalna nagodba ne produži, pa da dođe do financijalne samostalnosti. Međutim ta tvrdnja Stranke prava kolikogod izgleda naivna —nastavljao je Lorković —nije naivna. Gospoda od stranke prava okljaštrila su svoj predlog, ne zato, što bi nastao ex lex, nego zato, što nije uspjela njihova akcija, koju su u Pešti započeli, i što još uvijek imaju nade, da bi se ta akcija mogla nastaviti. Ta bi se akcija mogla nastaviti vrlo podesno na ovaj način. Kada bi na pr. većina ovoga sabora zaključila, da ne produži financijalnu nagodbu, nastao bi ex lex. Većina ovoga sabora ne bi bila kadra, da u financijalnom odnošaju između Hrvatske i Ugarske uspostavi zakonsko stanje. Kakove bi bile posljedice? —Svakako bi se pokazala nesigurnost takvog položaja, od­ nosno pokolebalo bi to situaciju, koja je danas stvorena, i time bi se pružila mogućnost, da se nastavi ona akcija, koja je bila započeta od Stranke prava. (Kod većine: Vrlo dobro.) Gospoda su dakle željela, da mi ne votiramo produženje financijalne na­ godbe, a to je izrično rekao gospodin dr. Frank, koji je ovaj protupredlog obrazlagao. Ja sam zabilježio njegove riječi. On je upravo sokolio na taj patriotski čin, da ne produžimo financijalnu nagodbu. On nam je za taj čin stavio u izgled i svoju potporu. On je doslovno kazao, da ako koalicija ne produži financijalnu nagodbu, da će čitava opozicija biti uz nju. Dakle, za taj čin, da ne produžimo financijalnu nagodbu, možemo računati na potporu Stranke prava. Sto bi bilo dalje? - Da li nam Stranka prava garantira svoju potporu i za daljnje korake, kada mi financijalnu nagodbu ne bi produžili i kada bi uslijed toga trebali nastaviti borbu? —U svom prvom govoru nije dr. Frank nama te potpore zagarantovao. Ja mislim da prema iskustvu, koje smo dosada imali prilike osjetiti, i mi i cijeli narod, mogu posve pozitivno tvrditi, da u daljnjim koracima te potpore ne bi imali. Stranka prava išla bi s nama do momenta neproduženja financijalne nagodbe, a onda bi se naši putevi razišli. Kad bi se mi odlučili, da ne produžimo financijalne nagodbe i da usljed toga izvanzakonsko stanje ostane i poveli borbu, mi bi u borbu zagazili i vodili je, a Stranka prava otišla bi u Peštu, da pregovara o tom, kako bi ona u tom momentu došla na vladu.« 2. Govori disident Koalicije. — U indemnitetnoj raspravi uzeo je riječ 1. kolovoza28 disident Koalicije Srđan Budisavljević —govoreći protiv indemniteta —i izjavio da Srbi u Hrvatskoj ne mogu prijeći na dnevni red preko ozbiljnih riječi iz izjave Starčevićeve stranke prava od 5. lipnja. Oni moraju taj apel zabaciti ili prihvatiti, no prije nego što učine jedno ili drugo, njihova je dužnost da ispitaju dosadašnje uspjehe nagodbene politike, kao i izglede te 123

politike za budućnost. Oborio se na dualizam i nagodbenu politiku Mađara i rekao: »Međutim Ugarskoj nije bilo dosta, da je gazila i vrijeđala prava kraljevine Hrvatske, koja su joj zagarantovana nagodbenim zakonom, već je pošla i dalje i dva je puta digla ustav kraljevine Hrvatske, koji joj je također zajamčen nagodbenim zakonom, te postavila za komesare godine 1883. ba­ runa Ramberga, a godine 1912. Slavka Cuvaja. Kad se sve ovo uzme u račun, onda se mora doći do zaključka, da je nagodbena politika u pogledu političkih i državnih prava kraljevine Hrvat­ ske, do danas žalibože donijela Hrvatskoj neuspjeha, neuspjeha i opet samo neuspjeha!« »Moram dalje da se osvrnem na saborsku adresu hrvatsko-srpske koali­ cije primljenu u proljetnom zasjedanju hrvatskog sabora, kojom hrvatsko-srpska koalicija u svojoj adresi traži, da kraljevini Hrvatskoj bude pripojena Dalmacija i Bosna i Hercegovina, - sve to na osnovu nagodbenog zakona, sve u okviru unionizma. Ja vrlo rado dopuštam, da je u ovom zahtjevu hrvatsko-srpska koalicija pošla dalje, nego li je išla i jedna dosadašnja nagodbena stranka u Hrvatskoj. Ali se odmah ovdje mora postaviti pitanje, koje bi koristi i kakav bi položaj imala kraljevina Hrvatska, da se ostvari zahtjev njezine adrese. S druge strane mora se ispitati mogućnost i vjerojatnost postignuća onih zahtjeva, koji su u adresi postavljeni. Moje je mišljenje, da dok postoji dualističko ustrojstvo monarhije, da su minimalni izgledi Hrvatske, da bi se zahtjevi, postavljeni u adresi hrvatsko-srpske koalicije mogli ostvariti.« »Nu ja polazim i dalje pa kažem, da sve, kad bi i uspjelo, da na osnovu nagodbe i u okviru unionizma ova veća kraljevina Hrvatska postigne svoju i političku i financijalnu samostalnost, da i u tom slučaju nikako ne bi bilo riješeno na jugu monarkije i pitanje hrvatsko i pitanje jugoslavensko. Jer bi se u tom slučaju, kada bi došlo do provedenja ovoga programa, dogodilo, da bi i istarski Hrvati i svi Slovenci ostali postrance (Zast. Stjepan Radić: Pro­ pali), dogodilo bi se to, da bi ostali odijeljeni od narodnog i državnog života s nama, da bi ostali osamljeni i da bi se našli u preteškom položaju, da izdržavaju sami borbu $ jedne strane spram Njemaca, a s druge strane spram Talijana.« Budisavljević je zatim pokušao primjerima pokazati kako su se Srbi i po­ slije sklapanja Nagodbe često u Saboru zalagali i ustajali u obranu prava kraljevine Hrvatske; i najnovija historija Hrvatske pokazuje kako su se Srbi 1907. god. svom energijom i svom odlučnošću zalagali i založili u borbi protiv željezničarske pragmatike. Prema tome, po njegovu mišljenju nije opravdan prigovor, koji se često upućivao Srbima u Hrvatskoj, da se nisu zalagali za prava kraljevine Hrvatske, što je zastupnik Ivan Zatluka [SP] popratio upadicom: »To su krvnici naši!« »Odmah, iza kako je sklopljena hrvatsko-ugarska nagodba i odmah, kako se je vidjelo, da hrvatsko-ugarska nagodba ne odgovara interesima kra­ ljevine Hrvatske —nastavljao je Budisavljević svoju misao —počelo je da se u kraljevini Hrvatskoj i uopće u hrvatskome narodu jača pravaštvo, i što su veće povrede nagodbe bile, to je pravaštvo bivalo jače. Međutim je prava124

Štvo stajalo u ono vrijeme na negaciji srpskoga naroda. (Zast. Stjepan Radić: Jednostrana afirmacija narodnoga jedinstva.) Ne može biti sumnje, da su se Srbi, naročito poslije osamdesetih godina, kad je Khuen sapeo željeznom rukom Hrvatsku, našli u jako teškom položaju. S jedne je strane čitava Hrvatska počela smalaksavati u otporu protiv Khuena, pa je prirodna stvar, da je i srpski dio našega naroda počeo smalaksavati. S druge strane stajalo je pravaštvo na negaciji srpskoga imena i naroda. Pri­ rodna je stvar, da su uz ovakvo stanje stvari Srbi —htjeli ne htjeli - morali pristati uz nagodbeno stanovište. Njih je može se reći, protunagodbena ma­ njina prisilila, da se priklone nagodbenoj većini.«29 Spomenuo je da su Srbi 1908. i 1909. dobili srpski veleizdajnički proces30 i zatim nastavio ovako: »Srbi su dobili to, da je godine 1913. s jednim potezom pera uništena sa lica zemlje srpska narodno-crkvena autonomija, ona autonomija, koja je zagarantovana temeljnim ustavnim zakonima kraljevine Hrvatske. Srbi su dobili to, da su se, kad je počeo rat, tamnice napunile sa Srbima od Zemuna do Zrmanje. (Zast. Stjepan Radić: Tako su prije u mirno doba bile pune tamnice Hrvata.) Srbi su dobili to, da je na Srbe činovnike sa strane vlade udaren žig nepouzdanja i da su iz Srijema i istočne Slavonije premještavani i pobacani po zapadnim krajevima Hrvatske. (Zast. Ljubo Babić-Đalski: Dapače i doktori medicine.) Srbi su dobili to, da su nasilno odstranjivani sa rođenog ognjišta svoga i da je to njihovo ognjište ostalo pusto i da se nitko nije brinuo, što će biti s tim ognjištem, pa su na taj način srpska sela i srpske kuće u jugoistočnom Srijemu poharane i porobljene. Srbi su konačno dobili i to, da ih se je ubijalo i vješalo bez suda i bez sudaca. Ja u pravednom gnjevu osjećam dužnost, da protiv ovih progona srpskog naroda i protiv ovih zločina počinjenih na srp­ skom narodu, u ime svoga druga Valerijana Pribićevića i u svoje ime dignem glas protesta u hrvatskom saboru.«31 »Prirodno je, da se potonjih godina protiv svega ovog počinje da rađa reakcija u srpskom dijelu našeg naroda. Prirodno je, da su Srbi počeli da ozbiljno razmišljaju o tom, da uz ovakvo stanje i uz ovakve prilike napuste dosadanje svoje političko stanovište. Samo je jedna zapreka postojala, a ta je bila, otvoreno govoreći, što se sa strane protunagodbene opozicije srpsko ime i srpski narod priznavao nije. Međutim je 5. juna o.g. došla izjava Starčevićeve stranke prava. Kad je ta izjava u hrvatskom saboru pala, srpskom je narodu odlanulo. Njemu je sada omogućeno, da i on stupi u redove opozicionalaca protunagodbenjaka, te da se sa svom energijom svojom založi za potpunu samostalnost kraljevine Hrvatske. (Odobravanje i pljesak kod Starčevićeve stranke prava.) I zato Srbi s radošću pozdravljaju historijsku izjavu Starčevi­ ćeve stranke prava.« Sumirajući sve rečeno, Budisavljević je zaključio ovako: »Nagodbena politika od stvorenja nagodbe pa sve do danas malo je do­ bra, a mnogo zla donijela kraljevini Hrvatskoj. Izgledi nagodbene politike za budućnost nisu nikakovi. Izgledi za ostvarenje pripojenja Dalmacije, Bosne i Hercegovine kraljevini Hrvatskoj u okviru nagodbe —minimalni su. A sve kada bi ovaj zahtjev i bio ostvaren, to u tom slučaju ne bi bilo riješeno pitanje čitavog našeg naroda na slavenskom jugu monarhije. I za to, jer sve ove 125

činjenice, koje sam naveo, stoje, došli smo moj drug Valerijan Pribićević i ja do zaključka, da treba da napustimo nagodbenu politiku, na kojoj smo do sada kao Srbi u kraljevini Hrvatskoj stajali i da se odazovemo apelu hrvatske Starčevićeve stranke prava i da se pridružimo zahtjevima deklaracije jugosla­ venskog kluba u Beču i zahtjevima deklaracije Starčevićeve stranke prava u Zagrebu, pa da tražimo, da se svi krajevi monarhije, u kojima živu Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine u jedno potpuno, samostalno, slobodno i nezavisno državno tijelo, utemeljeno na bazi čiste i prave demokracije. Pri tome smo duboko uvjereni u potpunu opravdanost i u potpunu ostvarivost ovog zahtjeva. Ovo što danas traže Slovenci, Hrvati i Srbi monarkije, zahtjev je, koji je potpuno opravdan, potpuno pravedan i tim pravedniji, što taj zahtjev nema da se ostvari na tome, da mi budemo gospodari drugim narodima. Mi hoćemo samo to, da u svojoj rođenoj kući budemo gospodari, da u svojoj rođenoj kući budemo slobodni, da u svojoj rođenoj kući budemo nezavisni. Mi ne ćemo, da u našoj rođenoj kući itko drugi na svijetu nad nama gospodari. (Kod Starčevićeve stranke prava: Živio! Pljesak. Tako je!) Ja ću da završim i da kažem, da ovo stanovište, koje sam danas iznio, da sam ga mogao iznijeti samo u ime svoga druga Valerijana Pribićevića i u ime svoje. Nu ja sam duboko uvjeren, da će srpski narod u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i u Dalmaciji listom pristati uz ovo stanovište i uz ove zahtjeve. (Zast. Stjepan Radić: Svi su Srbi za to kao i svi Hrvati, samo... —Zast. Ivan Kovačević: Samo Stipica Radić nije, Cesarevac!) A kad se to zbude, a ja sam uvjeren, da će se to zbiti, onda ćemo svi mi: Slovenci, Hrvati i Srbi da se svrstamo u jedne redove i u čvrste falange i da pođemo u borbu sa geslom: Dolje nagodba! (Kod Starčevićeve stranke prava: Živio! Tako je!) Živila slo­ bodna Hrvatska, živila ujedinjena Jugoslavija!« —kliknuo je Budisavljević. 3. »Hrvatski demokratski blok«. —Prvak Starčevićeve stranke prava liječ­ nik A. Pavelić osvrnuo se opširno i kritički, u govoru 3. VIII,32 na politiku Hrvatsko-srpske koalicije. »Godine 1906. oprobala je hrvatsko-srpska koalicija izmirenje s Mađa­ rima i mora joj se priznati, da je kod toga imala momentanog uspjeha, jer je srušila Khuenov režim, ali su Mađari odmah, čim je prestala nužda bratske hrvatske pomoći, protiv braći izašli sa željezničarskom pragmatikom, koja je hrvatsko-srpsku koaliciju natjerala u opoziciju.33 Kod tog pokusa godine 1906. imali smo samo dvostruku štetu. U jednu ruku smo se zamjerili u Beču radi bratstva oružja, što nam se još ni danas nije oprostilo, a u drugu ruku je željezničarska pragmatika i borba protiv nje donesla narodu nasilni režim Rauchov i sve njegove progone. Da se opet tom zlu doskoči i ta nevolja odstrani, dala se je hrvatsko-srpska koalicija i po drugi put zavesti te je, sporazumjevši se sa Tomašićem, opet podupirala vladu i nagodbeni sistem, pod izlikom proširenja izbornog prava.34 Kada znamo za manjkavosti izborne reforme, koja je bila predložena ovoj visokoj kući, a na kojoj se nije niti jedna tačka smjela mijenjati, kada znamo sve one poteškoće, koje su se stavljale, da se može doći do pravog izražaja narodne volje, mislim, da možda oni, koji su tvrdili, da su Mađari i Tomašić 126

pristali na proširenje izbornog prava samo zato, jer su mislili, da će tim osla­ biti narodni otpor, nisu imali krivo. Nu kada se je pokazalo uslijed velike požrtvovnosti našeg naroda obratno, opet se je sa strane Mađara počelo ba­ cati klipove pod noge, što je sve dovelo dotle, da je hrvatsko-srpska koalicija morala prekinuti sa Tomašićem, a konačno posljedica toga bila je nasilni režim i komesarijati. Da se makne komesarijat, koalicija je po treći put pokušala, da sa Skerleczovom vladom nađe neki modus vivendi, te ju je omogućila u saboru, ma da u toj vladi nije imala nikakva udjela. Praktične su posljedice toga odnosa bile, da je koalicija nosila svu odgovornost za čine te vlade pred narodom, a da ih nije mogla ni najmanje korigirati. Tu se opet pokazalo, da ni tim načinom koalicija ne može niti sebi niti narodu koristiti. Zato je sad opet konačno došla na isto stanovište, gdje je bila i god. 1906. iz istih i sličnih motiva, koji su se onda pokazali kao neosnovani, pa će se žalibože pokazati, da i ovaj put mora da svrši onako kao i prvi put, jer uzrok tom svem zlu leži samo u onom, što mi kažemo, leži u nagodbenom odnošaju, koji pogoduje samo mađarskom impe­ rijalizmu i koji se svaki put, čim se Hrvatska samo malo makne da učini nešto za ojačanje svoje snage, okrene protiv nje. Tako dugo doklegod se Mađari ne odreknu te misli, da će na razvalinama Hrvatske stvoriti svoju veliku naci­ onalnu državu, ne može biti ni sporazuma s njima, a to će biti samo onda, kad se odreknu dualizma i nepravedne hegemonije, koju im on daje. A i tobožnjeg sporazuma u demokratskom smislu ne može biti, dokle se oni ne odreknu oružja, koje se bazira na pravu jačega, jer dok Hrvati njima čine po volji, dotle su im saveznici i braća, a čim se usprotive njihovoj pohlepi, onda se oni služe pravom jačega. Uočiv ove razloge mora Starčevićeva stranka prava da pobija svaku nagodbenu vladu, jer je tim vladama zadaća da učvršćuju ovaj nevaljani sustav, a ovu sadanju vladu mora pobijati tim više, u koliko u njoj sjede ljudi, koji su s obzirom na svoje vrline i sposobnosti kadri ovako pogubni sistem narodu prikazati kao podnosiv. Ovo je malo paradoksno, ali nije ništa nova. Ovu je misao iznio naš utemeljitelj [A. Starčević] i bio je radi toga mnogo okrivljivan, jer je bio krivo razumljen, ali iskustvo prošlih godina nagodbenog života pokazalo je, da je on imao pravo. Zašto? Sistemi Hedervaryev, Rauchov, Cuvajev sami su po sebi bili takvi da nije trebalo narodu puno dokazivati, da nevaljaju, dočim je sistem Mažuranićev u prošlosti, a sistem hrvatsko-srpske koalicije u novije doba mnogoga mogao dovesti u napast, da se pod nagodbom i pod dualizmom ipak može za zemlju i narod nešta dobra učiniti. Prije sam upozorio, da je prošlost dokazala, da su se sve nade u tom pravcu izjalovile, pa možemo zato pozitivnošću ustvrditi da će se to isto i sada i u bu­ duće pokazati, šta više prema sadašnjem iskustvu znamo, čim narodnija vlada, tim veća mađarska agresivnost.« Sutradan35 je u raspravi sudjelovao i predsjednik HPSS Radić i održao dug i vrlo zanimljiv govor. Istakao je odmah u početku da je ovaj Sabor jedini parlament na našem narodnom i državnom području koji vijeća pod svojim biranim predsjednikom, po svom poslovniku, što ga je sam uredio, i koji danas vijeća pod svojom parlamentarnom vladom. Uz to je jedini parlament, jedini sabor koji je s narodnosnog gledišta —a to je odlučno u Evropi i u svijetu —potpuno jedinstven, a s gledišta demokracije najdemokratičniji ne samo 127

u Monarhiji nego valjda u čitavoj Evropi, uzimajući pri tom u obzir samo rad ovog Sabora i članove koji sudjeluju u radu. Rekao je da je ovaj straho­ viti rat učinio iz jedne države mjesto katastrofu »izvor preporoda sviju na­ roda«, a to je Rusija; pozabavio se opširnije s Antantom i rekao da ona, s političkog gledišta, zastupa »velike principe, koje su i naš bivši kralj i mini­ star izvanjskih posala priznali. Ententa —kazao je —zastupa trajan mir sa postepenim ograničavanjem naoružavanja i trajan mir sa samoopredjelje­ njem naroda. Mi svi vrlo dobro pamtimo da to nije bio program niti mini­ starstva Stiirgkhova niti Tiszina, a znamo da se u službenoj Njemačkoj ne govori tako ni danas«; pohvalio je ponovo rusku revoluciju: »Ruska revolu­ cija predstavlja apsolutni i neumanjivi plus za sveukupno čovječanstvo, oso­ bito plus za našu monarhiju, a prema tome i plus za nas. Mi to vidimo na svakom koraku. Sve izjave našeg mladog umnog vladara i ministra spoljnih poslova Czernina nose to obilježje. Oni bi bili prema carističkoj Rusiji dobri susjedi, ali oni će biti a naša monarhija mora biti, još mnogo više nego što smo bili prema carističkoj Rusiji, zato, jer je Rusija riješila osobito slavenski problem unutrašnje politike.« »Kad to znamo, onda ćemo vidjeti —tvrdio je Radić —da je ententa do nedavna griješila, dok je jugoslavenski problem kao srpski smatrala, i dok se pisalo i govorilo, da će to biti velika Srbija, i da tu nema ništa drugo nego Dušanovo carstvo. Pad ruskoga carizma donio je novo svjetlo. Dvoje je samo moguće, ili da ostane situacija u srednjoj Evropi prema granicama, kako je danas, i onda će u monarhiji biti kraljevina Hrvatska slobodna i sjedinjena, a izvan monarhije ujedinjena obnovljena Srbija i jaka Bugarska. A dođe li do radikalnog rješenja, onda se ne će riješavati niti sa Koburgom niti sa Karađorđevićem, nego će se riješavati sa Slovencima, Hrvatima, Srbima i Buga­ rima. Riješavat će se pitanje sa Srbima i Bugarima koji su historijski narod na tom teritoriju, riješavat će se, kako je rečeno u izjavama svih državnika Evrope i Amerike tako, da Balkan prestane biti vječno ognjište za nemire, već da bude ne samo produžak [!] Azije nego najsređeniji dio Evrope. To se ne će postići tako, da se ono nezdravo stanje, koje je bilo i koje je sve zabrinulo i ogorčilo, da mladež, koja je za to, da uči i radi, i to uči umom, a radi mišicama, da ta mladež mjesto da studira knjige pravi bombe, i mjesto da se vježba u ručnom radu, da radi ralom, motikom, vježba se revolverom.« Svoj govor završio je —izazvavši buran pljesak frankovaca i zastupnika Seljačke stranke — ovako: »Mi danas imademo takvu kvalifikaciju —ako se ne uzmu u obzir naše malice, a drugi imadu takvih malica i više —imamo takvu kvalifikaciju, da možemo doći pred svaki forum u monarhiji a i izvan monarhije kao historijski, kulturan i prosvjećen narod, koji nesamo da znade što hoće, nego i kako hoće. Zato ne samo radi toga, nego i radi pravice, mi ćemo raditi pa ćemo i dočekati ujedinjenu Hrvatsku u okviru monarhije. Završujem i kličem živila Hrvatska!« Na idućoj sjednici, 7. VIII,36 na samom početku ban Mihalovich je »naje­ nergičnije« protestirao protiv Radićeva govora, osobito protiv onog dijela kojim Radić hoće da ruši integritet zemalja krune sv. Stjepana, pa je polemi­ zirao s njim, ne prezajući ni od uvreda. Rekao je, između ostalog, da gospo­ din Radić hoće igrati koju sličnu ulogu kao Kerjenski, a nije Kerjenski niti 128

Kerjenskić. »Za njega vrijedi ona narodna rečenica: Vidila je žaba, kako se konj kuje, pa je digla i ona nogu.« Većeslav Wilder [HSK] se u svom govoru37 opširno pozabavio »fenome­ nom Radić« priznajući mu interesantnost, ali istovremeno i svojstvo da su mu govori smjesa istine i laži, a sve zajedno da je »jedan veliki miš-maš.« »Visoki sabore! —rekao je Wilder. —Moram priznati, da je g. Stjepan Radić bio glede svoje karakteristike vrlo iskren. Rekao je, da je on lakoga i mobilnoga karaktera i ovakovi ljudi da su sada vrlo potrebni, jer su i avijatičari u vojsci potrebni. Visoki sabore! Ja ne ću ulaziti u tu njegovu prispodobu, jer bi ta prispo­ doba dala široko polje za kojekakove doskočice, samo ću kazati, da gospodin Stjepan Radić ne uviđa, da se je time sam osudio kao političar, jer je time priznao, da on nema načela, da nema principa, da ga načela i principi ne vode u njegovu životu i čitavom njegovom političkom radu. Nema naime načela, na koje on ne bi pristao, i nema režima, za koji on ne bi formulu svoju našao (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: To je istina). On nam predbacuje svima: Tko se može od vas s mojom radinošću takmiti! A to i jest najstrašnije, da je ovakav čovjek još i marljiv, jer kolika bi bila sreća za hrvatski narod i za nas sve, da je on teško mobilan, da teško putuje! Ne bi on tako lako skupio svoj kofer i otišao sad ovamo sad onamo, pa možda ne bi tako lako ni odlazio ni u Peštu. Ja mislim da je njegova radinost i marljivost na štetu opće stvari, premda je u skladu s njegovim mobilnim karakterom. On je nama nabacio svoj razvoj, kako se je nudio svim strankama. Nema stranke u Hrvatskoj, s kojom on nije htio nesamo kooperirati nego se odmah i fuzionirati. Nema stranke, nema načela, nema programa u Hrvatskoj, koji on nije htio prihvatiti. I gospodin Stjepan Radić ne vidi u tom tešku osudu njega kao političara! I napokon, kaže on, našao je utočište u naručju Stranke prava, vulgo Frankovaca —nastavljao je Wilder. —A kako je našao to utočište? Našao je uslijed toga, jer je trebao potpise za razne predloge, a oni su mu te predloge potpisivali. Tako se je sastao s njima. On hoće da iz tih potpisa izvede neku veliku zaslugu gospode od Stranke prava. Međutim možda nije shvatio, da ova velika mobilnost gospode, da potpišu svaki predlog gospodina Radića služi samo u tu svrhu, da jednako kao i on smetaju rad ovoga sabora. Zato oni tako lahko potpisuju svaku njegovu gnjavažu. I u zahvalu toga, jer je tako lahko dobio potpise od te gospode, pogazio je sve ono, što je nekada propagi­ rao i zastupao. Nema tih načela i misli, koje on ne bi profanirao. Došao je u našu javnost propagirajući slavensku solidarnost. A zar nije on tu slavensku politiku napustio, zar nije pogazio sve ustavne naše principe, zar nije pogazio sva demokratska načela, kad je ušao u društvo s ovom strankom, koja tjera zakulisnu, prosto kabinetsku politiku, koja mrzi i hoće da zatare svaki ustavni rad. (Dr. Dušan Popović: Politiku crnog kabineta.) Složivši se s onom gospo­ dom učinio je ono, što i onaj poganski kralj, komu je onaj, koji ga je krstio rekao: ’Spali sve, što si obožavao, a obožavaj sve, što si spaljivao.’ Gospodin Radić misli, da je ta ljubav jako čvrsta, i da je sada konačno našao stranku, koja ga shvaća. Međutim već danas, već u današnjoj ’Hrvat­ skoj’, organu ove stranke, ta se gospoda odriču Radića, ma da su mu u subotu 129

i te kako odobravala. (Zast. dr. Dušan Popović: I oni su mobilni! Avijatičari politički!) Čini se, da je upravo na ovu gospodu djelovao članak Tester Lloyda\ (Zast. dr. Dušan Popović: Oni se boje za poziciju Starčevićeve politike u Pešti.) Ja držim, da je došlo do preuzimanja vlade po Rauchu, kako su mislila gospoda Frankovci i Radić, da bi mu se, ma da je računao sigurno na neko odjelno predstojništvo za sebe ili za svojega gospodina brata, dogodilo ono, što mu se dogodilo sada, i da bi onda došla do izražaja ona karakteri­ stika, što ju je Rauch rekao za Radića, da naime s gospodinom Radićem treba govoriti u prisutnosti trojice svjedoka i dvojice stenografa. (Smijeh.) Da je došlo do diobe zemaljskih dobara, držim, da bi mu se izmakla i ta stolica. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Nemate pravo govoriti tako o Radićevom bratu.)« »Preletimo li djelovanje gospodina Radića u našoj javnosti, sjetit ćemo se —rekao je Wilder dalje u svom obračunu s Radićem —kako je došao u našu javnost. Došao je propovjedajući pozitivnu, realnu politiku, jer da se samo takovom politikom može oboriti protunarodni Khuenov režim. Nu čim je došao do djela, čim je taj Khuenov režim doista trebalo oboriti, čim se je pojavila hrvatsko-srpska koalicija, koja je okupila sve narodne elemente, da zadade smrtni udarac Khuenovu režimu sa riječkom rezolucijom, ustao je Radić i izdao užasan proglas,38 u kojem proklinje sve začetnike riječke rezolu­ cije.39 Onda slijedi njegovo djelovanje pod banom Tomašićem. Banu Tomašiću je pomogao, kada je prvi put došao u sabor sa većom strankom od 8 zastupnika, da razbije sabor; poslužio mu je sa 8 glasova, da izabere onakovu delegaciju, koja je u zajedničkom saboru odmah glasovala indemnitet zajedničkoj vladi, ma da je još postojala željeznička pragmatika i tim je činom profanirao narodnu borbu od god. 1907. Ali u toj službi banu Tomašiću imade još jedna crna točka Radićeva, koja se ne smije zaboraviti: ne smije se zaboraviti onakvo djelo, jer se po tome djelu može suditi čitav čovjek. Sjećam se procesa protiv dra. Lorkovića. Kada je ban Tomašić u jednu ruku htio, da razbije i uništi našu narodnu snagu, da oslabi sabor, a u drugu ruku da difamira sve istaknutije narodne ljude, da ih tako onemogući u narodnome životu, onda mu je i u tom Radić pomogao. Dr. Lorković dospio je tako na optuženičku klupu radi prevare. Kako se je onda ponio Radić? —Radić, neka­ danji prijatelj dra. Lorkovića, njegov drug od mladih dana, taj Stjepan Radić ne samo, da je u onoj aferi prvi i najstrastvenije radio protiv njega u Zagrebu, nego je trčao i u Osijek, da može svjedočiti lažno i krivo protiv svoga druga. (Glas kod Stranke prava: To je previše.) Jest, dokazano je —ne znam da li je radio svijesno ili nesvijesno —da je lažno svjedočio, jer je vrhovni sud osudu, stvorenu na temelju svjedočanstva Radićeva, morao reviziji podvrći i ukinuti. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj nešto progovara. - Zast. dr. Edo Lukinić: Lažno je svjedočio. Nemojte ga braniti. Kad jedan svijesno svjedoči laž, nemojte ga braniti.) I Hrvoj je bio pozvan za svjedoka, ali makar da je Hrvoj od uvijek naš odlučan protivnik, ipak nije išao svjedočiti u onoj parnici. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Jer mi se je sve zgadilo, a najviše uloga Radićeva.) Pa kakvu je nagradu dobio Radić za to? Sjećamo se slučaja sa Sokolićem. Onda se je ban Tomašić htio Radiću zahvaliti za sve njegove usluge —ta prozvao ga je onda svojim bičem protiv hrvatsko-srpske koalicije —na taj način, da ga je htio u zatvor 130

strpati, potpuno uništiti... (Glas sa ljevice: Strpao ga je u zatvor.) I u zatvor ga je strpao. Radić zaboravlja na tu jako svježu svoju prošlost, zaboravlja, kako protu­ narodni režim nagrađuje ovakove usluge, jer ne bi onda prije mjesec dana jednako postupao. Ja ne ću spominjati, jer mi to svi znademo, kakvu je ulogu igrao Radić, kakve je skokove činio, kakve peripetije pravio od početka rata do danas. Samo u jednomu govoru, koliko skokova znade učiniti! Neka mi primjerice kaže, tko znade, da li je Radić nagodbenjak ili protunagodbenjak? I u tom je pitanju pravio već prema situaciji bezbroj skokova. (Zast. dr. Dušan Popović: Trebalo bi istražiti, da li on to znade.) Ne ću spominjati, kako predlog Radićev, da se ukine rekvizicija žitarica, nikako se ne može slagati s njegovom seljačkom i pučkom politikom, gdje je rekvizicija potrebna i naređena upravo zato, da se naš čovjek iz najnižih slojeva zaštiti, i da se stane na put lihvarenju bogatih spekulanata. Tu predsjednik pučke, tobože najdemokratskije stranke ustaje na obranu lihvara, radi jedne harangue i gesla, kojim misli, da će udovoljiti širim slojevima.« Nastavljajući obračun s Radićem, Wilder je spomenuo »aferu Smercsanyi«, što je podiglo atmosferu u sabornici. »Visoki sabore! Jedna stvar, koja u ovom saboru nije jošte spomenuta, a uzvitlala je veliku prašinu, o kojoj je ovisilo mnogo života i velikih interesa narodnih, bio je Smercsanyijev govor u ožujku u zajedničkom saboru. Ja se moram da pozabavim onim otkrićima, jer postupak kod tih otkrića opet predstavlja jednu žalosnu epohu naše domaće politike. (Zast. Stjepan Radić: Sto nama treba Smercsanyi. —Zast. dr. Dušan Popović: Treba ga vama, ali samo nije uspio.) Smercsanyiev je govor opet jakim svjetlom osvijetlio narodu ... (Zast. dr. Vuk pl. Kiš: Treba ovu našu vezu dokazati. —Zast. dr. Dušan Popović: Hvala Bogu. —Zast. dr. Edo Lukinić: Samo slušajte, pak ćete čuti vezu. — Zast. dr. Vuk pl. Kiš: Mi odmah vidimo, što se hoće.) Vidite, g. dre. Kišu, kako pogađate moje misli. Upravo sam ja uzeo sebi za zadaću, da tu vezu, koja je tako jasna čitavoj našoj javnosti, do posljednjega analfabeta, još jače osvijetlim i prikažem. Ova je veza tako jasna, jer se u njoj očituje ona stara metoda vaše stranke, očituje se ono stožerno načelo, koje je ravnalo čitavom politikom vaše stranke. (Zast. dr. Dušan Popović: Reakcija im je Bog. — Zast. Stjepan Radić: Bolje je biti reakcionarac, nego policajac. - Zast. dr. D.Popović: Evo reakcionarca! —Buka na ljevici.) Ta Smercsanyijeva ot­ krića nijesu ništa nova u hrvatskoj politici. Cim se operira sa kojekakvim dokumentima, odnosno sa kojekakvim falzifikatima, onda je to već oprobana metoda u našoj politici. Ne treba onih starih 70-ih godina da spominjem, već se samo sjetimo Friedjungovih dokumenata, Friedjungove afere. U doba ratne napetosti, kad je obavljena aneksija Bosne kroz dvije godine prijetilo se hrvatsko-srpskoj koaliciji, da postoje strašni dokumenti, koji će dokazati podmitlji­ vost prvaka hrvatsko-srpske koalicije i tako ih uništiti, razotkrivši ih kao plaćenike Beograda, te kao veleizdajnike. Ti dokumenti Friedjungovi stajali su kroz dvije godine nad hrvatsko-srpskom koalicijom kao Damoklov mač. Na temelju tih dokumenata nije sazivan hrvatski sabor kroz čitavo to vrijeme, na temelju tih dokumenata vladalo se u Hrvatskoj bez sabora i protiv sabora. 131

I šta je napokon dokazano? Nakon dvije godine došlo je konačno do sudbene rasprave,40 ali već čim su sudbeni dokumenti objelodanjeni u našim novinama, svaki je i onaj posljednji čovjek vidio, kako su to nespretni i glupi falzifikati.« Zastupnik Smercsanyi je 21. III. 1917. u parlamentu interpelirao Tiszu zašto se u Hrvatskoj ne poduzimlju, jednako kao u Bosni i Češkoj, drakonska sredstva i Wilder je o tome ovako nastavio: »Ja najprije hoću da spomenem tenor interpelacije Smercsanyi-eve, on je prigovarao na temelju informacija dobivenih od gospode iz Beograda i iz Hrvatske vladi grofa Tisze, što se vlada u Hrvatskoj tako liberalno, on traži drakonska sredstva i drakonske mjere kod nas. Njemu je bila preliberalna vlada baruna Skerlecza. To je bio temelj Smercsanyi-eva govora. Zato je tim žalosnije, da se je mogla naći stranka u Hrvatskoj, koja je podupirala ovakav govor i odobravala onim klevetama, prigovarajući, da se preblago vlada u našoj domovini. (Prigovori između poje­ dinih zastupnika Stranke prava i koalicije.) Ja ne ću ulaziti u detalje onog Smercsanyi-evog govora, ja ne ću spominjati onu glupavu tvrdnju njegovu, da je zastupnik Surmin sabrao 24.000 K za beogradsku obranu. U njegovom je govoru igrala najveću ulogu t. zv. konfidentska lista bivšeg srbijanskog ministra-predsjednika Pašića. Na toj konfidentskoj listi stajala su osim 70 drugih građana iz Hrvatske i Slavonije i imena ovih narodnih zastupnika (čita): Svetislava Popovića, Wildera, Surmina, Srđana Budisavljevića, Lorkovića i Rajačića. Čim je ovaj govor Smercsanyi-ev telefonski bio ovamo javljen —to je bilo 21. ožujka u Pešti, a vijest je došla 22. ožujka o. g. —ja sam smjesta u našem organu »Hrvatskoj Riječi« dao izjavu, gdje sam prikazao tendenciju cijelog toga govora, i odmah sam smjesta proglasio još isti dan 22. ožujka i ne poznavajući drugih detalja njegovog govora, da je sve to jedna kleveta i falzifikat, i sad sam, visoki sabore, u stanju, da to prilično i dokažem. ’Hrvatska’ onda ne samo da je odmah kliktala od veselja, ne samo da je velikim slovima javljala, da je veliko-srpska propaganda otkrivena u Pešti, nego se još oborila dne 24. ožujka s jednim člankom, koji odaje stil gospodina Horvata, a mislim da se ne varam, da je on pisac toga članka, strašno na mene, kako se usuđu­ jem, da ovu konfidentsku listinu proglasim falzifikatom. (Prigovori kod Stranke prava. —Glas u središtu: Evo vam veze između Smercsanyija i vas!) Ja sam valjda dakle morao dru. Horvatu odmah priznati, da je zbilja nešto istina i da se u Beogradu zbilja našlo nešto o meni. (Buka. - Zast. Stjepan Radić nešto govori. —Zast. dr. Vuk pl. Kiš nešto govori.) Kada tražite, gospodine Kišu, da treba vezu povezati između interpelacije Smercsanyjeve i vas, to velim, da ne treba ništa drugo, nego pokazati vaše novine poslije toga otkrića Smercsanyjeva. Ali ima još više veza. Ja sam spomenuo odmah na početku svoje izjave —nastavljao je Wilder svoj obračun sa saborskom ljevicom —da je u Smercsanyjevoj aferi igrao sigurno glavnu ulogu gosp. Klobučarić. Kako ’Hrvatska’, dotično gospodin Horvat odgovara na to? Ja sam rekao ’nekakav redarstveni činovnik’. Ja ne znam što je, glavno je, da je policajni agent. Nato gospodin Horvat brani Klobučarića i veli: Gospodin je Wilder napao ’na činovnika Klobučarića, za kojega smo se mi upitali i saznali smo’... ja držim, da gospodin dr. Horvat nije trebao pitati —’da je taj gospodin gradski kapetan i sada šef tajnoga redarstva za bivšu Srbiju u Beogradu’. Dalje kaže, da se ja poglavito radi toga 132

obaram na Klobučarića, jer da je ’prema svojoj prisezi vršio svoju dužnost’. Dalje kaže gospodin Horvat, da su isprave iznesene u Smercsanyjevom go­ voru pronađene po vojničkim organima u ladicama srpskih državnika. (Zast. Ivan Kovačević: Na tavanu su ih našli nakon godinu dana, što je Pašić otišao.) Na koncu ovoga članka je dražesno priznanje dr. Horvata, koje karakteriše rad čitave njegove stranke. Oni ne djeluju samo politički, nego se u glavnom bave i policajskim uslugama. Mi ga napadamo, da denuncira, a gospodin Horvat nato ovako odgovara: Nama je poznata ustanova §-a 61. kaznenog zakona, a po njoj se čini sukrivcem zločinstva veleizdaje svatko, koji navlaš propusti veleizdajnička poduzeća ili osobu, o kojoj za takovo poduzeće znade, odati vlasti, te se kazni teškom tamnicom od 5 do 10 godina. (Zast. Stjepan Radić: Nešto prigovara.) To je pravi program gospodina dra. Horvata i vaše stranke. —§ 61. kaz­ nenog zakona! (Na ljevici prigovori. — Zast. dr. Dušan Popović: Samo su trebali da budu policajci, a ne narodni zastupnici. — Zast. dr. Ivo Frank: Neka pročita sve.) Visoki sabore! Ako se stranka, koja ima u programu Veliku Hrvatsku, koja hoće rušiti ovaj sistem, što ga brani također jedna ustanova kaznenoga zakona, poznati takozvani Zuvićev patent, poziva na § 61. kaznenog za­ kona o svom političkom djelovanju, onda ona tim pozivom ruši sav svoj program i sva svoja načela i postaje policajnom ekspoziturom.«41 »Visoki sabore! Vraćajući se na tu konfidentsku listinu Pašićevu, mo­ ram upozoriti - nastavljao je Wilder42 —moramo upozoriti, da nije bilo te­ ško svakom, koji poznaje naše prilike, na prvi pogled i prvu vijest reći, da je to falzifikat, jer je već u ovom Smercsanyjevom govoru bilo istaknuto, da je ta listina nađena nakon godinu dana (Zast. dr. Đuro Surmin: Na tavanu), odkako je Srbija odnosno Beograd okupiran. Sama činjenica, da se je ovako važna listina mogla naći tek nakon godinu dana, obara svu tu lažnu zgradu o njenoj vjerojatnosti. (Zast. dr. Ivo Frank: Jeste li ju vidjeli? — Glas kod koalicije: A jeste li Vi? —Zast. dr. Ivo Frank: Ja nisam.) Na temelju samo ove činjenice, a da listine ne vidimo, mora svaki naš političar doći do zak­ ljučka, da je naknadno onamo bila podmetnuta. A dalje i imena, koja su na toj listini, pokazuju trag falzifikaciji, jer je interesantno, gospodo, koji su naši političari fungirali, kao plaćenici na Friedjungovim dokumentima, a koji, kao konfidenti na Smercsanyjevim. On­ dje su bili kao oklevetani ljudi, koji su u ono vrijeme vodili riječ o našoj politici, koji su bili vrlo opasni za politiku... (Zast. dr. Dušan Popović: Za Đalskoga ste rekli, da truje bunare! — Zast. dr. Ivo Frank: Gdje vam je dr. Hinković? U Parizu!43 —Zast. dr.Dušan Popović: I dr.Lorković, da je bio pametan, ne bi trebao bio sjediti radi vaše svinjarije tri mjeseca, već je mogao otići.) Kako su na Friedjungovim dokumentima paradirali naši političari, koji su bili neugodni tadašnjem režimu, tako su u ovim ratnim prilikama došli na listu oni ljudi, kojih su se htjele stanovite klike iz raznih razloga na svaki način riješiti. Dakle već ovaj sastav imena —i po onome, koga sve danas na toj listi nema —pokazuje trag, da je to učinila jedna ruka, koja je to hotice umjetno 133

stvorila i podmetnula u stan bivšega ministra predsjednika Pašića. (Odobrava­ nje kod većine. —Buka na ljevici).« Wilder se pozabavio i onim što Stranka prava podrazumijeva pod izrazom i pojmom »hrvatski kurs«. »Ja mislim, da mogu svršiti s tom aferom, pošto sam jasno dokazao veze između Stranke prava i Smercsanyija. Dok druge stranke imadu ciljeve kon­ kretne, političke, socijalne ili kulturne, dotle je Stranka prava vulgo: Fran­ kovci. (Zast. Grga Tuškan: Nemojte ih nazivati Strankom prava, jerbo je to časno ime, recite im rade Frankovci. —Glas u Stranci prava: Sto veli taj starac? —Zast. dr. Dušan Popović: Ugledajte se u toga starca, bit će pametnije.) Dok druge stranke imadu razne kulturne, socijalne i političke ciljeve, koje si po­ stavljaju za svoj rad i javno djelovanje, dotle ta Stranka prava vulgo: Fran­ kovci imadu glavno geslo čitave njihove politike: hrvatski kurs. Priđimo malo bliže tomu hrvatskom kursu. (Zast. dr. Franjo Poljak: To je sramota, ako je to hrvatski kurs. —Zast. Ljuba Babić: Ja kao pravi Hrvat protestiram, da je to hrvatski kurs.) Ovo geslo ’hrvatski kurs’ jest eliksir, koji sve riješava, plašt koji pokriva sva politička nedjela. Ja bih rado, da mi gospoda ovdje jasno i otvoreno kažu, kakvi su sadržaj dali tomu svome hrvatstvu, jer to je u interesu naše politike. (Zast. Stjepan Radić: Čuli ste, što smo rekli Esterhazy-u.) Mali narod mora da se sa nekom općom idejom utisne među velike, da nađe među njima mjesta. A što je hrvatski kurs prema Frankovcima? Zar je hrvatski kurs dizati na­ rodnu buru kao prije 1906., kad su ustale sve narodne stranke i složile se, da obore Khuenov režim; zar je hrvatski kurs, kad su onda sprečavali imenovanje narodne vlade god. 1907.; zar je hrvatski kurs, kad se onda sprečavalo ustavni rad sabora, koji je htio nešto stvoriti; zar je hrvatski kurs, kad su bježali Wekerleu, kad je cijeli narod bio u borbi; zar je hrvatski kurs, kad su pomagali pod Tomašićem, da razbije ovaj sabor i izmijeni odlučnu delegaciju sa jednom plašljivom i neudlučnom; zar su hrvatski kurs Friedjungovi dokumenti; zar su hrvatski kurs Smercsanyjeva odkrića? U ovom se radu vide ciljevi čitave stranke, što misli pod hrvatstvom i kakav mu sadržaj hoće dati. Visoki sabore! Pak što je onda ostalo od toga hrvatskoga kursa? —upitao je Wilder. —Zar je hrvatski kurs, da se ganjaju Srbi? (Zast. dr. Dušan Popović: Jest, to je jedino što hoće. —Zast. dr. Ivo Frank: Ne, to ne ćemo. - Zast. Stjepan Radić: Hrvatski je kurs, kad se izbor tri puta ništi jednom narodnom zastupniku. —Zast. Grga Tuškan: Radić hoće novaca, briga njega za Srbe.) Visoki sabore! Ako je to hrvatski kurs, ganjati Srbe, onda se može nazvati i turski kurs, jer su i Turci vješali i nabijali Srbe na kolac, pa to ne mora biti časna zadaća Hrvata. Hrvatstvu su dali sadržaj naši narodni preporoditelji, dali su mu sadržaj Strossmayeri i Rački, a sastoji se u slozi i potpunom stopljenju Hrvata i Srba, to je sadržaj našega hrvatstva i naše narodne misli. Sva velika djela i velike epohe naše narodne historije govore protiv ovoga vašega t. zv. hrvatskoga kursa, koji vi želite ustaliti.«44 Wilder nije mogao da se ponovno ne osvrne na Radića, i to ovako: »Spomenut ću i gospodina Radića, kada je sada ovdje, jer ga prije nije bilo, što je on rekao tumačeći hrvatski kurs. Čitavo njegovo tumačenje hrvatstva i hrvatskoga kursa karakterizirao je sam na koncu svoga članka u ’Domu’ 134

time, kad je spomenuo, da je u tom svom nastojanju uspio kod Stranke prava i baruna Raucha, ali da nije uspio kod predstavnika današnje većine. Ali ako na taj hrvatski kurs gospodina Radića može pristati gospodin Rauch, onda čitava javnost znade, što imade držati do toga hrvatskoga kursa. Visoki sabore! Kada je već tu g. zastupnik Radić, dok ga prije, kad sam 0 njemu govorio nije bilo, dozvolite da nešto spomenem o njegovom velikom političkom talentu. Kad je u svojim novinama prikazao svoje konferencije u Pešti, dao je u tom članku naslov: ’Uspjeh hrvatske opozicije u Pešti.’ Uspjeh je bio u tomu, da su ondje gospoda ministri njega najpažljivije slušali i mnoge stvari sebi pribilježili. A onda slijedi dugi članak pod naslovom: ’Potpuni neuspjeh izaslanika današnje saborske većine.« On je uspio, jer su gospoda njega saslušala i stvari neke pribilježila, a mi smo neuspjeli, ma da smo dobili vladu! (Smijeh na desnici.) Kada može ovako govoriti apsolvent jedne poli­ tičke škole,45 što bi onda rekao koji njegov pristaša, da dođe u Peštu, pa da mu ponude mjesto u fotelju i dadu da puši finu cigaru? G. Radić je ovdje rekao, da je s nama u Pešti govorio, pa da nam je sve saopćio, što su oni radili, jer da je htio da složno istupamo u Pešti. Međutim ja podsjećam, da je gospodin Radić došao k nama u parlamenat tek onda, kada su njihove lađe potonule. (Veselost na desnici i kod Starčevićeve stranke prava.) Onda je gospodin Radić ravno iz Bristola i možda iz naručaja gospo­ dina Klobučarića i Sachsa doletio u naše kuloire i najedamput ugledao ondje Svetozara Pribićevića, pak ga zagrlio i tri puta poljubio. (Veselost i smijeh na desnici i kod Starčevićeve stranke prava.) Od Klobučarića do Svetozara Pribi­ ćevića! (Glasovi na desnici: Politička avijatika! Žongler! —Zast. Grga Tuškan: Šarlatan!) Visoki sabore! Ja mislim, da je svim tim potpuno karakterizovana metoda one strane ljevice, tako zvanih Frankovaca. Oni se otimaju svakom ustavnom radu, svakoj ustavnoj borbi, oni su napustili ustavno tlo, pak uvijek teže za apsolutizmom, ta Rauch nije drugo nego apsolutizam. Oni, visoki sabore, nisu jedna ustavna stranka. (Tako je! —kod većine.) Oni su izgubili uopće sve karakteristike jedne ustavne političke stranke, i bacili su se na kabinetsku zakulisnu i spletkarsku politiku, koju je nekada g. zastupnik Radić toliko pobijao. Visoki sabore! Naprotiv tome hrvatsko-srpskoj koaliciji od godine 1905. pravac je jasan, smjer njezin je čist. Ona ponajprije čuva autonomiju kralje­ vine Hrvatske i nastoji, da je dalje razvija. Zato smo mi hrvatsko-srpska koalicija kroz 10 godina bili više u borbi, nego li u vlasti. U Hrvatskoj tek onda, kada koja stranka narodnih ljudi dođe u većinu, nastaje za nju borba 1tek se onda mogu okušati njezina načela, njezina čvrstoća i odlučnost, isporediti riječi i djela i tek onda se mogu okušati značajevi nosioca te politike.«46 Radić je morao odmah odgovoriti Wildern47 i to je učinio ovako: »Visoki državni sabore! Iz prijašnjega govora zastupnika Wildera čuo sam jednu stvar, za koju nijesam mogao vjerovati, da bih je mogao čuti iz usta obrazovana čovjeka. Dirati u žene je neukusno, a dirati u prijateljstvo je neoprostivo; to je protiv naše narodne tradicije. Ono, što sam ja učinio, kako sam pozdravio prijatelja Pribićevića —jer sam jeo s njim jedan kruh, jednu sol, on je bio u mojoj, a ja u njegovoj kući —to je stvar prijateljskoga intimiteta. Ja 135

sam bio, a i danas sam sa drom. Lorkovićem prijatelj, ma da sam s njim politički protivnik. Pala je riječ, da sam ja krivo protiv njega svjedočio. Radi onih dana, koje smo mi sproveli u mladosti i to ne trčkarajući zajedno za djevojkama, nego sprovađajući u prijateljstvu, skupljajući onaj duševni kapi­ tal, s kojim ćemo u život —on je meni a ja sam njemu pomagao, a to nije zaboravljeno —radi toga mi smo uvijek prijatelji, makar koliko se politički borimo. Da se dapače i za dvije do tri godine vidimo, ja bih k njemu poletio, i ako bi se našao tko drugi, koji bi to dirnuo, pa da ne bi to bilo u saboru, neka dobro pazi, što bi učinio za ovu stvar. Ako je nekulturnost spojena sa grubom neistinom, onda je još gora. Ja sam se uostalom glede ove stvari u saboru već ponovno izjavio. Ja sam Klobučarića vidio u kavani Corso. Ne znam, kako je bilo i ne znam, da li bi ga danas prepoznao, ali pozitivno znadem, da ga nijesam vidio u Pešti; apsolutno nije bio sa mnom. Da je sio u društvo, gdje sam bio ja, meni kao društvenom čovjeku, što bi bilo učiniti protiv toga, pa da bi i bilo ono, što u istinu nije bilo. Ja o njemu ništa drugo ne znam, nego da je policajni činov­ nik. Moje je duboko uvjerenje, da ovako govoriti o policajnom činovniku, nije u redu. Ja sam u tom pogledu učenik engleske škole. I najgori policist vrši službu gospodara. (Zast. Većeslav Wilder: On vrši samo svoju službu; pravio je procese; bio je nadschef policije.)48 Moje je duboko uvjerenje, da sam radio pravo i uvijek ću tako raditi. Ja nisam nikada imao konflikta sa žandarima i stražarima, nego uvijek samo sa banom, kot. predstojnicima i velikim županima, tj. sa vršiteljima vlasti. Jedan jedini konflikt sam imao sa jednim mađarskim kondukterom, koji mi je jedno pozitivno pravo zajamčeno zakonom, naime hrvatski jezik htio oteti i pravio se, kao da je neki gospodar. To je moje uvjerenje, koje je svakomu poznato. Svaki znade, da sam ja imao dosta konflikta sa svim mogućim predstojnicima vlasti i često sam to naglašivao u svojim spisima. Kad čovjek govori, dobro je, da sakupi oštre strjelice, a i gospodin Wilder ih je imao pun tobolac, ali treba da ih uperi onamo i na one, koji su u prvom redu krivi. Ja nisam vidio, da je ikada pucao sa tim strjelicama na bana Skerlecza, ali je sasvim bez potrebe, što je g. Wilder držao nužnim, da iznosi ovakove stvari, koje su svakom narodu i moraju biti svakom narodu svete. Izgleda po njegovom, da je javna sablazan, kad bi i tako bilo, da sam ja sjedio sa Klobučarićem i da su me do toga društvene prilike dovele. Ja nisam prestao biti prijatelj Pribićevića i ono što je bilo zajedničko među nama, to je i ostalo i ostati će. Gospodina Wildera molim, da ne bude tako neevropejski, dapače arnautski.« Wilder nije ostajao dužan Radiću,49 nego mu je odmah ovako uzvratio: »Ja s onim primjedbama nisam mislio dirati u osjećaj dubokog prijatelj­ skog shvaćanja Stjepana Radića. Ja nisam tako sentimentalan, jesam li jeo kruha i soli s nekim, i ja se ne ću sa svakim odmah ljubiti, nego ću mu eventualno stisnuti ruku ili ne ću, ali držim, da čisto obična pravila pristojno­ sti, ako već ne prijateljstvo brane, da sjedim s ovakovim policajnim agentom, koji vodi politiku. On ne vrši službu policajca, nego vodi politiku pogubnu za interese zemlje. (Zast. Stjepan Radić: To ne stoji.) Nemoj me izazivati, da i dalje ne počnem pripovijedati. On se je sam prikazivao kao pristaša Frankove stranke, kad je radio na obustavi ’Pokreta’, o svemu je odmah konferi136

rao sa gospodom u kavani ’Corso’, kako treba tu obustavu provesti. Ja, koji nemam možda onakovog finog slavenskog shvaćanja o prijateljstvu kao go­ spodin Radić, znadem, da ja to ne bih učinio, bez obzira, da li na prijatelja, ili ma koga, da sjedim za jednim stolom sa policajnim agentom, koji radi o glavi svima nama. Za mene je na pr. rekao, da me treba objesiti... (Zast. dr. Dušan Popović: Sve nas.) i koji je uvijek tvrdio, da su naše tamnice premalene. Držim, da je nemoralno i sa Smercsanyjem konferirati na podlozi njegovih optužba. (Buka kod opozicije. —Predsjednik zvoni. —Zast. Stjepan Radić upada.) Onda si rekao, da je to bila politička svinjarija. Ja mu ne mogu braniti, da glasuje za istu vladu kao i ja. Konferirati sa policajnim agentima i voditi s njima politiku ja držim, da to nije spojivo sa običnom pristojnošću, a kamo li sa slavenskim prijateljstvom. Ja ne držim do poljubaca, ali držim do poštenja.« Na sjednici 8. VIII. govorio je dr. Ivo Frank50 i u toku govora ustvrdio kako je njegova stranka (Stranka prava) uvjerena da prije ili kasnije —a po svoj prilici u nedalekoj budućnosti —mora doći do temeljitog obračunavanja s Mađarima, što je —po uvjerenju stranke —nužda i za Mađare i za Hrvate. »Mi znamo — rekao je on dalje — da je jedino habsburška monarhija garancija hrvatskog narodu, da ne postane žrtvom nezasitnih talijanskih aspi­ racija ili - što je isto takovo zlo - da se hrvatski ne bi utopio u moru velikog srpstva, koje je jednako jugoslavenstvu. (Smijeh kod Starčevićeve stranke prava.) Ako dakle ima uvjerenja, da je naš narodni i kulturni razvitak zajamčen samo u sklopu habsburške monarhije, moramo računati sa nekim stalnim činjenicama, preko kojih ne možemo nikako preći na dnevni red, te prema kojima moramo bezuvjetno orijentirati našu politiku. Te činjenice jesu: Prvo, da se naša monarkija ne sastoji samo od Hrvata i Hrvatske, nego još i od Ugarske i Mađara, od Češke i Čeha, od Galicije i Poljaka, od Nijemaca, Slovenaca i t. d.51 (Zast. dr. Ivan Paleček: I Srba. —Zast. dr. A. Horvat: Neka vam bude. Bačku i Banat im priznajemo. —Zast. dr. Ivan Paleček: One, koji su nam najbliži, zašućujete. —Zast. dr. Aleksander Horvat: Rekao je ’itd.’.) Druga činjenica je, da svi ovi narodi imadu jednoga vladara Karla I. i jednu dinastiju habsburšku, te da hrvatski kralj Karlo nije samo kralj hrvat­ ski, nego i kralj mađarski, češki i car austrijski. (Zast. dr. Ante Pavelić: To je velika novost.) a svi mi narodi habsburške monarkije imamo jedan veliki zajednički interes, koji se koncentrira u našoj dinastiji, a to je, da naš zajed­ nički vladar, naša zajednička vladalačka kuća bude snažna, jaka i nepobjediva kao i monarkija, u kojoj hoćemo da živimo.« I. Frank je po običaju govorio52 polemički i češće provokativno, tako da je njegov govor bio ponajčešće prekidan upadicama, osobito kad je na primjer tvrdio da je protimba između programa Stranke prava i jugoslavenske ideje jasna: »Naš program zahtijeva ujedinjenje hrvatskih zemalja u okviru austro­ ugarske monarkije« ili »Jugoslavenstvo, Jugoslavija jeste jedna nebulozna, mistična i nezasitna torba, koja nije ničim ograničena, koja još danas nije ni podijelila svoje granice i neznade sama, koga za sebe svojatati može (Zast. dr. Aleksander Horvat: To je istina!), nego zahtijeva i Bugarsku, zahtijeva polovicu Mađarske i polovicu Austro-ugarske monarkije.« Upadice su padale s klupa Koalicije i, žešće, starčevićanaca. 137

»Program od godine 1894. nasuprot zahtijeva rješenje problema hrvat­ skog u Habsburškoj monarkiji i zato se već u tom smjeru ove dvije ideje sukobljuju —produžio je Frank.53 —Borba ovih ideja jugoslavenske i hrvatske ideje nije nova, ta već postoji mnogo godina i još sada, ako nije javna, ali je latentna. (Nastaje prepirka između dra. Horvata i zastupnika Akačića. —Pred­ sjednik zvoni.) Jugoslavenska ideja je nezasitna, hiperrealistična, neograni­ čena, dočim hrvatska ideja je ustavna, ona je umjerena. Jugoslavenska ideja ne ću reći traži, nego dopušta obistinjenje svoga programa i izvan Habsburške monarkije. Naš program, hrvatska ideja zahtijeva bezuvjetno svoje ostvarenje unuar monarkije. (Zast. Većeslav Wilder: I apsolutizam u Bosni.) Jugoslaven­ ska ideja počiva na jednom mističkom jugoslavenskom jedinstvu, dočim hr­ vatska ideja počiva i utemeljena je na hrvatskoj historičkoj bazi. (Nastaje prepirka između pojedinih zastupnika. —Zast. Većeslav Wilder prema govor­ niku: Divan osjećaj hrvatski.) Ja stojim i padam sa hrvatskim stanovištem; sa idejama programa od godine 1894.; ja stojim i padam sa idejama ekskluziv­ nog hrvatstva. Ako bude hrvatski narod zaključio, da ne ide tim putem, ako bude popustio jugoslavenskoj ideji, ja ću još uvijek ustrajati u toj borbi. (Zast. Većeslav Wilder: Tako i protiv naroda! I sada tako radite! —Zast. Marko Došen: Ne će hrvatski narod takove pitati.) I ako mene i nas u tom radu narodna volja otpuhne, onda ćemo se tomu pokoriti i ja ne mogu imati ništa protiv toga, ali tako dugo, dok sam narodni zastupnik i dok narod imade u mene povjerenja, tako dugo ću braniti ekskluzivno hrvatsko stanovište. (Zast. dr. Franjo Poljak: Ovom metodom.) Jugoslavenska ideja i hrvatska ideja često su se u historiji sukobljivale. (Nastaje prepirka između pojedinih zastupnika, u kojoj se čuje zastupnik Marko Došen: Taj Vaš izvjestitelj je rekao, da je sin »jugoslavenskog naroda«, a on je Vaš krunski svjedok. —Pre­ pirka sveudilj traje.) Predsjednik (zvoni): Nemojte, gospodo, razgovarati, jer govornik ne može svršiti svoj govor. Zast. dr. Ivo Frank: Jugoslavenska ideja i misao i hrvatska ideja i misao sukobljivale su se češće u novijoj historiji, dok nije veliko-srpski jugoslavenski imperializam pripravljao se na posljednji udarac, na potpuno uništenje hrvat­ stva, naime na atentat u Sarajevu i na sve njegove posljedice. Rat ovaj imao je biti katastrofa, slom hrvatstva, ali dogodilo se protivno. Hrvatstvo još uvijek imade svoju staru otpornu snagu, a silni sukobi, ogorčeni nasrtaji između Hrvata i Srba u ovom ratu dokazuju najjače neosnovanost ideje jedinstva u Hrvatskoj; a dokazuju još i to, da ideja hrvatstva mora pobijediti u ovoj borbi, a to radi toga, jer je ideja hrvatstva realna ideja, koja počiva na historič­ koj bazi, na drugom kulturnom narodnom razvoju, dok je jugoslavenstvo tek jedan geografski pojam, jedan artefakt. Znam, da to nije zadnja borba između hrvatstva i jugoslavenstva, znam, da nam pretstoje još mnogi, veliki i žestoki sukobi, ali bezuvjetno držim, da ta borba mora svršiti potpunom pobjedom hrvatskih ideja, a porazom jugosla­ venske ideje. Ove dvije ideje ne mogu da sklope kompromis, baš kao što hrvatsko ekskluzivno stanovište ne pozna kompromisa. Ja, visoki sabore, svršavam izričući nadu, da ono, što je bilo namijenjeno po veliko-srpskim agitatorima, da bude katastrofa hrvatstva, da će to biti 138

anastrofa, da će biti preporod i pobjeda hrvatstva, i tim svršavam sa pokli­ kom: Živila slobodna Hrvatska, dolje Jugoslavija!« »Burni dugotrajni Živio i pljeskanje kod Stranke prava, a zaglušna buka i prigovori kod Starčevićeve stranke prava i kod većine« — stoji zapisano u saborskom zapisniku. Starčevićanac Dragutin pl. Hrvoj, u svom govoru na sjednici 9. VIII,54 opširno se pozabavio pitanjima Monarhije na planu unutrašnje i vanjske poli­ tike. »Nismo dakle mi Hrvati i drugi Slaveni krivi, što se izvan granica naše monarkije —rekao je Hrvoj —znade dobro za pravo stanje unutarnjih naših prilika, nego su krivi oni čimbenici, koji su uzročnici toga stanja. Činimo samo svoju dužnost kao zastupnici naroda, kada kažemo čuvarima monarkije i di­ nastije, da je u prvom redu u interesu dinastije, da se maknu prilike, koje uzrokuju takvo zlo. Sumnjičenja s nelojalnosti i veleizdaje su sredstva, koja su samo kadra umanjiti i uništiti prestiž i monarkije i njene dinastije. Zar nema dosta žalosnih primjera iz godina četrdesetih i pedesetih u Italiji, zar nije dosta sve ono, što se je moralo pisati i raditi u inozemstvu povodom mađarske revolucije? Čini se, da nekoji faktori nikada ne će doći do prave spoznaje istine i do prave spoznaje svojih vlastitih interesa. Zar hoće to isto ponoviti i danda­ nas sa Hrvatima i ostalim Slavenima monarkije? Ne pada odgovornost niti na Hrvate niti na ostale Slavene monarkije, ako se to hoće učiniti! Istaknuo sam već, a ističem i sada, da nitko bolje ne štiti monarkiju nego mi Hrvati i ostali slavenski narodi monarkije. Konstatiram, da je i u ovoj visokoj kući, specialno od Starčevićeve stranke prava, a možda baš sa strane moje malenkosti, tijekom zadnjih godina bila po više puta izrečena misao, da ima biti zadatak habsburške monarkije, da se razvije u državu, kao što je Švicarska. Konstatiram, da sam baš ja odavle rekao, da tu ideju zastupaju prve intelektualne potencije u monarkiji, primje­ rice dr. Krek, dr. Kramarž, Klofač, a isto tako i Lichtenstein i Schwarzenberg, sve muževi, koji su govorili, da se jedino tako može ovdje, u ovoj monarkiji, razviti osjećaj zadovoljstva, ako se omogući slobodan razvitak svima naro­ dima monarkije, da se jedino tako može razviti ono, što Nijemci zovu Staats­ gefühl. Samo tako moći će se postići još intenzivnija privrženost prema dina­ stiji, čuvstvo dužnosti i požrtvovnosti i sve što je potrebno, da se sačuva monarkija, ako budu svi narodi zadovoljni i sretni, a ne razdijeljeni u dvije kategorije, u kategoriju privilegovanih i zapostavljenih, vladajućih i potlače­ nih.«55 »Promotrivši jednim pogledom sve ove prilike unutar naše monarkije i iz­ van nje —nastavljao je Hrvoj56 —idemo mi Slaveni austro-ugarske monarkije mirne duše u susret našoj budućnosti; ne bojimo se nasilja, jer znamo, da je svaka sila za vremena, a nevolja redom ide. Oni, koji bi htjeli nasilja izvesti, bit će svijestni, da će morati nositi posljedice toga. U toj težnji za svojom slobo­ dom ne želimo potlačiti ni slobode naroda njemačkoga u Austriji, ni mađar­ skoga u drugoj polovici monarkije, nego im želimo priznati položaj, koji im po njihovoj kulturi i historiji pripada. Mi im želimo priznati i dati sva ona prava, koja i za sebe vindiciramo, ali hegemoniju Mađara i Nijemaca pobijat ćemo i nastojati, da joj jedamput bude kraj. Ne će li se tome moći učiniti kraj 139

s našom voljom, ne ćemo biti krivi, ako dođu drugi, koji će mimo naše volje i bez nas to provesti. (Kod Starčevićeve stranke prava: Tako je! —Zast. Marko Mileusnić: Do toga će doći!) Ideje, što sam ih ovdje iznio, nijesu samo moje, nije im izvor u meni, nego u najboljim umovima evropskoga kulturnoga svi­ jeta i u najboljim umovima naše monarkije, pa i u najboljim umovima naše domovine, naročito u Eugena Kvaternika, Anti i Davidu Starčeviću, Kumičiću i tolikoj plejadi slavnih muževa iz prošlosti stranke prava. (Kod Starčevićeve stranke prava poklici: Tako je!) Ponosan sam kao Hrvat, da mogu govoriti, da su ovim idejama, da su se ovome nastojanju naroda hrvatskoga za oslobođe­ njem priključili bratskom požrtvovnošću plemeniti narodi slavenski: Cesi, Slovenci i Poljaci, kojima svima ovdje izričem simpatije i bratski pozdrav, naročito nakon komunikeja, što ga je jugoslavenski klub izdao prekjučer u svojoj sjednici.57 Predstavnik tih ideja je jugoslavenski klub carevinskog vijeća u Beču. U tom klubu sjede ponajbolji muževi našega naroda. Stoga sam bio vanredno dirnut jučer, kad sam iz usta zastupnika protivne stranke [dra. Pazmana] čuo ovdje značajni apel, da bi se taj jugoslavenski klub imao staviti na čelo akciji, koja bi se imala povesti za oslobođenje i ujedinjenje hrvatskog naroda u monarkiji. U koliko sam bio veseo i iznenađen u jednu ruku, ne mogu da u drugu ruku ne konstatiram, da postoje neke znatne razlike između g. nar. zastupnika dr. Pazmana i ostalih članova njegove stranke baš što se tiče ovih ideja, a oso­ bito ideje jugoslavenstva. Jer dok dr. Pazman sa simpatijom spominje taj jugo­ slavenski klub i njegove muževe u Beču, u drugu ruku stoji to, da se organ stranke, kojoj on pripada, da se glavno glasilo njegove stranke u najnovije doba i te koliko puta nedolično nabacilo insinuacijama protiv tih plemenitih muževa i odsudilo te ideje.58 Jugoslavenstvo, jugoslavenski klub, jugoslaven­ ska ideja, što je to? To su dvije stvari! Jugoslavenstvo danas i jugoslavenstvo nekada; to ne znači isto. Jugoslavenstvo prije 40 i 50 godina! Tadanje jugosla­ venstvo bila je tek neka makinacija tuđinstva, neko pletivo naših neprijatelja, izmišljeno u tu svrhu, da se prepriječi jačanje i razvijanje narodne ideje hrvat­ ske i političke misli hrvatske. Onomu jugoslavenstvu služili su jedni svjesno, drugi nesvjesno, jedni bijahu plaćenici, drugi zasljepnici. Oni muževi pripa­ daju prošlosti i nije sad vrijeme, da se o njima govori. Tadanje jugoslavenstvo nije bilo ništa i nije značilo ništa drugo, nego je to bio jedan fantom, jedna utopija, da omete sva plemenita nastojanja i razvijanje hrvatskog naroda i nje­ gove političke slobode. Danas ta ideja jugoslavenstva znači nešto drugo —tvrdio je Hrvoj. —Ni danas ne znači jugoslavenstvo ono, kao da bi postojao nekakav poseban jugoslavenski narod, jer takova naroda nikada nije bilo, niti će ga biti. Ta jugoslavenska ideja ne znači, da je postojao, da postoji takav jugoslavenski narod ili kakva jugoslavenska država, Jugoslavija. Ta Jugoslavija jest fantom. Danas jugoslavenstvo i jugoslavenska ideja, kako ju shvaćaju ljudi Starčevi­ ćeve stranke prava i muževi jugoslavenskog kluba u Beču, koji sa Starčevićevom strankom prava sačinjavaju jednu organičku, političku cjelinu, upotrebljuju taj izraz samo kao kraticu, kao oznaku, kojom se označuje to, da je narod slovenski, narod hrvatski i narod srpski zapravo samo jedan jedinstveni narod. Jugoslavenstvo jest samo geografski, a ne i politički pojam. Političku 140

sadržinu ideji jugoslavenstva daje hrvatstvo, hrvatska državna misao. Da su pak Hrvati, Slovenci i Srbi jedan narod, to dokazivati mislim, bilo bi suvišno. Rousseau je svojedobno rekao, kad bi ga pitali, ima li Boga, previše bi časti iskazao takovu čeljadetu, kad bi mu to htio dokazati; mjesto toga poslao bih ga radije u ludnicu! Slično je i sa jugoslavenskim pitanjem. Tko bi me pitao, jesu li Hrvati, Srbi i Slovenci jedno, jesu li jedan narod, odviše bi mu časti iskazivao, kad bi mu to htio dokazivati: poslao bih ga radje u Stenjevac! Mi smo jedno po krvi, jeziku i ciljevima i mi hoćemo, da jedno budemo. (Glasovi u Starčevićevoj stranki prava: Tako je!) Od Soče i Villacha do Drine i do Durmitora govori se jednim jezikom; i ne samo to, nego, kako je to predsjed­ nik Starčevićeve stranke prava, dr. Matko Laginja, lijepo rekao u bečkom reichsrathu: ’auch Herzen aller schlagen g em ein sa m ’i srdca sviju jednako biju!’ Svi jesmo jedno i hoćemo da budemo jedno, svoji na svome! —uskliknuo je taj starčevićanac. Starčevićeva stranka prava dala je toj misli izražaju u nacrtu svoje adrese. Tamo je precizirana ta misao u riječima, da Starčevićeva stranka prava traži ujedinjenje svih slavenskih zemalja na jugu monarkije Habsburga u jedno jedinstveno državno-pravno tijelo, u državu Hrvatsku, na temelju hrvatskog državnog prava i u ime načela narodnosti, uz potpuno respektiranje svih vjersko-kulturnih i plemenskih individualiteta. I prema tomu, mi starčevićanci u ovoj stvari kao predstavnici jugoslavenske ideje, ne tražimo hegemoniju niti nad Slovencima, niti nad Srbima, jer mi priznajemo potpuni ne samo socijalni i gospodarski, nego i politički paritet, potpunu jednakost sviju u svakom pogledu. Jedno što hoćemo i što je sadržano u zahtjevu jugoslavenskog kluba u Beču i u izjavi Starčevićeve stranke prava jest političko jedinstvo Hrvata, Slovenaca i Srba. Nema Jugoslavije niti će je kada biti, ali će biti hrvatske države, dok postoji monarkija. Dok postoji monarkija ne može biti ovdje na jugu druge državopravne tvorevine, nego li hrvatska država, u kojoj će biti jednakopravni i Slovenci, i Hrvati i Srbi.« »Bilo je vrijeme - nastavio je Drag. Hrvoj59 —dok se je gledalo protiv toga jedinstva umjetno raspirivati mržnju. Bilo je vrijeme raznih Kopitara, Čira Milekića i u ono vrijeme, naravno, nismo mi Hrvati, a najmanje starčevićanci mogli biti oduševljeni za ovu ideju. Hvala Bogu, ta su vremena prošla i prohujila su preko slovenačkoga, hrvatskoga i srpskoga naroda. Prošao je balkanski rat i elementarnom silom provalila je ta svijest o jedinstvu nakon Kumanova. Došao je veliki svjetski rat i u tom ratu iz temelja su se promjenili nazori i nesamo kod hrvatske inteligencije, glede jedinstva narodnoga, nego i kod najširih slojeva hrvatskoga puka. Hrvatske regimente u austrijskoj vojsci išle su dolje u Srbiju, a iz Srbije povratile se kao pioniri toga jedinstva. Jer kuda god su prolazili, i u Mačvi i u Beogradu i po drugim srpskim krajevima, svud su ti ljudi nalazili narod, koji govori istim jezikom kao i oni i dolazili su do uvjerenja: to je naš narod i protiv toga naroda ne možemo imati ništa neprija­ teljskoga, nego dapače osjećaj bratstva, simpatije i ljubavi. Kad dolaze politički predstavnici slovenskoga naroda u doticaj sa hrvat­ skim političarima, oni se obično ne služe slovenskim jezikom, nego iz kurto­ azije nastoje da govore hrvatski; i Korošec, i Krek, i Hribar, jedan i drugi, 141

i treći, svi govore i dobro znadu hrvatski i nastoje da hrvatski s nama govore. Nama Hrvatima, naročito starčevićancima, bilo bi milije, da govore s nama slovenski za to, da im se revanširamo za onu ljubav i kurtoaziju koju oni nama iskazuju. Ako neka gospoda od poštovane Stranke prava mogu sjediti sa gg. Krekom, Korošecom, Hribarom itd. i slušati slovensku riječ, kako ne bi mogli zajedno sjediti sa onima, koji još sličnije govore, kako ne bi mogli sjediti sa Srbima? Nitko ne traži, da se Slovenac nazove Hrvatom. Mi smo se starčevićanci postavili na to stanovište i nitko pametan ne će tražiti primjerice od g. Srđana Budisavljevića, da bude Hrvatom, kad se on osjeća i zove Srbinom. Budi ti Srbin, ja respektiram tvoje ime, tvoju konfesiju i tvoje pismo, i tvoj nacionalni barjak, ali tražim od tebe kao sina kraljevine Hrvatske i člana ovoga političkoga naroda, da priznaš, da je ovo hrvatska država i da se za tu državu s menom zajedno boriš protiv svakoga tuđinca, koji hoće tebe i mene da učini u toj zemlji svojim robom.« Važno je pri tom istaknuti da je Drag. Hrvoj rekao i to da je ideje iz govora iznio po izričitom mandatu Starčevićeve stranke prava! Zastupnik dr. Dušan Peleš (HSK), u svom govoru u toku saborske sjednice 10. VIII,60 upozorio je na grijehe frankovaca (koji nas danas podsjećaju na zlodjela ustaša!): »Zao mi je, da je došlo do ove upadice i sigurno nijesam imao nakane da izazovem ono, što se malo prije odigralo, jer sam unapred kazao, da ne valja zadirati prstima u rane, koje još nijesu zacijelile, a u interesu je našeg naroda, da zacijele i da se svedu na prave mjere. Ali kad su gospoda izvolila istaknuti baš pitanje te inspiracije, koja je gunguli povoda dala, onda neka mi bude dozvoljeno sa nekoliko riječi istaknuti, da je već prije rata, a i kod samog početka rata dulje vremena »Hrvatska«, organ Stranke prava, pisala tako harangirajućim načinom, da je to nečuveno (Glasovi: To je istina.), da je ona naročito pisala tako, da harangira i izazove nemire u Banovini. Samo da spomenem, visoki sabore, da je tako neistinito i izmišljeno donijela bilješku, da su u Maji Srbi navalili na katoličku crkvu i ovu obeščastili, da je sam organ Starčevićeve stranke prava blagopokojni ’Hrvat’ morao ustati protiv te ha­ range, jer je vidio, da to vodi do narodnoga zla i do bratoubilačkog rata. A kamo je to dovelo? —pita se D. Peleš. —Ja sam bio svjedokom, što se događalo u gradu Petrinji. Tu je bio otvoren —reklo se tako —’ventil narodnog ogorčenja’ i stradali su mnogi srpski domovi, ali ne samo da se krivilo nas žive, nego su se okrivljivali i naši pokojnici. Ni srpsko-pravoslavno groblje petrinjsko nije ostalo pošteđeno od tog ’narodnog ogorčenja’, pak je među ostalim obeščašćen i razlupan nadgrobni spomenik muža, odlična po srcu i duši, mnogogodišnjeg potpredsjednika srpsko-pravoslavne crkvene općine petrinjske, blagopokojnog Adama Boroevića, oca slavnoga vojskovođe, braniča naše sočanske fronte, gospodina general-pukovnika Svetozara Boroevića. Tuda je vodila ta harangua. Ja ću, visoki sabore, s time prekinuti, pa ne ću poći dalje, jerbo sam spreman da te nemile dogođaje kao jednu narodnu nesreću i kao jednu na­ rodnu sramotu što prije zaboravim...« Na sjednici istog dana61 govorio je predsjednik Stranke prava dr. A. Horvat i odmah u početku istakao frankovačku tezu o sarajevskom atentatu. 142

»Historička je činjenica —rekao je Horvat —da je nesretni sarajevski zločin izveden srpskom rukom, bacio iskru požara. Činjenica je, da je malena kralje­ vina Srbija u krivom shvaćanju svoga poziva, u krivom shvaćanju principa narodnoga jedinstva, a polazeći sa temelja svojih imperijalističkih prohtjeva, usudila se na svojoj susjedi, moćnoj monarkiji, učiniti jedan atentat, koji nije mogao ostati bez odmazde. I odmazda je usljedila. Tko se ne sjeća, kako smo onih dana svi zabrinuto gledali, što će se dogoditi? Ali da se nešto u interesu časti i ugleda staroslavne habsburške dinastije dogoditi mora, kada je pao jedan njezin najodličniji predstavnik —to je svaki bio svjestan.« Horvat se polemički osvrnuo na teze o jugoslavenstvu zastupnika Hrvoja i pri tom rekao: »Na ovu tvrdnju izazvan sam po gospodinu Hrvoju, da dadem odgovor i pružim dokaze, da je jugoslavenstvo šezdesetih godina sa­ svim blago prema onom jugoslavenstvu, koje se razvilo iz ideja balkanskoga rata, obzirom na učinke i posljedice i obzirom na to, što se danas događa. Ja se ne ću pozvati na tajne dokumente, nego samo na ono, što je štampano i poz­ nato unutar naše monarkije i na ono, što znade čitava ententa. Problem jugo­ slavenstva nije samo problem, koji se kreće unutar monarkije. Vi dobro znate, da ga ima i izvan monarkije. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: To je denuncijacija. —Zast. Ivan Zatluka: Kako ćemo vam drugačije dokazati? Onda je najbolje šutiti!) Ja nisam pristaša g. dra. Peleša, da se u indemnitetskoj raspravi uzalud troši vrijeme, ako se nabacuju politička pitanja. Naprotiv ja držim, da se u indemnitetskoj raspravi imadu raspraviti sva politička pitanja, da se narodu kaže, što pojedine stranke hoće i na koji način se izvršuje politika. Ako izno­ sim, što je štampano i što je poznato cijelom svijetu, što svaki može čitati i što spada u historiju, a što vama ne će niti ne može škoditi, jer niste tangirani, ako spomenem Banjanina, Hinkovića, Potočnjaka, Marjanovića i druge ljude odavde,62 kako oni shvaćaju jugoslavenstvo iza balkanskoga rata i onda potegnem paralelu, što se unutar monarkije shvaća kao jugoslavenstvo, pa izvu­ čem zaključak, da je prema nauci Stranke prava ta jugoslavenska ideja pogi­ beljna, a to ćete mi dopustiti, da to učinim, jer je to moja dužnost kao zastup­ nika Stranke prava, zastupnika ideje čistog hrvatstva.«63 U nastavku dr. Horvat se upustio u opširniju analizu propagandnih bro­ šura srpske vlade iz pera Aleksandra Belića, Jove Banjanina, Franka Potoč­ njaka i Milana Marjanovića. Osvrnuo se na Krfsku deklaraciju i zaključio: »Gospodo iz ovoga slijedi, da je ova ideja narodnoga jedinstva i jugoslaven­ stva bezuvjetno kompromitirana, prema nama, koji smo u monarkiji, kom­ promitirana je s obzirom na sve ono, što se zbiva izvan monarkije i obzirom na to, da se na principu jugoslavenstva zahtijeva otrgnuće pojedinih dijelova monarkije i pripojenje pod Srbiju, pod žezlo Karađorđevića.«64 Bilježnik Sabora pročitao je na sjednici 13. VIII.65 »prešni predlog« St. Ra­ dića i drugova o izboru stalnog ustavno-političkog odbora koji će izrađivati i Saboru podnositi najvažnije ustavno-političke reforme u hrvatskom demo­ kratskom duhu. Taj bi odbor imao izraditi do 15. IX. zakonsku osnovu o sve­ općem, jednakom, izravnom i tajnom pravu glasa i drugu kojom se ukidaju sadašnji izborni kotari i stvara posve nov temelj za izbor narodnog predstavni­ štva Kraljevine Hrvatske; odbor bi imao 12 članova, s tim da u njemu sudje­ luju sve saborske stranke preko izaslanika, a uz to pet ustavno-političkih 143

stručnjaka, dva predstavnika hrvatskog organiziranog radništva i dvije pred­ stavnice hrvatskog ženskog pokreta. Na taj »prešni predlog« okrnjenog sastava nekadašnje »Državnopravne oporbe« (bez starčevićanaca), poznatog kasnije pod nazivom »Hrvatski de­ mokratski blok«, bio je podnesen protuprijedlog starčevićanca I. Peršića i dru­ gova66 koji traži da se izabere odbor od 11 saborskih zastupnika sa zadatkom da najkasnije do 3. IX. izradi i Saboru podnese zakonsku osnovu o sveopćem, jednakom, izravnom i tajnom pravu glasa, s pravom glasa žena te zastupstvom manjine i drugu osnovu kojom se uređuju dosadašnji izborni kotari i stvaraju posve novi temelji za izbor narodnog predstavništva. Taj su protuprijedlog potpisali zastupnici Starčevićeve stranke prava i dva disidenta Koalicije (Budisavljević i V. Pribićević). Time se jasno očitovalo odvajanje jednog pravaškog krila »državopravne oporbe« koje se moglo u Saboru primjećivati već od druge polovice srpnja nadalje. Predstavnik Koalicije dr. Dušan Popović je zatim predložio67 da odbiju i jedan i drugi prijedlog i da pređu na dnevni red, što je većina i prihvatila, s tim da su oba prijedloga —što je značilo »stavljanje na led« —bila upućena odboru za unutrašnje poslove na daljnje razmatranje. Prije nego je predsjedatelj zaključio sjednicu i novu zakazao za 18. IX. prijepodne, zamolio je bilježnika da pročita upit što su ga podnijela dvojica zastupnika (Hrvoj i S. Budisavljević).68 Taj upit glasio je ovako: »U sjednici hrvatskog sabora od 10. kolovoza ove godine izjavio je na­ rodni zastupnik dr. Ivo Frank u osobnoj primjedbi, da je bivši šef kr. redar­ stvenog povjereništva u Zagrebu gospodin Ivo pl. Mraović posredno, a jedna po zastupniku gospodinu dru. Ivi Franku neimenovana ličnost neposredno nastojala nagovoriti potonjega na izvedenje zločina umorstva protiv narodnih zastupnika Svetozara Pribićevića, Valerijana Pribićevića i Srđana Budisavljevića. Je li visoko predsjedništvo voljno stenografski zapisnik sjednice hrvatskog sabora od 10. kolovoza ove godine, u kojem se ova izjava dra. Franka nalazi, ustupiti nadležnoj oblasti u svrhu kaznenog progona protiv Ive pl. Mraovića te eventualnih sukrivaca radi zločinstva označenog u § 9. kaz. zakona.« Predsjednik je odmah reagirao i izjavio da predsjedništvo nije voljno išta učiniti, jer svatko, i najšira javnost, zna što se govori i zbiva u Saboru, a tu priliku imaju naročito državne oblasti, stoga i drži da ih ne treba izvještavati o onom što se u saboru desilo. Glavni odbor Hrvatske pučke seljačke stranke održao je u Zagrebu 17. IX.69 —uoči najavljenog sastanka Sabora —sjednicu na kojoj je prvi govorio predsjednik Radić i spomenuo tri temelja stranke: seljačko pravo (dom), hr­ vatsku državu i slavensko bratimstvo (koje se ima pokazati u učenju slaven­ skih jezika i širenju slavenske prosvjete). Raspravljalo se o novoj zakonskoj osnovi o sveopćem izbornom pravu, političkoj situaciji i drugome. Pri razma­ tranju situacije, St. Radić napao je Koaliciju i starčevićance. »Današnja sabor­ ska većina misli —govorio je —da je za nju i za hrvatski narod najbolje ako se čeka dok se rat ne svrši, a dotle ne dolaziti u nikakav sukob s Mađarima nego, naprotiv, izjavljivati da se Hrvati, sa svim Jugoslavenima Monarhije, žele ujediniti pod ugarskom krunom sv. Stjepana. Starčevićanci su glavni pomagači 144

Koalicije i sukrivci - po Radiću - njene današnje mađaronske, protuhrvatske i protuslavenske politike.« Ispričao je i odbornicima kako je došlo do suradnje sa Strankom prava i kako se u tom zajedničkom radu zastupnici jedne i druge stranke sve više zbližavaju ne samo na hrvatskom, narodnom i državnom temelju, nego i na temelju seljačkom i slavenskom. Sabor se ponovno sastao tek 25. IX,70 i to stoga što je predsjedništvo Sabora —odazivajući se »previšnjem pozivu« —u međuvremenu (17. rujna) predalo u Reichenauu vladaru saborsku adresu. Na sjednici se razvila disku­ sija, pa je Radić kritizirao držanje Koalicije i govore predsjednika Medakovića i Karla održane pri predaji adrese. »Kako je to strašno promašeno —rekao je Radić71 —vidi se po tome, što je kralj nadovezujući na ovo odgovorio posve u tome duhu veleći, da uz očuvanje ove zajednice, tj. u okviru zajednice sa Ugarskom, hrvatski narod može računati na kraljevsku blagonaklonost.« »(...) mi vjerujemo svi —nastavio je Radić —i pojedinci i kao stranka i kao narod, da se u ovoj monarhiji mogu naši opravdani narodni zahtjevi ispuniti. Skrajnje je vrijeme, da se ta vjera u nama ne uzdrma, jer nijedan narod ne smije biti sam proti sebi, a ako se ovako radi, onda bi se ta vjera mogla uzdrmati. Danas smo mi još svi jednodušni, može antantina štampa pisati što hoće, može pojedine govore i izjave navlačiti sebi u prilog, naročito radi držanja Italije prema našim narodnim zahtjevima, kao i radi srpske vanjske politike, mi smo svi te misli stalno i nepromjenljivo, da se naš narodni pro­ blem, ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca, ne dirajući u Srbiju i Crnu Goru» može provesti u monarkiji, ali ako se bude ovako dalje s nama radilo, ja ću biti prvi, koji se ne ću bojati vješala i koji će vikati: dolje Habsburg!« Predsjedatelj je Radića smjesta opomenuo, pozivajući ga na red zbog zlo­ upotrebe slobode govora, a zatim se osvrnuo na primjedbe diskutanata. Prote­ stu predsjedatelja pridružio se i ban Mihalovich, a na to je većina prihvatila izvještaj o predaji adrese. Na svršetku sjednice predsjedatelj je predložio72 da se Radić zbog svoga govora isključi sa 30 saborskih sjednica, što je sutradan većina spremno prihvatila, a to je njega silno uzrujalo, upravo razbjesnjelo. U toku sjednice73 dobacivao je pojedincima žestoke uvrede (poput »budale, politička nezrela djeca«, »vi ste izdajnik«, »vi ste predsjednik, vi niste žandar, hoćete li, da vas ovdje zadavimo«, »Mađarsko nagodbeno prase«, »vi ste gnjida«, »krvnici«), a nije se smirio ni kad je saborski bilježnik pročitao »prešni predlog« njegov i drugova (zastupnika HPSS i SP) o sveopćem izbor­ nom pravu prema zahtjevima hrvatskoga organiziranog seljaštva, usvojenim na »vijeću izaslanika hrvatskoga organizovanoga seljaštva, obdržavanom u glavnom gradu Zagrebu dne 17. rujna o.g.«. Za prešnost su složno glasali samo zastupnici HPSS i Stranke prava (manjina), pa je time bila odbijena, a Radić je zatim vrlo agresivno obasuo predsjedatelja uvredama (»bandit«, »nitkov«, »žandar«, »prosti zločinac«), izazvavši prekid sjednice. Stoga je predsjedništvo donijelo prijedlog da Radića isključi sa još 30 sjednica. Taj je prijedlog većina sutradan, 27. IX, izglasala.74 Cijela ta priča o Radićevim istupanjima u Saboru imala je, međutim, pozadinu nepoznatu široj javnosti. Naime, austro-ugarski poslanik u Švicar­ skoj A. Musulin informirao je, pismom od 25. VIII. 1917,75 svog šefa u Beču, ministra vanjskih poslova grofa O. Czernina, da se u jednom dijelu švicarske 145

štampe vodi propaganda za jugoslavensku državu pod dinastijom Karađorđevića (R. A. Reiss i dr. Viktor Kühne). Kühne se u svom prilogu odštampanom u listu »Tribune de Geneve« poziva na govor St. Radića u Saboru (od 4. VIII), u kojem se, navodno, izjasnio za ujedinjenje Hrvata i Slovenaca sa Srbijom. Budući da spomenuti Radić —koliko je to Musulinu poznato —nije nikada, usprkos svom opozicionom stavu, djelovao i govorio u protudinastičkom duhu, bilo bi, možda, korisno da se Radića upozori na to očigledno namjerno pogrešno tumačenje njegova govora. Eventualno bi ga se moglo i podstaknuti da se publicistički suprotstavi iskrivljenoj reprodukciji svoga izlaganja. Ministarstvo vanjskih poslova je o tome obavijestilo ugarskog ministra predsjednika, a državni je sekretar u predsjedništvu vlade u Budimpešti, pi­ smom od 5. IX. 1917, odgovorio Beču da je tu informaciju proslijedio banu Hrvatske i Slavonije. Ban Mihalovich odgovorio je ugarskom ministru predsjedniku (3. X. 1917)76 na pismo od 10. IX. i upozorio da se - zbog nepoznavanja političkih prilika —pridaje prevelika važnost izjavama St. Radića, i to i u inozemstvu i kod kuće. Radićevi govori, kao i njegovi novinski članci, obiluju međusobno protuslovnim shvaćanjima, političkim stavovima i narodnim željama toliko da ih je nemoguće dovesti na stabilnu političku liniju i da im se mora, već zbog tih protuslovlja, zanijekati pravo da se uzmu ozbiljno i da im se pripiše bilo kakvo značenje, ukoliko nisu upravo prikladni da stvaraju neugodnosti odgovornim faktorima Monarhije i štete interesima zemlje kojima Radić, po vlastitom priznanju, želi služiti. Ban Mihalovich, dalje, analizira Radićev govor od 4. VIII, od kojega je »Tribune de Geneve« donijela samo nekoliko rečenica i napominje da je osobno na narednoj sjednici Sabora (7. VIII) —čim je dobio stenogram govora, budući da Radić u Saboru govori izvanredno tiho i brzo da ga nitko ne razumije —protestirao protiv napada na integritet Ugarske i odbio ih. Radić je bio poslije —na temelju spomenute informacije —službeno pozvan da koncipira i stavi na raspolaganje izjavu prikladnu da ukloni loš utisak 0 odnosima u zemljama krune sv. Stjepana i Monarhije uopće, što bi ga mogle izazvati pojedine rečenice iz njegova govora. Radić, međutim, to nije učinio nego je u Saboru, 25. IX. 1917, izjavio: »Ako Hrvati blagonaklonosti kralja mogu samo tako postići da dođu u mađarsko ropstvo, onda neće biti —to ja otvoreno kažem — Kralju vjernih Hrvata, jer mi nećemo biti robovi nego slobodan narod koji je svog kralja slobodno izabrao, koji se danas bori za svog kralja i svoju domovinu i koji kao takav hoće ostati vjeran ali ne sužanj 1sluga Mađara.« »Danas smo mi svi jednodušni —može štampa Antante pisati što hoće, može pojedine govore i izjave izlagati sebi u prilog (sic!) —samo mi svi smo prožeti mišlju da je naše narodno pitanje, ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca —ne dirajući u Srbiju i Crnu Goru —provedivo u Monarhiji. No, bude li se i dalje tako postupalo, ja ću biti prvi koji će —ne bojeći se vješala —viknuti: Dolje Habsburg!« Nakon te sjednice poslao je Radić odjelnom predstojniku V. Kriškoviću pismo koje ban prilaže. Mihalovich misli da ne smiju pripisivati nikakvu aktualnu političku važnost takvim, međusobno tako protuslovnim izjavama jednoga neozbiljnog političara. U priloženom pismu podbanu Kriškoviću, od 30. rujna 1917, Radić piše da mu je rasprava u Saboru od 25. IX, o izvještaju saborskog predsjedništva 146

u povodu predaje saborske adrese Karlu, pružila trostruku priliku da pitanje o kojem su Krišković i on razgovarali prije nastavka saborskog zasjedanja detaljno obrazloži i tako bi sada svaka riječ o tome bila suvišna. Radić smatra za svoju dužnost da upozori Kriškovića na svoje izjave u osobnoj primjedbi u vezi s banovim protestom. To je, kao i kasnije u obrazloženju interpelacije 0 sudjelovanju bana pri sastavljanju odgovora predsjedništvu Sabora, rekao sve što je bilo potrebno, tako da stenografski zapisnik sjednice od 25. rujna u cijelosti odgovora onome što bi Radić Kriškoviću napisao. Prvak SSP A. Pavelić uputio je na adresu bana ovakvu interpelaciju koju je pročitao na saborskoj sjednici 10. XII. 1917.77 Ona je imala potpise desetorice starčevićanaca i dvojice disidenata Koalicije (S.Budisavljevića i V. Pribićevića): »Može li nam g. ban reći: »1. S kojih je razloga zaplijenjena u dnevniku »Hrvatska država« od 3. prosinca t. g. ova izjava: Povodom mirovne ponude sadašnje revolucionarne ruske vlade, izdane u Carskom Selu dne 28. studenoga 1917., u kojoj se ona obraća na sve vlade, sve klase, sve stranke svih ratujućih zemalja s upitom, da li su voljni stupiti u pregovore za bezodvlačno primirje i opći mir, izjavljujemo mi potpisani zastupnici na hrvatskom saboru, da smo spremni pozdraviti svaki korak, koji bi uistinu mogao da dovede do trajnoga mira među narodima. Ovom prilikom smatramo svojom dužnošću, da iznesemo zahtjev čitavog naroda, koji —upirući se na pravo narodnog samoopredijeljenja —odlučno zahtijeva, da mir, koji ima da učini kraj grozotama svjetskog rata, bude demo­ kratski mir, koji svima narodnim svijeta, pa i jedinstvenom narodu Hrvata, Srba i Slovenaca ima da zajamči potpunu slobodu državnog, kulturnog i go­ spodarskog života i razvoja. 2. Je li gospodin ban voljan dokinuti sva ograničenja slobode štampe 1 prava sastajanja, da se time narodu omogući, da iznese svoje stanovište i zahtjeve u pitanju mira.« Zagreb, 3. prosinca 1917. Pavelić je u obrazloženju interpelacije kritizirao ekspoze zajedničkog austro-ugarskog ministra vanjskih poslova O. Czernina jer nije u skladu s mišlje­ njem većine naroda ove monarhije. »Ako mi on k|že, da on govori u ime većine pučanstva, onda mu ja dobacujem sa ovoga mjesta, da je ta većina skalupljena kojekakovim sredstvima i da ta većina nije pravi odražaj mišljenja naroda.«78 »Moja gospodo, ja kad vidim —nastavljao je Pavelić79 —da nas se hoće putem sadanje politike učiniti sasma ovisnim o njemačkoj politici, onda zna­ dem, da se tu radi o pitanju naše budućnosti i da je nužno, da progovorim. Ja držim, da nije u interesu ni države ni mjerodavnih čimbenika, da se nas ovako prikazuje, da se upravo o pučanstvu slavenskom ove države može reći, da je hinausgeeckelt aus diesem Staate. Gospodo, kad ja znam, da je ovdj« u monar­ hiji 47% Slavena, a od toga da ima južnih slavena Hrvata i Srba 5.6 milijuna, Slovenaca 1.4 milijuna, dakle oko 7 milijuna zajedno, kad ja znam da Hrvata i Srba u monarhiji, Srbiji i Crnoj Gori zajedno s onima u Americi ima oko 9 i 1/2 milijuna, Ceha i Slovaka 9 milijuna, Poljaka 5 milijuna, Ukrajinaca 147

4 milijuna i kada naprotiv tomu statistika kaže, da je Nijemaca 12.4 milijuna, a Mađara 10 milijuna, ukupno 43.6% u monarhiji, dočim slavenskog življa ima 47.6%, onda kažem otvoreno, da nije istina, da ministar vanjskih poslova govori u ime većine pučanstva, nego naprotiv on govori u ime manjine, koja je postala uslijed raznih prilika većinom, a ova slavenska većina, koja se danas nalazi u manjini, ona sa zebnjom u srcu očekuje odgovor i pita, što kaže ministar vanjskih posala ovim riječima (čita): ’Tečajem sa njemačkom carevi­ nom već započetih pregovora za pripravu novog uređenja gospodarstvenih odnošaja uspjeti će, nadamo se, tu želju pretvoriti u čin. Odvraćajući se od budućeg gospodarstvenog rata idemo tim novim uređenjem naših ekonomskih odnosa prema Njemačkoj samo za tim, da pojačamo svoje vlastito narodno gospodarstvo.’ Tu je novo uređenje naših ekonomskih odnosa prema Njemačkoj i ja se sve bojim, da će to novo uređenje zapečatiti sudbinu slavenskih naroda.« Od zastupnika u Saboru nitko se nije toliko zanimao za zbivanja u Rusiji kao Stjepan Radić. Radić je oduševljeno pratio revolucionarna zbivanja u Rusiji i često ih komentirao u svom »Domu«. Tako je, na primjer, javio program nove boljše­ vičke vlade (1. Hoćemo neodgodiv mir i zato ćemo odmah predložiti svim zaraćenim državama primirje; 2. Svekolika zemlja neka se podijeli među se­ ljački narod; 3. Glavna vladina briga mora biti narodna prehrana i narodno blagostanje) i dodao da se još ne zna kako je primljena nova vlada s Lenjinom na čelu. Zatim je pisao i o tome kako velika ruska revolucija stvara na naše oči novo međunarodno pravo po kojem neće više biti gospodujućih i podložnih naroda, neće više biti na jednoj strani spahija, a na drugoj kmetova, nego će svi narodi biti posve jednaki po svojoj slobodi i po svom pravu, bez obzira na to jesu li veliki ili mali. Objavio je u »Domu« i proglas boljševičke vlade, uz napomenu da se ruska narodna i seljačka vlada sve više učvršćuje kod kuće, a i vani dobiva sve više ugleda. »Eto dakle —pisao je Radić —sad vidimo i znamo: Rusija se ne kida i ne razpada, nego se Rusija roji i obnavlja. Umjesto jedne prevelike mašine staroga sistema potrganih pera i zahrđalih kotača stva­ raju se novi moderni strojevi lakih jakih pera i brzih dobro složenih i dobro namazanih kotača [...]« Pišući u »Domu« o ruskoj revoluciji i novom među­ narodnom pravu, Radi^je razvio ove misli: »Ruski je narod istom po svojoj revoluciji u ožujku 1917. postao tako slobodan, da je tom svojom slobodom jednim mahom nadkrilio sve druge narode na zemlji. Istina, ruska radnička revolucija od listopada 1917. tu je slobodu ne samo povećala, nego ju je izvrgla opasnosti, jedno zbog osvetničkih i silovitih svojih čina proti gospod­ skim staležima i proti gospodskim strankama, a drugo zbog prenaglog razpusta, ili točnije rasula ruske vojske. Ali usprkos svemu tomu Rusi danas kušaju načiniti i oživotvoriti takve stvari, o kakvima se drugdje ne usude ni sanjati, a kamo li govoriti i pisati. Ruska se zemlja nije umanjila, niti se ruski narod nije umanjio, a ruski upliv na sve druge narode tako je porastao [...]« Dalje je Radić optimistički razlagao utjecaj ruske revolucije na Wilsona, Veliku Brita­ niju, Francusku i Italiju i ovako zaključio: »Ruska je revolucija dakle promienila sve temelje međunarodnog prava, ali da podpunije kažemo, ona je istom mjesto dosadašnjega međunarodnoga neprava udarila pravi temelj iskrenomu 148

i poštenomu međunarodnomu pravu, koje će osigurati slobodu, pravicu i sreću svakomu iole sviestnomu i slobodnomu narodu.« 4. Razmatranje osnove zakona o izbornom redu. —Na saborskoj sjed­ nici 15. XI. 1917.80 ban Mihalovich je izjavio da je dobio »previšnje odo­ brenje« i ovlast da predloži na razmatranje Saboru osnovu zakona o iz­ bornom redu za Sabor Trojednice, što je bilo oduševljeno pozdravljeno. Dva dana kasnije81 pristupili su izboru odbora »ad hoc« za izbornu osnovu; na sjednici 13. XII.82 čitao se izvještaj tog odbora i sama osnova, a zatim je otpočela generalna debata. Prvi je govorio Većeslav Wilder u svojstvu izvjestitelja83 i u uvodu ista­ knuo činjenicu da Sabor pristupa velikom djelu, djelu koje zatvara jednu fazu našeg ustavnog razvoja. »Uvađanjem općeg, izravnog, tajnog prava glasa, stvaramo radikalno novi temelj našeg representativnog sistema.« »Ovom osnovom — rekao je on —ulazimo u kolo naprednih i kultur­ nih naroda. Demokraciju, vladu naroda, moguće je provesti samo preko tako zvanoga representativnog sistema, jer čistu demokraciju, gdje bi na­ rod na velikoj skupštini, gdje bi direktno, neposredno, uticao na svoju vladu jest nemoguće provesti. Tako dolazimo do tako zvane representativne demokracije. Na izborima ima se stvoriti narodna selekcija, selekcija duhova, koji će onda u ime toga naroda odlučivati njegovom sudbinom. Iza rušenja autokratskih vlada, iza rušenja staleških država, u ljud­ skom društvu nije bilo važnijega pitanja nego, kako da se ta selekcija što bolje i što shodnije provede. To je pitanje opstanka demokracije, to je pi­ tanje opstanka ustava. Radi toga su pitanja buknule brojne revolucije, prolilo se mnogo krvi i rušila su se prijestolja.« »Visoki sabore! Mi dapače s ovom izbornom reformom prethodimo zahtjevu naših širokih masa, mi ne čekamo trzavica i buna u našem na­ rodu, demonstracija i skupština, nego podučeni dosadašnjom našom bor­ bom i vjerom u političku zrelost našega naroda idemo sami naprijed i da­ jemo novim trista tisuća ljudi novo jako oružje u ruke, kad im dajemo pravo, da odlučuju i utječu na sudbinu svoju.« U generalnoj debati sudjelovalo je mnoštvo zastupnika: odjelni pred­ stojnik V. Krišković te zastupnici V. Lovreković, St. Pavunić, J. Pazman, I. Zatluka, T.Jalžabetić, C. Akačić i A. Horvat. Tomo Jalžabetić (HPSS) je na sjednici 14. XII.84 pročitao izjavu za­ stupnika HPSS kojom pozdravljaju osnovu zakona o sveopćem izbornom pravu, što dolazi u Hrvatsku pod davnim i neprekidnim utjecajem za­ padne slobode i pod neodoljivim pritiskom velike i blagoslovljene ruske revolucije, pa se nema smatrati zaslugom nijedne osobe i nijedne stranke. Osuđujući strančarstvo i natražnjaštvo saborske većine, u izjavi se izra­ žava, na kraju, vjera u to da će to pravo, tako nesavršeno i nepotpuno, ipak biti jako i uspješno oružje i u borbi za oslobođenje seljačkog puka od domaće i tuđe gospodske krivice i sile i u radu za ujedinjenje svih Hr­ vata, svih Slovenaca i s njima »pomiješanih Srba« u samosvojnu državu Hrvatsku.85 149

U specijalnoj debati sudjelovao je 17. XII. - nakon dugog izbivanja86 —prvak Koalicije Svetozar Pribićević.87 »Visoki sabore! Ja bih bio tako slobodan, da se ukratko obazrem na govore gospode, koja su govorila, kako u ime Starčevićeve stranke prava, tako i Stranke prava. Ja držim, da tu ima nekih pitanja neriješenih, pitanja, koja treba razjasniti stručnjački i zato ja nisam govorio u generalnoj debati, nego sam uzeo riječ kod specijalne rasprave.« »Ja to ističem zato —rekao je dalje Pribićević, suprotstavljajući se izraže­ nom mnijenju ljevice —što hoću da pokažem, da je to pitanje, koje zahtijeva veliki studij i da većina nije htjela, da pitanje izborne reforme na temelju općeg prava glasa komplicira s pitanjima, koja zahtijevaju ovako dubok studij. Ve­ ćini se ne može s pravom dakle staviti nikakav prigovor. Da ja govorim samo za sebe i da ističem svoje individualno mnijenje, ja bih se izjavio za listu za proporcionalnim zastupstvom. Ja sam o tome govorio već god. 1910. u sa­ boru. Ja sam se onda izjavio u saboru za listu sa proporcionalnim zastup­ stvom. Ali ovdje se ne radi o ovom individualnom mnijenju, ovdje se radi o tome, da se na jedno pitanje baci čitava jedna stranka svom težinom svojom. Radi se o tom, da jedna stranka veže čitavu zemlju i narod na ovaj jedan princip, a to hrvatsko-srpska koalicija nije moglo učiniti, dok nije s primjenom toga principa bila na čistu. Najidealnije bi bilo rješenje, kad bi cijela zemlja sačinjavala jedan izborni kotar, u kom bi se biralo listom sa proporcijom. To je kazao već Emil Girardin. Onda bi se moglo kazati, da ćemo dobiti sve stranke u saboru prema broju, u kakvom se nalaze u narodu prema broju izbornika. Inače, visoki sabore, ono, što gospoda tvrde, da se sistemom liste postizava, da većina izbornika dobije i većinu zastupnika, to se sa sistemom lista ne postizava, nego samo u slučaju, kad bi čitava zemlja bila jedan izborni kotar sa proporcionalnim zastupstvom.« »Ja se čudim —nastavljao je Pribićević88 —sa kakovom ogorčenošću go­ spoda raspravljaju o tom pitanju, da nije moguće o tom objektivno razgova­ rati, kao da je sistemom liste pronađeno neko univerzalno sredstvo, koje će naše izborne odnošaje, svetost i dostojanstvo sabora tako osigurati, da protiv toga ne može biti prigovora. Da budem sasvim iskren, visoki sabore, ja ne znam, kako cijela koalicija u tom pitanju stoji. Mi nismo imali prilike niti vremena, da raspravimo to pitanje, a oni, koji su u tom pitanju na čisto, nemaju prava, da cijeloj stranci nametnu svoje mišljenje. Mi smo to pitanje sistema izbora uostalom provi­ zorno riješili, to je pitanje sposobno za razvitak i mi nismo stavili kod izbor­ nog zakona točku, od koje se dalje ne može.« »Dr. Horvat se boji, da će sada uslijed jugoslavenskog razvića Starčevićeve stranke prava srpski izbornici pohrliti u logor te stranke i boji se, da će u pojedinim ličkim izbornim kotarima Starčevićeva stranka prava moći obo­ riti Stranku prava pomoću srpskih glasova. Kad se zaokružuju kotari, priznat će svaki onaj, koji se bavio tim poslom, da se ne da učiniti tako, da budu sami Srbi ili Hrvati u jednome kotaru i da nužno mora biti, da preostaje hrvatskih kotara, u kojima imaju Srbi manjinu oko 20% to jest jednu petinu, a isto tako srpskih kotara sa jakim hrvatskim manjinama. Postoji po novom zaokruženju vrlo mnogo takovih kotara, u kojima ima toliko Hrvata, da oni odlučuju 150

između srpskih kandidata. Na primjer Udbina 24% Hrvata, Medak 31%, Krnjak 36%, a u samom Plaškome depače 40%. Tu će dakle Hrvati odlučivati između srpskih kandidata, kaošto će u nekim drugim kotarima Srbi odlučivati među hrvatskim kandidatima.« »Ja mislim - zaključivao je Pribićević89 —da će razvitak našeg narodnog života biti drugačiji, da ne će diferencijacija stranaka biti ovakova, kakova je dosad. Ja držim, da se diferencijacija stranaka ne će obavljati i vršiti na temelju toga, da li se netko zove srpskim ili hrvatskim imenom, nego po drugim principima: socijalnim, kulturnim, ekonomskim, a također i političko-državopravnim. Ja držim, visoki sabore - kako je to i u prošlosti bivalo —da će se naći srpskih kotara, koji će radje birati H rvata,... (Zast. Ivan Peršić: Stekliša.) ... to je zastarjelo —za kojega vjeruju, da je nosioc velike kulture i političkih narodnih načela, nego što bi glasovali za Srbina, u kojeg povjerenja nemaju. Ja držim, visoki sabore, da je to tako čista i jasna stvar, jer se znakovi toga već opažaju u narodu. Naš narod ima zdravi smisao za politički život, pa je to već i pokazao. Gospodo, vidite, naš narod je shvatio i politiku hrvatsko-srpske koalicije. Vi možete govoriti što hoćete, jer ja znam, da svaka politička stranka nastoji, da izbije stranački kapital kod svakog pitanja, koje se porodi u ustav­ nom životu. Ja znam, da je hrvatsko-srpska koalicija bila stranka, koja je počela da izgrađuje temelje našeg ustava; isto tako znam, da je svaka ustavna reforma potekla inicijativom hrvatsko-srpske koalicije; poznato je, da smo mi u pro­ glasu godine 1905.,90 kad smo se prvi put narodu prikazali kao stranka, postavili kao kardinalno pitanje sveopće izravno, jednako i tajno pravo glasa.« Prvak frankovaca A. Horvat oborio se na predloženu zakonsku osnovu na sjednici 17. XII.91 i rekao, između ostalog, i ovo: »Šteta je svaki trud, koji čovjek uloži. Vi ne bi prihvatili ni jednog ispravka. To je dokaz, kako razdioba određena po §-u 2. imade čisto političku tendenciju, da ne odgovara pravednosti i da je na gorem principu sastavljena nego dosadašnji izborni red. Vi ćete preko naših ispravaka prelaziti kao da nije ništa. Iznosi se princip, kako je ovdje, kako ondje, kako nije nigdje savršeno, ali tek ova osnova, da je savršena. Radi toga §-a 2. možete mirno prijeći preko najsavršenijeg sistema, jer da se traži makar kakav sistem za zaštitu manjina, većina i grčkoistočnjaci92 ne bi mogli naći savršenijega sistema, da sebe zaštiti. Ponavljam još jedamput, trideset izbornih kotareva, o kojima § 2. rasprav­ lja, jesu bezuvjetno predani vama. Dva kotara, koja ste zatajili obzirom na broj stranih elemenata, jesu vama također kao siguran dodatak. Ostaje vam još 11 kotara, u kojima imate odlučan upliv, a osim toga još 10 do 15 mješovi­ tih kotara sa znatnom manjinom, gdje vi odlučujete, a to sve skupa znači malo ne 60 kotara, u kojima imate vi odlučivati.« »Ovakova osnova —zaključak je dra Horvata - doista zaslužuje ime, da je srpska. Ako nam velite radi toga, da smo denuncijanti, mi sa najvećim vese­ ljem primamo taj prikor na sebe i denunciramo vas hrvatskomu narodu, da vi, koji ste ovdje našli utočišta, na ovaj način zadirete u našu nacionalnu gruntov151

niču, te ste zaposjeli polovicu našega posjeda, makar da vas po nikakvom principu toliki dio ne pripada. Posljedice toga principa nosit ćete, ako Bog da sami. Moje je uvjerenje, da prava hrvatska politika, a ne ona, koja se sada vodi po zastupnicima Pribićević et konsortes, po kojoj će vjerni hrvatski narod nastojati, da sačuva hrvatski karakter ove zemlje i da će sistem asimiliranja u hrvatskome duhu početi, te da će i grčko-istočni elemenat[!], kad se riješi ovih svojih vođa, da će sačinjavati dio hrvatskoga naroda, jer će uvidjeti, da mu je jedina moguća budućnost ovdje u Hrvatskoj.« Na sjednici 18. XII.93 starčevićanac Ivan Kovačević usprotivio se Horvatovpj tezi da su ovom izbornom reformom pogodovani Srbi. »I narodu i visokom saboru je poznato —rekao je Kovačević —da naša stranka stoji na stanovištu jedinstva narodnog, hrvatskog, srpskog i sloven­ skog imena. S naše strane bilo bi pogrješno i pogibeljno, kad bi se s narodne strane išlo dijeliti naš narod onako, kako to čini g. dr. Horvat.« Na sjednici 19. XII. 1917.94 sabor je (većina) prihvatio na kraju »osnovu zakona o izbornom redu za sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije«.

Bilješke 1 2 3 4 5

SZ, V, str. 89-93. SZ, V, str. 89. O banu Mihalovichu vidi: Josip H o r v a t , Hrvatski panoptikum, str. 11 i dalje. SZ, V, str. 93 i dalje. SZ, V, str. 115-118. 6 SZ, V, str. 118. Grof Pejachevich bio je u to vrijeme pročelnik izvanstranačkog kluba unionista u Saboru. 7 SZ, V, str. 118-119. 8 SZ, V, str. 119-121. 9 SZ, V, str. 121-129. 10 SZ, V, str. 123. 11 SZ, V, str. 129. 12 Isto mjesto. 13 SZ, V, str. 165 i dalje. 14 Test deklaracije Jugoslavenskog kluba na Carevinskom vijeću u Beču: Ferdo S i š i ć , Dokumenti o postanku kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1 9 1 4 —1919., Zagreb 1920, str. 94. Deklaracija nosi potpise M. Laginje, A. Korošca i ostalih članova Jugoslavenskog kluba. 15 SZ, V, str. 174-175. 16 SZ, V, str. 176. 17 SZ, V, str. 19Q i dalje. 18 SZ, V, str. 193-194. 19 SZ, V, str. 203. 20 SZ, V, str. 213. 21 SZ, V, str. 216 i 221. 22 SZ, V, str. 222. 23 SZ, V, str. 2 2 9 -2 3 0 i 2 3 0 -2 3 1 . 24 SZ, V, str. 23 3 -2 3 4 . 25 SZ, V, str. 261. 26 SZ, V, str. 272; 274 i 275. 27 SZ, V, str. 277 i dalje. 28 SZ, V, str. 365 i dalje. 29 S.Budisavljevića zasigurno ni jedan frankovac nije mogao svrstati u skupinu »Khuenovih Srba«!

152

30 O zagrebačkom veleizdajničkom procesu i aneksiji Bosne i Hercegovine 1908. godine pisao je dobro T. G.Masaryk u brošuri na njemačkom jeziku, štampanoj u Beču 1909. godine. 31 To disidentstvo Budisavljevića i Valerijana Pribićevića kao da je bilo pripremljeno i dogo­ voreno sa Svetozarom Pribićevićem! 32 SZ, V, str. 4 3 0-440. 33 Opš. Mirjana G r o s s , Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906—1907, Beograd 1960. 34 Koalicija je pod banom N.Tomašićem 1910. godine izbornom reformom povisila broj osoba s aktivnim biračkim pravom od 40.000 na blizu 200.000. 35 SZ, V, str.4 5 0-478. 36 SZ, V, str. 481—482. 37 SZ, V, str. 483 i dalje. 38 Vidi brošuru: Hrvati i Mađari ili Hrvatska politika i »Riječka rezolucija, Zagreb 1905. 39 Dalmatinski elitni politički trolist: Šupilo, Trumbić i Smodlaka. 40 Vidi vrlo instruktivna poglavlja u odlomku »Aneksiono razdoblje g. 1908-1909. u Povi­ jesti hrvatskog naroda g. 1860-1914., Zagreb 1968, str. 23 8 -2 5 1 . 41 Taj Beno Klobučarić služio je za vrijeme drugog svjetskog rata Nijemcima u obavještajnoj vojnoj službi. 4Ž SZ, V, str. 491. 43 Član Koalicije H. Hinković bio je za vrijeme rata istaknuti član Jugoslavenskog odbora u Londonu. 44 SZ, V, str. 497 -4 9 8 . 43 Radić je studirao u Parizu na tamošnjoj Političkoj školi. O tome vidi moju raspravu: Stjepan Radić na Pariškoj političkoj školi (1897-1899) (Prilog biografiji), Naše teme, juni 1971/6, str. 1072-1090. 46 Wilder je završio svoj govor riječima: »Ja glasujem ne samo iz državne nužde za predlo­ ženi indemnitet, nego glasujem i iz povjerenja banu i svim odjelnim predstojnicima, daklem cijeloj našoj vladi u uvjerenju, da smo došli do toga časa, da je ne samo sabor u narodnim rukama, nego i čitava naša vlada.« (SZ, V, str. 499) 47 SZ, V, str. 5 0 1-502. 48 Beno Klobučarić u jednom pismu naziva koalicionaše: »Diese Schufte« (»ove vuciba­ tine«!. 49 SZ, V, str. 50 2 -5 0 3 . 50 SZ, V, str. 537 i dalje. 51 Rudolf K i s z 1i n g daje ovakve brojke iz popisa stanovništva Austro-Ugarske: Nijemaca 12,011.081; Mađara 10,067.917; Čeha 6,643.059; Slovaka 1,967.520; Poljaka 4,977.643; Ru­ sina 3,999.100; Rumunja 3,224.728; Hrvata 2,888.171; Srba 2,041.899; Slovenaca 1,371.256; Talijana 771.054; Muslimanskih Slavena 612.137; ostalih 367.853.(R. K i s z l i n g , Erzherzog Franz Ferdinand von Österreich-Este, str. 215) O nacionalnim problemima u Habsburškoj monarhiji vidi temeljno djelo Frana Z w i t t e r a , u suradnji s J. Sidakom i V. Bogdanovom: Les problemes nationaux dans la Monarchie des Habsbourg, Beograd 1960. 32 SZ, V, str. 53 7 -5 5 6 . 33 SZ, V, str. 55 5 -5 5 6 . 34 SZ, V, str. 56 1 -5 7 9 . 33 SZ, V, str. 564. 36 SZ, V, str. 5 6 8 -5 6 9 . 37 Opš. Peter V o d o p i v e c , Parlamentarna dejavnost Jugoslovanskega kluba od septem­ bra 1917 do marca 1918 in nastanek januarskega memoranduma, Zgodovinski časopis, XXVII 1973, str. 5 5 -9 0 . 38 To je bila frankovačka »Hrvatska«. 39 SZ, V, str. 5 6 9-570. 60 SZ, V, str. 625 i dalje, osobito str. 634. 61 SZ, V, str. 6 4 0-669. 62 Jugoslavenski odbor u Londonu s predsjednikom A.Trumbićem brojio je dvadesetak članova među kojima je bio najistaknutiji političar iz banske Hrvatske Hinko Hinković. 63 SZ, V, str. 650. 64 SZ, V, str. 658. 63 SZ, V, str. 721. 66 Isto mjesto. 67 SZ, V, str. 7 3 0-733. 68 SZ, V, str. 73 4 -7 3 5 . 69 »Dom«, br. 36/1917, 18. IX. 1917. 70 SZ, V, str. 738. 71 SZ, V, str. 743 i dalje, osobito str. 745.

153

72 73 74 75

SZ, V, str. 764. SZ, V, str. 768 i dalje. SZ, V, str. 806. Haus-, Hof- und Staatsarchiv (Kućni-, Dvorski- i Državni arhiv) u Beču, PA 1/770. 76 Isti izvor. 77 SZ, VI, Zagreb 1918, str. 9. 78 SZ, VI, str. 11. 79 SZ, VI, str. 11-12. 80 SZ, V, str. 1038. 81 SZ, V, str. 1114. 82 SZ, VI, str. 65. 83 SZ, VI, str. 65 i dalje. 84 SZ, VI, str. 98. 85 Očigledno je autor te izjave sam Radić. U zapisniku stoji da je na riječi »pomiješanih Srba« nastao buran smijeh i buka u sabornici. 86 Od sredine 1915. do jeseni 1917. godine. 87 SZ, VI, str. 164-171. 88 SZ, VI, str. 168 i 169-170. 89 SZ, VI, str. 170. 90 Odštampao ga je Većeslav Vilder kao politički emigrant u svojoj knjizi »Bika za rogove« (London 1957), str. 175-179. 91 SZ, VI, str. 175. 92 Omiljeni izraz za Srbe kod frankovaca. 93 SZ, VI, str. 181-183. 94 SZ, VI, str. 218.

154

PETO POGLAVLJE

»Nacionalna koncentracija« A. Pavelić je 7. II. 1918.1 u Saboru —pod dojmom događaja i hra­ bren Trumbićevim porukama iz savezničkog inozemstva (misija Frana Barca i Svetozara Rittiga u Švicarskoj) —oštro kritizirao nerad vlade bana Mihalovicha i saborske većine (Koalicije) i rekao da je takav Sabor sramota za hrvat­ ski narod, a na prijetnje s raspuštanjem Sabora odgovorio je da starčevićancima nije stalo do takvog Sabora, štoviše, upotrijebe li se represalije, te će represalije naći složan i jedinstven narod u tome da se hrvatsko, odnosno jugoslavensko pitanje stavi na tapet pred široki evropski forum. To je zadatak ovog Sabora, i ako Sabor nema hrabrosti i svojstava da ta pitanja stavi na tapet, onda je bolje da ga uopće nema. »U času —rekao je dalje Pavelić2 —kada pred evropski aeropag dolaze i najmanji narodi sa svojim tražbinama, hrvatski narod mora sa strahom i trepetom očekivati, što će ova većina bilo sa svojom šutnjom, bilo svojim propustom zanemariti proti svomu narodu. Zato, da bude jasna situacija među nama, kažem, ako vi mislite i ako ste se uživjeli u jednu pogubnu ideologiju, da ste nenadoknadiva narodna stranka, onda vi onim časom, čim vi svojom šutnjom sankcionirate ovakav nerad i ovakve propuste, prestajete biti narodnom strankom i postajete strankom, koja u sudbonosnom času zanemaruje najveće dužnosti prema svomu narodu.« 1. Zagrebačka deklaracija. —Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću u Beču pojačavao je napore da dođe do koncentracije svih jugoslavenskih stranaka u Monarhiji.3 U tom cilju vođeni su u to vrijeme u Zagrebu pregovori između stranaka. Na koncentraciju su isprva bili spremni pristati i neki hrvat­ ski zastupnici u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, ali se njeno srpsko krilo (Srpska samostalna stranka) tome odlučno usprotivilo.4 Kad je u ime Jugoslavenskog kluba i Starčevićeve stranke prava bio upućen poziv na međustranačku konfe­ renciju u Zagrebu, Koalicija se nije htjela odazvati pozivu, a nije došao nitko ni od Hrvatske pučke seljačke stranke. Sastanku su prisustvovali zastupnici Starčevićeve stranke prava, disidenti Koalicije (grupa oko »Glasa Slovenaca, Hrvata i Srba«), predstavnici grupe oko klerikalnih »Novina«, Socijaldemo­ kratske stranke Hrvatske i Slavonije,s Slovenske ljudske stranke. Slovenske narodno napredne stranke i Srpske i Hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini, te predstavnici svih grupa u Dalmaciji i predstavnici Hrvata iz Istre i Me155

đimurja. Sastanak je bio održan 2. i 3. III. 1918. pod predsjedanjem A. Pavelića.6 Osim izjave namijenjene javnosti (o potrebi koncentracije svih stranaka i grupa koje, stojeći na stanovištu narodnog jedinstva i samoopredjeljenja, traže svoju narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba) prihvatili su, interno, načela za koncentraciju koja idu još dalje. Važno je pri tom da i u onoj izjavi za javnost nema više govora 0 žezlu ili okviru! Ta interna deklaracija glasila je ovako: »Narod Slovenaca, Hrvata i Srba jest jedinstven narod i to jedinstvo mora ostati nerazdijeljeno i bezuvjetno, te upirući se o pravo narodnog samoodređe­ nja, provedba kojega mora biti međunarodno zajamčena. I. Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narod­ noj državi, u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slove­ naca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova pošto­ vani državopravni kontinuiteti historičko-političkih teritorija uz potpunu rav­ nopravnost plemena i konfesija. II. Tražimo teritorij, u kojem neprekidnom kontinuitetu živi naš jedin­ stven narod, jamčeći kulturnu autonomiju narodnim manjinama. Tome na­ šem narodnom teritoriju pripadaju neotuđivo i obale, luke i otočja sjevernog 1 istočnog Jadrana. III. Tražimo državu ujedinjenu na načelima potpune građanske svobode i demokratske samouprave, te pravne i socijalne jednakosti, tj. mogućnosti ekonomskog opstanka i potpunog kulturnog i socijalnog razvitka svih držav­ ljana. IV. Tražimo da narodu Slovenaca, Hrvata i Srba bude zajamčeno sudjelo­ vanje na budućem mirovnom kongresu.«7 Na zagrebačkim sastancima raspravljalo se o tome kako, na kojoj osnovi da se izvrši koncentracija i je li potrebno izaći pred javnost s novom deklaraci­ jom povodom jugoslavenskih zahtjeva za ujedinjenjem. U tim diskusijama sukobila su se dva gledišta: treba najzad usvojiti program potpunog ujedinje­ nja svih{\) Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu bez ikakve veze s Mo­ narhijom ili, pak, ne treba sve staviti na jednu kartu, nego raditi da se ostvari bar program Majske deklaracije Jugoslavenskog kluba, i to prije završetka rata. Zaključili su na kraju da se ispita mišljenje stranaka u svim jugoslaven­ skim krajevima bi li se mogle složiti na temeljnim načelima koje sadrži napri­ jed navedena interna deklaracija. Tek što su završili konferiranje, u Saboru, na sjednici 4. III.,8 bio je proči­ tan »prešni predlog« I. Kovačevića i drugova koji se bavi netom održanom konferencijom. Taj prijedlog glasi ovako: »S razloga, što su 2. ožujka 1918. organi državnoga redarstva u Zagrebu, napose redarstveni stražari, surovom silom provalili u zatvorene prostorije, u kojima su potpisani narodni zastupnici, članovi ovoga sabora, imali prija­ teljski razgovor s nekolicinom narodnih zastupnika carevinskoga vijeća, te bosanskoga, dalmatinskoga i istarskoga sabora; s razloga, što je isto redarstvo tom zgodom ograničavalo zastupnike ovoga sabora u njihovoj ličnoj slobodi i time njihov zastupnički imunitet povrijedilo; 156

s razloga, što je par sati za tim to isto redarstvo bezrazložno surovom silom napalo općinstvo grada Zagreba, kad je ono mirno i dostojnim načinom dalo poštu našim drugovima, zastupnicima već spomenutih zakonodavnih tijela; s razloga, što je takav surovi napadaj na općinstvo to isto redarstvo slijede­ ćega dana 3. ožujka popodne prigodom odlaska predsjednika Jugoslaven­ skoga kluba narodnog zastupnika dra. Korošeca opetovalo, zaključuje sabor: 1. Gornjim je postupkom zagrebačkoga državnoga redarstva povrijeđen imunitet narodnih zastupnika: Cezara Akačića, dra. Srđana Budisavljevića, Dragutina Hrvoja, Vojislava Kempfa, Ivice Kovačevića, dra. Petra Majera, dra. Ante Pavelića, dra. Zivka Petričića i Valerijana Pribićevića. 2. Pozivlje se vlada, naročito gospodin ban, da bezodvlačno očituje, jesu li se gornji čini dogodili njihovim znanjem i odobrenjem, ter kako te čine oprav­ davaju, a u protivnom slučaju, da krivce povrede imuniteta narodnih zastup­ nika kao i začetnike brutalnog postupka redarstvenih organa prema općinstvu privede najstrožijoj kazni. 3. Gospodin ban neka bezodvlačno izda odredbe, da se svaka ovaka po­ vreda zastupničkoga imuniteta za buduće onemogući. Za ovaj naš predlog tražimo prešnost. U Zagrebu, 3. ožujka 1918.« Slijede potpisi: I. Kovačević, dr. A. Pavelić, C. Akačić, dr. Petar Majer, D. Hrvoj, dr. Z. Petričić, Kempf, Srđan Budisavljević, Peršić. Koalicija je prešla u političku protuofenzivu i bilježnik M. Novosel proči­ tao je na sjednici 5. III.9 ovaj protuprijedlog dra. I. Palečeka i drugova: »Protupredlog na prešni predlog zastupnika Ivana Kovačevića i drugova. Sabor zaključuje, da se prijava o postupku redarstva s narodnim zastupni­ cima C. Akačićem, drom. S. Budisavljevićem, D. Hrvojem, V. Kempfom, I. Kovačevićem, drom. P. Majerom, drom. A. Pavelićem, drom. Z. Petričićem i V. Pribićevićem ustupa imunitetnom odboru s tim, da ovaj odbor u roku od osam dana izvijesti sabor zajedno sa već prijavljenim povredama imuniteta narod­ nih zastupnika, te da podnese svoje predloge. U Zagrebu, 5. ožujka 1918.« Slijede potpisi: I. Ribar, dr. I. Paleček, dr. Novosel, V. Wilder, dr. Manojlović, dr. Kürschner, dr. M.Rošić, Kutuzović, J. Werklein, G. Tuškan. Odmah se razvila debata o »prešnom predlogu« i protuprijedlogu u kojoj je sudjelovao i sam ban Mihalovich. I. Kovačević je opširno opisao događaje u vezi s konferencijom, pa je ovako zaključio: »Varaju se Mađari, jer još uvijek ovdje živi jedan narod, svjestan svoje snage i slobode, svjestan svoga prava i svoje budućnosti, a vi, gospodo koalirci, poručite Mađarima, a i vi, gospodine, eksponente bane, recite Wekerle-u i svima njima, da su im badava sve armature, da su badava bacili Hrvata Ličana sa uprave mornarice,10 badava im svi progoni i sve prijetnje, recite im, da tu stoji narod, koji se je znao vjekovima održati i protiv ljućih neprijatelja i protiv većih opasnosti, i da će taj narod naći svoju slobodu i svoje ujedinjenje i stvorit će sam sebi državu, neovisnu od Švaba i Mađara, državu Slovenaca, Hrvata i Srba!«11 Diskusija je mjestimično bila tako burna i buka tako zaglušna da je pred157

sjednik morao prekinuti sjednicu. Na kraju je većina odbila »prešni predlog« I. Kovačevića, a prihvatila protuprijedlog I. Palečeka.12 Na saborskoj sjednici 16. III.13 ponovno se raspravljalo o zbivanjima u vezi sa zagrebačkom konferencijom i Drag. Hrvoj je tom prilikom rekao i ovo: »Onaj čin, koji je dao povoda današnjoj raspravi, bio je izveden u izvršivanju jedne akcije, koja ide za tim, da se stanoviti slobodarski pokret zaustavi, da se oslobođenje našeg naroda od Koruške do Macedonije zaustavi. Uzmite vi u pomoć stotinu ovakovih čina, uzmite na tisuće i tisuće detektiva, uzmite na tucete vlada, kakova je ovdje, i uzmite pedesetke ovakovih stranaka, kaošto je vaša većina, današnja koalicija, vi ipak toga pokreta zaustaviti ne ćete. Sloboda će doći i bez vas i protiv vas i mi, koji sudjelujemo u tom slobodar­ skom pokretu, radimo pošteno i patriotski, a to nam daje snage, da i dalje radimo bez vas, a ako bude potrebno i protiv vas.«14 Koalicionaš V. Wilder odmah se osvrnuo na Hrvojev govor i, između osta­ log, rekao: »Hrvatsko-srpska koalicija vodit će oportunističku politiku, kad se radi o momentanim prilikama, koje su jače nasamo od našeg naroda i naše zemlje, nego i od većih država, naime kad se radi o ratnim prilikama, ona će biti oportunistička, kad se radi o tom, da se dozvole ili ne dozvole u ratno doba velike povorke ili skupštine, jer je to sve časovito, ali kad iskrsne pitanje, koje zadire u temelje kojeg našeg ustavnog prava, tu je hrvatsko-srpska koalicija odlučna, tu ona znade nesamo braniti postojeće, nego i stvarati nove garan­ cije. I to je hrvatsko-srpska koalicija dokazala donašanjem sveopćega izbor­ noga prava u ovo ratno vrijeme.«15 Na kraju je većina izglasala prihvat izvještaja odbora.16 Važno je istaknuti da je zagrebačka konferencija, na kraju, bila donijela zaključak o formiranju jednog odbora ad hoc koji bi imao pripremiti sve nužno za organiziranje »Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba«; dogovo­ rili su i novi sastanak (za 21. i 22. IV) da na njemu formiraju vijeće, ali do njega tada nije došlo. U vrlo živim, često burnim diskusijama u Saboru o zagrebačkoj konferen­ ciji taj se zaključak uopće nije spominjao. 2. Zaokret Stjepana Radića. —Radić je u svom »Domu« (br. 3 od 16. I. 1918) odštampao izvode iz programa HPSS iz 1904. god.,17 a u slijedećem je broju —objavivši oboje —usporedio taj program s tzv. Majskom i Krfskom deklaracijom.18 »Majska je deklaracija —piše on —najkraća, a prema tome najmanje jasna. Naročito je nejasno, da li hrvatsko-srpsko-slovenačka država ima temeljem hrvatskog državnog prava dobiti ime ’Kraljevina Hrvatska’ ili temeljem narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca skupno ime ’Jugosla­ vija’ ili trostruki naziv, koji bi sadržavao sva tri imena. Pokretačima deklara­ cije bilo je prvo da naglase nepobitnu istinu, da su Slovenci, Hrvati i Srbi uistinu jedan narod, pa da na temelju tog jedinstva mora tražiti demokratsku državu s narodnom vladom i demokratskom upravom. To isto, i još više (Srbija plus Crna Gora) navodi se u Krfskoj deklaraciji. Prirodno je, da Pašić 158

traži, da kralj Petar bude vladar te države; nije tako prirodno, što je na to, možda posve laka srca, pristao i naš Hrvat Trumbić, ali je za Trumbića očito, glavno, ’što su Srbi prvi put prekinuli sa svojom isključivom srpskom politi­ kom, sa svojim radikalstvom, ili da kažemo po domaću, sa svojom frankovštinom, te su najsvečanije i najformalnije, što se samo pomisliti dade, sa svim demokratskim jamstvima priznali potpunu ravnopravnost svih triju plemena jednoga te istoga našega naroda’. Međutim, program HPSS širi je i potpuniji i od Majske i od Krfske deklaracije, jer obuhvaća i Bugare, a ističe i prirodnu vezu —to je tek ovaj rat otkrio —između naše hrvatske (jugoslavenske) i češke (zapadnoslavenske) slobode.« Radić je u »Domu« od 6. II. objavio i svoj komentar značajne deklaracije čeških političara od 6. I. 1918. u kojoj Cesi povodom brest-litovskih prego­ vora »Centralnih sila« (Njemačke, Austro-Ugarske, Bugarske i Turske) s pred­ stavnicima sovjetske vlade traže —za narod češki te za potlačenu i politički usmrćenu granu slovačku u Ugarskoj — državnu samostalnost. Pri tom je napao Koaliciju, »koja je danas mađarskija od starih mađarona i koja nje­ mačku politiku odobrava više nego isti Mađari i austrijski Nijemci«, i upozo­ rio, da su se Cesi složili »baš u onakvoj narodnoj slavenskoj politici, kakvu od svoga osnutka neustrašivo propovijeda i nauča hrvatska pučka seljačka stranka i o kakvoj je predsjednik seljačke stranke napisao tolike članke, knji­ žice i knjige na hrvatskom, češkom, ruskom i francuskom jeziku«. Komentira­ jući program 14 točaka od 8. I. 1918 —u kojem se predsjednik SAD Wilson izjasnio za održanje Austro-Ugarske19—Radić u svom »Domu« od 20. II (broj 8) piše da je taj program poslije ruske revolucije najvažniji događaj u svjet­ skom ratu. »I sad pazite dobro - nastavlja on - unutrašnja ili domaća politika svih naroda morat će se u buduće i te kako osvrtati na rusku revoluciju, a politika nas Hrvata kao seljačkoga slavenskoga naroda mora se upravo temeljiti na ruskoj revoluciji, ili što je isto, na programu hrvatske pučke se­ ljačke stranke. To je jedno, a drugo je ovo: Poslije ovoga Wilsonovoga govora, za kojim stoji sva duševna i tjelesna snaga američkog naroda, i kako sam Wilson kaže, sva prosvjeta svega čovječanstva —poslije toga govora ne da se više ni zamisliti, da bi se s ikojim narodom postupalo kao s bespravnom rajom, tj. sva će se međunarodna svjetska politika u buduće voditi prema načelima, što ih tu izriče Wilson.« U toku veljače 1918. »Hrvatski državnopravni demokratski blok«, u ko­ jem su tada bili okupljeni zastupnici Stranke prava, HPSS i Stjepan Zagorac, podnosio je u Saboru zajedničke prijedloge, a u »Domu« od 28. II. izašao je komentar sastanka vijeća Stranke prava, na kojem je bio odobren rad stranke i izražena želja da se nastavi saborski i uopće politički rad u što tješnjoj vezi s HPSS. Za predsjednika stranke bio je izabran dr. A. Horvat. »Cielo ovo vieće —piše ’Dom’ —bilo je vrlo ozbiljno, prodahnuto iskrenim hrvatskim rodoljub­ ljem i nepokolebivom vjerom u narodnu i političku budućnost hrvatskoga naroda. Između stranke prava i seljačke stranke bila je do sada samo sloga u saborskom radu. Poslie ovoga vieća utrt će se put i unutrašnjem zbliženju obiju stranaka, čim stranka prizna nepobitnu istinu, da je politička i narodna budućnost našeg naroda osigurana jedino na slavenskom kulturnom i na se­ ljačkom demokratskom temelju.« 159

