Državna tajna 9958763052

Citation preview

DRŽAVNA TAJNA

Semir Halilović

Predgovor Početkom septembra 2005. godine od Semira Halilovića na čitanje sam dobio završni rukopis njegove prve knjige radnog naslova "Krvavi oktobar" koja je tada imala gotovo identičan sadržaj kao i ova, konačna verzija, koju upravo držite u rukama. Međutim, nakon što me nesvakidašnja zanimljivost i ekskluzivnost Halilovićevog rukopisa natjerala da štivo koje je pred Vama pročitam u rekordno kratkom roku, uvjerio sam se da se ovaj mladi autor u svom jednoipogodišnjem istraživanju i "kopanju po arhivama" nije zadržao samo na događajima u Sarajevu iz oktobra 1993. ( za one koji još ne znaju u oktobru 1993. legalne bh. vlasti pokrenule su akciju "obračuna sa kriminalom u vlastitim redovima" pod nazivom Trebević), već da je svojim budućim čitateljima argumentirano otkrio najčuvanije tajne i dokumentaciju iz različitih perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Iz Halilovićeve knjige saznajemo ko su osobe koje su tokom opsade Sarajeva direktno sarađivale sa četničkim oficirima s druge strane "sarajevskog prstena" i kako su tu saradnju "tretirale" poli-cijskosudske institucije države BiH. Autor nam prvi put dokumentirano otkriva suštinu prvog velikog sukoba između bivšeg predsjednika i nekadašnjeg premijera Republike Bosne i Hercegovine. Na isti način, Halilo-vićeva knjiga dokazuje "ikebansku" ulogu članova ratnog, multietničkog bh. Predsjedništva i dokazuje ko je zaista vodio glavnu riječ u državi koju su Tuđman i Milošević još 1991. u Karadordevu osudili na nestanak. U posebnom poglavlju svoje knjige Halilović se bavi i sukobom bosanskohercegovačkih obavještajaca koji je kulminirao tokom 1993. godine iz kojeg su kadrovi KOS-e izašli jači, a oni drugi slabiji nego ikad. Iako su o toj stravično bolnoj temi mnogi već ranije pisali, u posebnom dijelu ove knjige imaćete prvi put priliku upoznati se sa sadržajem originalnih dokumenata koji opisuju pad Srebrenice i Zepe, te saznati šta je bosanskoher-cegovački političko-vojni vrh učinio ( tačnije šta nije) kako bi spriječio genocid nad tamošnjim Bošnjacima... Ova knjiga kao nijedna do sada, zaista "frca" ekskluzivnim dokumentima i opisima konkretnih događaja i osoba iz naše bliske historije, pa 5 je zato pomalo i neprimjereno da vam na ovom mjestu pojedinačno nabrajam svaki od njih. No prije nego krenete u nezaboravnu avanturu iščitavanja ovog sjajnog štiva želim napomenuti kako CD dodatak uz Halilovićevu knjigu sadržava sve originalne dokumente, prisluškivane razgovore, video i pisanu arhivu na koju se autor ovdje poziva. A da, umalo da zaboravim! Kako već napisah, Semir Halilović je radni naslov svog konačnog rukopisa nazvao "Krvavi oktobar". Nakon što pročitate ovu knjigu ( koja će sigurno postati obavezno štivo svakog novinara koji imalo drži do vlastite profesije) saznaćete zašto je ona ipak nazvana "Državna tajna". Državne tajne, koje ovaj jedinstveni dokument otkriva, sve do objavljivanja Halilovićeve knjige bile se nepoznate čak i brojnim aktivnim sudionicima ratne političke i vojne vlasti u Sarajevu pa me upravo zbog toga neobično obradovala autorova najava da će odmah nakon

izlaska "Državne tajne" krenuti u iscrpljujući posao stvaranja njenog drugog nastavka. Koji već sada s nestrpljenjem očekujem... Bakir Hadžiomerović Sarajevo, 4. novembar 2005. godine Padala je decembarska rana noć, te 2003. godine kada sam ostao sam u sobi okružen sa nekoliko stotina hiljada stranica dokumenata, koji su pripadali najvišim ali i najtajnijim organima države Bosne i Hercegovine. Pred mojim očima počela se odmotavati najsurovija istina iz perioda 1992-1996, koja me je od prvog do zadnjeg pročitanog dokumenta šokirala. Na svakome od njih pisalo je DRŽAVNA TAJNA STROGO POVJERLJIVO! A onda je na red došlo i preslušavanje stotine sati prisluškivanih razgovora, pregledavanja video materijala, neprospavane noći i dani puni gorčine koja je došla skupa sa dokumentima koji su pokazivali šta se zapravo desilo u sudbinskih četiri godine za RBiH. Knjiga je sama nastajala. Nego kako je sve počelo... 6 DAN "D 26. 10. 1993

Bila je to druga ratna godina. Iako su građani Sarajeva već bili navikli da ih jutrom bude četnički topovi, odjeci pušaka i snajpera, te miris krvi koji se širio gradom, niz se nije prekinuo ni ovoga 26. 10. 1993 godine. Èinilo se da nakon prve ratne zime i svih strahota koje su građani Sarajeva preživjeli, nema puno toga što bi nas moglo iznenaditi, potresti i iznova šokirati. Glad je za sve poštene građane Sarajeva bila normalna stvar, mrtvi ljudi, masakri i strah kojeg ćemo postati svjesni tek mnogo kasnije bili su dio nas, naših života koji su tada najmanje vrijedili. Napaćeni grad ušao je u još jedan krvavi dan, s tom razlikom što se ovoga puta krv prolila između pripadnika iste vojske, policije, iste države... Postojala je razlika između svih tih skoro šest stotina dana opsade i ovoga jutra. Od samoga početka rata, grad Sarajevo bio je specifična tačka. Pored toga što je, naravno, bio simbol otpora agresiji, te glavni grad jedne mlade države koja brani svoju samostalnost na najteži mogući način-tijelima svojih građana, Sarajevo je bilo iznutra truhlo, razjedninjeno i getoizirano. Ulične bande raznih kriminalnih komandanata, od kojih su neki neosporno branili grad, pravile su probleme na višestruke načine vlasti, komandi, te stvarali paralelne autoritete. U kabinetu načelnika Štaba Vrhovne komande, Sefera Halilovića, u 8 sati i 15 minuta zazvonio je telefon. Pored njega, u kabinetu sam se nalazio i ja, njegov sin, pratilac po ratištima, sastancima, važnim i nevažnim, mala sjena koja se od njega nije odvajala, kao od nečega što mu je ostalo jedini oslonac.

Na telefonu je bila njegov doskorašnji šef kabineta i tek promaknuta zamjenica ministra RBiH za rad i socijalnu politiku Sadika Omerbegović. Dika su je zvali, žena sa nekoliko priča... Bila je to sposobna, mlada žena. Sadika: Sta ima? Sefer: Ništa posebno. Kod tebe? Sadika: Evo frka... Sefer: Kakva frka? Sta? Sadika: Sve je blokirano, ovdje Stari grad! Sefer: Aha, a ko koga?Caco i Ceh jel? Sadika: Da! Sefer: Kada je počelo to? Sadika: Pa jesi li ti slušao vijesti?Valjda su Caco i Æelo privedeni i po nekoliko stotina tih njihovih iz jedinice itd... Sefer: Aha... Sadika: Kažu pohapšeni zbog kriminalnih radnji. Sefer: Da, i...? Sadika: Ništa, u izolaciji su! Sefer: Ne znam ti ja o tome ništa. Vidim vojni policajci mi ispred kabineta, kažu ne možete napuštati prostorije radi kao moje sigurnosti. Sadika: A svašta. Sta bolan? Èuješ, evo umjesto Cace imenovan je Senad Pecar, a umjesto Æele neki Izet... Sefer: Ništa ti ja ne znam. To je opet neka igranka oko mene, vidjet ćeš! Sta oni meni imaju stavljati policiju na vrata! A ove, to treba s raščistiti jednom! Sadika: Nek se raščisti! Sefer: Dobro, čujemo se. Sadika: Važi! Do zgrade "Svjetlosti" i Suda gdje su bile smještene kancelarije Glavnog štaba, dopirali su zvuči svih vrsta naoružanja, koji su odjekivali u neposrednoj blizini. Bio je to ko zna koji sukob Cace, Æele, i policije, međutim, čini se nikada ovako ozbiljan. Načenik SVK-a Sefer Halilović, našao se u "kućnom pritvoru", ne znajući za plan akcije koja se po službenim papirima nazivala "Trebević 2". To isto jutro svi telefoni u njegovoj kancelariji, osim "specijale", bili su presječeni, a motorole ranom zorom oduzete. Sukob koji je tog jutra počeo tinjao je još od prošle godine, ili bolje rečeno od samog formiranja Armije R BiH. Caco, Æelo 1, Æelo 2, Juka Prazina i mnogi drugi opterećivali su armijski sistem komandovanja, s tim da su, s druge strane, neki od njih davali značajan doprinos borbi protiv agresora. Ismet Bajramović, ili kako su ga građani Sarajeva zvali-Æelo 1, bio je već riješen slučaj. Nakon niza peripetija, pokušaja uvojničavanja i njegovog misterioznog ranjavanja koje je čudom i zahvaljujući dr. Nakašu preživio, on se jednostavno povukao na bez sukoba. Juka Prazina dijete sarajevskoga asfalta, junak bulevara Alipašinog Polja, kasnije izdajnik naroda s Igmana, bio je već duže vrijeme na strani HVO-a, uporno prijeteći preko hrvatskih novina da je "on stvorio Armiju BiH te, da će je on i uništiti!". Naravno, oni ostali, sitniji komandanti su se ili priklonili jačem ili jednostavno nestali bez traga. Tako je grad ostao sa još dva komandanta čije su brigade zajedno brojale oko pet hiljada ljudi. Mušan Topalović-CACO i Ramiz Delalić-ÆELO, krenuli su prvi put u otvoreni sukob širih razmjera sa policijom drugog na treći juli 1993. godine. Sve je počelo hapšenjem Senada Pecara, Æaćinog bliskog saradnika tog 2/3 jula.

Oni koji su inicirali bespotrebno hapšenje Pecara, znali su da će Caco, vjerovatno podržan Æelom, dići uzbunu u gradu, te bi to policiji koristilo kao inicijalna kapisla za slom dvojice "bahatih"komandanta. Ipak, čini se da su događaji od 2/3. 7. 1993 godine pokazali, znatno veću snagu i organizovanost Cace i Æele negoli nekoliko policijskih stanica koje su se tada našle na udaru, skupa s bataljonom Vojne policje Armije BiH. Oficir bezbjednosti Amir Delkić, te se večeri našao u komandi 10. bbr, tačnije u društvu Mušana Topalovića Cace i njegovih bliskih saradnika. Tu su bili i komandanti jedinice "Delta", Dino i Hajro Aljić, te Æelo Delalić, Kemal Ademović i pripadnici jedinice koja je obezbjeđivala predsjednika R BiH Aliju Izebegovića - "Biseri". Cijelo veče Delkić je bio izložen fizičkom maltretiranju koje su provodili Caco i njegov vojnik Samir Bjetić, dok su ostali ili šutjeli ili ga verbalno ponižavali. "Nisam smio ništa da kažem da ne bih došao u duel sa Cacom! ", izjavio je puno kasnije Ramiz Delalić Æelo istražnom sudiji i dodao: "Nije tačno da sam Amiru Delkiću govorio da je pička korpusova, kako on to kaže i da sam ga tjerao da laje kao pas!"

10 ii POBUNA Međutim, toga 2/3 juli, sukob čiji je formalni razlog bio hapšenje Se-nada Pecara, poprimio je šire razmjere, a naravno, sve zahvaljujući odlično orkestriranoj kampanji koju su proveli vodeći vojno-policijski obavještajci, proizvevši unutrašnji sukob jedinica Armije i MUP-a RBiH. Te večeri oko 21 i 30 vozilom marke "jetta", kojim je upravljao vozač Greda Ibrahim, put sarajevskog naselja Hrid krenuli su pored njega i gospođica Emina, sekretarica tek postavljenog komandanta Delića, te Deli-ćev sin Admir, koji su dotičnu gospođicu trebali otpratiti do njene kuće. Kod Principovog mosta, gdje su trebali autom preći prema planiranom dijelu grada, zaustavila ih je patrola 10. bbr, komandanta Cace To-plavića. Nakon kratkog razgovora, Gredu i Delića mlađeg Cacina patrola je razoružala, te im oduzela i auto kojim su se kretali i sve ih sprovela u komandu brigade. Konstrukcije SDB-a i SVB-a o ovoj večeri išle su toliko daleko da su poturali Seferu umješanost u kidnapovanje Admira Delića. Bezbjednjaci su tvrdili da je Sefer želio primorati Delića starijeg da se pomakne sa mjesta prvog čovjeka Armije, koja je do jučer pripadala Ha-liloviću, tako što je sugerisao Caci i Æeli hapšenje Delićeva tek punoljetnoga sina. U izvještajima o oružanoj pobuni 2/3 juli, stajalo je kao "nepobitna" činjenica da je Sefer organizator i idejni voda pobune, te da je to samo uvertira za državni udar koji će usljediti, pisali su Mujezinović, Jasarević i Muslimović - Izetbegoviću. -'_ Enver Mujezinović je napisao čak da je Sefer Halilović 8. jula održao sastanak s Cacom, Æelom i drugim komandantima, a u vezi s planiranjem i izvođenjem državnog udara kojim bi se svrgnuo Izetbegović.

Ono što ovu informaciju čini užasavajućom, jeste upravo datum kada je navodno održan sastanak, 8. juli kako piše Mujezinović. 7. jula 1993 godine u atentatu na Sefera koji su organizovali i pripremili SDB i dio SVB-a ubijena je moja majka i njen brat, a toga 8. jula ujutro između snajperskih hitaca i sa fijukanjem granata oboje su u haremu džamije na Kovačima spušteni u mezar. Ne sjećam se da sam Sefera ikada vidio tužnijeg, totalno skrhanog od bola kojeg je predamnom pokušavao prikriti. Vratit ću se Deliću i njegovu uhapšenome sinu. Evo kako su Admir Delić, i Ibrahim Greda u svojim izjavama SVB-u opisali zarobljavanje, zatvor i bijeg iz komande vjerovatno najopasnijeg komandanta Armije RBiH. 8. 7. 1993. godine u upravi Vojne bezbjednosti, izjavu je dao vozač Ibrahim Greda: "Dana 2. 7. 1993 godine u 21 i 20 časova ispred "Vraniće", autom jetta koje sam lično vozio, po naređenju komandanta Kosima Delića, trebao sam odbaciti na Hrid komandantovu sekretaricu Eminu. Sa mnom u autu je bio i komandantov sin Delić Admir. (... )Kada smo došli do "Sedam braće" naređeno nam je da izađemo iz auta i predamo oružje sto smo i učinili. Uveli su nas u gornji hodnik komande, a iz svoje kancelarije je izašao Mušan Topalović CACO i pitao šta je s nama, vrlo grubim tonom. Kada smo rekli da vozimo Eminu, sekretaricu komandanta kući, rekao je: 'Sta će njom dva čovjeka u pratnji da je prate kući?! 'Onda je rekao da će nju otpratiti kući njegovi borci i to se tako i desilo. U tom momentu se pojavila Cacina sekretarica, mlađa žena oko 27 godina, krupnija, smeđe kose i rekla Caci da ga traži predsjednik Alija Izetbegović na telefon. Caco je rekao: 'Ko ga jebe, ko je on da razgovaram sa njim... ' Caco je tada rekao da nas svedu dolje u kuhinju 10. bbr. Tu smo zatekli 30-tak Ijudi-staraca, žena i djece, i 10-tak mupovaca u plavim uniformama koji su bili razoružani... Tada sam vidio u prolazu Ramiza Delalića ÆELU koji je prijeteći prisutnim progovorio: 'Vidjet ćemo ko je za građansku, a ko je za džamahiriju! '(... ) Na spratu iznad nas bila je Cacina kancelarija i stalno se čulo da neko u toj prostoriji tuče zatovrenike, neprestano su se čuli vrisci i uzdasi. Sveli su jdnog čovjeka, iz usta i nosa mu je curila krv, a na čelu je imao veliku oteklinu i modricu. On je bio pripadnik jedinice odreda "Lasta" i ispričao nam je da su Cacini borci zauzeli veći dio grada, da su zauzeli kino "Ðuro Ðaković", zgradu "Svjetlosti" a da su "Delte" oko Predsjedništva, da su razoružali policijsku stanicu na Koševu. Taj "Lastin "policajac je tvrdio da je izveden vojni udar od strane 10. bbr, Ramiza Delalića Æele i "Delte". (... )Tada sam vidio Kemu Ademovića koji je zaprijetio Caci da pazi šta radi, a kad je Kemo otišao Caco je govorio svojim ljudima zašto ga niste ubili! ?! Dok smo bili u toj prostoriji čuli smo da Caco i Ramiz Æelo tuku nekog bezbjednjaka, vjerovatno Amira Deljkića. To je bilo stravično slušati i trajalo je punih pola sata. Amira nisam vidio, ali sam čuo da preklinje da ga prestanu tući, a oni su govorili: 'Jebo ti Fikret Muslimo-vić mater... '" Admir Delić je o svom hapšenju, Vojnoj bezbjednosti dao ovakvu izjavu 6. 7.1993: ".. Krenuli smo motornim vozilom marke jetta. Vozilom je upravljao Greda Ibrahim, tako da smo bez ikakvih problema došli do Prin-cipovog mosta. Tu nas je zaustavila grupa od oko 4-5 naoružanih lica koji su stajali pored barikade. Kada smo prišli do barikade zaustavili su nas rekavši: 'Stoj ko ste vi! ?'. Mi smo se odmah zaustavili, a Ibro je otvorio prozor i odgovorio: 'Mi smo iz Glavnog štaba i vozimo sekretaricu

komandanta kući'. Tada je jedan od prisutnih naredio rekavši: 'Izađite iz kola, odložite oružje na krov kola, opkoljeni ste! '. Mi smo to naređenje sve troje izvršili bez pogovora. Ja sam odložio automatsku pušku koju sam imao sa sobom, a Ibro pištolj -Makarov. Jedan od tih lica uzeo je naoružanje, a drugi je bez pretre-sanja nas lično i motornog vozila, nakon toga naredio da uđemo u auto i u njegovoj pratnji da idemo u komandu radi identifikacije naših navoda. Tako smo došli u komandu 10. bbr, nakon čega nam je to isto lice naredilo da se ključevi od motornog vozila predaju vojniku koji je bio ispred komande.. (... )Kada smo došli ispred kancelarije, u predsoblje gdje nas je dočekao CACO i odmah se obratio Emi-ni(sekretarica op. a) riječima: -Ko je ona i zbog čega je dvojica prate kući?Emina je panično i u strahu odgovorila da je sekretarica komandanta Delića i da je to sasvim slučajno što je dvojica prate kući. Mene i Ibru je pitao kako se zovemo, ja sam rekao ime bez prezimena, a i Ibro također. Na to je on odgovorio riječima: 'Sreća vam je što ste Msulimani, inače bi se loše proveli. 'Poslije toga Eminu je pustio rekavši joj da je slobodna, a dao joj je svog čovjeka da je odveze kući. (... )U međuvremenu dok smo razgovarali, CACO nam je naredio da skinemo uniformu i ostalu vojnu opremu i da je predamo njegovim borcima koji nemaju uniforme. To smo odmah učinili bez pogovora.. Nakon toga CACO je naredio da nas odmah odvedu kod ostalih koji su privedeni, u restoran u prizemlju objekta. U restoranu je već bilo nekoliko civilnih policajaca i mnogo građana koji su već bili privedeni. (... ) U toku noći u restoran među privedena lica je ulazio jedan pripadnik jedinice "Delta", koga sam poznavao od ranije, pošto je dolazio sa Delalić Ramizom-Æelom kod gospodina Se-fera Halilovića. Vidio sam da je prepoznao mene i Ibru, pošto nas ¦ zna od ranije, pretpostavljao sam da je radi toga i dolazio. Ja sam tada odmah odlučio da zajedno sa Ibrom pobjegnem, jer smo se bojali za našu dalju sudbinu.. (... )U jutarnjim satima, ne znam u kom vremenu, sam iskočio kroz prozor okrenut prema kasarni gdje je smješten UNPROFOR-egipatski bataljon. Sporazumijevali smo se na engleskom, rekavši im da sam sin komandanta Armije Delića i da mi dozvole razgovor telefonom s njim ili Predsjednikom Alijom Izetbegovićem. To su mi odobrili i kada smo krenuli prema prostoriji gdje se nalazi telefon, kroz isti prozor je iskočio i Ibro koga je primjetio jedan od ÆAÆINIH ljudi. Odmah je taj vojnik iskočio kroz isti prozor za Ibrom i obratio se vojnicima UNPROFOR-a rekavši da smo mi četnici i da smo pobjegli iz zatvora! Oni su to povjerovali i odmah su mene i Ibru vratili nazad u CACINU komandu. U momentu izlaska iz kasarne UNPROFOR-a pripadnik 10-bbr po imenu SEJO GUZ, što sam kasnije čuo, me je udario pesnicom u lice nakon čega nisam bio u stanju da se branim, te je on nastavio da me udara šakama u predjelu glave! ! ! (... ) Vidio sam kako Ibru tuče nekoliko vojnika. Tu je pored ostalih bio komandant brigade CACO koji se meni obratio pitanjem: 'Zašto si pokušao pobjeći?' Na ćošku zgrade sam primjetio Delalić Ramiza -Æelu kako posmatra šta se dešava. (... )Kad smo izašli iz ambulante, odveli su nas u izdvojenu prostoriju gdje su smješteni ostali vojni policajci koji su prethodne noći unahpšeni. Tu smo se zadržali oko sat vremena. U tom vremenu sam čuo lupanje, tuču i jauke u prostoriji na spratu iznad nas. Æuo sam nekog da pomaže i moli -Æelo molim te nemoj me tući, nemoj prijatelju, ponavljajući to više puta.. (... )Ne-gdje oko 18 i 30 časova iskoristio sam priliku i izašao iz komande čete i uputio se prema gradu kroz naselje... . " Admir Delić se vratio u komandu živ i zdrav, kako su utvrdili ljekari Daidžić Hikmeta i Šehović Silvana koji su ga po povratku kući pregledali. 2. jula navečer, prisutni na sastanku kod Cace dogvorili su da zatraže

14 is smjenu Mustafe Hajrulahovića Talijana, sa mjesta komandanta Prvog korpusa i Fikreta Muslimovića sa mjesta načelnka Uprave vojne bezbje-dnosti. Na tom misterioznom papiru, nije pisalo da Caco, Æelo, "Delta", "Biseri" i dr. žele Seferovo vraćanje na čelo Armije BiH, kako je to kasnije pisao u "bezbjedonosnom izvještaju" Enver Mujezinović. Jedinice Cace Topalovića su 2. jula blokirale kompletnu lijevu obalu rijeke Miljacke, počevši od mosta na Skenderiji pa sve do mosta kod Vijećnice. Brdskim topom B-l naredbom komandanta Cace pucano je po zgradama komande Prvog korpusa, CSB-a i Okružnog zatvora, dok su drugi dijelovi njegove jedinice vršili hapšenje pripadnika vojne policije, komandnog kadra Prvog korpusa, te zamjenika okružnog vojnog tužioca Sarajevo. Jedinice Cace Topalovića toga su dana razoružale i pohapsile kompletnu policijsku stanicu "Centar", te napale na objekte Štaba vrhovne komande. A onda je u akciju, okuražen Æaćinim "uspjehom", krenuo i Ramiz Delalić Æelo. Njegova jedinica blokirala je kompletnu desnu obalu rijeke Miljacke i napala policijske stanice Loga vina i Katedrala. Blokiraju i glavnu sarajevsku ulicu Maršala Tita, te zauzimaju borbene položaje kod Vječne vatre, pritom razoružavajući više pripadnika Vojne policije i MUP-a. Situacija u gradu je u totalnom haosu. Toga dana, desilo se ono što MUP, SDB i SVB nisu mogli zamisliti. Caco i Æelo bili su jači, brži i organizovaniji od njih i silom ih primorali na razgovor. Pregovorima, ipak su Caco, Æelo i njihovi "junaci" vraćeni u komande, a samim tim i u sistem rukovođenja i komandovanja Armije BiH. Senad Pecar je pušten, a mrtvih i ranjenih toga dana, nije bilo. Ali kako?! Pripadnik 10. brdske brigade Tuzović Bajazit, čija je formalna funkcija u brigadi načelnik odjeljenja za informatiku, upao je u kancelariju Fikreta Muslimovića, prvog bezbjednjaka Armije BiH, gdje se informisao o razlozima hapšenja Senada Pecara. Sve to što mu je Muslimović rekao Tuzović je prenio svome komandantu Caci Topaloviću, a onda se uputio pravo u kabinet Alije Izetbegovića. "Predsjedniče, Caco mi je rekao da Vam prenesem da ako ne pustite Pecara za sat vremena, on će strijeljati 100 civila! ", rekao je Tuzović koji je bio u pratnji Senada Hasića, Æaćinog bezbjednjaka. 16 Sve je bilo gotovo za manje od pola sata! Par dana kasnije, Caco i Æelo pozvani su na sastanak u Dom Ljiljana gdje su bili i Predsjednik Izetbegović i Delić. Dogovorili su se da je događaj od 2 i 3. jula sporadični incident, te da se to više ne smije ponoviti.

Puno kasnije, biće savršeno jasno da je Senad Pecar 2/3 jula. 1993. godine, bio samo "mamac" državne i vojne bezbjednosti kako bi se Caco Topalović isprovocirao na reakciju. Međutim, ono što oni koji su osmislili ovakvu akciju "hapšenja Senada Pecara"nisu očekivali jeste obim Æaćinog odgovora njima. Senad Pecar je 25. 10. 1993. godine postavljen na mjesto komandanta 10. bbr, umjesto Mušana Topalovića, iako je 2/3 juli. uhapšen kao "Cacin blizak saradnik". Tuzović Bajazit, kasnije je premješten u Predsjedništvo na posao vozača Alije Izetbegovića, i obavljao ga je sve do Izetbegovićeve smrti. Jasno je da su ključni Cacini ljudi, na koje je on mislio da se može osloniti u svojim poduhvatima, bili ustvari policijski ljudi ili oni koji su ga cinkarili. Otud nagrade Pecaru, Tuzoviću ili Timuru Numiću koji je iz Cacine komande kasnije uskočio u fotelju direktora Centrale SDA. Naravno sve je bila farsa... Samo dva dana nakon ovog događaja, održan je sastanak komandanta brigada, komandanta Prvog korpusa i komandanta ŠVK-a sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem u domu Ljiljana. Na sastanku su bili prisutni svi osim Mušana Topalovića CACE. Ocijenjeno je da je stanje u gradu napeto, a pogotovo u području Starog Grada, izazvano ekcesima i sukobina 10. bbr i dijela 9. mtbr na čelu sa komandantima Cacom i Æelom. Dogovoreno je da se obezbjedi rukovođenje i komandovanje na svim nivoima, te je dogovoreno i to da se moraju osuditi nosioci sukoba i terora u gradu. Prisutni su se dogovorili da se u gradu zavede opći red, te je izražena podrška Rasima Delića komandantu Prvog korpusa. Ismet Hadžić komandant 5. mtbr, tom prilikom je rekao da s sa Cacom i Æelom treba bratski oprostiti, te optužio komandu korpusa da nije učinila dovoljno da ne dođe do sukoba. Na kraju sastanka predsjednik Izetbegović se izjasnio da će hitno pre-duzeti odgovarajuće mjere radi rješavanja postojećih problema. Ramiz DelalićÆelo kada bude uhapšen reći će istražnome sudiji o ovome događaju sljedeće: "... Poslije ovoga događaja 2/3 juli, ja sam išao na sastanke u Predi sjedništvo i redovno izvršavao zadatke i meni niko nije rekao da bi zbog ovog događaja protiv mene trebalo voditi postupak... Također mogu kazati da smo nakon ovoga događaja, 2. jula imali inspekciju iz komande Prvog korpusa koja je izvršavala provjeru i nakon koje smo dobili same pohvale i visoku ocjenu za izvršavanje naših zadataka na terenu i van njega. Također, dobio sam i pismeni izvještaj Predsjedništva BiH u kojem je pisalo da se u događajima 2/3. juli radilo samo o nemirima, a poznato mi je i da je predsjednik Izetbegović rekao da se tada radilo samo o nesporazumu.. " U novembru mjesecu 1993. godine (u veremenu kad je trajala istraga protiv Sefera Halilovića), svoje mišljenje o događajima od 2/3 juli i Sefe-rovom ponašanju tog dana napisat će Predsjedništvu i ŠVK-u, Izetbego-vićev bezbjednjak Fikret Muslimović: "Kada sam pozvao načelnika Sefera Halilovića i rekao mu da ne bi bilo loše da iskoristi svoj autoritet u vojcsi, te da nazove Mušana Topalovića CACU i Ramiza Delalića ÆELU radi smirivanja situacije, nečelnk Halilović mi je odgovorio da mi eto Alije i Delića pa nek ih zovu.. (... )I nakon kraćeg ubjeđivanja nisam uspio ubijediti ga na takvo nešto. Načelnik Sefer Halilović me je tokom cijelog razgovora optuživao da

sam i ja kriv za takvo stanje u gradu... ! ! ! " I zaista, istina je da je Muslimović pozvao Sefera toga dana i na početku razgovora koji će te moći preslušati na CD-u, ga zamolio "da iskoristi svoj autoritet prema Caci radi rješavanja problema"! Sefer mu je rekao da ima Predsjednik, komandant, Prvi korpus i neka oni to riješavaju, a da on neće ulaziti u te stvari jer "... Tvoji operativci Fikrete govore da ja stojim iza pobune! " Tada mu je Muslimović tugaljivo rekao: "Načelnice meni je do Vas stalo, ja bih o svemu da porazgovaramo... " "Može Fikrete kada budeš donio sve ono što si pisao... " Ipak, nepuna tri mjeseca nakon ovog događaja, 26. 10. 1993. sukob je još žešće planuo. U kancelariji Sefera Halilovića zvuk "specijale"mješao se sa odjecima raznog oružija koje je praskalo po gradu. Ovoga puta na liniji je bio Fahrudin Radončić, njegov saradnik, po-tparol... Sefer: Gdje si Fahro? Fahro: Sta ima šefe? Sefer: Boga mi evo po gradu se dešava nešta ali neznam šta je... Fahro: Slušaj! Sefer: Kaži.. Fahro: Kakvo je stanje tu kod tebe? Sefer: Normalno. Fahro: A??? Sefer: Normalno, normalno... Fahro: Nešto tu nije normalno! Sefer: Gdje? Fahro: Tu kod tebe! Sefer: Zašto?? Fahro: Zato što su dva momka u hodniku. Jesi ih vidio ti? Sefer: Jesam... jesam. Oni su tu kao pojačanje, kao da me čuvaju! Fahro: A??? Sefer: Došli kao pojačanje obezbjeđenju kažu. Fahro: Nama je zabranjeno kretanje! A ja ne mogu da izađem odavde. Sefer: Sto? Fahro: Kažu ti momci da imaju naredbu da niko u zgradu ne može ni ući ni izaći! Sefer: Ne znam Fahro. Vidjet ću, pa ćemo se čuti! Fahro: Ovamo kod Delića se sve normalno odvija! Sefer: Gdje si ti? Fahro: Evo me kod Azre sam! Sefer: Dobro čujemo se! Fahro: Dobro. Iako su policijske snage tog jutra presjekle većinu komunikacija Sefe-ru Haliloviću, u funkciji je pored "specijale" ostala i moja motorola koju su previdjeli, jer nisu sumnjali da bih je mogao posjedovati. Uključili je, i tako postadoh svjedokom"neobičnog" razgovora: "Da li je NULA u kavezu???"praskao je anonimni glas preko radioveze. Vojni policajci ispred naših vrata i nesluteći da ih mi, ipak, slušamo, odgovarali su anonimcu s druge strane, na kanalu 2: "Nije! Ponavljam nije! Još ništa ne preduzimati! "

Prošlo je mnogo vremena da bi nam postala jasna šifra "nula" kako nam je bilo ime u akciji Trebević 2. Toga jutra, iz ambulante SVK-a koja se nalazila u podrumu zgrade, la jutarnju kafu u kabinet, pozvao sam dr. Eminu Kasumagić.

8 19 Njene bliske porodične veze sa Ismetom Kasumagićem, prvakom SDA stranke, mlado muslimanskim zatvorenikom i drugom Alije Izetbegovica, uticale su da kupimo par kritičnih sati akcije "protiv suzbijanja kriminala". Dr. Kasumagić će deset godina nakon ovoga događaja postati supruga moga oca, ali toga jutra ona je bila neko ko nam je za trenutak sačuvao glave. U trenutku dok su se gradom dešavala mnoga ubistva, mozgovi Državne bezbjednosti ispalnirali su da se usput riješe i Sefera Halilovića, ubis-tvom zbog "organizovanja i vođenja oružane pobune, te pokušaja državnog udara". Svakih narednih dvadesetak minuta preko motorle je isti, tmurni glas pitao da li smo mi -"nule" u kavezu, kako se šifrirano nazivao Štab Vrhovne komande Armije RBiH. "Gost je unutra! Gost je unutra! "odgovarao je vojni policajac. Naravno, osim prisustva dr. Kasumagić u očevom kabinetu, i drugi razlozi uticali su da nas nekoliko u kabinetu tog jutra ipak preživimo. 26. 10. 1993. godine nisu imali hrabrosti niti prostora za jedno takvo "spektakularno" ubistvo, drugog čovjeka Armije. Povoljna prilika koju su čeklai nije im se ukazala, a kasnije je već bilo kasno. Dok se dešavala drama, gdje su se život i smrt dijelili linijom tanjom od konca, do nas stiže informacija da je Mušan Topalović Caco ubio devet pripadnika Vojne policije i MUP-a koji su pokušali da ga privedu i usput smijene s dužnosti komandanta 10. brdske brigade. Zgrozili smo se! Nisam mogao da vjerujem da se tako nešto dešava, da su pale mrtve glave. Jer sve do onoga momenta do kada nije otišao nijedan život, svi sukobi u gradu su se i nekako mogli podnositi. Zaista, nisam mislio da će iko, CACO, ÆELO, JUKA i ostali ikada ubiti nekoga sa naše strane. Ali desilo se... Na radiju slušamo imena poginulih... Šovšić Elvir, Hebib Admir, Miljanović Dragan, Humić Hamid, Mar-kešić Slaven, Bosiljčić Srđan, Kojić Kemal, Èamdžija Jasmin i Karšić Izet. Svi oni bili su izmasakrirani na ulazu zgrade u kojoj je Caco živio. Policijski izvještaji govorei da su tog dana u ubistvima skupa s Cacom učestvovali i Topalović Emir, Haračić Senad i Hodžić Armin. A kako su ubijeni? ZLOÈIN U ULICI 6. NOVEMBRA Sve je počelo kada je Hodžić Armin došao do kvadranta, gdje se nalazio između ostalih i ulaz Cace Topalovića, u kojem je vidjevši vojnika Odobašić Muhameda, istog ranio u nogu.

S pištoljem "Magnum 357" pridružuje mu se i sam Topalović, nakon čega zajedno odlaze do haustora u ulici 6. novembra br. 15 gdje zatiču policajce MUP-a i Armije BiH Markešić Slavena i Humić Hamida. Počinje krvavi pir.. Armin Hodžić puca u policajca Slavena Markešića, pogađajući ga u potkoljenicu, lijevu butinu i grudni koš, nakon čega Markešić umire. Hodžićev komandant, Caco iz "Magnuma 357" puca u Hamida Hu-mića, kojeg ubija pogađajući ga u grudni koš, lijevo koljeno i nadlakticu. Pokolj se nastavlja... Priključuje se još jedan Cacin vojnik, Senad Haračić, koji sa svojim komandantom ulazi u ulaz br. 15 u ul. 6. novembra, zatekavši tamo policajce Izeta Karšića i Jasmina Èamdžiju. Senad Haračić iz automatske puške "Hekler", a Caco iz pištolja pucaju na policajce pri čemu ih pogađaju u grudni koš, šake, slijepočnicu, stomak, nakon čega policajci umiru istog trena. Cacin brat Emir Topalović zvani Nane, je na terasi ispred svoga stana zarobio dvojicu policajaca-Admira Hebiba i Elvira Savšića. "Ko ste?! ", pitao ih je komandant CACO. Emir Nane Topalović ispalio je rafal na njih dvojicu bez prilike da bilo sta kažu, nakon čega su tako ranjeni, vojnici pali na tlo. Nane i Caco podigli su policajce Admira Hebiba i Elvira Savšića i potom ih preko terase, bacili na tlo dvorišta. Policajac Hebib pogođen u glavu, stražnjicu, grudni koš i nadkoljenicu umire. Konstatovano je da je imao polomljenu lobanju kao posljedicu bacanja s terase, dok je policajac Šavšić pogođen pet puta u grudi i nekoliko puta u rame i slijepočnicu, od čega je također umro na licu mjesta. 21 Prije nego ga je ubio, Caco je od policajca Hebiba uzeo pištolj "CZ 99", a njegov brat po ubistvu Senad Haračić od istog, ubijenog mladića pušku marke pumparica. "Provjerite podrum! ", naredio je Emir Nane Topalović, vojnicima 10. bbr Arminu Hodžiću i Senadu Haračiću, koji su izvršivši taj zadatak pronašli skrivenog policajca, prestravljenog Srdana Bosiljčića. Emir Topalović ga udara drškom od pištolja po glavi i tijelu nakon čega policajac pada, da bi mu pucnjima iz oružja u predio glave, grudi i leda smrtonosne udarce zadali Caco i Emir Topalović, skupa sa Armi-nom Hodžićem. Neviđeni horor, zločin kao iz najtmurnijih filmova nije se ni ovdje zaustavio. Pomućena krv Topalovića i njihovih pomagača koristeći civile Fikre-ta Azirija i Marina Cauševića, iznudili su predaju još dvojice policajaca-Kemala Kojića i Dragana Miljanovića koji su se, vidjevši šta se dogodilo s njihovim drugovima, skrili u garažu. Razoružan i prestravljen stajao je, ispred možda i najstrašnijeg komandanta Armije BiH, policajac Kemal Kojić, kada ga je Caco najprije udario pištoljem oborivši ga na zemlju, a zatim ga nožem koji mu je dodao njegov brat Nane Topalović, zaklao preko grla, da bi ga kada je pao na zemlju nekoliko puta ubo nožem u predjelu grudi i vilice, nakon čega je policajac Kojić bio već mrtav! U isto vrijeme Cacin pomagač Senad Haračić, pucajući iz pumparice u koljeno, obara policajca Dragana Miljanovića, kojeg je Caco Toplaović također odmah potom zaklao, te ga ubo dva puta u vrat i tri puta u grduni

koš. Izmasakriran i nepomičan Miljanović je ostao ležati u kvadrantu ulice 6. novembra. Tako je Mušan Topalović Caco sa svojim bratom Emirom i njihovim drugovima otpočeo "bal vamprira" na Bistriku. Ostali Cacini borci su se uključili u oružanu pobunu kako su je nazvali MUP i Uprava vojne bezbejdnosti. Komandant Trećeg bataljona 10. brdske brigade, Samir Seferović, predao se oko 13 sati tog 26. 10. 1993 godine, nakon više poziva putem radiostanice, s tim da je izdao naređenje snajperistima 10. bbr da sa predjela Èoline kape i "kazana" pucaju po vojnoj policiji i MUP-ovcima. Kajanija Adem, ostao je uz svoga komandanta Cacu sve do 20 sati kada se predao, iako je do tog vremena držao borbeni položaj u neposrednoj blizini ulaza Cace Topalovića. Omer Tendžo držao je kao taoce 20 civila u komandi na Bistriku, ali se nakon više poziva zamjenika komandanta Prvog korpusa Ismeta Da-hića, naposlijetku odazvao pozivu na predaju. Tako su pokušali pomoći Caci Topaloviću na razne načine i Safet Smajlović koji se pokušao sa 25 vojnika Cacine jurišne čete probiti do kvadranta zgrade gdje se nalazio njihov, ukazom Alije Izetbegovića smijenjeni komandant, ali osim šestorici, ostalima to nije pošlo za rukom. Za komadanta Cacu su pokušali nešto učiniti i njegovi vojnici Ramiz Avduli, Samir Sejdić, Mensur Ramić, Adil Vrabac, Esad Karić i Hamdo Hubijer... Agonija se nastavila... Informacije sustižu jedna drugu. U istoj zgradi u kojoj se nalazio kabinet Sefera Halilovića, ali na drugome spratu nalazila se i kancelarija zamjenika komandanta Armije BiH, Jovana Divjaka, s kojim sam se često posljednjih mjeseci susretao, upravo na toj relaciji. Jovo je uvijek prema meni imao drugarski odnos, kao i sa mojim ocem. I tada, kao i sada kada se sretnemo srdačno se pozdravimo i ispričamo. Negdje početkom 2005. godine smo se susreli kod Akademije umjetnosti, kada mi je rekao da me je pomenuo u svojoj knjizi. Bilo mi je drago. A radi se zapravo o neobičnoj priči... Uvijek sam od naših boraca i komandanata slušao kako je Jovo dobar čovjek i da ga treba čuvati, ali da nije nešto presudno bitan kada je u pitanju borba protiv četnika i ustaša. To mi se toliko uvrtilo u glavu da sam ja jedne prilike kada smo on, moj otac i ja sjedili kod Sefera u kancelariji, Jovi rekao : "A Boga ti Jovo sta ćeš ti nama??Bolje je brate da te zamjenimo za jedan tenk, imat ćemo više koristi! " Eto to je detalj koji je on u svojoj knjizi uzeo kao primjer da se na njega nikada nije ozbiljno računalo u Armiji RBiH, jer su ga i djeca prozivala °ko njegove uloge u ratu, što je slikovito ovim opisao. Da se vratim na 26. 10. 1993.

22 23

DIVJAK "UNUTRAŠNJI NEPRIJATELJ" Odšetah se prema Divjaku tog dana, ali se gotovo sudarismo na stepeništu SVK-a. Užurbano prođe pored mene, što inače nije bio njegov običaj i veoma uplašenog lica me upita: ", Gdje ti je otac??" "U kabinetu. ", rekoh. "Cuvjate se! "reče Jovo, čije riječi odzvoniše hodnikom. Jovan Divjak je početkom maja mjeseca 1993. godine podnio ostavku na mjesto zamjenika načelnika SVK Armije BiH, i to upravo radi Mušana Topalovića CACE čiji su vojnici teško ranili njegovog sina Želimira u ulici Maršala Tita. 27. 5. 1993. Divjak se obratio Aliji Izetbegoviću, žaleći se da ne zna ništa o dešavanjima kada su u pitanju operacije deblokade Sarajeva i oslobađanja teritorije BiH. "Zar meni nije mjesto pored Vas, da sa mnom obilazite slobodnu teritoriju, a ne s nekim jasminom Jaganjcem ili Arminom Pobarom?!" pisao je između ostalog. Izrevoltiran i povrijeđen, Divjak je na kraju tog pisma, sarkastično sugerisao predsjedniku Izetbegoviću da ga iz Štaba vrhovne komande pre-komanduje u 10. brdsku brigadu pod komandom Mušana Topalovića Cace. "A kada Vam jave da sam ubijen za 10-15 dana, zato što sam pokušao da pobjegnem na četničku stranu, molim Vas da im ne vjerujete, jer ja sam i srcem i dušom za BiH! " Ovdje ću napomenuti, da postoje dvije verzije priče ranjavanja njegova sina. Prva je Jovina, po kojoj su Caini vojnici pucali u Želimira Divjaka jer je Srbin, a druga je verzija boraca i Vehbije Karića -Amidže koju je on tada ispričao i na televiziji, što mu je Divjak zamjerio. U maju mjesecu 1993. godine bila je ona čuvena akcija na Trebeviću kada je veliki broj naših boraca izginuo na Vidikovcu, u trećem pokušaju zauzimanja te tačke. Problem koji se non-stop ponavljao kada je ova akcija bila u pitanju, Djo je što komandant brigade Mujo Zulić je uporno odbijao stručnu pomoć Armije BiH, tvrdeći da on sam može voditi 2. 500 ljudi! Njegovo sklanjane iz Armije bilo je neminovno, ali ga njegovi najbliži saradnici jednostavno nisu dali. To je samo jedna sličica o neposluhu i autonomiji komandanata iz Starog grada u Sarajevu, koje je ionako uzelo sebi previše za pravo u petljanju vođenja i suviše ozbiljnih stvari kao što su rat i država. Međutim, dio koji je vezan za Divjakova sina je taj, da se ostatak preživjelih boraca koji se vraćao s padina Trebevića, utučen radi pogibije svojih saboraca i drugova kretao ulicom Maršala Tita, gdje je ispred express restorana sjedio Jovin sin koji im je u tome trenutku pokazao je tri prsta! Borce je to izrevoltiralo i neko od njih je sasuo rafal u Divjaka mlađeg. Kada govorim o generalu Divjaku uvijek mi stoji u glavi jedna stvar: on nikada za vrijeme rata nije uz sebe nosio oružje, niti je ikada pucao u ratu iz bilo kakvog oružja, iako je bio zamjenik načelnika Glavnog štaba Armije. U jednom prisluškivanom razgovoru februara mjeseca 1993. godine Jusuf Juka Prazina je to rekao Seferu Haliloviću: "A reci ti meni Sefere, zašto Jovo ne nosi oružje i ne puca ni na koga?! Daj evo nek stane pored topa, nek opali i da ga snimimo! " predlagao je dalje Prazina.

Divjak nije volio Juku, i kada je izbio sukob između Sefera i Prazine, Divjak je otvoreno podržao Halilovića. Logično. Kakav dilentatizam je vladao u najtežim danima po Republiku BiH govori detalj da je krajem 1992. godine održan sastanak na najvišem državnom nivou gdje su upravo neki "strarogradski mislioci" predložili đa se za komandanta Armije umjesto Sefera postavi Juka Prazina. Samo jedan glas prevagnuo je da Sefer ostane na čelu Armije. "Taman ste ko i on! Vama i treba Prazina da bude reprezent! "rekao je Sefer nakon sastanka o kojem je informisan po njegovom završetku. Danas 26. oktobra Divjak kao da je zasjao što je napokon krenula hajka na Cacu, na kojeg su se do tada svi redom žalili kao na neposlušnog, samovoljnog i razuzadnog komandanta, za šta je Divjak, pored ostalih, miao i lične razloge. Pošteno je kazati da je Mušan Topalović CACO, bio komandant brigade koja je čuvala gotovo neodbranjive linije grada Sarajeva, na padinama Trebevića.

24 ?.S Ljudi su ga slušali, slijedili, i on je jednostavno bio čovjek sa dvije priče. Caco Topalović je nakon ranjavanja nitroglicerinskom puškom, izgubio razum i moć rasuđivanja, i njegovu su hrabrost i smjelost okrenuli prema zločinu "zaštitnici "viših interesa". U njemu su bila dva čovjeka, dvije biografije, dvije priče, i sudbina je htjela da Caco bude i dva puta sahranjen. Prvi puta kada je ubijen, sahranjen je kao NN, izdajnik, ubica.. Drugi puta, nekoliko godina kasnije, preko 25. 000 ljudi odnijelo ga je na rukama u vječnost kao heroja grada Sarajeva. Na dženazi su mu svi prisutni kao što je i običaj halalili. I Æelo Delalić i Bakir Izetbegović su mu halalili... A da li je on njima? Da komandant CACO ima specijalne veze sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i njegovim sinom Bakirom bila je opšte poznata stvar. U prisluškivanom razgovoru koji vode komandant Prvog korpusa Mus-tafa Hajrulahović Talijan i Sefer, Talijan se žali kako ga je "Predsjednik opet zvao da potharnjuje Cacu... ", misleći pritom da mu se da bolji status kada je u pitanjju oružije i oprema! To se desilo maja mjeseca 1993 godine i na CD-u DRŽAVNA TAJNA nalazi se dio te konverzacije. Treba reći da je Ministar Unutrašnjih poslova Bakir Alispahić dolazeći na funkciju 8. 6. 1993. godine, u svoje najveće uspjehe ubrajao i to što je obezbjedio da "Caco ne može ući kod Predsjednika kad god hoće", kako je pisao. Na osnovu izjava vojnika koji su kasnije uhapšeni u akciji Trebević 2, utvrđeno je da su komandu na Bistriku posjećivali i Bisera Turković koja je jedne prilike donijela 200. 000 maraka, te reis ul ulema Mustafa ef. Cerić zbog kojeg su jedne noći u 23 sata navečer morali svi vojnici istrčati kako bi se postorjili ispred komande i davali

tekbire, dok je reis prolazio pred strojem. Èiji su emisari Turkovićka i Cerić bili, mislim, suvišno je govoriti. No vratimo se Divjaku. Fikret Muslimović, načelnik Uprave bezbjednosti Armije BiH, kao. odgovor na Divjakovo pismo, piše 31. 5. 1993 predsjedniku Izetbegoviću i komandantu Armije BiH Haliloviću: "U cjelini Jovan Divjak se ponaša opstruktivno i nezaintereso-vano za uspjehe naših jedinica... Divjak Jovan je za saradnike svogđ kabineta angažovao saradnike isključivo srpske nacionalnosti. Za svoga pratioca uzeo je svoga sina, dok je njegova sekretarica Pavlo-vić Branka inače i njegova ljubavnica. Obradovič Srđan, Divjakov drugi pratilac, je na stranu Armije BiH prešao sa naselja Grbavica tek u julu 1992. godine gdje je učestvovao u četničkoj vojsci! .. I pored svega smatramo da bi radi političkih razloga trebalo zadržati Jovana Divjaka na sadašnjoj dužnosti! Muslimović je bio KOS-ov šef za BiH koji je proganjao "muslimanske nacionaliste", a onda je stavio kravatu i postao najveći islamski ideolog u Armiji RBiH. Izetbegović je pola familije poslao u Zagreb, pola u Tursku, a dio porodice mu je bio pola godine u Republici Srpskoj na Grbavici i nikome nije ništa falilo. Takva činjenica sigurno ne svjedoči o patriotizmu, već stoji kao potvrda "međusobnog razumijevanja vođa zaraćenih strana". General Divjak i nejgov sin, rat su proveli u Sarajevu! Kada je riječ o Divjaku i njegovom statusu u Armiji, priča o njegovom guranju u stranu se nastavila sve do onoga dana kada je i penzionisan. Divjak je za vrijeme Seferovog komandovanja, kao i general Siber uostalom, imao svoju ulogu u Armiji, svoje mjesto i svoje zadatke. O tome svjedoče Divjakovi izvještaji sa terena iz kojih se vidi da je obavljao veoma suptilne poslove za Armiju RBiH. Kasnije su obojica postali samo maska, šarena laza onima koji pone-kada navrate u Sarajevo. Lijepa slika za televizijske ekrane za priču o multietničkoj Armiji. Siber je napustio Armiju RBiH i uputio se u diplomatske vode. Međutim, Divjakov status je postajao sve marginalniji. Tako je 5. 7. 1994 godine napisao pismo Rasimu Deliću u kojem je iznio svu gorčinu svog statusa: "... S obzirom na činejnicu da za proteklih 13 meseci niste našli I za shodno da razgovarate sa svojim zamenikomjna nečiju žalost barem formalno još sam sa tim zvanjem), osečam za potrebno da Vam uputim još jedno pismo. Naime na pismo koje sam Vam uputio augusta 1993. godine niste našli za shodno da odgovorite kako je to običaj u civilizovanom svetu. Pa ni tada kada sam Vam čestitao rođendan. Gospodine komandante, želim da znate moje mišljenje u vezi sa statusom Jovana Divjaka. Nisam četnik, nisam izdajnik, nisam poltron!

1A 2č

Jedino mi je opredeljenje učešće u borbi za slobodnu Bosnu i Hercegovinu i niko mi to pravo ne može da uskrati. Ponuđena penzija je uvreda! ". Tako je Divjak opisao svoj status u Armiji koja mu više nije vjerovala, jer je ona ideološki prestala biti multietnička i bosanska, a postala jednopartijska i poslušnička. General Divjak nije dobio odgovr. Rasim Delić, komandant Armije, je nekoliko mjeseci kasnije, tačnije 30. 12. 1994. godine, pisao Aliji Izetbegoviću uputivši mu svoje prijedloge- kako bi to Armija trebala izgledati i ko bi na kojoj funkciji trebao biti: "Gospodine Predsjedniče. Prijedlog koji Vam šaljem je proizvod ličnog razmišljanja i opšteg konsultovanja sa pojedinim starješinama, pripadnicima Armije. Zamjenik komandanta-General Jovan Divjak-ako ćemo nastaviti sa istom politikom on bi "znao" i "radio" koliko i sada. U Ministarstvu odbrane bi ostali, nama u GŠ ne bi pomogli više bi odmogli: general Arif Pašalić general Mebo Karišik general Zićro Suljević general Bisić Munib Fetahagić Mubaerm - šta s njim? Trebalo bi penzionisati: general Jovan Divjak-da li je zrelo politički? general Stjepan Siber-povući ga iz Ciriha i penzionisati brigadir Ivan Brigić-ako ga penzionišemo ne bi bilo nijednog Hrvata u GS general Rifat Bilajac general Sefer Halilović general Zićro Suljević ... " Ovo je bilo Delićevo promišljanje o ustrojstvu vodećih funkcija u Ar-j miji BiH krajem 1994. godine. Vratimo se oktobru 1993. godine i bratoubilačkom sukobu u centru 28 I Sarajeva... Veze između zaraćenih komandi i silnih posrednika što privatnih, što službenih su došle do usijanja. Svi su tražili rješenje, ali oni koji su se toga dana upinjali da bilo šta riješe bez sukoba, nisu imali stvarnu moć. Onaj tj. oni koji su konce tog krvavog oktobra držali u svojim rukama, pustili su da se sukobi nastave punom žestinom.. U 9 sati i 5 minuta Sefer Halilović nazvao je Rasima Delića, želeći se upoznati sa dešavanjima u gradu, kao i s razlogom postavljanja policajaca ispred vrata njegovog kabineta koji su ga praktično stavili u izolaciju. Sekretarica Rasima Delića obavjestila je Halilovića da "komandant nije tu, ali da će se javiti čim dođe". A onda je pozvao načelnika Uprave bezbjednosti Armije BiH Jusufa Jašarevića. Bilo je 9 sati i 7 minuta: Sefer: Kako si Jusufe? Jašarević: E dobro sam načelnice, kako ste Vi? Sefer: Ja da te pitam šta će ova policija meni ispred vrata i po cijelom štabu?Ima ih 5-6, a vidim ima i ovih iz MUP-a??! ! Jesam li ja to uhapšen ili???

Jašarević: Ne, ne, ne, ne... Taman posla gospodine načelnice!!!! Ne, ni govora! ! ! Ja im jesam naredio da budu tu, ali radi Vaše lične sigurnosti, znate, vidite ovo po gradu... Sefer: Sto se obezbjeđettja tiče, ja imam svoje ove, a druga stvar zabranili ste mome osoblju da ulazi i izlazi napolje ili unutra. Mislim ovo je... Jašarević: Načelnice, strpite se samo malo da akcija bude gotova i... I mislim tu sam ako bilo šta treba, stojim Vam na raspolaganju!!! Ti momci su radi Vaše sigurnosti, samo dok ovo se završi. Sefer: Dobro Jusufe. Ako misliš da ja nešto mogu pomoći oko ovoga... Jašarević: Ma nema sa njima razgovora. Mislim Caco je ubio ljude gore i... Sefer: Jasno, jasno. Monstrum! Ali treba riještiti gdje se može razgovorom. Mislim ovo je trebalo riještiti svakako samo metoda je.. Znaš moglo se to pohapsiti na nekom sastanku i gotovo. Ovako padoše glave! ! Jašarević: Eh, šta ćete načelnice. Ja sam tu! Ako treba zovnite me! Sefer. Važi Jusufe, čujemo se. Jašarević: Prijatno Vam! Događaji u kabinetu Sefera Halilovića su se odvijali kao na filmskoj traci. U 9 sati i 50 minuta Sefera Halilovića pozvao je njegov saborac iz vremena Patriotske lige, sada čovjek zadužen za kontrolu finansi-ja Armije BiH, Safet Baltić: Safet: Šta ovo šefe ne daju nikome da makne tamo kod tebe?? Sefer: Kažu kao iz mjera bezbjednosti. Safet: Da, vidim i vojna policija i MUP-ovci su tamo. Sefer: Aha.. Safet: A ne znam da tebi nešto ne spremaju jebem im mater više?! Sefer: Ne znam! Safet: Ako šta treba... Sefer: Važi. Èujemo se. Svi relevantni učesnici'Trebevića 2" tog dana su bili konspirativni kao i svih ostalih dana dok su pripremali akciju "suzbijanja kriminala". Da je ova akcija kao najbrutalnija do sada i sa najviše žrtava, imala svoju političku pozadinu svjedoče mnogi dokumenti, te prisluškivani razgovori. Sukob Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića samo je kulminirao 26. 10. 1993. godine, a zapravo je počeo puno ranije. Tu se nije radilo o personalnom sukobu, već o dvije frakcije, dvije poltike i dva viđenja ustrojstva RBiH. SEFER "ŠIFRA 02" Prvi konkretni potezi predsjednika Izetbegovića usmjereni protiv komandanta Armije BiH Halilovića, desili su se malo prije 8. 6. 1993. godine kada je Halilović uklonjen sa pozicije prvog oficira Armije RBiH. Od strane najbližih Halilovićevih saradnika, Fahre Radončića i Sadi-ke Omerbegović, predsjednik Alija Izetbegović "filovan" je informacijama kako prvi čovjek vojne sile u BiH, Halilović, zapravo sve radi da bi pripremio teren za državni udar s ciljem rušenja Izetbegovića. Još jedan čovjek bio je jako blizak Seferu Haliloviću. Mido Aljić, šef obezbedenja, i brat komandanta jedinice "Delta"koji se, nakon Seferove smjene, i nakon obavljenog razgovora s Bakirom i Alijom Izetbegovićem povukao iz Seferovog okruženja, i dobio mjesto vojnog atašea u Albaniji. Postoji plan koji je sačinjen odmah po dolasku na funkciju Delića i Alispahića i koji je bio svojevrsni uvod u 26. -ti oktobar.

Dana 12. 6. 1993 godine održan je sastanak kojem su prisustvovali Enver Mujezinović, Jozo Jozić i Fikret Muslimović zaduženi da naprave plan, po naređenju Alispahića, Delića te ministra odbrane Muniba Bisića. Plan je sačinjavao četrnaest tačaka, u kojima ću citirati samo Održati sastanak sa predsjednicima Okružnog vojnog suda i Okružnog vojnog tužilaštva Sarajevo radi dogovora u vezi sa utvrđi vanjem pritvora u trajajanju od 30 dana po odnosu krivične prijave koja je pripremljena protiv Delalić Ramiza. Nosioci zadatka-Jozo Jozić, Bisić Munib i Muslimović Fikret Nakon toga predstavnik MUP-a RBiH u Upravi bezbjednosti SVK će sačiniti plan hapšenja Delalić Ramiza težišno u odnosu na mjere obezbedenja državnih institucija i rasporeda ŠVK-a u Sarajevu Nakon hapšenja i određivanja pritvora iz nadležnosti suda a na bazi operativne dokumentacije kojom raspolaže MUP i Uprava bezbjednosti SVK preduzeti mjere da se podaci iz takve dokumenta cije pretoče u odgovarajuću dokaznu dokumentaciju čime bi se stva rali uslovi za potpunije krivično pravnog tretiranja Delalić Ramiza U odnosu jedinicu pod nazivom "Delta" čiji je komandni kadar pod neposrednim uticajem lica koji ih mogu izmanipulisati i angažovati protiv državnih i političkih faktora RBiH Sa komandnim sastavom te jedinice obaviće razgovor ministar unutrašnjih polsova gospodin Bakir Alispahić i šef kabineta predsjednika RBiH gospodin Bakir Izetbegović, u vezi čega će pripremu izvršiti gospodin Ugljen Nedžad Gospodin Ugljen Nedžad i gospodin Alibabić Munir će obaviti ragovor sa Aljić Midom i razrješiti njegov status ponudom radnog mjesta u MUP-u. U odnosu na Mušana Topalovića zvanog Caco, komandanta 10 brdske brigade, nosioca mnogih kriminalnih radnji u gradu Sarajevu sa težim političkim posljedicama zbog zlostavljanja građana hapšenjem istih na ulicama Sarajeva: Realizovati započete aktivnosti na stvaranju uslova da naibu reis, gospodin Mustafa Cerić obavi razgovor sa Topalovićem i da svojim autoritetom odvrati istog od štetnih postupaka Na bazi efekata svih ovih mjera Topalovića dovesti u kontakt sa komandantom SVK gospodinom Delićem i stvarati klimu u kojoj će Toplaović poštovati princip jednostarješinstva i subordinacije "l vojsci Identifikovati pogodnu ličnost među Ijekarima koji bi uticali, na Topalovića da se odluči na Ijekarski tretman i distanciranje od komandne dužnosti U odnosu na jedinicu kojom komanduje Zuka na Igmanu prm duzeti mjere da se ona sa nivoa SVK operativno-taktički upotrijebi na način koji će primorati komandni sastav te jedinice da poštuje rukovođenje i komandovanje sa nivoa komande 4. korpusa. Plan odobrio Bakir Alispahić par dana prije odobrenja ovog plana 9. 6. 1993 Alispahić je ponovo naredio da se Halilović prati, prisluškuje, uhodi, iako je sve to i ranije već radio njegov predhodnik Pušina tj. njegov potčinjeni, tadašnji šef SDB-a Munir Alibabić.

Teren je, već bio pripremljen. Na osnovu Alibabićevog prisluškivanja nastale su konstrukcije. Oni koji su ga nasljedili sačinili su plan, jer su ispred sebe imali gotovu konstrukciju. A ona bila sljedeća. Halilović je šef Caci, Æeli, Zuki, jedinici Delta, Hakaloviću, Šariću i nekim drugim komandantima uz pomoć kojih će izvršiti državni udar. Alibabić, Mujezinović i Muslimović su to podastrli Alispahiću i Deliću koji su to objeručke prihvatili, pa je tako između stotina silnih dokumenta na tu temu, nastao i ovaj kratki plan. Plan je nastao u vremenu kada nije bilo nikakvih pobuna, sukoba, tenzija... Ako su Delalića namjeravali hapsiti, kao što piše u planu, i ako su za to imali dokumentaciju, onda se postavlja pitanje zašto to nisu i uradili? Pitanje, zašto mu nisu sudili barem 26. 10 1993. kada se predao? Dokumentacija je postojala, argumenti neoborivi, ali je Delalić u međuvremenu postao dio saradničke mreže Službe državne bezbjednosti! Rijetki su kriminalci na svijetu koji u svom dosijeu imaju ubistva, prevare, otimanja, iznuđivanja, ranjavanja, zločin protiv civilnog stanovništva, a koji slobodno šetaju gradom. To mogu samo oni koji rade za Državnu bezbjednost koja pokriva njihov kriminal sve dok ih ne potroši. Tada ih, ili ubiju, pa to prikažu kao mafijaški obračun ili ih doživotno pošalju u zatvor iz kojeg, nakon, nekog vremena počnu da pričaju narodu šta su oni zapravo radili, i za koga. Obično, tada već bude kasno za "istinu". Svjedoci se u neugodnim poslovima uvijek i obavezno uklanjaju! Najbolji primjeri za to je između ostalih i Caco. Glavnu riječ u diskreditaciji Sefera Halilovića i njegovih najhitnijih saradnika kao što su komandanti Kerim Lučarević, Hasan Hakalović i drugi vodili su bezbjednjaci Enver Mujezinović, Ugljen Nedžad, Bakir Alispahić i brojni operativci. Primjer za to je, da je Nedžad Ugljen, onda kada je Sefer saslušavan na informativnim razgovorima u SDB-u, svaki dan dolazio u kancelariju gospodina Safeta Baltića, koji je vodio finansijske poslove u Glavnom otabu Armije, s ciljem da iznudi iskaz od Baltića da je Sefer trošio pare kako je htio i bez ikakvog reda, što je naravno Baltić odbio, pružajući mu na uvid dokumentaciju koju je posjedovao. "To je trajalo punih destak dana", rekao je puno kasnije Safet Baltić. Ugljen je previdio jednu veoma ozbiljnu činjenicu u vezi sa Baltićem a to je da se radi o čovjeku koji se boji Boga, što znači onog a ne ovog svijeta! Enver Mujezinović je išao dotle da je pokušajo vrbovati zamjenika načelnika Glavnog štaba, generala Divjaka, na saradnju radi davanja informacija kontra Sef era. Divjak je o tome svaki put informisao Halilovića, jer je želio da ga upozna o nekoreknostima koje se provode prema njemu od strane aparata koji bi zapravo, trebao da ga štiti. Međutim general Divjak nije znao da je Služba vojne bezbjedosti i njega cijelo vrijeme pratila i prisluškivala, pa išla čak i dotle da je i njegove kućne prijatelje vrbovala za saradnike koji će ga cinkariti. To potkrijepljuje izvještaj koji je bezbjednjak Prvog korpusa Saćir Ar-nautović, poslao svome šefu Muslimoviću 7. 6. 1993 godine, u kome između ostalog piše: Dana 6. 6. 1993 godine obavili smo informativni razgovor sa izvorom, licem koje je kućni prijatelj porodice DIVJAK. U ovom razgovoru izvor je iznio sljedeća saznanja vezana za trenutno razmišljanje JOVANA DIVJAKA. JOVAN je prema tvrdnji izvora sve više nezadovoljan odno

som prema njemu u ŠVK. Cijeni da se sužava krug ljudi koji žele kontaktirati sa njim, da su kontakti sve više isforsirani i kurtoazni dok je sve manje ljudskog u njima. U daljem razgovoru izvor je iznio da Jovan niti u jednom tre- I nutku nije djelovao kao lice koje se pokolebalo zbg svog položaja i stavova, ali da u pogledu opšte situacije djeluje dosta pesimistično. Inače kako iznosi izvor JOVAN veliki dio radnog vremena provodi u rješavanju privatnih problema lica srpske nacionalnosti... . Izovr je pouzdano lice, dosadašnji prezentirani podaci su u ve-I likoj mjeri slučajeva bili potpuno tačni, te i ove cijenimo kao takve- I - IZVOR JE INSTRUISAN NA DALJI OPERATIVNI RAD. NAÈELNIK Saćir Arnautović Šaćir Arnautović je 19. 6. 1993 godine napisao šefu Vojne bez-bjednost Armije BiH, da je Jovan Divjak posjetio komandu 2. viteške brigade iznenada i tražio da obiđe linije odbrane. U izvještaju pored ostalog piše: "Odvođenje Divjaka na osmatračko mjesto je spriječeno legin-diranjem da su u toku aktivna artiljerijska dejstva na područiju kojim se dolazi do IKM 2. viteške brigade" Nije li tužan ovakav odnos prema čovjeku koji je zvanično bio drugi čovjek Armije i nakon reorganizacije 8. juna 1993 godine. Divjaku se nije vjerovalo, nije ga se uvažavalo, pratilo ga se i operativno pokrivalo. Konstrukcije tajnih službi, vojne i državne, bile su nevjerovatne, a broj lica koji su pratili, uhodili i prisluškivali, ogroman. Ono što se desilo 2/3 jula 1993. godine, ta takozvana oružana pobuna, bila je samo iscenirana igra SDB-a da bi dobili što realniju sliku sa kolikim snagama raspolažu "pobunjeni" komandanti. Bolje rečeno, bila je to generalna proba za 26. 10. 1993, akciju "Tre-bević 2" kada su se trebali riješiti svih oponenata, neugodnih svjedoka i loših saradnika. Međutim, Mujezinović, Ugljen i Alispahić, naravno, uz vojne bezbje-dnjake Jašarevića i Muslimovića su taj događaj koji su oni osmislili i režirali, samo kroz dokumentaciju privezali za Sefera i sa tim, otišli kod Ize-tbegovića. Mujezinović je tada rekao: "Sefer hoće vlast! Ovo je bila proba za državni udar koji će se desiti brzo. On je KOS-ov čovjek! " On je tada na stol Izetbegoviću stavio KOS-ov saradnički karton na kome su bili ispisani podatci Sefera Halilovića, a na kojem nije bilo niti pečata, niti Seferovog potpisa i to je kao trebao biti krunski dokaz da je Sefer neprijatelj zemlje i voda pučista! Izetbegović je u to povjerovao, a samo pet dana nakon toga, pokušan je atentat na moga oca u kome su smrtno stradali moja majka Mediha i njen brat, moj daidža Edin. Taj atentat s tragičnim posljedicama direktan je proizvod Mujezinoviceve i Ugljenove montaže o navodnoj Seferovoj namjeri da Aliju ukloni s vlasti. Žalosno, da je Alija vjerovao ljudima koji su sve vrijeme, radili protiv BlH i onima koji su u naše redove stupili početkom rata. 15 Nisu Mujezinović i Ugljen organizovali Patriotsku ligu, nego Sefer, Lučarević, Mirsad Èaušević i ostali njihovi saborci i saradnici.