Prilikom proslave stogodišnjice rođenja pjesnika Petra Preradovića u Za­ grebu (19. III) došlo je do političkih manifestacija i demonstracija, u prvom redu omladine. Radić je tom prilikom u »Domu« (20. III. 1918, broj 12) objavio članak u kojem je ustvrdio da je slavljenik »po svojoj vjeri u Boga i po svom oduševljenju za Slavenstvo, po svojoj ljubavi za narod hrvatski bez razlike zvao se on hrvatskim ili srpskim imenom i po svom proročkom razu­ mijevanju seljačkoga prava veliki preteča hrvatske pučke seljačke stranke«! U istom je broju objavio bilješku o »tobožnjoj fuziji seljačke stranke s fran­ kovcima«, o čemu »pišu već po drugi put kaptolske ’Novine’, kao da je to već gotova stvar, premda vrlo dobro znadu, da se ne radi i da se nije radilo ni 0 koaliciji ili sklopu, a kamo li o fuziji ili o stopljenju seljačke stranke i stranke prava. Ali dijelom nezrele, a dijelom pokvarene političare oko tih ’Novina’ boli, što bi svakoga Hrvata moralo veseliti, da barem dvije hrvatske opozicionalne, pučke i državnopravne stranke rade zajedno u saboru —koliko sabor­ skoga rada uopće ima, dok je isključen Stjepan Radić —a još ih više boli, što su si pravaški i seljački zastupnici tako povjerljivi i iskreni, kako bi morali biti barem svi zastupnici cijele opozicije«. No, taj broj »Doma« sadrži i najžešći napadaj na Koaliciju. U njemu se —u nepotpisanom članku - tvrdi da je Sabor po svojoj većini danas »najtupiji i najrobskiji sabor u cijeloj monarhiji«. »Ali baš zato, što mi Hrvati kao pravi narod seljački, slavenski i evropski spadamo samo u zajednicu pravednih i slobodoljubivih naroda, upravo zato ne smijemo trpjeti, da u naše ime govore u našem saboru tuđinski služnici i jadni špeku­ lanti, nesretnici, koji ili više nemaju prave ljubavi za svoj narod, ili je nikada nisu imali.« »Mađaronsko-koalirska većina - grmi Radić, jer je očito da to on piše - drhće za svoje prazne glave i za svoje pune kese. Te su prazne glave danas naša sramota, a te pune kese mogu svaki čas postati naša propast. Bacimo ih zato što prije, kamo spadaju, na smetište narodnoga prezira, ili barem u kut narodnoga nepovjerenja.« No, Radić je postajao neugodan i svojim saveznicima u »Bloku«: u »Domu« od 27. ožujka oborio se na pisanje glavnog organa Stranke prava (»Hrvatske«). »Na sve većoj političkoj stranputici —piše on - nalaze se glavne novine stranke prava. Te novine pišu katkada tako, da čovjek, osobito Hrvat, ne može vjerovati svojim očima, da je to uistinu moguće, da iz hrvatskog srca 1 iz hrvatskih moždana može hrvatska ruka vaditi ovakve napadaje i uvrede protiv hrvatskog naroda. ’Dom’ je već opetovano zabilježio, da zastupnici stranke prava rade u saboru vrlo dobro, ako se zbog ovoga ili onoga razloga ne suzdrže od govora. ’Dom’ je javio i to, kako su prvaci stranke razborito, iskreno i rodoljubno govorili na sastanku 21. II. sve u smislu narodnog i dr­ žavnog prava, a na temelju programa iz 1894. god. ’Dom’ je pritom samo istakao, da bi bilo dobro popuniti taj program slavenskim i seljačkim demo­ kratskim programom. Međutim, ’Hrvatska’ sve više ruši i taj narodni pro­ gram, a najviše ga ruši pisanjem samo s katoličkog vjerskog, ili točnije s katoličko-stranačkog stanovišta.« Da nekako održi ravnotežu, Radić je u idućem broju (od 3. IV), u članku »Najzreliji narod Slavenski«, bezobzirno napao Srbe, a hvalio i slavio Cehe koji su među »svima slavenskim narodima danas jedini potpuno sviesni ili 160

potpuno politično zreli«. »Jesu li se naši graničarski Srbi poslie promienili? - pita se Radić. - Nisu, nego su svoju protuhrvatsku i mađaronsku, a zapravo mađarsku politiku počeli voditi pod imenom politike narodnog jedinstva i time su dobili za se veliki dio hrvatske gospode. To je danas hrvatsko-srpska koalicija, za koju svi eto znamo, da su svi njezini javni čini mađaronski, a privatno njezino mišljenje, koje u politici ništa ne vriedi, da je svakojako, ali nije hrvatsko ni u narodnom ni u povjesno-zemljopisnom smislu. Koalicija naime ni po privatnom mišljenju ne pristaje niti uz to, da su Slovenci dio naroda hrvatskoga, niti je zato, da trojedna kraljevina Hrvatska-Bosna-Dalmacija bude svoja i samostalna država Hrvatska sa svojom narodnom vladom i upravom. Nego za što je koalicija? To je jasno ona napisala u svojoj sabor­ skoj adresi od 1917., gdje želi, da se mi Hrvati zajedno s ovim Srbima, koji su s nama i među nama, ali bez Slovenaca održimo svi skupa pod mađarskom krunom svetoga Stjepana. Ovih zadnjih nekoliko mjeseci uz ovo koalirsko-srpsko mađaronstvo vodi se još jedna politika pod jugoslavenskim imenom, koja doduše stoji iskreno na temelju narodnoga jedinstva, ali sad već više ne stoji na temelju hrvatskoga državnoga prava. Zašto je to hrvatsko državno pravo izpušteno, to javno nigdje nije rečeno, ali se privatno svuda tumači ovako: Hrvatskoga državnoga prava niti nema; oni ugovori i one prisege, što ih Hrvati smatraju svojim državnim pravom, to su zapravo njihovi lanci i ve­ rige; Srbi su mnogo slobodniji, mnogo otporniji samo zato, jer ne nose takvih lanaca i veriga, i ako su Hrvati zbilja za narodno jedinstvo, onda se moraju okaniti tih zastarjelih listina, na kojima je napisana samo njihova sramota i njihovo robstvo. Ovo je mišljenje naših srbskih graničara, koji nikad nisu imali ni domovine, odkada su svoju domovinu ostavili, a kamo li bi imali svoju državu. Budući da su Slovenci svojom domovinom držali Austriju, a prave svoje slovenske države nisu nikada ni imali, to su oni vrlo lako i upravo oduševljeno prihvatili ovo mišljenje naših graničarskih Srba, u toj plemenitoj misli, da nam više vriedi jako i nepokolebivo narodno jedinstvo i bez hrvatskoga državnoga prava nego li slabo narodno jedinstvo i s hrvat­ skim državnim pravom. I zato je vidite —piše Radić —naša hrvatska Kalvarija još teža, nego što je češka. Proti češkoj samostalnoj državi dižu se tuđinci Niemci, a našu hrvatsku državu zabacuju najprije naši domaći Srbi, zbog njih se od nje odvraćaju naši najprirodniji saveznici Slovenci, a zbog jednih i drugih odriču je se već i mnogi Hrvati, u toj vjeri i nadi, da ćemo narodnim jedin­ stvom Slovenaca, Hrvata i Srba lakše sagraditi posve novu državu, nego što bismo narodnim jedinstvom Hrvata i Slovenaca, a možda i Srba proširili i utvrdili tisućljetnu državu hrvatsku. A ipak je češki primjer u tom tako jasan, tako rječit i tako privlačiv, te bismo i mi Hrvati poput Ceha morali stvoriti samo ovaj zaključak: Zajedno sa Slovencima želimo i hoćemo do kraja izgra­ diti svoju narodnu demokratsku državu Hrvatsku. U toj će hrvatskoj državi naša braća Srbi imati sva ona prava, koja i mi. Budu li se Srbi protivili ovoj hrvatskoj državi, nastojat ćemo iz svih sila, da ju oživotvorimo i bez njih, pače i protiv njih, jer smo uvjereni, da bez jedinstva sa svim Slovencima i bez cjelokupnosti povjestne hrvatsko-bosansko-dalmatinske trojednice nema hr­ vatskomu narodu ni obstanka, a kamo li napretka« —zaključuje Radić. U istom broju »Doma« zabilježen je »neobičan politički govor« a. u. mini161

stra vanjskih poslova Czernina, održan u Beču 2. travnja, u kojem je napao Masaryka i Cehe.20 U njemu se cjelokupna politika Monarhije —piše Radićev »Dom« —postavlja prvi put na čisto austrijski (njemački) i čisto ugarski (mađarski) temelj. U listu je dalje zabilježen i odgovor frankovačke »Hrvat­ ske« u povodu »Domove« kritike u broju od 27. III, u kojem »Hrvatska« upozorava Radića da je on, kao urednik »Doma«, član Hrvatskoga državno­ pravnoga demokratskog bloka«. »No, uredništvo ’Hrvatske’ ili ne zna, ili ne će da zna, da je hrvatski državnopravni demokratski blok samo jedno i jedino kao saborska kooperacija zastupnika stranke prava i seljačke stranke, koope­ racija ili saradnja, koju sav narod može vidjeti i kontrolirati. Osim toga nema ništa ni više ni manje, kako je to zast. Radić opetovano i u saboru izjavio.« Poslije toga odgovora »Doma« (Radića) poslovni je odbor Stranke prava htio raščistiti to pitanje odnosa unutar bloka i na sjednicu 5. IV. pozvao i predsjednika HPSS. Sastanku je prisustvovao i glavni urednik »Hrvatske« Martin Lovrenčević. U početku je ustanovljeno, na želju St. Radića —piše »Dom« u broju od 10. IV - »da između stranke prava i seljačke stranke nije nikada postojao i da ne postoji nikakav formalni blok, nego da postoji samo zajednički saborski rad za suzbijanje mađarskih napadaja na hrvatsku dr­ žavnu i narodnu individualnost i za kritiku koalirske popustljivosti u obrani hrvatskih prava«. »’Domov’ je urednik —nastavlja se dalje —ujedno požalio, što nije moglo i što ne može doći do pravoga bloka ili do unutrašnjega približenja seljačke stranke sa strankom prava s razloga, što seljačka stranka osim hrvatskog državnopravnog i narodnoga temelja stoji i na temelju slavenske uzajamnosti, o kojoj stranka prava ne će ni da čuje i na temelju seljačke demokracije, koju stranka prava tek uz put spominje.« Na sastanku su raspra­ vili sadržaj ’Domove’ bilješke od 3. IV. i članovi poslovnog odbora su izjavili: »a) da Stranka prava stoji na svom programu iz god. 1894. i na zajedničkom ljubljanskom zaključku iz god. 1912, tj. na potpunom narodnom jedinstvu i na posvemašnjoj istovjetnosti političkih ciljeva Hrvata i Slovenaca; b) prigo­ vori koji se upućuju izvanbanovinskim Hrvatima odnose se na njih kao osobe;21 c) članci pojedinih katoličkih svećenika o katolicizmu i o hrvatstvu u prvom su redu njihovo osobno mišljenje, a nikako se ne mogu i ne smiju tumačiti tako da katolicizam isključuje iz hrvatstva ’našu pravoslavnu i musli­ mansku braću’; d) o jedinstvu Hrvata i Slovenaca, kao i njihovom odnosu prema Srbima, ne može suditi nijedan stranac, zato je ’Hrvatska’ pogriješila kad je, ma samo djelomice, usvojila takvo mišljenje, odnosno spomenula ga kao primjer ili dokaz«. »Poslije svega toga —stoji dalje u ’Domu’ —izjavio je urednik ’Doma’ da seljačka stranka naravski ostaje kao i prije na stanovištu potpunoga narodnoga jedinstva ne samo sa Slovencima, nego i sa Srbima, ali da to narodno jedinstvo, prvo, mora biti u najtjesnijoj organičkoj vezi s velikom slavenskom zajednicom, a drugo, da politika na temelju toga narodnoga jedin­ stva imade služiti ponajprije hrvatskoj zavjetnoj misli, a ta zavjetna misao jest oslobođenje banske Hrvatske od prevlasti mađarske i ujedinjenje svega hrvat­ skoga naroda u državu Hrvatsku. Prema tomu, završio je ’Domov’ urednik svoju izjavu, seljačka stranka i njezino glasilo ’Dom’ ostaje i nadalje u sabor­ skom zajedničkom radu sa zastupnicima stranke prava, ali isto tako ostaje na svom slavenskom temelju bez obzira na to, što su napose naši domaći Srbi 162

danas i opet najveći zagovornici zlosretne mađaronske zapravo mađarske politike, kako su bili nekad i za banovanja Kuenova.«22 Akciju su okupljanja stranaka (»nacionalna koncentracija«) nastavljali, ali je Radić i nadalje ostajao po strani. No, Radića je obrađivao izaslanik češke »Mafije« Rudolf Giunio i isporučio mu poziv Antonina Švehle, predsjednika agrarne stranke, da dođe u Prag na razgovor. Radić je - imajući veliku slabost za Cehe, jer mu je i žena bila rođena Čehinja - u principu prihvatio Švehlin poziv i obećao da će što prije doći u Prag. Poslije Czerninova izazivačkog govora na početku travnja (»neobičnog političkog govora« —kako ga je oka­ rakterizirao sam Radić) u Pragu je pala odluka da se dobačena rukavica prihvati i da se 13. travnja u Pragu održi manifestacija polaganja prisege, na koju bi došli i južnoslavenski predstavnici. Čim je pala ta odluka, Rudolf Giunio —oficir za vezu »Mafije« s jugoslavenskim političkim predstavnicima —još iste je noći otputovao u Beč, a potom u Zagreb. U Beču je obavijestio dr. Gregora Zerjava, tajnika »Jugoslavenskog kluba« u Carevinskom vijeću, 0 odluci »Mafije« i izložio mu potrebu što većeg sudjelovanja predstavnika Jugoslavena, prepustivši Zerjavu da o tome obavijesti Antona Korošca, pred­ sjednika Kluba, i da organizira sudjelovanje Slovenaca. Produžio je u Zagreb da tu obavijesti predstavnike i prvake opozicionih stranaka i grupa o sastanku 1 da ih pozove u ime Fr. Stanjeka, predsjednika Češkog svaza i da ih otprati u Prag.23 Na put je pošao i Radić. U toku putovanja do Praga Giunio i S. Budisavljević privoljeli su Radića da nakon dolaska u Prag objavi izjavu o svojim odno­ sima sa Strankom prava. Ta je Radićeva izjava izašla 13. IV. u praškim novi­ nama »Narodni listy«, a glasila je ovako: »Budući da se ne samo u hrvatskoj nego i u češkoj javnosti proširio posve krivi nazor (uprkos opetovanim izjavama mojim u hrvatskom saboru i ’Domu’) da Hrvatska pučka seljačka stranka djeluje u nekakvom posebnom bloku sa Strankom prava ili tzv. frankovcima —držim potrebitim, da odmah pri svom dolasku u Zlatni Prag najsnažnije naglasim i izjavim slijedeće: 1. Hrvatska pučka seljačka stranka, čiji sam ja predsjednik od njenog osnutka god. 1905, bila je samo i isključivo u saborskoj kooperaciji sa Stran­ kom prava i to samo u svrhu potiskivanja mađarske nadvlade u Hrvatskoj i pobijanja prilične popustljivosti današnje koalicijsko-unionističke saborske većine. Budući pak da Stranka prava (frankovci) također u današnjem odsudnom času - kad se je ministar grof Czernin najbezobzirnije izjavio za neograničenu nadvladu njemačko-mađarske manjine proti slavenskoj većini u ovoj monar­ hiji, kao i uopće u vanjskoj politici zauzima njemačko-mađarsko stanovište, ovim časom prekidam i saborsku kooperaciju s njom, koju sam provađao samo u gore rečenu svrhu i samo od slučaja do slučaja. 2. Hrvatska pučka seljačka stranka će dakle i u buduće kao i do sada —samo sad bez svakog zastranjivanja i nesporazuma - provoditi politiku potpunog narodnog jedinstva Hrvata, Slovenaca i Srba, na osnovi potpune jednakopravnosti svih triju plemena, u smislu temeljnih načela stranke od god. 1905. i u saglasju sa pravom bezuvjetnog demokratičnog samoodređenja na­ roda.«24 163

Radić je u Pragu sudjelovao na svečanosti polaganja prisege i tamo je predsjednik Starčevićeve stranke prava dr. Pavelić, u ime Slovenaca, Hrvata i Srba, izjavio Cesima nepokolebljivu vjernost i potpuno pristajanje uz njihov narodni program, tako da ubuduće Cesi i Jugoslaveni imaju jednu te istu politiku, naročito prema Nijemcima i Mađarima. I Radić se tamo izjašnjavao za jedinstvenu češko-poljsko-jugoslavensku politiku kao apsolutnu potrebu. Prilikom svog boravka u Pragu Radić je vodio više povjerljivih razgovora sa Svehlom i ostalim češkim prvacima, a ponesen ratobornim raspoloženjem praških masa održao je na perfektnom češkom jeziku nekoliko improviziranih vatrenih protuaustrijskih govora, pa je prilikom svog povratka u Zagreb po­ kušao ublažiti odjek tih govora jednom izjavom u bečkom listu »Neue Freie Presse«. U »Domu« je objavio više priloga o praškim sastancima i razgovorima. U kraćem izvještaju25 izvijestio je svoje pristaše o putu u Prag. U njemu piše da je »Domov« urednik bio primio poruku predsjednika češke agrarne stranke Svehle da bezuvjetno bude 13. IV. ujutro u Pragu. Tu je poruku primio tek 10. IV. navečer. Otputovao je 11. i u društvu A. Pavelića, Hrvoja, I. Kovačevića, S. Budisavljevića i drugih stigao u Prag. Bilo je dosta vremena za razgovor. Za sat, dva - piše Radić —bilo je cijelo izaslanstvo jednodušno u svemu, a napose u tom što se braći Cesima imade sutradan izjaviti i da tu izjavu imade dati u ime Slovenaca, Hrvata i Srba upravo Hrvat iz Zagreba. Sretno su stigli u Prag i 13. su hrvatski i srpski zastupnici imali dogovor s Korošcem. Tu je točno dogovoreno da će u ime svih govoriti predsjednik Starčevićeve stranke prava dr. Pavelić, a osim toga bez diskusije su jednoglasno odobrili već u vlaku stvoreni zaključak da se Cesima ima izjaviti nepokolebljiva vjernost i potpuno pristajanje uz njihov narodni program, tako da ubuduće Cesi i Jugoslaveni imaju jednu te istu taktiku, naročito prema Nijemcima i Mađarima. U nepotpisanom uvodniku pod naslovom »Jedinstvena politika Ceha i Hr­ vata (Cehoslovaka i Jugoslavena)«26 Radić kritizira parole »Bog i Hrvati« i »Srbi svi i svuda«, politiku Budimpešte i Beča, koje su pretrpjele bankrot, i ističe da ima događaja koji su mnogo važniji nego sve bitke. To su napose: velika ruska revolucija i njena bezuvjetna miroljubivost; evropski i svjetski pokret radništva za pravedan mir i samoodređenje; sve jače zalaganje SAD za slobodu mora, a Velike Britanije za oslobođenje malih naroda od Njemačke. »Ova tri velika faktora - piše on —neprestano se popunjuju i međusobno jačaju tako, da je već danas jasno kao sunce, da budućega svjetskoga mira ne će sklopiti niti do sada gotovo nepobjedivi njemački generali, niti do sada neslomljivi engleski trgovci, nego da će taj mir sklopiti pravi narodni predstav­ nici i evropskih država i evropskih naroda na temelju međusobnog poštivanja i uvaženja svojih prava i interesa uz međunarodno jamstvo za obdržavanje sklopljenog ugovora.« To što vidi i uviđa »Domov« urednik —piše dalje Radić —vide i uviđaju i gotovo svi slavenski političari, a i mnogi hrvatski. Uviđaju i neki srpski političari, a nadasve i prije sviju Cesi bez iznimke. »Ponovimo još jednom, što uviđaju: Jasno im je kao sunce, da budućeg mira i poretka u svi­ jetu ne će narodima i državama nametnuti niti Nijemac, niti Englez, nego da će taj budući mir i poredak stvoriti pravi svjetski međunarodni kongres, u kojem će glavnu, a možda i odlučnu riječ imati tri velike republike: Amerika, Francu164

ska i Rusija, zatim organizirano radništvo svih država i naroda, a onda takvi narodi, koji već za vrijeme ovoga rata cijelim svojim javnim istupom pokažu i dokažu, da ne mrze nijedne države i nijednoga naroda, ali da mrze svaku surovu silu, koja se nimalo ne obazire ni na čovječnost, a kamo li na narodno pravo, koji nadalje pokažu i dokažu, da njihove političke stranke nisu kao kakve vjerske sekte ili sljedbe, koje sve hoće narodu zapovijedati, a nijedna ne će narodu služiti, koje napokon pokažu i dokažu da jednako poštuju svaki posao i svaki rad tjelesni i duševni, te seljaštvo i radništvo smatraju glavnim izvorom narodne prosvjete i narodnoga bogatstva.« Dalje je u »Domu« objavio i članak »Trostruka prisega i političke stranke u banskoj Hrvatskoj«.27 Radić u njemu piše o tri prava svjetska velegrada Monarhije (Beč, Budimpešta i Prag) i o polaganju prisege u Pragu. Ta tro­ struka prisega koju su hrvatski, srpski i slovenski zastupnici i predstavnici položili prirodno mijenja do temelja i međusobni odnos političkih stranaka. »Odnošaj seljačke stranke prema ostalim strankama i skupinama —nastavlja on —silno se mijenja. Sada su nam naravski najbliže sve stranke i skupine, koje su sudjelovale u Pragu, a to su starčevićanci, socijalisti, novinaši (skupina oko dnevnika ’Novine’), glasaši (skupina oko dnevnika ’Glas Slovenaca, Hrvata i Srba’). A što je s pravašima (frankovcima) i s koalicijom? Pravaši ostaju za seljačku stranku i nadalje naša hrvatska narodna stranka, koja je prema Sr­ bima i Slovencima i u vanjskoj politici na velikoj stranputici, ali je zato ipak neprispodobivo bolja od današnje službene koalirsko-mađaronske većine. To je stanovište predsjednik seljačke stranke i u Zlatnom Pragu branio tako uspješno, da su i svi češki glavni političari bez razlike najoštrije osudili današ­ nju mađaronsku politiku koalicije, a prema pravašima preporučili isto onakvo pravedno i razborito držanje, kakvo imadu češke stranke prema katoličkoj stranci u Moravskoj. Iz toga se jasno vidi, da poslije preznamenitog 13. trav­ nja u Zlatnom Pragu, postoje u Hrvatskoj ova tri politička tabora: 1. Tabor jugoslavenske demokracije, kojemu je naravska jezgra hrvatska seljačka stranka; 2. Taborić naših hrvatskih rodoljuba stare škole i starih predrasuda, kojima je jezgra stranka prava (frankovci); 3. Tabor zlosretnih mađarona, za koje smo već odavna mislili, da smo ih pokopali i kojima je jezgra srpski dio koalirsko-mađaronske većine. —Prvi jugoslavenski demokratski tabor treba da bezodvlačno provede jedinstvenu organizaciju na jugoslavenskom seljač­ kom (agrarnom) temelju; ovo će biti potpun uspjeh, a sve drugo krparija. Jugoslavenski agrarni blok teba da bude u sporazumu, ili barem u snošljivom odnošaju sa čistim Hrvatima, a u nepomirljivoj opoziciji prema koalirskoj mađaronskoj većini, koja se u narodu ne smije ni pokazati i kojoj se s v i m s r e d s t v i m a ima zapriječiti, da današnju podređenost Hrvatske Ugarskoj opet definitivno odobri i uzakoni na duži niz godina. Poslije nezaboravnih dana u Zlatnom Pragu jasan je dakle pravac hrvatske i jugoslavenske politike u Banovini: Organizacija hrvatskoga i srpskoga seljaštva na agrarno-gospodarskom, na jugoslavenskom narodnom i na hrvatskom državno-pravnom temelju; blago i snošljivo prosuđivanje svih ispada i stranputica čistih Hrvata, baš kao što se blago i snošljivo imadu prosuđivati svi ispadi čistih Srba; nepomirljivo pobijanje mađaronstva u svakoj slici i prilici, a napose u obliku današnje koalirsko-mađaronske većine.« 165

Radić se na kraju, u bilješci,28 osvrnuo na svoju poznatu izjavu u Pragu i zabilježio osobni napadaj zast. St.Zagorca, odštampan u »Hrvatskoj«, u broju od 18. IV, u kojem Zagorac piše da »prijatelj Štipa bezdušno laže« kad izjavljuje da Stranka prava u velikoj politici stoji na njemačko-mađaronskom stanovištu, jer stranka i u vanjskoj politici stoji samo na hrvatskom stanovištu. »Međutim u današnjem s v j e t s k o m ratu - odgovara Radić —niti najjače velevlasti ne stoje na svom posebnom stanovištu a kamo li bi posebno svoje stanovište mogli danas u velikoj svjetskoj politici zauzimati mali neslobodni narodi. Tu za nas Hrvate s g l e d i š t a v o j n i č k o g a , postoji n a š a d u ž n o s t , koju mi prema najvišem priznanju najuzornije i najpotpunije vršimo; ali s gledišta političkoga postoji i te kako naše p r a v o , da svom dušom pristanemo najprije uz b r a t s k e s l a v e n s k e n a r o d e u m o ­ n a r h i j i , zatim uz sve one demokratske stranke i političare u svim državama bez razlike, koji su proti nasilnomu vojničkom miru, a za mir međunarodnoga sporazuma i međunarodne pravednosti, jer samo pravedni međunarodni mir može i u našoj monarhiji ili stvoriti ili pospješiti i oživotvorenje potpune ravnopravnosti za sve slavenske narode u monarhiji. I grof Cernjin i barun Burian, njegov predšasnik, a sada njegov nasljednik bez okolišanja brane dualizam i svekoliku prevlast njemačko-mađarske manjine nad slavenskom većinom u monarhiji. Stranka prava dualizam i tu prevlast iskreno i odlučno pobija kod nas u Hrvatskoj, već nješto slabije u Beču i Pešti a sasvim slabo ili nikako u vanjskoj politici. Zato najveći dio našega javnoga mnijenja drži stranku prava protunarodnom strankom, u čemu ima krivo, ali ju drži i tuđin­ skim pomagačem, a u tom s obzirom na vanjsku politiku, koja danas odlučuje, ima pravo. U času, kad je grof Cernjin i Cehe i sve Slavene onako izazvao, držao je predsjednik HPSS i nedopustivim i štetnim, da na našem hrvatskom saboru njemačko-mađarski dualizam s pravašima pobija, a istodobno da mu pomažu, te bi predstavnici toga dualizma mogli reći i misliti, da uz njihovu protuslavensku, dakle i protuhrvatsku vanjsku politiku osim stranke prava stoji i hrvatska seljačka stranka.« Radić je 13. svibnja ponovno otputovao u Prag na proslavu 50-godišnjice Narodnog divadla i u vijesti o tomu u »Domu«29 stoji da će zastupnik V. Lovreković i članovi Glavnog odbora HPSS Đuro Sekulić, Martin Crnčić i Mirko Neudorfer poći u Prag, ako ih što u posljednji čas ne spriječi. Nije se nalazio u Zagrebu kad je ban Mihalovich, na saborskoj sjednici 15. V,30 iznio da su frankovci »na temelju neistinitog prikazivanja stanja u zemlji zatražili u naj­ sudbonosnijim danima, da se uguši sav parlamentarni i konstitucionalni život u Hrvatskoj uvođenjem vojničkog komesarijata«. U članku u »Domu«31 opi­ sane su svečanosti u Pragu, u toku kojih se manifestirala politička i prosvjetna zajednica Ceho-Slovaka, Jugoslavena i Poljaka, sve u svemu kojih 40 milijuna zapadnih i Južnih Slavena. Vrhunac proslave bila je svečana sjednica u dvorani Češkog muzeja u Pragu 16. V, samo što su jugoslavenski govornici (dr. Tavčar, Srkulj i Sola) govorili na stari način (o prosvjeti!). Međutim, nakon sjed­ nice pred hotelom »Zlata husa« govorio je Radić o slavenskom trojnom sa­ vezu (Čeha, Poljaka i Jugoslavena). Na svečanoj sjednici u dvorani praškog općinskog doma sutradan govorio je i Radić u ime Hrvata »o potpunom i bezuvjetnom pravu narodnoga samoopredjeljenja, te je naročito točno 166

izložio naš cilj, sredstva i način borbe u zajednici češko-jugoslavensko-poljskoj. Počeo je hrvatski, a nastavio je češki, umećući prema potrebi i poljske rečenice«. Zajednički je jugoslavenski govornik bio dr.Tresić-Pavičić. »On je govorio —piše Radić —posve pjesnički i to ponajviše o Kosovu polju i o sebi. Završio je talijanski.« U članku se, uz ostalo, kaže i ovo: »Prva stepenica: češki probuđeni, prosviećeni i bogati narod sa složnim svojim narodnim vodstvom; druga ste­ penica: proširenje toga naroda na 3 milijuna Slovaka, dobrano probuđenih i u koječem jačih i naprednijih i od nas Hrvata. Treća stepenica: velika pros­ vjetna i politička zajednica jugoslavenska svih tri naših narodno-povjestnih plemena Slovenaca, Hrvata i Srba s naročitim izricanjem historijske iliri povjestničke nepodleglosti plemena hrvatskoga; četvrta stepenica, velika i jaka poljska demokracija, koja odozdo sve to više prodire i sve to jače okuplja narod poljski tako, da ne bude više ničija igračka, da s njim više ne prave pokusa ni tuđa ni njegova plemenitaška gospoda, nego da i Poljaci napokon od puka postanu narod, kako je to već odavna kod Ceha i kako to biva sada kod nas Hrvata i kod ostalih Jugoslavena.« Značajna je činjenica da ni svečanosti polaganja prisege ni proslavi 50godišnice n i s u u Pragu prisustvovali predstavnici Hrvatsko-srpske koalicije. Vrativši se u svibnju iz Praga, Radić se u »domu«32 oborio na Koaliciju i pravaše-frankovce koji su —i jedni i drugi —na pogrešnom putu. Koalicija —koja se ili posve slaže s današnjom službenom politikom mađarskom i nje­ mačkom i domaćom i vanjskom politikom Monarhije, a ukoliko se s njom ne slaže, prigovara joj samo u četiri oka; pravaši opet —političke stvari —naročito u svom dnevniku »Hrvatska« —neprekidno miješaju s vojnim te gotovo dano­ mice najnarodnije ljude koji se zalažu za potpuno pravo narodnog samoodre­ đenja nazivaju pristašama Antante, štoviše i veleizdajnicima. »Koalicija drži uz mađarsku i njemačku politiku korist nekojih njezinih glavnih ljudi; pravaše drži na ovoj stranputici dielom njihova protusrbska strast, dielom njihova duševna odvisnost od bečkih njihovih prijatelja. I zato hrvatski narod treba da koaliciji na usta posve slobodnih svojih ljudi poruči svakom zgodom, da one koristnike makne iz svojih redova, a pravaši će napokon i sami uvidjeti, da su svi bečki recepti bili za njih uvreda, a za hrvatski narod propast. No bilo kako mu drago s tim dvjema političkim strankama, jedno je stalno i nepobitno: U svim staležima hrvatskog naroda, a srećom već i u staležu seljačkom ima toliko bistrih glava, koje sve ovo znadu prosuditi, te će sav hrvatski narod u odlučnom času biti, što biti mora, ponosan i sviestan branič bezuvjetnoga i podpunoga svoga prava na narodno samoopredieljenje u čvrstom savezu s bratskim narodom češkim i poljskim, a u velikom kolu svih ostalih prosviećenih i sviestnih naroda.« »Dom« je nastavio taj obračun s frankovcima u članku »Stranka prava i Stjepan Radić«33 i ustvrdio i ovo: »Ta pristaše seljačke stranke imali su, može se reći, sto i sto puta prilika iz tolikih Radićevih saborskih govora vidjeti, da on, kako je posve naravski, ostaje vjeran našemu narodnomu jedinstvu ne samo sa Slovencima, nego i sa Srbima i slavenskom bratinstvu napose s Če­ sima (ta usred rata je tražio da se češki jezik uvede kao učevni predmet u sve hrvatske srednje škole!) i velikomu i svetomu pravu na podpuno i bezuvjetno 167

narodno samoopredieljenje. I baš zbog toga mnogi su pristaše i ustmeno i pi­ smeno željeli i predlagali, da se prekine svaka posebna suradnja s pravašima. Stjepan Radić nije to učinio, nego je mjesto toga mnogo i mnogo puta i poje­ dine pravaške prvake i cijeli klub savjetovao i upravo molio, da se postave na slavensko stanovište i da priznaju seljački ili agrarni demokratizam, jer da će samo tako nastati pravo unutrašnje zbliženje između obiju stranaka. Sto se tiče Slavenstva, već je bilo postignuto toliko, da su se svi govornici stranke prava u saboru imali izjaviti za slavensku ideju, ali je to učinio samo Dr. Pazman.34 Sto se tiče seljačkoga demokratizma, postignuto je tek to, da su pravaši na svom zadnjem sastanku spomenuli svoju tjesniju vezu sa seljačkom stran­ kom i do sada članak, o kom se ovdje govori, završuje, da će pravaši i nadalje podupirati sve opravdane zahtjeve seljačke stranke. A koji su to neopravdani zahtjevi seljačke stranke? Možda su ti ’neopravdani’ baš najopravdanije« U članku »Svjetska politika u svjetskom ratu«35 Radić se ponovno oborio na Koaliciju i pravaše-frankovce. Za Koaliciju je rekao da je u rukama neko­ liko gospodarskih špekulanata i da je po svojoj političkoj praksi neprispodo­ bivo gora od starih mađarona. Za Stranku prava napisao je ovo: »Frankovsko vodstvo drži, da je i sada u svjetskom ratu dosta imati neku vezu s ovim ili onim generalom i novinarom u Beču, da je dosta prijazna rieč ili obećanje kojega bivšega austrijskoga ministra, ili ministarskog kandidata, da se oživo­ tvori pravaški program. K tomu svemu to frankovsko vodstvo misli, da je taj pravaški program i danas poslie četiri godine svjetskoga rata ne samo dobar, nego upravo savršen tako, da ga ne treba ni promieniti ni popuniti. A naročito frankovski vođe misle, da je dobra njihova politička praksa, prema kojoj oni još i danas drže naše Vlahe, kako oni kažu, i prave Srbe u Srbiji za najveće neprijatelje hrvatskoga naroda. Zato, vidite, to vodstvo, ako Bog da, ne će doskora nikoga voditi, jer se ovakva politika protivi zdravomu razumu i svemu našemu ratnomu izkustvu.« Najveći prigovor što ga Radić upućuje Koaliciji jest nesloboda sastajanja u Hrvatskoj i Slavoniji; kod frankovaca je to raspirivanje starog razdora i nesloge. »No nije dosta ovo dvoje odsuditi —zaključuje Radić svoj članak —nego je potrebno, da se sve stranke i sve skupine i svi pojedinci, koji su u ovom svjetskom ratu shvatili, što treba i kako treba raditi, da se svi ti okupe u jedan veliki narodni tabor, da taj tabor dobije jedno zajedničko vodstvo, a to vodstvo da stvori jaku i trajnu vezu s češkom i poljskom slavenskom braćom. I vidjet ćete, kako će u odlučan čas iz Praga vrcnuti iskra, koja će u tren zapaliti sav slavenski jug i sav poljski iztok u takav veličanstveni kries uređene demokracije i nesavladive narodne jednodušnosti, da će u taj čas Cesi, Jugoslaveni i Poljaci na tisućljetnim temeljima svoje pros­ vjete i svoje poviesti nad cielim svojim narodnim područjem podići zajednički krov podpune svoje državne samostalnosti.« U Saboru je bilježnik dr. M. Novosel, na sjednici održanoj 27. VI,36 proči­ tao »prešni predlog« A. Pavelića i drugova od 26. VI, koji uz potpise zastup­ nika Starčevićeve stranke prava, disidenata Koalicije Budišavljevića i V. Pribićevića nosi i potpis —Stjepana Radića! U njemu se predlaže da Sabor protestira što ugarska i austrijska vlada, kao i zajednički ministar vanjskih poslova u Berlinu, rješavaju hrvatsko odnosno jugoslavensko pitanje bez pitanja i pri­ vole najpozvanijeg faktora, naime, samog Sabora. Uz to, zastupnici Sabora 168

kao sinovi jednoga jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba traže da se hrvatsko odnosno jugoslavensko pitanje riješi na temelju prava narodnog samoopredjeljenja u »onom smislu, kako to danas izjavljuju i priznaju sve velike i male, slobodne i demokratske države i narodi čitavog svijeta«. Ban Mihalovich ustao je odmah protiv prešnosti,37 a A. Horvat je u ime Stranke prava intervenirao u diskusiji i rekao da je duševni otac tog prijedloga St. Radić, što su starčevićanci pokušali negirati. Na kraju je većina otklonila prešnost. Radić se konačno vratio u Sabor i odmah, 9. VII,38 održao govor u ra­ spravi o indemnitetu. Govorio je o okončanju rata; pohvalio je rusku revolu­ ciju, rekavši da revolucija još traje, da su njeni rezultati i posljedice još nepoz­ nati, ali se vidi njen utjecaj na okončanje rata; naveo je kao drugi faktor u okončanju rata američku slobodu i američku vojsku na evropskom kopnu u Francuskoj; kao treći faktor spomenuo je »nekad lakomu i proždrljivu, danas plemenitu i velikodušnu Englesku«. »Još prije godinu dana —rekao je Radić39 - kad sam bio tu, mogli smo kolebati, ali danas je orijentacija među­ narodne politike jasna, te samo lupeži i budale mogu biti sa onima, koji se oslanjaju na silu. Onaj, koji se oslanja na rezultate cijeloga našega života, na prosvjetu, pravicu i duhovnu i materijalnu silu, kolika je u čitavom svijetu, taj ne samo da će pobijediti, taj je već pobijedio, samo mu još nije pobjeda likvidirana.« Spomenuo je i četvrti faktor, a to je demokracija malih naroda, germanskih i skandinavskih. Govoreći o pokretu koji je dobio ime jugoslaven­ stvo, Radić je tvrdio da taj pokret u početku nije bio na pravom putu. Vođen samo od Srba, u rukama emigracije, zaključen je bio Krfski pakt i tu su bili Petar i Pavao, pazilo se na dinastije, koješta se govorilo, sve dok stvar nije dobila svoju orijentaciju na temelju slavenskom, evropskom i demokratskom, na temelju prava samoodređenja naroda, a to je bilo u Pragu. »Najglavniji od nas, ako i ne po svomu imenu, ako i ne po brojčanoj snazi u saboru, ali po svomu oslonu u narodu bili su u Pragu, gdje je stvoren triumvirat češko-poljsko-jugoslavenski na temelju demokracije i smaoodređenja naroda.« Za­ nimljivo je da su Radiću na završetku govora pljeskali zastupnici Seljačke i Starčevićeve stanke prava, a zanimljivo je i to da je ban Mihalovich, na kraju sjednice, protestirao zbog takvog Radićeva govora, a predsjedatelj se ispriča­ vao da Radić —kad želi da govori o škakljivim stvarima —govori tiho i to je jedini razlog što nije odmah reagirao na njegove riječi. Međutim, o eventual­ noj kazni nije više bilo riječi! Stjepan Radić je podnio 10. VII,40 zajedno sa starčevićancima, protuprijed­ log da se zakonska osnova o izvanrednom produženju sadašnje saborske peri­ ode skine s dnevnog reda. Dva dana kasnije41 stao je obrazlagati niz svojih interpelacija, od kojih je najzanimljivija bila treća po redu. Taj Radićev upit glasio je ovako: »Da li je gospodin ban kao prvi dostojanstvenik hrvatske države i naroda hrvatskoga u ponovnim svojim audijencijama kod kralja izvijestio, da sveukupni hrvatski narod jednodušno i odlučno želi bezodvlačni mir, i to na temelju takoga međunarodnoga sporazuma, prema kojem u bu­ duće ne će biti ni stalne vojske, ni ratova, i po kojem bismo i mi Hrvati kao tisućljetni državni i prosvijećeni narod napokon postigli potpunu svoju dr­ žavnu samostalnost i posvemašnje svoje narodno ujedinjenje?« 169

Radić je u toku sjednice održane 18. VII42 - kad se raspravljalo o pokuša­ jima pojedinih zastupnika Stranke prava da se ukine ustavno stanje u Hrvat­ skoj —izjavio u svom govoru i ovo: »Ja ni Bogu nisam bezuvjetno pokoran, koji drma nebesima, nego Bogu, jer je pravedan, a ja da bih jednom Petru, Pavlu, Habsburgu ili Hohenzollernu bio bezuvjetno vjeran?« Na tom ga je mjestu zaustavio predsjedatelj i oduzeo mu riječ, a na kraju sjednice predložio da Radića isključe sa 30 sjednica, s tim da se o tome glasa na narednoj sjednici. Međutim, Radić je tada - 19. VII43 - izjavio da žali što se dogodilo i ono što je rekao, iako ostaje pri svom mišljenju, pa je predsjedništvo povuklo prijedlog o isključenju. Sabor je toga dana zaključio svoje »saborisanje« i predsjedniku prepustio da »svojedobno« sazove sjednicu, no to se zbilo tek prijelomnih dana potkraj listopada 1918. godine. 3. »Vruće političko ljeto« - Starčevićanac dr.Živko Petričić iskoristio je otvaranje rasprave o zakonskoj osnovi produženja indemniteta 10. V.44 da kao prvi govornik prijeđe u masivni napadaj na Koaliciju. »U svijetu, gospodo moja —započeo je svoj govor Petričić —dan na dan događaju se silna iznenađenja, te čovjek ne može upravo da dospije i prati, što se u svijetu događa —počevši od sloma Rusije i sklapanja mira sa Rusijom, Ukrajinom i sada sa Rumunjskom, zatim od velike ofenzive protiv Italije pa sada do ofenzive u Flandriji, od napadaja Czerninova na slavenske narode napose na Cehe i Jugoslavene pa do velike manifestacije češkoga naroda, koja je pospješila pad Czerninov, napokon sada do Seidlerove i Wekerleove arma­ ture, koje se spremaju protiv slavenskih naroda, i napokon glavinjanja Nije­ maca i Mađara, koji nam se groze represalijama i progonstvima. —Svi se ti događaji komešaju, vrte, samo je kod nas jedan faktor, jedan stožer, oko kojega se valjda ima da vrti čitav svijet. Ima kod nas jedan faktor, koji se ne miče iz svog mira te ostaje hladan i nepomičan kao kakva mumija u muzeju, a taj hladni, mirni faktor kod nas je naša poštovana koalicija! —Štogod se u svijetu događa, nje kao da se to nimalo ne tiče! Poštovana koalicija vuče svoje porijeklo od riječke rezolucije, od godine 1905., kada je proglasila bratimstvo oružja s Mađarima, a čini se, da na tome bratimstvu oružja i danas ostaje, da usprkos toga, što se Mađari ponašaju danas prema nama sasvim drugačije, nego su nam obećavali, kada su bili u stisci, naša koalicija svoje politike apsolutno ne mijenja. Adresu od 28. veljače 1917., koju sam ja već jednom citirao, hoću i danas da citiram, da u analima koalicije upišem još jedan veliki grijeh, koji je poči­ nila s tom adresom. Čitava njezina tendencija politička jest, da brani nagodbu i radi na učvršćenju, osiguranju, sjaju, moći, a valjda krasoti i divoti naše, toliko hvaljene državne zajednice! Ja ću citirati dva mjesta ponovno. Jedno mjesto u adresi bilo je ono, gdje se veli (čita): ’Zdravim državnim instinktom osjeća naš narod, da ta njegova želja ne sadrži u sebi samo temelj slobodnom razvitku hrvatskog naroda i kraljevine Hrvatske, nego i temelj ojačan ju državne zajednice monarhije.’ 170

Na drugom mjestu kaže se, kako je u Hrvatskoj učvršćena vjera u ostvare­ nje hrvatskih narodnih ideala u sklopu monarhije i u hrvatsko-ugarskoj držav­ noj zajednici veleći (čita): ’Zato sabor kraljevine Hrvatske i Slavonije i Dalma­ cije ostavljajući nesuglasice, nesporazumke i nedostatke prošlosti svojemu rje­ šenju, o kojem je uvjeren, da će uslijediti u tom pravcu opravdanih naših narodnih i gospodarskih interesa, upravlja svoje poglede na što bolju, što jaču izgradnju temelja kraljevine Hrvatske i državne zajednice’.« Ustvrdio je da mu je nakana da politiku Koalicije raskrinka, jer nije bor­ bena stranka, nego vladajuća i to mrtva vladajuća stranka koja ne spada više u politički život, nego u ropotarnicu. »Ja znam, da vi niste mogli ništa učiniti i stoga je baš vaša dužnost, da prekinete već jednom s vašom politikom, i da stupite zajedno s nama, da se zajednički borimo.« »Ono jedinstvo, koje zagovara danas koalicija —nastavljao je Petričič45 —jest jedinstvo ropstva, to je jedinstvo u tamnici. Takvo jedinstvo, kakovo vi propagirate danas, propagirali su Khuen i Tomašić, Đurkovics i obzoraši. To je jedinstvo u nagodbenom okviru. (Zast. Svetozar Pribićević: Samo je koali­ cija bila progonjena zbog tog narodnog jedinstva.) Ono, što danas propagira gospodin Svetozar Pribićević, propagirao je i Khuen. Khuen je onda branio nagodbu, kaošto je vi danas branite, isti odnošaji, koji su onda vladali, vladaju i danas, a vi to sve branite. Narodno jedinstvo značilo je nekada ugrožavanje hrvatstva, koje onda još nije bilo probuđeno i zato je Stranka prava ustajala protiv toga jedinstva, jer se je pod tom firmom propagirala jedna ideja, koja je prijetila hrvatstvu, koje nije bilo dovoljno probuđeno, da će se izgubiti u jugo­ slavenstvu. Jugoslavenstvo bilo je prije etnički pojam, a za nas je jugoslaven­ stvo geografski pojam, mi nismo Jugoslaveni, mi smo Hrvati, ali pošto smo mi Slaveni, koji stanuju na jugu, upotrebljuje se kratica Jugoslaveni kao geograf­ ski pojam. Stoga je svako drugo davanje smisla jugoslavenstvu hotično iskriv­ ljavanje. Mi smo Hrvati, Srbi i Slovenci, a nismo Jugoslaveni etnički, pa danas, gdje je svako od ta tri plemena probuđeno, gdje nema bojazni, da će jedno drugo progutati, mi možemo propagirati ideju narodnog jedinstva, ali ta naša ideja stoji u znaku općeg velikog pokreta za narodno oslobođenje, a ne kao vaše, koje ide za krparenjem s nagodbom i dualizmom. Mi idemo za tim, da čitav naš narod prestane biti sredstvom izrabljivanja tuđinaca, da prestane tuđinac izrabljivati nas jedne protiv drugih, pa dok se mi budemo klali, da on s nama zapovijeda. Mi hoćemo, da sve stare pogrješke i nesuglasice izgladimo, da ih prekrijemo velom zaboravi i da zajedno stvorimo veliku zajedničku budućnost. (Zast. dr. Vuk pl. Kiš: Ali narodno jedinstvo ne može biti jedna politička taktika.) Narodno jedinstvo ne može biti jedna politička taktika. Narodno jedinstvo je princip.« Predbacujući Koaliciji da je mala stranka, osuđena na bansku Hrvatsku, da nema pristaša u Istri, Dalmaciji, slovenskim zemljama, a u Bosni možda kojeg, da joj je politika osuđena na Banovinu, da su u sebi razrožni i nesložni, a da ih strah pred armaturama Beča i Pešte drži na okupu, nastavio je ovako: »Više prijeti pogibelj od Beča i Pešte za našu politiku negoli za vašu i za vas, koji se ližete s Mađarima i stojite s njima u prijateljstvu. Vi živite od staroga sala. Nemate ništa u sadašnjosti, nego samo prošlost, koju navlačite godine 171

i godine i živite od nje. Znajte, da se u narodnoj borbi ne pita, što ste učinili, nego što činite. I Spevec i ne znam koji još drugi, mogli su se jednako pozivati na stare svoje zasluge, da su bili dobri pravaši, dobri Hrvati, literati i učenjaci, ali danas nitko ne pita, što je netko bio, nego samo što je sada. Ne može se nešto za decenija unapred učiniti. Politika je strašna stvar. (Zast. dr. Dušan Popović: Vi bi htjeli, da narod ne pita, što ste vi bili i kako ste kroz decenije napadali jedinstvo, a danas solite svima pamet.) Neprestano se mora biti u borbi, radu i napretku. Narod prelazi preko vas i preko vas će preći. (Zast. Svetozar Pribićević: Vidili smo u Slatini.)46 Mi gospodo vodimo borbu na­ rodnu za potpunu samostalnost ne frazama, nego djelima. Vidimo, da jugosla­ venski klub u Beču vodi realnu politiku, a nesamo frazama i velikim riječima, a u Češkoj vidimo tu politiku provedenu do skrajnih konsekvencija. Jedinstvenošću, dostojanstvom, nepopustljivošću i čvrstoćom češki narod mora da im­ ponira svakome, tko njegovu borbu gleda. Da mi ne možemo voditi ovakovu politiku, kaošto je vode Česi, kriva je koalicija, koja se ukočila i drži veliki dio naroda po strani tako, da ne možemo istupiti zajednički i složno proti preten­ zijama Nijemaca i Mađara.«47 »Gospodo —riječ je dr. Petričića48 —da je politika borbe najbolja i da se ta vodi u Beču od Jugoslavena i Čeha, vidi se po tome, što se naša narodna politika sve više radikalizira. Prije 16. listopada 1917. nije bila naša politika tako radikalna kao danas, jer je toga dana u audijenciji izjavio ministar pred­ sjednik austrijske pole monarkije dr. Seidler gospodinu dru. Korošcu i dru. Laginji, da on ne može u jugoslavenskom pitanju ništa učiniti. On je zabacio posve deklaraciju od 30. svibnja 1917. i od 6. lipnja 1917. te gura naše stranke na radikalnu politiku tako, da mu je i sam dr. Korošec u toj audijenciji rekao: »Kada vi ne znate, kako da riješite jugoslavensko pitanje, neka ga riješi međunarodni forum.« da je došlo do te izjave zast. dr. Korošca prema ministru-predsjedniku, krivi su Nijemci, kriva je njemačka austrijska vlada, koja ne zna naći načina ni sredstava, da riješi naše opravdano pitanje, da se maknemo iz ovog položaja, s kojim smo mi nezadovoljni i kojeg se mi bezuvjetno hoćemo i moramo riješiti. Mjesto da barem pokažu dobru volju, vidimo sada, da je i Wekerle i Seidler nastupio put prijetnja i grožnja sa armaturama i tamnicama. Već je 23. listopada 1917. držao ministar-predsjednik dr. Wekerle govor, u kome je natuknuo, da će paziti na agitaciju na jugu, te je u raspravu uvukao dapače i krunu, kako je naime izjavila kruna, da ne će nikako dozvoliti promjenu položaja na jugu. A u siječnju ove godine napao je dr. Seidler na politiku češku i na politiku nas južnih Slavena, te izjavio, da je i njemu dala kruna garancije, da do ostvarenja samoodređenja ovoga naroda ne će doći. To je upravo znak slabosti u Beču i Pešti, kada se i kruna povlači u političke rasprave.« Na sjednici Sabora 13. V.49 uzeo je riječ I. Frank (SP) i osudio dodjeljivanje »narodnog dara« jednom Ivi Vojnoviću, »tomu talijansko-srbijansko-jugoslavenskom protuhi«, a A. Horvat je dodao da je to čovjek koji je »pokrao dalmatinski novac«. Frank se opširnije pozabavio jugoslavenskom agitacijom i o tome rekao i ovo: »Interesantno je, da se početak te jugoslavenske agitacije kalendarno a ma 172

baš točno podudara sa nastupom režima bana Mihalovicha. (Smijeh kod ko­ alicije.) Do toga vremena bio je u patriotičkim hrvatskim redovima i svaki pokušaj u tom pravcu nemoguć. Jugoslavenstvo je bilo naprosto u hrvatskom narodu prezreno i smiješno, ali sada vidimo, kako se to jugoslavjanstvo uz blagohotno držanje oblasti, koje katkada i same u tom pokretu sudjeluju, najvećim nasiljem i najvećim terorom provađa. (Zast. Ivan Kovačević: Da, ali proti onima, koji potpisuju deklaraciju. - Smijeh.) Ova koincidencija vremen­ ska između preporoda jugoslavenskog i nastupa režima bana Mihalovicha je više nego puki slučaj, a tko o tom još dulje dvoji, neka prati sporadične polemike između glavnog organa i glasila hrvatsko-srpske koalicije, i glavnog glasila jugoslavenskih elemenata, odnosno Starčevićeve stranke prava, pa će vidjeti, kako se obje ove političke grupe natječu o slavu, kojoj od njih pripada inicijativa i prioritet narodnog jedinstva. Okolnost, da se hrvatsko-srpska koalicija kod toga poslužila nazivom ’narodno jedinstvo Srba i Hrvata’, a vrlo štovana Starčevićeva stranka prava izrazom ’jugoslavenstvo’ (Zast. Ivan Ko­ vačević: Nacionalnoga.), ta okolnost apsolutno ne pravi nikakve razlike, jer su to sinonimi, a jedno i drugo znači veliko srpstvo. (Glas u koaliciji: Jedno i drugo znači ujedinjenje naroda... —Glas iz Stranke prava: Pa zašto se onda ne izjavite za tu deklaraciju? —Zast. dr. Zivan Bertić: Pa koalicija se je izjavila u više navrata. Evo u adresi našoj! A vi samo denuncirate.)«50 Nastavljajući da upućuje verbalne strelice na klupe zastupnika Starčevi­ ćeve stranke prava, Frank je rekao i ovo. »Visoki sabore! Interesantno bi bilo znati, koji su motivi bili, da se je ova stranka, čije je glavno obilježje do svibnja 1917. bilo negibivost i ukočenost u taktici... (Zast. dr. Aleksander Horvat: I šutnja u saboru.)... da se je ova stranka u tako kratko vrijeme tako evolucionirala i prešla tako razne faze, kaošto je nagli skok i pristajanje uz jugoslavensku deklaraciju, kaošto je meta­ morfoza od deklaracije svibanjske, pa do zagrebačke rezolucije u veljači o.g. (Zast. dr. Aleksander Horvat: Stvaraju svaki mjesec jednu rezoluciju.) Dopu­ štam, da veliki dogođaji ovoga rata sile svakoga, koji se politikom bavi, na jače razmišljanje i kontrulu, da li je njegovo stanovište ispravno, eventualno da svoju politiku revidira i zauzme novo stanovište. Ali tome svemu treba vremena, a ne ovakovih kolosalnih i oprečnih skokova, kakovi su slijedili unutar Starčevićeve stranke prava od lipnja prošle godine do siječnja i veljače ove godine. To mi pak nije posve jasno. (Zast. Cezar Akačić: Vi ste nas i prije denuncirali.) Ja ću vas još i dalje denuncirati, ako držite, da je kritika Vašeg rada denunciranje. Razliku, koja postoji između svibanjske deklaracije i zagrebačke rezolu­ cije, ja ne ću podvrći potanjoj kritici, jer bi me i opet obasuli komplimentima, da denunciram, ali ipak mogu toliko reći, da ta golema stvarna razlika u te­ meljnim načelima unutar tako kratke vremenske amplitude ne može se rastu­ mačiti jednostavnom evolucijom nego da tu moraju biti po sredi vanjski uplivi.«51 Zaključujući svoj obračun sa Starčevićevom. strankom prava, I. Frank je ovako završio: »Jasno je i nepobitno stoji, da je zagrebačkom rezolucijom od zime ove godine Starčevićeva stranka prava napustila onaj legitimistički temelj, koji je 173

karakterizirao Antuna Starčevića, i da je stranka prionula uz politiku katastrofa, koja je kadra hrvatski narod da sunovrati u dublji ponor negoli je sada.«52 Da bi pokazao kako u praksi izgleda to jugoslavenstvo, narodno jedinstvo i slavenska solidarnost, Frank je naveo53 nekoliko primjera: zarobljenik koji se vratio iz ruskog zarobljeništva (»povratnik«) Tomo iz Kutine iskazuje da je bio u jednom logoru na Crnom moru; u istom mjestu sakupljala se srpska vojska - to je bilo pod jesen godine 1916 —koja je imala poći u pomoć Rumunjskoj, a Hrvati koji nisu htjeli prekršiti zakletvu i u tu vojsku stupiti, bili su »užasno tučeni, mučeni i batinani«; prelomio je nogu pa je —nesposo­ ban za ratnu službu —bio upućen u bolnicu; u logoru je bio svega pet tjedana i za to vrijeme ustrijeljeno je najmanje 20 zarobljenika, jer se »tobože nisu pokoravali zapovijedima«. »Srbi su nam rekli, da će Hrvatska, Dalmacija i Bosna biti ujedinjene sa Srbijom, a kralj Petar, da će biti naš vladar.« Drugi vojnik, podoficir Ivan N. iz Zagreba iskazuje da je bio zarobljen 1915. god. a zatim kao obrtnik otpremljen u neku tvornicu i tu mu je bilo dobro. To je trajalo do ljeta 1916. god. i tada je bio s nekoliko zarobljenih Hrvata doveden pred neku komisiju gdje su ih zapitali hoće li stupiti u srpsku legiju koja će se boriti za oslobođenje Hrvata od austro-ugarskog ropstva, što su njih sedmo­ rica kao jedan otklonili. Nato su dospjeli u jedan logor kod grada 0.[dese] na Crnom moru i tu su počele njihove muke; nadzor i zapovjedništvo bilo je u rukama Ceha, Srbijanaca iz Srbije i zarobljenika iz Hrvatske i Bosne; u tom logoru bilo je mnogo zarobljenika iz 16, 53. i 78. pukovnije; obolio je u odjelu jedan vojnik —Musliman i on je i umro; oboljela su još trojica i jedan je u vrućici počinio samoubojstvo, a drugi nakon 24 sata umro, a dodatno je oboljelo još šest i liječnik Ceh utvrdi tifus, tako da je do Velike Gospe umrlo od te bolesti jedanaest drugova, a samo dvojica su popustila pod tim užasnim mukama i izjavila spremnost da stupe u legiju. Na rođendan našeg kralja Karla morali su sa 400 drugih zarobljenika prisustvovati jednoj skupštini na kojoj su srpski i češki oficiri držali govore protiv kralja i Monarhije i pozivali ih da pređu u legiju koja će preko Rumunjske provaliti u Ugarsku i Hrvatsku te osloboditi Hrvate da budu slobodni u velikoj jugoslavenskoj državi. Nakon održane skupštine od njih 500 prešlo je njih 16 posve oslabljenih ljudi. Na­ stala je gužva kad ih je nekolicina »nešto burnim načinom« podsjetila na prisegu i tada je došlo do užasnih prizora: oficiri stadoše vikati na nas da smo izdajnici, tuđinske sluge, šokačka marva koja ne zaslužuje da živi, a naoružani vojnici stali ih udarati kundacima i bodovima i juriti po dvorištu kao divlju zvjerad. Sutradan je obavljena istraga i njih 30 proglašeno krivima kao kolo­ vođe bune, osuđeno na smrt i osuda izvršena još isti dan. »Svih 30 je bilo ustrijeljeno, a njihova trupla bačena u more.« Uslijedila je nova istraga, četvo­ ricu su osudili na smrt, a ostali optuženi dobili su 25 batina i za taj dan oduzet im je kruh. Osuđeni na smrt bili su strijeljani i bačeni u more. Do 3. rujna od 132 zarobljenika iz odjela 15 ih je umrlo od bolesti... Na tom mjestu nastala je u Saboru takva galama da je predsjednik morao prekinutu sjednicu.54 Ivica Frank je u nastavku svog govora, u iskazima pojedinaca, ponavljao isto: logor, zarobljenici odbijaju da prekrše prisegu, šikanirani i mučeni, za­ tvarani i batinani, mnogi strijeljani i, čak, živi bacani u more. 174

»Tako dakle izgleda jugoslavenstvo, narodno jedinstvo i slavenska soli­ darnost u praksi« —zaključak je Ivice Franka.55 Starčevićanac Dragutin pl. Hrvoj u svom se govoru na sjednici 15. V.56 oborio u početku na politiku Monarhije. »Činjenica jest - rekao je Hrvoj - da je politika odlučujućih čimbenika ove monarkije, koji živu u trajnom neprijateljstvu s Duhom Svetim, da je ta poli­ tika naše monarhije, velim, stavila materijalne i moralne sile ove monarhije u službu nijemstva... (Zast. Grga Tuškan: To je istina.)... i na taj način dovela ovu monarhiju u ovaj strašni konflikt sa čitavim kulturnim svijetom. Takva loša politika monarhije prisilila je i dovela i hrvatski narod do toga, da je u ovom ratu pridonio molohu germanstva hekatombe žrtava i potoke svoje najplemenitije krvi prolio. Meni kao narodnom zastupniku nesamo da pripada pravo, nego mi je upravo imperativna dužnost, da protiv takovoj politici prosvjedujem sa ovoga mjesta. (Zast. Grga Tuškan: Tako je. To je istina.) Sva politika naše monarhije od šezdesetih godina ovamo nije ništa drugo, nego sustavno, dosljedno, lakajski vjerno provađanje intencija i političkih osnova Berlina i nijemstva. Napuštena je u našoj monarhiji ona veličajna ideja, koja je dovela do osnutka ove monarhije, ideja, koja je representirana spomenikom Marije Terezije u Beču; ideja, koja je prvobitno išla za tim, da u Podunavlju stvori jednu državnu tvorevinu, koja će biti poprište djelovanja jednakopravnih naroda, koji će se natjecati u radu oko širenja prosvjete i civilizacije. Ta nesretna politika vodećih faktora ove monarhije dovela je do toga, da staviše narode ove monarhije u službu nijemstva, da u ovoj monarhiji nijedan narod osim njemačkoga i mađarskoga naroda nije zadovoljan i da svaki traži bijeg iz te tamnice, kada nije moguće učiniti život snošljivijim u toj tamnici. Ta nesretna politika dovela je do toga, da se mi Hrvati hoćeš ne ćeš, moramo boriti o bok nijemstva i za nijemstvo protiv interesa i protiv kulture cijeloga svijeta, a napose protiv svojih vlastitih interesa. Pogrešna izvanjska politika monarhije izazvala je kobne učinke i u nutar­ njem životu monarhije. Interesi nijemstva zahtijevaju favoriziranje dvaju privilegovanih naroda: njemačkoga i mađarskoga, a tlačenje ostalih nenjemačkih, napose slavenskih naroda, a među njima najjače hrvatskoga i češkoga na­ roda.« »Neka potentati naše monarhije govore što hoće —uzviknuo je Hrvoj57 —i neka se groze, kako hoće, mi Hrvati, Srbi i Slovenci i drugi slavenski narodi ove monarhije ne bojimo se, jer smo svijesni svetog svoga prava. U nas Hrvata i Čeha, kako je rekao dr. Kramar, sveto je osvjedočenje, da živimo u znameni­ tom historijskom času, kad se radi o konačnom određenju naše sudbine, kad imamo da dokažemo sebi i čitavom svijetu, da smo dostojni slobode, za kojom su naši pređi tako teško žudili. Mi svi slavenski narodi ove monarhije osje­ ćamo i gotovo intuicijom zdravog razuma uviđamo, da vječna pravda za svu krv naših muževa, za muke naših žena i za patnje naše djece ne može dozvoliti da sila tuđinska, koja nas je do sada tlačila i nadalje još jačom snagom i većom bezobzirnošću guši naš narodni život. Mi smo došli do skupnog osvjedočenja, da je jedino jamstvo za našu budućnost potpuna naša narodna 175

sloboda, koja će našim tlačiteljima za vazda oduzeti mogućnost, da drže tešku svoju ruku nad našim kulturnim, gospodarskim i političkim životom.« Govoreći o Srbiji i Srbima, Hrvoj je rekao da »izvan granica ove zemlje, gdje gospodari tuđinac, Nijemac i Mađar, ima ipak jedan dio našega naroda, koji nije na dohvatu tuđinske moći, koji se u svojoj slobodnoj zemlji razvija svojim slobodnim narodnim životom, stvara svoju slobodnu narodnu državnu organizaciju i osniva svoju posebnu narodnu kršćansku kulturu, postajući tako elementom reda i civilizacije u onim blagoslovljenim krajevima, koje je sve do nedavna poganilo azijatsko barbarstvo. Unatoč svih gorkih uspomena na bratski razdor, morala je svakom pravom Hrvatu na sami pogled tih činje­ nica od uzbuđenja i radosti jače zastrujiti krv u žilama i jače zakucati srce u grudima, baš tako kaošto se svakom pravom Hrvatu stegnulo srce, kada je vidio, kako je sila krutoga germanstva sa sjevera u zajednici s mađarskom nekulturom za ovoga rata poklopila taj dio našega naroda i —makar samo privremeno —na njegovom ognjištu uništila njegovu samostalnu državnu or­ ganizaciju. (Zast. dr. Aleksander Horvat: Je li to citat?) Nije. To je moje vlastito mišljenje, ja to naglašujem unatoč onoga, što mogu predmnijevati, da ćete vi iz ovog mog mišljenja koješta učiniti. I tu smo ti ga sad! Ovaj ’Drang nach Osten’, ovu urlanje surove sile, koja se u svojoj raspojasanosti pokazala u Srijemu, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Dalma­ ciji, u Bosni i Hercegovini, u Istri i Sloveniji, a nažalost u dosta znatnoj mjeri i ovdje u Hrvatskoj; koja je našim narodom napunila groblja po Bosni, tam­ nice u Aradu, internirske tabore u Gmiindu i Braunau-u, koja je kao tobožnje veleizdajnike i srpske agente bacala u okove i tamnice čak i časne starce katoličke svećenike po Sloveniji; koja je nemilosrdno i bezobzirce izvrgla pro­ pasti od gladi sav naš narod u Hercegovini, u Dalmaciji i u Istri; koja je tuberkulozom, sifilisom i moralnom pokvarenošću inficirala zdravi organizam našega naroda, kudagod je njemačka sila našim krajevima za ovoga rata prolazila i gdjegod je ona —makar i neizravno —imala upliva: sve te i takove činjenice, eto otvoriše nama Hrvatima oči! Povratiše se vremena Kodolacha, uvidjesmo brzo, da nam je proti njemu upotrebiti metode hrvatskoga junaka Ljudevita Posavskoga, koji je proti onom barbaru pozvao bio u boj sav naš narod od Triglava do Timoka. To je eto, gospodo Frankovci, izvor, korijen i početak onome gibanju, što ga se danas nazivlje općenitim imenom ’jugoslavenski pokret’. (Zast. dr. Alek­ sander Horvat: Samo Valerijana Pribićevića i Srđana Budisavljevića ste do­ bili.) Ne zato, da mi Hrvati izgubimo svoj narodni bitak, svoj hrvatski naci­ onalizam, svoju hrvatsku državnost, da svoj bitak ugušimo u srpstvu ili u slovenstvu, nego zato, da ga u zajednici sa Srbima i sa Slovencima zajedničkim silama spasimo u ovim burnim i opasnim vremenima od nijemstva i od mađarstva, kaošto su ga oci naši takovim načinom spasili u IX. vijeku od nijemstva, u XIV. vijeku od mađarstva i u kasnijim vijekovima od turstva. (Zast. dr. Ante Pavelić: Tako je!)«.58 Prekidan čestim upadicama iz frankovačkih klupa, Hrvoj je ovako formu­ lirao svoj program i program starčevićanaca: »Mi hoćemo — rekao je on —slobodnu svoju hrvatsku državu zajedno i u savezu sa slobodnom našom braćom Slovencima i Srbima, dakle, Srbima njihova srpska država, Sloven176

cima njihova slovenska a nama Hrvatima hrvatska država sve u bratskom federativnom savezu po uzoru švicarskih kantona, sjeverno-američke Unije ili saveznih država njemačkoga carstva.« »Težnja Hrvata na cjelokupnost ne ruši buduće zajednice: kaošto je ne ruši jednaka težnja Srba i Bugara. Pače, ta je težnja u prilog zajednici, jer joj postavlja prirodne temelje; goji narodne i državne osobine, koje same, dobro uređene i samosvojne, mogu se združiti na uzajamnu obranu, na posvjetne i na gospodarstvene probitke. Tako preporod istoka jedini je kadar da zadovolji narodima; jer odgovara njihovoj povijesti, njihovoj samosvijesti, njihovim zadružnim i vjerozakonskim potrebama. — Taka Jugoslavija uščuvati će s jedne strane najsvetije osebnosti Hrvatu, Srbu, Bugaru (a ja analogno velim Slovencu), a s druge će zajamčiti zajedničku nezavisnost od vanjske premoći. Svi ti narodi imadu različitih domaćih probitaka, ali su svim jednaki probici na Dunavu i na Jadranskom moru. Jugoslavija u svoje vrijeme biti će, kako joj dolikuje da bude, ’skup pobratimskih naroda’. Tu je hrvatski teritorij i hrvat­ ski imperij, tu je srpski teritorij i srpski imperij, tu slovenski teritorij i sloven­ ski imperij. Svi pak imadu jednu zajedničku ideju, a ta je, da ne će ropstva, koga vi podržajete u ovome narodu.«59 Hrvoj se osvrnuo i na Frankove podatke o maltretiranju Hrvata zaroblje­ nika u Rusiji i o tome rekao i ovo: »Napokon se preko volje moram osvrnuti i na neke tvrdnje, što ih je jučer iznio narodni zastupnik dr. Frank; ne zato, što bi im podavao kakovu moralnu vrijednost, nego zato, da to konstatujem kao pokušaj tuđinstva, da izrabi osjećaje hrvatskoga naroda i da kompromitira ideju oslobođenja hrvatskoga naroda. To je postupak s našim zarobljenicima u Rusiji. Ja nisam trebao da čujem službeni izvještaj dra. Franka, da doznam, što se dešavalo s našim za­ robljenicima u Rusiji. Prvi put dobio sam vijesti o tome na putu iz Praga, kad sam se iz Wiener Neustadta do Gyekenyesa vozio s jednim seljakom Me­ đimurcem, koji se vraćao iz ropstva u Ukrajini. Drugiput sam informiran po mojim izbornicima Zagorcima, a treći put danas po mom prijatelju i znancu iz Plješivice. Sve su te vijesti suglasne u jednoj stvari, ali sve te vijesti daleko su od one egzageracije, koja je jučer jasno odsijevala iz govora dra. Ivice Franka. Bilo je slučajeva, da se u Rusiji zarobljene Hrvate i Slovence doista zvalo u takozvane srpske legije, ili kako su neki govorili, u jugoslavensku legiju. Uvažavajući, da međunarodno pravo ima biti sveto svakom kulturnom na­ rodu i onda, kad su ti narodi u borbi, držim, da je svaki takav pokušaj u protimbi sa međunarodnim pravom; ali oni, koji se zgražaju nad tim postup­ kom, kaošto se zgražaju Nijemci, Mađari i njihova ekspozitura u Hrvatskoj [misli: Stranka prava], nemaju moralnoga ovlaštenja za to. (Zast. dr. Aleksander Horvat: A Vi se ne zgražate, što su Srbi iz Hrvatske naše ljude ubijali radi toga.) Ta družba švapsko-mađarsko-židovska ni najmanje se ne zgraža, pače čini diku od toga mađarskom narodu, kad čita i daje pisati, da su Mađari 1866. stvarali Klapkine legije, da su Prusi mađarske vojnike iz austrijske vojske mamili na deserteurstvo i šiljali u boj protiv sinova vlastite domovine. Farizeji, koji se danas zgražaju nad ovom pojavom u Rusiji, koja se odobriti ne može, ti i takovi Farizeji nemaju prava na zgražanje, dok jednake pojave kod mađar177

skih vojnika kuju u zvijezde. Postupak naše braće Srba u Rusiji... (Jedan glas od Stranke prava: To više ne govori Hrvat Hrvoj, nego Srbin Hrvoj.) Pustupak naše braće Srba u Rusiji dokazuje, da se oni još nisu odrekli svog nacionalnog šovinizma. (Jedan glas od Starčevićeve stranke prava: Ili drugačije frankovštine.) Frankovštine. Informiran sam od svojih prijatelja, koji su bili svjedoci, da kod toga nisu sudjelovale ni oblasti kraljevine Srbije, niti organi kraljevine Srbije, niti oblasti Rusije. Nije tamo bilo srpskih oficira, nego su sudjelovali kod toga časnici hrvatske i srpske narodnosti iz Hrvatske i Slavonije, sudjelo­ vala je momčad našega naroda, podčasnici i vojnici niže kategorije, koji su se regrutirali iz srpskih dijelova naše domovine; dok je postupak časnika Hrvata i Srba prema onima, koji nisu htjeli ići u ovu vojsku, dok je, velim, taj postpak bio human, obziran i taktičan, dotle je postupak srpske momčadi bio takav, da se kosi s humanitetom. Ondje u Rusiji odigrala se je žalosna tragedija naroda imena hrvatskog i srpskog.«60 Pravaš-frankovac Stipe pl. Vučetić, na sjednici 15. V,61 pozabavio se tzv. »istočnim pitanjem« [tj. jugoslavenskim pitanjem]62 i upustio se u razmatranje kako se Antanta odnosi prema tom pitanju. »Ententa je pokušala da riješi to istočno pitanje —rekao je Vučetić63 —koje i ona smatra vrlo velikim, zamršenim i zamašitim. Nacrti za riješenje toga pitanja jesu tri, i to tako zv. londonski nacrt od god. 1915., zatim drugi je nacrt krfski od godine 1917., a treći je nacrt rimski od godine 1918.64 O londonskom nacrtu već smo ovdje u saboru govorili. Raspravljali smo i o krfskom nacrtu. O rimskom nacrtu nismo govorili. Prva dva nacrta su poznata širokoj javnosti, a obadva idu za tim, da se po ententinom diktatu podijeli jedan dio Balkana, kraljevinu Hrvatsku, na dva dijela između Italije i Srbije. To je tako ustanovljeno. Proti tome nacrtu, kako ententa misli riješiti istočno pitanje, mora ustati svaka hrvatska duša. Ne može biti Hrvata i pre­ staje biti Hrvatom svaki onaj, koji bi pristao, da se istočno pitanje riješi ovako na štetu kraljevine Hrvatske. Kakav je treći nacrt, rimski nacrt —to ne znam. Taj nije došao u javnost. Sastavljači toga nacrta držali su mudrim, da ne dadu u javnost taj nacrt i misle, da je najbolje držati ga u svojim ladicama, da javnost ne dozna o tome ništa, da se javnost ne pobuni i da ljudi, na koje se računa o kraljevini Hrvatskoj, da će biti protiv toga, ne vide sramote, koju u sebi sadržava taj nacrt. Ali, visoki sabore, poznavajući prva dva nacrta možemo posve lako zaključiti, da ni rimski nije daleko od londonskog i krfskog. Ako su se mogli stari naši dušmani kaošto su Talijani i Srbi složiti u ne­ čemu, to ne može biti nipošto nama Hrvatima na korist, nego samo na štetu. Nikada od staroga neprijatelja novoga prijatelja. To nam iskustvo kaže kod svakog čovjeka i svakog naroda. Ovaj dakle rimski pakt sadržava sigurno jedan veliki atentat na hrvatski narod i ja mislim, da pokušaj entente, da tako riješi pitanje hrvatsko, da će taj pokušaj biti samo u njihovoj osnovi i da nikada do takovog rješenja, a kamoli do takovog oživotvorenja ne će doći.«65 Hoteći se pozabaviti i onom drugom stranom, Vučetić je rekao: »Visoki sabore! Kako misli centralna Evropa riješiti istočno pitanje? Centralne vlasti muče. To je činjenica. One mukom muče i ništa ne govore. (Nastaje prigovara­ nje. —Zast. dr. Vuk pl. Kiš: Ententa uzima Trst. —Zast. Vladimir Prebeg: Mi 178

ne odobravamo, što misle u Trstu otvoriti njemačku nautičku školu.) Cen­ tralne vlasti nisu stvorile nikakvih nacrta, kaošto je stvorila ententa prije, 0 kojima se govori u javnosti, i debatira se na pojedinim skupštinama. - Ako se pojavi ovdje ondje nešto, o čem bi se moglo reći, da je nacrt, tada još to nije ništa odlučno i ne može se zapravo nazvati kakvom osnovom centralnih vlasti, kojom bi riješili to pitanje. Što da hrvatski sabor kaže o tom pitanju? Što bismo mi imali reći, kako da se to pitanje riješi, koje se odnosi u prvom redu na nas, a u drugom redu tek na monarhiju. Mi kao Hrvati moramo stajati na stanovištu, da se to pitanje riješi samo i lih u našu korist, u korist cjelokupnosti i ujedinjenja kraljevine Hrvat­ ske.«66 »Hrvatski je narod sa svojim kraljem prvi zvan, da stupi k riješenju ovoga problema i da ga tako riješi, kako to bude odgovaralo interesima kraljevine 1 interesima habsburške monarhije. A baš u toj točci ti se interesi podudaraju. Baš naša habsburška monarhija imade svoj velevlasni položaj ne za to, što Cesi govore, da su oni dali moć Austriji, da je velevlast, nego jedino po nama je ona došla do tog velevlasnog položaja sa svojim pristupom na more i istok.«67 Usred stalnih dobacivanja između frankovaca i starčevićanaca istog dana zatražio je riječ ban Mihalovich i »opalio« po Stranci prava ovako: »Kad je tomu tako, moglo bi se probuditi u javnom mnijenju pitanje, zašto se nije odgovorilo stranci i zato smatram svojom dužnošću, da ovdje izjavim, da samo zato ne ću niti za taj slučaj na te napadaje, na te neistinite napadaje meritorno odgovoriti, jer držim, da jedna parlamentarna stranka, koja je po svojim vođama na temelju neistinitog prikazivanja stanja u zemlji zatražila u najsudbonosnijim danima, da se uguši sav parlamentarni i konstitucionalni život u Hrvatskoj uvedenjem vojničkog komisarijata, uopće izgubila pravo, da zahtijeva, da se jedna ustavna vlada pred njom budi u kojem pravcu opravda.«68 Mihalovicheva izjava izazvala je dugotrajan buran pljesak većine, a od strane frankovaca pljuštale su ogorčene primjedbe i kritika, pa je ban iznova uzeo riječ i zastupnicima Stranke prava ovako odgovorio: »Ja apsolutno nisam ništa podvalio, jer imam ovdje dokumenat sa izvor­ nim potpisima dra. Ive Franka i dra. Aleksandra Horvata, u kojem traže, što sam potvrdio. (Dugotrajan i buran pljesak kod većine i poklici: Tako je to. — Zast. Dragutin pl. Hrvoj prema pravašima: To ste vi, krvnici narodni! —Zast. Ivan Peršić: Krvnici narodni, sramota. —Glasovi koalicije: Pfuj, pfuj. —Neprestana zaglušna buka. —Zastupnici dr. Aleksander Horvat i Josip Milković nešto primjećuju, što se u općoj buci ne razabire. —Predsjednik zvoni. —Zast. Ivan Peršić prema starčevićancima: Galgama i Potiorekovom sabljom hoćete ovdje da vladate, vi Czernini. Sramota! —Neprestana zaglušna buka. —Dugotrajna buka.)«69 Predsjednik je uz zvonjavu izjavio da prekida sjednicu, ali ni u nastavku nije bilo mirnije. Na idućoj sjedinici 16. V.70 zastupnici iz saborske većine (koalicionaši i tzv. unionisti izvan klubova) podnijeli su »prešni predlog« da se povodom izjave bana od 15. V. izabere odbor ad hoc sedmorice koja će ispitati djelova179

nje nekih članova sabora, naročito I. Franka i A. Horvata upereno protiv ustavnog stanja u zemlji i da o tome podnesu izvještaj i prijedlog. Javio se A. Horvat71 i pokušao nekako ublažiti porazan dojam što ga je pobudila izjava bana Mihalovicha, ali mu je govor bio popraćen burnim dobacivanjima s raznih klupa (»tuđinski izmećari«, »ćutite vi Karađorđevićeva vižlad«, »niste vi Hrvati, nego robovi«, »Srbi su naši historijski neprijate­ lji«, »Srbi —grčko-istočnjaci«), ali se ni kasnije situacija nije smirivala, pogo­ tovo za vrijeme govora prvaka Koalicije i zasigurno jednog od najduhovitijih govornika u Saboru Dušana Popovića. »Naš rad za narod je sprečavan —rekao je, između ostalog, D. Popović72 - ako ljudi iz našega društva trajno stoje nama za leđima s puškom u ruci, uvijek pripravni, da ubiju hrvatski sabor. (Buran pljesak kod većine.) Gospoda Frankovci izgovaraju se —služeći se starim metodama pod novom kabanicom —izgovaraju se t. zv. korupcionističkim sistemom, a jerbo tome nema razloga, nema obrazloženja neka mi oproste gospoda Frankovci, to ne znači ništa drugo, nego ono, što su oni i dosada uvijek činili. Ako bi doista tako bilo, da je korupcija, pa neka ustanu, neka javno govore, a zašto da baš mora doći oficir, da rastjera hrvatski sabor?! Zašto da ne smije biti ustavno stanje? Zašto ne bi smio biti sabor? Zar u svakoj zemlji, gdje se uistinu i pojave takove stvari, što se korupcijom zovu, da odmah moraju doći reakcionarne mjere? Ovo izgova­ ranje je neistinito. To su laži o korupciji! Treba vama reakcije za vašu vlast i ništa drugo! (Ponovno burno pljeskanje kod većine. —Zast. dr. Ivo Frank: Teško vam je! —Prepiranje između članova Stranke prava s jedne strane, a s druge strane većine i Starčevićeve stranke prava.) Svaki političar teži za vlašću, to je istina, jer se programi mogu provađiti sa vlašću, ali —ovo naglašujem —sve staviti na kocku u težnji za vlašću, pa da jednoj stranci vlast postane magična svjetiljka u šumi zabluda, u šumi grijeha, i da cijelu stranku povlači za sobom; samo vlast i želja za njom, to je nečuveno!« »Hoću samo, visoki sabore, da konstatiram —zaključio je Popović73 —da je ovim otkrićem gospodina bana, za kojeg [otkrića] gospoda priznaju i tvrde, da za njega odgovaraju i vele, da će i u buduće dalje tako činiti, dokazano, da oni trajno paraliziraju snagu čitavoga naroda. Gospoda Frankovci u svom stranačkom interesu nisu prezali pred tim, da se posluže vojničkim komesari­ jatom, samo zato, da dođu do vlasti. Oni nose odgovornost za to, što se u ova teška vremena nije ništa učiniti moglo, nego čuvati ono malo ustava, što ga imamo.« O prešnosti prijedloga nastavljala se diskusija. Sudjelujući u njoj, starčevićanac Hrvoj —uz brojne upadice s frankovačkih klupa —rekao je i ovo: »Visoki sabore! Već od aneksije Bosne i Hercegovine, a još većma od početka ovoga rata u našem javnom životu ide glas od usta do usta, da postoji tajna rabota stanovite skupine ljudi u našoj otadžbini, koja ide za tim, da se i ono malo ustavnosti i slobode, što je imamo, ukine. Po tom govorkanju operirala su stanovita gospoda s izrazima veleizdaja, veleizdajnici, nelojalni ljudi, plaćenici Karađorđevićevi, vižlad Karađorđevića, kako je meni dr. Frank jučer dobacio. Kaošto sam već jednom zgodom u ovom visokom saboru ka­ zao, gospodin dr. Frank može govoriti što hoće i kad hoće, ja se na njegove riječi obazirati ne ću. Uostalom kako i vrabci u Hrvatskoj znadu, toj 180

gospodi stoje na dispoziciju svi registri tajne policije u Zagrebu, Beču i Pešti, pa neka izvole gospoda u te registre zaviriti i protiv mene postupati, ja im drage volje stojim na raspolaganje, ja ih se ne bojim. Pa kad bi toj gospodi uspjela stanovita akcija proti meni ili mojoj stranci, ja ponavljam, i onda, kad bi me na vješala popinjali, ja bih s prezirom na njih pljuvao. (Bučno prepiranje u sabor­ nici. - Zast. dr. Ivo Frank: Skute bi ljubili nama, da imamo vlast dizati vješala. - Zast. Stipe pl. Vučetić prema Hrvoju: Sav drhće, blijedi, a što bi tek bilo na pomisao, kad bi mogao doći pred njih.) Ne Stipo, varaš se Ti. Nisam ja u Tvojoj koži. U tajnoj raboti stanovite gospode osobitu ulogu igraju tako zvani memo­ randumi, od kojih je jednoga spomenuo gospodin ban. Meni je vrlo dobro poznato, da ta gospoda uopće vrlo rado operiraju sa memorandumima, ali ne sa memorandumima, koji se javno raspravljaju, koji se prihvaćaju sa većinom glasova u kojoj političkoj skupini, kao na pr. u siječnju godine 1912., sa memorandumima, koji se javno publiciraju, ukoliko državna vlast dopušta. To nisu takovi memorandumi, nego njihovi su memorandumi, koji imadu biti i ostati obaviti koprenom tajnosti. (Zast. Vuk pl. Kiš: Bog zna, koliko je memoranduma poslao Strossmayer.) Meni nemojte predbacivati Strossmayera, jer ja nisam njegov branitelj« - odvratio je Hrvoj.74 I Frank je uzeo riječ i ovako zaključio: »U jučerašnjem govoru sam rekao, da sam ja za spas hrvatstva i hrvatskog imena i za spas hrvatskog državnog i historijskog prava pripravan na svaku političku žrtvu. (Zast. dr. Dušan Popović: Tko Vam u to dira?) Ja govorim sada samo za svoju osobu, a ne u ime Stranke prava, te izjavlju­ jem, ako ovisi spas hrvatskoga imena i spas hrvatske historičke individualnosti 0 tom, da se u Hrvatskoj uvede mjesto protunarodnog vašeg režima, koji znači neminovnu propast hrvatskom imenu i narodu, jedan pravedni komesarijat makar i vojnički, onda ću biti prvi, koji ću tu političku žrtvu doprinijeti 1 odlučiti se za ovaj posljednji.«75 Na kraju sjednice saborska većina je prihvatila prešnost prijedloga i sam prijedlog.76 Sutradan je na sjednici Hrvoj pročitao svoju interpelaciju77 kojom pita ' »vladu hrvatskog kralja« je li joj poznato da »savezna država kraljevina Bugar­ ska postupa s autohtonim srpskim pučanstvom u okupiranim krajevima Srbije zlo i nehumano, na način, koji je potpuno u opreci s ustanovama međunarod­ noga prava?« Dalje pita i ovo: »Uviđa li vlada Njegova Veličanstva, da je takav postupak sa istokrvnim i istorodnim našim pučanstvom u Srbiji kadar nepo­ voljno utjecati na mišljenje i osjećanje hrvatskoga pučanstva unutar granica naše domovine, koje goji prama nesrećnoj svojoj istokrvnoj braći u Srbiji osjećaje humaniteta i simpatije?«, i na kraju: »Je li vlada Njegova Veličanstva kao vlada hrvatskoga naroda voljna poduzeti kod nadležnih za to čimbenika naše monarhije shodne korake, da oni putem diplomatske intervencije kod savezne države Bugarske porade o tome, da prestane onakav nekorektni postu­ pak bugarskih oblasti u okupiranim krajevina Srbije?« Na kraju sjednice izabran je spomenuti odbor ad hoc7S u koji su ušli ovi zastupnici: C. Akačić, G. pl. Hreljanović, M. grof Kulmer, VI. barun Nikolić-Podrinski, Z. Petričić, D. Popović i J. Silović. 181

Odgovarajući na Hrvojevu interpelaciju o zločinima Bugara u okupiranoj Srbiji (26. VI. 1918), ban Mihalovich je dao ovakvu izjavu: »Visoki sabore! Povodom interpelacije narodnog zastupnika gospodina Dragutina pl. Hrvoja od 17. svibnja o. g., za koju sam uslijed svoje odsutnosti naknadno saznao, slobodan sam —pošto je sabor bio odgođen —danas izjaviti, da na tu interpelaciju odgovoriti ne mogu, pošto ista prelazi kompetenciju hrvatske zemaljske vlade, a drugo, koliko se tom interpelacijom dira u savezni odnošaj naše monarhije, moram svaki takav pokušaj sa ovoga mjesta najod­ lučnije odbiti.«79 Bilježnik Sabora Marko Novosel pročitao je na sjednici 27. VI.80 »prešni predlog« mješovite grupe starčevićanaca i radićevaca s potpisom i Stjepana Radića i disidenta Koalicije S. Budisavljevića koji je glasio ovako: »Prešni predlog narodnog zastupnika dra. Ante Pavelića i drugova o rješe­ nju hrvatskoga i jugoslavenskoga pitanja na temelju prava samoodređenja stavljen u saborskoj sjednici dne 26. lipnja 1918. Potpisani narodni zastupnici predlažu, da sabor stvori ovaj zaključak: I. Državni sabor kraljevine Hrvatske kao tisućljetni predstavnik kraljev­ stva hrvatskoga prosvjeduje proti toga, da ugarska vlada u Budimpešti, au­ strijska vlada u Beču i njihov zajednički ministar u Berlinu rješavaju hrvatsko, dotično jugoslavensko pitanje bez pitanja i bez privole najpozvanijega faktora u toj stvari, naime sabora kraljevine Dalmacije-Hrvatske-Slavonije. II. Narodni zastupnici na hrvatskom državnom saboru kao sinovi jed­ noga jedinstvenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba zahtijevaju, da se hrvat­ sko, dotično jugoslavensko pitanje riješi na temelju prava narodnoga samo­ određenja u onom smislu, kako to danas izjavljuju i priznaju sve velike i male, slobodne i demokratske države i narodi čitavog svijeta. Za ovaj predlog tražimo prešnost. U Zagrebu, 26. lipnja 1918.« Taj prijedlog potpisali su ovi narodni zastupnici: dr. Ante Pavelić, Ivan Kovačević, Ivan Krnic, Z. Petričić, Marko Mileusnić, D. Hrvoj, St. Radić, I. Peršić, C. Akačić, S. Budisavljević i T. Jalžabetić. Pošto je prijedlog pročitan, dobio je riječ Ante Pavelić (SSP) da obrazloži njegovu prešnost. »Daleko smo od toga —rekao je prvak starčevićanaca81 —da polažemo važnost na ono, što stanovite excelencije kažu, koje se od danas do sutra o tom našem pitanju izjavljuju. To mi ne daju nipošto povoda, da ustajem, jer je poznato, da o našem problemu raspravlja cijeli svijet, a ujedno ne držim sposobnim raznu degeneriranu gospodu, čiji je mozak otvrdnuo od šam­ panjca, da su kadri shvatiti onu situaciju, koja je u duši našeg naroda, da su kadri pristupiti drugačije nego kako pristupaju rješenju ovog velikog i zamašnog pitanja, u kojem se radi o narodnoj egzistenciji. Ali pošto ta gospoda daju izjave i drže sastanke, to držim, da je nužno, da i mi u ovom času progovo­ rimo, ne toliko od opozicije, nego da dademo mogućnost našoj većini, da ona u ovom važnom pitanju zauzme javno stanovište. Mi kao opozicija, držim, da smo već rekli prije godinu dana naše stanovište u tom narodnom pitanju.82 Rekli smo i to, da pitanje narodne slobode i ujedinjenja ne smatramo stranač­ kim nego opće narodnim pitanjem. Ali gospoda od većine dužna su da rastu182

mače narodu, što ih vodi, da sudjeluju na tim protunarodnim konferencijama, što ih vodi, kad hoće da pobude dojam kao da u Hrvatskoj teče med i mlijeko, kao da su ovdje sređene prilike i da pred vanjskim svijetom izgleda, da je Hrvatska potpuno zadovoljna, ako u okviru krune sv. Stjepana bude našla svoje utočište. Tu tendenciju kao da imaju ove konferencije. Pa kad ja vidim, da gospoda od većine nisu u ovom času, u ovom najvažnijem momentu stavili na tapet i najvažnije pitanje i rekli mađarskoj gospodi, kad nas pozivate na konferenciju, koju mi nismo tražili, tražimo, da se u ovako važnom pitanju sastanu sabori i naš i dalmatinski i bosanski, da se čuje glas predstavnika naroda, nadam se, da će bar sada povodom ovoga prešnoga predloga to razjasniti. Mjesto da su postavili takovo pitanje i rekli Mađarima, mi ne ćemo sudjelovati na nikakovim konferencijama, dok se ne bude povratio ustav tim zemljama, oni idu na konferencije, da mogu nama doći s kojekakovim glasi­ nama, pripovijedati i razmetati se o koječem, da nam na koncu saopće, da na tim konferencijama nijesu ništa definitivna stvorili, da su Tisza ili Weckerle ili tko drugi na tim konferencijama širili razne intrige, da su jedni zastupnici Bosne za to, da se pitanje autonomije Bosne riješi tako, da budu izravno pripojeni Mađarskoj, a drugi da nisu za to i t. d.83 Ja u sadanjim prilikama uopće ne ću da vodim računa o tomu, što su ta pojedina gospoda izjavila. Jedno stoji, da je tendencija, da se u ovom odlučnom času razbije narodna snaga, narodna koncentracija, narodni otpor i da se predratnim metodama sijanja intrigua izbije kapital protiv naroda, a istodobno da se gospoda Tisza i Weckerle pred cijelim svijetom mogu naduvati kao da smo mi posve zado­ voljni sa postojećim stanjem. Svatko, tko sudjeluje u takovim konferencijama u ovom času, čini se odgovornim za to. I zato, gospodo, makar vam bilo krivo, što ovakova dobacivanja dolaze sa ove strane, da vas se čini odgovornim dapače i za razne brutalitete mađarskih vojnika, gospodo, vi ste ipak odgo­ vorni za to, jer podržavate fikciju, kao da je ovdje potpuno sređeno stanje i kao da smo mi zadovoljni, da se jugoslavenski problem riješi u okviru krune sv. Stjepana, a to je ono, radi čega dižem svoj glas.« Obrazlažući svoj prijedlog, Pavelić je ovako zaključio: »Mislim, da smo složni u cilju i našem općenarodnom zahtjevu za ujedi­ njenjem i slobodom, ali nismo složni u načinu, kako da dođemo do ostvarenja te tražbine. Zato sam se morao obazrijeti na taktiku koalicije, jer držim, da put kojim je ona pošla nije zgodan, da se dođe do tog cilja. Zaključujem i ponovno dižem protest protiv hrvatsko-srpske koalicije, da ona u ovom času ne traži narodne koncentracije, ne traži, da se sve sile naroda slože, nego kojekakovim načinom hoće da izigra onu pravu volju našeg naroda i u Bosni i Dalmaciji i u Hrvatskoj, a sastoji u zahtjevu ujedinjene i slobodne države Hrvata, Srba i Slovenaca.«84 Smjesta je reagirao ban Mihalovich i izjavio85 da predlaže da se rasprava o »prešnom predlogu« uputi u odbor, što znači da se stavi »na led«. Dušan Popović je —po običaju vješto - polemizirao i s govorom A. Pavelića. Rekao je i ovo: »Ja ne znam, kako bi uopće jedan političar, bio ma koje boje, ma kojega političkoga mišljenja, mogao smatrati, da razgovori političara sa ministrom predsjednikom ipso facto i sami po sebi moraju nositi biljeg nenarodnoga konventikla. Ja mislim, da bi se o tomu moralo znati malo više, 183

jer nije isključena mogućnost, da se je u tim »nenarodnim konventiklima« govorilo o narodnije i oštrije, nego je možda ikada gospodin narodni zastup­ nik dr. Pavelić govorio.«86 »Visoki sabore! Ako se govori o narodnoj koncentraciji —nastavljao je Popović87 —onda se mora sa svom ozbiljnošću govoriti o tom, da li ovaj politički mentalitet, koji se ovdje pokazuje, da li ova nepravednost i nelojalnost može uporedo ići s predbacivanjem saborskoj većini, da ne vodi koncen­ tracione narodne politike. Ja ne ću da budem osoban, jer najposlije ono, što čini predsjednik stranke, ne moraju sva gospoda činiti. Ali iz govora gospo­ dina Pavelića vidim, da je on ponovio, što je već jedamput učinio, kad je iznio javno u saboru ono, što je razgovarao intimno izvan sabora i da je protiv toga ovdje u saboru polemizirao. To je osobna stvar, ali predispozicija za svaku narodnu koncentraciju kraj takvih prilika, nije nikada moguća. Ja bih molio, da mi se kaže toga političara, koji hoće da vodi politiku sporazuma s drugom strankom, a koji će privatne razgovore iznositi javno u saboru. Ja i poštovana gospoda Frankovci, koji smo protivnici da ne možemo biti veći, nismo to nikad činili, ni ja ni oni. Mi nismo nikad na njih apelirali zbog koncentracije, niti je pravac politički, koga zastupamo, takav, da bi mogle postojati pretpo­ stavke za koncentraciju, pa oni to ipak nisu nikad činili, a gospoda od Starčevićeve stranke prava, koja neprestano proti nama iznose prigovore pred na­ šom političkom javnosti i izvan Hrvatske diljem cijelog slavenskog juga, čine sa svojim postupkom iluzornim svaki pokušaj, čine smiješnim svakoga čov­ jeka, koji ozbiljno hoće da sa takvim ljudima, koji se služe ovakvim meto­ dama, i koji su takvoga mentaliteta, stvara narodnu koncentraciju. To je žalosna činjenica.« Nastavljajući svoj »obračun« s predsjednikom Starčevićeve stranke prava, Popović je rekao: »Kad bi javno mnijenje, a i mi više pažnje tome posvetili, kad bi postojao neki historicizam, ne bi mi u svakom koraku i potezu, kojega jedna stranka učini, vidili platformu za izricanje međustranačkih sudova. Mi bi morali raču­ nati, da svaka taktika imade prošlost i da dovodi do cilja i ne bi smjeli, ako ništa drugo, poricati odmah dobru namjeru. Poznajem jednu taktiku, koja se dotjeruje do šablone i ponavljanja. To je taktika naglašivanja i naglašivanja i opet naglašivanja. Onaj, koji je toj taktici podvržen, ne može da razumije drugu politiku kraj najbolje volje. O tome nema dvojbe. Najveća je zabluda po mom mnijenju držati, da je samo jedna taktika moguća i da je to isključivo moguća taktika. Nema pogrješnije baze i osnovke, nego držati, da se jedan cilj samo tako može realizirati, ako se zahtijeva i taj zahtjev uvijek ponavlja. To znači griješiti o mehaniku socijalnoga života. Kad bi riječi stvarale činjenice, ne bi u svijetu uopće bilo taktike, nikakovih poteza, sve bi spalo na najprimi­ tivniju liniju i kretalo se dalje, a to do sada nije mogao nitko shvatiti i razumiti. (Zast. Ivica Kovačević: Vi ste stranka akcija.) Ova je primjedba bila vrlo dobra. Ona stranka, koja je stranka akcije, mora paziti mnogo više na taktiku, nego jedna stranka, koja si je uzela za dužnost i zadaću naglašavati ili bolje reći uzdržavati moralnu snagu naroda.«88 Na kraju govora D. Popović se, naravno, složio s banovim prijedlogom da stvar ide pred odbor. 184

Zastupnik T. Jalžabetić (HPSS) izjavio je zatim da će glasati za prešnost,89 a za njim je u govoru A. Horvat ustvrdio da je »duševni otac« ovog »prešnog predloga« Stjepan Radić i da »Hrvatska stranka prava radi pristajanja uz hrvatsko državno pravo ne može pristati uz samoodređenje neograničeno i bezuvjetno, kako ga je tekom vremena izgradila Starčevićeva stranka prava«.90 Polemizirajući s milinovcima, Horvat je rekao i ovo: »Uostalom izvolite, gospodine Akačiću, potpuno uzeti na znanje, da H r­ vatska stranka prava ne mijenja tako svoje programatičko stanovište kao neke druge stranke, koje izdaju svaka dva mjeseca rezolucije i deklaracije, s kojima se prvašnje potpuno uništuju i da stvaraju kaos, u kojem se nitko ne može snaći, na čemu je i što je pravo. Vi danas govorite o pravaškom programu od godine 1861. gdje je poz­ nato, da onda nije bilo programa, a o programu Stranke prava od 1894. ne govorite, nego polazite od samoodređenja, koje je natuknuto u majskoj dekla­ raciji jugoslavenskoga kluba u carevinskom vijeću od prošle godine, uz okvir habsburške monarhije, u posljednjim vašim deklaracijama od bezuvjetnog samoodređenja, uslijed čega se više ne pozivate na hrvatsko državno pravo, ne tražite više hrvatsku državu, nego ono, što je tražio dr. Pavelić na koncu svoga govora, a to je: slobodnu i ujedinjenu državu Hrvata, Srba i Slovenaca, ono isto, što smo čitali —nemojte reći, da opet denunciram —na onim letcima, koji su nam neki dan došli iz zraka,91 ono isto što traže i stanoviti ljudi izvan monarkije.«92 »Vi dobro znate, da se veliki procesi ne zbivaju onako samo preko noći —nastavljao je Horvat93 —nego da za to treba dulje vremena, da dozriju, pa kad netko kao vi, sa stanovišta hrvatskog državnog prava skoči najednom na jugoslavensko stanovište i kad mjesto hrvatske države traži državu Hrvata, Srba i Slovenaca, onda bi morao biti potpuno na čistom o tom, što hoće. Onda, gospodo, velim vam ponovno, treba jedamput da budete iskreni i da kažete: mi hoćemo samoodređenje ovakovo i ovakovo, točno ga označite, pa ćete onda dobiti sigurno decidiranu izjavu i od strane koalicije i od nas i od hrvatskog naroda; ali kad vaši principi stoje u protuslovlju sa hrvatskim dr­ žavnim pravom u smislu Antuna Starčevića, onda naravno, da mi ne možemo s vama. I kad budemo opazili, da vi tako plemenito provodite ideje pokojnog našeg Ante Starčevića, vjerujte, da ćemo vam se drage volje maknuti, ako smo na putu: Ali, gospodo, ne dopuštamo vam, da na ovaj način sablažnjavate javnost, i govorite o nečem, što gospodin zastupnik Wilder posve ispravno nazivlje samo gestama i frazama, a ne razjašnjujete toga.« »Iz svega toga slijedi —zaključak je A. Horvata94 —da Stranka prava ni u kojem slučaju ne bi mogla glasovati za drugu točku ovoga prešnog predloga, jer je to jedna slavosrpština, uperena protiv čistoga hrvatstva, protiv hrvat­ skog državnog prava, jer se ne poziva na hrvatsko državno pravo, kao što se to još pred kratko vrijeme pozivao otac te izjave, dok je tražio sjedinjenje svih hrvatskih zemalja na temelju hrvatskog državnog prava, u okviru habsburške monarkije u jedno samostalno državno tijelo, koje se zove Hrvatska. To traži Stranka prava, a pošto vi tražite ujedinjenje u jednu neodređenu državu Hr­ vata, Srba i Slovenaca, a ne tražite hrvatsku državu, na temelju hrvatskog 185

državnog prava, nego na temelju vašeg bezuvjetnog i bezograničenog narod­ nog samoodređenja, to je za svakog pravaša dužnost, da najozbiljnije otkloni i samu pomisao, da bi za taj dio vašeg predloga mogao glasovati.« Govorio je još starčevićanac I. Peršić95 i, završno, A. Pavelić; na kraju je većina otklonila prešnost.96 U indemnitetnoj raspravi govorio je 4. VII. koalicionaš Dušan Popović i iskoristio priliku da polemizira s koncepcijama frankovaca. »I mi imamo - rekao je on97 - jedan imperijalizam, koji je još manje opravdan, i koji ipak imade kod nas reprezentanata. To je imperializam hrvat­ ski. Gospoda od Frankove stranke tjeraju jednu čistu i jasnu imperijalističku politiku i zastupaju jednu takovu intoleranciju prema jednom dijelu cijeloga društva, kao što su Srbi, koji nemaju nikakvog drugog opravdanja, nego politički fanatizam, koji je na oko uvjetovan vjerskim distinkcijama, ali koji u najnovije vrijeme neprestaje ni pred vjerskim distinkcijama, pa ne gleda mirno, da braća Slovenci žive osebujnim životom, nego i njih vindicira Hrva­ tima. To je stvar predratne ideologije. Ona znači suziti našu narodnu snagu na onaj dio našega naroda, koji se zove imenom hrvatskim; znači tome dijelu naroda imputirati imperijalističke snove, imputirati mu jednu veću snagu, nego ju faktično imade; znači držati ga u jednoj bezglavoj borbi, koja ga sama po sebi slabi i na koncu konca dovodi pod okrilje državne vlasti.« »Visoki sabore! Treba socijalno-politički i psihološki ovu pojavu proučiti - nastavljao je Popović svoju polemiku98 —pak će se onda razumjeti. Go­ spodo, je li to slučajno, da gospoda neprestano ponavljaju, da oni ne trebaju ovaj sabor i da ih ne smeta komesar i komesarijat, i je li samo slučajno, da je jedan gospodin zastupnik sam rekao, da je denuncijant, i da hoće denuncirati? To su naprosto posljedice toga stanovišta, na kojemu gospoda stoje —a u tom moramo biti na čistu —i nema ga, tko će moći učiniti ovakvu imperijalističku stranku demokratskom, i tko će učiniti, da zastupnici takvoga jednoga imperi­ jalizma dođu na vlast. Može li si tko zamisliti, da će jedna takva politika jednoga dijela našega naroda na slavenskom jugu moći imati demokratsku formu, ako ide za tim, da nacionalno uništava drugi dio našega naroda? Ja mislim, da ne može. Ona će morati kod toga apelirati na državnu vlast, na državnoga odvjetnika i na sve moguće institucije državne. I zato pogledi tih ljudi nisu upravljeni na narod, nemaju tendenciju, da se u narodu akomodiraju sa današnjim vremenom i prošire u narodu; oni imadu samo tendenciju, da im uspije koncepcija sa državnom vlašću, pa makar došlo i mađarsko ministarstvo, koje će im omogu­ ćiti, da provađaju tu svoju politiku. Zato ova intolerancija, da gospodin Prebeg smatra i to zaprekom, što Srbi imadu posebnu vjeru. Zato je tu sljepilo, koje ne vidi granica i samo su fraze, kad se kaže: Mi Srbe ne priznajemo kao politički narod, ali ih priznajemo etnički. To se može govoriti između naroda raznih jezika, a ne za Hrvate i Srbe, gdje jezično nema nikakove razlike. Ovo imperijalističko stanovište ne pita za to. Srbi mogu raditi, štogod hoće i biti najveći zagovornici hrvatskog državnog prava, ali se gospoda ipak ne mogu s njima pomiriti zato, jer su Srbi.« »Tom politikom će gospoda ostati posve osamljena, i to ne samo njihova 186

stranka, nego i oni lično. Progres za vrijeme rata pored te njihove agitacije ići će u demokratskom smislu. I nije slučajno, da danas na srednjim školama i na universitetu nema reprezentanta te političke struje. Dobro, oni će kazati, ali nema niti koalicionaša. Ja vam u tom pogledu najšire koncesije dajem. Ali je ipak fakat, da tamo nema reprezentanta imperijalističke struje. Svijet hoće riješiti jugoslavensko pitanje i narod vidi, da mu je to škodilo, što je prije rata bio razdijeljen. On imperativno hoće ujedinjenje i to će se sve više širiti, pa danas nema te sile, koje će tomu narodnom ujedinjenju na put stati.« »Radimo li protivno —nastavljao je Popović99 —doći ćemo do slovenske grupe, do hrvatske grupe i do srpske grupe. Time je jedinstvo dobilo novu boju i farbu. Prema tome svaka grupa će imati po izvjesnim interpretatorima pravo na svoje državno uređenje. Nemojmo se varati, jer ćemo doći opet do toga, kaošto je prije bilo, da smo se 40 godina pravdali, je li Bosna hrvatska ili srpska. To će biti politički i nacionalni princip, ali ne će biti narodno ujedinje­ nje. Zar mislite - upitao je Popović - da ćemo biti ludi, pa da ćemo se opet za tuđi račun svađati. Ta će ideja pobijediti, pa zato kažem otvoreno, pred licem svega naroda, da sam ja i Hrvat, Srbin i Slovenac, ili ako hoćete, nijedno, nego sam pravi pravcati Jugoslaven. (Burno odobravanje kod većine i na galeri­ jama.)« Braneći Koaliciju, Popović je ovako zaključio: »Visoki sabore! Hrvatsko-srpska koalicija jest učinila sve, što je moguće bilo da učini. Učinila je: prvo, da proširi, a kasnije da dovede potpuno u život opće izborno pravo. Zašto je ona to učinila? Zar jedna stranka, koja hoće da reakcionarno vlada, zar jedna stranka, koja treba reakciju i koja misli, da brez naroda vlada, zar jedna stranka, koja ne razumije naroda i koja drži, da narod nju ne razumije, zar jedna stranka, koja ima najčišću narodnu tradiciju, koja može uvijek i svakomu pokazati, zar jedna stranka, koja u adresi kaže, da je naš narod na demokratskoj podlozi i da ima demokratske težnje, zar ta stranka, kad donosi opće izborno pravo ne pokazuje drugo nešta nego želju za reakcionarnošću. Ja mislim, visoki sabore, da nema ništa jasnijeg i boljeg nego ako jedna stranka učini sve, što god činiti može, da prva i nepatvorena volja narodna dođe do izražaja. (Odobravanje i pljesak kod većine.) To je argumenat jedan, visoki sabore, u koliko je argumenat uopće nuždan kod jedne stranke, kada se radi o pitanju povjerenja, to je argumenat apsolutne naravi, preko kojega se ne može preći. Dok gospoda od Stranke prava traže komesari­ jat, a žele obustavu ustava i idu putovima, za koje mi ne znamo; dok oni riješavaju narodno pitanje oktrojkama odozgo, dotle naša stranka, prava na­ rodna stranka, hrvatsko-srpska koalicija, daje narodu opće izborno pravo glasa i želi, da narod sam progovori u obranu svojih prava.«100 Za Popovićem je govorio A. Horvat protiv indemniteta,101 a »zakačio« je i Koaliciju, i to ovako: »Sad smo, gospodo, bogatiji za jedno novo iskustvo. Sad znademo, da je potpuni unionizam, mađaronstvo, kako se to prije nazivalo, da taj unionizam nije u opreci s jugoslavenstvom, jer čovjek može stajati na principima narod­ noga jedinstva, biti za samoopredjeljenje naroda i za krunu sv. Stjepana, može biti za uniju s Mađarima, može biti za reviziju ove nagodbe, ali u isti čas može 187

biti potpun i bezuvjetan Jugoslaven, za kojega je ono, što Stranka prava traži, tek parcijelno rješenje jugoslavenskog pitanja! Stranka prava traži ujedinjenje u jedno samostalno državno tijelo ovih hrvatskih zemalja: Hrvatske, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Istre s otocima, Rijeke i Međimurja. To traži Stranka prava. Ona će podupirati nastojanje braće Slovenaca, da se i oni tome tijelu pripoje.«102 »Ove su zemlje bile po prošlosti i sadašnjosti hrvatske i mi tražimo njihovo ujedinjenje u jedno samostalno državno tijelo u okviru ove monarkije. To su u glavnom sve zemlje, koje se nazivlju jugoslavenskim i koje se nalaze u ovoj monarkiji. Ostaje samo Bačka i Banat, koje na temelju historijskoga prava ne spadaju k nama i za to ih nismo uvrstili u program. Sada gospodin dr. Popović dolazi i veli, da je sjedinjenje ovih zemalja, koje tražimo u programu, tek parcijelno rješenje jugoslavenskoga problema. Logično je dakle on za rješenje cjelokupnog jugoslavenskog pitanja. Ako smo mi za parcijelno, on je za cjelo­ kupno rješenje. On je pače rekao, da unutar jugoslavenske države i ne će biti granica među slovenstvom, srpstvom i hrvatstvom, jer će doći ’veliki duh’ i ’silan talas narodnog jedinstva’, gdje se sve to ne će poznavati. Rekao je, da do tog jugoslavenstva mora doći.«103 Istučući svoje slaganje s mislima I. Pilara (da je jezgra jugoslavenskog pitanja u tome da se srpstvo razvija na oštro imperijalističkom, jednako konfe­ sionalnom kao i nacionalno-političkom nastojanju koje hoće sve ostale južne slavenske narode podjarmiti te na ruševinama drugih država naokolo svoju veličinu osnovati),104 Horvat izjavljuje: »I gospodo, to je ono, što je Stranka prava uvijek naučala. Cijelo vaše jugoslavenstvo nije ništa drugo, nego srpstvo i služba tom srpstvu i ovo, gospodo, to je razlika između vas i nas i za to vi tolikom vehemencijom na nas napadate, za to nemate riječi prjekora, kad se zavadite s onom strankom ondje (Starč. strankom prava), ali mi smo vam neprilični, što stojimo na stanovištu hrvatskoga nacionalizma, jer mi ovdje ne poznamo nikakvog drugog naroda do hrvatskog u hrvatskoj domovini u pro­ šlosti i u budućnosti u okviru habsburške monarkije. (Kod Stranke prava: Živio! Odobravanje.)«105 »Mi se ne ćemo klati - nastavljao je A. Horvat106 —pa ni vama (Koaliciji) ne će pasti ni vlas s glave, ali ne ćete biti gospodari u Hrvatskoj. Vi se hvastate demokratizmom, a za nas velite, da smo imperijaliste i da uvađamo komesari­ jate. Vi, gospodo, hoćete da budete demokrati, koji uvađate izborni red, na temelju koga sa vaša dvadeset i četiri postotka imate ovdje većinu u saboru. To je vaša izborna geometrija. To je negacija demokratizma, to je pravi srbijansko-bizantinski imperijalizam. Mi, pristaše Stranke prava, kojoj vi podme­ ćete, da se je nuđala ovom i onom vlastodršcu i da hoće provesti svoje osobne ciljeve, vi, koji ne možete nego da svakog čovjeka osobno sumnjičite —borimo se nesebično i imetak gubimo za jednu veliku ideju. Vi se borite za jednu ideju, ta je srpska, a mi se borimo za drugu ideju —ta je hrvatska. Ova gospoda od Starčevićeve stranke prava izkristalizirat će se istom, zašto se bore.« Na sjednici Sabora 6. VII. 1918.107 prinova Koalicije dr. Živan Bertić branio je politiku Koalicije i, između ostalog, rekao: »Visoki sabore! Svi ti prigovori protiv politike hrvatskosrpske koalicije učestali su u novije doba i počeli se strastveno iznositi zato, jerbo je čitava naša 188

javnost stojala nedavno pod dojmom, da se radi o neposrednom rješenju našeg narodnog pitanja i što je čitavu našu javnost uhvatio strah, bojazan, da će se to pitanje kraj naše razrožnosti riješiti samo na našu štetu. Prema mojem ubeđenju, a i svi politički znakovi to govore, da čas za rješenje našeg narodnog pitanja još nije kucnuo. Preduvjeti rješenja našeg pitanja još se izrađuju u ovom svjetskom ratu. Ja ne ću da kažem, da je jugoslavensko pitanje jedno pitanje internacijonalne politike (Glasovi kod Starčevićeve stranke prava: I jest), naši politički krugovi hoće da ga riješe u okviru našem unutrašnjem. Mi možemo stati i na to stanovište, ali i s toga gledišta to pitanje još nije zrelo za rješenje, nije zrelo zbog toga, jer to pitanje mi sami svojom snagom ne možemo riješiti niti u okviru unutrašnje politike. Mi to pitanje možemo riješiti samo u sporazumu s odlučujućim političkim faktorima ove monarkije, naro­ čito u sporazumu s vodećim političkim faktorima ove monarkije, naročito u sporazumu s vodećim političkim narodima u monarkiji, koji ovaj sistem podržavaju. Ti su narodi narod mađarski i narod njemački. Kod tih naroda, visoki sabore, još nije dozrelo uvjerenje, da se naše narodno pitanje mora riješiti potpuno i onako, kako bi se jedino monarkija mogla od toga pitanja osloboditi. (Zast. dr. Aleksander Horvat: Onda moramo anektirati Srbiju i Crnu Goru.) Našem je pitanju priznata golema važnost, važnost toga pitanja priznaju svi politički faktori u monarkiji i izvan monarkije. Pred nekoliko sam dana čitao u »Vossische Zeitung« jedan članak o jugoslavenskom pitanju, pa se kaže ondje, da je jugoslavensko pitanje od goleme važnosti ne samo za monarkiju nego i za čitavu svjetsku politiku. To je posve jasno, jer baš radi nezadovoljstva našega naroda sa političkim stanjem nastao je povod ovom golemom svjetskom požaru. Uslijed toga se svijet zanima za ovo pitanje i sma­ tra ga važnim, i zbog toga se to pitanje ne može riješiti parcijalno i kuburno, to se pitanje ne može zakrpati, jer se time to pitanje ne može riješiti. Ono se može riješiti samo tako, da se zadovolji i nas i odlučujuće faktore ove monarkije. (Zast. dr. Ante Pavelić: A to se ne da.) Za takovo rješenje ja ne nalazim uvjete, ali će ti uvjeti doći, kad odlučujući narodi ove monarkije išibani bičem ovoga velikoga svjetskoga zla, budu umekšani i kad dođu do uviđavnosti, da treba izmijeniti podlogu, na kojoj je uređena monarkija i kad dođu do uvjerenja, da ne koristi nijednomu narodu, da nadvlada drugi, jer je to izvor vječitih konflikata, jer je to izvor vječitih zala i vječitih ratova. To uvjerenje i ta uviđavnost još nije ušla u široke krugove tih naroda. (Zast. dr. Ante Pavelić: Do toga Mađari i Švabe još nisu došli.) Kad ti uvjeti budu predležali, onda se to pitanje može riješiti. To se pitanje ne može drugačije riješiti, nego na način korektan, a kad se bude riješavalo, ne će ga riješiti hrvatsko-srpska koalicija na konferencijama ni u Pešti ni u Beču, nego će ga riješiti čitav hrvatski narod u saboru i u drugim saborima, koji postoje u našim zemljama. A dok ne dođe pravi čas za rješenje našega pitanja, hrvatsko-srpska koalicija voditi će i nada­ lje ovu politiku mira, jer je uvjerena, da ona tom politikom ne čini samo uslugu državi, nego i narodu, kojemu ona štedi sile za veliki i odlučni momenat, kad dođe do rješenja našega narodnoga pitanja. Ako bi pak pored svega toga i mog i našeg osvjedočenja, da se naše pitanje ne može riješiti na krnj način, nego samo u svojoj cjelokupnosti i na naše zadovoljstvo, ako bude opet, kao što ih je bilo, kod nas ljudi političkih pokušaja, da se naše nacionalno 189

pitanje riješi na nedostatan način, da se na neki način zakrpa, mi ćemo se odlučno usprotiviti i ako do toga dođe, mi ćemo vas sve pozvati na suradnju i onda će biti čas naše nacionalne koncentracije, koju ćemo mi članovi većine srdačno prihvatiti i provesti«, zaključio je Z. Bertić.108 U namjeri da što radikalnije obračuna s jugoslavenskom idejom, A. Horvat je cijeli svoj govor —u obrazloženju svoje interpelacije koju će na kraju pročitati - na sjednici 6. VII,109 neposredno poslije Zivana Bertića, posvetio zbivanjima u vezi s »Dobrovoljačkim korpusom« u Rusiji. »Visoki sabore! Onoj himni, koju je čas prije ispjevao gospodin zastupnik dr. Zivko Bertić o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba na temelju navodnog pripovijedanja jednoga vojnika —započeo je ironično Horvat svoj govor - bit ću slobodan, da nadodam nekoliko kitica, i da tim upotpunim i ukrasim tu velepjesan o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba.« Odmah je spomenuo i desetke tisuća hrvatskih vojnika »koje je srpska ruka umorila u Odesi i bacila u Crno more«! Izazvao je čak i Marka Mileusnića — koji se kao svojevrsni »origino« kao Srbin izjašnjavao i priznavao »starčevićancem izvan stranaka« —da reagira upadicom: »Ah, prost narod. Vi hoćete da se Hrvati i pravoslavni kolju ovdje, da nastane pokolj! —Zast. Stipe pl. Vučetić: Muči, Vlaše! —Zast. Marko Mileusnić: Pa i vi popovi zar, čudim vam se, jer vjera uči ne ubij...« Predsjednik: Gospodine zastupniče, držite se reda i ne prekidajte govor­ nika. (Zast. Marko Mileusnić: On hoće da pokolj među braćom načini. —Na­ staje velika buka na galerijama. —Predsjednik zvoni. —Zast. dr. Vuk pl. Kiš prema galeriji: Ne koristi vam ništa urlanje, ne damo se terorizirati... - Na galeriji još veća buka i poklici prema Stranci prva: Izdajice, dolje Frankovci, hulje!) Određujem, da se isprazni III. galerija. (Galerija se uz zaglušnu buku ispraznjuje.) Prekidam sjednicu! (Poslije odmora.) Predsjednik (zvoni): Nastavlja se sjednica. Prije svega opominjem galerije, koje su ovdje ostale, da se mirno ponašaju, jer ću inače na prvi znak odobrava­ nja ili neodobravanja morati i drugu galeriju isprazniti. Molim gospodina narodnog zastupnika dra. Horvata, da izvoli nastaviti svoj govor. no Đuro Dumbović mi je ispričao —započeo je Horvat111 —da su ga na najzvjerskiji način mučili i isprebijali oni Srbi koji su ušli u Prvu (dobrovo­ ljačku) diviziju formiranu u Odesi. Mnogi Hrvati spasili su svoj život na taj način što su zatajili da su Hrvati i rekli da su Mađari ili Švabe; takve bi udarili nekoliko puta u rebra i odbacili na stranu, ali jao njima ako bi se poslije saznalo da su Hrvati, tad bi platili svojim životom. Ivan Jambrek iz Radoboja bio je siljen da se proglasi Srbinom, a kad je to odbio, dobio je 25 batina i ostao bez svijesti ležati nekoliko sati. Nikola Šimunec iz Bistrice, Ivan Iveković, Ivan Andrec iz Stubice i Josip Poljak iz Lovrečana bili su između onih, koji su silom bili otjerani u tu jugosla­ vensku diviziju, zlostavljani i konačno im je uspjelo da pobjegnu. Andrija Varga iz Zlatara, Antun Hieb i Franjo Drvar pričaju prave stra­ hote o tim zlostavama. Kad sve nije pomoglo, onda su ih onako izubijane otjerali Srbi u jedno selo kraj Odese. Bilo ih je nekoliko stotina. Ovdje su ih 190

pozatvarali po podrumima, natrpavši ih u uske prostorije, u kojima bi jedva 20 ljudi imali mjesto, po stotinu. Na to su kipuću vodu polijevali po gre­ dama, da na taj način te ljude kazne i ubiju. Nekoliko ih se spasilo tako, što su se ruske žene, kad su vidjele te grozote, smilovale, pak su poletile prema Odesi i namjerile se na odio Kozaka, i tim inače nečovječnim vojnicima pri­ povijedale, što se događa i zaklinjale ih, da dođu i da te jadnike spasu. Taj odio je došao i oslobodio te ljude iz srpskih pandža. Nažalost u jednomu podrumu stotinu ljudi već se je podušilo, dok su drugi s teškim opeklinama izvučeni. Tješili su se međusobno ti junaci, koji nijesu htjeli krenuti vjerom svome hrvatskomu kralju i izdati svoju hrvatsku domovinu, da je i spasitelj podnosio muke i da su kršćani bili tako veliki i snažni na temelju krvi svojih mučenika, pak su i oni rekli, da će se za svoga kralja i svoju domovinu dati mučiti.« Horvat je spomenuo i Stjepana Roda koji je sada na stražarskoj službi u Delnicama i koji iskazuje jednako o svim tim grozotama. Povrh toga, koga god zanima može od njega dobiti »potpuni popis svih oficira, naročito grčko-istočne vjeroispovijesti, koji su iz naše vojske prešli u te srpske čete i odliko­ vali se mučenjem naših vlastitih ljudi.112 »Naš prijatelj i stranački pristaša dr. Mirko Puk, odvjetnik u Glini, natporučnik 25. dom. pješ. pukovnije113 —rekao je dalje Horvat, odajući Saboru ime svog glavnog informatora —ostavo je sve spise, što ih je sabrao u Rusiji, jednome svome prijatelju i zamolio ga, da ih jednom prilikom pošalje. Prije par dana bili su mu ti spisi preko ’Crvenog križa’ dostavljeni. On ih je meni uručio. Ja sam donio evo dva primjerka novina, pa mogu i vama dati, da vidite, kako se gradi Jugoslavija u Petrogradu i u Odesi.«114 Spomenuo je i priču VI. Nežića iz Jaske koji je ispričao da su ga Cesi i Srbi pitali kako govori, a on im je odgovorio: hrvatski. Na to su ga stavili u zatvor i držali zatvorena tri dana bez hrane i pila. Napokon se smilovao jedan stražar Rus i pustio ga iz zatvora. Tek što je izašao na hodnik, dočekao ga je jedan srpski vonik i kundakom ga udario da je tri dana ležao gotovo bez svijesti. Poslije se spasio bijegom u unutrašnjost Rusije. Lovro Gabrek iz Jalžabeta, vojnik 16. pješ. puk., bio je grozno mučen —po Horvatu. Pošto su ga izmrcvarili i izbatinali te kundakom obradili sa svih strana, čupali su mu brkove! »Ovo se zbivalo, pripovijeda on, uz asistenciju srpskih oficira i naših iz hrvatskih krajeva, koji su prebjegli i stupili u tu jugoslavensku legiju.«115 Spomenuo je i »zulume« Ceha nad našim ljudima: oduzimali su im novac i obuću i onako bez sredstava puštali da od gladi skapavaju. Pozabavio se opširnije što pišu tzv. »disidenti« Korpusa i njihov list »Jugoslavija«; uz ver­ balnu oštru kritiku držanja člana »Jugoslavenskog odbora« dr. Milivoja Jambrišaka koji je - prema Horvatu —preuzeo svu odgovornost za sve počinjeno u vezi s Korpusom. »Tim je autentično prikazan historijat, postanak, osnutak i djelovanje ovih srpskih legija —zaključuje vođa frankovaca A. Horvat116 - koje su bile ništa drugo nego mučilište i pakao za Hrvate i koje su uništile na desetke tisuća [!] hrvatskih sinova, koji su zapali u rusko ropstvo, a čiji roditelji su sigurno iščekivali, da će se vratiti svojim kućama. Utješno je jedino to, da se 191

tisuće i tisuće nijesu dali u te srpske dobrovoljce, već su radje i mučeničku smrt podnijeli, nego da se iznevjere svomu domu i svomu kralju.« Ispričao je i što pišu »iz Radziechowa od 26. srpnja Ilija Rašković i Stjepan Ožbolt, član akademskog kluba ’Domagoj’ udruženja (klerikalne orijentacije), koji su se vratili iz zarobljeništva i Ivan Lah, narednik, te Slovenac Valenčič ovako (čita): ’Mi smo pretrpili za vrijeme našega ropstva više nego svi drugi, pa zar da budemo jedino mi zaboravljeni i ostavljeni od svih. Mi u tuđini nijesmo zaboravili svoje domovine —naše mile majke Hrvatske; i u Rusiji trpjeli smo i prolijevali smo svoju krv samo zato, jer nas je hrvatska majka rodila i odgojila - samo zato, jer smo bili i ostali Hrvatima! Zatvarali su nas, bili i ubijali, gladom morili. No nikakove muke i patnje, nikakove prijetnje nijesu mogle da prisile Hrvata i Slovenca, da se odrekne svoga imena, da postanu izdajicama svoje domovine. Uzalud tisuće dobrih matera, vjernih žena i nejake djece očekuju svoje mile sinove, muževe i oce hranitelje, koji ostaviše život svoj i svoje kosti po svim stranama velike Rusije. Uzalud ih očekuju, no oni se nikad povratiti ne će. Kad bi Crno more znalo govoriti, samo ono moglo bi Vam reći, koliko je tisuća slovenskih i hrvatskih sinova progutalo.’ (Nemir na galerijama.) Sto znači to gospodine predsjedniče? Zar ćemo se mi narodni zastupnici dati izazivati od galerija? (Buka. —Zast. Većeslav Wilder: Sta raspravljate sa galeri­ jama. —Zast. dr. Ivo Frank: To je zbilja sramota, da se trpi to neprestano izazivanje. —Buka. - Zast. Većeslav Wilder: Htjeli ste imati pune galerije.) Mi ih ne trebamo. (Pokazujuć na spise.) Ovo su naše galerije.« Horvat je pročitao i pismo jednog »jednogodišnjeg dobrovoljca« (Jurja Grčevića) u istom stilu, ali i epski opširno, da bi na kraju pročitao i svoju najavljenu interpelaciju o svemu tome. Interpelacija je glasila ovako: »Na temelju svega toga pitam: Je li kr. hrvatskoj vladi poznato, da su vojnici grčko-istočne vjeroispovijesti iz hrvatskih krajeva, koji su dospjeli u ru­ sko zarobljeništvo, prešavši u ogromnoj većini u srpsku vojsku u tako zvanu jugoslavensku legiju, u zajednici sa zarobljenim češkim vojnicima, počinjali upravo nevjerojatna nasilja i krvološtva nad zarobljenicima, koji nisu zatajili svoju hrvatsku narodnost i vjernost svojem zakonitom hrvatskom kralju? Da li je kr. hrvatska vlada voljna pribaviti si kod vojničkih oblasti točne podatke o tim događajima i obiteljima onih hrvatskih mučenika, koji su usli­ jed tog srpsko-jugoslavensko-češkog zuluma poginuli, dati barem materijalnu odštetu iz zaplijene imetka svih domaćih izdajnika i krvnika. Je li kr. zemaljska vlada voljna o tim strahotama počinjenim u ime i po nalogu s nama zaraćene kraljevine Srbije obavijestiti ministarstvo vanjskih posala, da o toj nečuvenoj povredi međunarodnog prava prigodom mirovnih pregovora uzmogne voditi računa i pribaviti doličnu zadovoljštinu hrvatskim vojnicama, koji nisu krenuli vjerom, te njihovim obiteljima.«117 Na Horvatov govor osvrnuo se na sjednici 8. VII.118 starčevićanac I. Peršić, ograđujući se od Horvata kao »predstavnika našeg strančarstva« koje je došlo do izražaja u njegovoj interpelaciji. »Nema sumnje, visoki sabore —rekao je Peršić119 —da su ono grozote i strahote, što su ih morali pretrpjeti neki naši sunarodnjaci u Rusiji, ali, 192

gospodo, ovaj je čitav rat jedna užasna grozota i strahota za čitav svijet, za čitavo čovječanstvo, još veća za Slavene, a najveća za Slavene ove monarkije. Ako je u ovom ratu došlo do izražaja najživotinskiji instinkt čovjeka, onda najmanje prava imadu se na to tužiti Frankovci, jer svi znamo, kako su se oni na početku rata vladali, i u Zagrebu i u Sarajevu i u Bosni pomagali umjetno uspirivati te životinjske instinkte. Ali, visoki sabore, iz događaja u Rusiji izvoditi zaključke, kao da mi Hrvati i Srbi nismo jedan narod, to ne smije da bude, jer ako bi to stajalo, onda se ni Rusi ne bi mogli nazivati braćom; jer svi smo čitali, da su Rusi Ruse stavljali u goruće peći i bacali ih u ražarene kotlove. Znamo na pr. da su Cehoslovaci i te kakvi Slaveni, pa vidimo, da muče Ruse zato, jer gledaju u Rusima pomagače Nijemaca i spriječitelje nji­ hove i svoje slobode i samostalnosti. (Zast. St.pl. Vučetić: To nije jasno, rade govorite o domaćim prilikama.) Tko hoće o tim stvarima govoriti, mora si predočiti dušu naših Srba iz Bosne te Srijema i Srbijanaca. Gospodin dr. Horvat nam je samo raznim cita­ tima dao uvida, zašto te muke u Rusiji? Treba se samo sjetiti muka Srba u Bosni na početku rata.120 Treba se sjetiti samo, što je sve naša vlastita vojska radila na našim Srbima u Srijemu. Treba uzeti pred oči Srbijanca, srpski narod, narod onakove domovinske ljubavi i slobodarskog osjećaja, narod, koji je danas bez domovine, koji se potuca od Soluna do Odese i Pariza, a znade, da su mu domovi rastepeni i da je u njima tuđinska vojska. Je li se čuditi, da se u ovakvomu čovjeku pojave instinkti osvete, čovjeku, koji trpi tolike duševne i fizičke muke, a još gleda ugnjetavača svoje i njegove slobode u Hrvatu (Zast. dr. Ivo Frank: To je bio Jambrišak.121), onda visoki sabore, bi se moglo i mora se mnogo toga razumjeti, i onda se ne smije istupiti onim načinom, kojim je ovdje istupio gospodin dr. Horvat. Priznali oni ili ne priz­ nali što im drago, događaji idu napred i događaji će potvrditi, da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod. To, da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci, ne velim ja Ivan Peršić, nego to veli muž, na kojega se Frankovci pozivlju, to veli dr. Ante Starčević.« Od Horvatove smišljene harange ogradio se i Marko Mileusnić.122 I on je odgovorio Horvatu na istoj sjednici, i to ovako: »Dr. je Horvat ovdje govorio o nekim događajima u Rusiji. Niti sam ja bio u Rusiji, a niti dr. Horvat, ali ovakove stvari, koje je on iznio, ne mogu nikako odgovarati istini. To su pretjerana izvješća i pripovijesti nepouzdanih svje­ doka. A zato, što se kaže, da su tobože Srbi klali Hrvate i bacali u more, to nitko ne zna. Ako je štogod istine, treba se sjetiti, da se znade dobro, što se u Srijemu radilo. Sto su u Srijemu činili katolici sa Srbima: Vješali, palili itd., pa evo on hoće... (Prekidanje i buka.)... da sije u narodu neslogu! Gospodo, ovakove stvari ne bi trebalo iznašati! Dr. Horvat je mislio da će time uspjeti, te tako dovesti pravoslavni i katolički narod na ladanju do poko­ lja, ali jako se vara dr. Horvat. Ja znam, kako je u Lici bilo pred 50 do 60 godina kad sam još kod kuće bio. Katolici i pravoslavni su živili u najljepšem bratimstvu, jedni su drugima išli na božične praznike, na proštenje, kumovali su jedni drugima. Vidite na što to ide! Na to, da se jedan narod razdvoji (Upadice.) jer hvala Bogu svi Srbi nisu kao Popović i Pribićević. Njih dva 193

znadu zašto se ovdje ističu. Ein jedes warum, hat sein darum (svako »zašto« ima svoje »zato«). I opet ponavljam, da je gospodin dr. Horvat govorio ovdje četiri ure i navađao svjedoke samo zato, jer je tim htio izazvati među Srbima i Hrvatima pokolj, ali ne će uspjeti. Stara je stvar i poznata istina: ’Brat je mio koje vjere bio!’«123 4. Govornički dvoboj I. Lorković—S. Pribićević. — Prvak hrvatskog krila Koalicije (Hrvatske ujedinjene samostalne stranke) održao je na saborskoj sjednici 8. VII. 1918.124 podugačak govor koji je njegov javni raskid s Koalici­ jom i njenom politikom.125 »Visoki sabore! Ulazeći u ovu indemnitetnu raspravu mislim —započeo je svoj veliki politički govor dr. Lorković —da ću prirediti neko razočaranje, naročito onima, koji u mom govoru očekuju senzacionalna otkrića iz društva i mog saobraćaja u političkom društvu, iz koga sam pred neko vrijeme istupio. (Zast. Ivan Zatluka: To sam ja danas u jutro kazao, da ste vi svi jednaki. Dva željeza u vatri držite i mislite, ako ne pomogne jedno, onda će drugo. - Pred­ sjednik: Zvoni.) Daleko bi bilo od intencija, koje su me do raskršćenja sa mojim političkim drugovima vodile, povećavati onaj kaos, u kojem mi živimo i davati prilike onima, koji s tim kaosom računaju, da se pozovu još na jednu, pa makar i tako malu olinu. A bio bih u istinu vrlo zadovoljan, kad bi moj istup mogao značiti ono, što mu sada imputira gosp. Zatluka, da je on još jedno gvožđe u našoj narodnoj borbi, koja ima da posluži konačnom ostvare­ nju naših narodnih ciljeva. Oni dakle, koji su na senzacije takve vrsti računali, svoga računa ne će naći u mom današnjem govoru. Ali mislim, da će naći svoj račun oni naši narodni elementi, koji teže iz dna duše svoje, da se naši unutar­ nji odnošaji, da se naši pogledi na naš narodni zadatak i našu budućnost srede tako, da mi u što kraćem vremenu uzmognemo biti ono, što još danas nismo, t. j. jedna vojska za jedan opći narodni cilj. (Odobravanje kod Starčevićeve stranke prava.) Prema tomu i razlaganja moja bit će stvarna, isto tako stvarna, kako su bili stvarni i razlozi, koji su me ponukali na istup.« Lorković se prvo pozabavio financijskim pitanjem za koje je u redovima Koalicije važio kao prvi stručnjak. Odmah je konstatirao: »Mi stojimo u financijalnom pitanju u ex lexu. Nema nagodbe financijalne već od mjeseca svibnja od o. g., a kako sam razabrao iz riječi gospodina podbana [Vinka Kriškovića], nema izgleda, da bismo tako skoro do nove financijalne nagodbe i do sređenja našeg financijalnog odnošaja došli.« »Visoki sabore! Predmet financijalne nagodbe jest ustanovljenje kvote, u kojoj bismo imali sudjelovati za pokriće izdataka za zajedničke poslove, a onda ustanovljenje tangente za pokriće autonomnih i zajedničkih posala. Dakle, kad nema financijalne nagodbe - izuzevši ostali sadržaj nagodbe - nije moguće označiti svotu, koju smo mi dužni doprinašati za zajedničke poslove. S druge pak strane nema pravne norme, na temelju koje bi se jedan dio naših hrvatskih prihoda imao izručivati hrvatskoj zemaljskoj blagajni za pokriće autonomnih troškova, a drugi dio otpremati državnoj blagajni za pokriće zajedničkih troškova. Sasma je ispravno, što je kazao gospodin podban, da pravne podloge za podmirivanje zajedničkih troškova nema, ali da ima i da 194

ostaje s jedne strane § 11. nagodbe, koji teoretski utvrđuje našu dužnost doprinosa za zajedničke troškove, a s druge strane ostaje naša autonomna uprava, koja ima pravo da živi i koja sa gledišta prirodnog prava na opstanak ima pravo da traži i mimo tih pravnih norma, da se od naših prihoda ono, što je nužno za opstanak naše autonomije, da se to našoj autonomnoj vladi i iz­ ruči. Ovo stanovište ja potpuno dijelim i držim, da je ispravno. To je tako ispravno, da ne samo, da na osnovu toga prirodnoga prava izlazi opravdani zahtjev na zajedničkoga ministra financija, da nam te naše potrebe izruči, nego držim da je to prirodno pravo tako jako i snažno, da u slučaju, koji do danas doduše nije nastupio, ali ne znamo, ne bi li mogao nastupiti, pošto su —kako rekoh - izgledi za normalno produženje toga financijalnoga odnošaja slabi, kad bi se ministar kratio hrvatskoj vladi izdati onaj dio hrvatskih prihoda, koji su joj nužni da bi u takvom slučaju hrvatski ban bio ovlašten u teoriji i tezi, izdati sve shodne mjere, da se u takovom slučaju svi hrvatski prihodi, koje ubiru hrvatski organi, imadu izručiti ne zajedničkim organima, nego se mo­ raju izručiti izravno hrvatskoj državnoj blagajni. Tako je snažno ovo pravo našega opstanka, naše autonomije.« »Visoki sabore! Dok ovo shvaćanje —nastavljao je Lorković svoje tumače­ nje - potpuno odobravam, koje je zauzeo gospodin podban, rado bih da nekoliko riječi kažem o razlozima, s kojih je došlo do ovoga današnjega ex lexa. Gospodin je podban samo nešto o tome kazao. Rekao je naime, da do nove nagodbe ili do produženja stare financijalne nagodbe nije radi toga došlo, što se vlade nisu mogle složiti u produženju stare financijalne nagodbe. One se nijesu složile, jer se regnikolarne deputacije nisu mogle sporazumiti niti u pogledu nove, a niti u produženju prijašnje postojeće nagodbe.« Tumačeći odluku ugarske vlade o neproduživanju valjanosti financijske nagodbe, Lorković je rekao i ovo: »Jer današnje stanje, kad financijalne nagodbe više nema, kad nema ni onoliko norma za pokriće naših financijalnih potreba, koliko bi sadržavala financijalna nagodba, pa makar i uz ovu klauzulu mnogo je gore. Danas nema norme, po kojoj bi bio vezan zajednički ministar financija, da izvjesne ugovo­ rene iznose hrvatskih prinosa izručuje za hrvatsku autonomiju. I ako imade drugih pravnih načela, po kojima imamo pravo na taj dio svojih prihoda, one ugovorene pravne norme u smislu § 13. nema. Odnošaj je potpuno nejasan, nestalan i ovisan konačno in ultima analisi o jednom političkom odnošaju. Tako postaje pokrivanje naših autonomnih troškova u ovom današnjem od­ nošaju jedan politikum. Zajednički ministar financija, koji drži naše prihode, taj se može uvijek pozvati na to, a eventualno će on to i učiniti, prema kojoj vladi, koja mu ne bi konvenirala, da ipak takove norme, po kojoj bi Hrvatska imala tražiti toliko i toliko, nema. To može ići tako daleko, da on prema jednoj vladi, kojoj hoće praviti neprilika, može ovaj pravni položaj iskorišćivati na jedan takav način, da se dovodi u pitanje čitav naš autonomni položaj. To je visoki sabore, što leži u ovdašnjim metodama ugarske politike prema nama i to je jedan praecedens, a mi jako dobro znademo, što znači jedan praecedens u odnošaju Ugarske prema Hrvatskoj i kakovu ulogu igraju u na­ šem odnošaju državopravnom ti praecedensi.«126 Analizirajući financijske obaveze Hrvatske u proteklom razdoblju, Lorko195

vić ističe da je Hrvatska u deceniju od 1904, do 1913, dakle do rata, svoje dužnosti prema zajednici u financijskom pogledu gotovo u cijelosti izvršila. »Ne može se dakle postupak Ugarske u finacijalnom pitanju osnivati ni na tome —nastavlja Lorković127 —da je kraljevina Hrvatska za autonomne po­ slove previše trošila, niti na tome, da nije podmirivala svoju obvezu prema zajedničkim troškovima, naprotiv se mora tvrditi, da je kraljevina Hrvatska svoju dužnost prema zajednici potpuno izvršila. Fali dakle svaki financijalni razlog za ovaj postupak, kojim je Ugarska prema nama udarila i može se tumačiti samo motivima političkog iskorišćivanja jednoga položaja, u koji je Hrvatska bila natjerana bez ikakve svoje krivnje unatoč što je svoju obvezu prema kraljevini Ugarskoj izvršivala i što je za autonomne izdatke trošila manje nego li Ugarska, iskorišćivanjem toga položaja u čisto političke svrhe.« I sad Lorković prelazi u napad ovako: »Protiv ovog nastojanja i protiv ove financijalne politike kraljevine Ugar­ ske, visoki sabore moje je mnijenje, da se je trebalo oprijeti sa svom odlučnošću, a je protiv financijalnih zahtjeva, koji su išli za tim, da se na korist zajedničkih izdataka, a na štetu naše autonomije iscrpljuju naši hrvatski pri­ hodi; trebalo je s naše hrvatske strane odgovoriti tako, da ne bude nikakove sumnje o tom, da smo mi pripravni dužnost svoju prema zajednici potpuno izvršiti, da smo kvotu, koju smo po § 11. nagodbe dužni plaćati, pripravni potpuno podmiriti i u ratnim prilikama, ali uz taj uvjet, ako nam se pruže sve mogućnosti koje su sa isplaćivanjem kvote u savezu. Nada sve je jasno, visoki sabore, da je jedini financijalni interes Ugarske u tom, da Hrvatska svoje financijalne dužnosti za zajedničke poslove izvrši, i kad se s naše strane ponudi potpuno udovoljenje toga interesa, ja mislim, da se više od Hrvatske tražiti ne može. Hrvatska je mogla ovakovu ponudu staviti samo pod tim uvjetom, ako ima i sve mogućnosti da ju provede, a u stanju će ju biti provesti samo onda, ako raspolaže sa zakonodavnom i upravnom financijalnom samostalnošću. Ona je potrebe zajedničke podmirivala do rata, a može ih podmirivati za vrijeme rata u onom istom razmjerju u kojem će to činiti kaljevina Ugarska, pak ako je kraljevina Hrvatska tu svoju financijalnu dužnost pripravna u potpunoj mjeri izvesti, onda Ugarska ne može imati nikakva opravdana razloga, da se opire našoj financijalnoj samostalnosti upravnoj i zakonodavnoj.«128 Zato je njegov zaključak: »Visoki sabore! S obzirom na to, što Ugarska hoće da nas stavi u takav odnošaj, da se za svoj novac pogađamo s njom o tom, koliko ćemo dobiti za naše autonomne potrebe, kad se kraljevina Ugarska stavlja na stanovište, da ona financijalne nagodbe s nama ne će sklopiti, da ona sebi ostavlja slobodne ruke, pa da se od vremena do vremena s našom vladom pogađa, u tom momentu držim, da je bila naša dužnost da Ugarskoj decidirano i samo odgovorimo: mi vam nuđamo kvotu i tražimo financijalnu samostalnost.« »... u onom momentu, u kojem je to po mom mnijenju trebalo učiniti, to učinjeno nije, premda držim, da bi baš ovakav postupak potpuno odgovarao metodama realne politike...« —ustvrdio je Lorković.129 Zato se nije mogao složiti sa svojim drugovima iz Koalicije! Lorković se pozabavio i pitanjem gospodarskih centrala i odmah iznio

osobni prigovor zaključku koji je predložio odbor zadužen za pitanje centrala; trebalo je stvoriti drukčiji zaključak od onog koji je protiv Lorkovićeva glasa bio prihvaćen. To je i bio povod više da istupi iz Koalicije. U nastavku svog govora Lorković se pozabavio aktuelnim stanjem naci­ onalnog pitanja i držanjem pojedinih stranaka. Priznao je da je pogrešno bilo mišljenje na početku da je rat »hrvanje dviju grupa vlasti o prevlast, jer se pokazalo da se u ovom ratu pokreću ideje i ciljevi koji znače - kad se ostvare —velik korak u napretku čovječanstva«. »U velikim bolovima i mukama, u dosada neviđenom moru krvi ima da se rodi novi svijet, novi poredak svijeta, nova pravda, novo pravo i nova sloboda.« Ustvrdio je da je narodno pitanje jedno od najvažnijih za novi svjetski poredak, a to je shvatio i naš narod. »Visoki sabore —rekao je Lorković.130 Misao narodnog ujedinjenja i sa­ moodređenja, koja danas nadahnjuje sve malene narode kulturnog svijeta, ta je misao našla u našem narodu izražaj u misli jugoslavenskoj. Jugoslavenska ideja, sada evo treći put, otkada na nacionalnoj podlozi politiku svoju vodimo i sa narodnog gledišta poslove svoje uređujemo, zahvatila je elementarnom snagom čitavi naš narod. Temelji za to shvaćanje podani su našem narodu onim principima, koje je prije 20 i nekoliko godina jedna mala neznatna grupa omladine hrvatske i srpske131 u naš narod unijela —govorim samo o novoj fazi te ideje —i koje je kasnije tečajem vremena prihvatio veliki dio našega naroda u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni. Za ovoga pak rata ta je misao, rekao bih, kao sama od sebe, kao jedna intuicija, zahvatila i one, u kojima živi pravi narodni duh, čisti narodni osjećaj, zahvatila je sve one, koji su osjetili, da ovaj rat drma temeljima našega opstanka, da se ovim ratom stvaraju temelji naše narodne budućnosti, našeg narodnog preporođenja i ujedinjenja. Svi oni, koji su zdravo narodno osjećali, svi su se toj misli poklonili. Toj se misli narodnog ujedinjenja još do sada nikad neviđenom snagom i energijom priključila i braća Slovenci, a u našem narodu hrvatskom ta je misao obuhvatila i one naše narodne krugove, koji su njoj do rata uslijed stranačkog razvitka stajali po strani. Svi oni, kojima je samo prava narodna misao bila pred očima, shvatili su, da je nama u prvom redu potrebno, postaviti se na jedno jedino stanovište narodno, a to je stanovište, da zaboravimo sve, što nas je do rata dijelilo i da skupimo svu snagu, da u novi svijet, koji se sprema da dođe u nove odnošaje, koji će narodima uređivati njihove prilike, uđemo kao jedna, što jača narodna cjelina i da među kulturnim narodima svijeta zauzmemo jedan primjeren položaj. (Pljesak na galeriji.)« »Visoki sabore! Ideja jugoslavenska, kojoj je dala poticaja poznata majska deklaracija jugoslavenskoga kluba, sve se snažnije i brzim tempom od toga doba razvijala sve slobodnije. Ona u smislu potpunoga narodnoga samoodre­ đenja i ujedinjenja danas obuhvata svu Sloveniju, cijelu našu Dalmaciju, Istru, velik dio Bosne —koliko se barem iz izjava razabire, obuhvaća najveći dio našeg naroda u Hrvatskoj i to je jedna realna, politička činjenica, koja, čini mi se, više vrijedi sa gledišta realne politike, nego mnoge i mnoge realne političke činjenice, kojima se mi danas ovdje zabavljamo držeći ih još uvijek i realnim i političkim, dok ja držim, da one ne padaju ni u svijet realnosti ni politike, nego u svijet prošlosti, dok se danas može realnim shvaćati ono, što nam 197

narod naš pruža, njegova jedinstvena volja, koja traži jedinstvenoga snažnog vodstva, koja ima realni politički cilj, a to je njegova slobodna narodna drv 132 zava.« Lorković se duže zadržao na odnosima među hrvatskim strankama i ustvr­ dio: »Kod nas u Hrvatskoj ima u tom pogledu još najviše nesređenosti i to ne u narodu samom nego samo u vodećim političkim krugovima. Misao narod­ nog jedinstva ovdje je našla svojih protivnika, i to u redovima Stranke prava, koja se sama nazivlje Frankovcima.« »Visoki sabore! Ja sam duboko uvjeren: Samo ako uspostavimo onaj neposredni odnos između nas i naše narodne ideje —teza je Ivana Lorkovića133 - odstranit ćemo ono, što nas dijeli, što sili Srđana Budisavljevića na osnivanje lista »Glasa«134 i stvaranje jedne stranke, ono, o čem se raspravlja u redovima starčevićanaca, naime: Kakav će biti položaj Hrvatske u ujedinjenoj jugosla­ venskoj državi; odstranit ćemo i to, da koalicija i dalje smatra realnom politi­ kom onu, koja danas po mome mnijenju nije realna politika.« »Visoki sabore! Ja držim, da je sav rascijep u jugoslavenskoj misli, koji tu vlada, osnovan na sekundarnim pitanjima. Treba uzeti za podlogu narodne koncentracije ove primarne zadatke: sakupiti u jednu cjelinu sve one, koji su Jugoslaveni i koji prihvaćaju jugoslavensku misao. Time je dana jedna sigurna baza za narodnu koncentraciju bez obzira na to, što misli dr. Pavelić ili Peršić, kako će se sutra ili prekosutra urediti interni odnošaji ili što misli o tom dr. Popović.« »Visoki sabore! Za mene u našem narodnom pitanju danas ima jedna zemlja za koju držim da je potpuno izvršila ono, što narodu u političkom životu treba, a to je Dalmacija. Ja se pozivam na nju. Ona, koja je dala toliko puta inicijativu za zdravu našu politiku, ja mislim, da ju je i danas dala. Treba ujediniti sve narodne elemente, koji stoje na principu narodnog ujedinjenja i samoodređenja bez obzira na stranke - neka stranke eventualno i dalje postoje - treba je pored njih stvoriti jednu organizaciju svih narodnih eleme­ nata, koja organizacija će biti po narodu odobreni organ za vođenje narodne politike, regulator narodne politike, koji će biti kadar suprotstaviti se svim destruktivnim elementima, dolazili oni s koje mu drago strane. Visoki sabore! Ovo su misli, ovo su osjećaji, s kojih ja danas posmatram politički položaj u Hrvatskoj i jer ovako gledam na današnji politički položaj, ja ne mogu da uđem u nijednu stranku a najbliže sam onima, koji su voljni na temelju ovakovih ideja podupirati misao narodne koncentracije, koji stoje na temelju narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca i njihovog ujedinjenja u jednu slobodnu, narodnu državu. Pred nekoliko dana sastao se u Spljetu narodni zbor135 i taj je zbor u tom smjeru stvorio zaključak, pa će poduzeti korake, da se i u Hrvatskoj omogući jedna takova narodna koncentracija. Taj zbor traži od nas da i mi pređemo preko svih onih opreka, koje su drugotne naravi, drugotne važnosti, a možda i nikakove važnosti, da razbistrimo ono, što je među nama nesporazumak, a čega ima mnogo i što se dobrom voljom i poštenom namjerom lahko razbistriti dade, pa da Hrvatska nakon četiri godine rata pristupi u kolo ostalih narodnih zemalja u borbi za jedan cilj, za narodno ujedinjenje, u kojem kolu bi Hrvatska imala biti po svom pozivu prva. Ja vas sa slabim glasom, sa glasom čovjeka, koji stoji kao jedna obična 198