Nije Mujezinović bio na Žuči, Trebeviću, Igmanu, Mostaru, Stupu, Pofalićkoj bici, drugoga maja na Skenderiji i na silnim drugim ratištima gdje se pokazuje patriotizam, već su tamo bili upravo oni ljudi protiv kojih su oni pisali službene zabilješke i izmišljali dosijee iz svojih udobnih kancelarija. Kada se dogodio atentat na Seferovu porodicu, 7. 7. 1993. , negdje oko 22 sata navečer u kancelraiju dođe i Alija. Sefer mu je dozvolio da uđe u njegov kabinet sa svojim pratiocem, čudno posmatrajući Predsjednika radi takvoga gesta. U kabinetu su netom prije sjedili i Mustafa Hajrulahović Talijan, i još neki ljudi kojih se tačno ne sjećam. "Ako će on stajati ovdje, onda ja i ti nemamo o čemu da pričamo! "obrati se Sefer Aliji na početku. U tom momentu, Izetbegović se okrenu i mahnu svom pratiocu koji je potom napustio kancelariju, a razgovr se nakon kraće šutnje nastavio. Gdje su djeca, ko je živ a ko mrtav, raspituje se predsjednik na početku, a onda kao da okrene priču u skroz nekom drugom toku reče : "Vidiš bolan da moramo rat zaustaviti. Izginu nam narod! " Nakon kraće stanke Sefer reče: "Sto se mene tiče, ovo je meni trinaesta džennaza u bližoj familiji. Ako ti se zaustavlja rat, ti ga zaustavi. Ja ti u tome više nisam ni formalna smetnja Alija! Evo šta mi je ostalo.. ", reče Sefer pokazujući rukom na mene, koji sam sjedio u jednoj od kabinetskih fotelja. "Jeste narod gine! ! ! Ali gine ova sirotinja, a tvoji su u Zegrebu i Turskoj! ! ! Ti rat ne možeš zaustaviti, jer ga nisi ni počeo! " Ubrzo nakon toga, Izetbegović je ustao i napustio kabinet. Bilo je sasvim jasno da njih dvojica nemaju o čemu razgovarati. Sedmim julom ćemo se detaljnije baviti nešto kasnije. Vratimo se na "pobunu" od 2/3 juli 1993. godine. Delalića su, kako rekosmo, ljudi iz državne bezbjednosti vrbovali da u sukob uvuče Cacu Topalovića kako bi ga ovi lakše eliminisali, a da se prema Seferu Haliloviću ponaša kao da mu je ovaj šef. Delalić je, naravno, slijepo slušao bezbjednjake koji su mu zauzvrat obećali aboliciju za mnogobrojna kriminalna djela. Mujezinović i Ugljen su zajedno sa Jašarevićem odlično snimili profi Delalića, kao saradnika i poslušnika. U Haaškoj sudnici, maja mjeseca 2005. godine, čak je i sam Ramiz pelalić priznao da je radio za tajnu službu. Medu "krunske" dokaze protiv Halilovića ubrajaju se i oni, dostavljeni od strane najbližih saradnika Sefera Halilovića, Radončića i Omer-begovićke, koji su svoga šefa urušavali kod predsjednika Izetbegovića i SDB-a. Radončić je čak naredio da se štampaju i press materijali sa Halilovi-ćevim likom, posteri, bedževi, letci i drugi propagandni materijali. "Znate li vi da je Sefer oblijepljen kao u doba izborne kampanje diljem BiH! ? "govorio je Mustafa ef. Cerić, predsjedniku Izetbegoviću kada je dolazio u Sarajevo. U principu, svi oni koji su nazivani "Seferovim" kadrovima, ustvari su odavno bili pod kontrolom bezbjednjaka. Već od ferbuara mjeseca 1993. godine Sarajevom je kružila priča, da je Ramiz Delalić Æelo, zapravo, usko rodbinski vezan sa Seferom, što naravno nije tačno! Državna i vojna bezbjednost ukazivali su predsjedniku Izetbegoviću da je "Sefer vrbovao i CACU za sebe i svoje planove uklanjanja Izetbegovića. "

Ipak o odnosu Sefera i Cace govore najbolje Cacini vojnici Tuzović, Haračić u svojim izjavama. Oni su rekli da Caco nije podnosio Sefera a Tuzović je u svojoj izjavi datoj SDB-u, rekao da je Caco, komandanta Sefera nazivao "smrdo". Kriminalac, koji je početkom agresije na BiH uspio staviti pod svoju komandu najviše ljudi u Sarajevu, Jusuf Juka Prazina, postao je pripadnik HVO-a. 12. 2. 1993. obavio je razgovor sa svojom sestrom Vasvijom, osobom koja se nalazila u komandi njegove nekadašnje jedinice, u glavnom gradu BiH. Ovaj razgovor Prazine sa svojom sestrom, jedna je od ilustracija da su bezbjednjaci sve znali, ali su gledali kako, kada i protiv koga šta iskoristiti. Iz ovoga razgovora, najbolje se vidi odnos mafije prema Haliloviću! Juka: Caco mije dao podršku u sukobu sa Seferom. Rek'o im je to i u korpusu dole! Eeee, rek'o sam ja Caci da dođe kod mene u Mostar, dat ću mu ja sve što mu treba od oružja do opreme. Ako ne može izdržati u Sarajevu neka dođe kod mene. Vasvija: Znaš bolan da je Ramiz Æelo sin od Seferove sestre! Ali 37 Jusuf JUKA Prazina, prijeratni kriminalac, komandant raje sarajevskih bulevara, otpadnik Armije BiH i na posljetku, komandant jurišnika Tute Naletilića u Mostaru, imao je veliku šansu na početku rata, ali ne toliko i pameti, da iz ovog najtežeg perioda za sve nas koji smo ovdje bili, izađe kao heroj, junak sirotinje Nedžarića, Alipašinog polja i drugih dijelova Sarajeva. 1992 godina bila je kao stvorena za njega. Imao je veliku ratnu jedinicu, bio popularan u gradu, slikao se, davao intervjue, držao govore i postavljao ultimatume svima redom- od šefa države, preko komandanta vojske, pa sve do najnižih organa vlasti u Sarajevu. O Juki Prazini, ja lično, nisam znao mnogo početkom agresije na BiH. Sticajem okolnosti, naša porodica počela je da živi na Alipašinom polju, jer nismo imali svoj stan, koji moj otac nije želio da nam dodijeli (iako je bio komandant Armije), jer nije bio usvojen zakon o napuštenim vojnim stanovima. Tako smo prvu ratnu godinu proveli kod raznorazne rodbine i prijatelja, promjenivši šest mjesta stanovanja. U tim sarajevskim putešestvijama, desilo se i da u dva navrata po nekoliko mjeseci stanujemo na Alipašinom polju, glavnoj bazi-naselju Ju-ke Prazine. Prva naša adresa bila je Trg Solidarnosti, a druga Ive Andrića br. 3. U čitavom je naselju svaka radnja bila opljačkana, svaki granap, ma-gacin, prodavnice odjeće, obuće.. Na kraju kada se više nije imalo šta obiti i ukrasti, onda su obijali trafike, pržionice kafe, mali magacin toalet papira, kao i radnju za izradu ključeva. Tu smo živjeli pod lažnim identitetom, uzevši prezime moje nane. Za to vrijeme otac nas je posjetio svega nekoliko puta i to uvijek u noćnim satima, da ne bi ugrozio našu sigurnost, u jazbini Jusuf a Prazine. Poznato je da Juka nije volio Sefera. ćelo te isto podržava i rekao je da te voh aumt ??* " luka- Možete li vi dole nekako da se skupite t da skinete Seera???Treba šaubTsad će on opet na pregovore. Nije došao na Igman čekah smo ga! Vasvija: E znaš šta kaže Æelo lsmetf? luka: Šta?? " . ....

Vasvija: Kaže da će pucati u Sefera. Hoće da ga ubije! Juka: Ubit ću ga ja kad tad!!! Èuvaju ga ha?? Vasvija: Jašta! 39 CIJELA ISTINA O JUKI 30. 6. 1992 godine, operativac Vojne bezbjednosti našao se u kaf-feeu "Bokačo" u kojem je tada sjedio i držao govor Juka Prazina. 5. 7. 1992 o ovome Jukinom govoru ovaj operativac je napravio službenu zabilješku u kojoj je između ostalog pisalo: "...Prazina je imao primjedbe oko kadrovskog izbora komandanta Oružanih snaga BiH, koji nije Sarajlija i po njegovoj procjeni ne zaslužuje da vodi Vojsku Bosne i Hercegovine... Među prisutnima našao se i fudbaler - Fićo-Bahtić kojem je Juka kao rođenom Sarajliji ponudio da on bude Komandant i da će ga Juka u potpunosti slušati... " Sve ovo postalo bi i komično, da na ulicama, brdima, među zgradama nisu ginuli ljudi. Pošto je Sefer dolazio rijeđe na Alipašino polje, ja išao njemu u Glavni štab, kada bi po mene došlo neupadljivo vozilo na kojem nije bilo Armijskih tablica Glavnog Štaba sa oznakama komandanta armije. "Generala" Prazinu, kako je on sam sebe nazivao, viđao sam na Ali-pašinom polju nekoliko puta, uvijek u pratnji dva auta sa uključenim rotacijama, i ponekada u šetnji ulicama naselja sa cijelom bulumentom oko njega. Znao sam da se Juka borio na početku rata, i znao sam da je mogao biti koristan u borbi protiv četnika, samo da je slušao one koji su mislili dobro i njemu i narodu,. a ne one koji su spletkarili i na kraju ga odveli na suprotnu stranu i u smrt! Juka je sarađivao s četnicima, dovodio ih u sred rata u grad i išao njima, radio najprljavije poslove u Sarajevu, ali to je bilo za očekivati od čovjeka takvoga profila. Ono što je bilo šokantno jeste, da su Državna i Vojna bezbjednost cijelo vrijeme znale za njegovu saradnju sa četničkom stranom, te da su sve to imali dokumentovano, ali to nikada nisu upotrijebili u obračunu s njim. Bezbjednjaci su pustili da pravi probleme, da se sukobljava sa našom vojskom, drži konferencije za štampu, napada Sefera, Karića, Talijana, Zuku i druge, i nikada nisu objavili ko je ustvari bio Prazina i čime se bavio! 20. 8. 1992 godine Nenad Ševo(Služba bezbjednosti Vojske Republike Srpske na Grbavici bivši profesor MUP-ove škole na Vracama), zove Juku Prazinu. Inače Nenad Ševo u ovom razgovoru, koji je trajao gotovo 90 minuta, koristi pseudonim "Pero" . Evo samo nekih njegovih dijelova: luka: Imaćeš posla ovdje. Ne idi nigdje! Nenad: Sprema se nešto? Juka: Moram šta ću! Nenad: Jel ti žao djece? juka: Moram! Jebo ti čovjeka koji je okružen ovdje. Slušaj radnim danom imaš 30 ljudi na Grbavici, a ja neću napadati! Jel pošteno?A

petkom, subotom i nedeljom, nešto malo više! Nenad: Uredu! Juka: Šta će ovi tvoji Aliji predložiti sada gore? Nenad: Srbi su uzečli dosta teritorije da neznaju šta će sa njima. Ne mogu Srbi biti govna pa da uzmu tolike teritorije to je jasno! Juka: Dabogda kćeri da te hadžija uzme... Nenad: Pazi šta sam ti rekao! Juka: Znaš kako se to meni predstavlja. Da će se podijeliti na dva dijela, Hrvatska i Srbija, a da ćemo ga mi popušiti! Nenad: Slušaj, bio sam na Ilidži i moram ti reći da su dole to napravili bolje Hrvati i Srbi od vas... Ima finesa... Juka: Vidi, oni mogu granatirati i ovo i ono, ali ako neko pođe mene lično da izigra, pobiću komplet sve što mogu da pobijem, a mogu puno, mogu pobiti sve ovo Srba u gradu što ima! Kad bi bilo stani pani, jer pored ovoliko ljudi da neko pravi račun bez mene.. Ne ide! Nenad: Ti si Juka ličnost, ti si skupio 2-3 hiljade ljudi.. Juka: Dođi pa da obiđemo da vidiš sve! Nenad: Slušaj, ja sutra imam neki posao na Sokocu da završim, pa onda idemo detaljno neke stvari. Ti znaš šta je UDB-a?To je jebena stranka! Juka: Samo da ti ja kaže " " " Nenad:Č Tebi će od mene doći sve šta trebaš da uradiš, ja sam precizan u životu, ne bojim se ja tebe! Imam ja dušmana drugih... Juka: Ja te štitim svojim tijelom. Kad bi mene neko fiknuo, haos ti je u gradu opšti odmah, da znaš to ti je pokolj, rasulo.. Izvucite me iz grada, al preko Unprofora. Evo platiću, reko sam ja gore! Nenad: Slušaj, ja sutra imam n ' ' idemo detaljno neke stvari. Ti r i _ ČČČČČČČ : ja kažem ta UDB-a kada bi mene zajebala, jebo ja ono dijete svoje koje treba da se rodi, znaš šta udario bi na Predsjedništvo i na MUP. Moja je zadnja, nabijem ja UDB-u na kurac! Nenad: Ja sutra prelazim.. Juka: Sutra ako budeš prelazio uredu. Ali ako ne budeš sutra, onda

40 41 sačekaj jedno 5-6 dana.. Nenad: Hoćeš ti sutra u "Delminijumu" da popijemo kafu nas dvojica? Juka: Ne bih smio sutra ići tamo, ne da ne bih smio, nego neću da idem tamo jer su jednom digli oružje i došlo mi je sve da zapalim brata mi mrtvog'. Nenad: Ja sam u stanju sutra da dođem u "Delminijum". Ja ću tamo između 4-6, pa ti predloži? Juka: Na hrvatsku teritoriju? Nenad: Èija je da je, ja ću doći da popijemo kafu! Juka: Eto može biću ja u 4 tamo! Nenad: Pitaj ti Aliju Izetbegovića za Munira Alibabića on ga je ispitivao! Taj Alibabić je imao kontakte sa Alijom Izetbegovićem i sastajali su se u kafani "Koševo" gdje je sjedio operativac iz Služh državne bezbjednosti i slikao kada njih dvojica pričaju! Ja imam a fotografiju evo ako hoćeš donijet ću je sutra! Pazi Alibabić je

drža< Izetbegovića na vezi kao saradnika. Hoićeš da ti ponesem fotografiju da vidiš te jade?? Juka: Ti mene razdvoji od njih... Nenad: Sve su to policijski doušnici. Kakav si ti sa tim Alijom Izetbegovićem? Juka: Sto? Nenad: Da mu ja pošaljem... Juka: Jebi ti njemu mater onu... Nenad: Ovdje su mu kod nas svastika i kćerka, ako hoćeš da ti i pošaljem samo kaži! Juka: Èije?Njegove?? Nenad: Ima džaba da idu samo ako ti kažeš, a ako ih on traži trek za njih 1000 ljudi! ! ! Juka: Nikad neću reći. Neka crrknu i on, i svastika, i kćerka! Nenad: Jesi li me čuo? Prekosutra ujutro idu, ako ti kažeš! Juka: Jebo im ja mater mogu crknut pored mene i on i one. Sad i Olimpijadu u Barseloni šalju dvojicu sportista i 25 delegata sa fm ma, a niko se nije sjetio da pita bili se ti Juka malo odmorio?? Nenad: Da mi znamo kako oni svi izvlače porodice preko Unprof ra.. Imamo čovjeka na aerodromu! Još dok je boravio u Sarajevu, bila je opće poznata stvar da Prazi' boluje od medija, konferencija za štampu.. Ono što se o njemu govorilo a ne bi mu se dopalo, Juka je "sređivao" urednicima, novinarima i drugim osobama iz medijskog života. Tako je augusta 1992. godine, novinar Senad Pećanin dao intervju na adiju u kojem je rekao da je Juka kriminalac koji je pun sebe, i van svake kontrole. Intervju je sa Pećaninom je napravio Boro Kontić koji je već sutradan, imao i duel sa. "generalom" Jukom koji ga je pozvao telefonom. Tom prilikom izrevoltirani Prazina iskalio je gomilu bijesa na Konti-ća te u razgovoru s njim psovao sve redom, od Predsjednika preko Vlade o ministara, televizijskih i radio urednika i novinara. Kontić: Zdravo komandante! Juka: Jel Kontić? Kontić: Jesam đe si! Juka: E molim te, reci mi ime i prezime onoga što je đavo kod vas intervju prekjuče. Novinar onaj koji je??? Kontić: Aha. Pećanin! Juka: Pećanin! Gdje ga mogu naći??? Kontić: U MUP-u brate! Juka: Ðe? Kontić: U MUP-u! Juka: Èekaj on je novinar? Kontić: Ja, ja... Juka: Pećanin? Kontić: Senad! Juka: Senad... ! Kontić: Ja, ja jesi čuo ti? Juka: Jesam jesam! Kontić: Jesi se naljutio? Juka: Sta kaže: kriminalac, njemu niko ne smije reći... ! Kontić: Nije tako! Juka: On je onaaaj, ja mogu zbog ovoga glavu izgubiti, ali ja moram to reći, on je pun sebe on misli da je Bog... Kontić: Ma nijeee... Juka: U tom smislu, u tom smislu, pa ne mogu ja njegove riječi! Kontić: Upravo je rekao nešto što je.. Juka: Dobro i ja ću njemu nešto reći što baš mislim da baš treba da mu kažem.

Pećanin Senad! Imaš li mu ulicu? Kontić: Ma ne znam... mislim, nemoj tako to shvatiti.

47 43 Juka: Da ja tebi nešto kežem. Ne patim ja bolan od položaja, ja da patim od položaja ja ne bi nako napado sviju na press konferencijama, ne bi napado svugdje. Ovdje sam juče napo' Pakira Alispahića, jebo mu mater pred svim, pred ministrima, pred Vladom pred svima. Ne patim ja za položajem! Kontić: Znam!i Juka: Da se mi nešto razumijemo, da se mi nešto razumijemo, ja ne I patim ni od kakvog položaja, nego patim da ovo samo što prije pro-Đ de. Prema tome, prema tome, nemam respekta ni prema Predsjedniku ni prema kurcu ni prema palcu, što znači nemam ništa ni prema! televiziji ni prema radiju- to mene ne interesuje. Pričaj ti šta godi hoćeš, to mene ne interesuje! Jel da je bio predsjednik i Vlada ne bi nam se ovo desilo, pa da je bilol para da nam vlada kupi oružje ne bi nam se ovo desilo, prema tomeĐ jebe se meni za sviju! ! ! Za sviju! ! ! Kontić: Da ti kažem nešto... Juka: Ja... Kontić: Pazi... radi se o tome što to drugi koriste, razumiješ?Što tok drugi iskoriste tu tvoju srčanost i onda... Juka: Ja da ti nešto kažem. Svi vi mangupi koji mislite da ste mangu-l pi, bujrum sa mnom do Dobrinje da prođe i nazad i jebem mu jal majku ako se on ne usere i ako on bude smio. Zapravo 90% je da ćel ga pogoditi, a 10% je da neće ga metak pogoditi. Prema tome, taj istii Pećanin, bujrum da ide na Dobrinju sada! Jebem mu ja familijarnost, da ga ja vidim jel on hrabar i ko je puni sebe a ko nije! Jel pošteno! ?Da vidiš kako piste snajperi, da vidi% koliko je meni ljudi poginulo prema Otesu i prema Dobrinji na proĐ lazu ulicom. Pa da vidimo! Još sa autom ide 100-150 na sat, pa g&Đ metak pogodi iza uha u glavu! Prema tome, taj ko je Pećanin da gA ja vidim. Ja ću njega naći, ako ti nećeš da mi pomogneš ti znaš da (A ga ja naći. Ja nisam frajer! Kontić: Èekaj Juka, jebiga nemoj., znaš... Juka: Ma jebem ja mater i tom radiju i toj televiziji koja pušta njegA da mene vrijeđa! Izvoli daj mi argumente, daj mi papire jebem ti familiju! ! ! Jel ovĐ pošteno! ?? Daj mi papir i reci evo ti argumentovano i reci tako je tako, a ovo rekla kazala... Jebem mu ja mater! Kontić: Znaš šta je njemu najgore bilo? Juka: Sta je njemu najgore ?! Kontić: Što su ovi sa "Srne" iskoristili to i onda se... Juka: Jebem ja mater i njemu i "Srni". Jebem ja mater njemu! ! Ne govore da će njega okrenuti gore na ražanj nego mene! Jebem ja njemu familiju, da mu ja jebem familiju! Prema tome slobodno objavi na ovome radiju, gdje ja koga od vas

vidim da dajete intervju nećete znati gdje koji udarate! A i njemu ću jebati mater slobodno objavi to! Reci Juka poludio reko da će napadati sredstva informisanja gdje god ih vidi! ! E bolan... haloooo!!! Što ti nemaš 5 000 IjudifŠto ti nemaš svaki dan jednog ili dva poginula?Kad ste vi ljudi, a ja pun sebe, vi uredu a ja kriminalac, što ti nemaš?Što ste se ba mene ufatili? Ti si ga pustio da on tako govori! Prvi ti eto. Prvi ti pa onda dalje! Šta msliš da ja okrenem svojih 5 000 ljudi da svaki dan pijemo, jedemo, da teferičimo i da kažemo: slušajte dragi narode mi smo se 4 mjeseca borili i ginuli, sad hoćemo da se zajebajemo. Imate radio Sarajevo i imate Pećanin Senada, nek se bori on, a mi ćemo da pijemo i jedemo koliko oni piju i jedu jel tako! Kontić: Jebiga... Juka: Nije jebiga, lako je reći jebiga! Halo?! Kontić: Problem je u tome što moraš shvatiti da nije najveći štos ajmo se posvađati bolan. Ajmo svi svima... Juka: Ja ću se sa njim svađati zato što je on klošar, miš, šupčina grada Sarajeva, shvataš! ?A ja još uvijek nešto značim u ovome Sarajevu! Sef Obavještajne uprave Prvog korpusa Armije RBiH, Saćir Arna-utović, sastavio je izvještaj o djelatnostima Juke Prazine s četničkom stranom u toku rata u kojem je identifikovao Jukine kontakt osobe i razloge komuniciranja sa njima. Sokantno zvuči da je Prazina u ratu komunicirao i sa samim sinom Radovana Karadžića, Sašom, kao i dru gim oficirima i službenicima Republike Srpske. Izvještaj je napisan i poslan višoj komandi 18. 4. 1993 godine. Jstat će zaista veliko pitanje zašto prvi bezbjednjak korpusa ili drugi irzavne bezbjendosti, koji su sve to pratili i znali nisu ranije obavjestili yojni i politički vrh o svemu. ? zvjestaj je u ruke onih koji bi i reagovali da su znali za postojeće ormacije, došao kasno, kada je Juka već bio u HVO-u i pucao po našim građanima u Mostaru. ••• Juka posjeduje pismeno odobrenje za transport svojih vozila preko privremeno zaposjednute teritorije koje je potpisao Radovan Karadžić. Raspolažemo informacijama da je Juka za vrijeme svoga boravka u gradu telefonski kontaktirao sa Sašom Karadžićem, sinom Radovana Karadžića, koji je od Juke tražio da utvrdi ko jl opljačkao njihov stan u Sarajevu, nudeći mu bilo kakvu pomoć kao protuuslugu. Nakon odlaska Juke iz grada, Šaša je nastavio kontake sa licima iz Jukine baze u Skerlićevoj ulici u Sarajevu... . ... Kontakti Juke Prazine bili su i Ševo Nenad zvani "Ševa", "NeĐ do" ili "Pero" kako se predstavljao u kontaktima sa Jukom, želeći dal zavara trag. Ševo je bivši radnik MUP-a BiH, radio kao profesor uĐ školi MUP-a na Vracama. Trenutno je zadužen za nacionalnu bez-Đ bjendost Grbavice. U više navrata je sarađivao sa Jukom i boravio u Jukinom štabu na Igmanu, skupa sa Pržulj Goranom bivšim policaj-) cem i Jukinim prijateljem koji je sada pripadnik agresorskib snaga zadužen za razmjenu lica. (... ) Raspolažemo saznanjima da je Juka obavljao razmjene građanaĆ uz posredovanje Vokić Radeta zvanog "hale", koji je samozvani; četnički vojvoda na lokalitetu Grbavice. Juka je Laleta dovodio uĐ grad kako bi mu pokazao oštećenja od agresorskib granatiranja, a za to vrijeme su Jukini ljudi bili ostavljeni u zalog na Ilidži. Juka je dugo vremena u bazi, u Skerlićevoj držao kao taoce suprugu i sina od Vo kić Radeta, vjerovatno kao garanciju za dogovorene poslove sa "Lm letom", te im je nakon toga omogućio napuštanje Sarajeva...

Također je Juka posredstvom Ismeta Bajramovića Æele održaĆ vao vezu sa Batom Milićevićem, nekadašnjim radnikom Centrotran-sa, a sada pripadnikom agresorskog policijskog aparata, navodno upravnik zatvora u Rajlovcu, te ima indicija da su vršili privatni razmjene građana i zarobljenih lica uz novčanu naknadu. Raspolažemo informacijama da je Æelo Batu dovodio u kasarnu "Ramit Salčin" kako bi isti izabrao lica koja treba razmjeniti... ... Posredstvom Velimira Marica, Juka se u "Delminijumu" sđsf tajao i sa Tomom Kovačem, bliskim saradnikom Mome MandićA nekadašnjim radnikom MUP-a, sada pomoćnikom ministra unutrašnjih polsova u agresorskom sistemu vlasti(ministar MUP-a agft' sorske paradržavne tvorevine je Momo Mandić, bliski Jukin prm telj. (... )Također Juka je održavao veze i kontake sa Petrović PeroA bivšim komandirom milicije, a sada pripadnikom agresorskog ap rata na Grbavici sa kojim je realizovao ilegalne razmjene gradac uz novčanu naknadu...! Tuka je na već poznat način napustio Sarajevo i svoju vojsku. Zvanično ¦ h'o poslan na liječenje, i odmah po odlasku smijenjen sa svoje funkcije. Kada je tog dana došao u Glavni štab kod Sefera Halilovića na razgo-dobio je dvije opcije na stolu. "Iz moje kancelarije možeš hodnikom u r ntralni zatvor ili transporterom van zemlje", rekao mu je Sefer. Iako je Juka pokušao iznaći način da napusti kancelariju i kupi vrijeme da bi znao šta da radi, to mu nije pošlo za rukom. Već kroz dva sata trasnporter Unprofora ga je čekao ispred Glavnog štaba. Na let teretnim avionom otišao je sa suprugom i tek rođenim djetetom. Tukino dijete bilo je prvo koje je avionom napustilo opkoljeno Sarajevo za šta je dozvolu morao dati, na intervenciju Mahmutćehajića i Sefera, general Morillon. Priča o Jukinom povratku na Igman, sukobu s našom Armijom gore, izdajom i bijegom na stranu HVO-a, već je poznata stvar. No, prije nego se vratio na Igman gdje je već bila stigla nekolicina njegovih vojnika iz Sarajeva preko četničke teritorije kao i Jukina vozila i ostala oprema, Prazina je iz inostranstva jednom prilikom kontaktirao Sefera Halilovića. Bio je smijenjen, razvlašten, na kulturan način, što bi se reklo, izbačen iz Sarajeva. Inače sam više puta prisustvovao sastancima moga oca s Jukom, Æelom Delalićem, Bajramovićem, Topom, Zulićem i drugima. Uvijek je s njima imao jednostavan odnos, prijek, ali ljudski. Kada bi ga ponekad o tome pitao, govorio mi je da je ovo narodna vojska i da se s njima mora polako, jer su oni kakvi takvi ipak realnost ovoga rata i da dok se ne dovedu u red ili dok im se ne zahvalimo, kako je tada govorio, mora sa njima naći neki način komunikacije! Meni lično najinteresantniji su bili očevi razgovori s Jukom, koji je čini mi se, s ove vremenske, distance bio najživopisniji lik od svih sarajevskih kriminalaca. Otac se s njime puno šalio i kroz takav jednostavan razgovor pokušavao naći zajednički jezik. I u u kabinetu, kada bi pričao s Jukom uvijek bi bio upaljen speaker-lone i prisutni bi slušali razgovor. Nekada bi bio samo ja, nekada i Fa-hro Radončić, Dika Omerbegović... Juka je bio opsjednut razmišljanjima kako je Sefer u tajnom dosluhu s ismirom Mahmutćehajićem i "tvrdio" da njih dvojica vode zemlju, a uja. Jedne prilike kada je već bio na Igmanu, sjećam se, nazvao je ga oca i rekao mu jednu od najkomičnijih rečenica:

46 47 "Znaš onaj repetitor na BjelašniciPE sad ću se popeti na njega da me ti i Rusmir po cijeli dan gledate na televiziji! " Bio je to 10. 11 1992 godine... Se fer: Halo? Juka: Halo? Sefer: Da? Juka: Gospodina Halilovića mogu li dobiti? Sefer: Izvolite gospodine Jusufe! Juka: Oooo kako je moj dobri priajtelju? Sefer: Slušaj... Juka: Reci... Sefer: Upucat ću te! Gađat ću te, plotuinma ću te gađati! Juka: Joj odrađuješ posao to je ćudo jedno! Sefer: Jel odrađujem? Juka: Odrađuješ majke mi. Sefer: Kako si? Juka: Dobro ide, eto i smjenjen eto i sve ko podmazano! Sefer: Slušaj! Juka: A? Sefer: Kako si, kaži mi prvo? Juka: Odlično! Skinuo šipke, pravo dobro! Sefer: Jesi li sa zdravljem dobro, to me zanima! ? Juka: Jeeesam, sad ti kažem, skinuo šipke i sad još samo malo nogu da popravim i kao nov! Sefer: Kako ti je žena i dijete? Juka: Nije dobro. Sefer: Nije dobro?! Juka: Nije kakvi... Sefer: Je li, gdje ti je porodica, u Zagrebu ili Ljubljani? Juka: Jok, jok ...na moru.. Sefer: Na moru?! Juka: Ja.. Sefer: Hajd makar da si ti dobro... Juka: Nismo mogli sredit da izađe, pasoš joj uvalili srpski i tako #>j To me gospodin Mahmutćehajić izradio, fino me nasanko i moriš mu odati priznanje. Kaže načelnik je upoznat i sve, da ti moraš izm da bi izašla i Saklina(Jukina žena op. a). Ja kažem ja ću izaći, al" idem na Igman. Kaže on nema nikakvih problema, sve sređeno, m woznat načelnik, kae nemaš nikakvih problema, sve ti je sređeno. T0Š mi kaže bos li para?! ! Još mi kaže hoćeš li para! ! ! ???Koliko ti treba??Ja kažem fala ne treba, prodo sam golfa za devet hiljada, vlastitog jer imo' sam džipa, pa sam se mijenjo' sa Cegarom i imam još jednog golfa u gradu novog! Jer ja sam imo 4 auta prije rata i izradio me pošteno, nasanko me pošteno! !! Sefer: Juka?

luka: Postigo' je uglavnom ono što je zamislio u glavi... Sefer: Da ti kažem Juka! Juka: Ja... ? Sefer: Ja predlažem ovako, da ti kažem. Ja i ti moramo sjesti, meni i tebi treba makar dva sata da se ispričamo kao... Juka: Ja sam za priču uvijek.. Sefer: Nadam se kao prijatelji. Eto, evo ja se iskreno nadam kao prijatelji! Ć: Može! Sefer: Ja predlažem Juka, evo dva prijedloga imam. Prvi prijedlog je da se ova tvoja vojska gore uključi u ovu brigadu što se formira gore i drugi prijedlog je... gore ti je Karić, gore ti je Divjak, gore ti je sva ova bulumenta, da im ti pomogneš gore svojim ugledom, autoritetom, ti možeš.. Juka: Kako kad sam smjenjen? Sefer: Èuješ li? Juka: Ja.. ? Sefer: Sve obustavljam sa ove moje strane dok se ne vidimo, a vidjet ćemo se brzo i onda ćemo sve dogovoriti! Juka: Sve je to uredu, al šta ću ja kad sam ja smijenjen razumiješ?? Shvataš me? Ja imam ponudu da pređem u HVO, imam ponudu u zajedničku komandu, svugdje, mene to ne interesuje. Ja sam počeo u Armiji i ja ne mijenjam dres tako lako! S tim što sam ja vas sve molio, ti znaš koliko sam ja uložio u svoje ljude?? Sefer: Sve znam... Juka: Stvarno sam puno uložio i dao sam sve, čak šta više dam još vise, međutim ne znam kome treba ono, švercuje sa drogom, autima, sa cigarama... Sefer: Auto prošlo, kažu auto prošlo preko četnika gore na brdo. Juka ja ti opet kažem.. Juka: E da ti kažem i ovo. Ja ću raditi kako mogu i sve što je u korist države . 1 ja da ti kažem taj džip u kojeg može osam ljudi da stane, meni je

48 49 potreban. Ne daj Bože gdje god da krenem osam ljudi će doći za petĐ minuta, na bilo koji položaj, bilo u Trnovu, bilo u Kijevu ili neđe... Sefer: Taćno! Juka: Prema tome sve što je u interesu... Ja ću sada pokušati da ĐĐĐ prevarim da mi ubace u grad kamion ovaca i kamion teladi. To je J interesu meni, mojih ljudi, grada, čega ne, eto. Sefer: Slušaj ovako molim te.. Juka: Ja... ? Sefer: Je li, ja predlažem opet kažem, vojska da uđe u sastav onA brigade, ti sa Jovom i sa Karićem da im pomogneš, ja ću to njimA reći i ja kad dođem gore, sjednemo ja i ti i ispričamo se, sve ćemA ispraviti, ja ću zaustaviti sva ova sranja što idu linijom države. Juka: Evo šta mogu, mogu ti se zakleti da će to sve biti, al bogami on ga je Kastrat, danas je major Vojske Federacija i Zlatni ljiljan "•otovo nekoliko minuta nakon ubistva na licu mjesta se odnekud 0 i Hakija Hadžalić, snimatelj tadašnje RTV BiH, koji je prišao i mio Cacino mrtvo tijelo koje se, kako je Hadžalić rekao, još uvijek 1 Međutim, kada je Hadžalić krenuo prema RTV domu da tu kasetu "hrani, sakrije i kasnije emituje, zaustavila ga je policajska patrola. Nisu od njega tražili ni ime ni prezime, ni vozačku ni pare. Trebala im je samo kaseta koja je, kao i sve ostalo kada je Caco u pitanju, nestala! Ipak, ostala su puščana zrna zabijena u cacina leda. Mušan Topalović je ubijen i njegovo tijelo je bilo sakriveno pod oznakom NN, na jednom od sarajevskih smetljišta. Sahranjen je par godina kasnije, na sarajevskom mezarju Kovači gdje se sahranjuju borci poginuli za odbranu RBiH. Prvi do mezara bio je onaj koji ga je prvi i izdao tog 26. 10. 1993 godine, Ramiz Delalić Æelo.

Tu je bio i Bakir Izetbegović koji mu je skupa sa svojim ocem obećao fer suđenje, koje Caco, naravno, nikada nije dočekao! Mrtva usta ne govore... Ipak, nastavit ću priču o Emiru Topaloviću zvanom Nane koji je te večeri ranjen. U kasne sate, tačno ispred zgrade GŠ u kojem sam se i ja tad nalazio, c uz Centralni zatvor, stigao je kombi sa Emirom Topalovićem. Cuo sam zvuk auta i žamor ljudi, pa sam se došunjao do prozora i ickom oka posmatrao, a više slušao šta se to događa ispred Glavnog staba Armije. 'tata kombija su se otvarala i čulo se hodanje ljudi okolo, i da nekoga 1 unutrašnjosti kombija vuku vani. djednom je jedan od policajaca iz čistog mira počeo da se dere "Stoj! t0)! ! ! Stani! Pucat ću! ! ! " nakon čega je ispalio par metaka iz automatske puške. 0 nije pokušao da bježi, a najmanje Emir Topalović koji je bio

134 135 toliko prebijen da je kasnije, kako je rekao u svojoj izjavi, mislio da J tuku četnici! Opet, da li je zaslužio takav tretman to je drugo pitanje, a radi oni momaka koji su on i brat njegov izmasakrirali gore na Bistriku. Jedno je sigruno, on i njegov brat Mušan morali su doći do suda. Ć Nisu! Scenario o bijegu koji sam ja slušao ispred komande Glavnog ŠtarJ koji je sličan onome koji se desio i Caci, samo je crtica iz priče, da j 1 naređeno da Caco nikada više ne progovori! Emir Topalović je ipak preživio, ali se već godinama liječi na psihfl trijskoj klinici i teško da će ikada više biti u stanju bilo šta kazati. Odmah po Æaćinom ubistvu, objavljeno je saopćenje za javnost koji smo slušali na Radiju BiH. Kratko, jednostavno i šturo je rečeno da je pri pokušaju bjekstva lišj života smijenjeni komandant 10. bbr, Mušan Caco Topalović, uz vijj da se Delalić Ramiz Æelo predao vlastima. I to je bilo to. Prva vijest koja se odmah nakon ovoga događaja proširila građo" jeste da je Cacu ubio Avdo Hebib, bivši ministar unutrašnjih poslova Bili i otac policajca Admira Hebiba, ubijenog na dužnosti pri pokušaju hapšel nja Cace Topalovića. Naravno, bila je to još jedna monstruozna i niska laž onih kojiH osmislili, isplanirali i vodili 26. 10. 1993 tj. "Trebević 2". Ubrzo nakon Æaćinog ubistva, u kabinet Sefera Halilovića stigao" poziv od Jusufa Jašarevića, načelnika Uprave vojne bezbjednosti. Bilo je već kasno i činilo se da je sve gotovo. Jašarević: Nema tu razgovora više. Sefer: Nema. Džaba je! Jašarević: Šteta, što kažu jazuk. Dosta mu je četnika i ustaša, a sa sami sebi da pijemo krv, ali eto džaba, moralo je jednom ovakoM Sefer: Ne, ne, ne, nema druge. Možda je samo trebalo pozvati "*J sastanak pa uhapsiti i gotovo. Znaš mislim možda je tako neka*

trebalo, u toj metodologiji. Vidiš ovako ispade preskupo! 1 dakle #1 su prilike da je više od deset mrtvih? Jašarević: Više! Koliko ja sada znam više je. Mada je teško utur'm bilans, jer jako je teško sa obzirom na širinu akcije i broj učes"1 kao i prostori na kojima je vođena... / • Da da, da. Dobro Jusufe. Ja sam ovdje i eto ako bude šta trebalo... pvić Hvala Vam lijepo, i ja sam vama na raspolaganju ako nešto ./ a ili ako Vas neko ili nešto bude ugožavalo. Tu sam da se to riješi. r yaži Ako šta mogu pomoći, vrlo rado. j carević: Hvala Vam načelnice. Sefer. Èujemo se. I išarević: Hvala načelnice. Prijatno! 'Sefer: Prijatno... Bio je to sami kraj jednog od najtamnijih dana u novijoj historiji BiH. Niti načelnik Uprave vojne bezbednosti Jašarević, niti bilo ko drugi >čevši od Izetbegovića, Ganića i ostalih nije najavio niti naznačio nastavak sukoba, tj. drugu etapu "Trebevića 2", u kojem se trebalo riješiti "vojnog pučiste", "čovjeka koji planira državni udar", "opasnog elementa" "šifre -0-", tog 26. 10. 1993 još uvijek aktuelnog, načelnika Štaba vrhovne komande -Sefera Halilovića. On je bio prva meta iza koje će uslijediti niz ljudi na razno raznim nivoima o kojima ću govoriti kasnije. 0 tome da će i on biti na najbrutalniji način napadnut, po ko zna koji put od onog 8. 6. 1993 godine Sefer će saznati ujutro, opet od Jusufa Jašarevića koji je samo par sati ranije pravio da je sve u najboljem redu. Gomile izvještaja, papira, informacija, prisluškivanja, cinkarenja i mon-iranja koje su pripremali timovi ljudi iz MUP-a, SDB-a, Uprave vojne bezbjednosti i dr. dovele su Sefera Halilovića na optuženičku klupu, na drugome spratu zgrade MUP-a R BiH. Crni se da je najopasnije bilo doći ulicama od zgrade do zgrade, radi "naših" snajpera i "ŠEVA"! o kako su te informacije pisane i kako je iz njih usljedila akcija, ji je pokazatelj ova jedna od Mujezinovićevih "tvorevina", napisa-o. 10. 1993, samo nekoliko dana prije akcije "Trebević 2". Ć)ezinović je kao čovjek koji je obolio od policijskog posla, prisluški-,racenja i podmetanja, znao kako da Aliju Izetbegovića isprepada, i intezitet u informacijama svaki naredni put kada ih je pisao. tvo kako je izgledala jedna od... Vt !°J piše: "Nakon iščitavanja, povući informaciju" tra... pored već napisanog Radončićevog političkog "bunta"(pri-993 lranju stranke i izborima), nalazi se i djelić razgovora iz marta ĐĐĐĐĐ j lne koji je Sefer Halilović obavio s tadašnjim vojnim atašeom agrebu, Hasanom Efendićem:

136 137 Efendić: U slučaju da ovi gore ovo potpišu (Ženeva pregovori) • 1 molim i savjetujem te da preuzmeš vlast u svoje ruke. Iskupi pQ j dnje što imaš, starješine i preuzmite. Nedaj više nikome da se frjj oko toga, inače propadosmo totalno! Ako vojska ne spasi ovo Bosne, jer na kraju vojska samo i gine i ,M

drugi. Zato te molim, to je jedini spas da se tako nešto uradiu nemam ni vremena niti mogućnosti da ti drugačije kažem neka 0 J ko, znam da slušaju i nek sluša cijeli svijet. Drugarski ti je ovo savjet, a ti uradi kako hoćeš! Sefer: Tako će ti i biti. Ma nek slušaju nek idu u vražiju... vragM odnio šalu ovdje! Komično je što je o ovome razgovoru sa Efendićem, Sefer obavjpJ i Kolegiji Glavnog Štaba i samog Izetbegovića koji je nakon toga refl Seferu da naredi Efendiću da se vrati u Sarajevo. Sefer je tako i uradio, ali je Efendić pobjegao! Evo kako je izgledala informacija Državne bezbjednosti upućena AH Izetbegoviću, dakle tog 18. 10. 1993 godine, ustvari sekvence iz iste, koji je načinio načelnik Državne bezbjednosti Enver Mujezinović: "Analizirajući saznanja dobijena operativnim putem Služba drm vne bezbjednosti MUP-a R BiH i Služba vojne bezbjednosti Armm BiH su došle do ocjene da SEFER HALILOVIÆ načelnik ŠVK OSE BiH ima pučističke namjere smelementima izvođenja državnog udam Za ove namjere služi se klasičnim metodama temeljite pripreiU angažujući i uvzujući više relevantnih subjekata kako bi one utemeljene u široj društvenoj strukturi... Više puta se pogrdno izn vao o Rasimu Deliću(... )Rekao je da citiramo -lzetbegović tan gore po Zenevi-dok mi spašavamo državu... . Sefer Halilović dr, vezi Ramiza Delalića Æelu, Mušana Topalovića Cacu, Zulfikara đ špagu Zuku, Hasu Hakalovića komandanta 45. bbr, Ediba Sa gardijsku brigadu "Delta" i mnoge druge komandante koji su sk podržavati njegovu političku orjentaciju... Sefer Halilović je, dano znamo, se u Zenevi sastao i sa Adilom ZulfikarpašicM Alijom Delimustafićem kao mogućim političkim istomišljenici?* JSLJEDNIÈKI DANI Mo vratimo se na dan poslije, dakle 27. 10. 1993 godine i poziv načel-.. službe vojne bezbjednosti, Jusufa Jašarevića, upućenog Seferu Hali-loviću u 14 sati i 40 minuta: Jašarević: Načelnice ? Sefer: Raži Jusufe. Jašarević: Zbog cijele situacije, evo ja sam bio u Službi državne bezbjednosti sada i odlučeno je da se sa Vama napravi službeni razgovor, da bi se sve rasvjetlilo, raščistilo i otklonile bilo kakve dileme sa bilo koje strane. Pa bilo bi dobro da Vi pođete ili autom ili pješke kako god hoćete do zgrade MUP-a, u DB gdje bi se sa Vama obavio razgovor i tako... Sefer: Ako to nije nešto drugo, ja predlažem najbolje bi bilo to obaviti ovdje kod mene u kabinetu.. Jašarević: Razmišljali smo mi i o tome pa smo upravo da ne bi nekoga iritirali, pa razgovor bi obavili jedan moj operativac i jedan njihov pa mi smo se već dogovorili u tri sata pa da ne remetimo vi dođite tamo... Sefer: Ja želim da ti budeš prisutan u tom djelu razgovora. Jašarević: Evo nastojat ću ako to bude moguće, svakako! Sefer: Eto., ja bi tako.. Jašarević: Mi smo odlučili da to bude Himzo Popović moj, i jedan njihov operativac ali i ja ću se potruditi da dođem barem dijelom na... Sefer: Gdje reče da je to? vevic: Branka Sotre 5, ovdje gdje je Služba državne bezbjednosti, tu kod banke. / : imaš li nekog da dođeš sa nji, da ja ne bih išao tamo? h kako Sefer; pa evic: Može, daću Vam ja odmah pratnju moju i ako želite vozigod hoćete, kako Vama odgovara? vozač sa autom neka bude ovdje, tako je najbolje.

138 139 Ćašarević: Uredu i daću Vam ja pratnju, da imate. Sefer: Može. Jašarević: U pet do tri čeka Vas čovjek ispred. Sefer: Važi. Jašarević: Prijatno. Ovim razgovorom zvanično je otpočelo isljeđivanje Sefera Haljl J ća koje će trajati narednih mjesec dana, svakodnevno u trajanju izmJu 12-16 sati dnevno! Kao svjedok ovih događaja bio sam gotovo preplašen sjedeći sv* večeri u kancelarijama Glavnoga Štaba, gdje sam čekao svoga oca cJ vrati ili ne vrati sa isljeđivanja. Vrlo su mučne impresije iz tog vremena kada se sjetim inspekj ujutro kako dolaze i odvode Sefera, ili lupanja vrata kada ga vraćaju! sitne sate narednog dana. Dobro se sjećam i uskog prolaza koji je od Glavnog Štaba vodio pM ma Službi Državne bezbjednosti. Svaki dan i svako veče mislio sam, dok bih gledao Sefera kako proM kroz taj uski prolaz, da se više nikada neće vratiti... Isljeđivanje je počelo... "Pitajte šta god hoćete, ali nemoj da se neko našali od vas da pokusi neku silu da provodi nada mnom ili nekim od moje porodice! "refaČB Sefer Halilović svojim isljednicima prvoga dana saslušanja. Prije nego li je pošao na saslušanje, pozvao je Aliju Izetbegovića da m obavijesti i saopći mu da su ga ljudi iz SDB-a i Vojne bezbjednosti pozval na takvu vrstu razgovora. Međutim, Izetbegović se nije htio javiti. Onda je pozvao Ganića : Razgovarali su u 14 sati i 20 minuta: Ganić: Halooo... Sefer: Halo.. Ganić: Izvolite, Ganić ovde... Sefer: Evo sad me zvao ovaj Jašarević, kaže mi da dođem u tri sČ SDB tamo! Ganić: Pa otiđi! Sefer: A? Ganić: Otiđi, porazgovaraĆ... Sefer: Dobro jesi li ti upoznao predsjednika sa svime ovime? ¦'. Ja sam malo razgovarao s njim o tome znaš... Mislim, ovaj, ¦ Oou s tobom razgovarati, nema nikakvih problema. Budi, povaraj sa njima, nema tu nikakvih problema! t Ma nije, daleko od toga, to je razgovor jedan. To je ništa druge Game- *¦- ¦ vv. . ". ,. , 70 mislim. Pazi, ne mozes, ja ne znam koje po činu veći od vas fY sto je moj otac još uvijek bio i nastavio razmišljati o pitanjima... llca, što je Baltić odbio! 143 to 1 "Hodža iz Visokog, Tabak Ahmed?"bilo je jedno od pitanja.

I tog događaja se sjećam odlično. Bio sam učesnik i svjedok istop 1 sam mogao o njemu bolje govoriti, negoli moj otac. Bio je septembar 1993 godine, gluho doba... U toku je bila operacija "Neretva 93 "za vrijeme koje sam, skun J Seferom, boravio na prostoru Hercegovine. "Onaj hodža Ahmed Tabak, logističar iz Visokog, Načelnice hJ ovuda i kupuje naoružanje od mojih boraca i prodaje ga ustašama j J zna kuda i priča kako uzalud ratujemo! ", reče Haso Hakalović, komaJ dant 45. bbr tzv. "Neretvica", mome ocu. "Privedite ga i ispitajte. Ako se otkrije da je tako, onda na sud! " J mu Sefer. Tako je i bilo. Kroz koji dan Tabak je bio priveden i pritvoren u zČM vru 45. brigade, po naređenju komandanta Hase Hakalovića i njegoJ načelnika bezbjednosti, Jusufa Hadžalije zvanog Homeini. Naime, Haso Hakalović je javio Seferu da je došao do nevjerovatfl podataka o djelovanju hodže, Ahmeda Tabaka koji mu je, priznao da na prostoru Hercegovine boravi da bi kupujući oružje od naših boraca i sir" tinje, slabio borbenu moć naše vojske. Hercegovina, tada već data Tuđmanu i Hrvatima, bila je samo viša! u Izetbegovićevoj mapi podjela, a Sefer, Zuka, Hakalović, Hujka i ostaj koji su skakali po vrletima samo naivci koji su vjerovali da mogu izmiB niti, ono što je već davno bilo dogovoreno. t Mostar je glavni grad Hrvata u BiH i to je Izetbegović još davno dl Tuđmanu i Šušku. Kad već govorim o podjelama, želio bih spomenuti i to da sam pris" tvovao razgovoru s borcima koji su se žalili Seferu i Zuki kako ifflfl Haris Silajdžić, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH, rekao da džaB ginu po ratištima u Hercegovini i da sve što osvoje će morati vratiti Hrvi tima, a bilo je to vrijeme operacije oslobađanja Mostara! No vratio bih se Tabaku... "Gdje ćemo?"pitah... "Sad ćeš vidjeti! "reče mi Æelo Delalić. Sreli smo se u Donjoj Jablanici, ispred Zukine baze. Æelo je bio u džipu sa vozačem i mojim amidžom Hajrudinom, tel me pozvali da im se pridružim. Kroz nekih sat vremena stigli smo ispred, meni već znane kucČi kojoj sam boravio nekoliko puta u toku operacije "Neretva 93". Bila Jeđ atna kuća Hase Hakalovića, u kojoj je u ratu bio smješten dio njegoA smo ušli unutra, Æelo je ušao u sobu gdje su sjedili Haso Haka' eini i još dva vojnika 45. brigade, dok sam ja ostao ispred iste matrajući kroz otvor gdje su nekada bila vrata, šta se tamo dešaobom sam ponio i diktafon i odmah ga po ulasku u sobu uključio h'h ako bi šta bilo interesantno, snimio. "To ie taj hodža, a?"reče Æelo, gledajući u okrvavljenog Ahmeda Ta"A znaš li ti koju dovu, je li bolan?"nastavio je. "Znam. " __ , "Hajde prouči mi nešto, da vidim ja... "opet će Æelo. Već izudarani hodža Tabak, sjedio je i davao gotovo nerazumljive od->vore ali i dalje prkosio svojim isljednicima. Ipak, i proučio neku dovu..

Tada je Æelo nosio bradu, pa ga u jednom trenutku hodža Tabak upita: "Jesi li i ti efendija, dobri čovječe?", što je izazvalo smijeh kod isljednika. Æelo, koji je par minuta sjedio miran, malo po malo počeo je pojačavati tempo ispitivanja Ahmeda Tabaka. Nije ga tukao. To su radili bezbjednjak brigade, dvojica ljudi iz vojne policije i Mesar iz Zukine jedinice. Nakon nekih pola sata obojica smo se vratili u Jablanicu, s tim što sam ja ostao kod Zuke u stanu, a on produžio ko zna gdje. Eto i to ispitivanje, čovjeka koji je prodavao oružje Armije BiH vojnima HVO-a i usput govorio da "su budale koje ginu, jer će još malo ir", ušlo je u pitanja koja su postavljali Seferu prvog dana isljeđivanja. Tabak Ahmed je potpisao nekoliko izjava u kojima je priznao da je o protiv Armije u cilju slabljenja njene borbene moći. Ali ono što svjedoči ko je uistinu Tabak i kojoj grupi ljudi pripada, jeste ¦nica iz 1996 godine, kada se desio slučaj Pogorelica u kojem su Mulc,vić, Alispahić i bratija obučavali buduće ubice. u dokumentaciji sa Pogorelice jasno stoji: r'avni logističar terorista na Pogorelici je hodža Ahmed Tabak! UB-ovac Enver Mujezinović, napisao je u svome izvještaju "da 1 dan saslušavanj a Ahmeda Tabaka prisustvovali i Ramiz Delalić 5' te Semir Halilović, sin Sefera Halilovića. " iabak je u svojoj izjavi rekao da su ga tukli pratioci Hase Haka-;zbjednjak 45. brigade "Neretvica" zvani Homeini, te čovjek po

144 145 nadimku Mesar. Evo dijelova njegove izjave: "5. 10. 1993 godine, spremajući se za saslušanje korz prozor solJ kojoj sam se nalazio vidio sam kako iz džipa parkiranog ispred kuće il ze Hajrudin Halilović zvani "Mrčo", kojeg sam znao iz Visokog odr J a koji je mislim bio rođak Sefera Halilovića, te Ramiza Delalića (ĐĐ Semira Halilovića, Seferovog sina kojeg sam nešto ranije upoznao n U binetu kod Rasima Delića... Niko od njih me nije tukao, ali me je Ramiz Delalić ispitivao, dok J Mesar udario palicom po ustima, "stajalo je u njegovoj izjavi. Bilo je gotovo pet sati ujutro kada sam "riješio" dva "udarna", pitafl Državne bezbjednosti... Ja sam, toga 27. 10 u ranim jutranjim satima zaspao i ne sluteći ¦ SDB ni tada ne miruje već da i tada pakuju, montiraju ili, kako oni to kažu, rade... 27. 10. 1993 godine operativna veza koja je koristila pseudonim "Đm KOK", došla je kod radnika SDB-a koji se vodio pod kodom VT162ij dala svoju izjavu o Haliloviću, Topaloviću, Delaliću i Midhat efendiji Èe-J lebiću, inače, tadašnjem Seferovom prijatelju. Uskok je, inače, čovjek iz džemata džamije na Carini u kojoj je imafl Celebić.

"Delalić i Topalović su u posljednje vrijeme naročito u dva ztm dnja mjeseca bili u stalnim intezivnim kontaktima sa Celebić MU batom, imamom džamije Carina, na Vratniku kojeg je okvalifilU vao kao -tvrdu muslimansku liniju. USKOK nas je u nastavku razgovora upoznao da je u posljeatm dva mjeseca u stalnim kontaktima sa Celebić Midbatom i Se fer rm lilović, koji ga dva do tri puta sedmično posjećuje u njegovoj kuci m Vratniku gdje uzima učešće na sijelima kojima još prisustvuje i rm seta Zaim, Omeragić Zulfikar i Arnautović Mesud. Halilović je, m riječima izvora, u nekoliko posljednib izlazaka van Sarajeva #• zajedno sa Èelebićem gdje su se, kako izvor kaže, sastajali HČm vić, Celebić, Topalović, Delalić, Ališpago, komandir gardijskog odrem Delta, te komandir 7. muslimanske brigade. Ti sastanci su se'Ćm riječima USKOKA, a kako mu je prenio Celebić, odvijali u KofM Tuzli, Zenici i na njima se razgovaralo o muslimanskom korpus11'! Na kraju ove priče USKOK je zamolio radnika SDB-a da vodi će koristiti ove podatke, jer se radi o licima koji su skloni upotrebi ¦ • njemu- USKOKU, moglo ugroziti život, to oi i jesmo družili s Midhat ef. Èelebićem i imali sa njim, tada, prijailiudne relacije. Uvijek kada bi moj otac išao njemu, i ja sam bio reljsKe' > n o što je tačno, jeste da Ramiz Delalić i Mušan Topalović nisu nikada A Midhat efendije Celebića u isto vrijeme kada bismo i mi sjedili gore. ednom nam je Celebić u privatnom razgovoru napomenuo da je Ca"čuo za njega" i da želi da dođe da mu Celebić pomogne u vezi bolova :e je Caco trpio nakon ranjavanja ruke. Ramiza Delalića Æelu nikada niko nije ni pominjao, a kamoli se sastajao s njim po džamijama. Sramotno je da služba jedne države ima ovakve doušnike i uzima ovakve informacije za korištenje u bilo kakve svrhe. Naredni dan, 28. 10. 1993 godine, bio je identičan svom prethodniku. Saslušavanje Sefera Halilovića počelo je u 10 sati i 40 minuta. Izašao sam ispred zgrade Glavnog štaba gdje je sve vrvilo od vojske i oficira. Svi me gledaju ispod oka, okreću glavu, komentarišu... Odnekud vidim dvojica policajaca vode svezanog mladića u maskir-noj uniformi i maslinastoj majici koji mi se, iako malo pretučen, smiješi i klima glavom. Bio je to Fikret Kajević kojeg sam znao kao pratioca Ramiza Delalića Æele. "Da mi se bar neko nasmije! "rekoh u sebi. ćesi si Fikro?! "uzviknuh glasno da me čuje i on i svi oni okolo. I okuša da zastane, ali policajci ne dadoše Nisam ja bio blizak s vojnikom Kajevićem, ali u takvo odvratnoj kontalaciji odnosa koji su tada vladali u i oko štaba, pa i u cijelom gradu, 0 prebijen, izmučen i zavezan, Kajević je meni bio svijetla tačka. 5 sam kao da pripadam nekoj ekipi u koju nisam sam ušao, nego u ",u su me smjestili i u kojoj me svi vide, htio ja to ili ne. su neki mladići prolazili pored mene, pretučeni i svezani, a onda u gledah lice Jusufa Jašarevića, načelnika Uprave vojne bezbjednosti lrao sam ga pogledom, ne ispuštam ga, i čekam da priđe bliže. e trudio da me uopće ne vidi, Jašarević me pozdravi očima,

146

147 spuštajući kapke i gotovo neprimjetno klimajući glavom. Vratio sam se u kabinet. ČČ Sati su prolazili kao i misli mojom glavom. Jedna je bila domina J ona po kojoj sam znao da pravno i legalno, ako tako nešto uopće posto" BiH, mome ocu ne mogu ništa. Ali postojala je ona druga strana vlasti u BiH koja je stvari završaJ na način kao i sa Cacom Toplaovićem dva dana ranije i sa mnogim HnJ gim, na kraju krajeva kako su to pokušali i sa mojim ocem tj. nama 7 i 1993 godine. Iz dana u dan se nastavilo ispitivanje Sefera Halilovića po raznim pitanjima, čiju sam listu ispisanu rukom jednog od inspektora dobio deseĆ godina kasnije. Evo kako su to pisali Borisa Delić, Himzo Popović ili Ugljen... 1. Državni udar? 2. Æelo? 3. Tigrovo oko? 4. Arif Pašalić-likvidacija? 5. Hasan Efendić? 6. KOS-Seferova saradnja sa njima? 7. Rasim Delić? 8. Jajce i njegov pad? 9. Zlato Armije BiH? 10. Zločin u Grabovici? 11. Zuka Ališpago, ko je, odakle, odkud ovdje itd... ? 12. Patriotska liga? 13. Abmed Tabak? ... itd. Ali ovoga 28.10. 1993 godine u prostorijama Vojne bezbjednosti ooB jalo se još jedno isljeđivanje, ustvari, bolje rečeno ubjedivanje. Tog dana je u "obradu" Æelu Delalića, uzeo načelnik Vojne bezbjB dnosti Jusuf Jašarević. Jutarnji sati 28. 10. 1993 godine... Jašarević: ".. Ja sam morao znati i uočiti da će se desiti belaji koji se desili. I krenulo je bilo. Kod tebe je krenulo. Kod tebe sam osp1 napredak veliki da se to može... ... Cilj mog razgovora s tobom je da ti dam nekoliko uputa, savft 148 ¦ pametan čovjek, to moraš shvatiti tako! rasvjetlimo ko je iza svega ovoga. Ko je založio i tebe i sve mnoge n U te neko htio da žrtvuje Ramiza ili slične Ramizu da i neke svoje mračne ciljeve ostvario... " Delalić- "Puno ima stvari da se kaže... Vjeruj mi na riječ kad ti kai da sam stvarno pogođen maksimalno. Ja ovo neću moći izdrža¦ Kve što ti mogu reći, kazat ću ti samo pod uslovom da se odmah voslije ovoga razgovora ili streljam ili ništa drugo! Jašarević: "Ti si pametan čovjek. Hajde ovako, pomozi sebi i ovo što rekosmo. Delalić": ... Molim te, ovo što sam ti rekao. Morate mi omogućiti. Nemojte dozvoliti da ja dižem ruku na sebe. Pustite me. Ti to možeš.

Ti si jak čovjek i uticajan. Ti i Munja to možete uraditi. Ja ću odavde izići uz pokušaj bjekstva, oni me moraju ubiti! " jašarević: "Ramize ne budi dijete... Delalić: "Juso sve ću ti reći... Juso sve ću ti reći! Hoću samo da znam da nemam, da nema moje krivice tu... " Jašarević: "Kakvu relaciju ti imaš sa sudijom Teftedarijom?" Delalić: "Ja... Pomogo mi je dva tri -put u vezi mojih boraca s njim razgovarao ja zamolio da ne bude, oni koji su bili dobri borci, da ne budu bačeni... " Jašarević: "Za koje ti je borce pomogao?" Delalić: "Pomogo mi je za onoga Kegu, on je imao neki stari pištolj, 5 nehata, ja sam tada bio u Zagrebu, to je davno bilo, ubio jednu djevojku. Ja znao sam da nije kriv... " Jašarević: "Koju djevojku?" Delalić: "Ne znam, neku djevojku, ne znam! " Jašarević: "Gdje je stanovala?" Delalić: "Na Vratniku. " Jašarević: "Kakav je Sefer bio sa Cacom?" Delalić: "Dobar! " jašarević: "Jesu se sastjali u zadnje vrijeme?" a"c'- Ja znam da je tražio više puta da se sastanmo zajedno, ja nČam htio. Ali oni su se sastajali. " evic: "Možeš li se sjetiti kad ste imali zadnji sastanak u džamiji anni?"(kod Midhat ef. Èelebića-vidi prethodnu informaciju -"skok-. Qp. a) 149 j0j od mene tražiti Ne mogu da izdržim ovo... "Izdrži- Moraš izdržati. Moraš biti jak. Pomozi nam, poDelalić: "U Carevoj džamiji?" Jašarević: "Carini, Carini, na Vratniku džamija, sastanci... " Delalić: "Nije sigurno! " Jašarević: "Nisi bio na tim sastancima?Ćesi bio i na jednom tM sastnaku u džamiji na Vratniku?" Delalić: "Na Carini... Ðe to Carina?" Jašarević: "Na Vratniku, džamija zvana Carina. " Delalić: "Nisam nijednom! ... Ma ni jednom garantujem! " Jašarević: "Kaži mi nešto o hapšenju Tabak Abmeda. Èiji je bio m da se Ahmed uhapsi???" Delalić: "Ko je to, oprostite?" Jašarević: "Ovaj dolje u Konjicu, što je bio uhapšen, što je... I Delalić: "Ja sam bio tada još sa svojim ljudima u Tešnju, nađena oj kola... Kod Zuke u štabu sastali se sa Sef erom i on kaže da su uhapsili nekm efendiju koji zna dosta stvari o Deliću, o ovome o onome i kaže posm mene da Mesar, bio je tu i Seferov sin Semir, da vidim ko je i $m je..." Jašarević: "Ko vas je pošlo?" Delalić: "Sefer, odnosno on je pošlo, pošlo bio Mesara da idu, da gm ispituju, da ga batinaju i ja sam rekao da idem i ja da vidim ko je i šm je... " Jašarević: "Je li ti sad jasno da su stvarali pojedini ljudi od tebe M svoje ciljeve?" Delalić: "Pa Juso vjerujte, to mene ne interesuje... Tato te molim m

održiš obećanje da me uništite! Vjeruj mi na riječ, na rijeć ti kažerm Vjerom ti se kunem i kunem ti se na Kuran., shvati... Volio bi kad lm moglo da se razjednači 9-ta motorizovana i 10. brdska brigada. Nm mamo mi tih stvari! " Jašarević: "Hoćeš li ti meni dati riječ?" I Delalić: "Kaži... Jašarević: "Hoćeš li ti ovim mojim momcima ispričati sve što zna$m Delalić: "Sve! Kunem ti se Juso u Kuran, ali samo ti meni daj riječ ¦ dan poslije ovoga.. Ali odmah Juso jne mogu da izdržim. Jašarević: "Ramize, ti si mene ko čovjek, ko čovjek ti si mene p'U nio, plijenila me tvoja osobina koja je izražena u mogućnost. Delalić: "Juso ne interesuje me. " . Jašarević: U mogućnost organizovanja i vođenja ljudi. Ali sam °W svjestan da griješiš i želio sam ti pomoći i sad ti želim pomoću '¦ 150 pelaličćasarevic- ČČČČČČČČČČČ f/iozi nam! / inlo naprimjer govora o formiranju paravojnih snaga, golemih?" Delalić'- "Ne razumijem pitanje... ?" šarević: "Oko ovih tumačenja da se vama prijeti, tebi, Caci, eto cJluiĐiklijama, i tako dalje... Da li je tu bilo ideja, eto mi imamo uoje snage, imamo 9-tu mtbr, imamo 10. bbr, imamo još ovu, još ovu jedinicu, pa ćemo biti snaga, pa ćemo se pobiti, pa ćemo otvoriti rat sa MUP-om??" Delalić: "Pa jeste bilo... " Jašarević: "Ko je iza takvih ideja stajao?" Delalić: "Juso ne znam. Meni je sve ovo nekako spontano ispalo. Uglavnom znam da je Sefer, da je Sefer to što je radio, dizo tenzije! On je bio perspektivan. Jašarević: "Dobro, dobro, ovaj dio smo negdje završili... " Delalić: "Dobro. Jel mogu ženu da nazovem, da joj kažem da se ne sekira ništa oko mene, osmi je mjesec trudnoće... ??" Jašarević: "I to će ti omogućiti... " Nakon ovoga svi su izašli iz kancelarije kako bi Delalić Æelo telefonirao svojoj supruzi. U istom pravcu, Æelino će isljeđivanje nstaviti Dževad Jusić. U kancelariji u kojoj je, tog istog dana, bio saslušavan Sefer Halilović, linije su bile užarene. Borisa Delić koji se svako malo čuo sa svojim kolegama iz Vojne bezosti koji su preko Æele Delalića trebali prikupiti adute za Seferov pro°n, u jednom trenutku se okrenuo prema Seferu u kancelariji i rekao mu: Æelo trenutno plače! Mislim situacija je takva da su emocije i da dosta otvoreno priča o svemu.. " -r je, sto je vidljivo na tajnom video materijalu, odšutio nekih pola •e i zatim povlačeći dim cigarete rekao: 'To je njegov problem! " 1 dan, po završetku isljeđivanja, pravljene su izjave i zabilješke u °rmi koje su slate šefovima Službi koji su to, opet, obrađivali na Jpnacin i slali Izetbegoviću na stol. slno sa isljeđivanjem, psihičkim maltretiranjem, kućnim pritvo151 rom i medijskom hajkom tekla je i proceduralna faza svega ovoi Krenule su nove smjene, i privatiziranje Armije BiH... 1. novembra održana je sjednica Predjedništva BiH kojom je podavao Izetbegović.