mala ličnost u ovom saboru izvan svih stranaka, i u zadnjem času pozivam i opominjem, da se ovom imperativnom glasu naroda, koji hoće i traži, da se pređe preko sićušnih opreka, odazovemo i da se mi svi, koji tražimo oslobo­ đenje naroda, svrstamo zajedno u jednu frontu i da izaberemo po narodu legitimirano vodstvo i njemu predademo odluku, kako ćemo voditi politiku ovdje, u Dalmaciji i u Bosni, njemu da povjerimo odluku, mogu li se odnošaji u Hrvatskoj ovako dalje razvijati kao danas. Ovo je, mislim, danas najjača, najozbiljnija i najpreča narodna potreba. Sav narod to traži i ta će potreba biti ostvarena htio tko ili nehtio« —zaključio je Lorković.136 Na saborskoj sjednici, sutradan, Lorkoviću je odgovorio prvak Srpske samostalne stranke i nesumnjivo stvarni šef Koalicije Svetozar Pribićević.137 »Visoki sabore! — započeo je Pribićević —Nijesam mislio da govorim u ovoj raspravi i nijesam imao nikakove volje za govor u toj raspravi, ali obzirom na jučerašnji govor g. dr. Lorkovića, koji je izazvao u meni izvjesne misli, učinio izvjesne impresije i koji se bez odgovora ne treba da ostavi, obzirom na taj govor osjećam se pozvanim, da nešto odgovorim. S druge strane obzirom na jednu bilježku, koja je izišla u ’Hrvatskoj’ od ponedjeljka 8. o.mj. i koja glasi (čita): ’Svetozar Pribićević. I neki vele, da je - oberban. Doduše o taj se častni naslov iliti titulo otimaju još dvojica u koaliciji, ali čini se, da ipak njega ide. On, Svetozar rođeni brat Milana Pribićevića, koji je u Srbiji izradio statut za velikosrpsku propagandu po hrvatskim zemljama, te potaknuo i priredio umorstvo Franje Ferdinanda i supruge,138 on je danas vođa koalicije’. Ne bi doduše nitko rekao, da će doći opet do tolike časti i moći —nakon svega, što se je dogodilo. Mislimo nakon onoga, što je rat donio sa sobom i to najprije rat sa Srbijom. Svetozar je bio onda interniran, ali je dospio čudnim slučajem (!) u Budimpeštu, gdje se je doskora šetao slobodan po gradu. A u ’domovini’ je dao širiti glasove, kako je slab, skršen, kako su ga ’patnje’ uništile, ubili živci, da je na rubu groba, slika smrti i što sve ne. Onda se opet vratio iz ’zatočeništva’, iz ’progonstva’ u ’našu’ zemlju, da preuzme —vodstvo. I eno ga, gdje domala sastavlja izbornu reformu za Hrvatsku i Slavoniju i tu zakonsku osnovu prihvaća u saboru na prihvat. I to je jedan jedini put, te je u saboru uzeo riječ. Poslije toga nije više govorio do koju upadicu. A to je baš povod ovih redaka, da se pita, kako to, da Svetozar Pribićević, taj vođa i duša srpsko-hrvatske koalicije,139 taj ’macher’ svega, kako ga sami koalirci nazivaju ne ustaje ni kod jedne prilike da rekne svoje cijenjeno mnijenje. Zar je možda dao ’obvezu’ da ne će govoriti u saboru ili su mu možda ’gore’ u Pešti zabra­ nili?!. ..« Visoki sabore! Kao što se vidi i gospoda žele da uzmem riječ u ovoj raspravi i mislim, da sam toj želji dužan odazvati se. Na ovu samu bilješku u »Hrvatskoj« mislim, nije nužno ništa odgovoriti, jer mislim, da je ta bilješka od kakve denuncijantske duše, koja je nesretna, što mene vidi ovdje, koja je nesretna, što mogu i smijem da vodim neku riječ i ona onda aludira na stvari i ličnosti, koje nijesu u nikakvom savezu sa ovom našom politikom ovdje. Visoki sabore! Tu se aludira i na Milana Pribićevića, koji je moj brat i zbog kojega je ne bih smio da se pokazujem u saboru i vodim riječ, ali mislim da 199

nijesam säm u ovoj monarkiji, znadem da imade ličnosti i u drugim socijalnim slojevima, koji imadu svoju rodbinu izvan monarkije, da imade viših ličnosti, koje imadu rodbine, koja se bori izvan monarkije,140 pa kao što njima nitko ne poriče pravo, tako ne može ni meni nitko zabraniti, da ja po želji naroda, uživajući povjerenje naroda, držim riječ u ovom saboru i da vodim našu narodnu politiku.« Govor zastupnika I. Lorkovića može se —nastavljao je Pribićević —podije­ liti na da dijela: jedan se tiče financijskog pitanja; drugi pak našeg narodnog problema ili pitanja našeg narodnog ujedinjenja. Načinio je na nj utisak da je dr. Lorković tim svojim govorom htio opravdati svoj istup iz hrvatsko-srpske koalicije, da mu je htio dati političko značenje, značenje političke razlike između sebe i svojih dosadašnjih drugova u Koaliciji, iako je on (Pribićević) uvjeren da je mogao taj svoj govor držati i iz redova Koalicije i ništa se ne bi dogodilo ni njemu ni Koaliciji. »Financijalno pitanje bi bilo razlog istupu g. dr. Lorkovića iz stranke i to po njegovom vlastitom priznanju. Ja nisam upućen u sve faze razvitka toga pitanja, jer me nije bilo 3 godine u domovini, ali koliko sam upućen, držim, da to pitanje nije moglo biti razlog istupa gg. dra. Surmina i dra. Lorkovića iz koalicije, jer sve, što je on govorio o našem financijalnom pitanju, da smo mi podmirivali svoju kvotu prije rata, da mi čak doprinosimo indirektno i za podmirenje ugarskih autonomnih izdataka, da nam nisu predlagali čiste ra­ čune na uvid itd., to mi svi dobro znamo, a znamo to od naših financijalnih stručnjaka i naših skromnih studija i nema čovjeka kod nas, komu to nije poznato. To je prema tome notorna stvar, dakle ne može biti to razlog, što je dr. Lorković istupio iz koalicije skupa sa drom. Surminom, niti to može njegov istup motivirati. Zato je on stao kod toga i kazao dalje, da bi se taj istup mogao motivirati sa daljnim događajima, naime što u opće nije došlo do produljenja financijalne nagodbe. Kao što se zna, u zajedničkim financijalnim zakonima bila je klausula, prema kojoj ne može Hrvatska participirati na povišenju ratnih poreza. Prema priznanju samoga g. dra. Lorkovića ta je klausula brisana, ali do produženja financijalne nagodbe nije došlo, jer Ugarska nije pristala na to. Gospodin dr. Lorković, čini se, da je u tom faktu vidio nekakovu nesreću za Hrvatsku, jer kaže, da je tim, što je brisana spomenuta klausula, a financijalna nagodba nije produžena, da je učinjeno gore nego što je bilo, kad je klausula postojala, jer da danas nema norme, po kojoj bi zajednički ministar financija bio vezan, da naše prihode izruči za podmirenje autonomnih tro­ škova Hrvatske.«141 »Ja mislim - ističe Pribićević142 —da on ima krivo. Nije interes Hrvatske, da se produlji financijalna nagodba, onako jak kao što je to interes kraljevine Ugarske. (Zast. Stjepan Radić: Tako je! Samo nikakovog definitivuma!) Mi­ slim, da se Hrvatska ne može postaviti na to gledište, da je imperativum njenih interesa, da se produlji financ. nagodba telle quelle onakva, kakova je bila, nego da je primarni interes baš Ugarske produženje financijalne nagodbe i ja mislim, da su mađarski državnici morali bolje promisliti prije, nego što su izazvali ovo vanzakonsko stanje, u kojem sada Hrvatska ima slobodne ruke, 200

slobodnu volju i slobodnu dispoziciju, koje ne bi imala, da je vezana produže­ njem nagodbe na dva, četiri ili šest mjeseci; tvrdim, da su se mađarski držav­ nici morali dobro prije promisliti, nego što su stvorili to stanje, da financijalna nagodba nije produžena, jer —ja doduše ne znam, kako oni misle i shvaćaju cijelo pitanje, ja se ne mogu zadubiti u njihovo shvaćanje, ali znam i osjećam, da će se teško naći većina u Hrvatskoj, da će se teško naći vlada, koja će nametnuti većini, da financijalnu nagodbu produži, kakova je dosad bila, bez garancija u financijalnom pitanju za našu samostalnost. (Zast. Stjepan Radić: Ne će se naći.)« »Gospodin dr. Lorković je išao dalje i kazao, kad je nastupio ex lex, da je Ugarska stavila stanovite propozicije, na koje smo trebali dati naš odgovor. (Zast. Stjepan Radić: To bi trebalo javno sve reći u današnje demokratsko doba.) Ugarska stavila je nama dakle stanovite propozicije. To je istina. Te su propozicije pretresene u regnikolarnim deputacijama, u kojima je u većini hrvatsko-srpska koalicija, a referent je regnikolarnih deputacija bio gospodin dr. Lorković. Referent nisam bio ja, nije bio gospodin dr. Dušan Popović, nije bio gospodin Wilder, nije bio naš prijatelj dr.Bertić, nego je referent regnikolarne deputacije bio gospodin dr. Lorković. (Zast. dr. Ante Pavelić: Ali vi niste prihvatili njegov predlog.) U regnikolarnoj deputaciji raspravljalo se o cijelom tom pitanju i gospodin dr. Lorković predložio je, da se u odgovoru na propo­ zicije ugarske regnikolarne deputacije kaže, da mi pristajemo na produženju financijalne nagodbe, ali kod konačne nagodbe stojimo na stanovištu financijalne samostalnosti. Ja sam bio za predlog gospodina dra. Lorkovića —to je javno poznata stvar —premda sam ja u takovu zaključku vidio, da je to jedna deklaracija, da taj zaključak imade samo deklarativni značaj, jer da većina sabora, hrvatsko-srpska koalicija stoji na stanovištu financijalne samostalno­ sti.« »Gospodinu dr. Lorkoviću rekao sam to isto u klubu —nastavljao je Pribićević143 - kad se je povela rasprava o tom pitanju. Gospodinu Lorkoviću stajao je drugi jedan put na raspoloženju, kojim je trebao poći prije, nego se je raskrstio sa svojim dosadašnjim drugovima. Ako je vidio, da u odgovoru na propozicije ugarske regnikolarne deputacije ne može proturiti svoje mišljenje 0 konačnom rješenju financijalnog pitanja, trebao je, da to spomene u klubu 1 u stranki, koja stoji na financijalnoj samostalnosti, pa da izazove u stranci debatu i zaključak o tome, pa kad bi vidio protivan zaključak stranke i držao, da ga ne može odobriti, trebao je tek onda da povuče konsekvencije. Moramo suditi ispravno događaje i ljude. Gospodin dr. Lorković može kazati, da nije htio da škodi u tom momentu hrvatsko-srpskoj koaliciji, i meni se čini, da on stoji na tom stanovištu, da nije htio da u tom momentu škodi stranci i dira u situaciju, koju ona podržava. Ali ako je u odgovoru na predlog ugarskog regnikolarnog odbora povreda temeljnih naših državnih prava, ili ako je učinjen propust, onda je gospodin dr. Lorković bio dužan, da to omete, pa makar škodio stranci i razbio hrv.-srpsku koaliciju, jer je interes naroda nad interesom stranke. Onda nije dobar izgovor: ja nisam htio da smetam stranci i da razbijam hrv.-srpsku koaliciju, jer bi je trebao i razbiti, pošto je to bio imperativni narodni interes.« »Odgovor naše regnikolarne deputacije nisam potpisao ja, nit ga je potpi201

sao gospodin Wilder, niti ga je potpisao gospodin dr. Popović, nego je taj odgovor na propozicije regnikolarnog odbora ugarskoga potpisao gospodin dr. Lorković. Potpisao ga je svojim imenom i dekovao ga svojim imenom i autoritetom referenta regnikolarnog odbora. Ako je u tom odgovoru kakav propust ili povreda naših prava, onda on to ne bi smio uraditi. Zato: taj razlog za njegov istup ne može biti temeljit i opravdan za cijelu javnost i cijeli narod i stranačke pristaše« —zaključak je Sv. Pribičevića.144 Pozabavio se i pitanjem koncentracije, o čemu je govorio i njegov prethod­ nik. »Visoki sabore! Pitanje narodne koncentracije - priznao je i Pribićević145 - zaista je jedno od najvažnijih pitanja, kojim se naša javnost najmanje bavila, ali ja mislim, da bi bilo vrlo opasno za naš narod, kad bi ga mi uljuljavali u neki san i dremež, kad bi mi bacili narod u neku narkozu, kad bi mu cijelu stvar prikazali tako, kao da smo tom koncentracijom postigli sve, kao da je koncentracija konačni cilj našeg rada i naše politike. Mi moramo biti na čisto s tim, da je narodna koncentracija samo jedno sredstvo za našu politiku, da bi koncentracija imala da bude samo jedna metoda i jedna taktika, jer može biti i druge taktike, druge metode u našoj politici, metode podjele uloga i u našoj javnosti nije još raspravljeno pitanje, da li je bolja metoda podjele uloga ili metoda koncentracije. Ja govorim ovo teoretski. (Zast. Marko Došen: A u praksi radite drugačije.) Gospodin Došen o praktičnosti Vi nemate prava nikom govoriti. Ja sam pokazao čitavim svojim životom, da sam nepraktičan, a Vi ste pokazali i te kakvu himalajsku praktičnost. (Glas kod Starčevićeve stranke prava: To su osobnosti.) Na osoban napadaj osobno odgovaram. Izvolite se ponašati kako treba, izvolite stvarno govoriti, ali od vas se nisam dao terorizirati do sad a ni u buduće. (Zast. dr. Ante Pavelić: Ni mi od Vas.) Ja to ne tražim, ja nism tako velik kao Vi, ja sam mali skroman čovjek iz naroda, ja ne zahtijevam za sebe pravo, da druge teroriziram i vodim. Uostalom, pravo ima da vodi onaj, koji ima sposobnosti, duha i glavu, te povjerenje naroda. (Odobravanje kod većine. - Zast. Većeslav Wilder: A ne uobražene ličnosti... —Zast. Ivan Peršić: Sposobnost je uzeo Pribićević u zakup.) Visoki sabore! Kad se govori o pitanju narodne koncentracije i kad se pripravlja teren za narodnu koncentraciju, onda se mora ići sasvim drugim putem nego kod nas. Treba gledati, kako se to pitanje rješava među slovenačkim strankama i među strankama u Dalmaciji. Ja sjećam na zadnji sastanak dalmatinskih stranaka u Splitu, ja sjećam na one govore bez ikakve stranačke strasti, bez ikakve stranačke žuči, sjećam na snažni i jaki govor dr. Krstelja, kako su pojedini stranački ispadi na tom sastanku burom negodovanja bili susretani, kako su se ti stranački ispadi morali pokoriti velikoj narodnoj riječi, da je danas narod više nego stranka (Pljesak i odobravanje kod koalicije.), da se pred narodnim interesima moraju izgubiti stranački interesi.« »Ja kažem, da opažam razliku —nastavljao je Pribićević146 —koja postoji među našim strankama u pitanju, kako da se spremi put za narodnu koncen­ traciju. Izvolite poći onom metodom, kojom se pošlo u Dalmaciji, izvolite poći onom metodom, kojom se radi kod mlađih elemenata u Hrvatskoj, koji nisu vezani stranačkim sudom i stranačkim predrasudama i bit ćete bliži cilju narodne koncentracije nego ovom politikom, koju tjerate ovdje u saboru. Jer, 202

visoki sabore, može jedan čovjek biti makar kako skroman, može makar kako malo držati do sebe, može simulirati, da do sebe ne drži ništa, ali kad se dira u njegovo lično poštenje i to bez ikakvog temelja i bez razloga a pred licem cijelog naroda, onda je to sve prije nego put do narodne koncentracije. Moja zadaća nije, da o tom pitanju govorim za volju aplausa, za volju odobravanja, koja ću naći u narodu, na galeriji ili ne znam gdje. Ja sam, visoki sabore, doživio mnogo aplausa, mnogo odobravanja. Ja sam bio susretan sa banderijima i mjesta su bila okićena sa zastavama, gdje sam ja dolazio i prije rata i sada u posljednje vrijeme rata. Ali, visoki sabore, u početku rata doživio sam i to, da me nitko nije ni pogledao, da me nitko nije htio ni susretati, da su ljudi bježali ispred mene i to ne samo u Zagrebu, nego i u Pešti, jer su se bojali da dođu sa mnom u doticaj. (Zast. Marko Mileusnić nešto primjećuje.) Ja ne znam, da je gospodina zastupnika Mileusnića srce potaklo, da mene onda potraži. Visoki sabore! Ja ne ću dakle govoriti s toga stanovišta aplausa, jer znam, kako je prolazno odobravanje i kako je prolazno neodobravanje. (Buran plje­ sak i odobravanje kod koalicije.)« Govoreći o tome kako je naš narod i prije rata bio za slogu i kako je već tada osuđivao stranačke borbe, smatrajući da politika nije u strančarstvu, nego u utakmici u općem radu za narodno dobro, Pribićević je upozoravao ovako: »Pogotovo danas, gdje smo mi jedan mali pregaženi narod, koji istom mora da dođe do svojih najprimitivnijih prava, taj duboki osjećaj potrebe zajedničkog rada svih stranaka i narodne koncentracije još je jači. Ali visoki sabore, za koncentraciju treba obaviti izvjesne predradnje, za koncentraciju trebaju preduvjeti, bez kojih će ta koncentracija biti jedna formalna stvar, forma bez jezgre i sadržine i bez uspjeha i bolje je nestvarati kooperaciju formalnu, ako se ne će i ne želi stvoriti te preduvjete, koji su za uspjeh koncen.. v 147 tracije nuzm.« »Koliko je meni poznato, gospoda od Starčevićeve stranke prava su prva najveću važnost poklonila tome pitanju unutarnje narodne organizacije, jer su cijelo pitanje našeg narodnog ujedinjenja shvatili sa historijskog, državopravnog stanovišta, koje odgovara starim poveljama, koje se bazira na posebnim historičko-individualnim osebinama. Kao reakciju na to shvaćanje iznio je gospodin dr. Popović svoje shvaćanje potpune naše unifikacije i centralizacije. (Zast. dr. Ante Pavelić: Dobar je bio dr. Lorković diplomata jučer, što vas je natjerao na taj vaš govor sada.) Nemojte takvim strastvenim upadicama odgo­ varati na jedno pitanje, koje se ovdje akademski raspravlja.148 Pitanje jest - nastavljao je Pribićević149 —kako shvaćamo mi naše narodno ujedinjenje. Za mene barem stvar je čista i jasna: Srbi, Hrvati i Slovenci su jedan narod.150 A zašto? Svi elementi objektivni, koji jedan narod čine naro­ dom, koji ulaze u sastav narodne duše, nama su jedni te isti. Jedan je jezik, isti ili slični narodni običaji, jednaka pravna narodna svijest, jednako etično shva­ ćanje. To su objektivni elementi, koji ulaze u sastav narodne duše i koji služe za podlogu, na kojoj se osniva narod. Tome treba subjektivne svijesti o zajed­ ničkoj pripadnosti, o jednoj narodnoj ličnosti, o potrebi zajedničke budućno­ sti. Ondje, gdje se slože ta dva elementa, objektivni i subjektivni, ondje ima203

demo narod u potpunom smislu riječi. (Zast. dr. Živko Bertić: Mi samo treba da hoćemo biti jedni.) Kad s toga gledišta raspravljamo o narodnom pitanju, onda za jednog Hrvata, Srbina ili Slovenca, iako se ne traži od njih indiferentizam prema narodnom imenu, ipak svaki naš narodni čovjek, koji se priznaje članom toga naroda, mora jednako rado biti Srbinom kao Hrvatom i Sloven­ cem; mora jednako ljubit sve ono, što je hrvatsko i slovenačko isto tako kao i ono, što je srpsko, ne smije praviti nikakove razlike između hrvatskog i slo­ venskog. (U koaliciji: Tako je!) Ja priznajem, da se je u tom pitanju sa sviju naših strana griješilo. Ja sam uvjeren, da dr. Bertić svojim posljednjim govorom nije htio da povrijedi ni­ kakvu svetu tradiciju, nije htio da zadire ni u čije svete osjećaje, nego je imao na umu poseban jedan tip151 u našem narodnom životu, koji je pored svojih izvjesnih dobrih strana poslužio na produbljivanju našeg unutarnjeg razdora. Taj tip intolerancije nije ograničen na hrvatski dio našeg naroda; taj tip intolerancije postoji i u srpskom dijelu našeg naroda. (Glasovi kod Starčevićeve stranke prava: Dapače i u većem dijelu i u većoj mjeri.) Koncediram, kad to baš želite i ako vas to usrećuje. (Zast. dr. Zivko Bertić: Ipak tako ludog Srbina nije nikad bilo, kao što je bilo ludog Hrvata.152 —Zast. Stjepan Radić: Ako idemo na ludost, onda ne znamo, čiju bi mogli lakše izmjeriti. —Smijeh.) Visoki sabore! Kad se govori o pitanju narodnog jedinstva, specijalno ako se to ima da primijeni na srpsko-hrvatske odnošaje, onda bih ja imao da kažem nekoliko iskrenih riječi i na srpsku adresu. Bilo je sa strane hrvatske prigovora, da Srbi neiskreno shvaćaju pitanje narodnog jedinstva, kao što se i sa srpske strane prigovara velikom dijelu Hrvata. Najvažniji prigovor bi bio, da Srbi pitanje narodnog jedinstva shva­ ćaju čisto politički, kao jedan čisti politicum, te prihvaćaju narodno jedinstvo zato, što to odgovara njihovim političkim interesima i specionalnim [sic!] njihovim narodnim ciljevima, a na svakom drugom polju, na polju socijal­ nom, književnom, ekonomskom, da su pristaše razdora i dualizma. Ja držim, visoki sabore, ipak da je političko jedinstvo prius, kome kao posterius mora slijediti, unificiranje na svim poljima narodnog života. Jest, visoki sabore, žalosno, da su Hrvati odvojeni u hrvatske političke stranke, Srbi u srpske, da imamo posebne hrvatske i posebne srpske škole, odnosno da Srbi preferiraju konfesionalne srpske škole zemaljskim školama. Dakako, da to slabi našu narodnu snagu i kompromitira nas prema vani, da imamo posebne čitaonice Srba i Hrvata, posebna društva, štedionice itd. Ali, visoki sabore, vrlo je dobro primijetio dr. Bertić, da i među braćom našom Slovencima, koji imaju jedno zajedničko ime, da su prije rata naročito, kad su bile jake stranačke borbe među njima, kad je jedan slovenački liberalac preferirao Nijemca pred slovenačkim klerikalcem, da su postojale posebne štedionice, posebna društva libe­ ralna i klerikalna. Ja mislim, visoki sabore, da je spor između Hrvata i Srba prije rata bio više politički nego li nacionalan, da je to bila borba između dviju ideja, između dviju političkih shvaćanja, a ne borba naroda s narodom. I tako se može razumjeti, kako je došlo do toga onda, da se Srbi i Hrvati dijele jedni od drugih na svim linijama, i na svim područjima narodnog života, na svakom koraku, mjesto da vide, da su jedan narod, da se zajedničkom voljom mogu da izgrade kao jedan narod i da im pripada jedna narodna budućnost. Ja držim, 204

visoki sabore, da će duboko shvaćanje našega narodnog jedinstva u onom smislu, koji sam istaknuo, preći na dnevni red preko toga dualizma, da će se naš narodni život unificirati na svim područjima, da će nestati svakoga separa­ tizma i na školskom, književnom, društvenom i ekonomskom području, da ćemo se mi, ako svoju narodnu ideju budemo prihvatili iskreno i odano, i prema vani i prema unutra reprezentirati kao jedan narod i onda ćemo zaista dokazati, da imamo zbilja zajedničku svijest i da iskreno težimo za ujedinje­ njem i stapanjem.« »Kad smo po svim objektivnim elementima jedni te isti, i ako imademo jednu subjektivnu svijest o našem narodnom jedinstvu, onda ne znam zašto i čemu da bude između nas posebnih ograda, onda ne znam, čemu posebne historijske tradicije, čemu različite individualnosti, zašto da između nas na svim područjima u životu narodnom ne padnu sve ograde, sve pregrade i hi­ storijske i individualističke i druge.«153 »Visoki sabore! Gosp. dr. Lorković je kazao u svom govoru —nastavljao je Pribićević svoju polemiku154 —da pitanje naše narodno ne treba sada riješavati. On međutim žali, što ne osjeća neposrednost narodnog rada u rješavanju toga pitanja. Nijesam mogao da dobro shvatim ovu njegovu izreku: neposred­ nost rada oko narodnoga ujedinjenja, neposrednost rada za našu narodnu državu. Kod te izreke moram da stanem kod aktuelnoga problema, kod da­ našnje situacije u Hrvatskoj. Prema razlaganju g. dr. Lorkovića, prema cilje­ vima koje sam razabrao iz njegova govora, prema tome kako shvaća narodni naš politički rad razabrao sam, da on traži i želi, da se bez obzira na današnju situaciju u Hrvatskoj pravi narodna koncentracija, da se bez obzira na današ­ nju situaciju u Hrvatskoj vodi politika, da se bez obzira na tu situaciju povede akcija, koja ima da donese tu neposrednost, koju on danas još ne primjećuje. Daklem —neposrednost, dakle, jedan maglovit pojam! Ne zna se, kakvu akciju treba da povedemo, da ona bude neposredna, da ona bude neposredni rad za narodnu državu. G. dr. Lorković je bio ostao dužan odgovora na pitanje, što misli pod neposrednosti akcije, kakva treba da bude ta neposrednost, kakvim se sredstvima treba da služi, kakav narodni rad u toj neposrednoj akciji treba da bude. Jako se trudim, da se iz te magle razberem, ali ne mogu nikako da to postignem. Ako je mislio gospodin dr. Lorković da treba današnju političku situaciju u Hrvatskoj žrtvovati, da treba današnju situaciju u Hrvatskoj dig­ nuti u zrak, da se možemo svi okupiti u jedinstvenu grupu, da možemo stvoriti novu stranku bez obzira na današnju i proti novoj situaciji koja dođe, onda je to trebao jasno izraziti, jer pitanje današnje situacije u Hrvatskoj nije pitanje jedne ili druge stranke u saboru, nego je pitanje narodno. Ja sam u kontaktu s narodom, kao i svaki drugi možda član ovoga sabora i možda i više, i ja, visoki sabore, nijesam razabrao u tome kontaktu, da današnju situaciju u Hr­ vatskoj treba dirati, ja nijesan razabrao, da današnju situaciju u Hrvatskoj ne treb dizati u zrak i da mjesto današnje situacije treba da nastupi neko novo drugo stanje, za koje ne znamo, kakvo će biti i protiv koga će biti. Ako gospodin dr. Lorković traži od nas u taktici i metodi skrajni radikalizam, onda se moram poslužiti sa primjerom, na koji se on poziva. Ja sam već sit tih primjedaba: Kako to Cesi rade, kako Cesi skladno i lijepo rade, kako su se svi složili i grupirali, kako to imponira! Nema sumnje, gospodo, da je tako. 205

0 tom je govorio i gospodin dr. Bertić. Istina je, rat je zatekao Čehe u velikom strančarstvu, ali ne u takovom odnošaju kao nas. Ja ne znam, da je u početku rata Čeh dizao ruku na Čeha, da su jedni drugima razbijali dućane i glave, da je jedan drugoga denuncirao, da je jedan drugome želio vješala i t. d.«155 »Stranka prava ili vulgo Frankovci jasno su kazali —isticao je Pribićevič156 — što je njihov cilj, oni su kazali, da je komesarijat, koji imade da riješi narodno pitanje u hrvatskom pravcu. Gospodin dr. Lorković nije jasno kazao svoj cilj, jer koncentracija nije cilj, nego je to sredstvo. Nije kazao, u koju svrhu koncentracija, kakova se metoda ima upotrijebiti, nije rekao, što ima da suplira koaliciju, i kako da se grupiramo protiv onih, koji dođu iza koalicije. Dakle prema tomu dr. Lorković nije raščistio to pitanje. Nema sumnje, na ustima svakog od nas lebdi pitanje: što onda, ako koalicija napusti današnju situaciju Hrvatske. Zašto se od koalicije traži, da bude radikalnija, nego drugi Slaveni u monarkiji, koji nam imponiraju i na koje se pozivamo. Visoki sa­ bore, Česi i Jugoslaveni je razlika: Česi su svi Česi, imadu svi jedan cilj, opasani svi jednom voljom i mišlju a u izčezavajućoj manjini elementi, koji nisu u narodnoj organizaciji.« »Visoki sabore! Češka politička metoda —upozoravao je Pribićevič157 —nije skrajnje radikalna. Česi poznaju potrebu oportunističke politike i u po­ gledu na parlamenat izrazito su oportunističkoga shvaćanja. Ja ne znam, ko­ jim pravom od nas tražite, da dovedemo do takove situacije u Hrvatskoj, u kojoj će se vladati bez sabora, da i u sadašnjoj situaciji, gdje se naše narodno pitanje ne rješava, jer ga nitko od mjerodavnih faktora još ne rješava i po mom mišljenju i ne misli rješavati, da mi u današnjoj situaciji, gdje još imademo rat u svojoj nedoglednosti pred sobom, budemo na skrajnje radikalnom stanovi­ štu prema saboru i da pravimo neku situaciju u zraku bez obzira na to, tko će doći poslije nas, da li stanje protuustavno, koje će zatvoriti vrata cijelomu saboru i začepiti usta cijelomu narodu!?« »Razumije se, da se tu može stajati na dva stanovišta, jedno bi stanovište bilo izazivanje stanja ’što gore to bolje’, može jedno stanovište biti: da bude najgore, jer tek onda, kad nam bude najgore, vidjet će se, kako nam je zlo. Ali visoki sabore, ima i drugo stanovište, koje kaže: Bolje je ovako, kako je danas, bolje je držati današnju situaciju, bolje je imati ustavnu vladu, narodni sabor, slobodnu saborsku tribinu, slobodnu javnu riječ i saborsku kontrolu. To je pitanje narodno. Kad bi se odlučili na to, da dižemo današnju situaciju u Hr­ vatskoj u zrak, ne bi to išlo tako jednostavno, kak si gospoda zamišljaju s obzirom na iskustva, koja imademo. Kaže ležerno dr. Lorković, koji ne osjeća odgovornosti: — ’Mi smo svi jedno, mi smo ujedinjeni. Frankovaca nema. Oni nisu nitko i ništa u narodu.’ To je lahko kazati, ali to nije ozbiljno. (Zast. Stipe pl. Vučetić: To nije istina!) Ja imam oko i shvaćanje za realnost. Ja vidim, da su gospoda tu. Osjećam njihovu rabotu. Meni su jasni njihovi ciljevi. (Zast. dr. Zivko Bertić: Horvatov govor!) Moja gospodo, nismo mi zato tu, 1 ne može nitko od nas biti zato tu, osobito mi, koji zastupamo većinu naroda, da budemo oruđe u frankovačkim rukama. Nismo zato tu, da radimo za njih, da im spremamo teren, da im omogućujemo provađanje osnova, za kojima žude. Nismo mi zato tu. Zato smo mi previše ozbiljni.« »Treba da se omogući uspješan rad na narodnoj koncentraciji. Potrebno je 206

u našem narodnom društvu razviti takovu akciju, da se onemoguće svi poli­ tički elementi, koji se izdvajaju iz koncentracije, koji ne će da priznaju vr­ hovno načelo narodne samoodluke i koji hoće da vode prema narodu separati­ stičku politiku. Ne raditi ništa protiv tih elemenata, već donijeti fikciju, da ih nema i ne učiniti ništa, da ih nema, to nije realna politika, o kojoj je govorio Lorković. To znači sam sebe varati. Sto se pak tiče konačnog cilja gospodina Lorkovića, on nije razložio, kako misli doći do toga cilja. Dobro! - pretpostavlja Pribićević. - Uzmimo, da današnje situacije u Hr­ vatskoj nema. Uzmimo, da koalicija pređe u opoziciju i preuzme vodstvo narodnog pokreta; uzmimo, da se grupiraju oko nje druge stranke, nastaje pitanje, visoki sabore, kakovu akciju treba povesti. U čemu će se naša akcija sastojati? Valjda to pitanje mora biti jasno prije, nego se pristupi pitanju narodne koncentracije. Ne ćemo valjda provađati narodnu koncentraciju, a da uz to ne znamo, što ćemo raditi, kad koncentracija bude provedena, da ne znamo, kojim putem ćemo poći, kad koalicija napusti svoje pozitivno stajali­ šte. Držim, da mora biti jasno, što ćemo zajedno činiti, hoćemo li davati zajedno izjave, hoćemo li davati zajedno deklaracije i na taj način riješavati pitanja, ili postoji drugi put, hoćemo li fizički istupiti, ili kako drugačije.« »Visoki sabore! O mogućnosti naše narodne akcije dade se raspravljati, ja što više držim i treba da se raspravlja o mogućnosti narodne akcije, samo treba svatko da dobro ocijeni prilike u kojima živimo, da ocijeni relacije snaga, koje se bore i onaj doprinos, koji mi za rješavanje toga pitanja doprinijeti možemo. Ja mislim, visoki sabore, da nitko od nas ne će stajati na tom gledištu, da je hrvatsko-srpska koalicija nešto učinila, što je protivno rješenju našeg narod­ nog pitanja, da nema ni jednog akta, ni jednog čina, iz kojeg se može zaklju­ čiti, da je ona ometala ili da ometa rješenje našeg narodnog pitanja. Vi ste govorili o konferencijama u Pešti, da se na njima radilo o rješavanju jugosla­ venskog pitanja, a govorili ste tako, kao da ste sasma dobro upućeni, što se tamo raspravljalo. Iz vaših prikaza u javnosti moglo se razabrati, kao da se u Pešti raspravljalo samo i isključivo o jugoslaveskom pitanju. Stvar međutim ne stoji tako. O tom pitanju tamo se nije riješavalo, a najmanje zaključivalo. U tom pitanju ne misli koalicija narod staviti pred fait accompli [svršen čin]. Moje je čak mnijenje, visoki sabore, baš kad sam mislio o stanovištu dra. Lorkovića, da je trebalo na prijedlog ugarskoga odbora odgovoriti s protupredlogom, u kojem se nabacuje pitanje financijalno u smislu financijalne samostalnosti, moje je čak mišljenje bilo, da je i to predmet rasprave naših narodnih krugova i da li je trebalo, da se iz kompleksa našega narodnoga pitanja izreže jedno pitanje i separatno rješava. To nije pitanje, koje je jasno na prvi mah, to nije pitanje, koje se može jednom gestom riješiti, nego koje mora biti predmet rasuđivanja ozbiljnih političkih krugova i javnosti. Isto tako da li se i dalmatinsko pitanje može izrezati iz kompleksa našeg narodnog pitanja, pa ga podvrgnuti separatnom rješavanju. Prema tome vi­ soki sabore, kako se vidi, starčevićanci imaju nepravo, kada optužuju hrvatsko-srpsku koaliciju, da je ona na tim konferencijama učinila nešto, što ne odgovara narodnom stanovištu, već naprotiv u koliko je bila riječ o našem narodnom pitanju zauzeto je u tome jasno narodno stanovište tako odlučno, kao što to samo jedna narodna stranka može učiniti.« 207

U završnici govora158 Pribićević je dodirnuo pitanje odnosa u Koaliciji: »Sada, visoki sabore, nekoliko riječi još da kažem o hrvatsko-srpskoj koaliciji. Ja sam, visoki sabore, već oko 12 godina u toj stranci. Svaka stranka imade svojih slabosti, svaka stranka je sastavljena iz ljudi, koji nisu savršeni i nisu anđeli. Prema tome svaka stranka imade pored svojih dobrih strana i velikih slabosti, kao što su uopće ljudi slabi, ali ono, što nas, mene i moje drugove Srbe drži u hrvatsko-srpskoj koaliciji, jest to, što vidimo i osjećamo, da Hrvati, koji su s nama, duboko shvaćaju naše narodno pitanje, jer ne poznavaju razlike između naših narodnih imena i što ja u njihovom društvu osjećam kao da sam u srpskom, što ja osjećam, da su to Hrvati jednako kao i Srbi, što osjećam, da ne poznaju razlike ni granica ni ograda između nas. (Glas kod koalicije: Tako je! - Zast. Stjepan Radić: A je li obratno?) I obratno razumije se, ali to imade Hrvat da kaže, a ne ja. (Glas kod Starčevićeve stranke prava: Pitajte Lorkovića.) Molim lijepo, o tome možemo sa gospodinom Lorkovićem također da razgovaramo. I to znadu, visoki sabore, oni ljudi, koji su duboko zavirili u srce hrvatsko-srpske koalicije i ja mislim, da je to jedan od najglavnijih razloga, što se u kritičkim momentima naši narodni neprijatelji obaraju na hrvatsko-srpsku koaliciju. (Zast. Stjepan Radić: Istočni grijeh je u Pešti.) To je jedan od najglavnijih razloga, s kojih se je htjelo uvijek, kad se je koalicija založila za narodne interese i narodna prava, jer koalicija je stranka, koja je iz tamnica išla na vladu i sa vlade u tamnice, da se u najkritičnijim vremenima razbije ne ona sloga, jer između Hrvata i Srba ne može biti sloge, nego samo jedinstva, nego ono jedinstvo, ona svijest, koja je duboko zasađena u mozgu i srcu hrvatsko-srpske koalicije. Kod takvog shvaćanja narodnog jedinstva sa strane koalicije i pored fakta, da hrvatsko-srpska koalicija —govorili vi što mu drago, kad govorite kao strančari —pored fakta, da hrvatsko-srpska koalicija imade u velikom dijelu našeg naroda povjerenje, i to povjerenje izbornika. (Zast. Stjepan Radić: Da, samo u srpskom dijelu, ali u hrvatskom ga dijelu nemate. —Nastaje prepirka između pojedinih zastupnika. —Zast. Stjepan Radić: Jest, jer je mađaronski i neslobodno! - Zast. dr. Zivko Bertić: To vam treba biti veliki memento, da su svi Srbi u koaliciji...) Pored fakta, da hrvatsko-srpska koalicija... (Zast. Stjepan Radić: Mi sa Srbima ne idemo u Peštu, nego u Prag. —Zast. dr. Ivan Ribar: A ti si išao u Peštu pred dva mjeseca. —Zast. dr. Zivko Bertić: A tko je Tomašiću omogućio izbor u Peštu? Ti! —Zast. dr. Ivo Paleček: To znači de­ nuncirati, kako on govori.) Visoki sabore! Ja držim, da kad se uzima sve to u obzir, da se onda tako lako ne mogu rastati od hrvatsko-srpske koalicije i da bi vrlo jaki i duboki te temeljiti razlozi morali biti, kad bih ja to učinio, kad bih izašao iz društva, u kom se ja kao Srbin osjećam kao u svom društvu, kad bih izašao iz društva, koje uživa takovo povjerenje našeg naroda, kao što ga uživa koalicija, kad bih izašao iz društva, koje daje garancije, da kad pređemo u borbu, da će ta borba biti muška, da će biti odlučna. Ja votiram indemnitet« —završio je Pribićević.

208

Bilješke

1 SZ, VI, str. 2 9 4-296. 2 SZ, VI, str. 295. 3 Opš. dr.Dragovan Š e p i ć , Oktobarska revolucija i jugoslavensko pitanje u Austro-Ugarskoj 1917/18, Historijski zbornik, Zagreb, godina XI-XIIV1958—59, str. 7-4 7 . 4 To su bili na hrvatskom krilu Koalicije I. Lorković i Đuro Surmin a neki drugi su se kasnije povukli. 5 Opš. Vlado S t r u g a r , Jugoslavenske socijaldemokratske stranke 1914—1918, Zagreb 1963. 6 O tome više Dragovan Šepić u nav. djelu. 7 Sudjelovanje na mirovnoj konferenciji zahtijevao je Jugoslavenski klub u svom memoran­ dumu od 31. I. 1918. 8 SZ, VI, str. 395. 9 SZ, VI, str. 426. 10 Zbog pobune bokokotorskih mornara početkom veljače 1918. bio je smijenjen koman­ dant a. u. ratne mornarice Maksimilijan Njegovan, a na njegovo je mjesto došao mladi Miklos Horthy. Opš. Bernard S t u 11 i , Ustanak mornara u Boki Kotorskoj 1 —3. februara 1918., Split 1959; isti, Revolucionarni pokreti mornara 1918, Zagreb 1968. U stranoj literaturi je na prvom mjestu monografija: R. G.- P 1 a s c h k a , Cattaro-Prag. Re­ volte und Revolution (Pobuna i revolucija), Graz-Köln 1963. 11 SZ, VI, str. 432. 12 SZ, VI, str. 444. 13 SZ, VI, str. 511. 14 SZ, VI, str. 511. 15 SZ, VI, str. 515. 16 SZ, VI, str. 524. 17 Vidi Sabrana djela Antuna Radića, svezak VII, Zagreb 1936. 18 O genezi Krfske deklaracije: Dragoslav J a n k o v i ć , Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine, Beograd 1967. 19 Vidi Wilsonov program odštampan u: zborniku građe: Dragoslav J a n k o v i ć - Bogdan K r i z m a n : Građa o stvaranju jugoslovenske države (1. I. - 20. XII 1918), Tom I, Beograd 1964, str. 1 7 -19. 20 Opširnije o grofu Czerninu u biografiji Ladislausa S i n g e r a (Graz 1965). 21 Meta novinskih napada bili su u prvom redu Trumbić, Hinković i Potočnjak. 22 Objašnjenje te politike Srba pod Khuenom dao je i Adam Pribićević u citiranom rukopisu biografije Šv. Pribićevića. 23 Vrlo zanimljive podatke donosi R. G i u n i o u svom rukopisu o češkoj Maffiji. 24 Bogdan K r i z m a n , Stjepan Radić 1918., Historijski pregled, broj 3. za 1959. godinu, str. 273 -2 7 4 . 25 »Dom«, br. 16/1918 od 24. IV. 1918. 26 Isti izvor. 27 Isti izvor. 28 Isti izvor. 29 »Dom«, br. 19/1918 od 17. V. 1918. 30 SZ, VI, str. 7 4 6-747. 31 »Dom«, br. 20/1918 od 25. V. 1918. 32 U članku »Pogled po širokom svietu i narodna politika hrvatska« (»Dom«, br. 19/1918 od 17. V. 1918). Tako na primjer Radić ocjenjuje: »Ovih zadnjih petdesetak godina nije u Hrvat­ skoj nijedna gospodska stranka radila za ovu pravu narodnu slogu, pa nam se to i pozna. Kroz cielo to vrijeme Hrvatsku su zastupali i u Hrvatskoj su vladali, a vladaju i danas takvi političari, kojima je bilo, kako se ono veli, sveto pismo ići u Peštu i bratimiti se s Mađarima, bilo od srdca, bilo tobože iz politike. Osim tih starih i novih mađarona imali smo još —osim Obzoraša, kojih je pred 30 godina nestalo — samo takve gospodske političare, koji su naučali, da se mi Hrvati ne možemo u nikoga uzdati, nego sami u se i u svoje kljuse, te su pod geslom Bog i Hrvati vodili samo t. zv. čistu hrvatsku politiku. Ovu politiku vode danas još samo frankovci i to tako, da su umjesto Boga postavili svoje prijatelje i zagovornike u Beču. Pod dojmom ovoga rata počeše neka naša gospoda raditi za veliku narodnu slogu i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, a na čelo tomu radu stupiše zastupnici Starčevićeve stranke prava, koji su se još prije rata razkrstili s frankovcima.« (Stjepan Radić u »Domu«, br. 33/1918 od 22. VIII. 1918). 33 »Dom«, br. 19/1918. od 17. V. 1918.

209

34 33 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45

U saboru 1917. godine. »Dom«, br. 21/1918. od 1. VI. 1918. SZ, VI, str. 846. SZ, VI, str. 852. SZ, VI, str. 1089 i dalje. SZ, VI, str. 1092. SZ, VI, str. 1123. SZ, VI, str. 1194 i dalje. SZ, VI, str. 1402. SZ, VI, str. 1437. SZ, VI, str. 642 i dalje. SZ, VI, str. 650. 46 U Slatini je na dopunskim izborima pobijedio kandidat Koalicije. SZ, str. 651--652. SZ, VI, str. 652. SZ, VI, str. 668--669. SZ, VI, str. 670. SZ, VI, str. 674-675. SZ, VI, str. 675. SZ, str. 677--679. SZ, VI, str. 679. SZ, VI, str. 680. SZ, VI, str. 686 i dalje. SZ, str. 691. SZ, VI, str. 697--698. SZ, VI, str. 700--701. SZ, VI, str. 702. SZ, VI, str. 710 i dalje. 62 U literaturi bilo je uobičajeno da se pod istočnim pitanjem podrazumijeva pitanje sudbine Otomanskog carstva, a u frankovačkoj terminologiji je to trebalo biti pitanje jugoslavenskog ujedinjenja, pitanje Istoka! 63 SZ, VI, str. 7 1 4-715. 64 Opš. o »londonskom i rimskom nacrtu«: Milan M a r j a n o v i ć , Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.-1917., Zagreb 1960; dr. Dragovan S e p i ć , Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Zagreb 1970. 65 O tzv. Rimskom paktu vidi raspravu Dragovana S e p i ć a , Jugoslavenski odbor i Rimski pakt, u zborniku: Jugoslavenski odbor u Londonu. U povodu 50-godišnjice osnivanja, Zagreb 1966, str. 48 1 -5 2 0 . 66 SZ, VI, str. 715. 67 Isto mjesto. 68 SZ, VI, str. 7 4 6-747. 69 SZ, VI, str. 747. 70 SZ, VI, str. 753. 71 SZ, VI, str. 7 5 4-758. 72 SZ, VI, str. 765. 73 SZ, VI, str. 766. 74 SZ, VI, str. 778. 75 SZ, VI, str. 791. 76 SZ, VI, str. 7 9 3-794. 77 SZ, vi, str. 801. 78 SZ, VI, str. 808. 79 SZ, VI, str. 827. 80 SZ, VI, str. 846. 81 SZ, VI, str. 847 i dalje. 82 Izjava od 26. VI. 1917. 83 O tome opširnije u Sedmom poglavlju ove knjige. 84 SZ, VI, str. 851. Vidi brošuru Milivoja D e ž m a n a (Ivanova): Južnoslavensko pitanje Zagreb, 1918. 85 SZ, VI, str. 852. 86 Isto mjesto. 87 Isto mjesto. 88 SZ, VI, str. 855. 89 SZ, VI, str. 860-861. 90 SZ, VI, str. 861-862.

vi,

vi,

vi,

210

91 Talijanski avion bacao je nad Zagrebom proglas s Trumbićevim potpisom. 92 Članovi Jugoslavenskog odbora u Londonu. 93 SZ, VI, str. 863 i 866. 94 Isto mjesto. 93 SZ, VI, str. 8 6 6-869, 869-870. 96 SZ, VI, str. 875. 97 SZ, VI, str. 934. 98 SZ, VI, str. 9 3 4-935. 99 SZ, VI, str. 9 3 8-939. 100 SZ, VI, str! '939-940. 101 SZ, VI, str. 940 i dalje. 102 SZ, VI, str. 968. 103 SZ, VI, str. 969. 104 U prijevodu s njemačkog objavljena knjiga dr. Ive Pilara za vrijeme ustaške NDH: L v. S ü d l a n d , Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Zagreb 1943. 105 SZ, VI, str. 970. 106 SZ, VI, str. 971. 107 SZ, VI, str. 975. i dalje. 108 SZ, VI, str. 986—987. Bertić je izazvao buru kad je u govoru spomenuo da je za raz­ liku od ideala čitavog svijeta »u našemu političkom narodnom životu kao tip pravoga Hrvata vrijedio čovjek kremenjak i celičnik, čovjek, koji smrknuta pogleda i stisnutih zubiju koraca, čovjek, kom je zvuk imena bio vođa, a oružje njegovo bila su plitka i prazna gesla: Hrvatska Hrvatima, Bog i Hrvati, košulja je bliža od kaputa, uzdaj se u se i u svoje kljuse.« Pa dalje: »Taj hrvatski homunkulus išao je svijetom ne tražeći ničijega društva, ničije ljubavi, i ničijeg prijateljstva, ničije pomoći, oboružan samo s tim svojim geslima i napirlitan hrvatskim trobojnicama, jedino u ovo ratno doba praćen sa jednim žandarom, taj čovuljak mislio je, da je kadar upustiti se sa čitavim svijetom u neprijateljstvo i da će ga on pobijediti i da će on stvo­ riti nezavisnu hrvatsku državu.« (SZ, VI, str. 981). 109 SZ, VI, str. 987 i dalje. 110 SZ, VI, str. 987 -9 8 8 . 111 SZ, VI, str. 988 i dalje. 112 SZ, VI, str. 989. 113 Mirko Puk bio je u N D H ministar. 114 SZ, VI, str. 989. 115 Isto mjesto. 116 SZ, VI, str. 998. 117 SZ, VI, str. 1006. 118 SZ, VI, str. 1023 i dalje. 119 SZ, VI, str. 1034-1035. 120 Vrlo je zanimljivo i instruktivno u tom pogledu poglavlje knjige prof. dr. Milorada E k m e č i ć a : Ratni ciljevi Srbije 1914. (Beograd 1973) pod naslovom »Prvi svjetski rat kao religiozni rat na Balkanu« (str. 112-151). 121 Dr. Milivoj Jambrišak, član Jugoslavenskog odbora u Londonu. 122 SZ, VI, str. 1042-1043. 123 Dobro je stari općinski bilježnik »pročitao« dr. A. Horvata! 124 SZ, VI, str. 1047 i dalje. 125 Pridružio mu se samo drĐuro Surmin. 126 SZ, VI, str. 1047-1049. 127 SZ, VI, str. 1050. 128 SZ, VI, str. 1051. 129 SZ, VI, str. 1051. 130 SZ, VI, str. 1054-1055. 131 To je bila grupa »napredne omladine«. 132 SZ, VI, str. 1055. 133 SZ, VI, str. 1056 i 1060. 134 »Glas Slovenaca, Hrvata i Srba«. 133 Rezolucija narodnog zbora u Splitu 2. VII. 1918. u: F. S i š i ć , nav. djelo, str. 141-142. 136 SZ, VI, str. 1062. 137 SZ, VI, str. 1067 i dalje. 138 Milan Pribićević - koliko je danas poznato - nije »potaknuo i priredio umorstvo Fra­ nje Ferdinanda i supruge.« 139 Frankovci - i ne samo oni — rado su Koaliciju nazivali »srpsko-hrvatskom« da zapo­ stave njeno hrvatsko krilo koje je bilo brojnije.

211

140 Ovdje Pribićević aludira na austrijsku caricu Žitu kojoj se braća bore na savezničkoj strani. 141 SZ, VI, str. 1068. 142 SZ, VI, str. 1068-1069. 143 SZ, VI, str. 1069-1070. 144 SZ, VI, str. 1070. 145 SZ, VI, str. 1071-1072. 146 SZ, VI, str. 1073. 147 SZ, VI, str. 1073. 148 SZ, VI, str. 1074. 149 SZ, VI, str. 1074-1075. 150 Stara Pribićevićeva misao koju je već razradio u almanahu »Narodna misao« davne 1897. godine. ljr I Pribićević je branio Zivana Bertića kao neposredno pred njim I. Lorković (zbog »homunkulusa). 152 Čini se da smo u tom barem ravnopravni. 153 Tu već vidimo Svetozara Pribićevića u ulozi prvog jugoslavenskog ministra unutrašnjih poslova. 154 SZ, VI, str. 1076. 155 Jasna aluzija na frankovačka divljanja! 156 SZ, VI, str. 1077. 157 SZ, VI, str. 1077-1079 i 1080-1081. 158 SZ, VI, str. 1081-1082.

212

ŠESTO POGLAVLJE

Osnivanje »Narodnog vijeća SHS« u Zagrebu 1. Osnutak »Narodnog sveta« u Ljubljani. —Osnivanju sveopće organizacije koja bi na liniji politike »narodne koncentracije« obuhvatila i po­ vezala sv e južnoslavenske zemlje Monarhije, bilo da se nalaze u njenom austrijskom ili ugarskom dijelu, prethodilo je osnivanje »Narodne organiza­ cije Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji« (Split, 2. VII. 1918), »Narodne organizacije SHS za Hrvatsko Primorje i Istru« (Sušak, 14. VII) i »Narodnog sveta« (Ljubljana, 16. VIII).1 U svom broju od 29. V. zagrebački »Glas Slovenaca, Hrvata i Srba«2 donio je vijest da je formiranje »Narodnog sveta« pred okončanjem i da su temeljni nacrti za njegovu organizaciju dovršeni; Slovence su događaji i priti­ sak posljednjih tjedana još više zbližili; »narodna koncentracija« je na putu i to je vrednije no sve drugo —zaključuje list. Dva dana ranije sastali su se u Ljubljani predstavnici slovenskih stranaka: Slovenske ljudske stranke (kleri­ kalaca), Jugoslavenske demokratske i Jugoslavenske socijalno-demokratske stranke pod predsjedanjem dr. Antona Korošca, predsjednika Jugoslavenskog kluba bečkog Carevinskog vijeća, povodom vijesti da je car Karlo primio u audijenciju deputaciju koruških, štajerskih i kranjskih Nijemaca i »nemškutara«. Na kraju konferencije predstavnici stranaka složno su izjavili da nikada neće odstupiti od zahtjeva da se ostvari južnoslavenska država; da je taj zah­ tjev ušao svim slojevima našega naroda u krv i meso; da su se hiljade i hiljade onih koji su kod kuće i koji su izvan kuće zavjerili na nj; da im ostvarenje tog zahtjeva pruža jedinu mogućnost da spase bar goli narodni život, kad su sve drugo već dali; da naš narod neće izvršiti samoubojstvo; da ostaju čvrsto, oslanjajući se na narodno pravo koje ne može nitko prekršiti bez kazne, pri svom zahtjevu i da pozivaju »Narodno vijeće« da organizira otpor svih pošte­ nih elemenata naroda protiv najavljenog progona Jugoslavena.3 U dopisu iz Ljubljane od 6. VII.4 stoji u istom listu da se već pol godine radi na osnivanju »Narodnog odbora« koji bi imao predstavljati onaj dio naroda Slovenaca, Hrvata i Srba koji živi u Monarhiji. Na zagrebačkom sa­ stanku u ožujku bili su uglavljeni principi koje mora prihvatiti svatko tko hoće sudjelovati u radu »Narodnog odbora«. Bio je tada izabran odbor koji je sastavio za nj prošireni idejni program da se u skladu s tadašnjim zaključcima predloži svim strankama i grupama da se o njemu izjasne, no do tog se časa to nije dogodilo. A zašto se nije dogodilo? Jednostavno zato što osim programa treba nešto više da bi se »Narodni odbor« mogao konstituirati. Potrebne su od 213

naroda priznate političke organizacije koje ga de facto predstavljaju i koje su pripravne da stupe u »Odbor« u takvom broju da on reprezentira bar veliku većinu naroda. Tog preduvjeta momentano još nema u Banovini, Bosni, Dal­ maciji (pisac članka odmah na tom mjestu dodaje da je iz Dalmacije, međutim, stigla radosna vijest o Narodnoj organizaciji), dok je situacija zrela u Sloveniji i Istri. Već od samog početka se namjeravalo da se rad praktično podijeli, jer »Narodni odbor« nema biti samo reprezentacija, nego ima ogromne praktične zadatke koje mora vršiti prema prilikama: drukčije u Cislajtaniji, drukčije u Banovini, a opet drukčije u Bosni. Netko će možda prigovoriti —piše dalje —da se time priznaje organizacija koju žele srušiti, ali člankopisac odmah odgovara da to nije istina. »Narodni odbor« je jedna cjelina, ali radi preko organizacija prilagođenih praktičnim potrebama. Na narodnoj granici treba odrediti naše pretenzije, pomoći tamo našim ljudima u teškoj borbi, provesti organizaciju do posljednje kuće da narod na veliki dan zna da nije masa, nego živ organizam koji ima svoju volju. Pasivisti misle da će voće pasti u krilo samo od sebe, ali naš narod mora biti svaki čas spreman da aktivno djeluje za svoju slobodu. A to ne ide bez snažne organizacije. »Narodni odbor« će skupljati naše ekonomske snage i braniti nas od invazije tuđeg kapitala. Pazit će na svaku pojavu njemačke agresivnosti koja šalje činovnike i poduzetnike u jugoslavensko područje. Svatko mora razumjeti da će se taj čitav praktični posao najbolje provesti ako se uvaže postojeće prilike: za Istru, Goričku i Ko­ rušku mora se raditi po drugim metodama nego u Banovini, u Bosni ili u Ugar­ skoj. Zbog toga se pomišljalo od početka na središnji »Narodni odbor« u Za­ grebu koji će sve Voditi, a praktičan rad izvoditi pomoću sekcija od kojih bi jedna morala, prirodno, imati svoje sjedište u Ljubljani (sekcija za Sloveniju, Istru i Dalmaciju). Sa slovenske se strane u pogledu Dalmacije odmah priznavalo da joj treba prepustiti na volju da kaže želi li se organizirati autonomno, jer se praktičan rad ne može voditi iz Ljubljane, a za neke važne stvari (stav prema Talijanima, pitanje pomorstva, školstva, zadrugarstva, banaka, eksplo­ atacije vodenih snaga, opskrba, itd.) dostaje da se preko korespondencije ili opet katkad usmeno, na sjednicama, utvrdi zajednički postupak Jugoslavena u Cislajtaniji. Zbog toga se u nacrtu, koji je za cislajtanski dio sastavljen u Ljubljani, prepušta od ukupno 50 mandata 12 mandata Dalmaciji kojoj stoji na volju da se organizira kako hoće, samo da pomoću tih 12 mandata drži vezu s Ljubljanom. Slovenci, pak, koji imaju najveću i najugroženiju narodnu granicu, ne mogu čekati sve dok se prilike u Banovini potpuno razbistre, a da oni dotle ostanu pasivni. Tko iole zna što su borbe u Mariboru, Koruškoj, Gorici, Trstu i zapadnoj Istri, smjesta će priznati da željezo treba kovati od­ mah. Ogroman statistički i na našim pretenzijama temeljeni rad ne može čekati da se prvo razbistre stranački odnosi u Banovini - zaključuje taj list. Pripremni odbor u Zagrebu (dr. Srđan Budisavljević, dr. B. G. Anđelinović i dr.J.Simrak) sastavljao je doduše 22. VII. pozive za konstituirajuću skup­ štinu »Narodnog vijeća SHS«, odnosno za »Narodnu organizaciju za Hrvat­ sku i Slavoniju«, ali do te skupštine nije dolazilo. U Pragu su češke stranke (već 13. VII) formirale zajedničku organizaciju: Narodny Vybor s dr. K. Kramarom na čelu i u njemu su bile zastupljene sve češke stranke razmjerno njihovoj snazi (prema izborima održanim 1911. go214

dine),5 a početkom kolovoza poljski, češki i jugoslavenski zastupnici u Care­ vinskom vijeću održali su u Beču sastanak i na njemu zaključili: »Sjedinjeni u velikoj misli samoodređenja naroda, u želji za slobodom i nezavisnošću i slijedeći bratske solidarnosti i osvjedočeni, da ćemo naše zajedničke ciljeve postići samo zajedničkim radom - zaključuju narodni poslanici Poljaka, Ceha i Jugoslovena, da u ovom času svjetskog prevrata stvaraju trajan nerazrešiv savez triju slavenskih naroda Poljaka, Ceha i Jugoslavena.«6 Štampa je tih dana početkom kolovoza objavila vijest da je Korošec na posljednjoj sjednici Jugoslavenskog kluba izjavio da će se 16. VIII. u Ljubljani konstituirati Narodni svet za Sloveniju, Istru i Dalmaciju, a da je za 17. sazvana plenarna sjednica Kluba u Ljubljani.7 Nešto kasnije8 donijela je i čitav program sastanka, i to 16. prije podne svečano otvorenje prve sjednice Narod­ nog sveta u velikoj dvorani ljubljanskog magistrata. Na dnevnom redu bio je izvještaj o pripremama, pa zatim nacrt pravila, izbor predsjedništva, program djelovanja Narodnog sveta, debata i prijedlozi, donošenje zaključaka i izbor pojedinih odbora. Pred večer —svečani doček čeških i poljskih gostiju, a sutra­ dan popodne sjednica Jugoslavenskog kluba, a potom zajednički sastanak članova Kluba, čeških i poljskih predstavnika, članova Narodnog sveta i osta­ lih jugoslavenskih gostiju. Poljaci i Cesi odazvali su se pozivu u velikom broju: Cehe su predstavljali članovi predsjedništva Češkog svaza u Beču i češkog Narodnog Vybora u Pragu, a Poljaci su došli pod vodstvom zastupnika Glombinskog, Tetmajera, Skarbeka i Kaszprovicza. Iz Zagreba su došli dr. Ivan Krstelj, dr. Mate Drinković, S. Budisavljević, dr. Ivan Lorković i drugi. Na završetku vijećanja 17. VIII. u saopćenju o osnivanju9 bilo je objav­ ljeno javnosti da je osnovan Narodni svet koji sačinjavaju izaslanici ovih organizacija: Slovenske ljudske stranke, Jugoslavenske demokratske stranke. Jugoslavenske socijal-demokratske stranke (koja ne šalje svoje delegate kao članove Narodnog sveta, ali će sudjelovati u njegovu radu), tršćansko poli­ tičko društvo »Edinost«, Političko i gospodarsko društvo za Slovence i Hrvate u Istri, Katoličko političko i gospodarsko društvo za Slovence u Koruškoj. Dalmacija ne pristupa formalno u ljubljanski Narodni svet, jer dalmatinski zastupnici —zbog prevelikih saobraćajnih teškoća —ne bi mogli sudjelovati na sastancima Sveta, ali je poslala delegate na osnivajući sastanak u Ljubljani i neki će delegati iz Dalmacije redovno dolaziti na sjednice Sveta.10 Svet se smatra —stoji dalje u saopćenju - kao dio općeg jugoslavenskog Narodnog odbora koji će se ubrzo sastati u Zagrebu. Korošec je u programskom govoru istakao da se bliži dan kad će se ostvariti najveća ideja koju je čovječanstvo ikada stvorilo, a to je ideja o samoopredjeljenju naroda. Samoopredjeljenje naroda vratit će Slovencima izgubljeno pravo, a također će ujediniti troimeni narod Slovenaca, Hrvata i Srba i stvoriti nezavisnu veliku državu Jugoslaviju. Narod koji hoće biti nosilac države, koji hoće preuzeti i vršiti državne poslove u opću korist mora sve državotvorne snage skupiti u jedno. Ona pitanja koja se tiču cjelokupnog naroda stranke moraju izlučiti iz svoga djelokruga i prepu­ stiti ih Narodnom svetu. Slovenski je narod sebi izabrao Narodni svet zato da bi bio pripravan za onaj historijski trenutak kad preuzme zajedno s Hrvatima i Srbima sva prava i sve dužnosti državne samostalnosti —isticao je Korošec. 215

Bio je prihvaćen i pravilnik u kojem, između ostalog, stoji da je glavna zadaća Sveta da radi na ujedinjenju naroda u nezavisnu državu, a da se za izvršenje ovih njegovih zadataka osniva niz odsjeka: organizacioni, ustavnopravni, za propagandu, za zaštitu naših interesa nasuprot postojećoj admini­ straciji, za privrednu koncentraciju, za turizam (tzv. »Jugopromet«), pokrajin­ ski odsjeci za Trst, Istru, Goricu, Korušku i Maribor, eventualno s pododsjekom za Međimurce, te na kraju, financijski odsjek. Za predsjednika Sveta kao najviše instance političke organizacije naroda Istre, Kranjske, Štajerske, Koru­ ške, Goriške i Trsta bio je izabran A. Korošec, a u predsjedništvo još sedam članova.11 Ljubljanskom sastanku Jugoslavenskog kluba prisustvovali su iz Zagreba i novi disidenti Hrvatsko-srpske koalicije Lorković i Šurmin. Rezultat vijeća­ nja bio je zaključak da će Klub u Beču postaviti zahtjev da se —osobito iz obzira na prilike u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji —smjesta sazovu delegacije i Carevinsko vijeće te da Klub odlučno istupi protiv sazivanja parlamenta koji bi imao zadatak da samo izglasa nove poreze. Sjednici je prisustvovao i za­ stupnik F. Grafenauer, jedini zastupnik koruških Slovenaca kome je zbog osude austro-ugarskog vojnog suda bio poništen mandat, a da parlament nije još popravio nepravdu koja ga je bila pogodila.12 Na češko-poljsko-jugoslavenskoj političkoj konferenciji —stoji u komunikeju13 - zastupnici triju naroda pozabavili su se svim kulturnim, političkim, socijalnim i ekonomskim problemima ostvarenja prava samoopredjeljenja tih naroda te uređenja trajnog međusobnog odnosa prema drugim državama, kao i u pitanjima taktike koja je potrebna da bi se postigao konačan zajednički cilj. 2. Pitanje pristupa Koalicije. —Glavni problem Narodnog sveta tih dana bilo je pitanje: kako nastaviti posao i kako privoljeti sve ostale stranke i grupe u Trojednici i Bosni (u prvom redu Hrvatsko-srpsku koaliciju kao najjaču stranku u Saboru a - što je važnije —i guvernementalnu) na suradnju u budu­ ćoj novoj, sveobuhvatnoj političkoj organizaciji. Na sjednicama predsjedni­ štva Sveta —piše jedan od njegovih članova14- održanim 29. VIII. i 7. IX. tom se pitanju posvetila najveća pažnja i na kraju je predsjedništvo zaključilo da sam predsjednik Sveta što prije otputuje u Zagreb kako bi stvari postavio na pravo mjesto i ubrzao odluku, u prvom redu Koalicije. No, Korošec je, umjesto u Zagreb, otputovao u Trst i ondje 11. i 12. IX. sudjelovao u vijećanjima tršćanskih političara.15 Postigli su pri tom sporazum i donijeli odluku da u najskorije vrijeme otpočne s radom tršćanski pokrajin­ ski Svet. Dva dana kasnije bio je Korošec u Gorici i tu su donijeli isti zaključak o goričkom pokrajinskom Svetu}6 U Celovcu (Klagenfurtu) osnovali su po­ krajinski odsjek Narodnog sveta za Korušku 19. IX. u prisutnosti Korošca,17 a dva dana kasnije18 Korošec je kao predsjednik pozvao narod da dobrovoljno uplaćuje narodni porez svom vrhovnom političkom organu — Narodnom svetu u Ljubljani koji će voditi borbu naroda za slobodu, samostalnost i neza­ visnost, da na našem tlu iz potlačenih nastane nezavisna, slobodna država —Jugoslavija. Nešto kasnije (26. IX) u Mariboru je formiran Narodni svet za Štajersku.19 216

Doista, na sjednici predsjedništva Sveta - kako proizlazi iz zapisnika sjed­ nice od 29. VIII20 — Korošec je referirao o Narodnom vijeću u Zagrebu. Zastupao je mišljenje da je nužno najprije pripraviti teren da Koalicija pri­ stupi, odnosno da potajno sudjeluje u Vijeću. Zbog toga - govorio je on - valja još počekati s njegovim osnivanjem, ali se s tim njegovim mišljenjem nije složio dr. Červar, izjasnivši se protiv odgađanja, jer je situacija u Banovini nepovoljnija. Ivan Hribar je predložio da predsjedništvo izabere tri ili pet članova koji bi proučili nacrt što ga je predložio privremeni odbor u Zagrebu i zatim referirali može li se osnovati Narodno vijeće na bazi tog nacrta ili ne može, a A. Kramer je upozorio da Koalicija mora sudjelovati makar i potajno u Narodnom vijeću. Ako bi Koalicija istupila protiv Vijeća, Bosna mu ne bi pristupila i srpski dio Banovine bilo bi teško pridobiti za koncentraciju. Zbog toga se i pridružuje Hribarovu prijedlogu - zaključio je Kramer. Dr. Pogačnik izrazio je mišljenje da u Hrvatskoj valja stvoriti preduvjete za slogu, a da se Narodni svet ne smije pokazati kao da je opozicija. Hribar je sa svoje strane napomenuo da je već na savjetovanju o nacrtu Narodnog vijeća bilo nesloge i nejasnoća u pogledu položaja poslanika. Dobre zastupnike bi narod i onako poslao, a slabi bi ušli kao virilisti, dok je Kramer spomenuo da kurijalni sistem nije loš, samo bi se trebao primijeniti drugi ključ. Ako se Koalicija izjasni odlučno protiv Narodnog vijeća, može se to pitanje odgoditi. U tom slučaju ne bi bilo drugog puta nego da se surađuje s Narodnom organizacijom u Splitu i s hrvatskim Narodnim svetom. Predsjedništvo je u Ljubljani 7. IX.21 razmatralo pitanje o osnivanju Na­ rodnog vijeća SHS i utvrdilo da treba uzeti u obzir da su u Zagrebu veliki formalisti i da bi možda izazvali otpor u nekim strankama ako bi one primije­ tile da Hrvati u Jugoslaviji gube svoj kulturni suverenitet. Zbog toga: naglaša­ vati kulturnu autonomiju koju treba uvesti u budućoj Jugoslaviji. U pitanju pregovaranja s hrvatskim strankama predsjedništvo ostaje pri ranijim zaključ­ cima, i predsjednik je zamoljen da što prije otputuje u Zagreb.22 Na sjednici održanoj 27. IX.23 predsjedništvo Sveta ponovno je rasprav­ ljalo o tom gorućem pitanju i zaključilo da se stupiti u dogovor s Koalicijom da ona javno ne istupi protiv Narodnog odbora a i zato da bi mogla —ako bi to dopustila politička situacija —stupiti u odbor. Već sada —stoji dalje u zapis­ niku - prije nego što se osnuje Narodni odbor, treba se dogovoriti s njom koliko će imati mandata u Odboru, a koncentracijske stranke neka se već sada sporazumiju s Koalicijom. Gospoda Budisavljević, Petričić i Lorković prego­ varat će s njom o tome. Zaključilo se dalje da se Narodni odbor osnuje i ako Koalicija iz principijelnih razloga otkloni sudjelovanje u Narodnom odboru. Temelj na kojem se Narodni odbor temelji jest teritorijalan i na njegovu osnivačkom sastanku sudjeluju: 1) za Sloveniju svi članovi Narodnog sveta, Jugoslavenski klub, za Istru dr. Đ. Cervar, J. Grašić i dr. S. Kurelić; 2) za Dal­ maciju svi njeni zastupnici u Carevinskom vijeću, a osim njih i osam izabranih predstavnika; 3) za Banovinu narodni zastupnici svih koncentracijskih stra­ naka; 4) za Bosnu i Hercegovinu svi poslanici bosanskog Sabora jugoslavenski orijentirani. —Iz tog plenuma birat će se uži odbor i to po načelu da na svakih 100.000 stanovnika dolazi jedan član. Sloveniji pripada 14 mandata i ti se mandati dijele po slijedećem ključu: 8 mandata SLS, 4 mandata JDS, 1 —Trst, 217

1 —socijaldemokrati. Iz tog odbora (užeg) birat će se predsjedništvo od 15 članova, od kojih Sloveniji (uračunavajući tu i Istru) pripada 5 mandata (2 —SLS, 1 —JDS, 1 —Trst, 1 - Istra). Usprkos pritisku, vodstvo Koalicije u Zagrebu —odbijajući još uvijek da napusti stečene pozicije —tvrdoglavo je odbijalo da napusti oportunistički stav, da odlučnije nastupi i da pristupi »nacionalnoj koncentraciji« koju su u Hrvatskoj osobito propagirali starčevićanci (Starčevićeva stranka prava —SSP) i grupa oko lista »Glas SHS«. Odbor vijeća Starčevićeve stranke prava održao je 2. VII. u Zagrebu sjednicu i raspravljao, osim internih stranačkih stvari, i o radu oko nacionalne koncentracije. Jednoglasno su pri tom prihva­ tili zaključak »da se povjerava Središnjem odboru SSP, da iz svoje sredine izabere koli stranačke odaslanike za složni rad sa ostalim narodnim stran­ kama i grupama u poslu nacionalne koncentracije, toli stranačke pretstavnike u Narodno Vijeće, koje bi imalo biti nužna rezultanta koncentracije narodnih elemenata«.24 Prvak Koalicije Svetozar Pribićević odgovorio je 9. VII.25 u toku saborske debate na pozive da Koalicija prihvati politiku koncentracije —kao što je već poznato —potpuno negativno. U svom govoru Pribićević je priznao da je pitanje narodne koncentracije zaista jedno od najvažnijih pitanja kojim se javnost najmanje bavila, ali je izrazio mišljenje da bi bilo vrlo opasno za naš narod kad bi ga uljuljkivali u neki san i drijemež, kad bi narod bacili u neku narkozu, kad bi mu cijelu stvar prikazali tako kao da su tom koncentracijom postigli sve, kao da je koncentracija konačan cilj našeg rada i naše politike. »Moramo biti na čisto s tim —rekao je on —da je narodna koncentracija samo jedno sredstvo za našu politiku, da bi koncentracija imala da bude samo jedna metoda i jedna taktika, jer mogu postojati i druge taktike, druge metode u našoj politici, metode p o d j e l e u l o g a i u našoj javnosti nije još rasprav­ ljeno pitanje, da li je bolja metoda podjele uloga ili ona koncentracije.«26 127 Poslije tako jasno izrečenog otklona predstavnici stranaka i grupa sklonih koncentraciji održali su 3. VIII. u Zagrebu sastanak i zaključili da treba stupiti u vezu i dogovor s več stvorenim Narodnim svetom u Ljubljani radi saziva sastanka na kojem će se formirati Narodno vijeće SHS za sve južnoslavenske zemlje Monarhije.28 Između Ljubljane i Zagreba bio je na to zaključen sporazum da se 24. IX. u Zagrebu održi sastanak na kojemu bi se donijela konačna odluka o formira­ nju Narodnog vijeća i dogovorilo o svim tehničkim detaljima priprema. I na tom sastanku (24. IX) bilo je prije svega zaključeno da se povodom mirovne ponude austro-ugarskog ministra vanjskih poslova Buriäna29 objavi izjava, a zatim se raspravljalo o situaciji na ratištu i u pozadini. Na kraju je bio donesen zaključak da se sastanak za osnivanje Narodnog vijeća sazove za 5. listopada u Zagrebu.30 Međutim, zagrebačke novine31 donijele su senzaciju: službeni komunike »Hrv. slav. brz. dop. ureda« u kojem stoji da se ne smije tajiti činjenica kako je donekle (!) uspjela neprijateljska akcija protiv Bugarske, koliko se može raza­ brati iz dotadašnjeg razvoja. Antantina je akcija protiv bugarskog fronta za­ počela 15. IX., pa se taj pothvat već 16. znatno proširio, jer su srpske i francu­ ske snage uznapredovale protiv središta luka Gerne, pa su pri tom pohodu 218

probile čak središte. Neprijatelj —stoji dalje - osvojio je odmah na početku ofenzive visove Dobrog polja, Vetrenika i Sokola i za posljednjih dana pre­ šao preko Černe, okrenuo frontu prema sjeverozapadu, osvojio Prilep te u istočnom pravcu uznapredovao do Dojranskog jezera. Taj se neočekivani uspjeh po svoj prilici mogao postići zato što je na bugarskoj fronti dugo vladalo zatišje, a sada su ga iznenada prekinuli, pa je to imalo za posljedicu da su se Bugari morali povući preko Prilepa. Zbog brdovitog terena i nepro­ hodnih putova nije čudo da se nije mogao spasiti velik dio ratnog materijala, pa su tako propale ne samo velike količine različitog pribora nego su bili i veliki gubici u ljudima. Opće je shvaćanje da je kod Bugara zbog toga zavladala i moralna potištenost, budući da se Strumica, Štip i Prilep već na­ laze u rukama neprijatelja, a bugarsko je vojno vodstvo u neku ruku prema javnosti preuzelo jamstvo za trajan posjed Makedonije. Akcija protiv Bugar­ ske jedva da će imati neposrednih posljedica za austro-ugarsku frontu u Al­ baniji. Treba naglasiti —zaključuje se u komunikeju —da namjere Austro­ ugarske nisu tamo političke prirode kao kod Talijana, nego su a. u. trupe tamo samo zato da zaštite desno krilo Bugara protiv navala s morske strane, s boka. Sva je prilika da će a. u. vojno vodstvo uskoro donijeti zaključke koje će odlučno provesti. U novom službenom saopćenju32 stoji da se situacija na Balkanu pogor­ šava. Iz bugarskih ratnih izvještaja kao i iz službenih izvještaja neprijateljskih država moglo se već prije nekoliko dana —stoji u komunikeju štampi —jasno razabrati da se u Makedoniji odigravaju velevažni događaji. Antantine snage između Vardara i albanskih jezera vrše snažnu ofenzivu. Glavnu su navalu poduzele nedaleko od točke na kojoj se austro-ugarska fronta povezuje s bu­ garskom. Već prvog dana pošlo im je za rukom da bugarsku frontu utisnu i da Bugare prisile na uzmak. Isprva su Bugari bili brojčano nadmoćni, ali su Antantine snage u opremi i materijalu bile nadmoćnije, pa u tome leži uzrok neprijateljskom uspjehu da proširi ofenzivu istočno i zapadno od breše, tako da su već drugog dana postigle prodor. Zbog teških terenskih prilika i rđavih putova bugarske su snage pretrpjele znatne gubitke i u materijalu i u zarob­ ljenicima. Bugarska vojska još uvijek uzmiče, a austro-ugarske joj snage nisu mogle doći u pomoć zbog loših prometnih prilika koje su zadavale velike poteškoće. Ti događaji na makedonskoj fronti ne mogu ostati bez utjecaja na položaj austro-ugarskih snaga u Albaniji. U zgodan čas Vrhovna komanda u Badenu mora iz toga povući konzekvencije da se ne bi doveli u opasnost tamošnji položaji. Takav razvoj vojno-strategijskog položaja na Balkanu ne isključuje mogućnost da ti događaji imaju i političke posljedice. Međutim, ponajprije treba pričekati da se vidi kakav će utisak proizvesti na bugarsko javno mišljenje i na sam narod. O tome nema pobližih vijesti, ali se mora očekivati da će se situacija u najskorije vrijeme razbistriti. Zagrebačka štampa donijela je 28. IX.33 slijedeće bugarsko službeno sao­ pćenje (Sofija, 27. IX): »Uočivši posljednje događaje i zajednički raspravivši položaj sa svim nadležnim faktorima, bugarska je vlada, prodahnuta željom, da se učini kraj krvoproliću, ovlastila generalissimusa vojske na ratištu, da predloži vrhovnom zapovjedniku ententinih četa u Solunu obustavu neprija­ teljstva, da se povedu pregovori o utanačenju primirja i mira. Članovi bugar219

ske delegacije sinoć su otputovali, da stupe u svezu s opunomoćenicima zara­ ćenih ententinih država.«34 Dakako, te i takve vijesti uvelike su sokolile i aktivizirale duhove u Za­ grebu pa su se 5. X. - uoči konstituirajućeg sastanka za Narodno vijeće SHS u Zagrebu sazvanog za taj dan —u rukama sazivača nalazile izjave nekoliko stranaka i grupa o pristupu politici nacionalne koncentracije. Predsjedništvo Srpske radikalne stranke dalo je 29. IX. u ime stranke izjavu da pristupa organizaciji Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu na načelima jedinstva troimenog naroda i samoopredjeljenja u smislu zagre­ bačkog programa od 3. ožujka 1918. Glavni je odbor Socijalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije, u izjavi od 4. X., istakao da je stranka uvijek stajala i da stoji u nacionalnom pitanju na stanovištu izraženom u rezoluciji od 3. III. Vitomir Korać sudjelovat će kao izaslanik glavnog odbora na predstoje­ ćem sastanku 5. X. samo u informativne svrhe, jer će se o pitanju pristupa Narodnom vijeću konačno zaključiti na konferenciji jugoslavenskih socijal-demokratskih stranaka zakazanoj u Zagrebu za 6. X, pa će glavni odbor odnosni zaključak konferencije saopćiti predsjedništvu Vijeća.35 Grupa oko »Malih novina« (disidenti Koalicije Lorković i Surmin) također je tog dana saopćila da je odlučila potpuno usvojiti zaključak zagrebačkog sastanka od 2. i 3. III. u pitanju narodnog ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba. I Hrvatska pučka seljačka stranka obavijestila je 5. X. da prihvaća —u skladu s njenim programom od 22. XII. 1904. a na temelju posebnog zaključka glavnog od­ bora stranke od 25. VIII. 1918 —sve zaključke narodnog sastanka od 2. i 3. III. kao osnovu skupne narodne organizacije sveukupnoga jedinstvenog na­ roda SHS da se stvori Narodno vijeće kao vrhovni predstavnik cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Samo najjača i najbrojnija politička grupacija u Saboru (Koalicija) ostajala je i nadalje po strani, izvan tog kola!36 Delegati pozvani na taj sastanak u Zagrebu našli su se na okupu već 4. listopada. Sv. Pribićević je tog istog dana pozvao S. Budisavljevića da hitno dođe k njemu na razgovor u Sabor.37 Budisavljević se pozivu odazvao i u šest sati poslije podne došao u predsjedništvo Sabora. Pribićević ga je već čekao u društvu zastupnika Koalicije dr. Dušana Popovića. Kad je Budisavljević ušao, Pribićević je na ličan, praskav i sangviničan način nervozno i neumje­ reno napao i osudio akciju da se osnuje Narodno vijeće, navodeći da je akcija uperena protiv Koalicije, itd. U toku razgovora se nešto smirio, i prvaci Koali­ cije interesirali su se o čemu će se sve sutradan raspravljati i što se namjerava zaključiti. Budisavljević je obavijestio Pribićevića i Popovića da će se na sa­ stanku donijeti konačno principijelno rješenje o stvaranju Narodnog vijeća i o tome kako se Vijeće ima organizirati. Dodao je da organizatori sastanka očekuju da će i Hrvatsko-srpska koalicija ući u Vijeće, pa je namjera da joj rezerviraju izvjestan broj mjesta za njene članove koji će je zastupati u Vijeću, ako mu, odnosno kada mu pristupi. Na Budisavljevićevo pomirljivo izlaganje Pribićević je odvratio da bi po njegovu mišljenju trebalo odgoditi odluku o stvaranju Narodnog vijeća sve dotle dok Koalicija ne donese svoju odluku o eventualnom ulasku u Vijeće, na što je Budisavljević odgovorio da to više nije moguće, pa će urediti tako da sutradan Drinković38 posjeti Pribićevića, 220

a Korošec Popovića. Tom prigodom moći će razmotriti sva pitanja o stavu Koalidje spram Narodnog vijeća. Pri tom je Budisavljević —da udobrovolji Pribićevića —dodao da Korošec i Drinković (što je uostalom bilo i potpuno točno) polažu veliku važnost na to da Koalicija uđe u Narodno vijeće. Sutradan prijepodne održani su zakazani sastanci (Pribićević-Drinković; Popović-Korošec) i na njima je bilo dogovoreno da se na popodnevnoj sjednici delegata okupljenih da formiraju središnje Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba stavi prijedlog da prije nego što donesu zaključak o stvaranju Vijeća pozovu Hrvatsko-srpsku koaliciju da mu pristupi. 3. Osnivački sastanak u Zagrebu —U dvorišnoj zgradi Društva općinskih činovnika Hrvatske i Slavonije u Dalmatinskoj ulici br. 14 počela je 5. IX. u 10.30 sati konferencija koju je otvorio predsjednik saborskog kluba Starčevićeve stranke prava dr. Ante Pavelić, dok su bilježnici bili Budisavljević, Kra­ mer i Z. Petričić.39 Korošec je odmah predložio Pavelića za predsjedatelja, što je jednoglasno prihvaćeno, i Pavelić je u svome pozdravnom govoru naglasio da ovim sastankom nadovezuju na vijećanja održana 2. i 3. III. 1918. Najavio je pristup nacionalnoj koncentraciji Srpske narodne radikalne stranke. Hrvat­ ske pučke seljačke stranke, Socijal-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije i grupe oko »Malih novina«. Zatim je dao riječ Budisavljeviću koji je izložio historijat rada oko Narodnog vijeća. Spomenuo je pri tom Majsku deklaraciju i izjavu starčevićanaca te istakao da obje govore o samoopredjeljenju naroda i samostalnoj državi, ali da obje boluju od iste mane: upirale su se na faktor izvan naroda i nisu obuhvaćale čitav jugoslavenski narod. Trebalo je poći dalje i tako se pred njih postavilo pitanje opće jedinstvene političke organiza­ cije. Zbog toga je došlo do sastanaka 2. i 3. ožujka i do tzv. Zagrebačke rezolucije u kojoj se govori o oslobođenju i ujedinjenju svega naroda i zago­ vara koncentracija narodnih stranaka i grupa. Zatim je Lorković referirao o zadacima i svrsi Narodnog vijeća. Naš je narod —prema Lorkoviću —shvatio poziv vremena, a pogotovo Cesi koji nisu u položaju da bi im drugi priznali ono što je češki narod spoznao kao potrebu: ujedinjenje u svoju slobodnu državu. Narodno vijeće mora imati u programu sve što je potrebno kako bi se oživotvorila naša temeljna misao. Prva zadaća in concreto treba da bude: provođenje organizacije posvuda ili opet njeno usavršenje, jer je potrebna jedinstvena fronta i tako jaka da je neprijatelj ne može probiti; druga je zadaće —uspostava potpune discipline, jer je ona potrebna i u doba mira; pri tome izjave ne smiju biti različite, dok taktika to može biti, samo što je Narodno vijeće treba odrediti za razne krajeve i različite skupine, tako da i parlamen­ tarna taktika bude izraz mišljenja Narodnog vijeća, a za štampu vrijedi to isto; treća zadaća —u pogledu djelovanja u vrijeme prelaza iz sadašnjeg u novo stanje Vijeće ima ogroman zadatak da spriječi nerede, možda i građanski rat, a da uređuje i rješava pitanje snabdijevanja; zato su potrebni pododbori Vijeća za sve velike poslove (organizacije, financije, sirovine i drugo); četvrto —uvesti narod, s mnogo razumijevanja, u novu narodnu slobodnu državu, a to znači rješavati interna socijalna i ekonomska pitanja, stvarati, prema tome, temelje nove države na pravici i pravnom poretku; peto — pripremiti sav 221

materijal potreban za diskusije na međunarodnoj konferenciji mira. Kad je Lorković završio izlaganja, dr. Anđelinović je pročitao izjavu Srpske narodne radikalne stranke, a Pavelić je zaključio prijepodnevnu sjednicu i njen nasta­ vak zakazao za 15 sati poslije podne. Popodne je sjednica nastavljena i Korać je odmah —predlažući da se diskutira o Lorkovićevu referatu —postavio pitanje postoje li svi preduvjeti za održavanje discipline. Treba —rekao je on —doći načisto s pitanjem jesu li složni u tome da žele posebnu narodnu državu bez obzira na okvire i dinastije. Poslije Korača uzeo je riječ S. Radić i naglasio da se međunarodna situacija pristupom Sjedinjenih Američkih Država silno izmijenila. Na budućem će se kongresu mira moći prvi put sasvim slobodno govoriti. On sam jest pristaša najradikalnijeg rješenja, a narod će ga razumjeti sa svoje strane. Na to je Korošec istakao da predstoji formiranje vlade koja će predložiti federalizaciju Austro-Ugarske: Windsichgrätz i Szerenyi, a zatim Kärolyi. Austrijski krugovi smaraju da se u Hrvatskoj (u Translajtaniji) stvari razvijaju polaganije. Mora se ubuduće —mišljenje je Korošca —više naglašavati Bačka, Banat, Međimurje i zapadno-ugarski Slovenci (iz Prekomurja) nego što se to činilo do sada. Eventualne dvije vlade u Hrvatskoj (Koalicija i Narodno vijeće) bile bi vrlo pogibeljne. Ni u jednom slučaju ne bi u Hrvatskoj imali u rukama željeznički saobraćaj —završio je Korošec. Radikal prof. Nedeljković je zatim izjavio da je Koraćevo pitanje preuranjeno, a Petričić je ustao u Koraćevu obranu navodeći da ga nisu dobro shvatili i da je on posve radikalan. Dr. Kramer je dodao da se slaže s njim i da je protiv okvira. Samoopredjeljenje naroda usque ad finem glavni je zahtjev i pitanje je da li odbijaju a limine ponude Beča i Pešte. »Ako nas ministarstvo u Beču —rekao je on —pozove u kritičnom momentu, narod će sav bez kompromisne taktike odlučiti na pravu stranu.« Dr. Sunarić iz Sarajeva izjasnio se za slobodu i jedinstvo, a Drinković je podnio skupu tekst ovih prijedloga: »(1) Sakupljeni, da utemeljimo ’Narodno vijeće SHS’ složni smo u misli i u radu za oživotvorenje potpuno samostalne, suverene i nezavisne slobodne države svega naroda SHS na cijelom neprekinutom etničkom teritoriju toga naroda. U tu svrhu već danas se zalažemo, da ni kao pojedine osobe, ni kao pojedine stranke, ni kao pojedine pokrajine, ni kao pojedine parlamentarne korporacije, nećemo stupiti u nikakve obvezatne dogovore s nikakvim fakto­ rima izvan našega naroda, nego izjavljujemo, da ćemo, čim se ’Narodno vi­ jeće’ konstituira, skupno raditi prema uputama i zaključcima Narodnog vijeća SHS i delegacije od Narodnog vijeća za to opunomoćene. (2) Odabire se odbor od 7 lica, koji će odmah još danas ili najdalje sutra stupiti u dogovore sa Hrvatsko-srpskom koalicijom u svrhu da pod gornjim uslovima stupi i ova u Narodno vijeće SHS.« Razvila se debata i o tim prijedlozima. Hribar je izrazio mišljenje da se mora najprije ustanoviti Vijeće, ali se slaže s Drinkovićevim prijedlogom da stupe u pregovore s Koalicijom. Austro-Ugarska želi —rekao je on —da nas zavara i razdijeli. Nikada više zajednice s Austro-Ugarskom! Treba najprije tražiti da se naša vojska vrati u naše krajeve. Na to je Pavelić upozorio da o Drinkovićevim prijedlozima postoje dva mišljenja i dvije struje: jedni su za 222

to da se prije toga razgovara s Koalicijom, a onda formira Vijeće, a drugi su pristaše osnivanja Vijeća i bez tog prethodnog dogovora. Bukšeg se založio za prvo: da se pregovara s Koalicijom, rekavši i to da treba protumačiti narodu već prije glavna načela, osobito prevažno agrarno pitanje, pa zatim radničko, itd. U pitanju vojske slaže se s Hribarom, a misli i to da se s Koalicijom mora pregovarati, samo što neće moći doći do rezultata za dan-dva. Radić i Sunarić založili su se da konferencija prihvati Drinkovićeve prijedloge, a na to je sam Drinković ponovno uzeo riječ i tumačio svoj prijedlog. Na kraju bili su stav­ ljeni na glasanje i jednoglasno prihvaćeni. U odbor za pregovore s Koalicijom bili su jednoglasno izabrani: Laginja, Korošec, Sunarić, Petričić, Drinković, Budisavljević i Korać. Popodnevnu sjednicu su okončali u 19 sati, a iduću je predsjedatelj zaka­ zao za 6. listopada u 10 sati prije podne. Cijeli odbor sedmorice otišao je s konferencije u Gornji Grad u sabornicu da razgovara s predstavnicima Koalicije i da ih obavijesti o zaključku konfe­ rencije. U predsjedničkoj sobi dočekali su ih Sv. Pribićević, Guido pl. Hreljanović i Većeslav Wilder. Korošec je ukratko izložio prisutnim predstavnicima Koalicije svrhu odborova dolaska te zaključak konferencije, istakavši da je želja učesnika konferencije da i Hrvatsko-srpska koalicija uđe u Narodno vijeće. Hreljanović je na to izrazio shodnost zajedničke akcije, jer je to postulat časova koje proživljavaju; Drinković je pročitao prijedloge i u prijepisu ih predao Pribićeviću. Sam Pribićević je na to u svom retorski briljantnom odgo­ voru rekao kako osjeća da nastupaju veliki historijski dani u kojima se ima odlučiti i sudbina našeg naroda; da nijedna stranka ne može u takvim prili­ kama sama predstavljati narod i da na sebe preuzima odgovornost; da misli kako se Hrvatsko-srpska koalicija u principu slaže s prijedlogom da sve na­ rodne stranke zajednički rade; da se nadaju najboljemu, ali da već zbog same stvari kao i zbog formalnih razloga ne mogu dati obvezatan odgovor u ime Koalicije prije nego što to ona sama formalno ne zaključi, a to će Koalicija učiniti u najkraćem roku. Petričić je na to primijetio da su stranke koje već sudjeluju uzele u obzir mogućnost da Koalicija pristupi Vijeću i da bi zato do njena odgovora mjesta njenih delegata ostala nepopunjena, no da bi se rad nastavljao. Pribićević je na to odgovorio da će sutra u nedjelju (6. X) poslati zastupnicima telegrame, a u utorak (8. X) ili najkasnije u srijedu (9. X) da će vijećati, te zaključke odbora odmah saopćiti, tako da bi eventualno mogli odmah početi pregovori. No, neka samo nastave sa svojim radom - završio je on. Laginja je samo dodao da se sve te formalnosti daju lako urediti i na kraju su svi prisutni prihvatili slijedeće: »1) Hrvatsko-srpska koalicija će imati sjednicu svojih zastupnika utorak ili srijedu, da vijeća, uz ostale važne stvari, vrhu predanog joj prijedloga; 2) u srijedu ili najdalje četvrtak pristupit će se zajedničkom dogovoru ili eventu­ alno predati odgovore; 3) radi slabih prometnih prilika i prema zaključku —sakupljeni će nastaviti vijećanje, pretresti statut, odabrati odbornike; 4) dok Koalicija ne preda odgovora, ne će se odbor konstituirati, nego se može imeno­ vati privremeni poslovođa, koji će voditi poslove, dok se ne pristupi zajednič­ kom konstituiranju —što će se odmah učiniti, čim Koalicija pristupi; 5) ako Koalicija ne pristupi —koje mnijenje nijedan prisutni ne dijeli —sudjelujući će se 223

konstituirati odmah nakon odgovora Koalicije; 6) do tada sve, što se uredi, ostaje provizorno i pro foro interno-, u novinama ne dolazi zasada ništa drugo nego općeniti komunike, u kojem se, prema prijedlogu Laginje, ima javiti, da se ’raspravlja’, a da će se konačne zaključke javiti. —7) Dr. Korošec još nadodaje, da u slučaju da Koalicija ne pristupi Narodnom vijeću —ipak bi bilo poželjno da odnošaji među strankama i njezinim organima ostaju prijateljski. —Opaža se, da su ovaj sporazum svi složno prihvatili kao obvezatan za sve prisutne i sudjelujuće stranke.« Sutradan prijepodne konferencija je nastavljena, i Drinković je izvijestio 0 razgovorima s predstavnicima Koalicije. Njegov su referat, nakon nekih razjašnjenja, jednoglasno prihvatili. Na to je Anđelinović pročitao pravilnik 1 u generalnoj debati o njemu Kramer je upozorio na činjenicu da je Istra već obuhvaćena organizacijom, da se nalazi zastupljena u Narodnom svetu, a da je središnji odbor Vijeća prevelik; stoga i predlaže da se uz plenum osnuje predsjedništvo, a da se ustanova središnjeg odbora briše. Treba —po njegovu mišljenju —uključiti sve saborske zastupnike, a osim toga potrebne su garan­ cije da se isključi majorizacija, jer svaka stranka mora biti osigurana od majoriziranja. Drinković je branio pročitani nacrt od prigovora, i to je činio zbog shodnosti, a I. Cankar se složio s Kramerom, predloživši da bi i zemaljske zastupnike trebalo pozvati u organizaciju. Cervar se pak složio s Drinkovićem i upozorio da činjenica što je Istra već zastupljena u Narodnom svetu ne isključuje mogućnost da samostalno šalje svoje predstavnike u Narodno vi­ jeće. Zagovara i ustanovu središnjeg odbora —protivno Krameru —jer su predsjedništva —mislio je Cervar —previše reprezentativna. Surmin je ustvrdio da smatra majoriziranje isključenim, a da su u pogledu Sabora uzeti u obzir samo oni koji mogu doći u priliku da pregovaraju. I Petričić je branio nacrt pravilnika i upozorio da će plenum biti rijetko, a možda i nikad sazivan; međutim, dr. Ivan Marija Cok izjasnio se za to da se ukine središnji odbor, a proširi predsjedništvo. Izrazio je želju da se nova organizacija nazove »Na­ rodni odbor«, jer riječ »vijeće« neće prihvatiti Slovenci.40 Dr.Janko Simrak zagovarao je, s druge strane, upravo ustanovu središnjeg odbora, a Kramer je na to ponovno uzeo riječ i izjavio da se zastupnici ne mogu isključiti iz ple­ numa, pa i nemali pravo glasa; u pogledu Istre da je principijelno za to da Istra bude zastupana preko Narodnog sveta. Prihvativši nacrt nakon generalne debate kao podlogu za specijalnu, prešlo se na pojedinosti, no kako se nisu mogli složiti u svim točkama pravilnika, izabrali su na kraju odbor četvorice kojemu su povjerili da razmotri i riješi neka sporna pitanja, jer su bili prihvatili samo prve tri točke nacrta. U taj odbor ušli su: Drinković, Anđelinović, Kukovec i Smodej. Popodne je taj odbor četvorice referirao plenumu o učinjenom i tako je konferencija —nakon oduže debate —prihvatila pravilnik u konačnoj stiliza­ ciji. Na to je Etbin Kristan saopćio da su Jugoslavenska socijal-demokratska stranka i Socijal-demokratska stranka u Hrvatskoj i Slavoniji, na konferenciji 6. X. prijepodne,41 zaključile da pristupe Narodnom vijeću i da on taj pristup u ime tih organizacija (Zagreb i Ljubljana) time objavljuje.42 Predsjedatelj dr. Pavelić pozdravio je tu Kristanovu izjavu i pročitao brzojavni pozdrav Češkog svaza i tekst pozdrava Konferencije upravljena Česima i Poljacima, 224

a potom je predložio da se na temelju prihvaćenog pravilnika izaberu članovi Narodnog vijeća za Sloveniju (Kranjska, Štajerska, Koruška, Gorica i Trst), Istru, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku-Slavoniju s Rijekom i Međimurjem. Zaključeno je pri tom da će Bačka, Banat, Baranja i ostala jugoza­ padna Ugarska birati naknadno svoje izaslanike,43 a tako isto birat će se naknadno odaslanici Hrvatskog i Bosanskog sabora kao i Jugoslavenskog kluba.44 Bili su izabrani i članovi središnjeg odbora, no kako svi članovi odbora nisu bili izabrani a i zbog toga što se očekivao odgovor Koalicije, bilo je zaključeno da se središnji odbor ne konstituira, nego da se bira poslovni odbor koji će voditi poslove predsjedništva do konstituiranja središnjeg od­ bora. U taj poslovni odbor ušli su: A. Pavelić, S. Budisavljević, I. Lorković, St. Radić, V. Korać, J. Šimrak, M. Drinković i Z. Petričić. Predsjedatelj dr. Pavelić iznio je na to prijedlog da se ovlasti netom iza­ brani poslovni odbor —ako Koalicija eventualno n e pristupi Narodnom vijeću - da proglasi sastav predsjedništva Vijeća i središnjeg odbora. Taj su Pavelićev prijedlog učesnici konferencije jednoglasno prihvatili i za tu eventualnost složno izglasali slijedeću listu: predsjednici —M. Laginja (kao izaslanik Jugo­ slavenskog kluba), A. Korošec i Vojislav Sola; potpredsjednici —A. Pavelić, I. Krstelj i treći koji će se naknadno sporazumno odrediti; tajnici —glavni tajnik Lorković, pa Drinković, Budisavljević, B. G. Anđelinović, Šimrak. Even­ tualno birat će se još dva tajnika iz Ljubljane i jedan iz Sarajeva. Na prijedlog V. Bukšega konferencija je prepustila središnjem odboru da to u svom djelo­ krugu odredi. I, na kraju, izabrala je članove redakcionog odbora za komunike i pozdravne telegrame Cesima i Poljacima (Drinković, Budisavljević, Anđelinović i Kramer), dok je daljnje vođenje pregovora s Koalicijom povje­ rila već prvog dana izabranom odboru sedmorice.45 4. Konačno i Koalicija. — Saborski klub Hrvatsko-srpske koalicije pod predsjedništvom VI. Nikolića-Podrinskog sastao se na predkonferenciji 8. li­ stopada da razmatra pitanje ulaska Koalicije u Narodno vijeće i tu raspravu nastavio i proširio sutradan. Na kraju tih vijećanja Klub je donio odluku da Hrvatsko-srpska koalicija im a da u đ e u Narodno vijeće. Klub je istovre­ meno povjerio petorici svojih članova (E. Lukinić, D. Popović, Sv. Pribićević, I. Ribar i V. Wilder) da u tu svrhu stupe u pregovore s drugim strankama i o daljnjem izvijeste saborski Klub Koalicije.46 Taj koalicionaški »odbor petorice« sastao se 10. X. s »odborom sedmo­ rice« koji su izabrali delegati konferencije za Narodno vijeće. Raspravljali su 0 svim pitanjima koja su bila povezana s pitanjem ulaska Koalicije u Narodno vijeće i —pošto su postigli potpun sporazum u načelnim pitanjima prihvaća­ njem i nadopunom pročitanog prijedloga od 8. X, kao i pravilnika Vijeća —pristali da u Banovini u Narodnom vijeću Koaliciji pripada 12, Starčevićevoj stranci prava 6, Socijal-demokratskoj 2, Seljačkoj 2, Srpskoj radikalnoj 2, Grupi oko »Glasa SHS« 1, onoj oko »Novina« 1 a oko »Malih novina« 1 mandat.47 U središnjem pak odboru: Koaliciji —5, starčevićancima —2, a svim ostalim strankama i grupama po jedno mjesto. U pitanju predsjedništva složili su se da će u najkraćem roku biti sazvan središnji odbor koji treba 225

da bira predsjedništvo, s tim da se predloži poslovnom odboru da sazove sjednicu odbora za 17. listopad. Na toj će se sjednici odrediti sve potrebno uz ovakav dnevni red: 1) biranje predsjedništva; 2) rasprava o akciji koja se ima poduzeti.48 —Do tog roka potrebne tekuće poslove vodio bi poslovni odbor dopunjen s dva ili tri člana Hrvatsko-srpske koalicije.49 Sutradan su se članovi odbora posavjetovali s A. Pavelićem. Pavelić je ostavio zahtjev da Koalicija da javnu izjavu, jer je u protivnom bolje da se pregovori razbiju. Budisavljević je na to primijetio da koalicionaši upravo, čini se, raspravljaju o tom konačno u plenumu i izrazio mišljenje da će Koaliciji biti teško da izađe s nekim novim prijedlogom. Na kraju su postigli sporazum da na sutrašnjoj konferenciji ne odstupaju od principa nepriznavanja prava na veto odobrenog Koaliciji u pogledu pojedinih osoba drugih stranaka, a da svakako ustraju pri zahtjevu da se objave obje točke Drinkovićeva prijedloga, makar u obliku komunikeja na kojem bi stajao i potpis Koalicije. Laginja je još postavio pitanje zašto ne bi nastojali da privuku u kolo i frankovce (Hrvat­ sku stranku prava), isključujući pri tom »najkompromitiranije kaponje«, ali 0 tome, čini se, nisu ništa na kraju zaključili.50 Na zajedničkom sastanku obaju odbora održanom 12. X. S. Pribićević je izvijestio da je plenum Koalicije jednodušno primio na znanje izvještaj s poli­ tičke strane; s tehničke strane bile su učinjene neke napomene na njegov račun, 1 to: 1) glede Radića i 2) da je u Narodnom vijeću prepušteno previše mjesta Starčevićevoj stranci prava. Na taj Pribićevićev izvještaj reagirao je šef starčevi­ ćanaca Pavelić i utvrdio da Koalicija želi brojčanu nadmoć, pa se tako razvila prepirka između njega i Pribićevića. U nju se umiješao Simrak, izjašnjavajući se u prilog Pribićevićevih primjedaba tvrdeći da je kod starčevićanaca važio uvijek princip da se Narodno vijeće stvara na temelju stranaka i grupa. Petričić je na to stao braniti stranku od prigovora i ustvrdio da su upravo starčevićanci predla­ gali da male grupe dobiju dva mjesta, a ne jedno. Pri podjeli saborskih mandata —rekao je dalje on —stranka se neće kapricirati za delegate od svoje strane a u pitanju predsjedništva da budu trojica. Pribićević je na to uzvratio da bi predsjednik imao biti samo jedan, da se ne bi tako prema vani pokazali kao tri plemena; da je u pogledu načelne baze na kojoj Vijeće ima počivati potrebna prestilizacija (»suverena država«, »neprekinuti etnografski naš teritorij« itd.), a da potpredsjednika može biti više. Pri tom Koaliciji nije stalo je li predsjednik Srbin, Hrvat ili Slovenac - završio je on. Laginja je na to dobacio da je conditio sine qua non da se objave obje točke Drinkovićeva prijedloga, ali se Simrak izjasnio protiv i tako se opet jednom nisu mogli složiti. Poslovni je odbor —u proširenom sastavu51 - održao u Zagrebu sjednice 15. i 16. listopada. Pri tom su se u pitanju konstituiranja središnjeg odbora pojavila tri mišljenja. Prvo: da se izaberu tri predsjednika —Slovenac, Hrvat, Srbin. Protiv toga je izneseno da ni prema vani ni prema unutra ne bi dobro djelovala ta rascjepkanost po plemenima koja bi se mogla tumačiti da je uperena protiv narodnog jedinstva za koje se upravo u taj čas vodi borba. Drugo se mišljenje sastojalo u tome da se nađe sposoban i agilan čovjek koji bi cijelu akciju preuzeo u svoje ruke i bio uglavnom odgovoran za političku liniju Vijeća. Protiv tog mišljenja se istaknulo na sjednici da takav čovjek na Jugu naprosto ne postoji! Zbog toga je Drinković iznio treći prijedlog: da se for226

mira direktorij od sedam ili više osoba od kojih bi većina mogla stanovati u Zagrebu. Za unutrašnji rad predložena su posebna tajništva i svakom bi tajništvu stajao na čelu po jedan član direktorija ili uopće koji član središnjeg odbora, a taj bi oko sebe okupljao stručnjake svog resora i bio odgovoran direktoriju za sav svoj rad. Pomišljalo se na slijedeća tajništva: tajništvo za narodnu zaštitu, za narodno gospodarstvo i financije, za rješavanje agrarnog pitanja, za radničke organizacije, za poštu, telegraf i željeznice, za ustav Dr­ žave SHS i tajništvo za propagiranje ideje Narodnog vijeća u širokim masama naroda i u inteligenciji. Poslovni je odbor dalje zaključio da se iz veoma važnih razloga imaju kooptirati dr. Fran Barac, Laginja i Korać. O tome je bio sastav­ ljen prijedlog središnjem odboru. Dugo se u tom odboru debatiralo o tome što bi Narodno vijeće imalo smjesta poduzeti. Uglavnom su pri tom izbila na površinu dva mišljenja. Jedni su predlagali da se u Hrvatskom saboru, u koji bi ušli predstavnici Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre i slovenskih zemalja, izda proklamacija upućena jugoslavenskom narodu u kojoj bi se naglasila načela sadašnje narodne politike. To bi imalo probuditi iza sna široke narodne mase i utrti put čitavom radu Vijeća. Drugo mišljenje pak sastojalo se u ovome: da iz sjednice središnjeg odbora (zakazane za 17. X) izađe manifest u kojem će se proglasiti to isto. Pri tom su zagovornici tog drugog mišljenja ukazivali na to da su još nespremni za čine, da Vijeće ne bi moglo preuzeti vlast u svoje ruke, jer ne raspolaže silom koja bi ga mogla zaštititi. Prema tome, čitava bi stvar izgledala kao kakva demonstracija nedostojna jakosti našeg naroda i ozbiljnosti časa. Naši narodni protivnici jednostavno bi rastjerali Sabor; narod bi izgubio povjerenje u ozbilj­ nost vođa, a pred vanjskim bi se svijetom komentiralo da narod od sedam milijuna još nije sposoban za slobodu i samostalnost. Osim toga, zagovornici drugog mišljenja su isticali i to da bi se u samom Saboru pojavili elementi koji bi pomutili jednodušnu volju narodnih poslanika i služili našim narodnim neprija­ teljima kao putokaz kojim imaju poći. Na kraju se poslovni odbor složio da središnjem odboru stavi slijedeći prijedlog na raspravljanje: središnji odbor mora izdati što prije proklamaciju na narod u kojoj će biti cijelom narodu jasno i bistro označena načela narodne politike. Istaknut će se narodno jedinstvo čitavoga našeg naroda i rješenje njegova problema ne parcijalno, nego u svoj svojoj cjelokupnosti. Zatim će se u proklamaciji istaknuti suverena jugoslaven­ ska država, osnovana na principu narodnog samoopredjeljenja. Nakon toga ima se akcija upraviti prema razvoju događaja i prema momentanoj političkoj situaciji. Tako će središnji odbor i zaključiti ima li se sazvati Sabor, kakvo će stanovište Sabor zauzeti u danom času i tako dalje.52 Doista, središnji odbor sastao se u Zagrebu u zakazani dan (17. X),53 i Korać je na sjednici zagovarao da se provede agrarna reforma na selu, a socijalna politika za radništvo. Izjasnio se za saziv Sabora i manifest Vijeća. U živoj diskusiji sudjelovali su i mnogi drugi, a Sv. Pribićević se zatim izjasnio protiv sazivanja Sabora i traženja neke odluke, ali se istovremeno založio da se Narodno vijeće odmah tog dana izjasni, a posebno o upravo objavljenom manifestu cara Karla.54 Uzeo je riječ i drugi prvak Koalicije D. Popović koji je upozorio odbor da je odgovornost koju je dotad nosila Koalicija na svojim leđima prešla na Narodno vijeće. »Danas —rekao je on - pojavljuje se sva sila 227

taktičkih pitanja koja su [se] morala već prije proučiti i izvesti na čisto. Ne smijemo dati Mađarima povoda da svim silama udare na Hrvate u obrani cjelokupnog teritorija krune sv. Stjepana.« Popović se dalje izjasnio protiv manifesta i skrenuo pažnju prisutnih na to da je Koalicija, počevši od rata 1914. god. pa dalje, onemogućila da neka retrogradna izjava izađe u svijet. U svakom slučaju, pristaša je manifestacije svih zastupnika. »Mi ne znamo —rekao je Popović - je li Wilson odlučio federalizaciju Austrije ili što više.« A to je taktički pitanje od najveće važnosti! Predsjedništvo stoga neka dade orijentaciju u roku od jednog ili dva dana. On osobno pristaša je velike skupštine čitavog Vijeća i svih zastupnika Carevinskog vijeća i svih sa­ bora .. ,55 Vjekoslav Jelavić je na to primijetio da u središnjem odboru nema sloge u kardinalnom pitanju. Želio je enuncijaciju Hrvatskog sabora, jer je masa to očekivala. Taktika straha ne valja i kunktatorska je politika pogi­ beljna —upozoravao je on, a Popović je odmah reagirao i rekao da se ne radi 0 strahu. Priskočio je u pomoć Popoviću i Dušan Peleš, navodeći kako ne bi htio da se ičim unizi nivo Narodnog vijeća, dok je Kramer iznio prijedlog da se Narodno vijeće proglasi permanentnim.56 Vijećanje su nastavili 18. i 19. listopada i na kraju objavili zajedničko saopćenje za javnost u kojemu stoji da je na tom sastanku izabrano predsjed­ ništvo Narodnog vijeća u ovom sastavu: A. Korošec, predsjednik; A. Pavelić 1Sv. Pribićević, potpredsjednici; tajnici: S. Budisavljević, M. Drinković i I. Lorković. Dalje, da je odbor prihvatio ove prijedloge: 1) u pogledu rada u sabo­ rima (u Zagrebu i Sarajevu); 2) da se pribave propusnice za Švicarsku člano­ vima središnjeg odbora;57 3) da se središnji odbor proglasi permanentnim. Istovremeno bio je objavljen - u završnoj redakciji - sastav plenuma Narod­ nog vijeća i njegova središnjeg odbora koji je, dakako, obuhvatio i predstav­ nike Koalicije. Dva dana kasnije (21. X)58 središnji odbor u maloj dvorani Sabora održao je novu sjednicu, dakle na dan kad je Wilsonov odgovor Beču već bio odštam­ pan u jutarnjim zagrebačkim novinama. Tom su prilikom formirane pojedine sekcije i za pročelnika sekcije za narodnu obranu određen je M. Drinković, St. Radić za pročelnika agrarne, Lorković financijsko-političke, a Budisavlje­ vić za pročelnika sekcije za financiranje Narodnog vijeća. B. G. Anđelinović bio je izabran da vodi sekciju za agitaciju i organizaciju; saobraćajnu su povjerili Wildem, sekciju za aprovizacije Cezaru Akačiću i Sv. Deliću, a Bukšegu sekciju za socijalnu politiku. Upravna sekcija ušla je u nadležnost pred­ sjedništva; kod ustavne se nisu mogli pravo složiti: predlagalo se da se pričeka s imenovanjem dok se ne vrate delegati iz Švicarske. Pao je prijedlog da sekciju vode Petričić i Ž. Miladinović, ali je Miladinović izjavio da je to preuranjeno i na tome je, čini se, ostalo. Odbor je zaključio da pripremnim radovima u sekciji za mirovne pregovore rukovodi Fran Barac, dok su na čelo prezidijalnog biroa postavili predsjedničkog tajnika, s tim da se predsjedništvo Narod­ nog vijeća pobrine za namještaj i uređenje biroa.59 U diskusiji je Bukšeg pred­ lagao da se izvrši što veći pritisak na Zemaljsku vladu da što prije izvuče hranu iz Srijema kako je ne bi vojska razvukla. Miladinović je predložio akciju da se ukine zabrana ćirilice, a A. Pavelić —koji je i predsjedavao sjednici —obavije­ stio je Odbor da su Pribićević i on ex presidii imenovali delegate za koje će se 228

zatražiti putnice za Švicarsku. Laginja —izrazivši nezadovoljstvo što nisu ni njega ni koga drugoga od starčevićanaca, izuzev Akačića, rasporedili na čelo sekcija - dodao je da će zbog toga poći u Švicarsku, ako mu bude moguće. Zagrebačke su novine tog jutra - kao što smo već spomenuli - objeloda­ nile vijest o Wilsonovu odgovoru Beču i čitav se grad odmah - a da nitko nije naredio - okitio narodnim zastavama. Studenti su održali popodne skupštinu, a navečer došlo je na Markovu trgu u Gornjem Gradu do burnih i bučnih manifestacija Narodnom vijeću i banu.60 Sutradan, 22. X, nitko nije radio, iako je bio radni dan. Ban Mihalovich uputio je proglas u kojem poziva da se sve manifestacije provedu trijezno, ozbiljno i dostojanstveno, ne narušavajući red, a u 10 sati prije podne započele su manifestacije pred kazališnom zgradom gdje se bilo sakupilo veliko mno­ štvo uz neprekidne poklike Wilsonu, Trumbiću, Jugoslaviji itd. Redali su se govornici: Pavelić, Radić, Korać, pa predstavnik studenata, Anđelinović, a za­ tim se mnoštvo svrstalo u povorku koja je pod hrvatskim, srpskim i sloven­ skim zastavama krenula u Gornji Grad pred sabornicu. U povorci su stupali austro-ugarski oficiri koji su carsku kokardu već na svoju ruku zamijenili narodnom, a uz njih su išli i oslobođeni srpski ratni zarobljenici. Prolazeći masa, pjeva, kliče i pozdravlja; pjevaju se stare ilirske davorije; odjekuje refren pjesme »Slovenec, Srb, Hrvat —zauvijek brat i brat«. Na Markovu trgu opet govori: Sv. Pribićević pozdravlja troimeni narod »koji tako svijestno manifestira za svoju slobodu i samostalnost«, dr. Cankar izru­ čuje masi pozdrave Ljubljane, Drinković zahvaljuje srpskoj vojsci koja donosi pobjedu i koja se junački borila za svoju i našu slobodu, a St. Radić slavi i hvali pobjedu demokracije u svijetu riječima: »Militarizam danas je posvema skršen, a pruska kaciga smlavljena. Dižu se narodi da iz svoje krvi proglase slobodu, a Wilsonova načela slave pobjedu po cijelom svijetu.« Za njim su još govorili dr. Ivan N. Novak kao predstavnik Međimurja i socijal-demokrat Bukšeg ispred radništva.61 Povodom tih burnih manifestacija zagrebačka Vojna komanda —u svom brzojavu upućenom Vojnoj kancelariji cara Karla62 —okarakterizirala je situ­ aciju kao vrlo ozbiljnu. Ponovne demonstracije —stoji u telegramu —uz sudje­ lovanje oficira i ratnih zarobljenika; masa se bratimi s vojnicima; kliče se Wilsonu, Masaryku, »zelenom kaderu« i Pašiću, a pjeva se marseljeza i crno­ gorska himna; govornici drže razdražujuće govore i sve poprima zabrinjava­ jući karakter. U garnizonskom zatvoru u Zagrebu došlo je do nasilnog bijega zatvorenika (njih 130)63 i pri tome je prilikom upotrebe oružja od strane stražara bio ubijen jedan, a teže je ranjen jedan zatvorenik. Demonstranti traže da se s državnog kolodvora skinu njemački i mađarski natpisi, dok je karlovački kolodvor djelomično razoren, pri čemu su u velikom broju sudjelo­ vali vojnici. Tamo je ipak pošlo za rukom da se uspostavi mir. Garnizon je malobrojan; oficiri nisu potpuno pouzdani i neki su od njih, navodno, prili­ kom demonstracije sudjelovali i pri polaganju prisege Narodnom vijeću. Ban je tom manifestacijom opomenut, a Narodno vijeće to će isto učiniti, no postepeno mu izmiče vodstvo iz ruku. Zbog toga komanda hitno moli da se nikakvi uredi ili ustanove a.u. okupacione vlasti iz Srbije i Crne Gore ne sele u Zagreb. 229

U nadopunu gornjem telegramu zagrebačka je Vojna komanda izvijestila Karla i nadležne vojne urede novim brzojavom64 da je i u Otočcu došlo do manifestacija i povorke u kojoj su stupali vojnici, a i oficiri; međutim, nije došlo do ispada. U Zagrebu vlada sada mir, ali upravo stiže vijest iz Varaždina da je masa znatno oštetila kolodvorsku zgradu, samo što komandi još ništa pobliže nije poznato.65 Čini se da su tog dana bili kod bana Mihalovicha Pavelić i Pribićević i upitali ga —pošto su se prethodno o tome sporazumjeli —što bi ban kao šef egzekutive u Banovini učinio ako bi oni složno podnijeli u Saboru prijedlog o raskidu svih državnopravnih veza s Ugarskom. Mihalovich im je stao objaš­ njavati da mora stajati na legitimističkom stanovištu. Mogao bi, doduše, pre­ uzeti zajedničke urede, ali nedostaje legalna podloga dok ugarski parlament bar ne izglasa zakonski članak o personalnoj uniji. U to se, slučajno, javio banu telefonski netko iz predsjedništva ugarske vlade u Budimpešti i tako se neočekivano Mihalovichu pružila prilika da o tome pita za mišljenje predsjed­ nika vlade. Wekerle je analogno odgovorio i rekao da se ta pitanja moraju rješavati na međunarodnom kongresu, no da se o nekim pitanjima mora već sada pregovarati. Čini se da je ban tom prilikom upozorio prvake Narodnog vijeća da mora o tome prije obavijestiti Karla, a to će utoliko lakše učiniti što ga je kralj već prije bio pozvao u audijenciju. Na to su zatražili od Mihalo­ vicha da ukine cenzuru, omogući slobodu štampe i pravo sastajanja i da pokloni pažnju pitanjima aprovizacije. Ban je odgovorio da mu je prehrana glavna briga, i njegovi su sugovornici na kraju razgovora stekli dojam da se Mihalovich neće protiviti spomenutoj odluci Sabora (raskid državnopravnih veza!), ako je Sabor stvarno prihvati.66 O tom sastanku s banom oni su referirali na sjednici središnjeg odbora,67 a zatim je Akačić - u nastavku sjednice —upozorio odbor na situaciju u snab­ dijevanju (»Obećani ceres-vlakovi ne dolaze. Sto dolazi, to je za Banovinu«). Wilder je dodao da bi Narodno vijeće trebalo da se stavi na čelo i da zahtijeva; zato su prihvatili prijedlog da on i Akačić telegrafski zatraže vagone od mini­ starstva rata. Raspravljali su u odboru o glasinama o nekom novom Narod­ nom vijeću;68 Laginja je govorio o hrvatstvu, dok je Drinković branio svoj jučerašnji poklik Srbiji i Jugoslaviji, spomenuvši da ima makinacija i podlih ljudi koji su bili u tuđinskoj službi. Da bi prekinuo daljnju polemiku, Pavelić je predložio da pređu na dnevni red. Korać je na to napomenuo da bi Narodno vijeće trebalo izdati brošuru pisanu pučkim jezikom, a Pribićević je dodao —osvrnuvši se zasigurno na Laginjine primjedbe —da je bojazan da vanjski svijet ne bi razumio dovoljno naše želje za jedinstvom donijela to da se država nazvala jedinstvenom. To je prema vani apsolutno potrebno, dok je njeno unutrašnje uređenje stvar konstituante. Raspravljali su zatim o ključnom pita­ nju: sazivu Sabora. U debati o tome Laginja je iznio prijedlog da se Sabor svakako sazove i da donese izjavu, s tim da se kasnije pozovu i drugi zastup­ nici; Barac je pak predlagao: prvo, da Sabor izjavi da ne priznaje integritet zemalja krune sv. Stjepana; drugo, da prihvaća Wilsonovo stanovište kao svoje staro stanovište; treće, da Sabor za šest saborskih zastupnika zatraži propusnice za inozemstvo; četvrto, da Sabor prizna Narodnom vijeću poli­ tičko vodstvo naroda, da mu ga preda, da odobrava manifest vijeća te da sam 230

donese odluku o odgađanju, s tim da prepusti Narodnom vijeću da prema svojoj uviđavnosti kasnije sazove Sabor, i to sabor čitavog naroda. U to je Hreljanović donio i saopćio vijest o događajima u Karlovcu i Otočcu (ili kako bi Laginja rekao: »o zločinima zelenog kadera«). Na tome je sjednica, čini se, i završila. 5. Zbivanja na Rijeci. - Međutim, tog su se dana zbili u Rijeci događaji koji su uvelike uzbudili i zabrinuli vlastodršce, osobito i prije svega one u Bu­ dimpešti. Sve je zapravo započelo mirno i miroljubivo: već 22. listopada pronio se Sušakom glas da će sutradan omladina i građani manifestirati za Jugoslaviju, a da će se ta manifestacija sastojati u tome da se kuće okite narodnim trobojkama, da omladina priredi prijepodne povorku na Sušaku pa da će zatim razni govornici držati govore o slobodi i narodnom jedinstvu. I, doista, sutradan (23. X) ogromna je većina kuća na Sušaku osvanula iskićena hrvatskim zasta­ vama, među kojima se opažalo i nekoliko srpskih i slovenskih, a već poslije 9 sati stali su se sakupljati manifestanti kraj tadašnjeg riječko-sušačkog mosta. Prolazio je odred pješadijskog puka bana Jalačića (Br. 79), garnizoniranog u Rijeci, i masa je oduševljeno kličući bratstvu i slobodi pozdravila vojnike koji su se u redu predvođeni svojim komandantom i pjevajući narodne pjesme vraćali s vježbe. Masa je na to formirala povorku koja je na čelu nosila Wilsonovu sliku iskićenu slovenskim, hrvatskim i srpskim trobojkama, a iza nje je jedan mladić nosio veliku hrvatsku trobojku, dok su druga dva s jedne i s druge strane nosila slovensku, odnosno srpsku. Na trgu je masi održao govor riječki kapelan dr.Juretić i nakon njegova govora prisutni su položili zakletvu Jugoslaviji.69 Kasnije su održali govore P. Ljubić, dr. R. Lenac, jedan student i vojnik, svi, dakako, u istom, protuaustrijskom duhu. Međutim, u Ri­ jeci su u međuvremenu »jelačićevci« na svojoj kasarni podigli hrvatsku za­ stavu. Na to im je bio odaslan odred kr. ugarskog redarstva pod oružjem sa zahtjevom da zastavu odmah skinu, što »jelačićevci« nisu htjeli učiniti, nego su pod trobojkom izašli na ulicu da manifestiraju. Putem, pred ekspoziturom gradske policije, ispriječio im se kordon policajaca. Došlo je do kraćeg puškaranja i vojnicima je pošlo za rukom da razoružaju policajce. Pošli su do sudske zgrade da puste zatvorenike na slobodu, što su i učinili, a potom je masa opustošila samu zgradu, porazbacala i spolila spise, a pokućstvo izbacila na ulicu. Prilikom sukoba poginuo je jedan stražar, s više njih bilo je ranjeno.70 Nastupilo je privremeno zatišje, ali je navečer došlo do borbi između »jelačićevaca« zabarikadiranih u kasarni i odreda što ga je mjesna komanda bila uputila protiv njih. Rano ujutro idućeg dana ponovno je uspostavljen mir, jer su buntovni »jelačićevci« položili oružje.71 Središnji odbor održao je tog dana u Zagrebu sjednicu,72 i Akačić je od­ mah izvijestio prisutne da još nema nijednog ceres-vagona; da je promet s Ri­ jekom obustavljen, a da željezničari s pruge Rijeka-Zagreb traže da se vrate u domovinu (Mađari!). Pošto je odbor saslušao razne informacije o neredima na željeznici i o nesigurnosti koja uzima maha, donio je zaključak da pozove na sjednicu bana i upozna ga sa svim tim. Prešli su na raspravu o pravilniku 231

središnjeg odbora, ali su je prekinuli čim je stigao ban. Pribićević je na to rekapitulirao sve informacije o nemirima na željeznici, spomenuvši i osnivanje nekakvih obrambenih straža,73 a na to je uzeo riječ ban Mihalovich i upozorio odbor da se mora naći put da Narodno vijeće dođe u kontakt sa Zemaljskom vladom, jer dvije vlade —naglasio je Mihalovich —ne mogu postojati. Na­ rodno vijeće može egzekutivu uzeti u svoje ruke, ali onda treba i da ponese odgovornost. Sigurno je jedno: da nemire većinom izazivaju vojnici, ali njih, na žalost, ne može obuzdati. Upozorio je na kraju i na to da mase vide upravo u željeznicama (željezničkim stanicama) utjelovljenje mađarske supremacije. Zagrebačka Vojna komanda izvijestila je telegramom74 Karla i nadležne 0 situaciji: u Zagrebu od jučer mir; današnji manifest Narodnog vijeća poziva ljude da ostanu mirni i da osnivaju odbore Vijeća sa zadatkom da štite imo­ vinu, da javljaju Vijeću osobite događaje i potrebe kraja i da Vijeće bude izvršni organ za narodnu zaštitu.75 U Karlovcu vlada također mir, kolodvor je zaposjednut; jučerašnje razaranje stanice, navodno, izvršili su pijani vojnici, uz pomoć prolazećeg transporta koji još nije mogao biti utvrđen; vijest iz Varaždina (šefa željezničke stanice) bila je pretjerana (prema informaciji veli­ kog župana u Varaždinu), jer su demonstranti zapravo skinuli mađarske nat­ pise na zgradi stanice, dok je u noći bio oštećen spomenik carice Elizabete; iz Otočca od jučer nema nikakvih vijesti. Iz Rijeke nema od jučerašnjeg izvještaja gradskog komandanta do sada nikakvih novih vijesti; telefonske veze s Rije­ kom još nisu uspostavljene. Jučerašnja saopćenja bana, naprotiv, vrlo su oz­ biljna; upravo javlja riječki komandant grada da je 79. marš-bataljon u 7.30 sati razoružan bez prolijevanja krvi, a da su hrvatsku zastavu vojnici sami skinuli 23. u 8 sati; s obzirom na nesigurnost položaja Komanda moli da se smjesta premjesti pobunjena kompanija. Vlada joj je javila da od 4 sata vlada u Rijeci mir i da su navodno iz Udina stigle trupe. Kompanija se ima prema naređenju centralne transportne uprave poslati u planine, itd.76 Središnji je odbor zasjedao i 25. X.77 Predsjedatelj je pročitao pozdrave gradova upućenih Vijeću u kojima izjavljuju svoju solidarnost s Vijećem, a za­ tim su raspravljali o pravilniku odbora i pri tome se složili u odredbi da zamjenik ima pravo sjednici prisustvovati i glasati, ako nije prisutan pravi član odbora. Saslušali su i najnovije informacije iz Beča, sadržane u pismima Da­ nila Dimovića, jednog od dvojice delegata koji su tih dana boravili u Beču 1 prisustvovali savjetovanju sa češkim i poljskim političkim predstavnicima (Ivan Lorković je bio drugi delegat). Prema tim informacijama bio bi profesor Heinrich Lammasch kao novi predsjednik vlade zasada dobar; Karlo je za to da zajednički poslovi i dalje postoje, ali Lammasch pita hoće li još postojati; 24. X. Lammasch je već bio designiran za austrijskog ministra predsjednika. Toliko Dimović.78 Iz Bosne je odboru stigla informacija da je Sarkotićev zamjenik v. Gurkovich ponudio članovima Narodnog vijeća da preuzmu vladu, a da će se u ne­ djelju (27. X) u Sarajevu održati velike manifestacije. Zato je odbor - ohra­ bren svim tim vijestima - ponovno stao razmatrati pitanje: š t o da Sabor na kraju zaključi? Laginja je predložio da Sabor, pozivajući se na načelo samoo­ predjeljenja naroda, zaključi da je prestalo zajedništvo s Ugarskom, da na bana prenosi upravu zajedničkih poslova i da ga ujedno pozove da na gospo232

darskom polju ukine sve centrale. Sv. Pribićević također zagovara saziv Sa­ bora i kaže da je dobro - ako postoji opasnost da se izvana unesu »šaranja« - da Sabor zaključi razrješenje Nagodbe i da se izjasni o više drugih pitanja (da odobri izjavu Narodnog vijeća od 19. X, da prenese vlast na Vijeće itd.). Budisavljević govori o konkretnim mjerama financiranja akcije Narodnog vijeća i kaže da stručnjaci savjetuju da se formira financijski odsjek s Veljkom Tomićem na čelu i nekoliko dobrovoljnih činovnika; da se uputi proglas kojim se poziva narod na upisivanje poreza; da se odsjeku dodijeli jedna soba u sa­ bornici (izvanstranački klub na drugom katu). Odbor je na kraju odobrio da kancelar Vijeća bude Janko Simrak, a predsjedatelj je pročitao primljeni brzo­ jav u kojem Osijek javlja da se priključuje Narodnom vijeću. Ponovno su stali raspravljati o situaciji i o pitanju saziva Sabora kao i sadržaja njegovih zaklju­ čaka, pa je pri tom došlo do incidenta s Radićem koji je, čini se, zagovarao radikalna rješenja. Odbor je održao sjednicu i sutradan.79 Prirodno da su se morali pozabaviti događajima u Rijeci, i Hreljanović je o tome izvijestio prisutne, rekavši da su pobunjeni »jelačićevci« odvedeni pod stražom u Pulu. Ne spadaju pod kompe­ tenciju zagrebačke Vojne komande, zato Hreljanović i predlaže da se Narodno vijeće telegrafski obrati dvorskoj kancelariji (Karlu koji se tog časa nalazio u Gödölö) i zatraži intervenciju. Očekuje se objavljivanje kraljeva manifesta —rekao je on dalje —u kojem će suveren priznati pravo samoopredjeljenja i ponuditi se kao neki poslovođa (»negotium gestor«) dok Narodno vijeće ne odluči što drugo. U svakom slučaju, potpuno je isključena svaka politika sile. Izlazi manifest upućen vojsci u kojem se vojnici pozivaju da se umire, jer će ubrzo doći do mira. Dezertera (»zeleni kadar») po Hrvatskoj ima sva sila, i u Slavonskoj Požegi su se pobunili i obilaze okolo sa 30 strojnica pljačkajući i pucajući. Feldmaršal barun Kövess poslat će ljude na njih, ako pukovniku Vučetiću ne bi pošlo za rukom da ih umiri.80 Varaždin moli da se odstrane mađarski vojnici iz tamošnjeg garnizona, jer građani insultiraju oficire. Murska Sobota traži da se zaštiti željeznička pruga Cakovec-Varaždin. Pukovnik Drofa mu je strogo povjerljivo saopćio da frankovci izazivaju. U svakom slučaju, »jelačićevcima« treba pomoći —završio je Hreljanović izvještaj koji je Odbor uzeo sa zahvalnošću na znanje. Zatim se brzo prešlo na raspravu o koraku o kojem je govorio Hreljanović i sam Hreljanović pa Lukinić i Barac predložili su da Mihalovich iz vlastite inicijative intervenira u prilog pobunje­ nika, dok je Petričić iznio prijedlog da se Narodno vijeće obrati izravno kralju. Odbor je na kraju zaključio da se Vijeće obrati banu da on zaštiti od kazne te ljude koji su radili iz patriotskih pobuda. Pavelić je na to ocrtao tok svog telefonskog razgovora s dr. Vladimirom Prebegom, jednim od prvaka Hrvatske stranke prava (frankovaca) i obavije­ stio Odbor da Prebeg nudi pristup te stranke Narodnom vijeću.81 Pavelić mu je međutim postavio kao uvjet da prije toga potpuno prihvate stanovište Na­ rodnog vijeća izraženo u manifestu od 19. listopada. U debati o tome dr. Peleš se takvom stavu usprotivio, jer bi se to moglo - po njegovu mišljenju —tuma­ čiti kao nepotrebna predusretljivost prema frankovcima, ako ih prime u svoje kolo, ali se s tim mišljenjem nije složio Pribićević koji je naglasio da je bezu­ vjetno nužno da frankovci prihvate prethodno bez ikakve ograde stanovište 233

Vijeća, a to je podupro i Drinković. Uzeo je riječ i Laginja i predložio da Narodno vijeće autoritativno protumači ili promijeni izraz »jedinstvena dr­ žava« upotrijebljen u objavi od 19. listopada, i to tako da je Narodno vijeće —kako se to vidi iz prijašnjih izjava —jednodušno da se jedinstvenost naše buduće države ima razumijevati u odnosu prema inozemstvu, dok će se o čita­ vom unutrašnjem uređenju odlučivati tek kasnije, prilikom njenog konstitu­ iranja. Ta je korektura —po njegovu mišljenju —potrebna da bi se predusrele kojekakve agitacije kao da tobože prijeti opasnost jednom, drugom ili trećem plemenu. Zatim je Lorković podnio izvještaj o razgovorima i dojmovima iz Beča. Raspravljao je sa Cesima o Wilsonovu odgovoru i oni su se složili da pričekaju reakciju i odgovor Beča, a prije toga da se češki i jugoslavenski delegati još jednom sastanu. Razgovarali su o putu u Švicarsku i spominjali potrebu kon­ takta između Narodnog vijeća i Jugoslavenskog odbora. Donijeli su odluku da se objavi da Jugoslavenski odbor ima pravo govoriti u ime našeg naroda u vezi s Narodnim vijećem. U Beču su se sporazumjeli da se ne stupa u pregovore s Lammaschom, a da se prvo traži primirje. Prema dogovoru (samo između jugoslavenskih predstavnika), naši bi uvjeti bili: 1) potpuna kapitulacija; 2) jugoslavenska vlada s potpunom egzekutivom; 3) državni teritorij prema etno­ grafskoj granici; 4) aprovizacija pasivnih krajeva žitom i nabavka industrij­ skih proizvoda i sirovina; 5) da se utvrdi način provođenja demobilizacije; 6) da Antanta sporna područja okupira (privremeno). Poslije toga da se s njom razmotri pitanje valute i državnog duga. Govori se da bi Cesi bili voljni da preuzmu 22 milijarde kruna duga,82 ali o tom pitanju još nema jasnog stava. Slovenci bi na svaki način tražili da se Trst priključi jugoslavenskoj državi. Ne pođe li im to za rukom, bolje bi bilo da pripadne Italiji, nego da bude svoj, neki corpus separatum u kojem bi tuđi utjecaji dolazili do nezgodnog izražaja po nas, dok bi Italija manjini zagarantirala neka prava. Nijemci (austrijski) če se obratiti Narodnom vijeću da zaključe sporazum, ali Slovenci traže da se s njima ne pregovara dok Slovencima ne priznaju pravo na određene slovenske krajeve (Maribor, Ptuj). Cesi su u Pragu i Brnu preuzeli aprovizaciju u svoje ruke, a poslije toga i sve centrale.83 U svakom slučaju, u pogledu preuzimanja vlade: kada i kako? - o tome nije još ništa odlučeno. Kramar preporučuje da postupe dogovorno, ako sam postupak i ne bi morao biti istodoban. Češki i jugoslavenski predstavnici donijeli su zaključak da više ne govore u bečkom parlamentu. Toliko Lorković. Saslušavši taj izvještaj o situaciji, odbor je donio zaključak da se odgovori Tihomiru Ostojiću (Novi Sad) da misle na njih kao i na se, pa da treba da se oni sami dogovore i urede stvari između sebe, a potom da stupe u dogovor s Narodnim vijećem;84 da Narodno vijeće odgovori načelniku Ljubljane da potpredsjednici Pribićević i Pavelić ne mogu u utorak (29. X) doći onamo, jer je Sabor sazvan za taj dan,85 a što se tiče željezničkog spoja, da o tome misli Narodno vijeće. Pribičević je na kraju izjavio da ga zove ban, a Viječe je tom prilikom donijelo zaključak da se ima opozvati banova naredba kojom se pivarskoj industriji dodjeljuje 60 vagona ječma, jer je time ugroženo snabdije­ vanje. Povjerljivi izvještaj o situaciji obavještajnog biroa a.u. Vrhovne komande 234

u Badenu za 26. X.86 navodi da na području zagrebačke Vojne komande do­ lazi do masovnog dezertiranja i da se množe slučajevi pljačke; da su u Požegi otkazali poslušnost vojnici tamošnjeg kursa za gađanje iz strojnice, a da im je okružna komanda odobrila odsustva, pod uvjetom da predaju oružje; prema izvještaju požeškog velikog župana kasarna je prazna i grupe momčadi pucaju po mjestu; netko iz domobranske kompanije u Pleternici pucao je noću u ko­ mandantove prozore; »jelačićevci« su pod pratnjom odvedeni morskim putem u Pulu; čini se da bi mogli izbiti nemiri u okolici Rijeke pri traganju za odbjeglima; u Varaždinu su mađarski oficiri ugroženi; iako nije poznata ni­ kakva šteta, upravitelj pogona u Murskoj Soboti zahtijeva da se zastraže svi objekti na pruzi Cakovec-Zagreb; u Plaškom su civili predvođeni dvojicom uniformiranih razorili stanicu i opljačkali aprovizacioni magazin.87 U istom izvještaju nalazi se i vijest da je tog dana u Budimpešti formirano Narodno vijeće pod predsjedništvom grofa M. Karolyia i da je Vijeće objavilo svoj program od 12 točaka. Među njima navode se točka 5 (da Narodno vijeće priznaje autonomiju svim narodnostima Ugarske na temelju prava na samoo­ predjeljenje u okviru Ugarske) i točka 10 (da Vijeće priznaje novostvorenu poljsku, ukrajinsku, češku, njemačko-austrijsku i jugoslavensku državu i da se izražava spremnim da s njima stupi u uski politički i ekonomski savez). Češki su predstavnici prvi otputovali iz Beča u Švicarsku, a za njima je tog dana (26. X) pošla i delegacija Narodnog vijećah »Stupit će —kako je o tome javljao zagrebački ’Obzor’ u broju od istog dana —u sporazum s drom Trumbićem i ostalim članovima Jugoslavenskog odbora i sa srpskom vladom te drugim političkim faktorima.« U istom broju lista nalazila se i vijest da je Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sazvan za 29. listopada u 10 sati prije podne. Predsjednik Narodnog vijeća A. Korošec —prije nego što je otputovao u Švicarsku —sastao se sa šefom obavještajnog biroa a.u. Vrhovne komande pukovnikom Maksom Ronge koji se jednako bojao boljševičkog »kaosa« po ruskom uzoru kao i njegovi pretpostavljeni u Badenu predvođeni samim Kar­ lom.89 Ronge mu je pri tom povjerio da namjerava otputovati u Zagreb, i Korošec mu je u tu svrhu dao pismo za Svetozara Pribićevića (Beč, 26. X. 1918)90 u kojem stoji da mu to pismo donosi pukovnik Ronge, šef obavještajne službe Vrhovne komande. Ronge je došao k njemu (Korošcu) kako bi utjecao na vojnike da ne izazivaju nered koji bi doveo do boljševizma. Stvar je važna i stoga mu je savjetovao da ide k njemu u Zagreb (Pribićeviću) i da s njim razgovara kako bi Pribićević čitavo pitanje dao Narodnom vijeću da donese odluku. Danas (Korošec) putuje u Švicarsku i čim se vrati, potražit će ga u Zagrebu - javlja na kraju. Međutim, Ronge je zbog drugih poslova bio spriječen da otputuje i tako je pismo ostalo u njegovu džepu, neiskorišteno. Središnji je odbor i 27. zasjedao i raspravljao.91 Pri tom je predsjedatelj obavijestio prisutne da saborski zastupnik M. Došen (SSP) javlja da željeznički činovnici namjeravaju napustiti svoja mjesta zbog nemira, a zatim je bio proči­ tan dopis Hrvatske stranke prava upućen predsjedništvu Narodnog vijeća u kojem stranka javlja da stoji bezuvjetno uz objavu Narodnog vijeća od 19. listopada 1918. Tresić-Pavičić92 je na to odmah nadovezao - uzimajući riječ u debati o eventualnom pristupu te stranke —da se u ovom svečanom 235

trenutku ima računati sa cjelokupnom narodnom snagom pa da valja to pita­ nje pristupa razmotriti ozbiljno, ali je istakao i to da su, ipak, teški grijesi te stranke (frankovaca). Odbor je prihvatio prijedlog Bukšega da o tome ra­ spravljaju na idućoj sjednici, a Hreljanović je u nastavku ponovno informirao odbornike s vojnog sektora da je na pruzi Zagreb—Slavonski Brod opljačkano 150 vagona;93 pošta u Zagrebu je u opasnosti i njen direktor traži od ugarskog ministarstva trgovine pomoć; kraljev manifest bi imao uskoro izaći; kantina u Orahovici je razrušena, a njena straža pridružila se »boljševicima«;94 Hughes-telefonska škola odstranit će se za kratko vrijeme iz zgrade realne gimna­ zije u Zagrebu. Oficirima i vojnicima koji su bili u manifestacijama neće se ništa dogoditi; progonit će se samo pljačkaši i rušitelji. Inače nema ništa osobito. Zajamčeno je potpuno ispunjenje političkih želja svih naroda. Toliko Hreljanović. Za njim je Lorković upoznao odbor sa slijedećom informacijom iz vojnih krugova: u Rudolfovoj kasarni u Zagrebu spremaju se grupe koje žele otići kući, ali tako da iz Zagreba ne odu praznih ruku, tj. da se među vojnicima stao širiti boljševizam, da je slaba ishrana — prema Lorkoviću —svemu tome kriva i stoga bi bilo uputno da se omogući civilima da idu u kasarne i djeluju pomirljivo. Poslije Lorkovića je Dušan Popović izrazio mišljenje da se s Vojnom komandom mora postići sporazum što prije, a Tresić je preporučio da se što prije organizira narodna vojska kako da bi se s jedne strane spriječilo »boljševištvo«, a s druge omogućio ulaz trupama Antante u naše zemlje. Drinković je upozorio prisutne da vojnici, u priličnoj mjeri, napuštaju kasarne, i to pod oružjem, a da nered dolazi odatle što postoje dvije vlade u zemlji. Zato on i predlaže da sva vlast prijeđe u ruke Narodnog vijeća i da se to dosljedno i provede. Na kraju je Anđelinović podnio tri konkretna prijedloga: prvo, da se iz vojnih magazina dobavi oružje za Narodno vijeće; drugo, da se u utorak naoruža akademska garda za očuvanje mira i reda prigodom manifestacione sjednice Hrvatskog sabora; treće, da se hrvatski i srpski sokoli organiziraju i naoružaju u istu svrhu. Odbor je prihvatio sva tri Anđelinovićeva prijedloga.95 U izvještaju obavještajnog biroa Vrhovne komande za taj dan96 stoji i to da su se pobunjenici, izgleda, iz Požege raspršili u bande; da na području Zagreba dezerteri ugrožavaju željezničke pruge zbog čega željezničko osoblje u Novskoj otkazuje službu; da je u Sunji —čini se —pobjegla stanična straža, a da se ban Mihalovich boji ekscesa, ako mađarske natpise na uredima Vojne komande ne bi odstranili.97 U Beču je austrijski ministar unutrašnjih poslova pozvao češkog poslanika Tusara i saopćio mu da a.u. Vrhovna komanda želi s njim razgovarati.98 Tusar je odbio da ide u Baden (sjedište Komande), ali je pristao na to da s njenim predstavnikom razgovara u Beču. Tako se on i sastao s pukovnikom Rongeom koji je i njemu, kao prije Korošcu, povjerio da vojska srlja u boljševizam i da ga stoga moli da češki poslanici pođu na front kako bi privoljeli vojnike da ostanu na svojim mjestima. Tusar, svjestan da to zapravo znaći da su Austro­ ugarskoj dani odbrojeni, izvukao se i rekao da će o tom koraku vojnog rukovodstva ponajprije obavijestiti vodstvo Narodnog Vybora u Pragu, a da će mu odgovor stići do sutra ujutro. U toku noći (27. X. u 22 sata) govorio je s Pragom (Rašin) i tom prilikom saznao radosnu vijest: Wilson je u ime SAD 236

priznao čeho-slovačku državu. Stoga je odgovor Praga Badenu glasio: »Ne možemo slati nikakve izaslanike na frontu sve dotle, dok Austro-Ugarska ne kapitulira bezuvjetno.« Rašin je u Pragu sa svoje strane o takvom razvoju situacije odmah obavijestio dr. Scheinera, vođu sokola, koji je alarmirao so­ kole. Tusar je o svemu obavijestio i bečko tajništvo Jugoslavenskog kluba, a tajništvo se, dakako, požurilo da o tome odmah informira i predsjedništvo Narodnog vijeća u Zagrebu. Prije nego što je sutradan (28. X) stigao Ronge Tusaru, već je Tusara posjetio admiral Holub s istom molbom: pošto je u Puli —glavnoj a.u. ratnoj luci na Jadranu —izbila pobuna, a luka stoji bez obrane, to je prijeko potrebno da poslanici utječu na mornare da bar ostanu na brodo­ vima, dok se ne zaključi primirje. Tusar je sa svoje strane saopćio odgovor Praga i admiralu Holubu i pukovniku Rongeu, s tim da ga Ronge saopći i caru Karlu. Ronge je posjetio Tusara i po treći put saopćio mu da su već poduzeti koraci za kapitulaciju na fronti. No, trebalo je to provesti i diplomatskim putem. Grof Gyula Andrässy mlađi već je bio naslijedio Buriäna u resoru vanjskih poslova na bečkom Ballhausplatzu, a Karlo je iz mjesta Gödöllö telegrafirao caru Wilhelmu (26. X) da će u roku od 24 sata zatražiti separatni mir i hitno zaključenje primirja. Doista, 27. X. navečer poslali su iz Beča u Stockholm (Washington) poznatu notu (datiranu sa 28. X) u kojoj između ostaloga stoji da je austro­ ugarska vlada spremna da odmah, ne čekajući rezultat drugih pregovora, započne pregovore o miru između Austro-Ugarske i protivničkih sila i o što skorijem primirju na svim frontama. To su samo čekali i češki i naši predstavnici (u Pragu i u Zagrebu)!99