Počela je u 15 sati i 30 minuta.. Nakon polaganja zakletve novog člana Predsjedništva BiH IVe vi mšića i aplauza, kako stoji u stenogramu sjednice, uvodnu riječ uze 1 Izetbegović. Izetbegović: "Ovdje ima jedan pripremljen prijedlog personalnih iJL mjena u Armiji BiH. Ja ću pokušati da ih, kratak je pregled, pa ćum to jedanput iznijeti i oko toga ćemo popričati ako bude potrebtm raspraviti to pitanje. Prije svega glavna promjena sastoji se u ličnM ti načelnika štaba vrhovne komande, prema ovom prijedlogu tom trebao biti Enver Hadžihasanović, dosadašnji komandant Trem korpusa Armije BiH. Onda Muslimović Fiikret bi prešao na dužnos načelnika odjeljeM za praćenje. U 4. korpusu postoje promjene na dužnosti komandanta, umjem Pašalić Envera, ovoga Arifa, dolazi njegov doskorašnji zamjenik m lejman Budaković, a na dužnost zamjenika Safet Oručević... Radi odlaska na nove dužnosti kako tu stoji, do daljnjeg razrješavM se dužnosti i stavljaju na raspolaganje Sefer Halilović, Arif PašasM Bahrudin Fazlić. I Sto se tiče sinoćnje odluke da umjesto Drekovića u Petom korpus* postavimo Dudakovića, koji je komandant jedne od brigada u Krm ni, to su promjene do daljnjeg. I Glavne promjene se sastoje u pomjeranju Sefera i Arifa. Sto se tiče Sefera, za sada ne znamo šta ćemo uraditi, gdje bi išM neka ga na raspolaganju, pa ćemo vijdeti šta će biti dalje. Dosadašnja istraga je pokazala ako ništa drugo, a ono nekorektan odtm kada je, što se tiče Sefera, u pogledu ponašanja ovih ovdje grupa, i $9 u ovome monmentu sada sigurno, kao što je podsticanje ovih grupa izvjesnu vrstu pobune ili samo prešutno, i to je stvar procjene sm izvjesnih organa. Ali on je znao za ove stvari, nije ih spriječio, ¦ protv, imao je neke telefonske razgovore u kojima je istina davao > lo podrške, dakle ima tu nekih stvari po kojima je on nepodobđm vršenje dužnosti načelnika Štaba vrhovne komande, a da li ce više od toga vidjet ćemo. 0ivaraw raspravu. " ¦ mn Kljujić: "Pozdravljam smjenu Hadžihasanovića sa mjesta " andanta 3. korpusa, i ne znam koliko je teška pozicija njegova n baš bude načelnik umjesto Sefera, jer Hadžihasanović je putio nama 16. maja ovdje sa Mojmila. To treba da mu bude doži-a hipoteka da ne može, mislim, što je Haris rekao ili je patariota lije Znam ja njega to je onaj bez zuba, nosi tamne naočale, i a stvar ta funkcija načelnika, kakva je to pozicija ako imamo vrhovnog komandanta. ?" etbegović: "Ja ne znam je li on došao!6. aprila ili maja kod nas?? 'ada su ga doveli kod nas ja sam mu rekao da mu je to zamjerka što je micao na nas itd, ali bio je komandant 3. korpusa koji je veliki, i ako je bilo nekih grešaka tamo ima veliki broj brigada i po mom mišljenju mi trenutno nemamo boljeg oficira, sposobnijeg, obrazovan, baš onako pravi vojnik! " Rasim Delić: ".. Tri su čovjeka koji mogu rukovoditi štabom: Hazim Šadić, Enver Hadžihasanović i Fikret Muslimović! " Ejup Ganić: "... Ja znam Fikreta Muslimovića, sposoban čvjek, i naravno ta dilema oko bivšeg člana KOS-a itd. Mi smo znali za napade na Sarajevo, pa Patriotska liga je radila non stop, i prepuštam većini kada je Muslimović u pitanju. Ovoga Hadžihasanovića ja poznajem, bio je dugo ovdje u Sarajevu, kao neka desna ruka Sef eru, jer Sefer je bio na čelu Patriotske lige, pa TO-a i tu je od početka, i prije. E mi smo smijenili Sefera uglavnom I razloga nezadovoljstva dosadašnje borbe, to je bio jedan od razloga, pa smo doveli Delića, a u sadašnjem trenutku ako trebamo da zamjenimo Sefera, mislim. Enver i on su bili bliski saradnici, ja znam ovdje dok je bio Hadžihasanović on je gledao u Sefera kao u

lidera, ¦o se Sefera tiče, tu stvar treba dovesti do kraja, utvrditi taj njegov nekorektan odnos, i tražio sam i od Delića da pročita izvještaj sa tih saslušanja njegovih da bih i ja mogao da zauzmem stav. r ljudi dolaze, znate, govore kako će doći do pada morala i do oslanja u Arniiji jer on ima popularnost, ne znam kolika je, ali je ima. n da doboro kotira, a eto i ti si Harise bio u Konjicu i Mostaru. & jeste malo komotniji čovjek kada su u pitanju političke izjave i 'dudara od standardne forme vojnika, ali većina naših koman-A/f ¦ a Č Ča, dok je on uvelike već radio! morali tu stvar profesionalno izvesti do kraja, i da kažemo da , smlenjuje radi što nema rezultata ili ti nekorektni odnosi ili... °n je tu od prvoga dana, doći će do demoralisanja boraca, zna-

152 153 te imate njega, njegove spotove, prisustvo na terenu... " Mirko Pejanović: ".. Kada je Sefer u pitanju, meni je lično žao koje Sefera Halilovića čine nepodobnim za obnašanje funkcije N n Poslije, dakle 5. 11, oglašava se i udruženje "Patriotska liga", Jra Halilovića isključuje iz članstva, izražavajući da je osramotio d> re aa su razočarani onim sto je istraga pokazala. Je to orkestrirana kampanja, policijsko-medijska s političkom poizd ¦ i Samo§a vrria države s ciljem da se Sefer satanizuje i prikaže kao Lak° ih nije stid?", pitah oca. me isključio, Zagi i Kemo a??Alija Lončarić i onaj Vranj??"pita

158 159 Sefer smijući se u pet sati ujutro, nakon što je stigao sa saslušanja. Ja sam zamjerio svakome od njih iz prostog razloga što te ljude M znavao i također odlično znao njihovu ulogu iz predratnog vremena T toku samoga rata. * Naprimjer, Alija Lončarić bio je vozač u PL-u i nama kući popraJ keramiku i mašinu za veš" a Zaim Backović-Zagi je bio čovjek kojep J vodali sa sobom Kerim Lučarević Doktor ili Sefer da bi im nosio moto 1 lu i prenosio naređenja, jer je Zagi imao karakterisitčan glas. Sulejman Vranj je neobrazovan čovjek, vojnički neuk, a njegov jej uspjeh, jeste rodbinska veza s porodicom Cengić, Hasanom i Halidoml Sa toga sastanka digli su se i otišli Faid Hećo, Mirsad Èaušević Brad i još dva člana organizacije dok su ostali šutjeli. "Znaju oni ko je boss. Samo neka rade po direktivi, sve će im se obi o glavu. Umjesto da stanu uz mene i kažu -da vidimo šta je, je li 0J politički ili... oni se uključuju. " Otac im nije zamjerio, samo ih je smatrao beskičmenjacima. Par godina poslije, ti isti ljudi su ga pozivali da ga, kao vrate u članstvo i Predsjedništvo udruženja, što je Sefer odbio. Danas je predsjednik udruženja Avdo Hebib. On nikada nije bio ni blizu PL BiH i pitanje je, je li uopće znao za njeno postojanje. Sjećam se jednog razgovora u kojem se govorilo o PL BIH, a za stolom su između ostalih bili prisutni i Sefer kao njen osnivač i komandant i Avdđ Hebib, kao njen samoprozvani član. Bila je to zima 1994 godine, neki ručali u ulici Sime Milutinovića Sarajlije. Sjedio sam pored Sefera i Rifata Bilajca. "Nekako se tebe ja Avdo ne sjećam iz PL-a. Ti mora da si U tajni član naše organizacije?", reče mu Sefer. Hebib je samo klimao glavom. Taj status mu je odlično odgovarao. "Tajni član! " Vidjevši da Hebib ne shvata da ga provocira, Sefer je otišao m rak dalje: "A jesi li ti znao da si tajni član?! " Onda su se svi počeli smijati i polemika, naravno, nije dalje

vođena! Ali to svakako nikada više nije bila ona organizacija kakvom je 1 mišljena, niti su ikada više njeni ključni ljudi sjedili unutra. Sefera, Talijana, Kerima Lučarevića, Mahmutćehajića i drugih u 1 više nije bilo. ostalo Njihova mjesta su zauzeli, vozači, tjelohranitelji, sekretarice i osoblje pojačano, "tajnim članovima"! MISLILI SMO DA NAS TUKU ÈETNICI' Paralelno sa isljeđivanjem, iskaze na Okružnom vojnom sudu u Sara-dali su i ostali okrivljeni za oružanu pobunu, tačnije njih 94, s tim što ih je 21 bilo u bjekstvu. Evo nekih iskaza koji govore o metodama uzimanja izjava i tretmanu zatvoru prema uhapšenima za koje su predsjednik Izezbegović i načelnik bezbjednosti Jašarević tvrdili da ih nije niko ni dohvatio! Izetbegović je rekao da su postojale neke nekorektnosti, ali da je u 95% slučajeva ispitivanje korektno, što je načelnik Vojne bezbjednosti, naravno potvdrio, govoreći da se sve radi u skladu za zakonom. A kako je ustvari bilo, kako su prebijani, mučeni i zlostavljani vojnici Armije od strane svojih dojučerašnjih kolega: Okrivljeni Sead Kadić između ostalog je kazao okružnom vojnom tužiocu. : "Ja ne ostajem kod iskaza datog 7. 11. 1993 godine, iz razloga što je prilikom moga ispitivanja uneseno sve pogrešno, jer me vjerovatno istražni sudija nije shvatio radi moga posebnog psihičkog stanja, jer je iskaz dat 10-15 dana nakon moga hapšenja... Koliko se sjećam, moje ispitivanje je vršio sudija Kapo, a ja sam istome kazao da sam bio učen i da sam u posebnom psihičkom stanju što se na meni moglo idjeti. Ja sam boravio u Centralnom zatvoru, bio tučen, razvaljivali su me, samo što me nisu guzili! ... T>ok sam boravio u Centralnom zatovru, ja sam vidio da su i druge Ph a posebno se sjećam da su tukli ovdje okrivljenog Armina Hoa i to na način što su ga držali rukom za kosu i potom udarali 3W °d stol, a a Armin je nakon toga tako izgledao, da ga ja nisam §ao prepoznati, a poznavao sam ga unazad dvije godine... " Okrivljeni Samir Seferović: "Ja ne ostajem kod svoga iskaza da-• 11. 1993 godine iz razloga jer su me prije davanja istog tukli u

160 161 Centralnom zatvoru i dobijao sam instrukcije šta da kažem Lnj J tražnog sudije. Iskaz sam dao pod strahom. Okrivljeni Husein Hodžić: "Ja ne ostajem kod svoga iska? Đ tog 9. 11. 1993 godine, jer sam tada bio u posebnom psihičkom i nju i jer sam u Centralnom zatvoru bio toliko prteučen da ni%anĐ na ratištu dobio takve povrede, iako sam ranjavan pet puta. htrćk sudija me nije tukao, ali sam potpisujući tada izjavu bio sav uM kan... Dok sam bio u Centralnom zatovru mene su tukli i previše, pasM u jednom trenutku pomislio da me tuku četnici. Sjećam se da sm poslije toga imao na sebi majicu koja je bila potpuno natopljena rM jom krvlju. Tada mi je bilo žao što sam se ovoliko borio od izbivanja agresije na našu zemlju... "

Okirvljeni Nihad Hodžić: ".. Za vrijeme boravka u Centralnom zatvoru bio sam maltretiran i fizički i psihički, a dešavalo se da sm viđao svoje prijatelje koji su bili pretučeni kao i ja, pa ih nisam mm gao prepoznati. Sugerisali su nam šta treba da govorimo, kako dt odgovaramo na pitanja sudije. Za maltretiranje nisam smio ni rijM reći istražnom sudiji, jer sam se bojao da me opet ne odvedu i ne I ponove torturu prema meni. " Okrivljeni Nezir Duraković: "... Za vrijeme boravka u zatovM mene su tukli tako da sam ostao bez svih zuba, a u momentu hapČš nja stavili su me uza zid na strijeljanje. Ja nisam uhapšen odmah, već tek nakon 4 dana od 26. 10. 199. godine... " Okrivljeni Semsudin Herak: "... Prije davanja iskaza bio $ J blema! Delić: Ne znam, ne znam šta da ti kažem sad. Sefer: Ništa Rasime! Ja sam trinaest dženaza ovdje imao u SarajeM najbližih svojih, najbližih! Znate vi to svi! I dvije godine mi je g/aJ u torbi Rasime! I očigledno, očigledno treba još nekome i moja M va! Malo je to, nego treba još i moja glava! Delić: Ma ne treba čovječe tvoja glava! Kome treba tvoja glava? Sefer: Uredu. Samo do moje glave će biti, još puno će biti glava, jM Uredu je... Sefer je spustio slušalicu Deliću i tako završio svaki razgovor s njim. Delić se u međuvremenu žalio Ganiću, pa je tako Ganić, odlučio pozvati Sefera na telefon: Sefer: Šta ima profesore? Ganić: Ma ništa... Èovjek kaže, znate ja sam naredio, i ako vi kažem da ja budem treći ja ću biti treći, ako treba da budem drugi, ja ću da budem drugi. Vi ste mene ovdje postavili ne mojom voljom nego naređenjem i m treba da izdajem naređenja. I svi drugi kažu isto... Sefer: Šta je sa djecom, šta kažu? Ganić: A eto, Rusmir kaže, evo ja ću mu primiti djecu. Ja kažem to ne može bez njega gore. Mora njegov autoritet da m pojavi i to mora da sredi. Rasim kaže ako se on pojavi oni će prestM da bježe i on to priznaje. To je to! Ne znam šta da ti kažem... Sefer: Sta sa djecom, pobogu brate?

Ganić: Molim? Sefer: Pa primit će mi Rusmir. Ali on(Semir-op. a) neće od metn tome je stvar u pičku materinu. Ganić: Ne znam, veruj mi. Ne znam ništa. Uopšte ne znam Šta A kažem. Ako možeš da odeš, da odeš dan jedan, dva da zaustaviš to, Paie ĐĐ Ne znam ni ja, makar se pojavi gore da kažu da si gore! Ne zn Ne znam, ne mogu ti ništa privatno reći, jer onda čovjek.. Oni smatraju da ti možeš gore učiniti puno! ! , ; autoritet je neosporan, to je to. Jer pazi, ako padne Igman biče-in0 zatvorem ovde.. ,š r P ka minulog rata. Odmah iza Sefera sam ja. Na meni je vojna uniforma, pancir, vojničke čizme, oko pasa pištol" Magnum 32 specijal, a na leđima puška "Hekler" sa prigušivačem. Tada sam zvanično postao najmlađi vojnik Armije RBiH. Ulazim u transe koji vodi do tunela ispod sarajevskog aerodrom"

U prvi mah sam pomislio da je to to, da je to taj čuveni tunel, ali se moje uvjerenje nakon nekih petdesetak metara srušilo kada sam ugledan uski, blatnjavi prolaz, pun vode i sa minimumom zraka. Tunel! Odmah po ulasku iz džepa svoje jakne izvadio sam diktafon i na brzinu ga upalio, želeći da taj moj prvi prolazak kroz objekat takve vrste, ostane zabilježen na neki način. U tunelu se odjednom čuje ljutiti glas moga oca: "Sve mi je jasno na ovome putu i u ovoj bitci, ali šta ćeš ti sa mnom, e to mi nikako nije jasno! "I Šutim dok hodam iza njega, nadajući se da će mi to produžiti put. Ostali dio ekipe koja ide tik iza nas, hoda i gaća kroz blato, vodu i mrak koji prekida tek poneko maleno svjetlo, na svakih desetak metara. Cijelom dužinom tunela je težak zrak, gotovo da ga nema, a dodatno nas nervoznim čini i brujanje agregata koji nastoji izvući voda iz prolaza. Nailazimo i na prvo proširenje sa strane, na kojem su se na nosilima nalazila dva ranjenika. Gacajući kroz tunel nailazimo na jedan dio od dvadesetak metara, ti kojem je voda meni preko glave. Sefer zastade, okrenu se i reče mi: "Penji se! ". Uzima me na svoja leda i saginjući se pronosi me kroz dio koji bih)% inače, morao preplivati. Mokri, blatnjavi, umorni i ljuti, kroz nekih 45 minuta osjetismo svje žiji vazduh u tunelu, koji je postajao sve bolji i bolji... Bio je to znak da se prvi prolazak kroz tunel približio kraju. Osjetio sam olakšanje i odvažnost u sebi. Pomislih da sam steK povjerenje da nastavim put ka Igmanu gdje se čekao pravi rasplet bit Kada smo izašli ispred tunela, u ljudima koji su nas okruživali osje se strah i radost što nas vide. , Èovjek koji je radio na tunelu, stajao na samome izlazu, kada je US dao Sefera, prišao mu je i rekao "Komadante, znači nismo izdani! • j Iz Butmira prema Hrasnici krećemo se pješke. 'ednom trenutku, u onom silnom mraku, po kojem smo jedino i .. đ,0dati jer su četnici već zauzeli dvije trećine Igmana sa kojih su lisali sve u podnožju, neki čovjek je upalio svjetla kamiona koji S, je išao u susret! Hairo Aljić, zamjenik komandanta "Delte" se u tom trenutku baca Sefera i sklanja ga u stranu, misleći da se radi o namještaljci da nas "svjetle i pobiju, u zasjedi. Ja padam na zemlju pored Sefera.. "Glavu dole! ", govori mi odnekud ispod Hajre Aljića. Dino Aljić naređuje svojoj dvojici vojnika da zaustave kamion i izvuku vozača. Tu traje "obrađivanje" kojeg brzo, puštaju, a mi u mraku, sada dodamo nervozni, nastavljamo put ka Hrasnici gdje se nalazilo prvo odredište IKM Prvog korpusa, sa kojeg će se nastaviti put ka Igmanu. Ta impresija, kada smo stigli na IKM bila je tužna, jer je na njemu vladalo totalno beznađe. Ovdje bih rekao da bez obzira na sve što stoji u njihovim biografijama, i bez obzira na to-što je dokazano i što nije, Delalićevi, Cacini i Sola-kovićevi vojnici pokazali su zavidnu hrabrost i odlučnost, i u tome haosu koji se riječima ne može opisati, ipak, uspjeli krenuti u kontraudar prema četnicima, predvođenim Ratkom Mladićem.

I Sefer sa jedne i Mladić sa druge strane, našli su se u isto vrijeme na Igmanu. Na Igmanu u šumi, osjetio sam strah boraca, strašan pad morala, ¦rĆencu i rasulo s kojim sam se tada prvi puta susreo, jer sam imao jenje da su naši borci izuzetno hrabri i da im motiv slobodne i nezavisne BiH ne da nazad. Uvdje se nije znalo ko je iz koje brigade, gdje je čija linija i gdje su koji su hodali šumom predstavljajući se kao borci Armije te na taj laci" prodirali u dubinu. arod, vojska, čak i stoka, lutala je planinom na kojoj su se preko Xl formirale neke nove linije. l'azi neki borac sav izbezumljen, u bunilu govori o sili koja nadire 02 Jgman. - gledaj silu koja te napada već misli na ono šta braniš! "reče mu romjena u vrhu Armije uticala je na moral boraca . ok0 r Č Če u m)esec dana izgubila ogroman dio slobodne teritorije lzda, Bjelašnicu, Trnovo, Rogoj, veliki dio Igmana... Vl jedinica Sedamnaeste krajiške i Sedme muslimanske brigade 17? zastali su u Tarčinu čekajući dva dana upustva za borbu. Zamalo J krenuli nazad kućama kada su primili naređenje gdje i kada će se uklii *J u Igmansku bitku. Bilo kako bilo, Igman je tada odbranjen, komunikacija sa slobodno teritorijom očuvana, a glavne igmanske kote, poput Trešnjevog brda onJ vraćene u naš posijed. O onome što se dešavalo na Igmanu, danas govore neki drugi ljudi koji gore nisu ni bili, ili oni koji nisu pomakli iz komandi čekajući da hl dođu Sefer, Ajnadžić, Æelo, Caco, Adnan i drugi i brane ono što su oni I trebali braniti. Nije tada bilo Crnih labudova, ni Haseta Tirića, ali su zato bili n(tm) kada je trebalo pucati po Caci i Æeli 26. 10. 1993 godine. Nije bilo ni Fikreta Prevljaka koji je sjedio u svojoj komandi i stigao se posvađati s komandantima jedinice "Delta". Upravo ove godine, dakle 2005, vidio sam po gradu velike plakate koji su reklamirali manifestaciju "Dani odbrane Igmana 1993". Par dana kasnije, neki oficir je na kućna vrata donio Seferu pozivnicu za centralnu svečanost. U koverti pored kartice na kojoj je pisalo "gost", nalazio se i cijeli program toga događaja. Na mjestu gdje piše govori, stajala su imena: Sulejman Tihić, Hajru-din Grabovica i još neki neznani ljudi. Moja najdraža uspomena su footgrafije nastale po završetku Igmanske bitke 1993 godine, na kojima narod dočekuje moga oca i borce kojis" vraćaju s planinskih padina. Moji vršnjaci su skandirali imena komandanata koji su prolazili tim područjem. Na Igmanu smo ostali nekoliko dana. Kad smo krenuli natrag, u Sarajevo, u tunelu, na pola puta, sretosnio i Rasima Delića. "Rasime, sad je situacija puno jasnija, sad možeš slobodno medu rt< rod! ", reče mu Sefer u prolazu, aludirajući na Delićevu rečenicu ka°1 nije smio izaći na Igman govoreći kako mu situacija nije baš jasna. Sefer je po povratku u Sarajevo, primio poziv od Ganića: Ganić: Halo? Sefer: Kako ste profesore? Č ,Q. Ganić: E, Sefere, šta ima novo?Pazi molim te, ko drži ono

Tresnem brdo? 174 /... TreŠnjevo brdo sam ja razrješio i vratio se nazad, gospodine Asjednice. Ja sam Igman završio u prvoj etapi, za dva dana idem Jj završim posao! Canić: Znači to su tvoji odradili ono gore? c fer Naravno. Trešnjevo brdo sam ja odradio, pa se vratio nazad! Canić: l oni su sad samo na Golom brdu? r ier. Qnš su na Golom brdu, a sa druge strane nema šansi da prođu ia su im zubi od čelika! Komunikacija je slobodna, Igman je odbranjen.. ni mirno spavaj! Eto i oko ovoga pitanja su bezbjednjaci SDB-a i Vojne bezbjednosti mrcvarili Sef era. A pitanje, odnosno teza koju su oni poturali jeste da je Sefer najprije odbio Delićevo naređenje da ide, pa kako je to uradio, pa zašto je to uradio a druga teza SDB-ovaca se zasnivala na pitanju-zašto je poveo baš Cacu, Æelu, Adnana i "Delte" sa sobom? "Znaš šta sam im rekao?"-reče mi Sefer. "I ja i oni smo otišli, jer niko drugi nije smio! " 17S TOBIŠE NAM ALIJINI ZLIKOVCI FAMILIJAĆ Ali taman kada sam pomislio da nema gorih pitanja od Igmana ¦ triotske lige, kriminala i ostalim gadostima koje su bezjednjaci sa zadđ voljstvom postavljali, desilo se ono za šta sam mislio da se nikada nel dogoditi. Bilo je to: Atentat na moga oca, odnosno stradanje moje majke i njenog brata 7. 7. 1993 godine! "Èujemo po gradu da Vi pričate da iza toga stoje neke bezbjedonosne strukture, tj. neki policijski i vojni autoriteti?, bilo je pitanje isljednika, ali kap koja je prelila čašu. No prije nego li ispričam šta se desilo s tim pitanjem, odnosno Sefero-vim odgovorom na isto, želim da vam ispričam svoju priču oko atentata! 7. 7. 1993 godine, kao direktni svjedok događaja koji je to preživio stojeći četiri metra od razorne bombe, postavljene ispod terase našega stana. đ Život mi je spašen zahvaljući sitnim pregradama, ormarima i drugim stvarima koje su sprječile gelere i detonaciju da me raznesu. Moja priča o atentatu 7. 71993. ne počinje tog dana, već koji dan ranije. Šta se zapravo događalo... Sarajevsko naselje Ciglane, bile su naše deveto boravište u gradu & Miljacki. Trg Nesvrstanih broj 9, drugi sprat, ujedno je postalo i zadnje mp na kojem su moja mati i njen brat boravili. Prostor zauvijek obilježen zločinom i nepravdom koja se dogodila Rj ga sunčanog 7. jula 1993 godine. Nekoliko dana, prije samoga događaja, atentata na našu porouj čovjek po imenu Nihad Fazlić koji je inače radio na poslovima bez u dnosti u Glavnom štabu, konkretno na zaštiti porodice Načelnik3 "J . :z svoga stana sprat iznad našega, u kojem je živio s porodicom, orenese važna zapažanja, koja je uočio posljednih dva dana. vj ko vam promatra stan zadnja dva dana. Sa one terase, preko i ogledom vas posmatraju! "rekao je uspaničeno, tražeći da o sve-* h vijestimo Sefera koji bi na naki način intervenisao. r oCj ukućana, zaista nije pomišljao da bi nekome palo na um da Ma kakve konkretne poteze usmjerene protiv nas kao porodice, a po-

ne u gradu u kojem je Sefer sinonim otpora, prvi čovjek Armije... •'Popnite se da vidite... "reče Nihad. njegove terase, na trećem spraru, jasno se vidio čovjek sa kačke-i osom, u društvu jednog crnog čovjeka koji je sa dvogledom direktno josmatrao prozore i terasu našega stana. Usput su pričali, vidjelo se. To je potrajalo nekih desetak minuta, nakon čega su ležerno i mirno odšetali s mjesta odakle se odlično vidio naš stan. Bio sam dječak i znatiželja mi nije dala mira. Vratio sam se u naš stan i strepio da samo još jednom ugledam čovjeka s kačketom koji zuri u naše prozore. Bio je 3. juli, popodnevni sati, kada sam stojeći u dnevnome boravku iz kojeg je bio čist i jasan pregled onoga mjesta s kojeg je osmatran naš stan, ugledao čovjeka koji je to već radio par dana unazad. "Odoh po hljeb! "rekao sam mami i izjurio iz stana trčećim korakom prema njemu. Išao sam okolnim putem, između zgrada, preko malog mostića u na-Ciglane, da bi došao sa skroz druge strane, kako ne bih bio sumnjiv :mu koji je, kako sam se primicao i dalje stajao na istome mjestu s dvogledom u rukama. rilazim, i srce mi lupa sve brže i brže, sve jače i jače. U jednom tku sam pomislio da će me i izdati, da će se vidjeti taj strah koji Mako raste kako se približavam.. vadestak koraka sam od njega, gledam ga i hodam, usput pokušaja se ponašam kao bezbrižni dječak koji hoda naseljem, bez pose-bnoga razloga. n je naslonjen na zidić, u bijeloj majici kratkih rukava i bermudama. °sijed je, nekako više sijed nego crn, ima brkove, i dvogled u rukama. Uel rl 'C Č>rva snČa' koja je ostala do danas, kada sam ga prvi puta Pril ¦ bjĆ01 , Zlm na svega dva metra i vrtim se u nekoliko metara, tražeći sebi u zanimaciju kako bih ga još bolje vidio, uočio bilo šta interesan-

176 177

To je trajalo još nekih petnaestak sekundi, koliko mi je srce izdržati. Pogledao sam još jednom, da ga upamtim, i onda odjnr-prve stepenice, preko malenog parkića i kroz prolaz nazad kući. "Mama, onaj nas čovjek stvarno gleda! ", rekao sam onako s ispričao svoje impresije i, naravno, dobio neke sitne batine radi svee ' sam bez pitanja uradio i izložio se opasnosti. Tog, dakle 3 jula navečer, sjedili smo u dnevnome boravku, naša rodica, bez oca koji je bio u svome štabu, i uz kandilo koje je dimilo prepadnuta lica. "Možda bi trebali poslušati Sefera i da odemo odavde! "reče mati Roletne su već bile navučene na našim prozorima i ostale su sam" rupice kroz koje je prosijavala mjesečina te julske večeri. Duga je bila noć i kako smo razgovarali, pošto smo spavali svi jedj do drugog u istoj sobi, samo smo pospali na podu, na kojem je bilo prostrto nekoliko jorgana. Neko je ugasio kandilo i ta noć bi za nas bila završena, da nije sve krenulo po zlu... Negdje oko četiri sata ujutro, prolomila se buka na balkonu našeg! stana.

Lupanje je probudilo mamu koja je polako gurnula mene i moju sestru i stavivši nam oboma ruku preko usta. Prstom je pokazala na balkon na kojem se vidjela silueta čovjeJM njegovo lagano kretanje po našoj terasi prepunoj cvijeća, plastičnih posuda, kanistera za vodu, za koje je zapeo nepozvani posjetilac. Puzeći smo najprije sestra, ja, pa onda i mati se izšunjali iz dne" sobe, polako do kupatila našeg stana do kojeg je mama vukla telefon. I "Dobro veče, ovdje supruga Sefera Halilovića, trebala bih ga nilB molim vas! ", rekla je sekretarici GS Armije. Nakon koju minutu čekanja na telefonu, Sefer se javio. Kada je čuo priču, odmah je poslao obezbedenje. Kroz nekoliko minuta čekanja u kupatilu, u kojem smo strepi)' straha da nas neko ne likvidira, stiglo je nekoliko momaka jednice ta", prevođeni Midom Aljićem, šefom Seferovog obezbedenja. Svjetla su se napokon popalila, začulo se repetiranje pušaka i pist0, a u stanu i oko njega se rasporedilo nekoliko vojnika koji su uzalud nekoga, koga tu više nije bilo. ,j Nikome ni na kraj pameti nije bilo da je neko ostavio nešto na ba nu ili ispod njega, pa niko to nije ni tražio. Č 178 Svi su tražili čovjeka, pokazat će se kasnije, Dragana Sošica to Č 1967 godine, pripadnika terorističke jedinice "Ševe", obučavanog u "alaca iz Niša koji se te večeri popeo na terasu stana Halilović i i'paklenUnapraVU! ednih tri dana s nama u stanu spavala su i dvojica momaka iz rfenia Glavog štaba, koji su tu bili u slučaju da "neznanac" pononavrati. ' to vrijeme, na terasi je ležala i bomba koja je odbrojavala posljeJane života naše porodice. U tome je prošlo nekoliko dana. 7. 7. 1993... Ujutru oko 10. 00 sati, na naš tadašnji kućni telefon 663-158, pozvao me je otac iz štaba: "Sine, neka mama nešto spremi, doći ću danas u dva sata tačno na ručak! Uvijek sam se radovao kada bih trebao ići ocu ili kada bi on trebao dolaziti nama. Rat nam je pomeo porodični život, haromoniju i eto, sada one obične, sitne, normalne stvari, postale su tako velike i nedostižne. Sjećam se da je mama taj dan pravila sendviče sa "Ikar" konzervom i još nešto kombinovano sa "Feta" sirom koji je u ratu bio raritet i sjajna tačka ishrane. Sati su prolazili... 11, 12... pola jedan... 15 do jedan... "Nazovi tatu, vidi dolazi li tačno u dva, da se ovo ne ohladi", reče mi mati. Ponovo sam pozvao njegov kabinet. Najprije se javio Haris Buturović koji je tada u štabu radio kao sekretar. Serer je potvrdio svoj dolazak u dva sata i na tome se razgovr završio, olako se približavalo dogovoreno vrijeme. U pola dva je ispred zgra-;tigao čovjek s malom cisternom za vodu. azimo brzo i točimo kanistere u društvu naših komšija i nakon toga Osmo u stan. Vani je bio jako sunčan i vedar dan. s dok smo sipali vodu pričali smo između sebe, mi komšije, kako se mJe ni metak čuo i kako je nevjerovatno lijep dan, a eto i miran, što >° ovo nikada nije događalo u opkoljenom Sarajevu.

od baČCajući se s balkona mama nam reče kako joj se čini da sa jednog °na preko puta nas, opet neko gleda u našu terasu, ne reaguje, kao da nikoga i ne zanima, ili smo ionako već previše PČIU šoku od svega.. 1 moj daidža Edin-Dino, koji je jako visok, i u vojnoj uniformi. 179 14- 00 je sa(i Uvijek sam volio kroz prozor gledati oca kako dolazi i odlazi te smatrati reakcije ljudi koji bi ga vidjeli, prepoznali. Izgubio sam živce čekainČ" Svi kružimo po stanu i čekamo da Sefer dođe. Mama je u J.a je načelnik Sektora SDB-a Sarajevo bio gospodin Munir Aliba 244 Đen veći broj neovlaštenih prisluškivanja telefona lica i institucija..." fodinjak je dao rok do 11. 10. 1994 godine, da mu sve uprave unutar " Jostave materijale koji potkrijepljuju već utvrđen fakat, da je Mu-Alibabić slušao i pratio svakoga ko je bio iole znan u gradu, a o funkci-*erima da i ne govorimo. Inače Komisija, interna, dakle MUP-ova, je formirana od strane Ali-hića kojeg je Alibabić optuživao kao kolovođu zla, a članovi komisije nored Godinjaka bili Ismet Muzurović, Željko Varunek i čovjek po prezimenu Džananović. Alibabić se 10. 10. 1994 godine, ponovo, po četvrti put u dva mjeseca, obratio Predsjedniku Izetbegoviću pismom. Pismo iznosi 5 stranica, a evo nabitnijih dijelova istog: "Znam da Vam moje obraćanje oduzima dragocjeno vrijeme, ali sam opterećen progonom nevinih ljudi, mojih bivših saradnika, te sam moralno prinuđen da to učinim. .. Naime nakon moje smjene bez ikakvog obrazloženja više njih je pomjereno na niža radna mjesta(Halilović, Panjeta, Grbić, Pa-vlović, Kurteš i dr. ), a svi su čestiti ljudi i vrsni profesionalci... Nakon saopštenja za javnost oko usvojenog izvještaja komisije gospodina Durakovića, ministar Alispahić je formirao četveročlanu komisiju koja je trebala dokumentovati indicije o ustanovljenim nezakonitostima. No, umjesto toga, otpočela je tortura prema meni! - Ja sam S. 10. 1994 godine u 11. 00 sati pozvan u kancelariju hmeta Muzuroviča gdje sam zetekao pored njega i Ugljena i dvojicu inspektora, Godinjaka i Sušica, gdje su

mi uručili poziv za informativni razgovor i saopštili da odmah moram poći u Sektor SDB Šaralo. Na moj zahtjev da se javim porodici i gospodinu Durakoviću, Ugljen je sasuo niz uvreda, psovki, na što predsjednik komisije Muzurović, uopšte nije reagovao... Na ovaj razgovor sam bukvalno priveden i proveo sam na istom °ko sedam sati... - Na nastavku razgovora 6. 10. 1994 godine koje je trajao oko 8 l> Godinjak i Sušić su po instrukcijama Mujezinovića i Ugljena, su izlazili i pozivani na konsultacije, a sam razgovor je foto i fono ' man, insistirali na formulacijama koje uopšte nisu moje... . ;•• jedino bih Vas još jednom upozorio da SDB-om rukovode Ijudi-lezinović i Ugljen koji proizvode neprijatelje, vještački proizvode 245 odmah leo impisaoČtoČČ Č P1Sm° PredsČČu, Izetbegović je u kojem piše: piSmo' kratko P'smo, Bakiru Alispahić" '**** odmah lZa 20-tog oktobra očeku,e se Tvo, lZv,ešta, J sukob između najodgovornijih ljudi u državi! ! ! Mujezinović j jim dezinformacijama vješto izazivao netrpeljivost između Pt -¦ "* Sefera Halilovića, mene i ministra Alispahića. To ne može biti I * nost, jer ga je agresija na BiH zatekla u školi JNA u Beogradu. " Munir Alibabić je, po mome mišljenju, čovjek koji je imao dva Ćj Onaj profesionalni dio njega i to pogotovo u periodu 1992-1994 &** na bio je jako loš, u kojem je radio dosta neleganih stvari, koristeć' sredstvima Službe, i on je jedan od vodećih krivaca za haos koji je nasr u Sarajevu i RBiH u toku 1993 godine. Naravno, da nije mogao sam, i naravno da je paralelna struja koju j predvodio Alispahić, Mujezinović i Ugljen bila jača što su na kraju i demonstrirali. Ali Munja je počeo sve te prljavštine da radi, od njega je krenula hajka na ljude, komandante, političare, intelektualce, a ovi su je naravno zdušno podržavali znajući jednoga dana da će upravo to biti oružije kojim će ga srušiti! Munja je, utvrđeno je prisluškivao 452 lica u gradu Sarajevu. Ne postoji niti jedan promil šanse da za to nisu znali i učestvovali u tome Muje-zinovć, Ugljen i Alispahić i njihovi potčinjeni operativci. Ali Alibabić je platio ceh, za sve ono što su oni skupa radili. Evo u pismu kojeg je Munja pisao 10. 10. 1994 godine, se žalio predsjedniku Izetbegoviću kako su ga dva dana isljeđivali, jednom sedam, a drugi put osam sati u SDB-u i kako to nije korektno. Ovdje je bitno kazati jednu drugu stvar, a to je da je tačno prije godinu dana od pisanja ovoga pisma, dakle 1993 godine, moj otac Sefer, saslušavan mjesec dana u SDB-u, danonoćno i u prosjeku između 12-16 sati, pa se niko, a ni Munja nije sjetio da kaže, čekajte pa to nije korektno! Munja je tada kao načelnik CSB-a odlično znao i rukovodio stvarima koje su se događale, ali nije reagovao niti ga je zanimalo. Ja sam kao maloljetnik sjedio u kućnom pritvoru 27 dana, čekajuc hoće li se Sefer vratiti živ sa salušanja ili neće! vnika 246 E pa i to je pored Bakira, Ugljena i Mujezinovića radio i Munja, i treba jasno reći, bez obzira na to što se kasnije preobratio u proti ove terorističke struje na čelu sa Bakirom Alispahićem. "dništvu o provedenim mjerama u vezi sa nalazom Komisije u slučaju Alibabić. Imam utisak da su se ispitivanja nepravilnosti u MUP-u sada ograničila samo na Muniru ili u vezi sa Munirom, što nije dobro.