Bilješke 1 Za političku situaciju kod Slovenaca opš.: Janko P 1e t e r s k i , Prva odločitev Slovencev za Jugoslavijo. Politika na domaćih tleh med vojno 1914—1918, Ljubljana 1971; dr. Momčilo Z e č e v i ć , Slovenska ljudska stranka i jugoslavensko ujedinjenje 1917-1921. Od Majske dekla­ racije do Vidovdanskog ustava, Beograd 1973; Lojze U d e , Slovenci in jugoslovanska skupnost, osobito poglavlje »Deklaracijsko gibanje na Slovenskem (str. 86 i dalje), Maribor 1972. 2 Novine grupe koja se okupljala oko S.Budisavljevića. 3 Još na stranačkom zboru održanom 26. i 27. XII. 1917. u Ljubljani slovenski socijaldemo­ krati izjasnili su se za reformu Monarhije, za samoupravne cjeline i za združenje tih cjelina u federativnu jadransko-podunavsku opču državnu svezu. N o, cjelokupni izvršni odbor stranke na sastanku u Ljubljani 4. VI. 1918. donio je zaključak da »izjavlja svojoj solidarnost z vsem narodom v boju za državo SHS.« 4 Br. 137 od 9. VII. 1918. 5 Više o tome: Jan O p o č e n s k y , Der Untergang Österreicgs und die Entstehung des tschechoslovakischen Staates (Raspad Austrije i postanak čehoslovačke države). Prag 1928, str. 56 i dalje. 6 Dr. Srđan B u d i s a v l j e v i ć , Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb 1958, str. 108. 7 »Glas SHS«, br. 159 od 3. VIII. 1918. 8 »Obzor« od 13. VIII. 1918. 9 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str.25 6 -2 5 7 . 10 Novine su kasnije donijele ovakvo obrazloženje nepristupanja Dalmacije: »Sto Dalmacija nije pristupila u Narodni Svet nije se dakle dogodilo ni protiv očekivanja sviju, ni u zadnji čas. Dapače Dalmacija je navela i druge važne razloge za autonomnu organizaciju kao na pr. ovaj:

237

Dalmacija ne priznaje dualističkog uređenja Monarhije, pa je zato zaključila, da pristupi samo Općem Narodnom Vijeću, u kojem neće biti onih granica, što umjetno dijele naš jedinstven narod. Ono će se Opće Narodno Vijeće osnovati u Zagrebu a k njemu će pristupiti i Narodna Organizacija u Splitu, jer su članovi Narodnog Sveta ipso facto članovi Općeg Narodnog Vi­ jeća, a ne delegati organiziranog naroda ili kao cjelina za sebe. Ova će Narodna Organizacija Dalmacije u ostalom već sada sarađivati sa Nar. Svetom u svim zajedničkim i dodirnim poslo­ vima.« (»Glas SHS«, br. 190 od 1 1 .IX. 1918, članak Lj.Tomašića, Dalmacija i »Narodni Svet«) 11 Sastav predsjedništva: A. Korošec kao predsjednik (zamjenik prelat Kalan), dr. Lovro Pogačnik, dr. Josip Jerič, Fran Smodej (prof. Remec, zamjenik), Ivan Hribar, dr. Albert Kramer, Ivan Kejžar, dr. Đuro Cervar (dr. Poščić, zamjenik) kao članovi. 12 »Glas SHS«, br. 171 od 18. VIII. 1918. 13 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str.257-258. 14 Dr.Josip J e r i č , »Narodni svet« (Zbornik »Slovenci v desetletju 1918-1928«, Ljub­ ljana 1928), str. 148. 15 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str.285. 16 »Glas SHS«, br. 194 od 16. IX. 1918. 17 »Glas SHS«, br. 201 od 24. IX. 1918. 18 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str.300. 19 »Glas SHS«, br. 206 od 20. IX. 1918. Vidi: M. S l a v i č, Državni prevrat (Zbornik »Slovenci v desetletju 1918—1928«, str. 2 1 9-220. 20 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str.272—273. 21 Isti izvor, I, str. 285. 22 Korošec je posjetio ljubljanskog biskupa A.Jegliča i o tome je Jeglič zapisao u svoj dnevnik slijedeće: »Dalje je razodel: Narodni svet pripravlja ustavo za nas Slovence v Jugosla­ viji. Pripravljen hoče biti za vsak slučaj: ako Avstrija ostane, ali ako jo Antanta razkosa, kakor preti sedaj, ko je Avstrija z Nemčijo popolnoma zvezana ter gospodarsko in vojaško od nje popolnoma odvisna. Bil je nedavno pri cesarju: rekel mu je, da smo Slovenci še vedno vneti zanj in za dinastijo že iz načelnih razlogov, ker je katoliška, da pa nočemo tega vedno naglaševati, ker se z nami od strane centralne vlade prekrivično postopa in se naše zemlje zametujejo. O Hrvatih je rekel, da se nič ne pripravljajo in se ne pripravljajo in se ne poprimljejo resnega dela, le kregajo se. Le ti so zoper Avstrijo in nagibajo na ne popolnoma neodvisnost.« 23 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str.3 0 5-306. 24 »Glas SHS«, br. 133 od 4. VII. 1918. 25 SZ, VI, str. 1067 i dalje. Vidi: Većeslav W i l d e r , Dva smjera u hrvatskoj politici, Zagreb 1918. 26 Predstavnici Koalicije čitavo su to vrijeme pregovarali s ministrom predsjednikom Wekerleom o »reformi« Monarhije, a već 1.IX. zagrebačke su novine donijele vijest da je ban Mihalovich u ostavci te da će vjerojatno dr. Karl Unkelhäuser, dotadašnji ministar za Hrvatsku u Wekerleovoj vladi, biti njegov nasljednik. S tim u vezi stajala je, čini se, i audijencija baruna Nikolića-Podrinskog kod Karla (9. IX), pa je tako došlo do natezanja, jer se Koalicija nije htjela složiti s tom promjenom u Zagrebu. Karlo je primio u audijenciju Unkelhäusera (1.X ), a budimpeštanska je vlada na to 5 .X . donijela zaključak da Unkelhäuser otputuje u Zagreb kao novi ban. Međutim, na sjednici vlade 10. X. Unkelhäuser je referirao — vrativši se iz Z a­ greba - da ni Koalicija ni ban Mihalovich ne pristaju na želju vlade da izvrši promjenu na banskoj stolici u Zagrebu, što je Wekerle hladnokrvno i bez daljnjega prihvatio! 27 Zemaljski poglavar u Bosni i Hercegovini general St. Sarkotić i vojni krugovi M onar­ hije (šef generalštaba Conrad!) neprekidno su insistirali u toku rata da se na jugu Monarhije nastupi jedinstveno, tj. da i Budimpešta podupre protujugoslavenske elemente protiv Koalicije. Međutim, vodeći mađarski političari (Tisza i drugi) nisu to iz s v o j i h razloga htjeli i tako se Koalicija držala na vlasti, puštajući namjerno u prvi plan pomirljivije, umjerenije i mađaronski obojene ljude i ističući istovremeno vjernost Nagodbi i njenom režimu u Monarhiji. Takvu su politiku, prirodno, zagovarali prvenstveno Srbi u Koaliciji, ugroženiji i prvi na udaru, ako dođe do promjena u Hrvatskoj (komesarijat, carski general na banskoj stolici). Tisza je sa svoje strane zaštićivao članove Hrvatsko-srpske koalicije, a najsumnjivije dao dopremiti na si­ gurno mjesto u Budimpeštu, kako to navodi i Josip H o r v a t u svojoj knjizi: Prvi svjetski rat. Panorama zbivanja 1914-1918, Zagreb 1967, str. 184. »Iznosim ovaj pripravan rad za stvaranje N . V. da utvrdimo kako nije opravdano mišlje­ nje kao da je u opozicijskim strankama trebalo bilo koga nagoniti da se ide paralelno sa Beo­ gradom a priznajem da je srpsko-hrvatska koalicija čuvala opoziciji leđa i tako je opozicija mogla razviti u ratnim prilikama ovakvu akciju.« (Ante P a v e 1 i ć , Stvaranje Narodnog vijeća u Zagrebu, Zagreb 1935, str. 3) S. B u d i s a v l j e v i ć , nav. djelo, str. 121. 29 To je poznata nota austrougarskog ministra vanjskih poslova Buriäna (»golub mira«)

238

od 15- IX. u kojoj se predlaže povjerljivi i sasvim neobavezni sastanak predstavnika svih ratujućih država da na njemu rasprave i pretresu načela eventualnog budućeg primirja. 30 S. B u d i s a v 1j e v i ć , nav. djelo, str. 122. 31 »Glas SHS«, br. 204 od 27. IX. 1918. 32 Isti izvor. 33 »Obzor« od 28. IX. 1918. 34 Zanimljivi su prijedlozi gen. Sarkotića povodom koraka Bugarske koji - po Sarkotićevu mišljenju - može za čitav položaj Monarhije na Jugu imati nedoglednih posljedica, a dokaz je da Bugarska ne računa ni na kakvu pomoć od Austro-Ugarske ili Njemačke. Po Sarkotićevu mišlje­ nju trebalo bi odmah proglasiti ujedinjenje Bosne, Hercegovine i Dalmacije s Hrvatskom kao zemljama krune sv. Stjepana, i uz to bi te pokrajine imale dobiti kao jedinstveno tijelo pored bana u Zagrebu i po jednog podbana u Sarajevu i Zadru, itd. (Surminiana u Arhivu Hrvatske u Za­ grebu, prijepis akta AOK. Op. Nr. 112.693 od 27. IX. 1918) O Solunskom frontu: General Paul A z a n , Francbet d’Esperey, Paris 1949. Vidi i moje priloge: Pripremanje ofanzive na solunskom frontu (septembra 1918), Jugosla­ venski istorijski časopis, br. 4/1965, str. 5 5 -8 2 ; Dobropoljska bitka, Vojnoistorijski glasnik, br. 6/ 1967, str. 4 7 -6 9 ; Solunsko primirje 29. IX. 1918, Vojnoistorijski glasnik, br. 1/1968, str. 7 1 -9 4 . 35 »U tim časovima sastala se socijalno demokratska jugoslavenska konferencija 6. listopada u Zagrebu. Bile su zastupane slovenska, hrvatska i bosanska stranka. Prihvaćeno je protiv glasova Bosanaca da se uđe u organizaciju Narodnog Vijeća ’da se tamo pribavi uvaženja socijalističnim načelima, u koliko se radi o riješavanju nacionalnih, političkih, gospodarskih i kulturnih pitanja.’ - Bosanci su dali posebnu deklaraciju i nisu pristali na donesene zaključke.« (V. K o r a ć , Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, knjiga prva, Zagreb 1929, str. 252) 36 A Korošec je živo želio da upravo nju ima u »nacionalnoj koncentraciji« da bi se osjećao sigurniji i jači. Sarkotić je 4. X. stigao u Budimpeštu i tom prilikom razgovarao s ministrom Unkelhäuserom, nesuđenim banom. Unkelhäuser mu je tom prilikom ispričao pojedinosti oko banske krize u Hr­ vatskoj i Wekerleovih pregovora s predstavnicima Koalicije. Jugoslavensko pitanje - govorio je ministar —smatra predsjednik ugarske vlade za interno pitanje Ugarske, iako čitav politički svijet misli da je ono opće. Wekerle ga dijeli na hrvatsko i bosansko pitanje i tvrdi da je na najboljem putu (!) da ih riješi. On (Unkelhäuser) da je zaprepašten zbog takve kratkovidnosti i očekuje svršetak s užasom. Sarkotić je sa sumornim mislima nastavio svoje putovanje u Beč, htijući da se u Badenu u sanatoriju oporavi i prikupi nove snage. (Sarkotićev dnevnik, Arhiv Hrvatske u Za­ grebu). 37 S. B u d i s a v l j e v i ć , nav. djelo, str. 122. Pojedinosti o tom razgovoru Pribićević-Budisavljević povjerio je sam Budisavljević autoru u toku razgovora u Zagrebu 10. XII. 1957. 38 Drinković je dobro stajao kod prvaka Koalicije. 39 »Obzor« od 1 8 .X. 1918. sadrži popis svih učesnika te konferencije. Tok same konferencije, te sastanaka i dogovaranja u vezi s osnivanjem Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu rekonstruirani su prema zapisima dr. Matka Laginje (Dnev­ nik dr. Matka Laginje u Rukopisnoj zbirci Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu, R 6261) i zapisnika Središnjeg odbora Vijeća (Bogdan K r i z m a n , Zapisnici Središnjeg odbora »Narod­ nog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba« u Zagrebu, »Starine«, Zagreb, 1958, knjiga 48, str. 331—368). 40 »Obzor« od 1 7 .X. 1918. prenosi slijedeće: »’Slovenac’ piše: Od nekoliko nas strana pitaju, zašto mi zovemo centralno narodno vijeće u Zagrebu ’Narodnim Vijećem’? Da objasnimo to, izjavljujemo, da smo mi Slovenci u Zagrebu predlagali ime ’Narodni odbor’, koji bi bio svim trim plemenima zajedničkim, ali ga Hrvati nijesu prihvatili, jer ne izrazuje posvema značenje narodnoga vijeća. Zato se Srbi i Hrvati odlučili za ime ’Narodno vijeće’, a Slovencima dopustili, da ga po svojemu, ako hoće, zovu ’Svet’ ili ’Odbor’. Pošto je ova institucija od tolikoga zamašaja mora imati jedno oficijelno ime, odlučismo se, da ga nazovemo također Narodno Vijeće.« 41 Rezolucija konferencije: J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str. 331. 42 »Proti ovoga ulaska hrvatskih socijalnih demokrata u kooperaciju s grad. strankama ustali su bosanski socijalisti u svom ’Glasu Slobode’, pa je pisanje ’G. Slob.’ bilo prihvaćeno od hrvatskih ’ljevičara’ u pokretu i bilo prihvaćeno i od novoga uredništva ’Pravde’. To je dovelo do sve jačega produbljenja sukoba između ljevice i desnice u Hrvatskoj.« (V. K o r a ć , nav. djelo, I, str. 247) 43 Konferenciji su prisustvovali kao izaslanici iz Ugarske: dr. Josip Reberski i dr. Ivan N . N o ­ vak »kao poznavaoci« - kako bi »Obzor« rekao — »našeg narodnog pitanja u Subotici, Sopronju i Međumurju.« 44 Jugoslavenski klub izabrao je kasnije u Središnji odbor Narodnog vijeća slijedeće članove: J.Biankinija, dr. Melka Cingriju, dr. K. Verstovšeka, v. Pogačnika i dr. Rybarža. 45 »Na 5. oktobra 1918 održan je u Zagrebu u zgradi općinskih činovnika u Dalmatinskoj ulici sastanak. Osim onih, koji se u ožujku nađoše na okupu, dođoše i srpski radikali, seljačka

239

i napredna stranka. Tu je zaključeno da se stvori Narodno Vijeće, koje se je i privremeno konstitu­ iralo. Pod utjecajem Slovenaca, Bosanaca i Dalmatinaca zaključeno je pozvati i hrvatsko-srpsku koaliciju kao većinu u hrvatskom saboru u to narodno kolo. Na skupštini su sudjelovala 62 izaslanika iz Kranjske, Štajerske, Koruške, Gorice, Trsta, Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Ugarske.« (A. P a v e l i ć , nav. djelo, str.3) 46 Zato je potpuno pogrešno što o tome piše dr. Ivan R i b a r : »U kolovozu iste godine klub je izabrao Vildera i mene kao članove hrvatske samostalne, a Svetozara i Dušana Popovića kao članove srpske samostalne stranke u inicijativni odbor (sic!) za obrazovanje i organizaciju Narod­ nog vijeća. Vodstvo koalicije je sazvalo sve političke organizacije, stranke, grupe, struje, da odrede svoje predstavnike za prvu sjednicu, i tako jedino ona je ostvarila narodne zahtjeve i težnje za jednu koncentraciju svih narodnih snaga već krajem kolovoza 1918. godine odmah nakon pro­ dora njemačko-austrijskog i bugarskog fronta na Balkanu napadom divizija Kraljevine Srbije i jugoslavenskih dobrovoljaca.« (Iz moje političke suradnje 1901-1963, Zagreb 1965, str. 156). Ili opet: »Koalicija je dala inicijativu za koncentraciju svih zdravih narodnih snaga u zemlji još prije sloma njemačkog, austro-ugarskog i bugarskog istočnog fronta na Balkanu pred Solu­ nom, takozvanog solunskog fronta, a početkom listopada 1918. godine, održavši plenarni sasta­ nak svog glavnog odbora u Zagrebu, donoseći odluku za jedinstvenu državu jugoslavenskih naroda izvan okvira habsburške monarhije.« (Isti izvor, str. 160) Također i na str. 165 istog djela gdje Ribar piše: »Našom inicijativom sastao se plenum glavnog odbora koalicije, na kojem je raspravljeno pitanje koncentracije, te osnivanje političkog međustranačkog političkog kluba, Narodnog vijeća, koje bi preuzelo vodstvo nove narodne jugo­ slavenske politike. Da bi se ovo konstituiralo, pozvane su sve političke stranke i grupacije sa cijelog jugoslavenskog etnografskog područja u Austro-Ugarskoj da prisustvuju sa svojim delega­ tima na sastanku zakazanom 6. listopada u Zagrebu.« 47 S. B u d i s a v l j e v i ć , (nav. djelo, str. 127) daje o tome netočne podatke, služeći se novinama. 48 Laginja je u svoj dnevnik pod 10. X. zapisao: »Koalicija predlaže oznaku naroda ’na cielom neprekinutom području tog naroda’. Program se razumije, da nijedna stranka nemože (nesmije) sama o sebi programne zaključke. Predsjedništvo: Medaković, Korošec, Laginja. Pre­ uranjeno.« 49 Osječki »Jug« je u broju od 11. X. donio slijedeću vijest: »Za provedbu gornjeg zaključka koalicije izabran je odbor sa zadaćom, da se bezođvlačno stavi u sporazum s ostalim narodnim strankama i skupinama. U odbor su izabrani: nar. zast. dr. Edo Lukinić, dr. Dušan Popović, Svetozar Pribićević, dr. Ivan Ribar i Većeslav Wilder. Za ove pregovore su od ostalih jugoslaven­ skih stranaka delegirani: dr. Srđan Budisavljević (grupa oko »Glasa«), dr. Mate Drinković (Dal­ macija), dr. Anton Korošec (slovenske zemlje), dr. Matko Laginja (Istra), dr. Zivko Petričić (Starčevićeva stranka prava), V. Korać (soc.-dem.) i dr. Sunarić (Bosna). Danas prije podne (10. X) sastali su se obostrani delegati na dogovor u maloj saborskoj dvorani, a u 6 sati popodne je konferencija nastavljena, a sutra prije podne će se dovršiti. Saborski klub hrv. srp. koalicije se sutra prije podne sastaje, da čuje izvještaj svojih izaslanika. Rasprave teku vrlo glatko, pa je potpuno ostvarenje Narodnog Vijeća gotova stvar.« 50 Franjo Bučar je pod 1 1 .X. zapisao u svoj dnevnik: » .. .Srbi napreduju prema Mitrovici, a koalicija se sprema u Narod, vijeće, dok Frankovci napuštaju svoje glavne vođe: Dr. Franka, Dr. Horvata i Dr. Sachsa, jer da su previše kompromitirani, te bi i oni radi u Nar. Vijeće, kao i sve druge hrv. stranke. U novinama se piše i otvoreno govori o preustrojstvu monarhije i o budućoj Jugoslaviji.« (Franjo Bučar, Dnevnik; Rukopisna zbirka Nacionalne sveučilišne knjižnice u Z a­ grebu, R 6171). »Obzor« je u broju od 12. X. donio slijedeću vijest: »Jučer se sastao na vijećanje saborski klub hrv. stranke prava (Frankovci). Vijećanju prisustvuju svi narodni zastupnici pristaše stranke, kao i brojni izaslanici organizacija iz provincije. Razlog ovom sastanku leži u ozbiljnim političkim prilikama, koje su nastale i kod nas, te, ukoliko smo informirani, sama je stranka došla do konačne uviđavnosti, da je postala izolirana i sa svojim programom nesavremena. Uz isključenje nekih istaknutijih stranačkih ličnosti, stranka će stvoriti zaključak, da se pridružuje sboru »N a­ rodnog Vijeća« i tako poradi složno sa svim ostalim strankama oko velike narodne budućnosti.« 51 Sjednici 15. X. prisustvovali su Petričić, Barac, Lorković, Pribićević, Drinković, Radić, Pavelić, Korać, Šimrak i Wilder; onoj 16. X.: Pavelić, Barac, Korać, Wilder, Petričić, Lorković, Drinković i Šimrak. »Obzor« je u broju od 18. X. 1918. donio slijedeću vijest: »Za danas se očekivala odluka, da li će predsjedništvo hrvatskog sabora ureći s obzirom na važne događaje sjednicu hrvatskog sabora. Stranka prava dala je podnesak za saziv sjednice no kako treba za to dvadeset potpisa, naravno da se na poziv stranke prava ne će sabor sastati. Tester Lloyd’ donio je vijest, da je stranka prava tražila saziv sabora, pa se u Pešti očekivala za danas sjednica hrvatskog sabora i razni senzacionalni dogođaji. U Pešti se očekivalo, da će naši delegati doći u Peštu, međutim badava su čekali. Vjerojatno je, da će hrvatski sabor, nakon proglašenja kraljevskog manifesta

240

sastati na sjednicu, da zauzme stanovište no o tome će odlučiti Narodno Vijeće, koje se danas konstituiralo.« Sabor je zaključio (ljetno) zasjedanje 19. VII. 1918. i ponovno se sastao tek 29. X. 1918. 53 Definitivni sastav Središnjeg odbora (19. X. 1918) izgledao je ovako: Banovina: dr. Ivan Paleček, dr. Edmund Lukinić, Većeslav Wilder, dr. Dušan Popović, Svetozar Pribićević; zamje­ nici: dr. Makso Rošić, dr. Dušan Peleš, dr. Zivko Bertić, dr. Stevan Simeonović-Čokić, dr. Ivan Ribar (Hrvatsko-srpska koalicija); dr. Ante Pavelić, dr. Zivko Petričić; zamjenici: Cezar Akačić, dr.Nikola Winterhalter (Starčevićeva stranka prava); St. Radić; zamjenik Dragutin Kovačević (Hrvatska pučka seljačka stranka); dr. Žarko Miladinović, zamjenik prof. Milan Nedeljković (Srpska narodna radikalna stranka); Vilim Bukšeg (Socijalno-demokratska stranka Hrvatske i Slavonije); Skupina »Glasa SHS«: dr. Srđan Budisavljević; zamjenik dr. Hinko Krizman; Sku­ pina »Malih novina«: dr. Ivan Lorković, zamjenik dr. Đuro Surmin; Skupina »Novine«: dr. Janko Simrak; Međimurje: dr. Ivan N. Novak; Dalmacija: dr. Mate Drinković, dr. Prvislav Grisogono, dr. Ivo Krstelj; zamjenici: dr. Uroš Desnica, Milan Marušić (Narodna organizacija za Dalmaciju); Istra: dr. Đuro Červar; zamjenik Josip Grašić (Političko društvo za Hrvate i Slo­ vence u Istri); Bosna i Hercegovina: dr.Jozo Sunarić, Vojislav Sola, d r.Milan Jojkić, Sćepan Grđić, fra Ljubomir Galić, dr. Luka Cabrajić; zamjenici: dr. Savo Ljubibratić, Vjekoslav Jelavić; Slovenija: dr. Anton Korošec, dr. Lovro Pogačnik, dr. Izidor Cankar; zamjenici: dr. Ivan Benkovič, prof. Bogumil Remec, dr.Josip Jerič (Slovenska ljudska stranka); Ivan Hribar, dr. Albert Kramer; zamjenici: dr.Vekoslav Kukovec, dr. Vladimir Ravnikar (Jugoslovanska demokratska stranka); Anton Kristan; zamjenik Josip Petejan (Jugoslovanska socijal-demokratska stranka); Trst: dr. Ivan M. Cok; zamjenik dr. Josip Wilfan (Političko društvo »Edinost«); kooptirani čla­ novi Središnjeg odbora: dr. Franc Barac, Vitomir Korać, dr. Bozo Vukotić, dr. Josip Smodlaka, dr. Matko Laginja. i4 U njemu je Karlo objavio federativno preuređenje Monarhije, ali samo u njenom cislajtanskom dijelu. Više o manifestu: Helmut R u m p l e r , Das Völkermanifest Kaiser Karls vom 16. Oktober 1918. Letzter Versuch zur Rettung des Habsburgerreiches (Manifest narodima cara Karla od 16. listopada 1918. Posljednji pokušaj spašavanja Habsburškog carstva), Wien 1966. Središnji odbor je 19. X. odgovorio Karlu posebnom deklaracijom (objavom) kojom objav­ ljuje narodu Slovenaca, Hrvata i Srba da Narodno vijeće od toga časa, opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike. »Odsada ne će uopće u narodnim pitanjima nikoja stranka ni grupa ni parlamentarna skupina više voditi ni­ kakve posebne politike, ni zasebno stupati u pregovore s faktorima izvan naroda, nego će u svim tim pitanjima biti u buduće jedini predstavnik i odlučni činilac Narodno vijeće.« Za rješenje narodnog pitanja postavlja slijedeće temeljne zahtjeve: 1. traži ujedinjenje cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom području, bez obzira na ma koje pokrajinske ili državne granice u kojima danas živi u jednu jedinstvenu potpuno suverenu dr­ žavu na načelima političke i ekonomske deklaracije; 2. traži đa na budućoj mirovnoj konferen­ ciji bude naš narod jedinstveno zastupan po svojim naročitim izaslanicima; 3. »Prema tome otklanja Narodno Vijeće« - stoji doslovno u objavi - »osnovu rješenja našega narodnog pitanja, sadržavanu u austrijskom carskom manifestu od 16. o. mj. a isto tako i svaki drugi budući predlog, koji bi išao za tim, da se naše narodno pitanje riješi djelomično i da mu se oduzme međunarodni značaj.«; 4. ono drži da će se jedino ostvarenjem tih zahtjeva i načela zajamčiti trajni mir među narodima, udruženim u slobodnim državama, a time omogućiti »Savez N a­ roda« i opće razoružanje; 5. ono izjavljuje da će se svim inim narodnim manjinama, prema općim načelima demokracije, osigurati u državi Slovenaca, Hrvata i Srba slobodni razvoj, a sus­ jednim državama u zaleđu omogućiti i osigurati trgovačko-prometni prilaz na more, a da to ne dira u našu teritorijalnu cjelokupnost i državnu suverenost. ( F . S i š i ć , nav. djelo, str. 179—181)^ 55 »Čim je Narodno Veće bilo obrazovano i njegov manifest objavljen žurila su se gradska zastupstva, razna društva i ustanove, da mu priznaju kompetenciju, da ga pozdrave kao pred­ stavnika ideje narodnog suvereniteta, da mu polože zakletvu vernosti i obećaju saradnju u sva­ kom pravcu. Pitanje je, međutim, bilo, što će ono da radi. Bilo je ljudi, koji nisu potpuno verovali, da je bezuvetan slom Austrije tako neminovan; držalo se, da će ona, koja je imala vrlo teških kriza u prošlosti, ipak znati nekako naći načina, da održi balans. Najzad, ona je još bila tu i imala uza se vojsku, naročito pojačanu u Sremu i Srbiji nemačkim pukovima i ko je znao, da li Tisa neće imati pravo sa svojom pretnjom. Drugi su, opet, tražili buntovnu akciju; posebno je to bila želja nekih mladih elemenata u vojsci, među đacima i osobito među Dalmatincima. Sve je bilo u groznici i znalo, da svaki dan nosi po jedan komad historije na sebi. Legimiste su tražile saziv najpre hrvatskog pa onda opšteg jugoslovenskog sabora, da se na njima zakonskim putem izreče oceplenje od Austrije.« (Vladimir C o r o v i ć , Naše ujedinjavanje za vreme svetskog rata, »Bratstvo«, Beograd 1921, sv. 15, str. 16) 56 Bučar je pod 17. X. zapisao u dnevnik: ». . . Kapitulacija Bugarske, Turske i molba Nje­ mačke i Austrije za mir. Entanta stavlja teške uvjete te traži bezuvjetno pokorenje Njemačke

241

i Austrije. Madžari su u strahu za narodnosti, te traže, da im se osigura bar sigurni prolaz na more, tj. Rijeka. Po Zagrebu mladež širi plakate: Govorite hrvatski! što je baš zabavno, jer se mnogo švabčari.« 57 »Hrvatska riječ« u broju od 21. X. donijela je ovo: »O riješenju narodnog pitanja prema objavi Narodnog Vijeća može se raspravljati samo na međunarodnoj konferenciji, na kojoj Slo­ vence, Hrvate i Srbe, u koliko žive u monarhiji, ne može zastupati službena diplomacija. Za to je Narodno Vijeće postavilo zahtjev, da dio našeg naroda, koji živi ovdje, mogu zastupati naročiti njegovi izaslanici, koji će bez zazora i slobodno na međunarodnoj konferenciji razložiti narodno stanovište. Ujedno je Narodno Vijeće zaključilo, da se imadu zatražiti putnice u inozemstvo za pouzdanike Narodnog Vijeća, koji bi prema međunarodnim faktorima imali da interpretiraju zaključke Narodnog Vijeća.« 58 Dnevnik M. Laginje; za kasnije sjednice Središnjeg odbora vidi: B . K r i z m a n , Zapis­ nici Središnjeg odbora . . . , str. 341 i dalje. 59 Predsjedništvo Narodnog vijeća javilo je pismom Narodnom svetu u Ljubljani da je formirana i sekcija za organizaciju i propagandu, a pročelnikom (povjerenikom) iste da je izabran dr. B. G. Anđelinović. »Na sjednici Središnjeg Odbora zaključeno je međutim da se čitava unutar­ nja organizacija u opsegu zemalja Kranjske, Štajerske, Gorice, Koruške i Trsta, te Istre (u spora­ zumu sa Političkim društvom za Hrvate i Slovence u Istri) prepusti Narodnom Svetu u Ljubljani. Toliko Vam do znanja, molbom da nas obavijestite o svom radu u koliko spada u zajedničku kompetenciju.« (J . J e r i ć , nav. djelo, str. 155). 60 F. Bučar zapisao je u svoj dnevnik pod 21. X.: ». . . Došla je Wilsonova poruka, da si mi sami odredimo vladu, te je Z.(agreb) brzo okićen narodnim zastavama. Govori se da su Srbi zauzeli već Beograd i da su već blizu Sarajeva, samo nitko ne zna, ako će preko Save u Ugarsku i Slavoniju...« 61 Josip H o r v a t , Politička povijest Hrvatske 1918—1929, Zagreb 1938, str. 93—94. 62 Kriegsarchiv (Ratni arhiv) u Beču, Militärkanzlei, MK 28-3/3-28, 1918; ista i u Haus-, H of- und Staatsarchiv (Kućni, Dvorski i Državni arhiv) u Beču, Politisches Archiv, kutija Krieg 73. 63 Razlika je u brojkama: u jednom stoji 130 na bijegu, u drugom 30 ranjeno! 64 Kriegsarchiv —Wien, Militärkanzlei, MK 28-3/3-31, 1918. 65 U izvještaju o situaciji Obavještajnog biroa Vrhovne komande u Badenu za listopad 1918. stoji pod 22. X. da je Zagreb 21. bio okićen zastavama, a da se na večer kretala ulicama povorka bez ispada; u noći su na ugarskom državnom kolodvoru porazbijali prozore; u jednoj kavani pjevane su marseljeza i srpska himna, a došlo je pri tom do demonstracija protiv oficira koji nisu htjeli ustati prilikom pjevanja. (Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, »Lageberichte des Evidenz-Bureau Okt. 1918«, O p .Nr. 148.184/1-31/. 66 Dnevnik M. Laginje; Memoarske zabilješke A. Mihalovicha koje mi je ljubazno stavio na raspolaganje njegov sin Pavao (Zagreb, 11. III. 1957). 67 Dnevnik M. Laginje. 68 Čini se da je u to vrijeme bio osnovan neki »Hrvatski odbor« kojem je na čelu stajao prof. Vjekoslav Klaić. Više o tome: prof. dr. Rudolf H o r v a t , Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942, str. 24—25. 69 Hrvoje M a t k o v i ć , Izvještaj Konstantina Rojčevića o događajima na Rijeci i Sušaku 23. listopada 1918, »Jadranski zbornik«, Rijeka—Pula 1958, god. III, str. 419. 70 Vidi alarmantni telegram ugarskog ministra honveda upućen Beču: Kriegsarchiv —Wien, Akta Vrhovne komande, O p.Nr. 148.913. Pod O p.N r. 148.914 stoji i zabilješka da je austrijski predsjednik vlade saznao da se u Gorici sprema sličan puč kao u Rijeci. 71 Pojedinosti o tome sadrži telegram ugarskog ministra v. Szurmaya upućen Vojnoj kancela­ riji Karla istog dana. (Kriegsarchiv - Wien, Militärkanzlei, MK 28-3/3-32 1918). 72 Dnevnik M. Laginje. 73 Narodno vijeće SHS u Zagrebu trudilo se da što više razgrana i raširi mrežu mjesnih odbora Narodnog vijeća koji su u svom krilu osnivali tzv. »narodne straže« kao (u principu) lokalne čuvare reda, mira i imetka, a poslije 29. X. i novog poretka (privremene »Države Slove­ naca, Hrvata i Srba«). 74 Kriegsarchiv - Wien, Militärkanzlei, MK 28-3/3-33 1918. 75 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, II, str. 382. 16 Vidi opis tih događaja na Rijeci u članku zagrebačkog »Obzora« od 25. X. 1918, pod naslovom »Događaji na Rijeci. Interpelacija dra Korošca.« 77 Dnevnik M. Laginje. 78 » . . . U Beč je sazvana bila konferencija svih predstavnika slovenskih naroda. Narodno veće poslalo je Dr-a Lorkovića i mene na tu konferenciju. Pretsednik konferencije bio je dr. Kramarž, a najopsežniji izveštaj podneo dr. Hodža. Osim na toj konferenciji, ja sam se u Beču i kod austrijskih političara i državnika informisao o stanju stvari. Po ulicama sam slušao povike protiv rata i cara, kelneri su isto tako galamili. U trgovinama i berbernicama isti glas, a uz to sam

242

pouzdano saznao da car Karlo ne zna, gde da se smiri. Čas beži u Mađarsku, čas na svoje dvorce u Austriji. Videlo se mnogo vojnika, koji su pobegli sa fronta, a niko ih nije dirao. Po svemu potpuno rasulo. Javio sam preko kurira da je sve gotovo i neka slobodno rade šta hoće.« (Danilo D i m o v i ć , Iz mojih uspomena. Bosanske i ratne siluete. »Pravda«, Beograd, januar 1940, božični broj). 79 Dnevnik M. Laginje; B . K r i z m a n , Zapisnici središnjeg odbora. . . , str. 341 i dalje. 80 Vojna komanda u Zagrebu izvijestila je 25. X. Vrhovnu komandu da je u Požegi izbila pobuna; da su telefonske i telegrafske veze prekinute; da se radi o domobranima (200-300 potpuno naoružanih) koji posjeduju i 30 puškomitraljeza; da su se zatvorili u kasarnu a da se po ulicama puškara itd. (Kriegsarchiv —Wien, Akta Vrhovne komande, O p.N r. 148.918). 81 »Obzor« u broju od 29. X. prenosi slijedeće: »Jučerašnja ’Hrvatska’ piše slijedeće: Zak­ ljučak poslovnog odbora stranke prava nipošto nije iznenadio veći dio pristaša stranke. Mnogi odlični pristaše stranke savjetovali su nam i preporučivali, da stupimo u Narodno Vijeće. Na posljednjoj konferenciji vijeća stranke, neki su članovi to i predložili, većina je mislila, da jošte nije zato došao čas. Tada se je odustalo od toga nauma i zaključilo se da prije takvoga koraka zastupnici stranke prava zatraže audijenciju kod Nj. Veličanstva te jasno i glasno zatraže odgovor: hoće li smjesta htjeti udovoljiti davnim težnjama naroda hrvatskoga za njegovom podpunom samostalnošću, slobodom i ujedinjenjem. U audijenciju pozvana su bila trojica zastupnika. Vra­ tivši se kući izvjestili su poslovnom odboru, da je kralj odlučio podpuno udovoljiti gornjim zahtjevima —tek je potrebno, da i ugarski sabor na to pristane i time odriješi kralja njegove prisige na ustav i cjelokupnost teritorija ugarske krune. Svi činovnici i odlučni faktori ugarske vlade pristali su na to. Međutim, događaji hrlili su svojim tokom dalje i nisu se ničim više mogli zaustaviti - dočim od svih riječi i obećanja nije bilo djela, već su ostale samo riječi. Tada je poslovni odbor stranke prava promotrivši temeljito i svestrano politički položaj odlučio da neće dulje čekati ni časa na ispunjenje bilo čijeg obećanja, već da će ući u Narodno Vijeće, da ondje sa ostalim drugovima zastupa interese hrvatskoga naroda odnosno interese Hrvata, Srba i Slove­ naca. Da je tim korakom i za stranku prava nastupio čas nove orijentacije svakomu je jasno, ali ta je orijentcija bila nužna, jer odgovara duhu današnjega vremena.« Ovdje se radi o misiji predsjednika stranke dr. A. Horvata u Beču i Budimpešti. Središnji odbor Stranke prava za Bosnu i Hercegovinu uputio je dopis Središnjem odboru Narodnog vijeća u Zagrebu (Sarajevo, 25. X. 1918) u kojem izjavljuje želju da stranka stupi u Narodno vijeće, da može zajednički s drugima poraditi na velikom započetom djelu. (Spisi Narodnog vijeća SHS u Arhivu Hrvatske, Pres. br. 459) 82 U dnevniku M. Laginje: 24 milijarde. 83 Korošec je iz Beča (25. X) uputio S. Pribićeviću slijedeće pismo: Vtorek pridejo iz Ljub­ ljane člani aprovizacijskega odseka Nar. sveta in pa nekateri poslanci Jugoslov. kluba v Zagreb, da se z aprovizacijskim odsekom Nar. vijeća razgovore radi vreditve aprovizacije. Blagovolite sklicati sejo odseka Nar. vijeća za torek, da se morejo gospođe sniti. Pobliže informiran je g. dr. Lorković.« (Spisi Narodnog vijeća SHS, Sred. kancelarija, br. 162). Istog dana uputio je drugo pismo, i to dru M. Brezigaru u Ljubljanu: »Prosim, da takoj skličete sejo prezidija Narodnega sveta za torek 29. oktobra od 2. uri popoldne in da ji v rešitev predložite vse tekoče zadeve. Glede predsedovanja in podpisovanja odrejujem kakor je razvidno iz priloženega pisma na predsedništvo. V torek se vrši v Zagrebu seja aprovizacijskega odseka Nar. vijeća, katere se vdeleže tuđi odposlanci Jugoslov. kluba. Prosim, da se te seje vdeleži tuđi aprovizacijski odsek Nar. sveta napr. gg. Kristan, Ribnikar, Remec. Na tej seji priđe do odločitve, kako naj se vredi samostalna aprovizacijska služba za slovenske dežele iz đobav iz Hrvatske.« (Narodni svet, Arhiv Slovenije u Ljubljani) 84 Vidi rezoluciju Srba i Hrvata iz južne Ugarske od 2. X. 1918.: F. S i š i ć , nav. djelo, str. 168. Negdje oko 31. X. je zbor Srba i Bunjevaca iz Vojvodine izabrao Vašu Stajića za predstavnika Vojvodine u Narodnom vijeću SHS u Zagrebu. 85 »Obzor« od 25. X. u svom uvodniku piše i ovo: »Pošto Južni Slaveni čekaju na mirovni kongres dokaz je, da hoće legitimističkim putem doći do svog cilja, pa je prema tomu označen i put, kojim nam je ići. Hrvatski sabor treba se sastati, da opozove svoje delegate i da razriješi dosadanji ugovor s Ugarskom zato, da dobije slobodne ruke...« 86 Kriegsarchiv —Wien, Akta Vrhovne komande, »Lageberichte...« , Op. Nr. 148.184/1-31. 87 Zbirka V. Filipašić, dok.br. 19 —Arhiv Hrvatske u Zagrebu. 88 U delegaciji se nalazio i dr. Gregor Zerjav. On, međutim, nije bio član Narodnog vijeća nego — u to vrijeme — sekretar Jugoslavenskog kluba u Beču, usko povezan sa R. Giunijom (u Pragu, sve dok nije emigrirao u Italiju i Francusku) i S. Budisavljevićem (Zagreb). »Dr. Zerjav bio je od ’Maffie’ uvijek dobro snabdjeven sa većinom pouzdanih informacija o važnim zbivanjima u zemlji i u inostranstvu s kojima je ’M affia’ raspolagala. Pored ostalog bio je redovno informiran o prilikama i važnijim dogođajima na austrijskom carskom dvoru, na osnovu pouzdanih izvještaja, koje je ’Maffia’ redovno dobivala od jednog dvorskog komornika;

243

0 radu i uspjesima Jugoslavenskog odbora u Londonu i Čehoslovačkog Narodnog Vijeća u Parizu 1 o njihovim porukama našim političkim krugovima u zemlji; u jednu riječ o svemu onome što je moglo interesirati jednog narodnog zastupnika u bečkom parlamentu da uzmogne pravilno ocije­ niti situaciju našeg naroda u zemlji i u inostranstvu, pa je zato ubrzo postao traženim i neiscrpnim izvorom pouzdanih i tajnih informacija za sve narodne poslanike Jugoslovenskog kluba uopće a za one, antiaustrijski raspoložene napose, pa je prirođeno, da su njegov autoritet i simpatije prema njemu i njegovom radu i znanju u jugoslovenskim poslaničkim krugovima parlamenta dnevno rasle. Svojim taktom, svestranom i neumornom saradnjom, svojim temeljitim poznava­ njem narodnih prvaka i prilika u zemlji stekao je punu naklonost, pa postepeno i puno povjerenje pretsjednika kluba DrKorošca, koji se je nenadanom smrću Drjaneza Kreka, dne 8. oktobra 1917., osjetio, u onim danima punim odgovornosti, dosta osamljenim. Sve je to pospješilo odluku Dr Korošca i olahkotilo rješenje Jugoslavenskog kluba da se Dr Zerjava imenuje poslovnim sekre­ tarom kluba.« (Rudolf G i u n i o , Maffia, str. 5 8 -5 9 , rukopis) 89 G l a i s e v. H o r s t e n a u (Die Katastrophe, Leipzig 1929, str. 340) piše da je a.u. Vrhovna komanda oko 20. listopada uputila generalštabne oficire u Prag, Krakov, Ljubljanu i Zagreb da bi pridobili pomoć Narodnog vijeća u borbi protiv pojave anarhije u vojsci. 0 Max R o n g e , Kriegs- und Industriespionage (Ratna i industrijska špijunaža), Ziirich-Leipzig-W ien 1930, str. 380; isti autor, Meister der Spionage (Majstor špijunaže), Leipzig-Wien 1935, str. 145-146. 91 Dnevnik M. Laginje; B . K r i z m a n , Zapisnici Središnjeg odbora. . . , str. 343. 92 »Obzor« je u broju od 23. X. donio vijest da je narodni poslanik dr. Ante Tresić-Pavičić izabran za člana plenuma i Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS. 93 Kod Laginje: 35 vagona. 94 J . I . V i d m a r , Prilozi građi za povijest 1 9 17-1918, Arhivski vjesnik. I, Zagreb, 1958, str. 104-105. 95 »Obzor« je tog dana donio opširniju vijest o osnivanju »Jugoslavenskog demokratskog saveza« u Zagrebu i sastavu njegova odbora u koji su ušli V. Corović, J. Demetrović, S.Jutriša, V. Knaflič, E. Marković, T. Schlegel, J. Miodragović, R. Stanković, I. Tartaglia, F. Tućan i V. W il­ der. 96 Kriegsarchiv —Wien, Akta Vrhovne komande, »Lagebericht...« , O p.N r. 148.184/1-31. 97 Zbirka V. Filipašić, dok. br. 24, 25, 26. 98 R . G . P l a s c h k a , nav. djelo, str. 220—221. 99 28. listopada je praško Narodno vijeće kao privremena vlada preuzelo urede u svoje ruke.

244

SEDMO POGLAVLJE

U traganju za čarobnom formulom 1. Brojne konferencije i prijedlozi. — Iako su vrhovi Monarhije već odavno razmatrali, u zatvorenom krugu, elemente jugoslavenskog pitanja od upravo sudbonosne važnosti za sam opstanak Monarhije,1 dugo su vre­ mena odbijali da otvoreno i javno priznaju da ono postoji i da ga valja rješa­ vati. Austrijski ministar predsjednik Ritter v. Seidler u bečkom je Reichsratu 7. III. 1918.2 govorio o uređenju naiconalnih odnosa i spomenuo pri tom, pored krunovina (Cislajtanije) u kojima treba urediti nacionalne odnose, i Jug Mo­ narhije, osobito »jugoslavensko pitanje« kao pitanje pored kojega se već u tom času ne može dalje prelaziti na dnevni red. Da ono postoji, govorio je Seidler, ne može zasigurno nitko poricati. Riječ je, međutim, o tome da se pronađe takvo rješenje koje potpuno odgovara aksiomu dinastičke i državne vjernosti. Na toj, jedino mogućoj bazi njegova je vlada bila spremna da u gra­ nicama kompetencija (ograničena na cislajtansku polovicu Monarhije) uđe u razmatranje jugoslavenskog pitanja radi njegova skorog rješenja, pri čemu, ipak - što je potpuno razumljivo —može postupiti samo potpuno otvoreno, samo u suglasnosti svih sudjelujućih faktora (prije svega ugarske vlade nad­ ležne za translajtanski dio Monarhije) i uz očuvanje opravdanih zahtjeva au­ strijskih naroda koji su njime zahvaćeni. Zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine i komandirajući general u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji Stjepan barun Sarkotić, tri dana ranije (4. III), prisu­ stvovao je povjerljivom konferiranju nekolicine ugarskih ministara na ručku kod ugarskog ministra predsjednika Sandora Wekerlea. Bio je to —kako zapi­ suje sam Sarkotić, u svom dnevniku3—»politički ručak«, kojemu su prisustvo­ vali: Szurmay, Windisch-Grätz, Szterenyi, Markgraf Pallavicini i dr. Karl Un­ kelhäuser (ministar za Hrvatsku u Wekerleovoj vladi). Svi su bili zgranuti zbog razvoja situacije u Hrvatskoj i Slavoniji(!) i svi su pitali Sarkotića za mišljenje. Sarkotić im je odgovorio kratko i jasno i predložio: Dalmaciju smjesta pripojiti Hrvatskoj i Slavoniji! Dolje poslati Unkelhäusera kao novog bana, no snabdjevena svim mogućim koncesijama koje su još spojive sa zajed­ nicom; nagodbeni zakon iz 1868. godine provesti potpuno, eventualno ga i revidirati u prilog Hrvatske.4 U o v o m č a s u moglo bi to još dostajati, da li i k a s n i j e , to je pod znakom pitanja. Najaviti ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, a pro­ vesti ga čim se svladaju upravnotehničke teškoće —predlagao im je general-pukovnik Sarkotić. 245

Dva dana kasnije (6. III) primio ga je u Badenu u audijenciju sam car Karlo koji se tom prilikom također zanimao za Sarkotićevo mišljenje o jugoslaven­ skom pitanju. Sarkotić se pozvao - zapisuje u svoj dnevnik5 —na izlaganja u toku prijašnjih audijencija i kratko ih rekapitulirao: Dalmaciju smjesta pri­ pojiti Hrvatskoj; proglasiti ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, i to provesti pošto se svladaju upravnotehničke teškoće (organizacija županija, izgradnja kadrova, itd.) —Karla kao da nisu uvjerili Sarkotićevi prijedlozi pa je ponovio misao da bi, ipak, Jugoslaveni morali s v i z a j e d n o doći, što nije bilo po volji Sarkotiću, jer se on protivio stvaranju »Jugoslavije«. Zato je nastavljao i razvijao svoju misao: Mađari bi mogli i morali prihvatiti Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu ujedinjene u jednoj zajednici kao što je ova s Hrvatskom, tj. pošto se revidira zakon iz 1868. godine u prilog Hrvata. Ta zajednica bi se morala ograničiti samo na ono što je objema stranama p r i j e k o potrebno i korisno, u ostalim bi poslovima svaki dio morao uživati potpunu slobodu. Na kraju audijencije Karlo je izjavio da je tako strahovito teško pronaći pravo rješenje, a ipak ga moraju naći; istakao je i to da njemačka strana (Reich) čvrsto vjeruje u pobjedu, a tu vjeru njemačkih vrhova dijeli i šef austro-ugarske Vrhovne komande general-pukovnik Freiherr v. Arz. Ministar predsjednik v. Seidler pozabavio se početkom svibnja (3. V)6 —kad su vrhovi Monarhije još čvrsto vjerovali u povoljan i pobjednički ishod rata, i to na tzv. glavnom ratištu (na zapadu) —elementima jugoslavenskog pitanja. Ponovno je ustvrdio da to pitanje postoji i da se njime treba baviti. Nije mu poznato —rekao je dalje —hoće li jednom biti stvorena jugoslavenska država; to nije isključeno, ali nije osobno u mogućnosti da o tome govori, jer nije riječ samo o Austriji (Cislajtaniji) nego i o Ugarskoj (Translajtaniji). Jedno je, po njegovu mišljenju, ipak jasno: nastane li takva državna tvorevina, go­ vora može biti —a to se razumije samo po sebi —jedino o takvoj tvorevini koja bi stajala pod žezlom prejasnog vladara i sačinjavala integralni dio Monarhije. Ta tvorevina neće smjeti proizaći iz mirovnih uvjeta, a prije svega neće smjeti obuhvatiti one dijelove državnog teritorija austrijske polovice Monarhije koji leže na putu prema Jadranu (Slovenci!) i usko su povezani s njemačkim jezič­ nim područjem. Sredinom svibnja održali su u Sarajevu važno savjetovanje sa Sarkotićem vojni guverneri Crne Gore i Srbije.7 Sastali su se radi toga da podnesu austro­ ugarskoj Vrhovnoj komandi u Badenu z a j e d n i č k i prijedlog o rješavanju jugoslavenskog pitanja, ali se nikako nisu o tome mogli složiti.8 Vojni guverner Crne Gore grof H. Clam-Martinic prvog je dana sarajev­ skog savjetovanja (13. V) isticao da je jugoslavensko pitanje od sudbonosne važnosti za opstanak Monarhije, a da svi Jugoslaveni, prema njihovim infor­ macijama, žele ujedinjenje. Do toga će, prije ili kasnije, doći —govorio je on —a i najveći srbofilski političari, pri trenutnoj situaciji na Jugu Monarhije, priželjkuju da se austrijski, ugarski i bosanski Jugoslaveni najprije grupiraju oko Zagreba, s tim da se ta, tako formirana južnoslavenska država zatim veže državnopravno s Beogradom (Srbijom). Bila bi —po mišljenju Clama —pogre­ ška uspostavljati Srbiju i Crnu Goru; najbolje bi bilo kad bi Monarhija predu­ hitrila tu težnju za ujedinjenjem, stvarajući treću, j u g o s l a v e n s k u državu, što jednom riječju znači: sjediniti Srbiju i Crnu Goru s Dalmacijom, Bosnom 246

i Hercegovinom i pripojiti ih kao »carevinsku zemlju« Monarhiji. Vojni gu­ verner Srbije general-pukovnik A. barun Rehmen potpuno se složio s Clamovim prijedlogom, tvrdeći da valja zadržati i u miru okupirana područja Bal­ kana. Međutim, Sarkotić ih je u svojoj intervenciji upozorio na činjenicu da na Jugu valja računati sa tri elementa: sa Slovencima, Hrvatima i Srbima. Slo­ venci su alpski narod, Srbi balkanski, a Hrvati su kopča između njih. Jugosla­ venstvo je —po Sarkotićevu mišljenju —prolazna pojava; pokret koji momen­ tane cvate na Jugu Monarhije uvezen je iz inozemstva, a zanimljivo je pri tom da su vođe tog pokreta Slovenci, dakle ljudi koji najmanje poznaju Hrvate, Bosance i Srbe. Majska deklaracija glasi sasvim drukčije od kasnije zagrebačke izjave (ožujak 1918).9 Kako je nastala ta promjena? —upitao se Sarkotić. Samo pod utjecajem ljudi sa strane, no Nijemci i Mađari neće nikada dopustiti da im se priječi pristup Jadranu. Budući da imamo dvije države (polovice) koje neće dopustiti da se u njih dira, moramo tražiti rješenje u okviru tih država (Austrije i Ugarske). Zato treba u austrijskoj polovici —po njegovu mišljenju - stvoriti Sloveniju, s tim da se ne dira u njemačke krunovine; Dalmaciju spojiti s Hrvatskom i Slavonijom kao zemlje krune sv. Stjepana. Za Bosnu i Hercegovinu postoje dva rješenja: ili će se te pokrajine spojiti s Hrvatskom, ili će pripasti Ugarskoj kao corpus separatum. Za prvo rješenje su svi Hrvati, pa i oni u Bosni; Muslimani su za drugo rješenje, dok se bosanski Srbi, kao lukavi političari, ne izjašnjavaju; međutim, postavljeni pred izbor, izjasnit će se u prilog drugog rješenja (corpus separatum). Srbiju i Crnu Goru treba —i po njegovu mišljenju - bezuvjetno anektirati Monarhiji. No u jednom su se sva tri govornika slagali već od prvog dana: da na maču osvojeno treba zadržati, a da Slovenci ostanu u Austriji! Drugog dana savjetovanja tražili su kompromis između prijedloga Clama i Sarkotića, ali ga nisu mogli naći. Zbog toga su morali na kraju zaključke formulirati ovako: svi se učesnici savjetovanja slažu u pitanju aneksije Srbije i Crne Gore Monarhiji; dualističko uređenje treba bezuvjetno sačuvati, a pita­ nje Slovenije riješiti u okviru cislajtanske polovice; Rehmen i Clam predlažu »carevinsku zemlju«, a Sarkotić predlaže da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj i Slavoniji; Bosni i Hercegovini da se formalno obeća perspektivno pripojenje Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji s tim da to stvarno i provedu čim se ostvare potrebni administrativno-tehnički preduvjeti. Takvo bi rješenje —po Sarkoti­ ćevu mišljenju - spriječilo stvaranje hrvatske iredente, a ako takvo rješenje pak ne bi bilo moguće, da obje zemlje pripadnu Ugarskoj kao njen corpus separatum; da se Crna Gora i Sandžak pripoje Bosni i Hercegovini, a Srbija da živi kao posebna država ili da kao »Banovina Mačva« bude pripojena Ugar­ skoj. No, na kraju postoji i ovo rješenje: da sve što je hrvatsko pripadne Cislajtaniji, a sve što je srpsko Translajtaniji, s tim da je granica vododijelnica između rijeka Bosne i Vrbasa, visovi zapadno i sjeverno od Neretve, i to tako da oba dijela budu u subdualističkoj formi pripojene odgovarajućoj polovici Monarhije. Na kraju zaključka učesnici tog savjetovanja predlažu da se hitno održi savjetovanje s v i h nadležnih faktora Monarhije pod predsjedništvom samog vladara. Sarkotić je ponovno bio u audijenciji kod Karla 28. V.10 i iznova su ra­ spravljali o jugoslavenskom pitanju. Sarkotić mu je tom prilikom preporučio 247

da sazove krunski savjet, a u dnevnik je zapisao da je Karlo potpuno svjestan kako su nezdravi unutrašnji odnosi u Monarhiji, no ne može naći nikakav izlaz iz situacije »zahvaljujući« mnogim utjecajima i savjetodavcima. Tako je u Badenu 30. V —na obljetnicu Majske deklaracije Jugoslavenskog kluba u Beču —bio održan Krunski savjet pod Karlovim predsjedanjem.11 Na njemu su, osim cara, sudjelovali: zajednički austrougarski ministar vanjskih poslova grof Buriän, ugarski ministar predsjednik Wekerle, austrijski ministar pred­ sjednik v. Seidler, austrougarski ministar rata general-pukovnik R. barun Stö­ ger-Steiner, hrvatski ban Antun pl. Mihalovich i Sarkotić. Karlo je otvorio sjednicu ističući s nekoliko riječi važnost jugoslavenskog pitanja, a zatim je Buriän prvi uzeo riječ, založivši se za zakonito rješenje tog pitanja uz suradnju parlamenata i krune. Wekerle se založio za pripojenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, a Bosne i Hercegovine kao corpus separatum direktno Ugarskoj, dok je Seidler izrazio mišljenje da Dalmacija, sa stanovišta državnog prava, pripada Austriji, a da ne zna kako bi se parlament u Beču odnosio prema prijedlogu njegova ugarskog kolege o corpusu separatum. To je Wekerle pobijao ističući da su Dalmacija, Bosna i Hercegovina zemlje ugar­ ske krune, a Karlo je na to upitao Mihalovicha što on misli o temi vijećanja. Mihalovich je ispričao prisutnima da u Hrvatskoj i Slavoniji prevladava mi­ šljenje da Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu treba ujediniti s Hrvatskom (tzv. »Velika Hrvatska«), negirajući osobno da u Hrvatskoj postoji izraziti jugosla­ venski pokret. Wekerle je tu iskoristio priliku da prigovori hrvatskom banu kako listovi Banovine pišu u antimonarhijskom duhu, ali se Mihalovich izvu­ kao navodeći da hrvatska štampa donosi samo izvode iz češke i slovenske štampe koje je austrijska cenzura već pustila. Na kraju svog izlaganja Mihalo­ vich je pričao nešto o jugoslavenskim dogovorima i izjavio da on i Hrvatsko-srpska koalicija kao vladajuća stranka u Banovini nastoje da uvijek ostanu u granicama zakona. Na to je Karlo pozvao Sarkotića da izloži svoje mišljenje, i Sarkotić se odmah, uzevši riječ, složio s mišljenjem ugarskog ministra pred­ sjednika, jer Dalmacija - po njegovu mišljenju —pripada ugarskoj kruni. Bu­ dući da austrijski ministar predsjednik —govorio je on dalje —tvrdi protivno, to spor među njima (Seidlerom i Wekerlom) može presjeći samo vladar. Dalje se založio za pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj (a ne direktno Ugar­ skoj kao neki corpus separatum —kako je to predlagao Wekerle). To treba —govorio je on —odlučno reći i ujedinjenje zatim provesti čim Hrvati i Bosanci budu odgojili dovoljno službenika za preuzimanje tih zemalja, jer u trenutnim uvjetima to nije provedivo. Trebat če tamo uvesti županijski sistem poput onog u Hrvatskoj i na Jugu, uopće, uvesti izrazito hrvatski kurs, a tek onda pomišljati na pripojenje. Sarkotić se pri tom založio i za aneksiju Srbije i Crne Gore Monarhiji, ali na to nije reagirao nitko drugi osim Buriäna, koji je izjavio da Srbija i Crna Gora ne smiju nikada biti razlog da se na najbrži način ne zaključi mir. Napokon je Karlo zaključio sjednicu rekavši da se slaže s mini­ strom vanjskih poslova, tj. s njegovim mišljenjem da treba čitav kompleks riješiti zakonitim putem, ali ga valja riješiti i brzo, pa da stoga treba uputiti obje vlade (u Beču i Budimpešti) da odmah otpočno pregovore i iznađu odgo­ varajuće rješenje.12 Doista, Seidler i Wekerle otpočeli su politička sondira­ nja,13 a austrijski je ministar predsjednik ustvrdio u svom govoru u Reichsratu 248

16. srpnja14 da je njegova vlada na unutrašnjopolitičkom planu htjela provesti u život svoj program nacionalnih autonomija, koliko bi to prilike ju tom trenutku dopuštale. Tako je i došlo do naredbe o diobi na srezove u Češkoj. Vlada je donijela takvu naredbu zato što je uvidjela da mora uzeti u zaštitu tamošnje Nijemce. U Austriji se naime - uskliknuo je on —ne može vladati protiv Nijemaca, a niti bez njih! Taj ispad austrijskog ministra predsjednika izazvao je buru, i Seidler je morao odstupiti. Njegov nasljednik Max Freiherr v. Hussarek održao je na­ kon devet dana15 u Reichsratu kratak ekspoze kao skicu svog programa i tru­ dio se da najavi neku korekturu dotadašnjeg »njemačkog kursa«. Označio je kao zadaću nove vlade da postigne pomirenje naroda i govorio o potrebi da se stvore temelji za zajedničku suradnju punu povjerenja. Sarkotić je 26. VII. došao u audijenciju Karlu (u dvorcu Eckartsau)16 i ponovno mu izlagao jugoslavensko pitanje. Na kraju se Karlo potpuno složio s njegovim izlaganjem i izrazio žaljenje što obje vlade i ministar vanjskih poslova u pregovorima ne bilježe nikakav napredak. Karlo je 3. VIII. pozvao Sarkotića da se vrati u Beč17 i ondje ga telefonski zamolio da smjesta ode Hussareku kako bi ga temeljito informirao o jugosla­ venskom pitanju, i to onako kako je to Sarkotić izlagao samom Karlu. Sarko­ tić je izvršio nalog i tog istog poslijepodneva razgovarao s Hussarekom. Izlo­ žio mu je svoje (poznate) prijedloge, a austrijski ministar predsjednik složio se s njim u osnovnim linijama, o čemu je zatim Sarkotić telefonski obavijestio Karla u Reichenau. Tamo mu je Karlo 6. VIII. - pošto je dan ranije bio primio Hussareka na referiranje —povjerio da »Austrija sad neće odobriti mađarsko rješenje«. Hussarek je u kolovozu sazvao sjednicu vlade kako bi pronašao put i način da vodeće vladine krugove u Budimpešti privoli na popuštanje u jugoslaven­ skom pitanju.18 O tome je zatim uputio pismenu notu ugarskoj vladi (od 15. VIII.)18a i na kraju otputovao sam u Budimpeštu na pregovore s Wekerleom, koji je u međuvremenu opetovano sondirao odgovorne faktore u Zagrebu (ban Mihalovich i podban dr. Vinko Krišković) kao i vodeće ljude iz Hrvatsko-srpske koalicije.19 Tom sastanku dvojice predsjednika vlade u Budimpešti 31. VIII. prisustvo­ vao je i Sarkotić, kojemu je to bio naredio Karlo 28. kolovoza.20 U toku razgovora Sarkotić je iznosio argumente protiv rješenja što ga je uporno zago­ varao ugarski ministar predsjednik, tj. da Bosna i Hercegovina budu pripojene Ugarskoj kao corpus separatum. Pri tome je spomenuo da bi takvo rješenje moglo lako dovesti do eruptivnih reakcija i izazvati u daljnjem toku prožima­ nje južnih zemalja Monarhije jednom veleizdajničkom orijentacijom koja od­ govara antidržavnoj srpskoj orijentaciji, a to je upravo onaj cilj za koji je srpskoj iredenti svako sredstvo prikladno. To se može, po njegovu mišljenju, zasigurno predvidjeti za zapadne dijelove rečenog područja, dakle za Hrvatsku-Slavoniju, Dalmaciju i Kranjsku, ali bi i u Bosni ideja corpusa separatum u prikladnom trenutku, zbog samo markiranog i proračunatog držanja Srba, odnosno srpskom elementu svojstvenog laviranja između lojalnosti i veleiz­ daje, mogla izazvati nenadani veleizdajnički obrat. Tako bi se iredenta proši­ rila od Jadrana do Timoka i pri priključenju Kraljevine Srbije toj akciji okre249

nula se na kraju protiv ugarske države. Najsvrsishodnije sredstvo da bi se izbjegle takve eventualnosti jest, po mišljenju Sarkotića, potpuna državno­ pravna r a s t a v a srpskog i hrvatskog elementa, što upravo i zagovara njegov kompromisni prijedlog. Ako su Hrvatska-Slavonija i Dalmacija ujedinjene, a Bosna i Hercegovina samo virtualno priključene, to postoji upravo prema objema srpskim državama (Srbiji i Crnoj Gori) jedan kompleks unutar krune sv. Stjepana u kojem se može razvijati hrvatska orijentacija i koja sačinjava najbolju branu ostvarenju srpskih težnji. Seidler se složio s prednjim mišlje­ njem generala, na što je Wekerle primijetio da 1. ili 2. rujna imaju ponovno doći u Budimpeštu zastupnici vodeće stranke u Hrvatskoj, tj. Hrvatsko-srpske koalicije (grof Kulmer i Dušan Popović) da nastave pregovore. Sarkotić je smatrao svojom dužnošću da upozori Wekerlea kako ne poklanja previše povjerenja tim političarima, jer je bio mišljenja da će Koalicija —ukoliko bi se vanjskopolitička situacija razvila nepovoljno po Monarhiju - to sigurno isko­ ristiti protiv Monarhije. Na kraju su se ministri predsjednici složili da izvrše promjenu na banskoj stolici u Zagrebu, a Wekerle je izjavio da želi sačekati imenovanje novog bana i ukopčati pauzu od nekih šest tjedana da bi se infor­ mirao kako se u međuvremenu razvila situacija u Hrvatskoj-Slavoniji, pa da onda pristupe daljnjim savjetovanjima.21 Sarkotić je nezadovoljen i nezadovoljan napustio Budimpeštu, jer se složio s njima samo u jednom: u pitanju promjene na banskoj stolici u Zagrebu.22 Međutim, od tog su vremena jugoslavensko pitanje, na nivou predsjednika vlada, rješavali samo dilatorno. U izvještaju zajedničkom ministru financija u Beču od 5. IX.23 Sarkotić je priznao da je tok budimpeštanskog vijećanja stvorio utisak kao da se ipak u Ugarskoj donekle još potcjenjuju sadašnja dijelom otvorena (Ljubljanski kongres),24 dijelom tajna zbivanja, kao i potreba brzog i odgovarajućeg rješe­ nja jugoslavenskog pitanja. Po njegovu osobnom mišljenju svako daljnje od­ gađanje —pri širenju jugoslavenske infekcije i nužnom zaoštravanju suprotno­ sti —učinit će rješenje uvijek samo težim. Spomenuo je ministru i to kako je predsjednik vlade Wekerle opravdavao svoje stanovište o preuređenju i naja­ vio da će 1. ili 2. rujna doći u Budimpeštu zastupnici većine u Hrvatskom saboru da nastave s njim pregovore. Sarkotić ga je upitao —kaže se dalje u tom izvještaju —tko će doći iz Zagreba, a Wekerle mu je odgovorio: grof Miroslav Kulmer, dr. Dušan Popović i, čini se, Svetozar Pribićević. Na to se Sarkotić uzrujao i upozorio Wekerlea da bude vrlo oprezan u pregovorima s t a k v i m partnerima, jer bi Hrvatsko-srpska koalicija sigurno smjesta iskoristila svaku nepovoljnu vanjskopolitičku situaciju protiv interesa Monarhije. Popodnev­ nom nastavku konferencije Sarkotić nije prisustvovao, a na završetku mu je Wekerle saopćio kao rezultate vijećanja da treba sačekati imenovanje novog bana u Hrvatskoj i ukopčati pauzu od nekih šest tjedana da bi se uzmogao orijentirati kako se dalje razvijaju stvari u Hrvatskoj i Slavoniji i kako treba dalje voditi pregovore. Sarkotić je sam spomenuo pitanje eventualnog imeno­ vanja jednog austrougarskog generala za hrvatskog bana, jer je iz pouzdanog vrela saznao da bi on sam, u danom momentu, mogao postati kandidat za to mjesto. Zbog toga je smatrao da treba upozoriti ugarskog ministra predsjed­ nika kako po slovu Nagodbe nije dopušteno da aktivni vojnik postane hrvat250

ski ban25 i zbog toga je toplo zagovorio kandidaturu ministra Karla Unkelhäusera, jer bi po njegovu osobnom mišljenju general na banskoj stolici u Za­ grebu mogao biti tek izlaz u krajnjoj nuždi, vršeći ovlasti jednog kraljevskog komesara. U tome su se složili s njim i ministri predsjednici (Wekerle i Seidler). Sarkotić je spomenuti izvještaj ministarstvu dostavio 11. rujna i general­ nom ađutantu cara Karla barunu Zeidler-Sternecku, zamolivši ga da izvještaj preda samom vladaru.26 U popratnom pismu je istakao da je ugarski ministar predsjednik —kako se čini - postao žrtva Hrvatsko-srpske koalicije i da je zbog toga upozorio i samog Wekerlea na opasnost neprekidnog kontakta sa srpskim predstavnicima Koalicije, savjetujući mu istovremeno da uspostavi dodir —kako je to Sarkotić formulirao —s »pravim Hrvatima«.27 Sarkotić je dalje zahvalio carevu generalnom ađutantu na pozitivnom odgovoru na Sarkotićev brzojav u kojem je molio da ga ne imenuju za hrvatskog bana, a isto­ dobno mu je preporučio da za bana imenuju ministra dra K. Unkelhäusera. Da su Unkelhäusera imenovali, već bi u Hrvatskoj i Slavoniji zavladao red. Sto se pak tiče ugarskog ministra predsjednika, Sarkotić je izrazio mišljenje da opo­ mene ne pomažu, jer iza Wekerlea i Buriäna stoji —koliko je on obaviješten - grof Tisza sa svojom srbofilskom orijentacijom na koju ga, navodno, navode barun Vojnić (svakako, prema Sarkotiću, srpskog porijekla) i barun Talyan (ugarski predstavnik vlade u Novom Sadu 1914-1916, srbofilski nastrojen), i na kojoj Tisza ustrajava, jer Srbi pripadaju Stranci rada, a njemu je vlast nad jednom velikom strankom iznad svega. Sarkotićevi pozivi upućeni Tiszi da, ipak, jednom dođe u Bosnu i da stvari vidi na samom mjestu ostali su uvijek neuslišani; osobno se, uostalom, ne nada da bi kod Tisze nastupila neka promjena u mišljenju »zahvaljujući« njegovoj tvrdoglavosti i stoga se rado odriče da Tisza uopće dođe. 2. Informativna misija grofa Tisze. —Car Karlo je relativno rano spoznao da je jugoslavensko pitanje za Monarhiju upravo sudbonosno; zato je u toku ljeta 1918. godine nastojao da nekako pronađu zajedničku formulu koja bi donijela rješenje. Ubrzo je uvidio da se poluga za rješenje mora postaviti u Budimpešti, a ne u Beču. Osjećajući da postoji veliko razilaženje između optimističkih informacija jednog Wekerlea, na jednoj, i brojnih drugih informatora o elementima situacije na Jugu, na drugoj strani, odlučio je povjeriti važnu političku informativnu misiju bivšem ugarskom ministru predsjedniku grofu Istvanu Tiszi, kojega su još uvijek smatrali najjačim političkim čovje­ kom u Ugarskoj. Tisza je u to vrijeme služio na jugozapadnoj fronti (prema Italiji) kao husarski pukovnik i zato ga je Karlo 5. rujna28 —preko a. u. Vrhovne komande u Badenu —pozvao da mu se javi u Reichenau. Dva dana kasnije Karlo je primio Tiszu u audijenciju i povjerio mu zadatak da kao homo regius otputuje u južnoslavenske zemlje Monarhije kako bi se na samom mjestu uvjerio kojim putem da pođu i što da poduzmu kako bi svladali situ­ aciju koja postaje sve opasnija, da, ukratko, pronađu formulu koja bi jugosla­ vensko »bure baruta« učinila konačno bezopasnim. Tisza je u skladu s povjerenim zadatkom otputovao i stigao u Zagreb na prvoj etapi velike političke turneje 13. rujna. U Zagrebu je konferirao s pred251

stavnicima vlade banom Mihalovichem, podbanom Kriškovićem i odjelnim predstojnikom za pravosuđe Badajom); primio je i niz političara iz Hrvatske, među kojima su bili, primjerice, grof M. Kulmer, dr. Zivko Petričić, Ivica Frank i dr. Dušan Popović, nesumnjivo jedan od najokretnijih i najinteligen­ tnijih prvaka Koalicije, a ujedno i jedan od najboljih govornika u Saboru. Drugog dana je Tisza - u pratnji šefa štaba zagrebačkog domobranskog okružja potpukovnika Bele Nädasdya, koji mu je pri susretima služio i kao tumač29 —obišao Hrvatsko zagorje, a 15. IX. telegrafski je obavijestio Vojnu kancelariju vladara30 da je u toku izvršenja povjerenog mu zadatka i da će 29. rujna stići u Reichenau da podnese vladaru referat o putovanju, ako ga neoče­ kivane okolnosti ne bi u tome spriječile. Dva dana kasnije (17. IX) Sarkotić je primio u Badenu brzojav grofa Tisze iz Zagreba u kojem mu javlja da je počeo svoju političku turneju na Jugu Monarhije i ujedno ga moli da ga dočeka u Sarajevu 20. rujna. »Smatram da je to putovanje deplasirano« —zapisao je Sarkotić u svoj dnevnik.31 Pohitao je generalnom ađutantu Zeidler-Sternecku i zamolio ga da upita cara je li baš potrebno da putuje u Sarajevo. Rekao mu je i to kako misli da je Tiszino putovanje neuputno, no da je i bolje ako Tisza prikupi informacije u Sarkotićevoj odsutnosti, jer će tada informatori pred Tiszom mnogo slobodnije nastu­ pati, a i njemu (Sarkotiću) je do toga da Tisza sazna samo golu istinu. Zeidler je obećao da će upitati Karla, pa je ubrzo zatim telefonski izvijestio Sarkotića —koji je bio u Badenu na liječenju —da je vladarevo mišljenje da Sarkotić t r e b a dočekati grofa Tiszu u Sarajevu. Dva dana ranije —obaviješten iz Sarajeva o budućem Tiszinu putu u Bosnu i Hercegovinu - Sarkotić je javio svom zamjeniku Maxu pi. Gyurkovicsu u jednom otvorenom (nešifriranom) brzojavu32 da će zavisiti od liječničke konzultacije hoće li moći stići u Sarajevo do 20. rujna. U svakom slučaju moli Gyurkovicsa da Tiszu smjeste u Konaku u Heremlik; istovremeno ga moli da ga Gyurkovics zastupa kao domaćin, ako ne bi mogao sam doći u Sarajevo, a da, osim toga, upućuje i potrebne pozive u njegovo (Sarkotićevo) ime. U dru­ gom telegramu upućenom Gyurkovicsu33 zamolio ga je da poduzme sve po­ trebno u njegovo ime, pa mu je zatim nanizao imena onih ličnosti iz Mostara i Sarajeva koje bi Tisza primio i saslušao.34 U svom telegrafskom odgovoru Sarkotiću od 16. IX.35 Gyurkovics je izra­ zio mišljenje kako bi bilo dobro da Sarkotić dođe u Sarajevo i osobno dočeka Tiszu, jer se bosanski političari —prema informacijama kojima raspolaže —pripremaju da iskoriste Tiszinu prisutnost kako bi mu iznijeli gravamina i kritike na adresu tamošnje uprave. Njihova gravamina posebno bi se imala odnositi na činjenicu da stanovništvo trpi zbog toga što je na čelu uprave general koji u prvom redu čuva vojne interese. Političari misle —javljao je dalje Gyurkovics - da će Tisza to dobro primiti. Sigurno će se naći, osim grofu Tiszi najavljenih političara, i drugi koji će htjeti da govore s njim. Tiszino putovanje u Sarajevo smatra se za vrlo važnu političku stvar i ljudi žele da tu priliku iskoriste kako bi Tiszu —koga smatraju pouzdanikom samog vladara —po­ drobno upoznali sa stanovištem pojedine stranke. Naročito se Srbi odnose povoljno prema perspektivi Tiszina dolaska i žele mu izraziti zahvalnost što je bolje postupao sa srpskim elementom nego što su to učinili drugi vlastodršci. 252

Gyurkovics je također proširio listu ličnosti koje bi mogle doći u obzir za planirani razgovor s grofom Tiszom.36 U razgovorima i susretima na svom putu Tisza se svuda zanimao za stanje usjeva, zalihe žitarica, pitanja aprovizacije, rekvizicija, snabdijevanja. Među­ tim, u tim razgovorima s upravnim činovnicima u kotaru i seoskim župnicima najviše se, ipak, zanimao za raspoloženje stanovništva, osobito inteligencije i svećenstva, propitkujući se jesu li zagrijani za ideju jugoslavenstva i ujedinje­ nja sa Srbijom ili nisu. Politički najinteresantniji razgovor što ga je Tisza vodio u Hrvatskoj nesumnjivo je onaj s Dušanom Popovićem, pouzdanikom vođe Hrvatsko-srpske koalicije Svetozarom Pribićevićem, koji je tom prilikom osta­ jao u pozadini. U toku tog razgovora —što ga je Tiszin partner vodio namjerno općenito i ne bez ironije —Popović je predlagao Tiszi kao jedini moguć i upo­ trebljiv put trajnom rješenju jugoslavenskog pitanja: da Tisza što prije otpu­ tuje u Svajcarsku kako bi se tamo sastao sa srpskim ministrom predsjednikom Nikolom Pašićem i da zajedno potraže rješenje(l), što je Tisza —navodno s uzdahom —odbio kao »predbježno neprihvatljivo«.37 Tisza je 16. IX. otputovao, u pratnji Bele Nädasdya, iz Zagreba prema Jadranu. Istoga je dana admiral v. Keil telegrafski avizirao komandantu a.u. ratne flote v. Horthyu u Puli38 da misija grofa Tisze služi samo za prikupljanje informacija. Vladar je dopustio - kaže se dalje u tom brzojavu - da Horthy prati Tiszu do Kotora, ako bi Horthy smatrao da je to potrebno, kako bi se Tisza uzmogao informirati u pogledu jugoslavenskog pokreta. Kapetan boj­ nog broda Vuković de Podkapelski treba da Tiszi saopći svoja zapažanja prikupljena prilikom posljednjeg dopusta, a on će pratiti Tiszu i na njegovu daljnjem putovanju po Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj u svojstvu Tiszina informatora jer dobro pozna prilike, što je vladar već odobrio na prijedlog admi­ rala v. Keila. Prije nego što je Tisza otputovao iz Zagreba vođa Hrvatsko-srpske koali­ cije Svetozar Pribićević obavijestio je svog pouzdanika u Sarajevu, bivšeg pot­ predsjednika bosanskog Sabora dr. Danila Dimovića, da je u Zagreb stigao grof Tisza u političkoj misiji da se informira o jugoslavenskom pitanju, da se pokazao silovit i da je u Zagrebu »pomalo i pretio«.39 »Skoro će i k nama, pa mu i mi moramo u Bosni kazati svoje stanovište. Pitanje je kako?« —upitao je Dimović. »Do vas u Bosni —odgovorio mu je Pribićević —njemu je više stalo, jer Hrvatsku misli da ima u svom okviru. Reci mu da se pretnjama i silom ne da ništa postići i da će nasilje kod nas izazvati zlu krv kod Vas.« »Ako bude hteo kakovih izjava, da li da šaramo ili da iskočimo?« - upitao ga je oprezno Dimović. »Mislim da možete biti odlučni —odgovorio je Pribićević —ali mu­ dro. Ti si uostalom vijugav, pa ćeš pogoditi. Zbogom!«. Tisza je preko Karlovca, Slunja, Plitvičkih jezera i Gospića —zanimajući se kod lokalnih ljudi i nadalje za pitanja snabdijevanja, rekvizicije, broj vojnih bjegunaca (»zeleni kadar«) i raspoloženje stanovništva — stigao u Zadar. Tamo je u toku 17. rujna primao tamošnje političare (dr. Ivčić, dr. Machiedo, don J. Bianchini, don I. Prodan, dr. Ziliotto), a zatim se ukrcao na torpiljerku »Triglav«, što mu ju je stavio na raspolaganje Horthy, i iz zadarske luke otplovio ravno u Dubrovnik (Gruž). I ondje je razgovarao s više pozvanih (među koima je bio i zastupnik u Reichratu dr. Melko Cingrija), a potom je 253

otplovio u Kotor da obiđe Lovćen i posjeti guvernera Clam-Martinica na Cetinju. Na povratku iz Cetinja otputovao je iz Zelenike u Mostar. U Mostaru je, osim drugih, razgovarao s načelnikom Mujagom Komadi­ nom, podnačelnikom Nikolom Smoljanom, advokatom dr. Dominikom Mazzijem i Davidom Nevistićem, franjevačkim provincijalom. Komadina se izjas­ nio za autonomiju Bosne i Hercegovine, ostali su, pak, zagovarali njihovo pripojenje Hrvatskoj. Tisza je tamo pozvao na razgovor i fra D.Nevistića, ali je ovaj poručio Tiszi: »Ako grof Tisza ima što sa mnom govoriti, neka dođe k meni!«. I Tisza ga je poslušao i s pratnjom osobno posjetio, no pri tom nije čuo ništa utješno, jer mu je fratar opisao stradanja naroda i ostao pri izjavi da se jugoslavensko pitanje m o r a riješiti u duhu pravednosti i narodnog samoo­ predjeljenja, da se Hrvati, Srbi i Slovenci moraju ujediniti, a što znači da narodno samoopredjeljenje ne treba posebno tumačiti. U Sarajevo je Tisza stigao 20. rujna popodne, umoran, neraspoložen i, čini se, bolestan. Dočekali su ga na željezničkoj stanici, osim ostalih, Sarkotić osobno i njegov zamjenik v. Gyurkovics. Već je cijelim putem Tisza bio groz­ ničav, tako da je više puta intervenirao liječnik. Putovanje autom i slabe ceste samo su pogoršale njegovo zdravstveno stanje, tako da je trpio od glavobolje; iskustva koja je putem prikupio nisu bila naročita; razočarao ga je hladan prijem, neodređeno držanje i mutavost službenih političara i vrhova uprave. Veliki župan u Gospiću dr. Tomislav Tomljenović, obaviješten o Tiszinu dola­ sku, pobjegao je; općenito su Hrvati odgovarali Tiszi suzdržljivije, dok su Srbi bili otvoreniji i za Tiszu neugodniji. Leci, brošure i izvještaji koje je Tisza u toku puta (do Sarajeva) bio dobio u ruke bili su mnogo nepovoljniji nego što su to u Beču i Pešti uopće pretpostavljali; malo je bilo onih koji su se u razgo­ voru s njim izjašnjavali otvoreno i odlučno za rješenje pitanja u smislu mađar­ skih težnji. Pri dočeku u Sarajevu Tisza je bio prežalostan jer je, navodno, bio izgubio svaku nadu u pobjedu Centralnih sila na bojnom polju, a odnosi u Monarhiji činili su mu se bezutješni.40 U Sarajevu su znali z a š t o Tisza dolazi. Sastali su se tamošnji viđeniji političari da se dogovore kako da postupe i sporazumjeli se da usmeno budu što kraći, a da Tiszi pismeno podnesu memorandum.41 »Jedan od učesnika uzeo je na sebe —piše o tome Dimović —da ga napiše (mislim Jelavić ili Cabrajić); tražili su da ga ja pišem, no nisam se hteo vezati. Za ovakve stvari treba raspoloženje, ako se hoće da dobro ispadnu. Otišao sam kući, pokušao da pišem, ali nije išlo. Drugi dan ujutro42 probudio sam se čim je svanulo. Počeo sam razmišljati, ležeći na leđima. Odmoran mozak najbolje radi, a snagu mu daje ugrejana kičma. Ja se obično sve najteže stvari rešavam u krevetu i teške pravne prepore, financijske kombinacije i članke političke. —Počeo sam pisati memorandum za Tiszu. —Razmjerno sam ga brzo napisao. Osetio sam, kad sam ga pročitao, neko posebno duševno zadovoljstvo. Morao sam često u politici a naročito za vreme rata radi kakovih obzira ili uspeha, osećaje skrivati u pravcu hladnog razbora i momentalnih razloga. Ovaj put sam iskreno i punim osvedočenjem napisao jedan zamašan politički akt.« Prvi je memorandum, u konačnoj redakciji, potpisao bivši predsjednik Sabora Vo­ jislav Sola, koga je Dimović pozvao iz Mostara. Potpisavši memorandum, Sola se prekrstio i izgovorio riječi: »Sto Bog da!.43

Srdačne riječi pozdrava što ih je uputio Tiszi pri dočeku na željezničkoj stanici - zapisao je Sarkotić u svoj dnevnik - mogle su to manje promijeniti Tiszinu depresiju što se Sarkotić nije ustručavao da mu kaže kako je njegovo putovanje zakasnjelo, kako dolazi, na žalost, prekasno. Pošto su završili cere­ monijal službenog dočeka, Tisza i Sarkotić odvezli su se u Konak. Za vrijeme vožnje Tisza mu je ispričao kako je i kojim pravcem putovao iz Zagreba do Mostara. Povjerio mu je i to da je iz dotadašnjih razgovora s političkim ličnostima s v u d a stekao najžalosnije dojmove! Navečer istoga dana Tisza je razgovarao s muslimanskim predstavnicima: s bivšim predsjednikom Sabora dr. Safetom Bašagićem, sekretarom Trgovin­ ske komore dr. Mehmedom Spahom i s advokatom dr. Hrasnicom. Bašagić je u razgovoru zagovarao da se ujedine sve hrvatske zemlje u posebno tijelo; ako to nije moguće, da Bosna i Hercegovina dobiju autonomiju, dok su se ostala dvojica izjasnila za rješenje u jugoslavenskom smislu: da se bosansko pitanje riješi na temelju jugoslavenskog ujedinjenja. Spaho se žalio na postupak prema Muslimanima za vrijeme rata, jer su vojne vlasti uzimale i starce i djecu u vojsku. Zalio se na ekonomske prilike i postupak pri rekviziciji; rekao je da su opreke između Muslimana i stanovnika drugih vjera u Bosni, kakve su postojale prije rata, u nevolji postale mnogo blaže, a da je jugoslavenskom stanovištu sklon najveći dio naroda.44 Tisza je primio —»dva sata« poslije Spahe, kako je to Spaho sam kasnije izjavio - Vojislava Solu, koji mu je želio predati memorandum. »Da ne mora dugo pričati, niti se zapletati —piše dalje D. Dimović —mi smo zaključili da Sola preda memorandum koji su dan ranije potpisali Srbi, Hrvati i Slovenci.45 Bilo je to prvi put da su u Bosni sva tri plemena zajednički istupila sa ovakvom odlučnošću. Sola je poneo memorandum. Tisza je hteo da razgovara, a Voji­ slav, stari pelivan politički, tumači kako su sve naše želje u memorandumu sadržane. Tisza kao da je slutio da taj memorandum saranjuje do osnova njegovu nameru i misiju, otimao se da taj memorandumj>rimi. Soli je stalo da ga Tiszi preda, a ovaj neće da primi. Naposletku se Sola posluži varkom, i kaza Tiszi, da Tisza može biti veoma zadovoljan sa memorandumom. Tada je Tisza tek memorandum primio, a Sola se počeo opraštati, govoreći da je sve u memoradumu.« Sutradan prijepodne (21. IX) Tisza je primio Ristu Hadži Damjanovića, dr. M.Jojkića, VI. Andrića i Dimovića. Hadži Damjanović nije htio ništa od­ lučno izjaviti »jer nema mogućnosti da se sastaje s narodom, pa ne zna, što narod misli«, a svi su ostali Srbi izjavili: memorandum što su ga potpisali i preko V. Sole predali putokaz je za rješenje. Dr. Jojkić je još Tiszi, navodno, spočitnuo što su pozive na sastanak s Tiszom raznosili detektivi. »Dimović je uporno zahtijevao —prema navodima J. Jelenića46 —ujedinje­ nje Srba, Hrvata i Slovenaca, a Tisza je neprestano tražio način, na koji to dr. Dimović misli. Napokon mu je naglasio, da austro-ugarska diplomacija kod velevlasti isposluje ujedinjenje. Kada je Tisza rekao, da Srbijance Austro­ ugarska ne može primiti, jer su buntovni, Dimović mu je odgovorio: Ta kada nas nijeste u stanju držati, pustite nas iz okvira monarhije.’ Ove su riječi uznemirile Tiszu i on je osuđivao hrvatsku vladu, koja je pripustila, da se južno-slavenska ideja dotle razvila. Na to mu je Dimović odgovorio, da nema 255

prava vikati na hrvatsku vladu, jer da se u Hrvatskoj i onako osjeća maćuhinski postupak Mađara prema Hrvatima. ’Dali ste nam —veli Dimović —nešto ustava, a svaki nam se čas prijetite s Unkelhäuserom, Sarkotićem, Rauchom itd. Nagodba je Hrvata s Mađarima neodrživa i samo je razum koalicije podržava, da ne dođu u ova vremena gora zla, a srce je osuđuje.’« To je dr. Dimović govorio i kao narodni zastupnik Koalicije u hrvatskom Saboru i stanovnik grada Sarajeva. Na Tiszin upit: »Pa šta bi bilo, da se ujedinjenje ne provede«, Dimović je odgovorio: »Onda bi i dalje sudili revolveri.«47 Tisza je primio i Šerifa Arnautovića i on se izjasnio za to da se Bosna i Hercegovina kao autonomna jedinica pripoje Ugarskoj. Već prvi Tiszini susreti u Sarajevu nisu obećavali mnogo dobra. Nakon večere, pri kavi, Tisza i Sarkotić stali su raspredati o politici. Prvo je Tisza govorio —prema Sarkotićevu zapisu u dnevniku —o potpunom debaklu hrvat­ ske aristokracije. Čak i grof Erdödy u Novom Marofu - govorio je on - izgu­ bio je formalno dar govora. U Zagrebu vlada atmosfera koja mu se —usprkos nekim uvjeravanjima vođa Koalicije —ne sviđa; u Dalmaciji je ista situacija; u Mostaru je primio različite odgovore, od kojih pojedini bude neku nadu u dobro, ali općenito govoreći, stoji sam pred jednom zagonetkom koja bi se prvo morala odgonetnuti: Kako je samo do svega ovoga došlo? Na to stere­ otipno, nikada izravno Sarkotiću upućeno, nego uvijek neodređeno izgovo­ reno pitanje, Sarkotić je konačno odvratio s protupitanjem: da li je on (Tisza) nakon svoje demisije ikad bio obaviješten o situaciji na Jugu Monarhije. Sar­ kotić je, bar, vjerovao da je o tome iscrpno pisao zajedničkom ministru finan­ cija i obojicu predsjednika vlade usmeno i pismeno temeljito informirao. Tisza mu je na to odvratio da se za sve što se u protekle dvije godine događalo relativno malo brinuo, pouzdavajući se u vodeće ljude u Beču i Budimpešti; priznao je, međutim, da je više nego iznenađen s koliko su malo pažnje pratili odnose u Hrvatskoj i u Bosni, kako su ih površno ocjenjivali i neodgovorno lako primali. Sarkotić mu je napomenuo da su grof Buriän i dr. Wekerle ipak njegovi ljudi i da im je bila dužnost da Tiszu drže u toku, no Tisza je progutao svoj, za ta dva političara zasigurno malo laskav, odgovor. Sarkotić je pokuša­ vao popraviti Tiszino upadljivo neraspoloženje, skrećući razgovor na Dalma­ ciju i prirodne ljepote kraja, ali je Tisza prepustio da Sarkotić o tome stalno priča, ubacujući tu ili tamo tek kakvu primjedbu, iz koje je Sarkotić mogao samo razabrati da je i dalmatinski dio Tiszina putovanja bio ispunjen politič­ kim brigama i da su za nj sve njene prirodne ljepote, svi spomenici rimskog i mletačkog razdoblja ostali bez čara i privlačnosti. Pošto je memorandum bio preveden, Tisza ga je pažljivo pročitao i bijesno reagirao okrstivši njegov sadržaj »drskim izazovom«. Memorandum započi­ nje riječima: »Prije rata imali smo barem neku sjenu ustavnosti, i ono malo sudjelovanja u državnoj upravi počelo je stvarati užu vezu između naroda i države.« Zatim se opširno opisuju prilike u Bosni za vrijeme rata, strahoviti progoni Srba i drugo. »I ako se po vjeri razlikujemo, mi smo sinovi jednog naroda, mi smo krv iste krvi. Ideja narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slove­ naca prodrla je u narodne slojeve. Ona je postala političkom vjerom i dog­ mom našeg narodnog bića. Zato muke i patnje, što ih je morao srpski dio našeg jedinstvenog naroda pretrpiti, odjeknule su duboko u srcu i duši Hrvata 256

i Slovenac#.« »No nišo samo trpjeli Srbi - konstatira se dalje u memoran­ dumu« - svima u Bosni i Hercegovini oduzeta su ustavna prava, pa se zatim oštro kritizira rad zemaljske vlade (glad, porezi, ratna podavanja, rekvizicije i niske otkupne cijene); Sabor je raspušten; autonomija gradova, kotareva, okružja obustavljena; zakonom zagarantirana vjersko-prosvjetna autonomija i uprava srpsko-pravoslavnih eparhija ukinuta naredbom; o slobodi se štampe ne može ni govoriti; sloboda se kretanja ograničuje; politički osuđenici čame još i danas kao obični osuđenici i zločinci u Zenici u željeznim kavezima kao životinje. Uz takvo stanje i takav postupak prema narodu, svaki razborit čovjek razumjet će i raspoloženje, tmurne osjećaje naroda, isprepletene čeme­ rom i gorčinom. A te osjećaje razumjet će naročito sin mađarskog naroda, jer je taj narod u borbi za svoju slobodu, za narodna, građanska i ustavna prava pridonio goleme žrtve i pretrpio užasne patnje. Zato treba da bude bolje, treba da bude drugačije, pa da se narod u Bosni osvijesti i trgne iz ove apatije, otuđenosti i potištenosti, da spozna da nije samo objekt upravne sile nego i građanin s pravima i dužnostima. Pretpostavke su za to ove: 1) potpuna amnestija političkih osuđenika; 2) naknada štete nevino nastradalim; 3) osigu­ ranje prehrane; 4) uspostava ustavnosti sazivanjem raspuštenog Sabora uz naknadne potpuno slobodne izbore; 5) uprava zemlje može se predati samo ljudima saborskog povjerenja. Tek kad te pretpostavke budu ispunjene, može se putem narodnog predstavništva pristupiti rješavanju ostalih pitanja.« »Naš čitav narod Srba, Hrvata i Slovenaca pretrpio je u monarhiji veoma mnogo za vreme ovoga rata. Danas još stoji Dalmacija, Slovenija, Istra i Koru­ ška bez svojih zemaljskih predstavništva pod upravom tuđeg činovništva. U Hrvatskoj je jedino održan ustavni režim. Pa i tamo ispadaju svaki čas pretnje sa strašilom neustavnosti i komesarijata, a jednoglasno primljene za­ konske osnove ne mogu da postanu zakonom. To budi u nas osjećaje koji ne mogu biti skloni državi. To budi u nama predosjećaje, što rastu u sjeni i mraku neslobode. Mi osjećamo jednako sa svom svojom istokrvnom braćom Hrvatima, Sr­ bima i Slovencima, da smo jedno tijelo, ma gdje oni bili. Mi znamo, da na kugli zemaljskoj ne možemo izolovano živiti, nego da nas naš položaj upućuje na iskren i pošten sporazum sa geografski najbližim narodom kraljevine Ugar­ ske. Da taj sporazum može iskren i pošten biti, treba da ga stvore dva ravno­ pravna i državno samostalna naroda. Mi Srbi, Hrvati i Slovenci nismo danas u tom pogledu ravnopravni sa narodom madžarskim. Mi smo danas roblje nezarobljeno, koje nosi lažni naslov državljana. Dok god se gornje pretpostavke ne ispune, dok god mi moramo da živimo u ovom političkom i građanskom ropstvu, mi nismo u stanju dati slobodne izjave. Naše narodno pitanje, ne može se rješavati bez naroda, ono se ne smije samo djelomično rješavati, nego u cjelini i to na temelju prava narodnog samoodre­ đenja. Svako drugo rješenje, među koja ubrajamo i direktno i bez privole naroda namjeravano prisajedinjenje Ugarskoj, bilo bi nasilje, koje bi najgorim posljedicama za unutarnju sigurnost i spoljašnji mir urodilo. Napaćena duša našeg jedinstvenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ako nasiljem i neprav­ dom još raskomadana bude, proći će mučenički put borbe, da u njem sagori i propadne ili da postigne jedinstvo i slobodu svoju.«48 257

Dršćući od bijesa —zapisao je Sarkotić u svoj dnevnik —predio je Tisza prevedeni memorandum Sarkotiću i pri tom rekao: »U svom životu doživio sam mnoge političke netaktičnosti, ali jedan tako drski izazov, takvo pomanj­ kanje uviđavnosti i patriotizma nisam nikada doživio!« Sarkotić je pokušao nekako smiriti Tiszu, što mu je i pošlo za rukom, pa ga je zatim Tisza, umiren, upitao što bi trebao odgovoriti Soli to isto poslijepodne. Sarkotić mu je savje­ tovao da ljubazno primi deputaciju potpisnika memoranduma, da se ne upu­ šta ni u kakvu političku raspravu i da je otpusti nakon nekoliko uobičajenih fraza. Međutim, Tisza nije htio primiti Sarkotićevu sugestiju, nego je mislio da mora potpisnicima memoranduma dati »lekciju iz patriotizma«. Pri tome je naglasio da bez toga ne može otputovati iz Sarajeva. »Jer šta misle ti drznici? —upitao je. - Vjeruju li možda u raspad Ugarske? Moguće, ali je Ugarska još dovoljno snažna da razbije svoje neprijatelje prije nego što sama propadne!« Posljednje je riječi izgovorio povišenim glasom udarivši šakom po stolu. Sar­ kotić ga je opet pokušao umiriti, ali je Tisza ostao pri svojoj odluci, samo je zamolio da mu dadu jednog stenografa koji bi zabilježio njegov odgovor deputaciji. Na to je Sarkotić odredio svog prezidijalnog šefa dr. Starcha da stenografira Tiszinu »lekciju«. U 17 sati primio je Tisza u Konaku delegaciju potpisnika memoranduma (V. Sola, D.Dimović, M.Jojkić, J. Sunarić, Vj.Jelavić i fra Ikić). Primio ih je u duguljastoj sobi Konaka; u sredini sobe nalazio se stol, uz koji je sjedio dr. Starch, stenograf za tu priliku, a Tisza se pojavio u uniformi sa svim dekoracijama i stao uz pisaći stol, na kojem su se nalazili sablja, pa bič i drugo. Sastanku je prisustvovao i Nädasdy, dok se Sarkotić nalazio na nekoj smotri. Tisza se nije predstavio prisutnim potpisnicima, nikome nije ponudio da sjedne i, tako stojeći, počeo je govoriti, odlučno i mirno, polemizirajući s poje­ dinim postavkama memoranduma. Govoreći, Tisza je postepeno zapadao u srdžbu, pa u jarost i tako je naglo i dramatski sastanak završio. »Tisza prima delegate —kaže se u izvještaju što su ga o tom sastanku primile redakcije listova Jugoslavenske orijentacije‘49 — u bojnoj uniformi pukovnika sa svim dekoracijama, te ne predstavljajući se pojedincima, ostaje stojećki do svog pisaćeg stola; govori bacajući poglede na list papira, a dele­ gati ostaju također stojećki. —Počimajući time, da je pročitao memorandum, što mu ga je dan prije predao V. Sola, veli, da je mislio, da će s gospodom moći govoriti o interesima, koji bi trebali da nas zajednički vežu i koje bi još trebalo zajednički da izgradimo, te da je došao ovamo u uvjerenju, da će imati posla s ozbiljnim ljudima, prožetima čuvstvom državnog patriotizma. Međutim da je ovaj memorandum sastavljen u tonu i na način iz kojega se vidi, da gospoda, koja su ga potpisala, ne vode računa o velikim zahtjevima sadašnjosti. Osvr­ nuvši se na formu i sadržaj spomen-spisa označio ga je nedoličnim (ungezi­ emend). Upuštajući se posebice u sadržinu spisa, zaustavio se je kod istaknu­ tog načela narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca (akcentirajući Slowe­ nen) i rekao, da je to jedinstvo u protivnosti s državnim temeljima monarhije. Osobito je udario na zahtjev o samoodređenju naroda, izjavivši, da se ne može govoriti o ovom načelu u državi, gdje su narodi među sobom tako isprebacani (zusammengewürfelt) i da ovo načelo može da stvara zbrku u državi. Ono da je samo zvučno geslo, koje lijepo odzvanja u skupštinskim govorima i u uvod258

nom članku, ali ih trezven političar ne može ozbiljno tretirati. Ono je nadalje lažni novac (falsche Münze), koji je Engleska među nas turila, da sije razdor, a sama ga kod kuće u Irskoj i drugdje ne provodi. Prelazeći na pasus izjave o odnosu jugoslavenske države spram Ugarske, koji doslovno citira, pita ironično, zar gospodu s Ugarskom ništa ne veže od same geografije (komšiluka) i kao da zaboravljaju, da su u ovoj zemlji mađar­ ske čete toliku krv prolile, da se oslobodi ovdašnji kršćanski narod. Zar ne obuhvaća (umfasst) Ugarska Hrvatsku sa svojom političkom moći? Iz ovog memoranduma da odzvanjaju isti oni zvukovi, koji su do nas doprli iz Praga i Ljubljane, a koji svjesno ili nesvjesno idu paraleleno s težnjama naših neprija­ telja, da nas unište. Tisza (sve više prelazi u patos, podignutim glasom i udara­ jući šakom po stolu) dovikuje: Wir können vielleicht zugrunde gehen, aber bevor wie zugrunde gehen, wie haben die Macht alle diejenigen, die solche Ziele verfolgen, zu zermalmen (Mi možda možemo propasti, ali prije nego propadnemo mi možemo sve one koji teže takvim ciljevima da zgnječimo). I upirući poglede u delegate i pesnicom udarajući po memorandumu na stolu počinje: Und dieses blöde Z eug... (I ova blesava stvar...) ali mu delegati ne dadoše nastaviti, već uz prigovore okrenuše mu leđa i na njegove izvode poslije posljednjih riječi kao govornik izaslanika fra Ikić: Kad je tako, onda je najbolje da idemo —i počeše da izlaze iz sobe. Tisza bijesan na to im dovikne: Das ist das beste, was Sie tun können (To je najbolje što možete učiniti).« Tisza je naknadno priznao da je htio delegatima reći još i ovo: da su dualistička struktura Monarhije i državna zajednica Hrvatske s Ugarskom nepomjerljive granice unutar kojih treba da se kreću svi planovi i težnje Bosne i Hercegovine; htio ih je ozbiljno pozvati da svoje nacionalne želje usklade s tim nužnostima.50 Primio je to isto poslijepodne kao predstavnike »Hrvatske katoličke udruge« dr. Ivu Pilara i banskog nadsavjetnika Josipa Vancaša. Oni su upozo­ rili Tiszu na program starčevićanaca od g. 1894. i zahtijevali ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom u samostalnu hrvatsku državu u okviru Austro­ ugarske. Tako bi se —govorili su Tiszi —jedino konsolidirale prilike na jugu Monarhije. Tisza im je odgovorio da bi se to pitanje moglo riješiti, tako da se Bosna i Hercegovina ujedine s Hrvatskom i tako dođu u odnos prema Ugar­ skoj, ili da se Bosna i Hercegovina direktno pripoje Ugarskoj. Vancaš mu je odvratio da oni traže samostalnu »Veliku Hrvatsku« u okviru Monarhije, pa da stoga ne primaju nikakav aranžman s Ugarskom, kako to predlaže Tisza. Zato su od Tisze otišli vrlo nezadovoljni. Poslije večere Sarkotić je Tiszi saopćio samo nepovoljne vijesti o situaciji u Bugarskoj, Srbiji i Albaniji koje su Tiszino ionako loše raspoloženje mogle samo pogoršati. U nedjelju 22. rujna Tisza je ponovno primio I. Pilara jer očigledno nije bio zadovoljan onim što je već jednom čuo od predstavnika Udruge. Tom prili­ kom mu je Pilar predao kraći memorandum (Sarajevo, 22. rujna)51 u kojem ističe da pripada Hrvatskoj stranci prava i da čvrsto stoji na pozicijama pro­ grama iz 1894. godine. Međutim, ne odobrava isključivo negatorsku politiku i vjeruje da bi se rješenje hrvatskog pitanja moglo postići uz pretpostavku pariteta na slijedećem temelju: 1) Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna 259

i Hercegovina te istarski otoci ujedinit će se u Hrvatsku kraljevinu; 2) Hrvat­ ska kraljevina trebala bi biti politički u rukama Hrvata i hrvatski program provoditi na odgovarajući način; 3) Hrvatsko kraljevstvo uključit će se u dualističko uređenje u formi subdualizma i ono bi raspolagalo djelomičnim suve­ renitetom u okviru zemalja krune sv. Stjepana, a kao uvjet za to treba a) jamčiti Hrvatskoj bezuvjetni nacionalni i državni individualitet i pružiti joj mogućnost da se na novom teritoriju nesmetano razvijaju privreda i saobra­ ćaj; b) da Austrija pristane na takvo rješenje. Tisza je u Sarajevu kurtoazno posjetio najviše crkvene dostojanstvenike u Bosni, a navečer je prisustvovao primanju, što ga je u njegovu čast priredila u »Herrenklubu« sarajevska mađarska kolonija. Posljednjeg dana boravka u Sarajevu (23. IX) Sarkotić je poveo Tiszu autom na izlet u okolicu (Pale) i tom su prilikom razmatrali razna politička pitanja. Tisza je u toku razgovora izrazio nadu da će prilikom dolaksa u Bu­ dimpeštu naći Dušana Popovića i da će »Dušan opet sve popraviti«. Ta Tiszina primjedba pobudila je u Sarkotiću sumnju da će Tisza još zateći Popovića u Budimpešti, ali je Tisza ostajao pri svome i uvjeravao Sarkotića da će ubrzo saznati kako je Popović u Budimpešti čekao na nj. Osim toga, Tisza je u sebi, u razgovoru sa Sarkotićem, žestoko predbacivao što je posljednje dvije godine stajao u pozadini; predbacivao je sam sebi što je poklonio previše povjerenja Buriänu i Wekerleu i dao im da vladaju po miloj volji; najoštrije je kritizirao rumunjskog kralja Ferdinanda, a upućivao je prigovore i na adresu samog cara Karla, koji je Tiszu otpustio u tako teškim vremenima. Nepovoljno se izražavao o grofu Andrassyu Gyuli jun. i socijal-demokraciji i kritizirao poli­ tiku Njemačke prije i za vrijeme rata (prije rata bila je često pogrešna, a za vrijeme rata nedosljedna, nejasna i nedovoljno oštro formulirana). Međutim, Sarkotić je želio skrenuti razgovor na jugoslavensko pitanje i stoga je napomenuo da je najpromašenija bila, ipak, jugoslavenska, odnosno hrvatska politika Monarhije, a za to je odgovoran i on (Tisza), što je, me­ đutim, Tisza pokušao nekako pobiti. Vrativši se s izleta, Tisza je u svojoj radnoj sobi održao povjerljivu konfe­ renciju sa Sarkotićem i Gyurkovicsem. Pri tom se Sarkotić upustio u duža historijska razmatranja i ustvrdio da nitko ne misli na politiku koja bi mogla paralizirati eventualnu pobjedu Antante i sad je ta pobjeda na vidiku, jugo-misao trijumfira i bosanski se Srbi, kao i oni u Monarhiji, opraštaju - bez zahvalnosti za favoriziranje —od navodnih tlačitelja njihova naroda uz kletve, ruganje i prezir. Zavedeni i očajni Hrvati čine to isto, i ako još uopće ima spasa —a utopljenik se hvata i slamke —taj bi mogao ležati samo u neodgodi­ voj objavi »hrvatskog rješenja«. Kad bi Hrvati saznali da im pripadaju Bosna i Hercegovina, možda bi ih se još u posljednjoj minuti moglo privoljeti da se odvoje od jugoslavenstva i prikupe pod čisto hrvatsku zastavu u okviru krune sv. Stjepana. Možda bi to bilo moguće, ali i to nije sigurno —zaključio je Sarkotić.52 Gyurkovics se potpuno složio sa Sarkotićevim izlaganjem; samo je napo­ menuo da je potrebna brza akcija i da se Hrvatima moraju dati i garancije da će stvarno doći do ujedinjenja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. 260

Na to je Tisza izjavio da j o š u v i j e k nije stekao jasnu sliku o najpri­ kladnijem načinu rješavanja; da je doduše pristaša ujedinjenja Dalmacije s Hr­ vatskom, no da bi u pogledu Bosne i Hercegovine bilo, možda, ipak umjesno da pitaju narod želi li priključenje Ugarskoj ili Hrvatskoj. Sarkotić je smjesta reagirao i pokušao nabrojiti razloge protiv takvog postupka, na što Tisza nije ništa odvratio. Poslije ručka, dok je pio crnu kavu, Tisza je opet iznenada postao razgo­ vorljiv i izrazio mišljenje da Sarkotić gleda u budućnost kroz nešto precrne naočale. Ugarska je još moćna i ona će obračunati sa svim neprijateljima! »Pa onda na posao« - odvratio mu je Sarkotić. »Čim stignete u Budimpeštu, uzmite žezlo u ruku i zamahnite njime tako da vas svi slijede u tradicionalnom oduševljenju. Za Bosnu vam osobno garantiram, a naš primjer djelovat će i na Beč. Dakle, na posao, za dobro Ugarske, za dobro Monarhije i moje u posljed­ njim trzajima izdišuće domovine! Pobrinite se, ekselencijo, da ostanu sačuvane veze između Ugarske i Hrvatske i da se stvore p a r i t e t s k i temelji za daljnji zajednički život oba naroda« —pozvao je Sarkotić Tiszu. Tisza je stao uvjera­ vati Sarkotića kako je uvijek bio za bratske i srdačne odnose s Hrvatima i kako će to i ubuduće biti. Iz Sarajeva će još otputovati u Donji Miholjac grofu Majlathu, možda i u Nuštar grofu Khuenu, a potom će iz Slavonije preko Budimpešte otputovati u Beč da referira vladaru. No ponovno je izrazio nadu da će mjerodavni srpski političari u Budimpešti popraviti pogrešan Solin korak; kola su dobrano zaglibila, ali će se ipak dati »sjedinjenim snagama« ponovno vratiti na pravi put. Izgovarajući riječi »sjedinjenim snagama« (»viri­ bus unitis«) stisnuo je Sarkotiću čvrsto, gotovo grčevito ruku i pri oproštaju pokazivao znakove dubokog uzbuđenja.53 Isto popodne, točno u 17 sati, Tisza je iz Sarajeva otputovao prema Bosan­ skom (Slavonskom) Brodu.54 3. I ministar v. Spitzmüller na jugu Monarhije. - Nekoliko dana kasnije —tek što je Tisza bio otputovao - stigao je u glavni grad Bosne novi zajednički austrougarski ministar financija Alexander Freiherr v. Spitzmüller. Doputo­ vao je u pratnji supruge, odjelnog predstojnika Otona Frangeša i vladinog tajnika dr. Trägera.55 Dočekao ga je Sarkotić s ostalim predstavnicima režima, a onda je ministra odveo u Konak. Ubrzo nakon ručka dobio je Sarkotić iz Badena brzojav Vrhovne komande, u kojem mu v. Arz saopćava slom Bugar­ ske i njeno ispadanje iz tabora Centralnih sila. Ponio ga je Spitzmülleru koji je njime prirodno — kako to zapisuje Sarkotić - bio vrlo iznenađen. Nakon kratkog savjetovanja, sastavili su zajedno tekst telegrama upućenog izravno caru Karlu.56 U njemu spominju prednji brzojav Vrhovne komande o slomu Bugarske koji bi, po njihovu mišljenju, mogao izazvati na Jugu Monarhije najteže komplikacije.57 Ako Austro-Ugarska i Njemačka ne bi oružjem mogle davati otpor novoj situaciji u Bugarskoj, odnosno Makedoniji, potpisani vide samo u n e o d g o d i v o j p o l i t i č k o j p r o t u a k c i j i mogućnost da se spase pozicije Monarhije na Jugu. Ta bi se akcija morala sastojati u neodgodi­ vom ujedinjenu Bosne, Hercegovine i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a taj bi se tako sjedinjeni teritorij (kompleks) zatim morao ojačati s u b d u 261

a 1i s t i č k i m pripajanjem Ugarskoj. Pozivajući se na brzojav komandirajućeg generala upućenog Vrhovnoj komandi na ruke general-pukovnika baruna Arza,58 potpisani vide j e d i n o j a m s t v o za pouzdanu zaštitu Monarhije na Jugu u suprotstavljanju ujedinjenog hrvatsko-muslimanskog elementa u zajednici s Ugarskom nasuprot srpstvu koje favorizira Antanta. Ne iskoristi li se ta posljednja minuta, dinastiji i Monarhiji vjerno hrvatstvo bit će otjerano neopozivo u jugoslavenske vode u kojima će za­ tim i potonuti, na štetu Ugarske u prvom redu, ali i cjelokupne Monar­ hije. Spitzmüller i Sarkotić uputili su Vojnoj kancelariji (za cara Karla) brzo­ jav59 u kojem navode da je zbog koraka Bugarske izbila vojna i politička kriza Monarhije, kriza koje su se dugo vremena pribojavali. Bosna i Hercegovina mogle bi u najbližoj budućnosti postati žarište političkog zbivanja, i to uslijed mogućih odjeka tog koraka kod Srba. Budući da se na vojnom polju zasad ne može računati s mjerama koje bi paralizirale korak Bugarske, čini se da je to potrebnije provesti jednu političku protuakciju, a kao takva može biti jedino i isključivo: svečano objavljivanje tzv. hrvatskog rješenja s najvišeg mjesta. Tako bi se moglo zadržati zakazivanje jugoslavenskih trupa, čega se upravo sada valja posebno bojati, a što bi Monarhiju, u budućoj završnoj borbi, upravo razoružalo. S druge strane, takva proklamacija bila bi jedino sredstvo da se Srbi stave nasuprot Hrvatima i tako spriječi da čitav politički pokret u južnoslavenskim područjima Monarhije definitivno potone u jugoslavenskoj plimi. Spitzmüller, na kraju, v vlastito ime ističe da je do tada morao zauzimati rezervirano stanovište u pogledu jugoslavenskog pitanja, no da u tako izvan­ redno kritičnom trenutku rezervu mora napustiti zato što smatra da je hrvat­ sko rješenje ne samo u interesu dinastije nego je ono jedina mjera koja još može donijeti spas. Izjavljuje da se potpuno slaže sa sadržajem brzojava, što ga je istog dana Sarkotić otposlao Vrhovnoj komandi na ruke general-pukovniku v. Arzu. Nadovezujući se na pritužbu upućenu grofu Burianu, Spitzmüller je i u svom pismu Seidleru,60 kao šefu Careve kabinetske kancelarije, spomenuo informaciju što je redakcijama listova, navodno, pristigla iz ministarstva vanj­ skih poslova (da bi ugarsko rješenje jugoslavenskog, odnosno bosanskog pita­ nja imalo služiti kao podloga raspletu koji se neposredno očekuje). Spitzmül­ ler ističe da je ta informacija u Sarajevu izazvala najnepovoljniji dojam i naj­ mjerodavniji mu izjavljuju da bi mogle nastupiti nepredvidive posljedice ako bi ponovno došlo do takvih zabuna. Budući da grof Buriän zasigurno nije dao takvu informaciju, bar ne u obliku u kojem je izašla, dojam je Spitzmüllerov da u ministarstvu vanjskih poslova postoje struje koje treba hitno ukloniti. Zbog toga ministar prilaže kopiju jučerašnjeg pisma, upućenog Burianu na proputovanju u Budimpeštu, i moli Seidlera da ga —ako se s njegovim sadrža­ jem slaže —pokaže caru. Na kraju se Spitzmüller zalaže da Unkelhäuser bude postavljen za novog bana u Zagrebu. Međutim, Spitzmüller je —kako navodi Sarkotić —stao sve više razmišljati nije li mu u trenucima očigledne krize mjesto u Beču, pa kad je telefonski razgovor s ministrom vanjskih poslova Buriänom to nekako potvrdio, 262

Spitzmüller je isto poslije podne (27. IX) u 17 sati otputovao iz Sarajeva u Beč u nadi da će se ubrzo moći vratiti u Bosnu.61 Sarkotić je sa svoje strane zamolio cara Karla - zapisuje u dnevnik pod 1. listopad - da mu nakon gotovo četvorogodišnje neprekidne djelatnosti odobri dopust, a ministru Spitzmülleru otposlao je pismeno mišljenje62 kao konačnu političku ocjenu situacije, opisujući vlastitu akciju i stanovišta u vezi s jugosla­ venskim pitanjem kao životnim pitanjem Monarhije. Još u veljači prošle godine, 1917, Sarkotić je skrenuo pažnju vladaru i ministru Buriänu na komplikacije koje nastaju kako na sjeveru tako i na jugu Monarhije. Točnost Sarkotićeva signaliziranja potvrdile su izjave jugoslaven­ skih, odnosno čeških zastupnika bečkog Reichsrata od 30. svibnja iste godine. Zato je predlagao i caru i ministarstvu vanjskih poslova da što hitnije —kao protuakciju —riješe jugoslavensko pitanje, preporučujući za formulu: virtuelno pripojenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj-Slavoniji. U međuvremenu je jugoslavenski pokret bilježio stalan napredak, a Sarkotić je u svom izvještaju od 22. VII. označio muslimanski element u Bosni kao onaj koji je najmanje »zaražen« jugoslavenskom propagandom, a koji je zbog vjerskih i privrednih suprotnosti s kršćanskim konfesijama, predisponiran da bude za državno­ pravno pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj. Sto se tiče srpskog elementa, Sarkotić je zastupao stanovište da će se on —ako bi pobijedile Centralne sile, a Srbi postavljeni pred izbor da se izjasne za pripojenje Hrvatskoj-Slavoniji ili Ugarskoj —izjasniti za Ugarsku zbog oportuniteta, a i drugog. Zbog toga je u privatnom pismu Buriänu, od 16. kolovoza, još mogao zastupati mišljenje u prilog tzv. mađarskog rješenja uz istodobno virtuelno pripojenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj-Slavoniji, iako je i u spomenutom pismu označio hrvatsko rješenje kao principijelno pravilnije zbog političke situacije u ostalim južnoslavenskim zemljama. U međuvremenu došlo je do razvoja na zapadnoj fronti i pogoršanje položaja za Centralne sile, zbog čega su i pretpostavke za spomenutu sklonost srpskog elementa u Bosni i Hercegovini doživjele pro­ mjenu. Imajući pred očima povećanu jugoslavensku ili, bolje, srpsku opasnost, Sarkotić je u pismu Buriänu od 5. rujna upozorio na činjenicu da mađarsko rješenje (dakle rješenje koje nije u skladu s principom narodnosti) treba pod­ vrgnuti daljnjem razmatranju. Ubrzo je uslijedilo i informaciono putovanje grofa Tisze koji je pri dolasku u Sarajevo zatekao »jugoslavensku grupu« sastavljenu od Srba, Hrvata i Muslimana, koja do tada nije postojala. Kao dokaz točnosti prednjeg stanovišta Sarkotić spominje izjavu vođe Srba Vojislava Sole pred vođom Muslimana Šerifom Arnautovićem koji je na pitanje Arnautovića: kako je mogao on (Šola) stati na čelo jedne jugoslavenske depu­ tacije grofu Tiszi, kad se nedugo prije toga pred ministrom predsjednikom dr. Wekerleom izjasnio u sasvim drugom duhu (za pripojenje Ugarskoj), odgo­ vorio da se ratna situacija sada razjasnila. Imajući pred očima takav položaj, Sarkotić se trudio u razgovorima s Tiszom da sa stanovišta mađarskog držav­ nika i političara dokaže kako je sada »hrvatsko rješenje« i sa stajališta Ugar­ ske jedino koje u to ratno doba odgovara i interesima Mađara i onima Hrvata. Nakon nekoliko dana nastupio je nov odlučan obrat. Dana 24. rujna za ministrova boravka u Sarajevu stiglo je Sarkotiću telegrafsko obavještenje Vrhovne komadne da je Bugarska zamolila protivnike Monarhije za separatni 263

mir. Zbog toga je Sarkotić poslao general-pukovniku Arzu telegrafski molbu da se bezrezervno kod vladara založi za rješenje jugoslavenskog pitanja u hr­ vatskom smislu kao još jedinog spasa Monarhije na Jugu, jer zbog događaja više ne dolazi u obzir virtuelno rješenje, a osim toga naišlo bi se u tom pogledu na složan otpor svih hrvatskih stranaka. To isto popodne predložio je ministar Spitzmüller, pod dojmom onoga što je doživio u Sarajevu, zajednički brzojav u istom smislu upućen vladaru. Zato Sarkotić dolazi do ovakvog zaključka: opetovano je upozoravao na političku opasnost koja prijeti na Jugu Monar­ hije i tražio odgovarajuće protumjere. Nikada, ipak, nije bio iskorišten pravi trenutak i sada prijeti opasnost da izgube posljednje dinastičke kohezione snage u južnoslavenskim zemljama Monarhije i da u »jugoslavenskom rješe­ nju« dožive katastrofalan događaj za Monarhiju. Izražava bojazan da je jugo­ slavenski pokret u Hrvatskoj poprimio takve razmjere da bi mogao pobijediti elemente vjerne dinastiji i kod Hrvata, čak izazvati otklanjanje hrvatskog rješenja u prilog ostvarenju jugoslavenskih težnji. Zbog toga Sarkotić smatra svojom dužnošću da konačno i određeno konstatira kako im samo neodgo­ divo rješenje jugoslavenskog pitanja u hrvatskom smislu u okviru krune sv. Stjepana može donijeti jačanje pozicija Monarhije na Jugu. Kao protivnici hrvatskog rješenja dolaze —osim a priori iredentistički nastrojenog srpskog elementa —u obzir i Muslimani čije želje —imajući pred očima njihovu iščezavajuću malobrojnost prema pet zemalja koje bi trebalo ujediniti - baš ne zaslužuju da se uzmu u obzir, jer bi oni sami morali računati s vlastitom potpunom propašću, ako bi došlo do jugoslavenskog rješenja. Sarkotić odbija misao da se sudbina tih zemalja (BiH) prepusti plebiscitu. Rezultat glasanja Hrvata i Muslimana izvan svake je sumnje, a onaj Srba može biti samo jugo­ slavenski ili oportunistički, a to prema Sarkotiću znači neistinit. U posljednjem slučaju ostala bi politička situacija na Jugu Monarhije na nivou žalosnog statusa quo. Također se protivi zamisli o dva autonomna dijela (Hrvatska-Slavonija, odnosno Bosna-Hercegovina) pripojena zemljama krune sv. Stje­ pana, jer se time ne bi izmijenila mutna politička situacija na Jugu; U Hrvatskoj-Slavoniji zavladalo bi povećano nezadovoljstvo, pa čak veleizdaja, i dalj­ nja rastava izazvala bi još veće težnje za ujedinjenjem i srpskim bi se težnjama dala puna sloboda da zagovaraju jugoslavenstvo u duhu Krfskog pakta ili bi se pripremalo pripajanje srpskom Pijemontu, krišom i otvoreno, kako je to već bilo pred godinu 1914. Sarkotić je 2. listopada primio »previšnje dopuštenje«, a sutradan je otpu­ tovao u Beč.63 Na proputovanju sastao se na istočnom kolodvoru u Budimpe­ šti sa vrlo zabrinutim ministrom Unkelhäuserom koji mu je ispričao pojedino­ sti o banskoj krizi u Hrvatskoj, o pregovorima Wekerlea s predstavnicima Hrvatsko-srpske koalicije i drugom. Ugarski ministar predsjednik drži jugo­ slavensko pitanje internom ugarskom stvari; dijeli ga na dva dijela: hrvatsko i bosansko, i tvrdi da je na najboljem putu da oba riješi! Stigavši u Beč, Sarkotić je posjetio ministra Spitzmüllera i prilikom razma­ tranja svih mogućih političkih pitanja utvrdio da se slažu, no da ne mogu uspjeti. Austrijski ministri bili bi za sve, ali Wekerle ustraje tvrdoglavo pri svome. Dalje, obišao je i grofa Buriäna, ali ministar nije ostavio dobar utisak na generala: postavljao se kao da sve niti koje vode miru drži u svojoj ruci, kao 264

da bi sudbina Evrope zavisila isključivo od njega. Ispunjen je najboljim na­ dama —zapisuje Sarkotić u svoj dnevnik pod 6. listopad. Sarkotić je otišao u Baden u sanatorij Guttenbrunn, ali je ubrzo iz Sarajeva zamoljen (15. X) da smjesta dođe »budući da je situacija kritična«. 4. Situacija za »Centralne sile« sve gora i gora. - U sjedište austro-ugarske Vrhovne komande u Badenu kraj Beča stale su u ljeto 1918. godine stizati sve nepovoljnije vijesti, i to kako s ratišta tako i iz pozadine. Na jugozapadnoj fronti (prema Italiji) na primjer, ofenziva a. u. vojske započeta 15. lipnja ubrzo je zastala uz teške gubitke; posljednja u nizu Ludendorffovih ofenziva na zapadnoj fronti u srpnju pretrpjela je neuspjeh, a neočekivano uspješni protu­ udara pristiglim američkim trupama osvježenih Fochovih armija kao da se više nisu mogli zaustaviti; iz okupirane Srbije i Crne Gore javljali su o sve većem otporu stanovništva, sabotažama i djelatnosti »bandi« na terenu; iz unutrašnjosti Monarhije o štrajkovima, pobunama, sve većoj nedisciplini po­ zadinskih trupa, nestašici, gladi i sve većem nezadovoljstvu. Stoga je car Karlo stao sve energičnije zahtijevati od svog moćnijeg saveznika (Njemačke) da zajedno poduzmu mjere radi što brže obustave neprijateljstava na frontama. Zato je državni sekretar u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova v. Hintze, početkom rujna, došao u Beč da bi s austro-ugarskim faktorima, u prvom redu sa zajedničkim austro-ugarskim ministrom vanjskih poslova grofom St. Burianom, pronašao daljnju zajedničku platformu. U povjerljivom zapisniku o tim bečkim pregovorima Hintze-Buriän od 5. IX. 1918.64 stoji da je Burian konstatirao da postoje dva prijedloga: prijedlog Beča, kojim se zagovara upućivanje poziva svima zaraćenim stranama da započnu pregovori o miru, i prijedlog Berlina, u kojem se predlaže posredovanje (medijacija) neke neutralne države. Burian je zagovarao svoje, upozoravajući na više nego očajnu ekonomsku situaciju Monarhije. No, Nijemac nije htio popustiti, nije htio prihvatiti prijedlog Beča. Razgovarali su i o vlastitim ratnim ciljevima koje je Burian —za austro­ ugarsku stranu —sažeo ovako: »Integritet Monarhije«. I austro-ugarska je strana spremna —izjavio je on —da se odrekne aneksija; eventualno bi samo zahtijevala pojedina uporišta za zaštitu granice, ako se ispunjenje takvih zah­ tjeva ne bi pokazalo kao neka zapreka na putu mira. Upozorio je Hintzea i na to da bi ratni događaji mogli ići u tom pravcu da mir postignu samo po cijenu žrtava. U tom slučaju, sam se po sebi razumije da eventualne žrtve imaju pridonijeti s v i saveznici (iz tabora »Centralnih sila«), a ne samo jedan od njih. Međutim, Nijemci su kasnije - nadajući se da će im se pružiti povoljnija prilika za to kad jednom zaustave savezničko napredovanje na zapadnom ratištu —oklijevali, pa je Burian napokon 14. rujna —na navaljivanje nestrplji­ vog cara Karla —uputio svoj poznati a p e l svim zaraćenim državama. U tom apelu predlaže da pošalju delegate u neku neutralnu državu, da tamo povedu povjerljive i neobavezne razgovore o temeljnim načelima mira koji bi mogli zaključiti. No, ni predsjednik Wilson —kao vodeći državnik tabora »Saveznič­ kih i Udruženih sila« —nije se tada više obazirao na takvu poruku Beča, pa su 265

na tu Burianovu notu od 14. IX65 —tog »goluba mira« —pozitivno odgovorile samo Njemačka, Bugarska i Turska! Ne može se tvrditi da austro-ugarski vojni predstavnici u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori nisu već i prije nego što je saveznička artiljerija 14. IX. najavila početak ofenzive na solunskom frontu upozoravali Vrhovnu komandu u Badenu i cara Karla na opasnosti i negativne elemente situacije na Balkanu i u južnoslavenskim zemljama Monarhije. Tako je, na primjer, a. u. vojni generalguvernman u Beogradu u posebnom izvještaju od 26. VII. 1918.66 javio Vrhovnoj komandi da je cijeli aparat guvernmana u neprekidnoj borbi s »ban­ dama i razbojnicima«; osim toga, mora bolje bdjeti nad granicama i prema Monarhiji i prema Bugarskoj kako bi raznim sumnjivim elementima, poput pobjeglih ratnih zarobljenika, interniraca, vlastitih dezertera (dnevno 30 do 40 ljudi), bandama, agitatorima i raznim ostalim propagandistima za Antantu, gonjenim iz hrvatsko-slavonskog i bosanskog područja, prepriječio put da raspale fanatični srpski narod. U najnovije doba raste opasnost ustanka stanovništva koji pazi na svaki mig iz Monarhije ili na svaki poziv upućen od Antantinih agitatora koji su kriomice stigli, a te ustanke uvijek iznova odgađa zbog nedovoljne organizacije, sve dok mu blizina Antantinih vojski u nastupa­ nju ne olakša taj zadatak. Osim svega toga, okupacioni aparat mora vlastite nepokorne dopunske formacije držati u redu uz pomoć jedinica za borbu. Razni izvještaji pokazuju da je Antanta uspjela domaće stanovništvo, uz po­ moć vlastitih agenata, tako raspaliti da ono samo čeka povoljan trenutak pa da pokuša iznova silom u obliku puča izmijeniti svoju sudbinu. Dakako, rekvizicije proizvoda svake vrste pridonose porastu takvih prevratničkih ra­ spoloženja, a guvernman nije uopće u stanju —zbog nedovoljnih raspoloživih snaga - suprotstaviti se eventualnom ustanku stanovništva u Srbiji, a ne treba zaboraviti ni njegov eventualni odjek na području crnogorskog vojnog gu­ vernmana, kao i u Albaniji. Različite, iako neslužbene, ali zato ipak pažnje vrijedne i suglasne vijesti govore da se mora računati da Bugarska pređe na stranu Antante u drugoj polovici rujna. U tom slučaju vojni guvernman u Sr­ biji imao bi izdržati prve udarce i sa svojim trupama održavati vezu s austro­ ugarskim i njemačkim jedinicama koje stoje na makedonskoj i albanskoj fronti. Zbog svega toga guvernman moli Baden: 1) da drži u pripravnosti odgovarajuću grupu za borbu koju bi komanda svakog časa mogla staviti guvernmanu na raspolaganje, s tim da bi se eventualno i smjestila na teritoriju guvernmana radi oporavka; 2) da puno brojno stanje vlastitih snaga kojima guvernman već raspolaže (borbene jedinice, etapne trupe i žandarmerija) ne­ prekidno održava; 3) da bezuvjetno odobri potrebne zamjene za trupe i žan­ darmeriju guvernmana; 4) da ih odgovarajućim mjerama materijalne prirode održava u dobrom raspoloženju. - Prilike na Balkanu bitno su se izmijenile posljednjih mjeseci i držanje našeg bugarskog saveznika - stoji u izvještaju —sumnjivo je i nesigurno. Na mjestu je povećana budnost u pogledu njegova držanja, a situacija u Albaniji uslovljava odluke operativne prirode. Na taj izvještaj Baden je odgovorio 25. kolovoza,67 i to ovako: toplo zahvaljuje na opširnom i neuzdržanom prikazu situacije u Srbiji i visoko cijeni djelatnost guvernmana itd., ali mora primijetiti da on, ipak, s u v i š e k r i ­ t i č n o ocjenjuje opći položaj, osobito događaje na jugoistočnom ratištu (na 266

Solunskom frontu u Makedoniji), moguće odjeke događaja na fronti i njihov utjecaj na prilike u okupiranom području kao i - držanje bugarskog savez­ nika. Kad bi situacija dopuštala, Vrhovna bi komanda bila spremna da se preventivnim mjerama suprotstavlja svim predvidivim mogućnostima dalj­ njeg toka rata. Dugotrajan rat, koji osobito neprekidno smanjuje raspoloživi ljudski materijal, nužda da se na istoku - usprkos zaključenom miru u Brest-Litovsku (s novom boljševičkom vladom) - prostrana područja drže i nada­ lje pod okupacijom pomoću znatnih snaga, kao i bezuvjetna potreba da se ujedine sve raspoložive snage na glavnom ratištu na jugozapadu (prema Ita­ liji), sve to uzrokuje da ne može dovoljno voditi računa o željama generalguvernmana. Komanda, zatim, prelazi na pojedine točke i za točku 1) odgovara da momentano ne postoji ni potreba ni mogućnost da ispuni želju generalnog guvernmana o nekoj, čak i malobrojnoj grupi u južnim dijelovima Srbije. Ako bi, ipak, situacija na jugoistočnom ratištu ili u okupiranoj Srbiji postala takva da bi trebalo hitno pojačati trupe guvernmana, može se računati s pri­ stizanjem pojačanja pri razmjerno povoljnim mogućnostima transporta unu­ tar 4 do 6 dana. Na točku 2) i 3): već su uređene i guvernman dobiva poja­ čanje od tri kompanije, dok će žandarmeriji doći dopuna (za 300 ljudi) za 4 do 5 tjedana, čim se završi obuka za tu svrhu određene momčadi. I, na kraju, točka 4): borbene jedinice guvernmana primaju isto sljedovanje kao i one na fronti, etapne kao one u etapi; uniforma i opreme nema dovoljno i sljedovat će se onoliko koliko to raspoložive zalihe dopuštaju, s tim da dodjela fronti ima prednost. Vrhovna komanda, na kraju, izražava uvjerenje da će generalnom guvernmanu, nakon odgovarajućeg pojačanja i opreme trupa koje se momentano nalaze u Srbiji, polaziti za rukom da u njoj održi red i mir. General-pukovnik Stjepan Sarkotić, zemaljski poglavar Bosne i Hercego­ vine i komandirajući general u BiH i Dalmaciji, dostavio je nadležnima u Beču svoj mjesečni izvještaj za kolovoz (Op. Nr. 4750 od 27. IX)68 u kojem navodi da su se u Dalmaciji zbližili Talijani i Jugoslaveni u svojim političkim težnjama, da u svim slojevima vlada neiskorjenjiva mržnja na Mađare i Ni­ jemce i da prevladava najveći pesimizam u pitanju daljnjeg opstanka Monar­ hije. Lojalni elementi postaju malobrojni i ti malobrojni su vrlo rezervirani. Inteligencija se može općenito označiti kao antidržavna, a činovništvo je re­ zervirano i pasivno; političari ne pokazuju neku upadljivu aktivnost; no, omladina se sve više daje na politička putovanja i sastanke. U Splitu, na primjer, pjeva antidinastičke pjesme; u Dubrovniku svake noći prolaze stu­ denti i vojnici na odsustvu i pjevaju srpske i talijanske provokatorske pjesme. Gotovo sva štampa, sa splitskim novinama »Novo doba« na čelu, piše u duhu protivnom austrijskim interesima; »Novo doba« najjače agitira za jugoslavensku ideju i njegovo je pisanje otrov koji jednako tako djeluje kao što je svojevremeno pred rat djelovala »Zastava«. O. Tartalje i »Sloboda« J. Smodlake. »Novo doba« se upravo razgrabi i danomice se krug čitalaca lista uvelike širi. U Bosni i Hercegovini - piše dalje Sarkotić —Antanta ima ne­ sumnjivo vrlo mnogo pristaša koji žele njenu pobjedu da bi došlo do stvara­ nja velike Srbije. Jugoslavenski pokret ima među stanovništvom, osobito među pravoslavcima i Muslimanima, vrlo mnogo pristaša; franjevci su za 267

»Majsku deklaraciju« Jugoslavenskog kluba; socijalistički pokret stalno raste, a stanovništvo na istočnoj granici Bosne bratimi se javno sa srpskim ratnim zarobljenicima. Sam vojni guverner u Srbiji gen. Rehmen kao i, kasnije, njegov šef štaba intervenirali su osobno u Vrhovnoj komandi u Badenu, ali uzalud. Sve je ostajalo po starom, samo što je sve više sabotaža prilikom prikupljanja žetve, sve je više sukoba sa »četnicima« i glasina o ispadanju Bugarske iz saveza. Generalguvernman je te zloguke glasine - po službenoj dužnosti i bez komen­ tara —ostavljao Badenu. Međutim, 10. rujna 69 javio je general v. Scholtz iz Skoplja Beogradu i Badenu da se za 15. IX. očekuje opća saveznička ofenziva na balkanskom ratištu. Upitan kakav je njegov dojam, general je odgovorio da će taj napad —ako bugarske trupe izvrše svoju dužnost —biti jednako tako odbijen kao svi dotadašnji, ne uzimajući u obzir neka mjestimična uvlačenja fronte, bez utje­ caja na opći vojno-strategijski položaj. Već 25. rujna u 19.30 sati stigla je u Baden vijest iz Sofije70 da Bugarska mora zaključiti separatni mir. Komanda je na to pohitala da o tome obavijesti vrhove Monarhije, u prvom redu suverena a, dakako, i komandirajućeg gene­ rala u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, armijsku grupu u Albaniji te vojne guvernmane u Srbiji i Crnoj Gori kako bi mogli poduzeti sve »da se spriječe iznenađenja«. Predsjednik austrijske vlade v. Hussarek pozvao je sutradan članove gor­ njeg (gospodske kuće) i donjeg doma (zastupničke kuće) Carevinskog vijeća na konferenciju. U toku te konferencije bilo je potaknuto formiranje koalici­ one vlade u kojoj bi imale biti zastupljene sve narodnosti Monarhije. Češki i jugoslavenski predstavnici pri tom su izjavili da će samo onda odrediti svoje predstavnike za tu austrijsku vladu ako se formira vlada na temelju jasno formuliranog programa u smislu njihovih državnopravnih zahtjeva. U toku konferencije Hussarek je tvrdio da je potrebna reforma u državnopravnoj armaturi Austrije i da zato jugoslavensko pitanje dolazi u prvi red. U Beču se 27. IX. pod predsjedanjem cara sastalo Krunsko vijeće.71 Na dnevnom su redu bila ova pitanja: ponudba Bugarske o primirju; rješenje jugoslavenskog pitanja; preuređenje Austrije i pitanje zaključenja mira. Prisu­ stvovali su mu osim Karla: Buriän, zajednički austrougarski ministar rata general Stöger-Steiner, predsjednici vlada Sandor Wekerle (ugarske) i barun Max v. Hussarek (austrijske), šef generalštaba general-pukovnik Arthur Fre­ iherr v. Artz, njegov pomoćnik v. Waldstätten i, kao zapisničar, savjetnik po­ slanstva grof Coloredo-Mannsfeld. Nedostajao je samo novi zajednički mini­ star financija Alexander Freiherr v. Spitzmüller koji je bio na jugu na službe­ nom putu (Sarajevo). Karlo je otvorio vijećanje rekavši da je sazvao Vijeće zbog nove situacije, nastale predstojećom kapitulacijom Bugarske; da se u vezi s vanjskopolitič­ kom situacijom nameće dužnost unutrašnjeg preuređenja, osobito s obzirom na »jugoslavensko pitanje«; da ne treba izostaviti ni pitanje zaključenja mira. Na to je uzeo riječ šef austro-ugarske diplomacije Buriän. Bugarska katastrofa —započeo je Buriän svoj ekspoze —veoma je pogor­ šala naš položaj u svakom pogledu (i u vojnom i u političkom). Njene će se 268

neposredne posljedice pokazati odmah, a izazvat će i odjeke koje ćemo moći razabrati tek kasnije. Prije svega, treba računati s njenim neposrednim djelo­ vanjem na živce našeg stanovništva. Već naši prijašnji neuspjesi teško su opte­ rećenje za vjeru u pobjedu u našem, ratovanju sitom i nestašicom mučenom stanovništvu. Otpadanje Bugarske nanosi mu najteži udarac. Što se tiče djelo­ vanja na inozemstvo, treba sigurno - za dogledno vrijeme - računati s obusta­ vom naših nastojanja u Albaniji. Vrlo opasna točka u našem najbližem susjed­ stvu jest Rumunjska koja danas, doduše, još ne može istupiti protiv Monarhije s oružjem u ruci, ali će njeno neprijateljsko držanje - zbog događaja na Bal­ o n u - postati mnogo intenzivnije. Rumunjska se sprema da nas napadne u zgodan čas. Zato treba što brže ratificirati bukureštanski ugovor, u što treba uvjeriti i Nijemce. Inače se moramo ograničiti na to da opomenama i savje­ tima zadržimo Rumunjsku da ne pođe putem avantura. Pod pretpostavkom da će Bugarska ostati neutralna, Srbija će se - čini se - ponovno pretvoriti u ratno područje. Solunska vojska ima danas šest srpskih divizija, a njihovo će približavanje prožeti novim oduševljenjem srpsku omladinu poraslu za vri­ jeme rata. Stoga treba računati s eventualnošću srpskog ustanka koji bi mogao imati - i tu Buriän prelazi na pitanja unutrašnje politike dvojne monarhije _ u ovom času nesaglediv utjecaj na naše Jugoslavene. Jugoslavenska nam se opasnost tako, u cijelom svom volumenu, sasvim približila i imperativno zah­ tijeva rješenje. Antidržavni pokret koji bi se u svom najintenzivnijem obliku mogao nazvati pokretom dr. Korošca zabilježio je u posljednje vrijeme najveći napredak. Danas više nema vremena za razmišljanje: treba prijeći u akciju, i to što prije dok možemo izbjeći prisilu. Ne smijemo izgubiti ni jedan dan. Mo­ ramo donijeti zaključke, ako se ne želi da narodi sami uzmu u ruke svoju sudbinu i donesu odluke o budućnosti, ne obazirući se na svoje dotadašnje vlastodršce. Zbog toga treba brzo zavesti red kako u Hrvatskoj tako u Bosni i Hercegovini, s tim da nam vrhovno načelo bude održanje d u a l i s t i č k o g uređenja Monarhije. U Hrvatskoj predviđeno se smjenjivanje bana (A. pl. Mihalovicha) ne može više odgađati, a daljnje će raščišćavanje situacije donijeti pregovori ugarske vlade s hrvatskim zastupnicima. Sto se Bosne i Hercegovine tiče, treba da povedu računa o paroli: »samoodređenje naroda« u vladinoj proklamaciji koju bi objavili istodobno s promjenom na banskoj stolici u Za­ grebu. U njoj bi se pitanje odluke o konačnoj pripadnosti Bosne i Hercegovine prepustilo glasanju ad hoc sazvanog Sabora, s tim da se stupanje na snagu odluka odgodi do zaključenja mira. Za Dalmaciju bi austrijska vlada mogla jednako tako postupiti, dok je slovensko pitanje Buriän označio kao nedavnog datuma i umjetno stvoreno i ne bi ga trebalo precjenjivati. Vraćajući se na vanjskopolitička pitanja, Buriän je prisutne upozorio da je ugrožena Turska, jer je otvorena mogućnost da bude odrezana, a potom se opširno pozabavio Njemačkom. Rekao je da se prvi zadatak —koji valja riješiti zajedno s njom - sastoji u formiranju nove fronte protiv solunske vojske, dok se na diplomatsko-političkom planu bezuvjetno mora i dalje voditi akcija s perspektivom zaključenja mira. Moglo bi se pokazati potrebnim da se sastavi mirovna po­ nuda koju bi još prije 15. X. trebalo poslati protivniku, a koja bi sadržavala u prilično preciznom obliku naše mirovne uvjete. U tom pogledu u toku je živa izmjena misli s njemačkom vladom. 269

Wekerle se složio s Buriänom, a Hussarek također, i to u pitanjima vanjske politike i zaključenja mira. Najavio je da će ubrzo pred parlamentom izložiti svoj program unutrašnjopolitičkog preuređenja Austrije, a dodirujući jugosla­ vensko pitanje, upozorio je na rašireno mišljenje u austrijskoj javnosti, osobito u parlamentarnim krugovima —a s njim se on osobno slaže —da bi trebalo ujediniti sve južnoslavenske dijelove; složio se i s predloženim Buriänovim postupkom i preporučio brzu akciju. Posljednji je uzeo riječ Artz i spomenuo što treba oduzeti na vojnostrategijskom planu. Duh se u vojsci —rekao je Artz —očigledno popravlja zbog bolje hrane, ali stoje loše s odjećom i municijom. Do kraja godine moći će se nekako izaći s raspoloživim zalihama, ali će zatim neizbježno ići nizbrdo, tako da bi vojsci —ako se rat prije ne okonča - mogla zaprijetiti propast! Karlo je —zaključujući vijećanje - ovako sažeo u Vijeću iznijete prijedloge: 1. što brže smijeniti bana Mihalovicha; 2. deklaracija austrijske i ugarske vlade o jugoslavenskom pitanju, s tim da donošenje konačne odluke o pripad­ nosti Bosne i Hercegovine kao i Dalmacije pripada njihovim saborima; 3. što brže početi preuređenje Austrije; 4. što brže ratificirati bukureštanski mir; 5. nastaviti savjetovanje o poljskom pitanju s austro-poljskim rješenjem kao ciljem; 6. izvršiti energičan pritisak na Njemačku u pitanju zaključenja mira. 5. Glasovi koji najavljuju agoniju Monarhije —Austro-ugarski je ambasa­ dor u Berlinu princ Hohenlohe odmah sutradan posjetio državnog sekretara72 i —prema primjenim uputama u Beču - saopćio da ne može biti govora o nekom izigravanju Njemačke s austro-ugarske strane; da će Dvojna monar­ hija, naprotiv, poduzeti sve da se zaustavi napredovanje Antante u Bugarskoj, kako bi bar u najbližoj budućnosti spriječili otvorenu katastrofu na balkan­ skom ratištu; da Monarhija, ipak, ne može dalje ratovati, a da bi joj, eventu­ alno, bilo moguće da ratuje, naprežući sve svoje sile, do konca prosinca, ali bi to značilo »izdržati do zadnjeg daha«, do čega, međutim—po mišljenju ambasa­ dora —ne bi nikako smjelo doći; da je Beč —nezavisno od bugarske katastrofe —namjeravao u listopadu zatražiti od njemačke vlade da nađu zajedničku platformu koju bi predložili svojim protivnicima kao bazu za pregovore; da je bugarska katastrofa, svakako, samo pospješila tu potrebu, čak ako im momentano i pođe za rukom da spriječe potpun slom i rasulo na Balkanu; da ta baza za pregovore može imati šansu da zabilježi uspjeh samo ako se —kako na njemač­ koj tako i na austro-ugarskoj strani —pridonesu neke neizbježive žrtve. Nje­ mačka bi strana —po mišljenju austro-ugarske vlade —morala bezuvjetno pristupiti što bržoj parlamentarizaciji njemačke vlade. Zamolio je Hintzea da prednje d o s l o v c e prenese nadležnima, kao »krvavu zbilju«. Na to su u Berlinu 29. IX. u Krunskom vijeću zaključili —a da prije toga nisu o tome obavijestili Beč —da će se »Centralne sile« obratiti predsjedniku SAD Wilsonu s prijedlogom da se na temelju njegovih principa zaključi pri­ mirje na s v i m frontama. Tek što je u Beč stigla vijest o tome, Karlo je sazvao Krunsko vijeće koje je, zatim, potvrdilo taj zaključak o otpočinjanju pregovora. 73 Predsjednik austrijske vlade Hussarek je 1. listopada74—primivši prije toga

predsjednika Jugoslavenskog kluba Korošca (30. IX) - u Carevinskom vijeću u Beču održao ekspoze o vladinoj politici, često prekidan bukom i upadicama. U uvodu je istakao da sa zaključenjem ugovora o primirju Bugarske s neprija­ teljem nastaje na jugoistoku i za Monarhiju ozbiljna situacija, ali je daleko udaljen od toga da taj položaj označi kao kritičan. Poduzete su odmah i op­ sežne odgovarajuće vojnopolitičke mjere u zajednici s Reichom; mjere se do­ bro provode i on je u stanju - na temelju saopćenja primljenih s nadležnih mjesta - izjaviti da je sve učinjeno kako bi mirno očekivali daljnji razvoj događaja na Balkanu. I na toj fronti stoje a.u. vojnici rame uz rame s Nijem­ cima i čuvaju i tamo, divno i vjerno, čvrsto sastavljeni savez koji će i u buduć­ nosti odoljeti nepokolebljivo svim kušnjama sudbine. Kao što rade u borbi, tako će složno raditi i na stvari mira. A u Monarhiji već dulje vremena misle kako postoje mogućnosti da se izravnaju suprotnosti između ratujućih strana i postigne pravedni sporazum. Austro-Ugarska je u tom pravcu —ne dajući da je ometu često vrlo nepovoljni auspiciji —zajedno sa saveznicima pokušavala nešto postići i cirkularna nota ministra vanjskih poslova od 14. IX (Burianov »golub mira«) jedan je naročito ozbiljan korak. Hussarek je zatim dodirnuo poljsko pitanje kao jedno od najvažnijih da bi se, potom, opširnije osvrnuo na odnose Bosne i Hercegovine, zemalja koje žele sačuvati kao dio Monarhije. No, tako dolaze do drugog problema koji se postavlja unutar njenih granica, naime precizne formulacije državnopravnog položaja tih zemalja. Po mišljenju vlade, nameće se misao da povijesni razvoj koji je povukao državnopravne granice između Bosne, Hrvatske i Dalmacije ne odgovara više opravdanim zahtjevima stanovništva tih zemalja i da je tamo u toku proces ujedinjavanja, a Austrija nije i ne može biti ta koja će ga zadržati. Bosanski problem moći će se riješiti samo prirodno. I na tom polju moraju se prije svega rukovoditi uvažavanjem legitimnih želja i interesa naroda koji su u pitanju. Time je, međutim, zasad stvoren samo okvir, u koji mogu stati različite slike, ali uz taj okvir moraju bezuvjetno ostati, štiteći pri tom austrijski interes. Moraju stoga postići garancije da na taj način ne nastaje nikakva šteta ili gubitak i da će im položaj u cijelosti ostati sačuvan, jer —nitko ih ne može prisiliti da se odreknu svog prava. Zato je tu samo put pregovora i na njima će znati zauzeti stav i ostvariti ga. Dalje se Hussarek pozabavio osnovnim problemom: pitanjem nacionalne autonomije. No, odmah je istakao i to da je bit nacionalne autono­ mije u tome da se odobri jednom narodu najviša moguća mjera slobode, a da se istovremeno ne narušava ista mogućnost bilo kojem drugom narodu. Osim toga, ne smije se zaboraviti da pored principa nepovredive jednakosti za sve narode, u svim pitanjima nacionalne autonomije treba uvažiti i princip osigu­ ranja zajedničkog interesa. Hussarek je izrazio uvjerenje da posljednja riječ nacionalne autonomije još zadugo nije izgovorena, ali se mora i treba reći, gotovo mudro i energično, iz zajedničkog uvjerenja i u sporazumu svih sudjelujućih naroda. A na vladi je da taj velik, ali i perspektivama bogat rad pomno pripremi i otpočne. Pri tome mora biti vodeći princip: svim narodima Austrije, u duhu pune ravnopravnosti unutar granica povučenih u interesu cjelokupno­ sti, osigurati samoopredjeljenje u nacionalnim i kulturnim poslovima. U zastupničkoj su kući sutradan prijepodne —u debati o deklaraciji vlade - uzeli riječ Stanek, Korošec, Tusar i drugi.75 Stanek je najoštrijim riječima 271

napao Hussareka, sistem i Monarhiju, uzviknuvši da Čeho-Slovaci hoće da se oslobode od kala austro-ugarske politike nacionalnosti i da žele jedan front triju slovenskih država od Danziga preko Praga do Jadrana! Korošec je prvo —uzimajući riječ u debati —pročitao tekst izjave (Zagreb, 24. IX. 1918) u kojoj predstavnici naroda Slovenaca, Hrvata i Srba negativno reagiraju na Buriänovu notu, a zatim je konstatirao da idu teškim danima ususret, jer žetva nedostaje ni za skorašnju zimu, a kamoli do proljeća. Doduše predsjednik vlade —govoreći o tome —izjavio je da se ugarska vlada u principu suglasila da austrijskoj polovici pomogne u živežnim namirnicama, ali je Korošec izrazio bojazan da će ona, na temelju stečenog iskustva, ostati pri principu, a dobro je poznato da se može živjeti od ugarskih namirnica, a ne od njenih principa. Ustvrdio je da Austro-Ugarskoj prijeti zbog teškoća u snabdijevanju, zasićeno­ sti ratom i opće razdraženosti opasnost potpunog sloma, kako na fronti tako i u pozadini. Austro-ugarski državnici žele da rat prestane, ali im nedostaje istinska i jaka volja. Njihov vrhovni princip nije dobrobit vlastitih naroda i vlastite države, nego vjerno i nepomično ustrajanje na strani Njemačke, pa čak ako sve u Monarhiji ode do đavola! I u noti grofa Buriäna razabire se želja za mirom, ali nema iskrene volje da do mira dođe. A samo onaj želi iskreno mir tko i narodima Austro-Ugarske otvoreno i slobodno prizna pravo na samoopredjeljenje i slobodu. To grof Buriän u svojoj posljednjoj noti nije učinio i zato se njegova nota može označiti kao »glas vapijućeg u pustinji«. Još manje se, naravno, približio miru dr. von Hussarek kad je govorio njemačkim novinarima i pri tom slavio član 19 ustava kao ideal za austrijsku državnu upravu u nacionalnim stvarima. Korošec je u ime naroda Slovenaca, Hrvata i Srba konstatirao da austro-ugarska vlada može govoriti samo u ime ona dva naroda koji u Monarhiji imaju vladajući položaj i da stoga mirovni principi koji ne vode nikakvom cilju, a koje ta vlada iznosi pred predstavnike ratujućih strana, ni u kojem slučaju ne odgovaraju pogledima potlačenih naroda Monar­ hije. Ti potlačeni narodi vide samo jedan istinski put miru, a taj jest: priznanje pune i jednakomjerne slobode svih nacija, i malih i velikih. Zato i predstavnici Jugoslavena zahtijevaju i na tome inzistiraju da se o sudbini jugoslavenskog naroda nigdje, a osobito pri mirovnim pregovorima ne smiju donositi odluke bez suradnje naše cjelokupnosti. Dosljedno tome, zahtijevaju da se u duhu samoopredjeljenja osigura i naciji Slovenaca, Hrvata i Srba suradnja na budu­ ćem kongresu mira pomoću njenih, izričito u tu svrhu izabranih narodnih predstavnika. No, takav način rješavanja jugoslavenskog pitanja sasvim je različit od onog kakav, čini se, lebdi pred očima austrijskih, ugarskih i zajednič­ kih vlastodržaca. Za njih jugoslavensko pitanje nije ništa drugo nego najbolja prilika da iz jednog gorućeg dnevnog pitanja naprave odličan posao, s jedne strane za njemačko, s druge strane za mađarsko gospodstvo. Temeljne prijed­ loge za taj posao već je bio postavio bivši ministar predsjednik blažene uspo­ mene vitez v. Seidler koji je 3. svibnja 1918. izjavio na konferenciji šefova klubova da se ne bi mogli uključiti u jugoslavensku državu »prije svega oni dijelovi austrijskog državnog teritorija koji leže na putu prema Jadranu«. Za njim je došao Hussarek i otišao još dalje i stavio u izgled autonomiju. »Učtivi smo ljudi—rekao je Korošec—i stoga hoćemo učtivo odgovoriti: Mi Jugoslaveni najtoplije zahvaljujemo na autonomiji. Freiherr v. Hussarek, Vi dolazite 272

prekasno! Prije rata bili bi Vam možda za to zahvalni, ali sada u petoj godini rata, u kojem ste prolili toliko nedužne jugoslavenske krvi, zadali nam takve rane, jedan progon vršili za drugim, sada Vam kažemo: Nikada i opet nikada! Svim krajevima Jugoslavena odjekuje samo jedan poklik, dubok i snažan i neizmjenjiv: puna sloboda ili smrt! Uvjeren sam da Vi, Freiherr v. Hussarek, nećete danas 2. listopada 1918. više naći na kugli zemaljskoj i jednog naci­ onalno svjesnog Jugoslavena koji bi Vam se pridružio na putu nacionalne autonomije! Razgovorljiviji nego o cislajtanskom bio je predsjednik vlade o translajtanskim Jugoslavenima - nastavljao je Korošec - i tu je postavio jedan okvir, u koji je htio uokviriti jugoslavensko pitanje, ukoliko se ono proteže izvan granica austrijske polovice. Rekao je: već imam okvir, samo mi još nedostaje slika. Mi predstavnici Slovenaca, Hrvata i Srba odgovaramo mu na to: Vi nemate ni pravi okvir, uhvatili ste pogrešan okvir, Vaš okvir je znatno preuzak, jako je uzak, u njega ne stane više naša slika, slika jugoslaven­ ske države. Htjeli bi ministru predsjedniku dati dobar savjet: maknite ruke od jugoslavenskog okvira i jugoslavenske slike! Neka se on ne vara; nema više te vještine na svijetu koja bi mogla Hrvate i Srbe odijeliti od Slovenaca koji prebivaju u ovoj (austrijskoj) polovici, kao što i nema vještine kojoj bi uspjelo da Slovence odijeli od Hrvata i Srba s onu stranu granice (u ugarskoj polovici). Mi Slovenci, Hrvati i Srbi, kakvi jesmo, mi hoćemo biti zajedno, zajedno živjeti i zajedno umrijeti! Nijedan okvir nije tako pozlaćen i tako prekrasan da bi mogao razdvajati braću te troimene nacije!« Korošec se opširno i polemički osvrnuo na putovanje grofa Tisze po južno­ slavenskim zemljama Austro-Ugarske, a ironizirao je put novog zajedničkog ministra financija v. Spitzmiillera u Sarajevo da bi na kraju svog govora izja­ vio: »Svima onima koji su se u posljednje vrijeme dali na to da riješe jugosla­ vensko pitanje dovikujemo: ostavite nam naše tlo i naš narod potpuno na miru! Našu kuću ćemo mi sami urediti, naše pitanje uredit ćemo sami!« Zajedničko ministarsko vijeće održalo je u Beču istodobno 2. X. sjednicu pod Buriänovim predsjedanjem.76 On je odmah stao izlagati vanjskopolitičku situaciju i —kao najvažnije —istakao da su u Beču i u Berlinu spoznali da je američko stanovište još najprihvatljivije, osobito stoga što ponovljene Wilsonove izjave pružaju mogućnost da ga drže za riječ i vežu njegovim vlastitim izjavama. Sama je Njemačka predložila Beču da se jednim mirovnim prijedlo­ gom obrate Antanti (Francuskoj, V. Britaniji i Italiji) uz posredovanje Wilsona, i to pozivajući se pri tom na 14 točaka, na četiri dodatne točke od 11. veljače i na njegov posljednji govor u New Yorku.77 Austrijski i ugarski mini­ star predsjednik već su odobrili takav modus procedendi, a i sam vladar ga odobrava. Sada se radi samo o tome da se što prije izvede taj demarš i zbog toga Buriän, još jednom, moli da se izjasne o tome. Prisutni su se složili s njim, a na pitanje Spitzmiillera o šansama takve mjere Buriän je odgovorio da Beč ne može očekivati da će protivna strana tu ponudu glatko prihvatiti, ali se iz takve mjere postepeno može razviti razgovor o mogućnostima da dođe do mira, što bi, napokon, ipak imalo željeni rezultat. Na kraju je konstatirao da su se prisutni složili s njegovim prijedlogom. Tako su 4. X. bile upućene dvije note u Washington (iz Beča i Berlina). Beč je u noti predložio predsjedniku SAD da zaključi primirje s Monarhijom i nje273

nim saveznicima i da smjesta počnu pregovori o miru na temelju Wilsonovih principa. Ballhausplatz —i ne samo on —napeto je iščekivao reakciju i odgovor Washingtona. 6. Habsburškoj Monarhiji zvoni mrtvačko zvono — Barun de Vaux, au­ strougarski otpravnik poslova u Bernu, javio je 6. X.78 iz neutralne Švicarske da savjetnik poslanstva Ladislav Skrzyhski šalje ministarstvu ovu informaciju: Comte Patek, predstavnik francuskog »Crvenog križa« u Švicarskoj, strogo mu je povjerljivo saopćio što je izjavio P. E. Dutasta, nezakoniti sin francu­ skog predsjednika vlade G. Clemenceaua, francuski ambasador u Bernu, i, navodno, jedan od najutjecajnijih ljudi Francuske. Dutasta - koji je od Turaka već prije tri dana saznao da će »centralne sile« zatražiti primirje, prihvaćajući Wilsonove principe —rekao je ovo: »Austro-Ugarska bi nam morala učiniti neku gestu da dokaže da je Njemačka nije potpuno podjarmila. Neka to učini što je moguće prije, dok je još vrijeme za to, jer će uvjeti za Njemačku biti vrlo teški, pa bi stoga trebalo da mogu biti manje teški za Austro-Ugarsku. Turci, na primjer, udešavaju da se izvuku čitavi iz opasnosti. Nezavisno od općih prijedloga, već su s nama stupili u separatne (konkretne) pregovore.« Te je riječi francuskog ambasadora Pateku povjerljivo ponovio drugi jedan francu­ ski diplomat (u rangu prvog sekretara ambasade). Skrzyhski zna iz drugog izvora da Turci već dva mjeseca pregovaraju s Englezima u Londonu, Zenevi i Berlinu. Također mu je ponovno kazano da bi Clemenceau želio da austrijski Nijemci budu u okviru saveza država koji bi mogli formirati pod žezlom. Habsburga. Skrzyhski je istog dana79 poslao drugo upozorenje: Najvažniju će riječ voditi isključivo Amerika (Wilson). Deklaracija vlada u našim parlamentima protumačit će se tamo kao dokaz da Austro-Ugarska nema više životne spo­ sobnosti da se prilagodi novim životnim uvjetima, a Ugarska još manje. Jedino mjera koja bi potekla od k r u n e može demantirati takvo tumačenje, jer naše vlade (u Beču i Budimpešti), prema sadašnjem shvaćanju predsjednika Wilsona, ne predstavljaju narode Monarhije. Sutradan je stigao iz Berna brzojav de Vauxa80 u kojem javlja da je papin predstavnik u Švicarskoj monsignore Maglione u razgovoru tog istog dana povjerljivo saopćio sekretaru poslanstva markgrofu Pallaviđniju da je razgo­ varao s raznim engleskim i francuskim diplomatima u Buriänovoj noti od 4. X. Stekao je dojam kao da se svi pribojavaju da će Wilson prihvatiti te prijedloge. Velika Britanija i Francuska rado bi još nastavile ratovati protiv Njemačke, jer ona još nije —po mišljenju Londona i Pariza —dovoljno poraT žena, a mir bi, na temelju Wilsonovih točaka bio za nju još previše povoljan. Sasvim je drukčija situacija u pogledu Austro-Ugarske, jer ni Engleska ni Francuska nemaju nikakav interes da nastave rat protiv Beča, a odgovarala bi im primjena Wilsonova programa na Monarhiju. Spomenuti diplomati Antante —prema dojmu što ga je stekao monsignore —davali su samo malo nade da bi Wilson mogao odbiti naše prijedloge i potpuno su načistu s tim da ne bi druge sile iz savezničkog tabora produžile ratovanje ako bi se Sjedinjene Dr274

žave povukle i prestale ratovati. Sam Maglione smatra za gotovo isključeno da bi Wilson mogao odbiti ponudu Beča, a izrazio je mišljenje da će sporazum o uvjetima primirja biti povezan s mnogo više teškoća nego kasniji pregovori o miru. Vjerojatno će ti uvjeti u strategijskom pogledu za nas biti dosta teški, ali Maglione misli da je u interesu Monarhije da ih —ako je ikako moguće —prihvati jer je, čini se, ponovno otpočinjanje neprijateljstva nakon zaključe­ nja primirja isključeno. Osim toga - a to je Maglione specijalno naglasio - Turska će, ako pregovori o primirju dožive neuspjeh, najdulje za 14 dana zaključiti separatni mir! Osim toga, očekuje se nova talijanska ofenziva koju će pomoći i 400.000 Amerikanaca.81 Ballhausplatz je 8. X. preko Skrzyhskoga pokušao dostaviti Londonu (Sir Williamu Tyrrellu u Foreign Officeu) poruku bivšeg austrougarskog ambasa­ dora u Londonu grofa A. Mensdorff-Pouillya,82 u kojoj stoji da mu se Mensdorff obraća, pretpostavljajući da je Sir William sa službom u Foreign Officeu, a sjećajući se starog prijateljstva i dugogodišnje suradnje. Prilikom grofova susreta s generalom Smutsom u Švicarskoj (u prosincu 1917) pokazalo se između tadašnjega engleskog stava i onoga što i sada zastupaju svi odgovorni u Austro-Ugarskoj tako mnogostruko slaganje u pitanjima budućeg uređenja svijeta i garancije mira koje bi trebalo stvoriti da je Mensdorff uvjeren kako bi V. Britanija i Austro-Ugarska mogle surađivati u brojnim pitanjima u interesu uspostavljanja i osiguranja mira. Čvrsto vjeruje da bi se slaganje, već tada ustanovljeno, moglo i sada još više razraditi i razviti. Zbog precizno formuli­ ranih točaka predsjednika Wilsona bilo je potpuno razumljivo da je mirovna ponuda bila upućena njemu, a preko njega i njegovim saveznicima. To, me­ đutim, ne priječi da tu mjeru, poduzetu radi okončanja rata, najtoplije prepo­ ruči da je sasvim specijalno britanska vlada uzme na znanje i razmotri. Tu poruku čini, doduše, iz vlastite inicijative, ali se ona temelji na njegovu osob­ nom dobrom poznavanju pogleda i nazora koji prevladavaju u Beču, i prožet je uvjerenjem da ne postoji nikakva suprotnost između Britanije i stvarnih interesa i budućeg razvoja Austro-Ugarske. Austrougarski poslanik u Bernu A. Freiherr v. Musulin prenio je 9.X .83 Beču ovu poruku Skrzyhskog: saznaje iz pouzdanog izvora da će Wilsonov odgovor uslijediti u najbližoj budućnosti. Bit će miran u tonu, ali će po sadr­ žaju biti vrlo okrutan. Dalje saznaje da austrofili (habsburgofili) u redovima Antante, među njima i utjecajni i moćni Andre Tardieu, predlažu sastanak jednog državnika Antante i Austro-Ugarske kako bi konačno —prije predsto­ jećih političkih i vojnostrategijskih odluka —saznali da li dvojna monarhija iskreno želi pravedno preuređenje i novi poredak, ili je riješena da sve do svoje propasti pomaže bezizgledne poteze Njemačke. Iz Dutastina pisma, upućenog nekom prijatelju, proizlazi da se razmatranje tog pitanja odgađa do Wilsonova odgovora. »Opće je mišljenje političkih krugova Antante —stoji do­ slovno u poruci —da bi jedna mjera Monarhije koja predstavlja potpun zao­ kret ka putu, u svakom slučaju neizbježnom, mogla donijeti spas i koristi, dok ćemo mi biti prisiljeni da postepeno, bez profita, na sve pristanemo, ali će tada biti prekasno da se još spasimo.« Musulin je istog dana84 upozorio ministarstvo da austrofili Antante misle da je kucnuo posljednji čas, jer ako on prođe, neće više moći ništa govoriti 275

u prilog Monarhije. Stoga je i nastala živost u njihovim redovima. Žele da Beč prihvati Wilsonove uvjete, bez obzira na odgovor Njemačke. S tim bi se sla­ gala i glasina da Wilson neće zasad odgovoriti Austro-Ugarskoj. Daju Beču vremena da pokušava uspostaviti kontakt, a Wilson će tada —ako Beč ne bi ništa poduzeo u tom pravcu - moći mirno tvrditi da nam zbog toga ne odgo­ vara jer bi više mogao govoriti s predstavnicima pojedinih naroda Monarhije. U drugom je brzojavu (istog datuma)85 obavijestio da se u američkom poslanstvu u Bernu živo zanimaju hoće li se u Beču formirati vlada pod pred­ sjedništvom profesora Heinricha Lammascha. Stoga poslanik moli da ga smje­ sta obavijeste čim padne odluka, jer bi takva vijest u Americi odjeknula vrlo povoljno. Beč (u prvom redu car Karlo i njegova okolina) postajao je sve nestrpljiviji i stoga je Buriän 10. X. uputio brzojav austrougarskim poslanicima u Stockholmu i Kopenhagenu, Bernu i Haagu,86 moleći ih da —ako je moguće u intim­ nom privatnom razgovoru, ali oprezno —saznaju kako tamošnja vlada kod koje su akreditirani tumači upadljivu činjenicu da američka vlada —prema jednom, u Beč stiglom Reuterovom brzojavu koji je, čini se, službeni komunike Washingtona —ne razmatra u ovom trenutku tekst odgovora na mirovnu ponudu Beča. Artz je telegramom obavijestio Buriäna87 da Vrhovna komanda namjerava pomoću parlamentara talijanskoj VK dostaviti pismeno: da je austrougarska VK spremna —nadovezujući na odgovor predsjednika Wilsona upućen »Cen­ tralnim silama« povodom njihove mirovne ponude —da s talijanskom VK stupi u pregovore o primirju, i to na temelju evakuacije zaposjednutoga nepri­ jateljskog područja koja bi evakuacija odmah i započela. Predmet tih prego­ vora imao bi biti: utvrđivanje pojedinosti te evakuacije. Baden moli da ga obavijeste kamo bi austrougarski delegati imali otputovati. Zato Artz i moli Buriäna da mu javi što hitnije svoj stav o tom pitanju. Zamolio je —javlja na kraju - i njemačko vrhovno vojno vodstvo da mu javi planira li ono takav korak na zapadnom ratištu. Delegat a. u. ministarstva vanjskih poslova u Vrhovnoj komandi u Badenu grof Trauttmansdorff objasnio je Buriänu88 gornji telegram: VK stoji na sta­ novištu da Nijemci m o r a j u nastojati —i to zbog vojne situacije na zapadnoj fronti, gdje se sve više osjeća tehnička nadmoć neprijatelja i opadajuća ot­ porna snaga Nijemaca uglavnom zbog slabog brojčanog stanja —da što prije dođe do primirja, jer bi inače lako moglo doći do katastrofe na ovom ili onom mjestu. Zbog toga se vjeruje —javlja Trauttmansdorff —da austrijska strana čini uslugu njemačkom vrhovnom vojnom vodstvu koje je u mnogo težem položaju nego Baden, ako Beč predlaže u Berlinu da ponude primirje i tako pokrenu događaje brže nego da čekaju dok predsjednik Wilson ne pristane na temelju daljnjih koncesija da pozove svoje saveznike da sklope primirje. Tra­ uttmansdorff je dopunio prednje novim telegramom: Artz je razgovarao — stoji u njemu —s generalom Ludendorffom i obje vrhovne komande su mišljenja da se mora postupiti na jednak način i na zapadnom i na jugozapad­ nom ratištu, i to zbog njihovih uzajamnih vojnih posljedica (obustava neprija­ teljstava samo na jednom bila bi, što se samo po sebi razumije, opasnost za drugu frontu). Njemačka VK stoji na stanovištu da se »prihvaća« 14 Wilsono276

vih točaka kao i druge njegove točke; da je nota kancelara upućena Wilsonu s odobrenjem i u ime njemačkog naroda i, konačno, da se evakuiraju zapo­ sjednuta područja, ali da detalji provođenja evakuacije budu predmet politič­ kih pregovora. General-pukovnik Artz stoga smatra da treba prije svega - ako se njemačka vlada odluči da odgovori na Wilsonovu notu u gornjem smislu - počekati taj odgovor Berlina i reakciju predsjednika Wilsona prije nego što se poduzmu bilo koji drugi koraci. Njegov prijedlog da se ponude pregovori 0 primirju na zapadnom i jugozapadnom ratištu bio je zamišljen ako nje­ mačka vlada ne bi mogla u odgovoru na Wilsonovu notu ići tako daleko, kako sada izgleda, prema Ludendorffovim saopćenjima. Sto se tiče evakuacije, u VK u Badenu —javlja Trauttmansdorff —u toku su sve nužne predradnje. Artz drži da evakuaciju Julijske Venecije treba provesti prema istim načelima i na isti način kao i evakuaciju područja na zapadu koje drže Nijemci. Događaji u Sr­ biji danas već prilično nalikuju na polaganu evakuaciju, tako da evakuacija Srbije ne bi bila neka velika poteškoća. Buriän je u brzojavu Trauttmansdorffu89 saopćio Artzu: budući da na a.u. notu upućenu Wilsonu još nije stigao odgovor, a njemačko-američki prego­ vori o političkim pretpostavkama za zaključenje primirja još nisu dovršeni, Buriän smatra Artzov prijedlog o tome da stupe u pregovore o primirju s tali­ janskom VK u Padovi ne samo preuranjenim i ne bez opasnosti, nego bi on bio 1prikladan da ometa tok njemačko-američkog dijaloga kao i onog s njegovim (Wilsonovim) saveznicima. Prijetila bi i opasnost da bi Wilson mogao u jed­ nom takvom koraku s austrougarske strane vidjeti pokušaj da nekako prejudi­ ciraju njegov odgovor, što oni nikako ne žele. U tom Buriänovom shvaćanju ne može ništa izmijeniti ni sadržaj (navedenog) telegrama grofa Trauttmansdorffa o tom pitanju. Zbog toga Buriän moli Artza da do daljnjega odustane od toga. U zastupničkoj je kući Reichsrata 10. X. održao dr. Ivan Benkovič, član Jugoslavenskog kluba, oštar govor u kojem je spomenuo sramotna djela a. u. vlasti počinjena nad jugoslavenskim narodom za vrijeme rata koja nisu zabo­ ravljena i kritizirao glasine o divljačkom uzimanju talaca što je soldateska provodila za vrijeme rata, a što ponovno na Jugu namjeravaju provoditi. »Naš je narod —rekao je Benkovič90 —donio odluku i ta odluka glasi: daleko od trulog austrijskog gospodarstva i van iz crno-žutog kaveza naroda, u zlatnu slobodu! Mi hoćemo da se kao slobodan narod Jugoslavena slobodno odlu­ čimo, kakve propise da sebi damo i kakve odnose želimo održavati s drugim slobodnim narodima. Istina je —a nju se mora svakog dana ponavljati —da su sve ponude koje se čine Jugoslavenima potpuno beskorisne. Bilo je doba u ko­ jima bi mi - da su nam dali bijeli čisti papir da na njemu skiciramo našu autonomiju —to učinili. Ali, to je vrijeme prošlo. Izražavam mišljenje koje se učvrstilo u čitavom našem troimenom jugoslavenskom narodu: Prekasno je! - Prošlo je vrijeme - nastavljao je Benkovič - kad bi se mogli pouzdati u tako neodređene garancije naših narodnih prava kao što su carske naredbe ili čak vladine uredbe i naređenja. Danas se pouzdavamo samo u pobjedonosnu snagu naših ideja kojih pobjedu želimo izboriti ujedinjeni s našim savezni­ cima: Cesima i Poljacima. Ne podajemo se nikakvoj obmani. Pravo samoodre­ đenja koje danas pobjeđuje ne zahvaljujemo vladarevoj milosti, ni uviđavnosti 277

vlastodržaca, ni promjeni kod njemačkog naroda nego d o g a đ a j i m a na r a t i š t i m a . Njegovi rušitelji bili su tenkovi. I upravo zato naše jugoslaven­ sko pitanje neće se riješiti u konferencijskoj sali austrijskih naroda nego na mirovnom kongresu, gdje mora biti riješeno u cijelosti. Ne podajemo se opti­ mizmu i mislim —rekao je Benkovič — da i inače nema takvog optimiste u parlamentu koji bi još vjerovao da će austrijske ili ugarske vlade ikada riješiti ta velika pitanja jer se one ne slažu čak u osnovnim elementima rješenja tih pitanja. One se slažu samo kad se radi o pronalaženju novih progona; složne su samo u prijetnjama jugoslavenskom narodu. Ali danas, kad Srbi ponovno stoje pred Nišom, kad jugoslavensko pitanje kuca na vrata i zahti­ jeva rješenje, austrijske i ugarska vlada mnogo su više udaljene od mogućnosti rješenja nego ikada. Već iz tog razloga pripada eo ipso rješenje tog pitanja mirovnoj konferenciji. To se pitanje neće riješiti u sobi diplomate iza gardina nego u svjetlosti rampe svjetske historije.« Sutradan su poslali u Švicarsku grofa Gyulu Andrässya, jun. —budućeg a istovremeno i posljednjeg ministra vanjskih poslova dvojne monarhije91 —da ondje pokuša uspostaviti povjerljiv dodir sa savezničkim diplomatima. No i britanski poslanik u Bernu (Sir Horace Rumbold) i francuski ambasador Dutasta odbili su da se s njim sastanu navodeći da su voljni sastati se s njim samo ako je Andrassy službeno opunomoćen da pregovara i zaključi spora­ zum. Andrässy je u Švicarskoj stekao utisak da saveznici još nisu definitivno prelomili o sudbini Austrije i Ugarske i da bi, eventualno, mogli postići podno­ šljive uvjete ako se Antanta uvjeri da su vrhovi Monarhije voljni odbaciti savez s Njemačkom (što Buriän —eksponent grofa Tisze na Ballhausplatzu! - nije htio) i tražiti potpuno novu političku orijentaciju. Pokušali su iskoristiti i diplomaciju Vatikana, pa je papin delegat u SAD kardinal Bonzano 11. X. prenio Wilsonu papinu osobnu poruku, u kojoj daje podršku njemačkoj i austrougarskoj ponudi o miru. Tri dana kasnije kardinal Gibbons, nadbiskup u Baltimoreu, predao je državnom sekretaru SAD R. Lansingu poruku iz Rima za predsjednika Wilsona, kojom preporučuje notu Beča da je naklono razmotri, a pri tom nudi i posredstvo papine diplomatske službe za prenošenje povjerljivih poruka Beču. U Rimu je kardinal de Gasparri, papin državni tajnik, preko britanskog poslanika pri Vatikanu (Count de Salis) za­ brinuto upitao američkog ambasadora u Rimu Pagea o sadržaju predstojećeg Wilsonova odgovora Beču i predao mu memorandum koji je sadržavao po­ glede Vatikana na buduće uređenje svijeta. U njemu je Kurija pokušavala oživjeti ideju o Austriji kao protuteži i barijeri prema Njemačkoj. Bečko ministarstvo vanjskih poslova izdalo je l i . 92 instrukcije ambasa­ doru u Berlinu princu Hohenloheu: Ako bi Antanta —stoji u njima —otklonila da povede preliminarne razgovore o primirju ili zaključenju mira s Austro­ ugarskom kao cjelinom, Njemačka bi imala inzistirati, pozivajući se pri tom na odredbe ugovora o savezu, da Antanta postupa s Austro-Ugarskom kao jedinstvenim međunarodnopravnim subjektom. Ako bi Antanta pri izvršenju desete točke Wilsonove poruke od 8.1.1918. odnosno daljnjih Wilsonovih principa u odnosu na problem narodnosti postavljala zahtjeve koji bi prelazili okvire unutrašnje državne reforme Monarhije i u prvom redu išli za tim da se raspadne na niz nezavisnih međusobno državnopravno nepovezanih država ili 278

i samo za tim da ugroze unutrašnju koheziju armature obiju država Monar­ hije, Njemačka ima s Monarhijom solidarno postupati, otklanjajući te za­ htjeve. S druge strane, Austro-Ugarska se obavezuje da će solidarno ići s Nje­ mačkom pri obrani teritorijalnog integriteta Reicha. A i u pogledu osiguranja svojih privrednih interesa obećavaju Austro-Ugarska i Njemačka jedna drugoj najjaču uzajamnu podršku pri mirovnim pregovorima. Na kraju ministarstvo precizira stav prema pojedinim točkama Wilsonova programa od 8.1.1918. i za točku devetu kaže da pridržava pravo odluke o tome kako bi se provelo razgraničenje; predviđa se plebiscit unutar određenog teritorija koji bi se, ipak, imao ograničiti na Trentino, a Njemačka ima u toj točki biti solidarna s Bečom; kod točke 11 prihvaća se evakuacija i uspostava Rumunjske, Srbije i Crne Gore, kao i izlaz Srbije na more. Karakter ispravka granice između Erdelja i Rumunjske kao popravka granice, a ne aneksija ima se solidarno braniti. Sutradan je Hohenlohe odgovorio Ballhausplatzu93 i izvijestio da protiv skorih pregovora —prema mišljenju berlinskih krugova —govori činjenica.što će idućih dana biti nemoguće domaćim mjerodavnim faktorima da jednako tako napuste Berlin kao i bečkima da napuste Beč. No, kako će Wilsonov odgovor pa, opet, sastavljanje odgovora Wilsonu kao i izvršenje prijedloga koji se očekuju od Wilsona sigurno zahtijevati izvjesno vrijeme, nesumnjivo će još biti prilike da se u tim pitanjima pravodobno izmijene misli. U međuvremenu se u Beču obilno diskutiralo o raznim planovima o fede­ ralizaciji da bi nekako zadovoljili Wilsonov program. Prvo je bio skiciran nacrt prema kojem bi se »nova« Austrija kao neka konfederacija sastojala od 7 država, i to: 2 njemačke, 1 sjevernoslavenske, 1 jugoslavenske, 1 istočno­ slavenske, 1 rumunjske i 1 talijanske. Dakako, svima bi vladao Karlo habsbur­ ški kao zajednički vladar. Zatim su sastavili novu redakciju koja je predvidjela četiri kraljevstva: njemačko-austrijsko, češko, ukrajinsko i jugoslavensko, dok bi Poljaci dobili poseban status koji bi omogućio ujedinjenje Galicije s polj­ skom državom pod Habsburzima. Car Karlo je 12. X. pozvao k sebi u Baden predstavnike naroda iz austrijske polovice Monarhije da se s njima posavjetuje 0 projektu federalizacije i formiranju novog, široko-koalicionog austrijskog kabineta, ali gotovo svi od nenjemačkih predstavnika govorili su samo o v l a ­ s t i t o j državi, a austrijski socijal-demokrati tražili su federaciju. Musulin je 14. X.94 poslao u Beč novu poruku Skrzynskog: Skrzynski je saznao iz iskreno austrofilskog izvora, bliskog savezničkim vladama, da je talijanski glavnokomandujući general A. Diaz izdao dnevnu zapovijed u kojoj se spominje ponuda neprijatelja, i informator Skrzynskog misli da bi Monar­ hija, ponudivši Italiji neposrednu evakuaciju, omogućila V. Britaniji i Francu­ skoj da efikasnije pomažu i zagovaraju interese Monarhije. Osim toga, da je manifest poljskog Regentstva u Antantinim krugovima samo povećao simpa­ tije za Poljsku, a Austro-Ugarska bi pomoću neposrednog priznanja tog pro­ grama indirektno odgovorila Wilsonu da bez ograde prihvaća program od 14 točaka dok bi se tako, istovremeno, uspostavila solidarnost između Beča 1 Varšave. Da bi se austrofili u Britaniji i Francuskoj mogli —u jednom tre­ nutku kad su očigledna nastojanja Austro-Ugarske da počnu pregovori —us­ pješno zalagati za daljnji opstanak Monarhije, mora se dogoditi n e š t o , 279

u čemu bi Austro-Ugarska postupila nezavisno od Njemačke. Obje predložene mjere dokumentirale bi nezavisnost i dublje razumijevanje onoga što nosi budućnost, a ne mogu izazvati nikakvu opasnost s njemačke strane. No, valja požuriti, jer bi kasnije morali isto poduzimati, samo bez ikakve koristi. »Da li austrijski Nijemci i ugarski Mađari žele također plaćati goleme odštete za Belgiju i sjevernu Francusku?« I Dutastine se izjave - koje mu pouzdanci prenose pod strogo povjerljivo, a da to Dutasta ni u snu ne može slutiti —slažu s prednjim. Taj je francuski diplomat odlučan austrofil, ali kaže da nitko neće moći pomoći Austro-Ugarskoj ako sama ne pokaže da ima još uvijek dovoljno energije da zbaci sa sebe njemački jaram. Dutasta tumači da je za Austro-Ugarsku povoljno što još nema odgovora američke strane, pri čemu uopće ne postoji uvredljiva namjera. Sada će se pregovarati o Monarhiji, a saveznici moraju znati da li će - ako Austro-Ugarska ostane —ona i nadalje biti po­ slušno oruđe Berlina. Neka nam dokaže —misli on —da su joj životni interesi na drugoj strani. Čitavo je pitanje u tome, no vrijeme požuruje odluku. I Clemenceau bi mogao pod tim uvjetima istupiti u prilog formiranja nezavisnih država u o k v i r u Monarhije. No, u pitanju Njemačke nema milosti na dru­ goj strani: Antanta će ratovati sve dok ne bude potpuno poražen njemački militarizam. Austrofili Antante —nastavlja Skrzynski - tvrde da oni više neće moći —ako Turska zaključi separatni mir prije nego što mi zauzmemo »separatno stanovište« —braniti svoj stav. Saznaja da raspoloženje vodećih ljudi Antante prema Mađarskoj postaje svakog dana sve gore. Musulin je istog dana (14. X)95 poslao novu, strogo povjerljivu poruku Skrzyhskog: Dutasta je poslao prekjučer svoga prvog sekretara u Lozanu s ovim nalogom: »Sjednite u vlak i prenesite prijateljima Austro-Ugarske da je kucnuo čas da manifestiraju bilo kojom gestom iskrenost i želju da zaključe zaista trajan mir kojim je Monarhija prožeta, tako da svoju lojalnu igru odijeli od dvostruke igre koju igra i koju će igrati Njemačka. Sefu Monarhije i njego­ vim vjernim slugama preostaje j a k o m a l o vremena da još od Austro-Ugarske otklone sudbinu njemačkog imperijalizma, kome predstoji poraz od kojega ga n i t k o ne može više spasiti. Ne govorim o Bugarima, ali su sami Turci, u tako opasnom položaju, upravo sada stidljivo učinili tu gestu. Mi shvaćamo da navika austro-ugarske vlade da postupa po sugestijama Berlina ometa izraze riješenosti cara koji će sigurno htjeti da spasi Austro-Ugarsku od p o r a z a , koji je a p s o l u t n o s i g u r a n i n e m i n o v a n . T a j će poraz uslijediti ako Austro-Ugarska u najkraćem roku ne pokaže svoju potpuno dobru volju, i to na j a s a n n a č i n . Sati su odbrojeni i Habsburška bi monarhija trebala ostati pošteđena od kazne pripremljene za njemački imperi­ jalizam.« Pouzdanik Skrzyhskog koji je u neprekidnoj vezi s francuskim ministar­ stvom vanjskih poslova, a prijatelj je francuskog ambasadora —nastavlja on — rekao mu je navodno samoinicijativno, ali s naglaskom ovo: »Mnogim prijateljima koje Habsburška monarhija ima u redovima francuskih državnika čini se da bi prijedlozi Mr. Wilsona primljeni u principu od strane Austro­ ugarske mogli opravdati —u trenutku tako kritičnom —čak i u očima naj­ mračnijeg saveznika poluslužbene separatne razgovore koji bi sigurno uvelike koristili Monarhiji. Ne zaboravite da slobodni zidari žele raspad Austro-Ugar280

ske, a među vodećim francuskim ljudima nalazi se samo nekoliko hrabrih prvaka (Pichon, Tardieu, Berthelot, Denys Cochin, itd.) koji je brane u inte­ resu same Francuske, ali raspoloženje masa, a također i elite u čitavom svijetu, previše je žestoko protiv Njemačke da ta manjina može podignuti glas u prilog jedne države koja sve do danas kao da je apsolutno sudbinski vezana uz Njemačku i s kojom, čini se, kao da želi podijeliti i strahovitu kaznu.« Sve to citirao mu je od riječi do riječi. Osim toga je taj pouzdanik - samo za l i č n u informaciju - saopćio Skrzynskom da želja Amerike da kazni Njemačku i njene pomagače ide tako daleko da je čak Clemenceau pokušava suzbijati; ponovio mu je —također s t r o g o p o v j e r l j i v o —ove riječi Pichona Dutasti: »Njemačka kao Carstvo i Hohenzollerni kao carevi moraju nestati. Preostat če njemačka konfederacija, nad kojom će njeni kneževi, među njima i kralj Pruske, umanjene i urazumljene, vladati po redu, jedan za drugim. Ako car Karlo donese odluku da spasi svoj prijesto, njegov će utjecaj ubrzo gospodariti u centralnoj Evropi.« Clemenceau je, navodno, istog mišljenja. Kako Skrzyhski saznaje, Denys Cochin je predložio da francuski ambasador, ili osobno ili preko savjetnika poslanstva de Chateauneufa, uspostavi dodir sa Skrzyhskim. Budući da eventualni susret kod predstavnika francuskog »Crvenog križa« za Švicarsku apsolutno ne potječe od Skrzyhskog, nego je proizašao i s k l j u ­ č i v o iz inicijative Francuza, Skrzyhski bi se, u smislu primljenih uputa —ako ne primi što drugo —u toj prilici držao receptivno, ističući samo iskrenu želju Beča da dođe do mira. Pri tom bi se susretu, vjerojatno, radilo o pripremanju izmjene misli između Beča i Pariza. Vjerojatno po primljenom nalogu upitao je Skrzyhskog ima li mogućnost da ovo ili ono dostavi caru Karlu. Skrzyhski je odgovorio da bi to mogao učiniti jer bi grof Buriän sigurno proslijedio oz­ biljna autentična saopćenja, namijenjena caru i kralju. Pouzdanik je rekao da neizmjerno žali što profesor Lammasch kao da otklanja da sastavi vladu. Iz najozbiljnijih i najiskrenijih izvora Skrzyhski čuje da Antanta, navodno, danas nema više interesa da zaključi separatni mir s Austro-Ugarskom, a da samo izvjestan broj savezničkih državnika vidi u očuvanju Monarhije interes vlasti­ tih država. Da bi se usudili da tu želju zastupaju protiv grupe slobodnih zidara, nužno je da se što hitnije mogu pozvati na »separatno stanovište« Monarhije prema Njemačkoj. Antanta —zaključuje Skrzyhski svoju poruku —trenutačno od nas zahtijeva gest koji bi pokazao da nismo izručeni diktatu Berlina; možda bi se on —to bi bilo najjednostavnije i najdostojnije - mogao sastojati u upozorenju da nova federativna podunavska država neće ni u ko­ jem slučaju nužno nastavljati politiku saveza Monarhije. Car Karlo je 15. X96 —očekujući Wilsonov odgovor sa zebnjom, ali i s na­ dom —sazvao u Hofburg Krunsko vijeće i odmah u početku objavio prisut­ nima svoju odluku da preuredi Austriju na federativnoj osnovi. Hitno je i valja žuriti —rekao je on. Podsjetio je na politički kaos u Monarhiji i na činjenicu da su pojedine zemlje, poput Češke, već izvan domašaja centralne vlade u Beču. Želi da nekako popravi to stanje jer ne želi da Monarhija počne pregovore o miru u stanju raspadanja. Zato namjerava izdati manifest koji bi otvorio novo razdoblje austrougarskog ustavnog života. Promjene su potrebne iz v a n j s k o p o l i t i č k i h razloga: predsjednik Wilson i cijela Antanta moraju vidjeti da se Monarhija pretvara u savez država! Buriän i Hussarek odmah su 281

se s tim složili, a kasnije im se pridružio i Spitzmüller. No, u nastavku je sve pokvario Wekerle koji je odlučno stao tražiti da manifest sadrži jasnu formu­ laciju o čuvanju integriteta zemalja krune sv. Stjepana i da ograniče planiranu reformu samo na austrijsku (cislajtansku) polovicu zaprijetivši da će obusta­ viti opskrbu Austrije živežnim namirnicama iz Ugarske (translajtanskog dijela Monarhije). Njemu se, neočekivano, priključio i Buriän, i tako je car Karlo morao 16. X. objaviti svoj potpuno razvodnjeni manifest. U njemu Karlo nije prihvatio predloženi tekst manifesta; izostale su formulacije o ujedinjenim kraljevstvima (kraljevstvo ilirsko i Halič), što je sam Karlo prije bio predlagao, a Wekerle se s tekstom složio jer je u nj ušla željena klauzula o integritetu Ugarske. Manifest su odmah brzojavno poslali u Švicarsku (zbog Wilsona); u njemu je Karlo isticao potrebu da se uzajamno usklade i ispune želje a u ­ s t r i j s k i h (!) naroda i objavio odluku da se taj preobražaj izvede uz slo­ bodno sudjelovanje naroda Austrije u duhu načela usvojenih u mirovnoj po­ nudi Wilsonu. »Austrija (a ne Austro-Ugarska! ) ima —stoji u manifestu —da prema volji svojih naroda postane savezna država, u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu.« »Nova izgradnja položaja koja ni na koji način neće dirati u c j e l o k u p n o s t zemalja ugarske krune ima da zajamči - navodi se dalje - svakoj narodnoj zasebnoj državi njenu samostalnost.« Zbog toga se Karlo tim manifestom obraća narodima, na čijem će se samoopredjeljenju osnovati ova država, da sudjeluju pri tom poslu preko narodnih vijeća koja će se formirati od zastupnika u Carevinskom vijeću svakog naroda, a treba da zastupaju interese naroda uzajamno, kao i u saobraćaju s vladom u Beču. Karlo je mislio da će tako udovoljiti desetoj točki Wilsonova programa od 14 točaka. Manifest je ostao ograničen samo na jednu (cislajtansku) polovinu dvojne monarhije, i Wilson se na nj uopće nije osvrtao dok manifest u unutrašnjoj politici Austro-Ugarske nije zadovoljio nikoga. Buriän —s kojim je car Karlo postajao sve nezadovoljniji —upitao je još dan ranije Skrzynskog97 bi li —po njegovu mišljenju —bilo dobro kad bi sa SAD uspostavili izravan kontakt da tamošnje javno mišljenje obavijeste o stvarnim prilikama u Monarhiji. U tu bi svrhu htio poslati u Švicarsku grofa Adama Tarnowskog, posljednjega austro-ugarskog ambasadora u Washingtonu, koji je za vrijeme svog službovanja održavao prijateljske odnose s ame­ ričkim državnicima. Buriän moli da mu Skrzynski smjesta javi je li po njegovoj ocjeni moguć kontakt koji obećava kakav-takav uspjeh i je li odašiljanje grofa Tarnowskog u danim prilikama uopće svrsishodno. Odgovarajući zatim (16. X)98 na brzojav od 14. X, u kojem je riječ o su­ sretu što ga predlaže francuska strana, Buriän je upozorio Skrzynskog da se na tom sastanku —a u sadašnjem trenutku nema ništa protiv toga da do njega dođe ubrzo —drži receptivno. Skrzynski neka u toku razgovora ukaže na to koliko željeni sporazum s narodnostima Monarhije otežava činjenica da se ekstremni elementi među njima nadaju da će pomoću Antante postići punu državnu samostalnost i z v a n okvira Monarhije. Na vanjskopolitičkom planu neka dalje istakne da je Beč prihvatio misli koje sadrži govor predsjednika Wilsona od 27. IX. i da pri stvaranju Društva naroda defenzivni savezi —druge Austro-Ugarska nije ni zaključila —gube ono od svog karaktera što bi moglo 282

izazvati prigovore. Međutim, neizostavno je izbjeći svaki čin koji bi se mogao tumačiti kao nelojalnost prema sadašnjim saveznicima Monarhije (prema Nje­ mačkoj!). Kao osobna razmatranja neka Skrzyhski servira da Beč mora izbje­ gavati sve ono što bi kod njemačkog stanovništva Monarhije moglo izazvati centrifugalni pokret koji bi već ionako mučan proces preuređenja Monarhije potpuno onemogućio; da podsjeti i na posljedice koje je izazvala intervencija Antante u Rusiji, temeljena na nedovoljnom poznavanju ruskih prilika, pri čemu ne treba bez daljnjega odbaciti mogućnost da silom izazvani proces raspada Monarhije —usprkos bitno različitim preduvjetima —ne zastane pri stvaranju građansko-demokratskih državnih sistema. Skrzyhski je 17. X ." preko Berna dostavio Beču ovo: budući da danas obećavaju uspjeh samo oni kontakti kojima Monarhija dokazuje potpunu nezavisnost od Berlina, bio bi izbor grofa Tarnowskog vrlo sretan. No prije nego što sebi može dopustiti da to predloži, mora sondirati teren kako ne bi doživjeli da ga protivnička strana otkloni. Za tu svrhu raspolaže sa dva puta, od kojih je jedan sigurniji, ali i dulji, a drugi manje siguran, a kraći. Primijenit će oba. Grof Tarnowski bi u svakom slučaju morao imati više ili manje široku, ali ipak p u n o m o ć da pregovara s vladom SAD, jer druga strana n e ć e pristati na neslužbene kontakte. Već bi dostajalo, na primjer, kad bi Tarnow­ ski smio službeno izjaviti da je Monarhija riješena da pođe svojim putem, nezavisno od Njemačke. U protivnom su već danas isključeni pregovori s nama! Sutradan je a. u. poslanstvo u Bernu poslalo Ballhausplatzu brzojav100 o najstrože povjerljivoj poruci msgr. Maglionea: da je prije nekoliko dana, po nalogu svog poslanika monsinjora, posjetio prvi sekretar britanskog poslan­ stva u Bernu lord Acton i saopćio mu da je poslanik Rumbold primio od svog kolege u Rimu brzojav u kojem stoji da je Beč, uz posredovanje monsinjora, zamolio papu da ukaže dobre usluge radi postizanja sporazuma s Italijom. Stoga Rumbold moli za obavijest je li to točno. Maglione je odgovorio da nije nikada posredovao pri takvom demaršu i da o tome ništa ne zna. Na pitanje bi li smio obavijestiti Kuriju o tome propitkivanju britanskog poslanika, Acton je odgovorio afirmativno, a na daljnje pitanje kakav bi stav zauzela Engleska prema takvoj namjeri Beča kad bi do nje stvarno drugim putem došlo ili imalo doći, odgovorio je mladi britanski diplomat da ne može na to pitanje odgovo­ riti autoritativno, no da ima određen utisak da bi V. Britanija takvu želju Austro-Ugarske podvrgla pažljivom proučavanju i zatim dobrohotnom ra­ spravljanju s Italijom. Maglione vjeruje da je taj Rumboldov korak »pokusni balon« i, još prije, sugestija na adresu Beča da potraži sporazum s Italijom, da tako jača želju Britanije da po mogućnosti sačuva Monarhiju protivno de­ struktivnim Wilsonovim tendencijama. Čini se da London nema danas više hrabrosti da otvoreno zauzme stav protiv namjera predsjednika SAD, no bu­ dući da raspad Austro-Ugarske, ipak, nikako ne odgovara političkim plano­ vima Engleske, bilo bi svakako vjerojatno, čak razumljivo, da traži pored Francuske i podršku Italije, da protiv politike predsjednika Wilsona ostvari cilj e v r o p s k e Antante u pogledu budućnosti Monarhije. Da li ta kombina­ cija odgovara stvarnosti ili ne, to treba prepustiti vremenu, u svakom slučaju to se vrlo dobro uključuje u sve one informacije koje su nedavno mogli ovdje 283

u Švicarskoj prikupiti i koje grof Andrässy nosi sa sobom. U vezi s prednjom informacijom zaslužuje veću pažnju Havasov brzojav od 15. X, objavljen u francuskim novinama od 16. X, prema kojem je Austro-Ugarska zamolila papu za arbitražu, uz obećanje raznih teritorijalnih koncesija Italiji.101 Međutim, Wilson se u Washingtonu pripremao da Beču odgovori jasno i kratko. Sir Eric Geddes je izvijestio nakon razgovora u Bijeloj kući već 7. X —a to je bio dan kada je švedski poslanik u Washingtonu predao Buriänovu notu - da je predsjednik Wilson istakao apsolutnu potrebu da se Austrija razbije, i to zbog primljenih obaveza prema njenim potlačenim narodnostima. Sir William Wiseman je obavijestio London —poslije razgovora s predsjedni­ kom 16. X102 - da mu je Wilson na pitanje što će reći Beču odgovorio da će napisati odgovor čim stigne, vjerojatno u toku ova dva dana. U odovoru će reći da su se poslije njegove adrese od 8. siječnja, u kojoj je formuliran njegov program od 14 točaka, pojavile dvije nove činjenice koje mijenjaju njegovu izjavu u pogledu Austrije. To je priznanje Čehoslovaka i Jugoslavena.103 Rije­ šen je da podrži do kraja njihove pravedne zahtjeve. Kad je Wiseman napome­ nuo da bi austrijska vlada mogla dovesti na Mirovnu konferenciju ljude koji bi tvrdili da predstavljaju razne njene narodnosti, predsjednik je odrezao: Već smo priznali Masaryka, Dmowskog i njihove grupe i ne možemo slušati i ne­ kog drugog. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu —nakon trodnevnih vijećanja —objavilo je 19. X. poznatu izjavu u kojoj stoji da ono od ovoga časa, opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike i da odsada nijedna stranka ili grupa neće više voditi neku zasebnu politiku i odvojeno stupati u pregovore s faktorima izvan na­ roda, nego će to raditi samo Narodno vijeće.104 Službeni odgovor Washingtona »Centralnim silama«, što ga je Wilson osobno sastavio 18. X, bio je sastavljen u najavljenom smislu.105 Poslije 14 točaka —pisao je on —vlada SAD priznala je čehoslovačko Narodno vijeće kao »vladu de facto«, a također je priznala težnje Jugoslavena za slobodom. Zbog toga predsjednik ne može »priznati puku autonomiju ovih naroda kao os­ novku za mir, već je prisiljen zahtijevati da oni, a ne on, budu suci o tomu, kakva će akcija od strane austro-ugarske vlade zadovoljiti težnje i shvaćanja ovih naroda o njihovim pravima i o njihovu određenju kao članova u porodici naroda«. Odgovor je bio predan štampi i švedskom poslaniku te poslan u Beč 19. X, a službeno ga je švedski poslanik u Beču predao na Ballhausplatzu u obliku note 21. X. u šest sati popodne. Dakako da je već i prije bio svima poznat njegov sadržaj. Djelovao je poput bombe —kako navodi säm Buriän u knjizi uspomena106 ali nije uspio potpuno razoriti optimizam i iluzije car­ skog dvora i Ballhausplatza! Buriän je 21. X.107 odgovorio Skrzyriskom da je nakon objavljivanja Wilsonova odgovora sastanak s američkom ličnošću —po njegovu mišljenju —manje perspektivan nego prije, no i sada bi pozdravio ako bi došlo do takvog sa­ stanka grofa Tarnowskog. Smatra, ipak, hitno poželjnim da pored n a s t a v ­ l j a n j a korespondencije s Wilsonom uspostave dodir i sa zapadnim silama kako bi saznali kakav stav zauzimaju prema perspektivi i izgledima što su nabačeni u Wilsonovu odgovoru. 284

Na sjednici zajedničkog ministarskog savjeta, održanoj 21. X,108 Buriän je prisutnima, čini se, skicirao odgovor Wilsonu, a zatim su stali diskutirati o budućem uređenju Monarhije. Wekerle im je pročitao nacrt zakona o perso­ nalnoj uniji, po kojem bi Budimpešta postigla vlastito ministarstvo vanjskih poslova i diobu do tada zajedničkih oružanih snaga, ali se nisu mogli složiti, a zatim su prekinuli sjednicu jer su iznenada bili pozvani u Krunsko vijeće, kojemu su prisustvovali svi zajednički ministri. Diskutiralo se pretežno o jugo­ slavenskom pitanju. Buriän je tom prilikom uputio Wekerleu patetičan apel da ugarska vlada, povodom pripremanog odgovora Wilsonu, konačno zauzme stav u pitanju narodnosti, vodeći računa o atmosferi epohe i izvanredno oz­ biljnoj situaciji (»Hoće li Ugarska da u čitavom svijetu ostane usamljeni anahronizam?« —navodno je pri tom uskliknuo). Zaključili su samo ovo: Wekerle će govoriti s mađarskim političarima da pristanu na to da se Karlo razriješi zakletve o čuvanju integriteta ugarskog kraljevstva kako bi tako napokon mogli pristupiti rješavanju jugoslavenskog pitanja ujedinjavanjem južnosla­ venskih zemalja u nezavisnu državu u okviru Monarhije. Sutradan (22. X. prijepodne)109 car Karlo je predsjedavao novom Krun­ skom vijeću s dnevnim redom: zauzimanje stava povodom američkog odgo­ vora od 18. X. Karlo je, po običaju, otvorio i istakao da je manifestom od 16. listopada —što se tiče Austrije —stvoren temelj za nastavak razgovora s pred­ sjednikom SAD. Kad krunisani kralj Ugarske stoji —to se samo po sebi razu­ mije —na stanovištu da je dužan čuvati integritet i jedinstvo kraljevstva i čvrsto je riješen da zbog tih principa nastavi borbu do kraja, do konačnog sloma, ako to odgovara želji naroda. Međutim, prisiljen je da ugarsku vladu i političke stranke koje je podržavaju zamoli da razmisle: što sve stoji u igri; što bi se pomoću skorog zaokreta moglo još postići i dalo spasiti i da li za produženje borbi mogu odgovarati pred Bogom i narodima. Odluka o tome u rukama je ugarske vlade i stoga pita ugarskog ministra predsjednika nije li nastupio čas kad treba misliti na formiranje narodnih vlada. Uzeo je riječ Buriän i izjavio ovo: Sfinga Wilson je konačno progovorila, ali njegova nas saopćenja stavljaju pred novu zagonetku. Sada treba s najvećim oprezom pristupiti poslu i zasad primijeniti taktiku odgađanja. Prednosti Wilsonova odgovora leže prije svega u onome što on prešućuje. Odgovor nije otklanjajući i omogućuje da dalje »pređemo nit mira«. Naš odgovor treba, prije svega, sastaviti na temelju dvaju osnovnih principa: mora biti kratak i precizan; ne smije odavati nikakvu indignaciju ili neraspoloženje. Sto se tehničkog postupka tiče, namjera mu je da tekst note koju sada koncipiraju prvo predloži caru i objema vladama (u Beču i Budimpešti) na odobrenje, a zatim da i mjerodavne krugove u oba parlamenta privuče na suradnju. Kako treba sastaviti ta parlamentarna tijela koja će se u tu svrhu formirati, to treba prepustiti objema vladama. Sto se tiče sadržajne strane odgovora Wilsonu, treba, prije svega drugoga, notu predsjed­ nika Wilsona podvrći kritičkom ispitivanju. Čitava Wilsonova argumentacija o Čehoslovacima počiva na krajnje slabim temeljima. Ni politički ni materi­ jalno u svemu ovome što se odnosi na Čehoslovake slovački element nema neku iole spomena vrijednu ulogu. Tako, na primjer, ne sjedi ni jedan Slovak u čehoslovačkom Narodnom vijeću, osnovanom u inozemstvu, a Slovacima je apsolutno tuđa želja da budu ujedinjeni sa Česima. Te činjenice treba fiksirati 285

u odgovoru Wilsonu. Dalje, Wilson u uvodnim rečenicama tvrdi da postoji ratno stanje de facto između Monarhije i od njega priznate čehoslovačke države, što je svjesna neistina koja je dijametralno suprotna činjenicama. Za­ tim se nameće pitanje tko je podijelio čehoslovačkoj državi navodnu »vlast«, da upotrijebimo Wilsonove riječi. Odluka s pozicija sile gospodina Wilsona i njegovih drugova iz Antante za to nikako ne dostaju. Stoga, ako su, dakle, premise iz kojih predsjednik Wilson izvodi svoju argumentaciju netočne, onda su očigledno pogrešni i njegovi zaključci. Napokon, treba još i na to podsjetiti da se Wilson, u svom prvom kratkom odgovoru na austrougarski demarš od 16. IX. 1918, izrijekom poziva na 14 točaka koje sada proglašava nedovolj­ nom bazom za pregovore. Sva ta proturječja i izvori bit će u našem odgovoru fiksirani na odgovarajući način. Za nas je izrazito povoljna završna rečenica Wilsonove note, jer Wilson u njoj priznaje Monarhiju kao postojeću, egzistentnu i ukazuje nam u pitanju sporazumijevanja sa Cehoslovacima i Jugosla­ venima na put direktnih pregovora i sporazuma. U našem ćemo odgovoru izraziti spremnost da preuzmemo taj zadatak. Dakako, najteža točka —neza­ visno od tako reći formalne strane, o kojoj je već bilo govora —jest kako da se reagira na stanovište koje je Wilson zauzeo u čehoslovačkom i jugoslaven­ skom pitanju. U Austriji —kako je to već spomenuto - pošlo se pomoću manifesta putem koji ne isključuje slaganje s Wilsonovim idejama. To se mnogo teže postavlja za Ugarsku, ali ni tamo se ne smiju zatvarati oči pred činjenicama ni pred zahtjevima časa. U tom su pogledu najvažnije dvije konsideracije: 1. u našem odgovoru treba bezuvjetno spomenuti Slovake, i to tako da se donekle vodi računa o odgovarajućem Wilsonovom stavu; 2. mi se u jugoslavenskom pitanju, dvanaesti čas, moramo potpuno određeno izjasniti. Doduše, potpuno nam stoji na volju da odbijemo diskusiju o tom pitanju, ali time neće ono iščeznuti, a jednako tako ni interes koji Antanta do daljnjeg za nj pokazuje. Također ne treba zaboraviti da nesumnjivo postoje autonomi­ stičke težnje kod Slovaka, no one nigdje nemaju centrifugalno obilježje ni želju za ujedinjenjem sa Cesima. Pod tim uvjetima neće se moći izbjeći potreba da se Slovaci u odgovoru spomenu na način koji vodi računa tako reći o potrebi svjetskoj, a ne samo o potrebi ugarske države. U pogledu jugoslavenskog pasusa Wilsonove note stojimo pred deprimirajućim pitanjem: Sto da se radi da se postave brane daljem bujanju srpske propagande, kakvo se očitovalo na nedavnom skupu u Zagrebu? Tako daleko, kako idu zaključci doneseni na tom zasjedanju od 17, 18. i 19. X, ne može se ići, ali osobno mora bezuvjetno savjetovati da im izađu što brže i što dalekosežnije u susret i da pristupe širokoj reviziji našega današnjeg stanovišta. Ugarska vlada stoji na stanovištu da treba očuvati integritet i jedinstvo Ugarske. Tome treba dodati da između ugarskog kraljevstva i »pridruženih dijelova« (partes adnexae) postoji razlika koju bi trebalo razmotriti pri obradi jugoslavenskog pitanja. Kako danas stvari stoje, može se još samo pomišljati na ujedinjenje Južnih Slavena »u okviru Monarhije pod žezlom Habsburga«. Ukazivanje na Ugarsku ili Au­ striju, pa čak samo na krunu sv. Stjepana ne približava nas danas željenom cilju; štoviše, takva bi ukazivanja mogla izazvati upravo štetne posljedice i djelovati —što se tiče budućeg mira —izrazito negativno. Bilo bi svakako bolje kad bismo rješavanje tog osjetljivog pitanja mogli povjeriti kongresu 286

mira, no to više nije moguće, jer Wilsonova nota traži da već sada, prethodno, zauzmemo stav. Zato mora najozbiljnije upozoriti na štetno djelovanje svake nepomirljivosti. Wekerle je na to upozorio da treba, prije svega, dijeliti srpskohrvatsko pitanje od pitanja nacionalnosti. U pogledu prvog pitanja, ugarska je vlada spremna da uvelike izađe u susret. Izjavila je da ujedinjenje Južnih Slavena zavisi od tih naroda, no svakako da do tog ujedinjenja može doći samo pod krunom sv. Stjepana, jer ugarska vlada će bezuvjetno braniti svoja prava. Tko svoje pravo napušta, taj se sam predaje, pobuđuje utisak slabosti i tjera u kata­ strofu. Sto se više daje, više će se tražiti; stoga se Wekerle ne može upustiti u beskrajno licitiranje na više. Unutar okvira krune sv. Stjepana treba u znat­ noj mjeri zadovoljiti težnje Južnih Slavena za nezavisnošću. U pitanju naci­ onalnosti ugarska je vlada spremna da učini koncesije i preko okvira zakona o nacionalnostima, ali ovdje se ne smije ići prebrzim tempom. Prvak Slovaka, narodni zastupnik Juriga, nije još prije nekoliko tjedana imao nikakve autono­ mističke željice i njegovi su se zahtjevi ograničavali na strogu primjenu zakona o nacionalnostima te izvjesne koncesije u školskom pitanju i upotrebi slovač­ kog jezika. Te zahtjeve mogu bez daljnjega ispuniti, premda i Slovaci, a ne manje Rumunji, danas traže više. Komitati Bratislava i Trenčin izjasnili su se, uostalom, protiv ujedinjenja sa Cesima. U pitanju predložene suradnje parlamentaraca pri izradi odgovora Wilsonu Wekerle misli da treba pozvati poneke istaknute političare, a ne delegacije. Hussarek je zatim izrazio mišljenje da je malo vjerojatno da se mogu odijeliti Slovaci od Ceha. Možda bi se moglo nešto učiniti pomoću autoritativ­ nih vjerodostojnih zaključaka Slovaka. Nisu dovoljni navedeni usamljeni zak­ ljučci pojedinih komitata o kojima je govorio ugarski ministar predsjednik; od vrijednosti —kao argument da Slovaci ne žele ujedinjene sa Cesima za odgovor Wilsonu - bio bi zaključak jednoga velikog narodnog skupa ili nešto tome slično. Sto se tiče jugoslavenskog pitanja, slaže se u cjelini s onim što je iznio ministar vanjskih poslova. Samo kratka i precizna formula može na tom planu biti spasonosna: jugoslavensko se pitanje rješava u okviru Monarhije, ali tako da se istovremeno ujedine s v i Jugoslaveni, osim Srbije i Crne Gore, u jedin­ stvenu nezavisnu državu! Sto se tiče formiranja posebnih vlada koje je pota­ knuo sam car, mora izjaviti da ne bi mogao savjetovati takvu jednu mjeru iz koje bi mogla nastati opasna nesuglasja. Bolje je održavati kontakt s pojedi­ nim zemaljskim saborima preko državnih službenika, eventualno preko na­ mjesnika, odnosno zemaljskih predsjednika. U pogledu suradnje s parlamentarskim predstavničkim tijelima, predlaže kao najbolje sredstvo da se sazovu članovi delegacije za vanjske poslove na povjerljivo savjetovanje. Spitzmüller je u svojoj diskusiji, između ostaloga, upozorio da se sada radi o spasu Monarhije, a ne da se nastoji pošto-poto spasiti dualizam. Nemoguće je danas riješiti jugoslavensko pitanje u okviru krune sv. Stjepana i stoga se potpuno slaže s ministrom vanjskih poslova. Sef generalštaba v. Artz, u svom izlaganju, dodao je i to da Monarhija m o r a p o d s v a k u c i j e n u zaklju­ čiti mir, i to što brže. Na to se razvla rasprava između njega i Buriäna o Ru­ munjskoj, a zatim su stali nagovarati Wekerlea da odustane od nacrta zakona o personalnoj uniji, na što Wekerle nije htio pristati rekavši da je vlada u te287

škoj situaciji: prisiljena je predložiti taj nacrt parlamentu kako bi otupjela oštricu agitaciji grofa M. Kärolyia, ali obećava da će se zauzeti za što polaganiji kasniji postupak. Na kraju je car Karlo ovako rezimirao rezultate vijećanja: 1. što brže provesti akciju da dođu do mira; 2. odgovor predsjedniku Wilsonu sastaviti tako da se njime ne ugrozi obrambena snaga vojske; 3. obje se vlade pozivaju da —stavljajući po mogućnosti u drugi plan teoretske državnopravne rezerve —hitno donesu potrebne mjere, posebno u jugoslavenskom pitanju, prikladne da zaustave daljnji razvoj u centrifugalnom pravcu. U zastupničkoj kući u Beču Hussarek je 22. X.110 uzeo riječ i opširnije se pozabavio carskim manifestom od 16. listopada. Pri tom je istaknuo da Au­ strija —uz slobodno sudjelovanje naroda i u skladu s njihovom voljom —ima postati savezna država, u kojoj svaki narod obrazuje svoju državu na teritoriju na kojem živi. Međutim, taj se carski manifest - upozorio je Hussarek zastup­ nike —nipošto ne proteže na uređenje odnosa u zemljama krune sv. Stjepana, a jednako tako ni na Bosnu i Hercegovinu. Sto se tiče Ugarske, izrazio je mišljenje da ne bi nikako bilo u interesu Austrije da se protivi želji za revizijom dualističkog uređenja, ali će se Austrija zato znati pobrinuti da njeni teritori­ jalni interesi —ispadne li preuređenje kako mu drago —budu potpuno očuvani. U pogledu Bosne i Hercegovine već je nedavno imao priliku da o tome pobliže izloži svoje mišljenje i samo bi još jednom htio naglasiti: rješenje tog pitanja trebalo bi poći od geografske, historijske, kulturne i privredne povezanosti obaju velikih jugoslavenskih kompleksa unutar Monarhije i rješenje kojim bi granica dijelila ta dva kompleksa jedan od drugog bilo bi u suprotnosti s pri­ rodnim i zdravim uvjetima razvoja. Zanimljivo je da n i t k o od prisutnih zastupnika nije zapljeskao austrij­ skom ministru predsjedniku kad je završio govor! Car je te večeri primio u audijenciju češkog socijaldemokratskog prvaka V. Klofača i stao ga uvjeravati da je na ratištima proliveno dosta krvi, pa da zato moli da ono što će se dalje dogoditi protekne bez krvi. Klofač je odvratio da to i češka strana razumljivo želi. I zastupnik Klofač nije više u potištenom čovjeku pred sobom prepoznavao cara, nego samo još čovjeka koji stoji pred ruševinama gospodstva svojih predaka, koji vidi proplamsaje požara u svom carstvu i koji se očigledno plaši da će se požar dalje širiti sve do glavnog grada. Karlo mu je govorio o svojim simpatijama za češki narod, ali je Klofač odmah dobacio da Cesi ne mogu zaboraviti progone kojima su bili izvrgnuti, a Karlo mu je napomenuo da ih i on osuđuje. No, Klofač nije zastao, nego je napao posljednje vlade, grofa Czernina, Karlov put u Njemačku njemačkom caru, frazu o topovima na zapadnom ratištu koji su trebali biti odgovor na otkrića Clemenceaua, misao o uniji s njemačkim Carstvom. Karlo mu je samo odgo­ varao da su prilike bile preteške, a kad je Klofač izašao iz dvorskog vlaka, pohrlio je u hotel »Continental« —sjedište čeških i jugoslavenskih političara —da ih obavijesti o toku audijencije. Njegov je zaključak na kraju glasio: u dvoru se računa definitivno s razlazom. Jedina je još želja da razlaz prođe bez krvi. U međuvremenu je profesor Lammasch dobio carevo odobrenje da pokuša nešto potpuno novo: neće formirati vladu u običnom smislu —koja bi već 288

ionako zbog držanja pojedinih narodnih vijeća ostala mrtvorođenče —nego neki vrhovni izvršni odbor narodnih vlada pod njegovim predsjedništvom. Taj bi se izvršni odbor sastojao od delegata vlada narodnih država, formiranih na temelju carskog manifesta od 16. listopada, i ministara za zajedničke poslove koje bi imenovao sam car. Zadatak tog odbora sastojao bi se u nesmetanom prelasku poslova centralne vlade na narodne; osiguranju službe snabdijeva­ nja; postizanju primirja i pripreme mirovne konferencije. U atmosferi uzajam­ nog razumijevanja koju bi taj odbor stvorio ležale bi —po Lammaschu —kon­ ture »nove, preporođene Austrije«. Međutim predstavnici Čeha i Jugoslavena (K. Kramarž i A. Korošec) koji su se, odijeljeno, spremali na »informaciono« putovanje u Švicarsku uljudno su odbili sudjelovati u tom pothvatu. U razgovoru s Kramaržom i Korošcem u hotelu »Continental« 24. X. Lammasch je razvio svoju ideju o zajedničkom izvršnom odboru, ali su i Kra­ marž i Korošec odbili pomisao i prijedlog da pri tome sudjeluju. Kramarž mu je rekao da sada ne može ništa učiniti što bi nekako bilo protivno planovima Antante. Na kraju, sutradan je Lammasch, ipak, formirao novu vladu koja je ubrzo dobila ime: »likvidaciona vlada«. Istog dana kada je zasjedalo Krunsko vijeće sazvano da se zauzme stav povodom Wilsonova odgovora, stigla je u Beč poruka v. Skrzyhskog111 u kojoj se govori o dodiru s Francuzima. Iz Dutastina pisma posredniku Skrzyhskog proizlazi da je L. Marin, šef kabineta predsjednika vlade Clemenceaua, trebao doći u Lozanu 17. X. navečer. Njihov bi razgovor ostao povjerljiv i izradili bi projekt susreta Skrzyhski - Chateauneuf. U tom bi eventualnom susretu mo­ gao sudjelovati Tardieu ili Berthelot, a s austrijske strane, ako ne već sam Lammasch, onda neko njegova tipa. Međutim, Marin —javlja dalje Skrzyhski - nije došao i Dutasta je 18. X. brzojavio Pateku: »Zbog odluke donijete na savezničkoj konferenciji, sve posebne razgovore treba obustaviti do dalj­ njega«, a Chateauneuf je na to pisao Pateku: »Amerikanci su tražili da sv e prolazi kroz njihove ruke; to je maslo Orlanda; nemojte se obeshrabriti jer Clemenceau neće popustiti. Treba sačekati nekoliko dana da ne bi ometali Wilsona u njegovoj ulozi arbitra.« Iz jednoga Dutastina pisma od 19. X. vidi ovaj pasus: »Čudnovata misao: poslati u Bern čovjeka (Andrässya) koji je poslije Tisze najveći germanofil; njegov stav danas nije, bez sumnje, drugo nego kamuflaža.112 Usprkos tome, razgovor između Skrzyhskog i Chateauneufa vjerojatan.« Na kraju Skrzyhski javlja da je Clemenceau, navodno, po­ sljednjih dana izjavio: »Habsburzi gube dragocjeno vrijeme; u pitanju su ne dani nego sati; ako se ne odluče, Monarhija je izgubljena.« Međutim, druga poruka Skrzyhskog (istog datuma)113 bila je mnogo važ­ nija: jučer (21. X) bio je Dutasta sa savjetnikom ambasade kod Pateka koji je Skrzyhskom saopćio ovo: »Postoji naređenje Washingtona kojim se zabra­ njuje svaki pojedinačni razgovor. Clemenceau je htio razgovarati, ali je Wilson sudac; on je taj koji čini sve. Njegova je moć neizmjerna i on danas govori da je pravedno da 12 milijuna austrijskih Nijemaca budu sastavni dio Njemačke. Clemenceau će se boriti, u Engleskoj će se također boriti, ali nitko ne može spasiti Monarhiju protiv njene volje.« A zatim mu je njegov pouzdanik dikti­ rao ovo: »Ovlašten sam da vam povjerljivo učinim ovo poluslužbeno saopće­ nje: Ako je to v. Skrzyhskom moguće, neka ode smjesta caru Karlu ili neka mu 289

piše da je trenutak ozbiljan. A p s o l u t n o je svršeno s Habsburškom Monar­ hijom i prijestoljem ako n a j h i t n i j e ne učini korak koji mogu i navesti: Neka se car osobno obrati Wilsonu pismom ili na drugi način (na primjer preko službenog ličnog predstavnika). Trebalo bi da car tom prilikom kaže da mu —poznavajući Wilsonov karakter i njegove iznesene principe —predaje u ruke sudbinu svojih naroda, kojih mu sreća najviše osobno leži na srcu. To bi bila divna gesta. Francuska i Engleska bi je podržale, ističući pri tom kako je u interesu Antante da sačuva reformiranu Habsburšku Monarhiju. Neka Skrzyhski ne oklijeva; povjerljivo mu daju taj dobar savjet, a odigrao bi ulogu spasioca. Danas ne postoji druga gesta kojom bi još mogli spasiti Monarhiju, a dani su odbrojani, jer nitko Wilsonu više neće moći stati na put kad jednom bude donio odluku.« Skrzynski je odgovorio da bi prednje mogao prenijeti na najviše mjesto ako bi mu to kazao sa m ambasador. Pouzdanik mu je na to odvratio: »Ma, zar ne shvaćate da g. Dutasta, nema sumnje s ovlaštenjem g. Clemenceaua, već ide dalje nego što bi to trebalo kao ambasador Francuske koja sve duguje Wilsonu. Pitanje Austro-Ugarske tek što nije n e o p o z i v o riješeno; daje vam se jedini savjet koji bi još mogao pomoći.« Prije otprilike četiri tjedna —nastavlja dalje Skrzynski —Englezi su mu gotovo isto govorili. Smatrao je da je to čudno zahtijevanje malo odviše, zato nije o tome ništa javljao, ali je sve ispričao grofu Andrässyu. Na kraju tog razgovora rekao je Pateku da se ne usuđuje prenijeti caru takav prijedlog sve dotle dok ga ne čuje iz usta jednog predstavnika Francuske. Prirodno, čitav razgovor od strane Francuza pretpostavlja da se Austro-Ugarska prije toga odvoji od Njemačke. Bez toga, Engleska i Francuska neće, ni u kojem slučaju, braniti daljnji opsta­ nak Monarhije. Car Karlo je 24. X —na dan kad je Buriän podnio ostavku, a talijanska vojska na jugozapadnoj fronti započela ofenzivu —održao Krunsko vijeće (novoga ugarskog ministra predsjednika Hadika zastupao je designirani mini­ star pravde de Vaszonyi, a zapisnik je vodio novi odjelni šef u ministarstvu vanjskih poslova princ A. Windisch-Graetz). Istog je dana stigla u Beč poruka Skrzynskog114 da je situacija beznadna, a da bi se jedino odvajanjem Austro­ ugarske od Njemačke moglo postići da im Wilson ne negira pravo na opsta­ nak. Do sada su mu iskreni austrofili Antante, prema situaciji, davali pravo­ dobno savjete koji su se kasnije uvijek pokazali točnima. Danas mu ponavljaju »da nema Engleza i Francuza koji bi se sada usudio da nešto kaže u prilog pomagača Njemačke«. Nepobitno je: 1. da Francuska neće dopustiti uvećanje Njemačke njemačkom Austrijom (Deutsch-Österreich) (Clemenceau bi bio spreman da u tome zauzme stanovište protiv Wilsona) i da se Engleska ne protivi savezu država koje nastaju pod žezlom Habsburga: 2. da mogu spasiti opstanak Monarhije samo uz pomoć Francuske i Engleske, a nikako sami; 3. da se one, međutim, neće za Monarhiju zauzeti s v e d o t l e d o k o s t a j e s a v e z n i k N j e m a č k e . Danas treba tome dodati: sv e d o t l e d o k se ne p o d v r g n e pravednosti svjetskog pravorijeka k o j i d a n a s p r e d ­ s t a v l j a A n t a n t a . T o j e neugodno, ali će budućnost pokazati da je to bio jedini izlaz. P o t p u n a k a p i t u l a c i j a pred daleko nadmoćnim blokom koji većina naroda Monarhije n e smatra neprijateljem bila bi danas u interesu s v i h naroda Monarhije. Iz toga n e bi moglo nastati ništa gore od onog što 290

ionako mora doći. No, ako to učine, Englezi i Francuzi bi mogli zahtijevati da se uvaže njihove želje pri organizaciji Evrope, a i Česi i Jugoslaveni morali bi računati s njima. Stvarni interesi i strah od kaosa djelovali bi umirujuće i omo­ gućili bi, na sugestiju naših prijatelja u Antantinim redovima, formiranje la­ bave federacije. U protivnom, Monarhiju će ubrzo opustošiti strane vojske i domaći boljševici. Prednje odražava mišljenje Antantinih austrofila, a oni također savjetuju da tu kapitulaciju naredi car, a ne vlada. Svi se slažu u tome da će ta mjera djelovati to uspješnije što bude šira, odlučnija i potpunija. Treba pokazati neprijateljima i narodima da car Karlo može stvarno postati suveren budućeg razdoblja. Zbog toga Skrzyhski na kraju ponavlja ono što je bio javio Ballhausplatzu početkom kolovoza: »Opasnost koja logično raste premašuje danas svaki rizik. Jedino bi još ludo hrabra odluka mogla spasiti Monarhiju. P r e g o v a r a t i se s n a m a v i š e n e ć e . Moralo bi se dogo­ diti nešto sasvim veliko, što bi prijateljima reda u Evropi dopustilo da u inte­ resu očuvanja Monarhije pregovaraju s Wilsonom na jednoj, a s našim naro­ dima na drugoj strani. Ubrzo će i za to biti prekasno jer se priprema savez svih Slavena, vjerojatno protiv Mađara, i to bez habsburške dinastije.« Andrässy je 25. X. formalno preuzeo resor ministarstva vanjskih poslova i odmah morao povesti akciju u dva pravca: prema Njemačkoj i prema Antanti, odnosno Wilsonu. Stao je pripremati tekst brzojava cara Karla Wilhelmu kojim mu javlja da Austro-Ugarska nije više sposobna da i dalje ratuje, pa je stoga donio odluku da zaključi separatni mir, a osim tog brzojava i odgovor Beča Wilsonu. Sutradan je Skrzyhski poslao Ballhausplatzu zanimljivu poruku (sti­ gla je u Beč 27. X. prijepodne), 115 u kojoj javlja da je Patek poslao pismo iz Zeneve, gdje ga je bio posjetio, s ovim pasusom: »Upravo mi potvrđuju da evropski saveznici namjeravaju sačuvti u korist austrijskog vladara veze koje su postojale između Karla I. i naroda nekadašnje Monarhije. Vlastoručno pismo Nj. Veličanstva upućeno istovremeno Wilsonu i Clemenceauu omogućilo bi Francuskoj da stupi u akciju. Vrlo je hitno.« Teško se može pretpostaviti —nastavlja Skrzyhski —da će car pisati Clemenceauu; možda bi mu mogli, s jednim retkom pisanim carevom rukom, poslati prijepis eventualnog pisma Wilsonu, jer bi Clemenceau, u pitanju Monarhije, mogao postati d u š a o t ­ p o r a p r o t i v W i l s o n a . Englezi i Francuzi (premda oni sami predlažu pismo Wilsonu) ponešto su uvrijeđeni što se obraćamo samo Wilsonu. Trebalo bi stoga i njih spomenuti u pismu i svima istovremeno poslati prijepis. Budući da nerado ulazi u taj razgovor, Skrzyhski ne zna kako zamišljaju sadržaj tog pisma. Samo uvijek ponavljaju ovo: »Tek kad nam se predate, moći ćemo spasiti veze između vladara i njegovih naroda« i govore o »povjeravanju sudbine naroda osjećaju pravde i visokom idealizmu predsjednika Wilsona.« Uvjereni su da ćemo doživjeti sve strahote i nasilja boljševizma ako što prije ne predložimo da jedna komisija sastavljena od Amerikanaca i predstavnika Antante ne započne zasjedati u Beču, Budimpešti itd., da bi proučila konkretne prilike i pregovarala s našim narodima, kako bi tako došle do izražaja Wilsonove, a ne Lenjinove ideje. Englezi i Francuzi, možda i Talijani, djelovali bi na naš narod u prilog stvaranju labave državnopravne veze u n u t a r Habsburške Monarhije. Fran­ cuski diplomati sumnjaju »da bi Česi mogli sami postojati«. Ako se car odluči da pošalje takvo pismo, trebalo bi (prema onome što Skrzyhski čuje o raspolo291

ženju) u njemu reći da je (car Karlo) od svog stupanja na prijesto bio prožet duhom, sličnim (Wilsonovim) principima; da mu borba protiv njih pada teško zbog viteškog osjećaja, a postaje nemoguća od časa kad se njih nekoliko od novonastajučih država saveza protivi nastavljanju rata. S optimizmom bi pro­ matrao sretniju eru, ako bi ona narodima doista donijela mir i slobodu razvitka narodima budućnost kojih mu više leži na srcu nego sudbina njegove dinastije. Skrzyhskom su dali mig da bi Lammasch i Mensdorff—kad nastupi čas da mogu razgovarati s drugom stranom - ulijevali povjerenje. Novi šef austro-ugarske diplomacije Andrässy poručio je 26. X. oko podne116 Skrzyhskom: čim preuzme resorne poslove, vjerojatno sutra rano, poslat će brzojav Wilsonu, u kojem u ime Austro-Ugarske prihvaća sve Wilsonove uvjete, i one koje sadrži njegova posljednja nota, te moli za neodgodivo primirje i mir. Istodobno će o tome obavijestiti vlade zaraćenih država, a britan­ sku i francusku vladu zamoliti da podupru njegov korak kod Wilsona. Zato neka Skrzyhski —sredstvima koja mu stoje na raspolaganju —obavijesti britan­ sku i francusku vladu o budućem koraku koji slijedi, bez obzira na naš sadašnji saveznički odnos i potpuno nezavisno od Njemačke. Sutradan je, dalje, obavije­ stio Skrzynskog117 da istoga dana šalje notu Wilsonu u kojoj izjavljuje sprem­ nost da —ne čekajući rezultat drugih pregovora —započnu pregovore o miru između Austro-Ugarske i protivničkih država, kao i o neodgodivom primirju na svim frontama Austro-Ugarske. Andrässy je u nedjelju 27. X. konačno imao na svom stolu tekst te note Wilsonu. U njoj je stajalo: austro-ugarska vlada —odgovarajući na notu pred­ sjednika SAD od 18. X, a u smislu odgovora predsjednika Wilsona da odijeljeno pregovara s Austro-Ugarskom o pitanjima primirja i mira —izjavljuje da se slaže kako s ranijim predsjednikovim izjavama tako i s njegovim mišljenjem o pra­ vima naroda Austro-Ugarske, naročito Cehoslovaka i Jugoslavena sadržanima u njegovoj posljednoj noti. Budući da je tako Austro-Ugarska prihvatila sve uvjete koje je predsjednik postavio da bi mogli otpočeti pregovorio o primirju i miru, ništa više —po mišljenju austro-ugarske vlade — ne stoji na putu započinjanju tih pregovora. Stoga austro-ugarska vlada izražava svoju sprem­ nost da —ne čekajući ishod drugih pregovora - započne pregovore o miru između Austro-Ugarske i država Antante i o neodgodivom primirju na svim frontama Austro-Ugarske, te moli predsjednika da u tu svrhu poduzme po­ trebne mjere. Švedski je poslanik predao tu Andrässyevu notu u Washingtonu 29. X. poslije podne kad je s v e , dakako, bilo prekasno: Austro-Ugarska se već uvelike raspadala i dijelila (u Pragu, Zagrebu, Budimpešti, itd.), a vojska na frontama napuštala položaje, uzmicala i razilazila se. Stoga austrougarskoj Vrhovnoj komandi u Badenu nije preostalo drugo nego da talijanskog generalissimusa A. Diaza zamoli za primirje. Na sastancima savezničkih predsjednika vlada (Francuske, V. Britanije i Italije) i osobnog Wilsonova predstavnika E. M. Housea u Parizu 30. i 31. listopada bio je sastavljen, uz pomoć njihovih vojnih i pomorskih stručnjaka, nacrt ugovora o primirju s Austro-Ugarskom koji je, uz neznatne izmjene, bio i odobren u Versaillesu 31. X. popodne na plenarnom sastanku Vrhovnog savezničkog ratnog savjeta i još iste noći poslan generalu Diazu u Padovu da ga u ime svih »Savezničkih i udruženih sila« uruči opunomo­ ćenicima Badena. 292

No, car Karlo i njegovi najbliži savjetnici nisu ni tada napuštali nadu da će Antanta, ipak, pristati da pregovara s njim o primirju, da ga primi kao vrhov­ nog predstavnika nove državne formacije u Podunavlju i da mu prizna mjesto za stolom Mirovne konferencije! Andrässy je stoga pokušao da i preko baruna A. Chlumeckog i grofa Revertere u Švicarskoj uhvati »nit pregovora« s francu­ skim i engleskim diplomatima i pouzdanicima (Bucher i drugi), a car Karlo je 31. X. povjerio princu A. Windisch-Graetzu specijalnu misiju u Švicarskoj.118 Windisch-Graetz je doista onamo i otputovao (kasnije mu se priključi i grof Mensdorff) i u Bern stigao 2. studenog ujutro. Švicarcima je predao svoje akreditive i sutradan počeo razgovore »u četvero« s tamošnjim francuskim ambasadorom, britanskim poslanikom i američkim otpravnikom poslova H. R. Wilsonom, i to na temelju predane im verbalne note Beča, u kojoj car izražava spremnost da ponudi usluge u interesu naroda Monarhije jer mu nije toliko do krune i dinastije, nego u prvom redu do toga da traži sredstva pomoću kojih bi se mogao postići sporazum između pojedinih nezavisnih država (Moharhije) koje se nalaze u fazi formiranja. Andrässy je u međuvre­ menu predao svoju demisiju (2. XI), a »Savezničke i Udružene Sile« (Diaz) potpisale su sutradan u Padovi (Villa Giusti) s opunomoćenicima Badena iz Pariza primljeni nacrt ugovora o primirju koji je stupio na snagu 4. studenog. Ugovor je bio sastavljen tako kao da će Austro-Ugarska kao cjelina i nadalje ostati. U Švicarskoj je Windisch-Graetz pregovarao sve do 7. XI. kad je isto­ vremeno primio tri »storna« (ali s jednakim tekstom) savezničkih diplomat­ skih predstavnika u Bernu. U tim je identičnim notama stajalo da vladi Fran­ cuske Republike (Ujedinjenog Kraljevstva, odnosno Sjedinjenih Američkih Država) n i j e m o g u ć e da dalje pregovara s vladom Nj. c. i kr. Veličanstva, jer su narodi dotadašnje Austro-Ugarske Monarhije zaključili raspad te podu­ navske države, i zbog toga njihova vlada (U Parizu, Londonu, odn. Washingtonu) proglašava te pregovore nevažećima. Tako su bez ikakvog uspjeha završila nastojanja austrougarske diploma­ cije da spriječi prevrat i rasap.

Bilješke 1 Zajednički ministarski savjet Monarhije raspravljao je o elementima tzv. jugoslavenskog pitanja na sjednicama 6. X. i 12. XII. 1915, zatim 7 . 1, i 6. X. 1916, 10, 1 2 .1, i 22. III. 1917. Vidi 0 tome: Protokolle des Gemeinsamen Ministerrates der Österreichisch-Ungarischen Monarhie (1914-1918). (Zapisnici zapadničkog ministarskog vijeća Austro-Ugarske Monarhije). Eingeleitet und zusammengestellt von Miklos K o m j a t h y (Budapest 1966). Pojedinosti o tome donosi rasprava Nikole P e t r o v i ć a : Zajednički austro-ugarski kabinet 1 jugoslavensko pitanje 1912—1918 (Zbornik »Jugoslavenski narodi pred prvi svetski rat«, Beo­ grad 1967, str. 725-760). 2 Stenographische Protokolle über die Sitzungen des Hauses der Abgeordneten des österreichischen Reichsrates im Jahre 1917. und 1918. (Stenografski zapisnici sjednica poslanič­ kog doma austrijskog Caserinskog vijeća u god. 1917. i 1918.) XXII. Session, III, Band, 48. bis 83. Sitzung (S. 2519-bis 4282), Wien 1918, str. 354 1 -3 5 4 5 . 3 Sarkotićev Dnevnik nalazi se u Arhivu Hrvatske u Zagrebu. 4 Dualističko uređenje Monarhije (Dvojna monarhija) - kako smo već uvodno istakli - poči­ valo je na austro-ugarskoj Nagodbi iz 1867. godine. S njom je bila tijesno povezana i hrvatsko-

293

-ugarska Nagodba iz 1868. godine i obje su imale dalekosežne posljedice, budući da su njima svi nenjemački i nemađarski narodi Habsburškog Carstva bili stavljeni u tako podređen položaj da nisu mogli osjećati Monarhiju kao svoju državu. 5 Arhiv Hrvatske u Zagbrebu. 6 »Obzor«, Zagreb, 5. svibnja 1918. 7 Sarkotićev dnevnik. Zapisnik je objavio Bernard S t u 11 i : Prilozi građi za historiju jugosla­ venskog pitanja 1918. godine (Arhivski vjesnik, Zagreb 1959, god. II, sv. 2, str. 281—305). Vidi moj prilog: Stvaranje jugoslavenske države (Referat na Drugom kongresu historičara Jugoslavije) (.Historijski prgled, Zagreb 1958, god. IV, broj 3—4, str. 167-215). 8 Austro-ugarska Vrhovna komanda u Badenu izradila je elaborat o ratnim ciljevima M o­ narhije na Balkanu i šef generalštaba je taj elaborat dopisom od 21. srpnja 1918. dostavio ministru vanjskih poslova Burianu s molbom da mu ministar saopći svoje mišljenje o tome. Vrhovna komanda u njemu, u najkraćim crtama, predlaže slijedeće: potpuno pripojenje Srbije i Crne Gore Monarhiji, stvaranje nezavisne Albanije i, ubuduće, jednog balkanskog saveza država pod vodstvom Monarhije. (Kriegsarchiv —Wien, Feldakten des Armeeoberkommandos, Op. Geh. Nr. 1689). 9 U »Majskoj deklaraciji« Jugoslavenskog kluba od 30. svibnja 1917. govori se o »ujedinje­ nju svih zemalja u monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakoga gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo, pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije«, dok je u »Zagrebačkoj rezoluciji« od 3. ožujka 1918. riječ samo o na demokratskim temeljima uređenoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba. 10 Sarkotićev dnevnik. 11 Isti izvor. Odštampan kod B. S t u 11 i j a , nav. prilog, str. 306—313; M . K o m j a t h y j a , nav. djelo, str. 661—669. 12 To majsko savjetovanje spominje i sam Sarkotić u svojoj brošuri »Jugoslawien« (Wien, 1919, str. 8-9). 13 Sarkotić je u svoj dnevnik (pod 13. VI) zapisao da je u Budimpešti razgovarao s ministrom za Hrvatsku i da mu je Unkelhäuser ispričao da su ban Mihalovich i nekoliko saborskih zastup­ nika pretresali »jugoslavensko pitanje« s Wekerleom; da su se hrvatski zastupnici izjasnili za pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, a da su se s tim složili i Srbi. Njima je Wekerle, navodno, odvratio da je drukčije obaviješten o raspoloženju u Bosni, našto su mu srpski zastup­ nici odgovorili da bi se Bosanski sabor izjasnio u prilog pripojenja Hrvatskoj, kad bi saborovao. Ministar mu je istovremeno povjerio i to da će se pregovori šefa vlade sa zastupnicima iz Zagreba nastaviti. Sutradan je Sarkotić razgovarao i sa Wekerleom (zapis u dnevniku pod 14. VI) i oni su u razgovoru dodirnuli pitanje tih pregovora s zastupnicima saborske većine. Sarkotić mu je pri tome rekao da ostaje pri svojoj tvrdnji o bosanskim Srbima i Muslimanima; da, međutim, ne može garantirati da i njih neće osvojiti jugoslavenska propaganda. Ukoliko vlada želi da sačuva njihove simpatije, mora prijeći u protuakciju, što mu je Wekerle i obećao. Sarkotić se u toku razgovora izjasnio za radikalno rješenje jugoslavenskog pitanja. 14 Stenographische Protokolle . . . , str. 3892-3899. 15 Isti izvor, str. 4238—4239. 16 Sarkotićev dnevnik. 17 Isti izvor. 18 Vidi: Karl Friedrich N o w a k , Der Sturz der Mittelmächte (Pad Centralnih sila), München 1921, str. 189-190. O politici Hussareka vidi monografiju Helmuta R u m p 1 e r a : Max Hussarek. Nationalitä­ ten in Österreich im Sommer des Jahres 1918 (M. H. Nacionalnosti u Austriji u ljeto 1918. godine) (Graz-Köln 1965). Zanimljivo je pismo Wekerlea Seidleru od 20. srpnja u kojem se jugoslavensko pitanje tretira kao pitanje administracije, kao da ne izvire iz želje naroda, itd. (B. S t u l l i , nav. prilog, str. 313-317). 18a Odštampana kod B. S t u 11 i j a (nav. prilog, str. 3 2 8 -333). U noti se predlaže ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine u jedan južnoslavenski kompleks koji bi ostao u državnopravnoj vezi s Ugarskom a jače bi se naglasila i realizirala pripadnost zemljama krune sv. Stjepana. 19 Predstavnici Hrvatsko-srpske koalicije pregovarali su čitavo vrijeme sa Wekerleom o re­ formi Monarhije. Sredinom lipnja pregovarali su s njim ban, podban V. Krišković, D.Popović, E. Lukinić i dr Paleček, dok koncem kolovoza ili početkom rujna Wekerle pregovara s Dušanom Popovićem, a Unkelhäuser s Popovićem i Wilderom. Već 1. rujna zagrebačke su novine donijele vijest da je ban Mihalovich u ostavci, a da će dr Karl Unkelhäuser biti, vjerojatno, njegov nasljed­ nik. S tim u vezi bila je, čini se, i audijencija baruna Nikolić-Podrinskog kod cara Karla (9. IX), pa je tako došlo do natezanja jer se Koalicija nije htjela složiti s tom promjenom. Karlo je koncem rujna primio u audijenciju Unkelhäusera, pa izaslanike Koalicije (M. Kulmera, E. Lukinića

294

i G. Hreljanovića) a ugarska je vlada nato 5. X donijela zaključak da Unkelhäuser otputuje u Zagreb kao novi ban Hrvatske i Slavonije. Međutim, Unkelhäuser je na sjednici vlade 10. X referirao —vrativši se iz Zagreba neobavljena posla —da ni Koalicija ni ban Mibalovich ne pristaju na tu promjenu, što je Wekerle mirno prihvatio! 20 Sarkotićev dnevnik. 21 Sarkotić je u svom dnevniku pod 31. VIII. zapisao da je večerao s Unkelhäuserom; da ministar nepovoljno ocjenjuje situaciju i da je indigniran što Wekerle dopušta da ga »Srpsko-hrvatska koalicija« vuče za nos. 22 Sarkotić je opetovano preporučivao Unkelhäusera kao nasljednika Mihalovichu. 23 Sarkotićev dnevnik. 24 Na sastanku u Ljubljani 16. i 17. kolovoza došlo je do osnivanja Narodnog sveta kao dijela općeg Jugoslavenskog Narodnog vijeća, a 17. VIII bio je u Ljubljani objavljen zajednički češko-poljsko-jugoslavenski komunike o održanoj političkoj konferenciji koja se pozabavila svim kulturnim, političkim, socijalnim i ekonomskim problemima ostvarenja prava samoodređenja triju naroda. 25 Član 52 i 53 Nagodbe. 26 Sarkotićev dnevnik. 27 Pod »pravim Hrvatima« Sarkotić je mislio prvake Frankove Hrvatske stranke prava, uvijek bliske a. u. vojnim krugovima. 28 Kriegsarchiv Wien, Feldakten des Oberkommandos, Op. Nr. 147.463. O misiji grofa Tisze vidi: B. K r i z m a n . Die politische Tournee Stephan Tiszas im Herbst 1918. (Politička turneja I. Tisze u jesen 1918. godine). Der Donauraum, 13. Jahrgang, 4. svezak, 1968, str. 223 -2 3 4 . 29 Nadasdy je o tom putovanju napisao čitavu knjigu pod naslovom: Az utolso kiserlet 1918. Tisza Istvan grof utolsopolitikai misszioja (Budapest 1938). 30 Kriegsarchiv-Wien, MK 8-1/135 1918. 31 U prikazivanju Tiszina putovanja - tog političkog očevida - služit ćemo se neprekidno zapisima gen. Sarkotića. Tim zapisima poslužio se i Sandor T o n e 11 i u knjizi pod naslovom:

Tisza Istvan utolsoutja (Sarkotić Istvan baro vezerezredes, Bosznia-Hercegovina utolso tartomanyi fönökenek naploja) (Szegedin 1941). U članku »Sastanak deputacije bosanskih Srba sa gro­ fom Tiszom u Sarajevu uoči proboja Solunskog fronta« potpisanim inicijalima Đ. B., objavljenom u beogradskoj »Politici« od 2. januara 1940, člankopisac govori o odlomcima Sarkotićeva dnev­ nika objavljenih u budimpeštanskom listu »Magyar Nemzet«. O Tiszinoj misiji pisao je i B. S t u 11 i (Oko jedne turneje grofa Tisze po jugoslavenskim zemljama u septembru 1918. godine. Prilog historiji 1918-e u jugoslavenskim zemljama, Pregled, Sarajevo, januar 1959, god. XI, knj. 1, broj 1, str. 37—49). Vidi moju kritiku prednjeg priloga: »O putu grofa Stj. Tisze po jugoslavenskim zemljama u septembru 1918. godine« (Historijski zbor­ nik, Zagreb 1958-1959, br. 1 -4 , str. 233-249). 32 Arhiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Fond zajedničkog ministarstva financija, Priv. reg. N o 299/18. 33 Isti izvor, Priv. reg. N o 299/18. 34 Tu se spominju Mujaga Komadina, Mišić, Nevestić, Zimonjić i Sola (Mostar); Šerif Arnautović, Hrasnica, Vancaš, Pilar, Letica i Risto Damjanović (Sarajevo). 35 Isti izvor, Priv. reg. N o 299/18. Dokumente iz bilj. 33, 34 i 35 zahvaljujem širokogrudnoj ljubaznosti pok. univ. prof. drHamdije Kapidžića. 36 Pored mitropolita Letice, Reis-ul-Uleme i još odsutnog biskupa I. E. Šarića kojima će Tisza lično učiniti posjet, došli bi u obzir, prema Gyurkovicsu, slijedeći: Dimović, Jojkić, Damjanović i dr Andrić od Srba, direktor Arnautović, drSpaho, Hrasnica i Bašagić od Muslimana, Sunarić, Vancaš, Pilar i Kukrić od Hrvata, a pored njih i ondašnji provincijal franjevaca Andrić. Rizabeg Kapetanović i Ademaga Mešić su momentano odsutni. U Mostaru došao bi u obzir i podnačelnik N. Smoljan, eventualno drD . Mazzi, kao i muftija. 37 Taj podatak o razgovoru Dušana Popovića s Tiszom dobio sam od dra F. Nikića (Beograd), dugogodišnjeg Popovićevog prijatelja. Koristim ovu priliku da mu se na tome najtoplije zahvalim. 38 Kriegsarchiv-Wien, Marinesection des k. u. k. Kriegsministerims, x-3/5 5609. 39 O tome je Dimović objavio poseban prilog pod naslovom: Grof Tisza u Bosni. Tiszin put u Zagreb, Dubrovnik i Sarajevo, da »uredi« jugoslavensko pitanje. — »Kakvo je mišljenje u to vrijeme imao g. Svetozar Pribićević« (»Riječ,« Zagreb, 25. XII 1925, br. 295, str. 21-22). Zanimljivo je da je Dimoviću telefonski razgovor sa Sv. Pribićevićem u Zagrebu (sa prezidijalnog telefona vlade) omogućio glavom säm Gyurkovics! 40 U članku: »Stefan Tiszas jugoslawische Politik. Mitteilungen des Generalobersten Baron Sarkotics« (Wien, 19. XII), Pester Lloyd, Budapest, 21. Dezember, 1923, N o 288. 41 Vidi članak fra Julijana J e 1e n i ć a : »Grof Stjepan Tisza u Sarajevu god. 1918. Iz mojih sarajevskih zapamćenja« (»Obzor«, Zagreb, 4. X 1928). 42 Čini se 18. rujna.

295

43 Vidi tekst memoranduma: J a n k o v i ć — K r i z m a n , »Građa« I, str. 249—297. 44 Spaho je u Narodnoj skupštini u Beogradu 1921. godine izjavio: »Izazvan recima gospo­ dina Andrića, imam da izjavim da me ni gospodin Andrić ni njegovi drugovi nisu nikada pozivali, kad se taj memorandum izrađivao, niti su me pozvali da ga potpišem pre nego što su ga predali. Ja sam pozvat kod grofa Tisze onaj isti dan, ali na dva sata pre nego što su gospoda taj memorandum predala. Ja sam Tisi tada rekao po prilici isto to što ste i vi u memorandumu rekli. Ja se pozivam na tadašnje izveštaje u novinama, koji su izišli i koji ni sa koje strane nisu demantovani. To je tačno. Kad je memorandum već bio predat, zvali ste me da ga potpišem. Međutim, ja po preda­ nom memorandumu nisam hteo potpisati, jer sam smatrao za uvredu da potpišem ono što je bilo i prošlo i što je već predato, ali sam ipak kazao ono isto što je u memorandumu.« (Stenografske beleške Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca I, od 1 prethodnog do XXXVII redovnog sastanka, Beograd 1921, VIII redovni sastanak^ 29.1 1921, str. 8). 45 Memorandum su potpisali: Gligorije M. Jeftanović, V. Sola, J. Sunarić, D.Dim ović, M.Jojkić, V. Andrić, S. Ljubibratić, L. Cabrajić, G. Gašić, Đ. Džamonja, J. Pešut, Vj.Jelavić, Lj. Stokanović, Lj. Simić, P. Todorović, Risto H. Damjanović, fra Lj. Galić, fra J. Jelenić, fra K. Ikić, M. Alaupović, K. Cankar, M. Bekavac, Đ. Pejanović, St. Subašić. 46 U već spomenutom članku u »Obzoru«. 47 Sam Dimović, u citiranom prilogu u »Riječi«, donosi drugu verziju. 48 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, I, str. 296—297. 49 Vidi, na primjer, zagrebačke »Male Novine«, 25. IX 1918, god. IX, br. 237. so Prijevod Tiszina odgovora delegaciji donio je Vojislav B o g i ć e v i ć u članku: »Misija grofa Tise u Bosni 1918 godine (Iz povjerljivih spisa bivše zemaljske vlade u Sarajevu, koji se čuvaju u Državnom arhivu N R BiH u Sarajevu)« (Pregled, Sarajevo, januar—februar 1956, god. VIII, knj. 1, br. 1—2, str. 9—14). Sam tekst nalazi se na str. 13—14. DrHamdija Kapidžić donio je originalni njemački tekst Tiszina odgovora u rukovetu dokumenata objavljenih pod zajedničkim naslovom: »Bosna i Hercegovina za vrijeme prvog svjetskog rata (Držanje austrougarskih vlasti prema jugoslovenskom pitanju i stvaranju jugoslovenske države) ( Glasnik arhiva i Društva arhiv­ skih radnika Bosne i Hercegovine, knjiga VI, Sarajevo 1966, str. 195-355). Tekst govora štampan je na str. 3 2 2-323. Vidi više o tome u radnji H. K a p i d ž i ć a : »Austro-ugarska politika u Bosni i Hercegovini i jugoslovensko pitanje za vrijeme prvog svjetskog rata ( Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, god. IX, 1957, Sarajevo 1958, str. 7 -5 5 , osobito str. 43 i dalje.) 51 Odštampan u prijevodu na mađarski kod S. T o n e 11 i j a , nav. djelo, str. 138. 52 Sarkotić i vojni krugovi uopće, neprekidno su inzistirali u toku rata da na Jugu Monarhije nastupi jedinstveno, tj. da Budimpešta podupre protujugoslavenske elemente protiv Koalicije. Međutim, vodeći mađarski političari (Tisza i drugi) nisu to htjeli iz s v o j i h razloga. O grofu Tiszi i jugoslavenskom pitanju za vrijeme prvog svjetskog rata napisao je solidnu raspravu Jozsef Galantai (Anali univerziteta u Budimpešti, Historijski odjel, tom XXI, Budimpešta 1981, str. 237-258). 53 Rudolf Kiszling u već spomenutom djelu »Die Kroaten. Der Schicksalsweg eines Südsla­ wenvolkes« (Graz-Köln 1956, str. 113) spominje dogovor Tisze i Sarkotića (koji je ukazivao na svoje trupe, 25 većinom galicijskih bataljona) da će zajedno istupiti u obrani dinastije. 54 Vrativši se kući, Tisza je u audijenciji 29. rujna podnio referat caru o svom putovanju, upravo na dan kapitulacije Bugarske u Solunu! Predsjedništva Češkog svaza. Jugoslavenskog kluba, Svepoljske i Poljske pučke stranke održali su u Beču odmah zatim zajedničku konferenciju, na kojoj je predsjednik Jugoslavenskog kluba A. Korošec govorio o putovanju grofa Tisze. Na kraju su donijeli zaključak da se izda slijedeći manifest bosanskoj javnosti: »Češki, poljski i jugo­ slavenski zastupnici radosno uzimaju na znanje muževno držanje bosanskih Srba i Hrvata, a naro­ čito pojedinih muslimanskih vođa prigodom putovanja grofa Tisze, jer to držanje dolikuje zastup­ nicima demokracije i slobode prema zastupniku jednog umirućeg sistema. Istinite su riječi srpskog pjesnika: »Imade još orlova na klisurama Europe.« (»Hrvatska riječ«, Zagreb, 2. listopada 1918). Sredinom listopada je Tisza zaprepastio ugarski parlament izjavom da je rat-izgubljen. 55 Vidi o tome: Alexander S p i t z m ü l l e r , ». . . und hat auch Ursach, es zu lieben«, (I ima razloga da je voli, Wien-München, Stuttgart-Zürich, 1955, str. 254 i dalje. 6 Taj se telegram nalazi u Sarkotićevu dnevniku. 57 Vidi opširnije o proboju Solunskog fronta, kapitulaciji Bugarske i njenim posljedicama po Austro-Ugarsku u mom radu: »Der militärische Zusammenbruch auf dem Balkan im Herbst 1918« (Vojni slom na Balkanu u jesen 1918. godine (Österreichs Osthefte, Jahrgang 10, 1968, Heft 5, str. 2 6 8 -293). 58 U njemu je Sarkotić upozoravao Vrhovnu komandu da bi korak Bugarske mogao imati najnepovoljnije posljedice za cjelokupnu poziciju Monarhije na Jugu. On dokazuje da Bugarska ne polaže više mnogo na daljnju vojnu potporu od strane Austro-Ugarske i Njemačke. Nije mu poznato koliko bi ipak bilo moguće da Austro-Ugarska i Njemačka oružjem pruže otpor napredo­ vanju Antante u pravcu Skoplje-Beograd, ali se usuđuje samo pretpostaviti da mogućnost zaštite

296

okupirane Srbije nije naročito velika. Ukoliko nisu u mogućnosti da oružjem mnogo poduzmu, utoliko mu više izgleda nužna politička protuakcija koja bi se - po njegovu mišljenju — imala sastojati u objavi bezodvlačnog sjedinjenja Bosne, Hercegovine i Dalmacije sa Hrvatskom i Slavo­ nijom unutar zemalja krune sv. Stjepana, s tim da se ta područja proglase za jedinstveno tijelo na čelu sa banom u Zagrebu, a podbanima u Sarajevu i Zadru. Daljnji ustavnopravni odnosi s ugar­ skim kraljevstvom, odnosno sa krunom sv. Stjepana, s tim da se ta područja proglase za jedin­ stveno tijelo na čelu sa banom u Zagrebu morali bi se urediti pomoću revizije hrvatsko-ugarske Nagodbe iz god. 1868, odnosno pomoću novog jednog akta. Prema tome, njegov dotadanji kompromisni prijedlog o samo »virtuelnom« pripojenju Bosne i Hercegovine Hrvatskoj postao je uslijed razvoja događaja potpuno bespredmetan. Valjalo bi brzo iskoristiti okolnost da su se bosanski Srbi pred grofom Tiszom izjasnili protiv direktnog pripojenja Ugarskoj, da bi ih još blagovremeno mogli - prema Sarkotiću - uzdržati od strane ideje pripojenja Srbiji i ujedno omogućiti da bosanski Hrvati i Muslimani u svakom slučaju stoje ujedinjeni nasuprot Srbima. Ukratko, posljednja je minuta da se hrvatski element postavi nasuprot srpskom i da ga ponukaju da uslijed sjedinjenja tih zemalja brani u zajednici s muslimanskim elementom taj novi posjed od svih budućih srpskih napadaja i da traži čvrst naslon na ugarsko kraljevstvo, čime jedino može biti zagarantirana - po Sarkotićevu mišljenju - sigurnost i Ugarske i Hrvatske od po njegovom mišljenju već tako često najavljenog napada sa Istoka. Njegova neprekidna pretpo­ stavka da će Zapad biti prisiljen da se tu na Jugu u najbližoj budućnosti brani u borbi na život i smrt, kao da će se —pribojava se on —ubrzo ostvariti. Sarkotić na kraju moli Vrhovnu komandu da prednje njegovo mišljenje - ukoliko se s njime slažu - bezrezervno zastupaju kod vladara. (H. K a p i d ž i ć , Bosna i Hercegovina za vrijeme prvog svjetskog rata. . . , str. 327-328). 59 H. K a p i d ž i ć , nav. prilog, str. 326—327. 60 H. K a p i d ž i ć , nav. prilog, str. 3 2 9-330. 61 H. K a p i d ž i ć (nav. prilog, str. 328-329) donosi nekoliko telegrama ministra Spitzmüllera (Buriänu, Hussareku i šefu Careve kabinetske kancelarije Seidleru) o pitanju njegova hitnog povratka iz Sarajeva u Beč. Zanimljiva je pri tom činjenica da mu je car 27. rujna stavio do znanja da njegov povratak u Beč nije potreban i da Spitzmüller može i nadalje ostati u Sarajevu. (H. K a p i d ž i ć , spom. prilog, str. 329). 62 H. K a p i d ž i ć , nav. prilog, str. 330-333. 63 I u ovom poglavlju slijedimo zapise u Sarkotićevu dnevniku. 64 Haus-, Hof- und Staatsarchiv-Wien (Kućni-, Dvorski i Državni arhiv u Beču), Politisches Archiv (Politički arhiv), I, rot 524, Liasse XLVII/13 Krieg. 65 Ova je nota bila otposlana na adrese 22 ratujuće države, a kopije na 21 neutralnu državu. 66 Hugo K e r c h n a w e , (Slom austro-ugarske vojske u jesen 1918) München 1921, str. 12. 67 Isto, str. 15. 68 Isto, str. 16. 69 Isto, str. 17. 70 Isto, str. 18. 71 M . K o m j a t h y , nav. djelo, str. 681—687. 72 Isti izvor kao bilj. 64, Politisches Archiv, I, rot 965, Nr. 656. 73 Isti izvor. Politisches Archiv, XXXX. Interna. 74 Stenografski protokoli... str. 4294-4301. 74 Isto, str. 4314 id. 76 Isto kao bilj. 71, str. 687-696. 77 U danima bugarske kapitulacije držao je predsjednik Wilson u N ew Yorku svoj poznati govor o Društvu naroda. 78 Isti izvor kao bilj. 10, Politisches Arhiv, I, rot 966, Nr. 667. 79 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 667. 80 Isti izvor. Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 668. 81 Uslijedila je tek 24. oktobra 1918. 82 Istiizvor kao bilj 80, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 551. 83 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 674. 84 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 675. 85 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 681. 86 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966. 87 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Krieg 25/33. 88 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Krieg 25/33. 89 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Krieg 25/33. 90 Isto kao bilj. 74, str. 4566—4568. 91 O tome piše säm Andrassy u svojim memoarima (Diplomatie und Weltkrieg —Diploma­ cija i svjetski rat, Berlin 1920, str. 277-282). 92 Isti izvor kao bilj. 89, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 676. 93 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 701.

297

94 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 695. 95 Isti izvor. Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 699. 96 Vidi Bogdan K r i z m a n , Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Za­ greb 1977, str. 5 7 -5 8 . 97 Isti izvor kao bilj. 95, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 566. 98 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 570. 99 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 709. 100 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 716. 101 Međutim, »Akcija Lorda Actona« ostala je bez rezultata. 102 Wiseman bio je tada šef britanske obavještajne službe u SAD. 103 Za razliku od Čehoslovaka Wilson nije udijelio priznanje »de facto« Jugoslavenskom odboru u Londonu. 104 Vidi: J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 373—374. 105 Isto kao bilj. 104, I, str. 36 7 -3 6 8 . 10Ä St. Graf Buriän, Drei Jahre. Aus der Zeit meiner Amtsführung im Kriege —Tri godine. Iz doba mog službovanja, Berlin 1923, str. 303. 107 Isti izvor kao bilj. 100, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 584. 108 Isto kao bilj. 106, str. 315. 109 Isto kao bilj. 76, str. 696-703. 110 Isto kao bilj. 90, str. 4637—4640. 111 Isti izvor kao bilj. 107,politisches Archiv, I, rot 586, Liasse XLVII 13 Krieg, Nr. 726. 112 Andrassy se vratio iz Švicarske uvjeren da će Antanta i nadalje zagovarati održanje Habsburške monarhije. 113 Isti izvor kao bilj. 111, Politisches Archiv, I, rot 524, Liasse XLVII 13 Krieg, Nr. 727. 114 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 524, Liasse XLVII 13 Krieg, Nr. 728. 115 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 747. 116 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 596. 117 Isti izvor, Politisches Archiv, I, rot 966, Nr. 599. 118 O tome opširnije priča W i n d i s c h - G r a e t z u svojim memoarima: Ein Kaiser kämpft für die Freiheit. So begann Ungarns Leidensweg - Jedan car se bori za slobodu. Tako je počeo stradalnički put Mađarske, Wien—München 1957.

298

OSMO POGLAVLJE

»Prevrat« 1. Vijećanja o razlazu. - Predsjedništvo Narodnog vijeća u Zagrebu već je nešto ranije (26. X) bilo uputilo komandiraj učim a. u. gene­ ralima u Zagrebu (Luki Snjariću i Mihovilu Mihaljeviću) pitanje hoće li što poduzimati ako Narodno vijeće prekine državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom. Generali su dali caru vjeran odgovor: vezani su položenom zakle­ tvom i prije nego što odgovore Vijeću, moraju, jasno, upitati Karla. No, slabić Karlo ih je, srećom, odmah razriješio zakletve! Mihalovich je sa svoje strane —kao što je to već i bio najavio Paveliću i Pribićeviću —28. X. primljen u audijenciju kod Karla u Schönbrunnu1i tamo, čekajući da dođe na red, razgovarao s generalom Arzom, šefom a. u. Vrhovne komande. Arz mu je u razgovoru prikazao situaciju u najcrnjim bojama i za­ molio bana neka utječe na hrvatske vojnike da ne napuštaju front, jer će imače Talijani doći sve do Karlovca! Ban je tako stekao dojam da je sv e izgubljeno i s takvim je mislima otišao caru u audijenciju. Mihalovich je Karlu referirao o situaciji u Hrvatskoj i upoznao ga sa čijenicom da bi lako moglo doći do nemira, pa i do građanskog rata. Zaklinjao ga je da se osobno oslobodi zakletve ugarskog kralja, a da njemu (banu) podijeli vojna ovlaštenja, za što je odmah i naveo primjer: ban Jelačić. Međutim, Karlo mu je na sve to umorno odgovorio: »Radite što vas je volja« i ljubazno se oprostio. Iste večeri hrvatski ban je otputovao iz Beča u Zagreb. General pješadije Snjarić javio je iz Zagreba ministarstvu honveda u Bu­ dimpešti2 da gradonačelnik Osijeka javlja preko Zemaljske vlade da je osječki garnizon otkazao poslušnost. Članovi odbora Narodnog vijeća pokušavaju u kasarnama ljude smiriti, ali bez uspjeha.3 Položaj je - prema Snjarićevoj ocjeni —beznadan: Našice su u plamenu; pljačkaju imanja grofova Pejačevića; iz Virovitice javljaju da prijeti najveća opasnost, jer se pobunjenici približa­ vaju gradu, a »fukara« im se posvuda pridružuje: Narodno vijeće uskraćuje vodstvo. Zemaljska vlada i Narodno vjeće smatraju da bi neodgodiva amne­ stija i otpuštanje vojnika kućama bilo jedino sredstvo. Osim toga: valja najhit­ nije poslati oružje za građansku stražu. Ministarstvo je Snjariću telegrafski odgovorilo4 i upozorilo Vojnu ko­ mandu da je bezuvjetno zabranjeno otpuštati vojnike u dopunskim dijelovima a. i k. vojske. I nadalje treba utjecati na vojnike u patriotskom duhu, kao što je to Vojna komanda već naredila. Zajedničko ministarstvo rata u Beču zamolilo je ministra honveda da i nadalje obustavi otpuštanje vojnika. Dalje, naoru299

žanje narodne garde sa 5000 pušaka i 350.000 metaka iz honvedskih zaliha u Zagrebu odobrava se pod ovim uvjetima: a) ako Vojna komanda ima odre­ đeni utisak da je takva mjera korisna; b) ako je uvjerena da Narodno vijeće može stvarno izvršiti svoje obaveze da će spriječiti zloupotrebu oružja; c) ako se oružje razdijeli među osobe koje se dobrovoljno jave, koje su pouzdane i vojnički izvježbane i d) ako te osobe upotrijebe isključivo kao pojačanje žandarmerije. Ministarstvo rata, u suglasnosti s Vrhovnom komandom, za­ molilo je komandu armijske grupe Kövess da intervenira sa svojim snagama radi uspostave reda na teritoriju zagrebačke Vojne komande, jer ni ona ni ministarstvo rata u Beču ne raspolažu potrebnim trupama. Ministarstvo skreće u posebnom pasusu pažnju komandi grupe Kövess da ministarstvo rata - s obzirom na političku situaciju i na događaje u drugim krajevima Monar­ hije —nema na raspolaganju ni jedan bataljon za akciju na zagrebačkom terenu. Na području zagrebačke Vojne komande —stoji u izvještaju o situaciji za 28.X5 - sve je više pljačke i napadaja dezertera na željeznička postrojenja. Prekinut je promet u Pakracu, Našicama i na pruzi Brod—Sisak i Brod—Zagreb. Stanično osoblje je na mnogim mjestima napustilo službu i pobjeglo;6 u noći na 28. X. u Koprivnici je izvršen napadaj na osobni vlak iz Budimpešte pa je vlak potom opljačkan. Osječki je garnizon otkazao poslušnost i oglušio se na pokušaje Narodnog vijeća da ga nekako primiri. Dezerteri i pobunjenici žare i pale uz pomoć ološa, osobito u Našicama, Virovitici, Orahovici i u okolici Požege. U prvom redu, spaljuju židovske trgovine; pljačkaju imanja grofa Pejačevića, a brojni prekidi telefonskih veza otežavaju jasan pregled situacije. Studenti pozivaju na ulici vojnike da dezertiraju, a Narodno vijeće odbija da preuzme vodstvo i smatra, u suglasnosti sa Zemaljskom vladom, da su amne­ stija i otpuštanje vojnika kući jedini izlaz koji ostaje. Svuda se osniva građan­ ska garda kao zaštita od boljševizma,7 i Narodno vijeće je spremno da za njeno naoružanje preuzme odgovornost. Sve se silovitije zahtijeva isticanje hrvatskih zastava na erarskim zgradama i uklanjanje nehrvatskih natpisa, pa će Vojna komanda —da bi izbjegla prolijevanje krvi i ekscese —u tom pogledu popustiti.8 Od političkih vijesti ova je najvažnija: sutradan se očekuje izjava 0 nezavisnosti u zagrebačkom Saboru. Međutim, najvažnija je u tom času bila uputa zajedničkog ministarstva rata u Beču (Br. 13.200)9 upućena vojnim komandama (prema tome, i onoj u Zagrebu) kao i drugim nadležnim instancama (među ostalima i gen. Sarkotiću u Sarajevu): Vojne su komande ovlaštene da u slučaju potrebe stupe u kontakt s narodnim vijećima njihova teritorija kako bi se održavao mir i red 1 omogućilo snabdijevanje trupa. Važne odluke treba prije toga telefonski ili pomoću Hughes-aparata dostaviti ministarstvu rata na odobrenje. U Zagrebu je središnji odbor pod Pavelićevim predsjedanjem tog dana10 raspravljao uglavnom o dva alternativna, ali zato i dalekosežna prijedloga: prvo, da diktatorsku vlast preuzme Narodno vijeće u svoje ruke ili, drugo, da se polako, ne dirajući u prava krune, stvore široki preduvjeti za rad Vijeća. Svetozar Pribićević uzeo je riječ i iznio prijedloge samog predsjedništva (koje je, uostalom, bilo vrlo dobro obaviješteno o situaciji), a ti su se sastojali u ovome: 1) da Sabor proglasi raskid zajednice s Ugarskom; 2) da se likvidacija dotadaš­ njih zajedničkih poslova preda vladi osim snabdijevanja i poslova narodne 300

obrane; 3) da Sabor prenese sve svoje agende na Narodno vijeće; 4) da Sabor proglasi Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju sastavnim dijelom države Slovenaca, Hrvata i Srba; 5) da se pobliže uredi pitanje poslovanja centrala i njihova prelaska u naše ruke. —Dodao je da će on osobno podnijeti u Saboru —kad se sastane - prešan prijedlog o svemu tome. Na to je ustao Stjepan Radić i pod­ vrgnuo kritici iznijete prijedloge predsjedništva, izjavivši žaljenje što ono pri tome nije uzelo u obzir sve učinjene sugestije. Rekao je 1) da prvi akt Sabora mora biti da se banska Hrvatska proglasi suverenom državom i sastavnim dijelom države Slovenaca, Hrvata i Srba; 2) da Sabor ukine ugovore iz 1527. i 1712. i sve što je kasnije slijedilo, sve ugovore i nagodbe zaključene s fakto­ rima izvan našeg naroda, da se tako provede potpuna likvidacija odnosa s Monarhijom i dinastijom; 3) da ukine sve ratne naredbe, gospodarsko-ratna ograničenja slobode prometa i trgovanja kao stege političkog života; 4) da se vojnici iz »zelenog kadera« razriješe prisege i pozovu kući ili u službu. Oko banske Hrvatske —rekao je Radić —ima se okupiti sve područje kojim sada Vijeće može upravljati. Nijedna vojska, ni prijateljska (»srpska, franceska, engleska, amerikanska«), ni neprijateljska ne smije ući u naše područje. Dalje je zatražio da se u Saboru da izjava o hrvatskom shvaćanju pitanja jedinstve­ nosti nove države i predložio za sutrašnju sjednicu Sabora ovakav prešni prijedlog o »zelenom kaderu« i onima koji su prekoračili svoj dopust: »Hrvatski državni sabor zaključuje: 1. Svi vojnici t. zv. zelenoga kadra na teritoriju banske Hrvatske, rješavaju se svoje vojničke prisege, te se pozivlju, da se prema svojoj čovječjoj i narodnoj dužnosti odmah povrate svojim kućama, ili inače na svoj redoviti posao, da svojim poštenim radom i oni pripomognu urediti najprije našu slobodnu dr­ žavu Hrvatsku, a zatim zajedničku nezavisnu državu svih Hrvata, Srba i Slove­ naca. 2. Nikakova vojna ni građanska oblast ne smije tih vojnika smetati u nji­ hovu povratku, niti u njihovu miru i poštenu radu. Svi vojnici, koji su kod svoje kuće, a prekoračili su svoj vojni dopust, ili su bez ičije dozvole došli kući, također ne rješavaju se svoje vojničke prisege i pozivaju da svoj mirni i pošteni rad nastave i da u svim mjestima, gdje je to moguće, stupe u one čete za narodnu zaštitu, što ih osnivaju pojedini mjesni odbori Narodnoga vijeća. Niti tih vojnika ne smije nijedna vojna ni građanska oblast nikada i ničim smetati i uznemirivati u njihovu miru, u poštenu životu i radu. U Zagrebu dana 28. listopada 1918.«11 Socijal-demokrat Bukšeg rekao je u debati da će se Sabor sutra sastati i donijeti ovakvu ili onakvu odluku. Glavno je —po njegovu mišljenju —da se ukine sadašnje stanje, jer dvije vlade ne mogu postojati. Prava krune ne treba dirati i on uopće nije pristaša jakog prijeloma, jer bi neki faktori još mogli da nas dovedu do rđavog sukoba. Sabor ima prenijeti vlast na Narodno vijeće, a vlada neka i dalje otpravlja svoje poslove, s tim da se popuni novim resorima (prehrana i narodna obrana). Na to je uzeo riječ Z. Petričić i istakao da se nalaze na sudbonosnom raskršću. Prva je stvar da imamo oružanu silu —govo­ rio je on. U zemlji se javljaju primjeri boljševizma i anarhije i ovo naše Vijeće ima biti početak revolucije, ali u dogovoru s vladom. Vojsku treba razriješiti zakletve i zbog svega on predlaže: 1) prijelom odnosa s Ugarskom i Austrijom; 301