Mislim da bi za Tvoj ugled bilo korisno da energično raščistiš situaciju i ukloniš ljude koji su pravili krupnije greške, bez obzira o kome se radi. One koje su za sebe ostvarili imovinsku korist, a ta-yĐh ima, treba krivično goniti! ! ! Tako je Alija, naravno, amnestirao Alispahića kojem je ako je ikada išta onda je kriminalitet itekako dokazan, kroz drogu, hranu, alkohol i ostale artikle koje je prodavao po Sarajevu štiteći se policijskom funkcijom! Nije Izetbegoviću ni na pamet palo da provjeri ijednu optužbu na račun Bakira, kojem je, dapače, dao još za pravo da upre prstom i kaže: ovaj je kriminalac ovaj nije. Koje li ironije! Ipak 14. 10. 1994 godine, izvještaj je bio gotov. Sedam gusto kucanih stranica zapečetile su sudbinu Alibabića i tada ga stavile ad acta, kada je u pitanju rad u SDBu i MUP-u uopće. Unutra su se obrušili na Alibabića i pokazali Predsjedništvu kako je Munja slušao telefone u Vladi, Predsjedništvu Glavnom štabu Armije i drugim bitnim institucijama u državi. Također su govorili o "slučaju Zul-ikarpašić", te o tome kako je Munja na informativnim razgovorima odbio Ja govori zašto i po čijem nalogu je slušao tolike telefone u Sarajevu. Naravno da su novi-stari rukovodioci Službe negirali da oni slušaju ranica, ili nekoga drugog iz Predsjedništva i Vlade, što je naravno bila 'torna laž, koja se pokazala u prvom dijelu knjige iz kojeg se vidjelo da slušali sve redom, pa i samog Izetbegovića kao predsjendika i njihovog glavnog zaštitnika! ! ! -> svome pismu, SDB-ovci su napisali da jesu slušali Fikreta Abdića i ito jer je djelovao protivustavno, ali da za to postoji rješenje od 6. 8. 993 godine pod brojem 03-150! zapisali su i to da je Jozo Jozić jedne prilike snimao ad hoc Miru Ca> tadašnjeg člana Predsjeništva, kada je razgovarao sa predsjedniuđmanom, ali da je o tome obavješten ministar MUP-a. Pak, na kraju su dodali: "O primjeni operatvinotehničkih sredstava a gospodinu Seferu Haliloviću postoji uredna dokumentacija... Nije oa je ovom mjerom posredno bio zahvaćen i gospodin Ejup Ganić. 247 Tačno je da su se na telefon koji je pod kontrolom SDB-a javljali gosn Ganić, Delić pa i sam Predsjednik Predsjedništva RBiH! ! ! ! ! " '" Ovlaštenja koja im je dao Izetbegović, a tu mislim na Alispau--Mujezinovića i Ugljena iz civilne, te Muslimovića i Jašarevića iz v službe bezbjednosti, dali su im za pravo da progone ljude i kreiraju af ' sudbine ljudi sa najtragičnijim posljedicama po državu u cjelini, te ind' I dualno po nekoliko stotina porodica unutar BiH... Nekoliko dana poslije sve ove hajke u MUP-u i SDB-u, u ulici MIrbina, gdje je bilo sjedište Udruženja Bošnjaka porijeklom iz Sandžak čiji je Sefer bio Predsjednik, ušao je omalen čovjek, plave kose s plavom jaknom, nekim šuškavcem na kojem je pisalo sjećam se "POLICE". Reče sekretarici da treba Sefera hitno i da mu prenese da ga traži Munja! Munju tada nisam poznavao, čak šta više gadio mi se a propo svih silnih tortura koje smo kao porodica preživjeli, zahvaljujući između ostalih i njemu! Sekretarica je izašla i pozvala ga u kabiinet u koji sam ušao i ja. Sefer, Munja i ja, našli smo se unutra kada je Munja rekao:

"Došao sam da mi halališ! Vidiš šta se desilo, ja sam svjestan da sam pogriješio prema tebi jako i tražim da mi halališ, a ja ću sve nepravde prema tebi što sam nanio ispraviti. " Popili su kafu, mirno, ljudski, i tako se na kraju tog kraćeg sastanka i razišli. Svakoga i sve sam očekivao, ali to zaista nisam. Tad je bilo prvi puta da vidim Munju i ostavio mi je zaista jadan utisak, valjda zato jer je i sam bio potišten i razoren tih dana. Alibabič i Sefer su se u narednom periodu periodično viđali i onako više neobavezno, negdje na nekoj kafi, ručku i slično. Ono što je meni ostalo upečatljivo jeste da Munja nikada nije pokusa" reći Seferu, iako je to moj otac znao, vidi prate te, taj i taj, tu i tu su prislušni uređaji i drugu vrstu pomoći i informacija koja bi valjda kons ili ako ništa pokazala Munjinu dobru volju za kajanje. Za sve godine koje je provo kao "obavještajni disident" Munja 1 šutio i nikada nije iznio ni jedan podatak-dokumentovano, osim P° ćanju". 248 Ipak do kraja, AJibabić je ostao profesionalac koji o tome nikada htio govorio, niti je odavao kontakte koji bi ugrozili poziciju. Munj J rj više je vjerovao da će se on opet, jednoga dana, vratiti u Službu i ' dariti terenom na kojem se najbolje osjeća, što se u kasnijem pe-I i dogodilo, ali samo na kratko! Služba Državne bezbjednosti i MUP, su nastavio raditi sa "trojcem"na koji je itekako učvrstio i ojačao svoje pozicije unutar organizacije teiu su maltene privatizirali. SDB je bila Mujezinovićeva, "ŠEVE" Ugljenova, a cijeli MUP Alispahi-¦a igračka koja će im se oteti tek dvije godine kasnije kada je krenuo još -j državno-međunarodni haos koji su sami izazvali svojim djelovanjem! Naredni slučajevi koji su potresali BiH i njenu vlast bili su teroristički kamp na Pogorelici, radi kojeg je Predsjednik Izetbegović doživio srčani udar! Iza toga nizale su se stvari kao što su hapšenje i mučenje komandanta terorističke jedinice "SEVE"-Nedžada Herende, te nešto kasnije i ubis-tvo pomoćnika direktora AID-a i jednog od najvažnijih obavještajaca N'edžada Ugljena, koje se desilo 28. 9. 1996 godine, ispred stana njegove bliske prijateljice Atije Muftić. Bakir Alispahić, koji se vidio sa Ugljenom u augustu mjesecu 1996 godine, o tom susretu s njim rekao je u svojoj izjavi 8. 7. 2002 : "... Za vrijeme moje posjete negdje u augustu iste godine, Ugljen mi je rekao: 'Skoro sam sve dokumentovao oko Herende, ali se bojim da će me ubiti... 'Dalje mi je rekao da se prema njemu primjenjuju sve mjere Službe (tajno slušanje, tajno praćenje, uznemiravanje i dr), a da su u to uključeni pripadnici AID-a iz PA aparata, pripadnici Specijalne jedinice MUP-a FBiH i obavještajne uprave kojom je rukovodio general Hajrulahović Talijan, te da je u nekim aktivnostima involvi-ran Mebmedagić Osman zv. Osmica (šef obezbjeđnja Alije Izetbego-vica op. a)... Nekoliko dana prije ubistva Ugljena, on me je telefonom vizuao u Njemačku, kada je bio vidno uznemiren i kada mi je rekao •' Ne znam šta da radim, ovi hoće- da me ubiju... '" Čujezinović u svojoj izjavi od 13. 6. 2002 je izjavio pred sudijama: ••• Nedžad Ugljen je konstantno ponavljao kud god je išao o ¦ me da ima informacije da će ga Kemo ubiti, stalno je govorio: U biće me Kemo, ubiće me Kemo... '" na. a Je Ademovića itekako interesovala djelatnost Alispahića i Uglje-Pod -. Č0tovo govori i informacija od 4. 6. 1996 godine u kojoj saradnik rom "TROJKA", govori bezbjedonosno interesantna saznanja svo-

249 me direktoru: "... Dana 3. 6. 1996 godine obavili smo razgovor sa sam A , "TROJKA"... n'kČ ...U nastavku razgovora saradnik nam prenosi da mu je p da je Bakir Alispahić u ime MUP-a BiH, sklopio ugovor saČ dnom bankon BiH o prenosu novčanih sredstava NB BiH van ca BiH, a najčešće u Njemačku. Saradnik tvrdi da je direktn snik i očevidac najmanje četiri takve transakcije u kojima ' " njegovoj procjeni, prebačeno preko 120 miliona DM! ! / jqov ' po riječima saradnika, bio upakovan u diplomatsku poštu i Z ' ćen... Kako nam saradnik dalje tvdi, on nije bio upoznat sa direkt podacima o licima koja će preuzeti pošiljku u Zagrebu i Njemačk već je za taj dio zadatka od strane Alispabića bio zadužen Sud "TROJKA" ističe da je u međusobnom razgovoru sa Sudom doznao da od svake pošiljke Alispahić dobija 1% od ukupne vrijednosti Na kraju, "TROJKA" tvrdi daje 1995. lično odnio oko 100. 000 DM Miroslavu Nosseu koji se tada nalazio u Njemačkoj, za nabavku jednog vozila tipa AUDI-blinda... " Sukob Ademovića i njegovih operativaca s jedne i "trojca" s druge strane nastavio se godinama, i traje i dan danas, što pokazuju sudski procesi koje su jedni drugima podmetali i na taj način se obračunavali. Kada je riječ o svakom do sada pobrojanom obavještajcu, mislim da se radi o psihički bolesnim ljudima, kojima je profesija kojom se bave oduzela zdrav razum. Taj njihov nedostatak zdravog razuma, najbolje se ogleda kada je Munir Alibabić Munja u pitanju, u činjenici da je on slušao 452 linije u gradu Sarajevu, što sebi normalan čovjek i fanatik svoje profesije ne može i ne smije dozvoliti! ! ! O Enveru Mujezinoviću i njegovoj opterećenosti prisluškivanjem i pffl ćenjem, najbolje svjedoči činjenica da je taj čovjek i u svome kabineti imao prislušni centar sa nekoliko linija, pomoću kojih je lično, iako viso* funkcioner SDB-a, pa AID-a, slušao najviše političke i vojne funkcionei* Mujezinoviću je, 22. 11. 1996. godine, Komisija za primopredaju" žnosti u sastavu: Fikret Mašić, Muhamed Barjak i Slobodan KnezČ našla u kancelariji koju je koristio cijelu prislušnu centralu. Naime, Fuad Godinjak načelnik Sektora S-7 u AID-u je po pri115Č dužnosti dobio Mujezinovićevu kancelriaju na korištenje, a pri ulasku' je šta i vidjeti! tfo to nije sve. Da je Mujezinović bio opterećen Seferom govori i činjenica da je Fuad r-ijak dosta kasnije, kada je otvorio metalne kase koje su bile Mujezi-evo vlasništvo i nalazile se u njegovoj bivšoj, a Godnjakovoj sadaš'' kancelariji, našao na hiljade dokumenata vezane za generala Halilokoje je Mujezinović kod sebe čuvao, za ko zna šta! ! ?? lt 0 poduhvatu Ugljena a i Alibabića, o snimanju privatnog i intimnog Adila Zulfikarpašića ne treba ni govoriti. To treba da služi na čast dnom i drugome, kao i svim onima koji su to koristili da bi od Zulfikar-jća iznudili novac za otkup kompromitirajućeg materijala koji se Službe apsolutno nije ticao! ! ! Civilni i vojni bezbjednjaci su prisluškivali i pratili na stotine ljudi unutar BiH, medu kojima je bio i Predsjednik Izetbegović! To svjedoče desetine razgovora koje je predsjednik Izetbegović obavljao iz svoje kancelarije ili čak stana, kao i trezora gdje je povremeno

boravio. Razgovore sa Rasimom Delićem, Seferom Halilovićem, rahmetli Mit-hadom Hujdurom Hujkom, Mirsadom Cauševićem-Bradom, Zulfika-rom Ališpagom Zukom, funkcionerima općine Goražde... i sa još nekoliko lica za koje posjedujem dokaze i žive razgovore koje će te na CD-u Državna tajna moći i sami da preslušate! Prema tome, Alibabić i Mujezinović mogu kazati da su nekoliko stotina ljudi uhodili po Izetbegovićevom naređenju, ali neće imati odgovor na to, po čijem su naređenju slušali samoga Predsjednika i kome su davali te podatke???! ! ! Obavještajci su uspijeli posvađati Izetbegovića sa Seferom, Lučarevi-cern, Mahmućehajićem, Silajdžićem i kasnije Ganićem, zahvaljujući per-ktnim spletkama u koje je Izetbegović povjerovao, ili je želio da povjeruje! Zauzvrat, oni su slušali sve "neprijatelje" i pažljivo birali podatke za edsjednika koji su doveli do najžešćih razdora unutar BiH! ! ! U sukobe su se upetljali kao "neznalice" i poneki ljudi, koji su vodeni itom sujetom i ambicijom, podgrijali razdor u vrhu BH politike i voj-*:oi' je na kraju otišao do nepovratne tačke! tvo naprimjer kakve je stvari napisao Rasim Delić 3. 6. 1994 godine, a 8a je Predsjednik Izetbegović upitao da mu sačini izvještaj šta je to dakle Delić, uradio za svoga komandovanja koje je trajalo već godinu

250 251 Rasim Delić se obrušio na sve redom i to je bila okosnica izvješta' Onaj kraći dio ovog dugog pisma, general Delić je rezervisao za uspjeli" Armije pod njegovom komandom... Vratit ćemo se koju godinu unazad, gdje se nalazi ovo Delićevo pismo kao odličan pokazatelj mržnje i sukoba medu Bošnjacima: "... Štab vrhovne komande nije vladao situacijom, a načelnik QU vnoga štaba je sve učinio za svoj politički uspon. Korpusi su djelovat gotovo autonomno bez sadejstva i kontakta. Pored navedenog već sa danom moga imenovanja, na čelu Armije počele je neviđena opstrukcija od strane članova Vrhovne komande, a nosilac je bio Sefer Halilović. Več prvoga dana na Kolegiju štaba željela se oboriti odluka Predsjendištva o mome imenovanju, a ključnu ulogu da se to ne desi odigrao je Fikret Muslimović. U svome radu od početka imao sam potpunu podršku od Fikreta Muslimoviča, Mustafe Hajrulahoviča te Sulejmana Vranja, a uz Se- i fera su zdušno bili Zičro Suljevič, Vehbija Karić, Rifat Biljajac uz veliki broj ostalih koji su bili pasivni u radu. Ta opstrukcija Sefera Halilovića i grupe oko njega je veoma negativno uticala na ukupno stanje u Armiji, a odražvala se kroz: vaninstitucionalno rukovođenje i komandovanje Sefera Halilovića preko komandanta paravojnih formacija koje je sam osnovao (Zuka, Delta, Æelo, Caco, Silver Foks), i preko starješina u štabu i nižim komandama omalovažavanje svih mojih naređenja i širenje dezinformađ-ja o mom prethodnom radu i načinu dolaska na čelo Armije podsticanje jedinica i komandi, posebno u Sarajevu, na nevoj-ničko ponašanje i teror

iniciranje hapšenja pojedinih ljudi radi "prikupljanja dokaza o navodnoj kriminalnoj djeltanosti predsjednika Izetbegovića, Baki ra Alispahića, Hasana Cengića i Rasima Delića otpor da izađe na teren i sagleda stanje u jedinicama poseffl kada je bilo riječ o dešavanju na Igmanu... " Ovo je samo malo dijelič onoga šta je Delić napisao da je dio" za godinu dana. Sve se svodilo na kukanje na lik i djelo Sefera Halilovića. Delić je ipak nastavio u još jačem ritmu, pa tako kada su uv i nju pad Igmana, Trnova, Rogoja, Grepka i dijelom Bjelasrtic , optužio lošu organizaciju rukovođenja i komandovanja, iako I dva mjeseca bio na funkciji komandanta Štaba. Nđ Igmanu su izdali Zuka i Silver Foks, pisao je Delić, te naveo da 1Č imao i opstrukciju načelnika štaba Sefera Halilovića o čemu je rekao: "Imao sam utisak da je načelniku Seferu Haliloviću bilo svejedno što pada Igman i da je želio da što više naškodi meni i državi, "(priču o Igmanu ste vidjeli u prvome poglavlju, op. a) Ipak Delić je nastavio svoje pismo Izetbegoviću u istom ritmu: ".. Nismo bili u mogućnosti podići optužnicu, jer je Sefer Halilović još uviijek bio pod posebnim tretmanom zbog pokušaja državne pobune 2/3 juli 1993. Svi ostali su bili manji krivci i nelogično je bilo da se pokrene njihova odgovornost kada on ni tada ni kasnije nije bio kažnjen, nego nagrađen. Baš ovih dana je u toku istraga protv Salke Gušića koji je u tim danima ubio jednog vojnika bez suđenja! "... A kada je Delić došao do rezultata koje je on postigao u posljednjih godinu dana evo šta je napisao: "- Uspostavljen sistem rukovođenja i komandovanja, Iz Štaba su odstranjeni svi koji su opstruirali sistemski razvoj Armije kao Sefer Halilović i njegovi poltroni, Spašena je država od paravojnih formacija i žalosno je što će ovi uhapšeni biti oslobođeni i poslije toga treba za svoj život da strahuju oni koji su h razbili... " Tako je to bilo, te 1994 godine, i ono što se počelo događati, tačno ednu godinu nakon ovoga pisma, označit će najveću tragediju Bošnjaka i rzave BiH od njenog postojanja do današnjih dana! ! ! Srebrenica, Zepa, Bihać, egzodus desetina hiljada ljudi, propast ope-lciJe deblokade Sarajeva redali su se jedno za drugim te 1995. godine, koJ'a kao da je bila prokleta! 2.S2 ZADNJI SATI SREBRENICE I ž ZEPE Bila je 1993. godina, mjesec april i maj, kada se dešavala ogromn ofanziva na enklave Srebrenice i Žepe koji su tih dana trpiJi nezapamćeni vojni pritisak Mladićeve vojske koja je žeijeia umarširati u ta mjesta. Situacija je bik toliko složena i teška da je 16. 4. 1993 godine u Sarajevo došla krajnje alarmantna poruka kako je pisalo "boraca i ranjenika Srebrenice" u kojoj je pisalo: "UKOLIKO SUTRA 17. 4. 1993 DO 12 SATI NE BUDE USPOSTAVLJEN OBEÆANI OD -UN- VAZDUŠNI MOST SRE-BRENICA-TUZLA ZA EVAKUACIJU RANJENIKA, A ÈETNICI PRODRU U SREBRENICU, BORCI ÆE IZVRŠITI KOLEKTIVNO SAMUBIJANJE SA RANJENICIMA, SAMO NEÆE DOZVOLITI DA ÈETNICIMA PADNU U RUKE! ! ! "

Tih dana na sarajevskome Aerodromu, trajali su bjesomučni pregovori u kojima su učestvovali Sefer Halilović kao komandant Armije BiH i Ratko Mladić kao šef agresorske vojske, uz posredovanje generala Val-grena ispred UN-a. Svakih pola sata, razgovori puni žuči prekidali su se, da bi i Sefer Mladić provjeravali da li se Armija drži, odnosno jesu li četnici umarsirali u Srebrenicu! ! ! Sati su prolazili, i Naser Orić je iz Srebrenice u koju su upućen) p9 prijetnjom smrću helikopteri Armije BiH sa oružjem, javljao svome K mandantu da će ipak borci izdržati napade Mladićeve vojske. U jednom trenutku Sefer se obratio direktno Mladiću za pregov< čkim stolom i rekao mu: "Džabe provjeravaš! Ti da bi ušao u Srebre treba da pogine 5. 000 četnika, a ti to nemaš... " "i 254 Cijelu noć trajali su pregovori da bi tek u jutarnjim satima 18. 4. godine, bio postignut sporazum o potpunom prekidu vatre u po< Srebrenice koji je stupio na snagu u 4. sata i 59 minuta ujutro tj A. Ja su pregovori i bili okončani! ! ! Tačno mjesec dana pred svoju smjenu, Sefer će potpisati sporazum o Čitanzaciji rebremce, ah samo gradske jezgre, što je značilo da borci imama i ostalim no n7a mo (tm);č .. ' "" DOrci na &1auoAc jezgre, sto je značilo da borci ¦ niiama j ostalim položajima, osim u samom centru Srebrenice, mogu ati naofužani što se i dogodilo, ČČfl Taj sporazum koji su 8. maja 1993. godine na Aerodromu Sarajevo lisali Sefer, general UN snaga Filip Morillon i Ratko Mladić, ostavio jg Srebrenicu i Žepu narednih 2 godine u gotovo potpunom miru, koji se trebao iskoristiti maksimalno organizovanje Armije i državnih oragana unutar enkla-re dovlačenje oružja i kadrova koji bi pomogli da se krene u proboj prema Tuzli iz oba pravca... Nakon potpisivanja sporazuma kada se vratio u kabinet Sefer je po-salo Naseru naređenje u kojem je pisalo: "NASERE. UN-u PREDAJ SAMO STARO I POKVARENO ORUŽIJE. NITI JEDAN KOMAD ISPRAVNOG NAORUŽANJA NE SMIJEŠ PREDATI. RECI DA DRUGO NEMAŠ. IDITE VAN GRADA. NASTAVLJAMO PO NAŠEM PLANU. ZA SLOBODNU BiH. " Sefer je po potpisivanju sporazuma par dana kasnije kontaktirao ko-landanta Armije u Srebrenici, Nasera Orića, i s njim obavio razgovor čiji dijelovi slijede: Sefer: 147, ovdje Oluja da li me čuješ... prijem??? Naser: 147 čuje Oluju! Kako ste? Sefer: Pozdravljam te, kako si, nisam te odavno čuo. Tvojom krivicom, tražio sam te na sve strane, prijem... Đaser: Ja se stvarno izvinjavam, bio sam non stop po terenima, pa Me demilitarizacija... Pa dok nisam predao oružje nisam mogao 1 budem na demilitarizovanoj zoni... kasnije sam mogao da budem tu šefe... fer: Aaaa, dobro, dobro... Oko te predaje oružja o tom po tom. Šta J°s ima novo kaži mi prijem? ser: Ništa novo... Oni ne vjeruju da je oružje svo predato i oni ne T*Ćti da smo mi mogli da ratujemo s njima s tim oružjem. Ja sam Pokušao da ih ubijedim.

fer.- Oni tek vide kako su malo oružja imali protiv sebe i kolike su avice i neznalice! Imam samo dva kratka pitanja. Morillon me jučer pita, kakve se borbe vode oko Zelenog jadra, a ja nisam ništa da mu kažem o tome prijem... Naser: Šefe, vjerovatno oni pripremaju sad za Bajram nama k v smo mi njima za Božić, i oni to kao što su prije radili, znači "¦; ° stari šablon... Sefer: Ono što je s oružjem, a van demilitarizovane zone, treba " ¦ • slobodnu teritoriju. Prema tome, nemojte ništa raditi unutar demT tarizovane zone... Van zone van kruga onog, udri gdje god možeš h I ostatka, prijem! ! ! Naser: Razumio, razumio šefe prijem... Sefer: Ća znam da oni ovo slušaju i oni ovo trebaju da čuju, prema tome van demilitarizovane zone gdje god možeš širi slobodnu teritoriju. Ovo je država Bosna i Hercegovina, ovo je naša zemlja... Naser: Normalno šefe, normalno... Vodit ćemo sada drugi rat. Nećemo s oružjem, vodit ćemo drugi, što oni nikad ne znaju, niti će saznati koji je to rat! A što se tiče poslova ima opet da radimo kao što smo nekada radili u neka stara vremena.. Sefer: Mi moramo raditi, i to nastaviti što je moguće prije, van samo demilitarizovane zone, treba širiti slobodnu teritoriju... Mi nećemo slobodu koju će nam dati gospoda iz europskih metropola.. Prema tome širite slobodnu teritoriju, niko vam slobodu pokloniti nećel 11 Ovo je naša država i niko nam neće diktirati ovdje uslove šta ćemo ovdje raditi. Naser: Pa normalno šefe, ja nikad nisam volio fildžan državu, ja sam volio da budem samostalan i da budem slobodan da mogu da hodam svud.. Sefer: ... Siri slobodnu teritoriju i prema Tuzli i prema Drini. Ovo je naša država i mi ćemo u njoj biti gospodari. A koliko će za to trebati vremena vidjet ćemo... Naser: Neće mnogo trebati šefe. Jer ja znam meni kurban kad god fi stigao, ja sam završavao poslove. Znači samo je problem taĆ vi uvijek i ostao, a to kad se riješi nema problema mi bi ovaj završili z sva vremena sa njima! Sefer: .. Postoji mogućnost da se vidimo i to baš tu kod tebeNaser: U redu šefe... Ja mislim, ovo što ste rekli da se -._ mislim da bi ovaj narod najsretniji bio kad bi vas vidio ovdje- Ć đ "¦'• vidimo, đ ) ovdje- i jedino što sam im pričao, ko je se interesovao najviše u ovom ra orn masakru, o narodu Srebrenice, to ste bili vi, prijem! r"fer: ... Sretno moj komandante i čujemo se... Haser: Hvala.. Međutim, čim je Sefer sa svojom delegacijom u sastavu Siber, Divjak i . -Š;mović potpisao sporazum, dakle 8. 5. 1993 na koji se opet vraćamo, dan predsjednik Izetbegović je poslao telegram Oriću u kojem je pisalo: "Dobro razmislite šta ćete uraditi povodom sporazuma! Naser mu se istoga dana u 18 sati i 15 minuta javio radiovezom i povodom telegrama rekao: "Za nas je samo mjerodavan Vaš potpis. " 8. 6. 1993 godine, komandu nad Armijom BiH je preuzeo Delić u popodnevnim satima.

Tog dana Sefer je, prije nego je pošao na sjednicu Predsjedništva na kojoj će biti smjenjen, izdao svoje posljednje naređenje kao prvi čovjek Armije. To naređenje bilo je upućeno Naseru, u 12 sati i 25 minuta, i u njemu je pisalo: "Organizujte sopstvenu izviđačku organizaciju i izviđačke patrole isturite što dublje n neprijateljsku dubinu i na osnovu njihovih izvještaja i sopstvene procjene preduzmite akcije-dejstva na neprijatelja.. Nemamo vremena čekati, jer nas čekanje košta ljudskih života! " 1 to je bilo sve... Sve do 1. 3. 1995 godine kada je tadašnji načelnik Glavnog štaba Armije, general Hadžihasanović, uputio naređenje Naseru da krene put planinske kolibe kod Žepe, gdje će ga helikopterom prebaciti na slobodnu teritoriju radi "školovanja". Hadžihasanović je na kraju napisao: "Nasere, čekamo Vas, Bajram Mubarek Olsun! " Ipak, Naser je narednih dana uzadludno čekao svoje prebacivanje u ikanj ili Tuzlu, gdje se trebao susresti sa komandom Armije i vrhom države, da bi mu dali "instrukcije". Uslovi u planinskoj kolibi u kojoj je delegacija koja je trebala letjeti davala, bili su na najnižoj mogućoj razini, što je otežavalo daljnji boraVak na toj lokaciji. iako je Orić, 9. 3. 1995 godine odlučio pozvati Hadžihasanovića da >e raspitao ima li šta od njegovog leta?!

256 257 Međutim, na drugoj liniji radioveze bio je Ismet Alija, koji mu je da Hadžihasanovića nema, te da mu naređuje da ostane gdje jest "ptici" vremenski uslovi ne dozvoljavaju da leti! Ipak, nakon desetak dana iščekivanja u planinskim vrletima Đr se morao vratiti ponovo u Srebrenicu gdje su se gomilali problemi u govom odsustvu kao najvećeg autoriteta na tom prostoru. Prije samoga povratka u Srebrenicu napisao je Hadžihasanoviću je prinuđen da se vrati u svoju bazu i da mu načelnik javi ima li u pđa dalje Orićev odlazak kod njega?! Ipak, njegov boravak je trajao sve nešto duže od jedne sedmice kad je opet primio naređenje od generala Hadžihasanovića da sa svojom d legacijom i komandantom Ejubom Golićem krenu put Žepe i da 27 •? 1995 godine budu kod Avde Palica na odredištu, do podne! Iz Glavnog Štaba Armije, toga dana primljena je poruka za Nasera koja ga je čekala kod Avde Palica u komandi... : "ONO ZBOG ÈEGA JE GLAVNI IZ SREBRENICE TU, BIÆE REALIZOVANO U NAREDNA 2-3 DANA. METEOROLOŠKI USLOVI SE POPRAVLJAJU I NADAMO SE DA ÆE BITI SVE U REDU" Orić je kratko odgovorio: "Sve sam razumio i Selam i Vama! " Međutim, Naser je opet na prostoru Žepe boravio sedam dana, a od njegova prebacivanja nije bilo još uvijek ništa.

Tako je Srebrenica u dva navrata ostala bez svog najvećeg i jedinog autoriteta zahvaljujući šeprtljavosti Glavnog Štaba Armije koji je sebi dozvolio luksuz Orićevog odsustva iz rejona Srebrenice skoro mjesec dana! Naser, izrevoltiran dugim odsustvovanjem i čekanjem u Zepi, odlučio je 31. 3. 1995 godine napisati generalu Hadžihasanoviću kratki telegram u kojem je stajalo: ".. Molim Vas da mi odgovorite hoće li uskoro biti organizovanc moje prebacivanje od Vas???" Odgovor nije došao... Ipak 4. 4. 1995 u 9 sati i 35 minuta izrevoltirani komandant i> ser poslao je telegram Načelniku Glavnog Štaba Hadžihasanovti kojem mu je napisao: "Već drugi put po Vašem naređenju, boravim na teritoriji ČJ u planinskoj kolibi radi prebacivanja. Na ovoj lokaciji deie-% hoict putuje sa mnom boravi već mjesec dana u najtežim uslovima... Molim Vas da nam u što kraćem roku odgovorite da li će naše prebacivanje biti izvršeno ili smo zaboravljeni???" Tek tada, 4. 4. 1995. godine general Hadžihasanović je Naseru odgovorio: "Nemate razloga da na takav način sagledate situaciju! Niste zaboravljeni, niko nije zaboravljen, a ne pogotovo Vi... Pravovremeno ćemo Vas izvjestiti o vremenu leta! U narednih nekoliko dana, Naser je sa svojom delegacijom prebačen u ponoćnim satima put IKM-a (istureno komandno mjesto), Štaba Vrhovne Komande u Kaknju gdje je čim je sletio dobio epolete brigadira, čina koji je nosio, a koje mu je sa svoje uniforme skinuo Asim Džambasović, član Glavnog štaba... Tako su Naser Orić i njegovi članovi komande, uključujući i Ejuba Golica komandanta Samostalnog brdskog bataljona iz Srebrenice, narednih dva i pol mjeseca mirno proveli u Tuzli, po naređenju Vrhovne komande, a da za to nije postojao valjan razlog, doli, smije li to iko kazati, da se unese totalni haos u Srebrenicu kojom je mogao komandovati samo, i samo Naser Orić ma kakav on da je bio! ! ! Ejub Golić je prije samoga dolaska u Tuzlu napravio niz problema sa svojim bataljonom u rejonu Srebrenice, od dva ubstva početkom rata, do upada u Srebrenički zatovr gdje je oslobađao pojedince koji su bili njegovi prijatelji(Merdžić Nezir i Begić Sadik). 0 ovakvome Golićevu ponašanju obavješteni su svi u Drugom korpusu u Tuzli, ali niko ništa nije poduzimao, jer su tada imali preča posla... Svi u Glavnome Štabu Armije kao i sam Predsjednik Izetbegović, odli-3 su znali da se sprema velika četnička ofanziva na teritoriju Srebreni--e i Zepe i da se grupišu ogromne snage koje se spremaju zaposjesti navedene enklave! Unatoč tome, Orić, kao glavni autoritet sjedio je u Tuzli, u kojoj se sve ,e govorilo o unutrašnjem neslaganju vlasti i destrukciji unutar same Srebrenice. sam general Delić se 24. 6. 1996 godine obratio vlastima Srebrenice ePe s namjerom da im kaže da je itekako informisan o neslaganjima tl> unutar zaštićenih zona, te o problemima nadležnosti, ali ih u tome ,niu moli da nađu snage i to prevaziđu u ovim sudbonosnim trenutcima 'a državu i njih same!