2) da Narodno vijeće u sporazumu s vladom Trojednice preuzme diktatorsku vlast; da preuzme vlast nad trupama na teritoriju Hrvatske; 4) da se odobri dopust i amnestija svim vojnicima koji su izvan fronte i jedinica. —Na to je V. Korać napomenuo da bi prije htio znati kako je s prisegom vojske kralju i kakav je uopće položaj vojske, a Sv. Delić je upozorio odbor da je prvo i najpreče pitanje: pitanje prehrane, a oni su nažalost, pred saobraćajnom katastrofom. U diskusiju se upleo i S.Budisavljević koji je zamolio diskutante da se raspravlja redom, a Tresić-Pavićić je sa svoje strane —za razliku od Radića —pohvalio prijedloge predsjedništva, rekavši da su promozgani i tri­ jezni, no da ipak misli da prevelika obazrivost može škoditi pa zato traži više odvažnosti. Dakle: čim se raskine s Ugarskom, treba povući konzekvencije. Zato je —predlagao je Tresić —potrebna energična vlada s ministarstvima, i to smjesta, nadležna za sve poslove, ali da se ne dira u prava krune. Pavelić je na to skrenuo pažnju odbora da tako nastaje zbrka pojmova. Gubi se naime iz vida kompetencija Sabora. Hrvatski sabor može —rekao je on —raskinuti Nagodbu, jer je to uža stvar Hrvatske i jer je Sabor Nagodbu sam i bio primio. Stoga dalje Pavelić predlaže da Sabor izjavi ono što spada u njegovu kompe­ tenciju,. a da Narodno vijeće preuzme u svoje ruke nešto, ali ne sve. Da se, prema tome, predaja vrši evolutivno, a naročito je protivnik ministarstava, kako je to predložio Tresić. Ima mnogo pitanja —govorio je vođa starčevića­ naca —koja treba riješiti tek u sporazumu s Bosnom, Hercegovinom, Dalmaci­ jom, Istrom. Žele da imaju u rukama vojsku i aprovizaciju, a za oba ta pitanja u izgledu su brze odluke.12 D. Peleš je, opet, zatražio više diplomacije sa strane Vijeća, a deklarirao se kao pristaša Pribićevićeva prijedloga, ali s korekturom. U ovom času —govorio je Peleš —u toku je partija šaha između dosadašnjih gospodara i nas, njihovih slugu. Ostavimo i mi nade drugoj strani da će još s nama moći gospodariti. Nije se složio s prijedlogom da Sabor prenese sve agende na Narodno vijeće, jer misli da Sabor još mora ostati, a prijenos svih agendi značio bi ujedno i njegov prestanak. Samo je za to da odgovornost vlade prepuste kompetenciji Narodnog vijeća a zatim je Tresić-Pavićić po­ novno uzeo riječ da ukloni nesporazum i pri tome je ustvrdio da je narod zreo, samo da mu treba izaći s jasnim energičnim činom. F. Barac je postavio pitanje da li se dovoljno distingvira odnos Hrvatskog sabora i ostalih naših sabora, kad se radi o tako važnoj odluci, a ta je odluka sudbonosna ne samo za sutra nego i dalje. Prekida li sutrašnji Sabor - pitao je Barac —odnose samo s Ugar­ skom, ili s ostalim dijelom Monarhije i samom dinastijom? Osobno misli da Sabor mora i nadalje postojati za Hrvatsku i Slavoniju, ali i Narodno vijeće mora ostati kao vrhovna vlast svega jugoslavenstva Austro-Ugarske Monar­ hije. Kakva će biti budućnost Hrvatske, to će za Banovinu, Dalmaciju i Istru, Rijeku i Međimurje i nadalje određivati Sabor. Upravu i vođenje svih jugosla­ venskih zemalja bivše Monarhije ne može Sabor preuzeti —govorio je on. Narodno je vijeće kontrolni, komunikacioni i idejni organ za sve, u koga je i vrhovna, suverena vlast. Vijeće zastupa, u sporazumu s Jugoslavenskim od­ borom, sve te zemlje prema inozemstvu, no Sabor se može izjaviti za slobodnu državu.13 Korać je ponovno uzeo riječ i naglasio da je hrvatska vlada provinci­ jalna, lokalna; ona ostaje za Hrvatsku, dok je Narodno vijeće za Jugoslaviju. Te svoje poslove neka vlada otpravlja i nadalje, no pljačkanja su tu, a to treba 302

ugušiti. Treba stvoriti —govorio je Korać —materijalnu silu da održi red. Treba postupati radikalno i apelirati se može samo na svjesne elemente. Mogu li stvoriti takvu silu? Jesu li to u stanju? Na to je ustao D. Popović i upozorio odbor na činjenicu da vojne komande primaju najnepovoljnije vijesti s terena; državne vlasti nema, jer nije više kadra da se osjeti. Trenutak nije za dugačke razgovore i zato on traži da još noćas osnuju vladu. U svakom slučaju je točno da vojni komandanti izdaju naređenja podređenima da se pokoravaju Narod­ nom vijeću. Tu je predsjedatelj prekinuo sjednicu. U nastavku je bio pročitan dopis Hrvatske stranke prava (frankovaca) od 27. listopada.14 Zatim je odbor primio na znanje da grofovi Teodor i Marko Pejačević pristupaju Narodnom vijeću. Radić je zagovorio molbu frankovaca da ih prime u zajedničko kolo i predložio da se bez otezanja donese zaključak o pristupu stranke u Vijeće, analogno postupku s osječkom grupom dr. Pinterovića. Dušan Popović je na to najavio dolazak vrhovnih vojnih komandanata u Zagreb: komandanta XIII. korpusa generala L. Snjarića i komandanta do­ mobranstva podmaršala Mihovila Mihaljevića, a Hreljanović je pročitao iz­ javu Vojne komande koja bi sutradan bila proglašena zajedničkoj vojsci i do­ mobranstvu. Radić je na to odmah stavio napomenu da je zakonski poredak samo za unutrašnji red i da treba sve potanko razjasniti, ne dirajući ovoga časa u temelj da je vojska kraljeva. U to su u dvoranu ušli najavljeni komandanti koji su odmah izjavili da su vezani zakletvom kralju. Prilike traže —izjavili su dalje —da se osigura miran poredak u zemlji i oni žele da se u tom pravcu pokoravaju Narodnom vijeću. Poslije te izjave M. Drinković je izašao s prijed­ logom da se predsjedništvo povuče s komandantima na posebnu konferenciju kako bi se dogovorili koliko se njihova prisega može uskladiti s intencijama Narodnog vijeća pa da napokon redigiraju njihov proglas na vojsku. Taj su prijedlog prihvatili, i pošto su se članovi predsjedništva s komandantima po­ vukli, odbor je nastavio raspravu o eventualnom primanju frankovaca u Vi­ jeće. Pri tom se Radić i nadalje zalagao da ih prime, a to isto su predlagali Dragutin j)l. Hrvoj, Peleš, C. Akačić, Laginja, dok su se Novak, Korać, Tresić-Pavičić, Simrak, Krstelj, Alaupović i Petričić izjašnjavali protiv. Nakon glasa­ nja, osam glasova je palo da ih prime u Vijeće, a svi ostali su bili za to da stranku ne prime. Potom su prekinuli dalju debatu da bi počekali rezultat konferencije predsjedništva s komandantima. Napokon su završili i to savjetovanje, i odbor je saslušao u tišini njihovu izjavu u kojoj komandanti izjavljuju da se bezuvjetno pokoravaju vladi Na­ rodnog vijeća, a da bi to manifestirali i vanjskim načinom, izaći će sutra (29. X) pred sabornicu odredi 53. domobranskog puka s glazbom. Snjarić je zato poželio da sve to sretno svrši. Pokazali su - rekao je on —da smo narod kulturan i dostojan slobode, a takvi moramo i ostati, a za njim je Pavelić dodao da se ta njihova izjava ima sutra pročitati u Saboru i potom oglasiti narodu.15 Sjednicu su prekinuli do 22 sata, a u nastavku ustao je Pribićević i pokušao nekako sintetizirati prijedloge i sugestije. Pri tom je izjavio da bi Sabor —po njegovu mišljenju - imao prihvatiti ove prijedloge: 1) imaju se prekinuti dr­ žavnopravni odnosi s Ugarskom i Austrijom); 2) Hrvatski sabor ima prenijeti sve svoje agende na Narodno vijeće; 3) jugoslavenske zemlje koje su danas 303

ujedinjene pod vladom Narodnog vijeća imaju se smatrati sastavnim dijelom buduće suverene države SHS; 4) Hrvatski sabor stavlja sve svoje prostorije Narodnom vijeću na raspolaganje. —Kad je završio Pribićević, prešlo se na pitanje Barčeva i Radićeva prijedloga, a Radić je zatim stao tumačiti svoje pismene prijedloge. Pri tom je istakao da je kategorički imperativ za hrvatstvo i za srpstvo: suverenost hrvatske i suverenost srpske države. Zbog toga dakle: prvo raskid s Ugarskom; drugo, suverenost Hrvatske; treće, izjava da Hrvat­ ska stupa u Jugoslaviju. To su tri temelja —završio je Radić svoju intervenciju, a Pavelić je na to odvratio: U suštini i nema razlike između prijedloga pred­ sjedništva i Radićeva prijedloga, a također i Barčeva. Zato predlaže da se sastane pododbor koji bi ih konačno formulirao. Pavelićev prijedlog podržao je Pribićević i iznio svoje nazore o stilizaciji tih prijedloga, a zatim su raspravu privremeno prekinuli da bi pododbor izvršio povjereni mu zadatak. Čim je to bilo završeno, Hreljanović je referirao o ratnoj mornarici i predložio da Na­ rodno vijeće uputi radio-telegrame u Pariz i druge savezničke centre da država Slovenaca, Hrvata i Srba preuzima austro-ugarsku ratnu mornaricu u Puli, Šibeniku i Kotoru.16 Zatim se mora opozvati sa zapadnog ratišta —nastavljao je on - sva austro-ugarska vojska regrutirana na teritoriju države SHS; s rat­ nom mornaricom imaju se zaposjesti Trst i Rijeka a s kopnenim snagama svi važniji mostovi i željezničke pruge. Važno je pitanje —isticao je zatim Dušan Popović —naš »zeleni kader«. Treba stoga sastaviti proglas u kojem će se naglasiti da su oni od sada vojnici države SHS. Tko se od njih vrati kući, neće mu se ništa dogoditi. Potpuna amnestija. Na to je Drinković iznio osnovne misli koje bi taj proglas imao sadržavati pa je predložio da se smjesta, bez čekanja, formira narodna vlada koja bi, dakako, preuzela i poslove narodne obrane, a Hreljanović je iznio prijedlog da se predsjedništvo Narodnog vijeća proglasi vladom. Pavelić je upozorio da će to teško ići, jer su nazori različiti; Korać se izjasnio protiv kontinuiteta banske vlasti, pa kad se umiješao i Drin­ ković, debata je živnula i razvila se. Pri tom je Laginja istakao da pri sastavu egzekutive treba čuvati povijesna prava autoriteta naroda i bansku čast. Vlada bi se —po njegovu mišljenju —imala konstituirati ovako: ban i članovi današ­ nje vlade imaju se kooptirati u Narodno vijeće. Odjelni predstojnici neka se zovu ministri, a osim toga neka se osnuje ministarstvo trgovine, saobraćaja, prehrane, financija i zemaljske obrane i ministarstvo vanjskih poslova. Što se tiče ratne mornarice, mornarima u Puli —predlagao je dalje —ima se javiti da je u Zagrebu osnovana narodna vlada, a u Pulu imaju se odaslati delegati Na­ rodnog vijeća. Nužno je —nadovezao je Tresić-Pavičić —da se odmah konstitu­ ira vlada koja bi izgledala ovako: ministar predsjednik, ministar financija, narodne obrane, prehrane i vanjskih poslova, ali se Radić usprotivio prijed­ logu da se banska čast ukine. Ono što mi imamo —govorio je on —spada samo na bansku Hrvatsku. Ban ostaje i on je odgovoran samo Hrvatskom saboru i Narodnom vijeću. Njegova se vlast samo proširuje i u vladi se stvaraju nova mjesta za ljude iz Narodnog vijeća. Peleš je na to iznio prijedlog da dotadašnja vlada vodi i nadalje sve, osim poslova prehrane i narodne obrane, a Barac je nadovezao da je Narodno vijeće iznad svih stranaka i zemalja; da banska vlast mora ostati za Hrvatsku, kao i druge po drugim pokrajnama; da postoje razni zakoni i uredbe, pa to ne može preuzeti jedan. Zato je i u svom prijedlogu 304

govorio da je Narodno vijeće idejni, komunikacioni i kontrolni organ. Valerijan Pribićević sa svoje je strane predlagao da imenuju vladu; Lukinić —da se vlada Narodnog vijeća protegne na cijeli teritorij; Poljak je primijetio da su složni da plenum Narodnog vijeća ne može biti egzekutiva, a Petričić je ljutito upitao: »A zašto gubimo vrijeme? Neka pododbor sastavi vladu!« U raspru se upleo i Sv. Pribićević koji je naglasio da se vlada mora sastaviti odmah, a I. Peršić se požurio i stao predlagati kandidate. Pri tom je naveo Laginju za resor unutrašnjih poslova. Sve je to Pribićeviću, čini se, dozlogrdilo pa je srdito upozorio odbor da sve te beskonačne diskusije nemaju smisla. Mi nismo dorasli zadaći —skresao je umornim odbornicima. Danas je potrebno da se centralna vlast s diktatorskom moći preda sasvim Narodnom vijeću. Dvije vrhovne vlasti: banska vlast na jednoj i vlast Narodnog vijeća na drugoj strani ne mogu zajedno, jedna pored druge, postojati. Narodno vijeće m o r a pre­ uzeti svu vlast u svoje ruke! Poslije te energične intervencije odbor je jednoglasno prihvatio prijedlog da do konačnog sastava fungira kao vlada Narodnog vijeća njegovo predsjed­ ništvo, a nakon toga uzeti su u razmatranje nacrti sutrašnjih prešnih prijed­ loga (Sv. Pribićevića i drugova kao i A. Pavelića i drugova) koje je odbor na kraju te maratonske sjednice do duboko u noć konačno prihvatio. Članovi odbora izišli su iz sabornice umorni, u svitanje. 2. Prijelomna sjednica Sabora. - Zagrebačko gradsko zastupstvo održalo je već 27. listopada —kao neku generalnu probu za prijelomnu i historijsku sjednicu Sabora zakazanu za 29. X - svečanu izvanrednu sjednicu17 pod predsjedanjem gradonačelnika dr. Stjepana Srkulja i pri tom jednoglasno zak­ ljučilo: da s oduševljenjem pozdravlja Narodno vijeće SHS u Zagrebu kojemu jedinomu priznaje pravo da u sporazumu i zajednici s Jugoslavenskim odbo­ rom u Londonu vodi narodnu politiku i zastupa naše narodne zahtjeve kako pred faktorima drugih narodnih predstavništava, tako i na budućoj međuna­ rodnoj mirovnoj konferenciji; da prihvaća izjavu Vijeća od 19. X. i da poziva sva zastupstva hrvatskih gradova i općina da se pridruže tom zaključku za­ stupstva glavnog grada Hrvatske, pa da se time izjave za vlastitu narodnu jedinstvenu državu kojoj će unutrašnje uređenje i odnose ustanoviti opća na­ rodna konstituanta na temelju potpune pravednosti i ravnopravnosti sva tri plemena jednog te istog naroda; da se odaziva pozivu Vijeća i da formira njegov odbor za Zagreb u koji kao utemeljitelji pristupaju svi članovi zastup­ stva; da stavlja Vijeću na raspolaganje svoje moralne, materijalne i fizičke snage i u to ime zasad odobrava Vijeću milijun kruna; da će organizirati »Narodnu stražu« za grad Zagreb kojoj će biti zadatak da zajedno s ostalim organima čuva sigurnost i red u gradu.18 Svanuo je 29. listopada, utorak, radni dan, no nitko nije ni pomišljao da radi: sve je već zarana hrlilo na Markov trg pred sabornicu. Ulicama Zagreba kretale su se povorke, veće i manje, ali sve u istom pravcu, prema Gornjem Gradu. Pred zgradom Sveučilišta sakupila se srednjoškolska omladina i stu­ denti; radnici su im se pridružili pod brojnim crvenim zastavama;19 pridošla je i četa srpskih vojnika, formirana od bivših ratnih zarobljenika, okićena zasta305

vama; njima se pridružila povorka »austro-ugarskih« oficira od kojih ni je­ dan nije više na kapi nosio carsku kokardu, nego kokardu načinjenu od trobojnice, a red su na trgu održavali sokoli, pripadnici »Narodne straže« i drugi. I ta je povorka krenula Frankopanskom ulicom i Ilicom prema sa­ bornici, predvođena zastavnicima s narodnim i crvenim zastavama, pjevajući i kličući slobodi, »zelenom kaderu«, pojedinim političarima. Na samom Markovu trgu i po pokrajnim ulicama skupilo se do deset sati nepregledno mnoštvo razdraganih i oduševljenih ljudi koji su napeto iščekivali. Bučno su pozdravili vojne glazbenike i odrede 25. i 53. puka koji su također prispjeli na trg, u smislu prijašnjeg sporazuma Vijeća s lokalnim a. u. vojnim koman­ dantima,20 dok su sakupljena pjevačka društva pjevala davorije koje je mno­ štvo prihvaćalo punim grlima da se sve orilo. Pjesmu i klicanje prekinuo je G. Anđelinović koji se s balkona sabornice obratio prisutnom mnoštvu i re­ kao da se Sabor sastaje da sankcionira sve ono što cijeli narod želi. Međutim —rekao je dalje —svatko mora pri tom imati na umu da anarhija nije slo­ boda, pa je stoga prisiljen objaviti: vojnici i oficiri 53. puka i vojnici svih ostalih formacija imaju se skupiti u kasarni u tri sata poslije podne, a sokoli i organizacije sigurnosne službe u isto vrijeme u Srpskom sokolu. Svi oni vojnici koji imaju uza se »na vlastitu ruku« uzeto oružje pozivaju se da ga pod prijetnjom smrtne kazne vrate, jer je lažno mišljenje da bi bez oružja bili izgubljeni. Bjegunci se pozivaju da se prijave u zagrebačkim kasarnama, jer oni koji su bili dosad bjegunci austrougarske države nisu više bjegunci u slo­ bodnoj državi. Stoga moli »braću« iz »zelenog kadera« da se mirno i bez straha vrate svojim jedinicama, jer im se ništa neće dogoditi. Anđelinović je izrazio uvjerenje da su vojnici sposobni braniti domovinu i preko Drave. I da im Narodno vijeće koje je za sve jedina vlast kaže: »Pređite preko Drave!« vojnici bi to sigurno učinili. Ali se on (Anđelinović) ne boji Mađara, strah ga je od vlastitih ljudi, jer »što nas čeka, ako naša vojska sama počne robiti i plijeniti?«. Zato apelira da se ugledaju u organizacije socijalne demokracije. One su jedine i prve vrlo dobro organizirale svoje odrede i čuvaju grad; zato se njihove crvene zastave slobodno i s punim pravom viju u našim redovima. Ako Narodno vijeće zatraži, ako im ono naredi da se svrstaju u redove, Anđelinović je siguran da će to učiniti. Neka nitko ne misli da su današnjim danom gotovi sa svima. Svatko će shvatiti da treba raditi i sve sile upregnuti na izgradnji naše slobodne države.21 Kao drugi govornik istupio je Svetozar Pribićević i pozvao narod da svatko bude na svom mjestu i da se strogo pridržava uputa Narodnog vijeća. U ovom času —upozoravao je —moramo pokazati svoju zrelost čime ćemo najbolje manifestirati velike principe današ­ njeg vremena. O formi države i ostalim pojedinostima odlučit će naša bu­ duća narodna konstituanta izabrana na principu slobodnog, tajnog i izrav­ nog prava glasa. Kao treći govorio je ban Mihalovich —koji se tog jutra vratio iz Beča - i rekao da želi samo pozdraviti okupljene i poželjeti da u ovom velikom času, kad se radi o našoj slobodi, ne izgube pamet, nego da složno i kao jedan budu vjerni Narodnom vijeću, jer će samo tako biti do­ stojni velikog naroda. I on se prvi pokorava odredbama Narodnog vijeća, a misli da će i oni svi raditi isto. Najljepše zahvaljuje na povjerenju koje su poklonili njemu i Narodnom vijeću. Dakako, mnoštvo je sve te govore poz306

dravljalo frenetičnim odobravanjem i klicanjem. Na kraju zapjevali su složno »Lijepu našu«, srpsku himnu i marseljezu.22 Dok je tako cijeli trg odzvanjao od klicanja i pjesme, u sabornici su se već bili okupili saborski zastupnici. Predsjednik Sabora dr. Bogdan Medaković - u prisutnosti bana i odjelnih predstojnika Badaja, Rojca i Rauera - otvorio je sjednicu u 10.20 sati,23 spomenuvši uvodno da će zapisnik voditi bilježnik dr. Marko Novosel. Sazvao je ovu sjednicu —rekao je Medaković - jer su to zatražila 24 člana Sabora,24 a još više i zato što su svi osjetili, a on kao predsjednik Sabora možda najviše, da je došao čas kad treba da se sastane naš Sabor, jer ga upravo sada čeka veliki zadatak. Ne čeka ga da raspravlja 0 zakonskim osnovama, da donosi zakone, da izglasava budžet. To mu je bio posao u normalnim prilikama, a sada su nastale druge prilike, pa mora postati 1drugi sudac. Nije danas više njegov zadatak ni da raspravlja o našoj narodnoj politici. Danas se ta narodna politika ne smije više kretati u granicama Hrvat­ ske i Slavonije, u dosadašnjim teritorijalnim i državnopravnim granicama. Unutar tih granica samo se tavorilo, u onim stegama stenjalo, u tim granicama životarilo, ali glavu dići i slobodno se razvijati nije se moglo. Zato su nas razdrobili, zato žive raskomadali, da nikada ne uzmognemo živjeti svojim životom, da nikada glave ne dignemo, da se nikada ne možemo kretati. A sada pucaju okovi koji su stezali narodni život, a granice koje su nas razdvajale sami ćemo rastrgati. Zato predstavništvo naroda Hrvatske i Slavonije nije više samo za sebe zvano da vodi politiku cjelokupnoga našeg naroda. Vođenje naše narodne politike i narodnih poslova u svim granama uprave i narodnog života u rukama je Narodnog vijeća. A što je onda sada posao Sabora? Njegov je posao da kao jedini parlament koji funkcionira u jugoslavenskim zemljama počne, a za Hrvatsku i Slavoniju i provede, odlučno, ali mirno likvidaciju svih dotadašnjih državnopravnih odnosa koji su za nju postojali, da spremi prijelaz u novu samostalnu i slobodnu državnu organizaciju. Sve se to mora mirno provesti —rekao je —jer bi trzavice u ovo prijelazno doba mogle biti kobne za našu narodnu budućnost. Ne smiju ni časa zaboraviti što je učinilo da se situacija za nas u čas izmijenila. To je učinila odlučna riječ čovjeka koji je progovorio ne samo u ime jednoga velikog naroda, nego i u ime velikoga kulturnog svijeta, a upravo on (Wilson) je prije nekoliko mjeseci držao da humanost od njega zahtijeva da se zauzme za Slavene na jugu Austrije i Ugar­ ske da dobiju što širu autonomiju, a sada je, u svojoj posljednjoj poruci Monarhiji, rekao da i nas ubraja među kulturne narode koji treba da sami slobodno odluče o svojoj sudbini. A što je izazvalo korekturu u njegovim pogledima? Možda to što je krv naša, naše pleme, opet pokazalo da umije da se herojski bori, da očisti od neprijatelja pregaženu otadžbinu i da povrati svoja razorena ognjišta. A možda i to što su u posljednji, ali zgodan čas znali afirmirati narodno jedinstvo, a s jedinstvom svoju snagu i volju da kao pot­ puno slobodan i suveren narod dalje žive. »Ne dajmo dakle —uskliknuo je Medaković —da u ovo prelazno doba padne ljaga na svetao obraz naroda našega! Disciplinirajmo narod, ustrajmo i disciplinirajmo narodnu vojsku! Pa ako u svjetskom ovom metežu ne može da prođe bez trzavica, ako je bilo trzavica i izgreda, ako ih i bude, recimo, da ih što brže ugušimo. Neka nam kao strašan primjer uvijek pred očima bude Rusija, gdje smo vidjeli, kako 307

i najveći narod bezumna mahnitost može u čas da obori i u bezdan surva. Tko danas radi ono, što se radilo u Rusiji, taj ne ugrožava samo imetak i život pojedinca, taj kalja obraz svom narodu, ugrožava budućnost njegovu. To nije samo kradljivac i palikuća, razbojnik i ubojica, već je to i dušman svoga naroda. Trebamo dakle da trijebimo tu kugu iz torine, da nam ne okuži čisti zrak slobode.« To će zasigurno biti prvi i najteži posao Narodnog vijeća. Medaković je — završivši govor —zamolio Novosela da pročita prešni prijedlog Svetozara Pribičevića i drugova koji je glasio ovako: »I. Predlaže se visokom saboru, da zaključi: Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priz­ nato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: Svi dosadašnji državno­ pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razriješavaju se. Ukida se dakle i ništetnom proglašuje napose hrvatsko-ugarska nagodba (zakonski članak I. od godine 1868), a isto se tako ukidaju i ništetnima proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije tako da od danas Dalmacija, Hrvat­ ska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova. II. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuju se posve neza­ visnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu na­ rodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom entografskom području toga naroda bez obzira na koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slo­ venaca, Hrvata i Srba odlučit će se unapred određenom kvalificiranom veći­ nom, koja potpunoma zaštićuje od svakoga majoriziran ja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države ute­ meljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.« Uzeo je na to riječ sam Pribićević da obrazloži prešnost prijedloga i odmah istakao da je u ovom času —kad Sabor izjavljuje da je svaka veza između nas i Austrije i Ugarske pravno faktično prestala —s njim čitav narod Slovenaca, Hrvata i Srba. Taj se prijedlog ne temelji na principu legitimiteta nego na načelu narodnog samoopredjeljenja i zato Pribićević ne govori —to je naročito naglasio —na podlozi legitimiteta, jer je važno da se u ovom času jasno i glasno govori i na adresu onih prema gore i prema dolje. Prema tome: Dalmacija, Hrvatska i Slavonija zajedno s Rijekom proglašavaju se i prema Austriji i prema Ugarskoj za nezavisnu državu, ali kako u Dalmaciji, Hrvatskoj i Sla­ voniji živi samo jedan dio velikoga našeg naroda, Sabor ovim prijedlogom odmah izjavljuje da je kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija zajedno s Rijekom voljna stupiti u zajedničku potpuno suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Pri tom se ne postavljaju granice toj zajedničkoj državi, a da bude jasan smisao tog prijedloga nužno je —rekao je on —da se jasno naglasi i prema vani i prema unutra: u smislu tog prijedloga naša nezavisna, potpuno suverena država ima se protezati na čitavom našem narodnom teritoriju od Soče tamo do Soluna! Međutim, samo se po sebi razumije da nastojanja svih 308

moraju ići za tim da se u domovini održi mir i red, jer nema većeg neprijatelja slobode od nereda i nediscipline. Zato će se Narodno vijeće pobrinuti najve­ ćom energijom bezobzirno da se održi mir i red. Sabor je jednoglasno prihvatio Pribićevićev prijedlog, a Novosel je zatim pročitao prešni prijedlog. A. Pavelića i drugova: »Sabor kao predstavnik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnoga Vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da priznaje Narodnome Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast.« Ustao je prvi predlagač i obrazložio prešnost svog prijedloga, pročitavši tekst izjave Vijeća od 19. listopada. Zamolio je na kraju Sabor da zaboravi sve dotadašnje razlike pa da se u interesu cijelog naroda kao i ovog dijela koji je predstavljen u Saboru nađu u jednom kolu i da prihvate tu izjavu kao oba­ veznu za sve. Uzeo je riječ i sam ban Mihalovich i u ime vlade izjavio da potpuno prihvaća stanovište Sabora i o jednom i o drugom prijedlogu i da stavlja čitavu egzekutivu na raspolaganje Narodnom vijeću. Onim faktorima koji bi mu mogli to njegovo držanje predbaciti i prigovoriti ne može drugo reći nego da ne može drukčije raditi nego što radi, jer je sin tog naroda. Ako se radi 0 slobodi tog njegovog troimenog naroda, ne može on stajati po strani i ništa ne raditi! U ime Hrvatske stranke prava izjavio je na to dr. VI. Prebeg da je program stranke ispunjen u onim točkama u kojima zahtijeva obustavu Nagodbe i pri­ jelom s Ugarskom te ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu samostalnu nezavisnu državu, pa će stoga saborski Klub stranke predložiti svom vijeću da se Stranka prava raziđe, jer novo doba traži nove programe i nove stranačke tvorevine. Završio je poklikom: »Živjela slobodna, suverena država Slove­ naca, Hrvata i Srba. Cvala i ojačala tako, da će moći odolijeti svakomu vanjskomu neprijatelju i svakoj napasti nutarnje nesloge!« Prvaku frankovaca pridružio se i dr. Josip Silović u ime kluba unionista (mađarona) izvan stra­ naka, a Sabor je jednoglasno prihvatio i Pavelićev prijedlog. Poslije prekida predsjedničko je mjesto zauzeo potpredsjednik Sabora dr. Pero Magdić i Novosel je u nastavku sjednice pročitao ovaj prešni prijedlog Stjepana Radića i drugova: »Ban se pozivlje, da počevši od današnjega dana iz područja banske Hr­ vatske, kraljevine Dalmacije, Hrvatske, Slavonije s Rijekom ne dozvoli apso­ lutno i u nijednom slučaju nikakova izvoza životnih namirnica u kraljevinu Ugarsku i u novo osnovanu Njemačku austrijsku državu, nego da bezodvlačno izdade sve potrebne odredbe, da se svaki izvoz izvan našega jugosla­ venskog narodnoga i državnoga područja bezuvjetno spriječi.« Taj prijedlog —rekao je prvi predlagač —ima zadaću da se našoj braći 1 narodu u cijelom Primorju, u Sloveniji, Bosni i Hercegovini dade ono što imaju, da sav prirod pri toj velikoj likvidaciji upotrijebe tako da se na mirovni kongres dođe ne samo s planovima o nekim našim državnim granicama nego i s faktičnim posjedom tih granica. Osim toga, ima i zadatak da onom nezado­ voljstvu iz kojega je nastao »zeleni kader«, da onoj ogorčenosti i mržnji koja čovjeka može dovesti i protiv svoga vlastitog naroda, da toj ogorčenosti —ko­ joj su političkim zaključcima oteli svaki razlog —ne pruže materijalnu hranu. 309

Kad bi u kojem kraju našega troimenog naroda zavladala opet krajnja osku­ dica, mogli bi doživjeti da takvi nemiri planu mnogo jače i strasnije i mnogo opasnije, a to je ujedno i drugi razlog tog prijedloga. Treći je u tome da cijeli svijet sazna da se vodi briga i za kruh, za prehranu naroda; da se sav prirod očuva za naš narod i da se narodu pravedno razdijeli, a koliko bude viška, da ga upotrijebe za ona dva cilja koja je već bio spomenuo: za izgradnju banske Hrvatske i za ujedinjenje i oslobođenje cjelokupnoga našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Sabor je jednoglasno prihvatio i taj Radićev prijedlog, a Novosel se požu­ rio da brže-bolje pročita i zapisnik sjednice (skraćenu verziju), pa je Magdić u 12.50 sati —pošto je Sabor primio pročitani zapisnik —uz poklike: »Živjelo Narodno vijeće! Živjela slobodna, suverena država Slovenaca, Hrvata i Srba!« zaključio sjednicu Sabora da se on više nikada ne sastane. 3. Pismo bana Mihalovicha caru Karlu. —Na rođendan te nove (privre­ mene) države (»Države Slovenaca, Hrvata i Srba«) središnji je odbor održao potom sjednicu25 u samoj zgradi Sabora, i to pod Pavelićevim predsjedni­ štvom. Na njoj je Drinković izvijestio prisutne da je zajedničko ministarstvo rata u Beču —na brzojav Vijeća da se ratno brodovlje Monarhije ima predati Narodnom vijeću —odgovorilo da u mornarici, osim Slovenaca, Hrvata i Ceha ima i drugih narodnosti pa da Vijeće prema tome ne može zahtijevati cijelu flotu. U odboru se o tome razvila diskusija: Budisavljević se izjasnio za to da najodlučnije ostanu pri prvotnome svom zahtjevu, ali da se on obrazloži. Korać je preporučio da se stupi u pregovore sa svim mornarima i da im se ima obrazložiti kako se ne radi ni o čemu drugome nego o tome da se mornarica povjeri našim mornarima, a mornari ostalih narodnosti mogu se vratiti kući, jer se flota —po njegovu mišljenju —ima izručiti budućim gospodarima Ja­ drana; dr. Cok je predlagao da u Pulu pođu po jedan Hrvat, Slovenac i Ceh; Akačić je preporučivao da izaslanici obazrivo postupaju u toj glavnoj autrougarskoj ratnoj luci zbog toga što je sastav osoblja raznorodan; dr. Benkovič bio bi za to da se svakako nastoji da se mornarica ne razdijeli, a Laginja se usprotivio prijedlogu da se u Pulu odašilju delegati, jer po njegovu mišljenu treba poslati pismenu notu. Trebalo bi —predlagao je on —povjeriti dr. Tresi ću da o tome uspostavi kontakt s talijanskom vladom. Dr. Mažuranić je na to ubacio da je upravo primio telefonsku vijest da je sušački odbor Narodnog vijeća preuzeo vlast (policijsku) u Rijeci, a da je guverner otputovao.26 Odbor je na kraju odlučio da u Pulu pođu kao izaslanici Vijeća: Tresić, Cok i Bukšeg. Pročitali su potom tekst brzojava koji bi predsjedništvo imalo uputiti francu­ skoj vladi. U njemu bi joj ono javilo da je Narodno vijeće preuzelo vlast u svoje ruke i da nije u ratu s Antantom. No, odbor je donio zaključak da taj predmet prepusti predsjedništvu. Na Laginjin prijedlog da Tresić stupi u dodir s talijanskom vladom replicirao je Pribićević i predložio da se pregovori o tome prepuste Jugoslavenskom odboru u Londonu. Odbor je zaključio i to da redakciju brzojava odjelu za mornaricu a. u. ministarstva rata u Beču po­ vjere Drinkoviću i Bukšegu. Na to je Pavelić obavijestio odbor da se u Brodu oko 15.100 Mađara ne pokorava izdanoj naredbi austrougarske Vrhovne 310

komande i da stoga predlaže da zagrebačka Vojna komanda odredi poseban vlak za Brod. Odbor su također informirali da je dr. Albert Kramer imenovan za tajnika Narodnog vijeća, što će se i Narodnom svetu u Ljubljani saopćiti, s tim da Svet ima pravo da o tome donese konačnu odluku. Pribićević je izvijestio o tome da je predsjedništvo Vijeća, u sporazumu s banom, donijelo odluku da ban proglasi prijeki sud u županijama: srijemskoj, virovitičkoj, bjelovarskoj i požeškoj, a da istodobno objavi amnestiju svih političkih uhapšenika.27 Dalje je obavijestio odbor da je prezidij Vijeća složan da se vlada povjeri banu, da Badaj i Roje ostanu odjelni predstojnici, a da se u najkraće vrijeme imenuju povjerenici Narodnog vijeća za one resore koji su bili zajed­ nički. Korać je predložio da se ratni zarobljenici proglase zaposlenim slobod­ nim radnicima, da se ukine militarizacija tvornica i da se organizira odjel za socijalno staranje koji bi preuzeo poslove socijalne politike. Petričić je predlo­ žio da odjel narodne obrane povjere jednom generalu, no tome se suprotstavio Tresić, ističući da vlast nad vojskom treba da ostane u rukama civilnog povje­ renika, s tim da on sebi imenuje jednog generala (Plivelića) za predstojnika tog odjela. Korać je dalje predložio i ovo: da se pošalje brzojav članovima Glav­ nog odbora Narodnog vijeća za Bosnu i Hecegovinu da tamo preuzmu vladu, no Pribićević ga je odmah upozorio da to nije potrebno, jer bosanski predstav­ nici sutra dolaze u Zagreb.28 Radić je podnio rezervatni nalog na sve oblasti, a odbor je prihvatio Hreljanovićev prijedlog da se podigne radio-telegrafska stanica.29 Na kraju je primio i ovaj tekst odgovora a. u. ministarstvu rata u Beču prema Drinković-Bukšegovoj stilizaciji: »Kriegsministerium —Marine­ sektion, Beč. Na broj 6474 odgovaramo: ostajemo pri zahtjevu, da mornarica pređe u vlasništvo države Slovenaca, Hrvata i Srba, jer je obala etnički naša. Ne želimo da pripadne Italiji. Šaljemo odmah delegate u Polu, da stupe u pre­ govore sa mornarima i izaslanicima drugih naroda. Za Narodno vijeće Drinković.« U toku tog dana a. u. Vrhovna komanda u Badenu primila je ovakav telegram30 iz štaba armijske grupe feldmaršala Kövessa: 1) gradonačelnik Osijeka javlja preko Zemaljske vlade da je osječki garnizon uskratio posluš­ nost i da je situacija beznadna; Našice gore, pljačka se imanje grofa Pejačevića; iz Virovitice javljaju da prijeti najveća opasnost, približavaju se pobunje­ nici, a Narodno vijeće uskraćuje vodstvo.31 Komanda grupe Kövess ima nare­ đenje da uvede red u istočnoj Hrvatskoj. 2) Radi izvršenja tog zadatka formi­ rat će se pod komandom jednog brigadnog generala formacija iz slijedećih jedinica: a) 41. pješad. puk, pješ. grupa 26 i jedna baterija stižu u Putinjce i Rumu 29. popodne, a zatim željeznicom 30. X. u Vinkovce; b) jedan bataljon 32. pješ. puka i jedna brdska baterija koji se momentalno nalaze u Slavon­ skom Brodu; c) jedan monitor Dunavske flotile stiže kod Osijeka vjerojatno 29. X. uvečer; d) bude li trebalo, mogu se upotrijebiti pouzdani dijelovi (malo­ brojni) marševskih formacija koje stoje kod Đakova. Čitava se grupa naziva Grupom za asistenciju Istočna Hrvatska. Kövess moli da mu jave čin i ime njenog komandanta. Komandant će održavati vezu s Vojnom komandom u Zagrebu, a svakodnevno će ujutro i navečer slati izvještaje armijskoj grupi Kövess, Vojnoj komandi Zagreb i komandirajućem generalu u Bosni i Herce­ govini i Dalmaciji barunu Sarkotiću.32 311

General Šnjarić je telegrafski33 izvijestio Karla da je raspoloženje mase u Zagrebu vrlo uzbuđeno i da se nadalje pooštrava; na mnogim je stranama grada puškaranje potrajalo čitavu noć; došlo je do napadaja na vojnike zbog njihovih oznaka; očekuju se posebne odluke Narodnog vijeća. Da bi izbjegli prolijevanje krvi i ispade kojih se doseg ne može sagledati, dogovoreno je s Narodnim vijećem sinoć kasno uvečer —prije nego što je stiglo naređenje ministarstva rata (Br, 13.200)34 —da ga podupru svim sredstvima pri održava­ nju mira i reda i da mu se u tu svrhu stavljaju na raspolaganje. U skladu sa svečanostima otvaranja Sabora sporazumjeli su se s Narodnim vijećem da će pred zgradu Sabora izaći po jedna četa vojske i domobrana s glazbenicima na čelu, a da se oficirima stavlja na volju da prisustvuju svečanosti, ako im to služba dopušta, što su komandanti morali učiniti - kako bi umirili duhove - i on kao komandant korpusa i Mihaljević kao zapovjednik domobranstva. Telefonske veze i željeznički promet na teritoriju Komande najvećim su dije­ lom prekinuti. S obzirom na cjelokupni položaj Šnjarić ne vidi nikakvu korist od nasilnih mjera uperenih protiv nacionalnog pokreta; vojnici iz svih dopun­ skih formacija dezertiraju u velikom broju. S odobrenjem Njegovog Veličan­ stva Šnjarić je spreman da uputi poziv svim dezerterima na njegovu području da se vrate svojim kućama i da se stave —uz obećanje da im se neće ništa dogoditi, ako nisu počinili obične zločine —na raspolaganje vlastima. Namjera je da se s njima pojačaju lokalne političke snage, jer se u mnogo slučajeva radi i o njihovoj imovini. Ban Mihalovich —da bi opravdao svoje držanje tog dana —uputio je caru Karlu ovo pismo (prijevod s njemačkog): »Vaše Veličanstvo! Smatram svojom dužnošću da Vaše Veličanstvo najpokornije izvije­ stim o ovome: Kad sam danas iz Beča stigao u Zagreb, našao sam sasvim novu situ­ aciju. Uslijed note-odgovora Austro-Ugarske Monarhije Wilsonu prijetila je opasnost da izbije krvava revolucija u zemlji, pošto su previranja u narodu bila dosegla takav stepen usijanosti, da se moralo biti spreman na najgore. Komandanti oružane sile, vojni komandant general pješadije Šnjarić i komandant domobranskog okružja podmaršal Mihaljević već su 28. o. mj. uvečer —dakle u vrijeme kad sam još boravio u Beču —bili stavili oružanu silu na raspolaganje Narodnom vijeću proglašenom na sjednici Sabora 29. o. mj. za vrhovnu vlast u svim jugoslavenskim zemljama. U takvom položaju nije mi preostalo ništa drugo, nego da također i ja stavim Narodnom vijeću na raspoloženje cjelokupnu egzekutivu, e da bi tako spriječio svaku komplikaciju i eventualno prolijevanje krvi. Vjerujem da će Vaše Veličanstvo —čije velikodušne i plemenite na­ mjere poznam i čija su nastojanja uvijek išla za tim da se po mogućnosti spriječi prolijevanje krvi - razumjeti ovaj korak, da je potpuno nemoguće čovjeku koji nacionalno osjeća da se povuče u jednom takvom trenutku odlučnom za čitav njegov narod i da sve svoje snage ne posveti svom narodu. 312

Dozvoljavam sebi da to najpokornije javim Vašem Veličanstvu stoga, da Vaše Veličanstvo ne bi mislilo da sam u svojoj posljednjoj audijenciji, svijesno zavodeći na krivi put, ocrtao položaj kako nije odgovarao pravom stanju stvari. Na kraju dopuštam sebi da najpokornije javim Vašem Veličanstvu da za vrijeme čitavog toka saborske sjednice kao i kod velike manifestacije nisu učinjeni nikakvi ispadi protiv Vašeg Veličanstva i Dinastije. Zagreb, 29. listopada 1918. A. M i h a l o v i c h ,«35 Prije nego što je primio to pismo iz Zagreba (stiglo je u njegove ruke tek sutradan), Karlo je preko Vrhovne komande pozvao vojnike na fronti36 da se glasanjem izjasne za Monarhiju ili za republiku! Narodna vijeća nastoje - stoji u tom brzojavu generala v. Arza —propagirati republikansku državnu formu u državama koje se imaju formirati. Međutim, o tome se i ne pita vojska na ratištu koja obuhvaća muškarce od 18 do 50 godina i koja zapravo predstavlja narode Monarhije. Poželjne su —javlja dalje v. Arz —telegrafske izjave trupa i formacija svih narodnosti u kojima bi se vojnici —s tim da ih oficiri na to ne sile —izjašnjavali za dinastiju i monarhiju. Njih (izjave) treba odmah upućivati u Baden, a Vrhovna komanda će se pobrinuti da se šalju dalje. Vrlo su hitno potrebne izjave vojnika njemačke narodnosti, jer će u Beču doći 30. X. u podne do odlučujuće sjednice njemačkog Narodnog vijeća?7 No, taj korak suverena izazvao je zbrku, uzbunu, zgražanje i otklon u po­ jedinim a. u. komandama, a tamo gdje su ga odmah izvršili, rezultati su po Monarhiju bili porazni.38 4. Nove vlade u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu. —Predsjedništvo vijeća je u Zagrebu 29. listopada osnovalo vladu povjerivši bansku vlast u Hrvatskoj i Slavoniji Mihalovichu, povjereništvo odjela za bogoštovlje i nastavu Milanu Rojcu, odjela za pravosuđe dr. Aleksandru Badaju, odjela za unutrašnje po­ slove dr. Srđanu Budisavljeviću, za narodno gospodarstvo dr. Zivku Petričiću, za financije Franji Braumu, za prehranu Edi Markoviću, za socijalno staranje Vilimu Bukšegu, za poštu, telegraf i telefon Cezaru Akačiću, za željeznice Većeslavu Wildern, za trgovinu, obrt i industriju dr. Đuri Surminu, za na­ rodnu obranu dr. Mati Drinkoviću.39 Sutradan popodne središnji je odbor održao sjednicu.40 Pribićević je od­ mah izvijestio prisutne da iz Sarajeva (Sola) javljaju da čekaju odluku i odo­ brenje Narodnog vijeća da i oni formiraju vladu i preuzmu vlast u Bosni i Hercegovini. Ustao je na to Radić i stao kritizirati postupak predsjedništva. Ustvrdio je da je načelno pitanje tko treba da odlučuje: neki uži odbor i fo­ rumi, ili sam središnji odbor. Po njegovu mišljenju, odluku ne bi trebalo prepuštati drugim forumima osim središnjeg odbora (tu Radić cilja na Pribićevića koji se s grupom oko »Glasa SHS« —čini se —protivio da i Radiću povjere resor u vladi). Osim toga, konstatirao je sa žaljenjem činjenicu da Seljačka stranka nije zastupana u novoj vladi,41 a osudio je i to što su sjednice Narod­ nog vijeća još uvijek nejavne, zatvorene, povjerljive, umjesto da budu otvorene 313

i posve javne. Rekao je i to da se ne slaže s objavljenim proglasom dr. Drinkovica o mobilizaciji.42 Laginja je sa svoje strane istakao da se središnjoj vladi ima bezuvjetno pokoravati svaki dio države Slovenaca, Hrvata i Srba. Bosan­ ska vlada može biti samo povjereništvo centralne vlade i posebne vlade ne smiju postojati. Stoga je predložio da središnji odbor u tom smislu donese zaključak. Pavelić je ubacio informaciju da je dotadašnji komandant žandar­ merije gen. Ivan pi. Schwartz umirovljen, a da je uprava povjerena žandarmerijskom pukovniku Milanu Mizleru. Korać se osvrnuo na Laginjina izlaganja i također postavio zahtjev da centralna vlada imenuje vladu u Bosni i Hercego­ vini, a osim toga zatražio i to da socijalisti u resoru E. Markovića imaju svoje pouzdanike. Hribar je zatim izrazio želju da se i sa Slovenijom postupa kao i s Bosnom: Slovenci će u Narodnom svetu predložiti svoje kandidate, a cen­ tralna će ih vlada potvrditi. Benković je podupro prijedlog I. Hribara, a Alaupović je zatražio da se Sarkotić u Sarajevu pozove da se potpuno pokori i vojsku stavi na raspolaganje vladi Narodnog vijeća u Bosni. No, slovenski se delegati nisu mogli složiti (Kramer i Petejan na jednoj, Hribar i Benković na drugoj strani) pa je na kraju odbor donio ovakav zaključak: da predsjedništvo ima stupiti u dodir s Narodnim svetom u Ljubljani i Narodnim vijećem u Sara­ jevu u pitanju imenovanja vlade u Ljubljani, odnosno Sarajevu. Istodobno je zaključio da u tim vladama imaju biti zastupani predstavnici svih stranaka koje su udružene u Narodnom vijeću. Narodni svet u Ljubljani i Narodno vijeće BH u Sarajevu predložit će predsjedništvu u Zagrebu kandidate, a ono će ih onda potvrditi. Odbor je prihvatio i prijedloge St. Radića (o izvozu namirnica te o izdavanju dozvola o sadnji duhana, pečenju rakije i plaćanju poreza na vino), a Pribićević je izvijestio da je predsjedništvo smijenilo gene­ rala Snjarića, jer se nije držao obaveze dane vladi Narodnog vijeća; da je on zamijenjen generalom Plivelićem, a da je Mihaljević postavljen za operativnog komandanta. Da bi se zaštitila zemlja —rekao je dalje —provest će se opća mobilizacija. To je odbor primio na znanje, a odobrio je i način na koji su formirali vladu za Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru s banom kao mini­ strom predsjednikom na čelu. Odbor je, dalje, donio zaključak da se na bivše a. u. brodovlje izvjese hrvatske zastave; legitimacije koje izdaje kancelarija Narodnog vijeća daju pravo na putovanje u uža ratna područja; odbio je prijedlog zajedničkog ministarstva rata u Beču da Vijeće pošalje u ministarstvo svog delegata radi prehrane vojske; ako je Vojna komanda izdala naređenje da se civilne osobe imaju podvrgnuti vojnim sudovima, odbor je zaključio da se takva naredba ima smjesta ukinuti. Odbor je nadalje zaključio da predsjedni­ štvo na pozdrav mađarskog ministra predsjednika Kärolyia43 odgovori sa željom da mlada mađarska država napreduje u slobodi i samostalnosti i da je svim građanima u državi SHS zajamčena potpuna sigurnost pa da se od Karolyia zatraži da se naši ljudi u Mađarskoj zaštite. Pošto je Kövess izdao proglas u kojem prijeti da će dati strijeljati svakog tko bi se ogriješio o vojsku, telegraf­ ski mu je odgovoreno da je osobno odgovoran za svaki nasilan akt nad vojni­ cima države SHS.44 »Hrvatski boljševici« —stoji u izvještaju obavještajnog biroa Vrhovne komande za 30. listopad45 —napali su željezničku stanicu u Zidanom Mostu, otvorili vatru na vlakove i opljačkali ih; oni ugrožavaju prugu Zagreb—Zidani 314

Most. Prilikom jučerašnjeg proglašenja jugoslavenske države došlo je do veli­ kih demonstracija (ali bez ispada). U dopunskom bataljonu 28 u Brucku na Muri vri u redovima vojnika, jer bi vojnici htjeli u Prag. U Zagrebu, na području Vojne komande, na mnogim mjestima vlada anarhija među vojni­ cima, a Narodno vijeće ponaša se kao suverena vojna vlast: poziva preko proglasa sve dezertere da mu se u kasarnama stave na raspolaganje; naredbom pušta na dopust sve 47-godišnjake; traži da se odstrani jedan mađarski bataIjon i smjenjuju - prema pristiglim vijestima - i oficiri, a drugi opet imenuju, te namjerava da i u Vojnoj komandi izvrši bitne promjene. Više je mjesta, čini se, pretvoreno u pepeo, a željeznički most kod Jasenovca je razoren.46 Osim toga, ban je u Zagrebu predao formiranoj nacionalnoj vladi vlast, ali je ipak zamo­ ljen da egzekutivu zadrži u svojim rukama.47 U Zagreb (i Ljubljanu) ministarstvo rata u Beču poslalo je 31. X. cirkular (Br. 13. 400)48 koji je sadržavao Karlovo naređenje upućeno svim vojnim komandama pozadine: Karlo dopušta da se oficiri (oficirski aspiranti) vojske, c. k. domobranstva, odnosno Landsturma i žandarmerije u p o z a d i n i koji su zavičajni u zemljama za koje su formirana narodna vijeća na njihovu molbu stave na raspolaganje odgovarajućem narodnom vijeću da vrše službu u voj­ nički organiziranim formacijama koje će se radi održavanja javnog mira i po­ retka formirati ili su već formirane. Oficiri smiju nositi uniforme i oznake propisane za njihovu novu službu. Molbe takvih oficira imaju se izravno slati ministarstvu rata. Karlo je dopustio i to da vojne komande odobravaju jed­ nako i vojnicima, na temelju podnesene molbe, da stupe u spomenute vojnički organizirane formacije.49 Ministarstvo rata u Beču je 1. XI. brzojavno (Br. 13.600)50 informiralo Zagreb (Ljubljana) o novoj Karlovoj odluci: narodne države Austrije i jugosla­ venskih zemalja formirat će svoje vlastite oružane snage; dosadašnje vojne instance potrebne za izvršenje prelaska u nove narodne oružane snage ostat će i nadalje radi potpunog prenošenja svih poslova u nadležnost narodnih vlada; a. u. Vrhovna komanda ostaje sve dotle dok se vojska s ratišta ne prebaci kući. Sve vojne osobe, i to one iz pozadine smjesta, a one u vojsci na ratištu, pošto se vrate kući, imaju izvijestiti svoje pretpostavljene komande u koje narodne oružane snage namjeravaju stupiti. Ako se za stupanje u te oružane snage traži prethodno polaganje zakletve, Karlo (velikodušno) dopušta takvu zakletvu!51 Vrhovna komanda u Badenu je sa svoje strane telegramom52 izvijestila armijske grupe Tirol i Borojević da je zajednička vlada koja još postoji u Beču bez utjecaja; dotad postojeće državne i zemaljske vlasti prestale su u Austriji postojati, a na njihovo su mjesto došla narodna vijeća i njihovi izvršni organi (njemačko-austrijsko Narodno vijeće, čeho-slovačko Narodny Vybor u Pragu, Narodno vijeće u Zagrebu, Poljski likvidacioni komitet u Krakovu, ukrajin­ sko Narodno vijeće, rumunjsko Narodno vijeće i Narodni svet u Ljubljani). Narodna vijeća imat će u Vrhovnoj komandi i u ministarstvu rata svoje pred­ stavnike. Direktne upute vijeća ne mogu izdavati vojsci i mornarici kao ni njihovim dijelovima, jer za njih sve odredbe izdaje samo Vrhovna komanda u Badenu. U Ugarskoj (izuzevši Hrvatsku) nije se dosad ništa izmijenilo. Samo Hrvatska, Kranjska i Dalmacija formiraju novu državnu formaciju koju pred­ stavlja Narodno vijeće u Zagrebu.53 315

Prema informaciji nekog generalštabnog oficira —stoji u izvještaju obavje­ štajnog odjela Vrhovne komande za 1. XI54 - Ljubljana je u rukama sloven­ skog Narodnog vijeća, a također željeznička pruga prema Jesenkama i pruga u Kranjskoj. Razoružavaju vojničke transporte i puštaju ih pošto im oduzmu hranu: pri tom im tumače da je Narodno vijeće u ratu s Njemačkom; pri daljnjoj vožnji pucaju na transporte. U Zidanom Mostu jedan odred pod komandom nekog potpukovnika skida vojnicima na proputovanju oznake s kapa. U Ljubljani je 31. X. bila formirana vlada za Sloveniju. Već prijepodne tog dana predstavnici Slovenske klerikalne stranke (dr.Janko Brejc i dr. Izidor Cankar, glavni urednik »Slovenca«) posjetili su ljubljanskog gradonačelnika dr. Ivana Tavčara u magistratu da mu predlože neodgodivo formiranje vlade od predstavnika svih slovenskih stranaka. Tako je još istog poslijepodneva održan sastanak u Jugoslovanskoj tiskarni (Katoliško tiskovno društvo) u Ljubljani kojem su prisustvovali zastupnici (klerikalne) SLS i Jugoslovanske demokratske stranke (liberali). Konferenciji je predsjedavao dr. Tavčar i pri­ sutni su zaključili da se odmah sastavi vlada od predsjednika i 12 povjerenika, od kojih bi SLS imala šest, liberali pet a socijal-demokrati jednoga. Predsjedni­ štvo vlade zahtijevala je SLS za sebe kao najjača stranka u Sloveniji i za to mjesto odredila Josipa viteza Pogačnika s obzirom na njegove dobre veze s austrijskim vojnim krugovima, što je moglo vladi —tako su bar neki tada pretpostavljali —uvelike koristiti pri predstojećem uzmaku a. u. vojske s fronte na Soči preko Slovenije.55 Povjereništva su podijelili ovako: unutrašnji poslovi — dr.Janko Brejc, prosvjeta — dr.Karei Verstovšek; poljoprivreda —prelat Andrej Kalan; narodna obrana —dr. Lovro Pogačnik; javni radovi —inž. Vla­ dimir Remec; zdravstvo —dr. Anton Brecelj (svi SLS); financije —dr. Vekoslav Kukovec; prehrana —Tavčar; trgovina —dr. Karei Triller; saobraćaj —dr. Pa­ vel Pestotnik; pravosuđe —dr. Vladimir Ravnikar (svi Jugoslovanska demo­ kratska stranka) i socijal-demokrat Anton Kristan kao povjerenik za socijalno staranje. Održali su i sjednicu Narodnog sveta u 17 sati, a telefonski obavije­ stili predsjedništvo Narodnog vijeća u Zagrebu o tim prijedlozima.56 Iste je večeri u Ljubljanu stigla telegrafska potvrda predsjedništvu u Zagrebu predlo­ žene liste »Narodne vlade SHS u Ljubljani«. Ona je navečer održala i svoju prvu sjednicu. Za vrijeme sjednice stigao je iz Zagreba izravno sa željezničke stanice dr. Kramer i kad je stupio u dvoranu za sjednice - opazivši već sakup­ ljene članove vlade —uskliknuo: »Vidim, da prihajam prepozno.«57 Poslije sjednice predsjednik vlade Pogačnik, Triller i Brejc otišli su zemalj­ skom predsjedniku grofu Attemsu i saopćili mu da je osnovana nova vlada. Pogačnik je sa svoje strane - kako navodi A. Prepeluh58 —obavijestio prof. H. Lammascha, predsjednika austrijske vlade (t.zv. likvidacionog kabineta), da će slovenska narodna vlada preuzeti sve vladine poslove u slovenskim zemljama i zamolio ga da uputi zemaljskom predsjedniku u Ljubljani odgova­ rajući nalog, a da o tom koraku izvijesti i organe u Trstu, Grazu i Klagenfurtu (Celovcu). Kako jedino narodna vlada može držati situaciju u rukama, traži da se smjesta pošalju odredi naših pukova kući, a vojska i žandarmerija u slo­ venskim zemljama podrede narodnoj vladi. Nakon povratka bosanskih delegata iz Zagreba (poslije osnivanja Narod316

nog vijeća) u Sarajevu su osnovali glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu (20. X),59 a dan kasnije stigao je u Sarajevo iz Beča (odnosno Badena, gdje se nalazio na oporavku u jednom sanatoriju) general Sarkotić, hitno pozvan da se vrati, jer je situacija —tako su mu bili javili —postala kritična.60 Njegov mu je zamjenik Maks Gyurkovics 21. X. već pri dočeku na stanici rekao da u Sarajevu i pokrajini vlada mir, no da je situacija općenito ozbiljna i da se njemu čini da je to mir koji prethodi buri. U Konaku ga je dočekao šef štaba pukovnik Apollonio i iznio mu nepovoljne vijesti: da savezničke divizije u Srbiji napreduju prema Beogradu, a austrougarsko-njemačke da uzmiču preko Save; (armijska grupa Kövess); da se odjeli vojnog guvernmana u Srbiji hitno povlače prema sjeveru, djelomično preko Bosne; da austrougarske snage iz Albanije uzmiču preko Crne Gore u Bokokotorski zaljev i na granicu Herce­ govine, itd. Gyurkovics mu je pri referatu u sjedištu vlade opisao nepovoljan utisak izvazvan Karlovim manifestom od 16. X. i istovremeno mu povjerio da je od sasvim pouzdanih, povjerljivih osoba saznao da će se 25. ili 26. X. u Zagrebu proglasiti raskinuće državnopravnih veza Hrvatske i Slavonije s Ugarskom i osnivanje jugoslavenske države, dok će se Bosna i Hercegovina od toga časa smatrati kao njen sastavni dio. »Ako je sve to istina, što Vi kažete — odgovorio mu je Sarkotić —a ja nemam razloga da sumnjam u Vaše uvijek pouzdane informacije, postoji samo jedan izlaz: da apsolutnu vladavinu koja bi nadalje djelovala samo izazivajuće smjesta ukinemo i pozovemo na vodeća mjesta najvažnijih resora u vladi domaće službenike, pa bili oni bez svih za to potrebnih kvalifikacija.« Gyurkovics se potpuno složio sa Sarkotičem i tako su obojica zajedno odmah imenovali vladine savjetnike Defterdarovića i Petrovića za predstoj­ nike I (političkog) i IV (privrednog) odjela. Još iste noći od 21. na 22. X. poslali su u Beč zajedničkom ministru financija, nadležnom za upravu nad Bosnom i Hercegovinom, dva opširna brzojava. U njima je Sarkotić molio ministra Spitzmüller a da prihvati njegovu ostavku a osim toga je javio mini­ starstvu i o izvršenim promjenama u vladi. Sarkotić je očekivao da će 23. X, najkasnije 24, stići odgovor iz Beča, pa kad on nije stigao, poslao je svog zamjenika u Beč da pretpostavljenom mini­ stru usmeno objasni situaciju, a njega (Sarkotića) zatim telefonski ili telegraf­ ski obavijesti o rezultatu.61 Dvadeset i deveti listopad —zapisao je Sarkotić u svoj dnevnik62 - bio je dan političke rastave: »U Zagrebu je nova država Srba, Hrvata i Slovenaca u Saboru svečano objavljena, u prisutnosti svih staleža, pa čak i predstavnika vojske, a ta je manifestacija oduševljeno odjeknula na čitavom Jugu. U samom Sarajevu izgleda da je pretjerana radost Srba, čini se, u izvjesnoj mjeri umirujuće djelovala na Hrvate i Muslimane, ali žene i omladina pokazuju se već na ulici više s nacionalnim kokardama koje zatim općenito nose svi. Na večer je novoformirano bosansko Narodno vijeće upitalo da li bih bio sklon da ih idućeg dana primim, što sam i obećao.« Sutradan su Sarkotića posjetili Vojislav Sola, dr. Josip Sunarić i Vjekoslav Jalavić kao predstavnici Narodnog vijeća. Sarkotić ih je upitao što žele, a Sola i Sunarić su se pogledali, neodlučni tko će od njih prvi uzeti riječ. Na kraju je 317

Šola pozvao Sunarića riječima: »Daj, Ti počni!« Sunarić nije, na Sarkotićevo iznenađenje, tražio da preda vlast Narodnom vijeću, nego da 1) obustavi rekviziciju stoke za vojsku; 2) zabrani svaki izvoz iz Bosne i 3) pusti na slobodu preostale političke zatvorenike u Zenici i Travniku.63 Sarkotić im je odgovorio da će kažnjenike pustiti 4. studenog; da pristaje da obustavi svaki izvoz, izuzevši ugovorima utvrđene rekompenzacione tran­ sporte, no odlučno je odbio da obustavi rekvizicije. Pozvao je na to predstav­ nike II. i IV. odjela i naredio da dadu svoje stručno mišljenje o prvom zahtjevu Narodnog vijeća i o Sunarićevu prijedlogu da se osnuje centrala za stoku. Oba predstojnika složila su se sa Sarkotićem, ali je Sarkotić —budući da je Sunarić ustrajao pri svom prijedlogu o centrali - naredio šefu odjela Kellnern da to pitanje razmotri s privrednim odborom i domaćim bankama. Kad su ti činovnici izašli, nastavili su razgovor, ali nekako bez volje, jer predstavnici Narodnog vijeća još uvijek nisu htjeli položiti sve svoje karte na stol. Zbog toga je Sarkotić izjavio da vidi dolazak nove ere, da je spreman da dopusti da osobe koje imenuje Narodno vijeće rade u vladi pored predstojnika odjela, da Narodno vijeće može imenovati i budućeg zemaljskog poglavara kao i njegova zamjenika. Sarkotić ih je pozvao da svom snagom porade kako bi se sačuvao mir i poredak u Sarajevu i provinciji i upozorio da se posvuda stvaraju takozvana »vijeća« kojima bi se samo mogla stvoriti konfuzija u upravi, a da i u samom Sarajevu ima nezadovoljnika koji bi promjenu mogli tko zna na kakav način iskoristiti. Na Jelavićevo pitanje koga to misli, Sarkotić je odgovorio da misli na Sretena Jakšića i njegovu stranku (socijal-demokrati), jer je primio obavje­ štenje da su socijal-demokrati, zbog toga što ih se mimoišlo pri sastavu vlade, vrlo nezadovoljni. Izaslanici Narodnog vijeća stali su ga uvjeravati da im je najviše do održa­ nja mira, reda i sigurnosti —što se Sarkotiću, prirodno, neobično svidjelo —i zamolili su ga da ih primi sutradan, što im je Sarkotić i obećao. Dana 30. X. Sarkotićeva radio-stanica primila je naređenje ministarstva rata u Beču da vojne komande imaju staviti na raspolaganje narodnim vije­ ćima oružane snage radi održavanja reda i mira, a navečer je primila razne nepovoljne vijesti (o neredima, o ispadima protiv vojnih automobila, o osniva­ nju čeho-slovačke legije, itd.), ali ga je najviše iznenadila vijest koju mu je donio njegov šef štaba: radio-stanica je primila brzojav Vrhovne komande u Badenu u kojem se naređuje da smjesta u svim područnim jedinicama pro­ vedu glasanje o tome jesu li vojnici za Monarhiju ili za republiku! Zbog toga su još u toku noći budili pospane vojnike diljem Bosne i Herce­ govine i prisiljavali ih da se izjasne za Monarhiju ili protiv nje. Sutradan je Sarkotić saznao rezultat s područja njegove komande: 57% za monarhiju, 43% za republiku. Sarkotić je 31. X. primio delegaciju Narodnog vijeća, i to: Vojislava Solu, dr. Sunarića i dr. Halidbega Hrasnicu. Sunarić je upozorio Sarkotića na doga­ đaje u Zagrebu, gdje je već formirana vlada koja raspolaže svim ovlastima, pa je napomenuo da je došlo vrijeme da se to izvrši i u Sarajevu. Na taj potpuno jasan poziv Sarkotić je odgovorio delegaciji da je njega imenovao car i kralj za zemaljskog poglavara i da ga samo on može razriješiti dužnosti. Upozorio ih je 318

da je on ne samo poglavar u Bosni i Hercegovini nego i zapovijedajući general u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, pa da ne može i ne smije kao general bez naređenja napustiti ta dva mjesta. Sarkotić je na licima prisutnih izaslanika mogao pročitati razočaranje, a Sunarić je ponešto uzbuđeno odvratio: »Šta je bilo moguće u Zagrebu, mora biti moguće i u Sarajevu.« Sarkotić se s takvim mišljenjem nije htio složiti, a Sola je napomenuo da su oni samo izaslanici, da nisu ovlašteni da samo­ stalno donose odluke, nego da će Sarkotićevo saopćenje prenijeti pred plenum Narodnog vijeća. Sarkotić ih je još zadržao hoteći ih upozoriti na bogatstva Bosne. Na kraju ih je ponovno zamolio da budu strpljivi i da složno surađuju s njim do konačne predaje vlasti, jer je apsolutistički zemaljski poglavar u no­ vim uvjetima, po njegovu mišljenju, potpuno nemoguć; da je zbog toga on i predao ostavku i da se sada radi samo o formalno korektnom odlasku kako mu ne bi mogli predbaciti da je napustio mjesto bez naređenja. Appolonio mu je, oko pet sati poslije podne, donio nove vijesti: o velikim neprilikama sa »zelenim kaderom« u Prijedoru, o nedisciplini u marškompanijama koje su dosad održavale red u Banjoj Luci i Prijedoru, o pljački »zele­ nog kadera« u Zenici, o nemiru u gradu Sarajevu, o sastancima koje po gradu održavaju mladi, »boljševički« nastrojeni oficiri srpske, češke i slovenske na­ rodnosti, u kojima padaju oštre riječi na račun Konaka (Sarkotića) i komande itd.64 Zatim je primio generala Mattanovicha koji mu je raportirao o povećoj uznemirenosti duhova u gradu; izrazio je i bojazan da bi moglo doći do krvoprolića, pa da bi zbog toga možda najbolje bilo kada bi Sarkotić odstupio kao zemaljski poglavar Bosne i Hecegovine. To je Sarkotić odbio, ali mu je Mattanovich rekao da je o tome razgovarao s drugim generalima, da su svi tog mišljenja i da su spremni da kod Sarkotića učine kolektivni demarš koji bi mu olakšao povlačenje, s tim da se svi za nj zauzmu, ako bi došlo do komplikacija. Sarkotić je ponovio parolu o caru, zakletvi i jedinoj mogućnosti da odstupi (carevo razrješenje), a Matanovich ga je upozorio da gradom kruže glasine kako je u Beču i Budimpešti izbila revolucija, a iz Tuzle je stigla vijest da je Karlo otputovao u Tirol ili u Švicarsku. Rastali su se tako da je Sarkotić obećao Mattanovichu da želi prvo prespavati noć i uvjeriti se jesu li istinite vijesti o caru. Sutra će objaviti svoju odluku. U Sarajevu je sve išlo glatko: 1. XI. posjetili su Sarkotića Mattanovich, feldmaršal-lajtnant Halla i general-major Beran kao izaslanstvo tamošnjeg generaliteta. Mattanovich ga je pozvao da zbog nesumnjivog sloma Monarhije i odstupa monarha, kao i umirenja stanovništva i izbjegavanja sukoba i krvo­ prolića odstupi s položaja civilnog guvernera Bosne i Hercegovine. Istovre­ meno ga je upozorio da su svi generali solidarni sa Sarkotićem i da su spremni da se za nj zauzmu, ako bi bilo s koje strane došao prigovor zbog tog i takvog koraka. Sarkotić se odaslanstvu zahvalio i zamolio generale da u predsoblju priče­ kaju dolazak delegacije Narodnog vijeća i trojicu odjelnih predstojnika u vladi. Kad su se svi sakupili, pozvao ih je u svoju radnu sobu. Ušli su: spomenuti generali, barun Prileszky, Grassl i Baczynsky, kao i delegati Narod­ nog vijeća (Sunarić, Šćepan Grđić i dr. Halidbeg Hrasnica). Sarkotić im je 319

održao govor u kojem je najavio odluku da odstupi kao zemaljski poglavar. Porukovao se sa svima, a Sunarić ga je na to upitao, bi li htio pustiti na slobodu političke zatvorenike iz Travnika i Zenice. Sarkotić mu je odgovorio da sada oni imaju vlast; neka reknu dvorskom savjetniku Bauern da pošalje odgovarajuće naređenje u Zenicu i Travnik. Grđić je iskoristio priliku da primijeti kako s njim nisu pravedno postupali, a Sarkotić je upitao nema li delegacija još neke želje, što je Sunarić zanijekao, rekavši da je s a d a sve u redu. Povukao je Sunarića na stranu i upitao ga što je to bilo u vezi s telefon­ skim upitom iz Zagreba o Sarkotićevu hapšenju, a Sunarić se izvukao, rekavši da se radi o nesporazumu, itd. Napokon se Sarkotić oprostio od prisutnih, zadržavši na časak samo svoje službenike da im se posebno zahvali na učinje­ nom.65 Glavni odbor Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu donio je 2. XI. zaključak da povjerenici imaju sutradan, tj. 3. XI. u devet sati otići u vladu i preuzeti svaki svoj resor. U nedjelju, 3. XI. »prva narodna vlada Bosne i Hercegovine —izvještavale su sarajevske novine —preuzela je vlast u svoje ruke«.66 Ta primopredaja miroljubiva i »službouljudna« —gotovo bih rekao idi­ lična - veoma je nalik na scenu preuzimanja a. u. ratnog brodovlja u Puli 31. listopada. Ona je uvelike karakteristična za karakter čitavog »prevrata« u juž­ noslavenskim zemljama Monarhije uopće.67 5. Misija dr. Laze Popovića u Srbiji. —Poražena austrougarska vojska brzo se rasipala; i prije nego što je formalno bilo zaključeno primirje u Padovi (3. XI), vojnici su masovno žurili kući, i to kako s jugozapadne tako i s jugo­ istočne fronte; »zeleni kader« plijenio je posvud oko Zagreba; prolazili su vlakovi s mnoštvom vojnika u raznim pravcima; vraćali su se i ratni zaroblje­ nici, a i »zelenokaderaši« svojim kućama; puškaralo se noću po Zagrebu i provinciji, a gotovo nitko nije više htio služiti vojsku. Svima je ratovanja bilo preko glave i svi su htjeli samo kući. Kasarne s ono malo vojnika u Zagrebu, »vjernih« novoj vlasti (vladi Narodnog vijeća), praznile su se sve više, i ako je zatim ovdje ili ondje na teritoriju »Države Slovenaca, Hrvata i Srba« - tog provizorija od 29. X —i polazilo za rukom da nešto vojnika i oficira prikupe, to se imalo zahvaliti osjećaju naših ljudi da su neposredno n a c i o n a l n o ugroženi, kao i poduzetnosti nekolicine energičnih ljudi poput R. Maistera u Mariboru. Narodno vijeće u Zagrebu prvih je dana stajalo bez neke iole ozbiljnije organizirane i pouzdane oružane snage, sve dok nije srpski konjički potpukovnik Stevan Svabić, nakon povratka s ovećom grupom srpskih voj­ nika iz zarobljeništva, već u Ljubljani odvojio jedan dio i poslao ga pod komandom potpukovnika Borisava Subotića u Zagreb da se tamo stavi na raspolaganje Narodnom vijeću i formira »Srpski odred u Zagrebu«, a sam Svabić s jednim je dijelom transporta ostao u Ljubljani. Narodno vijeće u me­ đuvremenu je pokušalo da se, ipak, nekako osloni na vlastite snage, pa je zato njegov povjerenik za narodnu obranu dr. Mato Drinković 2. XI. i izdao svoj poznati, ali potpuno promašeni proglas o mobilizaciji, pozvavši pod oružje sposobne (do 40. godina), a oficire bez obzira na starost.68 320

Vodeći ljudi u Zagrebu (u prvom redu Svetozar Pribićević, stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije, najbrojnije grupe ne samo, prije, u Saboru, nego, tih dana, u Vijeću) dobro su osjećali da je zapravo sve u zraku. Zato je središnji odbor Vijeća —pritisnut nepovoljnim vanjskopolitičkim razvojem (Italija, prirodno, počinje izvršavati ugovor o primirju od 3. XI - svoju naj­ veću pobjedu za zelenim stolom u I. svjetskom ratu), izolacijom, izvanredno napetim unutrašnjopolitičkim stanjem i buntovnim raspoloženjem masa, iz­ morenih dugim ratovanjem, bez ozbiljnije vlastite oružane snage, bez pouzda­ nih vanjskopolitičkih informacija i veza, na terenu koji Saveznici tretiraju kao područje bivše Austro-Ugarske, tj. neprijateljsko —prihvatio formalno, na sjednici 4. XI, prijedlog Vitomira Korača: da Predsjedništvo Vijeća pozove u pomoć Antantine čete. No, već dan ranije, u nedjelju 3. XI, bila je u Zagrebu —na vijest o oslobođenju Beograda 1. XI —sastavljena posebna delegacija sa zadatkom da uspostavi vezu i organizira zajednički rad između Narodnog vijeća na jednoj te srpske vlade i Vrhovne komande na drugoj strani. Poraz Austro-Ugarske na Balkanu pretvarao se u rasulo i u srpsku VK stale su stizati sve bolje i strategijski sve povoljnije vijesti (da je Austro-Ugarska zatražila primirje; da su svi a. u. komandanti primili naređenje iz Budim­ pešte da mađarske trupe smjesta polože oružje i počnu pregovore o primirju; da je u Mađarskoj došlo do promjene režima, itd.). Nakon oslobođenja Beo­ grada i izbijanja srpske vojske u širokoj fronti na Dunav, Savu i Drinu sve su brojnije vijesti »iz preka« o uzmaku neprijateljskih snaga, neredima, kaosu i pljački. Tako je komandant Konjičke divizije 3. XI. javio komandantu I. armije (vojvodi Petru Bojoviću) da je nekoliko mještana Srba iz sela Sokolovca (kod Bazjaša) noću prešlo Dunav i prenijelo da se neprijateljska vojska razišla kućama i da su revolucija i anarhija u Mađarskoj u punom jeku. Vojnici uz poklike »Živio mir!«, »Živjela mađarska republika!«, »Živio Wilson!« razbi­ jaju i pljačkaju dućane u Beloj Crkvi, Vršcu i Temišvaru i razilaze se kućama; napadaju oficire i žandare, tjerajući ih da bace kokarde, perjanice i sablje, pa ih čak i ubijaju. To isto da pripovijedaju i srpski zarobljenici-vojnici koji su pobjegli iz ropstva. Taj neočekivano povoljan i brz razvoj i rasplet ponukao je savezničkog glavnokomandujućeg na Balkanu generala Franchet d’Espereya i srpsku Vrhovnu komandu da izmijene prvobitne planove o kraćem predahu. Novo naređenje je sada glasilo: da se srpska vojska ima » d i r e k t n o u m i ­ je š a t i« i prebaciti što brže svoje odrede u sve krajeve naklonjene jugoslaven­ skom pokretu (u Banat, Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, itd.). Ohrabren do­ brim vijestima, komandant Drinske divizije —u zoni Bojovićeve I. armije —već je 4. XI. poslao izviđačke odjele preko Save prema Sr. Mitrovici i Rumi i pa­ trole su predvečer tog dana bile u Klenku i Mitrovici. Sutradan, Konjička divizija prebacila je odrede kod Kovina, Divića i drugdje preko Dunava i nji­ hovi su prednji dijelovi podišli Zlatici i Bazjašu. Sto je, međutim, bilo najvaž­ nije: na dva mjesta fronte pojavili su se mađarski parlamentarci da traže primirje! Delegacija Vijeća u Zagrebu za uspostavljanje kontakta sa srpskom vla­ dom i Vrhovnom komandom sastojala se prvotno od tri člana: dva civila (dr. Bogdan Medaković, predsjednik Sabora, i dr. Laza Popović) i jednog ofi­ cira (major Dragutin pl. Perko). Misija je imala otputovati u susret srpskim 321

trupama sa zadatkom da »negdje na balkanskom ratištu« (vjerojatno kod Niša!) pronađe srpsku VK, regenta Aleksandra i članove vlade, da im službeno saopći prelomnu odluku Sabora od 29. X, da orijentira članove vlade o poli­ tičkoj i vojnoj situaciji koja je nastala slomom Austro-Ugarske u njenim južno­ slavenskim zemljama, da podnese prve želje Narodnog vijeća (u prvom redu poziv srpskoj vojsci da dođe na teritorij Hrvatske i Slavonije) i da se dogovori o prvim smjernicama za izgradnju nove buduće zajednice. Za taj put preko Slavonskog Broda i Indije stavit će im se na raspolaganje posebna kompozi­ cija, s tim da na jedan vagon utovare osobni automobil za put po Srbiji u susret regentu i vladi. Međutim, Medaković je iznenada izjavio da ne može putovati jer je star i bolestan pa se boji da neće moći podnijeti tegobe takvog puta i neka mjesto njega ide netko drugi. Tako je umjesto Medakovića usko­ čio saborski zastupnik i disident Koalicije Valerijan Pribićević, Svetozarev brat. Medakovićevim odustajanjem prvo mjesto u misiji —i formalno - pri­ palo je Laži Popoviću, rođenom Srijemcu (Sr. Karlovci 1877. god.), dugogo­ dišnjem liječniku u Zagrebu, a kasnije i profesoru Medicinskog fakulteta, koji je tada uživao osobno povjerenje sve moćnijeg i utjecajnijeg faktora u Narod­ nom vijeću: kuma Sv. Pribićevića. Članovi izaslanstva u toku ponedjeljka (4. XI) primili su adekvatna pisma, usmene upute, dopis predsjedništva Vijeća upućen regentu kao vrhovnom komandantu i potreban novac, a tog dana je pala odluka da misija putuje vlakom sutradan, 5. studenoga. Sam Popović priznaje da je bio izabran u misiju na prijedlog Svetozara. Potpredsjednici Vijeća su mu osobno predali pismo regentu u kojem je os­ novno bila molba predsjedništva Vijeća da srpska vojska odmah uđe u Hrvat­ sku i Slavoniju. Pismo je nosilo potpise Pavelića i Pribićevića. Popović je preuzeo i akt dr. Drinkovića (Zagreb, 4. XI. 1918) upućen »vladi srpske dr­ žave«.69 U njemu Drinković piše da će vojska bivše Austro-Ugarske koja se nakon poraza vraća u svoje krajeve po svoj prilici zbog nestašice hrane biti pretvorena u hordu koja hara i pljačka. Kako Narodno vijeće treba da štiti od tih nedaća naše zapadne granice, obraća se bratskoj srpskoj vladi da im po­ mogne da zaštite zemlju i stanovništvo Srijema i istočne Slavonije i Vijeću stavi svoje čete na raspolaganje otprilike na pruzi Osijek—Samac. Budući da su oni —država Slovenaca, Hrvata i Srba - proglasili potpunu nezavisnost od bilo kojih veza s bivšom Austro-Ugarskom i habsburškom dinastijom, spremni da sveopća konstituanta svih Slovenaca, Hrvata i Srba odluči o skupnoj državi - piše Drinković —to se nadaju da će srpska vlada udovoljiti toj bratskoj molbi. Ujedno obavještavaju vladu da su odaslali izaslanike koji »imaju u gor­ njem smislu stupiti u dodir sa vladom srpske države«, i to kao građanskog izaslanika dr. Bogdana Medakovića i dr. Lazu Popovića, a kao vojnog majora Dragutina pl. Perka. —Akreditivno pismo (od 4. XI) za šefa misije glasilo je da se on ovlašćuje da može stupiti u dodir sa srpskom vladom u ime Narodnog vijeća SHS, a da je pobliže instrukcije dobio usmeno od predsjedništva Vijeća. Prije nego što su u utorak krenuli na put, Lazu Popovića primili su pot­ predsjednici Vijeća zajedno i svaki za sebe. Tom su mu prilikom —prije nego što su ga predali Popoviću u ruke - pročitali pismo koje je imao ponijeti. Sv. Pribićević —koji je Popoviću k tome bio još i kum! - rekao mu je u četiri 322

oka da situacija zahtijeva da se uopće ne obazire na ono što stoji u Drinkovićevoj predstavci (da srpska VK stavi trupe na raspolaganje Narodnom vijeću i s t o č n o od činije Osijek—Samac, što mu je Drinković i usmeno nekoliko puta potvrdio), nego da u n j e g o v o ime traži da srpska vojska ide što više na zapad i preko te linije. Laza Popović se sjeća da je na to odvratio: »Pa to je do Zagreba!«, a Svetozar mu je odgovorio: »Razumije se, najmanje do Za­ greba.«70 6. Kalendar putovanja. 5. studeni. Na glavnom kolodvoru u Zagrebu stajala je tog jutra kompozicija kojom je izaslanstvo imalo otputovati. Sasto­ jala se od lokomotive i tendera, salonskih kola, jednog otvorenog teretnog vagona za automobil koji su povezli sa sobom te dva vagona za odred vojnika s dva mitraljeza. Vojnicima je komandirao jedan rezervni kapetan, inače u ci­ vilu profesor gimnazije. I krenuli su prema Sisku. »Hteo sam da se žurimo —piše sam Popović71 —pa da što pre stignemo na Savu, na granicu. Nismo znali na kome mestu da se onda iskrcamo, ali smo se odlučili da žurimo. Osećalo se u Zagrebu nešto nesigurno, neodređeno, ne­ jasno i muklo. Od Siska smo išli mnogo pažljivije i sporije. Sa nama je pošao iz Zagreba jedan viši saobraćajni činovnik. Stajali smo na svakoj stanici, i onda bi taj činovnik pregledao stanje stanice, izdavao naređenja za dalje putovanje i o tome odmah obaveštavao natrag u Zagreb. U Brodu smo bili tek posle podne, a u Vinkovcima dockan uveče.« U Sid su stigli oko 22 sata, pa zatim pošli dalje: Kukujevci, pa napad »zelenog kadera«, pa Martinci, i negdje oko ponoći, Sr. Mitrovica. Tu su se sastali s dr. Milanom Kostićem, upraviteljem kaznionice i predsjednikom mjesnog odbora Narodnog vijeća. Upoznali su u njegovu društvu komitskog kapetana M. Miloševića, koji je s nekoliko komita bio stigao u Mitrovicu. Od njih su dobili svježe informacije o situaciji u Srijemu, a zatim su pošli dalje. Srpske patrole upućene iz Klenka preko Save stupile su tog dana telefonski u vezu s dr. Žarkom Miladinovićem u Rumi i od njega saznale da u okolnim selima ima malo zaostalih neprijateljskih vojnika i da je dan ranije započelo odstupanje neprijateljskih snaga. U Beograd su tog dana stigli lađom iz Zemuna opunomoćeni izaslanici zemunskog Narodnog vijeća: dr. Živan Bertić, Steva Karaman i Jovan Veselinović, i komandantu Dunavske divizije potvrdili već primljen izvještaj da su se Nijemci povukli. Zamolili su tom prilikom komandanta da im pošalje i naj­ manji dio trupa za održanje reda, a upozorili su i na to da se u Zemunu nalaze još četiri lađe. Komandant je na to naredio da se spremi jedna četa 7. pješadij­ skog puka i istom lađom kojom je zemunsko izaslanstvo bilo došlo prebaci u Zemun. Navečer je stigla u štab Moravske divizije delegacija Narodnog vijeća iz Pančeva, i to: svećenik Božidar Kovačević, Mića Mićić, poručnik fregate sa zaplijenjenog monitora »Bodrog« i potporučnik Bogdan Aleksić. Izjavili su da je varoš organizirana, da su formirali gradsku gardu koja patrolira gradom, a vodi je jedan Srbin —bivši austrijski pukovnik —da je sve spremno za doček srpske vojske koju željno i s radošću očekuju i da je varoš sva u srpskim 323

zastavama. U isto su vrijeme saopćili da se kod Pančeva i kod sela Borce nalazi najviše oko 1000 njemačkih vojnika sa tri topa koji su tamo zadržali, kažu oni, radi zaštite njemačkog življa u strahu od eventualnog napada srpskog stanovništva. Komandant divizije sporazumio se s izaslanstvom da se delega­ cija sutradan vrati u Pančevo, da Narodno vijeće odmah uputi ultimatum njemačkim trupama da se udalje, a komandant će potom narediti prebacivanje jedne srpske čete u Pančevo. Uputio je s delegatima u Pančevo i jednog oficira u civilu da mu o svemu podnese izvještaj. U to vrijeme stiglo je u štab Drinske divizije izaslanstvo Narodnog vijeća iz Osijeka: dr. Jovan Kockar, advokat u Osijeku, Vladimir Malin, arhitekt, arti­ ljerijski kapetan Milenko Petrović i Todor Skrbić, novinar iz Osijeka, bivši korespondent Srpskog presbiroa i Petrovaradinske telegrafske agencije u Bu­ dimpešti. Izjavili su da je u Austro-Ugarskoj zavladala anarhija; vlasti ne postoje koje bi sa sigurnošću mogle provesti u naređenja Narodnog vijeća; narod uvelike pljačka državnu imovinu, a prijeti opasnost da će uskoro početi i pljačka privatne imovine, naročito imanja većih spahija; za sada je Osijek središte nereda, a prijeti velika opasnost da to pljačkanje prijeđe u potpunu anarhiju. Za situaciju u okolici Petrovaradina nisu mogli ništa sigurno reći jer su se do njihova odlaska tamo nalazile njemačke trupe. Da bi se svemu tome stalo na put, izjavili su: »Zelja je Narodnog vijeća SHS sa teritorije bivše austro-ugarske monarhije, da srpska vojska što pre dođe na teritorije Hrvat­ ske i Slavonije poglavito u Srem i Slavoniju, gde se pljačke sve više i više šire, te je velika bojazan, da će se to stanje sve više pogoršati i izazvati građanski rat, a tim više što imade veliki broj ruskih zarobljenika, koji ne samo da pljačkaju već šire i boljševičke ideje a oružane snage nema, da bi se tome stalo na put, pošto ponovna mobilizacija naređena od strane Narodnog veća nije za sada uspela. Prelaz trupa u Srem i Slavoniju ne bi bio skopčan sa teškoćama, jer neprijatelj ne brani prelaze a prevoznih sredstava ima kod Sapca, Mitrovice i Rače, a kod Brčkog i željeznički most —i sve se to nalazi u rukama Narodnog veća. Pored toga, pitanje o ishrani trupa dalo bi se vrlo lako riješiti, pošto hrane ima u izobilju, jer rekvizicija ovogodišnjih useva i ostalih plodova nije bila izvršena, već je samo popisana.« Dalje su izrazili želju: »Da se od mesnog stanovništva oduzme oružje, da se na njega utiče da izvršava naređenja svojih mesnih i vojnih vlasti, naročito u pogledu izvršenja mobilizacije i najzad da se ima u vidu, da će u hrvatsko-slavonskim železnicama zaostati veliki broj železničara Mađara, koje bi trebalo štedeti, te da se rad na železnicama ne bi prekidao njihovim uklanjanjem.« 6. studeni. Tog jutra stigli su u Rumu i odsjeli kod dr. Miladinovića. Tu su primili vijest srpskih konjičkih komiteta tu je vijest šef stanice potvrdio —da se već kraj prve stražarnice nalazi neprijateljska patrola, pa su zato promijenili smjer puta i odlučili skrenuti s glavne pruge i nastaviti put u Klenak na Savi. No, prije nego što su pošli, nagovorili su pred Rumom bataljon Čeha, bivših austrougarskih vojnika (700 vojnika i desetak oficira) da uz novčanu nagradu idu kući preko Zagreba i da ondje ostanu bar nekoliko dana. L. Popović je, naime, dobro znao da novoj »vlasti« u Zagrebu trebaju što brže odredi redovne vojske, da je to želja čitavog Narodnog vijeća, a posebno Sv. Pribićevića. To je Popović povjerio Miladinoviću i tako su oni počeli pre324

govore s tim Česima, stavljajući im na raspolaganje lokomotivu kojom je izaslanstvo upravo stiglo iz Zagreba, a praznih je vagona u Rumi u tom času bilo koliko god srce poželi. Od njih su zatražili samo to da putuju kući preko Zagreba i da tamo ostanu bar nekoliko dana. Računali su - kako priznaje sam Popović - da bi se dotlejnogao zavesti red ili bi neko drugi pritekao u pomoć. Međutim, taj bataljun Čeha pristajao je da ode kući preko Zagreba, ali je za »dangubu« odlučno tražio oko 75.000 kruna. Stoga je valjalo na brzinu naba­ viti novac u Rumi. Izaslanici su spremno potpisali mjenicu (Popović za Na­ rodno vijeće, a Valerijan Pribićević za manastir Jazak) i tako su odmah dobili novac. Pred podne istog dana glavnica bataljuna (500 vojnika i 10 oficira) ukrcala se u Rumi i otputovala u Zagreb. Stigavši u Klenak, delegati su sišli s vlaka i prešli Savu. Na desnoj obali sastali su se s konjičkim potpukovnikom Đorđevičem, komandantom 2. ko­ njičkog puka, i stigli u Sabac. Prema informacijama koje su tamo primili, srpska vlada nalazila se tog časa u Kruševcu ili Nišu, Vrhovna komanda u Kragujevcu, a komanda Drinske divizije u Valjevu. Nakon zadržavanja u Sapcu, izaslanstvo je istog poslijepodneva krenulo autom u Valjevo. Tamo ih je primio načelnik štaba divizije Lj. Marić, a zatim i sam komandant pukov­ nik Krsta Smiljanić. L. Popović je razgovarao s njim i Smiljanića »o svemu tačnije i opširnije obavestio« (da u Austro-Ugarskoj ne postoji monarhija nego anarhija; da vlasti ne postoje; da narod pljačka državnu imovinu i da će pljačku prenijeti i na privatnu; da miljuni propadaju, a da je centar nereda grad Osijek; da je želja Narodnog vijeća da srpska vojska prijeđe što prije jer prijeti građanski rat), ali mu Smiljanić nije mogao precizno reći, gdje je za­ pravo saveznički glavnokomandujući, gen. Franchet d’Esperey, no obećao mu je da će u svom djelokrugu učiniti sve što može. Na to su se obratili Mariću i Marić je telefonirao ovamo i onamo i, na kraju, negdje oko pola noći, saopćio im je da je komanda I. armije na putu u Beograd, da delegacija ima sutradan otputovati tamo i javiti se komandantu armije vojvodi Bojoviću. Pokušali su telefonski dobiti vezu sa Zagrebom da bi javili dotadašnji tok i rezultate putovanja, ali vezu nikako nisu mogli dobiti. U Valjevu su izaslanici prisustvovali i velikom banketu, gdje su govornici u govorima pozdravljali i slavili bratstvo i ujedinjenje. Vrhovna je komanda tog dana izdala ovaj komunike: »Naše trupe preba­ cuju se preko Dunava i Save gdje ih stanovništvo poziva i oduševljeno doče­ kuje. Tako, naši delovi su u Moldavi, Bazjašu, Kovinu, Pančevu, Zemunu, Klenku i Mitrovici, produžujući i dalje na sever. U Bosni, naše jedinice su u Višegradu gde su dočekane svečano i odakle vozom odlaze za Sarajevo, po pozivu Vlade i Narodnog Veća. Predsednik vlade je Atanasije Sola. Proklamovano je Ujedinjenje sa Srbijom i Jugoslavijom. Veliki broj naših zarobljenika iz Austrije vraćaju se u Srbiju, mnogi od njih zadržani su od stanovnika Srema i Banata kao narodna garda. Severno od Dunava i Save nalazi se znatna količina trena i stoka, koju su Austrijanci i Nemci odveli iz Srbije, sve će to biti vraćeno u Srbiju. Pet ispravnih parobroda nađeno je u Zemunu, a zaplenjen je i jedan monitor, sve će ove lađe biti odmah upotrebljene. Austrijska i mađar­ ska vojska više ne postoje. Nemačkih odeljenja ima još po gde gde, naročito u Banatu.« 325

Komandant I. armije obavijestio je VK da je naredio da se prebace tajna izviđačka odjeljenja prema Mitrovici, Rumi i Indiji, a javio je, osim ostaloga, i to da se u Srijemu masa neprijateljskih vojnika predaje narodnoj vojsci (vojsci Narodnog vijeća). Tog jutra oko 10 sati stigli su u Beograd izaslanici iz Novog Sada i Petrovaradina, i to: predsjednik Srpskog narodnog odbora dr. Ignjat Pavlas, Dušan S. Monašević, Dušan Marković i Petar Lazić iz Novog Sada te zapovjednik petrovaradinske tvrđave Franjo Malin i gradski senator Milan Vidman iz Petrovaradina. Odmah su ih doveli komandantu Dunavske divizije i delegati su izjavili: »1) Da se Nemci još nalaze u Petrovaradinu, da su poseli položaje za štićenje njihovog povlačenja, da odstupaju u redu i dalje; drže da će se i poslednji nemački delovi povući u toku noći ili sutra do podne. 2) Da je u Ugarskoj potpuna anarhija, da vojske nema, jer su vojnici pobacali oružje i otišli svojim kućama. 3) Da je sva teritorija do Oseka slobodna i spremna - organizovana da dočeka Srpsku vojsku. 4) Da je počeo i kod njih da se širi nered i da su oni zadržali 2000 naših vojnika —zarobljenika —naoružali ih i gotovi da sa njima održe red. Nemci prolaze pored ovih naših vojnika i ništa ne rade, ma da znaju da su to zarobljenici koji se vraćaju u Srbiju. 5) Mole da sa njima pođu odmah nekoliko naših vojnika, oficira i podoficira u Petrovaradin, da organizuju vojsku od naših tamo zadržatih vojnika. 6) Da je nužno, da što pre tamo dođe naša organizovana vojska radi uvođenja reda.« Saslušavši želje delegata, smjesta su pozvali štab I. armije i sve prenijeli vojvodi koji je smjesta odobrio da komandant divizije uputi u Petrovaradin, zajedno s iza­ slanstvom, potreban broj oficira i podoficira radi organizacije vojnika zarob­ ljenika zadržanih tamo. Upravo ti vojnici ući će 9. studenog, svečano dočekani i toplo pozdravljeni, u Novi Sad dolazeći iz Petrovaradina, predvođeni konjič­ kim majorom Vojislavom Bugarskim, a da nitko u onom oduševljenju nije pri tom primijetio da se uopće ne radi o srpskim odredima sa solunskog fronta! 7. studeni. Nastavili su putovanje automobilom, ali su zbog dva defekta na gumi stigli samo do Obrenovca, gdje su se upoznali s komandantom 9. pješa­ dijskog puka potpukovnikom Miloševićem, komandantom artiljerijskog diviziona potpukovnikom Milisavom Antonijevićem i drugima, a Laza Popović je telefonski razgovarao sa štabom I. armije u Beogradu, tražeći od njih jedan automobil, jer auto delegacije nije više bio upotrebljiv. Načelnik štaba VK vojvoda Zivojin Mišić —ne znajući za sve to —telegra­ mom je javio Bojoviću da treba doći u direktnu vezu s jugoslavenskom vladom u Zagrebu kako bi se uzajamno informirali o situaciji na srpskoj i na njihovoj strani, a i zato da se slože u pitanju budućeg zajedničkog rada. Zato: ako ima telefonsku ili telegrafsku vezu sa Zagrebom, neka se Bojović sporazumije direktno s njima, da što prije pošalje u Beograd jednog člana vlade. Ako veze nema, neka najhitnije pošalje u Zagreb jednog višeg inteligentnijeg oficira kako bi im izložio potrebu da jedan član vlade dođe u Beograd. »Sve ovo —naređuje Mišić —treba da ima karakter, da potiče od vas, a ne od Vrh. [ovne] Komande.« Komandant 9. pješadijskog puka sa svoje je strane iz Obrenovca obavije­ stio Bojovića da su iz Zagreba stigli V. Pribićević i L. Popović, akreditirani od Narodnog vijeća SHS. Njihova se misija sastoji u ovome: da zamole srpsku 326

vladu da što prije i bez oklijevanja pošalje trupe u ova mjesta: u Rijeku oko 500 vojnika s oficirima da bi afirmirali hrvatski teritorij pred Talijanima koji se tamo iskrcavaju; da se formacija od 1000 vojnika s izabranim oficirima za taj posao pošalje u Zagreb da odnese formalan pozdrav kraljevine Srbije Narodnom vijeću, da mu se stavi na raspolaganje, jer Vijeće momentano ne raspolaže potrebnom organiziranom silom, a postoji temeljna sumnja da u Zagrebu može doći - navodi se u brzojavu - do velikog pokreta austrijskih elemenata: frankovaca i Seljačke stranke, a protiv Narodnog vijeća; da se što prije, a po mogućnosti i što više trupa pošalje u Bačku i Banat zajedno sa savezničkim trupama (Francuzima) radi utjecaja na mađarsko javno mišljenje i mađarsku vladu; da se posjedne čitav teritorij Slavonije z a p a d n o (!) od linije Osijek—Samac do Zemuna. Već sada mogu izaslanici javiti da ulazak srpskih trupa ne može nigdje naići ni na kakav otpor, jer u čitavoj Austro-Ugarskoj vlada užasan nered osim u Češkoj; raspoloženje našeg naroda u Vojvodini bezuvjetno je u prilog Srbije, pa je prijeko potrebno voditi o tome računa; detalje će saopćiti usmeno u Beogradu zajedno s vojnim izaslanikom Vijeća, samo što oni mole (Popović i Pribićević) da se s vojnim izaslanikom (majorom Perkom) ne upuštaju u principijelne političke razgovore. Bojović je na to, primivši taj telegram iz VK, odgovorio Mišiću kratko: »Pošto su došli delegati narodne vlade u Zagrebu, to molim za dalje naređe­ nje.« Predvečer toga dana (u 17.30 sati) stigao je u Beograd glavom Franchet d’Esperey, u pratnji načelnika operativnog odjela VK pukovnika Danila Kalafatovića, da počne pregovore o primirju s predsjednikom nove mađarske vlade grofom M. Kärolyiem koji je već bio stigao lađom iz Novog Sada.72 Zato je Vrhovna komanda posebnim brzojavom obavijestila ministra vojnog, šefa sekcije za vezu u štabu F. d’Espereya majora M. Marinkovića, komandanta I. i II. armije i komandanta Francuske istočne vojske: »I. armija: Prebačeni delovi kod Gradišta ušli su u selo Zlaticu jugoistočno od Bele Crkve, a u Pančevu i Zemunu naše je trupe oduševljeno dočekao narod i njegovi prestavnici. U Sremu su prestavnici naroda zadržali naše zarobljene vojnike u Austriji i od njih i meštana obrazovali jedinice Narodne garde. U 16 časova, stigla je u Beo­ grad jedna Mađarska lađa sa predsednikom Mađarskog Ministarstva Kärolyem i ministrom bez portfelja Oskarom Bakonjijem,73 koji su došli u cilju pregovora za primirje. II. armija: Na molbu Narodnog veća za Bosnu i Herce­ govinu, upućen je danas jedan odred vozom za Sarajevo. 45. austrijska divizija napušta Bosnu i ide severu preko Broda i Siska. Iz sviju pokrajina Jugoslovenski predstavnici narodni traže po koju jedinicu Srpske vojske, da bi ih mogli svečano dočekati kao svoje oslobodioce.« Međutim, mađarska delegacija uskratila je da prihvati predložene joj uvjete primirja (»konvenciju o primirju«), već je zatražila šira objašnjenja iz Pariza, pa su se operacije —na zadovoljstvo srpske VK —imale nastaviti. Sam Kärolyi je još u toku noći (7/8. XI) otputovao iz Beograda. 8. studeni. U Beograd su izaslanici Narodnog vijeća stigli iz Obrenovca autom već prije podne. U štabu armije prvo ih je primio načelnik štaba pukov­ nik Emilo Belić, a zatim su stupili pred vojvodu Bojovića. Dakako, Bojović je bio u toku. Iz Obrenovca je bio već obaviješten o svrsi 327

dolaska delegacije iz Zagreba, a osim toga imao je —najvjerojatnije —u ru­ kama Mišićev odgovor iz Niša na njegov telegram od 7. XI. u kojem voj­ voda Bojović traži daljnja naređenja u vezi s dolaskom izaslanstva iz Za­ greba. Mišić je u tom odgovoru Bojoviću javljao da odobrava da Bojović u svemu postupa prema zahtjevima izaslanika Narodnog vijeća iz Zagreba. Uopće, Bojović neka nastoji da srpske trupe prodiru što dublje u zemlje bu­ duće Jugoslavije, naročito u Bačku i Banat, a izaslanici da čekaju dolazak regenta koji stiže u Beograd sutradan (9. XI). Potrebne oficire koje delegati traže neka vojvoda odredi iz svoje armije. Dr. Popović i major Perko predali su mu akreditivna pisma, a V. Pribićević predstavio se bez akreditiva. Bacivši prvo pogled na pisma, Bojović je zatim primio pismenu (Drinkovićevu) predstavku Narodnog vijeća da je pročita i dostavi srpskoj vladi. Pošto je vojvoda tu predstavku pročitao i načelno usvojio, zatražio je njegov načelnik štaba pismenu predstavku u smislu instrukcija koje je izaslanstvo bilo primilo i Perko je na to, u skladu s primljenom Drinkovićevom instrukcijom, opisao opširnije što sve misija traži. Vlada Narodnog vijeća SHS —piše Perko —u svom dopisu ukratko iz­ nosi za što moli srpsku vladu, dok primljenu instrukciju Perko izlaže pota­ nje na zahtjev puk. Belića. Prilike u zemljama vlade Narodnog vijeća poz­ nate su iz usmenog izlaganja izaslanstva. Vlada Narodnog vijeća moli da joj manji dijelovi srpske vojske u istočnoj Slavoniji i Srijemu (dakle: i s t o č n o od Osijeka i Samca) pruže potporu da se održi poredak, da se osigura funk­ cioniranje svih prometnih pruga, zaštiti život i imetak, spriječi svako ošteće­ nje dobara i pljačkanje, osiguraju rudnici kao i sva ploveća narodna dobra na Savi i Dunavu, konačno da se stanovništvu zapadne Hrvatske i grada Zagreba osigura prehrana iz Slavonije i Srijema. Ponajprije mole tu pripo­ moć da uzmognu uspostaviti promet na njihovoj glavnoj željezničkoj pruzi od Zemuna prema Brodu, da što prije i što više prevezu hrane u zapadne krajeve. U tu svrhu mole da prostor od Beograda do Novog Sada zaposjedne otprilike jedan puk, a drugi da se potisne u prostor grada Vinkovaca, odakle će dijelovima toga puka zaposjesti sve željezničke pruge u okolici Vinkovaca i zaštititi gradove: Brod, Osijek, Vukovar i druga mjesta na istoku i osigurati prometna sredstva, ukrcane lađe i brodove na Dunavu uz Frušku goru. Kao oficir za vezu između vlade Narodnog vijeća u Zagrebu i srpske vojske određen je on (Perko). O upućivanju srpskih četa u Zagreb i Rijeku - isticao je Perko na kraju svoje promemorije —nije dobio instruk­ ciju ni punomoć od pretpostavljenih te stoga moli da se u tom pitanju obrate Popoviću i Pribićeviću. Osim toga, Perko je Bojovića usmeno obavijestio da je željeznička pruga Rijeka-Beograd (Zemun) ispravna; da raspolaže voznim parkom sa po 12 vlakova za 24 sata u oba pravca; da je dobar rudnik kamenog ugljena u Vrdniku u Fruškoj gori, a da plovnog parka ima na Dunavu (između Vu­ kovara i Novog Sada), na Savi (s obje strane Broda) i Dravi; da mu broj parobroda nije poznat a šlepova ima 1000 (svaki za po 50 vagona). Laza Popović i V. Pribićević razgovarali su i s dr. Momčilom Ninčićem, ministrom građevina u Pašićevoj vladi, koji je prvi od članova vlade bio 328

stigao u oslobođeni Beograd. Ninčić im je tom prilikom rekao da sutradan (9. XI) dolazi iz Kragujevca u Beograd regent zajedno s načelnikom štaba Vr­ hovne komande. Odmah poslije razgovora s njima, Ninčić je telegrafski informirao zamje­ nika odsutnog (u inozemstvu) predsjednika vlade, ministra financija St. Protića da je iz Zagreba stigla deputacija s punomoćjem Narodnog vijeća. Izaslanicimoledase p o š a 1j e s r p s k a v o j s k a u Z a g r e b i Ri j e k u , j e r s e boje nereda, a osim toga da vojska okupira trojednicu istočno od linije Osi­ jek—Samac. Tamošnji Srbi vrlo se dobro drže; traže jedinstvo po svaku cijenu sa Srbijom, s dinastijom. Mnogi Hrvati zaziru od tog jedinstva i željeli bi republiku. Ninčić je izjavio izaslanicima da Srbi na tom pitanju neće praviti nikada koncesije; zna se, inače bi se stvorila odvojena država Srba i država Hrvata. Tako uostalom misle svi Srbi iz trojednice, a u deputaciji su Pribićević, Popović i jedan Hrvat major —zaključuje Ninčić svoj brzojav Protiću. U tom razgovoru s Ninčićem Laza Popović —čim mu se pružila prilika da razgovara s njim u četiri oka —otvoreno je zapitao: »Zaboga, recite mi istinu, što je sa solunskom aferom, kako je to bilo?« Ninčić mu je na to »veselo, brzo i sigurno« odgovorio: »Molim Vas lepo, ta je stvar sasvim u redu. Zbilja je spreman atentat, Apis i drugovi zbilja su krivi, pa su tako i kažnjeni, ne brigajte dakle, azijski se nije postupalo nego evropski, lepo je da i Vas ta strašna stvar dira i uzrujava, mi smo to i predviđali, pa smo sve podatke objektivno i tačno pokupili u jednu knjigu, debelu, veliku, istinitu knjigu, eto je tu na stolu, uzmite je —sve je u njoj istina i samo istina, pročitajte je i bićete umireni, pa tako kažite i drugima.. .!«74 Popović je prešao iz Beograda u Zemun i iz Zemuna telefonski razgovarao sa Zagrebom (Narodnim vijećem) i tom prilikom poručio: 1. da je apsolutno potrebno da povjerenik za promet Većeslav Wilder dođe u Brod, Vinkovce i Zemun kako bi se tako sastao s ministrom Ninčićem radi uspostave saobra­ ćaja i zajedničkog rada. Wilder neka odredi mjesto i dan sastanka, a odgovor treba javiti srpskom komandantu u Zemunu potpukovniku Božidaru Tucakoviću. 2. Zemun treba benzina; automobili stoje. Zato neka iz Zagreba dirigi­ raju raspoloživi benzin u Zemun. 3. Valerijan Pribićević postavljen je za kon­ zularnog agenta Narodnog vijeća pri srpskoj vladi radi kontrole nekih deputa­ cija što dolaze iz Beograda [vjerojatno u Beograd —opaska B. K.]. 4. Sto se tiče želje Narodnog vijeća da srpske trupe zaposjednu teritorij Hrvatske i Slavo­ nije, postignut je sporazum i s vojskom i s vladom. 5. Srpska će vlada što prije u Zagreb dirigirati sanitetski materijal. 6. Isto tako poslat će potrebnu hranu za Liku preko Rijeke, pa je ta hrana već tamo i poslana. 7. Ona namjerava da u Rijeku pošalje trupe iz Srbije (za Zagreb i Ljubljanu i za samu Rijeku); te bi trupe pozdravile Narodno vijeće i stavile mu se na raspolaganje. Uglavnom bi imale zadaću da budu protuteža talijanskoj pohlepnosti. 8. Je li već stiglo u Zagreb —pitao je Popović —500 Ceha koji su s oficirima prekjučer otišli iz Rume? 9. Nota Narodnog vijeća od 4. novembra (zapravo 3. XI) još nije stigla u Beograd, ali će je donijeti predsjednik vlade Pašić koji sutra stiže.75 10. U Srbiji je sistematski uništena željeznička mreža i razrušeni mostovi, pa se zato artiljerija, tren i teže trupe nalaze još uvijek na južnim granicama Srbije, dok su glavne čete već stigle na njenu sjevernu granicu. Francuske i britanske 329

pionirske trupe popravljaju brzo sve razrušeno, pa se nadaju da će za nekoliko dana biti ovdje i tren. 11. U Zemunu nije ništa poznato o dobrovoljnoj mobili­ zaciji jugoslavenske vojske. 12. Srpske su trupe stigle na sjever ovako: a) u Bačku i Banat prelaze iz Smedereva; b) Bojovićeva armija stoji na liniji: Slankamen—Indija—Novi Karlovci —iznad Rume — iznad Mitro vice sve do Iriga. Čitav je teritorij zauzet bez ikakva boja; mađarske i njemačke trupe razoružavaju bez sukoba; b) armija Stepe Stepanovića koja je išla prema Bosni prešla je Drinu kod Višegrada i otišla prema Sarajevu; tu su ponajviše južnoslavenske legije. 13. Jesu li oficiri kao Marić i natporučnik Jovkić stigli u Za­ greb? 14. Je li došao Antantin odgovor na notu Narodnog vijeća od 4. XI (tačno: od 3. XI)? Zagreb je sa svoje strane —u toku tog telefonskog razgovora sa Zemunom - prenio Laži Popoviću ove informacije (koje je Popović odmah zatim prenio dalje): talijanski komandant u Trstu naredio je da njihovi vlakovi ne saobra­ ćaju dalje od Divače i prekinuo telegrafsku i telefonsku vezu. Rezultat je obustava vlakova, pa se naši naoružani mornari (a i mađarski i njemački) moraju iskrcavati u Divači, odakle idu pješice okolo, što destruktivno djeluje na svijet. Primljena je vijest da Talijani u Istri i Dalmaciji proširuju okupaciju i proglašavaju svoja suverena prava. Zagrebačko Narodno vijeće uputilo je zbog tog talijanskog tretiranja protest Antanti. Protestna nota poslana je u Sr­ biju 4. novembra i to radio-telegrafski i Hughes-aparatom u Koprivnici i Va­ raždinu. Mađarski mornari puškaraju na naš narod. Ubijeno je 40 ljudi, a je­ dan katolički župnik obješen.76 Poslana je pomoć iz Zagreba, ali se ne zna hoće li stići na vrijeme. Gen. Sarkotić je noću doveden sa svojim štabom iz Broda u Zagreb i interniran. Kod Brčkog se nalazi jedna naoružana mađarska divizija koja prijeti prijeći u Slavoniju i tamo pljačkati. Na notu Narodnog vijeća poslanu Antanti povodom Antantinih uvjeta primirja za Austro-Ugarsku došao je malo prije Wilsonov odgovor. Wilson pozdravlja Jugoslaviju i kaže da je talijanska okupacija samo privremena.77 U srijedu 6. XI. otišlo je iz Rume u Zagreb 500 čeških vojnika s oružjem i to sa 10 oficira da pomognu Narodno vijeće, a 7. XI. još 200. Srdačno dočekani i gošćeni, izaslanici (Popović i Pribićević) odsjeli su u Beogradu kod trgovca M. Vuletića, a Perko kod Zivadinovića (Dečanska 20 ) . 9. studeni. Srpske jedinice samo su nastavljale predviđene pokrete, pošto se neprijatelj bio povukao kod Pančeva-Slankamena, a to se isto očekivalo i od posljednjih neprijateljskih dijelova na sektoru Petrovaradina kamo su bili po­ slani oficiri (Bugarski i drugi) da organiziraju zarobljenike. U toku dana je divizion Konjičke divizije pješke stigao u blizinu Vršea (ušavši prije toga u Belu Crkvu), a njegov komandant primio je delegaciju iz Vršca koja je zamolila da vojska uđe u mjesto bez borbe. Jedan bataljun 2. pješadijskog puka bio je prebačen preko Dunava u Pančevo, a dva bataljuna 8. pješadijskog puka i jedan poljski divizion u Zemun, dok je Dunavski konjički eskadron stigao blizu Petrovaradina. Komandant I. armije tako je rasporedio svoje snage da su Konjička i Moravska divizija imale uzeti Banat (na sjeveru do linije r. Moriš, a na istoku 10 kilometara istočno od linije: Bela Crkva—Vršac —Temišvar), dok je Drinskoj diviziji povjerio zadatak da zaposjedne Bačku 330

između Dunava i Tise do linije: Baja—Subotica—Segedin, a osim toga Srijem, Slavoniju i Hrvatsku. Poslije podne (u 16 sati) stigao je preko Topole, Aranđelovca, Mladenovca i Avale u Beograd regent Aleksandar u pratnji vojvode Mišića i na Voždovcu ga je u ime komandanta armije (jer se vojvoda Bojović nalazio tog časa u No­ vom Sadu) dočekao pukovnik Belić. Regent je navečer primio u audijenciju Popovića i Pribićevića, saslušavši prije toga referat ministra Ninčića. »Mi smo dakle otišli —javljao je Popović u pismu Perku još iste noći (22 sata) nakon audijencije u privremenoj rezidenciji regenta u Krsmanovićevoj kući na Terazijama - i saopćili mu politički izvještaj o stanju, koji vam je već iz našeg zajedničkog druženja i razgovora poznat. Tražili smo bezuslovnu pomoć za Rijeku, po jedan bataljun da se stavi Narodnom Vijeću u Zagrebu i Ljubljani na raspoloženje, tražili smo nešto vojske i za Međimurje. I onda uporedo dalje kao što nota naša glasi tj. pruge Osijek-Samac. I onda trupa za Bačku i Banat, tražili smo hrane za Dalmaciju, Bosnu i Liku. Onda sanitetski materijal i počasno-vojnički personal za Hrvatsku. Onda željeznički personal za prugu Rije­ ka—Zagreb-Zemun. Kao što Vam je sve to poznato.« Popović je Perka još zamolio neka to uzme na znanje da bi sutra obavio svoju misiju kod Aleksandra (koji će ga primiti u audijenciju poslijepodne). Uostalom, izaslanici će zajedno ručati pa će razgovarati o tome. Moli ga još i to da ponovno urgira kompoziciju za Zagreb za ponedjeljak, i to u Batajnici, s jednim ekstravagonom. Tog dana (ili dan kasnije) razgovarali su Popović i V. Pribićević ponovno s Ninčićem, i Ninčić im se požalio na držanje Jugoslavenskog odbora u Lon­ donu, odn. njegova predsjednika A. Trumbića prema srpskoj vladi (Pašiću), pa su delegati na to rekli da će Narodno vijeće vjerojatno oduzeti odboru mandat da ga predstavlja i zastupa u inozemstvu i da će ga ostaviti samo kao organiza­ ciju za propagandu, a Vijeće će direktno pregovarati sa srpskom vladom. 10. studeni. Perko je tog prijepodneva primio od komandanta dvorske straže kapetana Marasa pismo u kojem mu najavljuje da će ga regent primiti isto poslije podne u 18 sati, a da osim toga ima i mnogo novosti, između ostalog da su car Wilhelm i njemački prestolonasljednik abdicirali. Bojović je tog dana potpisao odgovor Perku (O. Br.19.246)78 u kojem stoji da se izvje­ štava vlada Narodnog vijeća SHS u Zagrebu da je usvojio želje postavljene u predstavci Vijeća, što mu je bio uručio vojni izaslanik major Perko. »U ime izvršenja naredio sam —piše Bojović - da se Srem i istočna Slavonija odmah posednu do linija označenih u pretstavci i dalje, dokle interesi Srba, Hrvata i Slovenaca budu zahtevali, da naše trupe osiguraju železničke pruge, saobra­ ćaj po Dunavu i Savi, i sve komunikacije, kao i red i poredak u tim oblastima. Rudnik u Vrdniku osiguran je; u njemu vlada mir, red i rad.« Ako Vijeću treba još štogod, Bojović prima Perka kao oficira za vezu i on može direktno usmeno, telefonski i pismeno korespondirati s Bojovićevim štabom. Perko je popodne otišao Aleksandru u audijenciju. Regent ga je primio i počeo razgovor s pitanjem: Vi ste izaslanik Narodnog vijeća u Zagrebu te mi imate javiti posljednje vojne i političke događaje i priopćiti želje Vaše vlade. Perko je Aleksandru izložio ono isto što je u pismenoj formi već bio predao Bojoviću, i Aleksandar je na to odgovorio da su im želje u pogledu Srijema 331

i istočne Slavonije već ispunjene. Kad se Perko vrati u Zagreb, neka javi Vijeću da će im on (regent) sa svim silama, pa bilo i s nekoliko divizija, biti na usluzi i neka samo izraze želju, dat će im sve što ima da se što prije preurede. I to im stavlja na raspolaganje tako da sami raspolažu prema uviđavnosti jer znaju bolje od njih (iz Srbije) kada i gdje da se upotrijebe srpske oružane snage. Perko mu se na tim riječima zahvalio, a potom je spomenuo Rijeku, Talijane, incident sa zastavama, iskrcavanje talijanskih trupa u Istri i sjevernoj Dalma­ ciji. Razgovarajući o tome, regent mu je rekao da će u Rijeku svakako odaslati oko 1000 vojnika da štite tamo jugoslavenske interese, te da će zatražiti jedan francuski bataljun za Rijeku, da ne budu tamo samo dijelovi vojske Narodnog vijeća, srpske i talijanske trupe, nego i Francuzi. Aleksandar je pokazao živ interes za željezničku prugu Rijeka—Zagreb—Beograd, jer će Rijeka biti ubu­ duće glavna baza za opskrbu srpske vojske. Solun ne može više služiti srpskoj vojsci kao baza, jer je neprijatelj čitavu željezničku prugu do Beograda tako razorio da neće ni za šest mjeseci biti osposobljena za promet. Sto se tiče bivše austrougarske vojske koja se povlači iz Albanije i s talijanske fronte, zaštite najzapadnijih krajeva kojima prolazi toliko vojnika, održanja reda i sigurno­ sti, itd. regent je izrazio spremnost da Vijeću u svakom pogledu bude na pomoć pa bilo to i sa pet do šest divizija. Velik interes pokazao je za brojčanu snagu i pouzdanost trupa Narodnog vijeća, a bilo je riječi i o demobilizaciji, štetnim posljedicama boljševizma i loše opskrbe. Pri tom se povela riječ o pre­ hrani Hercegovine, Dalmacije i zapadne Hrvatske, i regent je izrazio nadu da će se stanovništvo tih krajeva ubrzo moći snabdjeti hranom morskim putem iz Boke Kotorske, Metkovića, Splita i Rijeke. Upoznao je Perka s važnijim po­ kretima srpskih trupa i sa ciljevima koje bi one neposredno imale doseći da bi Perko mogao i o tome referirati u Zagrebu, a potom ga je uputio da se u svim vojnim pitanjima obrati vojvodi Mišiću, njegovu pomoćniku gen. P.Pešiću, odnosno pukovniku Kalafatoviću. 11. studeni. Perko je tog dana posjetio Vrhovnu komandu: vojvodu Mi­ šića, gen. Pešića i puk. Kalafatovića koji su inzistirali na tome da vlada Narod­ nog vijeća što brže uspostavi željeznički saobraćaj na pruzi Rijeka—Zagreb-Zemun i da u Zagrebu postave bežični telegraf za uzajamno neposredno korespondiranje i stalan saobraćaj Narodnog vijeća u Zagrebu s jedne i srpske vlade s druge strane. Tog dana Perko je otputovao iz Beograda bez Laze Popovića (Popović mu se pridružio u Indiji)79 i Valerijana Pribićevića. Pribićević je ostao u Beogradu kao »konzularni agent« Narodnog vijeća da služi kao spona sa Zagrebom, (u prvom redu s bratom Svetozarem). On je odmah kao predstavnik Zagreba sudjelovao na povjerljivom sastanku što ga je održao Ninčić s izaslanicima Vojvodine. Vijećali su o važnom i tog časa najaktuelnijem pitanju ujedinjenja Vojvodine. Na kraju su donijeli zaključak da se Srpskom narodnom odboru u Novom Sadu prenese ova instrukcija: Banat, Bačka i Baranja traže ujedinje­ nje svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića; u slučaju plemenske podjele, narodni predstavnici Banata, Bačke i Baranje izjavili su već sada da traže ujedinjenje pod Srbijom; u nedjelju 17. XI. sazvat će se u Novom Sadu konferencija od 15 ljudi i toj konferenciji Bunjevci i Šokci neće prisustvo­ vati; konferencija će pripremiti građu za skupštinu koja će se održati u četvr332

tak 21. studenog u Novom Sadu, s tim da skupština izabere pokrajinsku vladu (upravu), da popuni delegaciju u Narodnom vijeću SHS u Zagrebu na 10 članova i da izabere članove delegacije za Beograd;80 »Odbor Jugoslavena iz Ugarske«, koji je do tada radio u Zagrebu, ima se smjesta preseliti u Novi Sad i tamo staviti na raspolaganje Srpskom narodnom odboru. — O tome su pro­ čelnik civilnog odjela kancelarije Južnih Slavena iz Ugarske u Zagrebu dr. Vaša Vučković i dr. Aleksandar Magarašević pismeno (u Zagrebu, 15. stude­ noga 1918) izvijestili Svetozara Pribićevića da bi odmah zatim Vučković sa još devet članova spomenute kancelarije —u skladu s beogradskim zaključcima —otputovao u Novi Sad »da se stavi u sporazum sa Narodnim Većem u No­ vom Sadu glede organizacije i uprave u Bačkoj, Banatu i Baranji«. 12. studeni. Tog dana poslijepodne Popović i Perko stigli su u Zagreb. Popović je usmeno, zasigurno, o svemu iscrpno informirao Svetozara Pribiće­ vića, a sastavio je o misiji i pismeni »završni izvještaj« upućen Narodnom vijeću SHS u Zagrebu.81 U njemu Popović otvoreno priznaje da je prekoračio primljenu instrukciju. »Kao što je poznato — navodi on u tom izvještaju —moja se misija sastojala u tome, da nađem kontakt i stupim u kontakt sa srpskom vladom i da od srpske vlade prema pismenoj noti Narodnog vijeća tražim vojničko zaposjednuće i obezbeđenje naše zemlje počam od linije Osi­ jek—Samac, pa na istok do Zemuna. Ja sam p r e k o r a č i o punomoć utoliko, što sam tražio, da srpska vlada neodložno pošalje vojsku i na Rijeku na ustuk Talijanima, te sam dalje zatražio, da srpska vlada pošalje svoje čete što pre u Bačku, Banat i Baranju, te Međimurje, najposle tražio sam, da srpska vlada pošalje jake vojničke odjele u Ljubljanu i Zagreb na raspoloženje Narodnom vijeću; dalje sam tražio sanitetskog materijala, onda stručnog osoblja za železnice i brzojav, onda hrane u Dalmaciju i Liku, ravno preko Rijeke.« Srpska se vlada —piše dalje - izjavila potpuno spremnom da sve učini, kako Narodno vijeće traži, da to učini najbolje i najljepše kako može i da to učini najbrže što može. Sam mu je regent rekao: »Poručite braći Hrvatima, da nećemo žaliti niti štedeti srpsku vojsku do poslednjeg čoveka, pa da Talijane isteramo iz Ri­ jeke.« I kao što je poznato, do danas su se srpske trupe približile već gore gotovo do Osijeka, u Vukovaru i Vinkovcima nalaze se veliki odredi srpske vojske i konjice, a dolje na Savi isto tako spojeni Osijek—Samac. Odredi za Rijeku su na putu. To ide samo zato sporo i teško što se baza srpske vojske još uvijek nalazi ispod Skoplja, jer su Nijemci na uzmaku iz Srbije najtočnije razrušili željezničku prugu. No popravci su uvelike u toku i može se nadati da će pruga biti uskoro popravljena. Drugi put za srpsku vladu jest put morem, pa će i taj upotrijebiti. Vlada smatra izravni saobraćaj između Narodnog vijeća i vlade u Zagrebu prijeko potrebnim i korisnim te drži da bi ga što prije trebalo uspostaviti. Taj saobraćaj mogao bi se sastojati —koliko se konferencijalno utvrdilo - od izravne telefonske veze, direktne telegrafske veze sa šifrom te preko brzojava. Osim toga, imaju delegacije, upućene s jedne strane iz Zagreba u Beograd dodijeljene srpskoj vladi, odnosno iz Beograda u Zagreb s druge strane, dodijeljene Narodnom vijeću. Da bi željeznički promet i veze bili kako treba, srpska je vlada poslala u Zagreb zajedno s njim dva načelnika ministarstva građevina koji će se povezati s povjerenikom Wilderom. Vlada ga je u Beogradu zamolila neka moli Vijeće da bi joj se poslao izvjestan broj 333

osobnih automobila, dovoljno benzina i ulja za strojeve, jer joj je sve to hitno potrebno. Osim toga, postavila je i novčano pitanje i drži da bi dobro bilo da financijski stručnjaci jedne i druge strane urede to pitanje. Dalje vlada smatra da bi se morao formirati odnos vojske koja je sada zaposjela zemlju s jedne i civilnih oblasti Narodnog vijeća s druge strane. Osim toga dodirnuto je i pitanje asentacije Narodnog vijeća, o čemu bi također valjalo što prije doći do brzog sporazuma - završava Laza Popović svoj »završni izvještaj« o misiji. U takvoj situaciji VK sa svoje strane odmah šalje u Zagreb generalštabnog potpukovnika Dušana T. Simovića kao svog delegata82 da tamo, osim osta­ loga, surađuje s onim elementima u Narodnom vijeću kojima je cilj: što brže ujediniti se sa Srbijom, jer se već prilikom odašiljanja misije Laze Popovića jasno očitovalo (Drinkovićeve instrukcije majoru Perku!) da u Vijeću postoje i djeluju dvije struje. Jedna struja sastavljena pretežno od pripadnika Hrvatsko-srpske koalicije kojoj naginju predstavnici iz Bosne i Hercegovine, Dalmačije i Slovenije zagovara što brže »zajedništvo«; druga kojoj srčiku čine starčevićanci (Pavelić, Barac, Hrvoj, Drinković i drugi) pojačani Radićem i I. Lorkovićem, a koja je u tom kardinalnom pitanju hladnija, opreznija i rezervirani ja, spremna da to pitanje sa stotinu razloga tretira dilatorno. Međutim, tih dana osamnaeste u Vijeću i njegovu »Središnjem odboru« sve više prevladava utisak da čitav »poredak« u toj novoj, a privremenoj državi SHS, njena »armatura« i vrhovi počivaju na glinenim nogama. Strah građanstva od revolucije i boljše­ vičkog primjera u Rusiji, pljačke, nemira, »zelenog kadera« i »boljševizma« na terenu kao i od očite, a neodređene i politički neformulirane želje masa za novim životom i boljom sutrašnjicom, proplamsaji pobune i akcija protiv gospoštije, vlastelina, veleposjednika, seoskih trgovaca i imućnih uopće, sve to samo pojačava takva raspoloženja građanskih političara u Odboru gdje već od osnivanja Narodnog vijeća ionako zasjeda velik broj pripadnika Koalicije koji su od samog početka za bezuvjetno i što brže ujedinjenje sa Srbijom —člani­ com pobjedničkog bloka Saveznika. Pri tom pitisak, napredovanje i postupci Talijana na našoj obali znatno pridonose jačanju tih tendencija (unifikatorskih) kojima će lijep i rječit izraz dati dalmatinska vlada (Krstelj-Smodlaka) svojim ultimativnim zahtjevom upućenim Zagrebu (ako ne učine »brzi i od­ lučni korak u pravcu državnog ujedinjenja našega naroda«, da će Dalmacija proglasiti ujedinjenje na svoju ruku), zahtjevom kojemu se odmah priključila i bosanska vlada. Dakako, otvorena granica prema sjeveru također utječe na raspoloženje, u prvom redu predstavnika Slovenije, a k tome valja pribrojiti prirodnu, ra­ zumljivu i jaku želju Srba izvan granica Srbije da se konačno nađu »u zajedni­ štvu« s njom, pa razna neriješena pitanja (opskrba, financije, vojska, međuna­ rodni odnosi, itd.) —sve to govori u prilog tezi što bržeg ujedinjenja sa Srbijom —pobjednicom. A to je tih dana nesumnjivo teza Svetozara Pribićevića koji (pokraj pasivnijeg Pavelića, a odsutnog Korošca kao predsjednika) vrlo smi­ šljeno i taktično vodi poslove predsjedništva, jačan i hrabren uspjesima srp­ skog oružja, usko surađujući sa Simovićem i Beogradom, u prvom redu s re­ gentom i Ninčićem, misleći već na svoju buduću ulogu »jakog čovjeka« u no­ voj ujedinjenoj državi uz bok »vječno zahvalnog« Aleksandra. 334

7. Dušan T.Simović, delegat srpske Vrhovne komande u Zagrebu. —Na dan potpisa »Beogradske konvencije« kojom prestaju neprijateljstva između Saveznika i Mađarske grofa Karolyia —13. studenog 1918 —stigao je u Zagreb generalštabni potpukovnik Dušan T.Simović, novoimenovani delegat srpske Vrhovne komande pri vladi Narodnog vijeća Slovenaca, Hr­ vata i Srba. U njegovoj pratnji bio je i Simovićev pomoćnik: artiljerijski potpukovnik Milisav V. Antonijević koji je u Obrenovcu bio primio naređe­ nje VK o novoj dužnosti i rasporedu, tako da se Simoviću pridružio tek u Rumi, na putu u Zagreb. Simović je, naime, poslije dolaska u oslobođeni Beograd prvo otišao u Valjevo da obiđe svoje, ali je odande hitno pozvan u Beograd. Onamo je stigao 10. XI. oko 14 sati i regentu se javio još istog dana popodne, poslije 16.30 sati. U audijenciji83 Aleksandar mu je rekao: da ga je odredio za delegata vlade i Vrhovne komande (VK) pri Narodnom vijeću SHS u Zagrebu; da mu je to nagrada za uspješno komandiranje 7. pješadijskim pukom »Kralja Petra« i inzistirao da što prije krene vlakom u Zagreb. Naredio mu je da vladi Narodnog vijeća prenese njegove regentske pozdrave i pozdrave vlade, a i nji­ hovu spremnost da iziđu u susret svim željama zagrebačke vlade radi održava­ nja reda u unutrašnjosti i zaštite nacionalne granice prema vani. Osim toga mu je rekao da je jedan bataljun 5. pješ. puka već upućen željeznicom iz Rume preko Zagreba u Rijeku da je zaposjedne u ime Saveznika i da je zaštiti od Talijana. Regent je na svršetku audijencije naredio Simoviću da se javi vojvodi Z. Mišiću, načelniku VK, koji će mu dati akreditivno pismo za Zagreb i daljnje instrukcije, a osim toga i M. Ninčiću, jedinom članu Pašićeve vlade koji se već u to doba (kao ministar građevina) nalazio u Beogradu. Zato je sutradan ujutro otišao Ninčiću i Ninčić ga je nakon kraćeg razgovora uputio »konzu­ larnom predstavniku« Narodnog vijeća Valerijanu Pribićeviću da uzme pismo za njegova brata Svetozara (u to vrijeme jednog od potpredsjednika Vijeća i »poslovodećeg« u Zagrebu). Valerijan je nakon odlaska dr. Laze Popovića iz Beograda ostao stanovati kod Marka Vuletića u Cika Ljubinoj ulici, i kad je Simović došao k njemu i predstavio mu se, Valerijan je odmah —nezadovoljan i nakostriješen što njegov brat Milan (u to vrijeme potpukovnik u srpskoj vojsci, bivši šef srpske misije u sjevernoj Americi za regrutaciju dobrovoljaca) nije određen za tu (političku važnu) misiju u Zagrebu84 —upitao Simovića zašto njegov brat nije upućen u Zagreb i zašto se nije čekalo da Milan stigne u Beograd. Simović mu je odgovorio da o tome ništa ne zna i da samo izvršava primljeno naređenje pretpostavljenih. Na to mu je Valerijan, očito neraspoložen, odbrusio da nema nikakvo pismo za Svetozara. Simović se pokupio, ali je izlazeći iz Vuletićeva stana na stepeništu sreo ministra Ninčića i sve mu ispri­ čao, a Ninčić ga je na to pozvao natrag u stan. Sam je ušao k Valerijanu i poslije nešto dužeg objašnjavanja, Valerijan je sjeo i napisao pismo, pa je Ninčić zatim s pismom izašao u salon gdje ga je čekao Simović. Predao mu je pismo s nalogom da ga u Zagrebu preda Svetozaru, što je Simović, stigavši u Zagreb, i učinio.85 Simovića je tog dana (11. XI) primio i načelnik štaba VK pa mu je Mišić tom prilikom —osim usmenih instrukcija —dao za Zagreb i akreditivno pismo 335

(O. Br. 32.011). U njemu (Beograd, 29. listopada 1918 —po starom kalen­ daru) vojvoda javlja vladi Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba da je Simovića odredio da održava vezu između te vlade i Vrhovne komande o svim pitanjima koja se »budu pojavila u našim sadanjim međusobnim odnosima«. Zato Mišić moli zagrebačku vladu da Simoviću pokloni puno povjerenje i da mu izlazi u susret pri izvršenju njegove misije. Usmene instrukcije koje mu je Mišić tom prilikom dao sadržavale su uglavnom ovo: da održava vezu s vla­ dom Narodnog vijeća SHS i da obavještava Vrhovnu komandu o odlukama i eventualnim namjerama vlade i o situaciji u Hrvatskoj; da vladi u Zagrebu ponudi pomoć srpske vojske za održavanje unutrašnjeg reda i sigurnosti kao i zaštitu nacionalnog teritorija; da Simović bude veza između organa vlade Narodnog vijeća i srpskih trupa koje bi na zahtjev vlade bile upućene u Hrvat­ sku. Vojvoda mu je tom prilikom86 rekao i ovo: »U ime komandanta Savezničke istočne vojske, generala Franchet d’Espereya, ja treba da potpišem ugovor o primirju s Mađarskom s opunomoćeni­ cima mađarske vlade, koji su već stigli u Beograd. Granica naše okupacione zone ići će i to: na istoku linijom Oršava-Mehadija—Karansebeš—Lugoš-Arad; na severu linijom r. Moriš do Segedina —iznad (severno) Subotica—Baja—Pečuj—Bare; na zapadu rekom Dravom do Oseka—želj. prugom Osek—Samac—ćela Bosna i Hercegovina i Dalmacija do Rta Planke.« Na Simovićevo pita­ nje: »Zašto niste, u cilju skraćivanja fronta, uzeli liniju Barč—r. Ilova—Jaseno­ vac?«, vojvoda je odgovorio: »Ja sam konsultovao profesora Ljuba Kovačevića i neke druge, i oni su mi savetovali tu liniju, tako da se n a r o d u z a p a d n o o d t e l i n i j e ostavi potpuna sloboda da se opredeli, hoće li ići s nama ili ne.«87 Simović je otputovao. Na zagrebačkoj željezničkoj stanici dočekao ga je povjerenik Narodnog vijeća za saobraćaj Većeslav Wilder i odveo povjereniku za narodnu obranu dr. M. Drinkoviću, s kojim je Simović otišao u sabornicu na Markovu trgu gdje se nalazilo sjedište predsjedništva Narodnog vijeća. Ondje su ga primili vodeći ljudi Vijeća (Sv. Pribićević, A. Pavelić, A. Kramer, I. Lorković i drugi).88 Simović je predao svoje akreditivno pismo i prenio pozdrave regenta i vlade. Istakao je pri tom i njihovu spremnost da izađu u susret svim molbama i potrebama Vijeća da bi se u unutrašnjosti održao red, a prema vani zaštitile nacionalne granice. Obavijestio ih je i o tome da se jedan bataljun 5. pješad. puka, upućen iz Rume, nalazi u transportu preko Zagreba na Rijeku kako bi Rijeku zaštitio od Talijana. Zatim je uzeo riječ Ivan Lorković i stao govoriti o formiranju »Države Slovenaca, Hrvata i Srba« na teritoriju otcijepljenom od Austro-Ugarske (do Drine, Save i Dunava), nezavisne od Srbije i Crne Gore, i o njenom priznanju od strane srpske vlade.89 Simović ga je pažljivo slušao i potom mu odgovorio: »Ja nemam nikakvo ovlaštenje, da Vam dajem bilo kakvu izjavu u tome pogledu i nisu mi poznate intencije vlade. Ali, kao v o j n i k , mogu Vam reći ovo: Srbija, koja je u ovom ratu dala 1 1/2 miliona žrtava za oslobođenje i ujedinjenje svoje jednokrvne braće preko Dunava, Save i Drine, ne može ni u kom slučaju dozvoliti, da se na njenim granicama formira neka nova država, koja bi u svoj sastav uzela sve njene sunarodnike i da —posle 4-godišnjih muka 336

i potpunog poraza neprijatelja - ostane u pozadini i sve plodove dobivene pobede prepusti drugome, koji je u ratu učestvovao na neprijateljskoj strani. Srbiji - po pravu oružja, a na osnovu ugovora o primirju s Mađarskom koji je potpisao Vojvoda Mišić, kao opunomoćenik komandanta Savezničkih vojsaka na Solunskom frontu; đenerala Franchet d’Espereya, pripada sledeća teritorija: Banat do linije Oršava-Karansebeš-r. Maroš-Arad-ispod Segedina; Bačka do linije Horgoš-Subotica-Baja; Baranja do linije Batasek-Pečuj—Barč i dalje rekom Dravom do Oseka; Srem i Slavonija do linije želj. pruge Osek—Đakovo—Samac; ćela Bosna i Hercegovina i Dalmacija do rta Planka. Van te teritorije, da se možete opredeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu.«90 Ta Simovićeva izjava učinila je —navodno - najdublji dojam na sve pri­ sutne, što mu je sutradan saopćio i Svetozar Pribićević. Poslije kratke šutnje uzeo je riječ vođa starčevićanaca A. Pavelić (također potpredsjednik Vijeća) i izjavio da oni ne misle na formiranje nezavisne (»ju­ goslavenske«) države i da svi žele ujedinjenje sa Srbijom. No, da se ovdje, ipak, postavljaju dva pitanja: prvo) oblik zajedničke države, s tim da bi oni željeli da ta buduća zajednička država ima federativno uređenje, u kojem bi kao posebne upravne jedinice bile Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina, Hrvatska, Dalmacija i Slovenija; drugo) razgrani­ čenje između hrvatskog i srpskog življa, koje je teško provesti zbog izmiješanosti, te bi se zbog toga moralo izvršiti preseljavanje i izmjena srpskog stanov­ ništva iz Hrvatske i zapadne Bosne i hrvatskog življa iz Hercegovine. Simović je Paveliću odgovorio ovako: »Odluka o pitanju budućeg državnog uređenja suvereno je pravo samog naroda i on to ima da odluči preko slobodno izabrane Ustavotvorne skupštine —Konstituante. Ni srpska vlada ni vi niste ovlašćeni da sad to pitanje rešavate mimo naroda i ne pitajući narod. Stoga mislim da o pitanju budućeg državnog uređenja ne treba sad ni raspravljati, već ostati da to u svoje vreme reši sam narod. Sad se kao prvenstveno postavlja pitanje obrazovanja države prema ,vani’ —kako vi kažete, tj. da li ćemo svi ući u okvir zajedničke države, jake i moćne da obezbedi mir i sretniju budućnost našim narodima, ili ćemo obra­ zovati dve odn. tri zasebne države, sve slabe i s raznim pretenzijama, koje će se gložiti među sobom. Sto se tiče podele Srbije na Srbiju i Makedoniju, mogu da kažem samo toliko: da je to pitanje Srbija rešila u dva prethodna rata 1912. 1 1913. i da je 1914. Srbija ušla u rat kao jedna nedeljiva država i da tako samo može izaći iz ovog rata, pa ma kakvo bilo rešenje unutrašnjeg uređenja nove zajedničke države. Ne bi bilo ni pravo ni pošteno, da vi za čije se oslobođenje borila Srbija i koje će ona primiti raširenih ruku u bratsku zajednicu, cepate istu na Srbiju i Makedoniju.« Pavelić se na to povukao i odvratio da se oni uglavnom slažu sa Simovićem i njegovim izlaganjem; da je sada glavno pitanje obrazovanje zajedničke dr­ žave; da pitanje unutrašnjeg državnog uređenja treba ostaviti da ga kasnije riješi sam narod, a pitanje unutrašnje podjele zemlje naveo je samo kao pri­ mjer, ne misleći pri tom na podjelu Srbije koja bi bila protivna mišljenju i osjećajima srpskog naroda. Nakon tih vijećanja i diskusija u sabornici svi su otišli na čajanku koju su 337

hrvatska ženska dobrotvorna društva u Zagrebu priredila u čast srpskih ofi­ cira stiglih u Zagreb. Tom zgodom, poslije pozdravnih govora nekoliko go­ spođa organizatorki (Zlata Kovačević i druge) koje su pozdravile goste, srpske oficire, i pobjedu Srbije, govorili su Pavelić, Pribićević i Drinković, a govorio je i sam Simović. Svoj govor započeo je riječima: »Hiljadudevetstočetrnaeste godine kada je silna Austro-Ugarska Monarhija napala malenu Srbiju, naši neprijatelji su likovali, a prijatelji su nas sažaljevali. Ali mala Srbija nije se ni za trenutak kolebala da stane na branik svojih nacionalnih prava i da povede neravnu borbu za oslobođenje svoje jednokrvne braće sa druge strane Du­ nava, Save i Drine. San najvećih sinova naših naroda bliži se ispunjenju i bu­ dućnost naša zavisi od nas samih.« U nastavku govora Simović je ocrtao borbu srpskog naroda, njegove patnje i stradanja u toku četiri godine okrut­ nog rata, povlačenje preko Albanije, krvave borbe na Solunskom frontu, pro­ boj i neumorno gonjenje neprijatelja; potom je govorio o stradanju srpskih i hrvatskih rodoljuba u austrougarskim tamnicama, o stradanju naroda u rop­ stvu i o slobodi koja je najzad sinula i njemu. 8. »Ratna varka« potpukovnika Švabića. —Simović je u Zagrebu već zatekao »Srpski odred«, sastavljen od bivših srpskih ratnih zarobljenika (ofi­ cira, podoficira i vojnika), pod komandom pješ. potpukovnika Borisava Subotića.91 U Ljubljani se također nalazio takav jedan odred pod komandom ko­ njičkog potpukovnika Stevana Švabića.92 A upravo s tim Švabićem Simović je odmah nakon dolaska imao posla i brige. Radilo se, naime, o ovome: talijanske snage nisu se obazirale na demarkacionu liniju iz ugovora o primirju od 3. XI. zaključenog i potpisatog u Padovi (Vila Giusti) s opunomoćenicima austrougarske Vrhovne komande, i Švabić je primio obavještenje da Talijani kreću s jačim snagama od Logateca prema Vrhniki i Ljubljani. Odlučio je u sebi da se tome opre, ali ga je upravo te večeri —na dan Simovićeva dolaska u Zagreb —posjetio predsjednik narodne vlade u Ljubljani Josip Pogačnik, uznemiren informacijom o odlučnoj volji potpuk. Švabića da Talijanima oružjem spriječi ulazak u Ljubljanu. U strahu, Pogačnik je predlagao Švabiću da Talijane pusti ući, jer su mnogo jači, ali je na kraju popustio i povjerovao Švabićevu obećanju da Talijani sutra do podne n e ć e u ć i u Ljubljanu. Noću je Švabić razmišljao i mozgao što da radi pa je na kraju donio odluku da Talijanima oružjem zabrani ulazak u Ljubljanu i dalje, no da prije toga o nadiranju Talijana obavijesti delegata Vrhovne komande koji je stigao u Zagreb. Zato je ujutro telefonski obavijestio Simovića o pokretu Talijana prema Ljubljani i Simović se složio s njegovom namjerom o pružanju otpora.93 Sporazumjeli su se da se talijanskom komandantu na pravcu Soča—Ljubljana uputi nota (s njenim se tekstom Simović složio) koja je glasila ovako: »Vojska kraljevine Srbije, u ime Antante, zaposela je Oblast Ljubljane. Ima naređenje, da spreči svaki ulazak savezničkih talijanskih trupa u zaposednutu oblast. Biće mi vrlo neprijatno, ako u želji izvršenja naređenja, budem morao upotrebiti oružje, zašta imam ovlašćenje. Ako bi moralo doći do prolivanja savezničke krvi, Srpska vojska skida sa sebe svaku odgovornost. Molim komandanta za 338

naređenje, da saveznička talijanska vojska stane na vododelnici Soče i Save, dok Kraljevska Srpska Vlada ovo pitanje ne reguliše sa Kraljevskom Talijan­ skom Vladom.« Notu je Svabić potpisao kao »Komandant Srpskih trupa u Slovenačkoj!« Svabić je notu odnio u štab generala Ištvanovića gdje mu je potpukovnik Ulmausky preveo notu na talijanski; Svabić je na to pozvao rez. inžinjerskog kapetana M. Mesića i naredio mu da automobilom pođe u susret Talijanima i da notu preda njihovu komandantu, a da mu istodobno i usmeno objasni kako je s vojskom prešao vododjelnicu Soče i Save kao i liniju Triglav-Snežnik; da se, dalje, ima povući na liniju obilježenu u noti; da u krajevima naseljenim slovenskim življem ne provodi nikakvu rekviziciju, itd. a da mu naročito napomene da će Svabić o r u ž j e m spriječiti Talijanima daljnje na­ stupanje i ulazak u Ljubljanu. Svabićev je izaslanik uspješno izvršio zadatak, a talijanski komandant u Logatecu, čudeći se stalno kako je srpska vojska uopće mogla tako brzo stići čak do Ljubljane, izdao je trupama nalog da stanu. O svom uspjehu Svabić je, ozaren, obavijestio uplašenu i zabrinutu vladu u Ljubljani, a i delegata VK u Zagrebu. Svoj prvi izvještaj iz Zagreba Simović je poslao Vrhovnoj komandi već 14. XI. U njemu javlja da je dan ranije (13. XI) popodne stigao u Zagreb i odmah uspostavio vezu s vladom Narodnog vijeća. S njom je u razgovorima, o čemu slijedi detaljan pismeni izvještaj (separatno). Od srpskih zarobljenika u Austro-Ugarskoj koji su od vlade Narodnog vijeća bili zadržani u Zagrebu i Ljub­ ljani radi održavanja reda formirana su dva pješadijska puka, jedan u Za­ grebu, a drugi u Ljubljani, s jednim eskadronom konjice i jednom poljskom baterijom u Ljubljani. Upravo se formiraju jedna poljska i haubička baterija u Ljubljani, dvije poljske i jedna haubička baterija i jedan od dva eskadrona u Zagrebu. Talijanske trupe u jačini po jedna divizija u pokretu od Trsta prema Ljubljani prešle su demarkacionu liniju predviđenu ugovorom o pri­ mirju između Austro-Ugarske i Italije i sinoć, 13. XI. uvečer, stigle do Vrhnike. Na zahtjev vlade Narodnoga Vijeća u Zagrebu naredio je komandantu srpskih trupa u Ljubljani da obavijesti komandanta talijanskih snaga da je vojska kraljevine Srbije u ime sila Sporazuma s vladom Narodnog vijeća okupirala oblast Ljubljane i da zamoli Talijana neka obustavi daljnje nastupanje trupa. Talijanski komandant sa svoje je strane izjavio da ne priznaje srpsku vojsku u Sloveniji i nije htio stupiti u vezu i sporazum s našim komandantom... Na ponovljeni zahtjev vlade Narodnog vijeća izdao je Simović Svabiću naređenje da pošto-poto spriječi daljnje nadiranje Talijana prema Ljubljani, u krajnjem slučaju i upotrebom oružja, i da o tome pravodobno obavijesti komandanta talijanskih trupa. Simović stoga moli VK da najhitnije intervenira kod talijan­ ske vlade kako bi se zaustavio daljnji ulazak talijanskih snaga u Sloveniji, spriječilo izazivanje javnih protesta stanovništva i onemogućilo davanje ot­ pora tom pokretu od strane srpske vojske i izbijanje sukoba između srpskih i savezničkih trupa. Primivši taj Simovićev telegram, VK je njegovu parafrazu poslala (»najhit­ nije pre sviju«) vojnom izaslaniku u Parizu (za predsjednika vlade N. Pašića)94 dodajući joj i ovo: »Kako je Narodno Veće i ceo narod rešen, da se oružjem odupre daljem nadiranju tal. vojske i kako Vrh. Komanda nemože odbiti 339

molbu Narodnoga Veća, da im pošalje srp. vojsku u pomoć, ako je zatraže, to da bi se izbegli svi nemili događaji molim nastanite kod franc, i ostalih savez, vlada da talij. vlada izda odmah naređenje, da njena vojska obustavi dalje nadiranje u naše zemlje.« Obavijestila je o tomu i Fr. d’Espereya. Istovremeno je telegrafirala u Zagreb Simoviću: »Prema vašoj depeši No 1 učinjen je korak kod Kraljev. Vlade i Komandanta Saveznič. vojsaka, da se zauzmu najenergič­ nije kod Savez, vlada, da se obustavi dalje prodiranje talijanske vojske. Pošto ste vi pridati Vladi Narodnoga Veća, to u svemu izvršavajte njihove želje i naredbe i postupajte u duhu datih vam usmenih instrukcija.« Simović je u svom najavljenom izvještaju o situaciji —očito »inspiriran« od Svetozara Pribićevića —naveo da su svi Srbi u Hrvatskoj za dinastiju; da isto gledište zastupaju svi dalmatinski Hrvati, veći dio bosansko-hercegovačkih Hrvata, gotovo svi Hrvati iz Primorja i sva mlađa hrvatska inteligencija. Isto stanovište zastupaju i Slovenci, osim klerikalaca. Ti ljudi predstavljaju većinu srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda. Za republiku su frankovci, Radićeva HPSS, Ivan Lorković i ljudi oko »Obzora«, dok su starčevićanci podijeljeni: jedan je dio blizak Srbima, drugi traži federativnu jugoslavensku republiku.95 Zagreb je danas pretežno prožet idejom jugoslavenske solidarnosti, ah, ipak, predstavlja kolebljiv element, a osim toga opkoljen je seljačkim i nepouzdanim elementom. Vojnici Narodnog vijeća (dva puka u jačini od svega 200 do 300 ljudi) nepouzdani su, a kao garancija mira i sigurnosti služi odred sastavljen od ratnih (srpskih) zarobljenika. Većina Narodnog vijeća i vlade zastupa gle­ dište nerazdvojne i nedjeljive države SHS pod dinastijom Karađorđevića, a Svetozar Pribićević posebno moli nove informacije o pojedinostima ženev­ skog sporazuma Pašić-Jugoslavenski odbor. Po Pribićevićevu mišljenju treba smjesta i što prije formirati zajedničku vladu. Međutim, srpska vlada još nije ni odgovorila na notu vlade Narodnog vijeća u kojoj je izražena želja da dođe do ujedinjenja. Treba da odgovori što brže, jer će tek taj njen odgovor služiti kao baza za daljnji rad Vijeća. Simović je istog dana javio brzojavno Beogradu da vlada Narodnog vijeća moli da se odmah i što prije —radi suzbijanja utjecaja i širenja talijanskih trupa u Sloveniji i zauzimanja sjevernog dijela (Koruške i Štajerske) - pošalje u Slo­ veniju Jugoslavenska divizija (koja se u to vrijeme nalazila kao garnizon na Kosovu!), a da se u Zagreb pošalje 7. pješ. puk. Simović je pri tom izrazio mišljenje da bi tu želju vlade trebalo ispuniti. Tom bi prilikom trebalo formi­ rati i pukove od dobrovoljaca, a one, formirane od zarobljenika, uputiti ili u Srbiju ili druge sigurnije krajeve. No, VK mu je odmah odgovorila da privremeno nema mogućnosti da se u Sloveniju pošalje Jugoslavenska divizija, a da je naređeno da se 7. puk spremi za pokret kako bi bio — čim bude smijenjen u Beogradu - upućen u Ljubljanu. U Zagreb je iz Rume 14. XI. prijepodne —na proputovanju u Rijeku - stigao drugi bataljun 5. pješ. puka pod komandom potpukovnika Ljubomira Maksimovića. Na zagrebačkom glavnom kolodvoru dočekala ga je delegacija Narodnog vijeća sa Sv. Pribićevićem na čelu. Pribićević se izljubio s Maksimovićem, pozdravivši u ime Narodnog vijeća njega i njegov bataljun — p r v e srpske trupe sa solunskog fronta koje su ušle u Zagreb. Sutradan je Maksimovićev bataljun stigao na cilj: u Rijeku. 340

Međutim, tamo Maksimović - za razliku od Švabića - nije položio ispit: dao se privoljeti da s bataljunom napusti Rijeku i prijeđe u Kraljevicu, a nije se pravo ni otisnuo od kopna, već su talijanske snage s kopna stale ulaziti u grad. Talijanski general Di San Marzano preuzeo je vlast u Rijeci i tako je bitka za Rijeku u samoj Rijeci bila izgubljena. Simović je za to saznao tek u noći (17./18. XI). Tu mu je vijest iz Rijeke prenio Drinković, ali nije htio u nju vjerovati sve dok nije telefonski razgova­ rao s Maksimovićem. Izvijestio je na to VK, no više se ništa nije moglo popra­ viti. 9. Pitanje najvažnije od sviju: ujedinjenje. —Ovećom bilješkom od 16. XI. obavijestio je Simović predsjedništvo Narodnog vijeća da je na Ženevskoj konferenciji između predstavnika srpske vlade i stranaka te Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća bio postignut sporazum 9. studenoga o tome da se osnuje zajednička vlada za Kraljevinu Srbiju i »Državu Narodnog vijeća Slo­ venaca, Hrvata i Srba« kojoj bi povjerili da organizira zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca (s tri regenta). Zajednički bi poslovi bili: vanjska politika, vojska i mornarica, saobraćaj i pošte, financije i obnova, s tim da polovicu članova zajedničke vlade imenuje srpska vlada, a drugu Narodno vijeće u Za­ grebu. Osim toga, tamo je Pašić, nešto ranije, bio pristao da prizna Narodno vijeće SHS kao v l a d u na teritoriju bivše Austro-Ugarske. Sa svoje strane Ninčić je iz Beograda istog tog dana preko Simovića poslao Sv. Pribićeviću ovu poruku: u Ženevi je odlučeno da se pored zasebnih vlada (srpske vlade i vlade Narodnog vijeća) formira jedno zajedničko ministarstvo u čiju bi nadležnost spadali vanjski poslovi, poslovi ministarstva vojnog itd. kao zajednički. Međutim, točan broj još nije određen. Sada se u Parizu vodi žestoka rasprava o tome tko bi ušao u zajedničku vladu, pri čemu postoje velike suprotnosti. Ninčiću se čini da Pašić i srpske opozicione grupe nisu obaviješteni o raspoloženju našeg naroda izvan Srbije, kad su pristali na t a k v o rješenje, i da smatraju —zbog mandata što ga je Jugoslavenski odbor bio dobio od Narodnog vijeća96 —da se svih osam milijuna Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije odvojilo od nje i da gledaju svoje zastupnike u inozem­ stvu samo u Jugoslavenskom odboru, a kao jedinog legitimnog tumača svojih težnji predsjednika tog Odbora (Trumbića). Sa strane Odbora već se istaklo kako Odbor predstavlja osam milijuna, a srpska vlada samo četiri. »Mi u Beo­ gradu —poručuje Ninčić Pribićeviću —sve više dobij amo utisak da izvesni hrvatski krugovi imaju plan da odvoje Srbiju i Crnu Goru od ostalih naših krajeva da se na taj način mesto jedinstvene države u kojoj se oni boje da Srbi ne vode glavnu reč stvori jedna čista austrijska kombinacija.« Čak nema nikakve originalnosti, nego se jednostavno kopira odnos između Austrije i Ugarske. Po svemu mu se čini da će većina Hrvata u Hrvatskoj prihvatiti ideju nerazdvojne i nedjeljive države Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića tek kad im se opipljivo dokaže da će, ako tu ideju brzo i is­ kreno ne prihvate, svi Srbi bez oklijevanja prići Srbiji. U tom smislu srpski narod u Banatu i Bačkoj, vjerojatno zatim i u Srijemu i Bosni jasno će se opredijeliti. Da bi se učinio kraj odnosima srpske vlade s Jugoslavenskim 341

odborom, Ninčić misli da vlada (s Krfa) treba da dođe odmah u Beograd i uspostavi direktnu vezu s Narodnim vijećem (u Zagrebu). Predsjednik vlade Pašić već je pozvan iz inozemstva, a svi ostali članovi vlade na putu su s Krfa i Skoplja u Beograd. »Moramo gledati - poručuje Ninčić —da se izvedu na pravi put stvari koje po mom mišljenju nisu pošle dobro u Parizu i Zenevi. Potpuno se slažem s vama, da treba odmah pristupiti obrazovanju zajedničke vlade, sa kojom bi naše odvojene vlade prestale da funkcionišu. Sve je ostalo eksperimenat čije je razorno dejstvo već oprobano u bivšoj Austro-Ugarskoj.« Nakon dva dana Simović je sa zagrebačke osmatračnice dostavio Vrhov­ noj komandi ovakav izvještaj o situaciji: u predsjedništvu i vladi Narodnog vijeća —javlja on97 —vode se neprestano razgovori o obliku buduće zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. U tim diskusijama Hrvati iznose jasno svoju bojazan zbog budućeg moćnijeg položaja Srba i zbog mogućnosti da Hrvati i izgube svoju individualnost. Dr. Pavelić, potpredsjednik Vijeća i vođa StarĆevićeve stranke prava, koji pripada dijelu te stranke bližem Srbima, držao je jednom prilikom govor u kojem je iznio gledište svoje stranke (a njegova stranka ima u ovom trenutku u Hrvatskoj, poslije Hrvatsko-srpske koalicije, najjači utjecaj). Naime, Pavelić zahtijeva autonomiju Hrvatske i shvaća odredbe Krfske deklaracije tako da će se buduća država sastojati od pojedinih autonomnih oblasti, formiranih ne prema nacionalnosti, nego kao neke geo­ grafske jedinice, i to: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Banat, Bačka i Srijem (Vojvodina), Srbija sa Crnom Gorom te, na kraju, Makedonija (svega 7 jedinica). To je prirodno naišlo na otpor i opoziciju svih predstavnika Srba koje su vrlo aktivno podržali Slovenci. Uopće, može se reći —navodi Simović - da se ovdje u vladi mnogo govori i raspravlja, ali se ne pristupa rješenju najvažnijih pitanja, jer se sve očekuje od srpske vlade i Jugo­ slavenskog odbora. Rješenje svih ostalih pitanja spotiče se o pitanje o obliku buduće države. Međutim, u narodu pojedine stranke vode agitaciju za repu­ bliku pa se, štoviše, i u vojsci Narodnog vijeća, u 25. domobranskom puku, proturaju hrvatske zastavice s natpisom »Živjela SHS republika«. Među ofici­ rima te vojske nalazi se velik broj onih koji nisu zadovoljni momentalnim stanjem i koji se boje za budućnost i vlastitu egzistenciju. To je element koji je spreman da sudjeluje u svakoj eventualnoj akciji protiv vlade Narodnog vi­ jeća. O svim tim pojavama (agitacija za republiku i ti oficiri) vođena je ra­ sprava u vladi Narodnog vijeća, ali se do nekog rezultata nije došlo. Da bi se što prije izašlo iz tog nesređenog stanja, treba odmah i što prije - ističe Simović (Pribićević) - sastaviti zajedničku vladu i riješiti i oblik buduće dr­ žave! Osim toga, vrlo je važno i pitanje o organizaciji vojske u tim krajevima (»Državi SHS«), vojske koja bi predstavljala oružanu silu s kojom vlada Na­ rodnog vijeća može računati. Pokušaji povjerenika za narodnu obranu (M. Drinkovića) da od prijašnje austrougarske vojske stvori pouzdanu oru­ žanu silu gotovo su propali, dok se s dovođenjem jačih snaga srpske vojske ne bi slagali predstavnici Hrvata u središnjem odboru, jer bi u tome gledali okupaciju svoje zemlje, a ekstremniji bi elementi imali još više razloga za agitaciju protiv Srba i vlade Narodnog vijeća. Stoga bi bilo najbolje da se od dobrovoljaca izvučenih iz srpskih pukova u svim pukovima formiraju novi pukovi mirnodopske jačine koji bi mogli poslužiti kao jezgra za osnivanje 342

novih formacija. Te dobrovoljačke pukove lako bi i pogodno mogli dovesti u te (prečanske) krajeve, gdje bi se mogli popuniti - čim se riješi pitanje 0 ujedinjenju - regrutima i obrazovati oružanu silu buduće zajedničke domo­ vine. Pred predsjedništvom u Zagrebu nije se nalazio samo prijedlog dalmatin­ ske vlade od 16. XI. da se što prije učini brz i odlučan korak u pravcu ujedinjenja, nego i njena ultimativna prijetnja da će sama, na svoju ruku, proglasiti ujedinjenje sa Srbijom, ako središnji odbor Vijeća u roku od pet dana ne donese odluku o ujedinjenju. O tome su raspravljali vlada u Ljubljani 1 Glavni odbor Narodnog vijeća u Sarajevu. Odbor je 19. XI. usvojio u prin­ cipu prijedlog dalmatinske vlade kao bazu za diskusiju u središnjem odboru, ali se predstavnici stranaka zastupljenih u ljubljanskoj vladi nisu mogli složiti i zauzeti zajednički stav (klerikalci, liberali i socijal-demokrati). O ultimatumu Dalmatinaca Simović je informirao nadležne u Beogradu i rekao da to ubrzava rad na rješenju: sutra središnji odbor održava sjednicu (21. XI), a u subotu (23. XI) održat će plenarnu sjednicu. »Bilo bi savetno po mišljenju N. Veća (tj. Sv. Pribićevića) da se sa obrazovanjem zajedničke Vlade iz Srpske Vlade i j. slovenskog odbora prema potpisanom sporazumu u Zenevi sačeka dok se ne donese odluka Narodnoga Veća u Zagrebu, a po tom da se na osnovu ove odluke odmah obrazuje zajednička Vlada na temelju principa jedinstva države. Pošto j. slovenski odbor nije imao legitimaciju ni ovlašćenje za rešenje toga pitanja, i ako sporazum sa njime ne odgovori i ne zadovolji pravilno shvaćenu ideju narodnoga jedinstva (isti neće ni) biti akceptovan od Narodnoga Veća; u slučaju ako taj sporazum odgovori toj ideji Narodno Veće neće praviti pitanje ni o formi ni o nadležnosti j. slovenskog odbora.« Simović je 21. XI. obavijestio VK o zaključku središnjeg odbora da se u subotu održi plenarna sjednica na kojoj će sudjelovati delegati iz Dalmacije, Bosne, Vojvodine, Slovenije, a razmatrat će donošenje konačne odluke o pri­ pojenju Srbiji. Po mišljenju Svetozara Pribićevića —javlja Simović —nužno je potrebno da srpska vlada do subote saopći posebnom notom Narodnom vi­ jeću u Zagrebu da s radošću prima izjavu Vijeća od 19. X. ponovljenu u zak­ ljučku Sabora od 29. X. i u notama silama Antante i Srbiji da država Slove­ naca, Hrvata i Srba formirana na teritoriju bivše Austro-Ugarske Monarhije želi stupiti u jedinstvenu državu sa Srbijom i Crnom Gorom. U toj noti vlada treba, dalje, izraziti želju da s Narodnim vijećem stupi u pregovore o konač­ nom rješenju stvaranja jedne zajedničke države na e t n o g r a f s k o m (etnič­ kom) teritoriju Slovenaca, Hrvata i Srba. Taj izraz valja upotrijebiti u noti, i ako članovi vlade nisu u Beogradu, treba da tu notu Zagrebu s odobrenjem regenta pošalje ministar Ninčić, i to zato što jedan dio Hrvata prigovara da Srbija nije ništa odgovorila na jasno izraženu želju Narodnog vijeća za držav­ nim jedinstvom. Tako će vlada stupiti u pregovore s Narodnim vijećem mimo Jugoslavenskog odbora kojem su u pregovorima učinjeni vrlo veliki ustupci protivno željama i težnjama Narodnog vijeća. Tih prijelomnih dana imale su Vrhovna komanda s regentom na čelu i Pašićeva vlada u pitanju k a k o provesti ujedinjenje jedno j e d i n s t v e n o stanovište i liniju: prvo, treba po mogućnosti zorno i opipljivo pokazati i do­ kazati svim neodlučnim i suzdržljivim elementima u narodnim vijećima (u 343

prvom redu u središnjem odboru u Zagrebu) da će s v i Srbi izvan granica Srbije bez oklijevanja prići Srbiji, ako se odluka o ujedinjenju brzo ne prihvati i neopozivo provede u život; drugo, poduzeti potrebne korake da se Bosna i Hercegovina izjasne —nezavisno od Zagreba —u prilog pripojenja Srbiji; treće, da to isto učini Novi Sad za Bačku, Banat i Baranju; četvrto, da se poduzme sve moguće —u situaciji kad se tamo već nalazi srpska vojska (»Ja­ dranske trupe« pod komandom puk. Dragutina Milutinovića) —da Crna Gora sama također pristupi u »zajedinstvo« sa Srbijom. Sve bi to —kako se tada pravilno računalo —ojačalo poziciju Srbije odnosno njene vlade. Zato je Vrhovna komanda stala sa svoje strane —na području pod kontro­ lom njenih snaga gdje srpski element uopće nije trebalo uvjeravati - pripre­ mati teren, a pokušala je u Sarajevu (uz posredovanje gen. Bož. Terzića), Novom Sadu i Podgorici provesti u život koncept o direktnom ujedinjenju. To joj nije pošlo za rukom u Sarajevu, ali je zato zabilježila uspjeh u Podgorici i Novom Sadu, gdje je »Srpski Narodni Odbor« već bio pristupio izvršenju odluka povjerljivog beogradskog savjetovanja s predstavnicima Banata, Bačke i Baranje (BBB) održanog 11. studenog (o »spojenju sa Srbijom«). Bili su provedeni izbori za Veliku narodnu skupštinu i dok se ona nije sastala, Odbor je održao nekoliko sastanaka da se dogovore o sadržaju rezolucije koju je Skupština imala izglasati. Osjećalo se da u Odboru postoje dvije struje (radikali i liberali); da su jedni za direktno ujedinjenje, a drugi za ujedinjenje »preko Zagreba«, u sporazumu sa središnjim odborom. U međuvremenu su u Novi Sad stizale poruke iz Beograda da je želja vlade da se Vojvodina priključi Srbiji nezavisno od Zagreba i u tom smislu davane su i direktive pojedinim članovima Odbora, a tu akciju pomogao je i Sv. Pribićević —a njemu je to sve bilo dobro poznato več iz izvještaja dr. Vučkovića i dr. Magaraševića —poručivši, nezadovoljan zbog prilika, odugovlačenja i otpora u središnjem odboru, preko Vase Stajića u Novi Sad: »Kidajte sa Zagrebom!« Tako je na Narodnoj skupštini Srba, Bunjevaca i ostalih Slavena u Bačkoj, Banatu i Baranji održanoj u Novom Sadu 25. XI. prevladala struja vojvođan­ skih radikala s Jašom Tomićem na čelu. Prema tome, ostao je samo Zagreb, tj. središnji odbor Vijeća da donese konačnu odluku. Da bi zastrašili, impresionirali i psihološki »obradili« čla­ nove odbora uoči odlučne subotne sjednice, Svetozar Pribićević i njegovi mon­ tirali su »aferu Lipovščak«. Naime, pod optužbom da kuje zavjeru protiv Narodnog vijeća uhapsili su bivšeg austrougarskog generala A. Lipovščaka i još neke oficire i to obilno razglasili da bi potom te iste »zavjerenike« —kad je sve prošlo —bez suda pustili na slobodu. O toj »aferi« javio je i Simović Vrhovnoj komandi na završetku svog podužeg izvještaja od 22. studenoga. Prema prim­ ljenim vijestima iz Beograda i s Krfa, predsjednik Pašić —javlja Simović —vo­ dio je pregovore s Jugoslavenskim odborom i izaslanicima Narodnog vijeća te je u Zenevi s Trumbićem i Korošcem potpisao sporazum. Potpisujući taj spo­ razum, Pašić nije poznavao mišljenje i raspoloženje Narodnog vijeća u Za­ grebu i pri tom je učinio velike ustupke kojima se protive predstavnici Vijeća u Zagrebu. Osim toga, vlada Narodnog vijeća (čitaj: Pribićević) smatra da Jugoslavenski odbor nema nikakvo pravo da pregovara u ime srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda jer nije s njim imao veze ni dodira više od četiri godine, 344

a izaslanici Vijeća —predsjednik A. Korošec i ostali —nisu imali ovlaštenje i odobrenje da o tome (pitanju ujedinjenja) pregovaraju sa srpskom vladom, a najmanje da odlučuju o ličnostima koje bi ušle u zajedničku vladu. S obzi­ rom na razilaženje do kojega je došlo u tim pregovorima i na nekorektno držanje Jugoslavenskog odbora i predstavnika Narodnog vijeća u Ženevi od­ nosno Londonu koji nisu htjeli doći u Zagreb, nego samostalno nastavljali svoju akciju, v e ć i n a Narodnog vijeća hoće da riješi pitanje o pripojenju Srbiji i Crnoj Gori, bez obzira na rad i mišljenje Jugoslavenskog odbora i Korošca. Samo članovi Starćevićeve stranke prava koji zastupaju ideju autono­ mije pojedinih oblasti žele da se to pitanje odgodi do dolaska članova Jugosla­ venskog odbora, ali pod presijom rezulucije dalmatinske vlade, kojoj se pri­ družila i bosanska, voljni su da se pristupi rješenju tog pitanja. Stoga će se sutra, 23. XI, održati plenarna sjednica odbora i na njoj će se proklamirati ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu pod regentstvom Aleksandra. Vlada se nada punom uspjehu u tom pitanju. U nedjelju ili pone­ djeljak (24. ili 25. XI) otputovat će izaslanici Vijeća u Beograd s odlukom. Narodno vijeće je za to da pitanje o formiranju zajedničke vlade riješe odmah ne obazirući se na Jugoslavenski odbor i ne čekajući da se Pašić vrati iz inozemstva, jer se njegov pristanak može dobiti i telegrafski. Glavno je da se to provizorno i nesređeno stanje prekine. Danas je u Zagrebu —javlja on na kraju - otkrivena zavjera izvjesnog broja oficira s generalom Lipovščakom na čelu; zavjerenici su namjeravali svrgnuti Narodno vijeće i formirati »Vijeće vojnika, radnika i seljaka« [!]. Zavjeru je otkrio vođa socijalista V. Korać kome su se obratili da i on sudjeluje u njoj. Uhapšeni su vođa zavjere Lipovščak i nekoli­ cina oficira, a poduzete su potrebne mjere opreza i sigurnosti. Kasno u noć Simović je iz Beograda primio dva brzojava: jedan upućen njemu, a drugi Narodnom vijeću (Pribićeviću). U prvom, ministri Lj.Jovanović i M. Ninčić poručuju da su, povodom Simovićeva brzojava a u nemoguć­ nosti zbog loših telegrafskih i telefonskih veza da se s kolegama sporazumiju, odlučili, po nadležnom odobrenju, da učine sa svoje strane sve što mogu kako bi Narodno vijeće dobilo odgovor koji očekuje. U drugom telegramu Jovanović i Ninčić u ime vlade izjavljuju da s radošću primaju izjavu Narodnog vijeća od 19. X, ponovljenu u zaključku Sabora od 29. X. i u noti upućenoj vladama Antante i Srbije: da država Srba, Hrvata i Slovenaca, obrazovana na teritoriju bivše Austro-Ugarske, želi stupiti u jedinstvenu državu sa Srbijom i Crnom Gorom. Srpska vlada želi —stoji dalje u tom telegramu —da s Narodnim vijećem što prije stupi u pregovore radi konačnog rješenja pitanja o obrazova­ nju jedne države na etnografskom [!] teritoriju Srba, Hrvata i Slovenaca. Osim tih, Simoviću je stigao telegram ministra Ninčića upućen Sv. Pribićeviću osobno u kojem Ninčić moli da delegat Narodnog vijeća Valerijan Pribićević dođe u Beograd, jer se pri pokretu srpskog naroda u Bačkoj, Banatu, Baranji i Srijemu treba održati potpuna suglasnost i sloga između Beograda i Zagreba. Središnji odbor raspravljao je o osnovnom pitanju ujedinjenja dva dana, samo što je debatu 23. XI. prekinuo navečer dolazak u sabornicu francuskog generala Traniea, novog komandanta francusko-srpskog odreda u Rijeci. Su­ tradan su debatu nastavili. Nakon dugih rasprava i polemika uzeo je riječ dr. Josip Smodlaka iz Splita. Održao je govor koji je mnoge ganuo do suza98. 345

Smodlaki je pošlo za rukom, zagovarajući što hitnije ujedinjenje sa Srbijom, da svlada rezerve kod starčevićanaca i privoli plenum da prihvati njegov pri­ jedlog: da se izabere odbor od sedam članova koji će sažeti sve podnesene prijedloge u jedan zajednički prijedlog o kojem će plenum zatim tajno glasati. Tako je i bilo: odbor sedmorice izradio je zaključak i predložio da se izabere delegacija od 28 članova koja će poći u Beograd da ondje, u sporazumu sa srpskom vladom i predstavnicima svih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori, neodgo­ divo provede organizaciju jedinstvene države. Odbor je predložio i pismene instrumente za delegaciju (tzv. »Naputak«), pa je središnji odbor, poslije dulje debate, to prihvatio (s jednim ili dva glasa protiv). Na sjednici središnjeg odbora 26. XI. pao je prijedlog da se u Beograd pođe što prije, smjesta, sutra, ali se tome usprotivio F. Barac, navodeći da u Beogradu nema članova srpske Narodne skupštine, a ni čitave vlade, a osim toga odbor nema vijesti ni od Trumbića. Nakon duge debate članovi su se razišli u uvjerenju da se sutradan ne putuje. Međutim, ostatak članova saku­ pio se u maloj saborskoj dvorani i zaključio da se sutra ipak putuje, i to posebnom kompozicijom u 9 sati ujutro, a da će povjerenici dr. S. Budisavljević i V. Bukšeg zajedno s banom Mihalovichem, za vrijeme odsutnosti Pavelića i Pribićevića, otpravljati poslove predsjedništva. I tako je pred ponoć zaklju­ čena ta sjednica. Odmah potom kuriri su se razbježali po Zagrebu da obavije­ ste one članove odbora koji nisu prisustvovali nastavku sjednice, a bili su izabrani u delegaciju, da sutra ujutro imaju biti na glavnom kolodvoru spremni za put u Beograd. Simovića —a preko njega i Vrhovnu komandu —pokušali su već prije zainteresirati za sudbinu našeg stanovništva u Međimurju koje je greškom ostalo s o n u s t r a n u demarkacione linije iz »Beogradske konvencije« s Ma­ đarskom pa je Simović pismeno proslijedio pretpostavljenima u Beogradu memorandum međimurskog odbora Narodnog vijeća. U svom pismu delegat skreće pažnju VK da mađarske vlasti nisu u stanju ondje uspostaviti red i mir i da stoga izaslanici tamošnjeg hrvatskog stanovništva i odbor Narodnog vijeća za Međimurje mole da tu oblast što prije zauzme srpske ili francuske trupe. Zato vlada Narodnog vijeća priprema jednu akciju u Međimurju. Srpska VK je 19. XI. odgovorila Simoviću da srpska vojska ne može posjesti Međimurje, jer bi se to protivilo konvenciji od 13. XI, ali je javila i to da se obratila F. d’Espereyu neka se on zauzme za Međimurce i da to posjedanje po mogućnosti izvrše francuske snage. No, od toga tada nije bilo ništa i tako je predsjedništvo Vijeća (Drinković) stalo planirati i pripremati da (pretežno) vlastitim snagama oslo­ bodi Međimurje. Za taj pothvat bio je određen 6. prosinac, ali je krvoproliće na Jelačićevu trgu u Zagrebu 5. XII. poremetilo taj plan i privremeno odgodilo njegovo izvršenje (sve do 24. XII. 1918)." Neposredno nakon prvodecembarskog proglašenja ujedinjenja braći Pribićević ostvarila se želja: naređenjem VK od 3. XII. potpukovnik odn. pukovnik Milan Pribićević postao je šef Vojne misije u Zagrebu, a dotadašnji delegat VK član te misije, što je inteligentnog, ambicioznog i samouvjerenog Simovića pogodilo, tako da je on, nešto kasnije, podnio (bezuspješnu) molbu vojvodi Mišiću da ga prevede u rezervu, jer mu je VK osnivanjem nove misije s Pribićevićem na čelu izraženo nepovjerenje. No, prije nego što je došlo do tog osob346

nog sukoba dvojice politički zainteresiranih oficira —Milan je ubrzo potom skinuo uniformu i stupio na političku pozornicu —došlo je do krvavog sudara (krvoprolića) u Zagrebu 5. XII. 1918.