258 259

Pismo su dobili načelnik Općine Srebrenica Fahrudin Salihović ft tunca Zajko Alić i Žepe Mehmed Hajrić. Sve želje generala Delića bile su lijepe, ali su one u tom i tak • trenutku bile sprovodive jedino s Naserom u Srebrenici tj. Palićem u Ž " Jedan bez drugoga bili su gotovo neodrživi, što će pokazati nared period... 26. juna. 1995 godine, Služba državne bezbjednosti i njen šef Kfed? A Ugljen, šalju pismo komandantu Armije Rasimu Deliću u kojem ga inf mišu na nekoliko stranica, detaljno, o mogućim planovima agresora ' njihovom grupisanju u Srbiji, te po mišljenju Ugljena, treba očekivati bn napad četnika na slobodne teritorije. Ugljen na kraju pisma, predlaže Deliću da što prije aktivira sve raspoložive snage i stavi ih u funkciju nastavka operacije deblokade Sarajeva Tragično izgleda ovo pismo, u kojem u jednom trenutku kada se očekuje masakr desetina hiljada civila i debakl dvije armijske divizije, Ugljen savjetuje Delića da krene da oslobađa Sarajevo, jer je pravi trenutak za to! ?! Narednih dana, 29. 6. 1995 u rejon Zelenog jadra pristigle su jedinice četnika, "Vukova sa Drine", dok su 5. 7. 1995 godine došli u 3 autobusa i 5 automobila, te 3 vojna kamiona puna ljudi i sredstava u isti rejon.. I Tako je 6. 7. 1995 godine u tri sata ujutro krenuo topnički napad na srebreničku enklavu, tačnije na Potočare u kojoj se nalazila baza UN-a. Istog dana, par sati kasnije, krenula je i pješadijska bitka za Srebrenicu koja se počela odvijati kod Zelenog jadra, Kostura, Javora i Pribičevaca... Èovjek koji se našao u središtu događaja bio je načelnik štaba 28. Divizije Armije BiH, major Ramiz Bećirević koji je imao sve ovlasti komandanta Nasera, čije je odsustvo ključno uticalo na borbu i moral unutar okružene enklave... Major Bećirović je odmah po početku napada tražio sastanak sa UN-ovim snagama, ali su ga oni odbili rekavši mu da oni svoju bazu neće napuštati. Toga dana, dakle 6. jula, Bećirević je pozvao Nasera u Tuzlu, o< kojeg je tražio podršku i pomoć. Bilo je 16 sati kada je uspostavljena veza, kojom je Naser naredio c maksimalno štede municiju, te da ostanu u rovovima i tranšejama i pokušaju izvršiti protivnapad! 7. 7. 1995 godine Armije je odbila tri pješadijska napada Mlad'c vojske, koja je i dalje sa svih strana nadirala i imala apsolutnu prednos nizanju i tehnici, ali ne i ljudstvu koje je bilo na strani Armije, ali je bilo sjedinjeno i totalno obezglavljeno. 8 jula 1995 godine, uspostavljen je nakratko kontakt između koman-2 korpusa u Tuzli i komande 28. Divizije u Srebrenici: "2. Korpus: Selam od nas, kakvo je stanje danas, šta ima novo? 28. Divizija: Selam i vama. Nije dobro. Èetnici nezaustavljivo napadaju prema samom gradu i borbe se vode na oko 2 kilometra od orada. U napadu iz pravca Zeleni jadar učestvuju 4 tenka T55 i snage pješadije jačine oko jedne brigade... Ima dosta poginulih i ranjenih... 2. Korpus: Prekidamo.. Èujemo se kasnije... " Istog dana oko 17 sati uspostavljena je radioveza između Nasera Orića u Tuzli i Ramiza Bećirevića koji je u tom trenutku komandovao odbranom Srebrenice. : Naser: Selam Ramize od Nasera i Smaje, šta ima novo? Ramiz: Selam i za vas. Novo je: četnici su uzeli Biljeg i dalje napadaju pješadijski. Naser: Reci mi, jesu li uzeli Vrhove ili smo mi tu.. ? Ramiz: Po raspoloživim podatcima naši su na Vrhovima i Ljubosa-vićima.

Naser: Pod svaku cijenu tu moraju i da ostanu... Racionalno koristi preostali MTS, pogotovo protivokoklopna sredstva.. To nam je, što nam je... Ramiz: ... Ovog momenta dobio sam izvještaj da je četnička pješadija uzela Vrhove... Ja ću tražiti sastanak sa UN-om i vidjeti šta se može uraditi. Budite tu u 18. 00, pa ćemo se čuti ponovo... Naser: Nema problema, ja sam tu... Drama u Srebrenici se odvijala iz sata u sat, iz minute u minut, i 'formacije su sustizale jedna drugu... Kako je i bilo dogovoreno, major Bećirović je pozvao Nasera u 18. 00 bl ga informisao o trenutnom stanju unutar već vojno razbijene Sreenice čiji su zadnji sati slobode otkucavali na Mladićevom satu... 18: 00 h: °ecirevic: Situacija je vrlo dramatična i složena. Biljeg i Vrhovi su

260 261 pali, a pitanje je vremena kad će i Ljubosavići... Učinit ćemo sve "t možemo. UN je direktno napadnut i zajedno s nama se povlači. Đnia-jednog poginulog i za njegovu pogibiju optužili su nas... UN mi ' predložio da pokušamo razgovarati s četnicima. Ja sam to odbio i ne želim bez odobrenja pretpostavljene komande... Naser: Ramize samo bez panike i polako... Sazovi sve komandant brigada i naredi im da u svojim zonama odgovornosti maksimalno pokriju sve osmatračnice... Objasni komandantima da je prošlo duže vrijeme kako su bila ofanzivna dejstva, ali im podvući da tu to iste, preostale granate koje su nas gađale i 1992 godine... Isto tako i sad moramo da im se suprostavimo i ne smijemo se obrukati... Bećirović: UN ne mogu razoružati, jer im ne možemo prići i trpimo istu vatru kao i oni, a četnička pješadija je vrlo blizu nas i njih... Napadaju nas Drinski Vukovi i regularna Vojska Srbije... Svi komandanti su na terenu i ne mogu ih nikako sad sazvati... Naser: Èuvaj mi Eku, ti znaš njegov kompletan život i da je on sam ostao i ne daj mu da srlja... Poselami sve momke. Nešto moramo preduzeti i mi sa ove strane. Ako nam sad ne pomognu, ja ne znam onda kad će... Bećirović: I vama selam... Srebrenica je grad, enklava koja je umirala polako, svaki sat, svaki minut i sekund unutar napaćene i gladne zone, umirao je neko od nekoliko desetina hiljada opkoljenih ljudi. Kontakti koji su danonoćno trajali između najodgovornijih ljudi u zemlji, a koji su trebali donijeti bilo kakvo rješenje, nisu dali nikakav rezultat, osim pukog razgovora. Vrh države, Armije, Korpusa našao se pred pat pozicijom, okruženi sopstvenim strahom i jecajima hiljada ljudi iz Srebrenice i Zepe koja je trpila tek nešto manji intezitet napada, tek toliki da ne bi mogli pomoći Srebrenici koja je padala polako, ali sigurno u ruke Ratka Mladica. 9. jula četnici su uputili ultimatum za predaju Armiji BiH, koja je odbila. Komandant major Bećirević je u sred razgovora sa 2. Korpusom Tuzli gdje je pričao s načelnikom štaba Sulejmanom Budakovićem n rao prekinuti razgovor jer su četnici bili u neposrednoj blizini mjesta g se on nalazio sa svojom stanicom! Istoga dana Osman Suljić, Predsjednik Prelaznog općinskog vijeća brenice uputio je kripto poruku za Predsjednika Izetbegovića, te premj

Silajdžića, komandanta Delića, te komandanta Drugog korpusa Se-, pelića u kojoj između ostalog piše: "... U gradu je opšti haos, izbjeglo stanovništvo se nalazi na ulicama... Granatiranje iz više pravaca i dalje traje, broj poginulih i ranjenih nikom u gradu nije poznat... Na pomolu je velika katastrofa Muslimana Podrinja i tražimo od Vas: Hitnu vanrednu sjednicu Vlade i Predsjedništva R BiH i sagledavanje svih mogućnosti za spas naroda Srebrenice. Ukoliko to ne uradite danas, sutra će biti sigurno kasno! Osjećamo da u gradu vlada velika panika i strah naroda, a kod vojske je došlo do naglog pada morala za borbu tako da ne postoji mogućnost konsolidovanja. Tražimo od vas da ovo shvatite krajnje ozbiljno i uradite sve u okviru mogućnosti države R BiH, kao i to da nam pošaljete instrukcije za dalje. Sve to neophodno je najkasnije do 14. 00 9. 7. 1995 godine... . " Međutim odgovora ovoga puta nije bilo... Alija Izetbegović je po prijemu pisma Osmana Suljića, istoga dana, dakle 9. jula, napisao pismo koje je uputio predsjedniku Klintonu, kancelaru Kohlu, te redsjedniku Chiraku i premijeru Johnu Majoru, u kojem je pisalo: "Već duže vrijeme traje kriza oko Srebrenice, ove od početka rata opkoljene regije u Istočnoj bosni. Regija je rezolucijama Vijeća sigurnosti UN br. 824 i 836 proglašena zaštićenom zonom UN. Uz to dogovorom sa Unproforom regija je 1993. godine i demilitarizovana. Uprkos ovim činjenicama, grad i okolina su bili izloženi stalnom granatiranju. Međutim, od jučer, srpski agresor je na ovu zonu pokrenuo masovan mehanizovanopješadijski napad. Malobrojne snage Unprofora niti su voljne niti su u stanju zaštititi napadnuti grad, pa su se preko 60. 000 stanovnika od kojih su 'ecina žene, djeca i stari ljudi našli u smrtnoj opasnosti. Molim Vas, da upotrijebite Vaš uticaj da Međunarodna zajendi-a izvrši svoje obaveze prema ovoj, zaštićenoj zoni UN i spriječi akt erorizma i genocida nad civilnim stanovništvom Srebrenice. U U očekivanju Vaše hitne akcije, molim Vas da primite izraze mog dubokog poštovanja. " Sfed haosa koji je nastao polaganim padanjem Srebrenice, pomo-

262 263 ćnik komandanta za bezbjednost Drugog korupsa, Mehmed Žilić •Ć svome šefu u Glavnom štabu -Jusufu Jašareviću informaciju o starih Srebrenici u kojoj kaže da vlada panika i haos, te dezorganizacija ' Armiji, i u civilnim strukturama. Ali Žilić kaže, kako se radi na konsolidovanju redova, te sprječavan' panike, te da je to naređeno linijom komandovanja Drugog korupsa Eto, dragi Srebreničani, jedan direktan primjer kako je Mehmed Žili' radio sve da vas se spasi i da vam konsoliduje linije iz Tuzle, vama koji ste Mladića i njegove horde već gledali u oči... .

Sokantno je da nijedna jedinica Armije nije krenula u proboj prema Srebrenici i Zepi, kroz vrleti kojima će se kasnije probijati hiljade onih koji su pobjegli od noža koji ih je čekao u srebreničkom kazanu! ! ! Danima je Srebrenica jecala, tražila pomoć, molila, pisala da bi na kraju se sve svelo na puko dopisivanje između pet glavnih adresa u državi kojoj je nestajalo sa lica zemlje desetine hiljada ljudi. Gdje su bili silni generali, komandanti, specijalne jedinice Armije ili MUP-a, koji su im mogli pomoći napadajući na drugoj strani države ili šaljući direktno kroz šume vojsku u direktni obračun sa Ratkom Mladićem?! ? i Tada, kada je trebalo, sve su epolete pale... 11. jula. 1995. godine ujutro oko 11. 00, komandant major Ramiz Bećirović javio se komandi Drugog korpusa i saopćio im da je stanje krajnje dramatično, te da se četnici nalaze na ulasku u grad Srebrenicu kod stare džamije Petrića. Tog dana u Srebrenici su se vodile još sitne ulične borbe sve do 15. 0( kada je Srebrenica i zvanično pala u četničke ruke krvoloka Ratka Mladica. Istoga dana, dok je narod enklave već bio porobljen i čekao svoj kra) ispred baze Unprofora u Srebrenici, Rasim Delić komandant Armije u 1 i 45 pisao je Predsjedniku Izetbegoviću o stanju u Srebrenici. U uglu je stajalo: "Redovni borbeni izvještaj": žnih gradskih naselja Petrića, Crvena rijeka i Stari grad je iseljen* sjevernom i centralnom dijelu je opšta gužva. Komandantu Drugog pusa je naređeno da preduzme određene mjere u smislu angazo* snaga kako bi se iskoristila eventualna pometnja u agresorskirn I ma i izvršilo odbacivanje njegovih snaga sa dostignutih položaj Na ostalim ratištima nema promjena... "Stanje u zoni odgovornosti 28. divizije je veoma složeno. Cetnic snage su napredovale prema centru grada. Civilno stanovništvo iz I kor-vania 264 ¦do*' Bio je ovo "redovni" Delićev izvještaj Predsjedniku Izetbegoviću u ijeme kada više ni jedan vojnik Armije nije bio unutar Srebrenice. Komičan je dio Delićevog pisma u kome kaže da će čekati eventural-pometnju u redovima Mladićeve vojske, kako bi to iskoristio za vraćanje izgubljenih teritorija! Tada, kada je ovo pismo nastalo, sve je bilo kasno... 12. jula. 1995. godine u jutarnjim satima, tačnije u 2: 00, major Beći-rević se javio stanicom iz okolnih šuma i rekao da se sa preostalim jedinicama kreće put Tuzle. Na kraju svog kratkoga javljanja major Bećirević je rekao: "Srebrenica je okupiran grad! " Bile su to posljednje riječi iz srebreničke grobnice... Ali baš tada, kada je Srebrenica pala u ruke Vojske RS, stvorili su se preduslovi da se druga opkojena enklava, Žepa uguši u nasrtajima agre-sorske vojske. Dok su se kolone izmrcavrenih vojnika i civila kretale bosanskim vrletima tražeći put prema Tuzli, Zivinicama, Kalesiji, prolazeći kroz kilometre zaposjednute teritorije, u Zepi je krenuo početak kraja... U 9 sati i 20 minuta, putem radioveze 13. jula 1995 godine, stigla je informacija da se narod Zepe, prepadnut i užasnut sudbinom Srebrenice okupio ispred općine i traži od predsjednika Ratnog predsjedništva da ide ia pregovore s četnicima ne bi li se kupilo barem malo vremena...

General Delić u 10 sati i 20 minuta, piše pismo predsjedniku Izetbego-lcu u kojem ga obavještava o gore navedenom događaju, te ga pita za oluku, koju on kao vrhovni komandant treba da donese, šta da radi rukovodstvo opkoljene Žepe! Delić nadalje kaže: '... Prenijeli smo Vaš stav da ne treba pregovarati i da će se Žepi bokušati pomoći, vojno i politički. Predsjednik Ratnog predsjeniš'" i dalje insistira da mu se odobri odlazak na pregovore... KonultoVali smo i premijera Silajdžića i on je dao stav da treba ići na pregov°re da se sazna šta četnici žele... " redsjednik Izetbegović je odgovorio Deliću da je pad Srebrenice dePok Sa° vois'otpuno sami, s gomilom papira i pisama koji su im razni emisari i funkci-'neri od vrha do dna slali i savjetovali ih, kako da se drže dok ih četnici kolju! Tako je osvanuo 18. juli. 1995 godine. Iredsjednik Izetbegović u 17 sati i 16 minuta poslao je kratak odgovor la Delićevo pismo od 17. 7. 1995. Pisalo je... Upravo sam završio razgovor sa generalom Smitom. Možda mogao postići evakuaciju žena, djece i starijih osoba iz Žepe Putem Unprofora. Da li bi to prihvatio??Možda bi u ovom slučaju "logli onim šumskim stazama ubaciti jednu brigadu ili bataljon vojnika prema Žepi i uspješnije nastaviti borbu! ! ??Ovi Zepljaci tvrde da bi se moglo naći 500-1000 dobrovoljaca. Muderis je Žepljak! ! !

270 271 Treba ubacivati i grupe u Goražde. Bilo bi to veliko obrab Ima zainteresovanih. Ovdje je sačinjen i plan evakuacije stane, '* tva Žepe. Očekujem tvoje odgovore po tačkama! " A onda je istoga dana u 18 sati i 01 minut uspostavljena radin između komandanta odbrane Zepe, pukovnika Avde Palica i dr R Heljića, jedinog čovjeka kojem su Žepljaci vjerovali... Avdo Palič: Selam iz Zepe, veliki prijatelju, reci riam ima li šta oh brujuće??? Borimo se, ali je dosta teško i neizvjesno prijem... Dr. Heljić: Makusz selam od mene tebi i tvojim suborcima i ostali ljudima u Zepi. Veoma mi je drago što te čujem i što čujem da si nn istim linijama i da se hrabro borite. Mi ovdje poduzimamo sve moguće diplomatske aktivnosti, Predsjedništvo, Vlada i sva njihova di-plomatija su na nogama u borbi za Zepu... . Nemate potrebu za takvom panikom... A sad te molim odgovori mi po tačkama... 1. Jesu li linije igdje pomjerene.. ?2. Jesi li imao poginulih do sada??.. 3. Imaš li dovoljno MTS-a??... 4. Koliko ti je došlo boraca iz Srebrenice??.. 5. Ko je razgovarao sa četnicima od naših??... 6. Imaš li dobru saradnju sa civilnim strukturama???Prijem... Avdo Palič: 1. Jesu... Brezova Ravan-Gusinac-Vrhovi povukli smo se... 2. Poginulih nemam, a imam dosta teško ranjenih i u kritičnoj su situaciji. Lakši ranjenici se ne povlače sa položaja... To nije zapamćeno do sada!!! Bećire, mi ne paničimo, radimo iznad naših mogućnosti, hoćemo rješenje za nas... Tebi najviše vjerujemo.. Poselami Izetbegovića, Silajdžića i sve ostale koji žele da nam pomognu.. Imaš selam i od predsjednika Hajrića prijem... Dr. Heljić: Poštovani komandante sve sam te razumio. Cijenim tvoje kvalitete i siguran sam da je za sve nas sreća što si ti na čelu odbrane Zepe! Avdo Palič: Recite, ovdje se bore i djeca. Prenesi to Izetbegoviću. Diglo se na noge sve što hoda, da se odbrani Zepa prijem... Nakon ovoga razgovora u 20 sati u Izetbegovićev kabinet stiglo, pismo generala Delića u kojem mu je odgovorio na mogućnost slanja 1) prema Žepi, što je Izetbegović predlagao, napominjući Muderisa kao va guću opciju, kao i mnoge druge kako je Predsjednik rekao Deliću. saGeneral Delić je potpuno isto počeo ovo kao i prethodno pism°:

Lisici, pa je rekao dakle: "Detaljno sam proučio Vaše pismo i na osnovu istog dostavljam Vatn odgovore po tačkama. : 1. Slažem se sa navodima iz tačke 1, s tim da se prevoz organizuje vazdušnim putem i da Unprofor garan-titie bezbjednostl. Oni koji tvrde da mogu naći 500-1000 dobrovoljaca neka ih HITNO dovedu u Kakanj, mi ćemo ih naoružati, spremiti i izdati precizan zadatak, isto tako sa njima ćemo uključiti dobrovoljce koje mi pripremamo... Muderis je već angažovan na Tres-kavici i cijenimo da će tu dati puni doprinos3. Zainteresovani za Goražde se već nalaze na Treskavici i akobogda brzo kreću u oslobađanje teritorije, a samim tim i prema Goraždu. Nerealan je prijedlog da se pripadnici Armije iz Zepe povlače sa odbrambenih linija u pravcu slobodne teritorije. Na kraju smatram da sastavljači ovog prijedloga treba HITNO da dođu na teren i tu svoj autoritet dokažu. ! " Kada se pogleda ovo Delićevo pismo, jasno se vidi, da on indirektno poručuje predsjedniku Izetbegoviću da boraca koje on predlaže za spas Žepe jednostavno nema, te da svi oni koji Predsjednika savjetuju drugačije, dođu i oprobaju svoj autoritet u proboju prema opkoljenoj enklavi! I tako je pismo za pismom, oduzimalo vrijeme ljudima koji su čekali spas, kojima je svaki minut bio nada za život... Predsjednik Izetbegović, napokon shvativši da od vojne pomoći Žepi nema ništa kao što nije bilo ni Srebrenici, ujutro 18. jula. 1995 godine, ujutro u 7 sati, upućuje kratko pisamce predsjedniku oćine, Mehmedu Efendiji Hajriću i pukovniku Avdi Palicu. U 9 sati i 12 minuta oni su primili od Izetbegovića tekst sljedeće sa-držine: "PREGOVORE SA NEPRIJATELJEM SAM JUÈE OTVORIO POSREDSTVOM GENERALA SMITA, ALI ONI IDU TEŠKO... ÈETNICI POSTAVLJAJU NEPRIHVATLJIVE USLOVE... ONI TRAŽE KAPITULACIJU... SAMO AKO SRBI SHVATE DA IMA VALJA GINUTI IZMIJENIT ÆE STAV. ZATO POJAÈAJTE VAŠ OTPOR KOLIKO GOD TO MOŽETE... SJETITE SE 1992 11993 GODlNE... MI IH NAPADAMO NA SVIM TAÈKAMA I TAKO POKUŠAVAMO DA VAM POMOGNEMO... ZNAMO DA VAM /L TEŠKO ALI TO JE JEDINI PUTU!"

272 273 Te iste večeri Mahmed efendija Hajrić mu vraća pismo sa 5 pjt . koja se odnose na to, šta je poduzeto u slučaju Žepe, kakva je evaku moguća i kakav je plan predsjednika Izetbegovića, te šta se čini za f ' na međunarodnom planu? Ipak, narednog dana, dakle 19 jula. 1995 godine, predsjednik rzeth gović odgovara Mehmedu efendiji Hajriću, te mu na njegova pitanja n'v "Poštovani Predsjedniče. Odgovaram na tvoja pitanja od šino' 1. Mnogo i stalno smo radili na pitanju Žepe, ali smo još uvijeh malo uradili uprkos danonoćnom trudu. 2. Evakuacija je moguća samo kopnenim putem pod kontrolom Unprofora. Svakodnevno razgovaram sa generalom Smitom. Èetnici namjerno odugovlače razgovore. General Smit garantuje sigurnost za žene i djecu. Vi znate da apsolutne sigurnosti nema. Èetnici su za muškarce tražili kao prvi uslov polaganje oružja i

njihovu istragu i slično, što sam ja kategorički odbio iz razloga koje Vam ne trebam objašnjavati. 3. Moj je plan: izmjestiti što više civila, ako je moguće sve. Vojnici ostaju i nastavljaju otpor. Mi ćemo činiti sve da vam pomažemo dostavom MTS-a, dobrovoljcima i ofanzivnim dejstvima u vašem pravcu. Ako u ovome ne uspijemo vi se probijajte ovim putevima, vi ih znate ali sad bez tereta žena i djece koji bi u međuvremenu bili izvučeni. Pored ovog plana ima i drugi plan zajedničkog izvlačenja kroz planine koji su načinili Dr. Heljić i njegov tim. Mislim da je mnogo teži. Delić misli da nije realan. 4. Sto se tiče međunarodne zajednice, mislim da još uvijek nije sve izgubljeno. Kolebaju se, izjutra jedno, naveče drugo... . 5. Da li će sve biti prekasno ne znam... . Uzdajmo se u Boziju pomoć i vašu i našu borbu! Prenesi selame Avdi i svima drugima... " Situacija u Zepi se mjenjala i odbranu enklave su diktirali mnogi uslo-vi unutar nje same. Manjak municije, svega 10. 000 metaka na 2. 000 vojnika kako je rekao komandnat Avdo Palić, te gomila ranjenika, kao i nedostatak nf ne i panika civila, osipali su odbranu Žepe, čiji je pad postao pitanje tr < nutka... Iako su se herojski borili, odoljevali i molili za pomoć bilo kakv skoro više od 20 dana, do njih nije došlo ništa... Te iste večeri kada su primili poruku predsjednika Izetbegovića, sjeli cilivno i vojno rukovodstvo enklave i napisali odgovor koji su poslali u 13 sata i 10 minuta. U tom pismu, iznijeli su svoje prijedloge o kakvom-takvom olakšanju cbva u Žepi, da bi se barem na neki način ublažio pad napaćene enklave.. U istom pismu su prenijeli prijedlog srpske strane za rješenje u Zepi, koii e glasi° da se izmJeste Prvo ranjeni i bolesni iz neklave, a zatim žene, dieca, starci i ostalo stanovništvo. Srbi su tražili da se prevoz izvrši kamionima Vojske RS, ali da na čelu i začelju kolone budu vozila Unprofora! Nadalje pisali su Palić i Hajrić da će Srbi omogućiti prevoz sutra, dakle 20. 7. 1995 godine, i to u dva navrata u 10. 00 i u 14. 00, ali pod uslovom da svi muškarci od 18-55 godina predaju oružije! Rukovodstvo Žepe na kraju pisma kaže: "Mi tražimo od Vlade sljedeće: 1. da obezbjedi 400 agresorskib vojnika za razmjenu po spisku koji posjeduje Amor MašovićŽ. da obezbjedi helikopterski prevoz stanovništva, osim bolesnih, starih i ranjenih osoba... . Ovo se mora rješiti do sutra do 6. 00. sa agresor-skom stranom, uz posredstvo generala Smita... Radi se o 7. 000 stanovnika Žepe, a od toga 2. 000 vojno sposobnih muškaraca... " Bilo kako bilo, Izetbegović je pisao pisma Deliću i pitao ga šta može Armija da uradi za opkoljeni narod i borce. General Delić je odgovarao da Armija radi sve što može, a što je u rezultatu značilo ništa! Jer napadanje na drugim teritorijama, odvlačenje pozornosti, pisanje pisama podrške i pisama žalbi za narušavanje sistema komandovanja u trenutcima kada enklave padaju a narod nestaje sa lica zemlje je nekra-katerno, neozbiljno i kukavički! Sta je komandantu Palicu značilo što ga selame Izetbegović, Delić, i ostali kada je on od njih tražio pomoć, a ne pozdrave, tj borce, a ne pisma! Vrlo simptomatično izgleda da se nijedan vojnik Armije, naravno po naređenju vrhovne komande nije uputio u proboj prema, prvo Srebrenici, a zatim i Zepi koje su grcale u krvi!

Pitanje se postavlja jesu li se enklave, ugušile od četničkog napada, Č°Ji je nema nikakve sumnje bio itekako žestok, ili su pak klonule zahva-jujuci kada je Srebrenica u pitanji izdaji i predaji, te nedovoljnoj organi-ovanosti, a Žepa totalnoj prepuštenosti samoj sebi! Narednih nekoliko dana, Žepa je davala sve od sebe da izdrži četni-"e napade i opstane ne više radi BiH, radi bilo koga u Sarajevu nego radi °da koji je gledao jedino i samo u pukovnika Palica, Ramu Èardako-

274 275 vica i druge heroje... Dana 24. 7. 1995 godine, pukovnik Avdo Palić i predsjednik Ratn0 predsjeništva Zepe, Mehmed efendija Hajrić, su napisali pismo predsip dniku Izetbegoviću u kojem ga mole da ne odugovlači sa prihvatanjem razmjene svi Zepljaci za sve zarobljene četnike u BiH! Palić i Hajrić, toga 24. jula bili su više nego očajni, pa su napisali i to da prihvataju predaju oružja svih sposobnih muškaraca od 18-55 godina pod uslovom da ih Međunarodni komitet Crvenog krsta registruje kao ratne zarobljenike. Na kraju su napisali: "Mi smo u vrlo teškoj situaciji, te vas zato molimo da se ne kalkulise da ne bi bilo kasno... Jer po našim procjenama pitanje je da U možemo izdržati još jedan dan. ! I tada, kada je sve bilo gotovo, ostalo je još samo formalno da se ispisu pisma i poruke upozorenja, protesta i molbi stranim zvaničnicima, te da se prime posljednji izvještaji iz enklave u kojoj je sve već bilo rješeno. Izetbegović je istog dana kada je dobio pismo od Palica i Hajrića, poslao pismo zahvale predsjedniku Međunarodnog komiteta Crveni krst, Korneliu Samarugi za sve što je do sada učinio za narod BiH. Međutim, za narod Srebrenice i Zepe, već je sve bilo kasno. Nije pomoglo ni pismo Samaruge od 19. jula u kojoj saosjeća sa BiH, niti ovo Izetbegovićevo pismo zahvale od 24. istog mjeseca... Otkucavali su posljednji sati naroda i boraca u Zepi, čija se komanda 25. jula. 1995. godine u 2 sata i 55 minuta ujutro, pismom obratila predsjedniku Izetbegoviću! Ali prije nego obznanim detalje tog žalosnog pisma, punog gorčine, želim napomenuti jednu veoma indikativnu stvar, a to je da su Zepljaci prestali da se obraćaju zadnjih dana njihove kataklizme generalu Dehcu. Pisali su samo predsjedniku Izetbegoviću, ponekada Silajdžiću, a pisma su išla preko centra veze pa su na taj način dolazila i Deliću Rasimu i Seadu, koji su od početka golgote primili jedva nekoliko pisama. Više je dr. Heljić bio involviran u spašavanje Žepe, i više su ga k° mandant Palić i Èardaković zvali nego li njihove pretpostavljene od koji su digli ruke, kao na kraju krajeva, ako ćemo iskreno, i ovi od njih! Oni su svoj spas tražili u borbi, a politički preko Izetbegovića za kojeg su smatrali da može da im pomogne, alarmirajući sve domaće i stra resurse koji su i dalje stajali mirno. "...

Vojska, MUP, Vlada, Predsjedništvo, vjerovatno su tih dana potroši U telefona i telefax papira više nego li ikada u svojoj kratkoj istoriji postoj ¦ pod okriljem Republike Bosne i Hercegovine! je li im samo to i ostalo, procijenite sami. Tada je Armija, kako se Delić neborjeno puta hvalio, a Izetbegović klimao glavom, bila ustrojena na najvišem vojničkom nivou, imali su i oružije, i oficire, i više nije bilo Sefera, Kerima, Nasera, pa ako hoćete ni Cace, Juke i ostalih koji su im kočili sistem odbrane, kako su to "vode" tvrdile! Ali vratit ću se na pismo iz Žepe koje je Izetbegović primio u ponoćnim satima u kojem je na kraju stajalo: "... OBZIROM DA JE OVO POSLJEDNJE JAVLJANJE, ŠTA IMATE PORUÈITI NARODU ŽEPE???MI SMO SE ÈASNO BORILI KOLIKO SMO GOD MOGLI ALI SE UISTINU VIŠE NIJE MOGLO URADITI! U SVEMU OVOM OSTAJE OSJEÆAJ GORÈINE DA SMO U OVOM RATU BILI SAMI I NA KRAJU IZDATI OD SVAKOG! !! NEKA POSEBNA OBJAŠNJENJA NAM NE TREBAJU, DOSTA TOGA ZNMO, ALI SE BOJIMO DA OVAKVE STVARI NEÆE OSTATI SAMO NA ZEPI I SREBRENICI! ... ZATO BI VAS ZAMOLILI JOŠ JEDNOM DA NARODU ŽEPE POKUŠATE OBJASNITI ZAŠTO SE SVE OVO DESILO...?!?" Zepa je već padala, i polagano je kuća po kuća postajala tuđa, ili, okupirana teritorija. Stanica koju su Zepljaci imali je bila udaljena svega 200 metara od četnika, i svako javljanje značilo je kao i posljednje! Tog dana, kada je Predsjednik Izetbegović primio pismo, koje je označeno kao zadnje od strane heroja iz Zepe, sjeo je i napisao pismo međunarodnim zvaničnicima! Indikativno je veoma, da Izetbegović svoje odluke kao što je kada je u stanju Zepa, bila razmjena svi za sve, odgađa do zadnjeg momenta, i Kalkuliše sve do onda kada već sve postane nevažno i kasno! Poptuno ista stvar se dogodila kada je padala i Srebrenica, koja je kođer tražila bilo kakvu, domaću ili međunarodnu pomoć. 1 redsjednik Izetbegović je na kraju priče poslao pismo, vidjeli ste, Clin-nu> Chiraku, Kohlu i drugima, od čega narod Srebrenice nije imao ništa! Alija Izetbegović je vrhovni komandant i kao takav je morao donijeti 'aluku o proboju jedinica ili velikoj ofanzivi Armije BiH na svim tačka-la u BiH kako bi se spasila prvo Srebrenica, a potom i Žepa. Umjesto da je kao prvi čovjek zemlje, kojoj nestaje sa lica zemlje dese-

?7L 277 tak hiljada ljudi, naredio proboj brigade prema enklavama ili totalni nanac) na drugoj strani na četničku teritoriju, Izetbegović je svoje odluke odgađao kalkulirao, preispitavao i brusio sa Delićima i ostalima, da bi, na krajn' dobio masovnu grobinu u Srebrenici i nezapamćeni egzodus u Zepi! Koliko god su četnici napravili ubistava, zločina, protjerivanja u ove dvije enklave, je li se iko ikada zapitao: a šta smo to mi uradili da ih spasimo! ! ! ???

Ovo što se dogodilo Srebrenici i Zepi, bilo bi isto takvo i u Sarajevu i u drugim opkoljenim gradovima da se dogodila predaja i izdaja unutar naših redova! Iz ovih izvještaja iz Srebrenice i Zepe, te prepiske samog vrha države i enklava od 1993. godine pa do samoga pada 1995, se odlično vidi stanje države i Armije i šta je urađeno za pomenute opkoljene teritorije! Gdje su bile jula 1995. godine silne specijalne jedinice Armije i MUP-a, silni generali i brigadiri sa novim epoletama??? Kome su tada trebale karte, reljefi, uglancani kabineti i nova bijesna auta za ljude koji su svoj narod ostavili da jeca! 25. jula 1995 godine, Predsjednik Izetbegović je napisao pisma Savje tu bezbjednosti u New Yorku, te njemačkom kancelaru Kohlu. Savjet bezbjednosti je molio, da kada već nisu branili svoje zaštićene zone, a što su bili Žepa i Srebrenica, i kada su već dozvolili pokolj srebre-ničkog naroda, da onda barem obezbjede sigurno kretanje žepačkog naroda prema slobodnim teritorij ama! S druge strane, kancelara Kohla molio je da podigne jedno njemačko selo, u sklopu kojeg bi se smjstile izbjeglice iz Srebrenice i Zepe, njih između 3 i 5 hiljada kako je pisao Izetbegović. "Primjer Njemačke, nesumljivo bi podstakao i druge europske vlade...! " rekao je na kraju Izetbegović. 26. jula počeli su pristizati prvi civili i ranjenici u rejone Sarajeva Kladnja. Èetnici su toga dana na pregovorima koje je vodio s četničke strar general Tolimir, tražili da se pitanje Zepe riješi bez žrtava, ali su zauzv zahtjevali oko 200 zarobljenih vojnika njihove vojske koji su bili po Sf jevskim zatvorima. , Istoga dana, Avdo Palić napisao je u 22 sata i 25 minuta, pismo preČ sjedniku Izetbegoviću, u kojem izražava zabrinutost da on, Izetbego Č neće da prihvati razmjenu svi za sve, o čijoj realizaciji ovisi život mnc unutar Zepe! palić je napisao: "... Nemojte dozvoliti da ubijam svoje borce, jer ib ja ne mogu ostaviti žive četnicima... . Molim vas još jednom, poduzmite sve što je u vašoj moći da se izvrši helikopterska evakuacija vojnika... U slučaju da odgovor bude negativan, vjerovatno se više nećemo čuti! Načelnik Štaba koji je 80% invalid iz helikopterskog udesa u Žepi, mogao je jučer otići sa ranjenicima, ali nije htio ostaviti svoje saborce. Htio je znati do kraja kakva će im biti sudbina i podjeliti s njima istu... " Izetbegović je odogovorio ekspresno u 23 sata i 30 minuta. Pismo je naslovio na predsjednika RP Žepa, Hajrića i komandanta Palica: "... Neko stvara probleme između nas... Mi tražimo razmjenu svi za sve, četnici to sada odbijaju. Oni pristaju na razmjenu svi Zepljaci, a ne svi Bošnjaci za sve četnike širom Bosne, i uz to traže da se vi prvo predate... Na kraju da ponovim.. Prvo mi hoćemo razmjenu svi za sve, podrazumijevajući sve naše zarobljenike za sve njihove zarobljenike, i drugo tražimo direktno ukrcavanje u helikoptere bez vaše prethodne predaje.. Ako Mladić na to pristane možete i vi taj ugovor potpisati.. I na kraju molim vas da me ne molite. Ja sam dužan učiniti sve što mogu i ja ću bez vaše molbe učiniti sve što mogu... U to morate vjerovati! " Predsjednik Izetbegović je prihvatio razmjenu svi za sve, onog dana kada četnicima takav aranžman više nije trebao, tj. kada su već ulazili u Zepu sa svih njenih prilaza!

Dvadeset dana su Hajrić, Palić, Èardaković i drugi molili Izetbegovi-a da ne odgađa dogovor oko te i takve razmjene, jer se enklava ako ne °bije vojnu i materijlanu pomoć neće moću dugo braniti. Predsjednik je kalkulisao sve do zadnjega dana, kada više pregovori "isu bili potrebni! *-7. jula 1995. godine u redovnom izvještaju(a kakav bi bio kada pada an grad?! ), generala Delića, koji je upućen predsjedniku Izetbegoviću, Pisalo je: "...ÈETNICI SU OKO 16. 00 POÈELI ULAZITI U ZEPU... KOMANDANT PALIÆ, PREDSJEDNIK RATNOG PREDSJEDNIŠTVA HAJRIÆ I KOMANDANT IMAMOVIÆ SE OD JUTROS NALAZE U ŽEPI U KRUGU UNPROFORA. SA NJIMA JE IZGUBLJEN SVAKI KONTAKT PA JE VJEROVATNO RIJEÈ

278 279 O PRISLINOM ZADRŽAVANJU... NAÈELNIKU RAMl ÈAT> DAKOVIÆUJE NAREÐENO DA PREUZME KOMANDU /,," Komandat Palić je otišao na pregovore i više se nikada nije vratio' Ramo Cardaković, koji je preuzeo komandu poslao je plan šta H rade dalje, u kojem je stajalo da će se ili probijati sa ljudima, ili po gruD ma kao jedna opcija, te kao druga da se predaju Mladiću ili da se preda' u Srbiji... Navečer 28 jula, komandant Ramo Cardaković radiovezom javio predsjedniku Izetbegoviću kripto porukom u kojoj je stajalo: "OVDJE KOMANDANT BRIGADE RAMO, PORUKA ZA PREDSJEDNIKA IZETBEGOVIÆA I DA ON LIÈNO ODGOVORI... . ... AKO VAS NIJE UPOZNAO GLAVNI ŠTAB, SITUACIJA KOD NAS JE SLJEDEÆA... PROBIJENE SU NAM LINIJE NA TRI MJESTA. VIŠE NE MOŽEMO IZDRŽATI... . OBAVJEŠTAJNIM RADOM SAZNALI SMO DA JE SVE BLOKIRANO, DA NE MOŽEMO IZAÆI, JER SMO U STRAHOVITOM OKRUŽENJU I NOŽ NAM NE GINE..." Bila je to zadnja poruka iz pokorene Zepe. Ramo Cardaković je trebao primiti odgovor od predsjednika Izetbe-govića... Bio je 21 sat i 30 minuta toga. 28. jula. 1995. godine, kada je predsjednik Izetbegović napisao svojom rukom odgovor, na istome papiru na kojem je i primio zadnju poruku Žepljaka i njihovog komandanta! "KOMANDANT RAMO ÈARDAKOVIÆ-ŽEPA PRIHVATIO SAM RAZMJENU SVI ŽEPLJACI ZA SVE ÈETNIKE KOJE DRŽIMO, ALI SRBI NISU DANAS DOŠLI NA PREGOVORE. ODGODILI SU ZA SUTRA. TO JE NEKA NJIHOVA TAKTIKA... MURATOVIÆ ÆE SADA ZVATI SMITA l TRAŽITI DA POSREDUJE. POKUŠAVAM DOBITI ŠAÆIRBE' JA DA OBAVIJESTI SVIJET. TO JE SVE ŠTO U OVOME MOMENTU MOGU UÈINITI. IZDRŽITE NEKAKO DO SUTRA. MOŽDA NEŠTO F°S' TIGNEMO! SELAM... . A. IZETBEGOVIÆ" komandant Cardaković nije primio ovu poruku... Èetnici su zaposjeli i Zepu... Bilo je već kasno za sve... pa i za poruke!

Historijski poraz BiH, na svim poljima, Srebrenica, Žepa, Bihać koji grcao, te propast deblokade Sarajeva u kojem je poginulo na stotine LiČira' eovorio je da vlast u Sarajevu treba tražiti krivce, odnosno odrfliaun-"ć s> > .... ... 0vorne ljude za nezapamćeni poraz države i izdaju zemlje! Međutim, relano, da su se formirale komisije i timovi da se nađu Lvci i kazne, zar ne bi morali krenuti prvo sami od sebe, najodogovnrniji ljudi u BiH??? Umjesto toga, umjesto bilo čega što bi ukazivalo na makar nekakav moralni čin, u Sarajevu su počele borbe, nezapamćene borbe za podjelu vlasti ! Šta se zapravo desilo...

280 281 SILAJDŽIÆ I IZETBEGOVIÆ: "PROKLELI SU NAS" 3.8. 1995 godine, Silajdžić je podnio ostavku, i posvađao se sa Izetbe-govićem na sjednici Predsjedništva 10. 8. 1995 godine. Sukob je bio na razini podjele vlasti. Nije Silajdžić tada tražio odgovornost nekoga za egzodus ljudi, propast operacija, nenamjensko trošenje novca, već je svu tu nesreću ljudi upravo iskoristio da bi se posvađao sa Izetbegovićem oko podjele pozicija i poluga koje su kontrolisale državu. Transkript je na 150 stranica, na kojima 99% govore Alija i Silajdžić. Evo najintrigantnijih i najšokantnijih dijelova sjednice koja je toga dana počela u 12. sati, a koja je samo još jedan dokaz o borbi za vlast, kontrolu, i još jedan dokaz o unutrašnjm sukobima: Èija je zapravo bila Bosna i Hercegovina?: 10. 8. 1995, 12. 00 Silajdžić: ... Za svo vrijeme mandata, po vojnim pitanjima, posebno planiranjima i izvođenju vojnih operacija nisam znao ništa od pažljivijeg čitaoca novina. Èinjenica je da je Vlada unatoč svemu postigla značajne uspijehe. Povodom ostavke dobio sam brojne poruke građana, organizacija, udruženja kao i stranih državnika, političara i prijatelja Bosne. Osnovni problem je da li će se otkloniti neustavna praksa i stvoriti uvijett da Vlada odgovorno vrši svoje ustavne nadležnosti ili neće... Svi znaju da Vlada ne vlada. Cijela zemlja je imala priliku da vidi kako postoji moć koja uslovljava predsjendiku Vlade nastup na državnoj televiziji. ... Imate mirnodopski dnevni red, a imamo na nekoliko desetina kilometara od nas 5. 000 ljudi pod šatorima iz Srebrenice. Oni kop su bili vidjeli su. Prokleli su nas! Jedna žena mi je rekla: "Da Bog da vam se stope zatrle svimaBilo je i drugih psovki i kletvi i pojedinačno, ali ova je svima nama. jje znaju oni ko šta radi, ko je odgovoran ali... Druga stvar ne može se desiti da ja ne znam gdje je ministar. Može, ali ja to onda smatram neustavnim! Pitanje je ovo, hoće li se stanje popraviti ili neće. To je osnovno. Izetbegović: ".. Napravljen je čitav niz koraka koji su napravili dramu u društvu. Mislim da ti je ta drama trebala Harise, zato da osvojiš što više vlasti u njemu. Ti kažeš da si postigao rezultate, pa kako si ih postigao ako kažeš da nisi imao vlasti.

Kako to? Kažeš Vlada ne može da radi, bila je prikraćena.. U čemu si ti to bio prikraćen? Predsjedništvo ima funkciju u tri domena i to odbrana, bezbjednost i vanjski poslovi. Ne možeš ti zahtjevati da imaš isključivo pravo u ogledu tih nadležnosti.. To što narod nije gladan više ne treba da zahvalimo Vladi Harise nego UNHCR-u i orgomnoj humanitarnoj pomoći koju dobijamo... Ambasadori su u direktnoj nadležnsti ovoga tijela ovdje i nemožeš ti postavljati ambasadore i sve ljude u službi i sve direktore preduze-ća... Na kraju ispada da ja, koji sam izabran na izborima, treba da budem praktički engleska kraljica, a ti koji si imenovan sa naše strane, ti trebaš da vladaš. Onda je bolje da se povučem! .. Ti si imao dovoljno vlasti, čak i preko Ustava, a ako ti smatraš da ja ne mogu kontaktirati direktno sa ministrom unutrašnjih poslova, inostranih i sa komandantom, onda se ti varaš i to će biti tako i ubuduće... Mi smo imali situaciju u vojsci, ponekad bi čovjek zamijenio nekoga oficira na vrhu, ali se odmah postavlja pitanje koga staviti, gdje su ti ljudi, jako mnogo dobrih kadrova je otišlo!.. Mi smo kasnije, kada je riječ o ovome vojnom dijelu, na neki način uspijeli da i njega sačuva-nio i nije se dogodila tragedija Sreberenice! A šta je vlada učinila za Srebrenicu, osim apela?Ono što smo mi preduzeli možda je moglo spasiti Srebrenicu, da je bilo više saradnje od strane srebreničkih organa nad kojima nismo imali velikog uticaja... Kukaju za ljekarija, mi nađemo, dvojicu mobilišemo jedan se javi dobrovoljno i svi pooginu u onom helikopteru u onoj nesreći., ima puno reklamerskog u radu Vlade i ubuduće se toga klonite... Vidite, logistika vojske poči-v Kod koga je bila vlast, pare, paralelni sistem komandovanja, N yŠIP, Armija i ostali najvažniji konci države i Vlade vidjelo se najbolje iz Silajdžičevog istupa na ovoj sjednici. Lpo kako je izgledao sami kraj ove maratonske bruke i sramote: Izetbegovič: "I bilo bi dobro da sam ga ja pozvao i on rekao 'da'. On je mlađi čovjek, ja sam predsjednik. On bi trebao da se odazove na to kada kažem: Harise! ! ! Silajdžič: "Kamo sreće Alija da je to tako. Ja sam se prema tebi do sada postavljao stotinu puta. Problem je u tome što ispod tebe ima 50 brojeva praznih. Sto mene ne samo svaki ministar, nego svaki predsjednik opštine zaobilazi zato što ti sa njim kontaktiraš. Sa svakim ambasadorom kontaktiraš. Više nemam šta kome reći. Nemam!" Izetbegovič: "Harise, ostaje ti veliko polje rada, vjeruj mi... Ako hoćeš mi se možemo dogovoriti oko opština... Silajdžič: ".. Stotinu puta sam ti rekao da neću ništa uraditi bez tebe. Ja znam šta je stariji. Zašto za Bihać nisam imao informaciju, zašto za Srebrenicu nisam imao informaciju.. Kad je u pitanju stariji i mlađi ja znam svoje mjesto. Neću da budem predsjednik Vlade koja se bavi špediterstvom i ko-munalijama... ... Imam li ja mandant za rekonstrukciju Vlade???" Izetbegovič: "Imaš uvijek! Ova sjednica koja nas je vratila par godina unazad, govori o još jednom bošnjačkom sukobu, ovoga puta na relaciji Silajdžić-Alija, koji nije bio principijelnog karaktera već je ovdje bila riječ o podjeli vlasti i kontroli institucija i novca. Haris Silajdžič je tada prvi puta dao ostavku i to će se narednih godina veoma često događati, i isto tako će se uvijek uredno vraćati na funkciju °d koje je prethodno demonstrativno odustajao. Haris jeste imao primje°e> ali on nije išao na rješavanje problema već su mu primjedbe bile oruzije da bi zgrabio veće polje vlasti! Na ovoj sjedinci pomenuta je i Srebrenica, o čijem padu se do danas sP'elo mnogo priča, a jedna od njih je i ona Rasima Deliča, izrečena na )ednici da za pad kriva unutrašnja anarhija i kriminal. Da i to ne bi promaklo Vojnoj bezbjednosti kao i SDB-u, a kasnije i u_u, oni su pokrenuli više operativnih akcija koje su imale za cilja da °kažu kako je Naser Orić i njegova grupa od dvadesetak ljudi unutar -nklave, radila stravične stvari svome narodu kao što su ubistva(Salihoc Hamed, Rizvanović Nurif), te pokušaju ubistava kao što je slučaj sa akijom Meholjićem, Ibranom Mustafićem, Hamedom Mustafićem i

28S

289 drugim osobama. Osimtoga u SDB-u i Vojnoj bezbjendosti tvrdili su da je Naser Ori' čije je kodno ime bilo "VEZIR", saradivao sa četnicima, švercovao robu' sopstvenom narodu prodavao namirnice za zlato i novac, odvodio dje. vojke i žene-silovanja, i vršio teror unutar opsjednute enklave! Tako su u cilju dokazivanja šta se zapravo dogodilo u Srebrenici pokrenute akcije: "GUBER", "HERKUL", "ISTINA"! "910" koje su vođene neke kom-binovano sa Vojnom bezbjendosti, a neke su rađene samostalno unutar AID-a. UHAPSITE NASERA ORIÆA U akciji "GUBER", za vode su izabrani Amir Ahmić koji je danas oficir za vezu za Haaškim Tribunalom, te Edo Godinjak, Himzo Popo-vić(jedan od Seferovih isljednika, op. a), i Kemal Gurda. "GUBER" je imao svoj štab i u Tuzli kao i operatvine grupe, te je na ovoj akciji radilo ukupno 29 agenata tajne policije! U skopu ove akcije glavni vojni bezbjednjak iz Tuzle Mehmed Zilić, koji će kasnije postati ministrom policije FBiH, je slao prijedloge Amiru Ahmiću za uvođenje operativnih mjera praćenja i prisluškivanja za sljedeća lica iz Srebrenice: Naser Orić, Husein Aljukić, Velid Sabić, Nedžad Bekitć, Ramiz Beći-rević, Zulfo Tursunović, i Ibrahim Mandžić, koji su bili glavna lica-krivci, označeni za haos i pad Srebrenice! Amir Ahmić se saglasio sa predloženim mjerama Mehmeda Žilica, te su od tada pa narednih skoro 4 godine, vodene raznorazne pobrojane kkcije oko rasvjetljavanja slučaja Srebrenica! Naprimjer, operativna akcija "910" je arhivirana tek 28. 9. 1998 godine, na prijedlog Amira Ahmića, što je odobrio tadašnji direktor AID-a Kemal Ademović! Stotine izjava, dokaza i presretnutih razgovora ušlo je u ove dosijee koji su trebali pokazati da je Orić taj čovjek koji bi trebao odgovarati za mnoge gnusne zločine počinjene unutar enklave! Međutim, sve je zataškano i o Srebrenici se danas, govori kao o velikoj misteriji iako ona to ustvari i nije! Ipak, ovdje treba reći da je dosije "GUBER", koji je pokrenut neposre-¦° nakon pada Srebrenice i Orićevog dolaska u Tuzlu, dokazao, kako je 0 tvrdio general Jusuf Jašarević krimogenu djelatnost Nasera Orića. Ono sto je šokantno u ovome izvještaju, njegovi dijelovi, odnosno in-0rrnaciji upućenoj Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću, a datuma 23. 9. °95 godine, slijedi:

290 291 "Prije rata Orić je boravio u Beogradu, gdje je bio angažovan ličnom obezbeđenju Slobodana Miloševica. U toku rata održavan vezu s jednim policajcem iz Novog Sada koji je također, ranije bi pratnji Slobodana Miloševica.

Pored toga, Orić je svakodnevno, preko Mandzić Ibrabima zv, nog MRKI obavljao kontakte sa četnicima na PZT(privremeno z posjednuta teritorija op. a). ! ! ! Većina ovih kontakata uspostavljana je preko ručne radiostan' ce kojom prilikom su se koristili tajni pozivni znaci: GAZDA-Orjć ' VOJVODA-četnici... ... Da bi prikrio ubistvo koje je počinio njegov prijatelj Mehnie-dović Kemo s Pala, Orić je zatvorio dva ključna svjedoka koji su kasnije u zatvoru pod nerasvijetljenim okolnostima ubijeni! ... Omerović Safet je bio prisutan kada je Orić u svom stanu zajedno sa Ajkunić Bebaijom, Mandzić Ibrabimom i Salihović Ami-rom zvanim ARKAN navodno planirao ubistvo Mustafić Ibrana iz Srebrenice. Ovom dogovoru su prisustvovale dvije djevojke po imenu Zijada i Sebida, koje su u Srebrenici vršile održavanje i čišćenje Orićevog stana. Ubrzo nakon ovog dogovora 19. 5. 1995 godine pod nerazjašnjenim okolnostima teško je ranjen Mustafić i ubijen Salihović Hamdo bivši predsjednik. SDA i načelnik SJB Srebrenica... .. Prema izjavama prognanika, u kriminalnim aktivnostima, pored Orića posebno su se isticali Mandzić Ibrahim zvani MRKI, Mandzić Smajo, Bektić Nedžad zvani PORUÈNIK, Salihović Amir zvani ARKAN, Hlilović Mirza poginuo 1993, izvjesni ÆELO, Orićev pratilac, izvjesni NURIJA iz Bratunca i jos neka lica koja do sada nisu identifikovana. Stanovništvo Srebrenice je zaziralo od ovih lica, jer su kako tvrde prognanici, bili strah i trepet na ovom područiju... ... Naser Orić i Enver Stitkovac iz Zepe su od stanovništva uzimali zlato u zamjenu za prehrambene artikle. Ovako prikupljeno zlato Bektić Nedžad je po nalogu Nasera Orića pretapao u male kalupe veličine kutije cigareta a kasnije ga preljevao olovom. Prelje-vene poluge zlata u stanu Orića i Bektića lično je vidio Omanovic Safet zvani MIŠ... " Znači, prema saznanjima SDB-a BIH i Uprave Vojne bezbjednosti / SVB-a, Naser Orić je bio jedan od ljudi koji su kriminalom, ubistvima) švercom, pljačkom i nemoralom direktno odgovorni za pad enklave Črebrenica! 292 Ova, prva velika akcija utvrđivanja istine, ili "istine", u Srebrenici, tiketirala je Orića kao nosioca sveg zla unutar enklave, zbog čega je na kraju svoga izvještaja General Jašarević napisao svojim vojnim i civilnim Šefovima: ".. NA OSNOVU SVEGA NAVEDENOG, PREDLAŽEMO DA SE NA NAJVIŠEM DRŽAVNOM NIVOU UZ UÈEŠÆE KOMANDANTA GLAVNOG ŠTABA ARMIJE DONESE ODLUKA O HAPŠENJU ORIÆA I NJEGOVE GRUPE I POKRETANJU KRIVIÈNOG POSTUPKA PROTIV ISTIH" Naravno Naser nikada nije uhapšen, nastavio je uredno da živi u Tuzli, okružen blagodatima života, u koje sam se i sam uvjerio 2001 godine kada sam ga vidio nakon par godina. Ja mu to ne zamjeram. Borio se. Ali je isto tako trebao snositi i odgovornost ako su navodi iz silnih obrada koje su prema njemu primjenjivane tačne! Odnosno, ako su bezbjednjaci lagali, što im ne bi bilo prvi puta, zašto oni nisu snosili odgovornost??? To samo govori o ogromnom uticaju civilne i vojne službe bezbjednosti i u našoj zemlji i uopće na ovim prostorima, na kojma oni imaju neograničenu vlast za montiranje i progon ljudi, odnsno njihovu zaštitu ili promociju ako je to u interesu njih ili njihovih nekoliko šefova na samome vrhu države.

Sjećam se samo jednoga detalja, a to je kada je Naser po padu Srebrenice došao kod nas kući, u ulicu Ašikovac br. 6, sa svoja tri prijatelja. Nikada nije skrivao emocije prema Seferu kao komandantu i uvijek je govorio da je Sefer ostao na čelu Armije, Bosna bi bila slobodna. Ponižavajuće je govorio o drugim "generalima" Armije, tada dok smo sjedili. Ovu moju priču o njegovom stavu prema vrhu Armije govori i činjenica koju je Načelnik SVB-a Jašarević pisao Deliću 26. 9. 1995 godine, u vezi Orićevog ponašanja, a u kojoj je pored ostalog rekao: "Za određene starješine iz Glavnog štaba Armije, upotrebljava izraz -kerovi odozgo- i -gicko prasić-... " Tada, je bio lošeg materijalnog stanja, imao je neki stari, šareni džemper na sebi, i slike sa toga susreta ce te moći vidjeti na CD-u izdanja ove knjige. 293 Sefer mu je na kraju kada je pošao pružio 500 DM pomoći, dok se ne snađe.. Uspio je... ! Ovdje cu jedno reći, a to je, da je Naser Orić veliki borac, i heroj odbrane Srebrenice, a to da li je zločinac spostevnog naroda i kriminalac koji je rat iskoristio za bogaćenje utvrđivali su SDB i SVB, koji su na kraju Aliji i Deliću predlagali njegovo hapšenje do kojeg nije došlo nikada, znači njihovom odlukom, tj Alijinom jer se njega i pitalo kao vrhovnog komandanta. Krajem 1995. godine, Alija je pozvao Nasera u svoj kabinet i rekao mu: "Nasere ti više ne možeš biti u Armiji. Delić te neće.. " Kada je Orić od Predsjednika zatražio da dođe Delić i to mu lično saopći, Alija mu je ispunio i tu vojničku "posljednju želju" i pozvao generala Delića koji mu je to ponovio u još žešćem tonu: "U Armiji BiH ti, ne da ne možeš da komanduješ, nego ne mozes više da budeš ni vojnik, ni portir .. "i ! ! Ovu priču potvrđuje i činjenica iz jednog od prisluškivanih razgovora, koji se vodio između Seada Numanovića, novinar lista AVAZ, sa "ratnim rasporedom" u jedinici Crni Labudovi, i Nasera, u kojem je Numa-nović rekao: Numanović: "Sad me zvao Hase Tirić(komandant jedinice CRNI LABUDOVI op. a), i kazž, sinoć su razgovarali, pošto je Predsjednik bio kod nas, da je Rasim Delić rekao da ti nisi sposoban da vodiš 28. diviziju... " General Jusuf Jašarević je tog, 26. 9. 1995 godine, napisao na kraju i to: "Sa sigurnošću se može utvrditi da -VEZIR- i dalje ostvaruje kontakt sa licima na četničkoj strani(PZT/privremeno zaposjednuta teritorija)... " I tu je bio svemu kraj. Za pad Srebrenice niko do danas nije odgovorao! "VEZIR" je u Haagu! Èuli smo se nekoliko puta... DRŽAVNA TAJNA Zaključak je veoma jednostavan za napisati ali veoma složen za shvatiti, jer se teško prihvata ovolika količina zla, manipulacije, izdaje i podmetanja za stravičnim posljedicama koja se dogodila u periodu 1992-97, među nama samima, a za koju su odgovorni sami vrh Vojne i Civilne tajne Službe i njihovi politički mentori. 2001. godine, septembra mjeseca Haaški Tribunal podigao je optužnicu protiv moga oca za zločine koje su vojnici, ako se tako mogu i nazivati, pod komandom Ramiza Delalića Æele, počinili u selu Grabovica ubivši hrvatske civile.

Sjećam se te večeri kada smo moj otac i ja otišli skupa kod premijera Behmena u čijoj Vladi je Sefer tada bio ministar, gdje smo primili tu vijest. Tu je bio i Zlatko Lagumdžija, koji je telefonirao da provjeri da li je tačno da je optužnica koju smo narednog jutra preuzeli zaista stigla u grad Sarajevo. 25. 9. 2001 ispratio sam ga sa sarajevskoga aerodroma odakle je otputovao u pritvorsku jeidnicu Seveningen. Aprila mjeseca 2003 godine, snage NATO-a uhapsile su Nasera Ori-ca, radi zločina u Srebrenici i transportovali ga u Haag, također. Bilo mi ga je žao, jer znam da je bio hrabar vojnik i veliki borac. Od tada do danas čuli smo se nekoliko puta telefonom, iz Haaga °dakle me Naser zvao. On ne zna da su AID i SVB protiv njega formirali nekoliko dosijea. Kada sam mu to telefonom rekao, samo je prešutio. Alija Izetbegović, umro je krajem 2003 godine. Èuo sam to na televi-Zni) a inserte sa njegove dženaze gledao sam nešto kasnije u nekoj od emisija posvećenoj tome. Jedna stvar mi je zapela za oko, a to je da su ga u mezar odnijeli glavni Čminalni akteri ove knjige! Oni drugi, su pak već bili tamo gdje je Alija krenuo... Negdje 2004 godine Kerim Lučerević napisao je knjigu "Osuđeni na

294 295 pobjedu" na čijoj promociji sam prisustvovao. Tu je bio i Ganić, tada sav isprepadan od silnih natpisa da će i njeg optužiti Tribunal umjesto Izetbegovića. Prišao je Seferu. "Mene gore ne pominji nikako molim te. Ništa, kao da me nema... fĐj; kao svedoka... " rekao je Ganić, Seferu rastežući na novopazarskom akcentu. Sefer mu je odgovorio jednostavno: "Koji ćeš mi đavo! ", i tako se i završilo. Mada mi se zgadilo to što je Ganić tada rekao. Doduše čitavši i znavši dosta o njemu, bolje nisam očekivao. Početkom 2005 . godine, Tribunal je podigao optužnicu protiv Rasi-ma Delića. Tog jutra kad je on krenuo za Haag, ja sam se vratio sa puta i sreli smo se baš ispred zgrade kada je on u pratnji svoje supruge krenuo u pritvorsku jedinicu Seveningen. Zastao je i pozdravili smo se. U ruci je nosio neku aktovku i izgledao je kao da je krenuo na poslovni sastanak.. Tada me je prvi puta pitao kako je Sefer, koji je već duže vrijeme radi suđenja boravio u Haagu. Valjda je tek tada, kada je morao spakovati svoj kofer shvatio šta je radio i uradio tokom svih ovih godina sprovodeći politiku fildžan države. Rasim Delić je svojim djelovanjem, a progoneći Sefera, uzeo meni dvanaest jako lijepih godina života. Bilo mi ga je u jednom trenutku žao, jer sam znao gdje ide, dok je on to tek trebao vidjeti. I nisam mu stigao kazati, da mu je ta aktovka što ju je valjda radi dekora ponio, gore sasvim nepotrebna... . Glavni akteri ove knjige, gotovo svi žive u strahu od optužnica koje ih eventualno čekaju na Državnom ili Kantonalnom Sudu, a neki su svoje procese već i započeli.

Neki su već i umrli ili su ubijeni... Izetbegović bi da nije umro, sigurno završio u pritvorskoj jedinici " veningen-Haagu, a to je izjavila i sama tužiteljica Del Ponte po objavi njegove smrti. Gore bi se susreo sa svim onim prljavštinama koje su godinama radi tajne službe što naše što tuđe, a koje su suverenu i nedjeljivu BiH pretv rile u razjedinjenu i razorenu zemlju punu nepravde. Za mnoge stvari je znao, neke je naravno i sam odobrio i naredio, ipak su tajni agenti i šefovi službi u BiH i regionu odradili svoj pos< vrhunski. Razbili su Bosnu i Hercegovinu, lijepu državu, koja je blagoslovljena od Boga, ali i prokleta od ljudi... Volio bih da do ove dokumentacije nikada nisam došao. P.S. 16.11.2005 godine u 10 sati i 46 minuta sudija Liu Daqun je oslobodio Sefera krivice pred Haaškim Tribunalom. Tom rečenicom stavio je tačku na dvanaest godina teške nepravde koju smo kao porodica preživjeli. Ima jedna haaška priča koju mi je Sefer ispričao a tiče se razgovora između njega i Nasera Orića iz januara mjeseca 2005. godine. Obojici su procesi već bili započeli. Jedno jutro, a prije vožnje u zgradu Suda, Naser je pravio kafu za obojicu. Onda se u jednom trenutku okrenuo Seferu i sa osmijehom i ironično mu kazao: "Jel'de šefe svima ćemo za ovo pakovanje halalit'." Sefer mu je vratio: "Ma naravno, halalosum svima." Ovdje, na kraju knjige, dužan sam, za one koji nisu upućeni, objasniti ko je ko u knjizi koja barata sa oko hiljadu imena javnog i tajnog života Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i drugih zemalja koje su svoje interese vidjele na ovim prostorima. Naravno,na ovim stranicama,pojasnit ću za tek petdesetak ljudi ko su i čime su se bavili ili bave još uvijek. Ostatak,je veoma obiman i potražit će te ga u knjizi,gdje se o svakome nalazi veliki broj informacija i podataka. Sretno... Ko je ko, od glavnih aktera "DRŽAVNE TAJNE"... Zahvaljujem se medijskim sponzorima: FTV BiH, Magazin DANI, Magazin START, Radio 202, Radio IFM - Studentski radio, Radio studio 88 - Mostar, Radio Bosanska Krupa... Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva BiH Ejup Ganić, Èlan Predsjedništva BiH Tatjana Ljuić Mijatović, Èlan Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić, Èlan Predsjedništva BiH Ivo Komšić, Èlan Predsjedništva BiH Mirko Pejanović, Èlan Predsjendištva BiH NiJaz Duraković, Èlan Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova i Premijer Vlade BiH,ujedno Èlan Predsjedništva BiH Sefer Halilović,

Načelnik Glavnog Štaba Armije BiH,ujedno Èlan Predsjedništva BiH Rasim Delić, Komandant Glavnog Štaba Armije BiH,ujedno Èlan Predsjedništva BiH Jovan Divjak, Zamjenik Načelnika i kasnije Komandanta Armije BiH Stjepan Šiber, Zamjenik Načelnik i kasnije Komandanta Armije BiH

298 299 Kerim Lučarević, komandant Vojne policije BiH i načelnik Vojne bezbjednosti Armije BiH Enver Mujezinović, načelnik SDB(Služba državne bezbjednosti) Sarajevo Fikret Muslimović, načelnik Vojne bezbjednosti Armije BiH i savjetnik Alije Izetbegovića za ista pitanja Jusuf Jašarević, načelnik Vojne bezbjednosti Armije BiH Nedžad Ugljen,šef SDB-a BiH i komandant terorističke jedinice "ŠEVE" Munir Alibabić-Munja, načelnik CSB(centar službi bezbjednosti)Sarajevo i kasnije šef AID-a(tajna policija) Bakir Alispahić, Ministar MUP-a i šef AID-a Jusuf Pušina, Ministar MUP-a, prije Alispahića Avdo Hebib, Ministar MUP-a prije i nakon rata Miroslav Tuđman, šef Sigurnosne službe Republike Hrvatske, Fikret Abdić, član Predsjendištva BiH Franjo Tuđman, Predsjednik Republike Hrvatske Irfan Ljevaković, savjetnik u tajnoj policiji BiH, SDB i AID-u Kemal Ademović, ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a,kasnije šef AID-a Ismet Bajramović-Æelo, ratni komandant Vojne policije Sarajevo Ramiz Delalić Æelo, ratni zamjenik komandanta 9-te motorizovane brigade Jusuf Prazina-Juka, ratni komandant Specijalnih jedinica Armije BiH i kasnije HVO-a Mušan Topalović-Caco,

ratni komandant 10-te brdske brigade Armije BiH Nedžad Herenda, glavni egzekutor terorističke jedinice "ŠEVE" Fahrudin Radončić, potparol Sefera Halilovića, vlasnik NIK "AVAZ" Sadika Omerbegović, šef kabineta Sefera Halilovića i ministar za izbjegla i raseljena lica Dino Aljić, komandant specijalne Armijske jedinice "DELTA" Bakir Izetbegović, šef kabineta Alije Izetbegovića Naser Orić, komandant odbrane zone Srebrenica Zulfikar Ališpago-Zuka, komandant specijalne Armijske jedinice "ZULFIKAR" Mate Boban, Predsjednik HDZ-a BiH, Hasan Cengić, Zamjenik ministra odbrane i glavni logističar Armije BiH Radovan Karadžić, Predsjednik Republike Srpske Milutin Kukanjac, komandant JNA regija Sarajevo Aleksandar Vasiljević šef KOS-a) Kontra obavještajna služba) Jugoslavije, Srbije Avdo Palić, komandant odbrane enklave Žepa Bakir Sadović, šef kabineta Alije Izetbegovića Vahid Karavelić, komandant 1.Korpusa Armije BiH Ismet Dahić, zamjenik komandanta 1.Korpusa i Ministar sarajevske policije Senad Pećaiin, potparol MUP,vlasnik i urednik magazina "DANI" Amir Ahmić, načelnik uprave za ratrne zločine unutar AID, oficir za vezu sa Haaškim Tribunalom Haris Lukovac, šef obezbeđenja Alije Izetbegovića,radi u Ambasadi BiH u Holandiji Mido Aljić, šef obezbeđenja Sefera Halilovića,vojni Ataše u Albaniji Sakib Puška, komandant jedne od sarajevskih brigada Rkret Previ jak, komandant hrasničke 4-te motorizovane brigade Hasan Hakalović, komandant 44-te brigade zv. "Neretvica" Arif Pašalić, komandant 4.Korpusa Armije BiH. Midhat Hujdur Hujkakomandant 41.Mostarske brigade Ramiz BećirevićNačelnik štaba 28.Divizije Srebrenica, i po odsustvu Nasera Orića njen komandnat Ramo ÈardakovićNačelnik štaba brigade u opkoljenoj enklavi Žepa,i komandant Zepljanskih boraca

nakon zarobljavanja komandanta Palica Mehmed efendija HajrićPredsjednik Ratnog Predsjeništva Opštine Zepa Osman SuljićPredsjednik Ratnog Predsjedništva Opštine Srebrenica Dr.Bećir Heljićpredstavnik stanovnika Zepe u Sarajevu i njihova veza sa Vladom RBiH Sead Delićkomandat 2.Korpusa u Tuzli Borisa Delićoperativac SDB-a i kasnije pomoćnik direktora tajne policije AID Rusmir Mahmutćehajićpotpredsjednik Vlade RBiH Ismet efendija Spahić, naibu reis ul-ulema i mnogi,mnogi drugi

inči 3D1 Urednik Bakir Hadžiomerović Recenzenti: Senad Pećanin Kerim Lučarević Lektor Mirela Halilović Izdavač "MATICA" DTP Mensur Muzurović Tiraž: 2500 primjeraka Fotografija na zadnjoj strani Nino Maričić CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka-Bosne i Hercegovine, Sarajevo 3 55.40š497.6ć"1992/1995" HALILOVIÆ, Semir Državna tajna / Semir Halilović, - Sarajevo Matica, 2005. - 306, Š75Ć str, : faks. ; 23 cm ISBB 9958-763-05-2 COBISS.BH-ID 14530310 Na osnovi mišljenja Ministarstva kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovineovo izdanje je oslobođeno od poreza na promet. 302