Bilješke 1 Iz memoarskih zapisa bana Mihalovicha. 2 Objavio: Karl Friedrich N o w a k , Chaos, München 1923, str. 31; Op. Nr. 148.806. 3 Pod 30. X. 1918. » O s i j e k . U sedam sati. Prekjuče su bile u gradu velike bune i užasni dani. Masa je dobila oružje i počela pljačkati. Uzbunjeni seljaci iz okolišnih sela navalili na grad i vlastelinstvo u okolici. Mrtvih tri i mnogo ranjenih. Jučer javljano, da velike mase naroda idu prema Osijeku. U susret se poslalo vojništvo na automobilima s mašinskim puškama. Pet ubijeno, mnogo ranjeno. Kapetan Košak postavljen zapovjednikom 78. pješačke pukovnije i 28. dom o­ branske pukovnije. Za sada u gradu mir i red. Iz Pečuha dolazi vlak mađarskih topnika. Osijek pita, bi li taj vlak pustili da nastavi put. (Vojničko vijeće odredilo da se taj vlak imade pustiti do Broda). Ovi Mađari spadaju vojsci generala Keveša, nalaze se na uzmaku. Oni sigurno nijesu informirani, što se u Zagrebu događa . . . ( J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, I, str. 435). 4 Isti izvor kao u bilj. 2. 5 Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, »Lageberichte...« , Op. Nr. 148.184/1—31. 6 Zbirka V. Filipašić, dok. br. 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 43, 44, 47. 7 Narodno vijeće je u Zagrebu osnovalo sokolašku gardu od 150 ljudi. (Surminiana, Arhiv Hrvatske u Zagrebu). 8 ». . . u Đakovo, gdje su po dobivenim vijestima, kao i u drugim slavonskim mjestima, izbili požari, razaranja, ubistva, pokrenuta od strane ugnjetavanih, obespravljanih i osiromašenih za vrijeme rata, naročito od vojnika koji su se vraćali sa fronta, a zelenokadrovci iz šuma svojim kućama, u znak revolta protiv nasilja, korupcije, bezakonja i bogaćenja vršenih na štetu članova njihovih porodica od strane općinskih i kotarskih činovnika i službenika i onih koji su se sa ovima zajedno bogatili koristeći ratno stanje. Zajedno su izbili napadi na željezničke stanice, glavne busije mađarizacije, a protiv željezničkih činovnika, glavnih vinovnika za isključivu upotrebu mađarskog jezika, isključivo izvješavane mađarske zastave i nazivanje stanica u pomađarenom nazivu, te namještavanja u željezničku i najmanju službu samo onih koji su naučili mađarski jezik. . . ( I . R i b a r , nav. djelo, str. 175—176). 9 Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, Op. Nr. 148.807. 10 Dnevnik M. Laginje; B. K r i z m a n , Zapisnici Središnjeg odbora . . . , str. 344—350. 11 Međutim, među zelenokaderaše umiješali su se tih dana i razni elementi kojima je bilo samo i isključivo do pljačke. Razumljivo, među vojnicima koji su se obračunavali sa silnicima nalazili su se i sumnjivi tipovi, a koji su, koristeći opći metež i nerede, pljačkali, otimali, krali, brzo prevozili opljačkano i ukradeno na sigurna mjesta u obližnjim šumama.« (I. R i b a r , nav. djelo, str. 177). 12 »Obzor« od 27. X. u svom uvodniku piše, između ostalog: ». . . Hrvatski sabor može zaključiti otkaz nagodbe, može proglasiti neovisnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, može poz­ vati bansku vladu, da preuzme upravu svih - dakle i zajedničkih posala —u svoje ruke, i to ne samo Banovine, nego i Dalmacije, no hrvatski sabor ne može to zaključiti za Bosnu, za Istru i za slovenske zemlje. Zato je potreban zaključak svih sabora, pa je prirodno, da hrvatski sabor - dotično Narodno Vijeće - pozove zastupnike svih ovih sabora na zajedničko vijećanje, gdje se ima proglasiti ujedinjenje i nezavisnost svih južnih Slavena.« 23 Prijedlog F. Barca: B. K r i z m a n , Zapisnici Središnjeg odbora . . . , str. 345-346. 14 Isti izvor, str. 346. 15 »Nije bilo još poznato, kako će se razviti prilike u monarhiji i kako će biti s vojskom. Anarhja je zavladala od onog časa, kad je car Karlo pozvao narode na saradnju za preuređenje monarhije. Ulica je vladala. Vlast je državna bila samo po imenu, jer vojska nije znala šta će biti, a policijska je vlast sasvim zatajila. Ipak voćstvo Narodnog Veća (Korošec, Pavelić, Pribićević, Lorković) računaše s vojničkom vlasti. Istom 28. oktobra, kad je na onaj teatralni način došlo do proglašenja Cehoslovačke slobode i vlade u Parizu, zatražilo se od komandanata vojske (generali Snjarić, Mihaljević i Plivelić), da kažu svoje držanje i upute. I odista su oni pitali u Beču kako da se

347

drže. Iz Beča su dobili odgovor, da ih car Karlo razrešava od zakletve vernosti i da mogu ići s Narodnim Većem. Kasno u večer 28 oktobra dadoše generali izjavu o svom rapoloženju za Narodno Veće. To je odmah bilo javljeno vojsci.« (Dr Đuro Š u r m i n , 29. oktobar u Hrvatskom saboru, »Politika«, Beograd, 30. X. 1928, br. 7364, god. XXV, str. 1). 16 Vidi više o tome: B. K r i z m a n , Predaja austrougarskog ratnog brodovlja u Puli 1918. godine, Vojnoistorijski glasnik, br. 2/1967, str. 239—266. 17 Josip H o r v a t , nav. djelo, str. 97—98. 18 Vidi »Izveštaj zapovednika sokolske straže Narodnog veća o akcijama straže za grad Zagreb 2 8 -2 9 . X«, J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, II, str. 417-418. 19 »Dok su tako u pojedinim mestima socijaldemokrati i drugi radikali iznosili ozbiljne primedbe protiv poretka i svoje najpreče zahteve, Glavni odbor socijaldemokratske stranke želeo je da radne ljude u Hrvatskoj, a naročito u Zagrebu, sjedini u naporu za stvaranje jedne liberalne i demokratske jugoslavenske države. On je pozvao radnike i radnice da se 29. oktobra okupe, pod crvenim barjacima proleterske revolucije, i da svi koji ’sudjeluju u rušenju tamnice’ u kojoj se dosada živelo, dođu na Markov trg, gde će se održati javna skupština da bi se čuli zaključci hrvatskog sabora. Glavni odbor je u ovom proglasu objavio da je misao narodnog samoopredeljenja zahvatila narod koji pristupa izgradnji svoje samostalne i nezavisne države Srba, Hrvata i Slovenaca. Radni narod hoće da ta država bude dobro i pametno uređena kuća u kojoj će naći više prava, zadovoljstva i zaštite nego što je pre imao. Zato, kaže se u poglasu, radništvo mora svim silama pomagati narodno oslobođenje i ujedno istaći svoje zahvate (zahteve?) pre novog uređenja države, jer, proletarijat je dužan da u narodnoj borbi sudeluje, ali i slobodan je da traži svoja prava u odnosu na državu i društvo. Glavni odbor je pozvao radnike i radnice đa pokažu koliko, posle mnogih patnji i žalosti, vrede za opštenarodno i svoje oslobođenje.« (V. S t r u g a r , Socijaldemokratija o stvaranju Jugoslavije, Beograd 1965, str. 96—97). 20 Oni su istog dana izdali slijedeće naređenje: »Danas će se obrazovati narodna vlada, koja će uzdržavati mir, red i zakoniti poredak u zemlji. Sve vojništvo —vojska i domobranstvo —stavlja se u službu narodne vlade, kojoj time stoji na raspoložbu. Cijela dosadašnja djelatnost organiza­ cija, kao i biće oružane sile ostaje do daljnjeg netaknuto, te je upućeno na naputke narodne vlade. Zato se najveća važnost ima položiti na uzdržanje zapta, reda i discipline. Svi naputci vlade provađat će se putem dosadašnje vojničke vlasti.« (»Male novine«, Zagreb, 30. X. 1918, br. 267). 21 Vidi »Proglas Narodnog vijeća vojnicima«: J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, II, str. 4 0 2 -4 0 3 . 22 J. H o r v a t , nav. djelo, str. 98—99. 23 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, II, str. 403—404. Sjednici su prisustvovala 52 člana Sabora. 24 Zagrebački »Jutarnji list« u broju od 27. X. donio je slijedeću vijest: »Prekjučer je predalo 20 (ne 24) zastupnika stranaka, koje su okupljene u Narodnom Vijeću, podnesak na predsjedni­ štvo, kojim traže da što prije sazove izvanrednu sjednicu sabora. N a to je predsjedništvo odredilo ovu sjednicu za utorak dne 29. o. mj. u 10 sati prije podne.« 25 B. K r i z m a n , Zapisnici Središnjeg odbora . . . , str. 3 5 1 -3 5 2 . 26 Zbirka V. Filipašić, dok. br. 68c, 68°. 27 »Obzor« u broju od 31. X. donio je vijest da su jučerašnje »Narodne novine« objavile bansku naredbu o proglašenju prijekog suda u županijama srijemskoj, virovitičkoj, požeškoj i bjelovarsko-križevačkoj. 28 Vladimir Corović i Tugomir Alaupović otputovali su u Zagreb da se slože s predsjedni­ štvom u pitanju formiranja bosanske vlade. 29 »Novinski odsjek« primao je međunarodne vijesti preko »Radio-Griča«. Aparaturu te stanice instalirali su prvih dana vladavine Narodnog vijeća, i to najvećim dijelom, čini se zaslugom pomorskog poručnika Dobide, Slovenca, koji je aparaturu prenio u Zagreb s nekog austrijskog ratnog broda. Ta radio-stanica bila je instalirana u zgradi ženskog liceja, u prostorijama bivše kavane na Strossmayerovom šetalištu. 30 Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, Op. Nr. 148.809. 31 Zbirka V. Filipašić, dok. br. 55, 57, 58, 64, 82, 86. 32 Ministarstvo honveda u Budimpešti obavijestilo je Ratno ministarstvo u Beču o razmje­ štaju trupa za asistenciju duž Drave da bi onemogućilo da se djelatnost »pljačkaških hrvatskih bande« proširi i na drugu stranu Drave. (Kriegsarchiv —Wien, Akta Vrhovne komande, Op. Nr. 148.833). 33 Kriegsarchiv - Wien, Militärkanzlei, MK 6 9-27/4—2 1918. 34 To je bio telegram Ministarstva rata upućen Vojnim komandama kojim se komande ovlašćuju da u slučaju potrebe stupe u kontakt s Narodnim vijećima u cilju održavanja reda i mira, kao i snabdijevanja trupa. Vidi bilj. 9. 35 Objavljeno u mom prilogu: Posljednje pismo bana Mihalovicha caru Karlu 1918. godine (Historijski pregled, Zagreb 1963, god. IX, br. 4, str. 285). 36 Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, Op. Nr. 148.887, telegram od 29. X. 1918.

348

37 U Beču se tih dana formiralo i Njemačko državno vijeće. 38 U prilogu telegrama v. Arza Op. Nr. 148.887 nalaze se pristigli telegrami s rezultatima referenduma. 39 »Obzor« je u broju od 1.XI. informirao o konstituiranju vlade i primjetio: »Upalo je za cijelo u oči, da hrvatska vlada nije preuzela i upravu Dalmacije u svoje ruke, jer ako se išta nestrpljivo čeka, a to je, da Dalmacija bude čim prije upravno sjedinjena sa Hrvatskom. Zastup­ nici Istre izjavili su, da žele također upravno sjedinjenje sa Hrvatskom, pa će to i uslijediti. Za sad je imenovan povjerenik za Istru zast. Matko Laginja, da provede nužne priprave, da se to upravno sjedinjenje provede. Tako bi u najkraće vrijeme imali tri upravna područja i to slovenske zemlje, zatim Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju s Istrom, te Bosnu i Hercegovinu, čija će vlada u najskorije vrijeme biti imenovana. Držimo, da će ovo rješenje svu javnost zadovoljiti.« 40 Dnevnik M. Laginje; B . K r i z m a n , Zapisnici Središnjeg odbora. . . , str. 3 5 2-354. 41 »Ja sam bio onaj, koji je tražio, da Radić dođe u Nar. Veće, međutim na pripravnim sednicama bili su tome mnogi protivni, a naročito grupa od »Glasa Srba, Hrvata i Slovenaca«. Ja sam se odlučno zalagao za Radića, jer u tako velikim časovima hteo sam da seljački narod ne bude pocepan. Tako sam isto bio odlučan zato, da Radić sudeluje i u vladi, ali su protiv bili gg. Pribićević i Budisavljević.« (A.Pavelić u interevjuu, objavljenom u »Radikalu«, Beograd, 21.11. 1922, br. 107). 42 J a n k o v i ć - K r i z m a n , Građa, II, Str.457. 43 Kärolyi je prvo bio kraljevski ugarski ministar predsjednik, a zatim je postao samo ugarski (mađarski), da ubrzo zatim bude izabran za predsjednika Republike (16. XI. 1918). Vidi njegove memoare: Vjera bez iluzija. Memoari »crvenog grofa, Zagreb 1982. 44 Opća amnestija bila je proglašena 30. listopada. 45 Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, »Lageberichte...«, Op. Nr. 148.184/ 1-3 1 . 46 Zbirka V. Filipašić, dok. br. 82, 86. Vidi i moj prilog: Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918. (»Historijski zbornik«, Zagreb 1957, god. X, br. 1—4, str. l i l i dalje.) 47 »Obzor« u broju od 3. XI. donio je vijest o banskoj naredbi od 1. XI. kojom se proglašuje prijeki sud u županijama varaždinskoj, ličko-krbavskoj, modruško-riječkoj i zagrebačkoj. 48 Kriegsarchiv - Wien, Kriegsministerium, 1918, 5. A. 6 1 -43/1, Abt. 5, 13.400/1, 1918. godine. Taj je cirkular Ministarstva bio upućen: Prezidijumu Njemačko-austrijskog državnog vijeća u Beču, »Hrvatskom Narodnom vijeću« u Zagrebu, »Jugoslavenskom Narodnom vijeću« u Ljub­ ljani, čehoslovačkom Narodnom vijeću u Pragu, predsjedniku Poljskog kluba u zastupničkoj kući u Beču, ukrajinskom i rumunjskom Narodnom vijeću. 49 Feldmaršal Borojević je telegrafski informirao Vrhovnu komandu u Badenu da je primio telegram Narodnog vijeća SHS u kojem ga Vijeće moli da vlastiti uzmak po mogućnosti što više odgodi; da slovenske trupe po mogućnosti uputi prema Ljubljani a ostale jugoslavenske i slaven­ ske trupe prema Zagrebu, Karlovcu i Rijeci; da austrijske i ugarske trupe upućuje u njihovu domovinu preko Villacha (Beljaka) i Klagenfurta (Celovca). Borojević je na tu depešu Vijeća (M. Drinkovića) - javlja on dalje —odgovorio da on ništa ne određuje, budući da prima naređenja samo od Vrhovne komande. Međutim, Vrhovna komanda - prema konceptu telegrama - odgo­ vorila je 1.XI. mnogo pomirljivije i javila Drinkoviću da je Borojević zamoljen da u granicama mogućnosti udovolji njihovoj molbi, pogotovo što ona potpuno odgovara tendenciji i namjerama same Vrhovne komande. N o, komanda upozorava istovremeno Zagreb da je preduvjet za to uređeni saobraćaj na željezničkim prugama. (Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, Op. Nr. 148.934.) 50 Kriegsarchiv - Wien, Kriegsministerium, 1918, 5. A. 61 43/11 Abt. 5, Nr. 13.214, 1918. godine. 51 U telegramu Borojeviću, Vrhovna komanda skreće pažnju da Ministarstvo rata drži da je držanje generala Snjarića i podmaršala Mihaljevića prema Saboru i Narodnom vijeću u Zagrebu korektno, jer komandanti imaju direktivu da izlaze u susret novim državnim institucijama uto­ liko, ukoliko to traži održanje mira i reda, odnosno osiguranje snabdijevanja trupa. (Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, Op. Nr. 148.994). 52 Isti izvor, Op. Nr. 148.993. 53 Vrhovna je komanda ovdje prešutjela Rijeku, gdje su predstavnici Narodnog vijeća 29. X. preuzeli vlast, pošto im je riječki guverner tog dana bio predao svoju palaču i ured, dakle i agende vlasti, i to zapisnički! Vidi o tome više kod F . Č u l i n o v i ć a , Riječka država, Zagreb, 1953, str.32 i d. 54 Kriegsarchiv - Wien, Akta Vrhovne komande, »Lageberichte« . . . , Op. Nr. 148.184/1-31. 55 Zanimljiva je pri tom činjenica da su liberali za predsjednika vlade predlagali klerikalca dr. Ivana Zolgera, bivšeg austrijskog ministra, ali to predstavnici klerikalaca nisu htjeli prihvatiti. Jednako tako prošla je i kandidatura dr. Tavčara.

349

56 To je centralna kancelarija primila telefonom iz Ljubljane u 18 sati. (Spisi Narodnog vijeća, Telefonsko-telegrafske obavijesti.) 57 Dr. Janko B r e j c , Od prevrata do ustave (Zbornik »Slovenci v desetletju 1918—1928«, str. 161-163.J 58 A . P r e p e l u h - A b d i t u s , Pripombe k naši prevratni dobi, Ljubljana 1938, str. 144. 59 Sarkotićev dnevnik. 60 Vidi izvode u prijevodu iz tog pisma od 24. X. 1918, Pers. No. 345. Op. Geh. 2171 (Surminiana). 61 Glavni odbor Narodnog vijeća objavio je 26. X. proglas narodu u kojem stoji da je Narodno vijeće SHS uzelo pod svoju zaštitu javna dobra, imetak i ličnu sigurnost svakog poje­ dinca. Zato: neka čuvaju svačije dobro! (Male novine, Zagreb, 3 0 .X. 1918, broj 267). 62 Sarkotićev dnevnik. 63 »Glas SHS« u broju 173 od 22. VIII. 1918. donio je popis političkih osuđenika u Bosni na čelu s Vasilijem Grđićem (Zenica i Travnik). 64 »Narodno vijeće je, za prvo vrijeme, pristupilo formiranju narodne garde u svakom mjestu gdje je bio ustanovljen njegov organ. U cirkularnom naređenju Narodne vlade upravnim vlastima je stajalo povodom osnivanja narodne garde: ’Pozivate se da odmah u sporazumu sa odborima Narodnog vijeća osnivate narodne garde. Ako tamo nije odbor osnovan to se pozivate da u spora­ zumu sa tamošnjim svjesnim građanima osnujete narodnu gardu i odmah izaberete komandanta garde. Članovi garde moraju slušati naloge svoga komandanta. Dužnost je garde da održi mir i red u mjestu i okolici. . . Žandarmerija i mjesna policija treba da se potpuno stavi na raspolaganje zapovjedniku garde i da s njime potpuno u sporazumu postupa,’ Pored održavanja reda i mira, garda je imala zadatak da razoružava austrougarsku vojsku koja se u neredu povlačila.« (Hamdija K a p i d ž i ć , Pokušaj ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom u novembru 1918. godine, »Pregled«, Sarajevo, januar-februar 1965, god. XVII [LV], knjiga I, br.l—2, str. 37). 65 Sarkotić spominje da je odstupio kao zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine u podne 1. studenog 1918. i da je vlada Narodnog vijeća preuzela vlast iz njegovih ruku. (Stefan Freiherr v . S a r k o t i ć , Jugoslawien} Wien, 1919, str. 3.) 66 Nepotpuno: F . S i š i ć , nav, djelo, str. 218. »Novosti« u broju od 3 .XI. 1918. donijele su slijedeću vijest: »Vlada u Dalmaciji prešla je u ruke Narodnog vijeća. Vlada se konstituirala ovako: Pročel­ nici: drlvan Krstelj, dr Josip Smodlaka i drVjekoslav Škarica. Zamjenik: drUroš Desnica. Povje­ renik N . v. za nastavu: dr jerko Machiedo, povjerenik N . v. za opskrbu: drl’rvislav Grisogono, povjerenik N. v. za željeznice: drGajo Bulat, povjerenik N . v. za trgovinu: Šimun Rak. Upravu nad pravosuđem preuzeo je savj. Metličić.« ž7 Vidi: Hamdija K a p i d ž i ć , Rad Narodnog vijeća SHS Bosne i Hercegovine u novembru i decembru 1918 (» Glasnik arhiva i Društva arhivista Bosne i Hercegovine«, Sarajevo 1963, knjiga III, str. 149-150). Općenito opš. za jugoslavenski prostor: B . K r i z m a n , Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb 1977. Za mnogo širi prostor kapitalno djelo moderne austrijske historiografije: Richard Georg P l a s c h k a —Horst H a s e l s t e i n e r - Arnold S u p p a n , In­ nere Front. Militärassistenz, Widerstand und Umsturz in der Donaumonarchie 1918 (Unutrašnja fronta. Oružana asistencija, otpor i prevrat u Donavskoj monarhiji 1918), I—II, Wien 1974; osobito drugi svezak: Umsturz (Prevrat). 68 J a n k o v i ć —K r i z m a n , » G r a đ a « , II, str. 457. 69 Isti izvor, II, str. 475. 70 U razgovoru vođenom u Zagrebu 30. travnja 1957. povjerio je dr. Srđan Budisavljević, tadašnji povjerenik za unutrašnje poslove N V SHS, autoru ove knjige da je Sv. Pribićević doista zatražio od Popovića da prekorači primljenu instrukciju, tražeći da srpske trupe dođu što dalje na zapad, preko linije Osijek-Šamac. 71 Opš. B . K r i z m a n , Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, str. 152 i dalje. 72 B . K r i z m a n , »Beogradsko primirje« od 13. novembra 1918, Zbornik Matice srpske za društvene nauke. Novi Sad, sv. 47/1967, str. 111—134. 73 U Karolyievoj pratnji nalazio se ministar Oskar Jaszi. Vidi njegovu knjigu o raspadu Habsburške monarhije: The dissolution o f the Habsburg Monarchy (Chicago and London, treće izdanje 1964). 74 To je bila knjiga koju je srpska vlada još na Krfu izdala pod naslovom »Tajna prevratna organizacija«. O Solunskom procesu protiv »Crne ruke« i pukovnika Apisa vidi: Milan Ž. Živanović, Pukovnik Apis. Solunski proces hiljadu devetsto sedamnaeste, Beograd 1955. 75 U toj noti predsjedništvo Narodnog vijeća prepričava sadržaj ranije note (od 31. X.), u kojoj je riječ o formiranju »Države Slovenaca, Hrvata i Srba« na teritoriju Južnih Slavena koji je do tada spadao u sustav bivše Austro-Ugarske Monarhije, o njenoj spremnosti da stupi u zajed­ ničku državu sa Srbijom i Crnom Gorom, itd.

350

Međutim, ministar-predsjednik N. Pašić nije stigao u Beograd ni do samog proglašenja ujedi­ njenja (1.XII. 1918). 76 Te su vijesti, čini se, bile pretjerane. 77 Opš. o tome: B . K r i z m a n , Planovi talijanske Vrhovne komande na Jadranu koncem 1918. god., »Pomorski zbornik«, Zadar 1968, knjiga 6, str. 6 8 1 -694. 78 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str.542 -5 4 3 . 79 Popović je prvo obišao Srijem autom (posjet rođacima). 80 Ta je skupština održana u Novom Sadu tek 25. studenoga. 81 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str.561—562. 82 A mnogo kasnije - 1941. godine —predsjednik vlade od 27. marta! 83 Podatke o toj audijenciji dao je autoru sam Simović u pismu od 20. VI. 1961. 84 Sve je to Simović ispričao autoru, u razgovoru vođenom u Beogradu 19.1.1957. 85 Može se sa sigurnošću tvrditi da su Simovića u Beogradu uputili da se u Zagrebu u p o l i ­ t i č k i m pitanjima drži Sv. Pribićevića i savjetuje s njim, što je Simović i činio. 86 Prema podacima koje sadrži Simovićevo pismo autoru od 10. VI. 1956. 87 To je bilo točno na liniji Pašićeve politike! 88 Sve ove podatke o sastanku u sabornici dugujem gen. Simoviću. 89 Zaključkom Sabora od 29. XI. »Država Slovenaca, Hrvata i Srba«, nastala raskidom svih državnopravnih veza s Austrijom i Ugarskom, bila je samo privremeno rješenje. 90 »Karta (skica) br. 2 sa linijom pukovnika Simovića i Antonijevića. Polazi od Barča, rekom Ilovom na Jasenovac (utoka Une u Savu), pa Unom na Knin i Jadransko More, severno od Šibenika. U komentaru stoji ovo: »Srpska vojska pošla je dalje i pomakla liniju Londonskog Pakta do Ilove. . . Pukovnici Simović i Antonijević obavjestivši o tome Narodno Vijeće u Zagrebu, povukli su na karti, u sobi Narodnog Vijeća, u Hrvatskoj Sabornici na Markovom trgu crvenom olovkom ovu liniju.«« (citirano po dr. J. Z. M i 1o s a v 1 j e v i ć , Srpsko-hrvatski spor, III deo, Dvanaesti je č as . . . Srbi, u pamet s e ...!, Beograd 1939, str. 14). 91 Taj odred sastojao se od jednog puka pješadije (četiri bataljuna, komandant potpuk. Borisav Svubotić), jednog diviziona artilerije (2 poljske, 1 brdska i 1 baub. baterija, komandant potpuk. Zivan Bogojević) i jednog eskadrona konjice. Od tog puka u sastavu »Srpskog odreda« nastao je kasnije 25. pješ. puk. 92 Odred se je sastojao od jednog pješadijskog puka (kasnije 26. pješ. puk) od tri bataljuna, jednog art. diviziona od 2 brdske baterije i jednog konjičkog eskadrona. 93 Talijanski komandanti nesumnjivo su težili da, nakon ulaska u Trst i Goricu, pravcem preko Ljubljane izbiju na liniju Celje—N ovo Mesto i zauzmu rudnike uglja kod Trbovlja, kao i važno željezničko čvorište Zidani Most. 94 Pašić je duže boravio u inozemstvu. 95 Zanimljivo je što je Trumbić - poslije razgovora s VI. Mačekom 11. VII. 1924 —zapisao kao Mačekovu informaciju: »Tih dana a svakako prije 1/12, bio se obrazovao jedan »Hrvatski odbor« (ili slično) ili »Hrv. Vijeće«, komu je bio predsjednik Vjek. Klaić. Tu su bili svi »hrvatski« političari ali bez frankovaca. Tu je Stj. Radić predlagao: da se osnuje za cijelu državu regencija od trojice: regent Aleksandar, hrvatski ban i predsjednik sloven, narod, vijeća. Ova je regencija imala da upravlja svom državom do saziva Konsituante.« (Arhiv Jugoslavenskog odbora u Arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, svežanj 60.) 96 Predsjedništvo je u noti od 31. X. 1918. dodalo: »Narodno vijeće ujedno izjavljuje, da ovlaštuje Jugoslavenski odbor za zastupanje interesa države Slovenaca, Hrvata i Srba prema inostranstvu.« 97 I u ovom je telegramu prisutan Sv. Pribićević. 98 Starčevićanac Drag. Hrvoj suznih očiju blago je prekorio Smodlaku tom prilikom: Što si, doktore, učinio? Uništio si 800-godišnju Hrvatsku.« Smodlaka mu je na to odgovorio: »Nisam uništio samo Hrvatsku nego i Srbiju, a mjesto njih imamo veliku Jugoslaviju.« 99 Vidi: B . K r i z m a n , Oslobođenje Međimurja 1918. godine, »Kaj«, Zagreb, siječanj 1968, godina, I, broj 1, str.54—60.

351

DEVETO POGLAVLJE

Krvoproliće na Jelačićevu trgu (5. XII. 1918)

1. Putovanje delegacije Narodnog vijeća. —D. Simović je 26. telegrafski izvijestio Vrhovnu komandu u Beogradu1 da izaslanstvo Narodnog vijeća polazi u Beograd sutradan u srijedu, 27. XI. ujutro posebnim vlakom. Potrebno je —javlja on —spremiti stanove za 34 osobe izaslanstva i njihove pratnje i moli da se pripreme prijevozna sredstva od krajnje željezničke stanice (Zemuna). VK je na to uputila dva brzojava: jedan u Zagreb Simoviću, drugi u Zemun tamošnjem komandantu mjesta.2 U prvoj naređuje da Simović od­ mah saopći da vlak s izaslanicima —budući da je pruga završena do Zemuna —ne ostaje u Batajnici, nego da produži do Zemuna, gdje će za njih biti pripremljeno prenoćište, a delegacija će u četvrtak, 28. XI, stići posebnom lađom oko 10 sati prije podne u Beograd. U drugoj VK (pod »hitno«) javlja da u srijedu oko 21 sat stiže u Zemun 35 izaslanika Narodnog vijeća iz Zagreba te da zato komandant Tucaković smjesta poduzme sve da im se u Zemunu osigura prenoćište i da ih on sam službeno dočeka, s tim da o izvršenom izvijesti Komandu. Simović je uputio i drugi telegram3 o tome u Beograd (potpukov. Ljubišiću): polazak iz Zagreba u 9 sati ujutro, u Batajnicu stiže 35 osoba u 21 sat. Zato neka čekaju u Batajnici za njih pripremljeni automobili. Britanski admiral Ernest Ch.Th.Troubridge, saveznički komandant plovidbe na Dunavu, obavijestio je pismom od 27. XI.4 vojvodu Mišića —odgovarajući na Mišićev akt OBr. 32.538 od istog dana —da će lađa »Radetzky« - najbolji brod kojim raspolažu —biti u Zemunu sutra u 10 sati prije podne čekajući delegate iz Zagreba. Ako lađa krene iz Zemuna u 10.10, delegati će stići u beogradsku luku u 10.30 sati. Ujutro 27. XI. stali su se skupljati na peronu zagrebačkog glavnog kolo­ dvora članovi izaslanstva i u 10 sati —sa zakašnjenjem —krenula je specijalna kompozicija s izaslanstvom (bez Korošca, Trumbića,5 Lorkovića i Radića, odnosno drugog predstavnika Seljačke stranke) prema Beogradu.6 S delega­ tima su krenuli financijski stručnjaci Vijeća i potpuk. Milan Pribićević,7 a prik­ ljučio im se i Rudolf Giunio koji je tog jutra kao »kurir Jugoslavenskog odbora« stigao iz Pariza da u ime Trumbića informira Narodno vijeće o naj­ novijim događajima u inozemstvu.8 Međutim, nisu pošla druga dva Slovenca osim Kramera (klerikalac dr. I. Cankar i socijalist A. Kristan), jer su bili napu­ stili sabornicu i otputovali u Ljubljanu pod dojmom da se sutradan, 27. XI, još ne putuje i prije nego što se ponovno sakupio dio središnjeg odbora da donese novu odluku o odlasku. Ipak su krenuli na put iz Ljubljane (u društvu dr. Brejca i dr. Puntara) i za delegacijom stigli pravodobno u Beograd.9 353

Put je bio dug i neveseo; vlak se dosta polako probijao ravnicom pritisnu­ tom gustom maglom; zastajkivao bi na svakoj stanici, a u Vinkovcima se delegatima pridružio dr. Ivan Paleček (budući ban) koji sve to vrijeme nije dolazio u Zagreb. Kasno u noći oko 23 sata stigli su u Zemun, gdje su ih svečano dočekali i priredili im banket. Na banketu je potpukovnik Tucaković pozdravio delegate u ime srpske vojske, a potom je zemunski župnik Vučetić u ime mjesnog odbora Narodnog vijeća pozdravio izaslanstvo koje je donijelo odluku o državi u kojoj će Srbi, Hrvati i Slovenci biti potpuno ravnopravni i jednaki. Na pozdravima se zahvalio Sv. Pribićević, nazdravivši narodu i vojsci kraljevine Srbije. Stigavši u Zemun, Milan Pribićević se odvojio i la­ đom iz Zemuna prešao u Beograd da bi obavijestio regenta o dolasku zagre­ bačkog izaslanstva u Zemun. Tom prilikom regent ga je unaprijedio u čin pukovnika, odajući tako zapravo priznanje njegovu bratu Svetozaru, jer Mi­ lan nije imao do tog dana službene veze i posla s Narodnim vijećem. Drugog jutra delegati su se ukrcali na lađu i oko 11 sati stigli u Beograd, svečano dočekani uz pjevanje himni i pozdravne govore. Pred lađom su izaslanstvo pozdravili ministri Ljuba Jovanović i Momčilo Ninčić, a u ime grada Beograda potpredsjednik općine. Ovdje se na srdačnom dočeku zahvalio dr. Pavelić. Na to su u povorci otišli u »Grand hotel«, gdje su bili gosti beogradske općine. Započele su pojedinačne audijencije kod regenta u njegovoj rezidenciji na Terazijama, počeli su prvi politički razgovori i ubrzo su predstavnici vlade (Protić, Jovanović i Ninčić) stali pregovarati s predstavnicima delegacije Na­ rodnog vijeća o tome kako i u kojoj formi da proglase ujedinjenje.10 Delegacija je sa sobom donijela i prihvaćeni »Naputak« odbora sedmo­ rice11 kao instrukciju za pregovarače Vijeća s predstavnicima srpske vlade. Taj je »Naputak« imao 11 članova i propisivao je ovo: konačnu organizaciju nove države može odrediti samo sveopća ustavotvorna skupština s većinom od 2/3 glasova; sastat će se najkasnije šest mjeseci nakon zaključenja mira, s tim da odredi a) ustav, podrazumijevajući tu naročito državnu formu, zatim unutraš­ nje državno uređenje i osnovna prava državljana, b) državnu zastavu, c) sjedi­ šte vlade i drugih vrhovnih državnih organa (član 1); do njena sastanka zako­ nodavnu će vlast vršiti privremeno Državno vijeće u koje ulaze svi članovi Narodnog vijeća u Zagrebu i pet članova Jugoslavenskog odbora, razmjeran broj predstavnika Srbije i Crne Gore (član 2); državno će vijeće na svom prvom sastanku odrediti privremenu državnu i pomorsku zastavu (član 3); vladarsku vlast vršit će do odluka konstituante kralj Srbije, odnosno prestolo­ nasljednik Aleksandar kao regent (član 4); provizorno sjedište vlade i Vijeća odredit će se sporazumno (član 5); državno će vijeće biti dužno da raspiše i provede izbore za konstituantu i da je odmah zatim sazove, a izborni će se red za nju odrediti na osnovu općeg, direktnog, proporcionalnog i tajnog prava glasa (član 6); vlada, odgovorna Vijeću, upravljat će državnim poslo­ vima, sastavljena od predsjednika vlade i ministara za sve grane državne uprave te sedam državnih sekretara (za Srbiju, Hrvatsku i Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju, Dalmaciju, Crnu goru i Bačku-Banat i Baranju) koji će zastupati u vladi interese svoje pokrajine (član 7); poslovi vanjski, vojni i pomorski, državne financije, pošte i telegrafi pridržani su isključivo državnoj vladi, a ostali ostaju u nadležnosti zemaljske, odnosno pokrajinske vlade 354

u autonomnom djelokrugu, po uputama i pod kontrolom državne vlade (član 8); u autonomnim poslovima kontrolu nad zemaljskom vladom vrše zemaljski sabori, odnosno pokrajinska vijeća, s tim da na čelu pokrajinskih vijeća stoje predsjednici, a u Zagrebu ban (član 9); državna vlada će pojedinim zemalj­ skim vladama doznačivati potrebna financijska sredstva u okviru državnog proračuna (član 10); na snazi ostaju svi dotadašnji zakoni i propisi, također i organizacija sudstva, dotadašnje administrativno ustrojstvo i organi zemalj­ skih vlada. 2. Prvi potezi Sv. Pribićevića. —Stigavši u Beograd, Svetozar Pribićević je istog popodneva posjetio Stojana Protića gdje je zatekao i Ljubu Jovanovića, i oni su ga —kako sam navodi12 —vrlo dobro primili. Protić mu je tom prilikom živo zahvalio na radu za ujedinjenje, a Pribićević mu je —navodno —odgovorio da je bitno znati kako će se ujedinjenje ostvariti, a da Narodno vijeće pridaje najveće značenje tome da osnovni akt o ujedinjenju izričito kaže i svečano jamči demokratsku vladu, osnovanu na načelu narodnog suvereni­ teta. Rekao im je da je pitanje: monarhija ili republika prije polaska delegacije bilo u Zagrebu mnogo razmatrano; da su Hrvati i Slovenci bili u ogromnoj većini za republiku, između ostaloga i zato što su kralj i regent Srbijanci i pravoslavne vjere; u Zagrebu i Hrvatskoj bili su organizirani republikanski zborovi, a Narodno vijeće i Hrvatski sabor prihvatili su načelno stanovište prema kojem će buduća konstituanta suvereno odlučiti ne samo o pitanju unutrašnjeg uređenja države nego i o pitanju njene forme, tj. o pitanju hoće li nova država biti republika ili monarhija. Želimo - rekao im je Pribićević - da se Narodnom vijeću olakša prihvaćanje regentstva prestolonasljednika Alek­ sandra s time što će on preuzeti svečanu obavezu da će vladati strogo ustavno i parlamentarno. Na kraju je Pribićević zamolio Protića da ga najavi da bude primljen u audijenciju kod regenta. Predsjednik A. Sola je tog dana poslao iz Sarajeva u Beograd Sv. Pribićeviću brzojav13 u kojem šalje tekst brzojava, što ga je 27. XI. primio iz Banje Luke glavni odbor Narodnog vijeća u Sarajevu. Taj banjolučki brzojav glasi: »Odbor Narodnog vijeća u Banja Luci pokoravajući se neodoljivoj želji na­ roda bez razlike vere i imena, proklamirao je danas potpuno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom pod žezlom Nj. V. Kralja Petra I iz slavne dinastije Karađorđevića. Živeo naš kralj Petar I!« Sola misli da se središnji odbor Narodnog vijeća odmah sporazumije sa srpskom vladom da se donese principijelni zak­ ljučak o tome, pa da ga saopće bosanskoj vladi uz potrebne instrukcije kako da dalje postupa. Ujedno napominje - nastavlja Sola - da je pripojenje progla­ šeno u bihaćkom okrugu; čuje se da će to učiniti i u okrugu tuzlanskom, eventualno i mostarskom. Budući da banjolučki okrug izjavljuje da se podvr­ gava jedino srpskoj vladi ili od nje postavljenoj vladi, Sola moli da vlada i središnji odbor donesu u tom pogledu i rješenje i izdaju potrebna naređenja. Stvar je veoma hitna; bojati se anarhije; zato neka odmah telegrafski odgovore. 14 Pribićević je 29. XI. otišao regentu u audijenciju i to je bilo prvo njegovo viđenje s Aleksandrom. Tom je prilikom upozorio regenta —kako sam kaže15 355

— da za narod ujedinjenje ne može imati nikakve vrijednosti ako osobne građanske i političke slobode nisu potpuno zajamčene. Upozorio ga je da među Srbima u Austro-Ugarskoj nitko nije želio ujedinjenje sa Srbijom za vrijeme dinastije Obrenovića koja je vladala apsolutistički. Tek nakon dolaska na prijestolje Petra Karađorđevića Srbija je za njih postala magnet, jer je on kao vladar stvorio doba slobode. Aleksandar mu je odgovorio da ide za pri­ mjerom svog oca i dodao da prihvaća svaku formulu kojom se ostvaruje sporazum Narodnog vijeća i srpske vlade. Ovlastio je Pribićevića da da javnu izjavu kojom saopćava narodu da je on (regent) pristaša demokratskog uređe­ nja i da će u potpunosti poštovati narodne slobode. Zato je Pribićević istog dana dao izjavu na koju ga je regent ovlastio i ona je telefonski dostavljena u Zagreb »Obzoru«. Taj list u broju od 30. XI. donio je iz Beograda ovo saopćenje: »Juče, 29. novembra, podpredsjednik Narodnog vijeća g. Svetozar Pribiće­ vić bio je primljen u audijenciju kod regenta. Audijencija je trajala jedan sat. G. Pribićević izjavljuje da javnosti ne može dati nikakve pojedinosti o audijen­ ciji. Može da kaže samo to da je regent potpuno obaviješten o našoj situaciji. On podjednako voli Slovence, Hrvate i Srbe. On je nadahnut željom da nje­ gova vladavina bude zasnovana na najširim slobodama i na najpotpunijoj demokraciji, jer tako možemo da imamo najjače jamstvo za naš budući na­ rodni razvoj. Prestolonaslednik narodno ujedinjenje shvaća na taj način što on i sebe samog smatra članom narodne cjeline, u kojoj on ne zna ni za kakvu razliku i ne bi mogao da podnese ma čiju prevlast.« 3. Adresa izaslanstva Narodnog vijeća. —Donijeli su odluku da se izabere odbor od šest ljudi u koji će svaka strana odrediti trojicu.16 Sa strane srpske vlade u odbor su ušli Protić, Jovanović i Ninčić, a sa strane Narodnog vijeća Pribićević, Pavelić i Smodlaka. Odbor šestorice razmatrao je pitanje kako treba proglasiti akt ujedinjenja. Najpravilnije bi rješenje bilo da srpska Na­ rodna skupština sa svoje strane izabere delegaciju da na zajedničkoj sjednici sa izaslanstvom Narodnog vijeća proglasi akt ujedinjenja. Međutim, to nije bilo moguće, jer se velik dio poslanika u to vrijeme nalazio još uvijek daleko od Beograda (pretežno u Francuskoj). Budući da se nije htjelo odgađati, odbor šestorice se suglasio da se akt ujedinjenja proglasi ovako: delegacija Narodnog vijeća uputit će adresu regentu Aleksandru kojom saopćava odgovarajući zak­ ljučak Narodnog vijeća od 24. XI, a na nju će Aleksandar odgovoriti i u svom odgovoru proglasiti ujedinjenje Srbije s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba.17 O tom sporazumu su Pribićević, Pavelić i Smodlaka obavijestili izaslanstvo Narodnog vijeća i zatim je delegacija izabrala odbor od pet ljudi kojemu je povjerila da sastavi adresu izaslanstva regentu.18 Odbor se sastao u stanu M. Vuletića i pokušao sastaviti tekst adrese koji je kasnije Pribićević dotjerao po svome.19 Pregovori su bili još u toku, kad je 30. XI. stigao iz Splita brzojav dalma­ tinske vlade upućen srpskoj vladi20 koji je samo ubrzao okončanje tih prego­ vora. Taj je telegram glasio ovako: »Svi francuski i američki komandanti na našim obalama bez prestanka se obavještavaju, je li definitivno provedeno 356

ujedinjenje kraljevine Srbije i jugoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske te ističu neodgodivu potrebu toga, zbog uređenja internacionalnog položaja Slo­ venaca, Hrvata i Srba. Zaklinjemo u ime čitavoga pučanstva Dalmacije sve kompetentne faktore, da bez daljega oklijevanja i bez obzira na sporedna pitanja provedu formalno i definitivno ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba od Jadrana do Vardara u jedinstvenu državu te da odmah stvore jedin­ stvenu reprezentaciju i vodstvo.« Ljuba Jovanovič je sa svoje strane tog dana informirao cirkularnim br­ zojavom21 diplomatska predstavništva Srbije u inozemstvu o zaključcima skupština i narodnih vijeća. U njemu javlja da je Narodno vijeće SHS za sve zemlje našeg naroda u bivšoj Monarhiji na plenarnoj sjednici 23. i 24. stu­ denoga u Zagrebu odlučilo ujedinjenje tih zemalja s Kraljevinom Srbijom, s tim da se nad njim prostire suverenitet kralja Petra pod regentstvom pre­ stolonasljednika Aleksandra sve do odluke konstituante. Vijeće je iz svoje sredine izabralo više od 30 ljudi s prostranim punomoćjem koji su došli u Beograd da saopće tu odluku prestolonasledniku i vladi i da ugovore da­ lje za što skorije ostvarenje ujedinjenja. Građani su toplo dočekali izaslan­ stvo koje je stupilo u vezu s onim članovima vlade koji su u Beogradu i s njima otpočelo rad. Regent je dosad primio nekoliko članova izaslanstva koji su ga obavijestili o situaciji u oslobođenim zemljama i o potrebama i željama tamošnjeg stanovništva. Crnogorska Velika narodna skupština iz­ abrana 19. XI. sastala se u Podgorici 24. XI. i najprije odlučila aklamaci­ jom a zatim poimence jednoglasno prestanak vladavine kralja Nikole i nje­ gove dinastije te pripojenje Srbiji pod dinastijom Karađorđevića, a potom je izabran odbor koji će izvršiti to ujedinjenje. Druga skupština bila je u No­ vom Sadu za Banat, Bačku i Baranju i to od poslanika izabranih po jedan na svakih hiljadu stanovnika. Bilo je više od 800 poslanika Srbo-Hrvata, Bunjevaca, Sokaca, Slovaka, Rusina, Nijemaca i Mađara. Skupština je složno izglasala ujedinjenje sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića i izra­ zila molbu da ih Srbija zastupa na Mirovnom kongresu. Izabrana je i pri­ vremena vlada. U Banatu Nijemci, Mađari, Zidovi pretpostavljaju srpsku vladu Rumunjskoj.22 U Rumi se 24. XI. također sastala skupština i izglasala slične zaključke, ukoliko Narodno vijeće u Zagrebu ne bi donijelo odluku o ujedinjenju sa Srbijom. Skupština u Kotoru proglasila je suverenstvo kra­ lja Petra, a Narodno vijeće u Banjoj Luci donijelo je također odluku o uje­ dinjenju sa Srbijom. Narodno vijeće za Dalmaciju u Splitu poslalo je Vijeću u Zagreb ultimatum da u roku od pet dana riješi ujedinjenje sa Srbijom, inače će Dalmacija sama to učiniti. Zbog toga je Narodno vijeće u Zagrebu donijelo svoju gornju odluku. Ponašanje srpske, hrvatske, slovenske okupa­ cione vojske u svim krajevima do sada je bez izuzetka izvrsno i to po mno­ gim izvještajima vrlo mnogo pridonosi povoljnom raspoloženju prema Sr­ biji. U Bosni i Hercegovini situacija prema svemu povoljna. Dana 1. prosinca sastali su se na zajedničku sjednicu i na njoj pročitali tekst adrese Narodnog vijeća i regentova odgovora i konačno stilizirali te dokumente. Ujedno su se dogovorili da će istog dana u 20 sati biti izvršen sam akt ujedinjenja u regentovoj (provizornoj) rezidenciji na Terazijama. 357

4. Svečanost u kući na Terazijama. - Uvečer su se svi članovi izaslanstva sakupili u ovečem salonu Krsmanovićeve kuće: stajali su u polukrugu i čekali dolazak regenta. Kad je Aleksandar ušao u pratnji ministara (Protića, Jovanovića i Ninčića) i načelnika štaba Vrhovne komande vojvode Z. Mišića, istupio je Pavelić i pročitao ovu adresu: »Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Osećamo se srećnim što u ime Narodnog Veća Slovenaca, Hrvata i Srba, možemo da pozdravimo Vaše Kraljevsko Visočanstvo u prestonici oslobođene Srbije kao Vrhovnog Komandanta pobedonosne narodne vojske, koja je u za­ jedničkoj borbi s vojskama naših moćnih saveznika stvorila uvjete za izvršenje velikog dela našeg narodnog ujedinjenja. Slovenci, Hrvati i Srbi, koji su na teritoriji bivše austro-ugarske monarhije izveli prevrat i privremeno konstitu­ irali nezavisnu narodnu državu, prožmani idejom narodnog jedinstva i osla­ njajući se na veliko načelo demokracije, koja traži da svaki narod sam ima da odluči o svojoj sudbini, izjavili su već u objavi Narodnog Veća od 19. X. da žele i hoće da se sjedine sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca koja bi obuhvatila čitav neprekinuti teritorij Južnih Slovena. Da se ova misao provede u delo zaključilo je Narodno Veće u svojoj sednici od 24. XI, da proglašava ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu jedinstvenu državu, i izabralo je svoje odaslanstvo, koje stupa pred Vaše Kraljevsko Visočanstvo da Vam ovaj zaključak Narodnog Veća zvanično i u svečanoj formi saopći. Zaključak je Narodnog Veća, da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo Veličanstvo Kralj Petar, odnosno u njegovoj zameni kao Regent Vaše Kraljevsko Visočanstvo, a ujedno bi se u sporazumu sa vladom Vašeg Kraljevskog Visočanstva i pred­ stavnicima sviju narodnih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori imala da obrazuje jedinstvena parlamentarna vlada na području Jugoslovenske Države uz jedin­ stveno narodno predstavništvo. Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Zelja bi Narodnoga Veća bila da se, obzirom na provizorno stanje, ovo privremeno narodno predstavništvo obrazuje sporazumno između Narodnog Veća i predstavnika naroda Kraljevine Srbije, i da se ustanovi odgovornost državne vlade prema modernim parlamentarnim načelima ovom Narodnom Predstavništvu, koje bi trebalo da ostane na okupu sve do Konstituante, da princip ustavnosti i parlamentarne odgovornosti vlade dođe do potpunog izražaja. Iz istog razloga ostali bi na snazi pod kontrolom državne vlade dosadanji autonomni administrativni organi, koji će za svoje uredovanje biti odgovorni autonomnim predstavništvima. U ovo prelazno doba trebalo bi, po našem mišljenju, stvoriti preduvjete za konačnu organizaciju naše jedinstvene države. Naša državna vlada trebala bi u tu svrhu posebice da pripravi Konstituantu, koja bi prema iznesenom predlogu Narodnog Veća bila izabrana na temelju općeg, jednakog, izravnog, tajnog i proporcionalnog prava glasa, a sa­ stala bi se najkasnije 6 mjeseci posle sklopljenog mira. U ovom istorijskom času, kad stupamo pred Vaše Kraljevsko Visočanstvo kao predstavnici naroda sa celog teritorija Južnih Slovena u bivšoj austro­ ugarskoj monarhiji, duboko smo ožalošćeni što moramo konstatirati da su 358

veliki dragoceni delovi našeg narodnog područja okupirani od četa kraljevine Italije, koja je do duše saveznica sa Silama Sporazuma i s kojom želimo živeti u dobrim prijateljskim odnosima, ali nismo pripravni priznati opravdanost bilo kakvih ugovora, pa ni londonskoga, po kojem, uz povredu nacionalnih načela i principa samoodređenja, bi bili prisiljeni da deo našeg naroda odstu­ pimo u sastav tuđe države. Posebno upozoravamo Vaše Kraljevsko Visočanstvo da talijanska okupaciona uprava prelazi granice i oblasti određene i sa­ mim uvjetima primirja, sklopljenim s glavnim zapovednikom bivše austro­ ugarske vojske poslije nego što se taj teritorij proglasio nezavisnim i integral­ nim delom države Srba, Hrvata i Slovenaca, o čemu ćemo vladi Vašeg Kraljev­ skog Visočanstva podneti potrebite dokaze. A s punim uverenjem dajemo izraza svojoj nadi: da će se Vaše Kraljevsko Visočanstvo zajedno s celim našim narodom zauzeti da se definitivne granice naše države označe tako, da budu u skladu sa etnografskim našim granicama, a primenom načela narodnog samoodređenja proklamiranog od predsednika Sjedinjenih Američkih Država Wilsona i od sviju Sila Sporazuma. Neka živi Njegovo Kraljevsko Veličanstvo Kralj Petar! Neka živi Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Neka živi ceo naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenački narod! Neka živi slobodna i ujedinjena Jugoslavija!«23 Na tu adresu izaslanstva regent je odgovorio ovako: »Gospodo Odaslanici! Vaš dolazak u ime Narodnog Veća Slovenaca, Hrvata i Srba, dostojnog predstavnika široke naše narodne misli, i Vaše saopštenje njegove istorijske odluke od 24. novembra, kojom se proglašava državno ujedinjenje svega na­ roda i sve naše mile, namučene ali slavne otadžbine, ispunilo me dubokom radošću. Primajući to saopštenje uveren sam da ovim činom ispunjavam svoju vla­ darsku dužnost, jer njim samo privodim konačno u delo ono što su najbolji sinovi naše krvi, sve tri vere, sva tri imena, s obe strane Dunava, Save i Drine, počeli pripremati još za vlade blažene uspomene moga dede Kneza Aleksandra I. i Kneza Mihaila, ono što odgovara željama i pogledima moga naroda, te u ime Nj.V. Kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama neza­ visne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovaj veliki istorijski čin neka bude najbolja nagrada kako pregnuću vašem i vaših čestitih drugova u Narodnom Veću i svih vaših suradnika, koji smelim prevratom stresoste sa sebe tuđinski jaram, tako i razvijenoj svesti i podnese­ nim velikim žrtvama svih delova naroda koje Veće predstavlja. Tako isto neka današnji veliki čin bude najlepši venae na slavnim grobovima mojih oficira i vojnika palih za slobodu, i najdivnija kita na grudima njihovih srećnijih ratnih drugova koji sa mnom doživeše da izvojuju pobedu nad silnim neprija­ teljem, uz veliku i plemenitu pomoć naših moćnih saveznika. Slavu zadobivenih pobeda dele sa mojim starim ratnicima vojnici jugoslovenskih jedinica u mojoj vojsci. Svi su oni k vama pohitali, a vi ih dočekali onako kako se samo braća dočekuju. Hvala na takvom dočeku u ime moje vojske, hvala vam na poletu s kojim iskazujete poverenje Kraljevini Srbiji 359

i njenom narodu, mome uzvišenom ocu, Njegovom Veličanstvu Kralju Petru I i meni. Ja mogu uveriti vas i Narodno veće čiji ste punomoćnici, mogu uveriti svu moju braću slovenačku, hrvatsku i srpsku, čiju volju i misli predstavljate da ću se i ja, i moja vlada, sa svim onim što predstavlja Srbiju i narod, uvek i svuda rukovoditi samo dubokom nepomućenom ljubavlju bratskoga srca prema svakom interesu, prema svim svetinjama milim duši onih u čije ste ime došli k meni. U smislu želja i pogleda koje ste mi izvoleli izložiti i koje i ja i moja vlada potpuno prihvatamo, vlada će odmah preduzeti da se što pre ostvari sve ono što ste iskazali, kako u pogledu prelazne i privremene periode do sastanka i kraja rada velike Ustavotvorne Skupštine, tako za izbor i sastav ove. Veran primeru i zavetu koje imam od svog uzvišenog roditelja, ja ću biti kralj samo slobodnim građanima države Srba, Hrvata i Slovenaca, ostati uvek veran velikim ustavnim, parlamentarnim i široko-demokratskim načelima, zasnovanim na opštem pravu glasanja. Toga radi ja ću potražiti vašu suradnju za obrazovanje vlade koja će predstavljati ćelu ujedinjenu otadžbinu, pa će ta vlada biti u stalnoj vezi, najpre s vama, potom s narodnim predstavništvom, s njim raditi i njemu odgovarati. S njim i s celim narodom ova će vlada imati kao prvi zadatak postarati se da se granice naše države podudaraju s etnografskim granicama celokupnog našeg naroda. Zajedno s vama imam prava nadati se i nadam se da će naši veliki prijatelji i saveznici pravedno proceniti naše gledište, jer ono odgovara načelima koja su sami proglasili i za čiju su pobedu prolili toliko skupe svoje krvi, te sam uveren da se delo oslobođenja sveta neće okrnjiti predavanjem pod tuđu vlast tolike naše čestite, napredne i prosvećene braće. Isto se tako nadam da će ti pogledi dobiti izraza i u odlukama same vlade Kraljevine Italije, jer ova ima da za postanak svoga bića zahvali tim istim načelima, koje su onako sjajno tumačili perom i delom njeni veliki sinovi prošloga stoleća. Smemo slobodno reći da će u poštovanju tih načela i predanja, u osećajima našega prijateljstva i dobroga susedstva talijanski narod naći više pravog do­ bra i bezbednosti, nego u ostvarenju odredaba londonskog ugovora, potpisa­ nog bez nas, i od nas nikad priznatog a u prilikama kad se nije predviđala propast Austro-Ugarske, te je od onda mnogi nekadašnji obzir postao be­ spredmetan. U tome i svemu ostalom radu ja se nadam da će naš narod ostati do kraja složan i moćan, da će u nov život ući vedra i ponosita čela, dostojan postignute veličine i sreće koja ga očekuje. Ja vas, poštovana gospodo Odaslanici, molim da moju vladarsku reč i pozdrav odnesete svoj mojoj miloj braći širom naše slobodne i ujedinjene Jugoslavije. Ziveo ceo narod Srpski, Hrvatski, Slovenački! Neka nam uvek bude srećno i slavno naše Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slo­ venaca.«24 Pročitavši tekst svog odgovora, regent je prišao članovima izaslanstva i održao kraći serkl zanimajući se za situaciju i potrebe kraja iz kojega je njegov momentani sugovornik bio.25 Zatim su pošli na zajedničku večeru. Kod stola je Aleksandar sjedio na čelu, Pavelić s jedne, Pribićević s druge strane. U toku večere Pavelić je (zlobno) predložio regentu da Pribićevića imenuje za novog poslanika u Budimpešti, jer je tamo za vrijeme rata naučio 360

mađarski! Dakako, to mu Pribićević nije htio oprostiti i ubrzo mu je vratio »milo za drago«. 5. Sto se zbivalo u Zagrebu 5. XII. 1918. —Neposredno poslije izvršenog akta ujedinjenja Mato Drinković je 2. XII. javio u pismu predsjedniku Jugo­ slavenskog odbora A. Trumbiću26 da je u Beogradu uređeno sve kako se naj­ bolje moglo. » N i k a k o drugačije nije bilo moguće« —naglasio je on. A kako je i detaljno uređeno, kazat će mu Giunio koji će mu predati pismo a koji je prisustvovao sjednicama. Drinkoviću je bilo do toga da resor vanjskih poslova bude povjeren Trumbiću i u tom je pravcu govorio s Aleksandrom pa Drinko­ vić misli —sudeći po regentovim riječima —da je to sigurno. To Drinkovića raduje, jer je tako pravo i jer je on uvjeren da nitko drugi ne bi zastupao Dalmaciju, Istru i Sloveniju kao Trumbić. Zbog toga mu želi i to i zbog stvari i Trumbićeve osobe a i svih njih zajedno najbolji uspjeh. Čvrsto je uvjeren da će nova država uspijevati na zadovoljstvo svih plemena —proriče on. Predsjedništvo Narodnog vijeća sutradan (3. XII) objavilo je u Beogradu saopćenje27 o predaji adrese i proklamaciji ujedinjenja cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu jugoslavensku državu pod vladavinom kralja Petra I, odnosno prestolonasljednika Aleksandra kao regenta. U novoj će se državi odmah organizirati narodno predstavništvo za sve grane javne uprave i sastaviti zajedničko narodno predstavništvo kao privremeno zakono­ davno tijelo koje ostaje na okupu sve do konstituante. Do tog saziva ostaju u funkciji i zemaljske vlade, ukoliko pojedini resori ne prelaze u kompetenciju središnje vlade. Prestolonasljednik je preuzeo u svom odgovoru na adresu Vijeća regentstvo i formirat će jedinstvenu vladu za cijelu državu. Tim aktom prestala je funkcija Narodnog vijeća kao vrhovne suverene vlasti Države SHS na teritoriju bivše Austro-Ugarske. S konstituiranjem vlade prestat će i admi­ nistrativna funkcija Vijeća koju će sve dotle obavljati predsjedništvo Narod­ nog vijeća u sporazumu sa srpskom vladom. S danom 1. XII. tvori cjelokupni slovensko-hrvatsko-srpski narod jedinstvenu državu pod regentstvom presto­ lonasljednika Aleksandra.28 Osim toga, izaslanstvo je donijelo ove zaključke: da se za čitav teritorij jedinstvene države ima formirati zajednička vlada za sve grane državne uprave; da se u Ljubljani osnuje vrhovni kasacioni sud za Sloveniju, Istru i Dalmaciju; da se zajednička vlada formira prije sastava državnog vijeća, da ga vlada sazove najkasnije za mjesec dana, a da se državni sekretari koji bi imali biti posrednici između centralne vlade i autonomnih vlada neće imeno­ vati, jer su nepotrebni; da u slučaju sukoba između autonomne vlade resornog ministra odlučuje ministarsko vijeće uz odgovornost prema državnom vijeću. U pogledu autonomne kompetencije resorni ministar izdaje samo opće direk­ tive i vrši generalnu kontrolu, a egzekutivu u svakom skučaju vrši autonomna vlast kao posljednja pravna instanca; da će se urediti centralni upravni sud koji će imati pravo da preispita i dokine sve odluke autonomnih vlasti.29 Međutim, već u studenome 1918. osjećalo se sve više da hrvatske seljačke mase naginju republikanskom uređenju —a to je odmah registrirao Stjepan Radić svojim izvanrednim sluhom i uskladio svoja istupanja s takvim raspolo361

ženjem puka — i ta se agitacija za republiku nije zaustavljala na vratima kasarni u kojima su bile smještene slabe, sve malobrojnije i nepouzdanije »oružane snage« Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Ušla je u kasarnski krug i vojnici su počeli —u danima kad se i u središnjem odboru Narodnog vi­ jeća vodila, često burna ili žučna rasprava o unutrašnjem uređenju i o obliku vladavine buduće ujedinjene države —raspravljati o politici, naro­ čito o republikanskoj formi buduće države. Uz to su u kasarne iz grada bili ubacivani leci kojima se agitiralo za republikansko državno uređenje, pa su se potkraj mjeseca (XI) mogli po Zagrebu vidjeti vojnici vojske Narodnog vijeća s kapama na kojima je bila prišivena vrpca (trobojka) s natpisom: »Živjela republika!«30 No, bilo je i vojnika koji su s kapa skinuli austrijsku kokardu i mjesto nje stavljali crvene kokarde. Vijesti o »zavjeri« generala Lipovščaka, pa Radićevi govori u središnjem odboru NV (»Naš je narod iz sve duše zamrzio militarizam, zato traži mirotvornu republiku! Naš je na­ rod zamrzio cara i kralja. Zato je za republiku!...«) i na glavnoj skupštini HPSS u zagrebačkoj Streljani 25. XI. (»Mi ćemo čuvanje naših granica po­ vjeriti prosvijetljenom čovječanstvu, koje neka postavi granice našoj domo­ vini ondje, gdje nam ih je Bog postavio. To mi očekujemo, samo od prosvi­ jetljenoga čovječanstva, ne od kralja Petra, kraljevića Aleksandra i Milana Pribićevića...«), kao i zaključak poslovnog odbora Hrvatske stranke prava (frankovaca) od 28. XI. da se stranka ne raspušta, nego da nastavlja djelo­ vati na republikanskom programu31 unosili su nove elemente nemira i nesi­ gurnosti. U javnosti je ponovno istupanje frankovaca, ovaj put s republi­ kanskim programom — objavljeno u novinama! — bilo protumačeno kao znak slabosti režima. Konačno je stigao iz inozemstva u Zagreb predsjednik Narodnog vijeća Anton Korošec32 i predsjedavao sjednici središnjeg odbora održanoj 3. pro­ sinca.33 Tom prilikom — u toku sjednice —potpukovnik Slavko Kvaternik i potpukovnik M. Petrović referirali su o lošem raspoloženju u vojsci povo­ dom proklamacije regentstva i jedinstvene države,34 a puk. M. Pribićević (designirani šef Srpske vojne misije u Zagrebu) i dr. Nikola Winterhalter predložili su na to da se to pitanje prepusti ministarstvu vojnom u Beo­ gradu, kao i cijelo pitanje reorganizacije vojske, što je središnji odbor i prihvatio. Korošec je zatim podnio izvještaj o svom djelovanju u inozem­ stvu (Švicarska, Francuska) koji je bio primljen na znanje, a na prijedlog dr. Budisavljevića odbor je jednoglasno zaključio da mu se priznanje za taj rad unese u zapisnik.35 Većeslav Wilder kao član izaslanstva obavijestio je odbor o pregovorima delegacije u Beogradu, saopćivši odboru i tekst adrese Vijeća i regentova odgovora. I taj je izvještaj odbor primio na znanje. Poslije sjednice Budisavljević je preko Simovića informirao Sv. Pribiće­ vića u Beogradu36 da je Korošec održao referat na sjednici središnjeg od­ bora. Vrlo je neraspoložen prema Pašiću — javlja o njemu Budisavljević — inače pristaje na rješenje u Beogradu, samo što drži da je bilo preura­ njeno proglašenje kraljevstva s obzirom na današnje raspoloženje Koroščevih pristaša. Budisavljević savjetuje u telegramu da Korošca treba uvjeriti u nužnost učinjenog i u Beogradu mu odmah izraditi audijenciju. Zagreb je prilično hladno primio proglas kraljevstva i u 55 (25. ili 53. puku! —napo362

mena B. K.) pješadijskom puku vojnici su klicali »živjela republika«. Zaplije­ njena je frankovačka »Hrvatska«,37 a u jednom dijelu Starčevićeve stranke prava (treba je dobro razlikovati od Hrvatske stranke prava! - napomena B. K.) vlada veliko neraspoloženje. Starčevićanci su sazvali za 12. XII. skup­ štinu. Inače vlada mir —javlja Budisavljević na kraju. Zaplijenili su »Hrvatsku«, jer je u broju od 3. XII. objavila ponešto uvi­ jeno, ali opet dovoljno jasno formuliran frankovački proglas Stranke prava. U njemu stoji da se Stranka prava več bila izjasnila za ujedinjenje svih Slove­ naca, Hrvata i Srba u jednu nezavisnu, slobodnu s a v e z n u (podvukao B. K.) državu u uvjerenju da se odluka o tom ujedinjenju ima prepustiti slobodnoj volji cjelokupnog naroda. To je načelo usvojilo i Narodno vijeće pa je ono došlo do izražaja i u adresi Vijeća, jer se u njoj priznaje da »svaki narod sam ima da odluči o svojoj sudbini«. Usprkos tome, proglašena je, eto, jedinstvena država Srba, Hrvata i Slovenaca i prenesena vladarska vlast na srpskog kralja Petra I. bez pitanja slovenskog, hrvatskog i srpskog naroda. Je li to pravedno? Je li to ustavno? Zar se tako provodi opće priznato samoopredjeljenje naroda? —pita se u proglasu. U Beograd je otputovalo iz Zagreba izaslanstvo Narod­ nog vijeća sastavljeno od 28 osoba među kojima mnogi koji nisu ni izabrani narodni zastupnici, pa su oduzeli hrvatskom narodu njegovu suverenost i pre­ nijeli vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na srpskog kralja Petra. »Jesi li Ti, hrvatski narode, s tim sporazuman, mi danas ne znamo; ali znademo, da Te za Tvoju odluku u tom važnom času nitko pitao nije. Provelo se to uopće bez pitanja i znanja naroda u jugoslavenskim zemljama i bez pitanja i znanja njihovih legalnih predstavništva: sabora hrvatskoga, dalmatinskoga, bosansko-hercegovačkoga, istarskoga, slovenskoga u Ljubljani, pa i bez pitanja i znanja srpske narodne skupštine u Beogradu.« Pitanje je hoće li hrvatski narod - nakon gorkog iskustva što ga je stoljećima skupio pod raznim kralje­ vima —uopće htjeti kralja, pa ma i najboljega. Stranka prava i u ovom času obraća se narodu da dostojanstveno i mirno primi objavu o jedinstvenoj dr­ žavi Srba, Hrvata i Slovenaca pod srpskim kraljem Petrom I, da se ne da zavesti na nasilja i zlodjela zbog kojih bi narod sam mogao najviše patiti. U objavi regenta Aleksandra priznaje se da je ta novost privremena. Zbog toga će narod prije ili poslije ipak morati doći do toga da svojim glasom odluči 0 svojoj sudbini, pa kako odluči tako će i biti, a Stranka prava pokorit će se toj odluci naroda. Za sada mu objavljuju samo to da mu je Narodno vijeće, ne pitajući narod, nametnulo novu državu i dinastiju bez sudjelovanja Stranke prava i protiv glasa Hrvatske pučke seljačke stranke, a za te dvije stranke na posljednjim je saborskim izborima palo najviše glasova svjesnih i nezavisnih hrvatskih izbornika. Stranka prava ostaje i danas pri svojoj odluci o ujedinje­ nju svih hrvatskih zemalja u republikansku državu u savezu slobodnih, neza­ visnih, suverenih država Slovenaca, Hrvata i Srba, pa to tim proglasom i poru­ čuje, a narod će glasati i svojim glasom odlučiti o svojoj sudbini. Vijest o proglašenju ujedinjenja stigla je u Zagreb 2. prosinca navečer 1pristaše ujedinjenja —u prvom redu dalmatinski omladinci koji su bili najgr­ latiji —odmah su priredili manifestacije po ulicama i prenijeli ih i u kazalište. Sutradan su gradom prolazili manifestanti, uglavnom omladina, a te su se manifestacije ponovile i 5. XII. prijepodne, kad su omladinci u povorci pošli 363

u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. Ante Bauer služio »Te deum« povodom proglašenja ujedinjenja. I u kasarnama su pretpostavljeni pokušali obavijestiti vojnike o izvršenom aktu ujedinjenja, čitali pred strojem adresu Vijeća i odgovor regenta i govo­ rima nastojali da nekako pridobiju vojnike za novo stanje, ali bez nekog uspjeha. U krugu kasarne 53. pješ. puka okupila se 5. XII. oveća grupa vojnika koji su stali razgovarati o politici. Za vrijeme tih razgovora počeli su pojedini vojnici klicati: »Živjela republika!« i u tom času pukovski trubač nenadano je zasvirao trubom poziv na uzbunu. Na dani znak na određenom mjestu za zbor okupilo se oko 150 vojnika, jedni s puškama, a drugi bez njih. Čini se da su neki bili i malo pod utjecajem alkohola, jer je netko dao donositi iz obližnje gostionice »Someku« vino u kasarnu. Nekoliko vojnika provalilo je u vojni magazin i iz njega iznijelo dvije strojnice, na što je narednik Martin Murk —koji je došao iz domobranske kasarne u kasarnu 53. puka a za kojega se poslije govorilo da je dva dana prije krvoprolića stigao iz krajeva što ih je okupirala talijanska vojska - izdao naređenje da se vojnici postroje u redove i izađu iz kasarne. Pri tom je vojnicima rečeno da ne smiju pucati iz pušaka. Ovako pred kasarnom postrojena četa vojnika otputila se pod vodstvom tog narednika u domobransku kasarnu u donjoj Ilici, i Murk je sa desetak vojnika ušao u krug domobranske kasarne i pozvao trubača da trubom da znak za uzbunu. Na znak trube okupilo se na zbornom mjestu oko 100 vojnika kojima je —kao i vojnoj glazbi 25. puka —naređeno da izađu na ulicu. Pred kasarnom vojnici su svrstani u redove i zajedno s onima iz 53. puka krenuli su Ilicom prema središtu grada. Povorku je vodio jedan narednik, a uza nj su dva vojnika nosila hrvatske zastave. Iza njih je išla domobranska glazba koja je putem svirala vojničke marševe, a potom su stupali vojnici 25. domobranskog pa 53. pješadijskog puka. Prolazeći Ilicom, iz povorke su se čuli razni poklici. Klicalo se: »Živjela republika!«, »Živjela hrvatska republika!«, »Živjela repu­ blika SHS!«, »Živjela boljševička republika!«, »Živio Stjepan Radić!«, »Dolje kralj Petar!«, i slični poklici. Kad je povorka, idući Ilicom, sretala srpske oficire ili vojnike, padali su iz povorke poklici: »Živjela braća Srbi!«, na što su ovi odgovarali: »Živjela braća Hrvati!«. Stigavši pred uredništvo socijalde­ mokratskog lista »Sloboda« (u Ilici br. 55), povorka se zaustavila pa je jedna grupa vojnika ušla u uredništvo i zahtijevala da im dadu crvenu zastavu, ali tom zahtjevu nije bilo udovoljeno. Nakon toga povorka nije skrenula u Gornji Grad Mesničkom ulicom, nego je produžila Ilicom prema Jelačićevu trgu. Povjerenik za unutrašnje poslove S. Budisavljević saznao je telefonski o toj povorci, ali mu je već prije podne oko 11 sati u uredu na Markovu trgu, gdje se nalazilo sjedište zemaljske vlade, bio povjerio student Slijepčević kako je čuo da se u kasarnama nešto sprema, neka akcija ili demonstracija, a da je to saznao od ljudi koji su bili u kasarni.38 Budisavljević, navodno, nije tome pridavao veću važnost (jer je znao da u kasarnama nema mnogo vojnika), ali je sigurno da je obavijestio Grgu B. Anđelinovića, povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu. Čuvši preko telefona vijest o povorci, upitao je svog informatora (jednog policijskog činovnika) je li o tome obaviješten i Anđelinović, što mu je činovnik potvrdio. Na to je Budisavljević pohitao Simoviću 364

u stan (Preradovićeva ul. 20/I)39 da ga zamoli da intervenira s onim (srpskim) snagama koje mu tog časa stoje na raspolaganju. Simović međutim —a kod njega je u stanu bio i Simovićev dotadašnji pomoćnik potpuk. Antonijević - nije htio postupiti po usmenom zahtjevu Budisavljevića (jer da oni nisu zato tu!), nego je od njega zatražio da taj svoj zahtjev u ime Narodnog vijeća podnese p i s m e n o , što je Budisavljević i učinio.40 Na to su Simović i Antoni­ jević bez uzbuđenja razastrli plan Zagreba i stali raspoređivati trupe. Simović je telefonski pozvao komandanta odreda B. Subotića i izdao odgovarajuća naređenja o istovremenom izbijanju snaga odreda na Jelačićev trg, s tim da pohvatane pubunjenike predaju policiji. Najstrože im je zabranio upotrebu «• 41 oružja. I Anđelinović se telefonski obratio Simoviću —pošto je na trgu rasporedio svoje snage (mornare i sokole) u tri zgrade —da mu pruži pomoć, a Simović mu je, navodno, odgovorio: »Intervencija srpske vojske može dovesti do krvo­ prolića, što bi stvorilo nepremostivi jaz između Hrvata i Srba. Stoga će ista uslediti u krajnjem slučaju, ako policija ne bi mogla održati poredak i sprečiti nerede. Dotle neka policija vrši svoju dužnost i spreči izgrede, izbegavajući svako provociranje mase. Srpske trupe su u pripravnosti i u pogodnom mo­ mentu pojaviće se na Jelačićevom trgu, ako to bude potrebno.« Anđelinović je poslao povorci u susret odred konjičke policije, ali se taj odred, susrevši se s povorkom kod Iličkog trga, povukao. Na ulazu Frankopanske ulice u Ilicu povorku je dočekao mali odred akademske garde, ali su ga vojnici bez ikakve borbe smjesta razoružali i tako je povorka stigla na sam trg oko 14 sati. U tom je trenutku, vojna glazba koja je išla na čelu povorke zasvirala narodnu himnu »Lijepa naša domovina«. Povorka se zaustavila, i vojnici su se razvrstali po grupama. Jedan narednik održao je vojnicima kratak govor u kojem je rekao da će konstituanta odrediti formu buduće države, a da su Hrvati za republiku. Na to su vojnici pokušali da im druga strana preda mitraljeze. Tom je prili­ kom došlo do pregovaranja, i tu je nenadano opalio iz revolvera narednik koji je vodio vojnike i ubio člana »Hrvatskog sokola« Marcela Tićaka. Došlo je do opće pucnjave. Nakon oduljeg puškaranja vojnici su se povukli s trga u pokrajne ulice i potom se razišli. Jedan dio vratio se u kasarnu, a drugi su pobjegli. Rezultat tog puškaranja bio je žalostan: 15 mrtvih i više od 20 što lakše što teže ranjenih. Kad je sve završilo, dotrčao je u Simovićev stan policij­ ski agent Dragutin Mačuka i donio vijest da je sve svršeno. Središnji odbor je odmah održao sjednicu pod predsjedanjem bana A. Mihalovicha.42 Anđelinović je prisutnima referirao o »vojničkim nemirima u gradu« koje su izazvali 25. i 53. puk, a Simović —koji kao rekonvalescent nije napuštao svoj stan —sastavio je i poslao brzojav Vrhovnoj komandi43 u kojem je javio sve što se netom odigralo. Oko 17 sati —javlja on dalje —stigle su srpske trupe i zauzele Jelačićev trg i važnije ulice; manifestanti su se bez ikakva otpora razbježali prije dolaska trupa, a dijelom se odmah predali, te su razoružani predani u ruke policiji. U oružanom sukobu srpske trupe nisu sudjelovale, a prilikom dolaska na samo mjesto - hvali se Simović —dočekane su uz manifestacije i aklamacije cjelokupnog stanovništva koje u njim gleda garanciju za javni mir i sigurnost. U sukobu prije dolaska srpskih snaga pogi­ nulo je 13, a ranjeno 17 osoba; poginuo je jedan srpski vojnik koji se našao na 365

ulici. Tim povodom Narodno vijeće donijelo je odluku da se oba puka u Za­ grebu raspuste a vojnici pošalje kućama; da se svi krivci izvedu pred prijeki sud i da se sve ostale trupe Narodnog vijeća u državi stave pod komandu Vojne misije.44 Simović, na kraju, moli da radi sigurnosti upute u Zagreb čitav 7. pješadijski puk. 6. Sto nam pokazuju spisi vojnog suda? —Vojni tužilac dr. Ivo Stožir podigao je optužnicu protiv pobunjenih vojnika Narodnog vijeća?5 i u njoj se već u uvodu ističe ovo: »Protunarodni elementi, koji su u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji našeg vojnika zaluđivali i vodili na ratno klanje sa poklicima kralju Habsburgu, ti isti elementi danas nastoje uzbuniti narod protiv monarhiske forme države S.H.S., ustanovljene do odluke konstituante dne 1. prosinca 1918. u Beogradu po predstavnicima cjelokupnog naroda, kao i proti Nj. Veličanstva kralja Petra I. Karađorđevića, u čije ruke su ti narodni predstavnici položili suverenu vlast države S.H.S.« Suglasno navodima velikog broja svjedoka saslušanih u toku izviđa, takva je agitacija utvrđena i kod vojnika u zagrebačkom garnizonu, naročito kod momčadi 25. i 53. pješadijskog puka među koje su odmah nakon »državnog prevrata« od 29. listopada t. g. bile dijeljene hrvatske trobojne »pasice« s natpi­ som »Zivila S.H.S. republika!« »I —ako ta agitacija —nastavlja dr. Stožir svoje obrazloženje optužnice —nije kod naše narodne vojske ni izdaleka naišla na odziv, kakovom su se agitatori nadali, ipak je, naročito među podčastnicima, mnogog zarazila, te se ti vojnici prvom zgodom teško ogrješiše o stališke dužnosti prinadležeće vojniku. Dana 4. prosinca t. g. čitavi je Zagreb odjeknuo s oduševljenih manifestacija prigodom proglašenja nezavisne države S.H.S. pod žezlom Nj. Veličanstva kralja Petra I. Karađorđevića i regenstvom Nj. Visočanstva kraljevića Aleksan­ dra. To je svečano objavljeno i pješ. pukovnijama broj 25. i 53. u dvorištima njihovih vojarna po pukovnijskim zapovjednicima. Ali uvodno spomenuti protunarodni elementi spremiše za sutradan jednu protumanifestaciju, u koju su povukli i dobar dio momčadi iz zagrebačke posade.« Neki svjedoci, saslušani u toku izviđa, naročito ističu da su »do podne 5. prosinca t. g. med momčadi 25. i 53. pješ. pukovnije u vojarnama opažali građanske osobe sumnjivog ponašanja, a već o podne istog dana, u vrijeme razređivanja i odlaska posadnih straža, odpočeo je u vojarni 53. pješ. pukov­ nije, na dvorištu neko napadno sakupljanje momčadi u manje grupe i agitiranje, a doskora odjeknuše vojarnom poklici »Zivila republika! —Živio Radić! - Do­ lje kraj Petar! —Dolje podpukovnik Petrović!« (zapovjednik pukovnije 53.) Sve jačom vikom izazvani, pohitaše nekoji častnici u dvorište med momčad, da ju primire i odvrate od većeg zla. Ali, bilo je prekasno! Kolovođe zadobiše nad momčadi svu vlast, vojničkog zapta i svijesti podredbe nestalo je.« Optuženi desetar Adolf Schwartz obilazio je već naoružan puškom po 366

dvorištu kasarne - nastavlja dr. Stožir - i udarao u činele sazivajući momčad, a neidentificirani vojnik trubio je »zbor«. Momčad se stala u sve većem broju, naoružana puškama i municijom, skupljati na dvorištu kličući neprestano »Živila republika! —Živio Radić! —Dolje kralj Petar! —Idemo u grad!« Uskoro se skupilo oko 150 vojnika, a našlo se među njima i nekoliko vojnika iz 25. puka naoružanih puškama koji su govorili momčadi 53. puka: »Dečki, uzmite strojopuške i dođite k nama u vojarnu!« Prema kazivanju vojnika E. Kunšteka, došao im je i jedan desetar artiljerac pozivajući ih da uzmu puške i municiju i pođu u grad proglasiti republiku. Vojnici su mu povlađivali, pohitali u nastambe i iznijeli puške i municiju, a jedan desetar (spomenuti A. Schwartz) iznio je i zastavu. Pojedini oficiri pokušavali su umiriti vojnike, ali bez uspjeha. »U to se pojavi opt. vodnik Ivan Perečić —prema optužnici - sa odjelom strojopušćane momčadi, koja je iznjela dve strojopuške. Pobunjeni vojnici oduševljeno pozdraviše vodnika Perečića i strojopuške, kličući ,Živile mitra­ ljeze, sada ćemo sami red praviti, napred u grad!’ I na to u dvorištu sve se svrstalo u povorku sa dvim strojopuškama na čelu, te sa dva barjaka krenulo, ne mareć za odredbe i upute častnika, na stražnja vrata Filipovićeve vojarne Ilicom put vojarne 25. pješ. pukovnije uz poklike ,Živila Republika! Živio Radić! Dolje kralj Petar! Dolje dinastija! Živila se­ ljačka stranka! Dolje militarizam!’ Sve to ustanovljeno je kazivanjem bezbroj svjedoka, saslušanim tokom izviđa.« »Pobunjena momčad 53. došla je u 1 h 30 č. poslije podne pred vojarnu 25. pješ. pukovnije —nastavlja dr. Stožir —i tuj se uz poklike ,Živila republika! Dolje kralj Petar! Živila dvadesetpeta!’ na Ilici pred vojarnom razvila sa des­ nim krilom pravac ulaz u vojarnu, postavila na desno krilo obje strojopuške, a lijevo osigurala sa jednom ophodnjom. Nato pohrliše podčastnici 53. pješ. puk. u vojarnu po momčad 25. pješ. puk., dočim je opt. Josip Simanović, oboružan sa karabinkom, ostao pred desnim krilom povorke kao zapovjed­ nik. Dok se podčastnici 53. pješ. puk. raztrkaše po nastambama 25. pješ. pukovnije vičuć ,Sve dolje s puškama!’ —trubač je trubio na zbjeg. Kako je na tu uzbunu sašlo u dvorište vojarne mnogo momčadi 25. pješ. puk. bez pušaka, pokupiše podčastnici 53. pješ. puk, sa klinčanika u hodnicima puške i pobacaše u dvorište, da ih momčad sa sobom ponese. Budu iznesene i 2 strojopuške sa 4 do 6 pojasa naboja, a satjerana je u dvorište i glazba 25. pješ. pukovnije.« »U to zasvira glazba i sve krene iz vojarne Ilicom prema Jelačićevom trgu. Napred momčad 53. pješ. puk. sa hrvatskom zastavom i strojnim pu­ škama na čelu, za ovom glazba 25. pješ. pukovnije, a za ovom momčad 25. pješ. puk. sa svojim strojnim puškama. Na čelo cijele povorke stupio je u bjegstvu se nalazeći narednik Martin Murn, koji je imao preko prsiju široku trobojnu vrpcu sa napisom ,Živila S.H.S. republika!’ Ta pobunjena momčad klicala je putem ,Živila republika! Dolje kralj Petar! Dolje militarizam! Živio Radić! Živila seljačka stranka! Dolje dina­ stija!’, kako je sve to ustanovljeno kazivanjem svjedoka i priznanjem samih optuženika. 367

Kazivanjem svjedoka nadpor. Dragutina Svobode, pak Imbre Šmer, Stje­ pana Fanetića i vodnika Novaka Martina ustanovljeno je naročito i to, da je med momčadi raspravljano, da idu u grad, da svrgnu dinastiju i proglase republiku, da neće kralja Petra, a nadpor. Svoboda naročito ističe, da je mom­ čad govorila da treba iz uza izbaviti generala Lipovščaka, a na Jelačićevom trgu, da će im govoriti Stjepan Radić, kojega treba da zaštite. Isti taj svjedok veli, da je u Ilici kod Frankopanske ulice pred povorku stao jedan civil, te govorio, da će oni već pokazati ,Narodnom vijeću’, hoće li ono protiv volje naroda raditi i momčadi pokazivao, gdje treba da strojne puške postave. Kada je povorka stigla do Frankopanske ulice, dolazila je Frankopanskom ulicom jedna jača ophodnja ,Akademske garde’. Buntovni vojnici postaviše jednu strojnu pušku pravcem u Frankopansku ulicu, a drugu za osiguranje kod Kačićevog spomenika u Ilici, a nato navališe na ophodnju ,Akad. garde’, te ju naprosto razoružaše. Kada je iza toga povorka buntovnih vojnika krenula dalje prema Jelačiće­ vom trgu stiže glas, da je Jelačićev trg zaposjednut po četama vlasti, provi­ đenim sa strojnim puškama. U povodu toga povorka se ustavi i izašalje po­ srednika za slobodan prolaz na Jelačićev trg. Posrednici vratiše se sa porukom, da se pristup na Jelačićev trg prema zapovjedi ,Narodnoga Vijeća S.H.S.’ imade buntovnicima zakrčiti eventualno i uporabom oružja. Usuprot toga buntovni vojnici krenuše napred, zaposjednuše Jelačićev trg sa donesenim stroj opuškama, provališe u Popovićevu kuću i tuj silom iznudiše predaju stroj opuške, koju su tuj postavile čete vlasti, a za tim htjedoše prova­ liti i u susjednu kuću da otmu i drugu strojopušku četama vlasti, pri čemu se upustiše sa četama vlasti u puščanu i strojopuščanu vatru. U sukobu podlegoše buntovni vojnici i doskora se raztrkaše. Tom zgodom poginulo je 15 ljudi, od kojih Marcel Tićak i Mijo Kovačević od narodne straže, koja je protiv buntovnika po vlasti bila određena, a preko 20 ljudi, što težje, što laglje ranjeno je.« Toliko u obrazloženju optužnice vojnog suda. U zapisniku o glavnoj raspravi započetoj u Zagrebu 27. prosinca 1918. u kaznenoj stvari protiv natporučnika Josipa Jarouša i 23 druga zapisane su mnoge (mjestimično važne) pojedinosti o nastanku i samom toku pobune.46 Adolf Schwartz je na raspravi izjavio da se u povorci vikalo »Zivila repu­ blika!«, a kad je povorka krenula Ilicom, da je nju vodio jedan narednik koji je govorio slovenski, a kasnije je on čuo da se zove Martin Murn. Na upit branitelja dr. Schicka zašto je on za republiku i što je to republika, Schwartz je odgovorio da on to točno ne zna reći, ali je čuo da je u republici veća sloboda i da u njoj neće biti vojske, pa se zato zagrijao za republiku, no inače nije ništa radio što nisu i drugi radili. Srpskim časnicima i vojnicima vikalo se: »Zivila braća Srbi!« Optuženi vodnik Rudolf Cecelja potvrdio je da mu je poznato da je kolo­ vođa bio neki narednik »Matija Murn«, Slovenac koji je bio u puku tek nekoliko dana. Na pitanje branitelja odgovara »da se je među momčadi po­ slije proglašenja nezavisnosti počelo politizirati i propagirati za republiku, te se je u vojarni među ljude dijelila vrpca sa napisom ,Zivila republika S.H.S.’, a vrpce je među vojnike dijelio poručnik Martinčić«. 368

Optuženi razvodnik Dragutin Mort, na pitanje branitelja dr. Waltera što ga je nagnalo u povorku, izjavio je da je tamo vidio svoje prijatelje; čuo je glazbu i vidio barjak, a prisegu Narodnom vijeću nije položio jer je bio na dopustu. Optuženi razvodnik Andrija Fijan rekao je na raspravi da je optužnicu razumio, no da se ne osjeća krivim. »Ja sam na znak trublje izašao iz nastambe u vojarni i pridružio se povorci, te sam s njom išao do Frankopanske ulice. Na Jelačićevom trgu nisam bio. Vikali smo živila republika, živila braća Srbi. Pucao nisam te nisam niti imao naboja dočim mi je pušku oduzeo jedan desetnik od 53. pješ. puk. te sam pošao bez puške kući. Na pitanje branitelja odgovara da nezna što je republika, već drži da je to slobodna zemlja.« Kao svjedok zapovjednik 25. pješ. puka pukovnik Milivoj Kućak izjavio je, između ostalog, i ovo: »Na pitanje branitelja da li je bilo među momčadi onakih struja koje bi dale naslućivati na boljševizam i antimilitarizam odgovara, da nije opazio već mu se je samo javilo, da neki u smočnici nose crvene kokarde, pa je to zabra­ nio. Na pitanje branitelja, da li je već prije govorio ljudima o republikanizmu i da li im je rastumačio potrebu ujedinjenja, odgovara svjedok jestno. Na pitanje branitelja Dra. Waltera ne postoji li kakav koneks između dolaska narednika MURNA koga su mnogi označili kao kolovođu i njegovoga bo­ ravka u okupiranim krajevima izjavljuje svjedok, da je i on na to pomislio jer je taj narednik došao iz Wipaha, ovdje bio stranac, a već za dva dana stekao je vodeću ulogu i aranžirao sve a onda se izgubio. Moguće da je bio čiji emisar. Na pitanje tužitelja da li mu se čini da je stvar bila dogovorena odgovara svjedok, da to ne drži jer do pol dvanaest prije podne nije u vojarni nitko imao pojma šta će se dogoditi.« Branitelj dr. Sporčić postavio je pitanje Kućaku: Je li moglo biti momčadi poznato da postoji protusila. Svjedok odgovara da su mu natporučnik Svoboda i poručnik Heruc javili da je momčad govorila: »kada su prije podne djeca manifestirala, da će oni vojnici poslije podne, da li su znali za protusilu ne znam«. Na pitanje branitelja svjedok izjavljuje da je disciplina sasvim popustila kad je pukovnija došla s ratišta, sve se počelo razilaziti i odlaziti kućama. Čita se dopis redarstva (dnev.br. 82) iz kojeg proizlazi »da se je kod doglasnog ureda vojne policije znalo već u pol dvanajst prije podne, da se u vojarni nešto sprema«. Svjedok konstatira »da o toj prijavi redarstva nije bio obavješten prem je to kao zapovjednik posade trebao i morao biti, dočim su njemu tek u 1/22 poslije podne javili da momčad već izlazi iz vojarne«. »Najmanje votanta majora Ilica odgovara svjedok, da su se pasci sa napisom ,Živila republika S. H. S.’ dijelili po glavaru gospodarskog ureda i tamo udjeljenim narednicima, a on je to zabranio«. Bio je preslušan kao svjedok Mirko Petrović, potpukovnik 53. pješ. puka. »Na pitanje voditelja rasprave izjavljuje, da je doznao da se momčadi dijele letci Radićevi ,Zašto smo za republiku’. On je dobio jedan od satnika Georgijevića. Dana 5. prosinca bio je opskrbni staleš 2700 momaka, od tih je bilo pod puškom 14—15 stotina. 369

Na pitanje branitelja odgovara, da se je sa momčadi držala svaki dan škola i to u vojničkom pogledu i u političkom. Da im se bistre pojmovi. Na upit voditelja rasprave kad su se ljudi počeli vraćati odgovara, da su prvi došli oko 5 sati; dao je nalog, da se svi popišu, bilo ih je oko 75—80. Na pitanje tužitelja što je bila dužnost nadporučnika Jarouša kao zapo­ vjednika priprave mašinske puške odgovara, da je imao držati službu 24 sata, i biti u strogoj spremi. Kad je čuo uzbunu imao je stupiti u akciju i držati strojopuške pripravne. Na upit tužitelja, da li je zaprisegnuo momčad Kralju Petru kako se to govori po gradu, odgovara, da nije ni jednoga momka zaprisegnuo, već im je rastumačio potrebu i značenje ujedinjenja i kraljevstva, a dne 29. listopada bila je spontana prisega Narodnom Vijeću. Kod satnija se je vodila evidencija ko je prisegnuo, a tko nije. Na pitanje tužitelja odgovara, da je kritičnoga dana bilo u vojarni 12-14 častnika; on ih je pozvao k sebi i oni su mu rekli da su ljude mirili i da su učinili sve što se dalo učiniti. No dok su s jednima na dvorištu razgovarali, drugi su odlazili na drugoj strani iz vojarne van. Tužitelj ističe, da se ljudi brane, da nisu znali o čemu se radi pa izgleda da je vojnik bio zanemaren, te pita jesu li častnici ljude na njihovu dužnost upozorili. Svjedok odgovara, da su ljude mirili kapetan Kovačević i Filipović, nadporučnik Petrović, te su im ljudi obećali da se neće ići s puškama već će samo manifestirati. Branitelj Ugrinov predočuje, da nadporučnik Jarouš kao zapovjednik strojopuščane priprave nije mogao ništa učiniti, već je upućen na zapovijed zapo­ vjednika vojarne priprave. Svjedok izjavljuje, da to nije ispravno već je nadporučnik Jarouš morao sam nešto učiniti. Optuženi nadporučnik Jarouš predočuje nacrt vojarne i tvrdi, da sa mjesta gdje se nalazi nastamba strojopuščanog odjela nebi mogao djelovati oružjem, našto svjedok ustvrđuje da bi baš iz te zgrade mogao bio djelovati strojnom puškom na pobunjenu gomilu vojnika u dvorištu vojarne. Na pitanje branitelja Dra. Schicka odgovara, da se je cijela stvar mogla zapriječiti i da je znao za vremena što se sprema da bi on to zapriječio makar sa samim častnicima kojih je oko 50-60 bilo u 12 sati u vojarni. Na pitanje branitelja navada svjedok, da se je govorilo, da su bili neki civilisti u vojarni, ljudi su bili republikanstvom zadojeni pa je moguće, da su baš za to htjeli manifestirati proti kraljevstvu što se je prije podne manifesti­ ralo za kraljevstvo. Inače o kakovom planu nije ništa čuo. Tužitelj: govori se da je bilo pijanih. Svjedok navada da je točenje pića u vojarni bilo zabranjeno, te ne vjeruje, da je tko mogao dobiti vina u vojarni. Branitelj Dr. Walter predočuje svjedoku, da se je držala škola s momčadi o disciplini i političkom položaju pa ga pita kako su se izrazili častnici o us­ pjehu tih škola. Na što svjedok veli da su častnici govorili, da su momci dosta pristupačni, da shvaćaju i prihvaćaju dok je častnik prisutan no čim se makne od njih gubi se moć predavanja.« Nadporučnik Svoboda u svojstvu svjedoka »na pitanje voditelja rasprave 370

iskazuje da je u povorci bilo od 53. pukovnije 100—120 ljudi, a od domobranaca je pridošlo oko 200. Tko ih je vodio nije se vidilo. Bila su prisutna i tri civilista, jedan mali, jedan sa športskom kapom i jedan sa pekarskom kapom. Vikalo se je ,Dolje kralj Petar! Zivila srpska vojska!’ Kad je poduzeo prego­ vore na Jelačićevom trgu bio je vodnik Cecelja uz njega, a vidio je i vodnika Simanovića koji je sa puškom stajao pod balkonom Popovićeve kuće na Jelači­ ćevom trgu«. Sada slijede saslušanja od velike važnosti za sam proces. »Prelazi se na preslušanje svjedoka Đurice Mihajlovića, rodom iz Vuko­ vara, star 38 godina, pravoslavne vjere, oženjen, otac 4 djece, bankovni činov­ nik, pučko ustaški nadporučnik kod doglasnog ureda odjela za narodnu obranu. Svjedok navada, da je nakon prevrata smatrao svojom patriotskom duž­ nosti da pazi na razne sumnjive elemente, pa je zajedno sa svojim detektivima zalazio u razne lokale da pazi što se događa. U jednoj gostionici čuo je gdje su neki razgovarali kako treba ubijati i robiti, te da treba ubiti Svetozara Pribićevića, ali konkretnoga nije mogao ništa pronaći. Kad je čuo, da se u vojarnama dijele vrpce ,Zivila republika S. H. S.’ i da se dijeli među vojnike Radićev ,Dom’ i ostali Radićevi pamfleti podvostručio je svoju pažnju i organizirao uhodarenje. Ustanovio je, da je Radić huškao na razne načine i vidio je da je badava dijelio ,Dom’. Dana 5. prosinca prijavljeno mi je, da je jedna grupa ljudi rekla danas ćemo nekoliko glava postrijeljati. Slijedio ih je i čuo gdje jedan veli dakle do viđenja u pol tri na Kaptolu, onda demoliranje Narodne kavane, napad na Narodno Vijeće, a onda kaj bu bu. Odmah je prijavio stvar Dru. Zecu i ma­ joru Spoljaru. Dr. Zec je telefonirao sokolskoj straži no najprije se je moralo potražiti povjerenika za sigurnost Dra. Anđelinovića, koji je onda odredio da se mor­ nari spreme i cerniraju Jelačićev trg. Tamo je vidio pukovnika Kućaka, gdje miri vojnike, pa je i sam to pokušao. Na pitanje voditelja rasprave odgovara da nezna što se je u vojarni doga­ đalo jer nije bio tamo. Svjedok opisuje događaje na Jelačićevom trgu no od optuženika koji mu se predočuju nije nikoga tamo vidio. Na pitanje tužitelja drži svjedok, da je između onih koji su govorili o sa­ stanku na Kaptolu te pobunjenih vojnika 25. i 53. pješačke pukovnije posto­ jao dogovor, a čuo je od uhoda, da neki Ružić buni momčad, no istome se nije ništa konkretna dokazati moglo. Na poticaj branitelja primjećuje svjedok da je vidio mnogo vojnika od 25. pješačke pukovnije i 6. topničke pukovnije kod Radića koji su besplatno dobivali od Radića ,DonT i letke a ne vjeruje da su bili predplatnici.« Dalje: »Prelazi se na preslušanje Dra. Ranka Zeca, rođen 1888. u Glini, pravoslavne vjere, neoženjen, odvjetnik u Zagrebu, sada pričuvni kapetan kod doglasnog ureda odjela za narodnu obranu. Čita se prijava vojnog redarstva (dnev.br. 82). 371

Svjedok izjavljuje, da je dobio kritičnoga dana oko 12 sati usmenu prijavu od nadporučnika Mihajlovića pa je odmah obavijestio mornarski odio i gra­ đansku stražu da budu spremni. Na pitanje voditelja rasprave zašto nije stvar javljena pukovniku Kućaku kao posadnom zapovjedniku odgovara svjedok, da se o vojnicima nije govorilo u prijavi. Na svjedoka ne stavlja nitko daljnjih pitanja. Sporazumom stranaka odustaje se od zaprisegnuća svjedoka. Prelazi se na preslušanje svjedoka Dra. Grge Anđelinovića, 33 godine star, rkt., neoženjen, novinar, povjerenik Narodnog Vijeća za sigurnost, koji na­ vada: Dana 5. prosinca pripovjedao mi je u podne zastupnik Krnic, da je jedna grupa neoboružanih vojnika provalila u tramvaj vičući ,Zivila republika’. Naknadno mu je javljeno da je zapovjedništvu četvrtog Srpskog puka došla jedna žena i javila da će danas doći do pobune. U to mu je javljeno od Dra. Vragovića, da Ilicom idu vojnici i da pucaju. Dao je odmah redarstvu nalog da sa mornarima i sokolašima te sa strojnim puškama izađu. Telefonirao je ujedno Srpskoj vojsci da bude spremna za svaki slučaj. Svjedok opisuje poznate događaje na Jelačićevom trgu, te decidirano izjav­ ljuje, da sa strane vladinih četa nije pao prvi hitac već je prvim hitcem ubijen sokolaš Tićak od buntovnika. Svjedok je išao za vrijeme nastale vatre među vojnike i stao ih miriti, ali je skoro životom platio. Izjavljuje da je vidio mnogo pijanih koji su napadali kuražno i oduševljeno. Na pitanje branitelja odgovara, da je akademska garda koja je u sukobu sa buntovnicima kod Frankopanske ulice razoružana bila dio vojske, te da je to naredbom vlasti ustanovljena četa, isto tako i onaj dio mornara kojim je on raspolagao. Na pitanje branitelja zašto se zapovjednicima pobunjenih četnih tjelesina nije pobuna javila odgovara svjedok, da su oni imali kako on drži dužnost njega obavijestiti a ne on njih, a glede one grupe od nekih 20 vojnika za koje je doznao, da su oko 12 sati buniti se počeli držao je da ih je kadar sa svojom sigurnosnom stražom u nakani zapriječiti, za to nije taj slučaj javio pukovni­ cima. Na svjedoka ne stavljaju se daljna pitanja. Sporazumom stranaka odustaje se od zaprisegnuća svjedoka.« U toku suđenja sud je raspolagao brojnim materijalom koji je u sudu bio i čitan. Tako je, na primjer, vrlo važan dokument: dopis kriminalnog odsjeka Vojnog redarstva Vlade Narodnog vijeća u Zagrebu od 7. XII. 1918. upućen vojnom odvjetniku vlade Narodnog vijeća (dok.br. 82). On je glasio ovako: »U doglasni ured odjela za Narodnu Obranu stigao je dne 5.o. mj. oko 1/2 12 sati do podne tom odjelu dodijeljeni časnik nadporučnik Mihajlović sa viješću da će se oko 1/23 sata poslije podne sakupiti momčad vojske 53 i 25 pješ. puk. koja je republikanskoga karaktera te da će u prvome redu navaliti na Srbe u ,Narodnoj kavani?’ da si time omoguće zatim svrgnuće vlade Na­ rodnog Vijeća i pokolj članova istoga. Glavar doglasnog ureda odredio je smjesta brze i nuždne izvide osobno i kroz svoje organe te još pravodobno ustanovio da gornja vijest odgovara 372

istini. Toga radi bio je obavješten smjesta povjerenik za javnu sigurnost grada Zagreba koji je onda u pripravu stavio strojopuščani odio ,Sokola’ koji se je sastojao od po prilici 60 momaka-mornara, te stignuvši oko 21/2 sata po podne na Jelačićev trg ispražnjen je isti smjesta po mornarima dojavnom i vojnom redarstvu. U isti ali čas bila je već povorka na vidiku između Frankopanske i Gundulićeve ulice sa glazbom na čelu i mnoštvo ostalog općinstva koje se je revoltirajućim momcima priključilo. Stignuvši povorka pred Jelači­ ćev trg intonirala je glazba ,Lijepu našu domovinu’ a vidjevši na Popovićevoj kući strojnu pušku zahtijevala je kapitulaciju do čega je i došlo jer su republi­ kanci sa tri namještene strojne puške tu predaju iznudili. Revoltirajući vojnici saznali su ali u isti čas da je još jedna strojna puška u pripremi i to u kući broj 6 na Jelačićevom trgu gdje se je nalazio sa svojim organima povjerenik za javnu sigurnost pa su onda pomaknuvši se do rečene kuće zahtjevali ponovnu kapitulaciju i te strojne puške. Jedan član ,Sokola’ odvažio se nato da spriječi prodiranje revoltirajućih vojnika te pošao na kapiju kuće broj 6 da s zgodnom besjedom umiri razjarenu masu nu bio je hitcem iz revolvera po nekom nared­ niku [ko je bio Martin Murn, kolovođa pobune] ubijen kada je stignuo na kapiju i počeo masi govoriti. Isti hitac bio je povodom općoj pucnjavi a naročito na kuću broj 6 iz koje se je moralo sada reagirati sa još jedinom preostavšom strojnom puškom i to najprije u zrak a kad to nije koristilo te kad su republikanci već provalili samu kapiju počelo se na revoltirajuće vojnike. Nakon što je oko deset osoba u masi podleglo, razbježala se je masa zajedno sa vojnicima a podpuni red i mir uspostavljen je tek iza pet sati kada je već u to i srbska vojska jakim odredima trg i pokrajne ulice zaposjela te tako ugroženi mir i poredak gradu Zagrebu povratila. Temeljem povedenih svestranih izviđa ustanovljeno je da je rečena pobuna bila dovoljno organizirana te da stvar nije bila pravodobno spriječena došlo bi bilo do općeg pokolja sa strane republikanaca protiv članova Nar. Vijeća a poslije toga i do sveopćeg pljačkanja i to ne samo po revoltiraj ućim vojnicima nego i po sumnjivoj masi svijeta koja je na taj momenat iza njih čekala. Za vrijeme cijeloga puta kao i na Jelačićevom trgu pozivali su podčastnici te revoltirajuće mase istu na energični istup sa raznim povicima od kojih su bili najmarkantniji: ,Živio Radić’ ,Živila republika’ ,Živila Hrvatska’ ,Živila srpska vojska’ ,Dolje sa dinastijom’ ,Živila socijalna demokracija’ ,Skinite nove mondure’ ,Živila vojska’ ,Pustite Lipovščaka’ ,Dolje Narodno Vijeće’. Samu akciju na dan pobune vodili su zapravo podčasnici 53 i 25p.p. a kao kolovođe uglavljeni su narednik Martin Morn [Murn] koji nije pridošao 4 XII 1918 od stožerne satnije 25 p.p. odjelu za sakupljanje radnika te koji je kod pobune ravnao mašinskom puškom te lahko ranjen povezan u bolnici ,Milo­ srdne braće’ a zatim netragom izčeznuo. Zatim desetnik Adolf Schwartz od 53, koji je nosio zastavu na čelu povorke, vodnik Ivan Peričić [Perečić] koji je spezialno brigu vodio da revolucionarci dođu u posjed mašinskih pušaka te koji je 53 priveo pred domobransku vojarnu zatim pješak Eduard Kunštek od 53. tipograf Ljubomir Crnić, domobrani Herceg i Žauher koji su glasom izkaza Josipa Ruklića njega kao i druge silili da revoltiraju, pješak Sentmarton i jedan vodnik od 53 za kojeg je nadporučnik Svoboda na licu mjesta u mrt­ vačnici ,Milosrdne braće’ ustanovio da je poginuo a iz njegovih papira proi373

zlazi da je bio dodijeljen oružničkoj postaji u Ogulinu. Isto su tako kao vođe fungirali još do sada točno neustanovljene i to jedan vodnik od 53 sa kratkim štukasto sivim kaputom srednjega uzrasta crnomanjost sa malim crnim podšišanim brkom a naročito još jedan civilist blond malog grbavog i šicastog nosa za kojeg je dosadanjim izvidima ustanovljeno da bi mogao biti Perška mlađi, član H. A. šport kluba [HASK] a protiv istoga govori okolnost da je odmah posle krvoprolića iz Zagreba pobjegao. Isto tako dolazi u obzir jedan desetnik od 6 top. puk. koji se do sada nije uhvatiti mogao a ni njegov identitet ustano­ viti. Uz ostale mnogobrojne svjedoke dolazi u obzir kao glavni svjedok nadporučnik Dragutin Svoboda na kojeg se osobito upozoruje i to s razloga toga što je isti od početka do kraja bio svjedokom svih događaja te preuzeo inicijativno osobno posredovanje u svrhu izravnanja nastalog sukoba između revoltirajućih vojnika i branioca vlade Nar. Vijeća. Koli izkazima svjedoka toli i ostalima činjenicama utvrđena je krivnja zločina pobune naročito gore istaknutih osoba koli u subjektivnom toli u objektivnom pravcu pa se isti mogu sada staviti radi gore istaknutog zločina pred prijeki sud.« Sud je dalje raspolagao sa zapisnikom, saslušanja Zagrepčanina Alexan­ d e r Florschütza od 9. XII. 1918, od osobite važnosti za pogibiju M. Tićaka kojom započinje krvoproliće a koji glasi ovako: »Ja sam članom Narodne garde —izjavio je Jednogodišnji dobrovoljac narednik’, 19 godina star, đak —pa sam u tom svojstvu vršio sigurnostnu službu dne 5.o. mj. Prigodom sukoba na Jelačićevom trgu nalazio sam se u veži kuće br. 6 u neposrednoj blizini sokola Marcela Tićaka jer sam s njime pošao iz prvoga kata rečene kuće gdje je bio Dr Anđelinović dolje u vežu da umirimo momčad koja je saznala da je gore u I. katu kod nas mašinska puška pa je htjela u kuću provaliti. Čim smo stigli u vežu upozorio sam brata Tićaka neka neide dolje na ulaz sasma našto je isti raširio ruke i rekao: ,Braćo! burno govorili!’ U isti čas ispalio je na njega jedan vojnik kome radi kabanice nisam mogao šaržu raza­ brati hitac dali iz revolvera ili puške nu čini mi se ipak iz revolvera, te se je Marcel Tićak u isti čas pogođen na stube srušio. —Dotični vojnik koji je na njega ispalio hitac bio je niskoga stasa, sa trobojnicom širokom preko tijela debelog lica seljačkoga izražaja, crnih debelih poštucanih brkova, i rekao bi, da je bio kozičava lica nu točno ipak nemogu se sjetiti. Svakako bi ga prepoznao čim bi ga vidio. Istoga nisam među mrtvima vidio a nisam ga našao ni u uzama kod vojnoga kao i civilnoga redarstva te čujem, da se isti nalazi u uzama kod Vojnoga odvjetnika u Zagrebu.«47 Vodnik Rudolf Cecelja48 izjavio je 7. XII. 1918. ovo: »Ja sam se povratio iz bolnice 21. VII. o.g. kaderu 25. p.p. i nastupio tamo pisarsku službu. Nakon proglašenja samostalnosti vodila se je u vojarni debata [o] novom položaju, te smo i mi međusobno izražavali svoje mišljenje u republici i monarhiji, pa sam i ja zastupao mišljenje, da bi bilo bolje da dođe do osnutka republike i to u onoj formi, kako je osnovana Švicarska republika. Dana 5. XII. o. g. bio sam u službi, a zatim sam u 12 sati otišao na objed kod tetke Lončar, Ilica 189. Poslije ručka sam otišao u Pivovaru, a iz Pivovare sam opet otišao pred kuću moje tetke i razgovarao sa svojim sestričnama, razgova374

rajući pred kućom vidio sam momke 53. p.p. gdje idu prema dom. vojarni i viču: jŽivila Republika’, ,Dolje kralj Petar’, ,Živio Stjepan Radić’, ,Van domobranci’. U to je prolazio tramvaj, a na njemu se vozio satnik Suput; skočio sa tramvaja pozvao me k sebi i pitao šta je. Ja sam mu odgovorio, da momci 53 p. p. pozivaju domobrance van, a nato je st. Suput otišao među momke, stao ih miriti i pozivati, da se raziđu, no oni nisu htjeli. Ja sam se na to povratio mojim sestričnama, a kuda je sat. Suput otišao ne znam. Nakon kratkog vremena povratili su se i momci 53 i 25 p.p. sa glazbom, a pred njima jedan narednik, koga bi prepoznao. Ja sam u povorci vidio svoga poznanika vod­ nika Petrinjaka i kad me je isti pozvao priključio sam se k njemu i išao tik iza glazbe. Usput su momci vikali ,Živila republika’, ,Živio Radić’. Kad smo došli do Frankopanske ulice nastala je tamo najedanput pucnjava i vidio sam gdje naši momci razoružavaju akad. gardu. Ja sam odmah pošao među njih i mirio ih, da ne bi napravili kakvog nasilja. Iza toga incidensa krenuli smo prema Jelačićevom trgu. Došavši do Jelačićevog trga vidio sam na Elsa fluid Domu [na uglu trga i Jurišićeve ulice] postavljene maš. puške, pa kako su i naši momci vidili te puške stali su tražiti, da im se izruči, pa je vodnik Petrinjak otišao gore na balkon i kako sam čuo izručili su mu jednu maš. pušku. Ja sam vidio da na Jelačićevom trgu ima više strojnih pušaka i da je svjetina uzrujana, pa sam otišao jednom odjelu, koji imao 2 stroj, puške, poveo taj odjel sa sobom i otišao s njim na Preradovićev trg. Kad sam čuo pucnjavu na Jelačiće­ vom trgu otišao sam natrag i to samo da vidim šta se događa. Kad sam vidio, da na Jelačićevom trgu ima par mrtvih, vratio sam se odmah natrag u namjeri, da one dvije puške što su bile na Preradovićevom trgu odnesem u vojarnu. Sa Preradovićevog trga krenuo sam kroz Samostansku ulicu i kako se u istoj nalazi vojno redarstvo, to je momčad htjela na isto da puca, pa sam ja, da ih umirim odredio osiguran prolaz, i pošao sam napred i to bez puške, došao pred hodnik kuće vojnog redarstva i pitao tamo se nalazeću momčad, da li su oni s nama, a kad su mi odgovorili da jesu vratio sam se do momaka, koji su nosili strojne puške i rekao, da mogu mirno proći. Prošavši kroz Samost. ulicu sastali smo jedan automobil i odvezli se zajedno sa puškama u vojarnu.« U sudskoj dokumentaciji našao se i zapisnik od 6. XII. 1918. sačinjen s desetarom 53. puka Adolfom Schwartzom, Zagrepčaninom, i u civilu trgo­ vačkim pomoćnikom.49 Njegova izjava glasi ovako: »Ja sam se u mjesecu veljači o. g. vratio iz ruskog zarobljeništva a prije jedno 14 dana bio sam primješten od 78 pješ. puk. k 53. u Zagrebu. Kad sam došao u Zagreb našao sam među momčadi već republikansko raspoloženje; neprestano se u vojarni raspravljalo o kralju Petru i republici i sva je momčad bila raspoložena za republiku te su svi neprestano govorili o Stjepanu Radiću da je on republikanac i jedini čovjek koji hoće da oslobodi narod. Ja sam također pristao uz republikance te sam agitirao za republiku, nosio znak ,Živila S.H.S. Republika’ i klicao republici. Dana 5 o. mj. nakon menage otišao sam u svoju sobu pa sam čuo gdje vojnici vami na dvorištu viču ,Zivila Republika’; ja sam odmah uletio u sobu gdje se nalaze strojnog batailona i uzeo tamo jednu običnu pušku i istrčao na dvorište, stao vikati ,Zivila republika’. Dobio sam od jednog imenom mi nepoznatog desetnika hrvatsku 375

trobojku na štapu (barjak), uzeo sam istu te se postavio na čelo povorke i kako je rulja vojnika iz kasarne izašla bio sam nekada na čelu a nekada na sredini povorke. Poznam mnogo ljudi koji su bili u kasarni po viđenju ali po imenu ne poznam nikoga pošto sam istom mjesec dana kod pukovnije. Iz vojarne kre­ nuli smo Ilicom prema domobranskoj vojarni i kad smo se približili istoj stali smo vikati ,Živili domobranci’ pa priznajem da sam i ja to vikao. Kad smo došli pred vojarnu izišao je jedan narednik pred vojarnu i rekao ,Čekajte sada će domobranci izaći’. Trubač je najedanputa dao trubiti na zbjeg i na to se svi domobranci sa puškama i sa dvije ili tri strojne puške priključili k nama pa nas je onaj narednik stavljao u red. Na čelo povorke postavio se je taj narednik sa trobojkom preko prsiju,50 iza njega glazba a onda poredana ostala momčad. Ja sam bio po prilici oko sredine povorke sa barjakom u ruci i puškom preko ramena. Usput vikalo se ,Živila republika’, ,Živio Radić’. Kad smo došli do Frankopanske ulice stali su momci iz naše povorke pucati. Ja sam kod Frankopanske ulice predao svoju pušku jednom drugom jer mi je bilo istu teško nositi. Kad smo došli do Jelačićevog trga postavio sam se na čelo povorke i stajao pred glazbom i ušao tako na Jelačićev trg. Kad smo došli na Jelačićev trg glazba je zasvirala ,Lijepa naša domovina’ a mi smo vikali ,Živila repu­ blika’ ,Živio St. Radić’. Među nama se je najedanputa pročulo da marineri na nas hočedu pucati na to je nastalo uznemirenje i momci koji su bili samnom u povorci stali su spremati strojopuške prema kući u kojoj su bili marineri. Kad se vidjelo da u jednoj kući postavljena strojna puška nastala je vika da im se ta puška izruči pa nam je ista i predana. Na to je jedan nadporučnik (nakon suočenja sa nadporučnikom Svobodom izkazuje da je to taj) stao govoriti. Sto je isti govorio to neznam ali sam čuo da je rekao da će nam predati i sve oružje i municiju. Na to je najedanput nastala pucnjava a ja sam se zajedno sa barjakom sakrio za drvenu kučiću (baraka gdje Bugari prodaju). Oko mene bilo je više momaka koji su stali pucati no ja nisam jer puške nisam imao jer sam istu predao kako sam rekao kod Frankopanske ulice. Kad se pucnjava smirila pobjegao sam prema Kožarskoj ulici i strgao barjak sa drška i spravio ga u džep. Oko polak pet sati uapsila me jedna četa srbskog odreda u Kožar­ skoj ulici. Predočenog mi vodnika Perečić Ivana ne poznam i neznam da li je bio u povorki. Priznajem se krivim da sam vikao ,Živila republika’ i nosio barjak na čelu povorke.« Instruktivno je saslušanje vodnika Ivana Perečića51 od 6. XII. 1918. U za­ pisniku stoji: »U predmetu: Ja sam prije po prilici mjesec dana došao iz Petrinje iz strojopuščane škole kaderu 53 pukovnije. Kad sam došao k pukovniji dodieljen sam strojopuščanom odjelu 1 satnije te sam bio zamjenik službovodečeg narednika i ujedno voditelj strojne puške. Kad sam došao u Zagreb, već se je u veliko kod momčadi 53 puk. vodila prepirka o republici i monarhiji. Glavni političari koji su meni poznati bili su narednik Svegovac, vodnik Kosak, po­ stolar Kitz, krojači Miklenić i Jelinić. Osim ovih bilo je još drugih podčastnika i momaka imena istih su mi nepoznata, ako se suočim s njima možda ču ih prepoznati. Među inima bilo je također njekoliko častnika a poručnik Martinić djelio je momčadi a dao je i meni Hrvatsku trobojnicu sa nadpisom ,Živila S. H. S. Republika.’ Ja sam bio ujedno podučavatelj u strojopuščanoj školi 376

u Zagrebu te sam imao u školi uvjek oko 20 momaka. Dana 5. o. mj. pričali su mi momci da im je nadporučnik [?] Petrović prije njekoliko dana govorio u školi o novoj državi, te svršio svoj govor sa ,Živio Kralj Petar’, a oni ni jedan nisu htjeli da se odazovu njegovom pozivu i viču živio. Od momaka koji su bili kod mene u školi, sječam se na kaplara Frčka, kaplara Juruča, vodnika Štosa, vodnika Jerneića, pješaka Jančića, pa mi je poznato da su i oni međusobno razgovarali o republici i monarhiji. Dana 5 XII došao sam oko 7 sati u jutro u vojarnu, do podneva nisam među momčadi opazio nikakove uzrujanosti, istom kad sam objedovao čuo sam najedanputa iz sobe podčastnika, jer sam kartao sa vodnikom Šurbekom, nekakovu viku u hodniku, netko je od prolazečih otvorio vrata naše sobe i počeo vikati ajdemo dečki dole, koje to viknuo neznam jer sam bio okrenut leđima prema vratima, no moguće da će vodniku Šurbeku to biti poznato jer je sjedio okrenut licem prema vratima. Ja sam još na to primjetio, da nema smisla iti gledati tu bedastoću, no dobio sam znatiželjnost pa sam ipak otišao van na dvorište. Kad sam došao na dvorište, vidio sam da sa svih strana trči momčad neka s puškama a neka bez puškah i viču ,Živila republika’ ,Dolje kralj Petar’. U to doba prolazila su kroz dvorište 3 mlađa častnika, čini mi se zastavnici i nisu se na strku momčadi ništa obazirali, već su ravno išli u drugu zgradu. Ja kad sam došao dole našao sam vodnika Novačića i razgovarao s njime, te još Novačić psovao pridolazeće momke da kako su ludi, jer da i onako neće ništa načiniti. Ja sam se nato razišao od Novačića i šetao sam po jednoj strani vojarne i promatrao što se događa. Opazio sam da je među te momke došao jedan poručnik, i govorio s njima ni što im je govorio to nisam čuo. Šetajući upustio sam se u razgovor sa jednim desetnikom, te mi je isti pričao, da je jedan dan prije toga bio zajedno sa jednim Srbijancem u jednoj trgovini kupovati kruh, pa kad je Srbijanac pitao da li nebi mogao dobit kruh za dvije krune mjesto za tri, da mu je isti kaplar [!] odgovorio ako mu nije pravo neka ide kralju Petru, neka mu on da. Ja sam još na to dodao, da sam ja bio taj Srbijanac, ja bi te čušio. U to je vika bivala sve veča, pa je izišao van Kapetan Kovačević koji je imao službu, došao je među momčad i pozvao ih neka se raziđu i neka se umire, te je meni još izdao nalog, da ja sakupim momčad u zbor i da ih umirim. Ja sam počeo vikati ,mir’, no u tom je jedan momak dobacio, da mi jebe mater, da sam i ja vlah i da imam vlašku kapu. Vika je bivala kod momčadi sve veča, i momčad je zahtijevala da se ide van, naime na ulicu. Kad je vika bivala sve jača, stali su neki momci vikati, da neka se ide po puške i da se oduzmu mašinske puške pa da s njima izađu svi u grad. Kad je kapetan Kovačević to vidio pristupio je k meni i kazao mi ,Perečić dajte momčadi sav material, idite s njima i pazite na red, vi ste mi odgovoran za red.’ Još prije nego što sam ja mogao uspeti se da dadem momčadi mašinske puške, otrčali su oni sami do sobe gdje se nalaze strojne puške moje satnije i uzeli dvije strojne puške a zatim su pošli u pisarnu i uzeli municiju. Ja sam međutim bio došao gore, pa me je još narednik Zrinjski pitao zar če se uzeti i municija, a ja sam mu kazao, kad je kapetan kazao da uzmemo sve, onda valjda treba da uzmemo i municiju. Kad smo sišli dole, rekao sam ja momcima da neka se svi postave u red i čekaju dole dok ne dobijemo daljne zapovjesti od kapetana, no momčad me nije htjela slušati, već su svi nahrupili prema Filipovićevoj kasarni i izašli na ulicu i počeli vikati 377

jŽivili Srbijanci’ ,Živila Republika’. Čitava povorka koja je bila sva ispremješana uputila se prema domobranskoj vojarni. Ja pošto sam imao zapovjed od kapetana Kovačevića da pazim na red pošao sam za njima, da vidim što će se dogoditi. Kad smo se približavali domobranskoj vojarni, počeli su momci vikati - ,Živili brača domobranci’ i htjeli da uđu u vojarnu, no međutim su ih njekoji zadržali i vikali nemojte ulaziti oni če i onako sami izaći. Nato je došao iz domobranske vojarne jedan narednik, niskog stasa, sitan, plava brka a govorio je kranjski, da neka samo pričekaju da če domobranci sada doči, a on sam da če ih voditi. Dao je on ili tko drugi to neznam trubiti na zbjeg i nato su svi momci došli dole sa puškama naoružani. Taj narednik je imao preko prsiju široku trobojku, i počeo uređivati momčad, i određivati kuda će koji ići. Na čelo povorke postavio se je taj narednik a iza njega je išla domobranska muzika. Ja sam stajao postrance, i poznato mi je od učestnika više momaka i podčastnika po viđenju, a po imenu sječam se razvodnika Marta (Morta) i Santmartonija od 53 pješ. pukovnije. Kada se je po­ vorka uredila, krenula je na čelu sa več spomenutim narednikom prema Jelačićevom trgu. Ja sam krenuo za njima i došao do Pivovare, sjeo sam na tramvaj i vozio se na tramvaju do kavane ,Preradović’ u Ilici 124. Tamo sam sišao s tramvaja i htio da posjetim mater moje žene, no pošto je nisam našao, uputio sam se prema Iličkom trgu, i čuo sam povike povorke koja je zamnom išla. Na Iličkom trgu otišao sam u zahod, i nakon obavljene male nužde ravno prama Frankopanskoj ulici, a iz nje do Trgovačkog doma, da posjetim moga šogora na kolodvoru, no usput sam se predomislio i vratio natrag te kroz Preradovićevu ulicu krenuo prema Ilici. Kad sam došao u Ilicu vidio sam povorku stajati pred Kačićevim spomenikom. Ja sam se na to uputio prema Jelačićevom trgu, i tamo stao pred ljekarnom Mittelbach i upustio se u razgovor sa vodnikom Narandžićem od jedne Bosanske reg. koji je samnom išao več počam od Frankopanske ulice. Po prilici pet minuta poslije toga došla je čitava povorka na Jelačićev trg, tamo se sakupilo već mnogo svijeta, i stali su vikati živila republika, dolje kralj Petar, živio Radić. Vidio sam u kuči Popovića jednog krupnog čovjeka u Sokolskom odjelu gdje je nješto vikao ljudima da se umire, a za njim jednog nadporučnika koji je pozvao momke da se umire, da ne razbijaju, da je i on s njima, da če on svoju krv za nje dati. Vidio sam gdje su ljudi digli jednog častnika, koji je imao rusku kapu i čuo sam da nješto govori, no u to je počela pucnjava sa strane od sv. Kralja prema Jelačićevom trgu, a kad sam čuo hitce pobjegao sam u Mittelbachovu apoteku, gdje su me u dvorištu iste Srbijanski vojnici uapsili.« Iz sudskih spisa nesumnjivo proizlazi da su pobunjeni vojnici 25. i 53. puka več u kasarni a zatim u povorci najviše izvikavali »Živjela republika!« i taj poklik davao je osnovni ton cjelokupnoj manifestaciji. Čuli su se češće i povici: »Živio Stjepan Radić!«, »Dolje kralj Petar!«, »Dolje dinastija!«, pa pokatkad »Živjela Seljačka stranka!«, »Živila braća Srbi!«, a usamljeno »Do­ lje militarizam!« i »Sloboda za generala Lipovščaka!« Prema tome, osnovni motiv pokreta bio je u motu: »manifestirati za republiku!«. Ostaje ipak, nerazjašnjena uloga g l a v n o g p r e d v o d n i k a cijelog pothvata koji je tako krvavo završio: Slovenca Martina Murna.52 378

Za njega postoji službena bilješka od 7. XII. 1918. da je bio kao narednik u »smočnici« od 2. XII. a da je 4. XII. bio otpušten iz smočnice kao nepotre­ ban i upućen »stožernoj satniji«. U zapisniku od 10. XII. 1918. stoji ova izjava zapovjednika 25. puka: »G. pukovnik Kućak izjavljuje, da je ustanovio, da je taj narednik Martin Murn, od odjela strukovnih radnika, mesar po zanatu, neustanovljene pukov­ nije, te je 4. XII. o.g. predan odjelu strukovnih radnika, a došao je ovoj pukovniji sa ratišta i to iz Ipave. Isti da je bio zaposlen u smočnici (nadp. Svitlanovića), govorio je zanašajući na slovenski. —Vodnik Cecelja Rudolf, pridjeljen je smočnici, gdje se je nalazio i rečeni narednik Murn Martin, te izjavljuje: Ja sam 5.o.mj. stajao pred dom. vojarnom, pa neznam kako i na koji način je momčad iz vojarne izašla. Kad je povorka već u grad išla pošao sam i ja za njom, te sam u gornjoj Ilici blizu kavane ,Preradović’ vidio nar. Murna sa velikom trobojkom preko leđiju. Išao sam do Frankopanske vojarne (onda sam se vratio), a poslije sam opet došao na Jelačićev trg, nu ondje više Murna nisam vidio.« Murna se sjećaju vojnici Dragutin Hržina Ivan Horvat te glazbenik Mijo Ringl (»mali narednik s velikom trobojnicom na prsima«), a isto tako Horvatov kolega Vjekoslav Jakšić. Spominje ga i Rudolf Gredelj, i to ovako: »Jedan narednik, kome neznam ime i pukovnije kojega sam prvi put opa­ zio kod Frank, ulice, te koji mi je upao u oči, to radi toga, što je imao preko prsiju veliku trobojku, sa nadpisom Zivila SHS republika, vikao je prije nego što smo došli na Jelačić trg i kad su vojnici počeli namještati stroj, pušku, dao zapovjed, nemojte pucati bez moje zapovjedi. Vidio sam ga posije ići prema Popovićevoj zgradi i neznam da li je kakovu zapovjed dao poslije.« Murna se sjetio i Ivan Matijević iz 25. puka: »Među vojnicima vidio sam jednoga narednikaja mislim od 25. koji je imao veliku trobojnicu preko prsi, na kojoj je pisalo Zivila hrvatska republika.« Pukovnik Kućak je ponovno spomenuo Murna (u iskazu od 7. XII) i to ovako: »Kad smo došli na ćošak od bolnice milosrdne braće, vidio sam tamo jedan odio makinskih pušaka, jedno 10 momaka sa dvije strojopuške, koje još nisu bile postavljene, pod zapovjedništvom jednoga narednika, malenog uzra­ sta, žutih brkova sa velikom trobojnicom preko prsiju ,živila S.H. S. Repu­ blika’. Na Jelačićevom trgu bila je velika masa svijeta, a i po prozorima kuća. Ja sam sa spomenutim narednikom govorio te sam mu naložio, da ide Gajevom ulicom u vojarnu i pitao ga dali je poludio i šta radi. Ovaj mi je odgovorio sa slovenskim narječjem, da oni neće ništa, nego hoće samo manife­ stirati za republiku i da ne će pucati, a ja sam mu nato još dobacio, kakovo je to manifestiranje sa oružjem u ruci.« Došlo je do pucnjave, pa Kućak o tome nastavlja: »Ja sam se sklonuo zajedno sa Drom Winterhalterom u bolnicu milosrdne braće, a kada sam iza pucnjave izašao iz bolnice, otvorio mi je iznutra vrata spomenuti narednik sa trobojem. Gdi je prije toga bio, to ne znam.« Za Murnom je vojno redarstvo raspisalo potjernicu s tim da se »smjesta uhiti«, ali bez uspjeha, jer je Murn netragom nestao. 379

Vojni sud je 6. siječnja 1919. donio presudu Jaroušu i drugovima koje ne odišu prevelikom strogošću.

Bilješke 1 Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Akta srpske Vrhovne komande, pop. 3, kut. 136, Br. 139. 2 Isti izvor, kut. 136. 3 Isti izvor, kut. 136. OBr. 32.538. 4 Isti izvor, kut. 136. 5 Trumbića su iz Zagreba pozvali Barac i Smodlaka 26. XI. da dođe, javivši mu da neodgovaranje na telegrame i izostanak djeluju vrlo nepovoljno. ( J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 661). 6 Simović je 27. XI. javio telegramom VK: »Danas u 10 h izaslanici su otputovali vozom specijalnim za Beograd.« (A—VII, Akta srpske Vrhovne komande, pop. 3, kut. 136, OBr. 32.574). 7 »Nekoliko dana posle mene —zapisuje Simović u jednoj bilješci u posjedu autora —stigao je u Zagreb Milan Pribićević, koji je na želj. stanici pompezno dočekan od strane Svetozara i njego­ vih pristalica i prijatelja. Iako nije imao nikakvu funkciju, Milan Pribićević se pored brata Sveto­ zara —čak i mimo njega - privatno mešao u sve poslove Predsedništva Narodnog Vijeća i prisu­ stvovao skoro svim sednicama istog, kao i konferencijama pristalica Svetozarevih. To je po malo teško padalo čak i najužim Svetozarevim prijateljima i saradnicima.« 8 Giunio je nosio - kako je ispričao autoru 6. III. 1956 — sa sobom samo Trumbićevu punomoć (nikakvo pismo) da se pokloni vjera svemu što će izjaviti u njegovo (Trumbićevo) ime a zadatak mu je bio da u Trumbićevo ime izjavi da ujedinjenje dolazi prije svega drugoga i da razjasni suštinu sukoba s Pašićem, s tim da taj sukob ne dezorijentira ljude. 9 A . P r e p e l u h , nav. djelo, str. 183—184. 10 Ninčić je - očigledno prije nego što je delegacija stigla - poslao Simoviću slijedeći tele­ gram: »Izvestite Sv. Pribićevića da je u Beograd stigao zastupnik Ministra Predsednika Stojan Protić i da je se potpuno složio sa celokupnim dosadanjim radom njegovih kolega ministara Jovanovića i Ninčića.« (A-VII, Akta srpske Vrhovne komande, pop. 3, kut. 131). 11 F . Š i š i ć , nav. djelo, str. 275—276 12 S . P r i b i ć e v i ć , Diktatura kralja Aleksandra, Beograd 1952, str. 50 i dalje. 13 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 6 6 0-661. 14 I taj Solin telegram bio je otposlat u cilju da ubrza pregovore i ukloni otpore odnosno rezerve. 15 S . P r i b i ć e v i ć , nav. djelo, str. 52 i dalje. 16 S . B u d i s a v l j e v i ć , nav. djelo, str. 171. 17 Petar Pešić, pomoćnik načelnika VK, uputio je telegram Ljube Jovanovića Krfu (za Pašića) u kojoj Jovanović javlja ovo: »Izaslanstvo N . V. u Zagrebu, koje je došlo u Beograd da se sa srpskom vladom sporazumije o ujedinjenju, izrađuje adresu, a odgovor na adresu spremamo mi u sporazumu s izaslanstvom. Instrukcije izaslanstva predviđaju da do konstituante ostanu dosa­ dašnje posebne vlade u pojedinim oslobođenim zemljama sa dosadašnjim nadležnostima, osim za vanjske poslove, vojsku, mornaricu i saobraćaj. Ove bi struke bile u nadležnosti zajedničke vlade u kojoj bi pored resornih ministara srpskih i zajedničkih bili po jedan ministar za Srbiju, Hrvat­ sku, Bosnu, Dalmaciju, Sloveniju, Crnu Goru, za Bačku i Banat.« (A-VII, Akta srpske Vrhovne komande, pop. 3, kut. 136). 18 »Sutradan, 30. novembra, bio je utvrđen način postupka pri proglašenju narodnog ujedi­ njenja. Dr. Pavelić, drugi potpredsjendik Narodnog veća, Hrvat, pročitaće adresu Narodnog veća regentu. Prestolonaslednik će odmah odgovoriti na ovu adresu, usvajajući želje i zahteve Narod­ nog veća i proglašujući u isto vreme ujedinjenje. Ujedno, rešeno je da Ljuba Jovanović, u ime srpske vlade, i ja,u ime Narodnog veća, sastavimo odgovor regenta na adresu Narodnog veća.« (S . P r i b i ć e v i ć , nav. djelo, str. 53). 19 »G. Pribićević, čim je osjetio, da je u većini, prestao me je smatrati sebi ravnopravnim članom u predsjedništvu, vodio je pregovore na svoju ruku i sam predsjedao svakoj sjednici odbora. Delegacija Nar. Vijeća izabrala je odbor za sastav adrese i taj se je sastao u stanu g. M. Vuletića. Kako sam se ja striktno držao maršrute dane nam od Nar. Vijeća, sadržane u naputcima, posve naravno, da smo morali odkloniti prijedlog Prebićevićev, da adresa bude samo izlijev odanosti, i kad je on otišao, pristupili smo mi ostali izradbi adrese na temelju naputaka Nar. Vijeća. Kad je adresa, u kojoj smo se bili složili, bila gotova, došao je g. Pribićević,

380

komu smo rekli, da ju stilistički dotjera, a on je, kad ju je pročitao, rekao u »svojoj čednosti«, da će joj dati diplomatsku formu.« (A.Pavelić, Historijska istina o Narodnom vijeću i radu g. Pribićevića u njemu, »Novosti«, Zagreb, 5. XII. 1926, br. 337). U delegaciji je Pribićević doista imao osjetnu većinu. 20 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 666. 21 Isti izvor, II, str. 666—667. 22 Vojvoda Bojović je 30. XI, prenio VK telegram komandanta Drinske divizije koji javlja da baranjska oblast nema nikakve organizacijske veze s Novim Sadom ili Zagrebom. Sva je pitanja do sada raspravljao s Narodnim vijećem i županom u Pečuju. Stoga traži obavještenja: da li se vlast Narodnog odbora u N ovom Sadu rasprostire na baranjsku oblast. Na poleđini napisan je odgovor VK vojvodi: Baranja treba da bude sada u vezi s N. Sadom a ne sa Zagre­ bom. To je sastavni deo bivše mađ. teritorije kao i Bačka i Banat i »stoga ima da zasada ostane sa njima u vezi.« (A-VII, Akta srpske Vrhovne komande, pop. 3, kut. 139). 23 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 673-674. 24 Isti izvor, II, str. 674—676. Protić je sutradan odgovorio bosanskoj vladi — povodom telegrama u kojima pojedini mjesni odbori Narodnog vijeća diljem Bosne i Hercegovine proglašuju jedinstvo sa Srbijom - da u Bosni i Hercegovini ostaje i dalje upravljanje od strane Narodne vlade u Sarajevu. (Isti izvor, str. 683). 25 Zanimljiva je činjenica da tom proglašenju ujedinjenja 1. XII. 1918, ne prisustvuju ni Pašić (predsjednik srpske vlade u tom času), ni Korošec (predsjednik Narodnog vijeća SHS), ni Trumbić (predsjednik Jugoslavenskog odbora u Londonu). 27 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 676. 28 Isti izvor, II, str. 683. 29 Pod OBr. zavedena je molba J. Simraka (Beograd, 3. XII. 1918), tajnika kancelarije Na­ rodnog vijeća, kojom moli vojvodu Mišća da se preko delegata srpske vlade uputi telegramom narodnim vladama u Ljubljani, Splitu, Sarajevu, N ovom Sadu i Zagrebu poruka Pavelića i Pribi­ ćevića od istog dana koja započinje riječima: »Prema zaključku središnjeg od b o ra ...« (A-VII, Akta srpske Vrhovne komande, pop. 3, kut. 136; sama poruka odštampana u: J a n k o v i ć K r i z m a n , »Građa«, II, str. 683). 30 Isti izvor, II, str. 684. 31 Simović je to stanje ovako opisao Vrhovnoj komandi (18. XI): ». . . U narodu pak vodi se agitacija od pojedinih stranaka za republiku, Čak se i u vojsci kod 25. domobranske regimente proturaju hrvatske zastavice sa natpisom: »Zivela S. H. S. Republika«, čiji jedan primerak prilažem.« ( J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa, II, str. 605). U »Spisima Narodnog vijeća SHS« nalazi se bilješka koja glasi ovako: »Simović javlja da je neoph/odno/ potrebno da se zatvori Stancer koji ide u Rudolf/ovu/ vojarnu i buni. Ima zvanične pouzd/ane/ podatke.« 32 Radić je 25. XI. održao u Streljani veliku skupštinu Hrvatske pučke seljačke stranke. 33 Korošec se duže vremena zadržao u Švicarskoj i u Parizu. 34 »Spisi Narodnog vijeća SHS«. 35 To mi je povjerio sam Budisavljević. 36 Budisavljević je time htio »udobrovoljiti« Korošca. 37 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa,« II, str. 684-685. 38 To je bio potez dr. G. B. Anđelinovića. 39 Taj je podatak dao autoru säm S. Budisavljević u razgovoru vođenom 11. XII. 1958. 40 I to je podatak dr. Budisavljevića (11. XII. 1958). 41 Gen. Simović se kasnije nije mogao sjetiti da je to zahtijevao od Budisavljevića niti što je učinio s tim dokumentom. (Pismo gen. Simovića autoru, Beograd, 1. XII. 1959). 42 Podatak samog Simovića dan autoru. 43 J a n k o v i ć - K r i z m a n , »Građa«, II, str. 691-692. 44 Isti izvor, II, str. 690—691. 45 Agende Vojne misije preuzeo je od Simovića pukovnik M. Pribićević. 46 Spisi Vojnog suda Narodnog vijeća SHS u Zagrebu koji se nalaze u Arhivu Hrvatske u Zagrebu: Optužnica dr. I. Stožira, Zagreb, 21. prosinca 1918. 47 Spisi Vojnog suda Narodnog vijeća SHS, Zapisnik o glavnoj raspravi započetoj 27. pro­ sinca 1918. u kaznenoj stvari protiv natporučnika Josipa Jarouša i drugova. 48 Sve se u ovoj raspravi vrti oko Slovenca Martina Murna koga S. Budisavljević u svom šturom prikazu tog krvoprolića zove Martin Murk! (Budisavljevićev prikaz: nav. djelo, str. 177—179; »Murk« se spominje na str. 178) zanimljiv je i podatak da je Murn odmah zatim netragom isčezao. 49 Rudolf H o r v a t (Hrvatska na mučilištu, str. 52-59) daje svoju (ustašku) verziju zbivanja 5. XII. 1918. i tvrdi da je i Rudolf Cecelja pripadao »revolucionarnom odboru 53. pukovnije«. On piše:

381

»U krilu 53. pješačke pukovnije u Zagrebu osnovaše podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Simanović i Adolf Svare revolucionarno odbor u cilju, da zapriječe priklju­ čak Hrvatske Srbiji.« (str. 52—53). so I Schwartz je —po R. Horvatu —bio član tog odbora. 51 To je opet Martin Murn a njega R. Horvat uopće ne spominje! 52 Opet jedan član »revolucionarnog odbora«. 53 Murn je uoči tragičnog zbivanja došao kao Slovenac iz Vipave u Zagreb i ostaje zago­ netno koji je njegov motiv bio da se stavi na čelo povorke predvođene muzikom i povede vojnike na Jelačićev trg da zapravo manifestiraju za republiku. Zašto se kao Slovenac opasao uočljivom hrvatskom zastavom preko prsiju i kome je poslužio? Da li je talijanska služba htjela zaigrati svoju igru? Talijanska Vrhovna komanda nije bila baš sasvim lišena interesa za »bušenje« jugosla­ venske države, što dokazuje i plan gen. Badoglia iz tih dana. N o to je samo pretpostavka, nažalost.

382

Zaključak I da, na kraju, sve rečeno saberemo, sažmemo i zaključimo: Hrvatsko-srpska koalicija (HSK) —zaključivši prije toga uz blagoslov srp­ ske vlade kompromis (»pakt«) s novim ugarskim ministrom predsjednikom grofom I. Tiszom u kojem je peštanska vlada pristala da povuče staru željezni­ čarsku pragmatiku i da je zamijeni novom, lišenu uredbe o jeziku, dok je Koalicija, sa svoje strane, obećala suradnju s novim banom, a prijašnjim ko­ mesarom u Zagrebu barunom Ivanom Skerleczom na »zakonitom temelju«, to jest u okviru Nagodbe iz 1868. godine — izašla je iz saborskih izbora održanih 16. prosinca 1913. kao nesumnjivi pobjednik. Na tim izborima, obavljenim po proširenom Tomašićevom izbornom redu iz 1910. godine koji je još uvijek bio daleko od toga da prizna i odobri opće pravo glasa, od ukupno 208.411 upisanih izbornika glasalo je 111.055 glasača, a 97.406 nije glasalo (ne računajući pri tom tri uža izbora održana 17. prosinca: Garčin, Vuka, Bošnjaci). Za Koaliciju je palo 43.645 glasova, od toga za Hrvatsku ujedinjenu samostalnu stranku 30.343 (20 kandidata); za Srpsku samostalnu stranku 11.704 (17 kandidata) i za izvanstranačke kandidate Koalicije 1598 glasova (2 kandidata), tako da je ona u novom Saboru zaposjela 48 zastupnič­ kih mjesta. Hrvatska pučka seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića doživjela je neuspjeh, jer su tada samo tri njena kandidata bila izabrana (S. Ra­ dić, Vinko Lovreković i Tomo Jalžabetić), postigavši, ipak, za sve kandidate ukupno 12.917 glasova. Liste Starčevićeve stranke prava pod vodstvom Mile Starčevića (takozvani milinovci) zabilježile su 17.522 glasa i dobile 11 sabor­ skih mjesta, konkurentska Hrvatska stranka prava ili frankovci, pod vod­ stvom Aleksandra Horvata, Vladimira Prebega i Ivice Franka 15.834 glasa i 9 izabranih zastupnika, a izabrana su i tri »starčevićanca« izvan klubova: Marko Mileusnić, pop Matija Polić i Vojislav Kempf (svega 3076 glasova). Za »Klub unionista« (»mađaroni«) izvan stranaka palo je 15.117 glasova (od toga izabrano njih 12), a »osječka grupa« Franje Papratovića zabilježila je 2153 glasa i dobila dva zastupnička mjesta u Saboru (Franjo Zbieržovski i Ante Pinterović). Srpska narodna radikalna stranka (3341 glas) i Socijalno-demokratska stranka Hrvatske i Slavonije (476) nisu dobile nijedno zastup­ ničko mjesto u Saboru. Na užem izboru bili su izabrani: A. plemeniti Mihalovich i Đ. Surmin od Koalicije i D. plemeniti Hrvoj kao starčevićanac. Prema tome, ne računajući unioniste izvan stranaka (bilo ih je i u Koaliciji!) s kojima se ionako moglo sa sigurnošću računati da će uvijek i u svakoj prilici pružati 383

podršku nagodbenom režimu, peštanskoj vladi i banu (komesaru) —ekspo­ nentu te vlade —Hrvatsko-srpska koalicija raspolagala je u novom Saboru apsolutnom većinom. 1. Sabor se sastao 27. prosinca 1913. i prvoj sjednici pod predsjedanjem dobnog predsjednika M.Mileusnića prisustvovao je ban Skerlecz sa svojim odjelnim predstojnicima —činovnicima (pl. Fodrozijem, Brošanom i Tropšom), ali samo otvorenje nije proteklo glatko, osobito kad je Koalicija dovela na predsjedničku stolicu kao novog (drugog) dobnog predsjednika Grgu Tuškana. Nastala je gungula, otimanje, guranje i tučnjava, a u popodnevnom nastavku pojedini pravaški zastupnici neumorno su trubili u automobilske trube i ometali tok sjednice nastojeći tako da provode opstrukciju, jer se Koalicija žurila da do 1. siječnja nove godine obavi i izglasa zakonsku osnovu 0 produženju financijske nagodbe između Ugarske i Hrvatske. Nakon burnih scena većini je konačno, duboko u noći, pošlo za rukom da izabere predsjedni­ štvo Sabora s Bogdanom Medakovićem na čelu, a zatim su izglasali (većina na desnici) i zakonsku osnovu o produženju financijske nagodbe. Pri tom je prvak Koalicije Ivan Lorković, vođa njenog (brojnijeg) hrvatskog krila, poku­ šao u toku sjednice od 5. siječnja 1914. braniti i obraniti njen stav, izjavivši da koalicionaši nisu ni načelno konzervativni ni načelno radikalni, nego da vode politiku prema prilikama i da se služe sredstvima koja tim prilikama odgova­ raju. Bilo je vremena kad nisu išli u Peštu, a kad su išli, onda su zastupali kraljevinu onako kako je hrvatskom narodu bilo od koristi. Zar ne bi i dalje naš narod i naša kraljevina, pitao je Lorković, stajali pod sumnjom da Koali­ cija vodi nekakvu protudržavnu politiku da Koalicija nije prihvatila ovo rješe­ nje? Ne bi li to bilo opravdanje i za daljnje podržavanje komesarijata koji je tobožnja prelomaška tendencija Koalicije izazvala? Ne bi li volja naroda bila posve potisnuta? Ne bi li u vrijeme komesarijata na površinu dolazili elementi koji teška vremena uvijek iskorištavaju za svoju osobnu korist? Ne bi li se dogodilo da bi najbolji sinovi naroda stajali pred progonima, a najgori bi bili čašćeni i nagrađivani? Odgovorivši odmah negativno, Lorković je ustvrdio, okrenut »milinovcima« na krajnoj ljevici, da nije uvijek najbolji patriotizam onaj koji je najradikalniji, da jedna konzervativna i umjerena politika traži možda kudikamo više patriotizma i patriotskog samoprijegora negoli radi­ kalna. Pri tom je odbio od Koalicije svaku tendenciju koja je »dovodi u savez s politikom, koja računa sa komadanjem ove monarhije.« Zato je većina brzo, još istog dana, izabrala delegate (43) u takozvani hrvatsko-ugarski sabor, to jest u ugarski parlament (40 u zastupničku a 3 u ve­ likašku kuću). Nekoliko dana kasnije ban Skerlecz je dao u Saboru programatsku izjavu 1 u njoj osobito naglasio da stoji nepokolebljivo na temelju Nagodbe iz 1868. godine i da će njene ustanove za njega u svakom pogledu biti mjerodavne. Sutradan je tu svoju izjavu nadopunio i rekao zastupnicima da je pri ostvariva­ nju svog programa, što je prirodno i što se razumije samo po sebi, računao u prvom redu na potporu i suradnju Hrvatsko-srpske koalicije. Ona mu je pomogla, govorio je, pri raspletu krize; ona ga je podupirala da uzmogne izvršiti povjerenu misiju uspostavljanja normalnih prilika u kraljevini Hrvat­ skoj i Slavoniji. S njom kao saborskom većinom i njenim sudjelovanjem nasto384

jat će da izvede one zadatke koje je u svom programu iznio i u sporazumnom radu s njom će tražiti odgovarajuće garancije za uspjeh pa se on —Skerlecz —nada da će taj njihov sporazumni rad, kako na zakonodavnom polju tako i na području uprave, donijeti najljepše plodove. Svetozar Pribićević, vođa srpskog krila Koalicije, odmah je na to, u ra­ spravi o indemnitetu (privremenom proračunu), razložio točke sporazuma s Tiszom, ali je istovremeno upozorio da tim sporazumom nije definitivno riješeno ugarsko-hrvatsko pitanje, no da Koalicija stoji na stanovištu da se politika Kraljevine Hrvatske ima vocliti na zakonskom temelju i da će ona kao stranka koja stoji na zakonskom temelju voditi takvu politiku. Koalicija ne stoji na stanovištu starih mađarona da je Nagodba »Magna carta«, da je narodni ideal, nego je za nju politički factum. Koalicija drži, govorio je on, da ta Nagodba ne smije biti petrefakt, nego da mora biti sposobna za razvitak u tom smislu da može udovoljiti svim potrebama kraljevine Hrvatske i na­ roda. Njena je dužnost kao stranke pozitivne i realne da iz Nagodbe iscrpi sve ono što se iz nje dade iscrpsti, a zadatak je Stranke prava (opozicije) da ide dalje od nje. Koalicija smatra da je pozitivni zakon najjače uporište za ostvare­ nje narodnih težnja i da je pozitivno pravo jače od historijskog, no time ne želi reći da je pozitivno pravo svemoćno sredstvo, jer uspjeh u narodnoj politici, a to je takav politički aksiom da o tome ne treba dalje raspravljati, zavisi od relacije onih snaga koje se hvataju ukoštac. Njegovo je stanovište da između Srba i Hrvata ne može biti nikakve sloge, a te sloge i neće biti. Može biti sloge između Nijemaca i Ceha, Mađara i Srba, Mađara i Hrvata, ali između Hrvata i Srba sloge ne može biti, nego samo narodno jedinstvo! Ispred »državnopravne oporbe« istupio je 15. siječnja zubar dr. Ante Pavelić (to nije kasniji ustaški poglavnik!) u ime Starčevićeve stranke prava (SSP) izjavivši da stoji na stanovištu hrvatskoga državnog i prirodnog prava i narod­ nog načela po kojem hrvatski narod ima pravo i hoće da živi samostalnim državnim životom te da cijeli narod na čelo svoje kraljevine sam izabire i po­ stavlja svog pouzdanika za bana. Drugi jedan »milinovac« (Cezar Akačić) bio je još oštriji pa je na sjednici 22. siječnja ustvrdio da su Hrvatskoj razriješene ruke, budući da je Ugarska nebrojenim nagodbenim povredama jasno poka­ zala da se ne smatra obaveznom da drži Nagodbu s Hrvatskom. Prema tome, Nagodba pravno ne postoji. »Hrvatska si mora i može, uzviknuo je on, zako­ nitim putem osigurati svoju gospodarsku, financijalnu i političku samostal­ nost, mora navijestiti prelom Ugarskoj. Ovo nije samo u interesu hrvatskoga naroda, već je s dobro shvaćenih razloga i u interesu monarhije i dinastije. Ali je sva prilika, da će do te uviđavnosti doći prekasno i monarkija i dinastija.« 2. Adresna debata otpočeta u Saboru 5. ožujka pružila je strankama pri­ liku da jasnije ocrtaju svoje državnopravne programe i politička stanovišta. Na prijedlog adresnog odbora (većine) zastupnici Stranke prava (SP) iznijeli su nacrt adrese kao svoj protuprijedlog, upućen kralju svih Hrvata, u kojem stoji i to kako je hrvatski narod 1908. godine prilikom aneksije Bosne i Hercego­ vine oduševljeno pozdravio taj akt državničke mudrosti Njegovog Veličan­ stva; tako će se još više uzradovati kad i te divne zemlje budu konačno sjedi­ njene s njihovim starodavnim kraljevstvom koje će biti, upotpunjeno pripoje­ njem Dalmacije, Rijeke, Istre i Međimurja, Žumberka i Marindola kao i brat385

ske Slovenije, ognjište slobode i kulturnog napredovanja cjelokupnog hrvat­ skog naroda te nepokolebljivi bedem ugleda, moći i sjaja prijestolja Njegovog Veličanstva. Dobro promatranje prilika u Monarhiji kao i na njenim grani­ cama, stoji u tom nacrtu, upućuje nužno na to da se odnosi hrvatskog naroda urede prema potrebi i pravici, što može samo blagodatno djelovati na odnose moćne Monarhije prema narodima Balkana. Oživotvorenje izloženih težnji hrvatskog naroda u jednakom je interesu i hrvatskog naroda i krune, jer će »samo slobodna, ujedinjena i samostalna hrvatska država u okviru monarhije imati dovoljnu snagu, da zaštiti i promiče istovjetne nam interese na najizloženijim točkama monarhije«. Sef stranke (Horvat) izjavio je u Saboru dva dana kasnije da je po njihovu mišljenju, zbog posljednjih događaja koji su se zbili na jugu Monarhije, u interesu kako hrvatskog naroda tako i cijele Mo­ narhije i dinastije da se tu na jugu stvori čvrst bedem ujedinjenog i samostal­ nog lojalnog hrvatskog naroda, jer će taj biti najjači štit za sigurnost i inte­ rese i hrvatskog naroda i cijele monarhije. Stranka (frankovci) želi, nastav­ ljao je on, da vlastodršci Monarhije dođu do tog uvjerenja da je taj zahtjev hrvatskog naroda za ujedinjenjem i samostalnošću u okviru Monarhije pot­ puno identičan s pravilno i dobro shvaćenim vrhovnim interesima Monarhije i dinastije, jer rascjepkanošću i nezadovoljstvom hrvatskog naroda u ovim zemljama dolaze u pogibelj i cijela Monarhija i dinastija. Za tu misao prido­ biti odlučujuće faktore, osvjedočiti ih u njenu ispravnost i tako učiniti im pristupačnim i simpatičnim težnje hrvatskog naroda, učiniti da ne gledaju u njima (frankovcima) revolucionare, nego ljude koji se žele u Monarhiji smiriti i u njoj naći zadovoljenje svojih političkih i kulturnih težnja zadatak je kojemu se ima posvetiti Stranka prava, za kojim ona u svakoj prilici i ide. Oni svakome otvoreno kažu: gospodarstvo čiste hrvatske misli na jugu Mo­ narhije zaštita je krune i prijestolja. To je ujedno sinteza programa Stranke prava! Doktor Vuk plemeniti Kiš je 17. ožujka nadopunio svog šefa i rekao, između ostaloga, da programi Stranke prava nije nigdje programatski oba­ vezno ustanovio formu u kojoj se državnopravnoj konstrukciji, u kojem dr­ žavnopravnom savezu, osim saveza u »okviru Monarhije«, ima riješiti hrvat­ sko pitanje i provesti program hrvatske državne samostalnosti. To nije i ne može biti programatsko pitanje. Koliko je više takvih mogućnosti tih oblika, to više i bolje za nas, rekao je on. Ako se to pitanje može riješiti u okviru dualizma, što je akademski govoreći moguće, to Stranka prava može pristati i na takvu formu. I »milinovci« su podnijeli svoj nacrt adrese. U njoj se prvo tuže na položaj hrvatskog naroda u Monarhiji (nijedan narod pod suncem, u XX. vijeku razvijenog nacionalizma, nije tako sustavno tlačen kao hrvatski narod u Mo­ narhiji; nijedna zemlja koja se nalazi pod istim vladarom nije tako raskoma­ dana kao što je Hrvatska); zatim upozoravaju na to da se diljem prostrane Monarhije ljuljaju njeni temelji, da njene narode ne spaja međusobna ljubav ni odanost opstanku Monarhije, da crv nezadovoljstva rastače njenu unutrašnju i vanjsku snagu i da je potreban brz i uspješan lijek, jer budućnost Monarhije leži na jugu i tu valja prije svega stvoriti sređene odnose utemeljene na praved­ nosti, na blagostanju i zadovoljstvu hrvatskog naroda. Na tim će se temeljima osnivati napredak, procvat i sretnija budućnost cijele Monarhije, te 386

slava, sjaj i moć habsburške dinastije. Kraljevina Hrvatska, stoji dalje u na­ crtu, ne može više živjeti u takvim državnopravnim odnosima i hrvatski narod ne može više gledati kako se ruše svi temelji njegova opstanka i razvitka. Propast Hrvatske povukla bi, prije ili poslije, sigurno za sobom slom političko-ekonomske budućnosti čitave Monarhije i narušila njen integritet. Stoga će Starčevičeva stranka prava, stojeći na čvrstoj podlozi hrvatskoga državnog prava i narodnog načela, raditi svim zakonitim i dopuštenim sredstvima da se hrvatski narod koji živi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u Rijeci s riječkim kotarom, i u Međimurju, Zumberku i Marindolu, Bosni i Hercegovini i Istri s otocima ujedini u jedno samostalno i nezavisno državno tijelo pod žezlom habsburške dinastije. Stranka će svom snagom podupirati nastojanje braće Slovenaca da se i slovenske zemlje prikupe u tom državnom tijelu. Tek tada će hrvatskom narodu biti osiguran politički, narodni i ekonomski opstanak i raz­ vitak, a on će tada slobodan, svojom slobodnom odlukom moći sklapati za sebe i Monarhiju korisne saveze s njenim drugim narodima na temelju praved­ nosti i ravnopravnosti. Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) nije htjela zaostati za ostalim opozicionim strankama (SSP i SP) pa je u svom nacrtu adrese upozorila vla­ dara na preveliko nezadovoljstvo i sve veće ogorčenje hrvatskog naroda uzro­ kovano sistemom i politikom kojom se vlada i upravlja Hrvatskom. To neza­ dovoljstvo i ogorčenje nastaju ponajprije od takvog provođenja austrougarske nagodbe (zak. čl. XII: 1867) po kojem se i u unutrašnjoj politici Monarhije briše ne samo autonomna Hrvatska nego i hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine ravnopravno ugovorena državna zajednica ugarsko-hrvatska, te se cijelo područje zemalja krune svetog Stjepana protuprirodno, protupravno i protuzakonito smatra za jedinstvenu mađarsku narodnu državu. Toj utvari mađarske jedinstvene narodne države žrtvuju navodne nagodbene vlade, kako u Budimpešti tako u Zagrebu, mnoge životne interese i cjelokupne Monarhije i ugarsko-hrvatske državne zajednice, a pogotovo životne interese kraljevine Hrvatske. Adresa, dalje, spominje i zavođenje neustavnog stanja što je uslije­ dilo istodobno kad su bratske narodne države Crna Gora, Bugarska i Srbija oružanom rukom ustale na obranu života i imetka svojih istovjernika, te svojih i hrvatskih suplemenika u Turskoj. Taj atentat na tisućuljetni hrvatski ustav, navodi se dalje u tom nacrtu, uzdrmao je sav hrvatski narod u njegovim stoljetnim osjećajima prema Habsburškoj Monarhiji i dinastiji do temelja, tako da se ima samo providnosti i Bogom nadahnutoj mudrosti i miroljubivo­ sti vladara zahvaliti da nije došlo do katastrofe u kojoj bi, možda, bila nestala kraljevina Hrvatska, ali u kojoj bi Monarhija svakako bila izgubila svoj polo­ žaj velesile i svoje međunarodno značenje na preveliku i nenadoknadivu štetu evropske i kršćanske prosvjete. Kraljevina Hrvatska ima uz svoj tisućuljetni ustav još jedno obilježje: ona je najseljačkija kraljevina i u njoj neposredno od ratarstva živi do devedeset posto cjelokupnog stanovništva. Međutim, s tim njenim čisto seljačkim obilježjem nije u skladu ni jedan jedini, ni autonomni, ni zajednički zakon. Naprotiv, većina autonomnih i gotovo svi zajednički zakoni protiv su seljačkih, pa prema tome i protiv životnih interesa hrvatskog naroda, a to hotimično i sistematsko zanemarivanje seljačkih narodnih po­ treba i interesa samo još više i strašnije povećava već opisano nezadovoljstvo 387

i ogorčenje naroda koje nastaje zbog neprestanog gaženja hrvatskog ustava. Jedino sredstvo da se uklone uzroci tog nezadovoljstva jest da se hrvatska autonomna vlada preda u ruke vjernim i prokušanim predstavnicima agrarne politke, a da se na mjestu zajedničke ugarsko-hrvatske vlade ne trpe rušitelji i kršitelji ustava i ustavnosti. Na kraju, u adresi se iznosi molba da vladar što prije ujedini politički i upravno sve hrvatske zemlje koje su providnošću i mu­ drom dalekovidnošću vladara pod moćnim žezlom habsburške dinastije i u najprirodnijem sklopu Habsburške Monarhije. »Samo takvim političkim i upravnim ujedinjenjem kraljevine Hrvatske, stoji doslovno u tom nacrtu, cjelokupna će monarkija na Jadranskom moru i na Balkanu zadobiti onaj ugled i onu snagu, a zadovoljni hrvatski narod razviti onu prosvjetu i ono blagostanje, koje je monarkiji potrebno za dalekosežne njezine kulturne ciljeve i za zamašne njezine gospodarstvene interese na evropskom istoku.« Predsjednik HPSS S. Radić pokušao je, na sjednici Sabora 12. ožujka, u dugom govoru obrazložiti i komentirati predloženu adresu stranke, ustvr­ divši da je pri sastavljanju adrese imao na umu ne samo da je Hrvatska, osobito banska Hrvatska samo nastavak alpskog gorja i alpskih rijeka i da prirodno čini jednu cjelinu s bratskom Slovenijom nego i to da se hrvatska povijest samo politički, i to samo formalno politički, vezala s Ugarskom i da joj se približavala samo kojekakvim diplomatskim smicalicama, dok se prava, realna strana hrvatske historije uvijek razvijala protivnim smjerom, prema Austriji i Beču. »Naša nenapisana povijest, nastavljao je Radić, stvorila je jedan uvjet, a to je duševno jedinstvo narodno, stvorila je princip: brat je mio, koje vjere bio, ako bratski radi i postupa. Naš je narod stoljećima bio u tolikoj stisci i nevolji, a onda je nastala tako očita potreba da zajednički sa svog ognjišta potisne Azijate, Talijane, Mađare i Nijemce, tako da je i o ovoj vjekovnoj bijedi i o ovoj općoj narodnoj potrebi stvoren pojam koji predstav­ lja najveći ponos, najveću diku našeg naroda, a to je pojam našinstva. Naš čovjek —čim nekog vidi, pa bio to Makedonac, bio on iz Dalmacije, Stare Srbije, Like, Krbave, iz Štajerske, Kranjske i Istre —uvijek kaže: to je naš čovjek. Neka i ima slobodno drukčiji kaput i neka drukčije naglašuje riječi, svejedno će ga razumjeti i po cijelom njegovom držanju prepoznati kao našeg čovjeka. Da li se sreće s njim u parobrodu na Jadranu ili plovi Dunavom, bio on od Soluna ili Trsta, bio to Hrvat, Slovenac, Bugarin ili Srbin, uvijek je to bio naš čovjek. Tu postoji unutrašnja svijest, svijest etička, naime, da smo svoji i da sebi pripadamo. Ta svijest najbolje je jamstvo da taj jedinstveni narod mora imati jedinstvenu kulturu i jedinstvenu ekonomsku politiku. Da li će imati jednu državu, to je teško pitanje, ali je nesumnjivo da mora ići za tim, o čemu govori i adresa stranke: za sabiranjem narodne snage i da sada kad su zajedničkim naporom odstranili prilike koje narodnu snagu guše, da sada preostalu snagu ujedine putem i načinom kojim se to može najzgodnije postići, bez trzavica i sukoba, osobito sa susjedima.« Radić je pri tom povukao i para­ lelu između Austrije i Ugarske i stao hvaliti stanje u cislajtanskom dijelu Monarhije, rekavši da je to Evropa, da se tamo zakoni provode tako kako su doneseni, da se jednostavno na temelju konsekvencija iz toga što su sve narod­ nosti ravnopravne tako i postupa, da je štoviše ondje bilo već razmjerno toliko ministara Slavena, da su bila vremena kad su se Nijemci bojali da bi u vladi 388

Slaveni mogli biti i u većini, dok u translajtanskoj polovici nije bilo ni jedne kombinacije da bi ministrom postao neki Hrvat ili koji drugi Nemađar. »Naša narodna politika, izjavio je dalje on, jedna je jedinstvena, od Trsta do Cari­ grada, od Skadra do Međumurja i ona može imati samo dva politička cilja, dva središta. Jedan u Monarhiji: da sav hrvatski, srpski i slovenski narod okupi unutar Monarhije —toj ’evropskoj nuždi’ - ujedinjen u kraljevinu Hr­ vatsku; drugi: da se naš narod izvan Monarhije ujedini u jednu jaku jugosla­ vensku ili balkansku federaciju.« Adresu većine, kao prvu adresu nakon 1906. godine koju će vlada dobiti od hrvatskog Sabora (Lorković), obrazložio je prvo Lorković i rekao da je ona odraz političkog mišljenja većine. I kraljevo ručno pismo kojim je Sabor otvo­ ren i ta adresa kojom se odgovara na to pismo temelje se na sporazumu što ga je saborska većina zaključila s mjerodavnim faktorima. Adresa je zapravo, uglavnom, parafraza reskripta. I to uglavnom, jer odstupa od toga da bude parafraza samo na dva mjesta: 1) kad je riječ o komesarijatu, komesarijatu u kraljevini Hrvatskoj kao i komesarijatu na području narodno-crkvene srp­ ske autonomije, koje adresa odlučno osuđuje; 2) kad se opširnije razlažu načela politike većine prema kraljevini Ugarskoj, kao i shvaćanju političkog razvitka kraljevine Hrvatske, pa se pri tom izražava želja da Sabor osigura miran razvitak kraljevina Hrvatske i Slavonije s tim da se i odnosi između njih i Ugarske svedu u trajan sklad na temelju zajednice i zajedničkih interesa. Koalicija traži, u državnopravnom pogledu, da se nesporazumi koji u tumače­ nju Nagodbe postoje uzmu, prema međusobnom sporazumu na osnovu para­ grafa 70 Nagodbe, u razmatranje u regnikolarnim deputacijama i da se nakon uspješnog razmatranja odstrane. To je, po Lorkovićevu mišljenju, prvi uvjet da se utre put k učvršćenju državne zajednice koja je kroz stoljeća prihvaćena kao baza između Ugarske i Hrvatske, jer ni jedna narodna stranka ne može voditi nagodbenu politiku na sistemu nagodbenih povreda. Oni koji su Na­ godbu sklapali htjeli su da Hrvatskoj osiguraju razvitak u tri pravca: da osiguraju ustavni razvitak, jer je Nagodba imala garantirati ustav i ustavno vladanje u zemlji; da osiguraju nacionalnu egzistenciju, to jest da Nagodba pruži jamstvo narodu da neće biti ni mađariziran ni germaniziran; da pomoću Nagodbe osiguraju financijski razvitak naroda, i to kao posebnom političkom narodu, s posebnim političkim teritorijem. Međutim, nitko u Hrvatskoj, pa nitko razuman ni u Ugarskoj neće i ne može tvrditi da je razvitak naroda s Nagodbom završen. To se najmanje može tvrditi danas kad postoje pitanja koja treba, ili bi trebala rješavati državna zajednica između Hrvatske i Ugar­ ske. Stoga je i intencija adrese da kaže da sva ta pitanja koja se tiču Hrvatske i državne zajednice rješavaju onako kako to pravo zajamčuje. Zato se u adresi i kaže »da se plodonosnim radom na području autonomnog državnog života ovih kraljevina, pravednim rješenjem financijalnih pitanja kao i strogim vrše­ njem nagodbenog zakona« može utrti put ovom povjerenju između Ugarske i Hrvatske koje je nužno da jedna i druga kraljevina shvate da je u njihovu interesu zajedničko provođenje i rješavanje onih pitanja koja se toj zajednici danas, a u budućnosti još više budu nametala. Pri tom Koalicija ima na umu da je cilj hrvatske politike da hrvatskom i srpskom narodu u Hrvatskoj i Sla­ voniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini osigurava uvjete političkog, ekonom389

skog i kulturnog razvitka. Lorkovića je nadopunio Dušan Popović (HSK), jedan od najduhovitijih govornika u tom Saboru, i upozorio da nepokolebljiva baza Koalicije ostaje pozitivna politika gdje su dvije kardinalne stvari koje su od velike važnosti. U toj pozitivnoj politici leži odanost Koalicije dinastiji, kao što je i istaknuto u adresi, a Popović još naglašava i ovo: čisto lojalna odanost koja nije plod momentanih interesa i političkih situacija, nego koja izvire iz srca i razuma, i to radi toga što na jugu Monarhije, po njegovom mišljenju, postoji jedan problem u vezi s interesima dinastije i što on mora vjerovati da će u tom pogledu dobiti potrebnu zaštitu. I to nije praktično pitanje, nego pro­ blem koji se uzalud hoće nasilno riješiti, problem čisto socijalne prirode, a to je problem hrvatsko-srpskog naroda kojemu se danas priključuje i slovenski narod. Popović je uvjeren da upravo pomoću Nagodbe i stojeći na njoj i na državnoj zajednici čini narodu bolju uslugu, jer nastoji sačuvati ono što imaju, a on nije čovjek koji će govoriti da nemaju ništa, da su bespravni i izručeni na milost i nemilost, jer bi takvim izjavama slabio snagu naroda. Zato je godine 1868. stvoren zakon, i dok nema boljega, uzviknuo je on okrenut opoziciji, Koalicija ostaje na njemu i brani ga prkoseći svim navalama opozicije, jer nema garancije da će biti bolje ako ga digne i napusti. Koalicija nije vodila politiku katastrofa i ne može je voditi ni danas, zaključio je on. Popoviću se pridružio i Sv. Pribićević uzimajući riječ i u adresnoj debati u toku sjednice 20. ožujka. Sasvim je jasno i razumljivo, rekao je tom prilikom, da HSK, vodeći pozitivnu politiku, stoji na stanovištu zakona te da ona, kad misli na teritori­ jalno, na političko ujedinjenje, ima pred očima samo zemlje koje su u Monar­ hiji, jer je drugo pitanje kulturnog jedinstva, a opet drugo ono političkog ujedinjenja. Neka dr. Horvat bude sasvim miran i neka utiša svoju tobožnju patriotsku zabrinutost, naglasio je Pribićević, odgovarajući na Horvatovo pi­ tanje upućeno doktoru Popoviću: dokle se prostire zahtjev za narodnim ujedi­ njenjem i zaustavlja li se na granicama Monarhije ili ide, možda, još dalje? Jer Koalicija je u tom pitanju sasvim nacistu kakvo stanovište u pogledu ujedinje­ nja može zastupati i koje je stanovište u interesu naroda. I Pribićević misli da dr. Horvat neće drugi put doći u iskušenje da takva pitanja upućuje na adresu Koalicije, jer su Srbi u Hrvatskoj do tada, a drukčije ne može ni biti, kad su nagodbenjaci, vodili samo politiku koja se temelji na zakonskom stanovištu. I kad govori o narodnom ujedinjenju u smislu političkom, onda mogu misliti samo na ono ujedinjenje koje je pozitivnim zakonom zajamčeno. I Dalmacija po Nagodbi pripada kraljevini Hrvatskoj; ima se samo saslušati o uvjetima reinkorporacije, a u pogledu Bosne imaju kraljevsku zavjernicu; na kraju, i naše narodno načelo traži da stanu u tom pitanju na stanovište narodnog ujedinjenja, tvrdio je Pribićević. S ovako pitomim programima hrvatske građanske stranke dočekale su sarajevski atentat Gavrila Principa 28. lipnja 1914. 3. Vijest o atentatu u Sarajevu i pogibiji prestonasljednika Franje Ferdi­ nanda i njegove supruge pružila je frankovcima priliku da u toku saborske sjednice održane 30. lipnja pod predsjedanjem B.Medakovića obaspu zastup­ nike Koalicije najtežim optužbama i uvredama. Već prilikom otvaranja na­ stala je zaglušna buka i iz klupa frankovačih zastupnika čuli su se povici: »Dalje nećeš... Izjava lojalnosti se ne daje od strane Hrvatsko-srpske koali390

čije! Dolje ubojice, sukrivci! Van Pribićević, van svi Vlasi!« Za vrijeme čitanja zapisnika s prošle sjednice (od 27. lipnja) buka je trajala. I. Frank, a kasnije i St. Vučetić bacali su knjige saborskim bilježnicima Vilderu i Joviću i čuli su se povici iz klupa Stranke prava: »Pomagači ubojica, sramota, što hinite? Sad govorite tko je denuncijant, van iz Koalicije koji ste Hrvati, van Mažuranić, dokažite da ste lojalni pa izađite van, još se smiju lopovi i ubojice, evo vam posljedice vaše politike, vi ste denuncijanti, vi ste sukrivci, Kulmer i Nikolić van iz Koalicije, Mihalović van iz Koalicije, ban bi morao uzeti metlu pa vas istjerati metlom, abzug Karađorđević i njegova prokleta dinastija.« Pri tom se posebno isticao I. Frank koji je dobacio Sv. Pribićeviću: »Veleizdajniče, ubo­ jico! Beogradsku politiku vodi, on je predsjednik!« Prilikom upita predsjeda­ telja ima li primjedaba na pročitani zapisnik, čuli su se poklici frankovaca: »Slava Ferdinandu! Dolje Srbi, dolje ubojice!«, a kad je ustao predsjednik i započeo svoj komemorativni govor, nije od urnebesne buke i lupanja uspio doći dalje od prvih uvodnih riječi. Čuli su se poklici: »Nije iskreno, dolje Srbi, dolje ubojice, nećete govoriti, vi ne žalite smrt prestolonasljednika, to je samo pretvaranje, vi ste im sukrivci, to je svetogrđe, sve je hinjeno«, pa je Medaković prekinuo sjednicu. No ni poslije prekida nije bilo ništa bolje. Frankovački zastupnici (I. Frank, A. Horvat, I. Zatluka, Fran Novak, St. plemeniti Vučetić i dr. Prebeg) natjecali su se tko će više udarati po klupi, galamiti i dobacivati Medakoviću i Koaliciji. Da iz tog rukoveta poklika i prijetnji izvučemo samo neke: »Abzug Srbine, dolje Karađorđević, slava Ferdinandu, ovdje nema srp­ skog zbora, već u Beogradu, dolje srpska propaganda, raziđimo se gospodo, idite svaki pred narod i u svoj kotar i tamo govorite, ali u hrvatskom saboru više nećete, to je vaše narodno jedinstvo, to je djelo koalicione politike, vratite nam Franju Ferdinanda, Pribićević je nedavno pisao da dok se zadnja austrij­ ska princeza ne zavije u crno, dotle neće Srbiji biti dobro, gospodine bane, raspustite radije ovaj hrvatski sabor... mi preuzimljemo odgovornost pred narodom, nijedan Srbin, nijedan koalicionaš nema riječi, pretražite im dže­ pove i naći ćete bombe, sa srpstvom se mora u Hrvatskoj obračunati, osam godina odgajali ste ovu mladež, dok nam nisu ubili prijestolonasljednika, ubojice krvavih ruku, srpstvo je samo po sebi veleizdaja, najbolje da raspustite sabor, dolje Srbija, doći će i hrvatski Vidovdan, odzvonilo vam je, spas i bu­ dućnost hrvatskog naroda ste ubili, na svakom od vas leži kaplja krvi, kad nam vratite Franju Ferdinanda, onda ćete govoriti«, i tako dalje. Medaković je morao zbog užasne buke, povika i nereda po drugi put prekinuti sjednicu, a nakon prekida pošlo mu je za rukom da, u nastavku, pročita svoj kraći komemorativni govor. Iz saborskog zapisnika te sjednice proizlazi da se frankovačkim zastupni­ cima u dobacivanju pridružio samo T. Jalžabetić (HPSS), da zastupnici Starčevićeve stranke prava nisu uopće u tom sudjelovali, a svi zastupnici HSK šutjeli su osim dr. Đure Surmina koji je opetovano zahtijevao da saslušaju predsjed­ nika. Iduću sjednicu 6. srpnja prijepodne, koja je također obilovala frankovač­ kim dobacivanjima i optužbama, ali i replikama iz klupa desnice (Koalicije), vodio je prvi potpredsjednk dr. Pero Magdić. Nakon prekida zbog nereda bio je pročitan prijedlog grofa Miroslava Kulmera i drugova o isključenju 391

I. Franka, A. Horvata, I. Zatluke sa 60, St. plemenitog Vučetića i V. Prebega sa 30 sjednica te podjeli strogog ukora (svi uz istodobni gubitak dnevnica za vrijeme isključenja): F.Novaku, T.Jalžabetiću, V.pl. Kišu, J.Milkoviću i St. Pavuniću. Magdić je zatim pokušao da pređu na dnevni red i nastave raspravu o proračunu, ali je zbog buke morao zaključiti sjednicu i iduću zakazati za isto popodne. No, i ta popodnevna sjednica protekla je bučno (Horvat je, na primjer, prilikom otvaranja pozdravio Magdića riječima: »Zdravo srpsko roblje, otvaraj lopove jedan!«); padali su sočni poklici s obiju strana poput: bećari mađarski, svinjče u kotac, ćifutski bastard, falsifikatom, šinteri, stara krmača, i tako dalje; bio je pročitan prijedlog Grge Tuškana i drugova da se Ivo Frank isključi sa još 30 sjednica uz gubitak dnevnica zbog uvreda upućenih Magdiću; većina je na kraju prihvatila Kulmerov prijedlog s prijepodnevne sjednice. Sutradan je G. plemeniti Hreljanović s drugovima predložio da se Horvat i Zatluka kazne isključenjem sa još 30 sjednica, a ve­ ćina je prihvatila Tuškanov prijedlog o isključenju Franka, dakako uz buku i žučne povike. Zastupnici Stranke prava na to su demonstrativno napustili sabornicu, a kad je predsjedatelj oduzeo riječ V. Lovrekoviću (Radić je u to vrijeme bio odsutan, ranije kažnjen isključenjem), izašli su i radićevci (Jalžabetić i Lovreković) iz sabornice. Odmah potom, u proračunskoj debati, uzeo je riječ M. Starčević (SSP) i u svom opširnom razlaganju pozabavio se »nesret­ nim i pokvarenim« frankovcima nazvavši ih bagrom (»Zato mi pravi pravaši ne trebamo od frankovaca ništa čuti i učiti, pa dok je mene živa, ništa zajed­ ničkog s njima imati ne ćemo.«). Sabor je zatim nastavio u miru raspravljati o proračunu. Većina se pri tom trudila da prihvati Hreljanovićev prijedlog 0 Horvatu i Zatluki kao i prijedlog G.Modrušana i drugova o isključenju J. Milkovića sa 30 sjednica —ni ta rasprava nije prešla okvire parlamentarnog duela između SSP i HSK. Pri tom je Sv. Pribićević 8. srpnja upozorio opoziciju da Koalicija ne vlada u Hrvatskoj, da nije vladajuća stranka u njoj i da nema svoj režim. Ona je r a d n a v e ć i n a u Saboru kao što je Stranka prava u radnoj većini u bosanskom Saboru. Izglasat će proračun zato što smatra da je to u interesu Hrvatske, da se »održi današnja politička situacija, da eventu­ alno poslije nje ne dođe gora«. Pri tom konkretnom duelu starčevićanaca 1 Koalicije pala je 11. srpnja primjedba da Sv. Pribićević brani bivšeg kome­ sara baruna Slavka Čuvaj a, a Pribićević je na to odmah reflektirao i na kraju replike rekao da represivne mjere na jugu Monarhije ne mogu imati nikakva djelovanja ni učinka. To je istina i to bi čitava Monarhija i svi njeni odgovorni faktori morali imati na umu: »Represivnim se mjerama ne može, rekao je on, ni naša narodna tendencija skršiti, ni naša legalna borba za naša narodna prava slomiti. Samo poštivanje zakona, samo respektovanje naše narodne težnje za slobodnim i samostalnim razvitkom, samo to može stvoriti normalne odnošaje na jugu Monarhije.« Sabor je zaključio rasprave sjednicom održanom 13. srpnja pod Medakovićevim predsjedanjem. Na kraju je predsjedatelj izjavio da će iduću sjednicu oglasiti propisanim putem. Vrhovi Austro-Ugarske pripremili su svoju »kaznenu ekspediciju« protiv Srbije. 4. Sabor se ponovno sastao 14. lipnja 1915. u »prvo ratno saborisanje« 392

da bi prihvatio produženje financijske nagodbe s Ugarskom. Radić je u toku sjednice 16. lipnja u svom govoru, podnoseći interpelaciju i prilikama u Rijeci i Zadru, istakao da hrvatski narod kao razuman i svjestan narod ide u rat samo za tim da njegove težnje i prava budu potpuno priznati i uvaženi u »ovoj starodrevnoj, nepobjeđenoj i nepobjedivoj Monarhiji«. Naša hrvatska vojska u ovih deset mjeseci, nastavljao je on, učinila je, i to gotovo sama samcata, da »jednoplemeni i jednokrvni ali politički posve oprečni narod srpski nije učinio iz hrvatskih zemalja drugu Macedoniju« (drugom prilikom je rekao i to da se ta vojska bori pod zastavom najuglednije i najčistije dinastije u Evropi). To znači da »Srbi ne će moći hrvatsko pitanje na sablji iznijeti pred Evropu, kako su iznijeli pitanje macedonsko«. Nije Napoleon bio budala, rekao je dalje, kad je kazao: »Austrija je nepobjediva«, jer uistinu Monarhija u vojnom pogledu stoji sjajno. Doista, ona je nepobjediva upravo zato što nije homogena, jednonarodna. U njoj ima svega, samo nema slabosti i - pametne državne politike, jednako pravedne za sve narode. Bilo je rečeno da jedini uzrok i jedina svrha postanku i opstanku Monarhije leži u tome da svi njeni narodi budu potpuno zadovoljni, da svi imaju potpunu mogućnost u njoj za svoj kulturni razvoj; no da ta nota odzvanja u službenoj štampi Beča i Pešte, drukčije bi se sudilo 0 Monarhiji. Ona bi trebala da se kreće samo tom stazom i kad bi ovdje svi narodi bili posve ravnopravni, onda nitko pod suncem ne bi svladao Habsburga! St. Zagorac je nakon »osvojenja Srbije«, na sjednici 23. prosinca, načeo hrvatsko pitanje i naglasio potrebu da se stvori samostalna hrvatska država na jugu Monarhije, jer treba da se i Poljskoj, i Češkoj, i Ugarskoj, i Hrvatskoj pruži prilika da se potpuno slobodno i samostalno razvijaju unutar Monar­ hije, i to ne stvaranjem nekakvog trializma umjesto dualizma, nego saveza država, sličnog onom Njemačkog Carstva. »Za spasenje naše i budućnost našu, rekao je Zagorac, potrebna je sloga svih sinova ovoga naroda, koji žele domovini i narodu sretniju i bolju budućnost, sloga svih nas u ovoj Hrvatskoj, a onda i dalje treba proširiti tu slogu, da dođe do sloge svih Slavena u Monar­ hiji. To će nas jedino spasiti, to će nam pomoći najsigurnije, i najbolje, i naj­ prije. Od raznih lijepih riječi i obećanja nadati se nemamo ničemu, jer smo 1 dosada bili vazda hranjeni samo lijepim riječima, a te lijepe riječi nijesu nikada potkrijepljene Činima. Program Stranke prava —kakogod sam i prošle godine i prijašnjih godina rekao —svakim danom biva sve aktuelniji, a poslije rata, ako ne bude oživotvoren od strane viših faktora, morat će biti oživotvoren voljom i slogom naroda.« U toku debate 29. prosinca starčevićancima je Lorković, suprotstavio ovako formulirano gledište Koalicije: u momentima koji su nastupili poslije 1861. godine i Ugarska je sa svoje strane izgubila ispred očiju one ciljeve koji su se državnom hrvatsko-ugarskom zajednicom imali postići, odnosno nije se dosljedno provodila politika na onom temelju na kojem se u obostranom interesu imala razvijati. Međutim, od toga pa do onog što starčevićanci propa­ giraju, da se naime uzajamni državnopravni odnos ima stubokom mijenjati, veliki je skok, i Koalicija nije voljna da ih na tom putu slijedi i to iz dva razloga. Prvo, što za nju i njeno stanovište vojuje historijski razvitak hrvat­ skog naroda, drugo, što on smatra da je ono što je zajednički interes hrvatskog 393

naroda, njegovo ujedinjenje i takva državnopravna samostalnost koja će mu omogućiti da se uspješno razvija, lakše provedivo na bazi postojeće državne zajednice u Ugarskom nego na onom temelju što ga predlaže SSP, i to već zato što SSP računa s nečim čega nema i za što je potrebno preuređenje čitave Monarhije, dok Koalicija računa s pozitivnim zakonom, računa s onim što je spojivo s ostvarenjem narodnih ciljeva. Na putu koji zastupa Koalicija za rješenje hrvatskog pitanja nije potrebna reforma čitave Monarhije, nego je potrebno ono što se možda u Ugarskoj rađa pred slikom novih velikih vre­ mena, a to je »visoko i široko shvaćanje hrvatskog i jugoslavenskog pitanja te odnosa između Ugarske i Hrvatske«. Dr. Josip Pazman (SP) nastojao je 11. veljače 1916. skicirati stav stranke u jugoslavenskom pitanju i odmah postavio dilemu: ili će se ono riješiti na temelju hrvatske državnopravne misli, ili na temelju srpske nacionalne misli. Samo na ruševinama velikosrpskih osnova može se uskrsnuti hrvatska, hab­ sburškoj dinastiji gravitirajuća kraljevina, kao što bi jedino na ruševinama hrvatstva mogla uskrsnuti velikosrpska, Rusiji i istoku gravitirajuća srpska država, samo što ni u jednom ni u drugom slučaju ne bi moglo biti uopće govora o kakvoj velikoj mađarskoj nacionalnoj državi od Karpata do Jadrana. Mađari su u svojoj kratkovidnosti decenijima u Bosni, a i u Hrvatskoj propa­ girali srpstvo, a ugnjetavali hrvatstvo, te tako pospješivali rješavanje tog pita­ nja ne na korist Monarhije,nego Rusije. Posljedica je takve politike, po nje­ govu mišljenju, bila ta da je Monarhija dovedena na rub propasti, upletena u rat na život i smrt, u rat u kojem se samo čudu božjem ima zahvaliti da teče tako povoljno po Monarhiju. Taj rat mora krvlju ispraviti pogreške mađarske protuhrvatske politike: »Hrvatski narod se bori sa heroizmom za monarkiju samo zato, tvrdio je on, jer drži, da je uvidjela onu naopaku politiku dosadanju, i da će je taj rat naučiti i dovesti do uvjerenja, da je njezin jug time jače i sigurnije zaštićen, čim je jači i zadovoljniji hrvatski narod.« Ivan Peršić (SSP), govoreći 15. veljače u debati o izvještaju odbora o formi manjeg sjedinjenog grba, definirao je politiku starčevićanaca kao politiku podjele političkog rada, kao politiku rezervnog kapitala za jedan narod. Oni hoće, ako budu prevareni i razočarani i jedni i drugi političari, i oni koji svoj račun prave s Peštom i oni koji ga prave s Bečom, da narodu još uvijek ostane treći oslon, stranka —kapital, da ne zdvaja, nego da povjeri svoju sudbinu ljudima koji ga nisu prevarili i koji se nisu dali prevariti. Dr. Prebeg (SP) podnio je svoj »prešni predlog« o tome da se stornira zaključak Sabora o isključenju Franka, Horvata i Zatluka i obrazložio ga na sjednici održanoj 14. lipnja ali se Tuškan ispred Koalicije usprotivio tome, što je podupro i Većeslav Wilder (HSK), ustvrdivši da su spomenuti zastupnici tada a i kasnije svakom zgodom radili o glavi Saboru (pri tom ga je Prebeg ispravio upadicom: ne Saboru, nego Hrvatsko-srpskoj koaliciji). Wilder je ponovio tvrdnju da se tada radilo o glavi Saboru, a da kasniji razvoj pokazuje da se oni nisu ni najmanje pokajali za svoje čine. Naprotiv, nedavno je njihov glavni organ oduševljeno pisao u prilog zavođenju vojne uprave u Hrvatskoj i cijeloj Monarhiji. Tako je na kraju većina otklonila prešnost prijedloga. U indemnitetnoj raspravi 17. lipnja uzeo je riječ S. Radić kao član »državno-pravne opozicije« i zastupnik seljačke stranke. Radić je, između osta394

loga, osudio i Nagodbu i dualizam i iznio novi razlog protiv nje: organsku vezu Hrvatske s Austrijom, a ne s Ugarskom; ekonomsku, geografsku i et­ ničku s obzirom na Slovence; organsku vezu sa Srbima u Monarhiji i izvan nje. Seljačka stranka, stojeći na stanovištu potpunog narodnog jedinstva Slove­ naca, Hrvata i Srba kao jednog naroda i na stanovištu jednog državno-hrvatskog jedinstva, gleda u Nagodbi najveću i najsudbonosniju zapreku hrvat­ skom državnom pravu, a prirodno i jedinstvu čitavoga hrvatskog naroda. Radić je dalje spomenuo da je to banu Skerleczu već više puta u četiri oka razlagao, govoreći mu da se sporazum između Hrvata i Mađara može postići uz dva uvjeta, i to: da hrvatskom narodu najprije ne režu lijevo i desno krilo (lijevo krilo su Slovenci, desno Srbi), a drugo da ga ne smatraju svojim mo­ stom do mora. Zato su Mađari ljuti protivnici Hrvata, ali ne neprijatelji. Neprijatelji nisu zbog dinastije, zbog Monarhije koja je za sve nerazrješiva kopča. Prebeg je 21. lipnja u indemnitetnoj raspravi prešao u napadaj na Koaliciju u namjeri da, kako je sam rekao, uputi bana u politiku HSK. Iznio je tvrdnju da su svakako inicijatori politike koju HSK provodi u Hrvatskoj u ideološkom pravcu T. Masaryk, a u praksi Frano Šupilo. Ta politika, po njegovu mišljenju, ne može biti korisna za hrvatski narod, a ako njemu ne koristi, neće koristiti ni Monarhiji ni dinastiji, jer su ti interesi uvijek u skladu i identični. Spomenuo je predsjednika B. Medakovića koga je srpska propagandistička literatura (Medaković je bio i predsjednik Srpske samostalne stranke) i u državnim spisima i pučkim kalendarima u riječi i slici prikazala kao jednoga od prvih zastupnika srpske ideje i srpske zavjetne misli, Wildera kao prinosnika »Narodne od­ brane« s doprinosom od 10 dinara, Dušana Popovića kao člana počasnog odbora akademskog društva »Zora« u Beču u društvu s generalom Bozom Jankovićem, predsjednikom »Narodne odbrane«, Ljubom Jovanovićem-Patkom, srpskim ministrom prosvjete, Nikolom Pašićem, Radomirom Putnikom, Stojanom Protićem i drugima, ali mu je predsjedatelj na kraju oduzeo riječ. Odmah mu je odgovorio Popović i osudio Prebegov pokušaj da ocrni političke protivnike, na što mu je Prebeg dobacio da će tako vjerojatno doći do unište­ nja Hrvatsko-srpske koalicije, za čim i oni idu, jer je to n j i h o v p r o ­ g r a m . Popović je nastavio i rekao da na vrata mađarskih političara u ovom času kuca veliki problem: jugoslavenski problem. Pri tom ništa ne mijenja ako ga neki nazivaju hrvatskim, a Radić ima pravo kad kaže da se njime bavi cijela Evropa. Popović želi na to upozoriti Mađare i želi da oni prekinu sa svojom dotadašnjom politikom, a drži da su oni u prvom redu pozvani za to: »Na vrata naše državne zajednice, rekao je on, kuca i geografija, i narodna kultura, i zakoni koji u jednom narodu uopće postoje. I pitanje Bosne i Hercegovine morat će se danas sutra riješiti, jer i to je pitanje integrirajući dio tih odnošaja.« Neposredno poslije smrti Franje Josipa (1916) »državno-pravna opozicija« podnijela je svoj »prešni predlog« o ponovnom uređenju čitavoga državno­ pravnog odnosa između Ugarske i Hrvatske, ali je većina, na sjednici 18. pro­ sinca, otklonila njegovu prešnost i uputila u odbor na raspravljanje. Ubrzo zatim je Vučetić ovako ocrtao frankovačku programatsku formulu: cjelokupna hrvatska kraljevina s površinom od 130.000 km2 sa oko 5 milijuna stanovnika 395

kao zasebna cjelina u okviru Habsburške Monarhije; zatim traže cjelokupnost svih hrvatskih pokrajina, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercego­ vine, Istre kao i pokrajine »planinskih Hrvata«! A. Pavelić je u ime svih triju hrvatskih državnopravnih stranaka na sjednici 21. prosinca dao izjavu protiv sudjelovanja Sabora prilikom krunidbe Karla krunom sv. Stjepana, pa su zastupnici opozicije, pošto je Pavelić okončao svoju izjavu, ustali, zapjevali himnu i napustili sabornicu, vičući »abzug Tisza«. Većina, dakako, to nije odobrila, nego je sutradan izabrala delegaciju za krunidbene svečanosti u Budimpešti. Pred sam izbor Edo Kiiršner (HSK) postavio je u svom govoru o indemnitetu pitanje je li prikladan trenutak da se izvede prijelom, da se zapodjene velika unutrašnja borba kojoj bi bio cilj: srušiti vladajući državnopravni položaj, pa je odmah odgovorio da ne zna bi li Tisza pao, ali zna da bi palo momentano stanje u Hrvatskoj, da bi pao ban, da bi dobili vojnog komesara. Pri tom mu je Radić dobacio da on (Radić) hoće carskog, a ne mađarskog komesara. Radić je sutradan sudjelovao u raspravi o indemnitetu i vidovito upozorio da državnici Pariza i Londona nemaju ništa protiv Monarhije ako bude ono što ima biti po prirodnom pravu. Međutim, cijela će Antanta sav svoj bijes i snagu uperiti protiv nje bude li postupala kao da je druga Njemačka. Nje­ mačka će izdržati sve napore Antante, ali bi Habsburška Monarhija, koja bi iznevjerila svoj historijski poziv propala, a i pravo bi bilo da propadne. To bi bio historijski apsurd, jer priroda ne pravi skokove, a niti historija. Zatim se govornik upustio u pohvale upućene na adresu pojedinih članica »državno­ pravne oporbe« (SSP, SP i HPSS) te dva člana izvan stranaka: Zagorca i Mileusnića i tvrdio da opozicija predstavlja većinu svih hrvatskih izbornika. Kod SSP je važno, po njegovu mišljenju, ona personifikacija nepomirljivosti Hrvat­ ske prema svemu što nije čisto hrvatsko u smislu etničkom, ne moralnom, a pri tom stranka nije protiv Srba i Slavena. S druge strane, SP je išla za tim da valja svagdje raditi i da najčistiji idealizam ne može pomoći, ako se ne bude radilo konkretno da se pridobiju svi oni faktori koji odlučuju o sudbini hrvat­ skog naroda. 5. Radić je na sjednici 10. veljače 1917. pročitao svoju interpelaciju u ko­ joj pita bana je li voljan zamoliti novog vladara (Karla) da primi i sasluša birane prvake cjelokupnog hrvatskog naroda o unutrašnjoj i međunarodnoj političkoj situaciji, otprilike onako kako je saslušao prvake mađarskog na­ roda. U obrazloženju je Radić istakao i to kao objektivnu činjenicu da bi Hrvatska pobjedom Antante bila ujedinjena; ne zna se pod kojom formom, ali svakako kidanjem historijske veze s Monarhijom, možda povredom i vjerske veze i prekidanjem najdragocjenije etičke veze, veze sa habsburškom dinasti­ jom koja u Podunavlju znači pravicu i red. U Saboru je počela adresna debata 5. ožujka i saborski bilježnik I. Ribar pročitao je prvo prijedlog adresnog odbora, a zatim protuprijedlog starčevića­ naca (Drag. Hrvoja i drugova) i frankovaca (Vučetića i drugova). SSP je u svom prijedlogu postavljala zahtjev za ujedinjenjem hrvatskog i slovenskog naroda u hrvatsku državu pod Karlovim žezlom, a frankovci su tražili ujedi­ njenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne-Hercegovine, Istre, Međimurja i Rijeke u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom habsburške dinastije 396

u okviru Monarhije. Izvjestitelj odbora Ljubo Babić-Đalski (HSK) istakao je kao prvi zahtjev adrese: narodno ujedinjenje. Oni žele, rekao je Đalski, ujedi­ njenje naroda u Monarhiji koji govore istim materinskim jezikom, koji žive istim narodnim običajima, koje veže ista narodna tradicija, ista narodna pro­ šlost i koji sačinjavaju istu skupinu i jednu geografsku cjelinu. Hrvoj je na to obrazložio svoj nacrt i istakao da SSP svoj zahtjev za ujedinjenjem osniva s jedne strane na historijskom državnom pravu, a s druge strane na modernom principu narodnosti. Tražeći ujedinjenje s braćom Slovencima, SSP, rekao je on dalje, traži u ime načela narodnosti slogu i sporazum i s onima koji se ne vole, premda su sinovi te zemlje, nazvati hrvatskim imenom. Ta je zemlja i njihova kolijevka; u njoj leže kosti njihovih otaca i djedova; ona će njihovim sinovima i unucima biti poprište djelovanja, no teške su i gorke uspomene iz narodne prošlosti, kad su bili »najpripravnija posluga za makinacije tuđinaca protiv slobode naše, protiv slobode naše i njihove«. Međutim, rat je svojom strahotom učinio da su se te uspomene počele zaboravljati. Hrvatski narod ide za tim da pod dinastijom Habsburga uredi svoju samostalnu državu i ta njegova braća, ili kako Hrvoj kaže: »naša pravoslavna braća koja se vole nazivati Srbima«, dobro će mu doći kao pomoćnici u tom poslu, oni isti koji su se do tada daleko držali i ako dođu u pomoć dobro će doći i bratski će ih primiti. Međutim, adresa SSP razlikuje se od adrese Koalicije, jer starčevićanci ne žele samo ujedinjenje, oni hoće slobodu, nezavisnost, pravo samoopredje­ ljenja za svoj narod. Na to je i Vučetić obrazložio protuprijedlog SP, pa su se stali redati govornici, među njima i D. Popović koji se upustio u polemiku s protivnicima, predbacujući im da govore narodu o velikom ujedinjenju i da mu tvrde da od njih može očekivati ostvarenje svog programa, a zapravo nemaju snage ni hrabrosti da otvoreno kažu kako; nemaju smionosti, nego se skrivaju kao ljubičice u vrtu narodnog života, ne idu javno u Peštu, nego samo incognito, a sve to stvara savršenu konfuziju koja za narod ne može nikada sretno završiti. Osvrnuo se i na Hrvojevu primjedbu (da su Srbi bili uvijek oruđe Mađara) i rekao da neće ulaziti u svu dubinu tog problema, jer drži da taj problem svoj opstanak nema zahvaliti političkom razumu, nego samo političkoj strasti. »Ja držim, rekao je on, da ona usta, koja milo, ljupko, prijateljski i bratski govore o hrvatsko-slovenskom narodu, da oni, koji na srce svoje prigrljuju brata Slovenca priznajući mu njegovo narodno ime, a traže samo jednu misao, misao ujedinjenja narodnog, ja mislim da ta usta, da ti ljudi, ako isto ne čine i prema Srbima, nisu razumom vođeni, nego samo strastima.« Dakako, većina je prihvatila (9. ožujka) nacrt adresnog odbora (većine). Deklaracija Jugoslavenskog kluba pročitana na prvoj sjednici bečkog Carevinskog vijeća 30. svibnja 1917 —u njoj zastupnici Kluba zahtijevaju ujedi­ njenje svih zemalja u Monarhiji u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj podlozi osnovano državno tijelo pod žezlom habsburško-lorenske dinastije —odjeknula je i u hrvatskom Saboru. Ante Pavelić, nasljednik preminulog vođe stranke M. Starčevića, pročitao je na sjednici 5. lipnja izjavu SSP kojom je stranka radosno pozdravlja i u kojoj ističe da je zahtjev o ujedinjenju sadržan u toj deklaraciji (ne spominjujući pri tom žezlo habsburško-lorenske 397

dinastije) baza čitavog života i djelovanja stranke od njenog osnutka. Stoga poziva hrvatski narod da je u tom odlučnom času podupre u njenom nastoja­ nju koje ne smatra svojim stranačkim, nego općenarodnim poslom. Napose se stranka obraća Saboru, upućujući poziv svim njegovim strankama da se slože napustivši svaku sitničavost i malodušnost, u radu za velike narodne ideale slobode i ujedinjenja. Stojeći na stanovištu narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca, stranka poziva naročito Srbe, državljane kraljevine Hrvatske, da se po primjeru zastupnika Jugoslavenskog kluba u Beču priključe njenom stanovištu, te da zajedno s Hrvatima i Slovencima porade na ujedinjenju cijelog slavenskog juga Habsburške Monarhije u posebno državno tijelo na osnovu narodnog načela i historijskog državnog prava kraljevine Hrvatske. No, D. Popović ispred Koalicije, u toku sjednice 6. lipnja, ogradio se od toga i upozorio starčevićance da neprekidno isticanje nedostataka unionističke po­ litike još uvijek nije argument da je druga politika bolja, kao što nije dokaz da druge metode vode cilju, ako se uvijek iznova ističe samo to da pozitivni temelji i metode dane u zakonu ne vode k cilju. Za metodu Koalicije govori to što postoji i što je tu, dok starčevićanci metodu moraju tek tražiti. Kod njih je u pitanju platonizam i idealizam, no kako će se hrvatsko državno pravo, pošto su te dogme prošle, realizirati i pomoću koje metode, to govorniku nije poz­ nato. Ići će putem većine u Saboru, putem zaključaka, pa će onda doći na postojeće zakone. Tko neće sa simpatijom pratiti borbu slavenskih naroda u Cislajtaniji? To su stvari koje se same po sebi razumiju, ali od toga je daleko politička metoda. A varali bi se ako bi mislili da je ona sporedna i zato neka se kaže čista istina: »Zar mislite, pitao je Popović, da mi sjedimo u ovim redo­ vima klupa zato, jer držimo, da ima jedna druga bolja metoda? Kad bi ju znali mi bi ju primili. Nemojte vi mjesto metode dati samo riječi.« Mjesto metode nude manifestaciju za koju vrlo dobro znaju da u svom djelokrugu ima takav domašaj da znači potpun prekid s dotadašnjim političkim životom i stvaranje novuma, a bez nade da će se išta promijeniti. Međutim, u Budimpešti je izbila kriza. Tisza, kojim mladi vladar nije bio nimalo zadovoljan, dao je u lipnju ostavku i na sjednici Sabora 12. lipnja ban Skerlecz daje izjavu da je podnio ostavku na bansku čast, a da su mu se u tome priključili i odjelni predstojnici. Došlo je do »smjene straže« u vrhovima trojednice. 6. Karlo je na prijedlog novog ugarskog ministra predsjednika M. Esterhazy a imenovao zastupnika Koalicije za kotar Vuka Antuna plemenitog Mihalovicha za novog bana, a za nove odjelne predstojnike kralj je imenovao Vinka Kriškovića (unutrašnji poslovi), Milana Rojca (prosvjeta i bogoštovlje), doktora Aleksandra Badaja (pravosuđe) i Aurela Rauera (narodno gospodar­ stvo). Mihalovich je na sjednici 12. srpnja održao svoj programatski govor i naglasio da je njegova vlada proizašla iz redova saborske većine, da članovi njegove vlade kao pripadnici većine, odnosno HSK žele biti izvršici stanovišta i mišljenja saborske većine, da je vlada došla na upravu zemlje po principu parlamentarne odgovornosti i da želi biti hrvatska i demokratska. No, istakao je i to da vlada, stojeći na stanovištu zakona, naročito zak. čl. I. od 1868. godine, želi da demokratski princip dođe do izražaja i u odnosu s Ugarskom, te da se štite posebnost hrvatskog naroda, njegove političke individualnosti 398

i teritorij, pa će vlada u tom pogledu uvijek nastojati svim silama da se poštuje zakon, poštuju prava kraljevine Hrvatske, a ukoliko bi bila povrijeđena, da se to ispravi. Međutim, pri tome ne može ostati, jer je vrijeme donijelo toliko novih pogleda, toliko zahtjeva i potreba za preuređenjem da se o to obostrani faktori ne mogu oglušiti. Koalicija je, dakako, pozdravila tu izjavu novog bana, a SSP je navijestila najodlučniju borbu banu i većini, i to kako u Saboru tako i izvan njega. SP je otklonila banovu izjavu i u njoj sadržanu nagodbenjačku politiku kao nesu­ vremenu i nehrvatsku i po Monarhiju i dinastiju štetnu i pogibeljnu i najavila da će složno raditi sa svim strankama u Hrvatskoj, Slavoniji, kao i onima u Austriji i Bosni koje idu za tim da se sve hrvatske zemlje i svi dijelovi hrvatskog naroda ujedine na temelju historijskog državnog prava u jedin­ stvenu hrvatsku državu koja seže od Triglava do Drine pod žezlom zakonite hrvatske kraljevske, dva puta zakonito izabrane habsburške dinastije. HPSS je također otklonila Mihalovichevu izjavu i ukazala na »krvavu potrebu« ujedi­ njenja i oslobođenja hrvatskog naroda u Monarhiji, svega naroda i Slovenaca i Hrvata i Srba. Ustao je i Srđan Budisavljević (HSK) i izjavio —mala senzacija! —u ime svog zastupničkog druga Valerijana Pribićevića i u svoje ime da oni ne mogu i neće podupirati Mihalovichevu vladu jer ona stoji na stanovištu na­ godbe i državne zajednice s Ugarskom, a sada je jedinstven i odlučan zahtjev cijelog slavenskog juga Monarhije da se na temelju narodnog načela, historij­ skog prava i prava samoopredjeljenja naroda sve zemlje u kojima žive Slo­ venci, Hrvati i Srbi ujedine u jedno potpuno samostalno, slobodno i nezavisno državno tijelo, što se ne može ostvariti u okviru Nagodbe i državne zajednice s Ugarskom Radič je 18. srpnja podnio interpelaciju, pohvalio »Majsku deklaraciju« Jugoslavenskog kluba kao »najsretniju i najpotpuniju formulu našega hrvat­ skoga, narodnoga, državno-pravnoga, demokratskoga programa« i predložio da ban isposluje kod Karla audijenciju predstavnika svh hrvatskih političkih stranaka koji bi mu tom prilikom izložili apsolutnu potrebu da se svi Slovenci, Hrvati i Srbi Monarhije ujedine unutar granice u kraljevinu Hrvatsku. S. Budisavljević je na sjednici 1. kolovoza održao duži politički govor i re­ kao da Srbi u Hrvatskoj preko ozbiljnih riječi iz izjave Starčevićeve stranke prava od 5. lipnja ne mogu prijeći na dnevni red. Oni moraju taj apel odbaciti ili prihvatiti, no prije nego što učine jedno ili drugo, njihova je dužnost da ispitaju dotadašnje uspjehe nagodbene politike i izglede te politike za buduć­ nost pa da prema razultatu tog ispitivanja odrede svoj stav prema apelu Starčevićeve stranke prava. Zatim je ukazao na to kako se Nagodba neprekidno kršila, pa je konstatirao da je prošlost crna i žalosna, a ni budućnost u tom pogledu nije ništa bolja, jer Hrvatska i od takozvane demokratske Ugarske, kad bi ti elementi doista došli do riječi u njoj, nema što očekivati. Potpuno ujedinjenje našeg naroda slovenskog, hrvatskog i srpskog imena moguće je samo izvan dualizma, jer ako Hrvatska u okviru Nagodbe i unionizma i po­ stigne svoju političku i financijsku samostalnost, ne bi bilo riješeno hrvatsko i jugoslavensko pitanje. Dogodilo bi se da bi i istarski Hrvati i svi Slovenci ostali po strani. Zbog svega toga logična je konzekvencija da se valja u toj borbi naći zajedno s ostalim Slavenima Monarhije (Cesima, Slovacima, Polja399

cima i Rusima iz istočne Galicije). Može doći do nesporazuma u taktici bilo koje nacionalne grupe koje se danas bore protiv dualizma, rekao je on, ali ne treba zaboraviti da sve te slavenske grupe imaju jedan jedinstveni cilj, a taj je: prvo, rušiti dualizam; drugo, osloboditi svoje narode. I dok svi Slaveni Mo­ narhije imaju jedan cilj, dotle se ne trebaju nadati gospoda Nijemci i njihovi saveznici Mađari da će i nadalje ostati u Monarhiji njihovo carstvo i da će i nadalje gospodariti svaki u svojoj polovici: Nijemci u cislajtanskoj, Mađari u translajtanskoj. Varaju se i jedni i drugi. Treba da znaju da će u odlučnom trenutku, a taj, po Budisavljevićevu mišljenju, nije daleko, Slaveni znati juri­ šati na dualizam i to s jedne strane sjeverni, s druge Južni Slaveni i zajedno će ga srušiti i na ruševinama dualizma osnovati slobodu i ujedinjenje svojih naroda. Budisavljević je, dalje, opširno razmatrao pitanje Srba u Hrvatskoj i rekao da nije opravdan prigovor koji se često stavljao Srbima u Hrvatskoj da se nisu zalagali za prava kraljevine Hrvatske, a potom je stao nabrajati pro­ cese, ukidanje srpske narodno-crkvene autonomije, pa progone za vrijeme rata, premještaje Srba činovnika po kazni, iseljavanja, ubijanja i vješanja bez suda i sudaca, da na kraju u ime Valerijana Pribićevića i u svoje ime zbog tih progona i zločina podigne protest u Saboru. Imajući pred očima sve pogubne strane nagodbene politike, obojica su došli do zaključka da napuste tu liniju na kojoj su kao Srbi u Hrvatskoj stajali, da se odazovu apelu SSP i da se pridruže zahtjevima deklaracije Jugoslavenskog kluba i izjave Starčevićeve stranke prava. Budisavljević je svoj govor završio poklikom: »Živjela slo­ bodna Hrvatska, živjela Jugoslavija!« Hrvoj se u svom govoru 9. kolovoza pozabavio pitanjem narodnog jedin­ stva i izjavio da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod, da se od Soče i Villacha do Drine [!] i Durmitora govori jednim jezikom, a da starčevićanci kao pred­ stavnici jugoslavenske ideje ne traže hegemoniju ni nad Slovencima ni nad Srbima, nego im priznaju potpunu jednakost u svakom pogledu. No, Jugosla­ vije nema niti će je ikada biti, ali će biti hrvatske države dok postoji Monar­ hija. »Dok postoji monarkija, rekao je Hrvoj, ne može biti ovdje na jugu druge državopravne tvorevine, nego li hrvatska država, u kojoj će biti jednakopravni i Slovenci i Hrvati i Srbi.« U indemnitetnoj raspravi u studenom 1917, kad se u Saboru već jasno ocrtava novo grupiranje snaga u tri glavne grupe (HSK i unionisti; SSP i dva disedenta Koalicije: Budisavljević i V. Pribićević; »Hrvatski demokratski blok«: SP, HPSS i St.Zagorac), Stevan Simeonović-Cokić (HSK) pokušao je braniti političku liniju Koalicije i rekao da Jugoslaveni u Austriji nemaju što izgubiti s programom Majske deklaracije, ne riskiraju ništa i ne unose nikakvu postojeću vrijednost u igru, dok Hrvatska ima državnu samostalnost koju valja čuvati. Nagodbom joj je zajamčena politička i teritorijalna individual­ nost, koja se ne smije staviti u igru lakomisleno, prije nego što bi se dobro promislilo što da se radi. »Neka neprijatelji državne zajednice, rekao je on, misle o toj državnoj zajednici što hoće, neka je smatraju izvorom svih zala, ipak, ako uporede političko stanje u Hrvatskoj sa stanjem, koje je za vrijeme rata tako jasno izbilo na javu u Dalmaciji i Bosni, onda će im puknuti pred očima ona velika politička razlika, koja faktično postoji pod ovim sustavom između državnog položaja Hrvatske između položaja Dalmacije i Bosne. 400

šem narodnom teritoriju pripadaju neotuđivo i obale, luke i otočja sjevernog i istočnog Jadrana. 3. Tražimo državu ujedinjenu na načelima potpune građanske slobode i demokratske samouprave, te pravne i socijalne jednakosti tj. mogućnosti ekonomskog opstanka i potpunog kulturnog i socijalnog razvitka svih naših državljana. 4. Tražimo da narodu Slovenaca, Hrvata i Srba bude zajamčeno sudjelo­ vanje na budućem mirovnom kongresu.« Povjerili su jednom odboru ad hoc da pripremi sve nužno za organiziranje »Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba« sa sjedištem u Zagrebu; ugovorili i novi sastanak (za 21. i 22. travanj) da na njemu formiraju to Narodno vijeće, ali do njega nije došlo. Starčevićanci su i u Saboru, napadajući, kritizirajući i interpelirajući, vršili pritisak na Koaliciju da priđe »narodnoj koncentraciji«. U njenim redovima, na njenom hrvatskom krilu (prije svega Lorković i Surmin), javljali su se glasovi u prilog i preorijentacije i suradnje (kasnije su Lorković i Surmin istupili i osnovali grupu oko »Malih novina«), ali je to Sv. Pribićević presjekao tvrdnjom da nije pogodan čas da se napusti dotadaš­ nja politika i povede nova na podlozi kooperacije s drugim narodnim stran­ kama (izjava Hrvatske ujedinjene samostalne stranke i Srpske samostalne stranke od 17. veljače 1918). Starčevićanci su i nadalje u Saboru napadali Koaliciju, a mnogi politički prvaci iz južnoslavenskih zemalja Monarhije, po­ slije Czernininova govora 2. travnja, solidarizirali su se s borbom Ceha i sredi­ nom travnja sudjelovali u Pragu na »svečanosti polaganja prisege«, na kojoj je sudjelovalo i S. Radić, iznenadivši svijet izjavom o raskidu »saborske koopera­ cije« s frankovcima. Starčevićanac Hrvoj održao je u Saboru 14. svibnja govor za Jugoslaviju u kojem je žigosao nedjela soldateske na jugu Monarhije: »Ovo urlanje, kako je rekao, surove sile, koja se u svojoj raspojasanosti pokazala u Srijemu, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Dalmaciji, u Bosni i Hercegovini, u Istri i Sloveniji, a na žalost u dosta znatnoj mjeri i ovdje u Hrvatskoj; koja je našim narodom napunila groblja po Bosni, tamnice u Aradu, internirske tabore u Gmündu i Braunau, koja je kao tobožnje veleizdajnike i srpske agente bacala u okove i tamnice čak i časne starce katoličke svećenike po Sloveniji; koja je nemilosrdno i bezobzirce izvrgla propasti od gladi sav naš narod u Hercego­ vini, u Dalmaciji i u Istri... A to je, rekao je okrenut frankovcima, izvor, korijen i početak gibanja što ga općenito nazivaju ’Jugoslavenski pokret’. U njemu sudjeluju ne zato da kao Hrvati izgube svoj hrvatski nacionalizam, svoju hrvatsku državnost, svoju narodnu egzistenciju, da je uguše u srpstvu ili slovenstvu, nego da je u zajednici sa Srbima i Slovencima zajedničkim silama u ovim opasnim i burnim vremenima spase od Nijemstva i Mađarstva. Na­ šavši se sučelice takvoj situaciji kakova je za naš narod tijekom ovog rata nastala, rekao je Hrvoj, što je nama pravim Hrvatima drugo preostalo, nego da za obranu proti germanskoj bujici i proti mađarskoj perfidiji upotrijebimo sredstva i metode, koje nam se čine najpodesnije, uviđajući dobro, da nas inače, kraj dojakošnje unutrašnje i izvanjske politike monarhije, neminovno čeka žalosna sudbina ugarskih Slovaka i Rušnjaka, te erdeljskih Rumunja! Mi hoćemo, uskliknuo je on, slobodnu svoju hrvatsku državu zajedno i u savezu sa slobodnom našom braćom Slovencima i Srbima, dakle Srbima njihova 402

srpska država, Slovencima njihova slovenačka, a nama Hrvatima hrvatska država, sve u bratskom federativnom savezu po uzoru švicarskih kantona, sjeverno-američke Unije ili saveznih država njemačkog carstva.« I socijalisti su tada ulazili sve više u politički život Hrvatske. Socijalno-demokratska stranka Hrvatske i Slavonije bila je naime ubrzo nakon atentata u Sarajevu zabranjena: ban Skerlercz zabranio je rad stranačkih i sindikalnih organizacija i obustavio radničku štampu, tako da je posljednji broj Slobodne riječi izašao 26. VII 1914. Ta je banska odredba ostajala dugo na snazi i tek u svibnju 1917. jedna grupa socijalista (S. Kaurić, S.Turković i J.Cimermančić) podnosi predstavku banu da odobri obnovu strukovnih radničkih saveza u Zagrebu. U Saboru je 5. VI. bila pročitana predstavka socijalističkog radni­ štva Hrvatske i Slavonije (V. Korača i drugova) u kojoj se spominju nedaće radništva zbog skupoće, nestašice živežnih namirnica, niskih nadnica, teških stambenih prilika, zabrane radničkih organizacija i listova i nepostojanje poli­ tičkih prava građana. U njoj se dalje traži uvođenje općeg izbornog prava, sloboda udruživanja, sastajanja i štampe, ukidanje smrtne kazne, uvođenje porote i samouprave u općinama. Vlada je odobrila djelovanje radničkih orga­ nizacija, a izašla je odmah u susret i zahtjevu privremenog akcionog odbora socijal-demokrata da pokrenu svoj list (Slobodu), ali ga je ban koncem godine morao zabraniti jer je njegov način pisanja »ugrožavao javni red, državne interese i ciljeve rata«. Odmah su pokrenuli novi list Pravdu, a Akcioni odbor je 5. II. 1918. podnio predstavku Saboru da se dopusti sloboda udruživanja, sastajanja i štampe. Nastavljao se rad na obnovi stranke, i akcioni je odbor provodio svoje odluke o masovnim akcijama preko Općeg radničkog saveza i njegovih podružnica. Uoči skupštine Općeg radničkog saveza, održane u Za­ grebu 21. VII. 1918, bio je obnovljen glavni odbor Socijalno-demokratske stranke s V. Bukšegom kao predsjednikom, a V. Koraćem kao tajnikom. Me­ đutim, i dalje su u stranci prevladavale dvije struje: grupa internacionalista na ljevici i Koraćeva grupa desničara sklona politici suradnje s građanskim stran­ kama i tzv. nacionalnoj koncentraciji. Internacionalisti su držali Pravdu, a Korać je pokrenuo svoj časopis: Novo društvo. Ta podjela na ljevicu i desnicu sve će se više zaoštravati. Koalicija nije sudjelovala na veličanstvenoj proslavi 50. godišnjice praškog »Narodnog divadla« kada je došlo do manifestacija češko-jugoslavenske soli­ darnosti i do čvršćeg povezivanja jugoslavenskih političkih predstavnika sa češkima i poljskima, ali su zato prešli u Saboru u uspješnu ofenzivu protiv frankovaca, najavljujući a kasnije predočujući dokumente kojima se bjelo­ dano dokazuju pokušaji prvaka SP da pomoću političkih dostava isprovoci­ raju raspust Sabora i uvođenje komesarijata. »Prešnim predlogom« A. Pavelića i drugova (među potpisnicima bili su i Radić i Budisavljević) pokušali su starčevićanci utjecati na Koaliciju, protestirajući protiv toga da vrhovi Monar­ hije rješavaju hrvatsko, odnosno jugoslavensko pitanje bez pitanja i privole najpozvanijeg faktora u toj stvari: hrvatskog Sabora i zahtijevajući da se ono riješi na temelju prava narodnog samoopredjeljenja. Horvat je 4. VII. ponovio formulu rješenja : stranka traži ujedinjenje u jedno samostalno državno tijelo u okviru Monarhije Hrvatske, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Istre s otocima, Rijeke i Međimurja. Dodao je - preuzimajući to od prijašnjeg 403

programa SSP —da će podržati nastojanja braće Slovenaca da se i oni pripoje tom tijelu, a zastupnik dr. Zivan Bertić (HSK) je dva dana kasnije, braneći taktiku Koalicije, ustvrdio da se narodno pitanje može riješiti samo u spora­ zumu s odlučujućim političkim faktorima Monarhije, naročito s vodećim poli­ tičkim narodima koji ovaj sistem podržavaju (Nijemcima i Mađarima). No, kod njih još nije dozrelo uvjerenje da se ono mora riješiti potpuno, ali će doći do spoznaje da treba izmijeniti podlogu na kojoj je uređena Monarhija. Tada će rješenje biti moguće, ali ne drukčije nego na korektan način, i to tako da će ga riješiti čitav hrvatski narod u Saboru i u drugim saborima, koji tu postoje. »A dok ne dođe pravi čas za rješenje našeg pitanja —rekao je on —Hrvatsko-srpska koalicija voditi će i nadalje ovu politiku mira, jer je uvjerena, da ona tom politikom ne čini samo uslugu državi, nego i narodu, kojemu ona štedi sile za veliki i odlučni momenat, kad dođe do rješenja našega narodnog pita­ nja.« Novi disident Koalicije Lorković održao je govor u toku sjednice 8. VII. i založio se —kritizirajući Koaliciju —za narodnu koncentraciju, s tim da se za njenu podlogu uzme kao primarni zadatak: sakupiti u jednu cjelinu sve one koji su Jugoslaveni i koji prihvaćaju jugoslavensku misao. Treba ujediniti —predlagao je —sve narodne elemente koji stoje na principu narodnog ujedi­ njenja i samoopredjeljenja, bez obzira na stranke —neka stranke eventualno i nadalje postoje; treba i pored njih stvoriti jednu organizaciju svih narodnih elemenata kao organ za vođenje narodne politike u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni, kao vodstvo i regulator narodne politike. Lorkoviću je ispred Koalicije sutradan odgovorio Sv. Pribićević i priznao da je pitanje narodne koncentra­ cije zaista jedno od najvažnijih, ali je upozorio i na metodu podjele uloga. Ne zna —rekao je on —kojim se pravom od Koalicije traži da dovede do takve situacije u Hrvatskoj u kojoj bi se vladalo bez Sabora i da Koalicija u situaciji kad se narodno pitanje ne rješava, jer ga nitko od mjerodavnih faktora još ne rješava i, po njegovu osobnom mišljenju, i ne misli rješavati, kad još imaju rat u svoj nedoglednosti pred sobom bude na krajnje radikalnom stanovištu prema Saboru i da pravi neku situaciju u zraku, bez obzira na to tko će doći poslije nje, da li protuustavno stanje koje bi zatvorilo vrata cijelom Saboru i začepilo usta cijelom narodu. Tako im nije polazilo za rukom privoljeti Koaliciju da pristupi narodnoj koncentraciji, a Slovenci —po uzoru na Čehe —pristupili su prvi osnivanju svoje političke organizacije u Cislajtaniji (Narodni svet u Ljubljani) kao sa­ stavnog dijela budućeg općeg jugoslavenskog Narodnog vijeća u Zagrebu. U srpnju su već bili sastavljeni pozivi za konstituirajuću skupštinu Narodnog vijeća SHS, odnosno za »Narodnu organizaciju za Hrvatsku i Slavoniju«, ali do nje nije došlo ni u kolovozu ni u rujnu. 8. Poslije jasno izraženog otklona Koalicije da priđe, predstavnici stra­ naka i grupa sklonih koncentraciji održali su 3. kolovoza u Zagrebu sastanak i zaključili da treba stupiti u vezu i dogovor s već formiranim Narodnim svetom u Ljubljani radi saziva općeg sastanka na kojem bi se stvorilo opće, jugoslavensko Narodno vijeće u Monarhiji. Postigli su sporazum da se 24. rujna održi u Zagrebu sastanak na kojem bi donijeli konačnu odluku o Vijeću i dogovorili se o svim tehničkim detaljima. Na tom drugom sastanku donesen 404

je zaključak da se povodom mirovne ponude austrougarskog ministra vanj­ skih poslova (tog »goluba mira«) objavi zajednička izjava —to je izjava Na­ rodnog sveta, Narodne organizacije za Dalmaciju, SSP, HPSS, Srpske narodne radikalne stranke, Socijalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije te iz­ vanstranačkih grupa (Lorković, Budisavljević i Simrak) —a zatim su rasprav­ ljali o situaciji na fronti i u pozadini. Na kraju su donijeli zaključak da se osnivački sastanak na jugoslavenskom nivou sazove za 5. listopada u Za­ grebu. Sve nepovoljnije vijesti s ratišta, u prvom redu ona u kapitulaciji Bugarske u Solunu i brzom napredovanju Saveznika na fronti u Makedoniji, hrabrile su i aktivizirale duhove u Zagrebu, tako da se u rukama sazivača, uoči osnivač­ kog sastanka, našlo više izjava o pristupu politici nacionalne koncentracije {Srpske narodne radikalne stranke, Socijalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije, Seljačke stranke, grupe Lorković-Surmin). Samo je još uvijek Ko­ alicija ostajala po strani. Budisavljević je 4. listopada usmeno informirao Sv. Pribićevića o sastanku i oni su se na kraju složili da će sutradan M. Drinković posjetiti Pribićevića, a Korošec D.Popovića i da će se na tim sastancima dogovoriti o svim pita­ njima u vezi s Koalicijom. I, doista, sutradan su se sporazumjeli da se na osnivačkom sastanku istog poslijepodneva predloži da prije nego što donesu zaključak o stvaranju Vijeća pozovu Koaliciju da pristupi. Tako je i bilo. Drinković je tog poslijepodneva (sastanak je započeo već prijepodne 5. listo­ pada) predložio, između ostaloga, da izaberu odbor od 7 članova koji će stupiti u pregovore s Koalicijom da pristupi koncentraciji, što su svi prihvatili. Na to je čitav odbor otišao u sabornicu da razgovara s predstavnicima Koali­ cije. Pribićević je tom prilikom izrazio mišljenje da se Koalicija u principu slaže s prijedlogom da sve narodne stranke zajednički rade, da se nadaju najbo­ ljemu, no da već zbog same stvari kao i zbog formalnih razloga ne može dati obvezatan odgovor prije nego što saborski klub Koalicije ne donese odluku, što je klub 9. listopada i učinio. U međuvremenu, na osnivačkom sastanku bio je na kraju formiran poslovni odbor da vodi poslove predsjedništva do konsti­ tuiranja središnjeg odbora Vijeća. Nakon zaključka Kluba o pristupu, izabrali su petoricu zastupnika koji će povesti pregovore u ime Koalicije s drugim strankama. Središnji odbor Vijeća sastao se 17. listopada, a vijećanje su nasta­ vili 18. i 19. listopada i na kraju objavili saopćenje o formiranju pred­ sjedništva Narodnog vijeća SHS, sastavu plenuma i njegova središnjeg odbora. U plenumu, odnosno središnjem odboru nalazili su se predstavnici ovih stra­ naka i grupa iz Banovine: Hrvatsko-srpske koalicije, Starčevićeve stranke prava, Hrvatske pučke seljačke stranke. Srpske narodne radikalne stranke, Socijalno-demokratske stranke, grupe oko Glasa SHS, Malih novina i Novina, R. Lenac (Rijeka) i Ivan N. Novak (Međimurje). Središnji je odbor pripremio, osim ostaloga, i »prešne predloge« za sjednicu Sabora sazvanu za 29. listo­ pada. Na toj nesumnjivo prijelomnoj i sudbonosnoj sjednici Sabor je jedno­ glasno prihvatio »prešni predlog« Sv. Pribićevića i drugova o raskidu svih državnopravnih odnosa i veza s Ugarskom i Austrijom i proglašenju Dalma­ cije, Hrvatske, Slavonije s Rijekom posve nezavisnom državom prema Ugar­ skoj i Austriji i njenom pristupu, prema modernom načelu narodnosti, a na 405

temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba, u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području tog naroda, bez obzira na teritorijalne i državne granice u kojima taj narod živi. Za taj su prijedlog glasali zastupnici s v i h stranaka, uključujući i Stranku prava. Doktor Prebeg je pri tom izjavio da će njihov saborski klub predložiti da se stranka raziđe! Za vrijeme trajanja improvizirane i privremene »Države Slovenaca, Hr­ vata i Srba« i vladavine Narodnog vijeća SHS u južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije predstavnici Koalicije najviše su zagovarali da se što prije i što brže proglasi i ostvari ujedinjenje sa Srbijom, dok su starčevićanci, a po­ gotovu Radić bili u tome mnogo suzdržljiviji. Na kraju su u središnjem odboru 24. studenoga izglasali zaključak o ujedinjenju »Države SHS« sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba i odašiljanju delegacije Vijeća u Beograd da taj zaključak, prema »Naputku«, tamo pro­ vede u život. Protiv tog zaključka glasao je samo predsjednik HPSS S. Radić. U Beogradu je regent Aleksandar u svom odgovoru na adresu izaslanstva 1. prosinca proglasio »ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slove­ naca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca«. Tako je, državnopravno, bio stvoren svršen čin za savezničku Konferenciju mira za koju su pripreme imale otpočeti. U novim prilikama zastupnici Koalicije, okupljeni oko Sv. Pribićevića, pri­ šli su pretežno Demokratskoj zajednici, odnosno stranci; starčevićanci su na skupštini 12. prosinca 1918. u Zagrebu odobrili djelovanje svojih delegata u Narodnom vijeću, a napose izrazili priznanje svom predsjedniku A. Paveliću, usvojili adresu Narodnog vijeća, pozdravili odgovor regenta i zaključili da SSP, u novoj državi, u Privremenom Narodnom predstavništvu formira »Na­ rodni klub« pa stupi potom u »Hrvatsku zajednicu«; Stjepan Radić pošao je svojim putem, osjećajući da hrvatsko selo ne prihvaća novo stanje i da otkla­ nja Monarhiju i dinastiju; frankovci, protivno Prebegovoj najavi, nisu raspu­ stili stranku, nego su u izmijenjenoj situaciji nastojali da, ograničeni uglavnom na Zagreb, djeluju s radikalno nacionalističkim parolama kao Hrvatska stranka prava, a unionisti su se povukli u »sjajnu izolaciju« ili kao novi režimlije prišli režimu. Sabor se poslije 29. listopada 1918. više nikada nije sastao.

406

Kazalo osoba

Accurti, Milan 120 Acton 283 Akačić, Cezar 28, 30, 44, 67, 70, 71, 138, 149, 157, 173, 181, 182, 185, 2 2 8 -2 3 1 , 241, 303, 310, 313, 385 Alaupović, Marko 296, 303, 314 Alaupović, Tugomir 348 Aleksandar Karađorđević 102, 322, 331, 332, 334, 335, 345, 351, 354 -3 5 8 , 3 6 0-363, 3 6 6 ,4 0 6 Aleksić, Bogdan 323 Andrässy, Gyula 237, 260, 278, 284, 289— 293, 298 Andrec Ivan 190 Andrić Vladimir 255, 295, 296 Anđelinović, Grga 214, 222, 224, 225, 228, 229, 236, 242, 306, 364, 365, 371, 372, 374, 381 Antonijević, Milisav 326, 335, 351, 365 Appolonio 317, 319 Aristotel 62 Attems, Marie 316 Arz, Arthur 246, 261, 262, 264, 286, 270, 276, 277, 287, 299, 313, 349 Babić-Đalski, Ljuba 66, 69, 7 0 ,1 2 5 , 133, 134, 397 Baczynsky 319 Badaj, Aleksandar 67, 102, 113, 252, 307, 311, 313, 398 Badoglio, Pietro 382 Bakonji, Oskar 327 Banjanin, Jovo 143 Barac, Fran 155, 227, 228, 230, 240, 241, 302, 304, 334, 346, 347, 401 Bašagić, Safet 255, 295 Bauer, Ante 320, 364 Bekavac, M ato 296 Belić, Aleksandar 143 Belić, Emilo 327, 328, 331 Benkovič, Ivan 241, 277, 278, 310, 314 Beran 319 Berthelot, Philippe 281, 289

Bertić, Živko 173, 188, 190, 201, 204, 206, 208, 211, 212, 241, 323, 404 Bianchini, Juraj 239, 253 Bogdanov, Vaso 17 Bogojević, Zivan 351 Bojović, Petar 321, 325—328, 331, 349, 381 Bonzano 278 Borojević, Adam 142 Borojević, Svetozar 142 Braum, Franjo 313 Brecelj, Anton 316 Brejc, Janko 316, 353 Brezigar, Mirko 243 Broschan, Miroslav 27, 384 Bucher 293 Bučar, Franjo 240 -2 4 2 Budisavljević, Srdan 44, 73, 77, 1 1 4 ,1 2 3 -1 2 6 , 132, 142, 144, 147, 152, 153, 157, 163, 164, 168, 176, 182, 198, 214, 215, 217, 220, 221, 223, 225, 226, 228, 233, 237, 239, 241, 243, 302, 310, 313, 349, 350, 3 6 2 -3 6 4 , 381, 399, 400, 403, 405 Bukšeg, Vilim 11, 223, 225, 228, 229, 236, 241, 301, 310, 311, 313, 346, 403 Bulat, Gajo 350 Buri an, Istvan 166, 218, 237, 238, 248, 251, 256, 260, 2 6 2 -2 6 6 , 26 8 -2 7 4 , 2 7 6 -2 7 8 , 281, 282, 284, 285, 290, 294, 297, 380

Cankar, Ivan 224, 241 Cankar, Izidor 316, 353 Cankar, Karlo 296 Cecelja, Rudolf 368, 371, 374, 379, 382 Chatenauef 281, 289 Chlumetzky, Leopold 293 Cimermančić J. 403 Clam-Martinitz, Heinrich 246, 247, 254 Clemenceau, Georges 274, 281, 2 88-291 Cochin, Denys 281 Colloredo-Mansfeld, Ferdinand 268 Conrad Hötzendorf, Franz 238 Crnčić, Martin 166

407

Crnić, Ljubomir 373 Csäky, Stephan 101 Čuvaj, Slavko 23, 24, 63, 88, 120, 124, 392 Czernin, Ottokar 128, 145, 147, 161, 163, 166, 170, 179, 209, 288, 402 Čabrajić, Luka 241, 254, 296 Červar, Đuro 217, 224, 238, 241 Cingrija, Melko 239, 253 Čok, Ivan Marija 224, 241, 310 Ćorović, Vladimir 244, 348 Daniel 33 Defterdarović 317 Delić, Svetozar 228, 302 Demetrović, Juraj 244 Desnica, Uroš 241, 350 Diaz, Armando 279, 292 Dimović, Danilo 46, 232, 2 5 3 -2 5 6 , 258, 295, 296 Dimitrijević, Dragutin-Apis 329, 350 Dmowsky, Roman 284 Dobida 348 Dojčić, Stjepan 24, 113 Došen, Marko 138, 202, 235 Drinković, Mato 215, 220—226, 228—230, 234, 236, 2 3 9 -2 4 1 , 303, 304, 310, 311, 313, 314, 320, 322, 323, 328, 334, 336, 338, 341, 342, 346, 349, 361, 405 Drofa 233 Drvar, Franjo 190 Dumbović, Đuro 190 Dutasta, P. E. 274, 275, 278, 280, 281, 289, 290 Egersdorfer, Aleksandar 118 Elizabeta (carica) 232 Erdödy 256 Esterhazy, Möric 114, 134 Fanetić, Stjepan 368 Ferdinand (rumunjski kralj) 260 Fijan, Andrija 364, 369 Filipašić, V. 243, 244, 3 4 7 -3 4 9 Filipović 370 Florschütz, Alexander 374 Foch, Ferdinand 265 Fodroczy, Mark Aurelije 27, 63, 67, 80, 93, 384 Franchet d’Esperey, Louis 321, 325, 327, 336, 337 Frangeš, Oton 261 Frank, Ivica 10, 24, 58, 60, 61, 68, 69, 7 1 -8 2 , 84, 85, 89, 91, 95, 117, 118, 120-123, 133, 134, 137, 138, 144, 172-175, 177,

17 9 -1 8 1 , 192, 193, 240, 252, 383, 391, 392, 394 Frank, Josip 19, 24, 54, 68, 82, 84, 85, 89 Franjo Ferdinand 7 1 -7 4 , 76, 79, 82, 89, 93, 199, 211, 390, 391 Franjo Josip 1 13, 19, 20, 24, 76, 7 8 ,1 0 1 -1 0 3 , 107, 395 Frčko 377 Gabrek, Lovro 191 Galić, Ljubomir 241, 296 Gasparri 278 Gašić, Gavro 296 Geddes, Eric 284 George (engleski kralj) 108 Georgijević 369 Gibbons 278 Girardin, Emil 150 Giunio, Rudolf 163, 243, 353, 361, 380 Đurkovicz, M ax 171, 232, 2 5 2 -2 5 4 , 260, 2 9 5 ,3 1 7 Globinski, Stanislav 215 Grafenauer, France 216 Grassl 319 Grašić, Josip 217, 241 Grčević, Juraj 192 Grđić, Šćepan 241, 319, 320 Grđić, Vasilije 350 Gredelj, Rudolf 379 Grisogono, Prvislav 241, 350 Hadik, Janos 290 Hadži Damjanović, Risto 255, 295, 296 Hallay, Ferenc 319 Harambašić, August 64 Havliček 107 Hazai, Samuel 100 Herceg 373 Heruc 369 Hinković, Hinko 73, 77, 78, 8 0 ,1 3 3 ,1 4 3 ,1 5 3 Hintze, Paul 265 Hieb, Antun 190 Hodža, Milan 242 Hohenwart, Karl Sigmund 17 Hohenlohe-Schillingfürst, Gottfried 270, 278, 279 Holub, Franz 237 Holjac, Janko 74, 76, 79 Horthy, Miklos 209, 253 House, Edward 2’92 Horvat, Aleksander 10, 24, 3 0 -3 2 , 40, 41, 48, 54, 65, 6 9 -7 1 , 7 3 -8 2 , 85, 8 6L95, 120,121, 132, 133, 137, 138, 142, 143, 151, 152, 159, 169, 172, 173, 176, 177, 179, 180, 185, 1 8 7-194, 206, 211, 240, 243, 383, 385, 3 9 0 -3 9 2 , 394, 403 Horvat, Ivan 379 Hrasnica, Halidbeg 255, 295, 318, 319 Hreljanović, Guido 82, 181, 223, 231, 233, 236, 295, 303, 304, 311, 392

Hribar, Ivan 141, 142, 217, 222, 223, 238, 241, 314 Hrvoj, Dragutin 28, 2 9 ,3 6 , 8 7 ,1 0 2 ,1 1 0 ,1 2 9 , 130, 13 9 -1 4 4 , 157, 158, 164, 175, 176, 178, 179, 181, 182, 303, 334, 351, 383, 396, 397, 400, 402 Hržina, Dragutin 379 Ikić, Karlo 258, 259, 296 Uić 369 Ištvanović, Nikola 339 Ivčić 253 Iveković, Ivan 190 Jakšić, Sreten 318 Jakšić, Vjekoslav 379 Jalžabetić, Tomo 74, 7 7 -8 2 , 95, 108, 149, 182, 185, 383, 391, 392 Jambrek, Ivan 190 Jambrišak, Milivoj 191, 193, 211 Jančić 377 Janković, Božo 96, 395 Jarouš, Josip 368, 370, 380, 381 Jaszi, Oskar 350 Jeftanović, Gligorije 296 Jeglič, Anton 238 Jelačić, Josip (ban) 6, 19, 231, 299 Jelavić, Vjekoslav 228, 241, 254, 258, 296, 3 1 7 ,3 1 8 Jelenić, Julijan 255, 296 Jelinić 376 Jerič, Josip 238, 241 Jerneić 377 Jojkić, Milan 241, 255, 258, 295, 296 Jovanović, Ljuba 4 5 -4 7 , 96, 345, 3 5 4-358, 380, 395 Jovanović M. Jovan 78 Jovkić 330 Jukić, Luka 24, 107, 113 Juriga 287 Juruć 377 Jutriša Slavko 244 Kalafatić, Danilo 327, 332 Kalan, Andrej 238, 316 Kapetanović, Milan 295 Kapidžić, Hamdija 295 Karaman, Steva 323 Karlo I (austrougarski car-kralj) 102, 145, 147, 174, 213, 229, 230, 232, 237, 238, 2 4 1 -2 4 3 , 2 4 6 -2 4 9 , 2 6 0 -2 6 3 , 265, 266, 268, 270, 271, 282, 285, 28 8 -2 9 1 , 293, 299, 300, 313, 315, 317, 347, 348, 395, 396, 399 Karlo Veliki 103 Karolyi, Michael 222, 235, 288, 314, 335, 349, 350 Kaszproviecz 215 Kaurić, Stjepan 403 Keil, Franz 253 Kejžar, Ivan 238 Kempf, Vojislav 27, 66, 67, 157, 383 Kerenski, Aleksandar 128

137, 233, 251, 281, 312, 398,

327,

Khuen Hederväry, Karlo 6, 18—20, 63, 95, 106, 118, 125, 163, 171, 209, 261 Kiš, Vuk 48, 77, 82, 104, 131, 132, 171, 178, 181, 190, 385, 392 Kitz 376 Klaić, Nada 8, 9 Klaić, Vjekoslav 242, 351 Klobučarić, Beno 121, 132, 133, 135, 136, 153 Klofač, Vaclav 149, 288 Knaflič V. 244 Kockar, Jovan 324 Koloman (Arpadović) 57 Komadina, Mujaga 254, 295 Kopitar, Jernej 141 Korać, Vitomir 11, 220, 222, 223, 225, 227, 229, 230, 240, 241, 3 0 2 -3 0 4 , 310, 311, 314, 320, 345, 403 Korošec, Anton 141, 142, 152, 163, 164, 172, 213, 215, 216, 2 2 2 -2 2 5 , 228, 235, 2 3 8 -2 4 4 , 269, 2 7 1 -2 7 3 , 289, 296, 334, 344, 345, 347, 353, 362, 381, 405 Kosak 376 Kostić, Milan 323 Kossuth, Ferenz 83 Košak 347 Kottas, Aladar 100 Kövess, Hermann 233, 300, 311, 314, 347 Kovačević 370, 377, 378 Kovačević, Božidar 323 Kovačević, Dragutin 241 Kovačević, Ivan 1 2 2 ,1 2 6 , 133, 1 5 2 ,1 5 6 -1 5 8 , 164, 172, 182, 184 Kovačević, Mijo 368 Kovačević, Zlata 338 Krajinović 78 Kramar, Karei 139, 175, 214, 234, 242, 289 Kramer, Albert 217, 221, 222, 224, 225, 228, 238, 241, 311, 314, 316, 336, 353 Kraus-Ivanović, Rikard 28 Krek, Janez 116, 139, 141, 142, 244 Krestić, Vasilije 5 -9 Kristan, Anton 241, 243, 316, 353 Kristan, Etbin 224 Krišković, Vinko 63, 104, 113, 146, 147, 149, 194, 249, 252, 294, 398 Krizman, Hinko 241 Križ 69 Krnic, Ivan 182, 372 Krpić 85 Krstelj, Ivan 202, 215, 225, 241, 303, 334, 350 Kršnjavi, Izidor 21, 54, 84, 85 Kućak, Milivoj 369, 371, 372, 379 Kufrin, Franjo 59, 60 Kühne, Viktor 146 Kukovec, Vekoslav 224, 241, 316 Kukrić, Stjepan 295 Kukuljević, Ivan 116 Kulmer, Miroslav 72—74, 77, 7 9 ,8 2 ,1 1 4 ,1 8 1 , 250, 252, 294, 391, 392 Kumičić, Eugen 64, 140 Kunštek, Eduard 54 Kurelić, Šime 217

409

Kutuzović 157 Kürschner, Edo 106, 157, 396 Kvaternik, Eugen 17, 140 Kvaternik, Eugen-Dido 89 Kvaternik, Slavko 121, 362 Laginja, Matko 116, 141, 152, 172, 223—227, 2 2 9 -2 3 2 , 234, 2 3 9 -2 4 4 , 3 0 3 -3 0 5 , 310, 314, 349 Lah,Ivan 192 Lammasch, Heinrich 232, 234, 276, 281, 288, 289, 292, 316 Lazić, Petar 326 Lenac, Rikard 231, 405 Letica 295 Lichtenstein 139 Lipovščak, Anton 344, 345, 362, 368, 373, 378 Lončar 374 Lorković, Ivan 23, 3 4 -3 6 , 52, 53, 93, 117, 121, 122, 130, 132, 133, 136, 194-201, 205, 212, 21 5 -2 1 7 , 2 2 0 -2 2 2 , 225, 228, 232, 234, 236, 2 4 0 -2 4 3 , 334, 336, 340, 347, 353, 384, 389, 390, 393, 402, 404, 405 Lovreković, Vinko 28, 6 1 -6 3 , 82, 95, 108, 149, 166, 383, 392 Lovrenčević, Martin 162 Ludendorff, Erich 265, 276, 277 Lukinić, Edo 28, 31, 32, 69, 75, 77, 79, 130, 131, 225, 240, 241, 294, 305 Lvov, Georgije 109 Ljudevit Posavski 176 Ljubibratić, Savo 241, 296 Ljubić, Peroslav 231 Ljubišić 353 Machiedo, Jerko 253, 350 Maček, Vladko 351 Mačuka, Dragutin 365 Magarašević, Aleksandar 333, 344 Magdić, Pero 32, 82, 309, 310, 391, 393 Maglione 274, 275, 283 Maister, Rudolf 320 Majer, Petar 157 Majlath 261 Maksimović, Ljubomir 340, 341 Malin, Franjo 326 Malin, Vladimir 324 Mandić, Nikola 86, 87, 90 Mandrović, Adam 64 Manojlović, Gavro 61, 62, 157 Maras 331 Marija Terezija 175 Marić, Ljubomir 325, 330 Marin, Louis 289 Marjanović, Milan 143 Marković, Edo 244, 313, 314 Marinković, Mirko 327 Marković, Svetozar 11 Martinčić 368, 376 Marušić, Milan 241 Masaryk, Garigue Tomaš 96, 162, 229, 284, 395

410

Matijević, Ivan 379 Matković, Hrvoje 12 Mattanovich 319 Mazzi, Dominik 254, 295 Mažuranić, Bogoslav 58, 72—74, 78, 79, 114, 310, 391 Mažuranić, Ivan 17 Medaković, Bogdan 23, 32, 55, 72, 73, 75, 77, 79, 82, 88, 96, 97, 145, 240, 307, 308, 321, 322, 384, 3 9 0 -3 9 2 , 395 Mensdorf-Pouilly A. 275, 292, 293 Mesić M. 339 Mešić, Ademaga 295 Metličić 350 Mičić, Mića 323 Mihailo (knez srpski) 359 Mihajlović, Đurica 371, 372 Mihalovich, Antun 72, 113, 114, 128, 145, 146, 149,152, 157, 166, 167, 172, 179, 180, 182,183, 229, 230, 232, 233, 236, 238, 242, 248, 249, 252, 269, 270, 274, 295, 306, 309, 310, 312, 313, 346-348, 365, 383, 391, 398, 399 Mihalovich, Pavao 242 Mihaljević, Mihovil 299, 303, 312, 314, 347, 349 Miklenić 376 ^ Miladinović, Žarko 228, 241, 323, 324 Milekić, Ćiro 141 Miletić, Svetozar 11, 100 Mileusnić, Marko 27—29, 32, 35, 58, 66, 68, 105, 115, 140, 182, 190, 193 Milković, Josip 81, 82, 86, 179, 392 Milošević 326 Milosevic M. 323 Milutinović, Dragutin 344 Miodragović, Jovo 244 Miščević 78 Mišić 295 Mišić, Živojin 326—328, 331, 332, 335-337, 353, 358, 381 Mitević, Dušan 8, 9 Mizler, Milan 314 Močilar 85 Modrušan, Gustav 86, 392 Monašević, Dušan 326 Mort, Dragutin 369, 377, 382 Mraović, Ivo 144 Murk, Marko 364 Murn, Martin 367, 368, 373, 378, 379, 381 Musulin, Aleksandar 145, 146, 275, 279

Nadasdy, Bela 252, 253, 258 Napoleon Bonaparte 91, 393 Narandžić 378 Nedeljković, Milan 222, 241 Neudorfer, Mirko 166 Nevistić, David 254, 295 Nikić, Fedor 295 Nikola Petrović (crnogorski kralj) 357 Nikolić, Vladimir 60, 72, 74, 75, 181, 225, 238, 294, 391 Nikolaj Romanov (ruski car) 108

Ninčić, Momčilo 328, 329, 331, 332, 334, 3 3 5 ,3 4 1 -3 4 3 , 345, 354, 356, 358, 380 Novačić 377 Novak, Fran 43, 5 7 -6 0 , 73, 7 5 -7 7 , 81, 82, 3 9 1 ,3 9 2 Novak, Martin 368 Novak N. Ivan 229, 239, 241, 303, 405 Novosel, Marko 69, 157, 168, 182, 307 -3 1 0 Njegovan, Maksimilijan 209 Obradović, Pajo 75, 88 Orlando, Vittorio 289 Ostojić, Tihomir 234 Ožbolt, Stjepan 192 Paču, Lazar 46 Page, Thomas Nelson 278 Paleček, Ivan 137, 157, 158, 208, 241, 294, 354 Paližna, Ivan 57 Pallavicini 245, 274 Papratović, Franjo 27, 383 Pašić, Nikola 11, 4 5 -4 7 , 56, 96, 112, 133, 158, 229, 253, 329, 331, 3 3 9 -3 4 2 , 344, 345, 351, 362, 380, 381, 395 Patek 274, 289, 290 Pavelić, Ante (ustaški poglavnik) 7, 10 Pavelić, Ante (zubar) 28, 29, 42, 43, 67, 70, 87, 98, 105, 109, 114, 115, 117, 120, 121, 126, 137, 147, 155-157, 164, 168, 176, 182-186, 189, 198, 2 0 1 -2 0 3 , 221, 222, 2 2 4 -2 2 6 , 2 2 8 -2 3 0 , 233, 234, 240, 241, 299, 300, 302, 303, 305, 309, 310, 314, 322, 334, 33 6 -3 3 8 , 342, 346, 347, 349, 354, 356, 358, 360, 380, 381, 385, 396, 397, 401, 403, 406 Pavlas, Ignjat 326 Pavunić, Stjepan 28, 30, 77, 78, 82, 149, 392 Pazman, Josip 94, 114, 140, 149, 168, 394 Pejanović, Đorđe 296 Pejačevići 299, 311 Pejačević, Marko 303 Pejačević, Teodor 114, 152, 303 Peleš, Dušan 34, 142, 143, 228, 233, 241, 3 0 2 -3 0 4 Perečić, Ivan 367, 373, 377, 382 Perko, Dragutin 321, 327, 328, 3 3 0 -3 3 4 Peršić, Ivan 2 8 -3 0 , 35, 6 3 -6 5 , 88, 94, 104, 120-122, 144, 151, 157, 179, 182, 186, 192, 198, 202, 305, 394 Pestotnik, Pavel 316 Pešić, Petar 332, 380 Pešut, Jovo 296 Petar Karađorđević 72, 73, 78, 128, 159, 174, 35 5 -3 5 7 , 359 -3 6 1 , 363, 364, 3 6 6-368, 370, 371, 375, 377, 378 Petejan, Josip 241, 314 Petrin jak 375 Petričić, Živko 119, 120, 157, 1 7 0-172, 181, 182, 217, 221 -2 2 6 , 228, 233, 240, 241, 252, 301, 303, 305, 311, 313 Petrović 317

Petrović 370, 377 Petrović, Milenko 324, 362 Petrović, Mirko 366, 369 Pichon, Stephen 281 Pilar, Ivo 188, 211, 259, 295 Pinterović, Ante 303, 383 Planinšćak, Ivan 24 Plivelić 311, 314, 347 Pliverić, Josip 118 Pogačnik, Josip 316, 338 Pogačnik, Lovro 217, 238, 239, 241, 316 Poincare, Raymond 108 Polić, Matija 27, 383 Poljak, Franjo 134, 138, 305 Poljak, Josip 190 Popović 368 Popović, Dušan 2 8 -3 2 , 53, 54, 66, 68—71, 78, 9 6 -9 9 , 111, 120, 123, 129-131, 133, 134, 137, 144, 172, 180, 181, 183, 184, 186, 187, 193, 198, 201, 203, 220, 221, 225, 227, 228, 236, 240, 241, 250, 252, 253, 260, 294, 295, 303, 390, 395, 397, 398, 405 Popović, Lazo 102, 320—335, 350, 351 Popović, Svetislav 132 Poščić, Ivan 238 Potierek, Oskar 122 Potočnjak, Fran 108, 143, 209 Prebeg, Vladimir 10, 24, 31—34, 36—38, 44, 58, 60, 61, 67, 70, 73, 74, 7 6 -82, 9 5 -9 8 , 108, 120, 178, 186, 233, 309, 383, 391, 392, 394, 395, 406 Prepeluh, Albin 316 Preradović, Petar 64, 160 Pribićević, Adam 23, 45, 46, 5 6 ,1 0 0 —102, 209 Pribićević, Milan 45, 47, 56, 78, 79, 199, 211, 335, 346, 347, 353, 354, 362, 380, 381 Pribićević, Svetozar 10, 11, 19, 20, 23, 30—35, 3 7 -4 3 , 45-^47, 54, 58, 60, 64, 6 8 -7 7 , 80, 81, 8 6 -88, 9 9 -1 0 2 , 110, 135, 136, 144, 150, 151, 153, 171, 172, 193, 194, 199-203, 2 0 5 -2 0 9 , 212, 218, 220, 221, 223, 2 2 5 -2 3 0 , 2 3 2 -2 3 5 , 2 3 9 -2 4 1 , 250, 253, 295, 299, 300, 302 -3 0 6 , 3 0 8 -3 1 1 , 313, 314, 320, 3 2 2 -3 2 4 , 3 3 2-338, 3 4 0 347, 3 4 9 -3 5 1 , 3 5 4 -3 5 6 , 360 -3 6 2 , 371, 380, 381, 385, 3 9 0 -3 9 2 , 402, 4 0 4 -4 0 6 Pribićević, Valerijan 45, 46, 56, 69, 70, 100, 114, 120, 121, 125, 126, 144 Prileszky 319 Princip, Gavrilo 71, 390 Prodan, Ivo 253 Protić, Stojan 46, 96, 329, 354 -3 5 6 , 358, 380, 381, 395 Puk, Mirko 191, 211 Puntar 353 Pušek, Tomislav 12 Putnik, Radomir 96, 395

Rački, Franjo 116, 134 Radić, Stjepan 11, 19, 21, 2 7 -2 9 , 33, 34, 50, 51, 55, 79, 82, 9 1 -9 3 , 95, 9 7 -9 9 ,1 0 2 -1 0 4 , 106-109, 1 1 3-137, 1 4 3-148, 153, 154,

411

158-170, 182, 185, 200, 201, 204, 208, 209, 222, 223, 226, 228, 229, 233, 240, 241, 300 -3 0 4 , 3 0 9 -3 1 1 , 313, 314, 334, 349, 351, 353, 361, 362, 364, 36 6 -3 6 8 , 371, 373, 3 7 5 -3 7 8 , 381, 383, 386, 3 9 2 396, 399, 402^403, 406 Rajačić, Josif 32, 132 Rak, Šimun 350 Rakodczay, Aleksandar 30, 31, 114 Ramberg 18, 106, 124 Rašin, Alois 236, 237 Rašković, Ilija 192 Rauch, Levin 13, 17, 83 Rauch, Pavao 23, 28, 30, 63, 68, 114, 120, 121, 130, 135, 256 Raurer, Aurel 113, 307, 398 Ravnikar, Pavao 241 Ravnikar, Vladimir 316 Reberski, Josip 239 Rehmen, Adolf 247, 268 Reiss R. A. 146 Remec, Bogumil 238, 241, 243 Remec, Vladimir 316 Revertera 293 Ribar, Ivan 9, 10, 23, 32, 157, 208, 224, 240, 241 Ribnikar, Adolf 243 Ringl, Josip 373 Rittig, Svetozar 155, 401 Rojc, Milan 75, 113, 307, 311, 313, 398 Rod, Stjepan 191 Rojčević, Konstantin 242 Romac, Ante 12 Ronge, Maks 235, 236 Rousseau, Jean Jacques 141 Rošić, Makso 241 Ruklić, Josip 373 Rumbold, Horace 278, 283 Ružić 371 Rybarž, Otokar 239 Sachs, Vladimir 120, 121, 135, 240 Salavary, Franjo 28 Salis 278 Sarkotić, Stjepan 232, 238, 239, 2 4 5 -2 5 2 , 2 5 4 -2 5 6 , 2 5 8 -2 6 7 , 29 3 -2 9 7 , 300, 311, 314, 31 7 -3 2 0 , 330, 350 Schaffer, Jakob 24, 64, 73 Scheiner 237 Schick 368, 370 Schlegel, Anton 11, 244 Scholtz 268 Schwartz, Adolf 3 6 6 -3 6 8 , 373, 375, 382 Schwartz, Ivan 314 Schwarzenberg 139 Seidler, Ernst 170, 172, 245, 246, 2 4 8 -2 5 1 , 262, 272, 294, 297 Sekulić, Đuro 166 Sentmarton 373, 378 Simić, Ljubomir 296 Simeon (bugarski car) 57 Simeonović-Čokić, Stevan 241, 400 Simović T. Dušan 334—344, 346, 351, 353, 362, 36 4 -3 6 6 , 380, 381 Skarbek, Aleksander 215

Skerlecz, Ivan 24, 27, 34, 36, 37, 42, 44, 46, ; 47, 96, 98, 103, 104, 108, 110, 113, 132, 136, 3 8 3 -3 8 5 , 395, 398, 403 Skerlić, Jovan 11 Skrzynski, Ladislav 274, 275, 2 7 9 -2 8 4 , 289, 290, 291, 292 Slijepčević 364 Smercsany 120, 131-134, 137 Smiljanić, Krsta 325 Smodej, Fran 224, 238 Smodlaka, Josip 20, 153, 241, 267, 334, 345, 346, 351, 351, 356, 380 Smoljan, Nikola 254, 295 Smuts J. C. 275 Sofija (nadvojvotkinja) 71 Sokolić 130 Spaho, Mehmed 255, 295, 296 Spitzmüller, Alexander 261—264, 268, 273, 282, 287, 317 Sporčić 369 Srkulj, Stjepan 166, 305 Stajić, Vaso 243, 344 Stanković R. 244 Stanjek, František 163, 271 Starch 258 Starčević, Ante 19, 20, 44, 69, 83—85, 127, 140, 174, 185 Starčević, David 97, 140 Starčević, Mile 24, 27, 30, 64, 82, 85, 106, 109, 383, 392, 397 Stepanović, Stepa 330 Stepinac, Alojz 5 Stokanović Lj. 296 Stožir, Ivo 366, 267, 381 Strossmayer, Josip Juraj 18, 19, 134, 181 Stöger-Steiner R. 248 Subašić, Stjepan 296 Subotić, Borisav 320, 338, 351, 365 Sunarić, Jozo 223, 240, 241, 295, 296, 317 -3 2 0 Šupilo, Frano 10, 11, 21, 23, 47, 56, 96, 99, 153, 395 Svitlanović 379 Svoboda, Dragutin 368, 370, 376 Szerenyi 225, 245 Szurmay, Aleksandar 242, 245 Šaban, Josip 107 Šaffarić, Bogdan 99, 100 Šarić I. E. 295 Senoa, August 64 Šilović, Josip 34, 181, 309 Simanović, Ivan 371, 382 Simunec, Nikola 190 Šimrak, Janko 214, 2 2 4-226, 233, 240, 241, v 3 0 3 ,3 8 1 ,4 0 5 Škarica Vjekoslav 350 Škrbić, Todor 324 Šmer, Imbro 368 Šnjarić, Luka 299, 303, 312, 314, 347, 349 Šola, Atanasije 325, 355, 380 Šola, Vojislav 166, 225, 241, 254, 255, 258, 261, 263, 295, 296, 313, 317, 318 Špoljar 371

Stadler, Josip 21 Štancer, Slavko 100, 110, 381 Štos 377 Šuput 375 Šurbek 377 Šurmin, Đuro 62, 69, 77, 78, 103, 132, 133, 200, 209, 211, 216, 220, 224, 241, 313, 3 8 3 ,3 9 1 ,4 0 2 ,4 0 5 Sušteršič, Ivan 116 Švabić, Stevan 320, 338, 339, 341 Švehla, Antonin 163, 164 Švegovac 376 Talyan 251 Tardieü, Andre 275, 281, 289 Tarnowsky, Adam 282—284 Tartaglia, Ivo 244, 267 Tavčar, Ivan 166, 317, 349 Terzić, Božidar 344, 353 Tetmajer, Vlodzimierz 215 Tićak, Marcel 365, 368, 372, 374 Tisza, Istvan 1 0 ,1 1 ,2 3 , 28, 30, 38, 3 9 ,4 5 —47, 58, 96, 98, 100, 101, 104-106, 108, 110, 114, 117, 118, 132, 183, 238, 25 1 -2 5 6 , 2 5 8 -2 6 1 , 263, 273, 278, 2 9 5 -2 9 7 , 383, 385, 396, 398 Todorović P. 296 Tomašić, Ljudevit 238 Tomašić, Nikola 23, 27, 55, 120, 126, 127, 130, 134, 153, 171, 208, 383 Tomić, Jašo 344 Tomić, Veljko 233 Tomislav (hrvatski kralj) 57 Tomljenović, Tomislav 254 Tranie, Auguste 345 Trauttmansdorf, Max 276, 277 Träger 261 Tresić-Pavičić, Ante 167, 235, 236, 244, 3 0 2 -3 0 4 , 310, 311 Triller, Karei 316 Tropsch, Stjepan 27, 78, 384 Troubridge, Ernest 353 Trumbić, Ante 11, 20, 108, 153, 155, 159, 209, 229, 235, 331, 341, 344, 346, 351, 353, 361, 380, 381 Tucaković, Božidar 329, 354 Tucović, Dimitrije 11 Tucan, Franjo 244 Turković, Stjepan 403 Tusar, Vlastimil 236, 237, 271 Tuškan, Grga 2 8 ,2 9 , 32, 33, 82, 9 5 ,1 3 4 ,1 3 5 , 157, 175, 211, 384, 392, 394 Tvrtko (bosanski kralj) 57 Tyrrell, William 275 Ugrinov 370 Ulmansky 339 Unkelhäusser, Karl 238, 239, 245, 251, 256, 264, 294, 295 Valenčić 192 Vancaš, Josip 259, 295

Varešanin, Marijan 24 Varga, Andrija 190 Vaszonyi, Wilhelm 290 Vaux 274 Verstovšek, Karel 239, 316 Veselinović, Jovan 323 Vidmar, Milan 326 Vilhar, Franje Serafin 64 Vojnović, Ivo 172 Vojnović, Lujo 56 Vragović, Josip 372 Vučković, Vaša 333, 344 Vučetić (pukovnik) 233 Vučetić (župnik) 354 Vučetić, Stipe 58, 61, 63, 66, 7 2 -7 7 , 79, 81, 82, 104, 105, 178, 181, 19 0 ,1 9 3 , 206, 391, 392, 396, 397 Vukotić, Božo 241 Vuković-Podkapelski, Janko 253 Waldstätten, Alfred 268 Walter, Radivoj 369, 370 Wekerle, Šandor 38, 134, 157, 170, 172, 183, 230, 238, 239, 245, 24 8 -2 5 1 , 256, 260, 263, 264, 268, 270, 282, 285, 287, 294, 295 Werklein J. 157 Wilder, Većeslav 1 1 ,2 3 , 29, 62, 64, 68, 72, 80, 9 5 -9 7 , 106, 129, 13 1 -1 3 6 , 138, 149, 153, 157, 158, 185, 192, 201, 202, 223, 225, 228, 230, 240, 241, 244, 294, 313, 321, 329, 330, 362, 391, 394, 395 Wilfan, Josip 241 Wilhelm II (njemački car) 237, 291, 231 Wilson, Hugh 293 Wilson, Woodrow 148, 159, 209, 2 2 8 -2 3 1 , 234, 236, 242, 265, 270, 2 7 3 -2 9 2 , 297, 298, 307, 312, 336, 359 Windisch-Graetz A. 222, 245, 290. 293 Winterhalter, Nikola 241, 362, 379 Wiseman, William 284, 298 Zagorac, Stjepan 88, 93, 98, 159, 166, 393, 396, 400 Zajc, Ivan 64 Zatluka, Ivan 2 8 -3 1 , 7 2 -8 2 , 86, 9 5 ,1 2 0 ,1 2 2 , 124, 143, 149, 194, 391, 392, 394 Zbieržovski, Franjo 383 Zec, Ranko 371 Zeidler-Sterneck, Egon 251, 252 Zichy, Jözsef 121 Zilioto 253 Zimonjić 295 Zita (austrijska carica) 212 Zrinjski, Petar 79, 377 Žauher 373 Zerajić, Bogdan 24 Žerjav, Gregpr 163, 243, 244 Živadinović 330 Žolger, Ivan 349

413

Kazalo autora

Andrässy, Gyula 297 Azan, Paul 239 Banjanin, Jovan 24 Bastaić, Košta 12 Bjelajac, Mile 12 Bogdanov, Vaso 10, 11, 24, 153 Bogičević, Vojislav 296 Brejc, Janko 350 Budisavljević, Srđan 2 3 7 -2 4 0 , 380, 381 Buriän, Stefan 298 Čulinović, Fedor 349 Corović, Vladimir 241 Dedijer, Vladimir 89 Dežman, Milivoj 210 Dimović, Danilo 243, 295 Ekmečić, Milorad 12, 211

Komjäthy, Miklös 293, 294, 297 Korać, Vitomir 239 Kostić, Milan 24 Krestić, Vasilije 5, 24 Krizman, Bogdan 12, 24, 25, 55, 89, 153, 2 0 9 ,2 3 7 -2 3 9 , 242 -2 4 4 , 2 9 4 -2 9 6 , 298, 3 4 7 -3 5 1 , 380, 381 Krleza, Miroslav 11 Kršnjavi, Izidor 24, 90 Lorković, Ivan 24 Lovrenčić, Rene 24 Manđer, Dušan 24 Marjanović, Milan 210 Masaryk, Garigue Tomaš 153 Matković, Hrvoje 242 Mazzura, Lav 24 Milosavljević J. Ž. 351 Mitrović, Andrej 12

Galäntai, Jozsef 296 Giunio, Rudolf 209, 244 Glaise v. Horstenau, Edmund 244 Gross, Mirjana 25, 153

Nadasdy, Bela 294 Novak, Viktor 5 Nowak, Karl Friedrich 294, 347

Haselsteiner, Horst 350 Horvat, Josip 152, 238, 242, 348 Horvat, Rudolf 242, 381, 382 Hrabak, Bogumil 12

Opačić, Petar 12 Opočensky, Jan 237

Janković, Dragoslav 12, 209, 23 7 -2 3 9 , 242, 296, 298, 34 7 -3 5 1 , 380, 381 Jäszi, Oskar 350 Jelenić, Julijan 295 Jerič, Josip 238, 242

Pavelić, Ante (poglavnik) 10 Pavelić, Ante (zubar) 238, 240 Petrović, Nikola 293 Plaschka, Richard Georg 209, 244, 350 Pleterski, Janko 12, 237 Prepeluh-Abditus, Albin 350, 380 Pribićević, Svetozar 24, 56, 212, 380

Kapidžić, Hamdija 12, 296, 297, 350 Karaman, Igor 25 Kärolyi, Michael 349 Kerchnawe, Hugo 297 Kiszling Rudolf 25, 153, 296 Klaić, Nada 8

Radić, Antun 209 Rakočević, Novica 12 Ribar, Ivan 7, 8, 10, 240, 347 Ronge, Maks 244 Rumpler, Helmut 241, 294

Sarkotić, Stjepan 350 Singer, Ladislaus 209 Slavic M. 238 Spitzmüller, Alexander 296 Stojanović, Nikola 6 Strugar, Vlado 12, 209, 348 Stulli, Bernard 209, 294, 295 Suppan, Arnold 350 Šupilo, Frano 56 Südland L. 211 Šarinić, Josip 24, 55 Šepić, Dragovan 12, 25, 209, 210 Šidak, Jaroslav 25, 45, 56, 153 Šišić, Ferdo 152, 211, 241, 243, 350, 380 Surmin, Đuro 348

Tonelli, Sandor 295, 296 Trumbić, Ante 24 Ude, Lojze 237 Vidmar, Josip 244 Vladisavljević, Milan 24 Vodopivec, Peter 153 Vujović, Dimitrije 12 Wilder, Većeslav 154, 238 Windisch-Graetz A. 298 Zečević, Momčilo 12, 237 Zwitter, Franc 153 Živanović Z. Milan 350

415

Sadržaj

Predgovor......................................................................................... U vod.................................................................................................

5-12 13-25

Prvo poglavlje: O tvaranje............................................................... 1. Prvi sukobi uz muziku.......................................................... 2. Pitanje prešnosti produženja Nagodbe................................ 3. Rasprava o indemnitetu ...................................................... 4. Pozadina pakta s grofom Tiszom...................................... . . Drugo poglavlje: Bura u Saboru .................................................... 1. Prve čarke pred grm ljavinu.................................................. 2. Bura u Sabornici................................................................... 3. Kazne i smirivanje................................................................. Treće poglavlje: »Ratno saborisanje«............................................. 1. Hrvatsko pitanje................................................................... 2. Nestanak iz Sabora Svetozara Pribićevića .......................... 3. Smrt cara i kralja Franje J o s ip a ........................................... Četvrto poglavlje: Koalicija na vladi ............................................. 1. Stranačko pregrupiranje...................................................... 2. Govori disident Koalicije .......................... 3. »Hrvatski demokratski b lo k « ......................... 4. Razmatranje osnove zakona o izbornom r e d u ................... Peto poglavlje: »Nacionalna koncentracija« ................................ 1. Zagrebačka deklaracija........................................................ 2. Zaokret Stjepana R adića...................................................... 3. Vruće političko lje to ............................................................. 4. Govornički dvoboj I. Lorković-Sv. Pribićević ................. Šesto poglavlje: Osnivanje »Narodnog vijeća SHS« u Zagrebu . . . 1. Osnutak »Narodnog sveta« u Ljubljani ............................... 2. Pitanje pristupa Koalicije ........................... 3. Osnivački sastanak u Zagrebu........................................... . 4. Konačno i Koalicija............................................................... 5. Zbivanja na Rijeci................................................................. Sedmo poglavlje: U traganju za čarobnom form ulom .................... 1. Brojne konferencije i prijedlozi ..........................................

27-5 6 27—32 32—36 36—45 45—56 57—90 57—71 71-82 82—90 91—111 93—99 99—102 102—111 113—154 114—123 123—126 126—149 149—154 155—212 155—158 158—170 170—194 194—212 213—244 213—216 216—221 221—225 225—231 231-244 245—290 245-251 417

2. Informativna misija grofa Tisze ............................................ 3. I ministar v. Spitzmüller na jugu M onarhije........................ 4. Situacija za »Centralne sile« sve gora i g o ra ........................ 5. Glasovi koji najavljuju agoniju M onarhije................... 6. Habsburškoj Monarhiji zvoni mrtvačko zvono .................. Osmo poglavlje: »Prevrat« . ........................................................... 1. Vijećanja o razlazu ............................................................... 2. Prijelomna sjednica Sabora ................................... 3. Pismo bana Minalovicha caru K a rlu ................................ 4. Nove vlade u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu........................ 5. Misija dr. Laze Popovića u S rb iji......................................... 6. Kalendar putovanja ............ 7. Dušan T. Simović, delegat srpske Vrhovne komande u Za­ grebu ............................................................................................... 8. »Ratna varka« potpukovnika Svabića................................. 9. Pitanje najvažnije od sviju: ujedinjenje................................. Deveto poglavlje: Krvoproliće na Jelačićevu trgu (5. XII. 1918) . . 1. Putovanje delegacije Narodnog v ijeća................................. 2. Prvi potezi Sv. Pribićevića.................................................... 3. Adresa izaslanstva Narodnog vijeća ................................... 4. Svečanost u kući na Terazijama........................................... 5. Što se zbivalo u Zagrebu 5. XII. 1918 ................................ Sto nam pokazuju spisi vojnog suda? .............................................. Zaključak......................................................................................... Kazalo osoba.................................................................................... Kazalo autora .........................................................................

418

251-261 261—265 265—270 270-274 274—298 299-351 299—305 305-310 310—313 313—320 320-323 323—334 335—338 338—341 341-351 353-382 353-355 355—356 356—357 358—361 361—366 366—382 383—406 407-^113 414—415

PLAVA BIBLIOTEKA Bogdan Krizman HRVATSKA U PRVOM SVJETSKOM RATU Hrvatsko-srpski politički odnosi Izdavač ČGP DELO, OOUR GLOBUS Izdavačka djelatnost, Zagreb Za izdavača TOMISLAV PUŠEK Likovna oprema BRONISLAV FAJON Lektura NEVENKA GRGUREVIĆ Korektura VELJO PAVLOV1Ć Naklada 5000 Tisak ČGP DELO, Ljubljana 1989. ISBN 86-343-0243-1

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 949.713” 1914/1918” KRIZMAN, Bogdan Hrvatska u prvom svjetskom ratu : hrvatsko-srpski politički odnosi / Bogdan Kriz­ man. —Zagreb : Globus, 1989. —418 str. ; 25 cm. — (Plava biblioteka) Bibliografske bilješke uz svako poglavlje. —Kazalo. ISBN 86-343-0243-1